kokica

www.bosnaunited.net

Ovaj roman,kao vveć mnoge druge,posvećujem svojooj supruzi,Danielle

Antoinette. Nil što teče svom ovom pripovijesti ima nas ob boje u svojoj moći.
Proveli smo čudesne dan ne ploveći njegovim vodama i odmarajjući se na njegovim
obalama. Nil je dijete Afr rike, baš kao i mi. A ipak, ta moćna rijeeka neće nikad
teći
silom i dubinom ljubavi k koju ćutim za te, moja draga.

Wilbur Smith -Bog rijeke

Rijeka je lijeno vijugala pustinjom, sjajna poput magme metala netom

isteklog iz talioničke peći. Nebo je bilo zastrto izmaglicom, a sunce je tuklo
žestinom kovačkog malja. U fatamorgani su gole padine koje su pratile Nil
izgledale kao da podrhtavaju pod udarcima. Naš brod hitao je pored papirusa,
dovoljno blizu da do nas dopre škripa punih vjedara na polugu, dugih
uravnoteženih krakova, koji su navodnjavali polja. Taj zvuk miješao se s
pjesmom djevojke koja je sjedila na pramcu.

Lostris je imala četrnaest godina. Nil je počeo posljednju bujicu istoga

dana kad je prvi put procvao njezin crveni mjesec žene, podudarnost koju su
Hapii svećenici smatrali vrlo naklonom. Lostris je bilo odraslo ime koje su
odabrali u zamjenu za napušteno dječje ime, a značilo je kći voda. Jasno se
prisjećam toga dana. Imala je postati još ljepša tijekom godina, trebala je
postati odmjerenija i veličajnija, ali taj sjaj čedne žentvenosti nikad više ne bi
bio isijavao iz nje na tako zbunjujući način. Svi muškarci koji su bili na brodu,
čak i ratnici na klupama veslača, bili su svjesni toga. Ni ja ni oni nismo
uspijevali skinuti pogleda s nje. Lostris je u meni budila osjećaj nedostatnosti i,

istodobno, izazivala duboku i nezatomivu želju jer sam, premda eunuh, bio
kastriran tek nakon što sam upoznao radosti ženskoga tijela.

"Taita", reče mi, "zapjevaj sa mnom!" I kad sam poslušao, nasmijala se

od dragosti. Moj glas bio je jedan od mnogih razloga zbog kojih me držala uza
se kad god je mogla. Moj je glas bio tenor savršeno komplementaran njenom
zanosnom sopranu. Zapjevali smo jednu staru pučku ljubavnu pjesmu koju
sam je naučio i koja je bila jedna od njoj najdražih:

“Moje srce kuca poput ranjene prepelice i kad vidim lice svoje ljubavi, moji
obrazi crvene poput jutarnjeg neba u sjaju njegova osmijeha...”

S krme se još jedan glas pridružio našima. Glas je bio muški, snažan i
dubok, ali nije bio bistar i zvonak kao moj. Ako je moj glas bio nalik drozdu
koji pozdravlja buđenje dana, njegov je bio glas mladoga lava. Lostris okrene
glavu i njezin osmijeh bljesne poput sunčevih zraka na površini Nila. Premda
je čovjek kojemu je uputila osmijeh bio moj prijatelj, možda moj jedini pravi
prijatelj, osjetio sam gorčinu zavisti kako me peče u dnu grla. Svejedno sam se
natjerao da se, poput nje, ljubazno nasmijem Tanusu.

Tanusov otac, plemeniti Pankhi Harrab, bio je jedan od prvaka egipatske

aristokracije, ali majka je bila kći ropkinje Tehenu. Kao mnogi drugi u njezinu
narodu, bila je plavokosa i plavooka. Umrla je od močvarne groznice kad je
Tanus bio dijete i stoga sam je sačuvao tek u blijedome sjećanju. Ali starice su
govorile da se rijetko u oba kraljevstva mogla vidjeti ljepota poput njezine. S
druge strane, upoznao sam Tanusova oca i divio mu se, prije no što je izgubio
sve svoje golemo bogatstvo i goleme zemljišne posjede koji su gotovo dostizali
faraonove. Bio je tamne puti, a oči su mu bile tipično egipatske, boje uglačanog
oniksa. Bio je prije snažan no lijep čovjek kome su nebesa podarila darežljivo i

pelemenito srce. Netko bi mogao tvrditi da je bio odveć širokogrudan i

vjerovao ljudima, jer umro je u siromaštvu, srca slomljena od onih koje je
držao prijateljima, napušten od svih i isključen iz svjetla vladareve naklonosti.

Izgledalo je da je Tanus naslijedio najbolje od obaju roditelja, izuzev

zemaljskog bogatstva. Karakterom i snagom sličio je ocu, ljepotom majci.
Stoga, zašto bih se bio trebao srditi što ga moja gospodarica voli? I ja sam ga
volio i budući da sam bio jadni uškopljenik, znao sam da je nikada neću moći
imati za sebe, niti ako me bogovi uzdignu na mnogo viši položaj od ropskog.
Ipak, ljudska je priroda tako proturječna da sam želio ono što nikad nisam
mogao imati i sanjao sam nemoguće, neostvarive sne.

Lostris je sjedila na jastucima na pramcu, s robinjama uz svoje noge,

dvjema crnoputim djevojčicama iz Kusha spretnim poput pantera i potpuno
golim izuzev zlatnih ogrlica koje su im krasile vrat. Ona je, pak, bila odjevena
samo u suknju od izbijeljena lana, svježu i bijelu poput krila droplje. Koža
gornjeg dijela tijela, milovana suncem, bila je boje cedra koji raste na
planinama onstran Byblosa. Grudi su imale oblik i veličinu zrelih smokava,
spremnih da budu ubrane, i bile su okrunjene crvenkastim granatima.Skinula
je vlasulju i skupila je kosu u bočnu pletenicu koja se spuštala preko jedne
dojke poput velikog tamnog užeta. Kriva linija očiju, bila je naglašena
malahitnom zelenosrebrenom prašinom koja je resila gornje kapke. I oči su
bile zelene, ali bistrije i tamnije od zelene boje Nila kad se njegove vode
povuku nakon što natalože dragocjeni teret blata. Medu grudima, obješen o
zlatni lanac, nosila je kipić Hapi, božice Nila, izrezbaren u zlatu i laspisu,
prekrasan predmet koji sam svojim rukama napravio baš za nju.

Iznenada Tanus podigne desnicu stisnutu u pest. Istodobno veslači

prestadoše veslati držeći u zraku lopatice vesala koje su svjetlucale na suncu i
s kojih je otjecala voda. Zatim Tanus snažno okrene krmeno veslo i ljudi na
desnom boku uroniše vesla u vodu i počeše veslati u suprotnom smjeru,
stvarajući niz majušnih vrtloga na površini zelene vode. Oni na lijevome boku
nastaviše veslati prema naprijed. Brodica se naglim pokretom okrenula i
paluba se nagnula pod opasnim kutom. Zatim oba reda veslača zaveslaše
zajedno i brodica pohita naprijed. Izduljeni oštri pramac, ukrašen velikim
plavim Horusovim okom, zasiječe gusto mnoštvo papirusa. Brodica napusti
riječni tok i ude u tople vode lagune. Lostris je prestala pjevati i zaklonila je
rukama oči kako bi pogledala preda se.

"Evo ih!", usklikne i ispruži ljupku ruku pokazujući nešto. Druge brodice
Tanusove postrojbe bile su rasute poput mreže na južnom dijelu lagune i
priječile su glavni pristup velikoj rijeci kako bi odsjekle svaku mogućnost
bijega u tome smjeru. Naravno, Tanus je odabrao položaj na sjeveru. Znao je
da će tamo lov biti življi. Bilo bi mi draže da nije tako. Nisam kukavica, ali
morao sam imati na umu sigurnost svoje gospodarice. Uspjela se ukrcati na
Horusov Dah samo nakon mnogih spletki u koje me po običaju uplela. Kad bi
njezin otac bio doznao za njezinu nazočnost lovu, a sigurno bi bio doznao, bio
bih imao problema. Bude li otkrio da sam joj dopustio da provede cijeli dan u
Tanusovu društvu, niti moj povlašten položaj neće me zaštititi od njegova
bijesa. Dao mi je vrlo podrobne upute glede tog mladića. No, činilo mi se da
sam ja jedini zabrinut na palubi Horusovog Daha. Drugi su treptali od
uzbuđenja.

Tanus je zaustavio veslače odrješitim pokretom ruke pa je brodica stala

i nastavila se blago njihati na zelenoj vodi, tako nepokretnoj da sam, kad sam
se nagnuo i ugledao svoj odraženi lik, bio kao uvijek iznenađen činjenicom što
se moja ljepota tako dobro očuvala tijekom godina. Činilo mi se da je moje lice
privlačnije od bljedunjavih lotosovih cvjetova koji su ga uokvirili. Ali imao sam
malo vremena da bih mu se divio, jer je posadu obuzeo nemir. Jedan od
časnika podignuo je na jarbol Tanusov osobni stijeg. Bio je to lik plavog
krokodila s velikim uspravnim nazubljenim repom i razjapljenim raljama.
Samo časnik koji pripada grupici "Najboljih od Deset Tisuća" imao je pravo na
stijeg, a Tanus je zaslužio to pravo, kao i zapovjedništvo pukovnije Plavog
Krokodila,faraonovog tjelesnog zdruga,prije navršene dvadesete.

Pojavljivanje stijega bio je znak za početak lova. Na obzoru lagune

ostatak flote izgledao je majušan, ali vesla su počela ritmično udarati u vodu,
dizala su se i spuštala poput krila divljih gusaka u letu i blistala su na suncu.
Mali nabori pružali su se po mirnoj vodi i dugo su se zadržavali na površini
kao da su modelirani od gline. Tanus spusti na krmu gong,dugu brončanu
cijev, i jedan kraj uroni pod površinu. Udaren batom od iste kovine, širio je
visoke i vibrirajuće tonove pod vodom i tjerao u očaj našu lovinu. Nažalost,
znao sam da se taj očaj može pretvoriti u ubilački bijes. Tanus mi se smijao. I u
uzbuđenju je naslutio moje dvojbe, premda je bio neotesani vojnik, bio je
nadaren neobičnim sposobnostima zapažanja.

"Dođi na krmeno nadgrade, Taita!", zapovijedi. "Moći ćeš udarati u gong

i nakratko ćeš se prestati brinuti sa spas vlastite kože."

Ta me bezbrižnost boljela, ali poziv je bio olakšanje jer je krmeno

nadgrađe bilo visoko nad vodom. Krenuo sam kako bih ga poslušao ne
pokazujući nedoličnu žurnost i kad sam prošao pored njega, zastao sam kako
bih ga upozorio strogim glasom.

"Vodi brigu o sigurnosti moje gospodarice. Jesi li čuo, momče? Ne hrabri

je da učini štogod nepromišljeno, jer je luda kao ti."

Mogao sam si dopustiti da tim glasom govorim slavnom zapovjedniku

Deset Tisuća jer je nekoć bio moj učenik i u više no jednoj zgodi uporabio sam
štap na toj ratničkoj stražnjici. Tanus mi se nasmijao baš kao što je i tada činio,

jer je bio bezobrazan i nabusit kao uvijek.

"Ostavi gospu u mojim rukama, preklinjem te, stari prijatelju. Ništa mi

ne bi bilo draže, vjeruj mi!" Nisam se zaustavio da bih ga korio što rabi taj
neugladen ton lišen dužnog poštovanja,pomalo mi se žurilo da zauzmem
mjesto na nadgrađu.

I odatle sam vidio Tanusa kako uzima svoj luk. To je oružje već bilo
slavno u vojsci, dapače, duž cijele velike rijeke, od katarakta do mora.
Projektirao sam ga za njega kad je iskazao nezadovoljstvo jadnim oružjem

koje je do tada imao. Predložio sam mu da pokušam izraditi luk od nekog

novog materijala, različitog od slabog drva koje raste u našoj uskoj riječnoj
dolini, makar od egzotičnog drva poput masline iz hititske zemlje ili ebanovine
iz Kusha, ili možda od još krepkijih materijala poput nosorogova roga ili
bjelokosnih kljova slona. Od samog početka naišli smo na niz poteškoća, a
prva je bila krhkost tih egzotičnih materijala. U prirodnom stanju nijedan se
nije mogao saviti a da ne pretrpi pucanje, a samo najveće i stoga najskuplje
kljove bile bi mi omogućile da izradim iz njih cijeli luk. Nažalost, bio je prekrut

da bi ga čovjek mogao saviti. Ipak, polazeći od te lakše i prirodne faze, ubrzo

sam otkrio da je najbolje koristiti, u slojevima, četiri odabrana materijala,
maslinu, ebanovinu, rog i bjelokost.

Naravno, prošli su mjeseci,i mjeseci, eksperimentiranja s različitim

kombinacijama i različitim tipovima ljepila za spajanje. Nismo nikada uspjeli
proizvesti dovoljno jako ljepilo. Na koncu sam problem riješio vezujući cijeli
luk metalnim nitima kako bih spriječio da se razbije u komade. Dva su krupna
čovjeka svim svojim snagama pomagala Tanusu u omatanju metalne niti dok
je ljepilo još bilo toplo. Kad se ohladilo, luk je imao gotovo idealnu
kombinaciju sile i gipkosti. Zatim sam izrezao više komada crijeva jednog
velikog crnogrivog lava kojeg je Tanus ulovio i ubio u pustinji kopljem s
brončanim vrškom. Ustavio sam ih i usukao kako bih napravio uže. Ishod je
bio prekrasan luk, tako moćan da ga je samo jedan čovjek od stotina koji su
pokušali uspio dokraja napeti.

Uobičajeni način uporabe luka koji su podučavali vojni instruktori

predviđao je zauzimanje položaja pred metom, povlačenje strelice do ključne
kosti, njezino zadržavanje na nekoliko trenutaka radi ciljanja i ispuštanje na
zapovijed. Ali ni Tanus nije imao dovoljno snage da napne luk i zadrži strijelu
naciljanu u metu. Bio je prisiljen izmisliti novi način odapinjanja. Stao bi
postrance prema meti okrećući joj lijevo rame, podignuo bi luk ispruženom
lijevom rukom i potom bi grčevitim trzajem povukao unazad strijelu sve dok
mu pera ne bi dodirnula usne a mišići ruku i grudi nabrekli od napora. U
trenutku najveće napetosti ispustio bi strijelu kao da nije ni naciljao. Isprva su
njegove strelice letjele nasumice poput divljih pčela izišlih iz košnice, ali
Tanus je uporno vježbao, dan za danom, mjesec za mjesecom. Prsti desne ruke
ogulili su se i krvarili su od trenja o uže, ali potom su zacijelili i otvrdnuli.
Unutarnja strana lijeve nadlaktice bila je modra i izranjavana na mjestu gdje je
uže udaralo nakon ispuštanja strelice, ali ja sam pripremio kožni štitnik kako
bih ga zaštitio. A Tanus je i dalje vježbao. Čak sam i ja izgubio nadu u njegovu
sposobnost da ovlada oružjem, ali on nije odustajao. S mučnom sporošću
dostigao je nadzor nad njim do te mjere da je napokon mogao odapeti tri
strijele tolikom brzinom da su sve tri istovremeno bile u zraku. Barem dvije od
tri pogađale su metu, bakreni krug velik kao čovjekova glava,smješten na
udaljenosti od pedeset koraka. Sila strijela bila je takva da su uspijevale bez
pol muke probiti metal premda je bio debljine moga malog prsta. Tanus je ovo
moćno oružje nazvao Lanata, što je ujedno bilo i napušteno dječje ime moje
gospodarice.

Sada je Tanus stajao na krmi s mladom ženom uza se i lukom u lijevoj

ruci. Bili su veličanstven par, ali bili su to na tako upadljiv način da nisam
mogao biti miran.

Grubo viknuh: "Gospodarice! Odmah se vrati ovamo! Tamo je opasno."

Nije se udostojila ni okrenuti glavu, ali dala mi je znak rukom. Sva je

posada vidjela, a najhrabriji su se nacerili. Mora da je tu kretnju Lostris
naučila od jedne od crnih prepredenki koje su je služile, jer bila je primjerenija
ženama iz krčmi na obali rijeke no plemenitoj kćeri roda Intef. Pomislih da
izrazim svoje negodovanje, ali sam odmah odustao jer je moja gospodarica
dopuštala da je kontroliram samo u rijetkim slučajevima. Stoga sam se zdušno
bacio na udaranje u brončani gong snagom dovoljnom da prikrije moju
povrijeđenost.

Prodorni i treperavi tonovi proširili su se staklastom vodom lagune,

zrak se odmah ispunio šuštanjem krila i jedna sjena prođe ispred sunca kad se
iz papirusa, iz skrivenih gustiša i s vode podigao u let golem oblak barskih
ptica. Bilo ih je svakakvih vrsta. Bijeli i crni ibisi s glavama supa, sveti božici

rijeke, jata kriještavih gusaka perja boje hrde, svaka s kapljom rubina na
grudima, zelene, plave i kao noć crne čaplje, s kljunom poput mača i krilima
koja su teško lepetala, i toliko pataka da je njihov broj u našim očima izgledao
kao plod privida. Lov na divlje ptice jedna je od najobljubljenijih razonoda
egipatskog plemstva, ali taj smo dan tražili drugačiju divljač.

U tom trenutku uočio sam, mnogo ispred nas, kretanje kristalne

površine. Teško i veliko kretanje, i osjetio sam kako drhtim jer sam znao
koliko je strašna ta zvijer. I Tanus ju je vidio, ali njegova reakcija bila je
potpuno drukčija od moje. Zarežao je kao lovački pas, a njegovi ljudi povikali
su s njim i sagnuli se nad vesla. Horusov Dah poletio je naprijed kao da je
jedna od ptica koje su zakrivale sunce nad nama, a moja je gospodarica
prasnula u uzbuđene usklike i nježno udarila šakom Tanusovo rame. Voda se
zavrtložila još jednom i Tanus je kormilaru dao znak da slijedi pokret dok sam
ja udarao u gong kako bih sačuvao i povećao svoju hrabrost. Stigli smo do
točke gdje smo primijetili pomicanje vode i brodica je prvo usporila, a zatim se
zaustavila dok su svi na palubi nestrpljivo gledali uokolo. Ja sam samo
krajičkom oka pogledao preko krme. Pod trupom voda je bila plitka i prozirna
gotovo kao zrak nad nama. Ispustih drečav i prodoran krik poput gospodarice
i skokom uzmaknuh od krmene ograde jer je čudovište bilo baš ispod nas.

Vodenkonj je svet Hapi, božici Nila, i mogli smo ga loviti samo

zahvaljujući posebnoj dozvoli. Stoga je tog jutra zajedno s mojom
gospodaricom Tanus bio uputio božici molitve i prinijeo žrtve u njezinu
hramu. Naravno, Hapi je bila njezina božica zaštitnica, ali sumnjao sam da je to
bio jedini razlog njezina sudjelovanja u obredu. Zvijer koju sam vidio pod
nama bio je golemi stari mužjak. Činio mi se velikim poput našeg broda,
divovska spodoba koja se kretala dnom lagune pokretima usporenim od vode,
tako da je bila nalik stvorenju izišlom iz noćne more. Papcima je podizao
oblake blata kao što antilopa podiže prašinu kad trči po pustinjskom pijesku.

Krmenim veslom Tanus okrenu brod i krenusmo za vodenkonjem. Ali i tim

svojim usporenim galopom brzo se udaljavao od nas i njegov taman lik izgubi
se u zelenim dubinama lagune.

"Idemo! Tako mi gnusna Sethova daha, idemo!", viknu Tanus svojim

ljudima, ali kad je jedan časnik podignuo čvorasti bič, smrači se i odmahnu
glavom. Nikad nisam vidio Tanusa da koristi bič bez valjana razloga. Iznenada
vodenkonj izroni pred nama i izdahne iz pluća veliki oblak smrdljive pare.
Smrad dopre do nas iako je životinja još uvijek bila van domašaja luka. Na
trenutak njegova leda oblikovaše svjetlucavi granitni otok u laguni, a zatim
šišteći udahnu i istog časa opet nestade.

"Za njim!", viknu Tanus.

"Eno ga tamo!", viknuh pokazujući rukom.

"Vraća se." "Dobro, stari moj", nasmija se Tanus. "Možda ćemo još
uspjeti napraviti od tebe ratnika."

Bila je to smiješna zamisao jer sam ja pisar, učenjak i umjetnik. Moja

junaštva tiču se intelekta. Ipak sam ustreperio od užitka, kao uvijek kad me
Tanus hvalio. Na trenutak u ushitu lova zaboravih na strah. Južnije su se i
druga plovila pridružila potjeri.

Hapini svećenici imali su potanki popis velikih zvijeri koje su živjele na

tom mjestu i dali su dozvolu da ih se ubije pedeset za nadolazeće Ozirisove
svetkovine. U laguni hrama bilo bi ih, dakle, preostalo gotovo tristo, broj koji
su svećenici držali idealnim kako plovne putove ne bi zakrčilo bilje, kako bi se
spriječilo da papirusi zagospodare obradivim zemljištem te kako bi se
zajamčila redovita opskrba hrama mesom. Svećenici jedini smiju jesti meso
vodenkonja, izuzev tijekom deset dana Ozirisovih svetkovina. Stoga se lov
odvijao kao složeni ples na vodi, s plovilima koja su se zbrkano kretala
vijugajući i okrećući se dok su vodenkonji uznemireno bježali, zaranjali,
ispuštali oblake kapljica izranjajući i iznova zaranjali. Ali svako zaranjanje bilo

je kraće od prethodnog, a uskomešana izranjanja bila su sve češća jer se

prazna pluća nisu uspijevala dokraja napuniti budući da su se goniči hitro
približavali i tjerali velike životinje da se ponovno spuste na dno.

U međuvremenu brončani gongovi s krmenih mostova i dalje su brujili i

njihov zvuk miješao se s uzbuđenim povicima veslača i gromoglasnim
zapovijedima kormilara. Zavladao je sveopći metež i buka, a ja sam vikao i
drao se kao najkrvožedniji lovac. Tanus je svu pažnju usredotočio na prvog,
najvećeg mužjaka. Nije se obazirao na ženke i mladunče koji su izranjali na
domašaj luka, i dalje goneći orijašku životinju u svim njezinim skretanjima i
nesmiljeno joj se približavajući pri svakom Izranjanju. Unatoč svome
uzbuđenju, nisam mogao ne primijetiti kako vješto zapovjeda Horusovim
Dahom i spremnost kojom je posada odgovarala na njegove znakove.
Uostalom, oduvijek je posjedovao dar da od svojih podređenih izvuče
maksimum. Kako bi inače bez bogatstva i uglednih zaštitnika bio tako brzo
stigao do onog važnog ranga? Sve što je postigao, dobio je vlastitim zaslugama

i unatoč zlom utjecaju podmuklih neprijatelja koji su mu prepriječili put

svakojakim zaprekama.

Iznenada se vodenkonj pojavi na površini na manje od trideset koraka

ispred pramca. Izronio je bljesnuvši na suncu, crn, strašan i čudovištan dok je
ispuštao oblake pare iz nozdrva poput onosvjetskog stvora koji proždire srca
onih koje su bogovi držali nedostojnima. Tanus nemjesti strijelu. Podiže veliki
luk i odapne u istom trenutku. Zastrašujući i napeti Lanata zasvira svoju
glazbu i strijela poleti tako munjevito da je oko nije moglo pratiti. Dok je još
letjela fijukajući, za njom poleti druga, a onda još jedna. Tetiva luka svirala je
poput lutnje, a strijele su jedna za drugom pogađale cilj. Vodenkonj riknu kad
se zariše u velika leđa i opet zaroni.

Radilo se o strijelama koje sam izradio namjenski za tu prigodu. Skinuo

sam pera i zamijenio ih malim baobabovim plovcima,nalik onima koje ribari
koriste za plutanje mreža. Ubacivali su se u vrh pritke tako da u letu ostanu na
njoj,ali su ispadali iz utora kad je životinja zaranjala.Bili su povezani s
brončanim vrhom tankom lanenom niti omotanom oko pritke,koja se
odmatala čim bi se plovak odvojio. Stoga, dok je veliki mužjak bježao pod
površinom, tri mala plovka isplivala su na površinu i pratila njegovo kretanje.
Obojio sam ih jarkožuto kako bi privlačili pogled i odmah otkrili položaj
životinje iako je zaronila.
Tanus je stoga bio u stanju preduhitriti svaki mahniti trk čudovišta i
ubrzati kretanje Horusovog Daha kako bi prisilio životinju da skrene i kako bi
joj odapeo nove strijele u crna svjetlucava leda kad bi se pojavila na površini.
Sada je već mužjak vukao za sobom cijeli vijenac jarkožutih plovaka, a voda je
postala crvena od njegove krvi. Unatoč trenutačnom uzbuđenju, osjećao sam
samilost za životinju koja je svaki put kad bi ričući izronila bila zasuta novim
rojem smrtonosnih strijela. Tu samilost nije dijelila moja gospodarica, koja je
bila zanesena lovom i koja je vriskala od straha i oduševljenja. Mužjak još
jednom izroni pred nama, no ovaj put krene na Horusov Dah koji je plovio
prema njemu. Tako razjapi ralje da sam mogao vidjeti cijelo ždrijelo, tunel
crvena mesa koji je mogao bez muke progutati cijela čovjeka. Čeljusti su bile
naoružane tako snažnim zubima da se sledih,ostadoh bez daha. Iz donje
čeljusti stršili su golemi derači od bjelokosti koji su služili za otkidanje tvrdih

papirusovih stabljika, dok su u gornjoj blještali bijeli očnjaci debeli kao moje
zapešće, koji su bili u stanju smrviti oplatu Horusovog Daha jednakom
lakoćom kojom bih ja bio pregrizao pšeničnu pogaču. Nedugo prije toga imao
sam priliku pregledati tijelo jedne seljanke koja je, režući papiruse na obali
rijeke, uznemirila jednu ženku s mladuncem. Žena je bila prepolovljena kao da
ju je presjekao najoštriji brončani mač.

I sada je pobješnjeli mužjak, razjapljenih ralja s oštrim kljovama,

nasrnuo na nas i premda sam bio visoko na krmenom mostu, daleko od njega
najviše što je bilo moguće, skamenio sam se i zanijemio,oduzeo sam se od
straha i bio sam nepomičan poput kipa u nekom hramu. Tanus odapne još
jednu strijelu koja uleti u razjapljeno ždrijelo. Unatoč tome, životinja je već
tako užasno patila da nije ničim pokazala kako je osjetila tu novu ranu premda

je mogla biti smrtonosna. Bez oklijevanja krenula je u juriš na pramac

Horusovog Daha. Iz ranjena ždrijela zaori se tako jezovita bijesna i samrtna
rika da je jedna arterija pukla i iz ralja zaštrca krv koja se na sunčevoj
svjetlosti pretvori u oblak crvenkaste pare, istovremeno prekrasan i užasan.
Zatim se mužjak sruči svom silom na pramac broda. Horusov Dah sjekao je
površinu brzinom gazele u trku, ali vodenkonj je bio još brži i njegova zbijena
masa bila je tako velika da mi se pričinilo da smo se nasukali na stjenovitu
obalu. Veslači su popadali s klupa, a ja sam udario o ogradu krmenog mosta
silovito da je zrak izletio iz mojih pluća i prepustio mjesto prodornom bolu u
grudima koji me pritisnuo poput stijene.

No unatoč svemu, bio sam zabrinut za svoju gospodaricu. Pogledom

pomućenim suzama vidjeh kako je od udarca poletjela prema naprijed. Tanus
ispruži ruku ne bi li je uhvatio, ali i on je izgubio ravnotežu, a luk koji je
držao
u ljevici zasmetao mu je.Uspio ju je zadržati tek na tren, ali tada Lostris posrnu
prema ogradi, zamahnu očajnički rukama i poleti leđima okrenuta u prazno.

"Tanuse!", viknu pruživši mu ruku. Tanus se osovi spretno poput

akrobata i pokuša je uhvatiti. Na tren njihovi se prsti dotaknuše, a onda, kao
da ju je nešto povuklo, moja gospodarica pade s broda. Sa svog uzdignutog
položaja na krmi mogao sam vidjeti pad. Okrenu se u zraku kao mačka i bijela
suknja zaleprša otkrivajući prekrasna bedra. Učini mi se da pad traje čitavu
vječnost i moj se krik pomiješa s njezinim očajničkim urlikom.

"Djevojčice moja!", kriknuh. "Mala moja!"

Bio sam siguran da je gotova. Pričini mi se da mi se cijeli njezin život,

otkako sam je upoznao, odvija pred očima. Vidio sam je kao dijete i čuo
ljubazne djetinje riječi kojima mi se obraćala. Vidio sam kako odrasta i postaje
žena i prisjetio sam se svih radosti i svih muka koje je izazvala. U trenutku kad
sam je gubio, volio sam je još više no što sam je volio tih dugih četrnaest
godina. Pade na golema krvava leđa,pomahnitalog vodenkonja i načas ostade
ispružena na njima,kao ljudska žrtva na oltaru neke besramne religije.
Vodenkonj se okrene, podigne iz vode i okrene unazad veliku izobličenu glavu
i pokuša je dohvatiti. Krvave svinjske oči sjajile su mahnitim bijesom, velike
ralje bučno škljocnuše ne bi li je zgrabile.

Nekim čudom Lostris se pribra i uhvati se za pritke dviju strijela koje su

stršile iz velikih leđa čudovišta. Stajala je raširenih nogu i ruku. Nije vikala,
trudila se svim svojim snagama da preživi. Krive kljove od bjelokosti udarale
su jedna o drugu kao mačevi ratnika. Svakim trzajem bile su joj sve bliže i
očekivao sam da svakog trenutka neki njezin ud bude odsječen poput nježnog
izdanka lijane i da se njezina mlada i slatka krv pomiješa s krvlju koja je liptala

iz rana životinje.

Tanus se na pramcu brzo pribrao. Na tren vidjeh njegovo lice, bilo je

užasnuto. Odbaci luk, koji je bio beskoristan, zgrabi držak mača i izvuče
sječivo iz korice od krokodilove kože. Bio je od bronce, dug kao njegova ruka i
tako oštar da je mogao obrijati dlake s ruke. Skoči na ogradu i održavajući
ravnotežu, načas promotri kretanje smrtno ranjenog vodenkonja, a zatim

skoči i poleti poput obrušenog sokola, objema rukama čvrsto držeći mač s
vrhom okrenutim nadolje. Pade na vrat vodenkonja opkoračke kao da na njem
namjerava odjahati na drugi svijet. Težina njegova tijela i silovitost skoka
prenesoše se na udarac mača. Mač se do polovice zario u vrat životinje podno
lubanje i Tanus ga nastavi zabijati sve dublje koristeći svu snagu ruku i širokih
pleća.

Osjetivši ubod mača, vodenkonj poludi i svi pokreti koje je do tada činio
izgledali su mlitavi i slabašni u usporedbi s novim trzajima.Prope se svom
svojom golemom veličinom, odmahnu glavom u obje strane i tako pljusnu po
vodi da štrcaji poletješe do palube broda i poput zastora skriše prizor mome
pogledu. Čudovište je divlje pokušavalo otresti dvoje na svojim leđima. Pritka
jedne od strijela za koje se Lostris držala pukla je i malo je nedostajalo da
odleti s leđa. Da se to dogodilo, vodenkonj bi je zasigurno bio rastrgao
kljovama od bjelokosti. Tanus se ispruži unazad i uhvati je lijevom rukom dok
desnom nije prestajao još silovitije zabijati brončano sječivo u potiljak
čudovišta. U nemogućnosti da ih dohvati, zvijer se ugrize za bokove i otvori
tako grozne rane da je na pedeset koraka oko broda voda postala crvena, a
Tanus i Lostris bili su crveni od glave do pete od liptanja krvi. Lica su im se
pretvorila u groteskne krinke na kojima se razabirao samo bijeli sjaj očiju.
Siloviti grčevi mužjaka odnijeli su ih daleko od boka broda i ja sam se prvi
pribrao. Viknuh veslačima: "Za njima! Ne dopustite da se udalje!"

Veslači skočiše na svoja mjesta i Horusov Dah dade se u potjeru. U tom

trenutku je vrh Tanusova mača prodro do vratnih kralježaka i presjekao leđnu
moždinu. Golemo tijelo ukoči se i prestade se micati. Vodenkonj se izvrnu na
leđa ukočenih ispruženih nogu i potonu u vode lagune povukavši za sobom
Lostris i Tanusa. Priguših očajnički jauk koji mi se podigao iz grudi i viknuh
veslačima novu zapovijed: "Natrag!" Nemojte preći preko njih! Plivači na
pramac!"

I sam sam bio iznenađen čuvši kako sam glasno i autoritativno to

izgovorio. Brod je stao i prije no što sam uspio razmisliti o svrhovitosti onoga
što činim, nađoh se na čelu skupine snažnih ratnika koji su trčali palubom.
Vjerojatno bi bili zapljeskali vidjevši kako se neki drugi časnik utapa, ali Tanus
je bio Tanus.

U trku sam se razodjenuo. Niti pod prijetnjom stotine udaraca bičem ne

bih pristao učiniti to u nekim drugim okolnostima jer sam samo jednoj osobi
dopustio da vidi rane koje mi je državni krvnik nanio davno prije toga, a ta
osoba bila je ista ona koja je zapovijedila da me uškope. Sada sam, barem
načas, zaboravio na svoju osakaćenu muškost. Vješt sam plivač i, premda se,
kad sada pomislim na to, ježim od svoje tadašnje nesmotrenosti, vjerujem da
bih bio skočio u krvavu vodu u pokušaju da spasim svoju gospodaricu.

Bio sam još malo ukočen, ali me Lostris poljubila u obraz i rekla naglas:

"Moje su djevojke rekle da si ti preuzeo upravljanje brodom kao pravi

veteran i da ti je bila namjera baciti se u vodu da bi me spasio. Oh, Taita, što
bih učinila bez tebe? "

Tek sam joj se tada nasmiješio i prihvatio obrok guske koju mi je pružila.
Guska je bila izvrsna, a i pivo proizvedeno od tri vrste palmi, no svejedno sam
to štedljivo jeo, jer sam morao voditi računa o svom izgledu, i to ne računajući
da me prethodna dosjetka Lostris o mojem teku ješ uvijek pekla.

Tanusova posada, raspršena po laguni, počela se sada skupljati. Vidio

sam da su i neke druge brodice poput naše pretrpjele oštećenja. Dvije su se
sudarile u zanosu lova, a druge su četiri napali vodeni konji. No, svejedno,
okupile su se na brzinu i zauzele borbeni položaj. Potom su prošle mimo nas, u
redu i s nizom obojenih zastava koje su prikazivale veličinu njihovog ulova.
Posade su pljeskale kad su pristajale uz bok Horusovog Daha. Tanus ih je
pozdravljao uzdignutom šakom, a barjak s Modrim Krokodilom bijaše nagnut,
kao da smo tek postigli veličanstvenu pobjedu unatoč svim predviđanjima.
Bilo je to, možda, čisto dječačko razmetanje, ali ja sam još uvijek dovoljno
mlad da bih volio vojničke ceremonije. Poslije je posada zauzela i održala
borbeni položaj unatoč laganom vjetru, uz vještu ispomoć vesala.

Naravno, u tom trenutku nije još bilo ni traga mrtvim vodenim konjima.
Iako je svaka brodica ubila najmanje jednog, a neke čak dva ili tri, njihove su
lešine potonule u zelenim vodama lagune. Znao sam da se Tanus potajno
grizao što Horusov Dah nije imao više uspjeha od ostalih brodova i da je
odugovlačenje sukoba ograničilo naš plijen na taj jedini primjerak. On je
navikao da bude najbolji. Nije, uostalom, bio živahan kao i obično i uskoro nas
je ostavio na krmi da bi pošao upravljati popravcima na trupu Horusovog
Daha. Nasrtaj tog čudovišta je pomaknuo oplatu i voda nam je toliko probijala
u unutrašnjost da je stalno trebalo prazniti santine kožnatim vjedrima. Bio je
to neučinkovit postupak koji je odvraćao ljude od njihove dužnosti veslača i
ratnika, a nesumnjivo se mogao poboljšati, razmišljao sam u sebi. Zbog toga
sam, dok smo čekali da lešine mrtvih životinja isplivaju na površinu, poslao
jednu od malih robinja da donese košaru u kojoj su se nalazile moje
potrepštine za pisanje. Nakon što sam još malo razmišljao, počeo sam skicirati
neku zamisao kako da mehanički izbacimo vodu iz santina ratnog broda u
akciji, metodu koja ne bi zahtijevala napore polovice posade. Zasnivala se na
istom principu kao i vjedra na klackalicama. Mislio sam da će ga moći
pokretati svega dvoje ljudi, umjesto da to zaokupi dvanaestak ljudi s vjedrima,
kao što je to sada bio slučaj.

Kad sam završio skicu, razmišljao sam o sudaru koji je uzrokovao štetu.
U povijesti, taktika primijenjena u riječnim bitkama bila je uvijek jednaka onoj
na kopnu.Brodovi bi se približili po boku pomoću čakiji i nakon navale, sukob
se rješavao udarcima mačeva.Zapovjednici su uvijek pazili da izbjegnu sudare,
pa kad bi se to dogodilo, smatrali su to posljedicom nesposobnosti.

"Ali kad bi...", pomislih odjednom, te počeh crtati brod s ojačanim

pramcem. Kad se ta ideja čvrsto ukorijenila, dodao sam na vodenoj crti rog
sličan nosorogovom. Moglo ga se izraditi od vrlo čvrstog drveta i presvući
broncom. Pod pravim kutem, malo prema dolje, mogao bi se zabiti u trup
protivničkog broda i rasporiti ga. Bio sam toliko zadubljen da nisam čuo

Tanusa kako mi se približava s leda.Uzeo mi je iz ruke svitak papirusa i vrlo ga

pomno proučavao. Naravno, odmah je shvatio što sam namjeravao učiniti.

Kad je njegov otac izgubio sva bogatstva, odmah je potražio bogatog

zaštitnika koji bi omogućio Tanusu ulazak u neki od hramova kao pisara
početnika, da bi mogao tako nastaviti studije. Bio sam iskreno uvjeren da bi uz
moju poduku imao odlične izglede da postane jedan od najvećih umova
Egipta. Možda bi s vremenom njegovo ime moglo poslati slavno poput
Imhotepovog koji je, tisuću godina prije,projektirao prve čudesne piramide u
Saqqari. Nisam uspio u toj nakani, što je i razumljivo, jer je isti neprijatelj
koji
je lukavošću i prijevarom uništio Tanusovog oca,bio odlučan zapriječiti put i
sinu. Nitko u cijeloj Državi nije mogao nadvladati njegov zloćudan utjecaj.
Zbog toga sam pomogao Tanusu da se pridruži vojsci. Unatoč mojem
razočaranju i mojim žalosnim predviđanjima, to je bila karijera koju je Tanus
odabrao otkad se prvi put uspio osoviti na noge i kad je uzeo drveni mač u
ruke da bi se tukao s drugom djecom.

"Svih mu peteljki na Sethovoj stražnjici!", izustio je dok je proučavao

nacrte. "Ti i tvoj kist vrijedite za mene koliko i deset odreda."

Lakoća s kojom Tanus huli ime velikog boga Setha uvijek me uznemiri.
Naime, iako smo obojica poklonici Horusa, mislim da nije pametno vrijeđati
neko od božanstava Egipta. Što se mene tiče, neću proći nikad ispred nekog
svetišta a da ne izmolim molitvu ili ne ostavim mali dar, koliko god bog koji tu
obitava bio skroman i nevažan. Po meni, to je čin zdravog razuma i odlično
osiguranje. Imamo već dovoljno neprijatelja medu ljudima da bi hotimice
tražili druge medu bogovima. Posebno sam ponizan u pogledu Setha jer sam
prestravljen njegovom čudesnom reputacijom. Pretpostavljam da Tanus to
zna, pa se zabavlja podbadajući me. Svejedno, zaboravio sam tu nelagodu u
odnosu na njegove žarke pohvale.

"Kako to činiš?", upitao me."Ja sam vojnik i danas sam vidio sve što si
napravio. Zašto te iste ideje nisu meni došle?"

Započeli smo živu raspravu o mojim nacrtima. Naravno, nije bilo

moguće na duže vrijeme isključiti Lostris koja nam se, doista, i priključila.
Robinje su joj osušile i uredile kosu i popravile šminku. Njena zanosna ljepota
mi je odvraćala pažnju, naročito stoga što je stajala uz mene i nehajno mi
držala ruku na ramenu. Ne bi nikad dodirnula muškarca u javnosti na isti
način, jer bi to bila uvreda običaja i skromnosti. Ali, ja nisam bio muškarac i,
iako se oslanjala na mene, njene se oči nisu odvajale od Tanusovog lica.

Zanimala se za njega još od doba kad je naučila hodati. Slijedila ga je

gegajući, s izrazom obožavanja, desetogodišnjeg veličanstvenog Tanusa i
pokušavala je oponašati svaki njegov pokret i svaku njegovu riječ. Kad bi
Tanus pljunuo i ona bi pljunula. Kad bi on psovao, Lostris bi propentala
njegove iste riječi. Konačno mi se Tanus požalio. "Ne možeš li je uvjeriti da me
ostavi na miru, Taita? Ona je samo dijete!" Ali sada se više nije žalio.

Prekinuo nas je povik pramčane izvidnice i svi potrčasmo zabrinuto

pregledavati lagunu.Lešina prvog vodenog konja se pojavljivala. Isplivala je
trbuhom uvis, jer su je plinovi iz crijeva napuhavali poput dječjeg balona
načinjenog od kozjeg mjehura. Ljuljuškala se na površini ispruženih i ukočnih
nogu. Odmah ju je potom brodica počela tegliti prema udaljenoj obali. Sad su
se već goleme tjelesine pojavljivale posvuda oko nas, brodovi su ih vezivali i
vukli dalje.

Tanus je privezao dvije krmenim užetom, a veslači se pognuše u

veslanju da bi ih oteglili po vodi. Kad smo se približili obali zaštitio sam oči od

okruglog sunca i gledao sam prema naprijed.Činilo se da svi, muškarci, žene i

djeca Gornjeg Egipta čekaju na nasipu.Bila je to neizmjerna svjetina,plesali su,
pjevali i mahali palminim granama očekujući flotu. Nemirni pokreti bijelih
halja činili su se kao neprekidni val koji se lomio oko ruba mirne lagune.
Postepeno, kako je svaki čamac pristajao uz obalu, skupine muškaraca
zagrnutih samo kratkim ogrtačima prilazile su po gazu sve do pazuha da bi
uzetima vezale nadute lešine. Bili su toliko euforični, pa su zaboravljali stalnu
prijetnju krokodila u zasjedi iz zelenih i mutnih voda.

Svake su godine ti opaki gmazovi proždirali na stotine naših. Ponekad bi

se toliko ohrabrili i upustili bi se do obale da zgrabe neko zaigrano dijete na
obali rijeke ili seljanku koja je prala rublje ili natakala vodu za obitelj. Sada,
pošto su bili pregladnjeli mesa, ljude je zanimala samo jedna jedina stvar.
Prihvatili su se užadi i izvlačili lešine na obalu. Dok su tijela vodenih konja
klizila po blatu, deseci srebrenkastih ribica koje su se gostile po otvorenim
ranama nisu bile dovoljno brze da popuste ugriz i bile su izvučene na suho.
Nasukane na meku glinu, poskakivale su i drhturile poput zvijezda palih na
zemlju. Muškarci i žene, oboružani noževima i sjekirama bacili su se poput
roja mravi na tjelesa. Zahvaćeni nekim delirijem pohlepe, urlali su i režali kao
strvinari i hijene zbog grla divljači koju je lav ubio i svađali se oko najboljih
zalogaja dok su komadali divovske lešine. Krv i iverje kostiju letjeli su
unaokolo pri svakom udarcu sječiva.

Te će večeri biti dugačak red ranjenika koji će se pojaviti ispred hrama,

čekajući da svećenici zaliječe njihove otkinute prste i rezove duboke sve do
kosti. I ja ću biti na poslu polovicu te noći. U nekom sam okruženju imao ugled
liječnika koji je nadilazio čak i onaj Ozirisovih svećenika. Bez lažne skromnosti
moram priznati da te glasine i nisu bile neopravdane, a Horus zna da su i moji
honorari bili uvelike razumniji nego nekog svetog čovjeka. Plemeniti Intef
dopušta mi da zadržim za sebe trećinu svoje zarade, pa sam, dakle, prilično
bogat čovjek,unatoč mojem robovskom položaju.

S krmenog tornja Horusovog Daha prisustvovao sam toj pantomimi

ljudske krhkosti koja se odvijala poda mnom. Prema tradiciji, narodu je
dopušteno pojesti do mile volje meso vodenih konja koji su dospjeli na obalu,
s time da nisu smjeli ponijeti nijednu kožu. Pošto živimo u plodnoj i zelenoj
zemlji, koju oplođuje i natapa velika rijeka, naš je narod dobro uhranjen, No,
svejedno osnovna hrana siromašnijih klasa sastojala se od žitarica, pa mogu
proći mjeseci između dvaju mesnih obroka. Nadalje, tijekom blagdana sva su
uobičajena ograničenja u svakodnevnom životu bila zanemarena. Bilo je
dopušteno pretjerivati u svim stvarima koje su se ticale tijela jelo, piće,
tjelesni
užici. Sutradan bi bilo trbobolja, bolnih glava i bračnih razmirica, ali to je bio
prvi dan blagdana i apetiti se nisu mogli zatomiti.

Nasmijao sam se vidjevši neku majku, golu do pojasa i skorenu od krvi i

masti od glave do pete, kako izlazi iz trbušne šupljine vodenog konja stišćući u
rukama komad jetre i bacajući ga jednom od svojih sinova usred urlajuće
skupine djece koji su okruživali lešinu. Žena se vratila u šupljinu, dok je sin,
stišćući svoje blago, trčao prema jednom od stotinu kresova zapaljenih duž
obale. Jedan od starije braće mu je otrgnuo taj dio jetre i bacio ga na žeravicu,
dok se horda manje djece slineći okupljala. Najstariji je zelenom grančicom
skinuo tu tek oprženu jetru, a braća i sestre su se sjurili i proždrli je. Čim su
je
dokrajčili, tražili su još, dok su mast i krv curile niz lice, kapajući s brade.
Mnogi medu najmlađima, vjerojatno, nisu nikad okusili ukusno meso riječnog
goveda koje je slatko, mekano i nježnog okusa, ali nadasve masno. Masnije je
od volovskog mesa ili od prugastog divljeg magarca, a kosti bogate moždinom
su prava poslastica, dostojna velikog boga Ozirisa.

Naš je narod gladan životinjske masti i njen okus sve je dovodio do

ludila. Prežderavali su se kao što je i bilo njihovo pravo prežderati se tog dana.
Bio sam zadovoljan što se nisam pomiješao s tom uspaljenom svjetinom,
sretan zbog sigurnosti da će stražari plemenitog Intefa nabaviti najbolje
rezove i kosti za kuhinje u palači, te da će kuhari sa svom pažnjom pripraviti
moje osobno jelo.

U sljedbi vezira imao sam prednost nad svima, čak i pred glavnim
dvorjaninom i zapovjednikom njegove tjelesne straže, iako su oni rođeni
slobodni. Naravno, o tome se nikad ne govori, ali svi priznaju moj privilegirani
položaj i malo tko bi se usudilo prosvjedovati. Vidio sam stražare na poslu
potraživali su dio za mojeg gospodara, guvernera i velikog vezira svih
dvadeset i dvaju naslova Gornjeg Egipta. Služili su se dugim štapovima, s
iskustvom proizišlim iz dugotrajnih vježbi i udarali gola leđa i stražnjice koje
su im služile kao ciljevi, dok su urlali svoje zahtjeve. Kljove od bjelokosti
vodenih konja pripadale su veziru i stražari su ih sve pokupili. Bile su
dragocjene kao i slonovske kljove koje su dovožene karavanama čak iz zemlje
Cush, preko katarakta. Posljednji je slon bio ubijen u našem Egiptu gotovo
prije tisuću godina, u vrijeme vladavine jednog od faraona iz Četvrte Dinastije,
barem tako tvrde hijeroglifi na steli u njegovom hramu. Naravno, moj
gospodar je trebao sačuvati desetinu ulova za svećenike iz Hapija, naslovne
pastore krda riječnih goveda. Svejedno, iznos desetine bio je diskrecijsko
pravo mog gospodara,a ja koji sam bio odgovoran za registre palače znao sam
gdje će završiti najveći dio tog blaga. Intef se nije upuštao u prekomjerne
darežljivosti, pa čak i ako se radilo o boginji.

Što se tiče kože vodenih konja, one su pripadale vojsci i bit će

pretvorene u štitove za časnike iz stražarske regimente. Mornarički
podčasnici su nadgledali postupak odvajanja koža, a svaka od njih bila je
velika kao beduinski šator. Meso,koje nije bilo moguće pojesti na obali, bit će

konzervirano u salamuri, dimljeno ili osušeno. Službeno je ono trebalo

poslužiti za prehranu vojnika, članova sudova, činovnika u hramovima i
drugih državnih služnika. U stvarnosti, obilan dio će biti prodan skrivećki, a
prihod će završiti u škrinjama mojeg gospodara. Kao što sam već rekao, poslije
faraona, moj je gospodar bio najbogatiji čovjek Gornjeg Egipta... i svakim se
danom još više bogatio.

Iza mene je došlo do komešanja, pa sam se okrenuo. Tanusova ekipa još

je bila na djelu. Brodovi su bili poredani po borbenom rasporedu, pramac
prema krmi, paralelno uz obalu, ali na pedesetak koraka gdje je voda postajala
dublja. Na svakom od njih harpunari su stajali uz grudobrane s podignutim
oružjem, uperenim prema površini lagune. Miris krvi i utrobe rasprostranio se
vodom i privukao je krokodile. Stigli su na banket ne samo sa svih strana
lagune, nego čak iz glavnog toka Nila. Harpunari su ih očekivali. Svaka
harpuna je imala brončani vršak, relativno malen, ali opremljeni kukama. Za
jednu kariku na tom vršku bilo je pričvršćeno snažno laneno uže. Umješnost
tih harpunara bila je dojmljiva. Kad bi se jedan od tih ljuskavih gmazova tiho
približio u zelenoj vodi, poput dugačke tamne sjene i s velikim repom s
krestom koji je lelujao, ljudi su ga čekali. Pustili bi da krokodil prođe ispod
broda i čim bi izronio s druge strane, harpunar čije je pokrete skrivao trup
broda, nagnuo bi se i pogodio odozgo prema dolje. Nije to bio jak udarac, već
gotovo mek trzaj dugačke motke. Brončani vršak bio je naoštren poput
kirurške igle i prodro bi svom svojom dužinom pod ljuskavu gmazovu kožu.
Harpunar je gađao u zatiljak i probodi su bili tako savršeni da bi mnogo puta
probušili kralježnicu, ubivši u trenutku plijen. Kad bi neki udarac promašio
cilj, voda bi eksplodirala dok se ranjeni krokodil divljački trzao. Jednim
pokretom motke, metalni vršak se odvajao i ostao zaboden u gmazov
oklopljeni vrat. Zatim bi četiri čovjeka uhvatila laneno uže da bi kontrolirali
krokodilovo izvijanje. Ako je bio velik ,a neki su bili dugi kao četiri polegnuta
čovjeka, uže je dimeći se klizilo po oplati i peklo je dlanove ljudi koji su ga
pokušavali zadržati. Tada se čak i izgladnjeli narod na plaži zaustavljao da bi
plješčući prisustvovao borbi uz povike ohrabrenja, ponekad bi krokodil bio
vezan, dok bi u drugim slučajevima uže puklo kao bičem prekinuto i mornari
bi se skotrljali po palubi. Počesto, međutim, čvrsto bi laneno uže izdržalo. Čim
bi ljudi uspjeli okrenuti mu glavu prema sebi, ovaj se više nije mogao udaljiti
pokušavajući otplivati u duboku vodu. Tada su ga mogli dovući, u vrtlogu
pjene i mlazova, do boka broda gdje ga je druga ekipa opremljena toljagama
dočekivala da mu razbije lubanju tvrdu kao kamen.

Kad su lešine bile dovučene na suho, sišao bih na kopno da ih ispitam.

Derači kože iz Tanusove regimente već su bili na poslu. Djed sadašnjeg kralja
bio je taj koji je dodijelio regimenti počasni naslov Čuvara Modrog Krokodila i
stijeg koji je predstavljao tu životinju. Njihovi borbeni oklopi dobivali su se od
okoštane kože ovih gmazova.Štavljeni na pravi način, bili su dovoljno čvrsti da
zaustave strelicu ili skrenu udarac mača. Mnogo su lakši od metalnih i znatno
svježiji kad ih se nosi pod pustinjskim suncem. Tanus, s kacigom od
krokodilske kože, ukrašenom nojevim perjem i s ulaštenim oklopom, okićen

brončanim naramenicama, bijaše prizor koji izaziva užas u srcima neprijatelja

i potiče nemir u utrobama svih djevojaka koje ga gledaju.

Dok sam mjerio i bilježio dužinu i opseg svakog tijela i promatrao

derače kože pri poslu, nisam osjećao prema tim odvratnim čudovištima niti
najmanju samilost koju sam osjetio za riječna goveda. Po meni, ne postoji u
prirodi mrskija životinja od krokodila, možda uz iznimku zmija otrovnica.

Moje se gađenje ustostručilo kad je jedan od derača rastvorio utrobu

jednog od najvećih krokodila, a djelomično probavljeni ostaci neke djevojčice
kliznuli su u blato. Čudovište je progutalo gornju polovicu tijela, od pojasa
nagore. Iako je meso bilo izblijedjelo i omekšano želučanim sokovima i
odvajalo se od lubanje, pramen kose je još bio nedirnut i uredno upleten.Bio je
tu još jedan jezovit prizor,ogrlica oko vrata, jer su ljupke narukvice od
keramičkih perli, crvenih,plavih,obujmile zglobove kostura.Čim smo otkrili tu
mračnu relikviju, odjeknuo je tako visok patnički krik koji je nadglasao žamor
gomile. Jedna žena se probijala laktovima kroz vojnike i dotrčavši kleknula uz
žalosne ostatke.Strgnula je odjeću i briznula u zastrašujuće žalobne
vriskove."Moja kći! Moje dijete!" To je bila žena koja je dan prije u palači
prijavila kćerin nestanak. Dužnosnici su joj rekli da je najvjerojatnije bila oteta

i da su je horde pljačkaša koji su strašili selo prodali kao robinju. Postale su

vrlo moćne i bezobrazno su stvarale zlodjela, na svjetlu dana sve do gradskih
vratiju. Dužnosnici iz palače su rekli ženi kako ne mogu učiniti ništa da vrate
njenu kći, s obzirom da su bande izmicale svim mogućim državnim
kontrolama. Ovog puta ta je pretpostavka bila neosnovana. Majka je
prepoznala ornamente koji su još ukrašavali to jadno stvorenje. Ganuo sam se
i poslao jednog roba da donese praznu urnu. Iako ženu nisam poznavao, nisam
mogao zadržati suze dok sam joj pomagao prikupiti te ostatke i staviti ih u
urnu kako bi mogla imati pristojan ukop.Dok se žena teturajući udaljavala
kroz ravnodušnu gomilu,s urnom privijenom srcu, pomislio sam da, unatoč
obredima i molitvama koje će posvetiti kćeri, čak i u teško vjerojatnoj
mogućnosti da si može dopustiti trošak mumificiranja, sjeni djevojčice neće
pronaći besmrtnost na drugom svijetu.Da bi se to dogodilo, truplo mora biti
cijelo i nedirnuto prije balzamiranja. Sažalio sam se nad nesretnom majkom.

To je moja slabost, često preuzimam brige i boli nesretnika na koje

nailazim svojim putem. Bilo bi lakše imati tvrde srce i bešćutniju savjest. Kad i
uvijek kad sam bio tužan ili tjeskoban, dohvatio sam kist i svitak i počeo sam
bilježiti sve što se događalo oko mene,harpuneri, očajna majka, postupak
deranja kože i klanja krokodila i riječnih goveda i raspojasano ponašanje
naroda. Oni koji su se zasitili mesa i piva već su hrkali tamo gdje su i pali i
nisu
primijećivali da ih udaraju,gaze oni koji su bili sposobni stajati na nogama. Oni
mlađi, besramniji, plesali su i grlili se, koristeći se nadolazećim mrakom i
slabašnim zaklonom rijetkih grmova i pramenovima papirusa da bi uživali u
sparivanju. Takvo ponašanje bilo je samo simptom lošeg stanja koje je mučilo
cijelu Državu. To se ne bi dogodilo da je postojao jak faraon i ispravna i
poštena uprava u regiji Velike Tebe. Običan svijet slijedi primjer onoga koji
njime upravlja. Iako nisam opravdavao sve to, ipak sam to vjerno
dokumentirao.

Protekao je tako jedan sat dok sam sjedio prekriženih nogu na krmi
Horusovog Daha pišući i rišući. Sunce je zašlo i činilo se da se gasi u velikoj
rijeci, ostavljajući bakrenastu svjetlost na vodi i dimnu jasnost na istočnom
nebu,kao da je zapalilo doline papirusa. Svjetina na obali postala je još bučnija
razuzdanija,prostitutkama je posao dobro išao. Vidjeh jednu svećenicu ljubavi
debelu poput matrone, s tipičnom plavom hamajlijom profesije na čelu, kako
odvodi u sjenu, podalje od svjetla kresova, jednog jako mršavog mornara,
upola manjeg od sebe. Oslobodila se suknje i bacila se na koljena u prašinu,
pokazujući mu par monumentalih,drhtavih guzova.S krikom sreće, čovječuljak
je uzjaha kao što čine psi i nakon nekoliko sekundi i žena je zacviljela kao i on.
Počeo sam crtati taj prizor, ali je svjetlo brzo nestajalo, pa sam bio prisiljen
odustati.

Dok sam odlagao svitak, prenuo sam se i primijetio da nisam vidio svoju
gospodaricu još od prije otkrića djevojčice u utrobi krokodila. Skočio sam na
noge zahvaćen panikom. Kako sam je mogao tako zanemariti? Moja je
gospodarica bila strogo odgajana, za to sam se ja pobrinuo.

Bila je to dobra djevojka, ispravnih načela, svjesna dužnosti i obaveza

koje su joj nametali zakon i običaji. Bila je svjesna časti poštovane obitelji
kojoj
je pripadala i njenog položaja u društvu. A povrh svega se, kao i ja, bojala
očevog autoriteta i bijesa. Naravno, imao sam povjerenja u nju. Vjerovao sam
u nju kao što bih vjerovao svakom drugom tvrdoglavom stvorenju u prvom
zanosu strasne ženstvenosti u ovakvoj noći, sama u tami s lijepim i mladim i
isto toliko strasnim vojnikom u kojeg je bila zaljubljena do ušiju. Bojao sam se
ne toliko za krhko djevičanstvo moje gospodarice, tu nebesku hamajliju koja,
kad se jednom izgubi, tako se rijetko oplakuje, ali za puno stvarniji rizik po
moju kožu.

Sutradan bismo se vratili u Karnak i u palaču mog gospodara Intefa, gdje

će biti mnogi jezici spremni da ogovaraju i da mu prenesu svaku našu grešku
ili nesmotrenost. Uhode mog gospodara bile su prisutne na svakoj razini
društva i u svakom kutku naše zemlje, od luke do polja, sve do faraonove
palače. Čak su i brojnije nego moje, jer ima više novca za plaćanje svojih
špijuna, iako su mnogi nepristrano služili obojicu i naše su se mreže u mnogim
slučajevima preklapale. Ako je Lostris sve obeščastila,oca, obitelj i tutora,Intef
će to saznati sutradan ujutro, a znat ću to i ja.

Trčao sam s jednog na drugi kraj brodice, tražeći je. Popeo sam se na
krmeni toranj i očajnički sam zagledavao obalu. Nisam vidio ni nju ni Tanusa i
to je raspirilo moje strahove. Nisam znao gdje da ih tražim u toj ludoj noći.
Iznenadio sam samog sebe kako kršim ruke i odmah prestao. Uvijek se trudim
izbjeći svaki privid ženstvenosti. Mrzim svom svojom snagom predebela,
neprirodna i izvještaćena bića koja su doživjela isto takvo sakaćenje i uvijek se
pokušavam ponašati kao muškarac, a ne kao eunuh. Suzdržao sam se s
naporom i poprimio sam isti hladan i odlučan izraz kakav sam vidio na
Tanusovom licu u rasplamsavanju bitke. Ponovno sam stekao bistrinu i razum.

Pitao sam se na koji se način, najvjerojatnije, mogla ponijeti moja

gospodarica. Dobro sam je poznavao, napokon, podučavao sam je četrnaest
godina. Znao sam da je previše probirljiva i svjesna svojeg ranga da bi se
bezobzirno miješala s pijanom ruljom na obali ili da bi se sakrila u grmlje i
igrala se životinje s dvama leđima, kao što vidjeh mornara i debelu
prostitutku. Znao sam da se ne mogu obratiti nikome da mi pomogne u
potrazi: inače bi moj gospodar Intef odmah bio obaviješten. Morao sam se
snaći sam. Na koje je tajnovito mjesto Lostris dopustila da je odvedu? Kao i
mnoge djevojke njene dobi bila je očarana idejom romantične ljubavi.
Sumnjao sam da je ikad ozbiljno uzela u obzir prizemne vidove tjelesnog čina,
iako su one dvije crne kurvice radile sve da bi joj to predstavile. Nije izražavala

preveliko zanimanje za mehaniku te stvari kada sam, kao što je i bila moja
dužnost, nastojao upozoriti je koliko je bilo potrebno da se zaštiti od sebe
same. Potom sam shvatio da je trebam tražiti na mjestu dostojnom njenih
sentimentalnih očekivanja.

Da je postojala neka kabina na Horusovom Dahu odmah bih se

strmoglavio tamo,ali naši su riječni brodovi vrlo mali i praktični, jer njihova
prednost mora biti brzina i mogućnost manevriranja. Posada spava na gornjoj
palubi, pa čak i zapovjednik i časnici imaju noćni zaklon od trstike,koji u ovom
trenutku nije bio ni postavljen, dakle na brodu nije bilo nijednog mjesta gdje
bi se dvoje mladih moglo sakriti. Karnak i palača su bili udaljeni pola dana
puta. Tek sada su robovi postavljali naše šatore na jednom od odabranih
otočića da bismo mogli slaviti Ozirisa odvojeno od običnih smrtnika. Robovi su
kasnili s poslom, jer su i oni bili zaokupljeni slavljenjem. Pri svjetlu baklji
vidio
sam da su neki jedva stajali na nogama dok su rukovali užadima. Još nisu bili
podigli osobni Lostrisin šator, dakle dvoje zaljubljenika nisu imali na
raspolaganju luksuznu udobnost sagova, izvezenih zastora, madraca od perja i
lanenih plahti. Gdje su mogli biti?

U tom trenutku slabašno žuto svjetlo neke baklje, vani na laguni,

privuklo je moju pažnju. Shvatio sam da je, s obzirom na povezanost moje
gospodarice i boginje Hapi, hram na slikovitom otočiću od granita u središtu
lagune bilo mjesto koje će ju neodoljivo privući. Potražio sam na obali neko
sredstvo da stignem do otočića. Iako je tu bilo mnoštvo brodica nasukanih na
obalu, skelari su bili gotovo svi pijani i pozaspali. Potom opazih Kratasa.
Nojevo perje na kacigi izdizalo se iznad glava prisutnih, a zbog njegovog
ponositog držanja bio je istog časa prepoznatljiv.

"Kratas!", zavikah. Okrenuo se da me pogleda i mahnuo je rukom.Kratas

je prvi Tanusov zamjenik i, osim mene, najlojalniji od svih njegovih prijatelja.
Mogao sam se pouzdati u Kratasa kao ni u kog drugog.

"Nabavi mi brodicu!", zavikah. "Bilo koju!"

Bio sam toliko tjeskoban i moj je glas bio tako piskav da ga je posve
jasno dostigao. Nije gubio vremena na pitanja ili oklijevanja. Uputio se prema
najbližoj filjugi izvučenoj na kopno. Skelar je spavao kao kamen u santini.
Kratas ga je uhvatio za zatiljak i podigao u zrak. Bacio ga je na plažu, a skelar

se nije ni pomakao, ostao je uronjen u ošamućenost od lošeg vina, nepokretan

u položaju u koji ga Kratas bacio.Kratas je pogurao brodicu u vodu i s nekoliko
zamaha motkom došao je uz bok Horusovog Daha. U brzini sam pao s tornja i
pljusnuo na krmu male brodice.

"Prema hramu, Kratas!",preklinjao sam ga dok sam ustajao "I neka je

želja dobre boginje Hapi da nije prekasno."

Uz večernji povjetarac koji je puhao u četvrtasto jedro letjeli smo po

mračnoj vodi sve do kamenog pristaništa u podnožju hrama. Kratas je vezao
čakiju za jednu alku i htio me slijediti na kopno, ali ga zaustavih. "Pitam te to
za Tanusa, a ne za sebe", rekao sam.

Oklijevao je načas, a zatim kimnuo. "Čekat ću da me pozoveš." Izvukao je

mač i ponudio mi ga. "Hoće li ti trebati?"

Odbio sam pokretom glave. "Nije to opasnost te vrste. A imam i svoj

bodež. Ali hvala na povjerenju".

Ostavio sam ga na brodici i brzo se popeh po granitnim stubama koje su

vodile do ulaza u Hapijin hram. Baklje od trstike obješene o stupove na ulazu
bacale su drhtavu crvenkastu svjetlost i činilo se da oživljavaju reljefe na
zidovima i tjeraju ih na ples. Boginja Hapi jedna je od mojih omiljenih. Strogo
gledajući, nije ni bog, niti boginja, već jedno čudno hermafroditsko stvorenje
koje posjeduje i krupan penis, i golemu vaginu, kao i izdašne dojke koje daruju
svima mlijeko. Ona je božansko otjelotvorenje Nila i boginja žetve. Dva
egipatska kraljevstva i svi njihovi stanovnici ovise o njoj, o periodičnoj poplavi
velike rijeke. Hapi je sposobna prelaziti iz jednog spola u drugi i poput mnogih
egipatskih bogova,može po volji preuzeti oblik bilo koje životinje, a najviše
voli oblik vodenog konja. Koliko god spolnost boginje,bila dvojaka,moja
gospodarica joj je uvijek pripisivala ženske osobine. Iako se slažem s Lostris,
mislim da Hapijini svećenici imaju pomalo različito mišljenje. Njeni prizori na
kamenim zidovima bili su golemi i majčinski. Oslikana blistavim primarnim
bojama crvenom, žutom i plavom, osmijehivala se glavom riječne krave i činilo
se da poziva sva bića u prirodi da rastu i razmnožavaju se. Onaj poziv koji se
podrazumijevao bio je vrlo malo primjeren mojoj brizi. Bojao sam se da se
moja dragocjena štićenica okoristila u tom trenutku blagonaklonosti boginje.
Bila je tu jedna svećenica koja je klečala uz bočni oltar. Potrčao sam do nje i
povukao je za obod ogrtača. "Sveta sestro, reci mi, jesi li vidjela plemenitu
Lostris, kći velikog vezira?"

Bilo je vrlo malo stanovnika u Gornjem Egiptu koji nisu iz viđenja znali
moju gospu. Svi su je voljeli zbog njene ljepote, veselog duha i blage ćudi i
klicali su joj po ulicama i trgovima. Svećenica, izborana i bezuba, nasmiješila
mi se i prinijelaj koštunjavi prst nosu, sa sporazumnim izrazom koji je
potvrdio moje najgore strahove. Protresao sam je ponovno, manje uljudno.

"Gdje je uzvišena stara majko? Preklinjem te, govori!" Svećenica je

međutim, odmahnula glavom i uprla oči prema portalu unutarnjeg svetišta.
Potrčao sam po granitnom podu, dok je moje srce letjelo brže od mojih

nogu,ali unatoč brizi, čudio sam se hrabrosti moje gospodarice. Premda je

imala pravo pristupa svetištu,jer je pripadala visokom plemstvu, u cijelom
Egiptu postojala je samo još jedna osoba koja bi imala drskosti i izabrala ovo
mjesto za ljubavni sastanak. Zaustavio sam se na ulazu. Instinkt me nije
prevario. Oboje su bili tamo, kao što sam se i bojao.

Bio sam toliko obuzet sigurnošću onog što se događalo, da zamalo nisam
zaurlao da ih prekinem. Potom se svladah.

Moja je gospodarica bila odjevena,dapače i više nego obično,jer je imala

pokrivene grudi,a na glavi je nosila rubac od modrog lana. Klečala je pred
gigantskim kipom Hapi, a boginja joj se smiješila, ukrašena vijencima modrog
lotosa. Tanus je klečao pored nje. Odložio je oružje i oklop, skupljene na ulazu
u svetište. Bio je odjenut samo u lanenu košulju, kratku tuniku i sandale.
Držali su se za ruke i njihova se lica skoro doticahu dok su šaptali medu
sobom svečanim tonom. Moje su najkukavnije sumnje bile opovrgnute, a ja
sam osjećao grižnju i sram. Kako sam mogao posumnjati u svoju gospodaricu?
Htio sam ustuknuti u tišini, iako ne bih otišao dalje od bočnog oltara gdje bih
zahvalio boginji zbog njene zaštite,a mogao bih diskretno gledati što se
događa. Ali u tom trenutku Lostris je ustala i obazrivo se približila kipu.

Bio sam toliko očaran njenom djevojačkom ljupkošću, te sam oklijevao

još jedan trenutak, promatrajući je. Otkvačila je s lančića koji je nosila oko
vrata figuricu boginje koju sam bio napravio za nju. Proželo me u srcu kad sam
shvatio da ju želi ponuditi na dar. Izradio sam taj dragulj svom svojom
ljubavlju i bi mi žao kad sam vidio da napušta njezin vrat. Lostris se propela na
prste da bi ga objesila kipu oko vrata,zatim je kleknula dok je Tanus ostao
nepomičan tamo gdje ga je ostavila.Ustala je i okrenula se da bi se vratila
njemu, ali u tom trenutku me opazila na pragu.Pokušao sam nestati u sjeni, jer
me zbunjivala zamisao da sam ih uhodio u toliko intimnom trenutku. Njeno se
lice, međutim, ozarilo radošću. Prije nego li sam uspio pobjeći dostigla me
trčeći i uhvatila za ruke.

"Oh, Taita, sretna sam što si ovdje... baš ti! I pravo je. Sada je sve
savršeno. Povela me u unutrašnjost svetišta, a Tanus je ustao smiješeći se i
prišao je rukovati se sa mnom.

"Zahvaljujem ti što si došao. Znam da možemo računati na tebe." Bilo bi

mi draže da su moji motivi bili čisti kao što su to oni vjerovali, prikrih stoga
svoju krivnju ljubaznim osmijehom.

"Klekni ovdje!", naredi mi Lostris. "Ovdje, gdje ćeš moći čuti svaku riječ
koju izgovorimo. Bit ćeš svjedok pred Hapi i svim bogovima Egipta." Kleknuo
sam, zatim su se ona i Tanus vratili na svoje mjesto ispred boginje, uhvatili su
se za ruke i gledali u oči. Lostris je prva progovorila.

"Ti si moje sunce", prošaptala je. "Moj je dan taman bez tebe."

"Ti si Nil mojeg srca", rekao joj je ispod glasa Tanus. "Vode tvoje ljubavi
hrane moju dušu".

"Ti si moj čovjek, na ovom svijetu i u svim budućim svijetovima."

"Ti si moja žena i kunem ti se svojom ljubavi. Kunem ti se dahom i krvlju

Horusovim", reče Tanus jasnim glasom koji je odjekivao između kamenih
zidova.

"Prihvaćam tvoju zakletvu i uzvraćam je stotinu puta", izjavila je Lostris.

"Nitko se nikada neće moći staviti između nas. Ništa nas nikad neće moći
razdvojiti. Mi smo jedno, zauvijek." Lostris je podigla lice i Tanus ju je dugo
ljubio.

Koliko mi je poznato, to je bio prvi poljubac koji su si izmijenili, i osjetio

sam privilegiju što mogu prisustvovati tome tako intimnom trenutku. Dok su
se grlili, nagao i hladan vjetar koji je zapuhao iz lagune uvukao se u
polumračne prostorije, a baklje su zatreptale. Za jedan časak lica dvoje
zaljubljenih su se stopila pred mojim očima i učinilo mi se da je lice boginje
zadrhtalo. Vjetar je prestao brzo kao što je i nadošao, ali njegov šum oko
velikih stupova sličio je dalekom sardoničnom smijehu bogova i ja sam se
naježio, obuzet praznovjernim strahom.Uvijek je opasno ljutiti bogove
pretjeranim prohtjevima, a Lostris je upravo zatražila nemoguće. Bio je to
trenutak koji sam godinama predviđao i kojeg sam se bojao više nego dana
svoje smrti. Zakletva koju su Tanus i Lostris razmijenili nije mogla trajati.
Koliko god bili iskreni, to nije moglo biti. Osjećao sam kako mi se srce para kad
su se, konačno, prestali ljubiti i okrenuli se prema meni.

"Zašto si tako tužan, Taita?", upita me Lostris lica ozarena od radosti.

"Razveseli se, jer to je najsretniji dan u mom životu."

Nasmiješih se na silu, ali nisam mogao naći riječi čestitanja njima

dvoma, premda su mi oni bili najdraže osobe koje sam imao na svijetu. Ostao
sam klečati s glupim osmijehom na usnama i pustoši u duši. Tanus me podigao
i zagrlio me.

"Govorit ćeš meni u korist s plemenitim Intefom, je li tako?", upita me.

"O, da, Taita", inzistirala je Lostris. "Moj otac će te saslušati. Ti si jedini

koji može nešto učiniti za nas. Nećeš nas napustiti, zar ne, Taita? Nisi me nikad
razočarao u cijelom mom životu. Učinit ćeš to za mene, je li?"

Što sam mogao kazati? Nisam mogao biti tako okrutan i otkriti im
istinu. Nisam mogao naći riječi da uništim tu nježnu i svježu ljubav. Čekali su
da odgovorim, da izrazim svoju sreću i obećam pomoć i podršku. Ali ja sam
zanijemio, a usta su mi bila suha i pekla su me kao da sam zagrizao trpki šipak.
"Taita, što ti je?" Vidjeh kako radost nestaje s lijepog lica moje gospodarice.
"Zašto se ne veseliš s nama?"

"Znaš koliko vas oboje volim, ali..."Nisam mogao nastaviti.

"Ali... ali što, Taita?", upita Lostris. "Zašto tako odgovaraš, zašto si tako
izdužio lice ovog sretnog dana?"

Bila je ljuta i isturila je bradu, ali su se istovremeno njene oči ispunile

suzama. "Ne želiš nam pomoći?Jesu li vrijedna sva obećanja koja si mi davao
godinama?" Približila se i izazovno podigla lice.

"Molim te, gospodarice, nemoj zboriti tako. Ne zaslužujem takav

postupak. Ne, poslušaj me!" Prislonio sam joj prste na usne da bih spriječio
druge prosvjede. "Ne radi se o meni. Radi se o tvom ocu, plemenitom Intefu."

"Točno." Izgubivši strpljenje, Lostris je odmakla moju ruku s ustiju. "Moj

otac! Poći ćeš k njemu i razgovarat ćeš kao što to činiš uvijek i sve će biti u
najboljem redu."

"Lostris..." Bio je to simptom moje nelagode, činjenica da sam izgovorio

njeno ime na tako prisan način.

"Lostris, nisi više curica. Ne smiješ se zanositi djetinjastim maštarijama.

Znaš da tvoj otac ne bi nikad pristao..."

Nije me htjela slušati, nije htjela čuti istinu koju sam joj htio reći. Zato je
počela naglo govoriti.

"Znam da Tanus nema bogatstava, da. Ali ima predivnu budućnost.

Jednog će dana zapovijedati svim armijama Egipta. Jednog će dana vojevati
bitke koje će ujediniti dva kraljevstva, a ja ću biti njemu uz bok..."

"Gospodarice, molim te, saslušaj me. Ne radi se samo o tome da Tanus

nije bogat. Toga ima više, mnogo više."

"Njegova porodica i njegov odgoj, dakle? Je li to što te brine? Dobro znaš

da je njegova porodica plemenita koliko i naša. Pankhi Harrab bio je po rangu
isti s mojim ocem i bio je njegov najdraži prijatelj..."

Nije slušala. Nije shvaćala dubinu tragedije u koju se upušta. Nisu to

shvaćali ni ona ni Tanus, ali ja sam vjerojatno bio jedina osoba u cijelom
kraljevstvu koja je to u potpunosti shvaćala. Zaštitio sam je od istine svih ovih
godina i, naravno, nisam je nikad mogao reći Tanusu. Kako sam to mogao
objasniti baš danas? Kako sam joj mogao otkriti tu duboku mržnju koju je njen
otac gajio prema njenom zaljubljenom mladiću?

Bila je to mržnja iznikla iz krivnje i zavisti i stoga još nepomirljivija. Moj

gospodar Intef, pak, bio je lukav i podao čovjek. Uspijevao je sakriti svoje
osjećaje svima koji su ga okruživali,znao je prikriti mržnju i zlobu, ljubio je
onog kojeg je želio uništiti i obasipao ga darovima i laskanjima. Posjedovao je
strpljenje krokodila koji, zakopan u blatu na pojilu duž rijeke, očekuje
nesvjesnu gazelu. Bio je spreman čekati godinama, čak i desetljeće,ali kad bi se
pružila prilika, napao bi plijen i povukao ga pod vodu brzinom gmaza. Lostris
nije poznava dubinu mržnje svoga oca. Čak je vjerovala da je osjećao
naklonost prema plemenitom Pankhiju Harrabu, kao što je i Tanusov otac to
osjećao prema njemu. Ali, kako je mogla znati istinu, kad sam joj ju uvijek
skrivao. U svojoj nevinosti, Lostris je vjerovala da će se jedini prigovor njenog
oca ticati bogatstva i obitelji zaljubljenika.

"Znaš da je istina, Taita. Tanus je meni jednak po pravilima plemstva. To

je zapisano u dokumentima hramova, i svako može to pogledati. Kako moj
otac može to nijekati? A ti, kako možeš ti to nijekati?"

"Nije na meni nijekati ili odobriti, gospodarice..."

"Zauzet ćeš se onda za nas kod mog oca, je li, dragi Taita? Reci mi da ćeš
to učiniti, molim te!"Mogao sam samo pognuti glavu i sakriti očajnički izraz i
svojim očima.

Pri povratku u Karnak, brodice su bile pretovarene. Brodovi su plutali

nisko nad vodom pod teretom sirovih koža i usoljenog mesa. Zbog toga je naše
napredovanje protiv struje Nila bilo sporije nego što je to bio put na polasku,
ali je svejedno bilo prebrzo za moje potišteno srce i moje rastuće strahove.
Dvoje zaljubljenih je bilo euforično, sretno zbog izjavljene ljubavi i sigurno da
će ukloniti prepreke na svom putu. Nisam se osjećao sposobnim da im
zaniječem taj dan sreće, znao sam da će biti jedan od posljednjih. Mislim da
bih, da sam uspio pronaći potrebne riječi ili hrabrost, potaknuo ih da ostvare
svoju ljubav, a čemu sam se toliko protivio prošle noći. Više neće imati za to
mogućnosti, s obzirom da će plemeniti Intef biti upozoren na moj neuspješan
pokušaj da ih uvjerim. Čim bude saznao za namjere, postavit će se između njih
i razdvojiti ih zauvijek. Zbog toga sam se smijao i osmijehivao sretno, trudeći
se da sakrijem svoje strahove. Bili su toliko zaslijepljeni ljubavlju da sam uspio
u svojoj nakani, dok bi u nekom drugom trenutku moja gospodarica odmah
nazrela istinu. Poznala me dobro, gotovo koliko sam ja poznavao nju. Jeli smo
zajedno na krmi, nas troje, i razgovarali o predstavljanju Ozirisove pasije koja
je trebala biti vrhunac proslave. Plemeniti Intef me zadužio da organiziram
predstavu, a ja dodijelio važne uloge Lostris i Tanusu.

Praznici se slave svake dvije godine, pri rađanju Ozirisovog punog

mjeseca. Nekoć se slavlje odvijalo svake godine, ali kasnije zbog povelikih
troškova i zbog odvajanja dvora(uzrokovanog njegovim prisilnim
preseljenjem iz Elefantine u Tebu), faraon je odredio da između jedne i druge
proslave treba proći više vremena, naš je faraon uvijek bio vrlo pažljiv s
novcem. Pripreme za predstavu omogućile su mi da razmišljam o mojem
skorašnjem susretu s plemenitim Intefom i zbog toga sam dvoma
zaljubljenicima dao da probaju svoje uloge. Lostris je trebala odglumiti Iziđu,
Ozirisovu mladu, dok je Tanus trebao biti Horus. Oboje je zabavljala zamisao
da će Tanus odigrati ulogu Lostrisinog sina,pa sam morao objasniti da bogovi
nemaju dobi i da je moguće da jedna boginja može izgledati mlade od svog
djeteta.Ponovno sam napisao događaje,s namjerom, da zamijenim prethodnu
verziju,koja je bila nepromijenjena gotovo tisuću godina.Jezik one drevne bio
je arhaičan i nepodoban za modernu publiku.Faraon bi bio počasni gost kad će
se predstava odvijati u ramu boga, posljednje noći proslave.

Tanus je dao znak Kratasovom brodu da pristane i zaljubljenicima je

ostalo samo nekoliko časaka za opraštanje. Nisu se usudili zagrliti pred očima
polovice flote,ali pogledi i nježne riječi koje su razmjenjivali bili su gotovo
isto
toliko rječiti. S tornja Kratasovog broda pozdravili smo Horusov Dah koji se

udaljavao od nas i s lopatama vesala koje su se sjajile kao krila vilinog konjica,
usmjeren prema nasuprotnom pristaništu grada Luxora, dok smo mi nastavili
uz rijeku prema palači velikog vezira.

Tek što smo pristali na mol palače, zapitao sam o svom gospodaru i
odahnuo od olakšanja kad sam saznao da je prebrodio rijeku, da bi obavio
posljednju provjeru faraonove grobnice i grobnog hrama na zapadnoj obali.
Dvije su se građevine gradile već dvanaest godina, od prvog dana kad se
vladar okrunio krunom dvaju kraljevstava. Konačno su bile gotovo dovršene i
on je bio nestrpljiv posjetiti ih odmah, čim bi se proslava zgotovila. Plemeniti
Intef htio je da kralj ne bude razočaran. Jedna od mnogih titula mog gospodara
bila je "Čuvar Kraljevskih Grobnica",a to je bila vrlo velika odgovornost.
Njegovo odsustvo mi je ostavilo još jedan dan za pripremu svojih argumenata
i za planiranje nekakve strategije. No ipak, svečano obećanje dano dvoma
ljubavnicima me obvezivalo da govorim u njihovu korist prvom prilikom, a
znao sam da će se to dogoditi sutradan kad moj gospodar bude održao tjednu
sjednicu.

Čim sam otpratio svoju gospodaricu u harem, stigao sam u svoj boravak
u krilu palače rezerviranog za članove pratnje, velikog vezira. Uređenje
domaćinstva plemenitog Intefa bilo je neodređeno i himbeno kao i ostatak
njegovog posjeda. Imao je osam žena i sve su mu donijele pozamašne miraze
ili politički utjecajnu rodbinu. Samo su mu tri, međutim, dale djecu, osim
Lostris, bila su i dva sina. Koliko sam znao, a bio sam upućen u sve što se
događalo u palači i u gotovo sve što se događalo izvan nje, moj gospodar nije
nijednom posjetio harem u posljednjih petnaest godina. Lostris je bila začeta
prilikom posljednjeg puta kad je Intef obavio svoje bračne obveze. Njegovi su
seksualni ukusi bili potpuno drugačije usmjereni. Posebni družbenici velikog
vezira koji su živjeli u našem krilu bili su najljepša zbirka vrlo mladih robova
koja se mogla naći u Gornjem Egiptu,gdje je u posljednjem stoljeću pederastija
zamijenila lov kao omiljenu razbibrigu većine plemića. I ovo je bio jedan od
mnogih simptoma zala koja su opsjedala našu prekrasnu zemlju.

Bio sam najstariji u toj odabranoj družini robova. Za razliku od mnogih

drugih, koji su protekom godina kad je njihova privlačnost počela venuti bili
ponuđeni na prodaju na tržnici robova, ja sam ostao. Intef me cijenio zbog
vrlina različitih od tjelesne ljepote. Jasno, nisam je izgubio, naprotiv, bila je
još
očiglednija s godinama. Ne morate me suditi taštim ako o tome govorim,
odlučio sam pisati samo istinu u svojim pripovijestima, a one su već dovoljno
izvanredne a da ne trebam pribjeći lažnoj skromnosti. No, tih dana moj je
gospodar rijetko potraživao užitak samnom, a zbog tog zanemarivanja bio sam
vrlo zadovoljan. Kad bi to činio, obično je bilo zato da me kazni. Dobro je znao
kakvu tjelesnu patnju i kakvo poniženje bi mi uvijek uzrokovale njegove
pažnje. Iako sam bio još dijete kad sam naučio sakriti odbojnost i odglumiti
užitak u perverznim djelima koje je obavljao nada mnom, nikad ga nisam
uspio prevariti. Začudo, moji osjećaji odvratnosti i gnušanja zbog tog
protuprirodnog putenog odnošaja nisu nikad umanjili njegovo zadovoljstvo,
dapače, izgledalo je da ga uvećavaju. Moj gospodar Intef nije bio ni pažljiv ni
suosjećajan. Mogu nabrojati stotine mladih robova koji su, tijekom godina,

odvedeni, uplakani i povrijeđeni, nakon prve ljubavne noći s mojim

gospodarom. Liječio sam ih i činio sve što je u mojoj moći da ih utješim. Možda
su me zbog toga u boravku za djecu robove zvali Akh-Ker, imenom koje znači
"Stariji Brat".

