Filozofski fakultet u Rijeci

Odsjek za kulturalne studije

SEMINARSKI RAD
STUART HALL;
KODIRANJE I DEKODIRANJE U
TELEVIZISJKOM DISKURSU

Kolegij Uvod u kulturalne studije

Studentica;
Lucija Brkić
Rijeka, listopad 2019

1
SADRŽAJ
Uvod; o autoru i tekstu………………………………3
Razrada pročitanog teksta……………………………4
Zaključak……………………………………………..8
Literatura……………………………………………..9

2
Stuart Hall bio je jamajkanski sociolog i teoretičar kulture. Živio je i radio u
Britaniji, te se tamo smatra začetnikom kulturalnih studija. Također, jedan je od
vodećih osnivača Centra za suvremene kulturalne studije na Sveučilištu u
Birninghamu. Najveći doprinos dao je shvaćanju pitanju kulture i političkih
pitanja.
Na početku svoje karijere, angažirao se u Novoj ljevici, pokretu grupe aktivista,
studenata i intelektualaca čija je namjera bila pružiti alternativu Radničkoj
stranci, kao i tradicionalnoj ljevici. Kasnije u svojoj karijeri okreće se
raspravama o rasi, rasizmu, identitetu, dijaspori i nacionalosti.

Esej „Kodiranje i dekodiranje“ napisao je 1973 godine. Kroz tekst, Hall

pokušava protumačiti način na koji se medijski sadržaj razmjenjuje, odnosno
kako se medijske poruke šire, proizvode i tumače. Naglašava kako je proces
proizvodnje, cirkulacije, distribucije / potrošnje, reprodukcije složena
dominantna struktura, a ne pravocrtna putanja.
Nadalje, predstavlja proces stvaranja poruka i sadržaja od strane medija koje
publika interpretira, odnosno tumači na individualan način. Hall tvrdi kako
društvo ima aktivnu ulogu u dekodiranju medijskog sadržaja i samim time
mijenja cjelokupni sadržaj poruka. Naglašava važnost pojedinca u
interpretiranju i primanju dane medijske poruke.
Dalje govori o teoriji kodiranja i dekodiranja koje prikazuje kao model
komunikacije i njeno odvijanje iz različitih stajališta, a nju prepoznajemo
pomoću nekoliko autonomnih faza. Naime, svaka faza je određena, ima svoju
osobnost, specifične uvjete kako bi održala svoju egzistenciju, uvjetovana je
onom prethodnom, ne garantira pojavu one sljedeće te je neophodna kako bi se
prijenos poruke ostvario.
Dakle, pomoću diskurzivne forme omogućava se kruženje sadržaja kroz faze
procesa komunikacije.