Iako više nisam bio najdraža gospodareva igračka, ovaj me cijenio

mnogo više. Za njega sam bio mnoštvo stvari liječnik i umjetnik, glazbenik i
pisar, arhitekt i računovođa, savjetnik i pouzdanik, inžinjer i dadilja njegove
kćeri. Nisam bio toliko naivan da bih mislio da mi je privržen ili da ima
povjerenja u mene, ali sam mislio da je ponekad bio tome blizu, u mjeri koliko
je za to bio sposoban. Možda me zbog toga Lostris nagovorila da podržim njen
naum.

Plemeniti Intef se nije zanimao za Lostris osim da održi na najvišoj

razini bračnu vrijednost te kćeri jedinice,a to je bila još jedna zadaća koja se u
potpunosti ticala mene.Ponekad joj se ne bi niti obratio od jedne do druge
poplave Nila. Nije pokazivao ni najmanje zanimanja za redovite izvještaje koje
sam mu podnosio o učenju i obrazovanju Lostris.Naravno, uvijek bih se
pobrinuo sakriti svoje prave osjećaje o njoj, znao sam da bi ih sigurno
upotrijebio protiv mene prvom prilikom.Uvijek sam nastojao uvjeriti ga da je
za mene brinuti oko Lostris dosadna i odbojna dužnost i da sam dijelio njegov
prezir prema svim ženama.Ne vjerujem da je shvatio da sam, unatoč kastraciji,
sačuvao osjećaje i želju muškarca prema drugom spolu. Nezainteresiranost
mog gospodara za kćer bila je razlog što sam ponekad bio u iskušenju da se
upuštam u luđačke rizike,kao što je nedavni bijeg na Horusovom Dahu, obično
je postojala mogućnost da se izvučemo nekažnjeno.

Te sam se večeri povukao rano u svoj privatni boravak i prvo što sam
učinio bilo je da nahranim svoje ljubimce. Volim životinje i s njima imam takav
odnos koji začuđuje čak i mene.Imao sam intimno prijeteljstvo s nekim
tucetom mačaka, jer nitko ne može tvrditi da je mački gospodar. Bio sam,
međutim, gospodar čopora prekrasnih pasa. Služili su Tanusu i meni kad smo
išli u lov na orikse i lavove u pustinju. Divlje ptice su se okupljale na mojoj
terasi da bi uživale u gostoprimstvu koje sam im nudio. Bučno su se svađale
oko prava da se smjeste na moje rame ili na ruku. Najhrabrije bi uzimale
hranu s mojih usana. U isto vrijeme pripitomljena gazela bi se trljala uz moje
noge poput mačaka, a dva su sokola kričala s lijegala na terasi. Bili su to rijetki

pustinjski sakeri, lijepi i grabežljivi. Kad bismo mogli, Tanus i ja vodili smo ih
u
pustinju i nahuškali na velike droplje. Pružalo mi je neizmjerno zadovoljstvo
diviti se njihovoj brzini i spretnosti kad bi se strmoglavili na plijen. Bilo tko
drugi, ako bi ih pokušao pogladiti, upoznao bi njihove oštre kljunove, sa mnom
su bili mirni poput vrabaca. Tek kad sam se pobrinuo za svoj zvjerinjak
pozvao bih nekog od mladih robova da mi donese večernji objed. Na terasi
koja je gledala na široku zelenu traku Nila uživao sam u ukusnom jelu od
divljih prepelica, pripremljenih u medu i kozjem mlijeku koje je glavni kuhar
pripravio posebno za moj povratak. Ovdje gore mogao sam iščekivati dolazak
mog gospodara s druge obale.

Brod se pojavio u suton koji se presijavao na jedinom četvrtastom jedru

i osjetio sam kako drhtim. Možda će te večeri poslati po mene, a nisam
spreman suočiti se s njime. Zatim sam s olakšanjem začuo kako Rasfer,
zapovjednik straže u palači, zove trenutnog miljenika, crnookog beduina koji
je imao jedva deset godina. Odmah potom začuh visoki glas u sopranu dečka
koji je utučen prosvjedovao, dok ga je Rasfer odvlačio preko mog praga prema
odajama velikog vezira. Iako sam to čuo mnogo puta, još nisam uspio postati
bešćutan na dječje krikove i osjećao sam probadanje od sućuti. No ipak, za
mene je bilo utješno znati da neću biti pozvan te večeri. Bila mi je potrebna
jedna dobra noć spavanja da bih što bolje izgledao sutradan ujutro.

Probudio sam se prije zore, još pod pritiskom nekog osjećaja straha.Niti
uobičajeno plivanje u svježim vodama Nila nije bilo dovoljno da ga ublaži.
Požurio sam se vratiti u svoju sobu, gdje su dva mlada roba čekala da me
namažu i počešljaju kosu. Mrzio sam novu modu šminkanja koja se ustalila
među plemstvom. Mojoj puti to nije bilo potrebno, ali plemenitom Intefu se
sviđalo da njegovi tako rade, a tog mi je dana posebno stalo da mu ugodim.
Iako me moj izgled u odrazu brončanog ogledala umirilo, nije me bilo volja
doručkovati.

Bio sam prvi iz pratnje svog gospodara i čekao sam njegov dolazak u
vodenom vrtu gdje je svakog jutra održavao sjednicu.Dok sam čekao da se
ostatak pratnje okupi, promatrao sam vodomare. Projektirao sam i rukovodio
izgradnjom vodenog vrta,prekrasnog sustava kanala i jezeraca koji su se
pretakali jedan u drugi. Rascvjetane biljke stizale su sa svih strana kraljevstva,
pa i iz stranih zemalja i bile su pravi obojeni užitak. Jezerca su nastanjivale
stotine vrsta riba koje je Nil prepustio mrežama ribara, ali bilo je potrebno
nadopuniti ih svakog dana zbog haranja vodomara. Plemeniti je Intef volio
promatrati ptice kako lebde u zraku kao lazuri i zatim se strelovito sjure u
vodu, uz mlaz pjene i ponovno se uzdižu sa srebrenastom ribom stegnutom u
dugačkom kljunu. Mislim da se smatrao grabežljivcem kao i one, pecač ljudi, i
držao ih je sebi sličnima. Nikad nije dopuštao vrtlarima da obeshrabre ptice.
Malo,pomalo dostigli su me i ostali dvorjani. Mnogi su bili raščešljani i zijevali
su. Plemeniti Intef se rano budio i volio je riješiti većinu državnih poslova prije

nego što previše zatopli. Mi smo s poštovanjem iščekivali dolazak gospodara

pod prvim zrakama sunca.

"Jutros je dobre volje", promrmljao je komornik dok je zauzimao mjesto

pored mene, a ja sam osjetio tračak nade. Možda uspijem izbjeći teške
posljedice brzopletog obećanja koje sam dao Lostris. Došlo je do pokretanja i
mrmorenja, kao kad riječni povjetarac puše kroz papiruse i plemeniti Intef je
izišao. Njegov je korak bio veličanstven, a njegove manire svečane, jer je bio
na vrhuncu časti i moći. Nosio je oko vrata Zlato za Zasluge, ogrlicu od crvenog
zlata koje je stizalo iz rudnika u Lotu, a koji mu je faraon predao vlastitim
rukama. Prethodio mu je hvalitelj, patuljak krivih nogu, odabran zbog
deformiranog tijela i piskutavih tonova njegovog glasa. Moj se gospodar
zabavljao okružujući se neobičnostima, lijepim ili grotesknim stvarima.
Patuljak se vrtio i skakutao, monotono pjevajući popis titula i počasti Intefa.

"Evo Oslonca Egipta! Pozdravite Čuvara Voda Nila! Naklonite se faraonovom

pratitelju!"

To su bile titule koje je kralj odobrio, a mnoge su nalagale i posebne

dužnosti i obveze. Kao Čuvar Voda, na primjer, morao je kontrolirati razine i
plime sezonskih poplava Nila, dužnost koju je, naravno, povjeravao Taiti,
vjernom i neumornom robu. Proveo sam gotovo pola godine s ekipom
inženjera i matematičara koji su, po mom naređenju, premjerili i urezali litice
Asuana, tako da se razina voda kad se penje može precizno odrediti i da se
može izračunati obujam poplave. Na osnovi tih podataka uspio sam procijeniti
mjesecima unaprijed količinu žetve,a to je omogućavalo predviđanje nestašice
ili izobilja,a na taj način je vlada mogla stvoriti planove.Faraon je bio
zadovoljan mojim radom, pa je odobrio i druge počasti i nagrade mom
gospodaru Intefu.

"Povijte koljeno pred Nomarhom od Karnaka, guvernera svih dvadeset i

dvaju naslova Gornjeg Egipta! Pozdravite Gospodara Nekropole, Čuvara
Kraljevskih Grobnica!"

Te su titule davale mom gospodaru odgovornost da projektira, izgrađuje

i brine se o spomenicima faraona, umrlih u davna vremena i onog još živućeg.
I u ovom slučaju, te dužnosti su pale na pleća jednog strpljivog roba. Kad je
moj gospodar prethodnog dana posjetio kraljevu grobnicu, bio je to prvi put
nakon posljednjeg Ozirisovog slavlja. Ja sam bio taj koji se morao upuštati u
prašinu i žegu da bih natjerao na rad lažljive graditelje i lijene zidare. Često
sam se kajao što sam dopustio da moj gospodar otkrije tu paletu mojih
talenata.

U tom trenutku Intef me pogledao, makar to nije pokazao. Žute oči,

neumoljive kao u leoparda, susrele su se s mojima, lagano je kimnuo glavom.
Hodao sam iza njega kad je prošao i, kao i uvijek, bio sam pogođen njegovim
rastom i širinom njegovih leda. Bio je izvanredno lijep čovjek, gipkih udova i
ravnog trbuha. Glava je bila lavovska, a kosa gusta i sjajna. U to vrijeme imao
je četrdesetak godina, a ja sam otprilike dvadeset bio njegov rob. Plemeniti
Intef nas je poveo do sjenice u središtu vrta, građevine sa slamnatim krovom
bez zidova, otvorene prema svježem lahoru s rijeke. Sjeo je na pod prekriženih
nogu, ispred niskog stola na kojem su bili svici, a ja postavio na uobičajeno
mjesto iza njega.

I tako je počeo dan. Dva puta, tijekom tog jutra, moj se gospodar nagnuo
natrag prema meni. Nije okrenuo glavu niti je rekao ijednu riječ, ali tražio je
moj savjet. Ja sam jedva micao usnama i govorio sam tiho, tako da me nitko
drugi ne čuje.Vrlo ih je malo to primijećivalo.U podne je moj gospodar otpustio
dužnosnike i molitelje i naredio da mu donesu jelo.

Prvi put smo tog dana bili sami, ako izuzmemo Rasfera koji je bio
zapovjednik straže u palači i državni krvnik. Smjestio se na ulazu u vrt, odakle
je vidio sjenicu, ali je bio dovoljno daleko da nije čuo naše riječi. Pokretom
ruke moj gospodar me pozvao da se približim i da kušam mesa i izvrsnog voća
koji su bili pred njim. Dok smo čekali neće li se kod mene pojaviti učinci

eventualnog trovanja, raspravljali smo do najsitnijih pojedinosti poslove tog

jutra. Zatim me propitivao o ekspediciji na laguni Hopi i o velikom lovu na
vodene konje. To sam mu opisao u tančine i dao mu brojke profita koje može
očekivati od mesa, kože i zuba riječnih goveda. Malo sam napuhao predviđanja
profita i Intef se nasmiješio. Imao je otvoren i očaravajući osmijeh. Ako biste
bili u prilici to vidjeti, bilo bi vam lakše shvatiti njegovu sposobnost
upravljanja i vladanja nad ljudima. Čak i ja, koji sam trebao znati kako stoje
stvari, dao sam se ponovno zavarati. Dok je moj gospodar žvakao sočan
zalogaj odreska riječnog goveda, duboko sam udahnuo, pozvao na okup svoju
hrabrost i započeo svoju besjedu.

"Moj gospodar treba znati da sam dopustio njegovoj kćeri da me prati

na ekspediciji..." Čitao sam mu u očima da je to već znao i da je mislio da ću mu
to zatajiti.

"Nisi li mislio pitati za moje dopuštenje prije?", upitao je blagim tonom.

Izbjegao sam njegov pogled i oljuštio mu bobicu grozda dok sam odgovarao.
"Pitala je kad smo već bili na polasku. Kao što znaš, boginja Hopi je njena
zaštitnica i ona je htjela odati joj počast i žrtvu u hramu u laguni."

"Svejedno, mene nisi pitao", odgovori. Ponudio sam mu bobicu. Napola

je raširio usne i dopustio da mu je stavim u usta. To je moglo samo značiti da
je bio dobro raspoložen prema meni, dakle, nije još otkrio čitavu istinu o
Tanusu i Lostris.

"Moj je gospodar bio na razgovoru s nomarhom iz Asuana. Nisam ti se

usudio smetati. I u tome nije bilo ničeg lošeg, po mom mišljenju. Bilo je to
obično kućno pitanje koje nije zasluživalo tvoje zanimanje."
"Tako si pričljiv, je li, dragi moj ", nasmija se Intef. "A danas si tako lijep.
Sviđa mi se kako si našminkao kapke. Koji to miris imaš?"

"To je destilat iz latica divlje ljubičice", odgovorih. "Drago mi je što ti se

sviđa, jer imam jednu bočicu da ti ponudim na dar, moj gospodaru."

Uzeo sam posudicu iz torbe i kleknuo da mu je pružim. Intef mi stavi

kažiprst pod bradu i podiže mi lice da me poljubi u usne. Odgovorio sam na
poljubac kako pristoji, dok se nije odmakao i pogladio me po obrazu.

"Što god da si učinio, još si uvijek vrlo privlačan, Taita. Čak i nakon
toliko godina uspijevaš me nasmijati. Ali, reci mi, jesi li dobro pazio na
plemenitu Lostris? Nisi je niti na trenutak izgubio iz vida, je li?"

"Kao i uvijek, moj gospodaru", energično sam potvrdio.

" Nemaš me, dakle, izvijestiti ni o čemu neobičnom što se tiče nje, je li
tako?" Još sam klečao pred njim. Pokušao sam govoriti, ali nisam uspio. Grlo
mi se osušilo.

"Nemoj skvičati, dragi moj", nasmija se Intef. "Govori kao muškarac, iako
to nisi." Bio je to okrutan udarac, ali mi je dao snage.

"Istinu govoreći, ima nešto čime bih htio zaokupiti tvoju pažnju", rekoh.
"Tiče se plemenite Lostris. Kao što sam ti već rekao, prije šest mjeseci, u
vrijeme poplave velike rijeke, crveni mjesec tvoje kćeri niknuo je prvi put. Od
tada tokovi njenog mjeseca snažno teku svakog mjeseca."

Moj je gospodar napravio gadljivu grimasu,funkcije ženskog tijela bile su

mu odbojne. To mi je izgledalo ironično, uzevši u obzir njegovo zanimanje za
manje privlačne dijelove muške anatomije. Požurio sam nastaviti.

"Sada je plemenita Lostris već u dobi za udaju. Ona je žena vatrene ćudi i
nježna je.Mislim da bi bilo mudro,naći joj muža,što je prije moguće."
"Nesumnjivo, imaš nekoga da predložiš...",prekinuo me Intef odsječnim tonom.
Kimnuh potvrdno.

"Postoji jedan udvarač, moj gospodaru."

"Nema samo jedan,Taita. Misliš na nekog drugog, je li? Poznajem ih

barem šest, uključujući i nomarha iz Asuana i guvernera Lota, koji su već dali
ponude."

"Da, mislio sam na nekog drugog, nekoga kojeg plemenita Lostris

odobrava. Kao što se sjećaš, opisala je nomarha kao "debelu žabu", a
guvernera "starim uspaljenim jarcem."

"Odobravanje ili neodobravanje moje kćeri uopće me ne zanima."

Stresao je glavom, nasmiješio se i pogladio me po obrazu da me ohrabri. "Ali,
nastavi, Taita, reci mi ime zaljubljenog udvarača koji će postati moj zet u
zamjenu za najbogatiji miraz u Egiptu." Ohrabrivao sam se da mu odgovorim,
ali Intef me zadržao.

"Ne,čekaj! Pusti me da pogodim." Smiješak se pretvorio u lisičju i

podmuklu grimasu koju sam tako dobro poznavao. Shvatio sam da se do sada
samo igrao mnome.
"Ako se Lostris sviđa, mora daje mlad i lijep." Intef se pravio da
razmišlja. "I ako ti držiš njegovu stranu, mora biti prijatelj ili štićenik. Taj je

dragulj morao imati prilike izjaviti svoju ljubav i potaknuti tvoju podršku.
Kada i na kojem mjestu se to moglo dogoditi? Možda u ponoć u hramu Hapi?
Jesam li na pravom putu, Taita?"

Problijedio sam. Kako je mogao znati sve ove stvari? Prošao mi je rukom
iza glave i pogladio me po zatiljku. Često je to bio njegov uvod u ljubavni čin,
pa me ponovno poljubio.

"Čitam ti na licu da sam blizu istine." Uhvatio mi je pramen kose i lagano

ga zavrnuo. "Sad nam preostaje samo da otkrijemo ime hrabrog ljubavnika.
Može li to biti Dakka? Ne, ne, Dakka nije toliko glup da izaziva moj gnjev".
Malo je jače povukao moju kosu i nagnao mi suze na oči.

"Kratas, onda? Dovoljno je lijep i nepromišljen da se upusti u takav

rizik." Povukao je jače i osjetio sam kako se otkida pramen moje kose koji mu
je ostao u ruci. Prigušio sam jauk koji mi se penjao u grlu.

"Odgovori mi, dragi moj. Je li Kratas?" Na silu mi je pognuo glavu na

svoja koljena.

"Ne, ne, moj gospodaru", prošaptao sam. Nije me iznenadilo otkriće da

se uzbudio. Gurnuo mi je glavu jače i držao me blokiranog.

"Nije Kratas? Jesi li siguran?" Pravio se da je iznenađen. "Ako nije Kratas,

stvarno ne znam tko bi drugi mogao biti toliko drzak i glup da se približi
nevinoj kćeri velikog vezira Gornjeg Egipta." Naglo je podigao glas.

"Rasfer!", zazvao je. Okrenuo mi je glavu i kroz suze sam vidio Rasfera
koji se približavao. U faraonovom zvjerinjaku na otoku Elefantini nasuprot
Asuana, postojao je divovski mrki medvjed kojeg je prije mnogo godina doveo
jedan karavan trgovaca pristiglih s istoka. To grabežljivo čudovište me
podsjećalo na zapovjednika tjelesne straže mog gospodara. Obojica su imala
isto golemo i bezoblično tijelo, osim što su i posjedovali sirovu snagu, dostatnu
da zgnječe čovjeka. No, što se tiče ljepote crta lica i nježnosti duše, medvjed je
bio u velikoj prednosti pred Rasferom.

Pogledao sam Rasfera koji se približavao kaskajući, iznenađujuće brzim

i laganim korakom, s obzirom na noge slične deblu stabla i na svoj dlakavi
trbuh i činilo mi se da se vraćam unatrag kroz vrijeme, na dan kad mi je
oduzeta muškost. Sve je izgledalo tako blisko, kao da sam prisiljen ponovno
proživjeti taj stravičan dan. Svaka je pojedinost bila još toliko jasna u mojoj
svijesti da sam htio zaurlati.Akteri te stare tragedije bili su isti, plemeniti
Intef,
nečovječni Rasfer i ja. Nedostajala je samo djevojka. Zvala se Alyda. Imala je
moje godine, šesnaest nježnih i nevinih godina. Bila je robinja kao i ja.

Sjećam se sad da je bila lijepa,ali moguće je da me pamćenje vara, jer da

je stvarno bilo tako, bila bi u haremu neke od plemićkih kuća, a ne bi je stjerali
u kuhinju. Posve sigurno znam da je imala kožu boje i sjaja jantara, toplu i
meku. Neću nikad zaboraviti dodir Alydinog tijela,jer neću nikad više osjetiti
nešto slično. U našoj nesreći pronašli smo utjehu i radost jedno u drugome.
Nisam nikad saznao tko nas je izdao. Obično nisam osvetoljubiv, ali još uvijek
sanjam da nađem tko nas je onog puta uhodio. U to vrijeme bio sam miljenik
plemenitog Intefa, njegov ljubimac. Kad je otkrio da sam mu bio nevjeran,
uvreda za njegovo samoljublje bila je tolika da ga je dovela do granice ludila.
Rasfer je došao po nas i odvukao u odaju mog gospodara. Držao je svakog
jednom rukom, kao da smo dva mačića. Svukao nas je, a moj gospodar Intef je
bio nepomičan, sjedeći na podu prekriženih nogu. Rasfer je zavezao Alydina
zapešća i gležnjeve kožnim remenima. Ona je bila blijeda i drhtala je, ali nije
plakala. Moja ljubav prema njoj i moje divljenje njenoj hrabrosti nisu nikad bili
veći nego tog časa. Intef mi je pokazao da kleknem pred njim. Uhvatio me za
kosu i prošaptao nježne riječi.

"Voliš li me, Taita?", upitao je, a s obzirom da sam se bojao i da sam

mislio da ću možda uštedjeti muke Alydi ako odgovorim,rekao sam.

"Da, moj gospodaru, volim te."

"Voliš li nekog drugog, Taita?", upitao je Intef svilenim glasom, a ja,

kukavica i izdajica, odgovorio sam.

"Ne, moj gospodaru, volim samo tebe". Tek sam tada čuo kako je Alyda
počela plakati. Bio je to jedan od najbolnijih trenutaka u mom životu. Tad je
Intef pozvao Rasfera.

"Dovedi kurvu ovamo. Postavi je tako da se mogu jasno vidjeti. Taita

mora vidjeti što će joj se dogoditi."

Dok je Rasfer gurao djevojku u moje vidno polje, vidio sam ga kako se
cereka. Potom je moj gospodar lagano podigao glas.

"Dobro je, Rasfer. Možeš nastaviti."

Rasfer je ovio omču od užeta od isprepletene kože oko Alydinog čela.

Koža je bila čvornata i sličila je onima koje koriste beduinske žene za svoje
frizure. Rasfer, stojeći iza nje, ugurao je čvrsti štap od maslinovog drva u omču
i zakrenuo ga dok se čvorovi na koži nisu urezali u meso. Alyda je napravila
bolnu grimasu.

"Polako, Rasfer",naredio je moj gospodar."Imamo još puno vremena."

Maslinov štap je izgledao kao igračka u golemim i dlakavim Rasferovim
šapama.Lagano je baratao njime, četvrt kruga svakog puta. Čvorovi su se
urezali dublje i Alydina su se usta otvorila,pluća su se u dahtaju ispraznila. Sva
je krv istekla iz kože koja je postala pepeljasta.Trudila se napuniti pluća
zrakom, a zatim ga ispustila dugim prodornim krikom.Rasfer se i dalje
cerekao, ponovno je zakrenuo štap i niz čvorova je utonuo u Alvdino čelo.
Lubanja je promijenila oblik. U prvi tren sam pomislio da je to igra mojeg
izmučenog uma, ali sam zatim zamijetio da se stvarno njena glava izdužuje što
se više omča zateže. Njen je krik sad bio neprekidan i probadao mi je srce
poput oštrice mača. Činilo se da beskrajno traje. Tad je lubanja pukla. Čuo sam
kost kako se drobi zvukom kokosovog oraha zgnječenog u slonovoj gubici.
Užasan i prodoran krik je prestao i Alydino tijelo se srušilo u Rasferovim
rukama. Nakon cijele vječnosti, moj mi je gospodar podigao glavu i pogledao
me u oči izrazom tužne sjete.

"Otišla je, Taita. Bila je zla i pokvarila te. Moramo se osigurati da se to

više nikad ne dogodi. Moramo te zaštititi od svakog budućeg iskušenja."

Ponovno je kimnuo Rasferu koji je uhvatio za noge golo Alydino tijelo i

odvukao ga na terasu. Stražnji dio zdrobljene glave lupao je po stubama, a
kosa je izgledala kao da teče po kamenu. Jednim trzajem snažnih ramena bacio
ju je u rijeku. Činilo se da se nepomični udovi tresu kad je tijelo palo u vodu.
Brzo je tonula, dok se kosa širila oko nje poput busena riječne trave.

Rasfer je pošao na kraj terase, gdje su dva njegova čovjeka ložila drveni
ugljen na ognjištu. Pored ognjišta nalazio se drveni pladanj krcat kirurškim
instrumentima.Pogledao ih je i kimnuo zadovoljno. Vratio se natrag i naklonio
se mom gospodaru.

"Sve je spremno." Intef mi je prešao prstom po licu, suzama išaranom i

prinio ga usnama, kao da će okusiti moju bol.

"Hajde, dušo", prošaptao je. Podigao me i poveo na terasu. lio sam tako
očajan i zaslijepljen suzama da nisam bio svjestan pogibelji dok me vojnici
nisu ščepali. Bacili su me na pod i čvrsto me pritisli na keramičke pločice,
držeći mi zapešća i gležnjeve tako da sam mogao jedino glavom micati. Moj je
gospodar kleknuo uz moje lice, dok je Rasfer čučnuo medu moje butine.

"Nećeš nikad više učiniti tako zločestu stvar, Taita." Tek sam u tom
trenutku zapazio brončani skalpel koji je Rasfer skrivao u desnoj ruci. Intef
mu kimnu. Rasfer je ispružio slobodnu ruku, uhvatio me i povukao. Imao sam
dojam da mi želi iščupati utrobu kroz slabine.

"Baš lijepi par jaja." Rasfer se nacerio i pokazao mi skalpel. "Ali, dat ću ih
krokodilima za ručak, kao što sam napravio i s tvojom malom prijateljicom." I
poljubio je oštricu.

"Preklinjem te, moj gospodaru", molio sam. "Imaj milosti..." Ali moja se
molba prekinula reskim krikom kad je Rasfer udario oštricom. Bilo je to kao
da mi užarenim ražnjem probada trbuh.

"Reci mu zbogom, lijepi dečko." Rasfer je podigao naboranu vrećicu od

kože i njen jadni sadržaj. Htio je zatim ustati, ali ga je moj gospodar zadržao.

"Nisi dovršio", rekao je mirno. "Ja hoću sve." Rasfer ga je za trenutak

gledao ne razumjevši naredbu, a potom se počeo smijati.

"Horusove mi krvi", zlobno se zacerekao. "Od sada nadalje, lijepi dečko

će morati čučnuti kao ženske da bi pišao!" Udario je ponovno i opet se
grohotom smijao, pokazujući prst od mesa koji je bio najintimniji dio mog
tijela. "Ne brini, dečko. Lakše ćeš hodati bez ovog utega."

Teturajući od smijeha krenuo je prema rubu terase da baci sve u rijeku,

ali još jednom ga je Intef naglo prekinuo.

"Daj ih meni!", naredio je. I Rasfer, poslušno, dodade mu u ruke

okrvavljene dijelove moje muškosti. Nekoliko trenutaka moj ih je gospodar
radoznalo proučavao, pa se ponovno obratio meni.

"Nisam toliko okrutan, da te zauvijek lišim ovih dragocjenih trofeja,

dragi moj. Poslat ću ih majstorima za balzamiranje, pa kad budu gotovi dat ću
ih? montirati na ogrlicu i okružiti biserima i lazurnim kamenjem. Bit će to moj
dar za sljedeću Ozirisovu svetkovinu.Na dan kad ćeš biti pokopan,stavit će ih u
grob s tobom i ako će bogovi biti darežljivi, moći ćeš ih koristiti na onome
svijetu."

Te užasne uspomene su bile prekinute u času kad je Rasfer zaustavio

krv žlicom kipućeg laka za balzamiranje, a ja sam utonuo u zaborav, nadjačao
me nepodnošljivi intenzitet patnje.

Ali, sad sam opet bio zarobljenik takve more. Sve se ponavljalo. Ovog
puta, međutim, nije bilo male Alyde, a umjesto noža, Rasfer je stiskao u
dlakavoj šaci bič od kože vodenog konja. Bič je bio dug,koliko i raspon
njegovih ruku, a na završetku je bio tanak kao njegov mali prst. Vidio sam
kako ga je oštrio, skidao vanjski sloj duge kožne trake,zastajkujući svako
toliko da mu kontrolira ravnotežu i težinu,mahao njime po zraku dok ne bi
fijuknuo poput pustinjskog vjetra u kotlinama medu brežuljcima u Lotu. Bio je
boje jantara, a Rasfer ga je ulaštio dok nije postao uglačan i proziran kao
staklo i tako savitljiv da se mogao saviti u savršen luk u njegovim medvjeđim
šapama. Pustio je da se krv stotinu žrtava osuši na njemu i oboji završetak
sjajnom, estetski prelijepom, patinom.Rasfer je bio umjetnik s tim stravičnim
instrumentom. Znao je trznuti njime, ostavljajući samo grimizni znak na
osjetljivom bedru neke djevojčice, udarcem koji ne bi porezao kožu, ali koji je
bolno ubadao poput škorpiona i od kojeg je žrtva plakala i grčila se od bolova,
ili bi tucetom praskavih udaraca znao otkinuti kožu i meso s leda nekog
čovjeka ostavljajući ogoljela rebra i hrbat kralježnice.Sad je stajao pored
mene, kesio se i savijao bič u rukama. Rasfer je volio svoj posao,a mene mrzio
svog snagom zavisti i osjećajem manje vrijednosti, koji su moja inteligencija i
moj izgled stvarali u njemu.Moj gospodar Intef me pogladio po golim leđima i
uzdahnuo.

"Ponekad si tako zločest,dragi moj.Pokušavaš me prevariti,premda mi

duguješ najveću odanost...Ne, još i više.Duguješ mi goli život." Opet je
uzdahnuo. "Zašto me prisiljavaš na takve neugodnosti?Morao si znati da nije
potrebno zauzimati se za stvar tog mladog nesretnika. To je bio smiješan
pokušaj, ali mislim da razumijem zašto si to napravio.Djetinjasto suosjećanje
jedna je od mnogih tvojih slabosti i jednog će dana vjerojatno biti uzrok tvoje
propasti. Ponekad, ipak, čini mi se to čudnim i dirljivim, bio bih oprostio, ali ne

mogu zanemariti činjenicu da si doveo u opasnost vrijednost robe koju sam

povjerio tvojoj brizi." Okrenuo mi je glavu i oslobodio mi usta da mogu
odgovoriti.

"Zbog toga moraš biti kažnjen.Razumiješ li me?"

"Da, moj gospodaru",promrmljao sam,ali sam okrenuo oči kako bih

nadzirao bič u Rasferovim rukama.Još jednom mi je plemeniti Intef pritisnuo
lice o svoje krilo i obratio se Rasferu.

"Upotrijebi svu svoju sposobnost, Rasfer. Nemoj mu zasjeci kožu. Ne

želim da ova glatka leda budu nagrđena.Deset će biti dovoljno za početak.
Broji naglas." Vidio sam stotinu ili više nesretnika koji su pretrpjeli istu kaznu,

a neki od njih su bili hrabri ratnici.Nitko nije mogao ostati u tišini pod
Rasferovim bičem. Uostalom,bolje je bilo to ne raditi, jer bi on šutnju
protumačio kao osobni izazov svojoj umješnosti.Znao sam to dobro, jer sam
već prolazio tim bolnim putem.Bio sam spreman progutati ponos i na sav glas
odati priznanje Rasferovoj umjetnosti.Napunio sam pluća da bih bio spreman.

"Jedan!",progunđao je Rasfer i bič je fijuknuo. Kao što žena zaboravi

porođajne bolove, tako sam i ja zaboravio taj strašni ujed i zavikao sam još
jače nego što sam namjeravao.
"Imaš sreće,dragi moj Taita",šapnuo mije na uho plemeniti Intef.
"Naredio sam ove noći Ozirisovim svećenicima da pregledaju robu. Još je
netaknuta." Zgrčio sam se, ne samo zbog boli, već i na pomisao da su ti stari
požudni jarci iz hrama čeprkali po intimi moje djevojčice.

Rasfer je imao vlastiti ritual za produženje kažnjavanja, na način da su i

on i njegova žrtva okusili taj trenutak u svoj punini. Između dvaju udaraca
trčao je u krug oko sjenice,mumljajući samom sebi poticaje i ohrabrenja i
držeći visoko bič kao ceremonijalnu sablju.Kad je dovršio krug, bio je u
položaju za sljedeći udarac i još je više podigao bič.

"Dva!",viknuo je, a ja sam opet kriknuo.

Jedna od Lostrisinih robinja čekala me na terasi mog boravka kad sam

se šepajući popeo po stubama.

"Moja gospodarica ti naređuje da odeš k njoj", rekla je.

"Poruči joj da se ne osjećam dobro",pokušao sam to izbjeći.Pozvao sam

jednog mladog roba da mi zaliječi rane i žurno sam prešao svoju sobu u
pokušaju da se oslobodim djevojke.Nisam mogao suočiti se s Lostris,jer nisam
htio priznati svoj neuspjeh i prisiliti je da se sučeli sa stvarnošću,i
nemogućnošću svoje ljubavi prema Tanusu.Mala me crnkinja slijedila
gledajući s razdraganim užasom crvene znakove na mojim leđima.

"Idi i reci svojoj gospodarici da mi je loše i da ne mogu ići k njoj",

otresito sam odgovorio.

"Rekla mi je da ćeš pokušati to izbjeći, ali mi je naredila da ostanem s

tobom da to ne napraviš."

"Drska si, za jednu robinju", prekorio sam je dok mi je mladić

premazivao leda pomadom koju sam izumio.

"Da",dobacila je cura sa zluradim osmijehom."Ali,i ti si također." Spretno

je izbjegla bezvoljnu pljusku koju sam joj uputio.Lostris je bila previše
tolerantna prema svojim služavkama.

"Idi reći svojoj gospodarici da ću doći k njoj", rekoh, predajući se.

"Rekla je da moram čekati da bih bila sigurna." Stoga sam imao pratnju
dok sam prolazio ispred straže u haremu.

Stražari su bili eunusi kao i ja,ali korpulentni i dvospolni.Unatoč debljini,

ili možda baš zbog nje,bili su snažni i surovi.Ipak, poslužio sam se svojim
utjecajem da obojici osiguram tu udobnu sinekuru i zato su me pustili da
uđem i pozdravili s poštovanjem.

Harem nije bio uređen kao boravak robova i bilo je lako shvatiti koji su
bili pravi interesi plemenitog Intefa.Bio je to kompleks kućica od glinenih
opeka okružen visokim zidom.Jedini vrtovi i jedine dekoracije bile su one koje
je osmislila Lostris i njene robinje uz moju asistenciju.Vezirove žene su bile
predebele i prelijene i previše zaokupljene skandalima i intrigama u haremu
da bi se potrudile raditi nešto drugo.Lostrisin boravak je bio najbliži ulazu,
okružen lijepim vrtom s jezercem i ptičicama koje su pjevale u krletkama od
bambusa.Glineni zidovi bili su ukrašeni živahnim freskama s prizorima Nila, i
ribama, i pticama, i boginjama koje sam ja sam pomogao naslikati.

Njene su se robinje okupile u grupu na pragu i vidjelo se da nije samo

jedna plakala. Neke od njih imale su lica išarana suzama. Prošao sam kroz njih
i ušao i odmah sam čuo jecaje svoje gospodarice koji su dopirali iz unutarnje
sobe. Požurio sam da dođem do nje, sramio sam se što sam pokušao izbjeći
svojoj dužnosti prema njoj. Ležala je ničice na niskom krevetu i mučno je
drhtala. No, kad je čula da sam ušao, skočila je s kreveta i potrčala mi ususret.

"O, Taita! Šalju daleko Tanusa! Sutra će faraon stići u Karnak i moj će ga
otac uvjeriti da naredi Tanusu da povede svoju jedinicu u Elefantinu i na
katarakte. O, Taita! To je dvadeset dana puta, odovud do prve katarakte i neću
ga više nikad vidjeti.Htjela bih da sam mrtva. Bacit ću se u Nil i pustiti da me
krokodili proždru. Ne želim živjeti bez Tanusa...",stenjala je obuzeta očajem.

"Smiri se, dijete moje",rekao sam joj njišući je u naručju. "Kako možeš
znati sve ove užasne stvari? Možda se to nikad neće dogoditi."

"O, dogodit će se, naprotiv! Tanus mi je poslao poruku. Kratas ima brata
koji je pripadnik tjelesne straže mog oca i čuo je kako o tome raspravlja s
Rasferom. Tko zna kako je moj otac saznao o meni i Tanusu. Zna da smo pošli
sami u hram Hapi. O, Taita, moj je otac poslao svećenike da me pregledaju. Oni
stari prljavci učinili su mi grozne stvari. Nanijeli su mi bol, Taita."

Nježno sam je zagrlio.Nisam često bio u takvoj prilici,ali ovog je puta

svom snagom uzvratila zagrljaj.Potom su se njene misli ponovno vratile
ljubljenome. "Neću više nikad opet vidjeti Tanusa", zavikala je, a ja sam se
prisjetio koliko je mlada, nešto malo više od djevojčice, ranjiva i izgubljena u
svojoj boli.

"Moj će ga otac uništiti."

"Ni tvoj otac ne smije dirnuti Tanusa", odvratio sam, pokušavajući je

umiriti. "Tanus je zapovjednik regimente faraonove straže. On je kraljev
čovjek i samo od njega prima naredbe i uživa potpunu zaštitu dvostruke
krune." Nisam pridodao da je to vjerojatno jedini razlog zbog kojeg ga njen
otac nije već uništio. Nastavio sam.

"A, što se tiče toga da više nikad nećeš vidjeti Tanusa... recitirat ćeš s
njim na priredbi. Učinit ću tako da ćete moći razgovarati između dvaju činova"

" Moj otac više neće dopustiti da se predstava održi."

"Nema izbora, jedino ako je u stanju uništiti moju inscenaciju i riskirati

da padne u nemilost u faraonovim očima... i možeš biti sigurna da to neće
nikad učiniti."

"Poslat će daleko Tanusa i dodijeliti drugome ulogu Horusa", zajecala je

Lostris.

"Nema vremena da netko drugi nauči tu ulogu.Tanus će odglumiti boga

Horusa.Objasnit ću to svom gospodaru Intefu.Ti i Tanus moći ćete razgovarati.
Naći ćemo neki izlaz za vas dvoje." Lostris je zatomila suze i pogledala me s
punim povjerenjem.

"O, Taita, znam. Ti uvijek uspijevaš." Zastala je i promijenila izraz. Prošla

mi je rukom po leđima, istražujući tragove Rasferovog biča.
"Žao mi je, gospodarice.Pokušao sam se zauzeti za Tanusovu stvar kao
što sam ti i obećao, a ovo je posljedica moje gluposti."Lostris se primakla
mojim leđima,podigla lanenu tuniku koju sam odjenuo da sakrijem ozljede,ali
joj je pobjegao krik.

"Ovo je Rasferovo djelo! O, jadni moj, dragi Taita, zašto me nisi upozorio
da će se ovo dogoditi, da se moj otac tako bjesomučno protivi Tanusu i meni?"

Bilo je teško prikriti čuđenje naspram te bezočne naivnosti, jer sam ih

preklinjao i upozoravao, a nagrada za to mi je bila optužba za nelojalnost.
Nisam, međutim, ništa rekao, iako su me leđa još užasno pekla.Barem je
Lostris na trenutak zaboravila svoju nesreću,toliko je bila zabrinuta zbog
mojih rana.Naredila mi je da sjednem na njen krevet i da skinem tuniku, pa me
njegovala ustupajući privrženosti i suosjećanju,manjak poznavanja medicine.
Taj ju je zadatak odvratio od svog dubokog očaja i nakon nekog vremena
nastavila je s čavrljanjem svojom uobičajenom živahnošću i pravljenjem
planova kako bi izigrala očev bijes i ponovno se sastala s Tanusom. Neki su od
tih planova svjedočili o njenom zdravom razumu, dok su drugi, besmisleniji,
više otkrivali njenu lakovjernu mladost i nedostatak iskustva u odnosu na
pakosti svijeta.

"Odrecitirat ću tako dobro ulogu Izide", izjavila je u jednom trenutku, "i

toliko ću se svidjeti faraonu da će mi odobriti milost koju ću od njega zatražiti.
Zatim ću ga preklinjati da mi dadne Tanusa za muža, a faraon će reći..."

Oponašala je pompozne kraljeve kretnje s takvom uvjerljivošću da sam

se morao osmijehnuti.

"Faraon će reći:objavljujem zaruke Tanusa Harraba, sina Pankhijevog s

plemenitom Lostris, kćeri Intefove i unaprijeđujem svog odanog služnika
Tanusa u rang Velikog Lava Egipta i zapovjednika svih mojih armija.
Naređujem, nadalje, da se svi posjedi, pripadajući njegovom ocu, plemenitom
Pankhiju Harrabu, njemu i vrate..."

Prekinula je, prestala mi njegovati ozljede i bacila mi se oko vrata.

"Moglo bi se tako dogoditi, moj dragi Taita, je li istina? Molim te, reci mi
da je to moguće."

"Nijedan ti čovjek ne bi mogao odoljeti, gospodarice", rekao sam,

osmijehujući se njenim besmislicama. "Niti veliki faraon."

Da sam znao u kojoj će mjeri te riječi biti predodređene da pronađu

odjeka u stvarnosti,bio bih si ispržio jezik užarenim ugljevljem,prije no što bih
ih izgovorio.Lostrisino lice je opet zračilo nadom.Meni je to bila dovoljna
nagrada. Odjenuo sam tuniku da završim s njenim ushićenim njegovanjima.
"Međutim, sada, gospodarice, ako želiš biti prekrasna i neodoljiva Izida, moraš
se odmoriti."

Imao sam kod sebe napitak pripravljen od praha uspavljujućeg cvijeta,

zvanog crveni sheppen.Sjemenje ovog dragocjenog cvijeta bilo je uvezeno prvi
put u Egipat karavanama koje su pristizale iz jedne brdovite zemlje smještene
na istoku.Sada sam uzgajao to crveno cvijeće u svom vrtu,a kad bi latice pale
ostrugao sam triput zlatnom vilicom ovojnicu sjemena.Iz rezova je izbijala
bijela mliječ koju sam skupljao, stavljao da se suši i obrađivao po formuli koju
sam ja zamislio.Prah je pobuđivao san,prizivao čudne snove i olakšavao
bolove.

"Ostani malo sa mnom, Taita!", promrmljala je Lostris kad se sklupčala

na krevetu poput pospane mačkice. "Ljuljaj me kao što si to činio dok sam bila
dijete." Ali, još je bila dijete, pomislih dok sam je prinio u naručje.

"Bit će sve u redu, je li?"prošaptala je."Živjet ćemo sretni i zadovoljni,

kao u pričama koje ti pripovijedaš. Je li istina, Taita?" Kad je zaspala, nježno
sam je poljubio u čelo i zavio u deku prije nego sam izišao iz sobe.

Petog dana Ozirisove svetkovine, faraon se spustio niz rijeku i stigao u

Karnak iz svoje palače u Elefantini, koja se nalazila na deset dana plovidbe.
Stigao je s najvećom pompom sa svom pratnjom da bi predsjedao svečanosti
boga. Tanusov odred je napustio Karnak tri dana ranije i zaputio se uz Nil,
idući ususret velikoj floti da bi je otpratio u posljednjoj turi putovanja. Lostris
i
ja, dakle, nismo ga vidjeli otkako smo se vratili iz velikog lova na riječna
goveda. Bilo je to veliko veselje za oboje kad smo vidjeli kako se njegov brod
odjednom pojavljuje iz jednog rukavca, tjeran strujama i pustinjskim vjetrom.
Horusov Dah prethodio je floti i vodio je prema jugu.

Lostris je bila u pratnji velikog vezira,i stajala je iza dvojice

braće,Menseta i Sobeka.Bila su to dva naočita dečka,ali su, za moj ukus,previše
sličili ocu. Naročito sam bio nepovjerljiv prema starijem, Mensetu. a mlađi ga
je u svemu oponašao. Stajao sam iza njih, u gomili dvorjana i nižih dužnosnika
i mogao sam držati na oku istovremeno i Lostris i plemenitog Intefa. Vidio sam
kako se glava moje gospodarice ozarila radošću i ushitom kad je primijetila
visoki Tanusov lik na krmenom tornju Horusovog Daha. Ljuske na oklopu
krokodila blještale su na suncu,a nojevo se perje na kacigi vijorilo na vjetru
kojeg je podigao prolazak broda.Lostris je bila ustreptana i mahala je rukama,
ali su se njeni povici gubili u žamoru gomile koja se poredala duž obje obale

Nila dočekujući faraona. Teba je najmnogoljudniji grad na svijetu i izračunao

sam da je oko četvrt milijuna podanika pristiglo kako bi klicalo vladaru.

Tanus nije gledao ni lijevo ni desno,pogleda uprtog preda se,s isukanim

mačem u znak pozdrava.Ostatak njegovog odreda slijedio je Horusov Dah,
poredan u širokom ustroju oštroga kuta bijele čaplje, koji je tako nazvan po
načinu na koji se poređaju te ptice u letu, kada u sumrak slijeću na spavanje.
Svi su stijegovi i obilježja zahvalnosti blještali i treperavom sjaju boja,
veličanstven prizor koji je masa prihvaćala, klicanjem i pljeskom mašući
palminim granama.

Prošlo je nešto vremena prije nego se iz rukavca pojavio jedan brod iz

glavnog konvoja, prepun dama i plemića s kraljevskog dvora. Slijedio ga je
drugi, a zatim i brojne, u neredu, male i velike brodice. Spuštale su se niz
struju poput nekog roja, prijevozni brodovi puni posluge i robova iz palače sa
svom njihovom opremom, teglenice krcate govedima, kozama i peradi
namijenjenih kuhinjama, pozlaćeni i oslikani brodovi s priborom i kraljevskim
blagom, plemstvo i posluga zajedno zbijeni na potpuno nerazuman
način.Kontrast s prizorom koji je priredio Tanusov odred bio je više nego očit,
kad je ostao u savršenom geometrijskom ustroju, unatoč snažnim strujama
Nila.

Konačno se iz rukavca pojavio i faraonov kraljevski brod i klicanje

naroda je poraslo.Golem brod, najveći koji su ikad napravila ljudska bića,
primakao se tromo prema mjestu gdje su ga očekivali,kamenom molu podno
palače velikog vezira.Imao sam mnogo vremena da ga proučim i razmislim
kako njegove dimenzije, izgled i način na koji se njime upravljalo odražavaju
trenutno stanje u našem Egiptu u toj dvanaestoj godini vladavine faraona
Mamosa, osmog s tim imenom iz te loze, najslabijeg od slabe, poljuljane
dinastije.Kraljevski brod je bio dug koliko i pet poredanih borbenih plovila, ali
su mu visina i širina bile toliko neumjerene da su vrijeđale moj umjetnički
ukus. Golem je trup bio obojen blještavim bojama koje su naveliko bile u modi
u tom periodu, a pramčana figura Ozirisa bila je presvučena zlatnim listićima.
Međutim, kad se približio molu, zapazio sam da su te sjajne i moderne boje
bile mjestimično izblijedjele i da su bokovi bili tamno išarani na mjestima gdje
su članovi posade obavljali veliku nuždu s oplate. U sredini se uzdizala visoka
građevina, faraonov privatni boravak, sagrađen od čvrstih dasaka od
skupocjenog cedrovog drva i tako natovarenog teškim namještajem koji je
uvelike otežavao navigaciju broda.

Na vrhu te groteskne zgrade, iza isklesane ograde, ukrašene svježim

ljiljanima, pod baldahinom od fino štavljenih gazelinih koža, međusobno
ušivenih i ukrašenih likovima svih glavnih božanstava, sjedio je faraon u
blaženoj osami. Nosio je zlatne filigranske sandale, a ruho je bilo od tako
čistog lana da se sjajilo poput velikih ljetnih oblaka.Na glavi je imao dvostruku
krunu, bijelu Gornjeg Egipta s glavom boginje,strvinara Nekhbet i crvenu s
kobrinom glavom Buto, boginje Delte. Unatoč kruni, gorka je istina bila da je
naš voljeni vladar izgubio Deltu prije gotovo deset godina. U ta burna vremena
jedan je drugi faraon kraljevao Donjim Egiptom,i on je nosio dvostruku krunu,

premda u posve svojoj izvedbi,bio je smrtni neprijatelj našeg kralja, a stalnim

ratovima protiv nas, oba je kraljevstva lišio zlata i krvi mladića. Egipat je bio
podijeljen i rastrgan unutrašnjim borbama. U svih tisuću godina naše povijesti,
uvijek je tako bivalo kad su ogrtač faraona nosili slabi ljudi. Da bi držao u šaci
oba kraljevstva, potreban je bio energičan, hrabar i inteligentan čovjek.

Da bi okrenuo nezgrapni brod po struji i usidrio ga uz mol palače,

kapetan ga je trebao dovesti u blizinu suprotne obale. Da je učinio tako, imao
bi na raspolaganju cijelu širinu Nila da dovrši zaokretanje. Ali, očigledno,
pogriješio je u proračunu snage vjetra i struje, pa je započeo manevar u
sredini rijeke. U početku se brod okrenuo poprijeko prema struji i zanio se
kad je gornji dio kule primio udar kao jedro na pustinjskom vjetru. Šest se
noštroma bijesno vrzmalo po donjoj palubi mašući bičevima,praskovi šibanja
po golim leđima jasno su stizali preko vode. Veslači su pomamno upravljali
veslima i uzburkali su vodu duž cijelog trupa, stotinu se vesala sudaralo u
nesinkroziranim zamasima.Povici i psovke su se miješali s naredbama koje su
izvikivala četvorica kormilara hrvajući se na krmi s dugim kormilarskim
veslom. U međuvremenu, Nebmet, stari admiral koji je zapovijedao
kraljevskim brodom, prstima je mrsio dugu sijedu bradu, ili bi, za promjenu,
mahao rukama u nemoćnom bijesu.

A, faraon je bio nepomičan poput kipa,odsječen od svega. O, uistinu je to

bio naš Egipat.

Zatim je brzina okretaja posustala, brod se više nije zanosio, već se

usmjerio prema obali gdje smo ga očekivali.Bio je prikovan vučnom strujom i
guran vjetrom iz suprotnog smjera.Zapovjednik i posada,unatoč grčevitim
naporima, izgledali su nemoćno u nastojanju da dovrše manevar i da nastave
protiv struje, ili da pristanu i spriječe da brod udari u granitne blokove mola i
razbiju svoj veliki pozlaćeni pramac.Kad su svi shvatili što se događa, klicanje
gomile se zatomilo,i tjeskobna se tišina spustila na obje obale.Povici i galama s
paluba golemog plovila stizali su sad već posve jasno.
Odjednom su se sve oči uprle nizvodno, kad je Horusov Dah napustio
svoj položaj na čelu odreda i počeo brzo uzlaziti uz rijeku,pogonjen
veslima.Vesla su zaranjala,potiskivala,izranjala ,ponovno zaranjala savršeno
jednakomjerno. Prošao je toliko blizu pramca kraljevskog broda da su iz
gomile provalili krici, oštriji od glasanja vjetra medu papirusima. Sudar je
izgledao neizbježan, no ipak, u posljednji čas, Tanus je dao znak podižući šaku
iznad glave, a veslači su zaveslali unazad dok je kormilar snažno okretao
kormilarsko veslo. Horusov Dah je usporio i udaljio se od moćnog naleta
kraljevskog broda. Dvije su se lađe lagano okrznule,kao u djevičanskom
poljupcu i za trenutak je krmeni toranj Horusovog Daha bio gotovo uz bok
glavnoj palubi drugog broda. U tom se času Tanus postavio na ogradu tornja.
Skinuo je sandale i oklop i odložio oružje. Oko pojasa imao je vezan jedan kraj
laganog lanenog užeta i dok je uže visjelo iza njega, jednim je skokom
preskočio razdaljinu između dva broda. Gomila se trgnula,kao da se budi iz
nekog sna.Ako netko još nije znao tko je Tanus, saznat će to prije konca
dana.On je, naravno, već bio osvojio veliku slavu u riječnim ratovima protiv

legija Uzurpatora Donjeg Nila. No, samo su ga njegovi vojnici vidjeli na djelu.A,
poduhvati o kojima se priča nemaju nikad istu težinu naspram onih koje oko
samo vidi. I sada, pred pogledom faraona, kraljevske flote i cijelog
stanovništva Karnaka, Tanus je skočio s jedne na drugu palubu i doskočio
spretnošću leoparda.

"Tanus!" Siguran sam daje njegovo ime prva kriknula moja gospodarica
Lostris. Ali ja sam bio sljedeći.

"Tanus!", zaurlao sam,a oko mene svi drugi su ponovili taj krik. "Tanus!
Tanus! Tanus!"

Činilo se da pjevaju psalme ili ode nekom tek otkrivenom bogu.U času
kad je skočio na palubu kraljevskog broda,Tanus se okrenuo oko sebe i
potrčao prema krmi,zatežući za sobom tanko uže.Njegovi ljudi su vezali kraj
onog užeta s teškim konopcem,opsega jedne ljudske ruke. Pustili su ga da
proklizi, dok se Tanus zabacio unatrag kao bi izdržao njegovu težinu. Povukao
ga je na brod dok mu je znoj prekrivao mišiće ruku i leda. Nekoliko ljudi iz
kraljevske posade shvatilo je u međuvremenu njegove namjere i potrčali su na
pramac da mu pomognu.Slijedili su njegove upute i triput omotali kraj užeta
oko kosnika. U času kad je vidio da je čvrsto privezano, Tanus je dao znak
svom brodu da se udalji. Horusov Dah je poskočio na struji i ubrzao u trenu.
Zatim je naglo stao, zadržan uzetom i težinom velikog kraljevskog broda. U
jednom strašnom času uplašio sam se da će se prevrnuti i potonuti,ali Tanus je
predvidio taj trzaj i dao znak svojima da ga drže vještim protumanevrom
vesala. Mada je bio povučen naniže tako da je voda ulazila preko krme, brod je
izdržao, podigao se i napeo uže.

Duže vremena ništa se nije događalo.Njegova skromna težina nije imala

utjecaja na kretanje,masivnog kraljevskog broda. Dva su plovila bila blokirana,
kao da je krokodil ščepao nekog starog bivola za njušku, ali ga ne može odvući
s obale. Na to se Tanus, na pramcu kraljevskog broda, okrenuo prema
rastrojenoj posadi.Načinio je autoritativan pokret kojim je privukao pozornost
sviju. Odjednom, svi su iznenađujuće promijenili stav i iščekivali njegova
naređenja. Nembet je bio zapovjednik cijele faraonove flote i imao je titulu
Velikog Lava Egipta. Godinama ranije bio je veoma moćan, ali sad je već bio
star i onemoćao. Tanus ga je spretno zamijenio, kao da je to prirodna stvar,
poput snage struja i vjetra, a posada kraljevskog broda se spremno odazvala.
"Naprijed!" Mahnuo je prema veslačima na desnoj strani broda koji su povili
leda i zaveslali iz petnih žila.

"Natrag!" Tanus je ispružio ruku prema lijevoj strani i veslači na tom

boku snažno su uronili zašiljena vesla u vodu.Tanus se primakao ogradi i dao
znak kormilaru na Horusovom Dahu,majstorski koordinirajući napore obiju
posada.Kraljevski je brod, ipak, napredovao prema molu, sad ga je već samo
uski pojas otvorene vode dijelio od granitnih blokova.Na kraju je konačno,
polako, previše polako, počeo odgovarati. Obojeni pramac se okrenuo prema
struji dok ga je manji brod teglio.Još su jedanput povici zamrli i tišina je
zavladala, dok su svi očekivali kad će kraljevski brod udariti u mol i rasporiti

se. A kad bi se to dogodilo, nije bilo teško predvidjeti koje bi bile posljedice za

Tanusa.Preuzeo je zapovjedništvo od admirala i time je morao ponijeti punu

odgovornost za sve starčeve pogreške.Ukoliko bi faraon bio zbačen s
prijestolja uslijed udara,kad bi se dvostruka kruna i njegovo dostojanstvo našli
kako se kotrljaju po palubi, a kraljevski brod potonuo, a on sam bio povučen
rijekom kao napola utopljen štenac pred očima podanika, admiral Nembet i
plemeniti Intef poticali bi ga da iskali svoj bijes na tom umišljenom mladiću.
Drhtao sam za dragog prijatelja, kad se dogodilo čudo. Kraljevski brod tek što
nije udario u kopno, a Tanus je bio toliko blizu mjesta gdje sam se nalazio da
sam jasno čuo njegov glas.

"Veliki Horuse, pomozi mi!", povikao je. Apsolutno sam siguran da

bogovi često interveniraju u ljudskim stvarima. Tanus je bio odan Horusu, a
Horus je bog vjetra. Pustinjski vjetar je puhao tri dana i tri noći od istočne
zavale u Sahari. Puhao je gotovo snagom oluje,ali, sad je odjednom stao. Nije
oslabio; naglo je prestao puhati.Maleni valovi,koji su namreškali površinu
rijeke, izravnali su se, a palme koje su do tog trena snažno tresle granama,
ostale su nepomične,kao da su se neočekivano zaledile.Oslobođen od pandži
vjetra, kraljevski brod je opet zauzeo normalan položaj i prepustio se tegljenju
Horusovog Daha.Mastodontski pramac se okrenuo u struji, i postavio se
paralelno uz mol u istom trenutku kad je bok dodirnuo obrađeno kamenje,
dok ga struja Nila nije zaustavila i održala nepomičnim.Na posljednju
Tanusovu zapovijed i prije nego što se brod uspio okrenuti krmom, užad za
privezivanje je bačena na mol gdje su ih prihvatile žurne ruke i zavezale za
kamene bitve.S lakoćom guščjeg pera koje pluta po vodi, veliki je kraljevski
brod bio u pristaništu, siguran i miran.Prijestolje na kojem je sjedio faraon i
visoka kruna koja mu je opasavala glavu nisu bili ni najmanje poremećeni
ovim manevrom.

Svi smo prasnuli povicima divljenja za taj podvig, a bilo je to Tanusovo

ime, više nego faraonovo,koje je letjelo s naših ustiju.S velikom skromnošću i
oprezom,Tanus nije dao ni znaka kao odgovor na klicanja.Da je još više
privukao pozornosti umanjujući tako prijem namijenjen kralju,učinio bi
nesmotrenost koja bi poništila svu naklonost vladara koju je zaslužio svojim
podvigom.Faraon je uvijek bio vrlo ljubomoran na svoje kraljevsko
dostojanstvo. Tanus je, naprotiv, pokazao da Horusov Dah pristane bokom.
Kad je njegov brod bio skriven našim pogledima golemim kraljevskim,skočio
je brzo na palubu i napustio komandni most, na kojem je upravo osvojio velik
ugled, prepuštajući ga svom kralju. No,meni svejedno nije promakao ljut i
bijesan izraz na Nembetovom licu, starom admiralu i Velikom Lavu Egipta,
kad je sišao na kopno iza faraona,shvatio sam da je Tanus dobio još jednog
moćnog neprijatelja.

Te iste večeri, kad se održavala generalna proba predstave, uspio sam

održati obećanje dano Lostris.Prije početka,mogao sam osigurati da dvoje
zaljubljenih provedu zajedno gotovo cijeli sat vremena. U ograđenom prostoru
Ozirisovog hrama koji je bio namijenjen za uprizorenje predstave, dao sam
podići šatore koji su trebali poslužiti kao svlačionice za svakog glavnog

glumca. Namjerno sam postavio Lostrisin šator malo podalje od ostalih,

zaklonjen jednim od golemih kamenih stupova koji su podupirali krov hrama.

Dok sam bio na dužnosti stražara na ulazu u šator, Tanus je podigao

prednje platno i ušao kriomice. Prisilio sam se da ne čujem njihove radosne
usklike kad su se zagrlili, šaputanja, mrmljanja, prigušeni smijeh, jecaje i
uzdahe njihovog nevinog pokazivanja ljubavi. Iako u tom času nisam bio u
iskušenju da to spriječim, svejedno sam bio uvjeren da neće dognati svoju
ljubav do točke da je iskušaju. Nakon puno vremena i Lostris i Tanus su mi
otvoreno potvrdili, moja je gospodarica bila djevica do dana njihovog
vjenčanja. Da je barem jedno od njih znalo koliko sam im bio blizu tog dana...
Pitam se bismo li tada postupili na drugačiji način.Unatoč tome što sam dobro
shvaćao da je svaka minuta koju su proveli u šatoru uvećavala opasnost za sve
nas, nisam smogao hrabrosti da bih se umiješao i razdvojio ih. Koliko god su
me još pekle rane na leđima i premda sam znao da je u močvari moje duše
gdje nastojim prikriti sve svoje misli i nedostojne porive,gorjela isto tako
bolna zavist prema dvoje zaljubljenika, ostavio sam da ostanu zajedno mnogo
duže nego što sam trebao dopustiti.

Nisam čuo da se približava plemeniti Intef. Njegove su sandale imale

potplate od vrlo mekane jareće kože, da bi njegov hod bio nečujan. Kretao se u
tišini poput duha i mnogi su dvorjani i robovi upoznali Rasferov bič ili omču za
jednu nesmotrenu riječ koju bi moj gospodar čuo u svojim hodočašćenjima
kroz dvorane i hodnike u palači. Tijekom godina, međutim, razvio sam instinkt
koji mi je gotovo uvijek omogućavao da osjetim njegovu prisutnost, prije nego
bi se utjelovio u sjeni. Nije to bio neki nepogrešivi instinkt, ali mi je te večeri

bio koristan. Kad sam se okrenuo, opazio sam da me skoro sustigao, onako
vitak, visok i smrtonosan kao napeta kobra.

"Intef, moj gospodaru!", glasno sam uzviknuo. "Čast mi je što si došao

prisustvovati probama. Bit ću ti neizmjerno zahvalan za svaki savjet i
primjedbu..."

Pričao sam brzo, da bih sakrio svoju zbunjenost i upozorio zaljubljene u

šatoru. Uspio sam u toj nakani i više nego što sam imao prava očekivati. Začuo
sam nagle pokrete u šatoru iza mene kad su se zaljubljeni razdvojili, a potom
šuštanje stražnjeg platna kad je Tanus kriomice izišao, kao što je ušao. U
nekom drugom trenutku ne bih uspio tako lako obmanuti svog gospodara
Intefa.Pročitao bi krivnju na mom licu istom lakoćom kojom ja čitam
hijeroglife na zidovima hramova i pismena koja sam zapisao na ovom svitku,
ali te je večeri bio zaslijepljen bijesom, pomamljen da se iskali na meni zbog
mojeg posljednjeg nedjela.Nije bilo ispada srdžbe. Moj je gospodar bio opasniji
kad je njegov ton bio miran, a osmijeh otvoren.

"Dragi Taita", prošaptao je. "Saznao sam da si promijenio neke odluke za

prvi čin, iako sam ih dao ja osobno. Ne mogu vjerovati da si bio toliko bahat.
Došao sam ovamo po ovoj toplini kako bih otkrio istinu."

Znao sam da bi bilo uzalud glumiti nedužnost ili neznanje, zato sam
pognuo glavu i prisilio se da poprimim ožalošćen izgled.
"Moj gospodaru, nisam ja naredio promjene,to je učinio najviši svećenik
u Ozirisovom hramu." Intef me nestrpljivo prekinuo.

"Da, to je istina, ali samo nakon što si ga ti naveo. Dobro vas poznajem,
tebe i onog starog dosadnog svećenika,on nije nikad imao originalnih zamisli,
a ti, pak, imaš samo takve."

"Moj gospodaru...", prosvjedovah.

"Kakav si mali i podmukli trik izmislio ovog puta? Jednog od onih toliko
prikladnih snova koje ti bogovi šalju?"upitao je moj gospodar, glasom tihim
poput šuštanja neke od svetih kobra koje nastavaju hram i bacaju se po
kamenom podu.

"Moj gospodaru!" Potrudio sam se, što sam bolje mogao, da izgledam
osupnut takvom optužbom,iako sam stvarno ispričao dobrom svećeniku
poprilično maštovitu priču, objašnjavajući mu da me Oziris, u obličju crnog
gavrana, posjetio u snu i odgovorio od prolijevanja krvi u njegovom hramu.Do
tog časa svećenik nije imao zamjerki na realističan prizor koji je moj gospodar
Intef zamislio da bi zabavio faraona.Nekoć prije, posegnuo bih za snovima
samo kad bi svi moji napori da razuvjerim svog gospodara bili uzaludni.
Duboko mi se gadilo sudjelovati u takvom užasu poput onog kojeg je Intef
naredio da se izvrši u prvom dijelu predstave.Naravno, znam da neki divlji
narodi u istočnim zemljama prilažu ljudske žrtve svojim bogovima. Čuo sam
da Kasiti, koji žive preko rijeka blizanaca Tigrisa i Eufrata, bacaju
novorođenčad u peći. Vođe karavana, koji su putovali po tim dalekim
zemljama, govore o drugim okrutnostima počinjenim u ime religije, o mladim
masakriranim djevicama, kako bi žetva bila obilnija, o ratnim zarobljenicima
kojima je glava odrubljena pred kipovima nekog troglavog boga.Ali, mi
Egipćani, civilizirani smo narod i obožavamo mudra i pravična božanstva, a ne
krvožedna čudovišta. Pokušao sam uvjeriti svog gospodara u tu
činjenicu.Podsjetio sam ga daje samo jednom jedan faraon ponudio ljudske
žrtve, i to kad je Menotep prerezao grla sedmorici buntovnih prinčeva u
Sethovom hramu, raščerečio im trupla i balzamirane dijelove poslao
upraviteljima raznih naslova u ime opomene. Povijest se s gnušanjem prisjeća
tog djela, a Menotep je prozvan krvavim kraljem.

"Nije to ljudska žrtva", odvratio je moj gospodar."To je samo pravedna

egzekucija koja će se obaviti na novi način. Nećeš valjda zanijekati, dragi Taita,
da je smrtna kazna uvijek imala važnu ulogu u našem pravosuđu. Tod je lopov.
Pokrao je kraljevske škrinje i mora umrijeti... da bude primjer drugima."

Činilo se to razumnim prigovorom,ali znao sam da Intefa pravda ne

zanima,ciljao je, prije svega, da zaštiti svoje blago i da zapanji faraona koji je
toliko volio predstave. Zbog toga sam jedino mogao izmisliti san u korist
dobrog svećenika. Plemeniti Intef je naborao usne u osmijeh koji je otkrio
savršene zube, ali od kojeg mi se sledila krv i nakostriješila kosa.

"Evo ti jedan mali savjet", prošaptao mije. "Ove noći moraš sanjati drugi
san, tako da bog koji se javio posljednji put bude u mogućnosti promijeniti

svoje upute i potvrditi ono što sam odlučio. Ako ne bude tako, pronaći ću posla
Rasferu. Ovo je svečano obećanje." Okrenuo se i udaljio krupnim koracima, na
što sam odahnuo pri pomisli da nije otkrio zaljubljene, a istovremeno pun
zebnje zato što sam prisiljen dovršiti užasan prizor koji je on naredio.
No svejedno, nakon što je moj gospodar otišao, proba je bila toliko
uspješna da sam se uvelike utješio.Lostris je tako blistala poslije susreta s
Tanusom i stvarno je izgledala božanski lijepa, a Tanus, mlad i jak, izgledao je
kao otjelovljenje Horusa.Naravno, osjećao sam se uznemireno kod ulaska na
scenu mog Ozirisa, s obzirom da sam znao sudbinu koju mu je namijenio moj
gospodar. Tu je ulogu tumačio lijepi sredovječni čovjek, izvjesni Tod, koji je
bio jedan od čuvara sve dok nije bio zatečen kako zahvaća u škrinje
plemenitog Intefa, da bi mogao izdržavati lijepu i prohtjevnu kurtizanu u koju
se zaljubio. Nisam se ponosio činenicom da je upravo moja kontrola računa
iznijela na vidjelo tu razliku. Moj ga je gospodar oslobodio zatvora, gdje je
iščekivao proces i osudu, da bi tumačio ulogu zagrobnog boga. Obećao je da ga
neće progoniti, ako bude na zadovoljavajući način odglumio svoju dionicu.
Nesretni Tod nije znao za prijetnju,skrivenu ovom ponudom, i glumio je
zalažući se s patetičnim oduševljenjem, u uvjerenju da je na dobrom putu k
pomilovanju. Nije mogao znati da je u međuvremenu moj gospodar potpisao
njegovu smrtnu presudu i predao je Rasferu, koji je bio ne samo Državni
krvnik, već i osoba koju sam odabrao za ulogu Setha. Intef je htio ujediniti obje
uloge iduće večeri, kad se predstava trebala odigrati pred faraonom. Iako je
bilo logično odabrati Rasfera za ulogu Setha, požalio sam što sam mu je
dodijelio gledajući ga kako vježba s Todom uvodni prizor, naježio sam se pri
pomisli koliko će se prava izvedba od toga razlikovati.

Nakon probe zapao me ugodan zadatak da otpratim svoju gospodaricu u

njezin harem. Nije me htjela pustiti da odem, zadržala me do kasna da bi
pripovijedala o izvanrednim događajima minulog dana i važnosti koju je u
tome imao Tanus.

"Jesi li vidio kako je zazvao velikog Horusa,a bog mu je odmah došao u

pomoć? Bez sumnje, Horus mu odobrava svoju naklonost i zaštitu. Ne slažeš
se? Horus neće dopustiti da nam se dogodi nešto loše, sad sam u to sigurna."

Lostris je još dugo nastavila s tim ugodnim maštarijama i više nije

govorila o rastanku i samoubojstvu.Vjetrovi mladenačke ljubavi brzo se
mijenjaju. "Nakon onoga što je Tanus načinio danas,spasivši kraljevski brod od
brodoloma, sigurno je stekao naklonost faraona.Ne misliš li i ti isto, Taita? S
dobrostivošću boga i vladara, bit će nemoguće da ga moj otac pošalje daleko,
je li tako?"

Htjela je da potvrdim sve lijepe misli koje su joj padale na pamet, i nisam
mogao napustiti harem prije nego što sam naučio napamet barem tucet
poruka o vječnoj ljubavi, za koje sam se morao zakleti da ću ih osobno
prenijeti Tanusu.

Kad sam se, iscrpljen, konačno vratio u svoj boravak, nisam se uspio
odmarati. Gotovo su me svi mladi robovi čekali, uzbuđeni i bučni kao i moja

gospodarica. Htjeli su znati moje mišljenje o događajima toga dana, a posebno

o Tanusovom spašavanju kraljevskog broda i o značaju tog poteza. Skupili su

se oko mene na terasi dok sam hranio životinje i otimali se za moju pozornost.
"Stariji brate, je li istina da je Tanus zazvao božju pomoć i Horus se
odmah odazvao? Jesi li vidio? Neki čak tvrde da se bog pojavio u svom obličju
sokola i vinuo se ponad Tanusove glave šireći krila u znak zaštite. Je li istina?"
"Je li istina, Akh-Ker, da je faraon unaprijedio Tanusa za svog pratioca i da mu
je darovao imanje od petsto feddana plodne zemlje na obalama rijeke?"
"Stariji brate, kažu da je proročište u svetištu Totha, boga mudrosti, proreklo
da će Tanus postati najveći ratnik u povijesti našeg Egipta i da će mu jednog
dana faraon biti naklonjen više nego svim drugima."

Danas je zabavno prisjetiti se tih dječjih brbljarija i prepoznati čudne

istine koje su nagovještavale, ali u to vrijeme sam ih odbijao lažnom strogošću.
Dok sam se uspavljivao, moja je posljednja misao bila da su stanovnici Tebe i
gradova blizanaca Luxora i Karnaka,prihvatili Tanusa u svom srcu,no, to je
bilo teško i diskutabilno štovanje. Slava i popularnost rađaju zavist u ljudima
na visokom položaju, a obožavanje masa je promjenljivo. Narod često nalazi
zadovoljstvo u rušenju idola kojih su se zamorili, kao što su to nalazili u
njihovom uzdizanju. Puno je bezopasnije živjeti nevidljivo i po strani, kao što
sam uvijek nastojao činiti.

Tog poslijepodneva šestog dana proslave, faraon je u svečanoj povorci

krenuo iz svoje vile u središtu kraljevskih posjeda na ladanju između Karnaka
i Luxora, prošao ceremonijalnom alejom s granitnim lavovima na obje strane,
te se uputio prema Ozirisovom hramu na obali Nila. Sanjke na kojima je
putovao bile su toliko visoke, da su ljudi poređani uzduž aleje morali svijati
vratove unazad ne bi li ga vidjeli na pozlaćenom prijestolju dok je prolazio, a
vuklo ga je dvadeset mladih bijelih bikova, snažnih i grbavih leda, s cvijetnim
vijencima na rogatim glavama. Klizaljke na sanjkama su škripale po pločama i
brazdale kamen. Stotinu muzičara predvodilo je povorku,svirali su lire i harfe,
udarali po cimbalima i bubnjevima, tresli praporcima i sistrumima i puhali u
dugačke ravne rogove oriksa i u one povijene divljih ovnova.Slijedio ih je zbor
sastavljen od stotinu najljepših glasova Egipta koji su pjevali hvalospjeve
faraonu i bogu Ozirisu.Naravno, ja sam upravljao zborom. Iza toga je slijedila
počasna straža Divizije Modrog Krokodila,kojom je Tanus osobno zapovijedao.
Svjetina mu je ushićeno klicala kad bi ga vidjela u prolasku. Djevojke su vikale
i nije samo jedna besvjesno klonula u prašinu, savladana histerijom koju je
novi heroj zadobio. Nakon počasne straže, mimohodili su vezir i visoki
dužnosnici, potom plemići sa ženama i djecom, odred iz regimente Sokola i,
konačno, vladareve sanjke. Sveukupno je bilo prisutno na tisuće i tisuće osoba,
najbogatiji i najutjecajniji u Gornjem Egiptu.

Primakli smo se Ozirisovom hramu. Vrhovni svećenik i ostali čekali su

nas na stubištu između velikih ulaznih portala da bi iskazali dobrodošlicu
faraonu Mamosu. Hram je bio netom obojen, a reljefi na vanjskim zidovima
blještali su živim bojama u toplom zlaćanom sjaju sumraka.Oblak zastava i
barjaka vijorio se na kopljima utaknutim u otvore na obrambenim zidinama.

Na podnožju stubišta faraon je sišao s kočije i svečano se počeo uspinjati po

stotinu stuba. Zbor se poredao duž dviju strana uspona. Ja sam bio na
pedesetoj stubi i mogao sam potanko proučavati kralja u onih nekoliko
sekundi, koliko mu je trebalo da prođe pored mene. Dobro sam ga poznavao,
jer je bio moj pacijent, ali sam zaboravio koliko je bio malen... da bi bio bog,
naime. Nije mi dosizao niti do ramena, iako ga je dvostruka kruna činila
impozantnijim. Držao je ruke prekrižene na grudima u obrednom stavu i nosio
je kukasto žezlo i bič, simbole svog kraljevskog položaja i svoje
božanstvenosti. Zapazio sam ponovno da su mu ruke bile bezdlake, glatke i
gotovo ženske, a njegova su stopala bila mala i elegantna. Nosio je prstenje na
svim prstima ruku i nogu, hamajlije na ruci i grivne na zapešću. Masivni
medaljon od crvenog zlata bio je intarziran višebojnim caklinama koje su
prikazivale boga Thotha s perom istine. Bio je to prekrasan dragulj, star
gotovo pet stoljeća, a prije njega nosilo ga je sedamdeset kraljeva. Ispod
dvostruke krune lice mu je bilo napudrano bijelilom, kao u mrtvaca. Oči su bile
uokvirene crnilom, a usne obojene grimizom.Izraz mu je pod teškom šminkom
bio arogantan, a usne tanke i ravne, bez duha. Pogled mu je bježao i bio
nervozan, ali bilo je logično da je tako, pomislih.Temelji Velike Egipatske Kuće
bili su nakošeni, a kraljevstvo ispaćeno i podijeljeno.Čak je i bog imao svoje
brige.

Nekoć se njegovo kraljevstvo pružalo od mora, preko sedam ušća Delte,

sve do Asuana na jugu i do prve katarakte...najveće carstvo na Zemlji. Faraon i
njegovi preci dopustili su da se sve to raznese, pa su sada neprijatelji vrvjeli na

granicama kao hijene, šakali i strvinari da bi od lešine našeg Egipta napravili

banket. Na jugu su bile afričke crne horde, na sjeveru, duž obale velikog mora,
bili su pirati, narodi s mora, a duž donjeg toka Nila, legije lažnih faraona, na
zapadu podmukli i podli libijski beduini, dok se na istoku činilo da se nove
horde podižu svakog dana, a njihova su imena ulijevala stravu u narodu koji je
postao plašljiv i kolebljiv u svom porazu, asirski i mediski, kasitski, huritski i
hetitski... Izgledalo je da to mnoštvo nema kraja. Kakve su prednosti preostale
našoj drevnoj civilizaciji kad je postala slaba i strašljiva zbog svoje starosti?
Kako smo se mogli oduprijeti barbarima punim divljeg uznosa, njihovoj
okrutnoj drskosti, njihovoj žeđi za pljačkom i plijenom. Bio sam siguran da je
taj faraon, kao i njegovi neposredni prethodnici, bio nesposoban ponovno
dovesti državu do nekoćnje slave.Bio je čak nesposoban i stvoriti muškog
nasljednika.

Izgleda da ga je to što nema nasljednika za egipatsko carstvo opsjedalo i

više nego gubitak njegove prevlasti.Do sada je imao dvadeset žena koje su mu
dale samo kćeri, pravo pleme žena,ali nijedno muško dijete.Nije htio prihvatiti
pomisao da je to njegova odgovornost.Posavjetovao se sa svim slavnim
liječnicima Gornjeg Egipta i posjetio je sva važna proročišta i svetišta. Znao
sam i sam to,jer sam bio jedan od učenih koje je vladar pozvao k sebi.
Priznajem da sam u to vrijeme osjetio izvjesnu nelagodu pri pomisli da
jednom bogu nešto branim i zapitao sam se zbog čega je osjetio potrebu da se
posavjetuje s jednim skromnim smrtnikom o tako osjetljivom pitanju.
Svejedno sam mu preporučio dijetu od bikovih testisa prženih u medu i

savjetovao sam mu da nade najljepšu djevicu u Egiptu, pa da je odvede u

bračni krevet u roku od godine dana prije nego što procvjeta njen mjesec.
Nisam se previše pouzdao u taj predloženi lijek,ali kuhani bikovi testisi, prema
mom receptu, su izvrsno jelo, a računao sam da će potraga za najljepšom
djevicom možda skrenuti faraonovu pažnju i pokazati se zabavnom
ugodnom.S praktične točke gledišta, ako bi kralj doveo u postelju odgovarajući
broj mladih žena, svakako će jedna od njih konačno iznjedriti muško dijete. No
svejedno, tješio sam se mišlju da moja kura nije bila toliko drastična koliko su
to bile neke koje su predložili moji kolege, a naročito oni odurni napitci koje
su stvorili šarlatani iz Ozirisovog hrama i samoproglašavali se liječnicima. Čak
i da nisu bile učinkovite, moje preporuke ne bi ispale štetne. Ili sam barem
tako vjerovao. Ali sudbina je pokazala koliko sam bio u krivu,i da sam znao za
posljedice svoje ludosti, bio bih zauzeo Todovo mjesto u predstavi, radije nego
da faraonu dam tako neozbiljan savjet. Zabavljalo me i bio sam počašćen kad
sam saznao kako je vladar ozbiljno shvatio moj savjet, pa naredio nomarsima i
guvernerima da pretresu cijelo kraljevstvo,od Teli el'Amarne do katarakta u
potrazi za bikovima sa sočnim testisima i djevicama koje odgovaraju
naputcima što sam mu dao za buduću majku prvorodenog muškog djeteta.
Moji su mi doušnici na dvoru prenijeli da je već odbio na stotine kandidatkinja
za naslov najljepše djevice Egipta.

Kralj je već prošao i ušao u hram uz napjeve klerika i ceremonijalnih

naklona vrhovnog svećenika.Veliki vezir i cijela njegova pratnja pošli su za
njim,potom je slijedila žestoka navala manje važnih podanika koji su htjeli
zauzeti mjesta da bi pratili predstavu.Bilo je ograničeno mjesta unutar hrama.
Samo su moćnici,plemići i oni koji su bili dovoljno bogati da potkupe
nepošteno svećenstvo,mogli pristupiti u unutrašnje dvorište,ostali su bili
prisiljeni gledati kroz vrata vanjskog dvorišta. Na tisuće podanika ostat će
razočarano i morat će se zadovoljiti prepričavanjem iz druge ruke.Čak sam i ja,
koji sam bio organizator, imao poteškoća da bih se probio kroz gužvu, i uspio
sam tek kad je Tanus to opazio te poslao dva svoja čovjeka da mi omoguće
prolaz i da stignem do prostora koji je bio rezerviran za glumce.

Prije početka predstave morali smo podnijeti niz kitnjastih govora; prije
svega okružnih dužnosnika i ministara,a, zatim, i velikog vezira osobno.
Interludij mi je pružio priliku da se uvjerim kako je sve spremno. Prošao sam
od jednog do drugog šatora da bih kontrolirao kostime i šminku svakog
izvođača i smirio živčane krize i paniku.Nesretni se Tod bojao da se njegovo
tumačenje neće svidjeti plemenitom Intefu.Umirio sam ga rekavši mu da će to
svakako biti u redu i dao sam mu napitak od crvenog sheppena,kako bi ublažio
patnje koje će mu uskoro biti zadane.Kad sam ušao u Rasferov šator, zatekao
sam ga kako pije vino s dvojicom prijatelja iz straže palače dok je oštrio kratak
brončani mač.Napravio sam mu šminku da bi izgledao odurnije,a to nije bilo
lako s obzirom na njegovu ružnoću. Shvatio sam da sam uspio u svojoj nakani
kad se nacerio, pokazujući zacrnjene zube i nudeći mi vrč vina.

"Kako je s tvojim leđima, lijepi dečko? Kušaj jedno piće za muškarce.

Možda će ti od toga ponovno izrasti jaja." Bio sam već navikao na njegove
provokacije i nisam izgubio dostojanstvo rekavši mu da je moj gospodar Intef

poništio naredbe vrhovnog svećenika i da se prvi dio mora odvijati u obliku

utvrđenom na početku.

"Već sam razgovarao s plemenitim Intefom." Rasfer pokaza mač.

"Dodirni oštricu, eunuše. Želim biti siguran da ćeš iskazati svoje odobrenje."
Udaljio sam se zahvaćen mučninom.

Iako se Tanus neće pojaviti na sceni sve do drugog dijela, već je bio
kostimiran. Vedar i nasmiješen, položio mi je ruku na rame.

"Dobro, prijatelju stari, ovo je tvoja velika prilika. Nakon ove večeri tvoja
slava dramaturga proširit će se po cijelom Egiptu."

"Kao što se već pronijela tvoja.Tvoje je ime na usnama sviju", rekoh mu,
no Tanus se skromno nasmijao dok sam ja nastavljao.

"Jesi li pripremio zaključni govor? Bi li ti bilo teško da ga poslušam?"

Prema tradiciji,glumac koji je tumačio Horusa zaključio bi predstavu

porukom faraonu, poruka je prividno dolazila od bogova, ali u stvarnosti, od
podanika. U stara vremena to je bila jedina prilika u godini kad je narod,
putem glumca, mogao izložiti vladarevoj pozornosti važna pitanja, koja mu
inače ne bi mogao podastrijeti.No, za vrijeme zadnje dinastije ta je tradicija
pala u zaborav i zaključni govor je postao tek jedna od bezbrojnih pohvala
božanskom faraonu. Posljednjih dana pitao sam Tanusa da isproba
monolog,ali, to je svaki put izbjegao uz tako apsurdne izgovore,pa sam sada
posumnjao u njegove namjere.

"To je zadnja prilika...", inzistirao sam, ali Tanus se nasmijao.

"Odlučio sam,moj govor bit će iznenađenje i za tebe, kao što se nadam

da će biti i za faraona,tako ćete ga obojica više cijeniti."
Nisam ga uspio odgovoriti. Ponekad je uspijevao biti najtvrdoglavijom
osobom koju sam ikad upoznao.Obuzet nekim nemirom,ostavio sam ga i
pošao potražiti ugodnije društvo. Kad sam se pognuo kako bih ušao u
Lostrisin šator, ostao sam skamenjen.Premda sam osobno zamislio kostim i
objasnio služavkama kako sam htio da upotrijebe puder, ruž i maškaru za oči,
nisam bio pripravan na nebeski prizor koji je stajao preda mnom. U jednom
sam trenutku bio siguran da se dogodilo još jedno čudo i da je boginja uistinu
uskrsnula s onog svijeta kako bi preuzela mjesto moje gospodarice. Obuzdao
sam povik. Gotovo sam pao na koljena kad se djevojka nasmijala i otrgnula me
od te iluzije.

"Nije li zabavno? Nestrpljiva sam da vidim Tanusa u kostimu. Sigurno

izgleda poput samog boga." Lagano se okrenula da bih joj se divio i nasmiješila
se.

"Ne može biti božanskiji od tebe, moja gospodarice", prošaptao sam.

"Kad će započeti predstava?", nestrpljivo je pitala Lostris. "Tako sam

uzbuđena da ne mogu to dočekati."

Primaknuo sam uho zastoru šatora i osluhnuo na trenutak jednoličan

ton razgovora u velikoj dvorani. Primijetio sam da je to zadnji i da će svakog
trena plemeniti Intef pozvati glumce.

Uhvatio sam Lostris za ruku i stisnuo je: "Sjeti se duge stanke i oholog
izraza, prije nego što počneš svoj uvodni monolog", podsjetio sam je, a ona me
u šali udarila po ramenu.

"Oh, prestani, i ne brini se. Sve će biti u najboljem redu, vidjet ćeš." U
tom sam trenutku čuo kao se podiže Intefov glas.

"Božanski faraon Mamos, Velika Kuća Egipta, Potporanj Kraljevstva,

Pravedni, Svevideći, Milostivi..."

Slijedile su počasne titule dok sam na brzinu izlazio iz Lostrisinog šatora

i krenuo zauzeti položaj iza središnjeg stupa. Provirio sam i vidio da je
unutarnje dvorište hrama bilo napučeno, a faraon i glavne princeze sjedili su u
prvom redu, na klupama od cedrovine i sladili se sorbetom ili grickali datulje i
slatkiše. Moj gospodar Intef govorio je s podignute pozornice ispod glavnog
oltara. Širi dio pozornice je još bio skriven publici lanenim zastorima. Proučio
sam ga posljednji put, iako je bilo prekasno za bio kakve promjene.Iza zastora,
scena je bila okićena palmama i akacijama koje su po mom naređenju presadili
vrtlari u palači.Moji zidari su privremeno napustili radove na kraljevoj
grobnici da bi izgradili kamenu cisternu iza hrama, iz koje se moglo pustiti
vodu preko pozornice i tako uprizoriti Nil. U pozadini su bila razapeta velika
lanena sukna na kojima su umjetnici iz nekropole naslikali prekrasne pejsaže.
U polumraku sutona i treperenju zublji, učinak je bio toliko realističan da je
odvodio gledatelje u jedno drugo vrijeme i u drugi svijet. Bilo je još drugih
stvari koje sam pripremio za faraonovu zabavu,kavezi sa životinjama, a među
njima ptice i leptiri koji će biti oslobođeni kako bi predstavljali stvaranje
svijeta, Ozirisovo djelo, i zublje koje sam pripravio s kemijskim sastojcima da
bi proizveli sjajne grimizne i zelene plamenove i preplavili scenu čudnim
svjetlima i oblacima dima,kakvi su u zagrobnom svijetu gdje bog boravi.
"…Mamose, Raov Sine, tebi vječan život! Mi, tvoji vjerni podanici, stanovnici
Tebe, preklinjemo te da se približiš i posvetiš svoju božansku pažnju skromnoj
predstavi koju posvećujemo tvojem veličanstvu." Intef je zaključio govor
dobrodošlice i ponovno sjeo.

Uz zvuk jedne fanfare od jarećih rogova,izišao sam i predstavio se

gledateljima. Bilo im je neudobno na tvrdom kamenju, dosađivali su se i već su
bili nestrpljivi želeći vidjeti početak predstave.Jedan sarkastičan povik
popratio je moj ulazak, pa se čak i faraon nasmiješio.Podigao sam ruke tražeći
tišinu i tek postigavši to, počeo sam svoj monolog.

"Dok sam hodao u svjetlu sunca, mlad i pun snage, čuo sam sudbinsku
glazbu u trsju na obali Nila. Nisam prepoznao zvuk te harfe, a nisam se ni
bojao, jer sam bio u punom cvijetu muževnosti, siguran u ljubav moje voljene.
Glazba je bila izvanredno lijepa. Radosno sam pošao prema sviraču, ne znajući
da je to Smrt i da svira harfu dozivajući me." Mi Egipćani, očarani smo smrću i
moje su riječi duboko dirnule slušatelje koji su uzdahnuli i naježili se.

"Smrt me ščepala i ponijela na svojim koščatim rukama prema Amonu-

Ra, bogu Sunca i ja sam postao jedna jedina stvar s bijelom svjetlošću njegovog
bića. Čuo sam iz velike daljine plač moje voljene, ali nisam je mogao vidjeti i
bilo je to kao da svih dana mojeg života nisu nikad ni postojali." To je bio prvi
put da sam javno recitirao svoj tekst, primijetio sam gotovo odmah da sam ih
osvojio. Lica su imala ozareni i pozoran izraz. U hramu se nije čuo ni najmanji
šum.

"Zatim me Smrt postavila na uzvišeno mjesto s kojeg sam mogao vidjeti

svijet kao blistavi, okrugli štit u modrom moru neba. Vidio sam sve ljude i sva
stvorenja koji su ikad živjeli. Poput moćne rijeke, vrijeme je prolazilo unatrag
pred mojim očima. Kroz stotinu tisuća godina prisustvovao sam njihovim
bitkama i njihovim smrtima. Vidio sam sve ljude kako prelaze iz smrti i
starosti do djetinjstva i rođenja. Vrijeme je postalo još drevnije i vratilo se sve

do rođenja prvog čovjeka i prve žene. Vidio sam ih u trenutku rođenja i još
ranije. Na kraju više nije bilo ljudi, postojali su samo bogovi. No ipak, rijeka
vremena je nastavila teći unatrag, prije ere bogova sve do Nuna, vremena
tame i prvobitnog kaosa. Rijeka vremena nije mogla dalje nazadovati i
okrenula je svoj tok. Počela je teći prema naprijed, na meni poznat način i
vidio sam kako se pasija bogova odvija preda mnom." Svi su slušatelji dobro
poznavali genezu naših bogova, ali još nitko nije predstavio misterije na tako
novi način, slušali su u tišini, očarano.

"Iz kaosa i tame Nuna nastalo je
Samog.Vidio sam Ammon-Ra kako se
moćnim valovima koji su u mrkloj
poznate pod imenom Mliječni Put.
i nebo."
Sunce Ammon-Ra,Onaj koji Stvara Sebe
miluje,masturbira i baca sjeme u
praznini ostavili srebrenaste brazde,
Iz tog sjemena su se rodili Geb i Nut, zemlja

"Bak-her!" Jedan je glas prekinuo treperavu tišinu u hramu. "Bak-her!

Tako budi!" Stari vrhovni svećenik nije se mogao suzdržati i potvrdio je moju
viziju stvaranja. Bio sam toliko iznađen njegovim upadom da sam zamalo
zaboravio sljedeću priču. Naposljetku, do ovog trena on je bio moj najstroži
kritičar. Ali, sad sam ga pridobio. Slavodobitno sam podigao glas.

"Geb i Nut su se sparili kao što to čine muškarci i žene, a iz njihovog

sjedinjenja nastali su bogovi Oziris i Seth i boginje Izida i Neftis." Napravio
sam širok pokret rukom i zastori se lagano razdvojiše da bi otkrili fantastičan
svijet koji sam stvorio. U Egiptu još nije bilo viđeno ništa sličnog i gledateljima

su se oteli usklici divljenja.

Povukao sam se odmjerenim korakom, a moje mjesto na sceni preuzeo
je bog Oziris. Gledatelji su ga odmah prepoznali po visokoj kruni u obliku boce,
rukama prekriženima na prsima, žezlu i biču u ruci. Svaka je obitelj držala
njegov kipić u svetištu kuće. Iz svakog se grla prolomio povik štovanja,od
sedativa koji sam mu dao,Todu su sjajile oči pridajući mu čudnu
nadzemaljsku, gotovo božansku osobinu. S kukičastim žezlom i bičem, Oziris
je načinio mistične kretnje stvaranja i izrekao zvučnim glasom:

"Evo Atura, rijeke!"

Još su jednom gledatelji zažagorili prepoznajući trenutak stvaranja Nila.

Nil je bio Egipat, a Egipat središte svijeta.

"Bak-her", oglasio se drugi glas.Pogledao sam iz svog skrovišta medu

stupovima i bio sam iznenađen i zadovoljan kad sam vidio daje to izgovorio
faraon. Moja drama je imala božansku i svjetovnu podršku. Bio sam siguran da
će od tog dana moja izvedba biti autorizirana i da će zamijeniti onu tisućljetnu,
izvornu. Pronašao sam mjesto u besmrtnosti. Moje će ime živjeti tisućljećima.
Dao sam da se cisterna otvori i voda je počela teći preko scene. U prvi mah,
gledatelji nisu shvatili,potom su opazili da prisustvuju rađanju velike rijeke i iz

tisuću grla zaorilo se: "Bakher! Bak-her!"

"Neka se voda podigne!", povikao je Oziris i Nil je nabujao u poplavi.

"Neka se voda spusti!", povikao je bog i Nil se snizio na njegovu zapovijest. "A
sada neka se opet podigne!"

Naredio sam da se dodaju vjedra boje u vodu koja je istjecala iz cisterne

u hramu.Prvo zelena boja koja je dočaravala razdoblje niske vode,a zatim
tamnija kad se voda penjala i oponašala je blato u vrijeme poplava.

"Evo kukaca i ptica na zemlji!", izgovorio je Oziris, kavezi na dnu

pozornice su otvoreni,a bučno i lepršavo mnoštvo divljih ptica,prekrasnih
leptira preplavilo je hram. Gledatelji su izgledali kao očarana djeca, pružali su
ruke da uhvate leptire i zatim su ih ponovno puštali na slobodu neka polete
među visoke stupove hrama. Jedna od divljih ptica, pupavac dugog kljuna i
predivnog bijelog i smećkastog perja,neustrašivo se smjestio na faraonovu
krunu. Gomila je bila oduševljena.

"Predznak!", povikali su svi. "Blagoslov za kralja, neka vječno živi!"

Faraon se nasmiješio.

Moja je ideja bila pomalo pakosna, ali sam kasnije svom gospodaru
Intefu rekao da sam izvježbao pupavca da sleti na vladara, i premda je to bilo
nemoguće, povjerovao mi je, jer sam bio na glasu po znanju pripitomljavanja
životinja.

Na sceni je Oziris lutao po raju kojeg je stvorio, klima je bila

najpovoljnija za dramatični trenutak kad se, uz stravičan urlik, pojavio
Seth.Mada su to očekivali, mrska i strašna spodoba je uznemirila gledatelje.
Žene su vrištale i pokrivale si lice,ali su zatim virile kroz drhtave prste.

"Što si napravio, brate!?", zarežao je bijesno Seth. "Postavljaš se iznad

mene!? Nisam li i ja isto bog? Držiš za sebe sve stvoreno, tako da ja, tvoj brat,
ne mogu to dijeliti?" Oziris je odgovorio s mirnoćom i dostojanstvom
nadahnutim drogom:
"Naš otac, Ammon-Ra, dao ga je obojici. Međutim, dao nam je i pravo
izbora kako ga koristiti, za dobro, ili za zlo..."

Riječi koje sam stavio bogu u usta odjekivale su hramom.Bile su to

najljepše koje sam napisao,a publika ih je lakomo upijala.Jedino sam ja,

međutim, znao što će se dogoditi,a ljepota i snaga mojeg sastavka padale su u

mojim očima dok sam se pripremao za neizbježno.

Oziris se primaknuo zaključku govora:"Ovo je svijet koji sam ja

otkrio.Ako želiš sudjelovati u miru i bratskoj ljubavi,tad si dobrodošao.Dolaziš
li potaknut ratobornim bijesom, ako ti zlo i mržnja ispunjaju tvoje srce,
naređujem ti da odeš."

Podigao je desnu ruku ovijenu u proziran i blistav lan tunike i pokazao

Sethu da napusti raj na zemlji. Seth je napeo golema, dlakava ramena poput
bivola i riknuo tako snažno da mu je slina poletjela s usana u oblaku,
smrdljivom od gnjilih zuba. Mogao sam osjeti taj smrad, iako sam bio dosta
udaljen. Ščepao je brončani mač i okomio se na brata. Ovaj prizor nismo nikad
probali, pa je iznenadio Ozirisa koji je ostao nepomičan, još uvijek ispružene
ruke. Sječivo je fijuknulo od moćnog udarca, odozgo prema dolje. Ruka je bila
odrezana u zapešću, odlučno, kao što bih ja potkresao izdanak loze na svojoj
terasi. Pala je pred Ozirisove noge, a prsti su još lagano podrhtavali.
Iznenađenje je bilo potpuno, a mač tako oštar, da se za jedan dugi trenutak
Oziris nije ni pomakao, samo se lagano zaljuljao.Gledatelji su, bez sumnje,
povjerovali da se radi o kazališnom triku i da je ruka koja je pala bila lažna.
Krv nije odmah proliptala, pa su i dalje bili obmanuti.Prije nego što je Oziris
uspio stići do ruba pozornice, Seth ga je dostigao u dva skoka. Ščepao ga je za
osakaćenu ruku i povukao ga natrag,tako da je ovaj pao na kameni pod.Kruna
je pala s Ozirisove glave, a tamne su mu pletenice spale na ramena, dok je
ležao u lokvi vlastite krvi.

"Molim te, poštedi me!", zaurlao je Oziris, a Seth je uspravan stajao pred
njim. Seth se nasmija. Bio je to mukao i zadovoljan smijeh. Rasfer je postao
Seth i silno se zabavljao. Taj je divljački smijeh potresao gledatelje. Svejedno,
iluzija je bila potpuna. Više nisu vjerovali da prisustvuju nekoj predstavi,
užasan prizor je za sve postao stvarnost. Žene su kričale, a muškarci su s
gnušanjem vikali zbog prisustvovanja ubojstvu njihovog boga.

"Poštedi ga! Poštedi velikog boga Ozirisa!", vrištali su. Ali nitko nije
ustao, nitko nije potrčao na pozornicu da bi spriječio događanje tragedije.
Znali su da borbe i strasti božanstava nadilaze utjecaj smrtnika.

Oziris je pokušavao obuhvatiti Sethove noge jedinom preostalom

rukom. Seth se i dalje smijao, istegnuo mu ruku povukavši je za zapešće i
ispitivao je kao što bi mesar pregledavao jareći but prije nego ga raskomada.

"Sjeci!", začuo se iz gomile neki glas žedan krvi. Ponovno se promijenilo

raspoloženje gledatelja. "Ubij ga!", povikao je drugi. Uvijek bih se uznemirio
kad vidim koliko prizor krvi i nasilne smrti može utjecati i na najmirnijeg od
svih ljudi. Čak sam i ja bio potresen tom odvratnom scenom, bio sam smućen i
užasnut,ali unatoč svemu osjećao sam neko gadljivo uzbuđenje.

Jedim udarcem sablje, Seth je odsjekao ruku i Oziris je pao nauznak,

ostavljajući drhturavu ruku u Sethovoj crvenoj šaci. Pokušavao se podići, ali
više nije imao ruke kojima bi se pridržao. Grčevito je lamatao nogama, okretao
je glavu na jednu i na drugu stranu, i dalje urlajući. Pokašao sam skrenuti
pogled,no, iako mi se mučnina penjala uz grlo, nastavio sam gledati. Seth je
rasjekao ruku na tri dijela, na pregibima zapešća i lakta i bacio je te komade,
jednog po jednog, prema publici. Dok su letjeli po zraku, prskali su rubinsko
crvenim kapima. Gledatelji su riknuli poput lavova u faraonovom zvjerinjaku u
vrijeme obroka i pružali su ruke ne bi li uhvatili svete relikvije svojeg boga.
Seth je predano nastavio sa svojim poslom. Odrezao je Ozirisova stopala u
visini gležnjeva. Potom listove kod koljena i bedra na spoju s kukom. I dok je
bacao te udove gledateljima, ovi su ga bodrili da nastavi.

"Sethov Talisman!", zavikao je neki glas. "Daruj nam Sethov Talisman!"

Povici su se ponovili. Prema mitu, Talisman je najmoćnija od svih magičnih
hamajlija. Osoba koja ga posjeduje vladat će svim mračnim silama onoga
svijeta. Od četrnaest dijelova Ozirosovog tijela, to je bio jedini koji Izida i
njena
sestra Neftis nisu nikad pronašle, tražeći po svim zakutcima na zemlji kuda ih
je Seth porazbacao. Sethov Talisman je onaj isti dio tijela kojeg me Rasfer lišio,
a koji tvori središnji dio one lijepe ogrlice, ciničnog poklona moga gospodara
Intefa. "Daruj nam Sethov Talisman!"

Svjetina je urlala,a Seth se nagnuo, podigao krvavu tuniku s trupla koje

je ležalo do njegovih nogu.I dalje se smijao.Prošli su me trnci kad sam
prepoznao taj nemilosrdni zvuk koji sam čuo toliko puta prilikom mog
kažnjavanja. Činilo mi se da opet proživljavam onu nenadanu vatru u
slabinama, kad je kratka sablja sijevnula u dlakavoj šapi s koje je još kapala
žrtvina krv, a Seth je već podigao uvis tu jadnu relikviju.Gledatelji su ga
zazivali. "Daruj ga nama", vikali su. "Daruj nam moć Talismana!" Predstava ih
je pretvorila u krvoločne zvijeri. Seth nije mario za te molbe.

"Dar!", poviče."Dar jednog boga drugome.Ja,Seth, Gospodar Tmine

posvećujem ovaj Talisman bogu faraonu, božanskom Mamosu.

Skočio je s kamenih stuba, poskakujući na svojim moćnim krivim

nogama i položio relikviju uz faraonove noge.Na moje veliko iznenađenje, kralj
se sagnuo i pokupio je. Imao je očarani izraz lica pod maskom od šminke, kao
da se radilo o pravoj relikviji boga. Držao ju je čvrsto u desnoj ruci sve do kraja

predstave. Kad mu je dar bio prihvaćen, Seth je ponovno potrčao na pozornicu

kako bi dovršio svoje djelo. Sjećanje da je to jadno razudeno biće i dalje bilo
pri svijesti, sve do kraja, i dan danas me opčinja. Shvatio sam da droga koju su
Todu dali nije ga uspjela omamiti. Vidio sam mu užasnu patnju u očima dok je
ležao u lokvi vlastite krvi i grčevito zakretao glavom, jedinim dijelom tijela koji

je još mogao pomicati. Laknulo mi je kad mu je Seth konačno odrubio glavu i

podigao je uvis držeći je za upletene uvojke, da bi je pokazao svjetini Čak su i
tada nesretnikove oči zakolutale u dupljama dok su gledale posljednji put ovaj
svijet.Potom su se zamaglile i postale staklaste,a Seth je hitnuo glavu
gledateljima, i tako je zaključen prvi čin naše predstave, uz oduševljen pljesak
koji je prijetio da će urušiti granitne stupove hrama.

Robovi su tijekom pauze počistili pozornicu od jezivih tragova

krvoprolića. Bio sam, prije svega, zabrinut jer nisam želio da Lostris, moja

gospodarica, otkrije što se stvarno dogodilo u prvom dijelu, htio sam da

povjeruje kako se sve odigralo kao i na probama. Zbog toga sam udesio da ona
ostane u šatoru i da jedan od Tanusovih ljudi stražari na ulazu da ne bi izišla i
da nijedna od njenih robinjica ne bi provirila za vrijerne prvog čina i onda
otrčala sve joj ispričati. Znao sam, da je slučajno naslutila istinu, bila bi
toliko
utučena da ne bi mogla nastupiti. Dok su moji pomoćnici vjedrima vode iz
lažnog Nila ispirali krv, otrčao sam do šatora moje gospodarice da je umirim i
da se uvjerim jesu li moje predostrožnosti bile uspješne.

"O, Taita, čula sam klicanja", rekla je veselo. "Tvoja im se drama sviđa.
Tako sam sretna zbog tebe,stvarno si zaslužio ovaj uspjeh."Nasmijala se
suučesnički. "Izgleda da su povjerovali da je ubojstvo Ozirisa stvarno i da je
volovska krv kojom si zalio Toda bila bogova krv."

"Da, moja gospo, prevarili su ih naši trikovi", rekoh iako sam još osjećao
slabost i mučninu. Lostris nije ništa posumnjala i kad sam je odveo do scene,
bacila je samo letimičan pogled na mrlje koje su ostale na kamenu.Postavio
sam je u početnu pozu i namjestio svjetlo baklji tako da se ona istakne. Mada
sam već bio navikao na to, njena ljepota me gušila i ispunila mi oči suzama.
Ostavio sam je skrivenu iza lanenih zastora i izišao sam pred publiku.

Ovog me puta nije dočekao sarkastičan pljesak. Svi su, počev od faraona
pa do zadnjeg vazala, bili opčinjeni mojim glasom dok sam žarkim riječima
opisivao bol Izide i Neftis zbog bratove smrti. Kad sam sišao s pozornice, a
zastor se rastvorio otkrivajući bolan Izidin lik, gledalištem su se prolomili
izrazi divljenja njenoj ljepoti. Njena je pojava bila još dirljivija, nakon užasa i

krvi u prvom činu.

Izida započne pjevati svoju žalopojku i njen glas odjeknu po tamnim

salama hrama. Dok je micala glavom prema kadencama svoga glasa, svjetlost
baklji se odražavala blještavim zracima s brončanog mjeseca postavljenog na
nadglavlju urešenom rogovima..

Dok je Lostris pjevala, pozorno sam promatrao faraona. Nije odvajao

pogled od njenog lica i u tišini je micao usnama, po ritmu riječi koje su izlazile
iz djevojčinog grla

.”…Moje je srce ranjena gazela, rastrgano lavovskim pandžama boli..”

Lostris je nastavila žalopojku, a kralj i cijela sljedba ražalostili su se s njom.

”…Ništa nije slatko,u saću meda nije ostao nikakav miris u pustinjskom
cvijeću.Moja je duša prazan hram napušten od boga ljubavi.” U prvim
redovima nekoliko je kraljevskih supruga cmizdrilo, ali na to se nitko nije
osvrtao.

“…Gledam sa smiješkom turobni lik smrti. Rado bih ga slijedila ako bi

me to odvelo u zagrljaj mojem voljenom gospodaru.”

Sad već nisu samo kraljevske žene plakale, već i sve ostale žene, pa čak i
mnogi muškarci. Te riječi i Lostrisina ljepota bijahu neodoljivi.Izgledalo mi je
nemoguće da bi jedan bog ispoljavao iste osjećaje poput smrtnika, ali suze su

tvorile potočiće u bijelom puderu na faraonovim obrazima, a kapci, uokvireni

kohlom, su mu treperili dok je netremice zurio u moju gospodaricu.

Ušla je Neftis i pjevala u duetu sa sestrom. Nakon toga su dvije boginje,

držeći se za ruke, pošle tražiti razbacene dijelove Ozirisovog tijela. Razumije
se da nisam postavio na scenu osakaćene dijelove Todovog lesa.

Za vrijeme pauze moji su ih pomoćnici prema mojim uputama pronašli i

odnijeli na balzamiranje. Osobno ću platiti Todov sprovod. Činilo mi se da je to
najmanje što mogu učiniti da se odužim tom nesretniku zbog udjela koji sam
imao u njegovom ubojstvu. Iako je nedostajao dio koji je faraon još stezao u
ruci, nadao sam se da će bogovi u njegovom slučaju učiniti iznimku i da će
dopustiti njegovoj sjeni da stigne na drugi svijet i nadao sam se da on neće
imati previše loše mišljenje o meni. Isplati se imati posvuda prijatelje, kako na
ovom, tako i na onom svijetu.

Da bih predstavio božje tijelo, zamolio sam umjetnike iz nekropole da

izrade prekrasan lijes od kartona koji je prikazivao Ozirisa s rukama
prekriženim na prsima.Potom sam ga razrezao na trinaest dijelova koji su se
međusobno uklapali poput dječje slagalice. Kad bi sestre pronašle jedan dio,
pjevale su himnu zahvalnosti, za šake i stopala, za udove i trup i naposljetku za
glavu božanstva.

“…Oči poput zvijezda na nebu, moraju zauvijek sjati. Smrt ne smije

nikada potamniti toliku ljepotu,posmrtni zavoji ne smiju zatomiti toliku
veličajnost”

Kad su sestre napokon sastavile Ozirisovo tijelo,osim nestalog

Talismana, upitale su se kako da ga povrate u život. To je za mene bila prilika
da predstavi dodam bitan element koji će se zacijelo svidjeti publici. U
mnogima od nas postoji jaki lascivni poriv, a to dramaturg i pjesnik moraju
imati na umu ako žele da većina gledatelja cijeni njihovo djelo.

"Postoji samo jedan siguran način da našeg voljenog gospodara i brata

vratimo u život."Ove sam riječi stavio boginji Neftis u usta. "Jedna od nas mora
s njegovim razudenim tijelom provesti čin rađanja da bi ga ozdravile i
ponovno upalile iskru života."

Gledatelji su se nagnuli prema naprijed.Prijedlog je sadržavao elemente

koji su potrebni za podilaženje najnižim porivima, uključujući incest i
nekrofiliju. Dugo sam razbijao glavu da iznađem način na koji bih predstavio
epizodu o uskrsnuću iz mita o Ozirisu. Zgranula me izjava moja gospodarice
kad je rekla da je spremna odglumiti svoju ulogu do kraja.Bila je čak i toliko
drska da je ustvrdila, s onim njenim besramnim osmijehom,kako bi na taj
način mogla steći dragocjeno iskustvo.

Nisam sa sigurnošću znao da li se šali ili bi to stvarno učinila, no

svejedno, nisam namjeravao pružiti joj priliku da dokaže svoju dobru vjeru...
ili njeno pomanjkanje. Njezina reputacija i čast njezine obitelji bile su previše
važne. I stoga su se na moj znak laneni zastori zatvorili,a moja je gospodarica
napustila scenu.

Njeno mjesto je zauzela jedna od kurtizana visokog roda koje su obično

upražnjavale svoje djelatnosti u jednoj kući ljubavi u blizini luke. Angažirao
sam tu ženu, među mnogima o kojima sam se propitao, zato što je imala lijepu
figuru, vrlo sličnu mojoj gospodarici. Naravno, ljepota njenog lica nije bila ni
blizu plemenitoj Lostris,ali isto je vrijedilo i za ostale. Čim je njena zamjenica
stala na za to određeno mjesto, upaljene su baklje na dnu scene na način da
projiciraju njenu sjenu na zastor. Počela se svlačiti provokantnim pokretima.
Muški dio gledališta bi svakog časa zapljeskao, uvjereni da gledaju moju
gospodaricu. Kurtizana je reagirala na ta ohrabrenja sve dvosmislenijim
pokretima koji su naišli na gotovo isto oduševljenje kojim su u prvom činu
pozdravili ubojstvo Ozirisa.

Sad je na redu bio dio predstave koji je zadao mnoge brige njegovom
tvorcu, kako sam mogao prikazati plodnost, nemajući solidnu kuku na koju bih
je objesio? Netom smo vidjeli da je Oziris bio lišen one svoje. Naposljetku sam
bio prisiljen pribjeći starom i otrcanom kazališnom triku koji sam toliko mrzio
kod drugih dramaturga, a to znači intervenciju bogova i njihovih nadnaravnih
moći.

Dok je moja gospodarica govorila iza jednog stupa, kurtizana se iza

zastora primakla Ozirisovom liku i izvela je seriju mističnih pokreta. "Dragi
moj brate, zahvaljujući čudesnim moćima koje mi je podario Ammon-Ra, ja ti
vraćam muževne dijelove koje ti je okrutni Seth tako brutalno otrgnuo", začuo
se Lostrisin glas.

Opremio sam lijes napravom koju sam mogao podići povlačenjem jedne
lanene niti prebačene preko kotura na krovu hrama, iznad točke gdje je ležao
Oziris.Na Izidine riječi, drveni falus, pričvršćen uz bogove slabine,
veličanstveno se podigao, dugačak kao moja podlaktica i u potpunoj erekciji.
Gledateljima se oteše uzvici divljenja. Kad ga je Izida pomilovala, trznuo sam
uzicom da bio poskočio i zadrhtao. Publici se to vrlo svidjelo, ali ih je posebno
oduševilo kad se boginja popela na mumiju boga koji je ležao nauznak. Sudeći
po uvjerljivim akrobacijama u svojoj hinjenoj ekstazi, mora da je kurtizana
koju sam odabrao za tu ulogu bila vrhunska predstavnica svoje umjetnosti.
Gledatelji su iskazali vrlo živo divljenje njenoj izvedbi i poticali je zvižducima,

povicima i pohotnim savjetima.Na vrhuncu predstave, baklje se ugasiše i hram

je utonuo u mrak. I u tom mraku obavila se i druga zamjena.

Kad su baklje bile upaljene, moja gospodarica Lostris stajala je u sredini

scene s novorođenčetom u naručju.Jedna od robinja iz kuhinja izvoljela je
roditi nekoliko dana ranije, i posudila mi je maloga za tu priliku.

"Evo Ozirisovog sina, boga onog svijeta i Izide, boginje Mjeseca

Zvijezda." Lostris je podigla dijete koje se namrštilo u lišcu, skroz pocrvenjelo i

zavrištalo, iznenađeno svim tim nepoznatima.

Izida podiže glas i objavi. "Velik je mladi Horus, bog Vjetra i Neba,
nebeski sokol!"

Mnogi su gledatelji bili posebno skloni Horusu i iskazivali su svoje

bezgranično oduševljenje svom pokrovitelju. Bučno su skočili na noge, pa se i
drugi čin završio još jednim mojim uspjehom i izmučenošću boga-djeteta koje
je, kako se ustanovilo malo kasnije, nevjerojatno uprljalo krpe u koje je bilo
umotano.

Počeo sam posljednji čin monologom u kojem sam opisao Horusovo

djetinjstvo i odrastanje. Govorio sam o svetom poslanstvu koje mu je povjerila
Izida.

U tom trenutku zastori su se rastvorili i pojavila se boginja u središtu

scene. Izida se kupala u Nilu, a pomagale su joj služavke. Odjeća jaj se pripila
uz tijelo, pa se nazirao svijetli sjaj njene kože, nejasne konture grudi bile su
okrunjene minijaturnim ružinim pupoljcima. Tanus, u ulozi Horusa, ušao je na
pozornicu i odmah zaokupio svu pažnju.U ulaštenom oklopu nošenom u
maniri ponosnog ratnika,bio je savršen kontrapunkt ljepoti boginje.Dug popis
počasti koje je osvojio u bitkama prilikom ratova na rijeci i nedavni poduhvat
kad je spasio kraljevski brod usredotočio je na njega pažnju naroda.U tom je
trenutku Tanus bio miljenik gledatelja.I prije nego što je mogao progovoriti,
počeli su mu pljeskati, a odobravanja su potrajala toliko dugo da su glumci bili
primorani nepomično stajati.

Dok se pljesak vijorio oko Tanusa, proučavao sam lica u publici i gledao
njihove reakcije. Nembet, Veliki Lav Egipta, mrštio se i ljutito brundao, nije ni
najmanje pokušavao sakriti odbojnost.Faraon se blagonaklono smiješio i
kimao glavom, stoga su svi koji su ga okruživali, svjesni njegovog odobravanja,
ohrabreno iskazivali svoje oduševljenje.Plemeniti Intef, koji se nikad nije
usprotivio nadmoćnim vjetrovima, namjestio je nasladi osmijeh i kimao
suglasno s kraljem. Njegove su oči, međutim, imale zloguk izgled.

Konačno se pljesak utišao i Tanus je mogao tumačiti svoju ulogu, iako s

prilično poteškoća,jer bi se svaki put kad se prekidao da uhvati daha, prolomio
ponovni pljesak. Tek kad je Izida započela pjevati, tišina bi opet bila potpuna.
“Patnje tvog oca, stravična sudbina koja se nadvija nad našu kuću moraju se
otkupiti.” Izida je upozoravala božanskog sina i pružala mu ruke u znak
preklinjanja i naredbe.

“Sethovo prokletstvo pritišće sve nas, i samo ga moj sin može

prekinuti.Idi i potraži čudovište, svog strica.Prepoznat ćeš ga po nadmenosti i
njegovoj surovosti. Kad ga pronađeš, porazi ga.Baci ga u lance, veži ga uz tvoju
volju da bi bogovi i svi ljudi bili zauvijek slobodni od njegove zlokobne
vladavine…” Boginja se povukla pjevajući i ostavila je sina da dovrši svoju
potragu. Kao i djeca kad prate omiljeni napjev,gledatelji su znali što trebaju
očekivati i drhturili su u napetom iščekivanju.

Kad se konačno jednim skokom Seth vratio na scenu radi strašne bitke,
vječnog boja dobra i zla, ljepote i ružnoće, dužnosti i beščašća, publika ga je
spremno dočekala. Setha je pozdravio zbor nehinjene, spontane mržnje.
Rasfer je režao i frfljao izazivajući, šepurio se po pozornici, hvatao se rukama

za genitalije,i pokazivao ih besramnom,podrugljivom gestom koja je gledatelje

dovodila do ludila.

"Ubij ga, Horuse!", urlali su. "Smrskaj mu tu ružnu gubicu!"

A Seth se i dalje šepurio i podjarmljivao njihovu ljutnju. "Ubij ubojicu

velikog boga Ozirisa!",zagrmjeli su u paroksizmu bijesa."Smrskaj mu njušku!"
"Iščupaj mu crijeva!"

Reakcija se ni najmanje nije smirivala, iako su znali da se radi o Rasferu

a ne o Sethu. "Odrubi mu glavu!", vikali su. "Ubij ga! Ubij ga!"

Napokon je Seth hinio da prvi put vidi nećaka i pošao mu ususret dok
mu se jezik plazio medu pocrnjelim zubima, slineći kao idiot, a slina mu curila
po grudima.Ne bih nikad vjerovao da je Rasfer mogao biti odvratniji od onoga
kakvim ga je priroda učinila: ali bio sam u krivu.

"Tko je ovaj dječak?",upita podrigujući Horusu u lice.Tanus na to nije bio

pripravan i nehotice je ustuknuo s iskrenim izrazom gađenja, kad je osjetio
Rasferov zadah i sadržaj njegovog želuca,kiselog vina koje je još fermentiralo.
No, svejedno, brzo se pribrao i izgovorio svoj tekst.
"Ja sam Horus, sin Ozirisov." Seth je prsnuo u smijeh.

"I što tražiš, sinko, dijete umrlog boga?"

"Tražim osvetu zbog ubojstva mog plemenitog oca. Tražim Ozirisovog

ubojicu."

"Nemoj dalje tražiti!", viknu Seth. "Jer, ja sam Seth, pobjednik nad nižim
bogovima. Ja sam Seth, proždirač zvijezda, uništitelj svijetova."

Dva boga su isukala sablje i nasrnuli jedan na drugoga uz zvučan zveket

bronce o broncu. Kako bih umanjio rizik slučajne ozljede, pokušao sam
zamijeniti brončane sablje drvenima, ali dvojica glumaca to nisu htjela ni čuti.
Moj gospodar Intef je intervenirao kad mu se Rasfer obratio, naredio je da se
bore pravim ratnim oružjem,pa sam se ja morao povinovati njegovom
autoritetu. Ako ništa drugo, prizor je tako dobio na realnosti, a njih su dvojica
stajala prsa u prsa s nepomičnim oštricama i prijetećim pogledima.

Bili su izvanredan par i s obzirom na međusobne razlike, simbolizirali

su pouku ove predstave, vječni sukob dobra i zla. Tanus je bio visok i lijep.
Seth je bio tamnoput,zdepast i odvratan.Bio je to direktan, iskonski kontrast.
Raspoloženje gledatelja bilo je užareno i podijeljeno kao i kod dvojice
protagonista.Odgurnuli su se međusobno unatrag i ponovno nasrnuli, uz
ubode i rezove, lažnjake i obrane.Obojica su bili iskusni ratnici, medu
najboljima u svim faraonovim armijama.Oštrice su kružile i blještale na svjetlu
baklji i činile su se nestvarnima kao reflektirano sunčevo svjetlo na riječnoj
površini namreškanoj vjetrom. Zvuk njihove borbe podsjećao je na krila ptica
koje kruže oko mračnog vrha hrama, ali kad bi se sudarili, čuo se težak zveket
maljeva po nakovnju.

Ono što je promatraču moglo izgledati poput kaosa u pravom dvoboju,

bio je, u stvari, do u tančine koreografiran balet, vrlo pažljivo više puta
isprobavan. Obojica su znala koji udarac treba zadati i kako proračunati
obranu. Bila su to dvojica sjajnih atleta angažiranih u borbi, čemu su cijelog
života bili uvježbavani i izgledalo je da to rade bez ikakvog napora.

Kad je Seth krenuo u ubadanje, Horus je zakasnio s obranom, tako da

mu je vrh sablje dodirnuo oklop i ostavio lagani svjetlucavi zarez na metalu.
Potom, kad je Horus nasrnuo i reagirao, oštrica njegove sablje je prošla toliko
blizu Sethovoj glavi da mu je odrezala pramen grube kose preciznošću britve
jednog brijača. Njihova igra nogu bila je složena i elegantna poput plesača iz
hrama,bili su brzi kao sokolovi i vješti kao gepardi u lovu.Svjetina ih je
oduzeto promatrala,a i sam sam bio vrlo ponesen.

Morao je to, znači, biti neki duboki instinkt koji me upozorio na oprez, ili
su mi to bogovi prišapnuli, tko zna? Nešto me navelo da skrenem pogled s
dvoboja i da se zapiljim u plemenitog Intefa koji je sjedio u prvom redu.I u
ovom je slučaju to bio instinkt ili saznanje koje sam o njemu imao, ili
nazočnost Tanusovog boga zaštitnika, ali nešto me navelo na tu pomisao.
Možda zbog jednog ili zbog drugog, ali istog časa sam sa sigurnošću shvatio
razlog vučjem osmijehu koji se pojavio na lijepom licu mojeg gospodara. Znao
sam zašto je odabrao Rasfera za ulogu Setha. Znao sam zašto nije pokušao
udaljiti Tanusa od uloge Horusa, čak i kad je otkrio njegov odnos s
plemenitom Lostris. Znao sam zašto je naredio da se upotrijebe prave sablje i
zašto se sada smiješio. Krvoproliće te večeri još nije bilo gotovo. ntef je
očekivao nastavak.Prije svršetka tog čina, Rasfer bi još jednom iskoristio svoju
naročitu nadarenost.
"Tanus!", povikah, prilazeći. "Čuvaj se! To je zamka! Želi te..."

Moj glas je bio nadjačan žamorom svjetine. Nisam još napravio ni drugi
korak kad sam osjetio da me netko hvata za ruke. Pokušao sam se osloboditi,
ali dvojica Rasferovih prijatelja su me zadržali i pokušali odvući.Postavili su ih
tamo u očekivanju tog trenutka,ne bi li me spriječili da upozorim svog
prijatelja.

"Horuse, daj mi snage!",preklinjao sam u tišini.I umjesto da pružim

otpor, bacio sam se unatrag u istom smjeru u kojem su na odvlačili. Za
trenutak su ostali bez ravnoteže, a ja sam se djelomično oslobodio stiska.
Uspio sam doseći rub pozornice prije nego su me opet uhvatili.

"Horuse daj mi glasa”, molio sam, i povikao iz petnih žila: "Čuvaj se,
Tanuse! Namjerava te ubiti!"

Ovog je puta moj glas nadjačao povike svjetine i Tanus me čuo.Vidio sam
ga kako je naglo okrenuo glavu i lagano na pola spustio kapke.Ali i Rasfer me
čuo,istog je časa reagirao i prekinuo ritam utanačen na probama.Umjesto da
ustukne pred vrtlogom uboda i rezova koje je Tanus izvodio tik uz njegovu
glavu, navalio je i udarcem odozgo prema dolje, natjerao je Tanusa da podigne
ruku. Da mu nije iznenađenje išlo na ruku, ne bi uspio pronaći prolaz za svoj

ubod u koji je unio svu snagu krupnih ramena i moćnog trupa. Vrhom oštrice
gađao je Tanusa malo ispod ruba Tanusovog šljema, direktno u desno oko, bio
bi mu probio oko i prošao kroz lubanju. No, moj je krik dao Tanusu dovoljno
vremena za reakciju. Odmah se postavio u obranu. Drškom sablje uspio je
ovlaš pogoditi Rasferov zglob i to je bilo dovoljno da za prst skrene vrh oružja.
U istom je času spustio bradu i okrenuo glavu. Bilo je prekasno da potpuno
izbjegne ubo, ali udarac koji bi mu probio oko i raznio glavu kao trulu lubenicu
samo mu je razrezao obrvu do kosti i prošao mu preko ramena. Potok krvi je
proliptao iz ozljede i zalio Tanusovo lice, zaslijepivši ga na desno oko. Bio je
primoran da uzmakne pred Rasferovim divljim nasrtajem.Očajnički je uzmicao
i treptao kapcima da se obrani od krvi dok ju je slobodnom rukom pokušavao
obrisati. Izgledalo je nemoguće da se može obraniti, i da me nisu spriječili
stražari iz palače bio bih isukao mali, draguljima ukrašen bodež koji sam nosio

o pasu i priskočio bih mu u pomoć.

Uostalom, i bez mojeg sudjelovanja, Tanus je uspio preživjeti prvi nalet.
Iako je bio ranjen još dvaput, rezom po lijevoj butini i ogrebotinom po bicepsu
ruke u kojoj je držao sablju, i dalje se kretao, parirao i eskivirao. Rasfer nije
prekidao s napadima, nije mu ostavljao mogućnosti da opet nade ravnotežu i
pregled borbe. Nakon nekoliko minuta, Rasfer je puhao i stenjao poput
golemog vepra, a znoj mu je tekao u potocima tako da su mu se deformirana
prsa sjala na svjetlosti baklji. Ali, nisu popuštale ni brzina ni žestina nasrtaja.

Iako nisam baš vješt u rukovanju sabljom, ipak sam stručnjak za ovu vještinu.
Promatrao sam Rasfera dok je vježbao u dvorištu oružja i dobro sam
poznavao njegov stil. Znao sam da je pobornik načina napada zvanog khamsin,
jer je sličan pustinjskom vjetru. Taj je manevar odgovarao njegovoj sirovoj
snazi i tjelesnoj građi. Stotinu puta sam bio u prilici vidjeti kako ga rabi; i
sada
sam naslućivao po njegovoj igri nogu da se priprema okončati borbu uz jedan
posljednji napor.Dok sam se bacakao u stisku svojih čuvara, ponovno sam
povikao Tanusu.
"Khamsin! Budi spreman..."

Pomislio sam da je buka koja je ispunjavala hram zaglušila moje

upozorenje,jer Tanus nije reagirao.Poslije mi je rekao da me čuo i, s obzirom
da mu je vid bio zamagljen,ova druga opomena mu je još jednom spasila
život.Rasfer se povukao pola koraka, što je bila klasična predigra za
khamsin.Na trenutak je popustio pritisak kako bi omogućio protivniku da se
postavi u pogodan položaj.Zatim je prebacio težinu i iskoračio naprijed
lijevom nogom.Iskoristio je zamah i snagu desne noge, bacivši se u napad svim
tijelom poput grotesknog strvinara koji se sprema poletjeti.Odlijepio se od
zemlje objema nogama,a vrh sablje je ciljao pravo u Tanusovo grlo.To je bio
neizbježan trenutak.Ništa na svijetu nije moglo spriječiti oštricu da pogodi
svoj cilj,osim jedine klasične obrane,udarac zaustavljanja.U istom trenutku u
kojem je Rasfer navalio svom snagom da bi zadao udarac,Tanus se bacio istom
snagom,ali znatno spretnije. Poletio je prema njemu kao strelica odapeta iz
luka. Kad su se sreli u pola skoka, Tanus je svojom oštricom blokirao
Rasferofu i klizio njome skroz do balčaka gdje se zaustavila.Manevar je bio
savršeno izveden.Masa i brzina dvojice boraca se kocentrirala na Rasferovoj

brončanoj oštrici koja nije izdržala udar i slomila se, ostavljajući mu u ruci
samo odrezani držak. Ponovno su bili prsa o prsa. Premda je Tanusova sablja
još bila cijela, Rasfer mu je ušao u klinč i onemugućio ga da je
upotrijebi.Tanusove ruke, a u lijevoj je još držao sablju, stegnule su se oko
Rasferovih leda, dok su obojica stiskala jedan drugoga. Hrvanje je jedan od
vojničkih disciplina u kojoj su bili izvježbani svi egipatski ratnici. Obavili su
jedan drugoga i kružili po pozornici, obojica su pokušavali izbaciti protivnika
iz ravnoteže,mrštili se prijeteći,pokušavali podmetnuti nogu,udarali se
vizirom šljema.Do tog trenutka obojica su bili ravnopravni kako po snazi tako i
po odlučnosti.

Gledatelji su naslutili da se više nije radilo o glumljenom sukobu, već o

borbi na smrt. Vjerovao sam da se njihova žed konačno utažila uslijed svega
čemu su prisustvovali te večeri, ali nije bilo tako. Bili su nezajažljivi i
vrištali su
tražeći krv i ponovno krv. Naposljetku je Rasfer oslobodio ruku iz Tanusovog
stiska. Još je stiskao držak slomljene sablje i oštrim odlomljenim dijelom
udario ga je po licu ciljajući u oči i u ranu na čelu da bi je produbio. Tanus je
okrenuo glavu da bi izbjegao udarce koji su ga pogodili pri vrhu brončanog
šljema. Poput pitona koji premješta svoj stisak oko plijena, iskoristio je taj
trenutak da bi promijenio stisak na Rasferove grudi. Pritisak je bio toliko
snažan da se ovome lice počelo nadimati i crvenjeti. Istiskivao mu je zrak iz
pluća, a Rasfer se borio da se ne uguši. Postajao je naočigled sve slabiji. Tanus
ga je nastavio stezati sve dok nije pukao jedan zreli čir na Rasferovom vratu, a
žućkasti je gnoj prsnuo kao smrdljivi potočić, cureći do opasača njegove
suknje. Već napola udavljen, Rasfer je napravio bolnu grimasu od boli zbog
puknute upale i zastao je. Tanus je osjetio da ovaj popušta i pribrao je svu
rezervu svoje snage. Promijenio je kut, lagano spustio ramena i gurnuo
protivnika unatrag i uvis. Rasfer je izgubio ravnotežu i Tanus gaje prisilio da
uzmakne za jedan korak i kad je u tome uspio, nastavio je koristiti vlastiti
zalet. Držeći ga stisnutog, gurnuo ga je natraške preko pozornice prema
jednom od golemih kamenih stupova. U tom času nitko nije shvatio Tanusovu
namjeru ali tada smo vidjeli da je spustio vrh sablje u vodoravan položaj i
snažno pritisnuo držak o kralježnicu protivnika.Vrh Tanusove sablje pogodio
je stup. Metal je zaškripao po granitu i ovaj snažni udar se nastavio i na
oštricu. Sudar je blokirao obojicu, a držak sablje se zabio Rasferu u
kralježnicu. Neki bi drugi čovjek poginuo, pa je čak i on ostao
paraliziran.Posljednjim smrdljivim uzdahom bolno je kriknuo i raširio
ruke.Slomljeni držak sablje izletio mu je iz ruke i otkotrljao se po podu. Povio
je koljena i zateturao Tanusu u naručje.Ovaj ga je udario bokom i zamahom
gornjeg dijela tijela odgurnuo ga unatraške. Rasfer je pao tako teško da sam
čuo kako mu rebra pucketaju kao suho šiblje na vatri nekog tabora. Lupio je
zatiljkom po kamenu zvukom koji je podsjećao na pustinjsku dinju koja pada s
visoka, a zrak mu je šišteći izlazio iz grla.Zajaukao je od bola, ispražnjenih
pluća. Imao je jedva toliko snage da podigne ruke u znak predaje. Tanus je bio
ponesen bijesom i potican urlicima svjetine, izgledalo je da je poludio.Postavio
se pored Rasfera i podigao sablju stežući držak objema rukama. Bio je to
stravičan prizor. Krv koja mu je liptala iz rane na čelu obojila mu je lice u neku

dijaboličnu masku. Znoj i krv su mu se skrutili na dlakama na prsima i

zamrljali mu odjeću.

"Ubij ga!", zaurlali su prisutni. "Ubij zločinca!"

Vrh Tanusove sablje ciljao je usred Rasferovih grudi. Pripremio sam se

na udarac koji će probosti čudovište. Htio sam da Tanus to napravi, jer sam
mrzio Rasfera više nego svi prisutni. Bogovi znaju da sam za to imao valjani
razlog, jer me kastrirao i žudio sam za osvetom.No, bilo je to beznadno.
Poznavao sam Tanusa i znao sam da neće probosti neprijatelja koji se predao.
Vidio sam žar ludila koji se gasio u njegovim očima.Lagano je stresao
glavom,kao da bi vratio kontrolu nad samim sobom. Umjesto da upotrijebi
ubod, polako je spustio sablju dok nije zarezao protivnikove grudi. Kap krvi
žive boje granata potekla je po dlakavim grudima od oštrog tha sablje.Potom
je Tanus nastavio recitirati svoju ulogu.

"Ovako te vežem uz svoju volju i lišavam te svjetla.Da lutaš po mračnim

predjelima zanavijek.Da više nemaš moći nad plemenitim i dobrim ljudima.
Vladat ćeš lopovima i podlacima,prepotentnima i varalicama,lažljivcima i
ubojicama,oskvrniteljima grobova i nasilnicima nad krijeposnim ženama,
psovačima i krivokletnicima.Od sada nadalje bit ćeš Bog svakog zla.Odlazi i
nosi sa sobom prokletstvo Horusa i Ozirisa,njegovog uskrsnulog oca."

Tanus je odigao vrh sablje s Rasferovih grudi i odbacio oružje. Namjerno

se razoružao u prisutnosti neprijatelja da bi pokazao svoj prezir. Oštrica je
bučno pala na kamen.Tanus je prišao “Nilu”, spustio se na koljeno, zagrabio
malo vode i pljusnuo je po licu da opere krv. Otkinuo je traku platna sa suknje
i ovlaš zavio ozljedu na čelu da zaustavi krvarenje.Ona dva Rasferova gorile su
me pustila slobodnog i potrčala su na pozornicu u pomoć svom palom
zapovjedniku.Osovili su ga na noge, a Rasfer je zateturao, pušući kao divovska,
odurna žaba krastača.Vidio sam da je ranjen.Odveli su ga,a svjetina je
dobacivala riječi sprdnje i mržnje.

Promotrio sam svog gospodara Intefa,nije uopće prikrivao svoj izraz, a

to je potvrdilo sve moje sumnje.Tako se, znači, htio osvetiti Tanusu... da ga
ubiju pred očima cijelog stanovništva i svoje kćeri.Lostris je trebala
prisustvovati ubojstvu svoga dragog za kaznu što se nije povinovala želji svog
oca. Intefovo nezadovoljstvo i razočaranje nadahnulo me na ponosnu
zadovoljštinu, dok sam se pitao kakvu je sudbinu namijenio Rasferu.Možda bi
se ovaj više volio povinovati Tanusovim zapovijedima,nego da se suoči s
kaznom koju će mu odrezati moj gospodar.Intef je uvijek bio vrlo strog s onim
koji bi ga razočarao. Tanus je još uvijek dahtao zbog napora u dvoboju, ali kad
se popeo do ruba pozornice udahnuo je duboko desetak puta da bi vratio
snagu i započeo monolog kojim je trebalo zaključiti predstavu. Prisutni su
zanijemili, krvav i bijesan, predstavljao je prizor koji je ulijevao strah.
Tanus je podigao obje ruke prema krovu hrama i izrecitirao: "Ammon-
Ra, daj mi glasa! Ozirise, podaj mi rječitost!"To je bilo uobičajeno zazivanje
govornika. "Daj mu glasa! Podaj mu rječitosti!", odgovoriše gledatelji, još
uvijek zapanjeni onime što su vidjeli, ali još žedni drugih razonoda.

Tanus je bio izvanredno stvorenje, čovjek od akcije, bogat idejama i s

darom rječitosti.Siguran sam da bi bio dovoljno širokogrudan da prizna da je
mnoštvo onih ideja posijao u njegovoj svijesti ponizni rob Taita, ili su,
svejedno, one tamo naišle na plodno tlo. Što se tiče rječitosti, čuveni su bili
Tanusovi poticaji svojem odredu uoči bitke. Nisam bio prisutan u svim
prigodama, ali mi je sve vjerno prenio Kratas, njegov prijatelj i zamjenik.
Prepisao sam mnogo tih govora na svicima papirusa, jer ih je vrijedilo
sačuvati. Tanus je posjedovao taj dar da je mogao direktno govoriti srcu
običnog čovjeka. Bio sam uvjeren da se ta moć u velikoj mjeri rađala iz njegove
iskrenosti i otvorenosti. Ljudi su vjerovali u njega i pratili bi ga sve do smrti.
Još sam bio uznemiren sukobom kojem sam netom prisustvovao i zamki koju
je Intef priredio Tanusu.No, bio sam nestrpljiv čuti govor koji je Tanus
pripremio bez moje pomoći i mog savjeta. Da budem iskren, bio sam još malo
povrijeđen, jer je odbio bilo kakvu suradnju, a podosta i zabrinut zbog onog
što bi mogao reći.Taktičnost i diplomacija nisu nikad bile njegove jače strane.

Faraon je načinio pokret kojim ga je pozvao da govori, križajući i

raskrižajući kukasto žezlo i bič i blagonaklono kimajući glavom.Gledatelji su
šutjeli, pozorni, i napeto su čekali da im nijedna riječ ne bi promakla.

"Ovo govorim ja, Horus, sokolove glave", poče Tanus, a svi u ga

hrabrili."To je stvarno bog sokolove glave! Poslušajte ga!"

"Ha-Ka-Ptah."Tanus je uporabio arhaični oblik od kojeg je proizišao

naziv Egipta.Malo je njih znalo da je originalno značenje bilo Ptahov hram.

"Govorim ti o ovoj drevnoj zemlji, koja nam je poklonjena prije deset

tisuća godina, dok su bogovi bili mladi. Govorim ti o dva kraljevstva koja su po
svojoj prirodi samo jedno i nedjeljivo." Faraon je potvrdio. To je bila temeljna
dogma, priznata od vjerskih i svjetovnih vlasti, nijedna nije priznavala varalicu
koji je kraljevao u Donjem Egiptu, niti je prihvaćala njegovo postojanje.

"O, Kemit." Tanus je upotrijebio još jedan stari naziv Egipta, Crna Zemlja,
po boji mulja koji je Nil donosio godišnjom poplavom.

"Ja ti govorim, o ovoj razuđenoj i građanskim ratom podijeljenoj zemlji,

ogrezloj u krvi i lišenoj svojih bogatstava." Moj se užas odražavao na licima
svih slušatelja. Tanus je upravo izrekao neizrecivo. Želio sam pojuriti na scenu
i začepiti mu usta kako bih ga spriječio da nastavi,ali bio sam gotovo
paraliziran.

"O, Ta-Meri." Još jedan drevan naziv, Voljena Zemlja. Tanus je dobro
naučio povijest o kojoj sam ga ja podučavao.

"Govorim ti o starim i mlitavim generalima, o admiralima koji su

preslabi i neodlučni da oduzmu Otimaču ukradeno kraljevstvo. Govorim ti o
glupim ljudima koji troše tvoje blago i prolijevaju krv tvoje najbolje mladeži
kao da se radi o talogu nekog ukiseljenog vina."

Vidio sam Nembeta u drugom redu,Veliki Lav Egipta, crven od

bijesa,žestoko je čupkao bradu.Ostali stari zapovjednici koji su sjedili oko
njega mrštili su čela i uznemirili se, zveckali su mačevima u koricama u znak
neodobravanja. Medu svima njima, samo se moj gospodar Intef smiješio
vidjevši Tanusa koji je izbjegao jednu zamku,ali upadao u slijedeću.

"Našu Ta-Meri opsjedaju horde neprijatelja,pa ipak plemenitaški sinovi

si radije odsijecaju palčeve,umjesto da se late mača kojim bi je trebali braniti."

Tanus je intenzivno gledao u Menseka i Sobeka, Lostrisinu stariju braću,

koji su sjedili u prvom redu pored oca.Kraljevski dekret je oslobađao od
služenja vojne obveze samo one koji su imali neki tjelesni invaliditet zbog
kojeg su bili nesposobni.Svećenici kirurzi u Ozirisovom hramu usavršili su
umijeće odsjecanja gornje falange na palcu uz malo boli i malo rizika od
infekcije,na taj način tom se rukom nije mogao držati mač, niti napinjati
luk.Mladići su se ponosno razmetali tom sakatošću kad bi se kockali ili
oblokavali u krčmama duž rijeke.Držali su da manjak palca nije nikakav znak
kukavnosti, nego obilježje rafiniranosti i neovisnosti duha. "Rat je igra koju
starci vode životima mladih",govorila su Lostrisina braća. "Domoljublje je mit
koji su izmislili oni stari nitkovi da nas uvale u tu paklenu igru.Neka se samo
oni bore,mi ne želimo ni čuti za to." Uzalud sam ponavljao da privilegija biti
Egipćaninom uključuje i obaveze i odgovornosti,nisu me htjeli slušati, s
tipičnom drskošću mladih neznalica.Sada međutim,pod strogim Tanusovim
pogledom,bili su uznemireni i skrivali su lijevu ruku u naborima tunike.Svi su
bili dešnjaci,ali su uvjerili u suprotno časnika na regrutaciji svojom rječitosti i

pregrštom zlata.

Obični su ljudi, u dnu velike sale,mrmljali i toptali nogama u znak

odobravanja zbog ovog što je Tanus rekao.Jer,njihova su djeca popunjavala
klupe za veslima ratnih brodova,ili su marširala po pustinjskom pijesku.Ja
sam, pak, kršio ruke u očaju.Ovim kratkim govorom Tanus je stvorio
neprijatelje medu pedesetoricom nazočnih plemenitaških mladića,ljudima koji
će jednog dana naslijediti vlast u Gornjem Egiptu.Njihovo je neprijateljstvo
prevagnulo stotinu puta nad odobravanjem običnih ljudi,a ja sam se molio da
Tanus prestane.U nekoliko minuta stvorio je dovoljno nedaća za sto godina,ali
on je mirno nastavio.

"O, Ta-Nutri." Bio je to još jedan drevni naziv Zemlja Bogova. "Govorim ti

o zločincu i pljačkašu koji postavljahu zasjede na svakom brežuljku i u svakom

šumarku.Seljak je primoran orati sa štitom o boku,putnik mora putovati s
isukanom sabljom."
I ovog su puta obični gledatelji zapljeskali.Poduhvati bandi pljačkaša
koji su se nazivali Averle bili su stravična muka za sve.Nitko nije bio siguran
izvan glinenih zidina naseljenih mjesta,a vođe su im bile drske
neustrašive.Nisu poštovali nikakav zakon osim svojeg i nitko nije bio
siguran.Tanus je pogodio cilj, barem što se tiče naroda i odjednom sam shvatio
da su te njegove riječi bile neka vrst znaka koji se očekivao već duže
vrijeme.Mnoge su se revolucije dogodile i mnogo je kraljevskih dinastija bilo
zbačeno sličnim pozivima masama.Slijedeće su Tanusove riječi potvrdile moje
sumnje.

"Dok sirotinja zapomaže pod bičem poreznika,plemstvo zalijeva

stražnjice svojih mladih ljubavnika najskupocjenijim uljima s Istoka..."

Iz dna sale začulo se režanje,a moji su se strahovi izmijenili s treperavim

uzbuđenjem.Je li to sve bilo do u tančine isplanirano? Je li Tanus bio sposobniji
i himbeniji više no što sam ja to zamišljao? "Za Horusa!", povikao sam u svom
srcu. "Zemlja je zrela za revoluciju, a tko je bolje mogao voditi od Tanusa?"
Jedino sam bio razočaran jer mi se nije povjerio i nije mi dao da sudjelujem u
tom svom planu.Mogao sam isplanirati revoluciju na isti spretan i mudar način
na koji sam mogao planirati neki vodeni vrt ili napisati dramu. Ispružio sam
vrat da bih mogao gledati iznad glava prisutnih.Očekivao sam da će svakog
trenutka Kratas i ostali časnici nahrupiti u hram vodeći odred ratnika iz
brodske satnije.Osjećao sam kako mi se diže kosa na glavi i zamišljao sam da
ću ih vidjeti kad budu strgnuli dvostruku krunu s faraonove glave da bi je
postavili na okrvavljeno Tanusovo čelo. S kolikom bih se radošću pridružio
povicima: "Živio faraon! Živio kralj Tanus!"

Ti su mi se opijajući prizori odvijali pred očima,dok je Tanus i dalje

govorio. Vidio sam kako se ostvaruje proricanje iz pustinjskog
proročišta.Sanjao sam Tanusa,uz bok s mojom gospodaricom Lostris kako
sjede na bijelome egipatskom prijestolju,a vidio sam i sebe iza njih,blještećeg
u odori velikog vezira. Ali zašto, zašto se nije posavjetovao sa mnom prije nego
se upustio u tu opasnu pustolovinu?Tanus je odmah objasnio razlog tome.
Pogriješio sam kad sam prosudio mog iskrenog i izravnog Tanusa, plemenitog
i lojalnog i lišenog prijetvorne mudrosti.Nije to bila zavjera.Tanus je
jednostavno govorio to što je mislio. Obični gledatelji koji su maločas
zaneseno slušali svaku njegovu riječ,bili su sad neočekivano napadnuti.

"Slušaj me, o Egipte! Što će se dogoditi jednoj zemlji gdje ljudi podle
duše pokušavaju potisnuti moćne,gdje domoljuba vrijeđaju,gdje nijedan od
jučerašnjih ljudi nije poštovan zbog svojeg razbora,gdje osrednji i zavidni
pokušavaju svesti na svoju razinu čak i najdostojnije?"

Nije više bilo pljeskanja, jer su se oni koji su bili u dnu sale prepoznali u
tom opisu.Tanus se uspio otuđiti od svih, važnih i poniznih, bogatih i
siromašnih. O,zašto se nije posavjetovao sa mnom,upitah se. Odgovor je bio
očigledan. Nije se savjetovao, jer je znao da bih ga pokušao odgovoriti.

"Kakav to red postoji u nekom društvu gdje rob slobodno govori i

smatra se jednakim s nekim po rođenju plemenitim?",izjavio je."Mora li sin
podcjenjivati oca i mudrost koju je platio sjedinama i borama? Mora li
prostitutka iz luke nositi prstenje od lazurnog kamena i postaviti se ponad
krijeposnih žena?" Horusa mu,pomislih.Tanus nije baš nikoga namjeravao
poštedjeti. Kao i uvijek, zaboravio je na vlastitu sigurnost, previše zanijet
strašću da ukaže na pravi put.

U hramu je samo jedna osoba bila očarana time što je Tanus govorio.
Lostris mi se pojavila s boka i stisnula me za ruku.

"Nije li to prekrasno, Taita?", prošaptala je. "Svaka je njegova riječ

istinita. Ove je noći stvarno mladi bog." Nisam našao ni riječi ni hrabrosti da se
s njom složim, već sam žalosno pognuo glavu, dok je Tanus i dalje
nezaustavljivo govorio.

"Faraone, ti si otac naroda.Od tebe tražimo zaštitu i pomoć.Povjeri

poslove Države i rata poštenim i sposobnim ljudima. Pošalji glupane
pokvarenjake da trunu na svojim posjedima.Potjeraj nevjerne svećenike i
gramzive sluge Države, parazite naše Ta-Meri."

Sam Horus zna da mrzim svećenike,ali samo bi glup ili vrlo hrabar
čovjek na vlastitu glavu navukao gnjev svih takozvanih božjih glasnika, jer
njihova je moć bezgranična, a mržnja im je neumoljiva.A što se tiče činovnika,
granice njihovog utjecaja i njihove podmitljivosti su već stoljećima utanačene,
a moj gospodar Intef bio je na čelu svih njih.Prošli su me žmarci dok sam
suosjećao sa svojim prijateljem koji je i dalje davao upute faraonu kako da
potpuno preuredi egipatsko društvo.

"Poslušaj riječi mudraca. O, kralju, slavi umjetnika i pisara. Oduži se

vrijednom ratniku i odanom sluzi.Iskorijeni bandite i pljačkaše iz njihovih
utvrda u pustinji.Pokaži narodu primjerom da bi ovaj Egipat opet mogao
procvasti i postati velikim."

Tanus je pao na koljena posred pozornice i raširio ruke. "O, faraone, ti si

naš otac. Izjavljujemo ti svoju ljubav.Zauzvrat, pokaži nam svoju očinsku
ljubav. Poslušaj naše molbe,preklinjemo te."

Sve do tog časa sam bio preneražen Tanusovom ludošću, a sada, već
prekasno, skupio sam prisutnost duha i užurbano pokazao poslužiteljima da
spuste zastor prije nego bi Tanus prouzročio samom sebi još veću štetu.Dok se
blještava draperija spuštala da bi ga skrila,publika je šutjela, kao da nije mogla
vjerovati svemu što je vidjela i čula te noći.

Faraon je bio taj koji je prekinuo čaroliju. Ustao je. U njegovo se lice
ispod bijele šminke nije moglo proniknuti. Dok je izlazio iz hrama, gledatelji su
ničice pali pred njim. A vidio sam i izraz svog gospodara Intefa. Pobjednički.

Otpratio sam Tanusa do njegovog skromnog boravišta u blizini mola

gdje je bio usidren odred.Iako sam hodao njemu uz bok,rukom sam stezao
držak bodeža,spreman da se suprotstavim iznenadnim posljedicama njegove
bezumne iskrenosti.Tanus ni najmanje nije izgledao da se možda kaje.
Naprotiv, činilo se da ne shvaća svu težinu svoje ludosti i bio je vrlo zadovoljan
samim sobom.Često sam mogao primijetiti da čovjek, netom oslobođen
strahovite napetosti i smrtne pogibelji, postaje razgovorljiv i euforičan. Tanus,
ratnik, nije bio iznimka tog pravila.

"Bilo je vrijeme da netko ustane i da kaže to što je trebalo reći, slažeš li

se, prijatelju moj?" Glas mu je odjekivao jasno i glasno u mračnoj uličici, kao da
je odlučio privući sve ubojice u zasjedi. Ja sam i dalje šutio.

"Nisi očekivao da ču to napraviti, zar ne? Budi iskren, Taita. Iznenadio

sam te, je li tako?"

"Sve si iznenadio."Ovog sam se puta mogao složiti s njim. "Čak je i faraon

ostao zapanjen, a to mi izgleda i shvatljivo."

"Slušao je, Taita. Sve je slušao, primijetio sam. Večeras sam napravio
odličan posao, ne čini ti se?" Kad sam pokušao razgovarati o podlom
Rasferovom napadu i o mogućnosti da ga je na to naveo moj gospodar Intef,
Tanus mi nije htio vjerovati.

"To je nemoguće, Taita.To si sanjao. Plemeniti Intef bio je najbolji

prijatelj mog oca. Kako bi mi mogao nauditi? Uostalom, ja ću postati njegov
zet, nije li tako?" I unatoč ozljedama prsnuo je u veseli smijeh koji je probudio
spavače u mračnim kućercima, a oni su počeli vikati na nas da ne dižemo
buku. Tanus je zanemario njihove proteste.

"Ne, ne, siguran sam da griješiš", bio je uporan. "Rasfer je to učinio iz

obijesti. Idućeg će puta biti oprezniji." Obgrlio me rukom oko ramena i snažno
stisnuo. "Večeras si me dvaput spasio.Rasfer bi me bio ubio da nije bilo tvojih
upozorenja. Kako ti uspijevaju takve stvari, Taita? Kunem se da si ti čarobnjak
i imaš dar dvostrukog vida."

Tanus se ponovno nasmija. Kako sam mogao prigušiti njegovo veselje?

Bio je poput dječaka puštenog s lanca. Nisam mogao, a da ga ne zavolim još
više. Nije to bio trenutak da ga upozorim na opasnost koja je vrebala njega i
sve njegove neprijatelje.Odlučio sam mu ostaviti taj sat radosti,sutradan bih
mu se obratio glasom razuma i opreza. Stoga sam ga otpratio do kuće, zašio
mu ranu na čelu, ostale sam oprao i premazao posebnom mješavinom meda i
trava kako bih spriječio odumiranje tkiva.Zatim sam mu dao da popije obilnu
količinu crvenog shepenna i ostavio sam vrlog Kratasa da bdije nad njim.

Kad sam se vratio u svoje odaje, otkrio sam da su me dvije osobe tražile,
moja gospodarica Lostris i poraženi Rasfer. Jasno je da bih, da sam slučajno
mogao odabrati, prednost dao prvoj,ali nisam mogao.Dvojica Rasferovih gorila
gotovo su me odvukla do njega. Ležao je na madracu natopljenom znojem,
psovao je i zazivao Setha i sve bogove kao svjedoke njegove patnje i duševne
snage. "Dobri Taita!", uzviknu s mukom se podižući na lakat. "Ne možeš ni
zamisliti koliko patim. U grudima mi je vatra, kao da su mi sve kosti slomljene,
a glava me boli kao da je zavezana remenima od neštavljene kože."

Nije mi bilo teško savladati suze suosjećanja,ali poznato je da mi liječnici

i iscjelitelji nemamo hrabrosti da uskratimo našu njegu čak i najodvratnijim
stvorovima. Uzdahnuo sam rezignirano, otvorio sam kožnu torbu u kojoj sam
držao svoje alatke i uzeo instrumente i masti. Razveselila me spoznaja da je
Rasfer postavio točnu dijagnozu i da je, osim brojnih nagnječenja i površnih
ozljeda, imao barem tri slomljena rebra i čvorugu na zatiljku, veliku gotovo
kao i moja šaka.Zbog toga sam imao potpuno opravdani razlog da mu
nanesem još više patnji. Jedno rebro nije bilo na mjestu i postojala je opasnost
da je probilo plućno krilo.Dok su ga dvojica gorila čvrsto držala, a Rasfer je

urlao i jaukao na vrlo zadovoljavajući način, namijestio sam mu rebro i previo

mu grudi lanenim zavojima, natopljenima u octu, koji će se prilikom sušenja
suziti.Potom sam se pozabavio ranama na glavi,na mjestu gdje je udario
glavom o kameni pod.Često su bogovi blagonakloni.Kad sam približio
svjetiljku Rasferovim očima,zjenice se nisu proširile.Nisam imao nikakve
sumnje u potrebnu njegu Neka krvava tekućina se skupljala u toj unesrećenoj
lubanji.Bez moje pomoći, Rasfer bi bio mrtav prije sljedećeg zalaska sunca.
Odagnao sam takvo iskušenje i podsjetio samog sebe kakve su obaveze
liječnika prema pacijentu.Vjerojatno su postojala samo tri kirurga u cijelom
Egiptu koji su bili sposobni trepanirati lubanju s dobrim izgledima uspjeha, a
što se mene tiče, ne bih imao previše povjerenja u preostalu dvojicu. Opet sam
naredio gorilama da čvrsto drže Rasfera, prikliještivši ga uz ležaj licem prema
dolje. Sudeći po grubom načinu na koji su se ophodili i pomanjkanju pažnje
prema njegovim slomljenim rebrima, zaključio sam da ne gaje previše nježne
osjećaje za svog gospodara.I opet se slijed urlika i krikova prolomio u noći i
olakšao moje muke dok sam obavljao polukružni rez oko protuberance i
odvajao od kosti široku traku kože.Sad ga ni ova dva snažna bijednika nisu
mogli nepomično držati. Otimao se štrcajući krv do tavanice i po nama, pa smo
izgledali kao da su nas napale crvene boginje. Konačno sam, na izmaku snaga,
naredio ovoj dvojici da ga zavežu za gležnjeve i zapešća za stupove postelje
kožnim remenima.

"O, mili i ljubazni Taita,ovo nevjerojatno boli.Daj mi kap soka od cvijeta,

preklinjem te, dragi prijatelju",mucao je Rasfer. Sad kad je bio čvrsto vezan uz
postelju, mogao sam si dopustiti da budem iskren s njim.
"Znam što osjećaš, dragi Rasfere.I ja sam htio malo soka od cvijeta kad si
na meni upotrijebio svoj nož.Nažalost, stari moj prijatelju, nemam više droge,
a barem još mjesec dana neće stići karavane s istoka"

To je bila laž, malo je njih znalo da i ja sam uzgajam crveni shepenn.

Znao sam da najbolje tek treba doći i posegnuo sam za svrdlom. Ljudska glava
je jedini dio tijela koji me zbunjuje. Po naredbi mog gospodara Intefa,
dostavljali su mi trupla svih smaknutih zločinaca, a osim toga, Tanus mi je
donosio mnogo primjeraka s bojnog polja,propisno sačuvanih u slanoj vodi.
Sve sam ih secirao i proučio, pa sam stoga poznavao svaku kost i njeno mjesto
u kosturu. Otkrio sam put kojim prolazi hrana kad ude kroz usta i putuje
tijelom.Otkrio sam onaj čudesan organ koji zovemo srcem, ugniježden medu
blijedim vrećama pluća.Proučio sam unutarnje rijeke kojima teče krv i opazio
sam dvije krvi koje određuju ljudska raspoloženja i osjećaje.Naravno, postoji
radosna i živahna krv, koja kad je oslobođena potezom skalpela ili
krvnikovom sjekirom, štrca u pravilnim mlazevima.To je krv veselih misli i
lijepih osjećanja, ljubavi i dobrote.Postoji, zatim, tamnija i mutnija krv koja
kola bez snage i radosti one prve. To je krv bijesa i boli, melankoličnih misli i
zlih djela. Proučio sam sve ove stvari i ispunio stotinu svitaka papirusa svojim
opažanjima. Koliko mi je poznato, nitko na svijetu nije toliko učinio,a svakako
ne šarlatani u hramu sa svojim hamajlijama i vraćanjima.Ne vjerujem da
ijedan od njih zna razlikovati jetru od sfinktera na anusu,a da ne zazove
Ozirisa, baci kockice obožavanja i unaprijed naplati mastan honorar. Bez lažne

skromnosti mogu reći da nikad nisam upoznao čovjeka koji bi bolje od mene
poznavao ljudsko tijelo,no,svejedno, glava je i dalje ostala zagonetna. Naravno,
znam da oči vide, nos prepoznaje mirise, usta okuse, uši zvukove... Ali, kakvu
ulogu igra ona sivkasta kaša koja ispunjava tikvu u glavi? To nikad nisam
uspio razjasniti i nitko nije uspio dati zadovoljavajuće objašnjenje, jedino je
Tanus bio blizu. Nakon što smo zajedno proveli večer kušajući crno vino od
zadnje berbe, probudio se u zoru i uz jauk izjavio: "Seth je stavio tu stvar u
našu glavu da bi se osvetio čovječanstvu".

Upoznao sam nekoć jednog čovjeka koji je stigao karavanom s one

strane legendarnih rijeka blizanka, Tigrisa i Eufrata i tvrdio je da je proučavao
isti taj problem.Bio je mudar, pa smo skupa raspravljali o mnogim tajnama i to
otprilike pola godine. U jednom je trenutku natuknuo kako svi ljudski osjećaji i
misli ne proistječu iz srca, već iz one gnjecave i bezoblične mase. Citiram ovu
naivnu tvrdnju samo da dokažem kako i učen i inteligentan čovjek može
pogriješiti. Tko je god promatrao srce, taj moćni organ koji otkucava životom
u središtu našeg tijela,opskrbljavan velikim rijekama krvi i zaštićen palisadom
od kostiju, ne može posumnjati da je to izvor iz kojeg potječu misli i emocije.
Srce se koristi krvlju da tim osjećajima prožima cijelo tijelo.Niste li nikad
osjetili kako vam srce zatreperi i ubrza otkucaje zbog neke lijepe glazbe,
zanosnog lica ili dirljivog govora? Jeste li ikad oćutjeli takve osjećaje unutar
vaše glave? Čak se i mudrac koji je došao s istoka morao predati nasuprot
mojoj neumoljivoj logici.Nijedan razborit čovjek ne može povjerovati da ta
beskrvna masa usirenog mlijeka, nepomična u svojoj koštanoj kutiji, može
evocirati stihove neke pjesme ili nacrt piramide i navesti jednog čovjeka da
voli ili ratuje.Pa čak ga i majstori balzamiranja odstranjuju i odbacuju kad
pripremaju neko tijelo za dugačak put.No svejedno, postoji jedan paradoks,
ako petljate po toj želatinoznoj masi,makar i pritiskom na tekućinu koja je
tamo zarobljena,pacijent je gotov.Potrebno je do u tančine poznavati
strukturu glave i biti iznimno spretan da bi se prodrlo u lubanju, a da se ne
povrijedi vrećica koja sadrži tu kašu.Ja posjedujem obje te vrline.
Dok sam polako svrdlao kost, okuražen Rasferovim urlicima, uredno
sam se prekidao da odstranim komadiće i pošpricam ranu octom.To pečenje
nije pridonosilo pacijentovom boljitku,ali je davalo novu snagu jačini njegovog
glasa. Odjednom je svrdlo od naoštrene bronce prodrlo kroz lubanju i jedan
minijaturan i savršen koštani disk izletio je iz rane, pogonjen unutarnjim
pritiskom.Slijedio ga je istog časa mlaz tamne i zgrušane krvi koja me pogodila
u lice.Rasfer se opustio i ja sam shvatio,iako podosta nevoljko, da će preživjeti.
Dok sam mu šivao komad kosmate kože, upitao sam se jesam li doista učinio
veliku uslugu čovječanstvu.Kad sam napuštao Rasfera, glave zamotane
zavojima,koji se prepustio jadikovkama i cmizdrenju,zahvaćen nekim
svinjskim samosažaljenjem,osjetio sam da sam potpuno iscrpljen.Događaji
toga dana su ispraznili sve moje rezerve energije.

Ali nisam još mogao poći na počinak, jer me glasnica moje gospodarice
Lostris čekala na terasi mog stana i potrčala mi ususret čim sam kročio na
prvu stubu. Pustila mi je tek toliko vremena da se očistim od Rasferove krvi i

presvučem. Kad sam posrćući ušao u njenu sobu,Lostris me dočekala šibajući

me munjama iz očiju i prijeteći je lupkala nožicom.

"Gdje si mislio da se možeš sakriti, majstore Taita?", rekla "je. "Poslala

sam po tebe još prije drugog bdijenja, a sad tek što nije Tora. Kako se usuđuješ
ostaviti me da čekam? Ponekad zaboravljaš svoj položaj. Dobro znaš koja je
kazna za neposlušne robove..."

Bila je bijesna, jer je sve te sate provela trepereći od nestrpljenja. Kad je

bila ljuta, njena je ljepota bila zapanjujuća, a kad je lupkala nogom tom
božanstvenom i tako tipičnom gestom, imao sam osjećaj da će mi srce prepući
od nježnosti.

"Nemoj se sada smijuljiti!", viknu.”Toliko sam bijesna da bih mogla

narediti da te izbičuju!" Ponovno je lupnula nogom, a ja sam osjetio kako mi
umor pada s leda poput nekog teškog tereta.Dovoljna je bila njena prisutnost
da opet oživim.

"Gospo moja, ove si noći predivno glumila. Meni, a i svima koji su te

gledali, činilo se da si ti stvarno boginja."

"Nemoj ni pokušavati s tim tvojim trikovima!" Lostris je po treći put

lupnula nogom,ali sada s manje uvjerljivosti."Nećeš se tako lako izvući"

"Istinu govoreći, gospo moja, dok sam se vraćao iz hrama po napučenim

ulicama, tvoje ime je bilo svima u ustima. Pričali su daje tvoje pjevanje bilo
najljepše koje su ikad čuli i daje osvojilo sva srca..."

"Ne vjerujem ti nijednu riječ", kazala je, ali se vidjelo da joj ljutnja
polako splašnjava. "Naprotiv,čini mi se da je moj glas bio užasan,bezvučan bar
jednom prilikom, a često i neskladan..."

"Moram ti protusloviti, gospodarice. Nikad nisi bolje pjevala. A tvoja je

ljepota obasjala hram."Plemenita Lostris nije bila tašta, ali bila je žensko.

"Čudovište!", viknula je u očaju. "Ovog puta sam te stvarno htjela dati

bičevati. Ali, dođi, sjedni kraj mene na krevet i ispričaj mi sve. Još sam uvijek
vrlo uzbuđena i mislim da neću spavati bar tjedan dana."

Primila me za ruku i odvela do kreveta, veselo čavrljajući o Tanusu, koji

je sigurno osvojio svačije srce,naročito faraonovo,svojim predivnim
tumačenjem i neustrašivim monologom, o djetešcu Horusu koje joj je uprljalo
halje i... mislim li stvarno da je pjevala tako dobro, ne govorim li to tek tako?
Naposljetku sam je morao prekinuti.

"Gospo moja, skoro će zora i moramo se spremiti za put s cijelim

dvorom da otpratimo kralja koji će prijeći rijeku kako bi pregledao svoj grobni
hram i grobnicu.Moraš malo odspavati,ako želiš što bolje izgledati u tako
važnoj prigodi."

"Ne spava mi se, Taita", prosvjedovala je Lostris i nastavila je brbljati,ali

nakon svega nekoliko minuta prestala je usred jedne rečenice i zaspala na

mom ramenu.Lagano sam joj položio glavu na isklesano uzglavlje i umotao je

u pokrivač od golubinjih koža.Nisam se mogao odlučiti da odmah odem, pa
sam ostao uz njen krevet.Konačno sam je nježno poljubio u obraz.Lostris nije
otvorila oči,već je promrmljala snenim glasom.

"Misliš li da ću sutra imati prilike razgovarati s kraljem? Jedino on može

spriječiti mog oca da Tanusa ne pošalje negdje daleko." Nisam znao što bih
odgovorio,i dok sam se premišljao,Lostris je zapala u dubok san.

Bilo mi je teško ustati iz kreveta kad je sunce svanulo, činilo mi se da

sam bio tek sklopio oči,a već sam ih morao ponovno otvoriti. Moje lice, u
odrazu brončanog ogledala,bilo je izobličeno, a oči su imale ljubičaste
kolobare. Počeo sam se brže,bolje žurno šminkati i pomoću kohla istaknuti
očne duplje, a blijede crte lica potezom antimona.Dvojica mladih robova su me
očešljala,a bio sam toliko zadovoljan rezultatom da sam se osjećao gotovo
radosno dok sam silazio do privatnog mola velikog vezira,gdje je bio privezan
veliki kraljevski brod.

Bio sam medu posljednjima koji su se pridružili svjetini na molu, ali

nitko nije primijetio moje kašnjenje,pa čak ni plemenita Lostris koja je već bila
na brodskoj palubi.Dugo sam je promatrao.Bila je pozvana medu kraljevske
dame, što je uključivalo ne samo kraljeve supruge, već i brojne konkubine i sve
kćeri. Ove su posljednje, naravno, bile uzrok kraljevog nezadovoljstva,bile su
pravo stado, u dobi od curica do djevojaka zrelih za udaju.A ipak je njihov broj
bio posve beznačajan,bilo je nemoguće održati faraonovu besmrtnost bez
muških potomaka.

Teško je bilo povjerovati da Lostris, kao ni ja, nije spavala javiše od

sat,dva, jer je izgledala svježe poput ruže iz mog vrta.Čak i u toj blještavoj
paradi ženske ljepote čije su sudionice odabrali faraonovi vlastelini ili su mu
ih na dar poslali guverneri s granica njegovog carstva,Lostris se isticala poput
lastavice u jatu malih bljedunjavih pustinjskih ševa.Potražih Tanusa,ali njegov
je odred bio poviše na brdu,spreman da prati faraona,a odbljesak sunca koje
se rađa pretvorio je površinu rijeke u blještavu srebrenu ploču koja me
zasljepljivala. Nisam je mogao gledati.

U tom trenutku začula se tutnjava bubnjeva i svi su se okrenuli kako bi

pratili veličanstveni hod vladareve povorke od palače prema kraljevskom
brodu. Tog jutra faraon je nosio lagani laneni i uškrobljeni nemes, zlatnom
vrpcom učvršćen oko čela sa zmijskim grbom.Kobra s raširenom kukuljicom i
blistavim očima od granata uzdizala se na njegovom čelu. Kobra je bila simbol
moći nad životom i smrti koju je vladar imao nad podanicima. Nije nosio
kukasto žezlo, ni bič, već samo zlatno žezlo.Poslije dvostruke krune, to je bilo
najsvetije blago,a govorili su da je staro više od tisuću godina.Nije bio
našminkan unatoč kraljevskim ukrasima. Pod zracima izlazećeg sunca i bez
šminke koja bi sakrila istinu,Mamos je bio prilično blijed. Maleni i otežali bog
srednjih godina, s trbuhom koji je prelazio preko pojasa na suknji i s borama
na licu, nastalim od briga.Dok je prolazio ispred mene pokazao je da me
prepoznaje, jer mi se obratio pokretom.Odmah sam pao ničice,a Mamos je stao

i pokazao mi da se približim.Dovukao sam se četveronoške pred njega i udario

triput čelom o zemlju.

"Nisi li ti Taita, pjesnik?",upitao me onim svojim slabim, ali odriješitim

glasom. "Ja sam Taita,rob, visosti", odgovorio sam.Postoje trenuci kad je
poniznost nužna."Ali,sam i jedno bijedno piskaralo."

"Dobro, robe Taita, dobro si piskarao sinoć. Nikad do sada nisam toliko
cijenio neku predstavu. Izdat ću kraljevski edikt kojim ću proglasiti da će od
sada na dalje tvoj tekst biti službena verzija." To je izjavio glasno i čitav ga je

dvor čuo, moj gospodar Intef koji ga je slijedio, zadovoljno se osmijehnuo. S

obzirom da sam bio njegov rob, počast je više pripala njemu nego meni.
Faraon, međutim, još nije završio.

"Reci mi, robe Taita, nisi li ti i liječnik koji mi je nedavno prepisao neku
kuru?" "Visosti, ja sam isti taj ponizni rob koji se usuđuje pomalo baviti i
medicinom." "Dakle, kad će ta tvoja kura imati učinka?", faraon je snizio glas
tako da sam samo ja mogao čuti pitanje.

"Visosti, to će se dogoditi devet mjeseci nakon što ispuniš sve uvjete

koje sam ti nabrojio." I pošto smo sada razgovarali kao liječnik i pacijent,
ohrabrio sam se i nadodao"Jesi li se pridržavao prehrane koju sam ti
savjetovao?"