3
U procesu medijske komunikacije imamo četiri faze, a to su; produkcija,
kruženje, distribucija/konzumacija i reprodukcija. Produkcija znači nešto
izrađivati, proizvoditi ili praviti, ali i prikazivati. U ovom kontekstu govorimo o
prikazivanju medijskog sadržaja. Kruženje proizvoda odvija se upravo u
diskurzivnom obliku, a isto tako i njegova distribucija za različitu publiku.
Distribucija/konzumacija označava raspoređenost, potrošnju medijskog
sadržaja, a reprodukcija njeno ponavljanje.
„Kruženje proizvoda odvija se upravo u diskurzivnom obliku, a isto tako i
njegova distribucija za različitu publiku. Jednom zaokružen, diskurs mora biti
preveden -ponovno preobličen - u društvene prakse ako želimo da krug bude i
dovršen i učinkovit. Ako 'značenje' ostane nerazumljivo, ne može doći do
'potrošnje'“ (Stuart Hall, esej Kodiranje i dekodiranje u televizijskom diskursu,
str.1,1973 )
Ove faze su samostalne, ali i ovisne jedna o drugoj. Odvijaju se prikazanim
redom, ali proces u bilo kojoj fazi može biti prekinut, no svaka je neophodna da
bi sljedeća stupila na snagu, ne mogu se preskakati.
Diskurzivni oblik poruke ima povlašteni položaj u odnosu na komunikacijsku
razmjenu (sa stajališta kruženja), a trenuci 'kodiranja' i 'dekodiranja', premda tek
'razmjerno samostalni' u odnosu na komunikacijske procese u cijelosti, ipak su
utvrđeni, dakle unaprijed određeni trenuci. Na primjer, povijesni događaj ne
može biti prenesen u televizijskim vijestima. On mora postati priča prije nego
što će postati komunikacijski događaj (ulazi pod znak diskursa, postaje
podložnim svim složenim formalnim 'pravilima' pomoću kojih jezik označava
unutar auralno-vizualnih oblika televizijskoga diskursa).
Ukratko, to bi značilo da je kodiranje medijske poruke preoblikovanje stvarnosti
u oblik diskursa , slijedeći logička i lingvistička pravila. Nikada ne možemo u
potpunom ispravnom smislu prenijeti stvaran događaj i li predmet putem
medija, već samo njegov prikaz.
Oblik poruke je nužan pojavni oblik događaja prilikom njegova prijelaza od
izvora (npr. televizijski sadržaj) do primatelja (publika). Grubo okarakterizirani
televizijski komunikacijski procesi izgledali bi ovako;
Tehnička infrastruktura-proizvodni odnosi-okviri znanja-kodiranje značenjske
strukture 1-emisija kao smisleni diskurs-dekodiranje značenjske strukture 2-
okviri znanja-proizvodni odnosi-tehnička infrastruktura.
Proizvodnja u ovoj analogiji je proces rada na diskurzivan način. Ona ovdje
uspostavlja poruku, na neki način krug započinje ovdje. U eseju je napomenuto
kako televizijske proizvodne strukture, iako rađaju televizijski diskurs, one ne
4
čine zatvoreni sustav. One privlače teme, načine obrade, programe, događaje, iz
drugih izvora i drugih diskurzivnih formacija unutar šire društveno-kulturne i
političke strukture koje su zasebni dio. Phillip Elliott razmatra kako publika
može biti istodobno izvor i primatelj televizijske poruke.
Strukture emitiranja moraju iznjedriti kodirane poruke u obliku smislenoga
diskursa, u određenom trenutku, ali prije no što ta poruka može polučiti neki
učinak, zadovoljiti potrebu ili biti stavljena u neku 'službu', mora se ponajprije
usvojiti kao smisleni diskurs te se smisleno dekodirati. A taj niz dekodiranih
značenja ima neki učinak, zabavlja, poučava ili uvjerava, svojim posljedicama
(kognitivnim, emocionalnim…)
Ipak, ono što je bitno napomenuti, a to je da ono što je prethodno označeno u
dijagramu kao značenjske strukture 1 i značenjske strukture 2, ne moraju ili nisu
iste. Smatram kako bi se to najbolje objasnilo citatom; „Kodovi kodiranja i
dekodiranja ne moraju biti u savršenoj simetriji. Stupnjevi simetrije - to jest,
stupnjevi 'razumijevanja' i 'nesporazuma' u komunikacijskoj razmjeni - ovise o
stupnjevima simetrije / asimetrije (odnosima istovrijednosti) utvrđenima između
položaja 'personifikacija' onoga koji kodira- pošiljatelja i onoga koji dekodira;
primatelja.“ (Stuart Hall, esej Kodiranje i dekodiranje u televizijskom diskursu,
str 3, 1973)
Televizijski znak složeni znak, sastavljen kombinacijom dvaju tipova diskursa,
vizualnoga i slušnoga. Prema Peirceovoj terminologiji, to je ikonički znak,
budući da posjeduje neke od svojstava stvari koju predstavlja. Međutim, budući
da vizualni diskurs pretvara trodimenzionalni svijet u dvodimenzionalni,
naravno da ne može biti pojam koji označava. Na primjer, pas na filmu laje, ali
ne može nas zapravo ugristi.
Ali ikonički su znakovi, podložni da ih se čita kao prirodne zato što je ovaj tip
znaka manje proizvoljan od lingvističkoga: lingvistički znak, 'krava', ne
posjeduje nijedno od svojstava predstavljene stvari, dok se za vizualni znak čini
da posjeduje neka od tih svojstava.
''U tom slučaju, vizualni znak za ''kravu'' u konačnici i reprezentira tu kravu kao
živuće biće, životinju, a ne kao poruku. Dok na drugom kraju vizualnog
predstavljanja imamo primjer lingvističkog znaka ''krave'' na prometnome znaku
koji predstavlja opasnost prelaska domaćih životinja. Vidimo da su oba, na
različitim razinama, proizvoljna s obzirom na to da predstavljaju jednaku
životinju.'' (Stuart Hall, esej Kodiranje i dekodiranje u televizijskom diskursu,
str 4., 1973)