"Tako mi darežljivih Izidinih grudi!", uskliknuo je s neočekivanim žarom

u očima."Toliko sam pun bikovskih testisa da je pravo čudo što ne počnem
mukati kad neko stado krava prolazi ispred palače." Bio je tako ljubazno
raspoložen, pa sam mu odgovorio u šali .

"Je li faraon pronašao junicu kako sam mu savjetovao?"

"Ajme,doktore, nije tako jednostavno kao što izgleda.Pčele prvo posjete

najljepše. Rekao si,mora biti netaknuta, zar ne?"

"Djevica, netaknuta, i u prvoj godini njenog prvog crvenog mjeseca",

žurno sam mu pojasnio, da bi na taj način bilo što teže isprobati moj recept.
"Jesi li našao neku koja bi odgovarala opisu, visosti?"

Kralj je ponovno izmijenio izraz lica i zabrinuto se nasmiješio. Činilo se

da osmijeh nikako nije na mjestu na tom melankoličnom licu. "Vidjet ćemo"
promrmljao je. "Vidjet ćemo."

Okrenuo se i popeo na kraljevski brod. Kad je moj gospodar Intef

prolazio ispred mene, dao mi je znak kojim mi je naredio da ga slijedim, pa
sam tako i učinio. Tijekom noći vjetar je opao, a tamna je voda rijeke bila teška
i mirna poput ulja u žari, samo su je uznemiravali virovi na mjestima gdje je
vječno strujanje bilo brže i dublje. Čak bi i Nembet uspio preploviti u tim
uvjetima, premda je Tanusov odred bio stavljen u nimalo zavidnom položaju,
kao da je spreman priteći u pomoć u slučaju još jedna greške. Plemeniti Intef
me odveo na stranu čim smo došli na palubu.
"Katkad me još uvijek uspiješ iznenaditi, dragi moj", prošaptao je držeći
me za nadlakticu. "Baš kad sam ozbiljno počeo sumnjati u tvoju odanost."

Ostao sam iznenađen takvim nenadanim iskazom blagonaklonosti, s

obzirom da su me leda još uvijek pekla od Rasferovog biča.Pognuo sam glavu
da prikrijem iznenađenje i počekao da se Intef jasnije izrazi.Odmah je to
učinio. "Ni ja sam ne bih mogao napisati Tanusu pogodniji tekst koji je izrekao
pred faraonom.Glupi Rasfer je potpuno zakazao, ali ti si spasio situaciju u
svom uobičajenom stilu."

Tek sam u tom trenutku shvatio. Intef je mislio da sam ja autor

Tanusove ludorije i da sam sastavio taj tekst njemu,mojemu gospodaru u
korist. Vjerojatno, usred vreve u hramu,nije me čuo dok sam Tanusu dovikivao
upozorenja.

"Drago mije što si zadovoljan", prošaptao sam s neizrecivim olakšanjem.

Moj utjecajni položaj nije bio u opasnosti.Tog trena nisam mislio samo na
vlastitu kožu,mislio sam i na Tanusa i Lostris. Trebat će svu moguću pomoć i
zaštitu u burnim danima koji su ih očekivali.

"To mi je bila dužnost.Činilo mi se da mogu iskoristiti pogodnu priliku."

"Vidjet ćeš, bit ću ti zahvalan", kazao je moj gospodar. "Sjećaš li se onog
komada zemlje nad kanalom,iza Tothovog hrama? Pričali smo nedavno o
tome."

"Da, moj gospodine." Obojica smo znali da već deset godina sanjam o
tom imanju,bilo bi to idealno skrovište za jednog pisca, mjesto gdje bih se
mogao povući u starosti.

"Tvoje je. Na sljedećem zasjedanju donesi mi spis da ga potpišem."

Bio sam preneražen i zgranut zbog nečasnog načina na koji je imanje

postalo moje, kao da je to nagrada za navodnu izdaju. Na trenutak sam
pomislio odbiti ovaj dar, ali samo na trenutak. Kad sam se pribrao od
iznenađenja, već smo bili prešli rijeku i uplovljavali smo u kanal koji je vodio
prema velikom pogrebnom hramu faraona Mamosa.

Izveo sam taj kanal gotovo bez ikakve pomoći kraljevskih arhitekata,
kao što sam isplanirao,praktično sam, komplicirani prijevoz faraonovog tijela
s mjesta smrti do pogrebnog hrama gdje će se održati postupak mumificiranja.
Pretpostavljao sam da će umrijeti u svojoj palači,na prekrasnom otoku
Elefantinu.Potom bi truplo nizvodno otplovilo na kraljevskom brodu.
Projektirao sam kanal tako da brod može uploviti i zbog toga je sad kliznuo
poput mača kad klizne u korice.Ravan kao oštrica mog bodeža, kanal je
presijecao crnu zemlju rijekom nanesene doline,u dužini od dvije tisuće
koraka do podnožja nabranih brežuljaka Sahare.Deseci tisuća robova radili su
godinama da ga izgrade i prevuku kamenim blokovima.Kad je brod uplovio u
kanal dvije stotine snažnih robova dohvatilo je užad pričvršćenu na pramcu i
počeli su ga vući, uz sjetan i blagozvučan napjev dok su hodali u redu duž puta
na nanosu.Ratari koji su radili u polju dotrčali su nas pozdraviti. Zbili su se na
obali blagoslovljajući kralja i mašući palminim granama dok je veliki brod

veličanstveno prolazio.Kad smo konačno pristali uz kameni mol podno

vanjskih zidova gotovo dovršenog hrama, robovi su privezali za karike užad za
tegljenje.

Moj je nacrt bio toliko precizan da je ulaz pregrade kraljevskog broda

točno odgovarao glavnom portalu hrama.Kad se golemo plovilo zaustavilo,
trubač na pramcu zatrubio je u gazelin rog i ulazna rešetka se polako podigla,
otkrivajući kraljevski odar,okružen povorkom balzamera odjevenih u
grimizno i pedesetoricom Ozirisovih svećenika poredanih iza njih. Svećenici
su počeli pjevati psalme dok su gurali naprijed odar na drvenim valjcima, sve
do brodske palube.Faraon je zadivljeno zapljeskao i požurio se ispitati to
groteskno vozilo. Nisam sudjelovao u izgradnji ovog trijumfa lošeg ukusa, koji
je u potpunosti bio djelo svećenika. Dovoljno je kazati da su pod sunčevim
svjetlom preobilne pozlate tako sjajile da su rijedale oči. Zbog težine zlata
svećenici su dahtali i znojili se dok su gurali na palubu tu nezgrapnu arku,
zbog koje se čak i veliki brod nagnuo.Ono bi zlato bilo dovoljno da se napune
žitnice Gornjeg Egipta, ili da se izgradi i naoruža pedeset flota ratnih brodova
ili da se za deset godina isplate njihove posade. Na takav način bijedan obrtnik
pokušava prikriti pomanjkanje nadahnuća,sjajem blaga. Da su meni povjerili
onaj materijal,vidjeli bi nešto posve različito. Sudbina te grozote bila je da
bude zatvorena u grobnicu zajedno s faraonovim truplom. Unatoč tome što je
njena izgradnja uvelike pridonijela financijskom krahu kraljevstva, vladar je
njome bio zadovoljan.

Mamos je prihvatio Intefov poziv, popeo se na vozilo i sjeo na platformu

koja je trebala ponijeti sarkofag.Pogledao je uokolo sa smiješkom, zaboravivši
na kraljevsko dostojanstvo i uzdržljivost.Vrlo je vjerojatno da se zabavljao više
nego ikad do tada, pomislio sam, prožet samilošću. Smrt je morala biti vrhunac
kojemu su težile gotovo sve njegove snage i očekivanja. Nagonskom kretnjom
pokazao je mom gospodaru Intefu da se i on popne na arku, a potom je
skrenuo pogled prema napučenoj palubi, kao da traži nekog u gomili. Činilo se
da je našao kog je htio, jer se sagnuo i rekao nešto velikom veziru. Plemeniti
Intef se nasmiješio i pokazao prema Lostris. Jednim pokretom joj je naložio da
se popne na arku. Moja je gospodarica bila uznemirena, pocrvenjela je ispod
šminke, što je rijedak slučaj za mladu ženu koju se teško moglo zateći
nespremnu.Svejedno, odmah se pribrala i popela se s onom svojom
djevojačkom ljupkošću koja je, kao i obično, privukla svačiju pozornost.
Kleknula je pred kraljem i triput dotakla čelom pod platforme. I tada, ispred
svih svećenika i dvorjana, faraon je učinio nikad viđen potez. Sagnuo se, uzeo
je Lostris za ruku, podigao je djevojku i posjeo je pored sebe. To je bio
nečuven potez koji nije bio predviđen protokolom i bez presedana. Vidio sam
ministre kako se pogledavaju u čuđenju.

Zatim se dogodilo nešto posve drugo, ali prisutni to nisu primijetili. Kad
sam bio vrlo mlad,u nastambi dječaka živio je jedan stari, gluhi rob koji se
sprijateljio sa mnom.Naučio me da razumijem što ljudi razgovaraju ne samo
po zvuku, već i po pokretima usana. To mi je bilo vrlo korisno umijeće pomoću
kojeg sam mogao slijediti razgovor s jedne na drugu stranu prenapučene sale

dok su glazbenici svirali, a stotinu ljudi se smijalo i nadvikivalo. A sada, pred

mojim očima, faraon je ponizno rekao mojoj gospodarici Lostris.

"Čak i na dnevnom svjetlu božanstvena si kao boginja Izida pod sjajem

baklji u hramu".

Osjetio sam to poput šake u želudac.Bio sam slijep i očajnički sam se

prekoravao, a možda sam samo bio glup.I budala bi morala predvidjeti da će
moja hirovita uplitanja nužno utjecati na način na koji mogu pasti kocke
sudbine.Moj šaljivi savjet kralju morao je imati kao neizbježnu posljedicu to
što je usmjerio svoju pozornost prema Lostris. To je bilo poput nekakvog
zlokobnog poriva, ispod površine moje svijesti, koji me nagnao da je opišem
točno kao majku njegovog prvorodenog sina.Najljepša djevica na svijetu, koju
je trebalo oženiti unutar prve sezone nakon njenog crvenog mjeseca... bila je
baš ona.A napokon, očigledno, dajući joj glavnu žensku ulogu u predstavi,
prikazao sam je kralju u najboljem mogućem svjetlu.Ovo što se trebalo
dogoditi, bila je samo moja krivnja, kao da sam to hotimice skovao spletku. I,
nažalost,sad više nisam mogao ništa učiniti.

Stajao sam nepomično pod suncem, izvan sebe, prestravljen grižnjom

savjesti i neko vrijeme nisam mogao ni govoriti niti razmišljati.Kad su
oznojeni svećenici pogurali odar s palube, svjetina oko mene krenula je
slijedeći ga, a ja sam im se prepustio protiv svoje volje, kao list nošen vjetrom.
Prije nego što sam vratio prisutnost duha, našao sam se u prednjem dvorištu
pogrebnog hrama.Počeo sam se probijati, gurajući one koji su mi prethodili da
bih stigao sa strane odra prije nego što prođe kroz glavni ulaz kraljevskog
svetišta. Dok je skupina svećenika gurala teško, pozlaćeno vozilo, druga je
grupa hvatala drvene valjke koji su zaostajali i trčala postaviti ih ispred
njega.Došlo je do kratkog zastoja kad je odar stigao u prostor dvorišta koji još
nije bio popločan.

Dok su svećenici posipali slamu ispred valjaka kako bi olakšali prijevoz

po neravnom tlu,obišao sam red golemih kamenih lavova koji su stajali
postrance i potrčao do boka arke.Jedan me svećenik pokušao spriječiti da
stignem do vozila,ošinuo sam ga pogledom od kojeg bi prošli žmarci čak i
kamenim lavovima i procijedio sam mu riječi koje su se rijetko mogle čuti
unutar granica hrama.Usplahireno se maknuo brže,bolje, kako bi mi oslobodio
prolaz. Kad sam se primaknuo i našao direktno ispod arke, bio sam dovoljno
blizu Lostris da sam je mogao dirnuti za nadlakticu ispruživši ruku i čuti svaku
riječ kojom se obratila kralju.Odmah sam shvatio da se ponovno pribrala
nakon neočekivanog kraljevog zanimanja i da se trudila kako bi djelovala
ljubazno. S tugom sam se prisjetio da je isplanirala takvo ponašanje ne bi li
iskoristila vladarevu naklonost i iznudila mu dopuštenje da se vjenča s
Tanusom.Pa, vjerovao sam i večer prije da su to samo dječje brbljarije, ali,
sada je sve to išlo prema opasnim vodama kojima je plovila,a ja je nisam
mogao upozoriti .

Ako je netko stekao dojam na početku moje kronike da je moja gospa

Lostris bila lakoumna cura čije su misli zaokupljali samo sentimentalni i

isprazni životni užici,znači da sam se pokazao nesposobnim u svom zadatku

povjesničara pri opisivanju tih neočekivanih događaja. Iako još vrlo mlada, već
je bila zrela.Djevojke u Egiptu rano procvjetaju pod svjetlom Nila. Pored toga,
bila je i marljiva učenica,živahnog uma, te promišljenog,i istraživačkog
karaktera,a ja sam se trudio pružiti joj podršku u njenom razvoju. Zahvaljujući
mojem podučavanju bila je u stanju raspravljati sa svećenicima o najtajnijim
dogmama,nositi se ravnopravno s dvorskim pravnicima o pitanjima kao što su
zakoni vlasništva nad nekretninama i o zamršenom zakonu o navodnjavanju
koji je propisivao uptrebu vode iz Nila. Naravno, pročitala je i upila sve svitke
iz knjižnice u palači, uključujući i nekoliko stotina kojih sam ja bio autor, od
traktata iz medicine do veoma važnih eseja o taktici pomorskog ratovanja, sve
do mojih astroloških djela o nazivima i prirodi nebeskih tijela, mojih
priručnika o upotrebi luka i mača, o hortikulturi i sokolarstvu. Znala je čak i
raspravljati sa mnom o načelima arhitekture i uspoređivati ih s onima velikog
Imhotepa.Bila je, dakle, potpuno spremna raspravljati o svakoj temi, od
astrologije do ratovanja,od politike do gradnje hramova,sve do izmjere i
regulacije vode u Nilu,a sve su te stvari očaravale faraona.Osim toga, znala je
improvizirati pjesme i zagonetke i zabavne igre rječima, a njen je rječnik bio
obiman gotovo kao i moj. Ukratko, bila je savršena sugovornica, bogatog duha,
rječita i obdarena zanosnim glasom i laganim,veselim smijehom.Doista,
nijedan joj muškarac nije mogao odoljeti, naročito ako je mogla ponuditi
obećanje muškog nasljednika nekome tko je imao samo ženske.

Trebao sam je upozoriti, ali, kako je bilo moguće jednom robu umiješati
se u razgovor osoba na tako visokom položaju. Nervozno sam skakutao pored
kola i slušao očaravajući glas svoje gospe koja se trudila steći kraljevo
odobravanje. Opisivala mu je način na koji je pogrebni hram bio zamišljen
kako bi se prilagodio najpovoljnijim astrološkim aspektima,onim koji se tiču
Mjeseca i zodijaka u vrijeme faraonovog rođenja.Naravno,ograničavala se na
ponavljanje pojmova koje je naučila od mene, jer sam ja dao usmjeriti hram
prema nebeskim tijelima.No, svejedno, bila je toliko uvjerljiva i zatekao sam se
kako slušam njena objašnjenja kao da ih čujem prvi put.

Pogrebna arka je prošla kroz dveri unutarnjeg dvorišta i prelazila je

dugim predvorjem sa stupovima, stigla je potom pred zakračunate vratnice
šest riznica u kojima su se prinosili i pohranjivali pogrebni darovi koji će
pratiti vladara u grobnicu. U dnu predvorja rastvorile su se vratnice od drveta
akacije na kojima su bili uklesani likovi svih egipatskih bogova.

Ušli smo tako u pogrebnu odaju gdje će jednog dana faraonovo truplo
biti balzamirano.Kralj je sišao i krenuo pregledati masivni stol na kojem će biti
polegnut za obred mumificiranja. Za razliku od običnih smrtnika, balzamiranje
faraonovog tijela se odvijalo u rasponu od sedamdeset dana.Stol je bio
napravljen od jednog jedinog bloka diorita, dugačkog tri koraka i širokog dva.
Na tamnoj, išaranoj površini bile su uklesane udubina koja je odgovarala
kraljevom zatiljku i brazde kojima će poteći krv i ostale tjelesne tekućine,
oslobođene skalpelima i instrumentima balzamera.Veliki meštar iz udruženja
balzamera čekao je pored stola i spremao se objasniti cijeli postupak.Faraon je
to pomno pratio,činilo se da je očaran svakim tim jezovitim detaljem.U jednom

je trenutku izgledalo da će zaboraviti svoje dostojanstvo i da će poleći na

ploču od diorita kako bi isprobao njene dimenzije, kao da se radilo o nekom
novom odjevnom predmetu koji mu je pokazao njegov krojač.No, ipak,
sudržao se od toga s vidljivim naporom i sa zanimanjem saslušao opisivanje
na koji će se način obaviti prvo zarezivanje od grla do slabina, utroba će biti
odstranjena i podijeljena na četiri dijela, jetra, pluća, želudac i crijeva. Srce,
žarište božanske iskre ostat će na svom mjestu,kao i bubrezi koji su se
pripisivali vodi, dakle Nilu i izvoru života.

Nakon ovih poučnih objašnjenja, faraon je detaljno ispitao četiri

mrtvačka vrča u kojem će biti spremljena njegova utroba.Vrčevi su bili
smješteni na drugom, manjem granitnom stolu i bili su izrađeni od prozirnog,
mliječnog alabastera.Poklopci su bili u obliku božanstava sa životinjskim
glavama Anubis -šakal,Sobek -krokodil,Thoth -ibis i Sekhmeth -lavica.Oni će
biti čuvari njegovih božanskih dijelova sve dok se ne zaputi prema vječnom
životu.

Na tom istom granitnom stolu na kojem su bili smješteni vrčevi,

balzameri su rasprostrli svoje instrumente i čitav komplet posuda i amfora
koje su sadržavale soli natrijevog oksida, pokosti i ostale kemijske supstance
koje će se upotrijebiti u postupku.Faraon je ostao očaran sjajnim brončanim
skalpelima koji će ga rasporiti,i kad mu je balzamer pokazao dugačku, zašiljeni
žlicu koju će mu uvući kroz nosnice kako bi izvadili sadržaj lubanje,onu
gnjecavu tvar o kojoj sam toliko dugo neuspješno razmišljao, kralj se
znatiželjno pozabivio tim instrumentom s pobožnom strepnjom.

Kad je zadovoljio znatiželju, plemenita Lostris mu je skrenula pozornost

na obojene reljefe koji su prekrivali zidove hrama od poda do
stropa.Dekoracije nisu još bile dogotovljene,ali su već bile zapanjujuće po
nacrtu i realizaciji. Vlastitom sam rukom zacrtao gotovo sve izvorne kartone i
pozorno sam pratio pripremu ostalih koje su izveli umjetnici iz palače.Bili su
prenijeti na zidove drvenim ugljenom,a poslije sam ih, slobodnom rukom,
korigirao i usavršio. Sada ih je ekipa kipara uklesavala u blokove od
pješčanika, dok je druga ekipa umjetnika bila zaokupljena bojenjem
zgotovljenih reljefa. Odabrao sam modru boju za crteže, u svim njenim
varijantama,onu na krilima čvoraka, modru neba i Nila pod suncem, modru
latica pustinjske orhideje i onu blještavu grgeča koji drhti u ribarskoj mreži.
Ali, bilo je tu i drugih boja, sve vrste crvene i žute koje su Egipćani toliko
voljeli.

Faraon, u pratnji plemenitog Intefa koji je bio Čuvar Kraljevskih

Grobnica, lagano je obišao zidove i ispitao svaku pojedinost ne štedeći na
komplimentima.Razumije se, tema koju sam odabrao bila je Knjiga Mrtvih,
brižljiv opis prijelaza u zagrobni život kojim će se faraon uputiti i prikaz
iskušenja i opasnosti s kojima će se susresti na tom putu.Dugo se zadržao pred
likom boga Totha, s glavom i dugim ibisovim kljunom, koji je vagao faraonovo
srce na jednom tasu vage, dok je na drugom bilo pero istine. Ukoliko bi srce
bilo nečisto, tas koji ga je držao bi se spustio i bog bi ga bacio čudovištu
krokodilske glave koje je čekalo da ga proždre.Kralj je potiho izgovorio

zaštitnu formulu koja se nalazila u knjizi, da bi odagnao takvu nesreću i prešao

je na drugi prizor. Bilo je gotovo podne kad je faraon dovršio pregledavanje
pogrebnog hrama i izišao na prednje dvorište, gdje su kuhari iz palače
pripravili svečani banket na otvorenom.

"Dođi i sjedni ovdje, tako da možemo još razgovarati o zvijezdama!"I

ovog puta kralj je, zanemario društvene običaje i posjeo je moju gospu pored
sebe, nakon što se jedna od njegovih supruga morala pomaknuti. Tijekom
ručanja, gotovo se cijelo vrijeme obraćao mojoj gospodarici koja se već
udobno osjećala i očaravala sve prisutne svojim dražesnim držanjem.

Budući da sam rob,nisam smio sjesti za stol, niti sam se mogao približiti
Lostris kako bih joj preporučio da se uzdrži u svom ponašanju u kraljevoj
nazočnosti.Pošao sam sjesti na postolje jednog od granitnih lavova, odakle
sam mogao promatrati stol i sve što se događalo.Nisam, međutim, bio jedini
promatrač, plemeniti Intef koji je sjedio pored kralja sa zaokupljenim izrazom,
nadzirao je taj događaj poput otrovnog pauka u središtu paučine.

U jednom trenutku,sokol žutoga kljuna preletio je nebom i ispustio

sardoničan i podsmješljiv krik. Žurno sam načinio pokret za odagnavanje
uroka,tko je, naime,mogao znati koji je od bogova preuzeo oblik grabljivice da
bi poremetio naše namjere.

Bilo je uobičajeno nakon podnevnog obreda da se dvorjani odmore

nekih sat vremena, a pogotovo u to najtoplije godišnje doba.Tog dana,
međutim, faraon je bio toliko uzbuđen da nije o tome htio niti čuti.

"Sada ćemo provjeriti riznice",najavio je.Stražari na vratima prve riznice

razmakli su se i pozdravili oružjem kraljevsku povorku, nakon čega su iznutra
vratnice bile rastvorene.Projektirao sam tih šest riznica ne samo kao skladišta
koja su čuvala veliku pogrebnu poputbinu,koju je faraon sakupljao već
šesnaest godina otkako se popeo na prijestolje,već i kao radionice u kojima je
radila prava mala vojska obrtnika kako bi još obogatila to blago.

Sala u koju smo ušli bila je arsenal u kojem se nalazila zbirka bojnog i
lovačkog oružja,onog koje se koristi svakodnevno i svečanog oružja koje će
faraon ponijeti sa sobom u zagrobni život.S odobrenjem mojeg gospodara
Intefa, odredio sam da obrtnici budu za svojim radnim stolom kako bi ih kralj
mogao vidjeti na djelu.Dok je vladar lagano prolazio duž redova radnih
stolova, njegova su pitanja bila toliko tehnički upućena da mu ni plemići ni
svećenici nisu znali odgovoriti i pogledavali su se tražeći nekoga tko bi ih
mogao izvući iz nelagode.Pozvali su me na brzinu kako bih odgovorio na
kraljeve upite.

"A, da." Faraon se namrštio kad me ugledao. "Nitko drugi nego ponizni
rob koji piše drame i njeguje nemoćne.Čini se da ovdje nitko ne poznaje sastav
jantarne niti koju koristi ovaj obrtnik za vezanje mog bojnog luka."

"Božanski faraone, to je slitina sastavljena od desetog dijela bakra, pet

dijelova srebra i četiri dijela zlata.Zlato je crvene vrste koje se nalazi samo u

rudnicima u Lotu, u zapadnoj pustinji.Nijedna druga tvar ne može dati

metalnoj žici jednaku savitljivost i elastičnost."

"Naravno",potvrdio je kralj ironičnim tonom."A kako uspiješ načiniti niti

tanke poput moje kose?"

"Visosti, izvlačimo usijanu kovinu i stavimo je da oscilira u posebnom

njihalu koje sam ja zamislio Kasnije ćeš moći promatrati taj postupak u
talionici zlata, ukoliko to hoćeš."

Tijekom daljnjeg obilaska mogao sam, dakle, ostati pored kralja i

odvratiti mu nakratko pažnju od Lostris, ali nije bilo prilike da nasamo
razgovaram sa svojom gospodaricom.Faraon je prolazio arsenalom i
proučavao golemu količinu već uskladištenog oružja i oklopa.Dijelom su
pripadali njegovim pradjedovima i bili su korišteni u slavnim bitkama, drugi
su bili potpuno novi i neće nikada biti korišteni u ratu.Svi su bili predivni,
remek djela oružarske umjetnosti.Bilo je tu šljemova i oklopa od bronce,
srebra i zlata, mačeva s drškom od slonovače ukrašenom dragim kamenjem,
svečanih odora vrhovnih zapovjednika svake od kraljevskih regimenta, velikih
i malih štitova od kože vodenog konja i krokodila, posutih zlatnim
rozetama.Pogled na to bio je prekrasan.Izišavši iz oružnice, prošli smo
predvorjem i ušli u skladište namještaja gdje je stotinu obrtnika obrađivalo
drvo od cedra, akacije i ebana da bi izradili pogrebnu opremu za dugi kraljev
put.

U našoj priobalnoj dolini raste malo čvrstih stabala, pa je drvo rijetka i

skupa roba čija je vrijednost nešto manja od istovjetne količine
srebra.Neophodno je uvoziti gotovo sve drvo iz vrlo udaljenih krajeva preko
pustinje, ili ga slati niz rijeku iz tajnovitih južnih zemalja Bilo je poslagano na

hrpe kao da ga ima u izobilju, a topli je zrak odisao miomirisom piljevine.

Vidjeli smo obrtnike kako u zaglavlje faraonovog kreveta ugrađuju frizove od
sedefa i raznobojnog drveta. Drugi su ukrašavali naslone za ruke pozlaćenim
sokolovima i naslone na ležaljkama posrebrenim lavljim glavama. Čak ni u
dvoranama kraljevske palače u Elefantinu nije bilo tako ukusnih stvari kao
ovih koje će uljepšati vladarevu grobnicu.
Iz riznice namještaja prešli smo u dvoranu kipara.Oni su klesali mramor,
pješčanik i granit u stotinu različitih nijansi koristeći se dlijetima i limama,
tako da je u zraku lebdjela fina bijela prašina.Kipari su pokrivali nos i usta
lanenim vrpcama na kojima se prašina taložila,a njihovo je lice izgledalo kao
napudrano tom nasrtljivom tvari. Neki su ljudi kašljali iza maski, to je bio suh i
uporan kašalj,karakterističan za njihovo zanimanje.Secirao sam trupla mnogih
starih kipara koji su radili po trideset godina i umrli su dok su još bili u snazi.

Proučavao sam njihova pluća koja su djelovala nekako okamenjeno, pa sam

stoga provodio što je moguće manje vremena u njihovim radionicama od
straha da i sam od toga ne obolim.Njihovi su proizvodi, međutim, bili
prekrasni,kipovi bogova i faraona koji su izgledali kao da pulsiraju životom.
Vladar je bio prikazan kako sjedi na prijestolju ili dok hoda, bio živ ili mrtav, u

božanskom ili u ljudskom obličju.Kipovi će biti poredani duž dugog

nadgrađenog puta koji je vodio od pogrebnog hrama u dnu udoline do crnih

brežuljaka u kojima se još kopala grobnica. Jednog će dana pozlaćeni odar koji
će povući stotinu mladih, bijelih bikova, ponijeti masivni sarkofag duž tog puta
do mjesta posljednjeg počinka.

Sarkofag, samo djelomice dogotovljen, stajao je nasred kiparske

dvorane.To je izvorno bio blok od granita,izvučen iz kamenoloma u Asuanju i
dovezen rijekom na posebno sagrađenoj teglenici.Bilo je potrebno petsto
robova da ga izvuku na obalu i dovuku ga na drvenim valjcima sve do mjesta
gdje se sad nalazio,kameni kvadar dugačak pet koraka, širok tri i isto toliko
visok. Kipari su započeli rezanjem velike ploče s gornje strane.Na granitnom
poklopcu, jedan je majstor modelirao mumificirani faraonov izgled,
prekriženih ruku s kukastim žezlom i bičem koje je stezao u ruci. Druga ekipa
se bavila kopanjem unutrašnjosti većeg bloka da bi izgradila gnijezdo u koje će
se uklopiti lijesovi. Uključujući i golemi vanjski sarkofag, lijesova će biti
ukupno sedam, jedan u drugome, poput neke dječje slagalice.Naravno, sedam
je bio jedan od magičnih brojeva. Unutarnji lijes bit će napravljen od čistog
zlata, a kasnije ćemo vidjeti njegovu izvedbu od bezoblične mase kovine u
zlatarskoj radionici. Višestruki sarkofag, brdo kamena i zlata koje će
sadržavati kraljevsku mumiju, bit će prenijet na velikom pozlaćenom odru do
brežuljaka, a ovo sporo putovanje trajat će sedam dana.Odar će zastati svake
noći u jednoj od kapelica, podignutih u razmacima duž nadgradenog puta. Uz
dvoranu kipova bila je radionica ushabtija u kojima su prikazani poslužitelji
koji će ispratiti preminulog kralja.Ushabti su bile minijaturne drvene figurice
koje su prikazivale sve stupnjeve i redove robova u egipatskom društvu,koji će
morati u zagrobnom životu raditi za kralja, tako da bi ovaj mogao zadržati svoj
način života i poslije smrti. Svaki je ushabti bio precizno izrezbaren drveni
kipić, odjeven u skladu sa zanatom lika kojeg je predstavljao i opremljen
odgovarajućim oruđem.Bilo je tu ratara i vrtlara, ribara i pekara, pivara i
služavki, vojnika i poreznika, pisara i brijača, te stotine i stotine običnih
radnika koji su trebali obavljati sve manualne poslove i preuzeti kraljevo
mjesto u slučaju da su ga drugi bogovi pozvali na rad. Na početku reda kipića
nalazio se veliki vezir čije su crte lica podsjećale na mog gospodara Intefa.
Faraon je uzeo kipić i pomno ga proučio, te ga je okrenuo da bi pročitao natpis
na stražnjoj strani.

"Moje ime je Intef, veliki sam vezir Gornjeg Egipta, jedini faraonov
pratilac, triput odlikovan Zlatom za Zasluge.Spreman sam odgovarati u
kraljevo ime". Faraon je dodao kipić Intefu.

"Jesi li stvarno toliko mišićav,Intefe?",upita ga s jedva primjetljivim

osmijehom na strogom licu, a veliki vezir se lagano naklonio.

"Kipar me nije vjerno predstavio, visosti."

Posljednja riznica koju je kralj posjetio tog dana bila je zlatarska

radionica. Paklena svjetlost talionica bacala je čudan odsjaj na lica ljudi koji su

radili za stolom s posvemašnjom usredotočenošću. Dobro sam ih podučio, pri

ulasku kraljevske povorke istovremeno su kleknuli, triput čelom dodirnuli

pod i zatim ustali i nastavili s poslom. U velikoj dvorani vrelina vatre bila je
tolika da nam je presjekla dah i uskoro smo bili mokri od znoja. Kralj je,
međutim, bio toliko očaran blagom i činilo se da ne primjećuje tu zagušljivu
vrućinu. Odmah se zaputio prema uzdignutom postolju u središtu dvorane
gdje su najvještiji i najiskusniji zlatari radili na zlatnom unutarnjem lijesu.
Savršeno su u sjajnoj kovini prikazali faraonovo lice i maska će se posve
prilagoditi njegovoj glavi umotanoj u zavoje. Taj božanski lik imao je oči od
opsidijana i kamenog kristala sa zmijskim grbom oko čela. Iskreno vjerujem
da u svih tisuću godina naše civilizacije nije nikad bilo napravljeno ovakvo
remek djelo zlatarskog zanata. To je bio vrhunac i jednog će dana buduća
pokoljenja biti ushićena tom krasotom.Nakon što je sa svih strana zadivljeno
promotrio zlatnu masku, činilo se da se faraon ne može odvojiti od nje.Proveo
je ostatak dana na postolju,sjedeći na stolcu, dok su mu pred noge donosili
brojne škrinje prekrasnih dragulja, koje su zatim popisali u njegovoj
prisutnosti.Ne vjerujem da je ikada takvo blago bilo sakupljeno na jednom
jedinom mjestu.Ne bi bio dovoljan običan popis tih predmeta da predstavi to
bogatstvo i raznolikost. Neka mi,svejedno,bude dopušteno kazati da je tu bilo
šest tisuća četiristo pedeset i pet komada već pohranjenih u škrinju od cedra,
a svakog su ih dana draguljari, neumornim radom, sve više nagomilavali. Bilo
je tu prstenja za ruke i stopala, hamajlija i talismana,pozlaćenih kipića bogova
i boginja, ogrlica, narukvica, prsnika i pojasa ukrašenih sokolovima, lešinarima
i svim ostalim zemaljskim, nebeskim i riječnim stvorenjima. Bilo je kruna i
dijadema posutih lazurnim kamenjem, granatima, ahatima, korneolima,
jaspisima i svim ostalim draguljima koje su ljudi cijenili.Umijeće kojim je sve
to bilo zamišljeno i ostvareno zasjenilo je sve što je bilo stvoreno prethodnih
tisuću godina. Često se događa jednom narodu da u svom opadanju stvori
svoja najljepša umjetnička djela.U početnom stupnju nekog carstva razmišlja
se o osvajanjima i sakupljanju bogatstava. Tek kad su ti ciljevi dostignuti, tad
ima vremena i želje za razvojem umjetnosti, a iznad svega postoje bogati i
moćni ljudi koji će sve to financirati. Težina zlata i srebra koji su korišteni za
izradu odra, počev od pogrebne maske i drugih blaga, premašivala je pet
stotina takha, a to znači da je bilo potrebno pet stotina snažnih ljudi da bi sve
to podigli. Izračunao sam da je to bila gotovo desetina ukupne količine
izvađenih dragocjenih metala u svih tisuću godina naše zapisane povijesti.A
kraljeva je namjera bila sve to ponijeti sa sobom u grob.

Ali, tko sam bio ja, obični ponizni rob, da bih smio raspravljati o cijeni
kojom je kralj namjeravao platiti vječni život?

Dovoljno je kazati da je istovremeno dok je vodio rat protiv vladara

Donjeg Egipta, Mamos našu zemlju stjerao u bijedu.Nije se, dakle, trebalo
čuditi da je Tanus u svom govoru ukazao na gramzivost poreznih činovnika
kao na jednu od najgorih nedaća koje su snašle stanovništvo.S jedne su strane
bili poreznici, a s druge razbojnici koji su neometano harali selima, bili smo
blizu propasti, pritisnuti prevelikim novčanim davanjima.Bili smo prisiljeni
izbjeći zamke poreznika, da bismo preživjeli.I stoga, budući da nas je doveo na
prosjački štap kako bi uzvisio sebe samog, faraon nas je prisiljavao da
počinimo kazneno djelo. Malo je bilo ljudi, velikih i poniznih, bogatih

siromašnih, koji su mogli mirno spavati noću.Ostajali smo budni,u strahu da će

svakog časa neki poreznik zakucati na vrata.O, tužna i izrabljena zemljo, kako
li stenješ pod ovim jarmom!

U nekropoli je bio pripravljen raskošan boravak u kojem će kralj

provesti noć na zapadnoj obali Nila, u blizini mjesta njegovog konačnog
počivališta između crnih bregova. Grad mrtvih je bio prostran gotovo kao i
sam Karnak, a tamo su obitavali svi koji su na neki način bili povezani s
izgradnjom i čuvanjem pogrebnog hrama i kraljevskom grobnicom. Bila je tu i
cijela regimenta straže koja je čuvala sveta mjesta,jer je Silnik sa sjevera bio
gramziv za blagom koliko i naš voljeni vladar, dok su pustinjski razbojnici
svakog dana bili sve odvažniji i smioniji.

Blago u pogrebnom hramu je predstavljalo neodoljivo iskušenje za sve

razbojnike dvaju kraljevstava i drugih zemalja.Osim stražara, tu su bile i
postrojbe obrtnika i svih njihovih šegrta. Ja sam vodio računovodstvo plaća i
prehrane i znao sam, dakle, točno koliko ih je bilo.Prilikom posljednjeg dana
isplate bilo ih je četiri tisuće osamsto i jedanaest.Pored njih bilo je tu još i
deset tisuća robova zaposlenih na različitim poslovima.Neću sada nabrajati
koliko je bilo goveda i ovaca koje je trebalo svakog dana voditi na klanje da bi
ih sve prehranili,niti kola krcatih ribom koja je stizala iz Nila, kao ni tisuće
žara s pivom koje su svakodnevno bile spremne da utaže ljetnu žed svih koji
su radili pod budnim okom i bičem nadzornika.

Nekropola je bio grad, a u gradu je postojala i palača za kralja. Bilo je to

pravo olakšanje kad smo ušli provesti noć, budući da je taj dan bio vrlo
naporan. Pa, ipak, čak ni u toj prilici nisam se mogao mirno odmoriti. Pokušao
sam stići do svoje gospodarice Lostris, ali sve je upućivalo na to da postoji
nekakva urota kako bi me se udaljilo.Po riječima njenih služavki, prvo je
skidala šminku, zatim se kupala, a nakon toga se odmarala i nije htjela daje
itko uznemirava. Dok sam čekao u predsoblju njenog boravka, tigao mi je
konačno poziv njenog oca, pa nisam više mogao okolišati.Morao sam odmah
otići do svog gospodara.

Čim sam ušao u njegovu odaju, on je otpustio sve prisutne i poljubio me

netom što smo ostali sami. Još jednom sam bio iznenađen njegovom
blagonaklonošću i uznemiren njegovim uzbuđenjem. Rijetko sam ga viđao u
tom raspoloženju,i u svim drugim slučajevima to je bio uvod nesretnim
događajima.

"Koliko se puta vrata moći i sreće nalaze na najneočekivanijem mjestu",

reče smijući se i gladeći me po obrazu."Ovog se puta nalaze medu butinama
jedne žene. Ne dragi moj, nemoj se praviti nevinašcem.Znam da si ti lukavo
intervenirao.Faraon mi je rekao da si mu obećao muškog nasljednika za
njegovu lozu.Setha mi, stvarno si domišljat! Nisi mi rekao ni riječi o svom
planu, već si sve sam smislio."

Ponovno se nasmijao, vrteći prstima pramen moje kose. "Sigurno si

naslutio moju najvišu ambiciju, iako o tome nismo otvoreno razgovarali. I

odlučio si to ostvariti za mene.Morao bih te kazniti zbog tvoje umišljenosti..."

Zavrtio je moj pramen sve dok mi se oči nisu ispunile suzama.
"Ali, kako mogu biti ljut na tebe, kad si mi na dohvat ruke doveo
dvostruku krunu?" Pustio mi je kosu i opet me počeo ljubiti. "Tek sam stigao s
prijema kod kralja. Za dva dana, na vrhuncu svetkovine, najavit će zaruke s
mojom kćeri Lostris." Pogled mi se odjednom zamaglio,a hladan znoj mi je
oblio tijelo.

"Svadba će se održati istog dana, odmah nakon završne svečanosti

proslave. O tome sam se ja sam pobrinuo. Svakako nije uputno čekati, jer bi u
međuvremenu nešto moglo iskrsnuti,je li tako?"

Ovako brzo kraljevsko vjenčanje bilo je neuobičajeno, ali ne i nepoznato.

Često su svadbe bile održane istog dana kad su i odlučene, a tad su mladenke
bile birane zbog učvšćenja nekog političkog saveza,ili zbog konsolidiranja
novoosvojenog teritorija.Faraon Mamos I predak ovoga sadašnjeg, čak se na
bojnom polju oženio kćerkom poraženog huritskog vođe.Ti povijesni
presedani, nisu me, pak, mogli puno utješiti, jer su moje najgore slutnje
upravo bile potvrđene. Igledalo je da moj gospodar Intef ne primjećuje moju
kjeskobu. Bio je previše zaokupljen svojim trenutnim interesima.

Nastavio je pričati: "Prije nego što sam dao svoj formalni pristanak ovoj
vezi, nagovorio sam kralja da obeća kako će u slučaju da mu moja kći rodi
muškog nasljednika, uzdignuti je na položaj glavne žene i kraljice supruge." I
pljesnuo je rukama u znak trijumfa. "Ti, naravno, znaš što to znači. Ako faraon
umre prije nego što moj unuk stasa za vladanje, ja bih, budući da sam njegov
djed i najbliži muški srodnik, postao namjesnik..."

Prekinuo je i zagledao se u mene.Poznavao sam ga toliko dobro da sam

točno znao što sada misli. Već se pokajao zbog toga što mi se povjerio,nikad ni
pred kime ne bi smio izreći takva predviđanja. To je bila izdaja. Ako bi Lostris
rodila sina faraonu,ovaj ne bi dugo poživio.Obojica smo to shvaćali. Moj
gospodar Intef je govorio o ubojstvu kralja i sad je razmišljao da ukloni
jedinog koji ga je čuo, poniznog roba Taitu.Vrlo jasno smo to obojica znali.

"Moj gospodaru, sretan sam što se sve odvijalo po mom planu.

Priznajem da sam postupio podmuklo kad sam tvoju kćer gurnuo pred kralja i
opisao mu je kao majku budućeg nasljednika. Poslužio sam se predstavom da
bih privukao njegovu pažnju na nju. Nisam ti se usudio govoriti o ovim
stvarima prije nego što se sve dobro ne svrši. Svejedno, trebamo još mnogo
toga učiniti prije nego se smatramo pobjednicima..."

I počeo sam improvizirati, nabrajajući mu sve i svašta što bi moglo poći

po zlu prije nego što se dočepa krune i egipatskog žezla. Dao sam mu na
znanje s puno obzira da ću mu još biti potreban u ostvarivanju svog nauma.
Vidio sam da se opustio dok je pratio moja objašnjenja, pa sam shvatio da sam
spašen, barem što se tiče bliske budućnosti.

Proteklo je još nešto vremena prije nego što sam se mogao oprostiti i
otrčati do svoje gospodarice da je obavijestim o strašnoj situaciji u koju sam je

doveo. Međutim, prije nego što sam stigao do njenih vrata, shvatio sam da bi je
bilo besmisleno upozoriti,na taj način mogao bih je samo potištiti, a možda
dovesti do ludila ili samoubojstva. Nisam smio gubiti vrijeme, ako sam želio
spriječiti da se stvari odvijaju prema nekom tragičnom završetku. Postojala je
samo jedna osoba kojoj sam se mogao obratiti. Napustio sam nekropolu i
zaputio se posve sam putem na nasipu, da bih stigao do obale rijeke, jer sam
znao da je tamo usidren Tanusov odred. Nedostajalo je tri dana do punog
mjeseca koji je sada sjajio sa zapada, hladnim, žutim svjetlom i bacao je crne
sjenke na udolinu podno tamnih brežuljaka. Dok sam hodao, u sebi sam
nabrojao sve moguće nesreće koje bi se idućih dana mogle dogoditi Tanusu,
mojoj gospodarici i meni. Požurivao sam sebe poput pustinjskog lava koji
potiče vlastitu jarost koštanim vrškom repa, prije nego što se baci na lovca.
Zbog toga sam bio bijesan puno ranije nego što sam stigao na obalu Nila. Lako
sam pronašao Tanusov tabor koji je bio smješten blizu utoka u kanal. Brodovi
njegovog odreda bili su usidreni niže tabora. Stražari su me zaustavili i kad su
me prepoznali, odveli su me do Tanusovog šatora.

Tanus je upravo večerao u društvu Kratasa i još četvorice časnika. Ustao

je smiješeći se i ponudio mi svoj vrč piva.

"Kakvo ugodno iznenađenje, stari moj. Sjedni pored mene i kušaj moje
pivo dok ti rob ne donese vrč i tanjur. Djeluješ mi uzrujan i čudno..." Prekinuo
sam te riječi dobrodošlice i ljutito ga napao.

"Seth te odnio, glupane veliki! Zar ne shvaćaš pogibelj u koju si nas

doveo? Ti i tvoj predugi jezik! Ne misliš na sigurnost i dobrobit moje
gospodarice..."

Iskreno govoreći nisam namjeravao biti tako grub s njim,ali već sam
počeo i više se nisam mogao obuzdati, a moji strahovi i tjeskobe pretvorili su
se u rijeku pogrda.Nisu sve optužbe kojima sam mu se obratio bile opravdane,
ali osjećao sam se bolje dok sam ih izgovarao. Izraz lica mu se promijenio i
podigao je ruku kao da se brani.

"Hej, uhvatio si me nespremnog. Nenaoružan sam i u nemogućnosti da

reagiram na tvoj ljutiti napad..." Govorio je to šaljivim tonom u prisutnosti
svojih časnika, ali smiješio se kroz zube kad me primio za mišicu i izveo me,
prvo izvan šatora, a potom i izvan tabora, na livadu obasjanu mjesečinom. Bio
sam poput djeteta dok me stezao svojom snažnom desnicom, naviknutom da
vitla mačem i savija lanatski luk.

"Govori sada!", bijesno mi je naredio. "Što se dogodilo i izazvalo tvoje

očajničko raspoloženje?" Još sam bio ljut, ali još više prestrašen i nastavio sam
svoju priču.

"Proveo sam pola svog života u nastojanju da te zaštitim od tvoje

gluposti i sad mi je dosta. Ne razumiješ ti ništa o životu. Zar si stvarno mislio
da ćeš proći bez posljedica nakon nevjerojatne ludosti u koju si uvalio sve nas
prošle noći?"

"Pričaš o mom zaključnom govoru?" Izgledao je zbunjeno. Pustio mi je

ruku. "Kako možeš reći da je to bila ludost? Svi moji časnici i svi s kojima sam
poslije razgovarao odobravaju to što sam rekao..."

"Glupane! Zar ne shvaćaš da mišljenje tvojih časnika i svih tvojih

prijatelja vrijedi koliko i krepana riba? Da vlada neki drugi kralj, bio bi već
mrtav, pa čak ni ovaj klecavi starac ne može dopustiti da izbjegneš
posljedicama zbog svoje nesmotrenosti. U pitanju je njegovo prijestolje. Morat
ćeš položiti račun za to, Tanuse Harrabe, a sam Horus zna da će to biti mastan
račun."

"Ti govoriš u zagonetkama", poskoči Tanus. "Učinio sam kralju veliku

uslugu. Okružen je laskavcima koji mu pričaju laži, u uvjerenju da je to ono što
želi čuti. Bilo je vrijeme da spozna istinu i znam da će mi biti zahvalan kad to
bude razmotrio." Moj se bijes polako stišavao pred njegovom jednostavnom i
čvrstom vjerom u pobjedu dobra.

"Tanuse, moj predragi prijatelju, ti si naivac. Nijedan čovjek neće biti

zahvalan onome tko mu neželjenu istinu pljune u oči. Ali, pustimo to na
stranu, odigrao si igru mog gospodara Intefa."

"Intefa?" Tanus me pogleda. "Kakve veze s time ima Intef? Govoriš o

njemu kao da mije neprijatelj. Veliki vezir je bio najbolji prijatelj moga oca.
Znam da mogu računati na njegovu zaštitu. Prisegao je to mom ocu kad je ovaj
bio na samrtnoj postelji.." Shvatio sam da se, unatoč njegovoj blagoj ćudi i
našem prijateljstvu, stvarno ljuti na mene, možda prvi put u svom životu. A
znao sam da je, iako ne bukne lako, Tanusov bijes bio strašan.

"O, Tanuse!" Umirio sam se. "Bio sam nepošten prema tebi. Toliko je bilo
stvari koje sam ti morao reći, ali nikad to nisam učinio. Stvari nisu bile
onakvima kako si ti mislio. Ponio sam se kao kukavica, ali nisam ti mogao reći
da je Intef bio najgori neprijatelj tvoga oca."

"Kako to može biti istina?". Tanus odmahnu glavom. "Bili su prisni

prijatelji. Pa i jedna od mojih prvih uspomena bio je prizor njih dvojice kako se
zajedno smiju. Moj je otac govorio da bih mogao povjeriti svoj život
plemenitom Intefu."

“Plemeniti Pankhi Harrab je to doista vjerovao. I to njegovo povjerenje

ga je stajalo bogatstva, a naposljetku i života koji je položio u Intefove ruke.”

"Ne, ne, zabunio si se. Moj je otac bio žrtva slijeda nedaća..."

"A svaku od tih nedaća je zamislio moj gospodar Intef. Zavidio je tvom
ocu zbog bogatstava koje je posjedovao i na utjecaju koji je imao na faraona.
Shvatio je da će plemeniti Harrab biti imenovan velikim vezirom prije njega, i
mrzio ga je zbog sveg toga."

"Ne mogu ti vjerovati. Ne mogu." Tanus odmahnu glavom, a moja je

ljutnja potpuno splasnula.

"Objasnit ću ti sve, kao što sam to već odavno trebao učiniti. Pružit ću ti
sve dokaze koje želiš.Ali, sad nemamo vremena,moraš mi vjerovati. Moj te
gospodar Intef mrzi kao što je mrzio i tvog oca. Tebi i plemenitoj Lostris
priprema se velika pogibelj,pogibelj da zauvijek izgubite jedno drugo."

"Ali, kako je to moguće, Taita?" Tanus je zbog mojih riječi bio zbunjen i
preneražen. "Vjerovao sam da je plemeniti Intef odobrovao našu vezu. Dakle,
nisi razgovarao s njime?"

“Da, razgovarao sam!", povikao sam. Ščepao sam ga za ruku i zavukao je

ispod svoje tunike, po leđima. "Ovo je njegov odgovor. Osjećaš li znakove koje
je knuta ostavila? Dao me bičevati jer sam se usudio nagovijestiti tvoje
vjenčanje i moje gospodarice. Evo, koliko mrzi tebe i tvoju porodicu."

Zagledao se šutke u mene, a ja sam shvatio da mi je konačno povjerovao,

mogao sam se, dakle, suočiti s problemom koji je daleko više tištio moje misli
nego njegov neumjesan govor, ili osveta koju je veliki vezir već godinama
njemu pripremao.

"Poslušaj me sada, dragi moj prijatelju, i budi pripravan na najgoru

vijest." Nije bilo načina da mu to priopćim, osim da se poslužim istom
iskrenošću kojom bi mi se i Tanus obratio.

"Umjesto da odobri vaše vjenčanje, baš je ove večeri plemeniti Intef

obećao kćerinu ruku nekom drugom. Lostris će se odmah udati za faraona
Mamosa i kad će mu roditi prvog sina, postat će glavna kraljica. Kralj će to
objaviti na završetku Ozirisove svetkovine. Vjenčanje će se održati odmah
potom."

Tanus je poklecnuo. Njegovo je lice postalo avetinjski blijedo na

svjetlosti mjesečine. Dugo nismo mogli progovoriti.Napokon je Tanus svrnuo
pogled s mene i zaputio se u žitno polje. Slijedio sam ga, ne gubeći ga iz vida
dok nije naposljetku našao jednu crnu stijenu i sjeo, izgleda umornog poput
nekog starca.Prišao sam mu u tišini i sjeo pored njega, šutke, dok me on nije
uz uzdah upitao tihim glasom.

"Je li Lostris pristala na vjenčanje?"

"Naravno da nije. I vjerojatno o tome ne zna ništa. Misliš li stvarno da bi

njeno protivljenje imalo ikakvu važnost naspram odluke njenog oca i kralja?
Neće imati pravo odluke."

"Što moramo učiniti, prijatelju moj?" Bio sam mu zahvalan zbog toga što
je upotrijebio množinu, potvrđujući na taj način našu povezanost.

"Postoji još jedna mogućnost koju moramo razmotriti", upozorih ga.

"Može se dogoditi da faraon u svom govoru kojim najavljuje zaruke s Lostris,
naredi tvoje uhićenje, ili još gore, tvoje smrtnu presudu. Plemeniti Intef je u
kraljevoj milosti i svakako će ga na to nagovoriti. Istinu govoreći, ima i dobar
razlog da to učini. Sad si krivac zbog pobune."

"Ne želim živjeti ako Lostris neće biti moja žena. Ako mi je kralj oduzme,
može uzeti i moju glavu kao svadbeni poklon." Rekao je to tako jednostavno,
da mi je bilo teško hiniti ljutnju I pribjeći nekom prezirnom tonu.

"Pričaš kao stara i nemoćna žena: prepuštaš se sudbini bez borbe. Tvoja
ljubav je stvarno tako velika i besmrtna, da se niti ne želiš boriti za nju."

"Kako se može boriti protiv boga i kralja?", upita Tanus tiho. "Kralja
kojem si prisegao na odanost, praiskonskog i poput sunca nedodirljivog boga."

"Kao kralj, on ne zaslužuje tvoju odanost, to si jasno rekao u svom

govoru. To je slab i kolebljiv starac koji je podijelio dva kraljevstva i bacio na
koljena Ta-Meri."

"A kao bog?", potiho je upitao Tanus. Moj ga odgovor gotovo i nije
zanimao, premda sam ja znao da je bio vrlo religiozan, kao i mnogi drugi veliki
ratnici. "On, bog?, odvratio sam podsmješljivim tonom. "Ti imaš veće
božanstvo u svom maču nego što ga on ima u tom malom, mlohavom tijelu."

"Što predlažeš, onda?", upita Tanus hinjeno blagim tonom. "Što bi htio
da napravim?" Duboko sam odahnuo i zatim mu rekao.

"Tvoji časnici i tvoji ljudi bi te slijedili čak i na drugi svijet. Narod te voli
zbog tvoje hrabrosti i osjećaja časti..." Prekinuo sam, jer me njegov izraz
obeshrabrio da nastavim. Šutio je koliko dvadeset otkucaja srca, zatim mi
naredio ispod glasa.
"Nastavi! Reci to što želiš reći."

"Tanuse, ti bi bio najplemenitiji faraon koju bi Ta-Meri, naša zemlja,

upoznala u tisuću godina. Ti i moja gospodarica tebi uz bok na prijestolju,
mogao bi vratiti veličinu ovoj zemlji i ovom narodu. Pozovi svoj odred, povedi
svoje ljude nadgrađenom cestom do mjesta gdje, neobranjen i ranjiv, leži
faraon. Prije sutrašnjeg svitanja mogao bi postati vladar Gornjeg Egipta. A za
godinu dana mogao bi pobijediti Uzurpatora i ujediniti dva kraljevstva."
Skočio sam na noge i unio mu se u lice.

"Tanuse, plemeniti Harrabe, sudbina tebe i žene koju voliš te čeka.

Ščepaj ih svojim snažnim ratničkim rukama."

"Ratničke ruke, da." Ispružio mi ih je pred licem. "Ruke koje su se borile

za moju domovinu i zaštitile zakonitog kralja. Činiš mi medvjeđu uslugu, stari
moj. Ovo nisu ruke izdajice. A moje srce nije srce krivokletnika koji je spreman
uništiti jednog boga i zauzeti njegovo mjesto." Zajaukao sam od muke.

"Ti bi bio najveći faraon u posljednjih petsto godina i ne bi bio prisiljen

proglasiti se božanskim, ako te ta pomisao vrijeđa. Odluči! Preklinjem te, zbog
našeg Egipta i žene koju obojica volimo."

"Bi li Lostris voljela izdajicu kao što je voljela vojnika i rodoljuba?

Mislim da ne bi." Tanus odmahnu glavom.

"Svejedno bi te voljela", započeo sam, ali on me prekinuo.

"Nećeš me uspjeti nagovoriti. Lostris je kreposna. Izgubio bih pravo na

njeno poštovanje, postavši izdajica i kradljivac. A iznad svega ne bih više
mogao poštovati samog sebe, ni smatrati da zaslužujem njenu nježnu ljubav,
kad bih učinio to na što me nagovaraš. Ne govori više o tome, ako ti je stalo do
mog prijateljstva. Ne mogu potraživati dvostruku krunu i nikad ni neću. Neka
me Horus sasluša i odvrati pogled s mog lica ako ikad prekršim ovu zakletvu.”

Rasprava je bila završena. Dobro sam poznavao tu veliku budaletinu

koju sam volio svim srcem. Vjerovao je u to što je rekao i održao bi to pod
svaku cijenu. "Što ćeš onda napraviti, k vragu i tvoje tvrdoglavo srce?!",
prasnuo sam. "Sve ovo što govorim ne znači ti ništa. Želiš li sam suprotstaviti
se ovom stanju? Jesi li odjednom postao previše mudar da poslušaš moj
savjet?"

"Spreman sam saslušati tvoj savjet, ukoliko je smislen." Tanus me posjeo

pored sebe. "Hajde, Taita, pomozi nam. Potreban si Lostris i meni više nego
ikada. Nemoj nas napustiti. Pomozi nam da iznađemo časno rješenje."

"Bojim se da ne postoji", uzdahnuo sam. Moji su osjećaji bili poput

komadića drveta koji vuče poplava Nila.

” Ako se vjeć ne želiš domoći krune, ne možeš ni ostati ovdje. Moraš oteti
Lostris i odvesti je daleko." Pogledao me pod mjesečinom.

"Da napustim Egipat. Ne možeš to ozbiljno misliti. Ovo je moj svijet,

Lostrisin svijet."

"Ne!", poviknuh. "Nisam tako mislio. U Egiptu postoji još jedan faraon
kojemu su potrebni ratnici i pošteni ljudi. Ti mu možeš mnogo ponuditi. Tvoja
slava u Donjem Egiptu nije ništa manja nego ovdje u Karnaku. Ukrcaj Lostris
na Horusov Dah i kreni prema sjeveru. Nijedan vas drugi brod ne može stići.
Uz ovaj vjetar i ove struje, za deset dana se možeš pojaviti na dvoru faraona u
Memfisu i prisegnuti mu na vjernost."

"Tako mi Horusa, još ne odustaješ da od mene načiniš izdajicu!", prekinu

me Tanus. "Prisegni na vjernost Uzurpatoru, kažeš ti. A što je s vjernošću na
koju sam prisegao pravom faraonu Mamosu? Tebi to ništa ne znači? Tko sam
ja da polažem istu prisegu svakom kralju ili odmetniku koji mi se nađe na
putu. Prisega nije nešto što se može trampiti ili povući Taita, to je za cijeli
život. Ja sam prisegnuo pravom faraonu Mamosu."

"Taj će se pravi faraon vjenčati sa ženom koju voliš i naredit će da tebe

zadave",tužno sam mu napomenuo, a primijetio sam da se ovog puta
pokolebao.

"Imaš pravo, naravno. Ne smijemo ostati u Karnaku. Neću, međutim,

postati izdajica i neću prekršiti svoju svečanu prisegu podižući mač na svog
kralja." "Tvoj osjećaj časti je za mene prekompliciran." Nisam to mogao
izgovoriti bez tona sarkazma u svom glasu. "Znam samo da će to biti uzrokom

smrti sviju nas. Rekao si mi ono što ne želiš učiniti, sad mi reci što želiš
učiniti
kako bi spasio sebe i moju gospodaricu Lostris užasne sudbine."

"Da, stari moj, imaš pravo što se ljutiš na mene. Tražio sam od tebe
pomoć i savjet i kad si mi ih dao, odbio sam ih. Budi strpljiv sa mnom." Skočio
je na noge i počeo je kružiti poput leoparda u faraonovom zvjerinjaku,
mrmljajući nešto sebi u bradu,odmahujući glavom kao da će se suočiti s nekim
protivnikom. Konačno se zaustavio.

”Ne želim postati izdajica ali, s bolom u srcu, pomirit ću se s time da

postupim poput kukavice. Ako Lostris pristane, i samo tada, bit ću pripravan
na bijeg. Odvest ću je daleko iz ove zemlje koju toliko volimo."

"Gdje ćete poći?", upitah. "Znam da Lostris neće nikada napustiti rijeku.
Ona nije samo moj i njen život, već i njeno božanstvo. Moramo ostati s Hapi,
rijekom. Ostaje nam, znači, otvoren samo jedan pravac." Podigao je mišićavu
ruku i pokazao prema jugu.

"Slijedit ćemo Nil u unutrašnjost Afrike, u zemlju Cush i još dalje. Prijeći
ćemo katarakte, u divlje i neistražene zemlje u koje se civilizirani čovjek još
nikad nije uputio. Tamo ćemo možda, budu li bogovi blagonakloni, stvoriti
uslove za drugu Ta-Meri."

"Tko će biti vaši suputnici?"

"Kratas, naravno, moji časnici i moji ljudi koji će nas željeti pratiti.
Razgovarat ću noćas s njima i predložiti im da se odluče. Pet brodova, možda, i
posada koja će njima upravljati. Moramo biti spremni da krenemo u zoru.
Vratit ćeš se u nekropolu i dovesti mi Lostris."

"A ja?", tiho sam upitao. "Hoćeš li me povesti sa sobom?"

"Ti?", Tanus se nasmijao. Sad kad je donio odluku, njegovo je

raspoloženje uzletjelo uvis poput sokola puštenog s ruke u rukavici. "Lišio bi
se svog vrta i svojih knjiga, predstava i gradnji hramova? Naš će put biti
opasan, a život težak. Hoćeš li to stvarno, Taita?"
"Ne mogu dopustiti da podeš sam, a ne držim te za rame kako bih te
sputavao. Prema kojim ludostima i opasnostima bi poveo moju gospodaricu,
ako ne bude mene koji će te voditi?"

"Dođi!", naredio je Tanus i udario me rukom po leđima. "Nisam nikada

posumnjao da nećeš doći s nama. Uostalom, znam da Lostris nikad ne bi
otputovala bez tebe. A sada je dosta brbljanja. Imamo mnogo toga za napraviti.
Kao prvo, kazat ćemo Kratasu i ostalima za našu namjeru i reći im da odluče.
Zatim se moraš vratiti u nekropolu i dovesti Lostris, dok ću ja pripremiti sve
što je potrebno za odlazak. Poslat ću s tobom tucet svojih najboljih ljudi, ali
moramo raditi brzo. Prošla je ponoć i već smo u trećem bdijenju..."

Bio sam glupi sentimentalac, ali bio sam uzbuđen kao i on dok smo se
žurno vraćali u tabor regimente, u podnožju hrama i nadgradene ceste. Bio
sam toliko euforičan da je moje opažanje opasnosti bilo smanjeno. Tanus je

bio taj koji je opazio pogibeljnu kretnju pred nama, ščepao me za ruku i
odvukao u zaklon ispod jednog slabašnog stabla rogača.

"Naoružani odred", promrmljao je. Vidio sam odsjaj s brončanih vrhova

kopalja. Odred je bio brojan,trideset ili četrdeset ljudi, izračunah.

"Možda su to pljačkaši ili izvidnici koji su došli iz Donjeg Egipta",

promrmljao je Tanus. Uznemiravalo me tajanstveno kretanje ratnika. Nisu
prilazili putem na nasipu, već su se približavali po otvorenom polju i raspršili
se kako bi opkolili Tanusov tabor na obali rijeke.

"Ovuda!", izvježbanim okom ratnika Tanus je opazio jedan plitak jarak

koji se spuštao prema rijeci i poveo me u tom pravcu. Skočili smo dolje i trčali
dok nismo stigli do ruba okružja tabora.Tanus je na to izletio iz jarka i
probudio svoje ljude snažnim povikom.

"Na oružje! K meni, Modri! Rasporedite se oko mene!" To je bio povik

Čuvara Modrog Krokodila kojeg su istog časa prenijeli dočasnici svakog voda.
Tabor je odjednom oživio. Ljudstvo koje je pozaspalo oko ognjišta, poskočilo
je na noge i prihvatilo se oružja,dok su se šatori časnika počeli otvarati,kao da
su očekivali Tanusovu naredbu.Potrčali su na svoja mjesta isukanih mačeva i
spazio sam Kratasa u prvom redu. Bio sam iznenađen brzinom njihove
reakcije, premda sam znao da su svi bili iskusni veterani. Prije nego što sam
uspio udahnuti tucet puta, oni su se već rasporedili s podignutim štitovima i
uperili su prema naprijed duga koplja, negdje u mrak.

Mora da su nepoznati pljačkaši ostali iznenađeni kao i ja, jer je, iako sam
još mogao razaznati nejasne siluete mnogih ratnika i svjetlucanje njihovog
oružja, izostao žestoki napad koji smo očekivali. U tenutku kad je Tanus
opazio da se odred rasporedio,naredio je napredovanje. Često smo raspravljali

o prednostima napadačkog djelovanja u odnosu na obranu, a sad su se

jedinice pokretale, pripravne jurnuti u napad na Tanusovu naredbu. To je
sigurno bio zastrašujući prizor za ljude koji su zastali u mraku, jer je glas koji
nas je zazvao odavao pomalo paničan ton.
"Mi smo faraonovi ljudi i ovdje smo po faraonovom nalogu. Nemojte
napasti." "Stojte, Modri!", Tanus je zaustavio napredovanje i povikao.

"Kojem faraonu služite, Crvenom Uzurpatoru ili pravom kralju?"

"Služimo pravom kralju, božanskom Mamosu, vladaru Gornjeg i Donjeg
Egipta. Ja sam njegov glasnik."

"Stupi naprijed kraljev glasniče,koji se šuljaš noću poput lopova.

Pristupi i reci što hoćeš!", naredio je Tanus. No, dodao je potiho, obrativši se
Kratasu.

"Budi spreman na nekakvu podlost. Osjećam joj miris u zraku. Daj

pojačati vatru. Potrebno nam je svjetla." Kratas je izdao naredbu i snopovi
suhe trstike bačeni su na ognjišta. Podigao se plamen i raspršio tamu. U
crvenom odsjaju vođa čudnog odreda prišao je i povikao.

"Moje ime je Neter, Najbolji od Deset tisuća i zapovijedam faraonovom

tjelesnom stražom. Nosim faraonov Pečat da uhitim plemenitog Tanusa
Harraba".

"Tako mi Horusa, laže!", zarežao je Kratas. "Ti nisi ovlašteni izaslanik i

nemaš punomoć. Vrijeđa tebe i naš odred. Prepusti to nama, a ja ću mu nabiti
Sokolov Pečat u stražnjicu."

"Stani!", viknu Tanus. "Čujmo što ima za reći." Ponovno je podigao glas.
"Pokaži nam Pečat, satniče Neter." Neter ga je pokazao,bio je modri keramički
kipić u obliku sokola. Sokolov Pečat je bio osobni kraljev simbol i tkogod ga je
nosio mogao je nastupiti sa svim faraonovim ovlastima. Nitko, pod prijetnjom
smrću, nije mu se smio ispriječiti u njegovoj zadaći. Nositelj je odgovarao
samo kralju.

"Ja sam plemeniti Tanus Harrab", izjavio je Tanus. "I prepoznajem

Sokolov Pečat."

"Moj gospodaru! Moj gospodaru!", prosiktao je Kratas."Nemoj ići

kralju,čeka te sigurna smrt. Razgovarao sam s drugim časnicima. Odred je uz
tebe, dapače, cijela je vojska uz tebe. Ako nam narediš, postavit ćemo te za
kralja prije nego što svane dan."

"Moje uho je gluho na ove riječi", potiho je odgovorio Tanus, ali u

njegovom se glasu osjećao neki prijeteći prizvuk,znakovitiji od bilo kojeg
usklika. "Ali, samo ovog puta, Kratasu, sine Mavdumov. Sljedećeg puta kad
budeš govorio o'izdaji, vlastitim ću te rukama predati kraljevom bijesu."
potom se okrenuo prema meni i odveo me na stranu.

"Prekasno je stari moj. Bogovi se ne slažu s našom odlukom.Moram se

prepustiti kraljevoj blagonaklonosti.Ako je zaista bog, moći će pročitati moje
srce i uvidjeti da u njemu ne postoje zle namjere." Dodirnuo me za ruku, a ta je
gesta govorila više od nekog srdačnog zagrljaja.

"Pođi do Lostris, reci joj što se dogodilo i zašto. Reci joj da je volim i
štogod se dogodilo, voljet ću je i dalje, u ovom i u sljedećem životu. Kaži joj da
ću je čekati, ako treba i do kraja vječnosti." Zatim je Tanus vratio mač u korice
i, praznih ruku krenuo prema nositelju Sokolovog Pečata.

"Spreman sam povinovati se kraljevoj naredbi", jednostavno je rekao.

Njegovi su ljudi siktali i režali i udarali mačevima po štitovima, ali Tanus

se okrenuo i ušutkao ih jednim pokretom ruke i onda prišao Neteru. Kraljeva
straža ga je okružila i svi su se udaljili brzim korakom duž ceste na nasipu u
smjeru nekropole.
Tabor je bio pun ozlojeđenih mladića, kad sam ih napustio i pošao za
Tanusom i njegovom pratnjom na primjerenom razmaku. Stigao sam u
nekropolu i uputio se odmah u boravak moje gospodarice Lostris. Strašno me
zaboljelo kad sam vidio da je napušten. Tamo su bile samo tri crne robinje

koje su, uz uobičajeni nemar, upravo završavale sa slaganjem njene odjeće u

sanduk od cedrovine.

"Gdje je vaša gospodarica?", zapitao sam. Ona koja je bila malo odraslija
i bezobraznija od ostalih stavila je prste u nos i bahato odgovorila."Tamo gdje
je ti ne možeš dostići, eunuše." Ostale su se nasmijale na njene riječi. Sve su mi
zavidjele zbog naklonosti koju mi je moja gospodarica poklanjala.

"Jasno mi odgovori, bezobraznice, ili ću te izbičevati". To sam već bio

učinio, pa je djevojka namrgođeno procijedila.

"Odveli su je u faraonov harem, a ti tamo nemaš nikakvog utjecaja. Iako

nemaš muda, stražari te nikad neće pustiti da uđeš medu kraljevske žene."
Bila je u pravu,no, svejedno sam morao pokušati. Moja me gospodarica trebala
više nego ikada.

Kao što sam se i bojao, stražari na vratima kraljevog harema bili su

neumoljivi. Znali su tko sam, ali bilo im je naređeno da ne puste nikoga, pa niti
članove njene pratnje da se približe Lostris. Stajalo me to jednog zlatnog
prstena, ali unatoč ovoj žrtvi, jedino što sam postigao bilo je obećanje jednog
stražara da će joj prenijeti moju poruku. Napisao sam je na komadiću papirusa
i time sam je pokušao ohrabriti. Nisam se usudio prenijeti joj sve što se
dogodilo niti joj javiti o opasnosti u kojoj se Tanus nalazio. Nisam ga smio niti
spomenuti, no, sve jedno, morao sam je uvjeriti u njegovu ljubav i zaštitu.
Cijena koju sam platio sigurno nije bila vrijedna moje investicije. Štoviše,
poslije sam saznao da je moje zlato otišlo uzalud, jer Lostris nije dobila moju
poruku. Ne možeš vjerovati nikome u ovom podlom svijetu.Neću ponovno
vidjeti Tanusa ni moju gospodaricu, sve do večeri zadnjeg dana Ozirisove
svetkovine.

Blagdan je završio kao što je i počeo, u božjem hramu. I ovog se puta

činilo da se sve stanovništvo Velike Tebe skupilo u dvorištima. Bili smo toliko
stisnuti da sam jedva disao. Bio sam jako tužan i vrlo malo sam spavao ove
dvije noći za redom zbog briga i napetosti. Pored toga što sam bio nesiguran
oko Tanusove sudbine, dobio sam težak zadatak od mog gospodara Intefa da
organiziram svadbenu ceremoniju, a taj je nalog bio u suprotnosti s mojim
željama. Osim toga, odvojili su me od moje gospodarice, a to mi je bilo
nepodnošljivo. Ne znam kako, ali sam izdržao u tome. Čak su i robovi bili
zabrinuti za mene, govorili su da nisu nikad vidjeli tako izblijedjelu moju
ljepotu i tako sumorno moje raspoloženje.

Dvaput sam se, tijekom beskrajnoj faraonovog govora, uhvatio kako

klecam, gotovo da padam u nesvijest.Nametnuo sam sebi da izrdržim, dok je
kralj recitirao svoje banalnosti i poluistine kojima je pokušavao prikriti pravo
stanje u kraljevstvu i nastojao umiriti narod. Kao što se moglo i pretpostaviti,
nije se nikad direktno osvrnuo na sjevernog Crvenog Pretendenta, niti na
građanski rat koji nam je prijetio, osim na posve zaobilazan način.

"Ova burna vremena...",govorio je, ili bi se nadovezao na problem

odmetništva i ustanka, uvijek govoreći uopćeno. Međutim, nakon što je govor
pomalo odmakao, primijetio sam da se dotaknuo svake teme koje je Tanus
spomenuo u svom govoru, pokušavajući ih riješiti. Istna, to je radio na svoj
uobičajeni nespretan i oklijevajući način,ali privukla mi je pažnju već sama
činjenica da je vodio računa o Tanusovim riječima.

Lagano sam napredovao kroz gužvu dok nisam konačno ugledao

prijestolje. U tom je trenutku vladar govorio o bezobraštini robova i o
nepristojnom ponašanju nižih klasa. To je bio još jedan problem koji je Tanus
načeo, pa me zabavljalo faraonovo rješenje.

"Od sada nadalje gospodar će moći kazniti neposlušnog roba s pedeset

udarca bičem i neće se za odobrenje morati obratiti sudu", objavio je.

Osmijehnuo sam se prisjetivši se da je prije dvanaest godina taj isti kralj

izazvao krizu Vlade potpuno suprotnim ukazom od ove posljednje objave. U
vrijeme svog uspona bio je idealist, te je čak predložio ukidanje drevne i časne
institucije ropstva.Želio je osloboditi sve robove u Egiptu.Čak i nakon toliko
vremena bila mi je neshvatljiva takva ludost.Premda sam i ja sam rob, držim
da je ropstvo institucija na kojoj se temelji veličina neke države.Rulja ne može
upravljati sama sobom.Vladu treba povjeriti samo onome koji je rođen i
obučen da njome upravlja.Sloboda je privilegija, a nije pravo. Puku je potreban
jak gospodar, jer bez kontrole zavladala bi anarhija. Apsolutni vladar i ropstvo
su stupovi sustava koji nam je dozvolio da postanemo civilizirani. Bilo je
poučno vidjeti kako su se i sami robovi pobunili pred mogućnošću da im se
nametne sloboda.U to vrijeme bio sam vrlo mlad,ali i ja sam se uznemirio zbog
perspektive da bih mogao biti isključen iz toplog i sigurnog kutka u nastambi
dječaka i da ću morati čeprkati po smeću s hordom drugih oslobođenih robova
da bih došao do korice kruha. Bolje je imati lošeg gospodara nego nikakvog.
Naravno da je ta ludost gurnula kraljevstvo u kaos. Vojska je bila na rubu
pobune. Da je Crveni Pretendent sa sjevera znao iskoristiti priliku, možda bi
povijest imala drugačiji tijek. Na koncu je naš vladar na brzinu povukao tu
nesretnu objavu o ravnopravnosti i uspio je sačuvati prijestolje.Prošlo je tek
malo više od desetljeća, a sada je objavljivao strože kazne za neposluh robova.
Bilo je to tipično za tog kolebljivog i smotanog vladara,tako da sam se pravio
da brišem čelo,kako bih prikrio prvi osmijeh koji se na mom licu pojavio u
posljednja dva dana.

"Običaj samoosakaćenja u cilju izbjegavanja vojne službe ubuduće će

biti strogo obeshrabren",nastavio je kralj."Sposobni mladići koji će zbog tog
razloga tražiti oslobađanje, bit će privedeni pred sud od tri vojna časnika, od
kojih će barem jedan biti višeg čina..."

Ovog je puta moj osmijeh bio odbojnog odobravanja. Faraon je bio na

pravom putu.Volio bih vidjeti Menseta i Sobeka kako pokazuju svoj osakaćeni
palac nekom veteranu iz riječnih ratova,tko zna koliku bi sućut mogli
očekivati, "...globa za taj prekršaj bit će tisuću zlatnih prstenova."

Tako mi debelog Sethovog trbuha, ova dva mladića imat će o čemu

misliti, a moj će gospodar Intef morati platiti za njih.Unatoč ostalim brigama,
počeo sam osjećati neko zadovoljstvo. Faraon je nastavio.

"Počevši od danas, počinit će prekršaj kažnjiv s dva zlatna

prstena,prostitutka koja će obavljati svoj zanat na javnom mjestu koje nije u tu
svrhu predviđeno odlukom suda..."
Ovog sam puta jedva zadržao smijeh.Na indirektan način,Tanus će
učiniti poštenima i pristojnima sve ljude u Tebi.Pitao sam se na koji će način
mornari i vojnici na slobodnom izlasku prihvatiti to uplitanje u njihovu
zabavu.Period faraonove oštroumnosti je kratko trajao,i budale znaju da je
ludost pokušati zadirati zakonom u stvari koje se tiču seksa.Bez obzira na
moje sumnje u pogledu mudrosti kraljevih odluka,osjećao sam kako me
prožima neko treperavo uzbuđenje. Bilo je jasno da je ozbiljno shvatio svako
pitanje koje je Tanus iznio. Kako je, onda, moguće da ga sad osuđuje zbog
izdaje? upitao sam se. Ali, faraon još nije bio gotov.

"Dana mi je na znanje činjenica da su pojedini državni funkcionari

zloupotrijebili povjerenje koje im je dano.Oni koji su bili ovlašteni da
prikupljaju poreze i rukovode javnim fondovima,bit će pozvani da polože
računa o bogatstvima koja su završila u njihovim rukama,dok će krivci za
malverzacije i primanje mita biti osuđeni na smrt gušenjem."

Prisutni su uzdahnuli u nevjerici. Zar je moguće da kralj stvarno želi

stati na kraj poreznicima? Na to se u dnu sale začuo jedan glas.

"Faraon je velik! Živio faraon!"

Svi su prihvatili povik i hram je odjekivao od klicanja. Izgledalo je da

kralj nije bio navikao na spontano klicanje. Iako sam bio daleko od prijestolja,
znao sam da mu to godi. Njegovo tmurno lice se ozarilo i izgledalo je da mu je
dvostruka kruna na glavi lakša. Bio sam siguran da je to uvećavalo Tanusove
mogućnosti da izbjegne krvnikovu omču. Kad se klicanje utišalo, kralj je
nastavio po svom običaju prizemljivati sve što je tek postigao.

"Moj vjerni veliki vezir, plemeniti Intef, imat će isključivi zadatak u ovoj
istrazi o ponašanju javnih činovnika i sve ovlasti za obavljanje pretresa i
uhićenja, kao i pravo na život i smrt."

Imenovanje je bilo popraćeno mlitavim pljeskom, pa sam to iskoristio da

prikrijem sardoničan osmijeh. Faraon je upravo slao izgladnjelog leoparda da
broji njegove kokoši. Moj će se gospodar Intef lijepo zabavljati u kraljevskoj
riznici, i napravit će preraspodjelu državnog blaga, kad je već dobio nalog da
vodi račune,tako će moći musti poreznicima svu njihovu takozvanu uštedu.
Faraon je imao izvanrednu sposobnost da najplemenitije osjećaje pusti da se
nasuču na hridima, zahvaljujući svom nespretnom vođstvu.Pitao sam se koju
će još ludost uspjeti učiniti prije kraja ovog govora i nisam morao dugo čekati.

"Već neko vrijeme imam ozbiljnih razloga za brigu glede nezakonitosti

koje postoje u Gornjem Egiptu, i koje predstavljaju opasnost za živote i dobra
poštenih građana.Svojedobno sam dao naredbe da se taj problem riješi. No,
svejedno,to pitanje mi je ponovno nedavno predstavljeno, na tako nepravedan
i neprimjeren način da je smrdilo na pobunu, tijekom Ozirisove svetkovine.

To, međutim, ne opravdava izdaju i huljenje, napad na kraljevu osobu i

božanstvo."

Faraon je načinio znakovitu pauzu. Bilo je jasno da se to odnosi na

Tanusa i još jednom sam posumnjao u njegov razum. Energičan faraon ne bi
narodu objašnjavao svoje motive, niti bi tražio njegovo odobravanje.
Jednostavno bi objavio presudu i zaključio stvar.

"To se odnosi, naravno na Tanusa Harraba, koji je odigrao ulogu velikog

boga Horusa na predstavi o Ozirisu.Uhićen je zbog pobune. Moji su savjetnici
podijeljeni u vezi s njegovom krivicom.Neki žele da plati najtežom
kaznom..."Vidio sam Intefa, podno prijestolja, kako je za trenutak odvratio
pogled, a to je samo potvrdilo ono što sam već znao,poglavito je on želio
Tanuso smaknuće.

"A, drugi misle da su njegov govor stvarno nadahnule božanske sile i da

to nije govorio glas Tanusa Harraba, već glas boga Horusa. Ako bi tako bilo,
očito je da ovaj smrtnik ne snosi nikakvu krivicu zbog toga što je božanstvo
odlučilo progovoriti njegovim ustima."

To je bilo ispravno razmišljanje, ali faraon koji je zaslužio dvostruku

krunu ne bi se ponizio ovo objasniti toj rulji običnih vojnika, mornara i seljaka,
trgovaca, radnika i robova koji su gotovo svi bili pod utjecajem vina i
tulumarenja. Dok sam razmišljao o tome, kralj je izdao naredbu satniku svoje
tjelesne straže koji je stajao podno prijestolja.Prepoznao sam ga,bio je to
Neter, časnik poslan da uhiti Tanusa.Udaljio se i nakon nekoliko trenutaka
ponovno se pojavio, predvodeći Tanusa iz svetišta u dnu sale. Srce mi je
poskočilo u grudima kad sam vidio svog prijatelja s radošću i nadom zamijetio
sam da nije bio vezan i nije imao lance oko gležnjeva. Mada nije imao oružja,
niti simbola svojeg čina i nosio je samo jednostavnu bijelu suknju, hodao je
svojim uobičajenim, gipkim i hitrim korakom. Bio je neozlijeđen, ne računamo
li povredu na čelu koju mu je zadao Rasfer.Nisu ga tukli, ni mučili, pa sam
počeo osjećati izvjestan optimizam.Nisu se odnosili prema njemu kao
osuđeniku.Trenutak poslije, međutim, moje nade su se rasplinule. Tanus se
bacio ničice ispred prijestolja, a kad je ustao, faraon ga je strogo pogledao i
progovorio kreštavim glasom.

"Plemeniti Tanuse Harrabe,optužen si za izdaju i pobunu.Proglašavam

te krivim za oba zločina i osuđujem te na smrt davljenjem, kaznom za
izdajice."

Dok je Neter stavljao Tanusu oko vrata laneno uže, začuo se jauk iz
gomile. Jedna je žena kriknula i odmah su hramom odjeknule jadikovke i
žalosno zavijanje. Nije se nikad dogodilo da smrtna presuda bude objavljena
na takvim svečanostima, ništa ne bi moglo jasnije pokazati ljubav koju je
narod gajio prema Tanusu.I ja sam zajecao, a suze su mi izbrazdale lice i
padale mi na grudi. Kraljevska straža je krenula prema svjetini, koristeći se
dršcima kopalja kako bi je ušutkala, ali uzalud.

Povikao sam ih petnih žila: "Smiluj se, milosrdni faraone! Milost za

plemenitog Tanusa!" Jedan od stražara me udario u glavu i pao sam na tlo,
ošamućen, ali su drugi prihvatili moju molbu: "Milost, milost, božanski
Mamose!"

Straža se morala dobrano pomučiti da uspostavi bar prividan red, ali su

žene nastavile jecati. Tek kad je faraon ponovno progovorio, zavladala je tišina
i svi su mogli čuti njegovu odluku.

"Osuđenik se žalio na nezakonitost koja prožima kraljevstvo. Zatražio je

od prijestolja da iskorijeni bande pljačkaša koje haraju zemljom. Osuđenik je
proglašen herojem i mnogi kažu da je moćan ratnik. Ako je to istinito, onda bi
on bio pogodniji od bilo koga da provede mjere koje je zazivao." Prisutni su
zbunjeno šutjeli. Nadlanicom sam otro suze i napeto sam osluhnuo kako bih
čuo što sad slijedi.

"Zbog toga se smrtna presuda odgađa na dvije godine.Ako je osuđenika

zaista nadahnuo bog Horus dok je držao svoj izdajnički govor,taj će ga isti bog
poduprijeti u zadatku koji ću mu sada povjeriti."

Zavladala je tišina. Izgledalo je da nitko ne shvaća to što je čuo, a nada i

očaj su istom mjerom ispunjavali moje srce. Na kraljev znak, pristupio je jedan
od ministara krune noseći pladanj na kojem je stajao minijaturni modri kipić.
Faraon ga je uzeo i rekao.

"Predajem plemenitom Tanusu Harrabu kraljevski Sokolov Pečat. Pod

njegovim znamenom smjet će mobilizirati sve ljude i ratne materijale koje drži
potrebnima za taj zadatak. Moći će upotrijebiti sva sredstva koja želi i nitko ga
u tome ne smije spriječiti.Bit će kraljev predstavnik pune dvije godine i
odgovarat će samo kralju.Na isteku ovog roka, posljednjeg dana Ozirisove
svetkovine, pristupit će prijestolju sa samrtnom omčom oko vrata. Ako neće
ispuniti svoju zadaću,omča će se stegnuti i on će umrijeti udavljen na istom
mjestu gdje sada stoji. Ako bude izvršio svoj zadatak, ja ću mu, faraon Mamos,
svojim rukama skinuti omču i zamijeniti je zlatnim lancem."Nitko nije
prozborio i nitko se nije pomakao. Očarani, gledali su u faraona koji je načinio
pokret kukastim žezlom i bičem.

"Plemeniti Tanuse Harrabe, dajem ti u zadatak da iskorijeniš odmetnike

iz Gornjeg Egipta, kao i bande pljačkaša koji haraju ovom zemljom. U roku od
dvije godine uspostavit ćeš red i mir,ako ne uspiješ, bit će to na tvoju štetu."

Začuo se gromoglasan i divlji krik, poput olujne tutnjave koja se stušti

na kamenitu obalu.Iako su svi klicali,ja sam bio žalostan.Zadatak koji mu je
faraon namijenio bio je pretežak da bi ga jedan smrtnik mogao obaviti. Oblak
smrti se samo udaljio od Tanusa. Znao sam da će za dvije godine, tako mlad i
ponosit, biti mrtav na istom mjestu gdje sada stoji.

Potištena poput izgubljene duše,stajala je sama u mnoštvu,s rijekom

zaštitnicom za svojim leđima i morem lica pred sobom.Dugačka lanena tunika
padala joj je sve do gležnjeva,obojena sokom volka,boje najboljeg vina koja je
odavala nevinu nevjestu.Raspuštena kosa spuštala se po ramenima u mekom

valu,koji se sjajio na suncu kao daje bljesnuo nekim unutarnjim plamenom. Na

kosi je nosila svadbeni vijenac isprepleten dugim stabljikama lotosa. Cvjetovi
su bili nezemaljski modrog plavetnila,a srca kao čisto zlato. Lice joj je bilo
bijelo poput netom samljevenog brašna.Njene oči, velike i tamne, bolno su mi
prizivale djevojčicu koju sam prošlih godina toliko puta budio iz noćnih mora,
kad bih upalio svjetiljku i ostao sjediti pored nje dok se ne bi ponovno
uspavala.Ovog joj puta,međutim, nisam mogao pomoći,jer je mora bila
stvarnost.Nisam joj se mogao približiti,jer su je okruživali svećenici i faraonovi
stražari kao i prethodnih dana i ne bi dopustili pristup.Moja curica je bila
zauvijek izgubljena i ta mi je pomisao bila nepodnošljiva.

Svećenici su podigli svadbeni baldahin od trske na obali Nila i moja je

gospodarica Lostris očekivala da mladoženja dođe po nju. Njoj uz bok stajao je
njen otac, sa Zlatom za hrabrost koji mu je blistao oko vrata i sa smiješkom
kobre.Konačno je stigao i kraljevski mladoženja,uz svečani tutanj bubnja i
zvuk truba.Za mene je taj svadbeni marš bio najtužniji zvuk na svijetu. Faraon
je nosio nemes i u ruci je držao žezlo, ali unatoč kraljevskom blještavilu, ipak
je to bio maleni, debeli starac tužna lica.Nisam mogao a da se ne prisjetim
jednog drugog mladoženje koji je mogao stajati ispod tog istog baldahina uz
bok mojoj gospodarici,samo da su bogovi bili blagonakloniji. Ministri i
velikodostojnici su okruživali faraona i skrivali mi tako moju gospodaricu. Bez
obzira na činjenicu,što sam bio prisiljen organizirati svaku pojedinost,
isključili su me iz svadbene ceremonije i jedva sam uspijevao nazrijeti
Lostris…

Vrhovni Ozirisov svećenik oprao je ruke i noge mladencima tek

natočenom vodom iz Nila koja je simbolizirala čistoću njihove veze. Zatim je
kralj otkinuo zalogaj obrednog pšeničnog kruha i jionudio je mladoj u znak
zaloga. Vidio sam lice moje gospodarice,kad joj je kralj stavljao komadić kruha
medu usne. Nije ga uspjela sažvakati ni progutati, zadržala ga je u ustima kao
da je kamen. Nakon toga su mi ponovno zaklonili pogled, i tek kad sam začuo
lom prazne žare u kojoj se nalazilo svadbeno vino i koju je mladoženja razbio
udarcem mača, shvatio sam da je sada sve gotovo i da je Lostris za Tanusa
postala zauvijek nedostižna.

Svjetina se razmaknula i faraon je poveo novopečenu suprugu do ruba

platforme kako bi je narod upoznao.Svi su iskazivali svoju ljubav prema
Lostris zborom uzvika koji se nastavljao sve dok me nije zaglušio.Htio sam
izbjeći gužvi i pronaći Tanusa.Iako je ponovno bio slobodan, nije prisustvovao
ceremoniji. Bio je možda jedini čovjek, u čitavoj Tebi, koji nije došao na obalu
rijeke.Znao sam da me, gdjegod se nalazio, očajnički trebao, kao što sam i ja
trebao njega. Toga tragičnog dana jedinu smo utjehu mogli naći jedan u
drugome. Nisam se, međutim, mogao udaljiti. Morao sam ostati do posljednjeg
trenutka.Naposljetku je moj gospodar Intef istupio kako bi se oprostio od
kćeri. Zagrlio ju je dok se nad svjetinom nadvila iznenadna tišina. Lostris je
djelovala posve nepokretno,stegnuta u tom zagrljaju.Ruke je opustila niz
bokove, a lice joj je bilo blijedo kao smrt. Otac se odmaknuo, ali još je držao za
ruku dok se obraćao prisutnima, nudeći kćeri obredni poklon.Prema tradiciji
to je bio dar isključen iz miraza i direktno namijenjen ženiku.Samo su se

plemići, međutim, držali tog običaja čiji je cilj bio da nevjesti osigura neovisnu
rentu.

"Sada kad napuštaš moju kuću i moju zaštitu da bi pošla kući svog
supruga, nudim ti poklon na rastanku,da bi me se uvijek sjećala kao oca koji te
volio. Pomislio sam s gorčinom kako su te riječi potpuno neprimjerene ovim
okolnostima.Plemeniti Intef nije nikada volio ikoga na svijetu.No, svejedno,
nastavio je s izgovaranjem ove drevne formule, kao da izražava vlastite
osjećaje.

"Traži od mene što god hoćeš, najdraža kćeri. Ništa ti neću odbiti ovog
presretnog dana." Bilo je uobičajeno da su iznos poklona utanačili otac i kći
prije ceremonije. U ovom slučaju, pak, moj gospodar Intef jasno je rekao
Lostris što je imala pravo tražiti. Moj mi je gospodar iskazao čast prethodnog
dana, da sa mnom prodiskutira o tome, prije nego li će nju obavijestiti o svojoj
odluci.

"Ne želim biti previše široke ruke, ali s druge strane ne bih htio ispasti
škrt u faraonovim očima", rekao je. "Recimo, dvije tisuće zlatnih prstenova i
pedeset feddana zemlje, ali ne uz rijeku, neka to bude jasno."

Na koncu, slijedeći moj savjet, odlučio se za pet tisuća zlatnih prstenova

i sto feddana odlične,navodnjive zemlje,kao poklon dostojan kraljevskog
vjenčanja. Prema njegovom naređenju, već sam bio pripremio odluku o cesiji
zemlje i stavio na stranu zlato podignuto iz jednog tajnog skladišta koje je moj
gospodar skrivao od poreznika.I to je pitanje bilo riješeno,sad je Lostris
trebala uobličiti svoj zahtjev pred mladoženjom i uzvanicima.Djevojka je,
međutim, bila blijeda, šutljiva i zatvorena u sebe, kao da ne vidi i ne čuje što se

oko nje događa.

"Govori, kćeri moja. Što bi željela?" Ton očinske ljubavi sad je već bio
usiljen. Protresao je kćerinu ruku da bi joj svratio pozornost. "Hajde, reci svom
ocu što može učiniti kako bi upotpunio ovaj sretan dan."

Moja gospodarica Lostris se stresla kao da se budi iz nekog strašnog sna.

Ogledala se uokolo, a suze su prijetile da joj preplave kapke. Otvorila je usta da
progovori, ali s usana je potekao samo slabašan vapaj ranjene ptice. Sklopila je
usne i u tišini protresla glavom.

"Hajde,kćeri, govori." Plemeniti Intef je na jedvice jade zadržavao izraz

očinske ljubavi. "Reci mi što hoćeš za svadbeni poklon i ja ću ti to dati, štogod
to bilo." Iako sam stajao vrlo daleko od nje, bio mi je očit napor koji je Lostris
trebala učiniti.No, ovog puta, kad je zaustila,njen je zahtjev odjeknuo iznad
naših glava, jasan kao glazba lire.Svatko je u toj svjetini mogao čuti svaku
njenu riječ.

"Pokloni mi roba Taitu!"

Plemeniti Intef je uzmaknuo za korak, kao da mu je Lostris zabola bodež

u želudac.Zurio je u nju preneraženo i otvorio i zatvorio usta,a da nije glasa
ispustio.Samo smo on i ja znali vrijednost poklona koji je Lostris zatražila.

Unatoč bogatstvima koje je nagomilao za života, nije si mogao dopustiti da

plati toliku cijenu.No, brzo se pribrao.Njegov je izraz ponovno bio miran i
blagonaklon, iako su mu usukane usne odavale jasan znak ljutnje.

"Previše si skromna,kćeri moja.Jedan jedini rob nije poklon dostojan

faraonove nevjeste.Nije u mojoj prirodi takva škrtost.Više bih volio da
prihvatiš dar stvarne vrijednosti, dvije tisuće zlatnih prstenova i..."

"Oče, već si bio isuviše darežljiv prema meni. Ja želim samo Taitu."

Intefov osmijeh je bio posve bijel,bijelih zuba, bijelih usana i bijele

srdžbe. I dalje je zurio u Lostris i osjećao sam da mu se razum muti.Ja sam bio
najvrijednija stvar koju je posjedovao.Nije samo golem raspon mojih talenata
njemu bio dragocijen.Poznavao sam do u tančine svaki vid njegovih
poslovanja, nepoštenih i poštenih.Poznavao sam svakog doušnika i svakog
uhodu iz njegove mreže,svaku osobu koju je podmitio i koja je njega podmitila.
Znao sam koje su usluge imale važnu ulogu, koje je tek trebalo odobriti i koje
je uvrede trebalo naplatiti. Poznavao sam sve njegove neprijatelje, a bilo ih je
mnogo,poznavao sam one koje je smatrao prijateljima i saveznicima, a bili su
daleko malobrojniji. Znao sam gdje su skrivena njegova golema bogatstva, koji
su bili njegovi bankari,njegovi agenti i podmetnuti ljudi, znao sam kako je
prikrivao vlasništvo nad velikim posjedima zemlje,gdje su skrovišta
dragocjenih metala i dragulja u zakonskim labirintima spisa o vlasništvu,
dionicama i služinčadi.To su sve bili podaci koji bi usrećili poreznike i nagnali
faraona da promijeni mišljenje o svom velikom veziru.Sumnjam da bi se i sam
plemeniti Intef mogao prisjetiti i ući u trag svim svojim bogatstvima bez moje
pomoći.Nije mogao uredno pratiti i kontrolirati svoje nepregledno carstvo bez
mene, jer se držao podalje od onih sramnijih radnji. Više je volio slati mene da
se pobrinem za pojedinosti koje bi ga mogle optužiti u slučaju da budu
otkrivene.Zbog toga sam poznavao tisuću mračnih tajni,tisuću užasnih
pothvata, prisvajanja i iznuda, krađa i ubojstava koji su, svi zajedno, mogli
uništiti i tako moćnog čovjeka kao što je veliki vezir. Bio sam mu neophodan.
Nije me smio izgubiti,ali pred faraonom i narodom Tebe nije mogao odbiti
Lostrisin zahtjev. Plemeniti Intef bio je čovjek pun bijesa i mržnje. Vidio sam
neke njegove napade mahnitosti koje bi zgrozile čak i boga Setha. Ali nisam ga
nikad vidio toliko bijesnog kao u ovom trenutku, kad ga je kći pritisnula
leđima uza zid.

"Neka pristupi rob Taita", pozva. Shvatio sam da se radi o lukavstvu

kako bi dobio na vremenu. Užurbao sam se do podnožja svadbenog podija, da
mu ne ostavim vremena da nešto smisli.

"Evo me, moj gospodaru",povikao sam. Zurio je u mene strašnim očima.

Toliko smo vremena proveli zajedno da mi je mogao govoriti samo
jednostavnim pogledom. Šutke me promjerio sve dok moje srce nije počelo
snažno lupati, a prsti su mi se tresli od straha.Konačno je progovorio gotovo
ljubaznim glasom.

"Taita, ti si sa mnom još otkad si bio dječak. Smatram te bratom, prije

nego robom.No ipak, čuo si zahtjev moje kćeri. Ja sam pravedan i plemenit

čovjek: nakon toliko godina bilo bi neljudski s moje strane udaljiti te protiv
tvoje volje. Znam da nije uobičajeno dopustiti jednom robu da iskaže svoj stav
što se tiče njegovog odredišta,ali i tvoj je položaj neuobičajen.Izaberi, Taita
želiš li ostati u svojoj kući, jedinoj koju poznaješ, ja neću imati hrabrosti da te

otpustim, čak i ako to traži moja kći."

Nije odvajao od mene te svoje strašne žute oči. Nisam kukavica, ali stalo
mi je do moje sigurnosti.Bilo mi je jasno da gledam smrti u oči i nisam mogao
izustiti ništa.Odvratio sam pogled i osvrnuo se prema pogledu moje
gospodarice Lostris, u njemu sam pročitao tako veliko preklinjanje,samoću i
užas, da sam zaboravio na svoju sigurnost.Nisam je moga napustiti, ni pod
koju cijenu.

"Kako se može jedan ponizni rob suprotstaviti volji faraonove nevjeste?

Spreman sam služiti svoju novu gospodaricu",povikao sam iz sveg glasa,
nadajući se da će moj glas imati odrješit i muževan ton i da neće biti piskav
kao što mi se to činilo.

"Dođi, robe", naredila je moja gospodarica. "Zauzmi svoje mjesto iza

mene." Dok sam se penjao na podij, morao sam proći pored plemenitog Intefa.
Jedva je progovorio kroz problijedjele usnice i promrmljao.

"Zbogom, dragi moj. Ti si mrtav."

Naježio sam se kao da mi je otrovna kobra prepriječila put i požurio se

zauzeti mjesto u pratnji moje gospodarice,kao da sam stvarno bio uvjeren da
ću pronaći utočište pod njenom zaštitom.Ostao sam blizu Lostris sve vrijeme
ostatka ceremonije i osobno sam je posluživao na svadbenom banketu,
potičući je da pojede nešto od ukusnih jela koja su bila prostrta pred njom.
Bila je tako blijeda i boležljiva,pa sam posumnjao da nije ništa pojela ova
posljednja dva dana, nakon njenih zaruka i Tanusove osude. Naposljetku sam
je nagovorio da okusi malo razvodnjenog vina, ali to je bilo sve.

Faraon je vidio kako pije i pomislio je da ona nazdravlja njemu u čast,

podigao je pozlaćeni kalež i osmijehnuo se da joj uzvrati zdravicu,a svi su
uzvanici sretno zapljeskali.

"Taita",promrmljala je moja gospodarica čim je kralj obratio pažnju

velikom veziru koji je sjedio s druge strane. "Povraća mi se. Ne mogu ostati
više ovdje. Molim te, odvedi me u moju sobu."

To je bilo drsko i skandalozno i da nisam mogao preuzeti ulogu liječnika

ne bih uspio u svojem naumu,mogao sam, međutim, dopuzati na koljenima
kralju uz bok i razgovarati potiho, a da nisam pobudio komentare medu
uzvanicima od kojih su mnogi bili već dobrano opijeni.Kad sam ga malo bolje
upoznao, otkrio sam da je faraon miran i ljubazan čovjek, a za to mi je ovog
dana pružio prvi dokaz. Saslušao me, a zatim pljesnuo rukama i obratio se
gostima.

"Sad će moja nevjesta poći u svoju sobu i pripremiti se za noć", rekao je,
a ovi su se nasmijali i prihvatili objavu s pikantnim komentarima i razbludnim

pljeskom.Pomogao sam svojoj gospodarici da se podigne,ali je ona uspjela

nakloniti se kralju i napustiti salu bez moje potpore.Kad je stigla do svoje sobe,
povratila je vino u zdjelu koju sam joj pridržavao, a zatim se srušila u krevet.
Imala je samo vina u želucu,kao što sam i sumnjao, nije pojela ništa.

"Ne želim živjeti bez Tanusa."Glas joj je bio slabašan,no poznavao sam je
dovoljno dobro da bih shvatio kako je njena volja čvrsta kao i uvijek.

"Tanus je živ",odgovorio sam, pokušavajući je utješiti. "Mlad je i snažan i

živjet će još pedeset godina.Voli te i obećao je da će te čekati koliko god bude
trebalo. Kralj je star i neće moći vječno živjeti." Lostris se pridigla i sjela,a
njen
je glas postao strog i odlučan.

"Ja sam Tanusova žena i nitko drugi me neće posjedovati. Radije ću

umrijeti." "Na koncu, svi moramo umrijeti, gospodarice."Da sam joj uspio
odvratiti pažnju prvih dana braka, znao bih da će izdržati. Ali ona me i
predobro znala.

"Znam što želiš učiniti, ali tvoje ljubazne riječi ne služe ničemu. Ubit ću
se. Naređujem ti da mi pripraviš otrovni napitak."

"Gospodarice, ne poznajem umijeće o otrovima." Bio je to uzaludan

pokušaj i ona ga je odmah otklonila.

"Mnogo sam te puta vidjela kako daješ otrov životinjama koje pate. Zar
se ne sjećaš svog starog psa s gnojnom upalom ušiju, ni svoje gazele koju je
leopard teško ozlijedio? Rekao si mi da je otrov bezbolan,da će ih samo
uspavati. Pa, dobro,i ja se želim uspavati,biti balzamirana i čekati Tanusa na
onome svijetu." Morao sam pokušati uvjeriti je na neki drugi način.

"A što će biti sa mnom, gospodarice? Postao sam tvoje vlasništvo tek
danas. Kako me možeš napustiti? Što će biti sa mnom? Imaj milosti..." Vidio
sam da se dvoumi i pomislio da sam uspio u svom naumu, ali ona je jogunasto
podigla glavu.

"Neće ti se dogoditi ništa Taita. Ništa. Moj će otac biti sretan da te primi
natrag nakon moje smrti."

"Molim te, mala moja." Upotrijebio sam prisan izraz koji sam rabio kad
je bila mala, u posljednjem pokušaju da je uvjerim. "Razgovarat ćemo sutra
ujutro. Sve će biti drugačije na dnevnom svjetlu."

"Ništa se neće promijeniti", proturječila mi je moja gospodarica. "Odvojit

će me od Tanusa,a onaj će me smežurani starac željeti u svom krevetu da mi
uradi užasne stvari."

Počela je tako glasno pričati da su nas mogli čuti svi u kraljevskom

haremu. Srećom, gotovo su svi još bili na banketu,drhtao sam, međutim, pri
pomisli da bi netko mogao prenijeti faraonu način na koji ga je opisala.Njen
glas postao je još kreštaviji, histeričan.

"Spremi mi otrov odmah, sada, pred mojim očima. Naređujem ti! Nemoj
se usuditi odbiti naredbu!" Naredila mi je to toliko glasno da su je čak i čuvari
na straži kod vratiju morali čuti.Nisam joj se ponovno usudio proturječiti.

"Dobro, gospo moja.Učinit ću to.Moram poći u svoje odaje po kutiju s

lijekovima..."

Kad sam se vratio s kutijom pod pazuhom, Lostris je već bila ustala i
hodala je naprijed,natrag, a oči su joj grozničavo sjale na blijedom licu.

"Promatram te. Ne pokušavaj s nekim trikom!", opomenula me dok sam

pripravljao napitak koji sam pretakao iz boce od grimiznog stakla. Znao sam
da ta boja označava smrtonosni sadržaj. Kad sam joj pružio posudu, nije
pokazivala da se boji. Okolišala je samo kad me poljubila u obraz.

"Za mene si bio i otac i dragi brat.Zahvaljujem ti na ovoj posljednjoj gesti

dobrote.Drag si mi Taita,i znam da ćeš mi nedostajati."Podigla je zdjelu
objema rukama kao da sadrži neko ukusno piće, a ne smrtonosni otrov.

"Dragi moj Tanuse", reče. "Neće me nikad oduzeti tebi. Srest ćemo se na
onom svijetu." Ispila je posudu u jednom gutljaju i pustila je da padne na pod.
Zatim je uz uzdah ponovno klonula na postelju.

"Dođi sjedni pored mene. Ne želim biti sama kad umrem". Učinak
napitka, ispijenog na prazan želudac, bio je trenutačan. Imala je tek toliko
vremena da se okrene licem prema meni i prošapće.

"Reci Tanusu koliko sam ga voljela. Sve do praga smrti, pa i dalje."

Na to je zaklopila oči.Bila je tako blijeda i nepomična, da sam se za

trenutak uznemirio, u strahu da sam loše procijenio snagu praha crvenog
sheppena kojim sam zamijenio smrtonosnu esenciju od dature.Tek kad sam
približio brončano zrcalo njenim ustima i vidio da se zaparilo, uvjerio sam se
da još uvijek diše.Prekrio sam je pokrivačem i uvjeravao sam samog sebe da
će se sutra ujutro pomiriti sa saznanjem da je još uvijek živa i da će mi
oprostiti. U tom sam trenutku začuo uporno kucanje na vratima predsoblja i
prepoznao sam glas Atona, kraljevskog komornika, koji je želio ući.I on je bio
eunuh, mogao sam ga, dakle, smatrati prijateljem.Odmah sam mu pošao
ususret.

"Došao sam po tvoju malu gospodaricu da je odvedem kralju, Taita",

rekao mi je piskutavim glasom koji je bio u nesrazmjeru s njegovom
impozantnom figurom.Bio je kastriran prije nego je dostigao pubertet.

"Je li spremna?"

"Dogodila se mala nezgoda", objasnio sam i poveo ga do Lostris. Čim ju

je vidio, naduo je našminkane obraze, preneraženo.
"Što ću reći faraonu?", povika. "Dat će me izbatinati. Neću mu reći ništa.
Ti si odgovoran za ovu ženu, ti ćeš morati odgovarati kralju i suočiti se s
njegovim bijesom."

Nije to baš bila ugodna perspektiva, ali Atonova tjeskoba je bila iskrena,
a moj položaj liječnika mogao mi je donekle pružiti sigurnost. Protiv svoje
volje pristao sam otpratiti ga do kraljeve sobe. Svejedno, pobrinuo sam se da
jedna od starijih i vjernijih robinja ostane pri ruci mojoj gospodarici.

Faraon je skinuo krunu i vlasulju, a njegova izbrijana glava bila je bijela

kao nojevo jaje. Taj me prizor zgranuo i upitao sam se kako će reagirati moja
gospodarica. Ne vjerujem da će joj nadahnuti ni strast ni divljenje. Činilo se da
se kralj iznenadio kad me vidio, koliko sam i ja bio vidjevši njega. Zurili smo
jedan u drugoga nekoliko trenutaka, dok nisam kleknuo i bacio se ničice.

"Što to znači, robe Taita? Ja sam poslao po jednu drugu..."

"Milostivi faraone,u ime plemenite Lostris dolazim preklinjati tvoje

razumijevanje i tvoj oprost..." Počeo sam s jezivim opisom Lostrisinog stanja
koji sam začinio medicinskim izrazima i objašnjenjima, čiji je jedini cilj da
odvratim njegov kraljevski apetit. Aton je stajao pored mene i kimao glavom
potvrđujući moje riječi. Siguran sam da taj trik ne bi uspio s nekim mladim i
krepkijim mladoženjom, koji bi bio odlučniji,ali Mamos je bio stari bik.
Nemoguće bi bilo nabrojati sve lijepe žene koje su posljednjih trideset godina
uživale njegovu naklonost. Kad bi sve stale u krug, vjerojatno bi opasale Tebu
od stotinu vratiju, možda i više nego jedanput.

"Veličanstvo", konačno se oglasio i Aton. "Uz tvoje dopuštenje dovest ću

ti drugu družicu za ovu noć. Možda onu malu huritkinju koja ima izvanrednu
moć kontrole..."

"Ne, ne", prosvjedovao je kralj. "Bit će dovoljno vremena kad će se

nevjesta oporaviti od slabosti. A sada nas ostavi same, komorniče. Postoje
druge stvari o kojima želim razgovarati s liječnikom... hoću reći s ovim
robom." Čim smo ostali sami, kralj je zadigao tuniku i pokazao mi trbuh.

"Što misliš da je tome uzrok, doktore?" Pregledao sam crvenilo koje se

proširilo po ispupčenom trbuhu i utvrdio sam da se radi o zarazi od obične
trihofitije.Neke od kraljevskih žena su se prale nešto manje nego što je
preporučljivo u našem toplom podneblju,primijetio sam da postoji veza
između prljavštine i tog zaraznog svrbeža. Najvjerojatnije se kralj zarazio s
jednom od njih.

"Je li to opasno. Možeš li me izliječiti, doktore?"

Svi smo jednaki kad je strah u pitanju. Slušao me kao što bi učinio bilo
koji drugi pacijent. Uz njegovo dopuštenje vratio sam se u svoj boravak uzeti
kutiju s lijekovima,kad sam se vratio, naredio sam mu da se ispruži na postelju
ukrašenu zlatom i bjelokosti i nanio sam mu pomadu na upaljenu kožu trbuha.
Ta je mast bila moj izum i uvjerio sam ga da će djelovati za samo tri dana.

"U velikoj je mjeri tvoja odgovornost što sam oženio tvoju novu
gospodaricu", rekao mi je dok sam se ja bavio njime."Tvoja pomada me možda
može izliječiti od ove bolesti, ali hoće li mi ona tvoja druga kura dati muško
dijete?", upita. "Ovo su burna vremena. Moram imati nasljednika u roku od
godine dana. Dinastija je u opasnosti."

Mi se liječnici uvijek kolebamo kad treba jamčiti za neki lijek, ali isto se
tako ponašaju i odvjetnici i astrolozi. Dok sam se dvoumio, kralj mi je pružio
izlaz koji sam tražio.

"Nisam više mlad, Taita. Liječnik si i možeš to vidjeti. Moja sablja je

sudjelovala u mnogim bitkama i nije više oštra kao nekoć. U posljednje me
vrijeme izdala kad mi je bilo najpotrebnije. Imaš li nešto u toj svojoj kutiji što
bi moglo očvrsnuti uvenulu ljiljanovu stabljiku?"

"Faraone, drago mi je što o tome razgovaraš sa mnom. Ponekad bogovi

djeluju na tajnovit način..." Obojica smo načinili znak istjerivanja duhova, pa
sam nastavio.

"Tvoj prvi odnos s djevicom, mojom gospodaricom, mora se savršeno

obaviti. Svaki nedostatak, svaki odmak od cilja, nemoć da se visoko podigne
kraljevsko žezlo tvoje muževnosti učinili bi uzaludnim naše napore. Postojat
će samo jedna prilika i prvo spajanje mora uspjeti. Ako će trebati to ponoviti,
postoji rizik da napraviš još jedno žensko dijete." Medicinske osnove moje
prognoze bile su poprilično klimave. Svejedno smo obojica zadržali ozbiljan i
uzvišen stav, a kralj čak i više nego ja. Podigao sam kažiprst.

"Da si ovo pokušao noćas i..." Nisam kazao ništa više, samo sam oborio
kažiprst na znakovit način i odmahnuo glavom. "Ne, sreća je što su nam bogovi
dopustili još jednu mogućnost."

"Što moramo učiniti?", upita me zabrinuto faraon. Dugo sam šutio i

razmišljao. Teško je bilo sakriti olakšanje i zadovoljstvo. Već prvog dana
vjenčanja moje gospodarice počeo sam osvajati utjecajan položaj kod kralja, a
sada sam imao idealnu priliku da Lostris sačuva svoje djevičanstvo još neko
vrijeme, koje će joj možda biti dovoljno da se pripremi za brutalnu traumu
prvog čina razmnožavanja s čovjekom kojeg nije voljela i koji joj se, naprotiv,
gadio. Rekao sam samom sebi,ako ću vješto upravljati ovom situacijom, moći
ću beskonačno odugovlačiti ovo vrijeme poštede.

"Da, veličanstvo, mogu ti pomoći, ali to iziskuje određeno vrijeme. Neće

biti jednostavno kao izliječiti ovo crvenilo..." Grozničavo sam razmišljao,
odlučan da iz te spužve iscijedim svaku kap. "Morat ćemo primijeniti vrlo
strogu dijetu..."

"Molim te, samo bez bikovih testisa."

"Mislim da si ih već dovoljno pojeo. No, svejedno, moramo ti ugrijati krv

i ublažiti sokove obnove, prije odlučujućeg pokušaja. Toplo kozje mlijeko i
med, tri puta dnevno i, naravno, naročiti napitci koje ću ti spraviti od
nosorogovog roga i korijena mandragore." Izgledalo je da je kralju laknulo.

"Jesi li siguran da će uspjeti?" "Do sada ova metoda nije nikad zakazala,
ali postoji još jedna neophodna mjera."

"Koja?"Podigao se smrknuto i sjeo na postelju nestpljivo me gledajući.

"Potpuno uzdržavanje.Moramo ostaviti veremena kraljevskom udu da se
odmori i posve povrati svoju snagu.Neko ćeš vrijeme morati odustati od
užitaka u haremu."
Rekao sam to na bespogovoran način liječnika kome se ne smije
proturječiti,bio je to jedini siguran način kako bi moja gospodarica mogla
ostati nedirnuta. Svejedno, brinula me moguća kraljeva reakcija. Mogao se
razbjesniti na pomisao da će mu biti uskraćeno bračno zadovoljstvo. Mogao
me potjerati i ja bih izgubio sve prednosti koje sam netom stekao. Ipak, morao
sam se upustiti u taj rizik za dobro moje gospodarice. Morao sam je zaštititi
što je duže moguće. Kraljeva reakcija me iznenadila. Naslonio je glavu na
uzglavlje i zadovoljno se osmijehnuo.

"Koliko dugo?", veselo upita, a ja sam shvatio da su mu se ta ograničenja

svidjela. Ja, kojemu je ljubavni čin s lijepom ženom zauvijek nedostižan san,
morao sam učiniti nadljudski napor da bih shvatio kako je faraon bio sretan
što mu je zabranjena dužnost, koja mu je jednog dana bila ugodna, ali zbog
učestalog ponavljanja postala mu je mučna. Sigurno je bilo najmanje tristo
žena u haremu, što supruga, što priležnica, a neke od njih bile su Azijke,
čuvene po svojem nezasitnom apetitu. Pokušao sam zamisliti koliko ga je
napora stajalo ponašati se poput boga svake noći, godinu za godinom. Takva
perspektiva me nije prestrašila, ali izgleda da je stvarnost ispuhala vladara.
"Devedeset dana", rekoh.

"Devedeset dana?", zamišljeno je ponovio kralj. "Devet razdoblja od

deset dana svako?"

"Najmanje toliko", bio sam nepokolebljiv.

"Vrlo dobro." Kralj je pristao bez ljutnje i promijenio temu.

"Moj komornik mi je rekao da si ti, osim što poznaješ medicinske

znanosti, jedan od trojice najeminentnijih astrologa u našem Egiptu. Upitao
sam se zbog čega se moj prijatelj komornik izrazio na toliko ograničavajući
način. Nisam mogao ni zamisliti koja bi to druga dvojica trebala biti. Svejedno,
ponizno sam pognuo glavu.

"Tvoj komornik je predobar, veličanstvo, ali imam neka saznanja o

nebeskim tijelima."

"Onda mi izradi horoskop", naredio je kralj, podigavši se u sjedeći

položaj. "Sada?",upitao sam iznenađeno.

"Sada! Zašto ne, s obzirom da po tvom naređenju nemam ništa drugo što
bih trenutno mogao raditi." Njegov neočekivani osmijeh je stvarno osvajao i
bez obzira na to što je on značio za Tanusa i moju gospodaricu, opazio sam da
je to ljubazan čovjek .

"Morat ću poslati po neke svitke iz knjižnice u palači."

"Imamo cijelu noć na raspolaganju", odgovorio je kralj. "Pođi i uzmi sve

što ti je potrebno."

Točan dan i sat kraljevog rođenja bili su precizno uvedeni, a na svicima

sam imao sva opažanja o kretanju nebeskih tijela unatrag pedeset generacija
astrologa prije mene. Dok mi je kralj pažljivo asistirao, napravio sam prvi
nacrt horoskopa, i prije nego što sam dovršio, otkrio sam da njegov karakter,
kao što mi se već učinilo, nalazi potvrdu u zvijezdama. Velika, lutajuća crvena
zvijezda, koju mi poznajemo kao Sethovo oko, određivala je njegovu sudbinu.
To je bila zvijezda sukoba i nesigurnosti, ludosti i nesreće i nasilne smrti. Ali,
kako da mu sve to kažem? Improvizirao sam i složio sažetak, tek malo
prikriven poznatim događajima u njegovom životu, dodao sam neke manje
znane pojedinosti koje sam saznao od svojih uhoda, a jedna od njih je bio
upravo kraljevski komornik.Nastavio sam s uobičajenim prognozama o
dobrom zdravlju i dugom životu koje svaki klijent želi čuti. Kralj je bio vrlo
impresioniran.

"Ti stvarno posjeduješ sve talente na koje me tvoja reputacija navela da

ih zamislim."

"Hvala, veličanstvo. Sretan sam što sam ti mogao biti na usluzi." Počeo
sam prikupljati svitke i alatke za pisanje i spremao sam se oprostiti od njega.
Bilo je već dosta kasno. Začuo sam prvo kukurikanje pijetla koje je dopiralo iz
tame što je obavijala palaču.

"Čekaj, Taita. Nisam ti dao dopuštenje da odeš. Nisi mi rekao ono što
najviše želim znati. Hoću li imati muško dijete? Hoće li moja dinastija
preživjeti?"

"Na žalost, veliki faraone, to su stvari koje se ne mogu proreći

proučavanjem zvijezda,one mogu dati samo općenite natuknice o tvojoj
sudbini i ukupan pravac tvog života, ali ne mogu odrediti pojedinosti..."

"A, da", prekinuo me kralj. "Ali, postoje drugi načini da se vidi

budućnost, je li tako?" Bio sam preplašen kad sam vidio kamo ciljaju njegova
pitanja. Pokušao sam se povući, ali kralj je bio odlučan.

"Ti me zanimaš, Taita, i raspitao sam se o tebi. Ti si pristalica labirinta

Ammona-Ra." To je za mene bio pravi udarac. Nisam znao da je to otkrio, vrlo
ih je malo znalo za moj ezoterični dar i želio sam da tako bude i ubuduće. Ali,
nisam mogao besramno lagati, pa sam zašutio.

"Vidio sam Labirinte skrivene na dnu tvoje kutije s lijekovima", objasnio

je faraon. Dobro sam postupio što nisam pokušao zanijekati svoj dar, jer bih
bio raskrinkan.Pomireno sam slegnuo ramenima,znao sam što će se sada
dogoditi. "Pređi Labirintima za mene i reci mi hoću li imati nasljednika i hoće
li moja dinastija preživjeti",naredio je.

Horoskop je druga stvar,zahtijeva samo poznavanje zvjezdanih sklopova

i njihovih osobina. Malo strpljenja i pravilan postupak uvijek daju prilično
uvjerljiv rezultat. Proricanje pomoću Ammon-Ra labirinta je potpuno drukčija

stvar. Uključuje i trošenje životne snage, izgara energiju iz dubine proricatelja

i ostavlja ga ispražnjenog i iscrpljenog. Danas bih učinio sve da izbjegnem
praktičnu uporebu ovog dara. Istina je da sam se u rijetkim prilikama još dao
nagovoriti da pređem Labirintima,ali poslije bih danima bio iscrpljen
duhovno i tjelesno. Moja gospodarica Lostris koja je znala za ovu moju čudnu
moć, poznavala je i učinak koji ima na mene, pa mi je zabranila, za moje dobro,
da se njime koristim, osim u izvanrednim slučajevima i to po njezinom
traženju. Ali, jedan rob ne smije odbiti poslušati kralja.

Uzdahnuo sam i s dna moje kutije uzeo kožnu vrećicu u kojoj su se

nalazili Labirinti. Stavio sam vrećicu na stranu i pripremio sam mješavinu
trava potrebnih da otvore oči duše i da omoguće promatranje budućnosti.
Popio sam napitak i pričekao dok nije navro osjećaj, poznat, ali strašan, kako
izlazim iz svog tijela. Bio sam ošamućen, udaljen od stvarnosti, kad sam se
primio kožne vrećice.
Ammon-Ra labirinti sastoje se od deset diskova od bjelokosti. Deset je
mistični broj najveće moći. Svaki disk predstavlja jedan vid ljudskog
postojanja, od rođenja do smrti i do onog svijeta. Svojim sam rukama urezao
simbole na licu Labirinata. Svaki je od njih bio malo remek djelo i rukujući
diskovima i dašćući po njima neprestano tijekom godina, prenio sam im dio
svoje životne energije. Izvadio sam ih iz vrećice i počeo ih gladiti,
koncentrirajući sve svoje snage na njih. Nakon nekoliko časaka osjetio sam
kako postaju mlačni poput živog mesa i oćutio sam uobičajeni osjećaj umora,
dok je snaga istjecala iz mene u diskove od bjelokosti.

Razmjestio sam pokrivene diskove na dva mala kupa i pozvao faraona

da naizmjence uzme svaki kup, te da ga trlja prstima i koncentrira na diskove
svu svoju pozornost dok je glasno ponavljao svoja pitanja. "Hoću li imati
muško dijete? Hoće li moja dinastija preživjeti?"

Potpuno sam se opustio i otvorio dušu kako bi duhovi proročanstva

mogli ući. Njegove su riječi počele prodirati u moju dušu,sve dublje pri
svakom ponavljanju,kao kamenje izbačeno iz praćke koje pogađa istu
točku.Počeo sam se lagano njihati, kao kobra što pleše na zvuk krotiteljeve
frule. Droga je djelovala. Imao sam osjećaj da moje tijelo više nema težine i da
lebdim u zraku. Činilo mi se da govorim iz velike daljine, a moj mi je glas
čudno odjekivao u glavi, kao da sjedim u nekoj podzemnoj pećini. Naredio sam
kralju da dahne na svaki kup i da ih podijeli na dvije polovine, jednu stavivši
na stranu, dok je drugu držao.Naložio sam mu da podijeli više puta svaki kup i
da kombinira ono što je ostalo,dok mu nisu preostala samo dva Labirinta.
Dahnuo je po njima posljednji put i zatim ih je, prema mojim uputama, stavio
meni u ruke.Stegao sam ih i pritisnuo na grudi.

Osjećao sam svoje srce kako mi nabija po šakama dok je upijalo utjecaj
Labirinata. Zaklopio sam oči. Iz mraka su počeli izranjati nejasni oblici, a čudni
zvuči ispunjali su mi uši. Nisu imali oblika ni povezanosti,sve je bilo konfuzno.
Bio sam ošamućen i moji su se osjeti gubili. Osjećao sam da postajem još lakši,
dok mi se nije pričinilo da lebdim u prostoru.Pustio sam da me ponese uvis

poput vlati suhe trave zahvaćene vihorom, jednim od malih vrtloga saharskog
ljeta. Zvuci su u mojoj svijesti postajali jasniji, a prizori bistriji.

"Čujem plač novorođenčeta." Moj je glas bio izobličen, kao da mi je

nepce raspuknuto.

"Je li muško?", faraonovo pitanje zabubnjalo mi je u glavi, više sam ga

osjetio nego što sam ga čuo. Moja vizija se polako uobličavala. Vidio sam
dugačak tunel u tami i u dnu sam opazio svjetlost. Diskovi od bjelokosti u
mojim rukama bili su vrući kao žeravice izvađene iz ognjišta i pekli su mi
dlanove. U moru svjetla na kraju tunela opazio sam dijete koje je ležalo u
krvavoj lokvi plodne vode, s velikim dijelom posteljice, još omotane oko
trbuha.

"Vidim novorođenče", zakriještao sam.

"Je li muško?", upitao je faraon iz mraka koji me obavijao. Dijete je

zaplakalo i trznulo nogom i vidio sam medu debeljuškastim butinama blijedi
mesnati prst, kojeg je prekrivala kapuljača od naborane kože.

"Muško je", potvrdio sam i osjetio sam neku neočekivanu nježnost

prema tom prividu moje svijesti, kao da je stvarno od krvi i mesa. Srce mi je
bilo tronuto, ali to je obličje nestalo, a plač se izgubio u tami.
"A dinastija? Što će biti s mojim potomcima? Hoće li potrajati?” Kraljev
glas je stigao do mene i izgubio se u kakofoniji drugih zvukova koji su mi
preplavili glavu,zvuk ratnih truba, povici ljudi u jeku smrtne bitke i zveket
bronce po bronci.Vidio sam nebo nad sobom,zrak je bio zatamnjen oblacima
strelica. "Rat! Vidim veliku bitku koja će promijeniti lice svijeta." Vikao sam da
bi me se moglo čuti u zaglušnoj buci bitke.

"Hoće li moja loza preživjeti?" Kraljev je glas bio mahnit, ali, nisam ga
slušao, jer je u mojim ušima vladala silna rika poput zvuka khamsin vjetra ili
voda Nila koje vriju u velikim kataraktama.Vidio sam čudan žuti oblak koji je
zastirao horizont, a kroz njega su prodirali bljeskovi svjetla, znao sam da su to
bili odsjaji sunca na ratničkom oružju.

"A moja dinastija?", faraonov glas bio je neumoljiv i vizija mi ie nestala.

U mojoj je svijesti zavladala tišina i vidio sam jedno stablo na obali

rijeke. Bila je to velika, lisnata akacija, s granama krcatim mahuna. Na najvišim
granama stajao je sokol, kraljevski sokol, ali dok sam ga promatrao,
promijenio je izgled i boju. Pretvorio se u dvostruku krunu Egipta, crvenu i
bijelu, papirus i lotos dvaju ujedinjenih kraljevstava. Zatim se pred mojim
očima podigla voda Nila i spustila, pa se ponovno podigla i spustila. Ukupno
sam pet puta vidio poplavu. Dok sam i dalje gledao užarenih očiju, nebo iznad
stabla osulo se letećim kukcima, gustim oblakom skakavaca. Spustili su se na
akaciju i potpuno je prekrili. Kad su ponovno uzletjeli bila je opustošena i
ogoljela, bez ikakvog traga zelenila. Na suhim granama nije preostao nijedan
listić. Mrtvo stablo se zatim nagnulo i s treskom palo na zemlju. Udarac je

razbio stablo i kruna se raspala u komade. Dijelići su se pretvorili u prah koji

je vjetar raznio. Ništa nije ostalo, osim vjetra i pustinjskog pijeska.

"Što vidiš?", upita me faraon.

Ali, sve je nestalo, a ja sam se našao sjedeći na podu njegove spavaće

sobe.Dahtao sam kao da sam pretrčao veliku udaljenost, a slani znoj mi je
pekao oči i curio u potocima po tijelu dok nije natopio suknju i stvorio lokvicu
na pločicama. Tresao sam se u groznici i ćutio sam poznati osjećaj mučnine na
gornjem otvoru želuca, koja će potrajati više dana. Faraon je zurio u mene.
Bilo mi je jasno da predstavljam zastrašujući prizor.

"Što si vidio?", prošaptao je. "Hoće li moja loza preživjeti?" Nisam mu

mogao otkriti istinu o onome što sam vidio, te sam izmislio nešto drugo da bih
ga zadovoljio.

"Vidio sam šumu velikih stabala koja se rasprostirala sve do horizonta

mojega sna. Bilo ih je bezbroj, a svako je nadvisivala kruna, dvostruka kruna
dvaju kraljevstava."

Faraon je uzdahnuo i za tren pokrio rukama oči. Ostali smo u tišini,on je

utonuo u vedrinu koju mu je dala moja laž, a ja zbog štovanja i simpatije. Zatim
sam nastavio lagati.

"Šuma koju sam vidio bila je sazdana od tvojih potomaka", prošaptao

sam. "Dosizali su do granica vremena i svaki je nosio krunu." Ponovno je
otvorio oči,njegova zahvalnost i veselje bili su patetični.

"Hvala ti, Taita. Primjećujem da je prorokovanje iscrpilo tvoje snage.

Pođi se odmoriti. Sutra će dvor krenuti prema otoku Elefantinu. Dodijelit ću
jedan brod tebi i tvojoj gospodarici. Zaštiti moju nevjestu po cijenu života, jer
ona je posuda koja sadrži sjeme moje besmrtnosti."

Bio sam toliko slab da sam se morao prihvatiti za postelju da bih ustao.
Krenuo sam teturajući prema vratima i naslonio se na dovratnik. Ali, nisam
bio tako slab da bih zaboravio svoju dužnost prema svojoj gospodarici.

"Postoji i problem svadbene plahte.Narod očekuje da bude pokazana",

podsjetio sam kralja. U pitanju je tvoja i reputacija moje gospodarice."

"Što predlažeš, Taita?"Već je računao na mene. Rekao sam mu to što

treba učiniti i on je pristao.Pažljivo sam složio plahtu koja je prekrivala
svadbeni krevet. Bila je od najfinijeg lana, bijela kao ljetni oblačci, izvezena
dragocjenim svilenim nitima koje su povremeno donosile karavane s Istoka.

Uzeo sam je dok sam napuštao kraljevu sobu i vratio sam se u harem
kroz palaču, još utonulu u mrak i tišinu. Moja gospodarica je spavala kao
zaklana. znao sam da će pod utjecajem crvenog shepenna spavati cijeli dan i
najvjerojatnije će se probuditi tek navečer. Nakratko sam sjeo pored njene
postelje. Bio sam umoran i depresivan, jer su Labirinti iscrpili moju dušu.
Prizori koje sam dozvao još su me tištili. Bio sam siguran da je novorođenče
koje sam vidio sin moje gospodarice, ali kako sam mogao objasniti ostalo što

sam vidio? Ta zagonetka nije imala rješenja i zbog toga sam odagnao tu misao
jer sam imao još mnogo posla.

Zgurio sam se pored Lostris i prostro na pod izvezenu plahtu. Oštrica

mog bodeža bila je dovoljno naoštrena da može obrijati dlake moje podlaktice.
Pronašao sam jednu od plavih rijeka krvi ispod moje glatke kože s unutarnje
strane zapešća, ubo sam je sječivom i pustio da tamna krv pokapa platno. Kad
sam bio zadovoljan širinom mrlje, zavio sam zapešće lanenom vrpcom da
zaustavim krvarenje i pokupio pocrvenjelu plahtu.Robinja je još čekala u
predsoblju.Naredio sam joj da ostavi Lostris neka spava. Znao sam da će je
pažljivo čuvati, pa sam je napustio i popeo se stubama do vrha vanjskog zida
harema.

Zora je tek svanula, ali već se gomila starica i besposličara okupila

podno zida. Svi su znatiželjno podigli pogled kad su me vidjeli. Upadljivo sam
protresao plahtu prije nego li sam je objesio na zid. Mrlja od krvi u središtu
bijele rasprostrte plahte imala je oblik cvijeta i svjetina je zabrujala pred onim
dokazom djevičanstva moje gospodarice i muževnosti ženika. U pozadini puka
stajao je netko koji je svojim visokim stasom nadvisivao sve ostale. Glava mu
je bila pokrivena lanenim šalom na pruge. Prepoznao sam ga kad je zabacio šal
unatrag, otkrivši lice i glavu zlatnocrvene kose.

"Tanus!", povikao sam. "Moram razgovarati s tobom." Pogledao me.

Njegove su oči bile pune bola koji bih želio da nisam nikad morao vidjeti. Mrlja
na plahti uništila je njegov život. I ja sam upoznao patnju zbog izgubljene
ljubavi i sjećao sam se svakog detalja, čak i nakon toliko godina. Rana na
Tanusovom srcu još je krvarila, žešće i od onih koje je zadobio na bojnom
polju. Bila mu je potrebna moja pomoć da bi preživio.

"Tanuse! Čekaj me!" Ponovno je prekrio glavu šalom sakrivši lice i

okrenuo se. Udaljio se teturajući poput pijanca. "Tanuse!", povikao sam. "Vrati
se natrag! Moram razgovarati s tobom!"
Nije se osvrnuo, dapače, ubzao je korak. Kad sam sišao sa zida i izišao
kroz glavne dveri, bio je već nestao u meandru uličica i kućeraka unutarnjeg
grada. Tražio sam ga pola jutra, ali njegov stan je bio pust, a nitko ga nije vidio

ni na mjestima na koja je obično zalazio. Na kraju sam morao odustati od

potrage i vratio sam se u svoje odaje u boravku mladih robova.

Kraljevska flota se spremala otploviti prema jugu. Trebao sam još

spakirati svoje stvari da otputujem s Lostris. Odagnao sam osjećaj tuge
uzrokovane Labirintima i Tanusovom pojavom, počeo sam sakupljati svoje
osobne stvari i napuštati jedinu kuću koju sam ikada upoznao.Činilo se da
moje životinje naslućuju da se nešto čudno događa.Vrtjele su se, kriještale i
cviljele, a svaka je na svoj način pokušavala privući moju pozornost. Divlje
ptice su skakutale i lepršale po terasi, dok su u kutu pored mog kreveta moji
voljeni sokoli istezali krila, kostriješili leđno perje i kričali s visine svojih
lijegala. Psi, mačke i pripitomljena gazela stiskali su se oko mene i ometali me
u poslu. U očaju sam primijetio vrč s ukiseljenim kozjim mlijekom pored mog
kreveta. To je bio jedan od mojih omiljenih napitaka, a mali robovi su se starali

da bude uvijek pun. I mojim životinjama se veoma sviđalo to usireno

mlijeko,stoga sam, da im odvratim pažnju,iznio vrč van i napunio njihove
zdjelice. Nahrupile su gurajući se, pa sam ih napustio i vratio se svom poslu
nakon što sam spustio zastore od trske da mi ne ulaze u sobu.

Čudno je koliko stvari uspije sakupiti čak i jedan rob za svog života. Kad
sam bio gotov, kutije i zavežljaje sam poslagao na hrpu uz jedan zid.
Potištenost i umor su me gotovo potpuno iscrpili,bio sam, međutim, još
dovoljno budan da budem svjestan tišine. Nakratko sam zastao usred sobe i
osluhnuo, u nelagodi. Jedini zvuk koji se čuo bilo je zveckanje brončanih
praporaca na kožnoj vrpci ženke sokola koja je netremice buljila u
mene,neumoljivim pogledom grabljivice. Mužjak, manji ali ljepši, spavao je na
lijegalu u drugom uglu, s mekanom kožnom kukuljicom koja mu je prekrivala
oči. Druge životinje nisu se glasale. Nijedna mačka nije mijaukala niti puhala
na pse, divlje ptice nisu ćurlikale ni pjevale, a štenci nisu režali i nisu se
igrali
zajedno. Pošao sam razmaknuti zastor od trske. Svjetlost je provalila u sobu i
na trenutak me zaslijepila.

Kad sam zatim ponovno progledao, ispustio sam užasnuti krik. Moje su
životinje bile razbacane po terasi i u vrtu. Ležale su u položaju u kojima ih je
smrt zatekla, svaka na mjestu gdje je pala. Pritrčao sam zovući ih poimence,
kleknuo i podigao jednu tražeći nekakav znak života. Ali nije bilo ni traga
životu, iako sam išao od jedne do druge. Ptice su bile malene i lagane u mojoj
ruci, a smrt još nije potamnila njihovo prekrasno perje. Mislio sam da će moje
već otežalo srce prepući od tjeskobe. Kleknuo sam na terasu sa svojom obitelji
rasutom oko sebe i zaplakao.

Prošlo je dosta vremena prije nego što sam smogao snage da razmislim

o uzroku ove tragedije. Potom sam ustao i prišao jednoj od praznih zdjelica.
Bila je počišćena,ali sam je pomirisao pokušavajuću otkriti otrov koji mi je bio
namijenjen.Miris ukiseljenog mlijeka sakrivao je sve ostale,znao sam jedino da
se radi o brzom i smrtonosnom otrovu.Upitao sam se tko je to stavio vrč pored
mog kreveta. Nije bilo važno tko ga je donio,bio sam apsolutno siguran tko je
izdao naredbu. "Zbogom, dragi moj. Ti si mrtav", kazao mi je plemeniti Intef.
Nije dugo čekao da ostvari svoje riječi.
Bijes koji me obuzeo bio je neka vrsta ludila, pogoršana mojim
nestabilnim stanjem i tugom.Tresao sam se od ljutnje kakvu do tada nisam
poznavao. Izvukao sam bodež iz pojasa i prije nego što sam shvatio što radim,
trčeći sam sišao stubama s terase.Znao sam da je ujutro u to vrijeme Intef
odlazio u ribnjak.Nisam više mogao podnijeti pomisao da o njemu razmišljam
kao o svom gospodaru.U mom su sjećanju još bile žive uspomene na sva
poniženja koja mi je nanio, sve patnje i uvrede.Odlučio sam da ga ubijem, da
stoput probodem njegovo okrutno i zlo srce. Stigao sam do ograde ribnjaka
kad sam konačno došao k sebi.Bilo je tamo pola tuceta stražara, a isto ih se
toliko nalazilo unutar ograde. Ne bih nikad uspio stići dovoljno blizu velikom
veziru da ga uspijem pogoditi, a da me prije toga ne ubiju. Zaustavio sam se i
vratio natrag. Odložio sam bodež u korice ukrašene draguljima i smirio
dahtanje. Polaganim koracima vratio sam se na terasu i pokupio tijela svojih

životinja. Namjeravao sam posaditi red egipatskih smokava uzduž mede mog
vrta. Jame su već bile iskopane.Ta stabla nikad neće biti posađena, sad kad
napuštam Karnak, a jame će poslužiti kao grobnice za moje malene prijatelje.

Bila je već polovica poslijepodneva kad sam i zadnji grob ispunio, ali mi
se bijes nije utišao. Ako nisam mogao dobiti punu osvetu, barem sam u njoj
htio unaprijed uživati. U vrču pored mog kreveta ostalo je još malo ukiseljenog
mlijeka. Uzeo sam vrč i pokušao razmisliti na koji način da ga pošaljem do
kuhinja velikog vezira. Bilo bi pravedno uzvratiti mu jednakim zlom, iako sam
u svom srcu znao da mi je nakana uzaludna.Plemeniti Intef je bio previše
lukav da upadne u zamku. Pa, ja osobno sam mu pomogao da uspostavi taj
sustav kojim se koristio da se zaštiti od otrova i atentata, nije se moglo stići do

njega bez pažljivog planiranja.A sad će biti na oprezu više nego ikada prije.
Morao sam biti strpljiv, ali to je bilo nemoguće. Mada ga nisam mogao odmah
ubiti,mogao sam uzeti mali predujam od onoga što bi se poslije dogodilo.

Izišao sam kroz bočna vrata boravka dječaka i, držeći vrč u ruci, zaputio
se ulicom.Nisam trebao daleko ići, a već sam sreo jednog mljekara okruženog
stadom koza.Dok sam čekao, on je pomuzao jednu i napunio mi vrč do ruba.
Tko god da je pripremio otrov, upotrijebio je dovoljno toga da pobije polovicu
stanovništva Karnaka. Znao sam da će ga u vrču ostati dovoljno za moj naum.
Jedan od stražara velikog vezira ljenčario je na pragu Rasferove sobe.
Činjenica da je plemeniti Intef naložio da ga čuvaju ukazivala je da ga još
uvijek smatra korisnim,a gubitak osobnog namjesnika bi ga ozlovoljio,iako mu
to ne bi napravilo neku značajniju štetu. Stražar me prepoznao i dao mi znak
da uđem u bolesnikovu sobu koja je smrdjela kao svinjac. Rasfer je ležao na
prljavoj postelji i kupao se u vlastitom znoju. Odmah sam, međutim, shvatio da
je moj kirurški zahvat uspio, jer je otvorio oči i slabašno opsovao. Bio je toliko
siguran da će ozdraviti pa mi uopće nije laskao.

"Gdje si bio, bezjaji?", zareža. Njegove su riječi osnažile moju odlučnost i

lišile me i posljednjeg tračka samilosti koju sam mogao prema njemu osjećati.
"Užasno patim otkad si mi prosvrdlao lubanju.Kakav si ti to liječnik?" Nastavio
je istim tonom,a ja sam se pravio da ga ne čujem dok sam mu skidao prljavi
zavoj s glave.

Moje je zanimanje bilo čisto akademsko dok sam mu pregledavao malu

ranu koju mu je svrdlo ostavilo u skalpu. Bila je to još jedna savršeno izvedena
operacija i osjetio sam izvjesno profesionalno žaljenje pri pomisli da će uzalud
propasti.

"Daj mi nešto protiv bolova, eunuše!" Rasfer me pokušao ščepati za

tuniku, ali ja sam spretno uzmaknuo. Usuo sam iz staklene bočice bezazlene
kristale soli u njegovu zdjelu i napunio je do vrha mlijekom iz vrča.

"Ako ti bol postane nesnosna, ovo će ti je ublažiti", kazao sam i spustio

zdjelu pored njegove ruke. Nisam smogao hrabrosti da mu je sam pružim.
Rasfer se podigao na lakat i uzeo zdjelu, namjeravajući je ispiti. Ali prije nego
što ju je dotakao, nogom sam je odgurnuo izvan njegovog dohvata. U tom sam

trenutku pomislio da je to možda samo moja želja da mu produžim iščekivanje

i osjetio sam zadovoljstvo zbog njegove muke kad je zajaukao.

"Dobri Taita, daj mi napitak. Pusti me da popijem. Poludjet ću od bolova

u glavi."

"Daj da razgovaramo prije, dobri Rasfere. Jesi li znao da je plemenita

Lostris od oca zatražila mene kao oproštajni dar?" Rasfer se nacerio unatoč
boli.

"Lud si ako misliš da će te pustiti. Mrtav si."

"To su iste riječi koje je kazao moj gospodar Intef. Hoće li ti biti žao
mene, Rasfere? Hoćeš li plakati za mnom kad me više ne bude?", upitao sam
tihim glasom. Počeo se smijuljiti, a potom je prestao i bacio pogled na zdjelu.

"Uvijek sam ti bio privržen na svoj način", promrmljao je. "A sada mi daj
piti." "Koliko si mi bio privržen kada si me kastrirao?", upitao sam, a on se
zabuljio u mene.

"Pa, nećeš mi valjda zamjeriti zbog toga. Prošlo je toliko vremena, a ja

nisam mogao ne poslušati naredbu plemenitog Intefa. Budi razuman, Taita.
Dodaj mi zdjelu."

"Smijao si se dok si rezao. Zašto si se smijao? Toliko te zabavljalo?"

Rasfer je slegnuo ramenima i trgnuo se od boli zbog te kretnje.

"Ja sam veseljak i uvijek se smijem. Hajde, dragi moj prijatelju, kaži da
mi praštaš i daj mi da pijem."

Gurnuo sam nogom zdjelu prema njemu. Pružio je ruku i dohvatio je još
uvijek nespretnim pokretima.Nekoliko je kapi iscurilo dok ju je požudno
primicao ustima,još uvijek nespretnim pokretima.Nisam bio svjestan toga što
radim dok nisam poletio i izbio mu zdjelu iz ruku.Pala je na pod, ne razbivši se
i otkotrljala u kut, prolijevajući mlijeko po zidu. Rasfer i ja smo se zagledali.
Bio sam preneražen svojom glupošću i slabošću.Ako je postojao čovjek koji je
zaslužio da umre otrovan, onda je to bio on.Prisjećao sam se zgrčenih tijela
svojih životinja na terasi i shvatio sam zašto nisam mogao dopustiti da Rasfer
to popije.Samo bi čudovište moglo učiniti nešto takvo,imao sam previsoko
mišljenje o samom sebi da bih se ponizio ostajući trovačem.Vidio sam
shvaćanje u zacrvenjenim Rasferovim očima.

“Otrov", promrmljao je. "Zdjela je bila otrovana."

"Otrov mi je poslao plemeniti Intef."Ne znam zašto sam to rekao.Možda

sam se htio opravdati zbog grozote koju sam namjeravao počiniti. Ne znam
zašto sam se ponio na tako čudan način.Možda sam još uvijek bio pod učinkom
Labirinata. Krenuo sam teturajući prema vratima. Rasfer se počeo smijati,
prvo potiho, a potom sve glasnije, dok se zidovi nisu počeli tresti.
"Glup si, eunuše", povikao je dok sam bježao. "Trebao si to učiniti. Morao
si me ubiti, jer kao što je istinito da imam rupu među guzovima,tako ću i ja
sada tebe ubiti."

Kao što sam i predviđao,kad sam se vratio u njenu sobu,moja

gospodarica Lostris je još uvijek spavala.Sjeo sam podno njenog
kreveta,čekajući da se sama probudi. Ali zamor i napetost proteklog dana i
noći bili su presnažni za mene. Sklupčao sam se i poput psića, zaspao na podu.

Netko me napadao kad sam se probudio. Nešto me takvom snagom

lupilo po glavi, da sam skočio na noge i prije nego što sam se potpuno
razbudio. Sljedeći udarac me pogodio u rame poput stršljenovog uboda.

"Prevario si me!",vikala je Lostris."Nisi me pustio da umrem!"

Ponovno je uzela lepezu. To je bilo sjajno oružje. Drška od bambusa bila

je dvaput duža od mojih ruku, a češalj kojim je bilo skupljeno nojevo perje bio
je od teškog srebra. Srećom, bila je još ošamućena od droge i dugog sna, pa
nije mogla točno nanišaniti. Izbjegao sam udarac,a zbog zamaha je izgubila
ravnotežu. Pala je na krevet. Ispustila je lepezu i zaplakala.

"Htjela sam umrijeti! Zašto mi to nisi dopustio?" Proteklo je neko

vrijeme prije nego što sam joj se mogao približiti i zagrliti da je utješim.

"Jesam li te ozlijedila, Taita?", upitala me. "Nisam te nikad prije udarila."

"Prvi ti je pokušaj stvarno bio uspješan", rekao sam joj. "Tako si spretna
da mi se čini da ti vježba uopće nije potrebna. Teatralno sam se protrljao po
glavi, a Lostris se osmijehnula kroz suze.

"Jadni Taita, loše sam se ponijela prema tebi.Ali, zaslužio si to. Prevario
si me. Htjela sam umrijeti, a ti me nisi poslušao."Primijetio sam da je bolje
promijeniti temu.

"Gospodarice, imam za tebe izvanrednu vijest. No, moraš mi obećati da

nećeš o tome ni s kime pričati,čak ni sa svojim služavkama."

Otkad je naučila govoriti, nije mogla odoljeti nijednoj tajni... Ali, koja
žena to može? Obećanje o nekoj tajni uvijek je bilo dostatno da joj odvrati
pažnju, taj štos je i ovog puta upalio. Iako joj je srce bilo prepuklo i još je
razmišljala o samoubojstvu, prestala je plakati i naredila mi.

"Reci!" U pričuvi sam imao mnoštvo tajni koje sam mogao odabrati,
kolebao sam se nekoliko trenutaka i razmišljao.Nisam joj htio govoriti o
trovanju mojih životinja, naravno, niti o tome da sam nakratko vidio Tanusa.
Trebalo mi je nešto što će je razvedriti, a ne da je potišti još više.

"Ove sam noći otišao u faraonovu sobu i dugo razgovarao s njim." Suze
su opet preplavile Lostrisine oči.

"O, Taita, mrzim ga! Star je i ružan.Ne želim da me prisili..." Za koji časak
bi opet proplakala, pa sam požurio nastaviti.

"Prešao sam Labirintima za njega."

Lostris mi je odmah posvetila najveću moguću pažnju.Bila je očarana
mojim proročanskim moćima.Da nije bilo razornih utjecaja Labirinata na moje
zdravlje, tražila bi od mene da ih svakog dana prelazim.

"Govori! Što si vidio?" Pozorno je čekala. Nije više razmišljala o

samoubojstvu, zaboravila je tugu. Bila je još tako mlada i naivna da sam se
postidio svog trika, iako sam to radio za njeno dobro.

"Imao sam nevjerojatne vizije, gospodarice. Nisam nikad vidio tako

jasne i duboke slike..."

"Govori! Kunem ti se, umrijet ću od nestrpljenja ako mi odmah ne

kažeš!" "Prvo se moraš zakleti da ćeš čuvati tajnu. Nitko drugi ne smije nikad
saznati to što sam vidio. Radi se o državnim poslovima sa stravičnim
posljedicama." "Kunem se! Kunem se!"

"Ne smijemo olako shvatiti te stvari..."

"Hajde, Taita. Iskočit ću iz vlastite kože. Naređujem ti da mi sve kažeš

odmah, inače... inače..." Lostris je tražila neku prijetnju kojom bi me uvjerila.
"Inače ću te opet tući."

"Kako god hoćeš. Čuj, dakle moju viziju.Vidio sam veliko stablo na obali
Nila, a na vrhu stabla stajala je kruna Egipta..."

"Faraon! Stablo je bilo faraon." Lostris je odmah shvatila, a ja sam

potvrdio. "Nastavi, Taita. Reci mi sve ostalo."

"Vidio sam kako se Nil podiže i spušta pet puta."

"Pet godina. Proći će pet godina." Uzbuđeno je pljesnula rukama. Vrlo je

voljela rješavati zagonetke iz mojih snova.

"Potom su stablo proždrli skakavci, palo je i pretvorilo se u prah."

Lostris je zurila u mene i nije mogla prozboriti ni riječi, pa sam joj zato ja
rekao.

"Za pet godina faraon će biti mrtav,a ti ćeš biti slobodna.Slobodna od

vlasti svog oca,slobodna da se pridružiš Tanusu.Nitko ti to neće moći
zabraniti." "Bila bi nepodnošljiva okrutnost da mi lažeš. Preklinjem te, kaži da
je istina." "Istina je,moja gospo. Ali ima još nešto. U svojoj viziji vidio sam i
novorođenče, dječačića. Smililo mi se to dijete i shvatio sam da si mu ti majka."

"A otac? Tko je bio otac djeteta? O, Taita, reci mi, molim te."

"U snu sam bio posve siguran da mu je Tanus otac".

To je bilo prvo iskrivljavanje istine koje sam si dopustio, ali ovog sam se
puta tješio vjerujući da je to za njeno dobro. Lostris je dugo vremena šutjela,
ali njeno je lice bilo ozareno nekom radošću, a to je za mene bila najveća
nagrada. Konačno je prošaptala.

"Mogu čekati pet godina. Bila sam spremna čekati ga čitavu vječnost. Bit
će bolno, ali mogu čekati Tanusa pet godina. Imao si pravo što me nisi pustio
da umrem, Taita. To bi bila uvreda za bogove." Odahnuo sam i smirio se,sad
sam bio još sigurniji da ću uspjeti u naumu da mirno kročimo u budućnost
koja nas očekuje.
U zoru idućeg dana kraljevska flota je isplovila iz Karnaka, uputivši se
prema jugu. Kao što je kralj obećao, plemenita Lostris i cijela njena sljedba
ukrcali su se na jedan mali i brzi brod južnog odreda.Sjedio sam na jastucima
pored svoje gospodarice,ispod zaslona na krmi koji je zapovjednik dao
postaviti. Gledali smo obijeljene zgrade u gradu kako se sjaje na prvim
zracima, suncem obojene u narančasto.

"Ne mogu ni zamisliti kamo je mogao otići." Lostris je pokazivala svoju

zebnju kao što je to već učinila dvadesetak puta otkako smo krenuli. "Jesi li ga
tražio posvuda?"

"Posvuda", potvrdio sam.Utrošio sam pola jutra lutajući po unutarnjem

gradu i po molovima.Nestao je. No, ostavio sam poruku Kratasu. Možeš biti
sigurna da će mu je Kratas predati."

"Pet godina bez njega... Hoće li to ikada proći?"

Putovanje niz rijeku proteklo je bilo prilično ugodno. Provodio sam duge
dane sjedeći na krmi u razgovoru sa svojom gospodaricom. Raspravljali smo
vrlo potanko o situaciji u kojoj smo se našli,i pretresali smo sve što smo mogli
očekivati i čemu se nadati u budućnosti. Objasnio sam joj svu složenost života
na dvoru, prioritete i protokol.Iznio sam joj tajne poteze vlasti i utjecaja,
nabrojao sam one koje nam se isplati imati na svojoj strani i druge koje smo
mogli mirne duše ignorirati. Razjasnio sam joj dnevne obaveze i položaj koji je
u tome imao faraon. Potom sam s njom raspravljao o osjećajima i raspoloženju
podanika. Uvelike sam bio dužnik svom prijatelju Atonu, kraljevskom
komorniku, koji mi je podastro sve ove podatke.

U posijednih dvanaest godina svaki brod koji se spuštao niz rijeku od

Elefantina do Karnaka donosio mi je njegovo pismo puno očaravajućih
podataka, a na povratku u Elefantin istim brodom poslao bih mu jedan zlatni
predmet, kao zalog moje zahvalnosti.Odlučio sam da ćemo vrlo brzo biti u
središtu dvorjana i u krugu vlasti.Nisam toliko godina podučavao svoju
gospodaricu samo da bih vidio kako hrda njeno oružje. Riznica njenih talenata
je već bila izvanredna, ali svakog sam je dana strpljivo obogaćivao. Lostrisin je
um bio bridak i nemiran.Nakon što sam joj pomogao da se oslobodi tuge koja
ju umalo nije ubila, pokazala se kao i uvijek prijemčiva za sugestije. U svakoj
sam prilici poticao njenu ambiciju i nestrpljenje da preuzme ulogu koju sam za
nju isplanirao.Vrlo brzo sam otkrio da je jedan od najučinkovitijih načina da
pobudim njenu pozornost bio taj što bih natuknuo da će se sve to vratiti
Tanusu u korist.

"Ako ćeš imati utjecaja na dvoru, bolje ćeš ga moći zaštititi", kazao sam.
"Kralj mu je naložio gotovo nemoguć zadatak. Tanus ce nas trebati da bi uspio,

a ako to ne ispuni, samo ćeš ga ti moći spasiti od presude koju će mu kralj

odrediti."

"Što možemo učiniti da mu pomognemo u obavljanju njegove zadaće?"

Na spomen Tanusovog imena, Lostris je postajala vrlo pažljiva. "Reci mi
iskreno, misliš li da netko može ukloniti Svrake? Nije li to pretežak zadatak
čak i za čovjeka kao što je Tanus?"

Banditi koji su harali Gornjim Egiptom nazivali su se Svrakama, poput

onih strašnih ptica.Nilska svraka je manja od goluba i vrlo je lijepa, s grudima i
vratom bijele boje i crnom glavom. Pljačka gnijezda drugih ptica i pokazuje
lešine svojih žrtava nabadajući ih na trnje akacije. U narodu je poznata kao
ptica mesarica. U početku su svraku banditi rabili kao neko zagonetno ime da
bi prikrili svoj identitet i postojanje, ali su s vremenom postali toliko snažni i
drski da su je otvoreno prihvatili i često su kao svoj amblem koristili bijela i
crna pera ptice mesarice. U prvo vrijeme ostavljali su pero na pragu kuće koju
su opljačkali ili na tijelu neke od žrtava. Ali, sada su već bili toliko
neustrašivi i
organizirani da bi ponekad čak poslali pero nesuđenoj žrtvi, kao opomenu.
Gotovo je uvijek bilo dovoljno da žrtva spontano preda polovinu svega što
posjeduje. To je bilo bolje nego biti potpuno opljačkan, a da žene i kćeri budu
otete i silovane, a taj nesretnik i njegovi sinovi bačeni u zapaljene ruševine
kuće.

"Misliš li da je moguće, iako ima moć Sokolovog Pečata, da Tanus uspije

u zadatku koji mu je kralj naložio?",ponovila je Lostris. "Čula sam da su sve
bande Svraka u Gornjem Egiptu podložne čovjeku kojeg zovu Akh-Seth,
Sethovom bratu. Je li istina, Taita?"

Razmislio sam časak prije nego sam joj odgovorio. Nisam još mogao reći
sve što sam znao o Svrakama. Da sam to učinio, bio bih prisiljen otkriti i način
na koji sam se dokopao tih vijesti. U tom trenutku niti bi za nju to bila neka
prednost, niti bi služilo mojoj časti. Kasnije će, možda, biti pravo vrijeme da joj

to otkrijem.

"I ja sam tako čuo", oprezno sam potvrdio. Ukoliko bi Tanus uspio
otkriti i uništiti tog Akh-Setha,čini mi se da bi se Svrake raspustili.No, bit će
mu potrebna pomoć koju mu samo ja mogu pružiti." Lostris me zagledala.

"Kako mu možeš pomoći?", upita me. "I što ti znaš o ovoj stvari?" Bila je
vrlo bistra i teško ju je bilo prevariti. Odmah je predosjetila da krijem nešto od
nje. Morao sam se povući i pribjeći njenoj ljubavi prema Tanusu i povjerenju
koje ima u mene.

"Za Tanusovo dobro nemoj me pitati ništa više, no, dopusti mi da učinim
to što mogu, kako bih mu pomogao izvršiti zadaću koju mu je faraon dodijelio.

"Da, razumije se da moramo napraviti sve što je u našoj moći. Reci mi

kako mogu pomoći."

"Ostat ću s tobom na dvoru na otoku Elefantinu devedeset dana, ali

nakon toga mi moraš dozvoliti da pođem k njemu..."

"Ne, ne", odmah me prekinula. "Ako možeš pomoći Tanusu, moraš

odmah poći"

"Devedeset dana",ustrajao sam.

To je bio period poštede koji sam joj isposlovao. Iako sam bio razapet
između dvije drage osobe, moja je prva dužnost bila da se brinem o svojoj
gospodarici. Znao sam da je ne mogu ostaviti samu na dvoru, bez prijatelja ili
nekog tko bi je vodio.A znao sam također,da moram biti s njom kad će je kralj
pozvati jedne noći.

"Ovog časa te ne mogu napustiti, ali ne boj se. Predao sam Kratasu
poruku za Tanusa. Čekat će me, a objasnio sam Kratasu sve što treba biti
učinjeno prije nego što se vratim u Karnak." Nisam joj ništa više htio reći,a
malo ljudi može biti toliko tvrdoglavo i izbjegavati odgovor poput mene kad
tako odlučim.

Flota je plovila samo danju.Zbog vještina admirala Nembeta i

zdravstvenog stanja kralja i dvorjana nije se moglo putovati noću i zato smo se
sidrili svake večeri,a na obali rijeke nicala je šuma od stotina šatora.Vješti
moreplovci iz palače odabrali bi uvijek najpogodnija mjesta, obično neku
palminu šumu ili zaštićen brežuljak,pored hrama ili naselja gdje smo se mogli
opskrbiti potrebnim zalihama. Medu dvorjanima je još vladalo prazničko
raspoloženje. Svaki put kad bi se utaborili, činilo se da smo na izletu. Bilo je i
plesa i banketa pri svjetlu krijesova, dok su se u tami dvorjani zabavljali i
ljubakali. Mnogi su politički i puteni savezi sklapani tih noći nježnosti,
prožetih mirisom naplavljene zemlje duž rijeke i aromatičnim zrakom
pustinje.

Koristio sam te trenutke za svoj i probitak moje gospodarice. Ona je sad

bila jedna od kraljevskih dama, ali njih je bilo na stotine, a ona je još bila
supruga drugog reda.Dalekovidnost plemenitog Intefa je mogla promijentiti
njen položaj,ali samo ako bude faraonu podarila muško dijete.U
međuvremenu sam ja ostvarivao svoj naum.

Gotovo svake večeri kad bismo izišli na kopno,faraon bi me pozivao.Za

javnost,zvao me zbog liječenja trihofitije,ali u stvarnosti smo proučavali
pripreme koje su trebale dovesti do rođenja nasljednika dvostruke krune.
Promatrao me sa zanimanjem dok sam pripravljao tonik muževnosti pomoću
praha nosorogovog roga i korijena mandragore koje sam pomiješao s toplim
kozjim mlijekom i medom. Nakon što ga je popio, pregledao bih mu kraljevski
ud i bio sam zadovoljan zbog svoje gospodarice kad sam ustanovio da nije
imao ni dužinu,ni opseg dostojne jednog boga.Mislio sam da bi moja
gospodarica,iako je bila djevica,mogla bez puno muke suočiti se s tim
skromnim dimenzijama.Naravno da ću ja učiniti sve što je u mojoj moći da
izbjegnemo taj trenutak kojeg sam se bojao,ali, ako ga već nisam mogao
otkloniti, odlučio sam olakšati joj prelazak od djevojke u ženu. Nakon što sam
ustanovio da je kralj zdrav na tim dijelovima,iako skromnih proporcija,
preporučio sam nanošenje smjese pšeničnog brašna, maslinovog ulja i meda
tijekom noći.Zatim sam nastavio s liječenjem trihofitije.Na veliko kraljevo

zadovoljstvo,moja pomada ga je izliječila u tri dana kao što sam i obećao, a

moja reputacija liječnika,iako je već bila svima znana, još je porasla. Kralj je
pohvalio moj uspjeh na savjetu ministara i u nekoliko sam dana postao veoma
tražen na cijelom dvoru.A tek kad se saznalo da nisam samo vidar,već i
astrolog s kojim se čak i vladar savjetuje, moja je slava postala bezgranična.

Svake je večeri pred naš šator dolazila povorka glasnika koji su mojoj
gospodarici donosili bogate darove od dama i plemića, tražeći od nje
dopuštenje da se posavjetuju sa mnom.Prihvaćali smo samo molbe onih s
kojima smo htjeli uspostaviti prisne odnose. Kad bih se našao u šatoru nekog
moćnog plemića, pregledavajući mu hemoroide, bilo mi je jednostavno hvaliti
svoju gospodaricu i ukazivati pacijentu pažnju na njene brojne vrline. Ostale
dame iz harema su ubrzo otkrile da plemenita Lostris li ja znamo pjevati
prekrasne duete, smišljati duhovite zagonetke i pripovijedati zabavne šale.
Veoma su nas tražili na dvoru, a naročito djeca iz harema. Zbog toga sam bio
vrlo zadovoljan, jer volim malu djecu čak i više od životinja.

Faraon, koji je bio najzaslužniji za našu popularnost, brzo je doznao za

simpatije koje smo pobudili i to je još više pojačalo njegovo, već vrlo veliko,
zanimanje za moju gospodaricu. Često bi ujutro, u vrijeme isplovljavanja, bila
pozvana na kraljevski brod li provodila je cijeli dan u kraljevom društvu.
Navečer je često večerala za vladarevim stolom i uveseljevala i njega i sve
prisutne svojim živahnim duhom i ljupkošću.Naravno, ja sam tu uvijek i
diskretno nazočio.

Kad je Lostris uvidjela da kralj noću ne šalje po nju da bi je podvrgnuo

strašnim, ali u njenoj mašti vrlo nejasnim postupcima,njeni su se osjećaji
postupno promijenili. Unatoč svom nimalo veselom izgledu, faraon Mamos je
bio tih i ljubazan čovjek.Moja gospodarica je to zamijetila i poput mene, polako
ga zavoljela.Još i prije nego smo stigli u Elefantin,počela se prema njemu
ponašati kao prema nekom omiljenom stricu i posve spontano bi mu sjela u
krilo da mu ispripovijeda neku priču, ili se zabavljala s njim bacajući treščice s
palube kraljevskog broda, oboje su se smijali poput djece. Aton mi je povjerio
da nije nikada vidio kralja tako veselog.

Dvorjani su ubrzo u Lostris prepoznali kraljevu ljubimicu,a navečer su

dolazili pred naš šator i drugi posjetitelji donoseći peticiju i željeli su da je
moja gospodarica podastre faraonovoj pozornosti. Darovi koje su donosili bili
su još dragocjeniji od onih koje su nudili za moje usluge. Moja je gospodarica
odbila očeve svadbene darove u langenu za jednog jedinog roba i stoga je na
put krenula vrlo siromašna, tako da je morala računati s mojom skromnom
ušteđevinom.

Unatoč svemu, prije nego što smo stigli, sakupio sam ne samo
pozamašnu imovinu, nego i poduži popis usluga koje su joj bili dužni novi
bogati i moćni prijatelji. O tome sam vodio pažljivu evidenciju. Nisam toliko
umišljen da bih vjerovao kako moja gospodarica ne bi postigla tolika priznanja
bez moje pomoći. Njena ljepota, inteligencija i umiljati karakter privukli bi
simpatije bez obzira na sve. Želim samo reći da sam uspio u naumu da to

postignemo na brži i sigurniji način.Naš uspjeh je imao i svojih loših strana.

Kao i uvijek, bilo je zavidnih koji su se osjećali uskraćenima faraonove
naklonosti, a postojalo je i sve izraženije vladarevo puteno zanimanje za moju
gospodaricu, pojačano razdobljem apstinencije koje sam mu nametnuo.

Jedne večeri u njegovom šatoru, povjerio mi se nakon što sam mu

pripremio napitak na bazi nosorogovog roga.

"Taita, tvoja kura je stvarno učinkovita. Nisam se osjećao tako

muževnim od kad sam bio mladić, prije krunidbe. Jutros, kad sam se probudio,
osjetio sam takvo ukrućenje svog uda da sam dao pozvati Atona da to vidi. Bio
je vrlo impresioniram,htio me odmah odvesti tvojoj gospodarici."

Ta me izjava uzbunila. Poprimio sam strog izraz lica, odmahnuo glavom,

udahnuo sam zrak stisnutih zuba i pucnuo jezikom kako bih pokazao svoje
negodovanje.

"Zahvalan sam ti što si bio toliko savjestan i nisi poslušao Atonov

prijedlog, veličanstvo. To je moglo lako uništiti sva naša nastojanja. Ako želiš
sina, moraš se pažljivo pridržavati mojih odredbi."

Taj me događaj podsjetio da vrijeme brzo prolazi i da će devedeset dana

poštede uskoro završiti. Počeo sam pripremati svoju gospodaricu za noć koju
će faraon ubrzo zahtijevati.

"Onda mi moraš točno objasniti što se očekuje od mene, Taita",uzdahnu

Lostris.Ja baš i nisam bio najpogodnija osoba u ovom području s obzirom da je
moje osobno iskustvo bilo kratkog vijeka. Mogao sam joj samo natuknuti
osnovne stvari prikazujući ih običnim i banalnim, tako da je pretjerano ne
uznemirim.

"Hoće li me boljeti?", upitala me, a ja sam požurio da je razuvjerim u to.

"Kralj je blag čovjek. Ima mnogo iskustva s vrlo mladim ženama. Siguran
sam da će biti obazriv s tobom. Pripravit ću ti pomadu koja će ti uvelike
olakšati stvar. Nanijet ću je svake noći prije nego što podeš na spavanje.
Poslužit će da se vrata odškrinu. Pomisli da će jednog dana Tanus preći taj isti
prag i da to činiš da primiš njega i nikog drugog."

Trudio sam se da i dalje budem samo liječnik na primjerenoj udaljenosti

i da ne osjetim čuvstvena zadovoljstva u onome što sam trebao učiniti kako
bih joj pomogao.

Neka mi bogovi oproste, ali nisam uspio održati svoju odluku. Bila je
tako savršena u ženskim područjima da bi zasjenila i najljepše cvjetove koje
sam ikad uzgajao u svom vrtu. Nijedna pustinjska ruža nije imala tako ljupke
latice. A kad sam ih premazivao pomadom, ispuštale su slatku rosu, svileniju
na dodir od bilo kojeg premaza. Lostris je pocrvenjela i glas joj je postao
hrapav kad je promrmljala.

"Do sada sam mislila da je taj dio tijela predodređen jednoj jedinoj svrsi.
Zašto onda kad mi to radiš osjećam neodoljivu žudnju za Tanusom?" Imala je

toliko povjerenja u mene i slabo poznavala one nepoznate osjećaje da sam

morao pribjeći svoj svojoj profesionalnoj etici da bih nastavio tretman samo
onoliko vremena koliko je bilo nužno. Svejedno, te sam noći loše spavao,
opsjednut nemogućim snovima.

Dok smo malo,pomalo zalazili u južne zemlje, pojasevi zelenila duž

rijeke su se sužavali. Pustinja nas je počela okruživati. Na nekim mjestima
prijeteće hridi crnog granita nadvijale su se nad zazelenjelim poljima i
dopirale do nabujalih voda Nila. Najopasniji od tih tjesnaca bio je poznat kao
Hapine Dveri, prolaz gdje se činilo da se voda pretvara u bjesomučnu oluju i
šiba visoke granitne grebene koji su se nadnosili nad rijekom. Uspjeli smo
preći Hapine Dveri, iako uz nešto poteškoća i napokon smo stigli do
Elefantina,najvećeg od svih mnogobrojnih otoka raštrkanih na ovom dijelu
Nila.Elefantin je izgledao poput monstruoznog morskog psa koji progoni jato
manjih otoka. Na dvjema obalama rijeke pustinje su se razlikovale po boji i po
ćudi. Na zapadnoj obali saharske su dine bile otvoreno narančaste, divlje kao i
beduini, jedini smrtnici koji su mogli preživjeti na ovome mjestu. Na istoku
arapska je pustinja bila smeđa i prljavosiva, posuta crnim brežuljcima koji su
plesali kao snovi u fatamorganama nastalima zbog vrućine. Ove dvije pustinje
imale su zajedničko samo jedno,obje su bile ubojice ljudi.