5
Tim primjerom dolazimo do pojmova denotacije i konotacije. Denotacije je
izjednačena s doslovnim značenjem znaka, a konotacija se rabi da bi se
referiralo na manje učvršćena, asocijativna značenja. Ali u ovom tekstu,
stajalište je da je razlikovanje analitičko. Ono se ne smije zamijeniti s
razlikovanjem u stvarnome svijetu, a termini, 'denotacija' i 'konotacija', su samo
korisni analitički alati za razlikovanje, u pojedinim kontekstima.
Denotativna razina televizijskoga znaka učvršćena je određenim, vrlo složenim
kodovima. Ali njezina konotativna razina, premda također ograničena,
otvorenija je.
Svako društvo ili kultura teži nametnuti svoje klasifikacije društvenoga,
kulturnoga i političkoga svijeta, a time sačinjavaju dominantni društveni
poredak, a različita područja društvenog života su hijerarhijski organizirane u
dominantna ili preferirana. da bi se razjasnio 'nesporazum' na konotativnoj
razini, moramo se referirati, pomoću kodova, na poretke društvenoga života,
ekonomske i političke moći i ideologije.
Producenti koji tvrde da njihova poruka nije shvaćena (što čitamo na doslovnoj
razini, obzirom da gledatelj ne zna sve termine, nije upoznat s jezikom…) često
se trse da izravnaju čvorove u komunikacijskome lancu te time olakšaju
'učinkovitost' svoje komunikacije. Ali veća je briga emitenata ta da je publika
propustila usvojiti značenje koje su oni namjeravali.
Mimoilaženja toga tipa objašnjavana su kao 'selektivna percepcija', doslovno
biranje podražaja odnosno sadržaja koji će biti primljen, dakle shvaćen.
Kako bi razradio artikulacije u koje se mogu kombinirati kodiranje i
dekodiranje, Stuart Hall nudi tri hipotetsku analizu nekih mogućih pozicija
dekodiranja.
Postoje tri hipotetičke pozicije dekodiranja određenog medijskog jezika (način
na koji će se primatelj odnositi prema sadržaju poruke), a to su dominantna
(hegemonijska); dominantno kodiranje, pregovaračka; adaptivni i opozicijski
elementi te opozicijska; željeni kod.
Dominanta pozicija daje za primjer kada gledatelj, iz televizijskih vijesti ili
emisije o tekućim zbivanjima uzima konotativno značenje izravno te dekodira
poruku u smislu referentnoga koda u kojem je bila kodirana, možemo reći kako
gledatelj djeluje unutar dominatnoga koda.
Pregovarački kod sadrži mješavinu prilagodbenih i oporbenjačkih elemenata:
priznaje legitimnost hegemonijskih određenja da ostvaruju velika označavanja
(apstraktna), dok na ograničenijoj, situacijskoj (situiranoj) razini, donosi

6
samo svoja osnovna pravila - radi s iznimkama od pravila.
Ako je gledatelj savršeno svjestan i doslovnih i konotativnih mijena ponuđenih
diskursom, ali da dekodira poruku na globalno protivan način, on/a detotalizira
poruku u preferiranom kodu ne bi li je iznova totalizirao unutar nekog
alternativnog referentnoga okvira, onda govorimo o opozicijskom kodu

7
Ono čime bih zaključila ovaj seminarski rad jest mišljenje kako za kodiranje,
odnosno dekodiranje televizijskog diskursa kao takvog nužno je imati aktivnu
publiku. Napomenula bih i to kako društvo putem medija, odnosno televizijskih
diskursa utječe na psihologiju pojedinca, ovisno o načinu dekodiranja
medijskog jezika. Realizatori plasiraju poruke putem komunikacijskih kanala
(radio, knjiga, časopis, televizija i slično) što mi je postalo jasnije tokom
iščitavanja ovog teksta, a pogotovo koliko je delikatno kodiranje i dekodiranje
kodova koji nam se svakodnevno nude.

8
LITERATURA
Zbornik Politika teorije: zbornik rasprava iz kulturalnih studija (ur. Dean Duda),
Disput, Zagreb,2006., tekst Stuart Hall: Kodiranje/dekodiranje (str. 127 – 138);