Otok Elefantin predstavljao je ugodan kontrast, smješten poput zelenog,

blistavog dragulja u srebrenastoj kruni rijeke. Ime je dobio po stijenama sivog
granita nagomilanim duž obale kao krdo golemih slonova i po tome što je već
tisuću godina to bilo središte trgovine slonovačom koja je pristizala iz divlje
zemlje Cush. Faraonova palača se pružala preko većeg dijela otoka, a zli jezici
su tvrdili da ju je odlučio sagraditi na krajnjem jugu svojeg kraljevstva kako bi
bio što je dalje moguće od Crvenog Pretendenta koji je vladao na sjeveru.
Široka vodena površina koja je okruživala otok služila joj je kao zaštita od
mogućeg neprijateljskog napada,ali se ostali dio grada prelijevao na obje
obale.
Poslije Velike Tebe, dva dijela Elefantina tvorila su najveći i
najnapučeniji grad Gornjeg Egipta, dostojnog takmaca Memfisu, sjedištu
Crvenog Pretendenta iz drugog kraljevstva. Otok Elefantin bio je prekriven
stablima više od bilo kojeg mjesta u cijelom Egiptu. Sjeme je donosila rijeka
tijekom tisuću godišnjih naplavina i pustilo je korijenje u plodnom humusu
koji je skupa s njima donosila nemirna voda.

U vrijeme mojeg posljednjeg posjeta, kad sam putovao uz rijeku da

provjerim pokazatelje razine rijeke po nalogu Intefa,Čuvara Voda,proveo sam
više mjeseci na otoku.Uz suradnju glavnog vrtlara napravio sam popis naziva i
prirodne povijesti svih biljaka u kraljevskim vrtovima,mogao sam ih, dakle,
sada pokazati svojoj gospodarici. Bilo je tu smokava nikad viđenih u ostalom
Egiptu.Plodovi nisu rasli na granama, već na samom deblu, a korijenje se
grčilo kao pitoni u doba parenja. Bilo je stabala crvene smole čija je kora, kad
je bila načeta, ispuštala limfu žive crvene boje. Nalazile su se ovdje i egipatske
smokve iz Cusha i stotinu drugih vrsta koje su širile svoje zelene kišobrane
nad malim bajnim otokom.

Kraljevska palača je bila sagrađena na čvrstom granitu koji se nalazio

ispod plodne zemlje i tvorio kostur otoka. Često sam se pitao zbog čega su naši
kraljevi, faraoni pedeset dinastija koje sežu čak do tisuću godina unatrag,
posvetili tako mnogo svog vremena i blaga na izgradnju golemih grobnica od
granita i mramora, dok su se za života zadovoljavali boravljenjem u palačama
glinenih zidova i slamnatih krovova. Za razliku od prekrasnog pogrebnog
hrama koji sam gradio u Karnaku za faraona Mamosa, palača je bila skromna i
nedostatak ravnih linija i simetrije vrijeđao je moj instinkt matematičara i
arhitekta.Čini mi se da je kaos zidova od crvene gline i čudno nagnutih
krovova imao nekog svog šarma, koliko god on bio grub, svejedno sam umirao
od želje da se latim ravnala i viska.

Kad smo se iskrcali i stigli do boravka koji nam je dodijeljen, čari

Elefantina postale su očitije.Bili smo smješteni u ograđenom haremu na
krajnjem sjevernom dijelu otoka, ali veličina i opremljenost boravka
potvrđivali su naš privilegirani položaj ne samo u kraljevim, već i u očima
komornika. Aton nam je dodijelio smještaj i, kao i mnogi drugi, nije se mogao
obraniti od prirodne ljupkosti moje gospodarice.Postao je sada jedan od
njenih najvatrenijih obožavatelja.Stavio nam je na raspolaganje tucet
prostranih i prozračnih soba, s dvorištem i kuhinjom. Jedna bočna vrata vodila
su ravno do rijeke i jednog kamenog mola.Već smo prvog dana kupili čamac s
ravnim dnom kojim smo mogli poći na pecanje ili u lov na ptice močvarice i
privezao sam ga za mol. Što se tiče ostatka naše rezidencije,koliko god bila
udobna, nije zadovoljavala moju gospodaricu ni mene, pa smo prionuli na
posao ne bi li je uljepšali.

Uz pomoć moga starog prijatelja, glavnog vrtlara, obogatio sam biljkama

privatni vrt, napravio sjenicu sa slamnatom nadstrešnicom pod kojom smo
mogli sjediti za najtoplijih sati u danu i gdje sam držao svoje Saker sokolove
vezane za njihova lijegala. Na molu sam postavio njihaljku kojom sam iz rijeke
osigurao stalan dotok vode koja je tekla kroz keramičke cijevi do našeg
ribnjaka, gdje su bile lokve s lopočima i bazeni za ribe. Voda koja se prelijevala
iz jezerca otjecala je u kanalić koji sam proveo preko zida sobe moje
gospodarice,potom kroz jedan zaklonjeni ugao, sve do izlaza sa suprotne
strane, gdje je ponovno otjecala u Nil. Izrezbario sam jednu klupicu s otvorom
u sredini i postavio ga iznad kanalića,tako da je sve što pada kroz sjedalo
moglo otjecati zahvaljujući neprestanom mlazu vode. Moja je gospodarica bila
oduševljena tom novinom,provodila je na klupici više vremena nego što je
potrebno za svrhu kojoj je bila namijenjena. Zidovi u smještaju bili su od
crvene, gole gline.Isplanirali smo niz zidnih slika za svaku sobu,ja sam nacrtao
skice i prenio ih na zidove, a zatim su ih moja gospodarica i njene služavke
obojile. Slikarije su prikazivale prizore iz života bogova i izmišljene pejsaže
prepune kopnenih životinja i ptica. Naravno, moja mi je gospodarica poslužila
kao model za lik Izide, a ne treba se čuditi što je Horus zauzimao središnji
prostor svake slike i da je, po Lostrisinoj želji, prikazan s kosom boje crvenog
zlata i da je izgledao začuđujuće prepoznatljivo.

Ove freske su se ubrzo pročule po haremu i sve su nam kraljevske

supruge naizmjence dolazile u posjet da probaju šerbet i dive se slikama. Kako

je to postalo pomodno, pozivali su me u gotovo sve stanove u haremu da ih

posavjetujem o slikama, što sam i učinio uz odgovarajuću naplatu. Na taj način
smo sklopili nova prijateljstva s kraljevskim gospama i značajno uvećali naše
bogatstvo.

Kralj je čuo za dekoracije i došao ih vidjeti. Lostris mu je pokazala svoje

sobe. Faraon je opazio novu klupicu na vodi,a moja se gospodarica toliko
njome ponosila i kad ju je upitao da mu pokaže čemu služi, učinila je to bez
oklijevanja,sjela je smijući se i ispustila zvučan mlaz u kanalić. Bila je još
toliko
naivna i nije shvaćala učinak koji je ta demonstracija proizvela na njenoga
kraljevskog supruga. Shvatio sam po njegovom izrazu da će svaki moj pokušaj
da ga pokolebam duže od obećanih devedeset dana,naići na goleme poteškoće.
Nakon posjeta faraon je sjeo ispod sjenice i popio vrč vina, veselo se smijući
šaljivim riječima moje gospodarice i naposljetku mi se obratio.

"Taita, moraš mi sagraditi vrt i sjenicu kao što su ovi, ali znatno veće. I
kad već to radiš, napravi i meni klupicu nad vodom."

Kad je konačno odlazio, naredio mi je da ga otpratim dio puta, pod

izlikom da želi razgovarati o novom vrtu. Ali, predosjećao sam o čemu se
radi.Čim smo napustili harem, počeo je govoriti.

"Noćas sam sanjao tvoju gospodaricu", reče. "A kad sam se probudio,
opazio sam da je moje sjeme bilo razliveno po plahtama.To mi se nije dogodilo
još otkad sam bio dječak. Mala lisica je počela obuzimati moje misli u snu i na
javi. Ne sumnjam da mogu napraviti sina s njom i osjećam da više ne treba
odugovlačiti.Što misliš o tome, doktore?Zar još nisam spreman za taj
pokušaj?"

"Preporučam ti da se pridržiš tih devedeset dana apstinencije,

veličanstvo. Pokušati ranije bila bi ludost." Bilo je opasno nazvati ludošću
kraljevu želju, ali morao sam ga nužno zaustaviti. "Bilo bi vrlo neoprezno
upropastiti svaku mogućnost uspjeha zbog tako kratkog razdoblja..." Na koncu
sam ga uvjerio, ali kad sam odlazio, bio je još tužniji nego obično.

Kad sam se vratio u harem,obavijestio sam svoju gospodaricu o

kraljevim namjerama,tako sam je dobro pripremio da prihvati neizbježno, pa
nije bila previše uznemirena.Bila se već pomirila s ulogom kraljeve ljubimice,
a proročanstvo da će joj zatočeništvo na otoku Elefantinu završiti učinilo joj je
to podnošljivijim.

Istinu govoreći, naš boravak na otoku nipošto nije bio zatočenički. Mi

Egipćani smo najciviliziraniji narod na svijetu i dobro se odnosimo prema
našim ženama.Čuo sam da su drugi, Huriti, Kušiti i Libijci, na primjer, vrlo
okrutni prema svojim ženama i kćerima. Libijci su od harema napravili pravi
zatvor u kojem žene provode cijeli život ne vidjevši muškarce, osim eunuha i
svojih sinova. Kažu da čak ni mužjaci pasa i mačaka ne smiju ući, tolika je
posesivna opsjednutost tih muškaraca. Huriti su još i gori. Ne samo što zatoče
svoje žene i prisiljavaju ih da se pokriju od gležnjeva do zapešća, već moraju
obvezatno biti pokrivene čak i unutar harema, tako da im samo muž može

vidjeti lice. Primitivna plemena iz Cusha zaslužuju, pak, najveću osudu. Kad
žene zađu u doba puberteta, obrezuju ih na najdivljačkiji mogući način, izrežu
im klitoris i male usmine da bi uklonili sjedište spolnog užitka,tako da nikad
ne požele prevariti muža. Možda to izgleda nemoguće, ali vidio sam svojim
očima učinak takvog brutalnog kirurškog zahvata. Trgovci robljem su uhvatili
tri služavke moje gospodarice nakon što su sazrile, a očevi su ih nožem bili
operirali. Kad sam im pregledao ožiljke, bio sam zgrožen, a moj instinkt vidara
je bio duboko povrijeđen sakaćenjem toga božanskog remek djela ljudskog
tijela. Opazio sam da takvo obrezivanje ne postiže zadani cilj, jer izgleda da
lišava žrtvu najljupkijih ženskih osobina, pretvarajući ih u hladne,
proračunane i okrutne osobe, ukratko, pravi od njih bespolna čudovišta

Mi Egipćani, naprotiv, slavimo svoje žene i odnosimo se prema njima,

ako već ne kao ravnopravnima,a ono barem s poštovanjem.Nijedan muškarac
ne smije tući ženu bez sudačke dozvole, a dužan ju je odijevati, hraniti i
uzdržavati ovisno o svom položaju u društvu. Žena jednog kralja ili plemića
uopće nije zatočena u haremu, u pratnji svoje sljedbe smije šetati po gradu ili
selu. Nije primorana skrivati svoju ljepotu, a ovisno o trenutnoj modi i njenim
hirovima, može sjesti za mužev stol s otkrivenim licem i grudima i zabavljati
goste razgovorom i pjevanjem.Smije posjedovati robove,zemlje i bogatstva
neovisno od suprugove imovine, iako djeca pripadaju samo njemu. Može ići na
pecanje, u lov sa sokolima, pa čak i na gađanje lukom i strijelom,zabranjene su
joj samo muške aktivnosti poput hrvanja i mačevanja. Postoje, logično, stvari
iz kojih je isključena, kao što je bavljenje pravom i arhitekturom, svejedno,
supruga visokog roda je važna osoba, koja ima prava i dostojanstvo, jasno je
da se to ne odnosi za priležnicu ili na ženu običnog čovjeka, koje imaju ista
prava kao i vol ili magarac. Stoga smo moja gospodarica i ja slobodno mogli
lutati kuda smo zaželjeli i istraživati gradove blizance na obje obale Nila i
okolna sela.

Moja gospodarica je postala veoma popularna u Elefantinu,obični ljudi

su se tiskali oko nje tražeći njen blagoslov i darove. Pljeskali su njenoj
ljupkosti i ljepoti, kao što se to događalo u Tebi. Lostris mi je naredila da
uvijek sa sobom nosim veliku vreću sa slatkišima koje je dijelila svoj djeci
ispaćenog izgleda. Gdje god da smo pošli, bili smo okruženi mnoštvom djece
koja su skakutala i cičala. Često bi zasjela na prag nekog skromnog kućerka u
društvu žena, ili ispod stabla u polju nekog ratara i slušala bi njihove
žalbe,prvom prilikom ih je prenosila kralju koji bi se gotovo uvijek smiješio s
blagošću i prihvaćao ispraviti nepravdu kako mu je ona preporučala.Lostris je
tako stekla reputaciju pokroviteljice običnog puka. Čak i kad je prolazila
najsiromašnijim četvrtima, ostavljala bi za sobom osmijeh i vedrinu.

Ponekad smo išli na pecanje s čamcem u lagune stvorene bujicama Nila,

ili smo postavljali vabila za divlje patke. Izradio sam joj poseban luk,
prilagođen njenoj snazi. Naravno da se nije mogao usporediti s Lanatom koji
sam zamislio za Tanusa. Svejedno, bio je pogodan za močvarnu divljač.
Plemenita Lostris je bila spretniji strijelac od mnogih muškaraca i rijetko bi
odapela strijelu a da ja nisam morao otplivati po patku ili gusku. Čim je neka
čaplja uzletjela iz barice skrivene medu trskom, Lostris bi uzela jednog sokola
i poljubila ga u zakukuljenu glavu.

"Leti hitro i nemoj pogriješiti, ljepotane moj!",šaptala je,zatim je skinula

kukuljicu koja je zaklanjala ponosne žute oči i hitnula u zrak malog, divnog
ubijača. Zatim smo čekali,i očarano gledali kako se sokol visoko uspinje iznad
plijena, skuplja krila i strmoglavljuje se brzinom zbog koje se činilo da vjetar
pjeva po njegovom šarenom perju. Zvuk udara dopirao je sve do nas, čak i s
udaljenosti od dvjesto koraka.Vrtlog ljubičastog perja se uzdizao prema
plavetnilu neba i zatim se rasuo poput dima nošenog lahorom s rijeke. Sokol je
stezao plijen u pandžama i njime bi udario o tlo.Moja je gospodarica
pobjedonosno vriskala i otrčala bi vratiti sokola, mazila ga je i hvalila i davala
mu da pojede čapljinu glavu.

Volim sva stvorenja u vodi, na kopnu i u zraku. I moja je gospodarica

gajila takve osjećaje. Često sam se pitao zašto je onda toliko voljela lov? Nisam
nikad tome našao odgovora. Možda je to zbog toga što je čovjek, a isto tako i
žena, najopakiji grabežljivac.Osjećamo sličnost sokolu, tako lijepom i hitrom.
Bogovi su odredili sokolu čaplje i guske kao pravedan plijen. Na isti način
čovjek je gospodar svih drugih stvorenja na zemlji. Ne možemo zatomiti
instinkt koji su nam božanstva dodijelila.Još otkad je bila vrlo mlada i kad je
tek stekla potrebnu snagu i izdržljivost,uvijek sam dopuštao Lostris da prati
mene i Tanusa u lov i pecanje.

Nekoliko godina ranije Tanus i ja smo pribavili napuštenu ribarsku

kolibu na rubu močvare, nizvodno od Karnaka i pretvorili je u našu lovačku
kućicu.To mjesto je bilo smješteno nedaleko od ruba pustinje, a iz našega
udobnog uporišta mogli smo pecati u laguni, loviti divlje ptice ili puštati
sokole na plemenite velike droplje usred pustinje. U početku je Tanus
negodovao zbog toga što nam se nametala neka devetogodišnja
djevojčica,mršava i ravna poput dječaka. li, poslije se navikao na njenu
prisutnost i čak mu se činilo komotnim imati na raspolaganju nekoga tko će ići
u kupovinu i obavljati dosadne kućanske poslove.Malo pomalo,Lostris je
naučila tajne života na otvorenom, pa je čak i prepoznavala po nazivu svaku
ribu i svaku pticu,znala se služiti ostima ili lovačkim lukom isto takvom
spretnošću.Naposljetku se Tanus ponosio njome, kao da je bila njegova
zamisao da je pozovemo da nam se pridruži. Lostris je bila s nama na crnim
kamenitim brežuljcima iznad riječne doline onog dana kad je Tanus ulovio
ubijača stoke. Lav je bio stari unakaženi mužjak crne grive koja se vijorila na
vjetru poput žitnog polja, a rika mu je podsjećala na grmljavinu iz neba. Pustili
smo čopor pasa i slijedili smo ih dok su lavežom natjerali lava da pobjegne s
ispaše na obali Nila gdje je ubio posljednjeg mladog bika. Psi su ga blokirali u
dnu jednog klanca.Lav se okomio na nas kad smo se približili i bacio se u
napad prošavši posred pasa.Dok je ričući hitao prema nama, moja je
gospodarica neustrašivo ostala na korak iza Tanusa, s napetim malim lukom.
Razumije se da je Tanus ubio zvijer, probovši joj grlo strelicom odapetom iz
Lanate,no, obojica smo bili zadivljeni Lostrisinom hrabrošću. Tog je dana,
najvjerojatnije, Tanus prvi put otkrio svoje prave osjećaje prema njoj, dok je
mojoj gospodarici lov zauvijek ostao vezan uz taj prizor i uspomene na svoga

dragog. Od tog je vremena postala strastveni lovac. Naučila je od Tanusa i

mene poštovati i voljeti divljač, ali i da je ne muči osjećaj krivice kad se
koristila svojim pravom nad drugim zemaljskim stvorenjima, da ih
upotrebljava kao životinje za vuču, da se njima hrani ili da ih progoni kao
plijen. Mi možemo imati prevlast nad životinjama, ali istovremeno svi smo mi
faraonovo stado i nitko mu ne smije odbiti poslušnost.
Devedesete noći, kralj je poslao Atona da pozove moju gospodaricu.
Kako je bio moj prijatelj,a obožavao je moju gospodaricu,Aton me bio ranije
upozorio, pa sam je mogao pripremiti za konačan čin prilično vremena
unaprijed. Posljednji sam put sam djevojci objasnio što je očekuje i kako se
mora ponašati. Nakon toga sam joj nanio pomadu koju sam čuvao za ovu
priliku.To nije bilo samo sredstvo za umirenje, već je sadržavalo i esenciju
jedne trave koju sam prepisivao pacijentima za umirenje zubobolje i ostalih
bolova.Taj lijek je mogao i ublažiti osjetljivost.Lostris se hrabro ponijela sve
do trenutka kad se Aton pojavio na pragu njene sobe,zatim mi se obratila, a oči
su joj bile pune suza. "Ne mogu otići sama, Taita. Bojim se. Molim te, Taita,
pođi sa mnom."

Bila je blijeda ispod šminke koju sam joj pažljivo nanio i toliko je drhtala
da su joj zubi cvokotali.

"Gospodarice, znaš da to nije moguće. Faraon je poslao po tebe. Ovog ti

puta ne mogu pomoći." Aton joj je priskočio u pomoć.

"Možda te Taita može pričekati u predsoblju kraljeve odaje, a ja ću mu

praviti društvo. Naposljetku, on je kraljev liječnik, pa će možda njegove usluge
biti potrebne", predložio je umilnim glasom, a moja se gospodarica uspela na
prste i poljubila ga u bucmasti obraz.

"Tako si dobar, Atone", prošaptala je, a on je pocrvenio.

Lostris me držala za ruku dok smo slijedili Atona u labirintu hodnika

koji su vodili do kraljevskog stana.Kad smo stigli do predsoblja,jače mi je
stegnula ruku,a zatim je izmakla i krenula prema pragu.Zastala je i okrenula se
gledajući me.Nikad mi se nije činila tako očaravajućom,toliko mladom i
ranjivom.Osjećao sam kako mi se srce kida,ali sam se osmijehnuo da je
ohrabrim.Okrenula se i prošla kroz zastore.Čuo sam kako je kralj nešto
promrmljao dok je primao i šapat njenog odgovora.

Aton me posjeo na klupicu ispred jednog stola i bez riječi postavio

između nas ploču za igru bao. Igrao sam rastreseno, pomičući izbrušene
kamenčiće po utorima i Aton je pobijedio tri partije,jednu za drugom.Do tada
me rijetko znao pobijediti ali su me odvraćali glasovi koji su dopirali iz sobe
pokraj nas, iako su bili pretihi da bih mogao razaznati riječi. Čuo sam zatim
jasno riječi svoje gospodarice, kao što sam joj i preporučio: "Molim te,
veličanstvo, budi nježan sa mnom.Preklinjem te, nemoj mi zadati boli.”

Ta je molba bila toliko dirljiva da se čak i Aton nakašljao i obrisao nos

rukavom, dok sam se ja jedva zadržavao da ne skočim i poletim u kraljevsku
sobu da izbavim Lostris. Neko je vrijeme vladala tišina, a onda se začuo bolan

krik koji mi je razdirao dušu.I ponovno je zavladala tišina.Aton i ja smo bili

pognuti nad pločom za bao, a ja se više nisam pretvarao da igram. Ne znam
koliko smo čekali,ali moralo je biti posljednje bdijenje te noći kad sam
konačno čuo kako starčevo hrkanje dopire iza zastora.Aton me pogledao,
kimnuo glavom i ustao.Prije nego što je stigao do zastora, oni su se rastvorili, a
moja se gospodarica pojavila i krenula prema meni.

"Odvedi me kući, Taita", prošapta.

Podigao sam je bez razmišljanja, a ona mi je obavila ruke oko vrata i

naslonila glavu na moje rame, kao što je radila dok je bila djevojčica. Aton je
uzeo jednu uljanicu i osvjetljavao nam put na povratku u harem,ostavio nas je
na pragu sobe moje gospodarice. Položio sam je na postelju i dok je drijemala,
nježno sam je pregladao. Bilo je malo krvi na njenim svilenkastim butinama,
ali je već bila zgrušana.

"Je li te boljelo, mala moja?", upitao sam je potiho. Lostris je otvorila oči i
odmahnula glavom. Nenadano mi se nasmiješila.

"Ne znam zbog čega se o tome toliko priča", promrmljala je. "Na koncu,
nije bilo mnogo gore od upotrebe tvoje klupice na vodi,a nije ni trajalo ništa
duže. Sklupčala se i zaspala,ne dodavši ništa više.Gotovo da nisam zaplakao od
olakšanja.Moje pripreme i trave pomogle su joj da prebrodi taj ispit bez štete
za njeno tijelo i duh.

Idućeg jutra otišli smo u lov sa sokolima kao da se nije dogodilo ništa
čudno. Lostris je tu temu načela samo jednom tijekom dana. Dok smo
objedovali na obali rijeke, upita me zamišljeno.

"Misliš li da će ovako biti i s Tanusom, Taita?"

"Neće, gospodarice.Ti i Tanus se volite.Bit će veoma različito.Bit će to

najdivniji trenutak u tvom životu", uvjeravao sam je.

"Da, znam u dubini svog srca da mora biti tako", promrmljala je.

Nehotice smo oboje pogledali prema sjeveru, duž Nila, prema Karnaku
koji se nalazio iza horizonta.Iako sam bio svjestan obveza koje imam prema
Tanusu, život na otoku je bio toliko idiličan,a tako privlačno društvo moje
gospodarice, da sam stalno odgađao odlazak pod izlikom da me još uvijek
trebala. Uistinu, iako ju je faraon pozivao svake noći, moja je gospodarica bila
izdržljiva i otporna i imala je snažan instinkt preživljavanja. Vrlo brzo je
naučila kako zadovoljiti kralja,ostajući istodobno emotivno nepovrijedena.
Nisam joj bio potreban u mjeri u kojoj me Tanus trebao.Dapače, sama je
počela inzistirati da napustim Elefantin i otplovim niz rijeku.

Odugovlačio sam to sve dok se jedne večeri, nakon dana provedenog s

kraljem izvan dvora, nismo vratili kasno u palaču.Provjerio sam jesu li mojoj
gospodarici pripremili kupku i večeru,prije nego sam pošao u svoju sobu.
Uđoh, a opojan miris manga i šipka širio se zrakom. U sredini se nalazila velika
pokrivena košara koja je vjerojatno bila puna mog omiljenog voća.Nisam se

začudio,jer ne bi prošao dan,a da netko ne pošalje poklon meni i mojoj

gospodarici.Upitao sam se tko bi to mogao biti i narasle su mi zazubice, kad je
jedan drugi mirisavi dah dopro do mojih nosnica. Nisam jeo od podneva.
Podigao sam poklopac i uhvatio najveći i najzreliji šipak no skliznuo mi je iz
ruke i pao na pod.Tada sam začuo bijesno siktanje, a velika crna kugla s
treperavim spiralama i sjajnim krljuštima iskočila je iz košare i bacila se na
moje noge.Bacio sam se natraške, ali nisam bio dovoljno brz. Razjapljeno
ždrijelo je udarilo u kožnu petu moje sandale s tolikom silinom da sam zamalo
izgubio ravnotežu. Oblak otrova je štrcnuo iz zakrivljenih ralja, a otrovna i
smrtonosna tekućina mi je smočila gležanj no, idućim skokom sam uspio
izbjeći drugi napad koji je uslijedio odmah nakon prvog. Bacio sam se uza zid
u kutu sobe. Ja i kobra stajali smo sučelice. Zmija je do polovice bila uvijena u
spiralu, ali prednji joj je dio bio izdignut do visine mog ramena. Na raširenoj
kapuljači vidjele su se široke crne i bijele pruge koje su je krasile. Piljila je u

mene staklastim očima kao stravičan crni ljiljan, a ja sam shvatio da stoji
između mene i jedinih vrata u sobi. Istina je da se neke kobre drže u kućama
kao pitome životinje.Kreću se slobodno po kući i hvataju miševe i štakore, piju
mlijeko iz vrčeva i postaju pripitomljene poput mačića. Druge se, naprotiv,
krote mučenjem i draženjem, pa postaju smrtonosan instrument plaćenih
ubojica. Ni najmanje nisam sumnjao o vrsti kobre koja mi je stajala nasuprot.
Pomaknuo sam se duž zida pokušavajući proći pored nje i da se spasim. Kobra
se bacila prema meni,razjapljeno ždrijelo bilo je blijedožute boje i kapljice
otrova kapale su s vrhova zuba. Zaurlao sam od užasa dok sam se jednim
skokom povlačio i ponovno se sklonio u kut. Zmija se odmah povukla i opet
podigla i dalje stojeći između mene i vratiju. Znao sam da su njene otrovne
vrećice dovoljno pune i da bi mogla ubiti stotinu snažnih ljudi. Dok sam je
gledao počela se lagano odmotavati i gmizati po podu prema meni, uzdignute
glave i stravičnim očima uperenim u mene. Vidio sam kako jedna od ovih
zmija hipnotizira pticu močvaricu sve dok ova nije ni pokušavala uteći i ostala
je čekajući, pomirena sa sudbinom. I ja sam bio paraliziran. Nisam se mogao ni
pomaknuti, ni vikati dok je smrt gmizala prema meni. Odjednom sam opazio
neku kretnju iza kobre koja je lelujala. Moja gospodarica Lostris se pojavila na
pragu, privučena mojim prvim užasnutim krikom. Glas mi se vratio i viknuo
sam joj.

"Čuvaj se! Ne prilazi!" Nije me poslušala. Jednim je pogledom shvatila

što se događa.Da se samo za trenutak pokolebala ili bila neodlučna i zmija bi
me napala po treći i posljednji put. Moja gospodarica je večerala kad me čula
kako vičem u pomoć. Sad je stajala tamo, s polovicom oljuštene dinje u jednoj
ruci i srebrenim nožem u drugoj i reagirala je instinktom i spretnošću pravog
lovca. Tanus ju je naučio da se oslobodi nespretnog načina bacanja, tipičnog za
žene,i tako je Lostris hitnula dinju snažno i precizno poput nekog tko je
navikao bacati koplje. Plod je pogodio kobru iza kapuljače i za trenutak ju je
oborio na popločani pod.Zatim se, brzinom kojom se odapinje iz luka,ponovno
uspravila, okrenuvši se svojom užasnom glavom prema njoj i munjevito
sunula u napad prema njoj. Konačno sam se prenuo od ošamučenosti i krenuo
joj u pomoć, ali bio sam prespor. Služeći se repom kao osloncem, kobra se
bacila razjapljenog ždrijela i otrovom koji je u finoj maglici štrcao iz

uspravljenih zuba. Moja je gospodarica ustuknula, spretno kao gazela koju

progoni gepard. Kobra je promašila i u jednom trenutku je zbog zaleta pala
pred njene noge, ispružuvši se svim svojim ljuskavim tijelom. Ne znam kakva
je snaga njome upravljala, ali mojoj gospodarici hrabrosti nikad nije
uzmanjkalo. Prije nego što se kobra uspjela pribrati, ona je poskočila i s obje
noge obuvene u sandale sletjela joj na glavu, priklještivši je na pločice svom
svojom težinom. Možda se ponadala da će joj slomiti kralježnicu, ali kobrino je
tijelo bilo široko poput njenog zapešća, a bila je elastična kao Rasferov bič.
Iako joj je glava bila sputana, ostali dio njenog dugačkog tijela jednim trzajem
joj se obmotao oko noge. Neka druga žena s manje razuma i hrabrosti
pokušala bi se izbaviti iz tog odvratnog stiska. Ali, da je tako učinila, moja bi
gospodarica bila mrtva, jer bi kobra, čim bi joj glava bila slobodna, krenula u
smrtonosni napad. Lostris, međutim, čvrsto je stajala na nogama, raširila ruke
i povikala.

"Taita, pomozi mi!" Već sam bio dotrčao nasred sobe; bacio se i uronio
ruke u zmijinu spiralu koja je obavijala Lostrisine noge, zatim sam prevukao
rukama preko njenog vijugavog tijela do točke gdje je prelazilo u vrat. Ščepao
sam je s obje ruke i stisnuo za grlo isprepletenih prstiju.

"Uhvatio sam je!", povikao sam, gotovo izvan sebe od užasa i

gađenja,dok se to hladno i ljuskavo biće otimalo mojem stisku. "Uhvatio sam
je! Makni se! Brzo!"
Moja je gospodarica odmah odskočila,a ja sam se pridigao stišćući zmiju
mahnitom silinom i pokušavajući držati njeno razjapljeno ždrijelo podalje od
mojeg lica. Njen mi se rep ovio poput biča oko ramena i vrata, prijeteći da će
me zagušiti dok sam čvrsto držao glavu. Sad je zmija pronašla oslonac, a njena
je snaga bila zastrašujuća. Shvatio sam da je ne mogu više zadržati, iako sam je
s obje šake stezao za grlo. Malo pomalo, oslobađala je glavu, neumoljivo je
povlačeći kroz moje prste. Znao sam da će, čim se oslobodi mog stiska,
nasrnuti na moje nebranjeno lice.

"Ne držim je više!",zaurlao sam, više sebi nego Lostris.Držao sam je

ispruženih ruku, ali ona se približavala mom licu, primičući se mojim očima,
dok je nanovo prikupljala snagu i stezala me za grlo, a glava joj je izmicala iz
mojih ruku. Iako su mi zglavci pobijeljeli od žestine stiska, zvijer je bila tako
blizu mog lica da sam vidio kako joj se zubi miču u ždrijelu. Kobra može
uspraviti ili sklopiti zube po potrebi,bile su to bijele koštane igle, a blijedi
mlazovi otrova bljeskali su na njihovim vrhovima.Znao sam da bi me i jedna
jedina kap otrova,ako mi uđe u oči, oslijepila, a bol koja žari bi me dovela do
ludila. Odmaknuo sam zmijinu glavu od mog lica i mlaz otrova se izgubio u
zraku. Ponovno sam povikao u očajanju."Zovi nekog roba da mi pomogne!"

"Na stol..."Moja se gospodarica približila."Drži joj čvrsto glavu na stolu."

Pretrnuo sam.Mislio sam da je poslušala moju molbu i otrčala potražiti
pomoć,međutim, bila je pored mene i još je u ruci držala srebreni nož. Ponio
sam kobru sa sobom i teturajući otišao do niskog stola te kleknuo pored njega.
Uspio sam krajnjim naporom pritisnuti joj glavu na rub i čvrsto je držati. Na

taj je način moja gospodarica raspolagala panjem na kojem je mogla

upotrijebiti nož. Udarila je po vrhu vrata, odmah iza te užasne glave. Zmija je
osjetila bol i udvostručila napore. Elastična spirala se febavila oko moje glave,
a iz ralja su izlazili siktavi dahtaji koji su nas gotovo zaglušivali. Buka se
miješala sa štrcanjem otrova koji je curio iz gubice. Oštrica je, iako mala, bila
vrlo oštra i ljuskavo meso se rastvorilo. Ljigava krv mi je preplavila prste, ali
se oštrica zabila sve do kosti kralježnice. Svim svojim snagama i licem
zgrčenim od napora, moja je gospodarica prepilila kost,ali su ruke bile
sklizave zbog krvi. Osjetio sam kako mi je glava iskliznula. Zmija se oslobodila,
a u istom času oštrica je pronašla pregib između kralježaka i prerezala. Glava
se držala samo komadićem kože i bacakala se lijevo i desno uslijed kobrinog
grčenja.Iako je glava konačno bila odvojena od tijela,zubi su se i dalje pokretali
i kapali otrovom, a najmanji dodir bi bio dovoljan da ih zarije u moje meso.
Ščepao sam tijelo krvavim prstima i u posljednjem trenutku sam ga uspio
otrgnuti sa svog grla i baciti na pod. Dok sam uzmicao prema vratima,
životinja se i dalje groteskno koprcala, uvijala u klupko i migoljila.

"Sve u redu, gospo moja?", upitao sam, ne usuđujući se odvojiti pogled

od te drhtave mase. "Je li ti možda koja kap štrcnula u oči ili na kožu?"

"Ne, sve je u redu", prošaptala je. "A ti, Taita?" Uzbunio me toliko ton
njenog glasa da sam zaboravio na opasnost kojoj sam bio izložen. Zagledao
sam joj se u lice. Reakcija je već ovladala njome,počela je drhtati. Njene tamne
oči bile su iskolačene na njenom blijedom licu.Morao sam pronaći načina da je
oslobodim straha zbog kojeg je još bila paralizirana.

"Dobro", kazao sam.”Tako smo riješili problem sutrašnje večere. Vrlo mi

se sviđa pečena kobra."

Za tren se zapiljila u mene, a potom je prasnula u histeričan, vrištav

smijeh. Ni ja nisam mogao zaustaviti smijeh. Zagrlili smo se i dalje se smijući
dok nam suze nisu potekle niz obraze.Nisam je htio povjeriti kuharu, pa sam
osobno pripremio kobru. Oderao sam je ,izvadio utrobu, nadjenuo je divljim
češnjakom,raznim travama i s malo masti iz ovnovog repa.Zatim sam je u
kolutovima zavio u listove banane i sve prekrio slojem navlažene gline. Nakon
toga sam zapalio vatru nad glinom i pustio da gori cijeli dan. Uvečer, kad sam
otvorio stvrdnuti omot,navrla mi je slina od mirisa koji je dolazio od mekanog
bijelog mesa.Tkogod je ručao za mojim stolom tvrdio je nikada nije jeo
ukusnija jela od lovih koje sam pripremao,a kako bih mogao proturječiti
svojim prijateljima?Poslužio sam filete svojoj gospodarici uz vino od pet vrsta
palme koje je Aton pronašao u faraonovom skladištu. Plemenita Lostris je
zatražila da sjednem uz nju ispod sjenice,I prisustvujem večeri. Uvjerili smo se
da je bilo ukusnije od krokodilovog repa, pa čak i od mesa grgeča iz Nila.Tek
kad smo završili s jelom i poslali ostatak njenim služavkama,počeli smo
pretresati tko mi je mogao poslati na poklon košaricu s voćem. Pazio sam da je
ne uznemirim, pa sam se našalio.

"Morao je to biti netko kome se ne sviđa moje pjevanje". Ali Lostris se

nije dala lako zavarati.

"Ne glumi ludu, Taita. To je jedna od rijetkih koja ti ne ide i od ruke.

Mislim da znaš tko je to bio, a mislim da znam i ja." Zurio sam u nju. Uvijek
sam je štitio od istine. Pitao sam se što je i mogla naslutiti.

"To je bio moj otac."Rekla je to tako sigurnim glasom da nisam mogao

zanijekati. "Pričaj mi o njemu, Taita. Reci mi sve što bih trebala znati o njemu,
a što mi se nisi usudio otkriti."

Na početku mi je bilo teško.Čitav jedan život u povlačenju se nije mogao

izbrisati u trenutku.Još uvijek nisam mogao shvatiti da više nisam u vlasti
plemenitog Intefa. Koliko god da sam ga uvijek mrzio iz dna duše, on je vladao
mojim tijelom i dušom još otkako sam bio dijete i osjećao sam neku čudnu
lojalnost prema njemu koja me priječila da slobodno govorim protiv njega.
Blijedo sam pokušavao zavlačiti Lostris s posve neodređenom pričom o
nezakonitim djelima njenog oca, ali me ona nestrpljivo prekinula.

"Ma, hajde! Nemoj misliti da sam glupa.Znam mnogo više o mome ocu
nego što misliš.Vrijeme je da otkrijem i ostalo.Naređujem ti da mi kažeš sve."

Poslušao sam.Bilo je toliko stvari koje sam joj morao reći, da se pun
mjesec popeo visoko na nebu prije nego što sam završio.Ostali smo dugo u
tišini nakon toga.Nisam ništa prikrio i nisam pokušavao nijekati ili
opravdavati udio koji sam u svemu i sam imao.

"Ne čudi me što želi da umreš",promrsila je naposljetku Lostris. "Znaš

dovoljno da ga možeš uništiti." Opet je zašutjela, a onda nastavila."Moj otac je
čudovište.Kako je moguće da sam različita od njega? Zašto, budući da sam
njegova kći, i mnome ne vladaju isti neprirodni porivi?"

"Moramo to zahvaliti svim bogovima.Ali, gospodarice, ne prezireš li

mene zbog svega što sam učinio?"Dodirnula me za ruku.

"Zaboravljaš da te poznajem oduvijek,od kada je majka umrla pri mom

rođenju.Znam kakav si uistinu.Bio si prisiljen raditi sve što ti je moj otac
naređivao. Zbog toga ti rado opraštam." Ustala je i počela nemirno šetkati oko
jezerceta s lopočima. Konačno se vratila k meni.
"Tanus je u strašnoj opasnosti zbog mog oca.Nisam to shvaćala u
potpunosti sve do ove večeri.Nužno je obavijestiti ga da bi se mogao
zaštititi.Moraš odmah poći k njemu, Taita, ne okolišajući ni dana.”

"Gospodarice...", počeo sam, ali me ona prekinula. "Ne, Taita, ne

namjeravam slušati tvoja vješta opravdanja.Sutra krećeš u Karnak."

I tako sam idućeg jutra, prije nego što je sunce izišlo, otišao sam na
pecanje čamcem,na način da me barem tucet robova i stražara vidjelo kad sam
napuštao otok.U jednoj bari u laguni otvorio sam kožnu vreću u koju sam
sakrio mačka koji se sprijateljio sa mnom.To je bila stara i bolesna životinja
koju je mučila šuga i gnojne upale po ušima,pa sam prije nekog vremena
odlučio da mu prekratim muke.Pružio sam mu komadić sirovog mesa
umočenog u esenciju dature.Držao sam ga u krilu i gladio dok je jeo i preo.Čim

je kliznuo u smrt ni ne primijetivši,prerezao sam mu grlo.Po čamcu sam prolio

krv i bacio lešinu u vodu,znao sam da će je krokodili požderati.Zatim sam
ostavio osti, udice i ostalu opremu na čamcu,odgurao ga prema sporoj struji i
kad sam prošao pličinom kroz papiruse, stigao sam do kopna.Dogovorili smo
se da će moja gospodarica pričekati do noći prije nego li oglasi uzbunu.Tek će
sutradan u podne pronaći čamac poprskan krvlju i zaključit će da me
požderao krokodil ili da me ubila neka banda Svraka.

Kad sam stigao do obale, odjenuo sam odjeću koju sam ponio sa sobom.
Domislio sam se da ću odglumiti Ozirisovog svećenika,često sam oponašao
njihov ukočeni hod i pompozne kretnje kad sam nasmijavao svoju
gospodaricu.Bila mi je dostatna vlasulja, malo šminke i pogodan kostim da
obavim preobražaj. Svećenici su uvijek u pokretu niz ili uz rijeku, putovali su
od jednog do drugog hrama i prosili, ili bolje rečeno, zahtijevali milodare na
svom putu. Neću pobuditi ničiju znatiželju, a prerušavanje mi može pomoći da
izbjegnem napad Svraka koji zbog praznovjerja više vole ostaviti svećenike na
miru.Obišao sam lagunu i ušao u zapadni grad prošavši kroz najsiromašniju
četvrt.Čim sam stigao u luku, obratio sam se zapovjedniku jedne teglenice na
koju su tovarili vreće žita i žare s uljem.Uz uobičajenu osornost zatražio sam
besplatan prijevoz do Karnaka u ime božje, kapetan je slegnuo ramenima i
pljunuo na palubu, ali mi je dopustio da se ukrcam. Svi su se ljudi pomirili s
iznudama svećenika,preziru mantijaše,ali se boje njihovih duhovnih i
svjetovnih moći.Neki smatraju da svećenstvo ima moći koje se mogu mjeriti
čak i s faraonovim.

Bio je pun mjesec,a kapetan teglenice je bio hrabriji pomorac od

admirala Nembeta.Nismo se sidrili da prenoćimo.Pogonjeni lahorom i bujicom
Nila, brzo smo putovali i petog smo dana obišli riječni rukavac i ugledali pred
nama grad Karnak.Grčio mi se želudac kad sam sišao na kopno, jer to je bio
moj grad,a svi prosjaci i besposličari su me dobro poznavali. Da me netko
prepoznao, plemeniti Intef bi to saznao i prije nego što bih stigao do gradskih
vrata. Prerušavanje me zaštitilo, a izabrao sam i pokrajnje ulice da stignem do
Tanusove kuće kod stožera njegovog odreda. Vrata nisu bila zabravljena i ušao
sam kao da na to imam pravo i zatvorio sam ih za sobom. Skromno
namještene sobe bile su napuštene i nisam ništa našao što bi mi pomoglo da
mu uđem u trag.Očigledno je Tanus otputovao prije mnogo vremena, možda
otkako smo moja gospodarica i ja otputovali iz Karnaka.Mlijeko u vrču pored
prozora se zgusnulo i osušilo kao tvrdi sir,a korica kruha na tanjuru bila je
prekrivena plavkastom plijesni.Koliko sam mogao vidjeti ništa nije
nedostajalo, čak je i luk Lanata bio obješen na kuku iznad kreveta. Bilo je vrlo
čudno da ga je Tanus ostavio,jer ga je smatrao produžetkom svog tijela. Sakrio
sam ga u tajni pretinac ispod kreveta koji sam namjerno napravio kad se
Tanus preselio u taj smještaj. Nisam se htio kretati po danu gradom, pa sam
ostao u kući cijelo poslijepodne, a vrijeme sam utrošio na čišćenje prašine i
prljavštine koja se bila nakupila.

Kad se smračilo, skrivećki sam izišao i sišao do rijeke. Odmah sam uočio
da je Horusov Dah bio ukotvljen, bilo je očito da je sudjelovao u bitkama od
posljednjeg puta kad sam ga vidio i da je pretrpio oštećenja u borbi. Pramac je

bio polomljen, a oplata je u sredini bila napola poguljena. Uzdrhtao sam od

ponosa kad sam vidio da je Tanus nadogradio na trup izmjene koje sam
projektirao. Pozlaćeni metalni rog virio je na pramcu, tek iznad vodene crte.
Po stanju u kojem se nalazio, zaključio sam da je morao napraviti pokolj na
floti Crvenog Pretendenta. Vidio sam, međutim, da ni Tanus, ni Kratas nisu bili
na palubi.U smjeni je bio jedan niži časnik kojeg sam prepoznao, svejedno,
nisam ga htio pozvati.Umjesto toga, krenuo sam u obilazak krčmi koje su
posjećivali mornari oko luke.

Znakovito je, što se tiče morala i svetosti Ozirisovih svećenika, da su me

prihvatili kao čestog posjetitelja u birtijama i javnim kućama. U jednoj od
boljih gostionica prepoznao sam impozantan Kratasov lik. Pio je i kockao se s
grupom drugih časnika.Nisam se približavao i gledao sam ga iz suprotnog kuta
prepunog lokala.U međuvremenu sam morao odbijati ponude mnogih
kreatura obaju spolova koji su nudili užitak, a sve su više snižavali cijenu ne bi
li me naveli da ih slijedim u neku mračnu uličicu i uživam u njihovim čarima.
Nikome, izgleda, nije smetala moja svećenička ogrlica s perlama od plavog
stakla.Kad je konačno Kratas zaželio laku noć svojim drugarima i zašao u
uličicu, slijedio sam ga s olakšanjem.

"Što hoćeš od mene, ljubimče bogova?", zarežao je Kratas prezirnim

tonom dok sam ga sustizao. "Moje zlato, ili moju alatku?" Mnogi su svećenici,
naime, oduševljeno prigrlili novu modu pederastije.

"Uzet ću zlato", odgovorio sam. "Njega imaš više, nego onog drugog,
Kratase." Naglo je stao i sumnjičavo me zagledao. Lice mu je bilo lagano
pocrvenjelo od alkohola.

"Kako znaš moje ime?" Uhvatio me za rame i povukao do jednih

osvijetljenih vratiju da mi prouči lice. Potom mi je strgnuo vlasulju. "Tako mi
bradavica medu Sethovim guzovima, to si ti, Taita!"

"Bio bih ti zahvalan da se uzdržiš od vikanja mog imena cijelom svijetu",

rekoh, a Kratas se naglo uozbiljio.

"Dođi. Idemo mojoj kući!" Čim smo bili sami natočio je dva vrča piva.

"Nisi li već dovoljno popio?", upitah, a Kratas se nasmiješio.

"Sutra ujutro ćemo znati odgovor. Hajde, Taita, ne budi tako strog sa
mnom. Bili smo nizvodno i napali flotu Crvenog Uzurpatora, posljednja tri
tjedna. Hapine mi dobrote, rog koji si smislio čini čuda. Rasparali smo skoro
dvadeset galija i odrubili glave dvjesto lupeža. Iako je to posao od kojeg žeđaš,
cijelo to vrijeme nisam popio ništa jače od vode. Ne možeš mi zamjeriti na
malo piva. Pij sa mnom!"

Podigao je vrč. I ja sam bio žedan. Nazdravio sam, a kad sam popio,
upitao sam ga.
"Gdje je Tanus?" Naglo se uozbiljio. "Tanus je nestao", odgovori.
Pogledao sam ga.

"Nestao? Kako nestao? Nije li vodio napad nizvodno na Nilu?" Kratas je

odmahnuo glavom.

"Ne. Nestao je. Naredio sam svojim ljudima da pretraže svaku kuću i
ulicu u Tebi, i nema ni traga o njemu.Uvjeravam te, Taita, zabrinut sam,
stvarno zabrinut. “

"Kad si ga zadnji put vidio?"

"Dva dana nakon kraljevskog vjenčanja, kad se plemenita Lostris udala

za kralja, uvečer onog dana kad ste otputovali u Elefantin. Pokušao sam
utjerati malo zdravog razuma u onu njegovu glavurdu, ali me nije htio
poslušati."

"Što ti je rekao?"

"Povjerio mi je zapovjedništvo nad Horusovim Dahom i cijelim

odredom."

"Ali, nije mogao..."

"Da, mogao je. Poslužio se autoritetom Sokolovog Pečata." Potvrdio sam.

"I onda? Što je napravio?"

"Pa, sad sam ti rekao. Nestao je."

Otpio sam gutljaj piva dok sam pokušavao razmisliti. Kratas je za to

vrijeme otišao do prozora mokriti. Mlaz je bučno padao na ulicu ispod nas i
začuo se krik gnušanja nekog prolaznika.

"Pazi kuda pišaš, svinjo prljava!" Kratas se nagnuo i priprijetio da će mu

slomiti lubanju. Gunđanje tog čovjeka se brzo udaljilo. Smijući se zbog te male
pobjede, Kratas se vratio do mene, a ja sam ga upitao:

"Kakvog je raspoloženja bio Tanus, kad te napuštao?" Kratas se opet

uozbiljio. "Bio je najcrnjeg i najopasnijeg raspoloženja što sam ikad vidio.
Proklinjao je bogove i faraona. Prokleo je čak i plemenitu Lostris i rekao da je
ona jedna kraljevska kurva."

Naježio sam se. Ipak, znao sam da tako moj Tanus nije govorio, to je bio
glas očaja i razočarane ljubavi.

"Rekao je da ga faraon može dati zadaviti zbog pobune i da bi mu bilo

draže da je tako. Ne, bio je u užasnom stanju i nisam mogao ništa ni reći ni
učiniti da ga utješim."

"I to je sve? Nije ti dao naslutiti što namjerava napraviti?" Kratas je

odmahnuo glavom i natočio si još piva.

"Gdje je završio Sokolov Pečat?", upitao sam. "Ostavio ga je meni. Kazao

je da ne zna što bi s njim. Na sigurnom je, na Horusovom Dahu."
"A što je s drugim našim dogovorima o kojima sam raspravljao s tobom?
Jesi li učinio što sam od tebe tražio?" Kratas je buljio u vrč poput krivca i
procijedio.

"Počeo sam izdavati naređenja, ali nakon Tanusovog nestanka sve mi se

činilo uzaludnim... Osim toga, odonda sam bio i prezaposlen nizvodno na
rijeci."

"Nije tebi slično, Kratase, pokazati se toliko nepouzdanim." Otkrio sam

da je nastup s bolnim negodovanjem prema njemu učinkovitiji od ljutnje.

"Moja gospodarica je računala na tebe.Kazala mi je da se potpuno

pouzdaje u tebe.Kratas je kula snage... To su doslovno njene riječi."

Otkrio sam da takav način djeluje, kao i obično, jer je i Kratas bio jedan
od najvatrenijih obožavatelja moje gospe. Bila mu je dovoljna pomisao da ju je
naljutio, pa da se pokrene.

"K vragu i ti, Taita. Zbog tebe se osjećam kao idiot..." I dalje sam šutio, ali
moja šutnja može biti korisnija od riječi.

"Tako mi Horusa, što želi od mene plemenita Lostris?"

"Ništa više od onog što sam te zamolio prije odlaska u Elefantin", rekoh,
a Kratas je lupio vrčem po stolu.

"Ja sam vojnik, ne mogu napustiti svoje dužnosti i povesti polovicu

odreda u neku ludu pustolovinu. Bilo je drugačije kad je Tanus imao Sokolov
Pečat..." "Sad je taj pečat kod tebe", podsjetio sam ga tihim glasom. Zurio je u
mene. "Ne mogu se služiti njime bez Tanusa..."

"Ti si njegov zamjenik. Tanus ti je dao Pečat da ga upotrijebiš. Znaš što

trebaš učiniti s njim.I onda tako i napravi! Ja ću potražiti Tanusa i vratiti ga
natrag, ali ti moraš biti spreman. Očekuje nas očajnički i krvav zadatak, a
Tanus te treba. Ne smijemo ga razočarati još jednom." Kratas je pocrvenio od
bijesa.

"Natjerat ću te da progutaš ove riječi", obećao je.

"Bit će to najbolje jelo koje mi možeš ponuditi", rekao sam mu.

Volim hrabre i poštene ljude. Tako je lako njima upravljati. Nisam znao
kako mogu održati obećanje da ću pronaći Tanusa, ali ostavio sam Kratasa da
mu piće izvjetri i ponovno sam se zaputio u grad. Opet sam obišao sva mjesta
koja je nekoć posjećivao i ispitivao sam svakog tko ga je mogao vidjeti. Dobro
sam znao u kakav se rizik upuštam raspitujući se o Tanusu i nisam se zavarao
da će mi prerušavanje koristiti u slučaju da naletim na nekoga tko me dobro
poznavao, no, morao sam ga naći. Cijele sam noći kružio okolo, dok i krčme i
bordeli duž rijeke nisu izbacili posljednje pijane klijente i ugasili svjetiljke.
Kad je stigla zora, bio sam umoran i neutješan na obali Nila, u pokušaju da
iznadem neku mogućnost koja mi je promakla.Promukli krik me natjerao da
pogledam uvis. Iznad mene je u letu prolazilo jato gusaka, koje se ocrtavalo na

blijedozlatnim i bakrenim bojama istočnog neba.Taj prizor me podsjetio na

sretne dane kada smo Tanus, moja gospodarica i ja odlazili u lov na divlje ptice
iz močvara. "Glupane!", prekoravao sam se. "Pa sigurno..."
Uličice na tržnici su već bile napučene glasnim mnoštvom. Teba je
najzaposleniji grad na svijetu i nitko ne ljenčari. Tamo pušu staklo, obrađuju
zlato i srebro, tkaju lan i proizvode vaze. Trgovci se pogađaju, odvjetnici
raspravljaju, svećenici pjevaju,a prostitutke se nude. To je vrlo živ i uzbuđujući
grad i ja ga jako volim. Probio sam se kroz mnoštvo raspravljanja dok su
trgovci i zemljoradnici izlagali robu pogledima domaćica i ekonomima
bogatijih kuća. Osjećao se jak miris začina, voća, povrća, ribe i mesa, ponekad
sve prije nego svježih. Goveda su mukala, koze meketale i prilagale svoje
gnojivo kao doprinos ljudskom izmetu koji je tekao po otvorenoj kanalizaciji
prema Nilu. Razmišljao sam o kupovini magarca, jer će to biti duga šetnja po
najtoplijem vremenu u godini, a bilo je nekoliko snažnih životinja na prodaju.
Naposljetku sam odustao od tog nauma, ne samo zbog štednje, već i zato što
sam znao da bi na selu vrijedna životinja mogla privući pažnju Svraka, koji bi
za takav plijen možda i zaboravili religijske obzire. Kupio sam jedino nekoliko
datulja i komad kruha, vreću u koju ću spremiti namirnice i jednu bučicu za
vodu. Zatim sam se ponovno zaputio prema glavnim gradskim vratima.

Nisam ni stigao do njih kad se ispred mene svjetina počela pomicati,

grupa stražara iz palače dolazila je prema nama i služila se štapovima da si
napravi prolaz.Iza njih šestorica robova je kaskajući nosila elegantnu nosiljku,
sakrivenu zastorima.Bio sam prikliješten uza zid i mada sam prepoznao
nosiljku i zapovjednika tjelesne straže, nisam mogao izbjeći susret. Uhvatila
me panika. Mogao bih proći površnu Rasferovu provjeru, no bio sam siguran
da bi me Intef prepoznao unatoč mojem prerušavanju. Pored mene je stajala
neka stara robinja s dojkama koje su izgledale kao velike amfore za maslinovo
ulje i stražnjicom dostojnom jednog vodenog konja. Pomaknuo sam se da se
nekako sklonim iza nje. Namjestio sam vlasulju na oči i pažljivo provirio.
Unatoč strahu, osjetio sam drhtaj profesionalnog ponosa kada sam vidio da je
Rasfer, tako brzo nakon mojeg zahvata, već bio na nogama. Vodio je svoj odred
prema meni, ali tek kad mi se približio, opazio sam da mu je polovica lica
izgledala nekako splasnuto.Djelovalo je to kao da je to mrsko lice bilo
napravljeno od voska i zatim primaknuto otvorenom plamenu. To je često bila
posljedica trepanacije lubanje, premda izvedene po svim pravilima zanata.
Druga polovica lica imala je svoju uobičajenu grimasu. Ako je Rasfer prije bio
odvratan, sada je sigurno tjerao djecu u plač i navodio odrasle da se zaklinju
protiv uroka kad su ga susretali.

Prošao je pored mene, a slijedila ga je nosiljka. Kroz jedan prorez na

izvezenim zastorima nazirao se plemeniti Intef, polegnut na jastucima od čiste
svile koji su bili uvezeni s istoka i koji je svaki morao stajati barem pet zlatnih

prstenova.Imao je uredno izbrijane obraze i kosu počešljanu u kovrčice na

frizuri je nosio stožac od mirisavog voska koji će se otopiti uslijed topline i
procuriti mu po koži lubanje i po vratu, te tako osvježiti kožu. Jedna ruka, s
prstima prepunim prstenova s draguljima pohotno je počivala na smedem

bedru nekog ljupkog mladog roba, koji je morao biti nedavni dodatak njegovoj
kolekciji, jer ga nisam poznavao.

Iznenadila me snaga moje mržnje dok sam gledao svoga bivšeg

gospodara. Sjetio sam se svih patnji i poniženja koje sam podnio njegovom
krivnjom, uvećanih još i ovim posljednim čudovišnim činom. Kad mi je poslao
kobru, ugrozio je i život moje gospodarice. Čak i da sam mu mogao oprostiti
sve ostalo, ovo ne bih nikad mogao oprostiti. Načinio je pokret kao da će se
okrenuti prema meni ali prije nego što su se naši pogledi sreli, sagnuo sam se
iza debele robinje. Nosiljka je prošla dalje i dok sam je slijedio pogledom,
primijetio sam da drhtim kao što mi se dogodilo odmah nakon borbe s
kobrom.

"Božanski Horuse, poslušaj moju molbu. Ne dopusti mi odmora sve dok

Intef ne bude mrtav i vrati se svom gospodaru Sethu", promrsio sam i uputio
se prema gradskim vratima.

Poplava je bila na vrhuncu i zemljište duž rijeke bilo je u plodnom

zagrljaju Nila. Kao što je to činila u svako godišnje doba još od pradavnih
vremena, rijeka je odlagala na naša polja bogat sloj crnog gliba. Kad se bude
povukao, ove doline će ponovno procvjetati zelenilom karakterističnim za
Egipat.Bogati glib,i sunce dat će,tri žetve prije nego što se rijeka opet izlije da

bi se oslobodila svoje obilnosti. Rubovi preplavljenih polja bili su opasani

uzdignutim nasipima koji su kontrolirali bujicu,a služili su i kao putovi.

Prošao sam jednom od tih staza, prema istoku dok nisam stigao do
kamenitog područja podno dolina, a onda okrenuo prema jugu. Svako toliko
bih zastao da preokrenem neki kamen duž mog putovanja, dok nisam našao to
što sam tražio. Nastavio sam zatim put s većom odlučnošću. Pažljivo sam
držao na oku razrovani teren s moje desne strane, jer je mogao kriti zasjedu
neke bande Svraka. Upravo sam prolazio jednim usjekom koji je presijecao
stazu, kad sam začuo da me netko u blizini zove.

"Moli za mene, ljubimče bogova!"

Živci su mi bili tako napeti da sam ispustio krik i zadrhtao prije nego što
sam se uspio obuzdati.Neki mali pastir sjedio je na rubu usjeka iznad
mene.Nije imao više od deset godina, ali je djelovao staro kao i prvi čovjekov
grijeh. Znao sam da su se Svrake često koristili dječacima kao izviđačima i
stražarima, a taj prljavi vražičak izgledao mi je idealno za tu ulogu. Kosa mu je
bila skorena od prljavštine, a nosio je loše uštavljenu i smrdljivu kozju kožu.
Oči su mu bile sjajne i pohlepne poput gavranovih dok me premjeravao ne bi li
procijenio moju odjeću moju prtljagu.

"Kamo si se uputio i što misliš raditi, dobri oče?", upitao me i puhnuo u

frulu od trske dugu treperavu notu koja je mogla biti znak nekome
sakrivenom malo podalje na padini brežuljka. Prošlo je nekoliko trenutaka
prije nego li mi se srce umirilo, pa odgovorih zadihanim glasom:

"Drzak si, dječače. Zašto želiš znati tko sam i kamo idem?"Odmah je
promijenio ponašanje.

"Strašno sam gladan, dobri svećeniče. Ja sam siroče i prisiljen sam

snalaziti se. Imaš li koricu kruha za mene u svojoj torbi?"

"Izgleda mi da si dobro uhranjen." Okrenuo sam se, ali dečkić je trkom

sišao s nasipa i skakutao pored mene.

"Pusti me da pogledam u torbu, dobri oče", navaljivao je. "Molim te,

udijeli mi milostinju."

"Pa, dobro, lopužo mala." Izvadio sam iz vreće zrelu datulju. Ispružio je
ruku daje uzme, ali prije nego što ju je mogao dohvatiti, zatvorio sam šaku, a
kad sam je ponovno otvorio datulja se pretvorila u crvenkastog škorpiona.
Otrovni kukac je prijeteći podigao rep, a dječak je urlajući pobjegao i potrčao
uz nasip. Kad je stigao do vrha, zastao je tek toliko da mi vikne:
"Ti nisi svećenik! Ti si duh iz pustinje, demon, a ne čovjek!"

Panično je napravio znak protiv uroka, pljunuo triput na zemlju i

pobjegao. Škorpiona sam uhvatio po putu ispod jednog kamena. Naravno,
otkinuo sam mu žalac prije nego sam ga sakrio u vreću, u slučaju da se dogodi
baš ovakva mogućnost. Stari rob koji me naučio čitati pokrete usana pokazao
mi je i druge vještine,a jedna od tih bila je opsjenarstvo.

Zastao sam na vrhu slijedećeg brežuljka da se osvrnem. Pastirčić je bio

na grebenu, mnogo poviše mene, ali nije bio sam. S njim su bila još dva čovjeka
koji su me gledali, dok je dječak žestoko mahao rukama. Čim su opazili da sam
ih vidio, nestala su sva trojica.Pretpostavljam da nisu htjeli imati posla s
demonskim svećenikom.Prešao sam tek nevelik dio puta kad sam spazio
nekakvo kretanje malo podalje.Stao sam i zaklonio oči od blještavila
podnevnog sunca. S olakšanjem sam primijetio da je u mom pravcu dolazila
neka grupa bezopasnog izgleda.Oprezno sam nastavio i nakon nekoliko
koraka srce mi je poskočilo, jer mi se učinilo da sam prepoznao Tanusa. Vodio
je nekog magarca, a životinja je nosila teret. Jahala su ga jedna žena i dijete,
ali
on je i dalje vrijedno kaskao. Vidio sam da i žena nosi teret, trbuh joj je bio
deformiran od trudnoće, a dijete iza nje je bila djevojčica, tek zašla u pubertet.
Gotovo da sam zavikao Tanusovo ime i potrčao mu u susret, kad sam opazio
da sam se zabunio i daje čovjek bio neki neznanac. Njegova visoka figura,
široka ramena, gipkost kojom se kretao i zlaćana kosa su me doveli u zabludu.
Gledao me sumnjičavo i isukao je sablju.Odmaknuo je magarca sa staze i
postavio se između mene i svog dragocjenog tereta.

"Neka blagoslov bogova bude s tobom, dobri čovječe." Odglumio sam

svoju ulogu svećenika,a čovjek je mumljao držeći sablju uperenu prema mom
trbuhu. U našem Egiptu nitko nije vjerovao nepoznatom.

"Na ovom putu riskiraš život svoje obitelji, prijatelju moj. Trebao si
potražiti zaštitu neke karavane. U brdima ima razbojnika." Bio sam iskreno
zabrinut za njih, žena je bila nježna, a činilo se da će djevojčica svakog časa
zaplakati. "Prođi dalje, svećenice!", naredio je čovjek. Sačuvaj svoj savjet
onome koji ga cijeni."

"Ljubazan si, dobri gospodine", prošaptala je žena. "Cijeli tjedan smo

čekali karavanu u Qeni, ali dalje više nismo mogli čekati. Moja majka živi u
Luxoru i pomoći će mi da rodim dijete."

"Tišina, ženo!", zarežao je muž. "Ne želimo nipošto imati posla s

nepoznatima, čak iako nose svećeničko ruho." Oklijevao sam, razmišljajući
mogu li štogod učiniti za njih.Djevojčica je bila ljupka s ona dva oka kao od
tamnog opsidijana, ganuo sam se gledajući je. U tom trenutku, međutim,
čovjek je povukao magarca i prošao ispred mene. Gledao sam ih kako odlaze i
pomireno slegnuo ramenima.

"Ne možeš se brinuti za čitavo čovječanstvo", rekoh sebi. “Niti možeš

nametati svoje savjete onome tko ih odbija."

Nisam više osvrtao i nastavio sam svoj put prema sjeveru. Bilo je već
kasno poslijepodne kada sam ugledao kameniti hrbat koji se protezao do
zelene močvare.Čak i s ove visine nije nilo moguće nazrijeti kolibu,bila je
skrivena medu papirusom,a pošto je krov bio od suhih papirusovih stabljika,
kamuflaža je bila savršena. Spustio sam se trkom po stazi, skačući s kamena na
kamen, dok nisam stigao do vode.Na ovoj udaljenosti od glavnog toka Nila,
bujica nije bila tako velika. Našao sam naš stari i oštećeni čamac privezan uz
pristanište. Bio je skoro poplavljen i morao sam ga isprazniti prije nego što ga
opet porinem u vodu.Zatim sam ga motkom odgurao usred papirusa. Kad je na
Nilu bio nizak vodostaj, koliba je bila na kopnu,ali ispod šipova koji je drže
sada je bilo dovoljno vode da bi se čovjek mogao utopiti. Uz jedan od stupova
bio je privezan još jedan prazan čamac ali u boljem stanju nego što je bio moj.

Pristao sam,popeo se nesigurnim ljestvama s prečagama i zavirio sam u

unutrašnjost.Bila je samo jedna prostorija, a sunčeva svjetlost se probijala
kroz rupe na slamnatom krovu,ali to uopće nije bilo važno jer u Gornjem
Egiptu kiša nikada ne pada.Koliba nije nikad bila u takvom neredu otkako smo
je otkrili Tanus i ja. Odjeća, oružje i potrepštine za kuhanje bili su rasuti poput

ostataka na bojnom polju.Smrad alkohola bio je čak jači od vonja pljesnive

hrane i neopranih tijela. A neoprana tijela su bila ispružena u jednom kutu, na
isto tako prljavom ležaju.

Prilazio sam oprezno po zakrčenom podu, tražeći nekakav znak života i

u tom trenutku žena je zamumljala i okrenula se. Bila je mlada, gola i izazovna,
s krupnim dojkama i kovčavim žbunom na donjem trbuhu.No, čak i pri
odmaranju, lice joj je bilo grubo i vulgarno. Bio sam siguran da ju je Tanus
sreo duž rijeke.Znao sam da je Tanus uvijek bio izbirljiv i nije bio sklon
pretjeranom piću.Ova ženska i prazni krčazi vina nabacani uz svaki zid,
pokazivali su koliko se srozao.

Gledao sam ga dok je spavao i jedva sam ga prepoznao. Lice, pjegavo i

naduto, bilo je prekriveno dugom bradom. Bilo je očito da se više nije brijao
otkako sam ga zadnji put vidio pred zidovima harema.U tom se trenutku žena
probudila. Zurila je u mene i tada je mačjim pokretom skliznula s ležaja i
ispružila ruku prema bodežu koji je visio sa zida. Ščepao sam bodež prije nego
ga je stigla dohvatiti i pokazao sam joj oštri vrh.

"Odlazi!, naredio sam, ne podižući glas. "Prije nego što ti zarijem u

utrobu nešto što čak ni ti nisi nikad upoznala." Žena je pokupila odjeću i obuka
se na brzinu, ali nije skidala svoj otrovni pogled s mene.

"Nije mi platio", kazala je kad se odjenula. "Uvjeren sam da si se već

obilato poslužila." Pokazao sam joj vrata bodežom.

"Obećao mi je pet zlatnih prstenova." Žena je promijenila ton i počela

cmizdriti.

"Radila sam za njega ovih posljednjih dvadeset i više dana. Svašta sam
mu radila, kuhala sam i spremala po kući, služila ga i čistila njegovu bljuvotinu
kad je bio pijan. Hoću da mi se plati. Neću otići, ako mi ne platiš."

Zgrabio sam je za pramen duge crne kose, gurnuo je prema pragu i bacio
u zadniji od dvaju čamaca. Kad se dovoljno udaljila, okrenula se i odvratila mi
bujicom uvreda koje su preplašile bijele čaplje i druge ptice močvarice,
natjeravši ih u let iz obližnjih ritova.

Vratio sam se Tanusu. Nije se ni pomaknuo. Pregledao sam krčage s

vinom. Gotovo su svi bili prazni, ali bila su tu i dva ili tri puna. Pitao sam se
kako je nabavio ove zalihe, pa sam pretpostavio da je poslao žensku u Karnak
da pronađe nekog lađara koji mu ih je dopremio. Ova količina bi bila dostatna
da opija cijelu jednu godišnju dob sve Stražare Modrog Krokodila. Nije me
začudilo što je Tanus bio u takvom stanju. Sjeo sam uz njegov ležaj i neko sam
ga vrijeme sažalijevao.Pokušavao je uništiti samog sebe. Shvaćao sam ga, ali ga
zbog toga nisam prezirao. Njegova ljubav prema mojoj gospodarici bila je tako
velika, da bez nje nije htio više živjeti. Naravno da sam bio bijesan zbog toga
što se doveo u ovakvo stanje i prepustio tolikom ludilu. Ali, koliko god da je
bio pijan, morao sam priznati da je u njemu još bilo mnogo plemenitih osobina
vrijednih divljenja. Naposljetku, nije bio jedini krivac Moja se gospodarica
pokušala otrovati iz istog razloga zbog kojeg je Tanus nastojao uništiti svoje
tijelo i duh. Shvatio sam i oprostio Lostris. Jesam li se mogao jednako ponijeti
prema Tanusu? Uzdahnuo sam zbog to dvoje mladih, predstavljali su sve što
mi je značilo.

Napokon sam ustao i bacio se na posao.Ostao sam još neko vrijeme

pored Tanusa,raspirujući ljutnju u sebi kako bih mogao biti stvarno oštar s
njim. Zatim sam ga uhvatio za noge i povukao ga na pod kolibe. Malo se trgnuo
i mlitavo opsovao. Nisam se, međutim, obazirao na njegove prosvjede i gurnuo
sam ga kroz vrata.Pljusnuo je naglavačke u močvaru uz obilno prskanje i
potonuo.Pričekao sam dok nije, još ošamućen, izronio na površinu. Skočio sam
pokraj njega, zgrabio ga za kosu i gurnuo mu glavu pod vodu. Neko se vrijeme
slabašno odupirao i uspio sam ga držati bez problema. A zatim je prevladao
instinkt preživljavanja i počeo se boriti svim snagama. Osjetio sam kako me
podiže i baca u stranu kao da sam grančica u oluji. Tanus je izronio urlajući da
vrati dah i pokušavao je udariti nevidljivog protivnika. Jedan jedini takav
udarac ošamutio bi i vodenog konja, pa sam se brzo odmaknuo i promatrao ga
s dovoljne udaljenosti. Kašljući je stigao do ljestava i uhvatio se za njih dok mu
je kosa padala preko očiju. Progutao je mnogo vode, a možda je nešto završilo

čak i u plućima.Malo sam se uznemirio,možda je moja kura bila malo

prežestoka. Krenuo sam mu u pomoć, kad je razjapio usta i povratio smrdljivu
mješavinu vode iz močvare i vina. Iznenadila me količina bljuvotine. Ostao je
visjeti na ljestvama, dašćući. Doplivao sam do jednog stupa, pričekao da opet
povrati, a zatim sam ga pogledao s najvećim mogućim prezirom.

"Plemenita Lostris bi stvarno bila ponosna da te vidi." Ogledao se uokolo

i konačno me spazio.

"Taita! Prokletniče! Ti si taj koji me pokušao utopiti. Idiote, mogao sam

te ubiti."

"U onom stanju mogao bi naštetiti samo krčagu vina.Stvarno gnjusno

izgledaš."

Popeo sam se ljestvama i ostavio ga u vodi dok je tresao glavom i

mumljao sebi u bradu. Počeo sam čistiti čamac. Prošlo je izvjesno vrijeme prije
nego li mi se Tanus pridružio,sjedio je na pragu, srameći se. Nisam obraćao
pažnju na njega i nastavio sam s poslom dok nije osjetio da mora prekinuti taj
muk. "Kako si, stari moj? Nedostajao si mi."

"Drugi su, naprotiv, osjetili da im ti nedostaješ. Kratas, za početak.

Odred se borio nizvodno na rijeci. Još jedan mač mu je mogao biti od koristi.
Nedostajao si i plemenitoj Lostris, priča svakog dana o tebi, a voli te i dalje.
Tko zna što bi mislila o kurvi koju sam otjerao iz tvoje postelje." Tanus je
jauknuo i uhvatio se rukama za glavu.

"O,Taita,ne spominji ime svoje gospodarice.Nepodnošljiv je osjećaj

prisjetiti se..."
"Onda otčepi još jedan krčag vina, valjaj se u prljavštini
samosažaljenju", predložio sam mu bijesno.

"Izgubio sam je zauvijek. Što bi htio da radim?"

"Htio bih da imaš vjere i duhovnu snagu poput nje." Pogledao me

žalosno. "Pričaj mi o Lostris, Taita. Kako je? Misli li još na mene?"

"Nažalost", progundao sam. "Ne misli ni na što drugo. Sprema se za dan

kad ćete vas dvoje ponovno biti zajedno."

"To se neće nikada dogoditi. Izgubio sam je zauvijek i ne želim više

živjeti." "Dobro!", viknuo sam. "Onda neću više ovdje tratiti vrijeme. Reći ću
svojoj gospodarici da nisi želio saslušati njenu poruku." Prošao sam pored
njega, sišao ljestvama i spustio se u čamac.

"Čekaj, Taita", pozvao me Tanus. "Vrati se natrag!"

"Zašto? Ti želiš umrijeti. Pa onda umri. Kasnije ću poslati balzamere da

pokupe tvoj leš." Zbunjeno se nasmiješio.

"U redu, ja sam glupan. Vino me ošamutilo. Vrati se, molim te. Prenesi mi
Lostrisinu poruku."

Uspeo sam se s hinjenom odbojnošću, a Tanus me slijedio, malo se

zanoseći. "Moja gospodarica mi je naredila da ti kažem kako je njena ljubav
prema tebi nepromijenjena, unatoč svemu što se dogodilo. Ona je još uvijek
tvoja dragana i bit će to zauvijek."

"Horusa mi, ona me posramila", promrsio je Tanus.

"Ne", ispravio sam ga. "Moraš se stidjeti zbog sebe samog." Tanus je
isukao mač koji je visio iznad kreveta i udario je po redu krčaga poredanih uza
zid. Pukli su jedan za drugim, a vino se izlilo kroz rešetku na podu. Vratio se
do mene dašćući, a ja sam ga ismijao.

"Pogledaj se! Prepustio si se i postao mlitav i ispuhan kao nekakav stari

svećenik."

"Dosta, Taita! Rekao si ono što si morao. Nemoj me više ismijavati, jer
ćeš se pokajati." Vidio sam da se razljutio baš kao što sam i htio. Moje su ga
uvrede potresale.

"Moja gospodarica bi htjela da prihvatiš faraonov izazov, na taj način bi

još bio živ i slavljen za pet godina, kad će moći slobodno poći s tobom." Tanus
me pažljivo pratio.

"Pet godina? Što to znači, Taita? Zar će se naše patnje jednom okončati?"
"Prešao sam Labirintima za faraona. Za pet godina će biti mrtav", jednostavno
sam odgovorio.Tanus me zagledao i vidio sam da mu stotinu različitih osjećaja
prelazi licem. Bilo je lako iščitati njegovo duševno stanje, kao i svitak na kome
pišem.

"Labirinti!", mrmljao je.

Nekoć, prije mnogo vremena, posumnjao je u to. No, poslije se

promijenio i počeo je vjerovati u moje moći, čak i više od moje gospodarice.
Prečesto je vidio kako se.moje vizije pretvaraju u stvarnost.

"Možeš li čekati svoju ljubav pet godina?", upitao sam ga. "Moja se
gospodarica zaklela da te može i zauvijek čekati. Možeš li je ti pričeti nekoliko
godina?" "Obećala je da će me čekati?"

"Dovijeka", ponovio sam i pomislio da će ovaj mladić zaplakati. Ne bih to

mogao izdržati, nisam mogao gledati čovjeka poput Tanusa u suzama, pa sam
se zbog toga požurio nastaviti.

"Zar ne želiš čuti viziju koju su mi dali Labirinti?" Tanus je savladao plač.

"Da! Da!", uzviknuo je.

Pričali smo cijelu noć, sjedeći u mraku jedan pored drugoga. Rekao sam
mu sve što sam već ispričao plemenitoj Lostris, sve potankosti koje sam im
krio toliko godina.Kad sam mu objasnio na koji je način njegovog oca,
plemenitog Pankhija Harraba, upropastio i uništio njegov tajni neprijatelj,
Tanusov se bijes toliko rasplamsao da je izbrsao i posljednje posljedice

pijanstva i kad je zora zarudjela nad močvarom,njegova je volja bila opet jasna
i čvrsta. "Nastavimo onda sa zadatkom koji ti predlažeš, jer mi se čini da je to
ispravno."

Naglo je ustao i opasao mač. Iako sam smatrao da bi se trebao malo

odmoriti i potpuno oporaviti od učinka vina, nije me htio poslušati.

"Vratimo se odmah u Karnak!", ustrajao je. “Kratas nas očekuje, a žudnja

da osvetim uspomenu na mog oca i da ponovno vidim svoju slatku ljubav gori
mi u žilama poput požara!"

Kad smo napustili močvaru, Tanus je putem išao ispred mene, a ja sam
ga trčeći slijedio. Čim se sunce pojavilo iznad horizonta, znoj mu je počeo teći
niz leda i čak natopio pojas na suknji. Činilo se da se njegov organizam
oslobađa kiselog vina. Iako sam ga čuo kako dašće, nije usporavao korak,
nastavljao je trčati po sve većoj vrućini pustinje. Ja sam ga krikom zaustavio.
Stajali smo jedan uz drugoga i gledali ispred nas. Ptice su mi skrenule pažnju,
iz daljine sam čuo lepet njihovih krila.

"Strvinari", promrmljao je Tanus. "Ima nečeg mrtvog medu stijenama."

Isukao je mač i oprezno smo počeli prilaziti. Muškarca smo prvog

pronašli i otjerali smo strvinare koji su ga opsjedali.Prepoznao sam ga po
plavoj kosi,bio je to čovjek kojeg sam sreo putem dan prije. Ništa nije ostalo od
njegovog lica, jer je ležao nauznak, strvinari su mu ogoljeli lubanju.Iskljuvali
su mu oči, a činilo se da prazne duplje gledaju u vedro nebo.Usnice su
nestale,krvavih zuba izgledalo je kao da se sprda s našim kratkim zemaljskim
postojanjem. Tanus ga je okrenuo i odmah spazio rane na leđima koje su ga
ubile. Bio je pogođen tucetom uboda među rebra.

"Tkogod da je to učinio, htio je biti siguran u svoj posao", komentirao je

Tanus, koji je kao vojnik veteran navikao na prizore smrti.Prošao sam između
stijena, a roj muha koje su zujale podigao se sa ženinog leša. Nikad nisam
mogao shvatiti odakle su dolazile te muhe i kako su se pojavljivale tako brzo u
suhoj vrućini pustinje. Pretpostavio sam da se žena porodila dok su se
zabavljali s njom,mora da su je ostavili na životu nakon što su se iživjeli.
Posljednjim snagama je zagrlila malenog. Umrla je tako, zgrčena uz stijenu,
dok je štitila od strvinara mrtvorođeno dijete. Produžio sam, muhe su me
dovele do mjesta gdje su banditi odvukli djevojčicu. Jedan od njih se smilovao i
prerezao joj je grlo nakon što su okončali silovanje, umjesto da je ostavi da
polako umre iskrvarivši. Jedna muha mi je sletjela na usne. Otjerao sam je.
Zatim sam briznuo u plač. Tanus me takvog našao.

"Jesi li ih poznavao?"Kimnuo sam i pročistio grlo da mogu odgovoriti.

"Sreo sam ih jučer. Pokušao sam ih upozoriti..." Prekinuo sam,nije mi

bilo lako nastaviti. Duboko sam udahnuo.

"Imali su magarca. Mora da su ga Svrake ukrali." Tanus je kimnuo.

Okrenuo se smrknutog lica i na brzinu je pregledao stijene.

"Ovuda!", viknuo je i počeo trčati pustinjom.

"Tanus!", pozvao sam ga. "Kratas te čeka!"

Nije me poslušao, a jedino što sam mogao je da ga slijedim.Sustigao sam

ga kad je izgubio tragove magarca na jednom neravnom dijelu i morao je
ponovno tražiti.

"Smrt ove obitelji me rastužuje i više nego li rastužuje tebe" Ustrajao

sam.

"Ali, ovo je ludost. Kratas nas čeka. Nemamo vremena za gubljenje."

Prekinuo me i ne pogledavši.

"Koliko je godina mogla imati ta djevojčica? Ne više od devet. Ja ču

uvijek naći vremena za pravdu."

Imao je hladan i osvetoljubiv izraz. Nije bilo teško shvatiti da je ponovno

onaj stari i znao sam da nema smisla raspravljati. Prizor s onom djevojčicom
bio je čvrsto utisnut u mojoj svijesti.

Dostigao sam ga,pa smo produžili stazom.Tanus i ja smo nekad

progonili gazele i orikse, pa čak i lavove, i bili smo iskusni. Radili smo zajedno,

trčeći sa strane tragova koje je divljač ostavila i signalizirali smo međusobno

svaku promjenu.Na taj smo način mogli vrlo brzo napredovati. Uskoro su nas
tragovi doveli do puta koji je vodio na istok, daleko od rijeke, sve dublje u
pustinju. Banditi su krenuli tim putem i olakšali su posao da ih dostignemo
Bilo je skoro podne, a naše su čuturice bile prazne kad smo ih konačno
ugledali u daljini. Bila su petorica i magarac s njima.Nisu očekivali da će ih
netko slijediti u pustinju koja je bila njihov zaklon, pa su se kretali bezbrižno.
Nisu se niti potrudili izbrisati tragove.

Tanus mi je pokazao da se pritajimo, zaklonjeni jednom stijenom, da

bismo vratili dah i prošaptao je:

"Moramo ih obići i stići pred njih. Želim im vidjeti lice."

Ustao je i poveo me širokom obilaznom stazom s jedne strane puta.

Pretekli smo bandu Svraka, ali tako da nas ne spaze. Zatim smo opet skrenuli
da bismo se vratili na put ispred njih. Tanus je imao oko vojnika, kad se radilo

o izboru terena i nepogrešivo je pripremio zasjedu. Iz daljine smo začuli topot

magarca i jednoliko pjevanje. Dok smo ih očekivali, prvi put sam se uspio
upitati jesam li učinio pravilno što sam bespogovorno slijedio Tanusa. Kad su
se konačno Svrake pojavili, bio sam uvjeren da sam postupio prenagljeno. To
je bila banda najokrutnijeg izgleda koji sam ikada vidio, a ja sam bio naoružan
samo bodežom optočenim draguljima. Nešto prije nego što su stigli do mjesta
gdje smo ih čekali u zasjedi, jedan visoki, bradati beduin očigledno vođa
,zaustavio se i naredio jednom od sljedbenika da istovari mješinu s vodom s
magarčevih leđa. Otpio je prvi i dodao je ostalima. Grlo mi se stislo kad sam ih
vidio kako se nalijevaju tom dragocjenom tekućinom.

"Horusa mi, pogledaj,odjeća im je uprskana krvlju one žene. Volio bih

imati Lanatu ovdje",prošaptao je Tanus dok smo bili pognuti među stijenama.
"Mogao bih mu jednom strelicom probušiti utrobu, tako da mu voda iscuri."
Položio mi je dlan na ruku.

"Ne miči se dok ja to ne uradim. Jesi li razumio? Ne želim junaštva."

Odlučno sam kimnuo, nisam imao nikakve namjere protiviti se tako

razumnim uputama. Svrake su nastavili prema nama. Svi su bili naoružani.
Beduin je hodao na čelu. Nosio je mač vezan između lopatica, ali drška je virila
iznad lijevog ramena, nadohvat ruke. Kapuljača na ogrtaču štitila mu je glavu
od sunca, ali mu je i ograničavala pogled. Zbog toga nas nije primijetio dok
nam je prolazio pokraj. Ostali su ga slijedili, jedan je vodio magarca. Zadnja
dvojica su prolazila iza životinje, svađajući se oko zlatnog nakita koji su ukrali
ubijenoj ženi.Sve im je oružje bilo u koricama, osim kratkih kopalja s
brončanim vrhom koja su nosila zadnja dvojica. Tanus ih je pustio da prođu,
potom je tiho ustao i krenuo za leđima ove posljednje dvojice u koloni. Činilo
se da se kreće nemarno poput leoparda, ali u stvari je prošlo samo vrijeme
jednog udisaja prije nego li je udario mačem po vratu čovjeka s desna.Iako
sam mu namjeravao pomoći, moje dobre nakane nisu se pretočile u stvarnost i
još uvijek sam čučao u zaklonu iza stijene. Opravdavao sam se mišlju da bih ga
najvjerojatnije ometao, da sam ga slijedio iz pretjerane blizine.

Nisam nikad vidio Tanusa kako ubija nekog čovjeka. Mada sam znao da
mu je to zanimanje i da je godinama imao prilike uvježbavati tu vještinu, ostao
sam zapanjen njegovom virtuoznošću.Kad je udario, žrtvina glava je poletjela s
ramena poput pustinjskog zeca iz njegove jame, a obezglavljeno tijelo je
napravilo još jedan korak prije nego što su mu se noge presavile. Zatim, kad je
udarac dosegao granicu svoje putanje, Tanus mu je promijenio smjer i istim
udarcem pogodio i drugog bandita, prerezavši i njemu vrat. Glava je pala i
otkotrljala dok se ostatak tijela srušio, a krv je štrcala po zraku.

Prštanje krvi i pljuskanje glava koje su udarale po kamenitom tlu,

upozorilo je ostale Svrake. Okrenuli su se uznemireno i za trenutak su ostali
nepomični, zbunjeni pogledom na to krvoproliće. Zatim su, uz divljački krik,
isukali sablje i nasrnuli prema Tanusu, no ovaj, umjesto da se povuče, divlje ih
je napao, prisilivši ih da se odvoje.

Munjevito se okrenuo prema čovjeku kojeg je izdvojio od drugara i

njegov ubod je otvorio krvavu ranu s jedne strane grudi. Čovjek je zaurlao i
posrnuo. No, prije nego što ga je Tanus stigao dokrajčiti, preostala dvojica su
ga napala s leda i prisilila ga da se okrene i sučeli s njima. Zaustavio je njihov
nasrtaj uz zveket bronce o broncu. Mačem ih je držao na udaljenosti, držeći
zauzetog prvo jednog, a potom drugog, dok se lakše ranjeni čovjek nije pribrao
i navalio s boka.

"Iza tebe!", viknuo sam mu i Tanus se zavrtio oko svoje osi, jedva na
vrijeme da parira ubodu. Istog časa su druga dvojica nahrupila na njega i
primorali su ga da se povuče ne bi li se obranio.

Bilo je upečatljivo vidjeti ga na djelu. Njegovo je sječivo bilo tako hitro

da se činilo da je oko sebe izgradio blještavi brončani zid na koji su udarci
neprijatelja pljuštali uzalud. Opazio sam da se počeo umarati. Znoj mu je liptio
po tjelu, a lice mu se grčilo od napora. Tjedni opijanja i bančenja umanjili su
njegovu nekadašnju bezgraničnu energiju. Ustuknuo je pred napadom
bradatog beduina dok se nije našao leđima oslonjen na jednu stijenu, na
suprotnoj strani staze u odnosu na mjesto gdje sam još bio zaklonjen. Sada mu
je stijena štitila leda i ovi drugi su bili prisiljeni napasti ga sučelice. No, to
nije
bila velika prednost,napad kojim je predvodio beduin bio je neumoljiv, zavijali
su kao divlji psi, a Tanusova se desna ruka micala sve sporije.

Koplje prvog čovjeka kojemu je Tanus odrubio glavu palo je nasred

staze. Shvatio sam da moram odmah učiniti nešto, ako ne želim vidjeti svog
prijatelja raskomadanog. Uz nadljudski napor skupio sam svu svoju odvažnost
i izvukao se iz zaklona. Svrake su zaboravili na mene u žudnji da ubiju Tanusa.
Stigao sam do koplja da to nitko nije primijetio, pa sam ga uspio uzeti. S
odmjerenom težinom oružja u mojim rukama, osjetio sam kako mi se vraća
izgubljena hrabrost. Beduin je bio najopasniji od trojice Tanusovih protivnika,
a i meni najbliži. Bio mi je okrenut leđima i vidio sam da je njegova pozornost
bila usredotočena na taj neravnopravni sukob. Nanišanio sam kopljem i
zaletio se. Bubrezi su najranjiviji dio ljudskih leda.Zahvaljujući mom
poznavanju anatomije, mogao sam točno odmjeriti cilj. Vršak je prodro na prst
udaljenosti od kralježnice,otvorio široku ranu i probio desni bubreg s
kirurškom preciznošu. Beduin se ukočio kao kip, paraliziran ubodom. Zatim,
dok sam vrtio sječivom da mu bubreg pretvorim u kašu, kao što me naučio
Tanus, mač mu je ispao iz ruku,srušio se s tako užasnutim krikom da je
njegovim drugarima odvratio pozornost, što je Tanusu dalo izvrsnu priliku.
Njegov je ubod pogodio jednog od te dvojice usred grudi,unatoč umoru imao
je još uvijek dovoljno snage, pa je sječivo prošlo kroz grudni koš čovjeka, a
zakrvavljeni vrh je izišao za cijeli pedalj između lopatica. Prije nego što je
Tanus uspio osloboditi mač iz zagrljaja živog mesa i okrenuti se posljednjem
Svraki, ovaj preživjeli se okrenuo i pobjegao. Tanus je jurnuo za njim nekoliko
koraka, a zatim je izgubio zrak.

"Iznemogao sam. Progoni ga, Taita. Nemoj dopustiti da nam šakal

umakne." Vrlo je malo ljudi koji me mogu preteći u trčanju.Tanus je jedini
kojeg poznajem, ali morao bi biti u savršenoj formi da mu to uspije. Odupro
sam se od beduinovih leđa, iščupao vrh koplja i dao se u potjeru za
posljednjim Svrakom. Dostigao sam ga nakon nepunih dvjesto koraka. Tako
sam lagano trčao da nije ni čuo kad sam mu se približio. Oštricom na vrhu
koplja prerezao sam mu tetivu na gležnju i on je pao. Mač mu je poletio iz
ruke. Dok je vrišteći ležao na tlu, skakutao sam oko njega i bockao ga kopljem
kako bi se postavio u najpovoljniji položaj za odlučujući ubod.

"Koja ti se žena više svidjela?", upitao sam ga kad sam ga udario u bedro.
Majka, ona s velikim trbuhom? Ili djevojčica? Je li bila dovoljno uska za tebe?"
"Molim te,poštedi me", zaurlao je."Nisam učinio ništa.To su oni drugi
napravili. Nemoj me ubiti."

"Tvoja suknja je prljava od krvi", rekao sam i pogodio ga u trbuh, ali ne

preduboko.
"Je li djevojčica vrištala glasno, kao što ti vrištiš sada?", upitao sam. Dok
se sklupčao da zaštiti trbuh, udario sam ga u kralježnicu. Sreća je htjela da sam
pogodio prostor između kralježaka. Ostao je paraliziran od pojasa na niže, a ja
sam se odmaknuo.

"U redu", kazao sam. "Preklinjao si me da te ne ubijem i neću te ubiti. To

bi bila milost koju ne zaslužuješ."

Okrenuo sam se da se vratim Tanusu. Čovjek je puzao za mnom kratak

dio puta, vukući paralizirane noge, kao što ribič povlači par uginulih šarana.
Nije izdržao dalje i klonuo je cmizdreći. Makar je podne prošlo, sunce je bilo
dovoljno toplo da ga ubije prije zalaska. Tanus me znatiželjno pogledao kad
sam se vratio.

"Imaš neki divlji instinkt koji mi je posve nepoznat", rekao je

odmahujući glavom. "Uvijek me nekako iznenadiš."

Uzeo je mješinu s leđa magarca i ponudio mi, ali sam odmahnuo.

"Prvo ti. Tebi je potrebnije." Otpio je zatvorenih očiju od užitka i zatim

rekao bez daha.

"Tako mi blagog Izidinog daha, imaš pravo. Ispuhan sam kao neka
starica. Malo je nedostajalo da skončam od ovog obračuna. Potom je svrnuo
pogled na leševe i zadovoljno se nasmiješio.

"Sve u svemu, uostalom, to i nije loš početak za zadatak koji mi je

naložio faraon."

"To je bio očajan početak", proturječio sam. Kad me pogledao

podignuvši obrvu, nastavio sam.

"Trebalo je barem jednog održati na životu da nas dovede do gnijezda

Svraka. Čak i ovoga." rekao sam, pokazujući na umirećeg među stijenama.
"Previše je dokrajčen da bi nam mogao koristiti. To je moja krivnja. Dopustio
sam da me bijes nadvlada. Ne smijemo nikad više počiniti istu pogrešku."

Gotovo smo se vratili do mjesta gdje smo ostavili ubijenu obitelj kad je
moja istinska priroda izišla na vidjelo i počeo sam se kajati zbog brutalnog
načina na koji sam nasrnuo na nemoćnog bandita. "

Unatoč svemu i on je bio ljudsko biće kao i mi", rekao sam Tanusu, ali
ovaj je frknuo.

"On je bio zvijer, bijesni šakal i učinio si dobar posao. I previše si ga

oplakivao, zaboravi ga. Reci mi, međutim, zašto idemo ovim obilaznim putem,
umjesto da odmah krenemo prema Kratasovom taboru?"

"Treba mi muževo tijelo." Nisam htio ništa više reći dok nismo stigli do
osakaćenog leša koji je već počeo smrdjeti. Strvinari su ostavili vrlo malo mesa
na kostima.

"Pogledaj mu kosu", rekoh Tanusu. "Koga još poznaješ tko ima takvu
grivu?" Za tren je ostao zbunjen, a zatim se nasmiješio i prošao si prstima kroz
kovrče. "Pomozi mi da ga natovarim na magarca", naredio sam. "Kratas će ga
odnijeti u Karnak na balzamiranje. Platit ćemo mu lijep pogreb i pristojnu
grobnicu s tvojim imenom na zidovima.Prije nego što sutra zađe sunce,cijela
Teba će znati da je plemeniti Tanus Harrab umro u pustinji i da su ga gotovo
cijelog požderali strvinari."

"Ako Lostris to sazna..." Tanus je bio zabrinut.

"Poslat ću joj pismo da je obavijestim. Prednost koju ćemo steći uvjerivši

ljude da si umro uvelike će nadoknaditi rizik da uznemirimo moju
gospodaricu."

Kratas je bio utaboren na prvoj oazi na putu karavana iz Crvenog mora,

manje od dana hoda od Karnaka. S njim je bilo stotinu ljudi iz Čuvara Modrog
Krokodila, svi pažljivo odabrani kao što sam preporučio.Tanus i ja smo stigli
usred noći. Brzo smo putovali i bili gotovo na izmaku snaga. Bacili smo se na
hasuru pokraj vatre i spavali do zore. Pri prvoj svjetlosti, Tanus je ustao i
pojavio se pred svojim ljudima koji su ga dočekali s neskrivenom radošću.
Časnici su ga grlili, a ljudi su pljeskali i ponosno se smješkali kad ih je
prozivao
po imenu. Za vrijeme doručka Tanus je naredio Kratasu da odnese u Karnak
istruljeno tijelo i da ga da pokopati i uvjeriti se kako se vijest o njegovoj smrti

proširila po čitavoj Tebi. Ja sam dao Kratasu pismo za Lostris i zamolio ga da

ga pošalje u Elefantin po povjerljivom glasniku. Kratas je odabrao pratnju od
deset ljudi koji su bili spremni otputovati s magarcem i njegovim smrdljivim
teretom natrag u Tebu.

"Pokušajte nas sustići na cesti prema moru. Ako ne stignete, naći ćete
nas u taboru u oazi Gebel Nagara, čekat ćemo vas ondje", viknuo je Tanus dok
je povorka kretala na put. "I u povratku, sjeti se da mi doneseš Lanatu, moj
luk!" Čim je Kratas nestao iza prve uzvisine na cesti prema zapadu,Tanus je
postrojio ostatak regimente i poveo nas u suprotnom smjeru,duž karavanskog
puta koji je vodio do mora.

Karavanski put koji je polazio od obala Nila do obale crvenog mora bio
je dug i mukotrpan,obično je brojnoj karavani trebalo dvadeset dana da
prijeđe taj put.Mi smo to prošli za četiri dana,jer je Tanus odabrao niz
forsiranih marševa. Na početku, on i ja smo vjerojatno bili jedini koji nisu bili u

savršenoj tjelesnoj kondiciji. Ali kad smo stigli u Gebel Nagaru, Tanus je bio
istopio višak sala i oslobodio se posljednjih otrova vina. Ponovno je bio mršav
i čvrst. Što se mene tiče,to je bio prvi put da sam sudjelovao u forsiranome
maršu stražarskog odreda.Tijekom prvih dana strašno sam patio od žeđi i
bolnih mišića, od rana na stopalima i iscrpljenosti zbog koje je Ka jednog
mrtvaca morao biti prisiljen nositi na drugi svijet. Ponos mi, međutim, nije
dopuštao da zaostanem, ne računajući s time da bi u onom pustom i divljem

području to značilo sigurnu smrt. Na moje čuđenje i zadovoljstvo, opazio sam

da mi je nakon prvih dana bilo sve lakše držati korak s ratnicima.

Duž našeg puta susreli smo dvije velike karavane koje su išle prema Nilu
s magarcima natovarenim robom i pratnjom oružanih ljudi kojih je bilo znatno
više od trgovaca i poslužitelja. Nijedna karavana nije bila sigurna od napada
Svraka, osim ako je nisu štitili plaćenici kao što su bili ovi, ili ako su trgovci
bili
spremni platiti pretjeranu cijenu koju su Svrake zahtijevali da bi imali
slobodan prolaz. Kad smo nailazili na karavane, Tanus je šalom pokrivao glavu
da mu se lice ne prepozna i skrivao je svoju zlatastu kosu. Bio je previše
prepoznatljiv, pa nije htio riskirati da se u Karanaku sazna kako je još uvijek
živ. Nismo odgovarali na pozdrave i pitanja kojima su nam se obraćali drugi
putnici prelazili smo ih trčeći u tišini i ne bismo ih udostojili niti pogledom.
Imalo smo još dan hoda do obale kad smo sišli s karavanskog puta i skrenuli
prema sjeveru, slijedeći neku staru napuštenu stazu koju mi je prije više
godina pokazao jedan beduin s kojim sam se sprijateljio.

Bunari u Gebel Nagari su se nalazili na starom putu prema moru, a u ono

doba su ih ljudi rijetko posjećivali, osim beduina i pustinjskih bandita...
ukoliko ove zadnje možemo zvati ljudskim bićima. Kad smo stigli do bunara,
bio sam vitak i u formi kao što to nisam bio za cijelog života, ali sam žalio što
nemam zrcalo, jer sam bio uvjeren da se ova nova unutrašnja energija mora
odražavati na mojim crtama lica ističući im ljepotu. Bilo bi mi drago da sam im
se mogao diviti. Bilo je, međutim, drugih koji su im se divili umjesto mene.
Navečer, oko taborskih vatri, mnogi su požudni pogledi letjeli u mom pravcu i
potajice sam dobivao ponude svojih drugara, jer se čak i odred odabranih
boraca zarazio novom seksualnom slobodom koja je prožimala naše društvo.
Noću sam bodež držao pored sebe i kad sam bocnuo prvog nepoznatog
posjetitelja, njegovi su krici medu drugim borcima izazvali sjajno
raspoloženje,od tada sam bio pošteđen neželjenih pažnji.

I kad smo stigli do bunara, Tanus nam nije dopustio da se previše

odmaramo. Dok smo čekali da Kratas stigne, stalno je uvježbavao ljude u
oružju, nadmetanjima u streličarstvu, hrvanju i trčanju. Bilo mi je drago kad
sam vidio da je Kratas odabrao ove ljude prema mojim uputama. Nije bilo
visokih i krupnih vojnika, osim Tanusa, svi su bili niski, okretni i pogodni za
zadatak koji sam za njih smislio.

Kratas je stigao svega dva dana poslije nas. Računajući povratak u

Karnak i vrijeme koje je utrošio na zadatke koje mu je Tanus naložio, morao je
putovati još brže od nas.

"Što te zadržalo?", upitao je Tanus čim ga je vidio. "Jesi li na putu naišao

na neku dobro raspoloženu djevojku?"

"Morao sam nositi dva teška predmeta", odgovori mu Kratas, grleći ga.
"Tvoj luk i Sokolov Pečat. Sretan sam što ću ih se osloboditi."

Predao je oružje i kipić uz veliki osmijeh,sretan što je ponovno uz

Tanusa. Tanus je odmah uzeo Lanatu i zaputio se prema pustinji. Pridružio

sam mu se i pomogao sam mu slijediti krdo gazela. Bio je to veličanstven

prizor vidjeti ona mala i gipka stvorenja koja su trčala i skakala po dolini i
Tanusa koji ih je oborio tucet s isto toliko strelica. Te noći, dok smo jeli jetra
i
filete od gazele, raspravljali smo o sljedećoj fazi mog plana.

Ujutro smo prepustili Kratasu zapovijedanje stražarima, a Tanus i ja

smo se sami uputili prema obali. Bilo je svega pola dana hoda do malog
ribarskog naselja koje je bilo naše odredište i oko podneva popeli smo se na
zadnju uzvisinu i ugledali blještavu površinu mora ispred nas. S ove visine
jasno smo vidjeli tamne obrise koraljnih grebena pod vodom tirkizne boje.Čim
smo ušli u naselje Tanus je pozvao starješinu,po držanju mog prijatelja bilo je
tako očito da se radi o autoritativnoj osobi i starac je odmah dotrčao. Kad mu
je Tanus pokazao Sokolov Pečat, starješina se bacio ničice kao da je u
prisutnosti faraona i udarao je glavom o zemlju tolikom snagom da sam se
uplašio da se ne ozlijedi. Kad sam ga podigao, poveo nas je do najboljeg
smještaja u naselju, u svoj kućerak i otjerao je vlastitu obitelj da nam napravi
mjesta.Nakon što smo pojeli zdjelu riblje juhe i popili kalež odličnog palminog
vina, Tanus i ja smo sišli na plažu s bijelim pijeskom i riješili se znoja i
pustinjske prašine u mlakoj vodi lagune okružene koraljnom barijerom. Iza
nas su se brda bez imalo biljnog pokrova uzdizala u modro nebo pustinje.
More, planine i nebo tvorili su veličanstven prizor koji je omamljivao osjete. Ja
sam, međutim, imao malo vremena da im se divim, jer su se ribarice počele
vraćati. Bilo ih je pet, u lošem stanju, s jedrima od isprepletenog palminog
lišća i uplovljavale su kroz prolaz među hridima. Bile su toliko krcate ribom da
se činilo da će svakog časa potonuti.

Očaran sam prirodnim bogatstvima koje nam bogovi daruju,zato sam

pomno pregledao ulov kad je bio istovaren na plažu i ispitivao sam ribare o
stotinu različitih vrsta.Gomila ribe je predstavljala svjetlucavo blago koje se
prelijevalo u svim bojama i žalio sam što nemam sa sobom svitke i boje da sve
dokumentiram. Ta je razonoda bila kratkog vijeka. Čim je riba bila istovarena,
ukrcao sam se na jednu malu smrdljivu brodicu i pozdravio Tanusa koji je
ostao na plaži, dok smo isplovljavali kroz prolaz medu hridima. Tanus je
trebao ostati dok se ne vratim s potrebnom opremom za sljedeći dio mog
plana. Ni ovom prilikom nisam htio da ga prepoznaju na mjestu na koje sam se
zaputio. Sad je moj zadatak bio spriječiti ribare ili njihovu rodbinu da se tajno
sretnu s pustinjskim Svrakama i odaju im prisutnost jednog plemića zlataste
kose sa Sokolovim Pečatom u naselju.

Pramac plovila se podigao pri prvom jačem morskom valu i kormilar ga

je poveo u vjetar i usmjerio prema sjeveru, paralelno s ogoljelom obalom.
Trebali smo preći kraći dio puta. Prije nego što je pala noć kormilar je rukom
pokazao na kamene građevine u luci Safagi, na udaljenoj obali.

Tisuću godina je Safaga bila trgovačka luka za sve poslove između

Gornjeg Egipta i istoka. Čak i sada, dok sam stajao na pramcu male ribarice,
opažao sam obrise drugih, mnogo većih brodova na sjevernom
horizontu,odlazili su i dolazili između Safage i arapskih luka na istočnoj obali
morskog tjesnaca.

Bio je mrak kad sam sišao na plažu i činilo se da nitko nije opazio moj
dolazak. Točno sam znao kuda moram poći, jer sam redovno posjećivao luku
po nalogu mog gospodara Intefa.U to doba su ulice bile gotovo puste, ali su
krčme bile pune.Ubrzo sam stigao do kuće Tiamata, trgovca.Bio je bogat
čovjek, a njegova je zgrada bila najveća u starom gradu. Jedan naoružani rob
se postavio ispred mene.

"Reci svom gospodaru da ga kirurg iz Karnaka, onaj koji mu je spasio

nogu, želi vidjeti", naredio sam i malo potom Tiamat mi je šepajući došao u
susret. Bio je iznenađen kad me vidio prerušenog u svećenika, ali bio je
dovoljno mudar da ne kaže ništa i ne spominje moje ime pred robom. Poveo
me u ograđeni vrt i čim smo ostali sami, kliknuo je.

"Jesi li to stvarno ti, Taita? Čuo sam da su te ubili Svrake u Elefantinu."

Bio je to krupan čovjek, srednjih godina, otvorenog lica i britkog uma. Prije
nekoliko godina doveli su mi ga na nosilima. Jedna grupa putnika ga je
pronašala uz rub ceste gdje su ga ostavili Svrake misleći da je mrtav nakon što
su napali i opljačkali njegovu karavanu. Ja sam ga sašio i čak mu spasio nogu
koju je gotovo zahvatila gangrena. No, svejedno, sad je bio šepav.

"Drago mi je što je vijest o tvojoj smrti bila ishitrena." Nasmijao se i

pljesnuo rukama da bi mi robovi donijeli kalež šerbeta i tanjur sa smokvama i
datuljama u medu. Nakon što smo malo proćaskali, Tiamat me pitao.
"Mogu li učiniti štogod za tebe? Dugujem ti život. Trebaš me samo pitati.
Moj dom je i tvoj dom. Sve što posjedujem je tvoje."

"Ovdje sam po kraljevom naređenju", rekao sam i izvadio Sokolov Pečat

iz tunike. Tiamat se odmah uozbiljio.

"Prepoznao sam faraonov Pečat. Ali, nije bilo potrebno da ga pokazuješ.

Pitaj me što god želiš. Ne mogu ti odbiti ništa." Slušao me bez daha, a kad sam
završio, pozvao je svog ekonoma i izdao mu naređenja. Prije nego što ga je
otpustio, obratio se meni.

"Jesam li zaboravio nešto? Ima li još nešto što bi ti trebalo?"

"Tvoja darežljivost nema granica", odgovorio sam. "No ipak, postoji još
jedna stvar. Nedostaju mi potrepštine za pisanje."

Tiamat se opet obratio ekonomu. “Pobrini se da nađeš svitke, kistove i

tintarnice."

Kad je ekonom otišao, nastavili smo razgovarati do duboko u noć.

Tiamat je bio u središtu trgovačke mreže koja je imala najveći promet u
Gornjem Egiptu i bile su mu dostupne sve informacije koje su stizale iz
najudaljenijih krajeva u kraljevstvu, pa čak i preko mora. U tih nekoliko sati
koje sam proveo u njegovom vrtu saznao sam više nego što bih to mogao u
mjesec dana u dvoru u Elefantinu.

"Plaćaš li još uvijek danak Svrakama da propuste tvoje karavane?",

upitao sam, a Tiamat je slegnuo ramenima, pomiren s time.

"Kakav mi drugi izbor preostaje nakon ovog što su učinili mojoj nozi.
Svakog godišnjeg doba njihovi su prohtjevi sve nezasitniji. Moram platiti više
od četvrtine vrijednosti moje robe čim karavana napusti Safagu i polovicu
svoje zarade kad se roba proda u Tebi. Uskoro ćemo svi spasti na prosjački
štap, a na karavanskim putevima rast će trava. Trgovina će na kraju propasti.”

"Kako obavljaš plaćanje?", pitao sam ga. "Tko određuje iznos i tko ga
ubire?" "Imaju svoje uhode ovdje u luci. Nadziru sve što se istovaruje i znaju
što prenosi svaka karavana kad odlazi iz Safage. Čak i prije nego što stignu do
planinskog prijenosa, vode bandita ih zaustavljaju i zahtijevaju već utvrđen
iznos."

Već je odavno bila prošla ponoć kad je Tiamat pozvao jednog roba da mi
osvijetli put i isprati me do moje sobe.

"Znam da ćeš otpuvati prije nego ustanem, sutra ujutro." Tiamat me

zagrlio. "Zbogom, dobri prijatelju. Moj dug prema tebi još nije podmiren.
Obrati mi se kad god ti nešto zatreba."

Isti me rob probudio prije svitanja i odveo me do luke. Unutar hridina

bio je ukotvljen solidan Tiamatov trgovački brod. Zapovjednik je digao sidro
čim sam se ukrcao. Negdje usred jutra preplovili smo prolaz medu koraljima i
bacili sidro ispred malog ribarskog naselja gdje je Tanus čekao na plaži. Dok
mene nije bilo uspio je pribaviti šest jadnih magaraca.Tiamatovi mornari su
sišli na kopno noseći bale koje su ukrcali u Safagi i naprtili ih na leđa tih
sirotih životinja. Tanus i ja smo naredili kapetanu trgovačkog broda da nas
čeka dok se ne vratimo i zatim smo se, vodeći magarce, zaputili prema
unutrašnjosti, u bunare u Gebel Nagari.

Tanusovi ljudi su teško podnosili vrućinu, muhe iz pijeska i dosadu, pa

su nas dočekali s oduševljenjem, pretjeranim, s obzirom na kratkoću našeg
izbivanja. Tanus je naredio Kratasu da ih postroji. Ratnici su mi pripomogli
dok sam otvarao prvu balu koju smo dopremili magarcima. Gotovo istog časa
njihova se znatiželja pretvorila u zabavu kad sam im pokazao odjeću robinje, a
potom je uslijedio žamor zaprepaštenja kad je iz bala ispalo još sedamdeset
devet kompleta ženske odjeće. Kratas i dvojica časnika pomogli su mi da
prostrem po jedan na pijesku ispred svakog stražara, a Tanus je tada izdao
naredbu. "Svucite se i odjenite ovu odjeću!"

Prosvjedovali su i smijali se u nevjerici i tek kad su Kratas i časnici prošli

ispred njih sa strogim izrazom na licu, poslušali su naredbu. Za razliku od
naših žena koje nose laganu odjeću i često imaju otkrivene grudi i gole noge,
Asirke nose suknje koje se vuku po podu, a rukavi im pokrivaju ruke sve do
zapešća. Zbog pretjeranog stida pokrivaju čak i lice kada izlaze, iako su možda
ova ograničenja nametnuta zbog posesivne ljubomore njihovih muškaraca.
Uostalom, postoji velika razlika između osunčane egipatske zemlje i onih gdje
je klima puno oštrija, gdje voda pada s neba i postaje čvrsta i bijela na
vrhovima planina, a vjetrovi sleduju sve do kostiju.

Kad su prebrodili prvi stres vidjevši se odjevene na tako čudan način,

ljudi su prihvatili taj preobražaj. Uskoro je bilo osamdeset zastrtih robinja
odjevenih u dugačke suknje koje su vrtile stražnjicama i bacale zavodljive
poglede prema Tanusu i njegovim časnicima.Časnici nisu više mogli ostati
ozbiljni. Možda sam zbog svog naročitog stanja uvijek smatrao pomalo
odbojnim prizor kad se muškarci odijevaju u žensku odjeću, no, malo drugih
ljudi dijeli moje osjećaje i dovoljno je da neki zdepasti šaljivčina navuče
suknju, pa da svi koji to gledaju umru od smijeha. Usred tog meteža čestitao
sam sebi samom, jer sam tražio od Kratasa da odabere samo najniže i
najvitkije ljude iz odreda. Dok sam ih gledao, uvjerio sam se da će moći
provesti tu varku do kraja, trebalo je samo da se nauče prihvatiti žensko
ponašanje.

Sutradan ujutro naša čudna karavana prošla je kroz ribarsko naselje i

spustila se do obale, gdje je čekao trgovački brod. Kratas i osam njegovih
časnika bili su pratnja. Nepostojanje oružane pratnje za tako skupocjenu robu
bilo bi izazvalo sumnju. Devet naoružanih ljudi odjevenih poput plaćenika bilo
je dovoljno, premda ne bi bili obeshrabrili veliku družinu Svraka. Tanus je
hodao na čelu karavane odjeven u raskošno ruho i ispletene kose kao u bogata
trgovca pristiglog s one strane Eufrata. Brada mu je narasla i zakovrčao ju je
po asirskom običaju. Mnogi od tih Azijaca, posebice oni iz brdskih sjevernih
pokrajina, imaju istu put kao Tanus, koji je stoga imao izgled prikladan ulozi.
Ja sam ga slijedio. Pobijedio sam svoju nevoljkost da odjenem žensku odjeću i
imao sam na sebi dugu haljinu, veo i nakit asirskih žena. Bio sam odlučan
učiniti sve da me nitko ne prepozna po povratku u Safagu.

Putovanje je bilo obilježeno morskom bolesti mnogih robinja i

nekolicine časnika, priviknutih na plovidbu mirnim vodama Nila. U jednome
trenutku bili su poređani u tako velikom broju duž ograde kako bi dali svoj
prilog morskim božanstvima, da se brod vidljivo nagnuo. Za sve je bilo
olakšanje iskrcati se u Safagi, gdje smo pobudili veliku radoznalost.

Asirske žene bile su čuvene po svome umijeću u ljubavnim vještinama.

Govorilo se da neke od njih znaju trikove kojima su sposobne vratiti u život
tisućljetne mumije. Ljudi koji su nas gledali kako se iskrcavamo na kopno
mislili su da se iza velova kriju čarobno ženstvene robinje. Lukavi azijski
trgovac ne bi prevozio svoju robu tako daleko i uz toliki trošak da nije bio
siguran da će postići izvrsnu cijenu na tržnicama duž Nila. Jedan od trgovaca iz
Safage odmah je prišao Tanusu i ponudio se da na licu mjesta kupi sve žene,
omogućavajući mu da si prištedi težak put kroz pustinju, ali Tanus je odbio uz
prezrivi smiješak.

"Jesu li te upozorili na pogibelji putovanja koje želiš poduzeti?", ustrajao

je trgovac."Prije no što stigneš do Nila, bit ćeš prisiljen platiti danak kako bi
nesmetano mogao proći i to će pojesti veliki dio tvoje zarade."

"Tko će me natjerati na to?", upita Tanus. "Ja plaćam samo ono što
moram." "Ima ljudi koji nadziru cestu", upozori ga trgovac. "Ako i platiš koliko
traže, nije sigurno da će te pustiti da prođeš bez štete, naročito stoga što sa

sobom nosiš tako primamljivu robu. Lešinari duž puta koji vodi do Nila
odebljali su jer se hrane leševima tvrdoglavih trgovaca i gotovo da više ne
mogu ni letjeti. Prodaj mi odmah sve uz dobru zaradu..."

"Imam svoju naoružanu stražu." Tanus pokaza na Kratasa i njegovu

postrojbu. "Oni će se pobrinuti da se suprotstave pljačkašima."

Ponuđači koji su slušali razgovor nasmijaše se i izmijeniše udarce

laktovima na tu oholost. Trgovac sleže ramenima.

"Dobro, hrabri moj prijatelju. Prigodom mog slijedećeg putovanja kroz

pustinju potražit ću tvoj kostur uz rub ceste. Prepoznat ću te po crvenoj
bradi."

Kako mi je bio obećao, Tiamat je stavio na naše raspolaganje četrdeset

magaraca.Dvadeset je bilo natovareno punim mješinama, a ostali su imali
samare za bale i svežnjeve iskrcane s broda.Htio sam da provedemo što manje
vremena u luci pred tolikim radoznalim očima. Bila bi dovoljna i najmanja
pogreška neke robinje da se otkrije istina i bila bi to propast. Kratas i njegovi
vojnici poveli su ih uskim ulicama, držali su na razmaku radoznalce i brinuli se
da robinje imaju pokriveno lice i oboreni pogled te da ne odgovaraju
naprasito, muškobanjastim glasovima, na zlobne komentare koji su nas pratili
sve dok nismo izišli iz grada i krenuli otvorenim poljem.

Tu prvu noć utaborili smo se još uvijek s lukom na obzoru. Premda

nisam predviđao da će nas napasti prije prvog planinskog prijevoja, bio sam
siguran da nas uhode Svraka već promatraju. Sve dok je bilo svjetla, pazio sam
da se naše robinje ponašaju kao žene, da ostanu dobro pokrivene i da se, kad
odu u obližnji vadi kako bi obavile nuždu, pristojno čučnu, da ne ispuštaju
vodu stojeći na nogama.Tek nakon zalaska Tanus je zapovijedio da se otvore
svežnjevi natovareni na magarce i da se robinjama podijeli oružje koje je bilo
u njima.Svi su otišli na spavanje s lukom i mačem skrivenim pod prostiračem
od rogoza. Tanus je oko tabora postavio stražare. Nakon provjere, kad smo bili
sigurni da su dobro razmješteni i budni, pod okriljem noći udaljili smo se i
vratili u Safagu.Vodio sam ga mračnim ulicama do Tiamatove kuće. On nas je
očekivao i dao je pripraviti objed.Uočio sam da ga pomisao da će upoznati
Tanusa uzbuđuje.

"Tvoja ti je slava prethodila, plemeniti Harrabe. Poznavao sam tvog oca,

i bio je to pravi čovjek", reče. "Iako sam zadnjih dana puno puta čuo da si prije
tjedan dana poginuo u pustinji i da je sada tvoje tijelo povjereno brizi
pogrebnika na zapadnoj obali Nila za četrdeset dana mumifikacije,
dobrodošao u moj skromni dom."

Dok smo se častili banketom koji nam je Tiamat ponudio, Tanus ga upita
što sve zna o Svrakama i trgovac odgovori bez zadrške. Na koncu me Tanus
pogleda i ja kimnuh glavom, tada se opet obrati Tiamatu i reče:

"Pokazao si se širokogrudnim prijateljem, premda nismo bili dokraja

iskreni prema tebi. Učinili smo to iz nužde jer je bilo neophodno da nitko ne

dozna naš stvarni cilj. Sad ću ti otkriti da kanim uništiti Svrake i predati
njihove vođe pravdi i srdžbi faraona." Tijamat se nasmiješi i pogladi si bradu.

"Nije to neko veliko iznenađenje", uzvrati. "Znao sam za misiju koju ti je

vladar povjerio tijekom Ozirisovih svetkovina.To i tvoje očito zanimanje za
svirepe razbojnike nisu ostavili odveć dvojbi u meni.Mogu samo reći da ću
prinijeti žrtvu bogovima kako bi ti pomogli."

"Kako bih uspio u nakani, opet ću trebati tvoju pomoć", reče Tanus.

"Samo reci."

"Misiš li da su Svrake već obaviješteni o našoj karavani?"

"Cijela Safaga govori o vama", odgovori Tiamat. "Tvoj tovar

najskupocjeniji je medu svima pristiglim u zadnje vrijeme. Svaka od
osamdeset privlačnih robinja vrijedi najmanje tisuću zlatnih obruča na tržnici
u Karnaku." Nasmija se i odmahnu glavom.

"Budi siguran da Svrake već znaju sve o tebi. Vidio sam barem tri
njihove uhode u mnoštvu u luci. Možeš očekivati da će te zaustaviti i iznijeti ti
svoje zahtjeve prije no što stignete do prvog prijevoja." Kad smo ustali kako
bismo se oprostili, otprati nas do vrata.

"Neka vam svi bogovi pomognu u vašem pothvatu. Ne samo faraon, već
sva stvorenja kraljevstva bit će vaši dužnici uspijete li iskorijeniti tu užasnu
pošast koja prijeti našoj uljudbi i gura nas opet u bezdan barbarstva."

Ujutro idućeg dana bilo je još svježe i mračno kad je kolona krenula.
Tanus, s Lanatom obješenim o rame, hodao je na čelu karavane dok sam ga ja
izbliza slijedio u svoj svojoj ženskoj ljupkosti. Iza nas, magarci su išli u vrsti
posred utabanog puta. Robinje su bile raspoređene u dvije vrste s boka
magarcima. Oružje je bilo skriveno na samarima, ratnici nisu trebali učiniti
drugo do ispružiti ruku kako bi zgrabili svoje mačeve.Kratas je podijelio
pratnju u tri skupine po šest ljudi, kojima su zapovijedali Astes, Remrem i on.
Astes i Remrem bili su poznati ratnici i zasluživali su zapovjedništvo, a ipak su
u više navrata oba odbila promaknuće samo kako bi ostali s Tanusom, tako je
velika bila odanost koju je on nadahnjivao u podređenima. Nisam mogao a da
opet ne pomislim kako bi bio velik faraon. Ljudi iz pratnje išli su s boka kolone
i pokušavali su prikriti svoje ratničko držanje. Uhode koje su nas zasigurno
promatrale s padina trebali su misliti da im je jedina dužnost da spriječe bijeg
robinja. Ustvari su se prvenstveno brinuli da robinje ne hodaju vojničkim
korakom ili ne započnu neku raspojasanu vojničku pjesmu.

"Hej, Kernite!", viknu Remrem. "Ne radi tako velike korake i vrckaj malo
stražnjicom. Pokušaj izgledati zavodljivo."

"Daj mi poljubac, kapetane", odgovori Kernit, "i činit ću sve što hoćeš."
Vrućina je rasla i stijenje je zaplesalo od optičkih varki. Tanus mi se
obrati. "Uskoro ću zapovijediti prvu stanku za odmor. Pehar vode svakome."

"Dobri moj mužu",prekinuh ga,"tvoji su prijatelji stigli.Pogledaj tamo

naprijed!" Tanus se okrenuo i nagonski stisnuo luk koji mu je visio niz bok.

"I doista su tipovi koje nikome ne bih preporučio."

U tom trenutku kolona je vijugala prvim kosinama u podnožju

pustinjske visoravni i s obje smo strane bili blokirani strminama. Tri čovjeka
stajala su nasred puta pred nama. Vođa je bio visok i prijeteća izgleda, ogrnut
u vuneno ruho pustinjskih nomada, ali mu je glava bila otkrivena. Koža mu je
bila jako tamna, izbrazdana ožiljcima boginja. Nos je bio kriv poput kljuna
lešinara, a desno oko želatinozno i mutno od crva sljepila koji se uvlači u
jabučice žrtve. "Poznajem onoga s jednim okom", rekoh tiho, tako da me
mogao čuti samo Tanus. "Zove se Shufti i najzloglasniji je među vođama
Svraka. Čuvaj ga se,u usporedbi s njime lav je zvijer pitome ćudi."

Tanus nije pokazao da me čuo, već je podignuo desnicu kako bi pokazao

da ne drži oružje i radosno pozdravio:

"Neka ti svi dani mirišu na jasmin, poštovani putniče, i neka te ljubazna

žena čeka na kraju tvoga puta."

"Neka sve tvoje mješine ostanu pune i neka ti svježi povjetarci miluju
čelo dok prolaziš žednim pijescima", odgovori Shufti. Njegov je osmijeh bio
krvožedniji od režanja leoparda, a iz jedinog oka sijevale su strašne munje.

"Ljubazan si, plemeniti gospodine", zahvali mu Tanus. "Bilo bi mi drago

ponuditi te objedom i gostoprimstvom moga tabora, ali molim te da budeš
blagonaklon. Put što nas čeka vrlo je dug i moramo produžiti."

"Daj mi još malo svoga vremena, presvijetli Asirče." Shufti se približio ne

bi li mu prepriječio put. "Imam nešto što ti treba želiš li da ti i tvoja karavana
živi i zdravi stignete do Nila." I pokaže mali predmet.

"Ah, talisman!", usklikne Tanus."Jesi li možda čarobnjak? Kakav mi to

talisman nudiš?"

"Pero." Shufti se i dalje smiješio. "Svračje pero." Tanus se nasmija kao da

nastoji zadovoljiti dijete.

"Dobro, daj mi pero i neću te više zadržavati."

"Dar za dar. Ti mi trebaš dati nešto zauzvrat", reče Shufti. "Daj mi

dvadeset svojih robinja. Potom, kad se vratiš iz Egipta, opet ću te čekati na
putu i dat ćeš mi polovicu dobiti od prodaje preostalih šezdeset."

"Čini mi se loš posao, za jedno pero", uzvrati Tanus izazivačkim glasom.

"Nije to bilo kakvo pero. To je svračje pero", upozori ga Shufti. "Tako si

slabo obaviješten da nikad nisi čuo pričati o toj ptici?"

"Pokaži mi čarobno pero." Tanus se približi ispružene desne ruke i

Shufti mu krene ususret. Istoga časa približiše se i Kratas, Remrem i Astes, kao
da ih radoznalost tjera da pogledaju pero. Umjesto da uzme dar, Tanus zgrabi
Shuftijevo zapešće i zavrne mu ruku na lopatice. Shufti uz krik pade na
koljena, dok ga je moj prijatelj čvrsto držao. U međuvremenu Kratas i njegovi
skočiše i uhvatiše dva razbojnika iznenadivši ih kao njihovog vođu. Istrgnuše
im oružje iz ruku i odvukoše ih pred Tanusa.

"Dakle, vi, majušne ptičice, mislite da svojim prijetnjama možete uplašiti

Asirca Kaarika? Da, dragi prodavaču perja, čuo sam za Svrake. Čuo sam da su
jato pernatih bukača i kukavica i da su bučniji od jata vrabaca." Još više zavrne
Shuftijevu ruku i razbojnik zaurla od bola i pade ničice. "Da, čuo sam za
Svrake, ali jeste li vi čuli za Kaarika Groznog?"

Dade znak Kratasu i ostalima, koji žurno skinuše tri razbojnika držeći ih
na kamenitom tlu.

"Hoću da se sjetiš moga imena i da odletiš poput svrake slijedeći put kad
ga čuješ", reče Tanus i dade opet znak Kratasu. Kratas provuče bič kroz prste.
Bio je sličan Rasferovom, izrađen od kože voden konja. Tanus ispruži ruku i
Kratas mu ga nevoljko preda.

"Ne tuguj", reče Tanus. "Kasnije ću ti prepustiti. Ali Kaarik Asirac uvijek
uzima prvu žlicu iz zdjele." Zafijuče kroz zrak bičem, koji prasne poput lepeta
guščjih krila. Shufti se otimao i, okrenuvši glavu, prosiktao:

"Jesi li poludio, asirski vole. Ne znaš da sam moćan čovjek iz klana

Svraka. Nećeš se usuditi učiniti mi to..."

Gola leđa i stražnjica bile su izbrazdani boginjama. Tanus podiže bič i

udari svom žestinom ostavljajući na Shuftijevim leđima ljubičasti trag širok
kao moj kažiprst. Bol je bio tako jak da se razbojnik protresao. Zrak mu izleti
iz pluća i spriječi ga da krikne.Tanus opet podiže bič i nanese novi udarac
usporedo s prvim, tako blizu da su se tragovi skoro doticali.Ovaj put Shufti
muklo zastenja kao bivol u stupici.Tanus se nije obazirao na njegovo stenjanje
i uvrijeđene krikove, već je nastavio udarati ostavljajući tragove kao da plete
tepih. Kad je završio, noge, stražnjica i leđa njegove žrtve bili su pokriveni
crvenim tragovima.Nijedan udarac nije preklapao drugi, koža je bila
nerasparana i nije bilo ni kapi krvi, ali Shufti nije kričao i nije se više otimao.

Bio je nepomičan s licem na tlu i svakim je izdisajem podizao oblačić prašine.

Kad su ga Remrem i Kratas pustili, nije se pokušao ni ustati ni sjesti. Nije se ni
omaknuo. Tanus dobaci bič Kratasu.

"Sljedeći je tvoj, vodiču robova. Da vidimo znadeš li mu istetovirati na

leđima neki elegantni motiv."

Kratasovi udarci bili su snažni, ali nisu imali Tanusovo savršenstvo.

Leđa razbojnika pretvorila su se u napukli vrč pun crnoga vina. Kapi krvi
padoše u prašinu i pretvore se u majušne kuglice blata.Na koncu,Kratas je bio
zadovoljan i prepustio je bič Astesu pokazujući mu posljednjeg razbojnika.
"Nauči ga pameti i podsjeti ga na lijepo ponašanje."

Astes je imao još grublju ruku od Kratasa. Kad je završio, leđa

posljednjeg razbojnika izgledala su poput komada mesa koji je izrezao

poludjeli mesar. Tanus dade znak za nastavak hoda prema prijevoju preko
brda od crvenog stijenja, a mi smo još nekoliko časaka oklijevali pored trojice
razbojnika. Napokon se Shufti trgnuo i podignuo glavu, pa mu se Tanus obrati
ljubaznim glasom:

"Dakle, prijatelju moj, opraštam se od tebe. Zapamti moje lice i budi

oprezan kad ga opet budeš vidio." Uze svračje pero koje je palo na tlo i zadjene
ga za vrpcu koja mu je opasavala čelo.

"Zahvaljujem ti na daru i želim da svaku noć provedeš u zagrljaju lijepe

žene." Stavi ruku na srce i usne u znak asirskog pozdrava i ja krenuh za njime
cestom. Okrenuh se i pogledah prije no što smo zašli za hrbat. Trojica su
stajala na nogama međusobno se pridržavajući. I iz te daljine uspijevao sam
razabrati Shuftijev izraz lica, oličenje mržnje.

"No, dobro, učinili ste da svi Svrake s ove strane Nila nasrnu na nas čim
prijeđemo prijevoj", rekoh Kratasu i njegovim drugovima, i ne bih ih bio više
razveselio ni da sam im obećao brod krcat pivom i lijepim djevojkama.

S prijevoja smo se okrenuli kako bismo posljednji put pogledali

plavetnilo mora, potom smo se spustili u uzavrelu pustoš stijenja i pijeska koja
se prostirala između nas i Nila. Vrelina nas napadne poput smrtnog
neprijatelja. Činilo se da prodire kroz usta i nosnice dok smo teško disali i
otimala je vlagu našim tijelima poput lopova. Sušila nam je kožu i zatezala je
sve dok nam usne nisu popucale poput zrelih smokava. Kamenje pod nogama
kao da je bilo netom izvađeno iz peći lončara i peklo je kroz kožne potplate
sandala. Bilo je nemoguće nastaviti hod tijekom najtoplijih sati. Ispružili smo
se u sjeni šatora koje nam je dao Tiamat, dašćući poput lovačkih pasa nakon
potjere.

Kad je sunce zapalo na stjenovitom obzoru, nastavili smo. Pustinja oko

nas bila je puna prijetnji pa je čak i zdrug Plavog Krokodila izgledao
deprimirano. Duga kolona vijugala je poput ranjene zmije kroz crne stjenovite
izbočine i dine slijedeći drevni put kojim su prije nas prošli nebrojeni putnici.
Kad se spustila noć, nebo se ispunilo zvijezdama i obasjalo pustinju do te
mjere da sam sa svoga mjesta na čelu karavane uspijevao prepoznati Kratasa,
koji je hodao na začelju, premda smo bili udaljeni dvjesto koraka. Nastavili
smo hodati pola noći prije no što je Tanus zapovijedio da stanemo. Zatim je
opet naredio pokret prije zore i nastavili smo hodati sve dok vrućina nije
rasplinula stjenovite izbočine oko nas i zatitrala obzorom kao da je od tekuće
smole. Nismo vidjeli drugih znakova života, premda je u jednom trenutku
čopor babuina zalajao na nas s visoke, prostrane stijene nalik stolu. Lešinari
su letjeli tako visoko na vrućem plavom nebu da su bili nalik zrncima prašine
koja polako kruže nad nama. Kad smo sredinom dana stali da se odmorimo,
kovitlaci prašine plesali su i njihali se ravnicom ljupko poput plesačica.
Posuda vode iz pričuva kao da se pretvorila u paru u mojim ustima.

"Gdje su?", zareža bijesno Kratas. "Tako mi kužnih Sethovih muda,

nadam se da će one ptičice ubrzo skupiti hrabrost i pojaviti se."

Premda su svi bili veterani priviknuti na nedaće, živci su počeli

popuštati. Prijatelji i suborci počeli su se međusobno bez razloga zadirkivati i
svađati oko vode.

"Shufti je lukav", rekoh Tanusu. "Skupit će svoje snage i čekat će da

dođemo do njega umjesto da nam pohita ususret. Pustit će da nas put izmori
sve do nepažnje prije no što će napasti."
Peti dan shvatio sam da se približavamo oazi Gallala, kad sam primijetio
da je tamno stijenje pred nama izbušeno pećinama drevnih
grobnica.Stoljećima prije oaza je dala život naprednom gradu,zatim je jedan
potres izlomio brda i oštetio bunare.Količina vode se smanjila i premda su
bunari bili iskopani još dublje da bi stigli do nje,a stube su se spuštale sve do
mjesta gdje je površina vode bila stalno u sjeni,grad je bio mrtav.Razvaljeni
zidovi stajali su u tihom očaju i gušteri su ležali na suncu u dvorištima gdje su
se nekoć bogati trgovci zabavljali sa svojim haremima.

Naša prva briga bila je napuniti mješine. Glasovi ljudi koji su zahvatali
vodu u dnu zdenca bili su izobličeni jekom. U međuvremenu ja i Tanus
prošetali smo ruševnim gradom. Bilo je to samotno i sjetno mjesto. U središtu
je bio urušeni hram posvećen božanstvu zaštitniku Gallale. Krov se bio urušio,
a na nekim su mjestima i zidovi bili načeti.Postojao je samo jedan ulaz kroz
vrata na zapadu. "Poslužit će",promrmlja Tanus dok je hodao tamo amo i
odmjeravao ga vojničkim okom,iskusnim u procjeni utvrda i zasjeda. Kad ga
upitah za njegove nakane, nasmija se i odmahne glavom.

"Prepusti to meni, dragi prijatelju. Bitka je moj posao." Dok smo stajali u
sredini hrama, primijetih u prašini tragove čopora babuna i pokazah ih
Tanusu.

"Mislim da dolaze ovamo na pojilo", rekoh. Tu večer, dok smo sjedili oko
malih zadimljenih vatri od magareće balege u starome hramu, opet smo čuli
babune,stari mužjaci izazivajući su se glasali s padina koje su okruživale mrtvi
grad. Njihovi glasovi odjekivali su kroz usjeke. Kimnuh Tanusu.

"Tvoj prijatelj Shufti napokon je stigao. Njegove prethodnice su na

brežuljcima i uhode nas. Oni su uzbunili babune."

"Nadam se da si u pravu. Moji samo što se ne pobune. Znaju da je to bila

tvoja zamisao i ako si u krivu, može se dogoditi da im, ne bih li ih smirio,
moram ponuditi tvoju glavu ili tvoju stražnjicu", promrmlja Tanus i ode
popričati s Astesom.

Novo se raspoloženje proširilo taborom kad su ljudi shvatili da je

neprijatelj u blizini. Mrgođenje je prestalo i sad su se međusobno cerekali na
svjetlosti vatri dok su skrivećki provjeravali sječivo mačeva skrivenih pod
prostiračima od rogoza. Unatoč tome, bili su iskusni veterani, pa su nastavili
hiniti i izvoditi uobičajene radnje u normalnom životu karavane kako ne bi
naveli na sumnju one koji su nas uhodili s brežuljaka.Na koncu smo svi legli na
prostirače od rogoza i vatre su bile ugašene.Ali, nitko nije spavao. Čuo sam
kako kašlju i nemirno se prevrću u mraku koji nas je obavio.

Sati su prolazili. Kroz urušeni krov vidio sam velika sazvježda kako se
kreću u svojem veličanstvenom sjaju, ali od napada ništa.Tik prije zore Tanus
obiđe posljednji put stražare i na povratku zastane načas pored mojeg
prostirača od rogoza i prošapta:

"Ti i tvoji prijatelji babuni iste ste ćudi. Lajete na sjene."

"Svrake su ovdje. Osjećam im miris.Brežuljci su ih puni", prosvjedovah.

"Osjećaš samo miris objeda", promrmlja Tanus znajući da mrzim

podbadanja o mojoj ješnosti. Ne odgovorih na njegovu duhovitost i iziđoh u
tamu kako bih obavio nuždu iza hrpe ruševina. Dok sam čučao, jedan babun
opet se oglasi i krik razbije neprirodan muk posljednjeg bdijenja s kraja noći.
Okrenuh glavu u tome smjeru i začuh u daljini zvuk metala koji udara o
kamen, kao da je nemirna ruka ispustila nož, neki štit dotaknuo je granit ili
naoružani čovjek potrčao zauzeti položaj prije no što ga zora iznenadi.

Zadovoljno se nasmiješih. Za me je u životu bilo malo radosti

usporedivih sa zadovoljstvom da prisilim Tanusa da povuče rečeno. Dok sam
se vraćao na svoj prostirač od rogoza, prošaptah ljudima: "Budite pripravni.
Tu su."

Moje upozorenje pođe od ustiju do ustiju. Na nebu su zvijezde počele

blijedjeti i zora se potiho približavala poput lavice što slijedi krdo antilopa.
Iznenada začuh zvižduk stražara na zapadnome zidu hrama, razvučeni zvuk
koji bi nam izgledao kao zov noćne ptice da nismo znali o čemu se radi.Odmah
se nestrpljivost proširi taborom, zatomljena prijetećim Kratasovim i
časničkim siktajima.

"Mir, Plavi! Sjetite se zapovjedi. Držite položaje!"

Nitko se ne pomaknu na prostiračima od rogoza.Ne dižući se i s licem

pokrivenim šalom okrenuh polako glavu i pogledah visove koji su se nadvili
nad zidove hrama.Nazubljeni profil granitnih brijegova počeo se lagano
mijenjati pa sam morao trepnuti kapcima kako bih bio siguran što vidim.
Zagledah bolje. U kojem god smjeru gledao, bio je uvijek isti. Svuda uokolo nas
isticali su se na nebu tamni i prijeteći likovi naoružanih ljudi.Činili su
neprekinuti bedem koji je potirao svaku nadu u bijeg.Razumio sam zašto je
Shufti čekao tako dugo.Vjerojatno je sve to vrijeme bio utrošio na okupljanje
takve razbojničke vojske.Moralo ih je biti više od tisuću iako ih na slaboj
svjetlosti nije bilo moguće pobrojati.Brojčani odnos bio je deset na jednoga i ja
osjetih da drhtim. Nije bilo mnogo nade čak ni za postrojbu Plavih. Svrake su
stajali nepomično poput okolnih stijena i taj me iskaz discipline zabrinuo. Bio
sam zamislio da će se kaotično baciti na nas kao horda, međutim, ponašali su
se kao dobro obučeni ratnici. Njihova nepomičnost bila je više prijeteća no što
bi mogli biti divlji krici i mahanje oružjem. Svjetlost je postala jača i sad smo
ih
uspijevali razaznati.Prvi zraci sunca udarali su u broncu štitova i isukane
mačeve i bacali odsjaje u naše oči. Svi su imali glavu umotanu u šal od crne
vune, isticale su se samo oči, zle kao oči krvožednih plavih morskih pasa koji
su živjeli u moru za našim leđima.Tišina je potrajala i kad sam se uplašio da će

moji živci puknuti i moje se srce rasprsnuti od pritiska krvi, odjekne jedan glas
razbijajući tišinu praskozorja.

"Kaariče! Jesi li budan?" Prepoznah Shuftija unatoč šala kojim se

maskirao. Bio je usred najzapadnijeg usjeka, onoga kojeg je sjekla cesta.

"Kaariče!", viknu opet. "Vrijeme je da platiš što mi duguješ, ali cijena je

porasla. Sada hoću sve. Sve!", ponovi. Odbaci šal i otkrije izbrazdano lice.

"Hoću sve što imaš, uključiv i tvoju glupu i arogantnu glavu."

Tanus ustade s prostirača od rogoza i odbaci pokrivač od ovčje kože.

"Onda ćeš morati doći uzeti je", viknu isukavši mač.

Shufti podigne desnu ruku dok je trak svjetlosti zasjao u slijepome oku
nalik srebrenome disku, zatim naglo spusti ruku. Na znak iz redova ljudi
razmještenih po stijenama zaori se poklič. Isukaše oružje i zazveketaše njime
pod žutim nebom zore. Shufti dade još jedan znak i razbojnici se spustiše u
bujici sa stijenja prema uskoj dolini Gallale.

Tanus potrča na sredinu dvorišta hrama, gdje su drevni žitelji bili

podigli kameni oltar Besu, patuljastom božanstvu glazbe i opijenosti. Kratas i
časnici potrčaše za njim, dok smo robinje i ja, sklupčani na prostiračima od
rogoza, pokrivali glave i jecali od straha. Tanus skoči na oltar, klekne na
koljeno i napne veliki luk Lanatu. Morao je upotrijebiti svu svoju snagu da bi
napeo žicu, no kad je ustao,Lanata je sjao u svojim jantarnim dijelovima kao da
je živi stvor. Tanus uze strelicu iz tobolca i okrenu se prema vratima kroz koji
je morala ući horda Svraka. U podnožju oltara Kratas je svoje ljude rasporedio
u vrstu i oni su pripremili lukove i okrenuli se sučelice ulazu.

Bila je to patetična grupica i dok sam ih gledao, grlo mi se stisnulo, bili

su tako junački neustrašivi... nagonski odlučih da napišem pjesmu u njihovu
čast, ali prije no što sam uspio smisliti prvi stih,razbojnici provališe.

Kroz otvor je moglo proći samo pet ljudi odjednom, a udaljenost koja ih
je dijelila od oltara i Tanusa bila je manja od četrdeset koraka. Tanus napne
luk i odapne prvu strijelu. Ubije tri čovjeka. Prvi je bio visok, odjeven u kratku
suknjicu, duge masne kose koja mu je padala na leđa. Strijela ga je pogodila
posred golih grudi i prošla kroza nj kao da je meta izrezana od lista papirusa.
Navlažena krvlju prve žrtve, strijela je pogodila u grlo čovjeka koji je bio iza
njega.Iako je već gubila snagu, prošla mu je kroz vrat i izišla na zatiljku, ali
nije
prošla do kraja. Pera su zapela u mesu, ali brončani kukasti vršak zabije se u
oko trećeg čovjeka mi je bio tik njemu za leđima. Prikovani skupa strijelom
dvojica zateturaše i zalamataše nasred ulaza, blokirajući prolaz onima koji su
pokušavali ući u dvorište. Na koncu se strijela izvukla iz lubanje trećeg čovjeka
s okom zakačenim na vršak. Dvojica padoše i mnoštvo razbojnika preskoči ih
uz pokliče i pregazi kako bi prodrlo u dvorište.

Mala skupina branitelja oko oltara dočeka ih rojem strelica i pokosi ih

toliko da su leševi gotovo zapriječili otvor i oni koji su pristizali bili su

prisiljeni penjati se preko gomila mrtvih i ranjenih. Nije moglo potrajati još
dugo. Pritisak razbojnika za njihovim leđima bio je odveć velik, njihov broj
prekomjeran. Kao što popušta zemljani nasip koji ne uspijeva zadržati rastuću
bujicu Nila, otvor je bio probijen i mnoštvo boraca nahrupi u dvorište i opkoli
Besov oltar. Sada je bilo nemoguće koristiti lukove pa ih Tanus i njegovi ljudi
odbaciše i isukaše mačeve.

"Horuse, ti me naoružaj!",viknu Tanus svoj bojni poklič,a ljudi koji su ga

okruživali ponoviše ga i krenuše u akciju. Bronca je odzvanjala o broncu dok
su ih Svrake pokušavali dohvatiti, ali oni su stali u krug oko oltara. S koje god
strane razbojnici pristizali, dočekivali su ih mačevi ratnika.

Svrake nisu bili bez hrabrosti. Gomilali su se u zbijenim redovima oko

oltara. Kad bi jedan pao, drugi je zauzimao njegovo mjesto. Ugledah Shuftija na
pragu. Nije sudjelovao u borbi, vikao je na svoje ljude, zapovijedao i urlao od
bijesa. Slijepo oko mu se iskolačilo dok je vikao: "Uhvatite živog Asirca! Želim
ga polako ubijati i slušati njegove krike."

Razbojnici nisu obraćali pažnju na žene koje su još bile sklupčane na

prostiračima od rogoza pokrivenih glava, jecajući i kričeći od straha. Ja sam se
drao još glasnije, ali borba koja se odvijala nasred dvorišta brinula me. Sada je
već bilo više od tisuću ljudi natrpano u tom skučenom prostoru. Gušio sam se
od prašine i borci su me gazili. Na koncu uspjeh otpuzati u jedan kutak. Jedan
razbojnik napusti bitku i nagne se nad mene. Strgne mi šal s lica i pogleda me
u oči.

"Izidine mi matere!", promrmlja. "Kako si lijepa!" Bio je užasno ružan,

krezub i s ožiljkom na jednom obrazu. Dah mu je smrdio poput crne jame dok
mi je disao u lice. "Pričekaj da se bitka završi i dat ću ti nešto od čega češ
klicati od radosti", obeća.

Podigne mi lice i poljubi me. Moj nagon mi je savjetovao da se povučem

unazad, ali izdržah i uzvratih poljubac. Bio sam profinjeni stručnjak ljubavnih
vještina, jer sam bio podučen njima u odajama mladih robova plemenitog
Intefa, pa su moji poljupci mogli smekšati srce svakog muškarca. Poljubih ga
svim svojim umijećem i čovjek ostade nepomičan.Dok se još nije maknuo,
izvukoh bodež koji sam držao pod odjećom i zarih mu oštricu između petog i
šestog rebra.Krikne,ali ja utišah glas usnama i nježno ga privih na grudi,
okrećući mu sječivo u srcu sve dok uz drhtaj nije klonuo na mene, pa ga pustih
da padne na tlo. Pogledah uokolo.

U nekoliko trenutaka koje sam potrošio da se oslobodim udvarača,

situacija branitelja oko oltara pogoršala se. Bilo je nekoliko praznina u
rasporedu, dva su pala, a Amseth je bio ranjen. Imao je mač u ljevici dok je
krvava desnica visila niz bok. S olakšanjem sam vidio da Tanus još nije ranjen i
da se radosno smije vitlajući mačem. Ali previše je čekao prije no što je
pokrenuo stupicu, pomislih.Svi Svrake nagomilali su se u dvorištu i lajali su
oko njega kao psi oko leoparda uteklog na stablo. Još nekoliko trenutaka i
njegovi junaci mogli bi popustiti.Tanus ubije još jednog protivnika ubodom u

grlo,zatim izvuče sječivo i ustukne.Okrene glavu i rikne tako da zatutnji medu

urušenim zidovima.

"K meni, Plavi!"

U tom trenutku drhtave robinje skočiše na noge i odbaciše duge halje.

Isukanih mačeva nasrnuše na razbojnike s leđa. Iznenađenje je bilo potpuno,
pravi preokret. Vidio sam kako ubijaju sto i više neprijatelja prije no što su ovi
shvatili što se dogodilo i uzvratili. No,kad su se Svrake okrenuli kako bi se
suprotstavili neočekivanom napadu, izložili su leđa Tanusu i njegovim
suborcima.Dobro su se borili, moram priznati, premda mislim da ih je tjerao
više strah no hrabrost. Kako bilo, bili su odveć zbijeni da bi mogli nesmetano
koristiti mačeve, a ljudi koje su imali pred sobom bili su medu najboljim
ratnicima Egipta, drugim riječima, cijeloga svijeta. Izdržaše neko vijeme.

Tada Tanus opet viknu usred sveg tog meteža. Na tren pomislih da je
zapovijed neka druga, no potom uočih da su to početni taktovi ratne himne
zdruga. Iako sam često čuo da je Plavi pjevaju na vrhuncu bitke, nisam
vjerovao da je to doista moguće. Oko mene pjesmu prihvati stotina glasova. Mi
smo Horusov dah, usijan kao pustinjski pijesak, mi žanjemo ljude... Mačevi su
služili kao ritmička pratnja riječima poput zveketa maljeva na nakovnjima
onoga svijeta.

Pred tolikom arogantnom svirepošću preživjeli Svrake ustuknuše. I

iznenada, to više nije bila bitka, već pokolj. Vidio sam kad čopor divljih pasa
opkoli i rastrga stado ovaca. No, ovo je bilo još i gore. Nekolicina razbojnika
baci mačeve i klekne tražeći milost. Nitko nije bio pošteđen. Drugi pokušaše
stići do vrata, ali tamo su naišli na grupu ratnika koji su ih čekali s mačem u
ruci. Prišao sam do ruba bitke i doviknuo Tanusu, nastojeći da me čuje u buci:
"Zaustavi ih! Trebaju nam zarobljenici".

Tanus me nije mogao čuti, ili je možda hotimice zanemario moj zahtjev.
Smijao se, pjevao i nastavljao udarati dok mu je Kratas bio s lijeve, a Remrem s
desne strane. Njegova brada bila je umrljana krvlju ubijenih i na njegovu licu
oči su sjajile iskrom ludila koje nikada nisam vidio. Milostiva Hapi, bio je pijan
od opojna pića bitke!

"Prestani, Tanuse! Nemoj ih sve pobiti!" Ovaj me put čuo. Vidjeh kako
ludilo nestaje. Pribrao se.

"Dajte utočište onima koji ga zatraže!", vikne i vojnici poslušaše.

Ali, na kraju, samo dvije stotine razoružanih Svraka od tisuću baciše se

ničice na krvavo tlo preklinjući za milost.Neko sam vrijeme ostao,nesiguran i
smeten, na rubu pokolja. Onda krajičkom oka uočih skriveno kretanje.

Shufti je shvatio da ne može uteći. Bacio je mač i otrčao do istočnog zida

dvorišta, blizu mjesta gdje sam se nalazio. Bio je to najurušeniji dio gdje je zid
bio razvaljen do polovice visine. Razbacane glinene cigle oblikovale su strmu
rampu i Shufti se popne njome. Oklizne se, padne, ali se približi vrhu zida.
Kako se činilo, bio sam jedini koji je uočio njegov bijeg. Ratnici su bili zauzeti

drugim zarobljenicima, a Tanus mi je bio okrenut leđima dok je zapovijedao

da se potraže posljednji neprijatelji. Gotovo ne misleći, sagnuh se i uzeh
polovicu cigle. U trenutku kad je Shufti stigao na vrh zida, bacih je svom
snagom prema njemu i pogodih ga u tjeme takvom silom da je pao na koljeno.
Zatim hrpa popusti i Shufti sklizne unatrag u oblaku prašine. Završio je
poluonesviješten pred mojim nogama. Skočih mu na grudi i pritisnuh mu na
grlo vrh bodeža. Pogleda me zdravim okom još zamagljenim od udarca.

"Ni makac", zapovijedih. "Ili ću te rasporiti kao ribu." Izgubio sam šal i
moja se kosa rasula po leđima. Shufti me prepoznao. Nije bio iznenađen. Često
smo se sretali, ali u drukčijim okolnostima.

"Taita, eunuh!", promrmlja. "Plemeniti Intef zna što radiš?"

"Otkrit će vrlo brzo", zajamčih mu i bocnuh ga natjeravši ga da zastenje.

"Ali ti sigurno nećeš biti taj koji će ga izvijestiti." Ne pomičući sječivo s
njegova
grla, viknuh dvama ratnicima da se pobrinu za njega. Okrenuše ga na leđa,
zavezaše mu ruke užetom i potom ga odvukoše. Tanus, koji je vidio kako sam
uhvatio Shuftija, priđe mi preskačući mrtve i ranjene.

"Izvrstan izbačaj, Taita. Nisi zaboravio moju poduku." Pljesne me

dlanom po ramenu tako jako da zateturah. "Ima još mnogo posla za tebe.
Četvorica naših ubijeni su i ima barem dvanaest ranjenih."

"A njihov tabor?", upitah. Tanus upre pogled u mene. "Koji tabor?"

"Tisuću Svraka ne nikne iz pijeska kao pustinjsko cvijeće.Moraju imati

sa sobom tovarnu stoku i robove, nedaleko odovud.Ne smiješ im dopustiti da
uteknu.Nitko ne smije ispričati što se ovdje danas zbilo,nitko u Karnak ne
smije odnijeti vijest da si još uvijek živ."

"Imaš pravo, nježne mi Izide. No, kako ćemo ih pronaći?" Bio je još
smeten od žara bitke. Ponekad sam se pitao što bi bez mene.
"Slijedi u suprotnome smjeru njihove tragove", odgovorih nestrpljivo.
"Tisuću pari nogu ostavilo je trag koji će nam omogućiti da stignemo do
mjesta s kojega su krenuli." Tanus zablista i pozva Kratasa.

"Uzmi sa sobom pedeset ljudi i pođi s Taitom.Vodit će te do tabora,"

"Ranjenici...", prosvjedovah. Bilo mi je dosta bitke za taj dan, ali Tanus odbije
moje prosvjede.

"Najbolji si čitač tragova kojeg znam. Ranjenici mogu pričekati tvoje

vidanje, svi su tvrdi poput bivoljih odrezaka i gotovo nitko od njih neće
umrijeti prije tvog povratka."

Pronaći tabor bilo je jednostavno kako sam predvidio.U pratnji Kratasa i

pedesetorice ljudi kružio sam oko mrtvoga grada i iza prvih uzvisina pronašao
tragove koje su napravili kad su nas došli opkoliti.Sijedili smo ih u
suprotnome smjeru u laganom trku.Prešli smo ne odveć dugi put kad
stigosmo na vrh jedne uzvisine i ugledasmo tabor Svraka u plitkoj udolini pod
nama. Iznenadismo ih. Ostavili su manje od dvadeset ljudi da čuvaju magarce i

žene. Kratasovi ratnici pregaziše ih u prvome naletu, pa ovaj put nisam uspio
spasiti zarobljenike.Poštedjeli su samo žene i kad su osvojili tabor, Kratas im
dopusti da ih uzmu shodno uobičajenoj nagradi za pobjednike. Žene su
izgledale mnogo ljupkije no što sam očekivao u takvoj družini. Mnoge su imale
lijepa lišća.Prihvatile su s iznimnom naklonošću sudjelovanje u pobjedničkim
ritualima, neke su se smijale i šalile dok su se ratnici kockali. Nagnuće koje ih
je navelo da žive s družinom Svraka nije se moglo smatrati najčednijim i ne
vjerujem da je medu njima bila neka ćudoredna djevica. Jednu po jednu novi
gospodari otpratili su iza stijenja gdje su podigle suknje bez prevelikih
ceremonija.Kao što se mladi mjesec javlja nakon smrti starog i proljeće slijedi
zimu,nijedna žena nije pokazivala da oplakuje poginule muževe.Dapače,
izledalo je vjerojatno da će tamo, na pustinjskom pijesku,nastati nove veze čija
je sudbina možda bila da potraju.

Što se mene tiče, zanimali su me prvenstveno magarci i njihov tovar.

Bilo ih je više od sto pedeset i gotovo svi su bili snažni i u odličnom stanju, pa
su trebali postići dobru cijenu na tržnicama u Karnaku i Safagi. Izračunao sam
da bih, kad budemo dijelili plijen, trebao imati pravo barem na dio koji
pripada centurionu. Napokon, uspjeh pothvata u dobroj je mjeri bio zasluga
naputaka koje sam davao i imao sam puno pravo na naknadu.Bio bih o tome
porazgovarao s Tanusom i sigurno dobio njegovu potporu. On je bio čovjek
široke ruke.

Kad smo se vratili u mrtvi grad Gallalu,dovodeći magarce natovarene

plijenom u pratnji žena koje su rado prihvatile nove gospodare, sunce je bilo
već zašlo.Jedna od manjih građevina pored zdenaca bila je pretvorena u
poljsku bolnicu. Radio sam cijelu noć pod svjetlom baklji i uljanih svjetiljki
vidajući ratnike. Kao uvijek, dojmio me se njihov stoicizam, jer mnoge su rane
bile teške i bolne. Ipak, prije no što je svanulo, izgubio sam samo jednog
pacijenta. Asmeth je umro zbog gubitka krvi iz prerezanih žila ruke. Da sam ga
počeo liječiti odmah nakon bitke, umjesto što sam krenuo u pustinju, možda
bih ga bio uspio spasiti. Premda je odgovornost bila Tanusova, ćutio sam
uobičajeni osjećaj krivice pred smrću koju sam mogao spriječiti. Ipak, bio sam
siguran da će se ostali pacijenti oporaviti brzo i potpuno. Svi su bili mladi,
snažni i u savršenoj kondiciji. Nije bilo ranjenih razbojnika za vidanje. Odsjekli
su im glave dok su ležali na bojnome polju. Zbog moje liječničke osjetljivosti,
drevni običaj da se eliminiraju ranjeni neprijatelji bio mi je mučan, no
pretpostavljam da postoji neka logika u tome. Zašto bi pobjednici morali
trošiti svoje zalihe na poražene, kad teško mogu imati nekakvu vrijednost kao
robovi, a ako ostanu u životu, jednoga bi ih dana opet mogli sresti u bitci?

Radio sam cijelu noć okrijepivši se tek s gutljajem vina i nekoliko

zalogaja. Bio sam iscrpljen, ali nisam se mogao odmoriti. Tanus je poslao po
mene čim je svanulo.Neozlijeđeni zarobljenici bili su u Besovu hramu,pod
paskom stražara čučali su ruku vezanih na leđima u dugim vrstama uz
sjeverni zid. Čim sam ušao u hram, Tanus me pozva. Bio je sa skupinom
časnika. Ja sam još uvijek imao na sebi ženske asirske halje. Podignuh suknje i
krenuh preko dvorišta pokrivenog ostacima bitke.

"Trinaest je klanova Svraka. Nisi li mi tako rekao, Taita?", upita Tanus.

Kimnuh."Svaki klan ima svog vođu.Mi smo uhvatili Shuftija.Da vidimo
prepoznaješ li još kojega u ovom mnoštvu uglednika."

Smijući se, pokaza na zarobljenike i uze me za ruku kako bi me poveo do

njih. Ne skinuh veo da me nitko od zarobljenika ne bi prepoznao. Promatrao
sam svako lice dok sam prolazio. Prepoznah dvojicu. Akheku je bio vođa
južnoga klana koji je pljačkao krajeve oko Asuana, Elefantine i prve katarakte,
dok je Setek dolazio iz sjevernog područja i bio je vođa Kom-Omboa. Bilo je
očito da je Shufti okupio sve ljude koje je mogao naći u tako kratkom vremenu.
Među zarobljenicima bilo je članova svih klanova. Nakon što sam identificirao
vođe dotaknuvši ih po ramenu, bili su nekamo odvedeni. Stigli smo na kraj
vrste i Tanus upita: "Jesi li siguran da ti neki nije promakao?"

"Kako mogu biti siguran? Rekao sam ti, nisam upoznao sve vođe."

Tanus slegnu ramenima. "Nismo se mogli nadati da uhvatimo sve ptičice

jednim jedinim bacanjem mreže. Moramo se smatrati sretnima što smo ovako
na brzinu uhvatili trojicu. Ali provjerimo glave. Mogli bi naći još pokojeg."

Bila je to jezovita zadaća koja bi bila zasmetala želucu nježnijem od

mojeg, ali ljudsko meso, živo ili mrtvo, dio je moga posla. Dok smo lagodno
sjedili na stubama hrama i objedovali, pokazivali su nam jednu po jednu
odsječenu glavu, držeći ih za kosu natopljenu krvlju, dok su isplaženi jezici
visjeli iz otvorenih usta, a ugasle oči pokrivene velom prašine gledale na drugi
svijet. Moj tek bio je kao obično dobar, jer sam posljednja dva dana jako malo
jeo. Pojeo sam pogaču i ukusno voće koje nam je Tiamat nabavio, a u
međuvremenu sam pokazao glave koje sam prepoznao.

Bilo je dvadesetak običnih lopova koje sam bio susreo kad sam radio za
plemenitog Intefa, ali samo još jedan vođa, Nefet Temu iz Qene, drugorazredni
pripadnik strašnog bratstva.

"S njime su četiri", promrmlja zadovoljno Tanus. Zapovijedi da Nefet

Temuova glava bude postavljena na vrh piramide glava koju je dao složiti pred
gallalskim zdencom.

"Nabrojali smo ih četiri, dakle moramo pronaći preostalih devet.

Počnimo ispitivati zarobljenike."

Ustade pa ja požurih pojesti ostatak objeda i krenuh za njim u Besov

hram. Premda sam ja bio taj koji je Tanusu objasnio nužnost nalaženja
potkazivača i savjetovao ga na koji način da ih nađe, sada kad je došao
trenutak da se moj savjet provede u djelo, izjedao me crv grižnje savjesti,
jedno je bilo savjetovati neko svirepo djelo, drugo vidjeti ga provoditi.
Pokušah se izvući govoreći kako me ranjenici možda trebaju, ali me Tanus
prekinuo.

"Dosta skrupula, Taita.Ostat ćeš uza me tijekom ispitivanja kako bi bio

siguran da tijekom prvog pregleda nisi propustio nekog od starih prijatelja."

Ispitivanje je bilo kratko, nemilosrdno i pretpostavljam da je bilo

primjereno naravi ljudi s kojima smo imali posla. Tanus je skočio na kameni
oltar i stišćući Sokolov Pečat pogledao šćućurene zarobljenike sa smiješkom
koji im je zasigurno sledio krv iako je u njih udaralo pustinjsko sunce.

"Nositelj sam Sokolovog Pečata faraona Mamosa i govorim njegovim

glasom", reče pokazujući kipić. "Vaš sam sudac i vaš krvnik."

Ušuti i pogleda ih jednog po jednog. Kad bi susreo njihov pogled,

spuštali su glavu. Nitko nije uspijevao ostati nepokoleban.

"Zarobljeni ste pri pokušaju pljačke i umorstva. Ako među vama ima
nekoga tko to želi zanijekati, neka stane preda me i tvrdi svoju nevinost."

Čekao je dok su nestrpljive sjene lešinara koji su letjeli nebom kružile

prašinom dvorišta.

"No! Govorite, nevini!" Tanus podigne pogled prema grabljvicama

grotesknih ćelavih glava. "Vaša braća nestrpljivo iščekuju gozbu. Ne dajmo da
čekaju." Nitko ne prozbori, nitko se ne pomakne i Tanus spusti Sokolov Pečat.

"Vaša vas djela, koja smo svi mi vidjeli osuđuju.Vaša šutnja potvrđuje
presudu. U ime božanskog faraona izričem presudu. Osuđujem vas na sječu
glava. Vaše odrubljene glave bit će izložene duž karavanskih putova.Svi ljudi
odani zakonu koji budu tuda prolazili vidjet će vaše iskežene lubanje i znat će
da su Svrake sreli Orla. Znat će da je vrijeme bezzakonja prošlo i da se mir
vratio u naš Egipat.Rekao sam.Faraon Mamos rekao je."

Tanus dade znak i prvi zarobljenik bude doveden pred oltar i natjeran
da klekne.

"Odgovoriš li iskreno na tri pitanja, poštedjet ću ti život i unovačiti te u

zdrug, s istom plaćom i istim povlasticama.Odbiješ li, presuda će biti odmah
izvršena." Pogleda strogim izrazom lica zarobljenika na koljenima.

"Evo prvog pitanja: kojemu klanu pripadaš?" Osuđenik ne odgovori.

Krvno bratstvo Svraka nije se smjelo prekršiti.

"Evo drugog pitanja: tko je vođa koji ti zapovijeda?" Čovjek je i dalje

šutio. "Evo trećeg i zadnjeg pitanja: hoćeš li me odvesti do skrovišta gdje se
skriva tvoj klan?", upita Tanus.

Čovjek podigne pogled, pročisti grlo i pljune. Žuti katar padne na

kamenje. Tanus dade znak ratniku koji je stajao pored njega s mačem u ruci.
Odlučan udarac i glava se zakotrlja stubama oltara.

"Još jedna glava za piramidu",reče Tanus mirno i pokaže da dovedu pred

njega drugog zarobljenika.

Ponovio je ista pitanja i kad je razbojnik odgovorio psovkom, dade opet

znak. Ovaj put ratnik pogrešno udari i leš se protrese napola presječena vrata.
Trebala su još tri udarca prije no što je glava počela poskakivati po stubama.

Tanus dade odsjeći dvadeset tri glave. Brojao sam ih da bih zaboravio napade
samilosti koji su me obuzimali. Tada, napokon, jedan se osuđenik slomi. Bio je
mlad, tek nešto više od dječaka. Odgovori krještavim glasom i prije no što mu
je Tanus uspio postaviti tri pitanja.

"Zovem se Hui,u krvnom sam bratstvu klana Bastija Okrutnog.Poznajem

njegova tajna skrovišta i odvest ću te tamo." Mrgodno zadovoljan,Tanus se
nasmiješi i pokaže da odvedu momka.

"Dobro se pobrinite za njega", zapovijedi. "Sada je član Plavih, vaš je

suborac." Nakon prvog otpadništva sve je postalo mnogo jednostavnije,
premda su mnogi i dalje izazivali Tanusa. Neki su ga proklinjali, drugi ga
ismijavali dok se sječivo spuštalo,a njihova oholost prestajala s posljednjim
dahom koji se miješao s crvenim briskom iz presječne traheje.Divio sam se
onima koji su nakon prezirnog i kukavnog života izabrali da umru uz kakav
takav privid časti. Ismijavali su smrt. Znao sam da ne bih bio sposoban učiniti
isto. Da mi je bio predložen isti izbor, siguran sam da bih odgovorio kao neki
od slabijih zarobljenika.

"Član sam klana Ura...",prizna jedan. "Ja sam iz klana Maa-En-Tefa,

zapovjednika zapadne obale do El Kharge", reče drugi.

Na kraju smo imali dovoljan broj potkazivača spremnih da nas odvedu

do utvrda svih razbojničkih vođa i gomilu glava koje su bile pridodane na
piramidu pored zdenca.

Jedan od problema o kojemu smo Tanus i ja puno razmišljali bila je

sudbina trojice vođa koje smo već bili zarobili i tuceta potkazivača koje smo
probrali iz redova osuđenika. Znali smo da je utjecaj Svraka vrlo velik i nismo
se usudili držati zarobljenike u Egiptu. Nije bilo dovoljno sigurnog zatvora a
da AkhSeth i njegova zla čeljad ne bi mogli doći do njih te ih osloboditi mitom,
ili silom, odnosno prisiliti ih na vječnu šutnju otrovom ili drugim sredstvima.
Znali smo da je Akh-Seth nalik hobotnici koja skriva glavu, ali pruža pipke u
sve dijelove naše vlasti i u samo ustrojstvo naše opstojnosti. U tom trenutku
pomislih na svog prijatelja Tiamata, trgovca iz Safage.

Marširajući kao zdrug Plavog Krokodila, a ne više kao karavana robinja,

vratili smo se u luku na Crvenome moru za pola vremena koje smo bili
potrošili da stignemo u Gallalu. Zarobljenike smo ukrcali na jedan Tiamatov
trgovački brod koji nas je čekao u luci i zapovjednik je odmah odjedrio put
arapske obale. Tamo je, na otočiću Jez Baquan, Tiamat imao zatvor za robove
kojim su zapovijedali njegovi ljudi. Vode oko otoka nadzirala su jata
krvožednih plavih psina. Tiamat nam je zajamčio da nitko od onih koji su
pokušali bijeg nije uspio umaknuti nadzoru stražara i proždrljivosti psina.

Samo jedan zarobljenik nije bio poslan na otok. Hui, iz klana Bastija
Okrutnog, mladić koji je prvi pokleknuo pred prijetnjom pogubljenja. Tijekom
marša do obale Tanus ga je držao uza se i djelovao na njega neizdrživom moći
svoje osobnosti.Hui je odmah postao njegov osobni rob.Nikad se nisam
prestao čuditi čudesnom Tanusovom daru koji mu je omogućavao da si

priskrbi odanost najnevjerojatnijih osoba.Siguran sam da je sada Hui, koji je

brzo popustio pred prijetnjom smrti,bio spreman dati svoj život za Tanusa.
Povjerio mu je sve potankosti koje je znao o klanu za koji se nekoć vezao
prisegom krvi. Ja sam šutke slušao, držeći u pripravnosti pero, dok ga je Tanus
ispitivao. Pribilježio sam sve što nam je imao za reći.

Doznali smo da se utvrda Bastija Okrutnog nalazi u strašnoj pustinji

Gebel-Umm-Bahasi, na vrhu jedne planine spljoštena vrha, zaštićene sa svih
strana bezdanima. Bila je skrivena i neosvojiva, ali nalazila se na manje od dva
dana marša od istočne obale Nila i od prometnih karavanskih putova koji su se
pružali uz rijeku.Bilo je to idealno gnijezdo za grabežljivca.

"Postoji samo jedna staza kojom se stiže gore, i usječena je u stijenu

poput stubišta. Jako je uska pa se mogu uspinjati samo čovjek za čovjekom...",
objasni Hui.

"Nema drugog načina da se stigne do vrha?", ustrajao je Tanus, a Hui se

nasmijao i urotnički stavio kažiprst na nos.

"Postoji drugi put. Često sam ga koristio kako bih se vratio na planinu
kad bih napustio položaj i otišao u posjet obitelji.Basti bi me bio dao ubiti da je

primijetio da sam se udaljio.Radi se o opasnom usponu,ali dvanaestorica

srčanih ljudi mogli bi obraniti vrh uspona dok ne stignu ostali. Odvest ću te
gore, Akh-Horuse."

Bio je to prvi put da čujem to ime. Akh-Horus, to jest brat velikoga boga
Horusa.

Prikladno ime za Tanusa. Naravno, Hui i drugi zarobljenici nisu znali

njegov stvarni identitet,u svojoj neukosti znali su samo da Tanus mora biti
neka vrsta božanstva.Tako je izgledao i bio je tako hrabar, a tijekom bitke
zazivao je Horusovo ime. Stoga, mislili su, mora biti Horusov brat. Akh-Horus!

Bilo je to ime koje je cijeli Egipat imao dobro upoznati sljedećih mjeseci.
Bilo bi dovikivano s visoravni na visoravan, ponavljano duž karavanskih
putova, duž rijeke od brodara, od grada do grada i od kraljevstva do
kraljevstva. Oko imena trebala se postupno isplesti legenda, prenošenjem i
uvećavanjem vijesti o njegovim pothvatima.Akh-Horus bio je moćni ratnik koji
se iznenada pojavio, poslan od boga, svog brata, kako bi nastavio vječnu borbu
protiv zla, protiv Akh-Setha, gospodara Svraka. Akh-Horus! Svaki put kad je
egipatski narod izgovarao to ime, njegovo se srce ispunjavalo novom nadom.

Sve je to pripadalo budućnosti dok smo stajali u vrtu trgovca Tiamata.

Samo sam ja znao da je Tanus nestrpljiv da stigne do Bastija i da povede svoje
ljude u Gebel-Umm-Bahasi kako bi krenuo u lov na njega.Ne samo zato jer je
Basti bio najgrabežljiviji i najnemilosrdniji vođa.Bilo je tu mnogo više. Tanus
je imao neriješeni osobni račun s razbojnikom.Doznao je od mene da je Basti
bio sredstvo koje je Akh-Seth iskoristio za uništenje bogatstva plemenitog
Pankhija Harraba, njegova oca.

"Ja te mogu odvesti u Gebel-Umm-Bahasi", obeća Hui. "Mogu ti predati

Bastija u ruke."

Tanus je šutio u mraku i uživao u tom obećanju dok smo slušali slavuja
kako pjeva u dnu Tiamatova vrta. Zvuk je bio daleko od zlosretne i očajne
stvarnosti o kojoj smo raspravljali. Nakon nekog vremena Tanus uzdahne i
otpusti Huija. "Dobro si se ponio, momče", reče mu. "Održi obećanje i steći ćeš
moju zahvalnost."
Hui se bacio ničice na tlo, kao da se nalazi u nazočnosti božanstva, ali
Tanus ga gurnu nogom.

"Dosta s tim glupostima. Idi sad."

To nedavno neželjeno uzdizanje na razinu božanstva stavljalo ga je u

nepriliku.Nitko ne bi bio mogao optužiti Tanusa da je skroman ili samozatajan,
ali bio je praktičan čovjek, nije se zavaravao svojim položajem, nije težio tome
da postane faraon ili božansko biće i gubio je strpljenje pred iskazima
sluganstva i laskom. Čim se momak udaljio, Tanus mi se obrati.

"Često ostajem budan tijekom noći i mislim na sve ono što si mi rekao o
mome ocu.Svaka nit moga tijela i moje duše zaziva osvetu protiv onoga koji ga
je doveo do bijede i nesreće i proganjao ga do smrti.Uspijevam se jedva
suzdržati i htio bih napustiti zapleteni put koji si smislio da bih uhvatio u
stupicu Akh-Setha,htio bih otići pronaći ga i iščupati mu nečastivo srce ovim
rukama."

"Ako to učiniš, sve ćeš izgubiti. Znaš to. Ponašaj se kako ti kažem i
iskupit ćeš ne samo svoje dobro ime, već i dobro ime svog plemenitog oca.
Postupiš li na moj način,vratit ćeš posjed i bogatstvo koji su ti ukradeni.Ne
samo da ćeš dobiti svoju osvetu,već ćeš se moći vratiti Lostris i ostvariti viziju
koju sam doživio o vama dvoma u Amon-Raovim labirintima. Uzdaj se u mene,
Tanuse. Uzdaj se u mene, za tvoje dobro i za dobro moje gospodarice."

"Da se ne uzdajem u tebe, u koga bih se mogao uzdati?", upita

dotaknuvši mi ruku. "Znam da imaš pravo, ali uvijek sam bio nestrpljiv. Uvijek
mi je bio draži brži i izravniji put."

"Zasad nemoj misliti na Akh-Setha.Misli samo na sljedeći korak na

mukotrpnom putu koji ćemo zajedno morati proći.Misli na Bastija Okrutnog.
Basti je uništio karavane tvoga oca koje su se vraćale s Istoka.Pet ljeta ni jedna
karavana plemenitog Harraba nije stigla u Karnak. Sve su bile napadnute i
opljačkane tijekom puta. Basti je uništio rudnike bakra koje je tvoj otac
posjedovao u Sestri i pobio osoblje i robove. Basti je sustavno pljačkao posjede
tvoga oca duž Nila, ubijao njegove robove u poljima i palio ljetinu, sve dok na
njegovoj zemlji nije rastao samo korov i dok ih nije bio prisiljen prodati za
majušni dio stvarne vrijednosti."

"Sve to može biti istina, ali Akh-Seth je Bastiju izdao nalog."

"Nitko to neće povjerovati.Neće povjerovati faraon, osim ako ne čuje

priznanje samoga Bastija", objasnih mu nestrpljivo."Zašto si uvijek tako
tvrdoglav? Raspravili smo to sto puta. Prvo vođe i na koncu glava zmije, Akh-
Seth."

"Tvoj glas, glas je mudrosti, znam to. Ali teško je podnijeti iščekivanje.
Žudim za osvetom, želim sa svoje časti izbrisati mrlju pobune, izdaje i... oh,
iznad svega želim Lostris." Ispruži ruku i stisne mi rame tako snažno da sam
protrnuo.

"Ovdje si već napravio dovoljno, dragi moj prijatelju. Mnogo toga ne bih
nikad mogao ostvariti bez tebe. Da me nisi došao izvući iz brloga, još bih bio
pijan u zagrljaju neke smrdljive kurve.Dugujem ti više no što ću ti ikada moći
uzvratiti, ali sada te moram poslati da se vratiš. Drugdje postoji potreba za
tobom. Basti je moja lovina i nije potrebno da i ti sudjeluješ u gozbi. Nećeš doći
sa mnom u Gebel-Umm-Bahasi. Vraćam te tamo gdje moraš biti... gdje bih i ja
trebao biti, ali ne mogu,pored plemenite Lostris. Zavidim ti, stari moj. Dao bih
svoju nadu u besmrtnost da mogu otići k njoj umjesto tebe."

Prosvjedovao sam iz pristojnosti, naravno. Zakleo sam se da žudim za

daljnjom borbom protiv razbojnika, da sam njegov prijatelj i da ću se jako
rastužiti ako mi ne dodijeli mjesto uza se u sljedećem pohodu.Ali svejedno,
sam bio siguran da je Tanus,kad donese odluku, neumoljiv i da ga samo u
iznimnim slučajevima može razuvjeriti njegov prijatelj i savjetnik,rob Taita.
Zapravo mi je bilo dosta junačkih pustolovina i tipova koji me pokušavaju
ubiti.Nisam bio vojnik, nisam bio neotesan i bezosjećajan pješak.Mrzio sam
napore i nedaće pohoda po pustinji i ne bih bio izdržao još jedan tjedan
vrućine, znoja i muha, lišen pogleda na blage zelene vode Nila. Želio sam dodir
čistih halja na svojoj opranoj koži namazanoj mastima.Osjećao sam nedostatak
moje gospodarice mnogo više no što sam znao izraziti riječima. Naš rafinirani
život u oslikanim odajama na otoku Elefantini,naša glazba,dugi ugodni
razgovori, moji kućni ljubimci i moji papirusi... sve te stvari neodoljivo su me
privlačile.

Tanus je imao pravo, nije me više trebao i moje je mjesto bilo uz moju
gospodaricu. Ali, da sam se odveć brzo pokorio njegovoj zapovijedi, možda bi
bio stekao loše mišljenje o meni, a nisam htio ni to. Na koncu sam dopustio da
me uvjeri i, skrivajući žurbu, počeh se pripremati za povratak u Elefantinu.
Tanus je bio zapovijedio Kratasu da se vrati u Karnak kako bi prikupio
pojačanje koje je trebalo sudjelovati u pohodu u pustinji Gebel Umm-Bahasi.
Trebao sam stići u Karnak pod njegovom zaštitom, ali nije bilo tako
jednostavno oprostiti se od Tanusa.U dva navrata, kad sam već bio izišao iz
Tiamatove kuće kako bih se pridružio Kratasu koji me čekao na perifieriji,
Tanus me pozvao nazad kako bi mi dao novu poruku koju sam trebao prenijeti
mojoj gospodarici.

"Reci joj da mislim na nju sve sate tijekom dana."

"Tu si mi poruku već povjerio", prosvjedovah.

"Reci joj da su moji snovi puni slika njezinoga lica."

"I tu si mi povjerio. Znam ih sve napamet. Reci mi nešto novo", zamolih

ga. "Reci joj da vjerujem u viziju iz Labirinta, vjerujem da ćemo za nekoliko
godina biti zajedno..."

"Kratas me čeka. Ako me zadržavaš ovdje, kako ću prenijeti tvoju

poruku?" "Reci joj da sve što činim, činim za nju. Svaki moj dah pripada njoj..."
Tanus zastane i zagrli me. "Da budem iskren, Taita, sumnjam da mogu živjeti
ijedan dan bez nje."

"Pet će godina proći kao taj dan. Kad je opet budeš vidio, tvoja će čast
biti iskupljena i bit ćeš opet važna osoba u ovoj egipatskoj zemlji. Ona će te
voljeti još više." Tanus me pusti.

"Brini o njoj dok ja ne budem mogao preuzeti tu slatku dužnost. Sada

idi! Požuri k njoj."

"To kanim već više od sata", ironično uzvratih i udaljih se.

S Kratasom na čelu male postrojbe stigosmo do Karnaka za manje od

tjedna. Budući da sam se plašio da su me Rasfer ili plemeniti Intef otkrili,
proveo sam u svome voljenom gradu tek vrijeme nužno da nađem prijevoz na
nekoj od splavi koje su išle prema jugu.Ostavih Kratasa, zaokupljenog
novačenjem u izabrane postrojbe faraonovog tjelesnog zdruga tisuću ljudi
koje je zatražio Tanus, i ukrcah se. Sjeverni vjetar neprekidno je puhao u naša
jedra i pristali smo uz istočni mol u Elefantini dvanaest dana nakon polaska iz
Tebe. Ja sam još nosio svećeničke halje i periku, pa me nitko nije prepoznao
kad sam se iskrcao na kopno. Platih mali bakreni obruč i iznajmih čamac kako
bih prešao rijeku i otišao do kraljevskog otoka. Iskrcao sam se u podnožju
stubišta koje je vodilo do našeg vodenog vrta u haremu.

Moje je srce snažno tuklo dok sam se skokom uspinjao stubama. Ostao
sam daleko od nje odveć dugo. U trenucima poput tog, shvaćao sam snagu
svojih osjećaja za Lostris. Bio sam siguran da Tanusova ljubav nije bila drugo
doli lagani riječni povjetarac naspram khamsina mojih osjećaja. Jedna od
kušitskih sluškinja dočeka me na ulazu i pokuša me spriječiti da uđem.

"Mojoj gospodarici nije dobro, svećenice. Sada je s njom drugi liječnik.

Neće te htjeti primiti."

"Primit će me", odgovorih i skinuh periku.

"Taita!", vrisne djevojka i klekne čineći istjerivačke znakove protiv

utvara.

"Ti si mrtav. Nisi to ti, već zlotvorna utvara došla s onoga svijeta."
Odmaknuh je u stranu i nastavih kroz privatne odaje svoje gospodarice.Na
pragu me dočeka jedan od Ozirisovih svećenika koji su se samoproglasili
liječnicima. "Što radiš ovdje?", upitah ga, prestravljen mišlju da se takav
šarlatan približio mojoj gospodarici. Prije no što je mogao odgovoriti, viknuh:

"Van! Odlazi! Uzmi svoje čini, talismane, nečastive napitke i ne vraćaj

se." Izgledao je odlučan za raspravljanje, ali ja sam ga tako gurnuo između
lopatica da je gotovo izletio vani, potom požurih do uzglavlja svoje
gospodarice.

Vonj bolesti prožimao je odaju. Kad je ugledah, obuze me očaj. Moja

gospodarica izgledala je obamrlo i bila je blijeda poput pepela stare logorske
vatre.Spavala je, odnosno izgledala je kao da je u komi, a imala je tamne
kolobare oko kapaka.Usne su izgledale suho i ispucano, što me ispunilo
strahom. Odmaknuh lanenu plahtu kojom je bila pokrivena. Bila je gola i ja je
prestravljeno pogledah.Bila je skroz mršava.Udovi su bili tanani poput
suharaka, rebra i kosti zdjelice izpupčili su se iz nezdrave kože.Položih joj
nježno ruku pod pazuh kako bih provjerio temperaturu,ali bila je svježa.
"Kakva je to bolest?", zapitah se. Nisam nikada vidio nešto slično. Ne puštajući
je, viknuh ne bih li dozvao robinje, ali ni jedna nije imala hrabrosti suočiti se s

Taitinim duhom. Na koncu sam morao uletjeti u njihovu odaju i zgrabiti jednu
koja se plačući skrila pod krevet.

"Što ste učinili svojoj gospodarici da ste je doveli u ovakvo stanje?"

Udarih je nogom u stražnjicu kako bih privukao njenu pažnju. Zastenjala je i
pokrlila lice kako me ne bi morala pogledati.

"Neće jesti. Svih ovih tjedana, otkad je mumija plemenitog Tanusa

Harraba položena u grob u Dolini velmoža, pojela je tek par zalogaja. Izgubila
je čak i faraonovo dijete koje je nosila.Poštedi me, dobri duše. Nisam učinila
ništa loše."
Na tren je preneraženo pogledah, zatim shvatih što se dogodilo. Poruka
koju sam bio poslao Lostris nije bila dostavljena.Pomislio sam da čovjek kojeg
je Kratas poslao da dostavi pismo mojoj gospodarici nije stigao u Elefantinu.
Vrlo vjerojatno su ga zaskočili Svrake i završio je u rijeci, kao i mnogi drugi,
prazne kese i prerezana vrata. Nadao sam se da moje pismo nije završilo u
rukama nekog nepismenog lopova i da nije bilo predano Akh-Sethu. Ali u tom
trenutku nisam imao vremena brinuti se o tome. Vratih se pored svoje
gospodarice i bacih se na koljena pored kreveta.

"Draga", promrljah milujući joj čelo. "Ja sam, rob Taita."

Trgnula se i promrmljala nešto što nisam shvatio. Shvatio sam da se ne

smije izgubiti više ni časka.Prošlo je više od mjesec dana od navodne
Tanusove smrti. Ako je robinja rekla istinu i ako Lostris nije jela sve to
vrijeme, bilo je čudo što je još živa.Ustadoh i otrčah u svoje odaje. Ništa nije
bilo taknuto i škrinja s lijekovima bila je u spavaćoj sobi gdje sam je bio
ostavio. Uzeh je i otrčah do gospodarice. Drhtavim rukama pripalih grančicu
škorpionskog grma na plamenu uljanice i približih joj nosnicama njezin
zapaljeni kraj.Gotovo odmah Loris kihnu i poče se bacakati ne bi li izbjegla
bockavi dim. "Gospodarice, ja sam, Taita. Reci mi nešto."

Otvorila je oči i ja ugledah odsjaj radosti,koji se odmah ugasio kad se

sjetila pretrpljenog gubitka.Pruži mi mršave ruke,i ja je privih na grudi.

"Taita", zajeca. "Mrtav je. Tanus je mrtav. Ne mogu živjeti bez njega."

"Ne! Ne! Živ je! Ostavio sam ga prije par dana i donosim ti njegove
poruke ljubavi i predanosti."

"Okrutan si kad me tako lažeš. Znam da je mrtav. Pokopan je..."

"To je bila varka za zavođenje njegovih neprijatelja", uzviknuh. "Tanus

je živ. Kunem se. Voli te. Čeka te."

"Oh, kako bih htjela vjerovati u to! Ali odveć te dobro poznajem.
Spreman si lagati da bi me zaštitio. Kako me možeš mučiti lažnim obećanjima?
Mrzim te..." I pokuša se istrgnuti iz zagrljaja.

"Kunem ti se. Tanus je živ."

"Zakuni se na čast majke koju nisi nikad upoznao. Zakuni se na srdžbu

svih bogova." Lostris gotovo nije imala snage dalje mi se suprotstaviti.

"Kunem se na sve što hoćeš, i na ljubav koju osjećam za svoju

gospodaricu." "Je li moguće?" Primjetih kako se nada vraća u nju. Blago
crvenilo oboji joj obraze.

"Oh, Taita, je li moguće?"

"Bih li bio ovako nasmijan da nije istina? Znaš da ga volim gotovo kao
tebe. Bih li mogao biti nasmijan da je Tanus mrtav?"

Dok me gledala u oči, ispričao sam još što se dogodilo nakon što sam je
napustio prije mnogo tjedana. Izostavio sam samo opis stanja u kojemu sam
našao Tanusa u staroj kolibi i ženu koja je bila s njim. Lostris nije izgovorila ni
riječ, ali nije skidala oči s mene dok je gutala moje riječi. Blijedo lice, gotovo
prozirno od neishranjenosti, blistalo je kao biser dok sam joj pričao naše
pustolovine u Gallali, Tanusovo junaštvo u bitci, njegovu pobjedničku pjesmu.
"...i stoga, vidiš, istina je. Tanus je živ", zaključih.

Napokon Lostris prozbori. "Ako je živ, dovedi ga k meni. Neću pojesti

niti zalogaja dok opet ne ugledam njegovo lice."

"Pozvat ću ga k tebi čim mu budem mogao poslati glasnika, ako je to ono

što želiš", obećah i izvadih iz škrinje brončano zrcalo. Stavih joj zrcalo pred
lice i tihim je glasom zapitah.

"Hoćeš li da te vidi ovakvu kakva si sada?" Lostris se pogleda. "Poslat ću

po njega već danas, ako tako zapovijediš. Mogao bi stići za tjedan dana, ako to
doista želiš." Vidio sam da se bori sa svojim osjećajima.

"Ružna sam", promuca. "Izgledam kao starica."

"Tvoja je ljepota još tu. Samo je ispod površine."

"Ne mogu dopustiti da me Tanus vidi ovakvu." Ženska je taština

pobijedila. "Onda moraš jesti."

"Jamčiš li mi...", oklijevala je. "Jamčiš li mi da je još živ i da ćeš ga dovesti

k meni čim mi bude dobro? Stavi ruku na moje srce i zakuni se." Osjetih pod
prstima rebra i njezino srce koje je drhtalo poput ptičice u stupici.

"Jamčim ti."

"Ovaj put vjerovat ću ti,no ako lažeš, nikad ti više neću vjerovati. Donesi
mi nešto za jelo!"

Dok sam hitao u kuhinju, bio sam ponosan na sebe. Lukavi Taita još je
jednom uspio.Pripremio sam zdjelicu toplog mlijeka s medom. Morali smo
početi polako, jer se Lostris bila dovela na rub smrti od gladi.Povratila je
sadržaj prve zdjelice, ali ne i druge. Da sam odužio još jedan dan s povratkom,
možda bi bilo prekasno.

Vijest o mom čudesnom povratku iz groba, prenesena od lajavih robinja,

proširila se po otoku brzinom velikih boginja. Prije noći faraon je poslao Atona
po mene. Čak je i moj stari prijatelj, dvorski komornik bio napet i rezerviran u
mojoj nazočnosti. Spretno se odmaknuo kad sam ga pokušao dotaknuti, kao da
se boji da bi moja ruka mogla proći kroz njegovo tijelo. Dok me vodio kroz
palaču, plemići i robovi udaljavali su se od mene, a radoznala lica promatrala
su me kriomice s vrata i prozora. Faraon me primio sa stranom mješavinom
poštovanja i nervoze, neprimjerene kralju i bogu.

"Gdje si bio, Taita?", upita kao da zapravo radije ne želi znati moj
odgovor. Sagnuo sam se ničice pred njegovim nogama.

"Božanski faraone, budući da si ti bog, shvaćam da me to pitaš kako bi

me stavio na kušnju. Znaš da su moje usne zapečaćene. Bilo bi svetogrđe od
mene govoriti o tim otajstvima, čak i s tobom. Molim te da zajamčiš bogovima,
tebi ravnim, prvenstveno Anubiju, gospodaru nekropola, da sam poslušao
njihovu zapovijed. Poštovao sam zavjet šutnje koji su mi nametnuli. Reci im da
sam izdržao kušnju."
Faraon je razmišljao i nervozno se komešao. Vidio sam da smišlja
pitanje za pitanjem, ali ih odmah odbacuje.Nisam mu pružio nikakvu
mogućnost. Na koncu reče nesigurnim glasom.

"Zapravo, Taita, izdržao si kušnju kojoj sam te ja podvrgnuo. Dobro nam

se vratio. Nedostajao si nam."

Ali, razumio sam da su njegove sumnje našle potvrdu. Odnosio se prema

meni s poštovanjem dužnim za onoga tko je razriješio najviše otajstvo.
Približih se i stišah glas.

"Veliki Egipte, ti znaš razlog zašto sam opet poslan amo." Faraon je
izgledao zbunjeno, ali potvrdi.Ustadoh,pogledah sumnjičavo oko sebe, kao da
očekujem da me promatraju nadnaravne sile, i izustih riječi protiv uroka prije
no što sam nastavio.

"Plemenita Lostris... Njezina bolest bila je izazvana izravnim

utjecajem..." Nisam mogao reći ime, ali s dva prsta napravih rogove, znak boga

tame, Setha. Vladarov izraz lica promijeni se od pomutnje u strah. Protrne i

priđe mi, kao da traži zaštitu, dok sam ja produžio.

"Prije no što sam otišao, moja gospodarica nosila je blago kuće Mamosa.
Zatim se umiješao bog tame i zbog bolesti dijete koje ti je trebala dati nije
moglo biti rođeno." Faraona je obuzela tjeskoba.

"Zbog toga je pobacila...", poče, no odmah stade. Nastavih mirno.

"Ne boj se, Veliki Egipte, ja sam poslan nazad od sila mnogo moćnijih od
boga tame, sa zadaćom da je spasim, kako bi sudbina pretkazana u
AmmonRaovim labirintima slijedila svoj tijek. Doći će drugo dijete koje će
nadomjestiti ovo izgubljeno. Tvoja dinastija bit će svejedno zajamčena."

"Ne smiješ ostaviti plemenitu Lostris sve dok ne bude izliječena."

Faraonov glas je drhtao. "Spasiš li je i ako mi uskoro da dijete, moći ćeš od
mene tražiti bilo što, no umre li..."

Zastao je pitajući se koja bi prijetnja mogla impresionirati nekoga tko se

već vratio s onoga svijeta. Ne završi rečenicu.

"S tvojim dopuštenjem, visočanstvo, otići ću odmah k njoj."

"Odmah", potvrdi kralj. "Idi! Idi!"

Ozdravljenje moje gospodarice bilo je tako brzo da me navelo na sumnju

da sam nehotice prizvao neku tajanstvenu silu.Ćutio sam praznovjerni strah
zbog mojih moći. Udebljala se pred očima sviju i dvije prazne vrećice opet
postadoše čvrste i zaobljene grudi, tako slatke da su mogle izazvati zavist
kamenog lika boginje Hapi koji je čuvao prag njezinih odaja. Mlada krv obojila
je blijedu kožu sve dok opet nije postala sjajna, a njezin smijeh opet je postao
zvonak kao fontane našeg vodenog vrta.Ubrzo je bilo nemoguće zadržati ju u
postelji. Tri tjedna nakon mog povratka u Elefantinu igrala se sa sluškinjama,
trčeći po vrtu i skačući kako bi iznad njihovih glava udarila loptu. Na koncu, u
strahu da se ne umori preko mjere,oduzeh joj loptu i zapovijedih joj da se vrati
u svoju sobu.Poslušala me tek nakon što smo sklopili još jedan sporazum,
morao sam joj obećati da ću s njom pjevati i da ću je naučiti najtajnijim
formulama baoa koje će joj dopustiti da postigne prvu pobjedu protiv Atona,
velikog zaljubljenika u tu igru.

Aton je po nalogu vladara dolazio gotovo svaku večer kako bi se

upoznao sa zdravstvenim stanjem moje gospodarice i zadržao bi se u igri sa
mnom. Izgledao je napokon uvjeren da nisam opasna utvara i premda se
odnosio prema meni s novim poštovanjem, naše je prijateljstvo preživjelo moj
odlazak na onaj svijet. Svako jutro plemenita Lostris tjerala me da ponovim
obećanje. Zatim je uzimala ogledalo i promatrala vlastiti lik bez imalo taštine.
Provjeravala je svaku sitnicu svoje ljepote kako bi se osvjedočila može li se
pokazati Tanusu.

"Moja kosa nalik je slami i izlazi mi još jedan prišt na bradi. Učini da opet
postanem lijepa, Taita. Daj da opet postanem lijepa za Tanusa."

"Sama si se dovela u loše stanje i sad hoćeš da Taita to popravi",

progunđah. Nasmija se i baci mi ruke oko vrata.

"Ovdje si baš zbog toga, stari lupežu. Da se brineš o meni." Svaku večer
spravljao sam tonik i donosio joj još zadimljenu zdjelicu kad je trebala zaspati.
Tada bi tražila da ponovim obećanje. "Zakuni se da ćeš mi dovesti Tanusa čim
ga budem spremna primiti."

Tjerao sam se ne misliti na poteškoće i opasnosti koje je obećanje

podrazumijevalo za sve nas.

"Kunem se", odgovarao sam, dok bi ona išla u postelju i zaspala s

osmijehom na licu. Trebao sam se pobrinuti da održim obećanje kad za to
bude došlo vrijeme.

Aton je izvijestio faraona da je Lostris ozdravila, pa joj je on došao u

posjet. Donio joj je na dar zlatnu ogrlicu s lazurima i ukrasom u obliku orla te
je ostao sve do večeri igrajući se s njom zagonetanja. Kad se odlučio za
odlazak, pozvao me da ga ispratim do njegovih odaja.

"Preobrazba je čudnovata. Čudo, Taita. Kad ću je moći opet odvesti u

postelju? Čini mi se da joj je dovoljno dobro da mi da dijete i nasljednika."

"Još nije vrijeme, Veliki Egipte", rekoh odrješito."I najmanji napor moje
gospodarice mogao bi ponovno izazvati bolest."

Kralj nije raspravljao o mojim tvrdnjama, jer sam sada govorio s

autoritetom onoga tko se vratio s onoga svijeta,premda je uslijed prisnosti
početno ustručavanje spram mene malo oslabilo.I robinje su se priviknule na
moje uskrsnuće i uspijevale su me gledati u lice ne čineći znake za tjeranje
uroka. Štoviše, moj povratak s onoga svijeta nije više bio glavna tema dvorskih
lajavica, koje su našle drugo čime se baviti.Svi su pričali o pojavi Akh-Horusa u
životu i svijesti onih koji su obitavali zemlju uz veliku rijeku.

Prvi put kad sam čuo šaptom izgovoreno ime Akh-Horusa u hodnicima
palače nisam ga odmah razabrao. Tiamatov vrt na obali Crvenog mora činio se
tako dalek od maloga svijeta na Elefantini i ja sam bio zaboravio ime koje je
Hui dao Tanusu. Ali, kad sam čuo priču o iznimnim djelima pripisanim
polubožanstvu, shvatio sam na koga misle. Vratio sam se trkom u harem i
našao svoju gospodaricu u vrtu,okruženu tucetom posjetiteljica,plemenitih
gospa i kraljevskih supruga,jer joj je bilo dovoljno dobro da nastavi svoju
ulogu miljenice dvora.Bio sam tako uzbuđen da sam zaboravio svoj položaj
roba, htio sam se riješiti uzvišenih gospi i ponio sam se neljubazno.Žene su
napustile vrt grakćući poput jata uvrijeđenih gusaka i moja me gospodarica
pokudila.

"Ovo ti ne priliči. Što ti je bilo, Taita?"

"Tanus!" Izgovorih ime kao daje čarolija, pa Lostris zaboravi srdžbu i

uze me za ruke.

"Imaš vijesti o Tanusu? Reci mi, reci mi, prije no što umrem od
nestrpljivosti." "Vijesti? Da, vijesti o njemu, i to kakve vijesti! Izvanredne.
Nevjerojatne." Lostris mi pusti ruke i uze srebrenu lepezu.

"Prestani govoriti gluposti", reče prijeteći. "Ne podnosim to. Reci mi sve,
ili se kunem da ćeš imati više modrica na glavi no što Nubijac na sebi ima
buha."

"Dođi! Idemo gdje nas nitko ne može čuti." Odvedoh je na mol i

pomogoh joj da uđe u njezin čamac. Nasred rijeke bili smo na sigurnom od
radoznalih ušiju koje su bile u zasjedi u svakom kutku palače.

"Novi vjetar puše našom zemljom", rekoh. "Zovu ga Akh-Horus."

"Horusov brat...", promrmlja Lostris sa štovanjem. "Tako sada zovu

Tanusa?"

"Nitko ne zna da se radi o Tanusu. Vjeruju da je bog."

"I jest", potvrdi Lostris. "Za mene jest."

"Sada je i za sve druge.Da nije bog, kako bi mogao znati gdje se skrivaju
Svrake, kako bi nepogrešivo pronalazio njihove utvrde, kako bi znao za mjesta
na kojima postavljaju zasjede karavanama i kako bi ih mogao iznenaditi?"

"Učinio je sve to?", upita začuđeno Lostris.

"Sve to i još više, ako vjeruješ glasinama koje se šire palačom. Govore da
svi razbojnici prestravljeno bježe, da su klanovi Svraka uništeni jedan za
drugim. Kažu da je Akh-Horus stavio krila poput orla i odletio na
nepristupačne stijene Gebel-UmmBahasija da bi se čudnovato pojavio usred
klana Bastija Okrutnog. Svojim je rukama bacio u provaliju pet stotina
razbojnika..."

"Nastavi!" Lostris pljesne rukama s toliko ushita da je gotovo prevrnula

čamac. "Kažu da je u svome prolasku na svakom križanju i duž svih
karavanskih putova podignuo velike spomenike."

"Kakve spomenike?"

"Hrpe ljudskih glava, piramide lubanja. Glave razbojnika koje je pobio

kako bi bile upozorenje drugima." Moja gospodarica protrne, dirnuta
ugodnom jezom, no njezino lice i dalje je blistalo.

"Zbilja ih je toliko pobio?", upita.

"Neki kažu da ih je pobio pet tisuća, drugi pedeset tisuća. Ima i onih koji
kažu da ih je sto tisuća, ali mislim da je to pretjerivanje."
"Nastavi! Nastavi!"

"Kažu da je već uhvatio barem šest vođa..."

"I odrubio im je glave!", uzvikne Lostris.

"Ne. Kažu da ih nije ubio, već ih je pretvorio u babune i drži ih u kavezu

za svoju razonodu."

"Je li moguće?", nasmija se Lostris.

"Zaboga, sve je moguće."

"On je moj bog. Oh, Taita, kada ćeš dopustiti da ga opet vidim?"

"Ubrzo", obećah.

"Tvoja ljepota iz dana u dan postaje sve raskošnija i uskoro će biti kao
nekoć."

"U međuvremenu moraš skupiti i prenijeti mi sve vijesti što čuješ o

AkhHorusu."

Svaki me dan slala u luku da ispitujem posade brodova koji su stizali sa

sjevera i tražim vijesti o Akh-Horusu.

"Sada govore da nitko nikada nije vidio njegovo lice, jer nosi kacigu s
vizirom koji ostavlja nepokrivenima samo oči. I kažu da je u žaru bitke
AkhHorusova glava okružena jarkim plamenom koji zasljepljuje neprijatelje",
prenio sam joj nakon jednog posjeta luci.

"I ja sama vidjela sam da na suncu Tanusova kosa sjaji nadnaravnim

svjetlom", potvrdi moja gospodarica. Drugo jutro mogao sam joj reći:

"Tvrde da je u stanju umnogostručiti svoje tijelo poput odraza u zrcalu i

da može biti na više mjesta u isto vrijeme. Istog su ga dana vidjeli u Qeni i
Kom-Ombou, koji se nalaze na velikoj udaljenosti."

"Je li moguće?", upita Lostris.

"Neki kažu da nije istina i da uspijeva prijeći tolike udaljenosti samo

zato jer nikada ne spava. Kažu da noću galopira kroz mrak na leđima lava, a
danju leti nebom na golemom bijelom orlu kako bi nasrnuo na svoje
neprijatelje kad oni to najmanje očekuju."

"To bi mogla biti istina", Lostris potvrdi vrlo ozbiljno. "Ne vjerujem u
umnogostručene likove, ali lav i orao mogli bi biti stvarni. Mislim da bi Tanus
mogao napraviti takvo što."

"Mislim da je vjerojatnije da svi u Egiptu žele vidjeti Akh-Horusa i da je

želja majka činjenica. Vide ga iza svakog grma. Što se pak brzine njegova
kretanja tiče... no, marširao sam s njegovim ratnicima i mogu ti jamčiti da..."

Moja gospodarica ne dopusti mi da završim. "Nemaš romantični duh,

Taita. Ti bi posumnjao da oblaci nisu runa Ozirisovih stada i da sunce nije lice
boga Ra samo zato jer ih ne možeš dotaknuti. Ja vjerujem da je Tanus
sposoban učiniti sve to." Njezine riječi okončaše raspravu i ja ponizno spustih
glavu.

Obnovili smo navadu da popodne iziđemo i prošetamo ulicama i

tržnicama. Kako se događalo prije bolesti, moja gospodarica bila je okružena
naklonošću stanovništva i zastala bi razgovarati sa svima, neovisno o njihovu
društvenom položaju. Od svećenika do prostitutki, nitko nije bio imun na
njenu spontanu prijaznost. Lostris je uvijek uspijevala usmjeriti razgovor na
Akh-Horusa i svi su poput nje bili nestrpljivi da razgovaraju o novome
bogu.Sada ga je već pučka mašta promaknula od poluboga u autentično
božanstvo. Žitelji Elefantine već su bili započeli prikupljanje priloga kako bi
mu podigli hram i moja je gospodarica darovala bogat prilog. Izabrano je i
mjesto na obali rijeke nasuprot hrama njegova brata Horusa, a faraon je
obznanio nakanu da ga osobno posveti.

Vladar je imao sve razloge da bude zahvalan. Posvuda je vladala nova

vjera. Kako su karavanski putovi postajali sigurni, obujam trgovine između
Gornjeg Egipta i ostatka svijeta razmjerno je rastao. Ako je prije s Istoka
stizala jedna karavana, sada su četiri bez problema prelazile pustinju, a isto ih
je toliko kretalo na put povratka. Karavanama su trebale tisuće magaraca, pa
su ih uzgajivači i seljaci dovodili u gradove privučeni mogućnošću dobre
zarade. Sada se moglo raditi i u poljima dalekim od gradske zaštite, pa se sijalo
i tamo gdje je desetljećima rastao smo korov, a seljaci prisiljeni na neimaštinu
opet su napredovali. Volovi su vukli saonice krcate poljodjelskim proizvodima
po cestama koje su čuvale Akh-Horusove legije i tržnice su bile pune voća i
povrća.Jedan dio dobiti trgovaca i zemljoposjednika trošio se na gradnju novih
ladanjskih rezidencija, gdje su se obitelji mogle vratiti živjeti. Obrtnici koji su

prije lutali po ulicama Tebe i Elefantine u potrazi za poslom bili su vrlo traženi
i trošili su svoje plaće kako bi kupili ne samo kućne potrepštine, već i luksuzne
proizvode.Tržnice su uvijek bile pune ljudi.Obujam prometa po Nilu
nepojmljivo je porastao i trebali su novi brodovi, koji su se gradili u svim
brodogradilištima. Kapetani i posade riječnih brodova te radnici u
brodogradilištima trošili su svoj novi imetak u krčmama i javnim kućama, a
prostitutke i kurtizane kupovale su elegantnu odjeću i skupocjen nakit, pa je
posao procvao krojačima i draguljarima, koji su gradili nove kuće, dok su
njihove žene išle na tržnicu s torbama punim zlata i srebra kako bi kupile
svega, od robova do lonaca.

Egipat se vraćao u život nakon što je mnogo godina bio gušen pljačkom
Akh-Setha i Svraka.Kao posljedica toga, porezni prihodi su rasli i faraonovi
poreznici obilazili su zemlju sa zadovoljstvom s kojim su se lešinari spuštali na
leševe razbojnika koje su Akh-Horus i njegove legije razbacali svim ladanjem.
Bilo je razumljivo što je faraon zahvalan. I ja i moja gospodarica bili smo
zahvalni,uložili smo novac u jedan trgovački poduhvat i kad se karavana
vratila iz Sirije,ostvarili smo dobit pedeset puta veću od uloga.

Moja gopodarica kupila si je bisernu ogrlicu i pet novih robinja koje su

mi zakomplicirale život. Oprezan kakav jesam, svoj sam dio uporabio za
kupnju pet parcela odlične zemlje na istočnoj obali rijeke. Pisar je sročio
ugovor i uveo ga u knjige u hramu. Onda je došao dan koji me toliko plašio.

Jedno jutro moja gospodarica zagledala se u vlastiti lik u zrcalu

pozornije no obično i izjavila da je konačno spremna. Zapravo sam morao
priznati da nikad nije bila tako čarobna, kao da joj je sve ono što je nedavno
propatila dalo neku novu otpornost.Posljednji tragovi nesigurnosti
djetinjaste nespretnosti nestali su i moja gospodarica postala je žena, zrela i
samosvjesna.

"Pouzdala sam se u tebe, Taita. Sada mi pokaži da nisam bila blesava što
sam to učinila. Dovedi mi Tanusa."

Kad smo se Tanus i ja rastali u Safagi, nismo uspjeli dogovoriti siguran

način razmjene poruka.

"Bit ću u pokretu svaki dan i tko zna kamo će me odvesti ovaj pohod.
Nemoj dopustiti da se plemenita Lostris brine ako ne bude imala mojih vijesti.
Reci joj da ću joj poslati poruku kad budem okončao svoju zadaću. Ali reci joj i
da ću biti nazočan kad plodovi naše ljubavi budu sazreli i spremni da budu
ubrani."

Stoga svih tih mjeseci nismo imali nikakvih vijesti od njega, izuzev
glasina koje su se širile lukom i tržnicama.

Čini se da su se još jednom bogovi umiješali da bi me spasili, ovaj put od

srdžbe moje gospodarice. Tog dana tržnicom je kružila nova glasina. Jedna
karavana koja je prošla putom sa sjevera naišla je na piramidu ljudskih glava
nedavno podignutu nedaleko od gradskih zidina. Glave su bile tako svježe da
još nisu jako smrdile niti su ih već bili iskljucali gavrani i lešinari.

"To znači samo jedno",govorili su ljudi."Akh Horus je u dolini Asuana,

vjerojatno nadomak zidina Elefantine. Napao je ostatke Akhekuova klana, koji
se skrivao u pustinji otkad je njegovom vodi odrubljena glava u Gallali.
AkhHorus pobio je ostatak razbojnika i poslagao glave uz rub ceste. Hvala
novome bogu, jug je oslobođen strašnih Svraka!"

Bila je to velika vijest, najbolja koju sam čuo nakon mnogo tjedana, i bio
sam nestrpljiv prenijeti je svojoj gospodarici. Probio sam se kroz gomilu
mornara, trgovaca i ribara tražeći splavara koji će me odvesti nazad na otok.
Netko me povuče za ruku i ja se oslobodih ljutitim trzajem. Unatoč općem
procvatu, ili možda zbog njega, prosjaci su postali dosadniji no ikad. Ovaj nije
imao namjeru dati se obeshrabriti. I naglo se okrenuh i bijesno podignuh štap
da ga otjeram.

"Nemoj udariti staroga prijatelja! Imam poruku za tebe od jednog boga",

zaplače prosjak. Suzdržah se i zapiljih se osupnuto u njega.

"Hui!" Srce mi snažnije zakuca kad prepoznah lukavi osmijeh bivšeg

razbojnika.

"Što radiš ovdje?" Ne pričekah odgovor na suvišno pitanje, već nastavih.

"Slijedi me izdaleka".

Odvedoh ga u javnu kuću u jednoj uličici iza luke, gdje su iznajmljivali

sobe parovima, čak i onima istoga spola. Iznajmljivali su ih na kratko vrijeme,
mjereno vodenim satom pričvršćenim na ulazna vrata, i za tu su uslugu tražili
veliki bakreni obruč. Platih veliku naknadu i čim smo ostali sami, zgrabih
Huija za dronjavi plašt.

"Koje vijesti nosiš o tvom gospodaru?", upitah, a mladić se nasmija

bezobrazno do razdražljivosti.

"Grlo mi je tako suho da ne uspijevam govoriti." Stekao je drsku smjelost

Plavih,majmuni lako uče nove trikove. Viknuh poslužitelju da donese vrč piva.
Hui je pio kao žedan magarac, zatim je spustio vrč i zadovoljno podrignuo.

"Bog Akh-Horus šalje pozdrav tebi i nekom drugom čije se ime ne smije
izgovoriti. Zapovijedio mi je da ti kažem da je misija završena i da su sve ptice
u kavezu. Podsjeća te da su za nekoliko mjeseci sljedeće Ozirisove svetkovine i
vrijeme je da se napiše novi tekst za prikazanje pasije što će zabaviti kralja.

"Gdje je? Koliko ti vremena treba da se vratiš k njemu?", upitah

nestrpljivo.

"Mogu biti kod njega prije no što Amon-Ra, bog Sunca, zađe za brda na
zapadu", izjavi Hui, a ja pogledah kroz prozor. Sunce se već spuštalo k obzoru.
Kako sam htio osjetiti grubi Tanusov zagrljaj i čuti njegov gromoglasan
smijeh!Smiješeći se zamišljeno, počeo sam hodati tamo-amo dok sam
odlučivao kakvu mu poruku Hui mora prenijeti.

Bio je gotovo mrak kad sam se iskrcao na naš mali mol i popeh se hitro
stubama. Jedna robinja bila je na vratima, plakala je i masirala si nabreklo uho.

"Ona me tukla", zajeca. Shvatio sam da je njezino dostojanstvo patilo

mnogo više od njena uha.

"Ne zovi ona' plemenitu Lostris", pokudih je. "Kako bilo, što se žališ?
Robovi postoje da bi ih se tuklo." Ipak, bilo je neuobičajeno što je moja
gospodarica digla ruku na nekoga. Mora biti doista loše volje, pomislih, i
usporih korak. Oprezno priđoh i stigoh upravo kad je druga uplakana
sluškinja bježala iz Lostrisinih odaja. Moja gospodarica pojavi se na pragu,
crvena u licu od bijesa. "Pretvorila si mi kosu u slamaricu..."

Ugleda me i odmah stane, spremajući se da me napadne s toliko žestine

da sam odmah shvatio kako sam ja stvarni predmet njezine srdžbe.

"Gdje si bio?", upita. "Poslala sam te u luku prije podneva. Kako se

usuđuješ pustiti me da čekam tako dugo..." Krene prema meni s takvim
izrazom lica koji me nagnao da nervozno ustuknem.

"On je ovdje", rekoh hitro i stišah glas kako me robinje ne bi čule. "Tanus
je ovdje", prošaptah. "Prekosutra ću održati svoje obećanje." U tren promijeni
raspoloženje i baci mi ruke oko vrata, a onda otrči potražiti povrijeđene
sluškinje kako bi ih utješila.

U godišnjem danku koji je vazalni kralj Amora poslao faraonu iz svog

kraljevstva s one strane Crvenog mora bio je par geparda uvježbanih za lov.
Kralj je bio nestrpljiv da pusti ta veličanstvena stvorenja na krda gazela, kojih
je bilo mnogo u dinama zapadne obale, i cijeli dvor, uključivši i moju
gospodaricu, dobio je nalog da sudjeluje u lovu. Prešli smo rijeku flotom malih
plovila bijelih jedara sa šarenim stijegovima koji su vijorili na vjetru. Veselje
je
bilo veliko i pratila nas je glazba lutnji i svirala. Za nekoliko dana trebalo je
početi godišnje bujanje velike rijeke, pa su iščekivanje i novo ozračje
blagostanja pojačali veselje dvora.

Moja je gospodarica bila najradosnija od svih i pozdravljala je

prijateljice ukrcane na druge brodice. Dok je naš brod hitro sjekao ljetne
zelene vode, jedan vijenac bijele pjene krasio je pramac, a svjetlucavi se trag
pružao za nama.
Kako se činilo, ja sam bio jedini koji nije bio sretan i bezbrižan. Vjetar je
bio britak i puhao je iz pogrešnog smjera. I dalje sam nemirno promatrao
zapadno nebo. Bilo je svijetlo i mirno, ali brončani odsjaji bili su potpuno
neprirodni. Činilo se gotovo da drugo sunce izlazi iz suprotnoga
smjera.Odagnah tjeskobne predosjećaje i pokušah se prilagoditi duhu općeg
veselja. Ali, nisam uspio, jer nisam bio zabrinut samo zbog vremena.Ako jedan
dio mog plana pođe loše, moj će život biti u opasnosti, a možda i život osoba
mnogo važnijih od mene.Sve se to vjerojatno dalo pročitati na mom licu, jer
me moja gospodarica dotakla nogom i rekla mi. "Kako si turoban, Taita. Tko
god te pogleda, odmah shvati da imaš nešto na umu. Nasmij se! Zapovijedam ti
da se smiješ."

Kad smo se iskrcali na zapadnu obalu,dočekala nas je vojska robova.

Konjušari su držali za uzde prekrasne bijele magarce sa svilenim
podsedlicama. Tovarni magarci bili su nakrcani šatorima, tepisima, košarama
sa živeži i vinom te svim potrebnim za kraljevski izlet.Bilo je mnoštvo
robova,neki su nosili suncobrane za zaštitu gospi, drugi su služili plemenitu
gospodu. Bilo je luda, akrobata i glazbenika koji su ih zabavljali, te sto
lovaca.Kavez s gepardima bio je natovaren na saonice koje su vukli bijeli
volovi i dvor se okupio oko vozila kako bi se divio tim rijetkim životinjama
kojih nije bilo u našoj zemlji budući da su to bila stvorenja travnatih prerija,
koje nisu postojale duž rijeke.

Bili su to prvi koje sam vidio i bio sam tako radoznao da sam na
trenutak zaboravio svoje brige, pa sam se približio kavezu koliko mi je bilo
moguće a da se ne izložim opasnosti da se sudarim s nekim razdraživim
aristokratom. Bile su to najljepše velike mačke koje sam mogao zamisliti, više i
vitkije od naših leoparda, gipkih nogu i konkavnih trbuha. Svinuti repovi kao
da su izražavali njihovu ćud. Zlatnožuto krzno bilo je posuto crnim mrljama,
dok je crna crta išla od unutarnjeg kuta očiju duž njuške poput potoka suza. I
to im je, uz kraljevsko držanje, davalo tragičan i patetičan izgled koji me
očaravao. Htio sam imati jednu tu životinju i odlučio sam da ću tu misao
urezati u um svoje gospodarice. Faraon nije nikad odbio zadovoljiti njezine
hirove.

Ubrzo je plovilo koje je prevozilo kralja preko rijeke stiglo do zapadne

obale i s ostatkom dvora požurili smo se dočekati ga na molu.Faraon je bio
odjeven za lov,barem je u ovoj prigodi izgledao smireno i sretno. Zastao je
pored moje gospodarice i dok se ona klanjala, raspitao se uljudno o njezinu
zdravlju. Uplašio sam se da će je zadržati uza se cijeli dan,to bi bilo poremetilo
moje planove. Ali gepardi su privukli njegovu pažnju i pošao je dalje ne
naloživši joj da ga slijedi.

Pomiješali smo se u gomilu i krenuli prema magarcu namijenjenom

Lostris. Dok sam joj pomagao da uzjaše, obratio sam se tiho konjušaru i kad mi
je odgovorio onako kako sam očekivao, stavio sam mu u ruku srebrni obruč
koji je kao čudom nestao. Dok je jedan rob vodio magarca a drugi držao
suncobran nad glavom, moja gospodarica i ja slijedili smo kralja i saonice u
pustinju. Bilo je nekoliko stanaka za okrijepu i stoga nam je trebalo pola jutra
da stignemo u Dolinu gazela.Putem smo prošli kraj stare nekropole Tras, koja
je nastala u vrijeme prvih faraona.Neki učenjaci govorili su da su grobnice
iskopane u crnome stijenju prije tri tisuće godina, iako ne bih znao reći kako
su došli do tog zaključka. Ne razmišljajući, proučio sam pažljivo ulaze u
grobnice.S te udaljenosti međutim, nisam uspio razabrati tragove nedavne
ljudske nazočnosti i ostao sam bezrazložno razočaran. Dok smo išli dalje,
gledao sam za sobom.
Dolina gazela bila je kraljevsko lovište zaštićeno uredbama mnogih
faraona. Postrojba kraljevskih lovočuvara, smještena na brdima nad dolinom,
brinula se da se poštuje vladareva uredba, kojom je on pravo na svu divljač
pridržao za sebe. Kazna za one koji su lovili bez kraljevog dopuštenja bila je
smrt gušenjem.Plemići su sjahali na vrhu jednoga brežuljka nasuprot
prostrane tamne doline. Šatori su bili hitro podignuti kako bi se osiguralo
malo hlada, a žare sa šerbetom i pivom bile su otvorene,kako bi se odagnala
žed.

Potrudio sam se da moja gospodarica i ja budemo na povoljnom mjestu

za praćenje pomoći,ali takvom koje će nam omogućiti da se udaljimo ne
privlačeći pažnju.Ugledah u daljini krda gazela kroz treperavu jaru na dnu
doline. Pokazah ih svojoj gospodarici.

"Što tamo dolje nalaze za pašu?", upita Lostris. "Nema traga zelenilu.
Valjda jedu kamenje, njega ima u obilju."

"Mnogo toga što vidiš nije kamenje, već bilje", objasnih joj. Kad se u
nevjerici nasmijala, osvrnuh se oko sebe po kamenitom tlu i ubrah pregršt tih
čudnovatih biljki.

"To je kamenje", ustrajala je Lostris sve dok jednu nije uzela u ruku i
stisnula je. Gusti sok poteče joj kroz prste. Moja gospodarica začudila se
dovitljivosti kojom su bogovi smislili tu varku.

"Hrane se ovim? Izgleda nemoguće."

Nismo mogli nastaviti razgovor jer je počeo lov. Dva kraljevska lovca
otvorila su kavez i gepardi su skočili na tlo. Očekivao sam da će pokušati

pobjeći, no bili su pitomi poput mačaka u hramovima i ljupko su se trljali o

noge krotitelja, ispuštajući čudne cvrkutave zvukove, sličnije glasanju ptica
nego krvožednih grabežljivaca.Na drugom kraju doline vidio sam poređane
hajkače, male i izobličene zbog udaljenosti i uzavrela zraka. Kretali su se
polako u našem smjeru i krda gazela počela su se kretati kako bi im umakla.
Dok su kralj i njegovi lovci s gepardima na povodcu silazili u dolinu, Lostris i ja

smo s ostatkom dvora ostali na uzvisini.

"Kada možemo poći?", promrmlja ona. "Kada možemo pobjeći u

pustinju?" "Čim počne lov, sve oči slijedit će ga i to će biti naš čas."

Dok sam govorio, vjetar koji nas je nosio preko rijeke i osvježavao nas
tijekom dolaska amo iznenada stade. Kao da je neki kovač bakra otvorio vrata
peći. Zrak je postao tako vruć da se gotovo nije dalo disati. Pogledao sam opet
zapadni obzor. Nebo je postalo sumporno žuto. Dok sam ga promatrao, mrlja
se raširila nebom.Izazivala je neugodu u meni.Kako bilo, činilo se da sam jedini
od nazočnih primijetio čudnu pojavu. Premda je kralj stigao u dno doline, još
je bio dovoljno blizu da bih promatrao velike mačke. Vidjele su krda gazela
koja su polako tjerali prema njima i to je pretvorilo ljupke pitome životinje u
divlje lovce. Visoko su digle glavu, okrenule uši prema naprijed i trzale
povodac. Konkavni trbusi bili su uvučeni i svaki je mišić bio istegnut poput
tetive luka napetog do kraja.

Moja gospodarica povukla me za suknjicu i zapovjednički promrmljala:

"Idemo, Taita."
Protiv volje krenuo sam prema hrpi kamenja koja je trebala prikriti naše
povlačenje i sakriti nas od tuđih pogleda.Za srebro koje sam bio dao konjušaru
dobili smo magarca, koji nas je čekao privezan medu stijenjem. Čim smo došli
do njega, pregledah je li natovaren onime što sam zapovijedio, mješinom vode
i vrećom živeži.Sve je bilo u redu.Nisam se uspio suzdražati od toga da
zamolim svoju gospodaricu.

"Još samo trenutak."

Prije no što mi je uspjela zabraniti, popeo sam se na jednu stijenu i

kradom pogledao u dolinu pod njom. Najbliža gazela bila je nekoliko stotina
koraka od mjesta na kojem je faraon držao na povodcu geparde. Stigao sam
baš na vrijeme da vidim kako ih vladar pušta s povodca i huška ih. Krenuli su
žustrim i brzim kretnjama, visoko podignutih glava kao da proučavaju krda
elegantnih gazela kako bi odabrali lovinu.Biljojedi iznenada primijetiše
njihovu nazočnost i dadoše se u bijeg. Poletješe poput jata lastavica kroz
prašnjavu ravnicu. Mačke produžiše korak, pružale su prednje noge i
odbacivale se stražnjima presavijajući se napola i potom se opet ispružujući.
Ubrzo su dostigle najveću brzinu, nisam nikada vidio tako brze životinje. U
usporedbi s njima gazele su se kretale kao da su upale u močvarno tlo koje
usporava bijeg. Neusiljenom elegancijom dvije mačke stigoše do krda i
prođoše pored dvije zaostale gazele prije no što su se približile odabranim
žrtvama. Gazele su u panici pokušavale umaknuti smrtonosnom napadu.
Visoko su skakale i u zraku mijenjale smjer, kriveći se i skačući unazad u

trenutku kad bi kopitima dodirnule suho tlo. Mačke su vješto slijedile njihove
kretnje i kraj je bio neizbježan. Svaka je prikovala za tlo svoju gazelu u oblaku
prašine. Zatim su se primirile, očnjaka zarivenih u traheje, dok su stražnje
noge žrtve grčevito lamatale i kočile se u smrtome grču. Bio sam potresen tim
izvanrednim prizorom. Zatim me glas moje gospodarice prizove dužnosti.

"Taita! Silazi odmah. Vidjet će te šćućurenog tamo gore."

Sišao sam i prišao joj. Iako sam još uvijek bio uzbuđen, popeo sam je u
sedlo i poveo magarca niz padinu, dolje gdje nas dvorjanici na vrhu brda nisu
mogli vidjeti. Moja gospodarica nije bila u stanju dugo se mrgoditi i kad sam
prepredeno opet izgovorio Tanusovo ime, zaboravila je sve drugo i požurila
prema mjestu sastanka. Tek kad smo ostavili za sobom još jedan greben i kad
sam bio siguran da smo daleko od Doline gazela, uputio sam se prema
nekropoli Tras.

U toplom i nepomičnom zraku topot kopita magarca odzvanjao je na

kamenju kao da životinja hoda po lomljenom staklu. Ubrzo sam osjetio kako
znoj lije niz mene jer je zrak bio nepodnošljivo težak predznacima nevremena.
Mnogo prije no sto smo stigli do grobnica,upitah svoju gospodaricu.

"Zrak je suh poput stare kosti. Nećeš popiti malo vode?"

"Idemo dalje! Poslije ćeš imati vremena koliko hoćeš da piješ do mile
volje." "Mislio sam na tebe, gospodarice", prosvjedovah.

"Ne smijemo zakasniti. Svaki čas koji izgubimo bit će trenutak manje
proveden s Tanusom." Imala je pravo, naravno, jer smo imali malo vremena
prije no što drugi primijete našu odsutnost.

Moja gospodarica bila je omiljena, pa bi je mnogi bili potražili da budu u

njezinu društvu kad, po završetku lova, započne povratak do rijeke. Približili
smo se stijenju i njezina nestrpljivost narasla je do točke da više nije mogla
podnijeti odveć spori hod magarca. Skočila je na tlo i potrčala prema obližnjoj
uzvisini.

"Evo! Evo gdje ma čeka!", uzviknu ispruživši ruku kako bi mi pokazala.

Dok je hodala i njezin se lik udaljavao ocrtavajući se na nebu, vjetar nas
napadne poput gladna vuka, zavijajući između uzvisina u usjecima. Zgrabio je
kosu moje gospodarice i zavijorio njome poput zastave, kuštrajući je oko
glave, podignuo joj je suknjicu iznad vitkih bedara, pa se Lostris nasmijala i
zaplesala je očijukajući s vjetrom kao da joj je ljubavnik. Ja nisam dijelio njenu
radost. Okrenuo sam se unazad i ugledao oluju kako pristiže iz Sahare.
Uzdizala se na mrkom žutom nebu, tamna i zastrašujuća, i kovitlala poput
bijesna vala koji se lomi o koraljni greben. Pijesak nošen vjetrom ošinu mi
noge. Počeo sam trčati vukući za sobom magarca.Nanosi vjetra su me udarali u
leđa i prijetili da me sruše na tlo, ali uspio sam dostići svoju gospodaricu.

"Moramo požuriti", viknuh joj. "Moramo se skloniti u grobnice prije no

što nas oluja dohvati."

Veliki oblaci pijeska prelazili su preko sunca i zakrivali ga. Stoga sam ga
mogao gledati golim okom.Cijeli je svijet bio preplavljen tom zagasitom
nijansom okera i sunce je bilo narančasti krug bez sjaja. Pijesak nam je grebao
udove i vrat, pa sam morao omotati svoj šal oko glave moje gospodarice kako
bih je zaštitio. Zatim je uzeh za ruku kako bih je vodio. Kovitlaci su nas obavili
i sakrili sve što se nalazilo oko nas, tako da sam se uplašio da sam izgubio
orijentaciju, ali iznenada se pred nama otvori prolaz i ugledah tamni ulaz u
jednu grobnicu.Jednom rukom povukoh za sobom svoju gospodaricu, a
drugom magarca i teturajući uđoh u pećinu.

Ulazni hodnik bio je iskopan u stijeni i prodirao je u utrobu brda, zatim

je oštro zavijao i završavao u pogrebnoj odaji, gdje je nekada počivala drevna
mumija.Prije mnogo stoljeća lopovi su odnijeli balzamirano tijelo i sve njegovo
blago. Ostale su samo blijede freske na kamenim zidovima, nejasne i prijeteće
slike božanstava i čudovišta. Moja gospodarica baci se na jedan zid, a njezina
prva misao bila je za ljubljenog.

"Tanus nas nikada neće naći", uzvikne očajno. A ja, koji sam je spasio,
našao sam se uvrijeđenim od tolike nezahvalnosti. Skinuh sedlo s magarca i
stavih tovar na hrpu u jedan kut grobnice. Napunih pehar vodom i dadoh
Lostris da ga popije.

"Što će biti s drugima,kraljem i svim našim prijateljima?", pita između

gutljaja. Bilo je to tipično za njezinu narav, brinuti se za druge čak i u toj za
nju
neugodnoj situaciji.

"Lovci će se pobrinuti za njih", odgovorili. "Iskusni su i poznaju

pustinju." Ali, nisu je poznavali dovoljno dobro da bi predvidjeli oluju,
pomislih mračno. Koliko god sam pokušavao smiriti Lostris,znao sam da će to
biti ružna pustolovina za djecu i žene.

"A Tanus?", upita me. "Što će mu se dogoditi?"

"Tanus dobro zna što mu je činiti. On je poput beduina. Možeš biti

sigurna, vidio je da dolazi oluja."
"Hoćemo li se uspjeti vratiti do rijeke? Hoće li nas ikada naći?" Konačno
je mislila na sebe.

"Ovdje ćemo biti na sigurnom. Imamo dovoljno vode za mnogo dana.

Kad oluja stane, vratit ćemo se do rijeke."

Iz opreza sam ponio punu mješinu u grob, gdje je magarac nije mogao
nagaziti. Sada je već bilo potpuno mračno. Upalih svjetiljku koju mi je nabavio
konjušar i puhnuh u stijenjak. Plamen živne i osvijetli grobnicu veselim žutim
svjetlom. Dok sam još bio zauzet time i leđima okrenut ulazu, moja
gospodarica krikne. Glas je bio tako prodoran i tako prepun straha da je i u
mene izazvao jednaki strah,moja se krv zgusne kao med, premda je srce
udaralo poput kopita gazele u bijegu. Naglo se okrenuh i krenuh da ću isukati
bodež, ali kad sam ugledao čudovište na pragu, ostadoh nepomičan, ne

dotaknuvši oružje. Nagonski sam ćutio da to krhko sječivo ne bi služilo

ničemu.

Na slabome svjetlu svjetiljke spodoba je bila nejasna i izobličena. Vidio

sam da ima ljudski lik, ali prevelika i groteskna glava me uvjerila da se doista
radi o strašnom stvoru krokodilske glave koji na onome svijetu proždire srca
osuđenih od Thorove vage, čudovištu prikazanom na zidovima grobnice. Glava
je bila pokrivena krljušti, a kljun je bio kao u orla ili divovske kornjače.
Duboke oči piljile su u nas s nesmiljenim izrazom. Iz ramena su izbijala velika
polusavijena krila koja su udarala o veliko tijelo poput sokolovih. Očekivao
sam da čudovište poleti i rastrga moju gospodaricu brončanim pandžama. I
nju je bilo strah,jer je opet kriknula i pala ničice pred noge čudovišta. Iznenada
uočih da nije bilo krilato, nosilo je dugi vuneni plašt nalik beduinskom. Dok
smo još bili skamenjeni njegovom užasnom pojavom, podigne ruke i skine
pozlaćenu kacigu s vizirom izrađenu u obliku orlovske glave. Zatim protrese
glavu i mnoštvo zlatocrvenih uvojaka padne na široka ramena.

"S vrha stijene vidio sam kako stižete kroz oluju", reče dragi prisni glas.
Moja gospodarica opet krikne, no ovaj put od sreće.

"Tanuse!"

Potrči prema njemu i Tanus je podigne poput djeteta, tako visoko daje
glavom skoro dotakla kameni svod. Zatim je spusti i stisne je na grudi. Lostris
mu potraži usta i učini mi se da se tjerani žudnjom kane međusobno
proždrijeti. Ja sam zaboravljen stajao u sjeni. Premda sam sudjelovao u zavjeri
i toliko se izložio pogibelji kako bi se sreli, ne osjećam se sposobnim opisati
osjećaj koji me prožeo dok sam bio nevoljki svjedok njihove sreće. Mislim da
je ljubomora nizak osjećaj, no volio sam Lostris koliko ju je volio Tanus, i to ne
ljubavlju brata ili oca.Bio sam eunuh,ali moja je ljubav bila ljubav normalnog
čovjeka, beznadna, naravno, ali baš zato još gorča. Nisam mogao ostati gledati
ih, pa krenuh da ću izići poput pretučena psa. Ali Tanus me vidio i prekinuo
poljubac koji je mogao uništiti moju dušu.

"Taita, ne puštaj me samog s kraljevom ženom. Ostani s nama da nas

čuvaš od ove užasne kušnje. Naša čast je u opasnosti.Ne pouzdajem se u
samoga sebe, moraš ostati i učiniti sve da ne budem uzrok sramote faraonove
supruge." "Odlazi!", vikne pak plemenita Lostris."Pusti nas same.Ne želim čuti
ni spomen sramote ili časti. Naša je ljubav odveć dugo osujećena. Ne mogu
čekati da se proročanstvo iz Labirinta ispuni. Ostavi nas same, ljubazni Taita."

Pobjegoh iz pogrebne odaje kao da se radi o mome životu. Htio sam izići
u oluju i umrijeti, tako bih bio našao mir. Ali, bio sam kukavica i pustio sam da
me vjetar ugura nazad. Teturajući sam stigao do ugla hodnika, gdje me vjetar
više nije mogao mučiti, i stropoštah se na pod. Pokrio sam glavu šalom kako
bih začepio oči i uši, ali iako je oluja bjesnjela duž litice, nije bila dovoljna
da
nadglasa zvukove koji su dolazili iz pogrebne odaje.

Oluja je bjesnjela dva dana nesmanjenom žestinom. Dio tog vremena

sam prespavao,tražeći zaborav,ali, kad bih se probudio, čuo bih ih, čuo bih

zvukove njihove ljubavi koji su me mučili. Začudo, nisam osjećao istu muku
kad je moja gospodarica bila s kraljem, no s druge strane, to i nije bilo bogzna
kako čudno budući da joj starac nije ništa značio.Za me je to bio drugi svijet
pun muka. Krici, jecaji, šapat, mučili su mi srce. Ritmični jecaji mlade žene koji
nisu bili jecaji boli prijetili su da me unište. Njeni krici ekstaze bili su za me
bolniji od uboda kastracijskog noža. Trgnuh se i pozvah ih nemajući hrabrosti
ući u pogrebnu odaju iz straha što bih mogao vidjeti. Neko vrijeme nije bilo
odgovora, zatim moja gospodarica progovori muklim i zanesenim glasom koji
je čudno odjekivao pećinom.

"Taita, ti si? Mislila sam da sam umrla u oluji i da sam prenesena u

zapadne rajske zemlje."

Nakon oluje ostalo nam je malo vremena. Kraljevski lovci vjerojatno su

već bili posvuda u potrazi za nama.Oluja nam je pružila najbolju izliku za našu
odsutnost. Bio sam siguran da su preživjeli iz kraljevske pratnje bili nestali u
tim užasnim brdima. Ali potraga nas nije smjela naći u Tanusovu društvu. S
druge strane, Tanus i ja razmijenili smo tih posljednjih dana tek nekoliko
riječi, a morali smo štošta raspraviti. Dogovorili smo užurbano daljnje planove
na ulazu u hodnik. Moja gospodarica bila je šutljiva i staložena kakvu sam je
rijetko kad vidio.Nije više bila pričljiva kao obično.Stajala je uz Tanusa i
gledala ga novim spokojem.Podsjećala me na svećenicu pred slikom boga. Nije
skidala pogled s njegova lica i svako malo pružala je ruku da bi ga dotaknula,
kao da želi biti sigurna da je to doista on. Kad je to činila, Tanus je prekidao
razgovor i obraćao joj svu pažnju. Bio sam prisiljen vraćati ga na temu koju još
nismo do konca raspravili. Vidjevši to očigledno divljenje, moji su osjećaji bili
kukavni. Natjerah se da budem sretan radi njih. Trebalo nam je više vremena
no što sam smatrao smotrenim, ali na koncu zagrlih Tanusa i izvedoh magarca
van, na sunce zamagljeno finom žutom prašinom koja je još ispunjavala zrak.
Moja gospodarica odugovlačila je i ja sam je pričekao u dolini. Okrenuo sam se
i vidio kako napokon izlaze iz pećine.Zastali su gledajući se nekoliko trenutaka
bez dodira,tada se Tanus okrenuo i udaljio se dugim koracima.

Moja gospodarica slijedila ga je pogledom dok nije nestao, tada se

spustila do mjesta gdje sam je čekao. Hodala je kao da je utonula u neki san.
Pomogao sam joj da uzjaše magarca i dok sam namještao remen sedla, uze me
za ruku. "Hvala", reče jednostavno.

"Ne zaslužujem tvoju zahvalnost", odgovorih.

"Najsretnije sam biće na svijetu. Sve što si mi rekao o ljubavi istina je.
Molim te, raduj se za mene, iako..."

Nije završila i shvatio sam da mi čita osjećaje. I u svojoj velikoj radosti

bila je tužna što je uzrok moje boli. Mislim da sam je u tom času volio više no
prije. Okrenuh se, uhvatih uzde magarca i povedoh je prema Nilu. Jedan
kraljevski lovac ugleda nas s vrha brežuljka i pozove nas gromkim glasom.
"Tražimo vas po kraljevoj zapovijedi", reče nam dok nam se približavao.

"Kralj je dobro?", upitah. "Na sigurnom je u palači na otoku Elefantini i

zapovijedio je da plemenita Lostris bude dovedena pred njega čim bude
pronađena."

Kad smo stupili nogom na mol palače, Aton dotrči otpuhujući od

olakšanja i obaspe moju gospodaricu svim mogućim pažnjama.

"Našli su tijela dvadeset tri nesretnika poginulih u oluji", reče nam s

jezovitim zadovoljstvom.

"Svi su bili sigurni da si i ti poginula.Ali ja sam molio u Hapijinom hramu

da se vratiš živa i zdrava."Izgledao je vrlo zadovoljno, ali smetalo me što si
pokušava pripisati zaslugu za to preživljavanje.

Dao nam je tek toliko vremena da se na brzinu operemo i namažemo

mirisnim uljem prije no što nas je odveo pred kralja. Faraon je bio iskreno
ganut što opet vidi moju gospodaricu. Siguran sam da ju je na koncu zavolio, i
to ne samo zbog obećanja besmrtnosti koje je vidio u njoj. Suza mu se zaplela
u trepavice i razmočila šminku na obrazu kad je Lostris kleknula pred njim.

"Plašio sam se da sam te izgubio", reče joj. Da su pravila dopuštala, bio

bi je zagrlio. "Međutim, vidim da si ljupkija i živahnija no ikada." Bila je to
istina, jer ju je ljubav zaogrnula posebnim velom.

"Taita me spasio", reče moja gospodarica. "Vodio me do skloništa i štitio

me tih užasnih dana. Bez njega bila bih mrtva kao drugi nesretnici."

"Je li istina Taita?", upita me faraon. Držeći se najskromnije što sam

mogao, promrmlja.:

"Ja sam samo skromno oruđe bogova."

Kralj se nasmiješio, znao sam da je zavolio i mene.

"Ti si nam učinio mnoge usluge, skromno oruđe bogova, ali ova je
najcjenjenija od svih. Priđi!", zapovijedi.Kleknuh pred njega. Aton je stajao uz
njega s malom drvenom škrinjicom od cedra. Nakon što je podignuo poklopac,
pruži je kralju. On izvadi iz nje lanac od čista zlata sa znakom kraljevskih
draguljara koji je bio potvda težine od dvadeset debena. Kralj je držao lanac
nad mojom glavom i glasno rekao.

"Odlikujem te Zlatom Vrline."

Zatim ga stavi na moja ramena, a njegova težina bila je divan osjećaj.

Odličje je bilo najveći znamen kraljevske naklonosti, obično namijenjen
generalima i ambasadorima ili drugim dostojanstvenicima, poput plemenitog
Intefa. Ne vjerujem da je ikada u povijesti Egipta bilo stavljeno o vrat jednom
običnom robu.

Nije to bila jedina nagrada koju sam dobio, jer ni moja gospodarica nije
htjela zaostati. Te večeri, dok sam bio nazočan njenoj kupki, otpusti robinje i,
stojeći gola preda mnom, reče:
"Možeš mi pomoći da se odjenem, Taita."

Udijelila bi mi tu povlasticu kad bi bila osobito zadovoljna mojim

djelima. Znala je koliko mi se dopada imati je za sebe u tim prigodama. Njezin
čaroban lik bio je pokriven samo crnom kosom. Činilo se da su joj dani
provedeni s Tanusom darovali novu ljepotu, koja je isijavala iz dubine njezina
bića. Činilo se da isijava, kao što svjetiljka stavljena u posudu od alabastera
blješti kroz prozirne stijenke.

"Nisam mislila da ovo tijelo može biti tako ispunjeno radošću." Pomilova
si bokove i pogleda se zatraživši da učinim isto. "Sve što si obećao ostvarilo se
dok sam bila s Tanusom.Faraon ti je dodijelio Zlato Vrline, pravo je da ti i ja
iskažem svoju zahvalnost. Želim te učiniti sudionikom svoje sreće." "

Služenje tebi najveća je naknada koju mogu poželjeti."

"Pomozi mi da se odjenem", zapovijedi i podiže ruke iznad glave. Tom

kretnjom njezine grudi promijeniše oblik.

Tijekom godina vidio sam njihovu preobrazbu od malenih nezrelih

smokvi u narove boje vrhnja, ljepše od dragulja i mramornih skulptura.
Podignuo sam prozirnu noćnu košulju i spustio je na njezino tijelo. Pokrivala
ju je, ali nije skrivala njezinu ljepotu, kao što jutarnja magla pokriva vode Nila.

"Naručila sam gozbu i pozvala sam na nju dvorske dame."

"Dobro, moja gospo. Pobrinut ću se za to."

"Ne. Ne, Taita, gozba je u tvoju čast. Sjedit ćeš pored mene kao moj gost."
Vijest je bila bizarna poput ludih planova koje je smišljala u posljednje
vrijeme.

"Nije ispravno, gospodarice. Prekršila bi običaje."

"Supruga sam faraona i ja sam ta koja utvrđuje običaje. Imam dar za

tebe i tijekom gozbe predat ću ti ga pred svima."

"Hoćeš li mi reći o kakvome se daru radi?, upitah ustreptalo. Nisam znao

što joj je na umu.

"Naravno, reći ću ti što je." Nasmije se tajanstveno. "Tajna je."

Premda sam bio počasni gost, nisam mogao prepustiti organizaciju

gozbe kuharima i robinjama. U igri je bio dobar glas moje gospodarice. Otišao
sam na tržnicu prije zore kako bih nabavio najbolje i najsvježije poljodjelske i
riječne proizvode.Obećao sam Atonu da ću ga pozvati, a on mi je zauzvrat
otvorio kraljevski vinski podrum i dao mi slobodu da biram. Unajmio sam
glazbenike i najvještije akrobate.Poslao sam robove da na obali rijeke naberu
zumbule i lopoče kako bih obogatio cvjetnu raskoš koja je već uljepšavala naš
vrt. Zadužio sam tkalce da ispletu male čamčiće od trske, na koje sam postavio
svjetiljke od obojena stakla kako bi plivale po jezercima.Razmjestio sam

jastuke od kože, vijence od cvjeća i posude s mirisnim uljem za sve uzvanice

kako bi se sve gošće u toploj noći mogle osvježiti i kako bi otjerao komarce.
Kad se smračilo, dvorske dame počele su stizati u svoj svojoj eleganciji.
Neke su bile obrijale glavu i umjesto kose nosile su perike, brižljivo izrađene
od kose koju su siromašne žene bile prisiljene prodavati kako bi prehranile
djecu. Tu sam modu mrzio i bio bih napravio sve moguće da se moja
gospodarica ne prepusti takvoj ludosti.Njezina sjajna kosa bila je jedna od
mojih najvećih radosti,ali kad je moda u pitanju,ne može se vjerovati ni
najrazboritijim ženama.

Kad sam na navaljivanje svoje gospodarice sjeo na jastuk pored njezinog

umjesto da, kao obično, zauzmem mjesto iza njezinih leđa, vidio sam da su
mnoge uzvanice sablaznute tim nedoličnim ponašanjem i da šapču iza lepeza.
Osjećao sam se neugodno kao one i da bih prikrio nelagodu,dadoh znak
robinjama da napune pehare vinom, glazbenicima da zasviraju i plesačima da
zaplešu.

Vino je bilo jako, glazba je dražila, a plesači su svi bili muškarci i svi su
bili otkrivenih spolovila jer sam im zapovijedio da nastupe kao od majke
rođeni. Gospe su bile tako očarane tim prizorom da su ubrzo zaboravile
negodovanje i iskazale čast vinu. Bio sam siguran da mnogi plesači neće
napustiti harem prije zore, jer neke su gospe bile nezasitne, a mnoge kralj već
godinama nije posjetio.

U tom opuštenom ozračju, moja gospodarica ustade i pozva gošće da joj

poklone svoju pažnju.Zatim me nahvalila tako laskavim riječima da sam
pocrvenio.Ispričala je vesele i ganutljive zgode iz našeg zajedničkog života.
Činilo se da su mi zbog vina gospe postale sklonije: smijale su se i pljeskale.
Neke su pustile pokoju suzu, dijelom zbog ganuća, dijelom zbog pripitosti. Na
koncu mi Lostris zapovijedi da kleknem pred nju i kad sam to učinio, podiže se
žamor. Bio sam odjenuo jednostavnu suknjicu od finog lana, a robinje su mi
uredile kosu u stilu koji mi je najviše priličio. Osim Zlata Vrline, na sebi nisam
imao nikakav drugi ures pa je usred tog općeg razmetanja moja jednostavnost
upadala u oko. Plivanjem i tjelovježbom očuvao sam atletski stas koji je bio
privukao plemenitog Intefa. U to sam vrijeme bio u cvijetu mladosti. Čuo sam
jednu od glavnih supruga kako šapće susjedi:"Šteta što je ostao bez svojih
dragulja. Bio bi prijatna igračka."

Tu sam večer bio sklon ne obazirati se na riječi koje bi u drugoj prigodi

bile izazvale silnu bol.Moja gospodarica izgledala je jako zadovoljna sobom.
Uspjela je držati me u neznanju o daru.Obično nije bila tako domišljata da bi
me uspjela zavarati. Spusti pogled na moju pognutu glavu i progovori zvonkim
glasom, polagano, uživajući u tom trenutku.

"Robe Taita, otkad sam rođena, ti si za mene bio štit. Bio si moj učitelj i
moj čuvar. Naučio si me čitati i pisati, objasnio si mi otajstva zvijezda i tajne
vještine. Naučio si me pjevati i plesati. Pokazao si mi kako ću naći sreću i
zadovoljstvo u mnogim stvarima. Zahvalna sam ti."

Dvorske dame počele su davati znakove nestrpljivosti. Nikad nisu čule

da se roba hvali tako srdačnim riječima.

"Na dan khamsina učinio si mi uslugu koju moram uzvratiti. Faraon ti je

dodijelio Zlato Vrline. I ja imam dar za tebe." Izvuče iz halje svitak papirusa
svezan obojenom vrpcom.

"Klečao si preda mnom kao rob, sada ustani kao slobodan čovjek."
Pokaže papirus.
"Ovo je isprava o tvome oslobođenju, koju su sročili dvorski pisari. Od
danas si slobodan."

Podignuh glavu prvi put i pogledah je s nevjericom. Lostris mi stavi

svitak u ruke i prijazno mi se nasmiješi.

"Nisi to očekivao, zar ne? Tako si iznenađen da si ostao bez riječi. Reci
mi nešto, Taita. Reci da si mi zahvalan za ovaj dar."

Svaka njezina riječ ranjavala je kao otrovna strijela. Moj jezik postao je
kamen dok sam mislio na život bez nje. Kao slobodan čovjek bio bih zauvijek
udaljen iz njene blizine. Ne bih joj više pripremao jelo, ne bih više bio nazočan
njezinoj kupki. Ne bih više namještao pokrivače dok ona pada u san, ne bih
više bio uz nju kad otvori sjajne tamnozelene oči. Ne bih više pjevao s njom, ne
bih više držao njezin pehar, ne bih joj više pomagao pri odijevanju i ne bih više
uživao diveći joj se u svoj njezinoj ljepoti. Zanijemio sam. Očajnički sam piljio
u nju, kao da je moj život došao svome koncu.

"Budi sretan, Taita", zapovijedi mi. "Budi sretan zbog slobode koju ti
darujem." "Nikada više neću biti sretan", uskliknuh.

"Otjerala si me. Kako mogu biti sretan?" Njezin osmijeh splasne.

Uznemireno upre pogled u mene.

"Nudim ti najdragocjeniji dar koji ti moja moć može udijeliti. Nudim ti

slobodu." Odmahnuh glavom.

"Ne, nanosiš mi najokrutniju kaznu. Udaljavaš me od sebe. Nikada više

neću upoznati sreću."

"Nije to kazna, Taita. To je nagrada. Molim te. Ne shvaćaš?"

"Jedina nagrada koju želim jest ostati uz tebe do kraja života." Osjećao
sam kako mi suze naviru na oči i pokušavao sam ih suspregnuti."Molim te,
gospodarice, preklinjem te, ne tjeraj me. Ako osjećaš nešto za mene, dopusti
mi da ostanem uz tebe."

"Ne plači",zapovijedi Lostris."Inače ću zaplakati s tobom pred svojim

gošćama." Mislim da do tog trenutka nije razmišljala o posljedicama svoje
krivo shvaćene velikodušnosti. Suze mi potekoše iz očiju niz obraze.

"Dosta! Nisam to htjela!" I Lostris je plakala. "Mislila sam da ću ti

iskazati čast kao što je kralj učinio." Pokazah svitak.

"Molim te, dopusti mi da ga pokidam. Uzmi me opet u svoju službu.

Dopustiti da stojim na nogama iza tebe, to je moje mjesto."

"Dosta, Taita! Kidaš mi srce." Ali ja sam ustrajao.

"Jedini dar koji hoću od tebe jest pravo da ti služim sve dane svoga
života. Molim te, gospodarice, poništi ovu ispravu. Dopusti mi da je pokidam."
Odrješito kimne glavom,plačući kao kad bi u djetinjstvu pala i ogulila si
koljena. Pokidah list papirusa na četiri dijela, a onda, još uvijek nezadovoljan,
približih ih plamenu svjetiljke i pustih da izgore.

"Obećaj da me nikada više nećeš pokušati otjerati. Zakuni se da mi nećeš

pokušati nametnuti slobodu." Lostris u suzama kimnu. Ali nije mi bilo
dovoljno.

"Moraš to reći", ustrajao sam. "Moraš to reći tako da svi čuju."

"Obećavam da ću te zadržati kao svog roba, neću te prodati i nikad te

neću osloboditi", promrmlja kroz suze. Zatim se u tamnim očima pojavi zlobni
bljesak. "Osim ako me, naravno, ne naljutiš preko mjere, tada ću odmah
pozvati pisare." Pruži mi ruku kako bih ustao.

"Na noge, ludonjo, i izvrši svoju dužnost. Moj je pehar prazan." Zauzeh
svoje prvotno mjesto iza nje i napunih joj pehar. Gošće, dobrano pripite,
pomislile su da se radi o sceni pripremljenoj za njihovu zabavu, pa su
zapljeskale i bacile u zrak cvjetne latice u znak svoje razdraganosti.

Za mnoge je zaključak da nismo uistinu oskvrnuli doličnost i da je rob

još uvijek rob, vidio sam, bilo olakšanje. Moja gospodarica prinese pehar
usnama, ali prije no što je otpila, nasmija mi se. Premda su joj oči još bile
vlažne od suza, taj smiješak okrijepio je moj duh i vratio mi sreću. Osjećao sam
se tako blizak s njom kao nikada prije svih tih godina.

Nakon gozbe i mojih nekoliko trenutaka slobode,ujutro po buđenju

otkrili smo da je tijekom noći rijeka nabujala, da je počeo godišnji visoki
vodostaj, nenajavljeno,sve dok nas radosni povici lučkih stražara nisu
probudili.

Još omamljen vinom, ustadoh i potrčah pogledati. Dvije obale bile su

pune ljudi koji su bujicu pozdravljali molitvama, pjesmama i mahanjem
palminim granama. Prije toga voda je bila iste sjajnozelene boje kao patina
koja izbija na šipkama bakra. Sada su poplavne vode izbrisale tu boju i
nabujala je rijeka postala prijeteće siva. Tijekom noći narasla je do polovice
kamenih stupova luke i uskoro je trebala stići do zidane pristanišne obale,
provaliti u kanale za navodnjavanje, koji su već mjesecima bili suhi i ispucani, i
potom poplaviti polja, potopiti kućice seljaka i odnijeti za sobom granične
stupove.

Nadzor nad tim međašima i njihovo ponovno postavljanje nakon svake

poplave bili su u nadležnosti nadglednika voda. Plemeniti Intef povećavao je
svoj imetak podupirući zahtjeve bogataša kad bi svake godine došao trenutak

da se utvrde granice između posjeda. Uzvodno je dopirao daleki tutanj

katarakte. Rastući, voda se prelijevala preko prirodne granitne prepreke i dok
je bučala u ždrijelu, štrcaji su se dizali k plavome nebu u srebrenastom stupu
vidljivom u cijeloj dolini Asuana. Maglica koja se širila preko otoka bila je
svježa i ugodna i mi smo se radovali tom blagoslovu jer je to bila jedina kiša
koju je poznavala naša dolina. Obale oko otoka pred našim je očima proždirala
bujica. Uskoro je i naš mol trebao biti preplavljen i rijeka stići sve do ulaza u
perivoj.Točka gdje se trebala zaustaviti mogla se izračunati samo
proučavanjem razine nilometra.Od te je razine ovisilo blagostanje ili
neimaština cijelog Egipta i njegovih žitelja.

Požurio sam pozvati svoju gospodaricu i započeo pripreme za

ceremoniju voda, u kojoj me čekala važna uloga. Obukli smo najljepšu odjeću,
a ja sam stavio o vrat zlatni lanac.Potom smo s našom poslugom i gospama
izišli iz harema kako bismo se pridružili procesiji koja je krenula prema
Hapijinom hramu.

Faraon i egipatski velikodostojnici išli su pred nama. Svećenici su čekali

na stubama hrama. Svi su bili debeli jer su živjeli u udobnostima. Glave su im
bile obrijane i sjajne od ulja, a oči plamtjele od pohlepe, jer je tog dana kralj
trebao prinijeti bogate žrtve. Kip boga iznesen je iz svetišta te ukrašen
cvijećem i jarko crvenom svilom. Potom je kip poškropljen uljima i mirisima
dok smo mi pjevali himne slave i hvale.

…Daleko na jugu, u jednoj zemlji koju nijedan čovjek nije nikada

posjetio, Hapi je sjedila na vrhu svoje planine i iz dvije posude neograničene
zapremine izlijevala je svetu vodu svoga Nila. Voda iz dvije posude bila je
različite boje i okusa, jedna je bila zelena i slatka, druga siva i puna kala koji
je
svake godine plavio naša polja i darivao im život i plodnost… Dok smo pjevali,
kralj je ponudio pšenicu, meso, vino, srebro i zlato. Potom je pozvao svoje
mudrace, znanstvenike i matematičare i zapovijedio im da udu u nilometar
kako bi započeli promatranje i proračune.

U vrijeme kad sam pripadao plemenitom Intefu, postao sam jedan od

čuvara voda. Bio sam jedini rob u mnogopoštovanoj družini, ali sam se tiješio
mišlju da rijetko tko nosi Zlato Vrline i da se svi prema meni odnose s
poštovanjem. Već su bili radili sa mnom i poznavali moju valjanost. Pomogao
sam projektiranje nilometara koji su mjerili tok rijeke i rukovodio sam
njihovom izgradnjom. Ja sam bio taj koji je izveo složenu formulu kojom su se
na osnovi promatranja određivali jerojatan vodostaj i zapremina.

Pod svjetlom trščanih baklji natopljenih ribljim uljem slijedio sam

velikog svećenika u nilometar,tamni otvor u stražnjem zidu svetišta.Sišli smo
kamenim stubama skliskim od blata niz strmi hodnik.Pred nama jedna je
smrtonosna vodena kobra kliznula u stranu i uz bijesni se siktaj bacila u
tamnu vodu koja je već bila stigla do pola hodnika. Stali smo na posljednjoj
nepoplavljenoj stubi i pri svjetlu baklji proučili znakove koje su moji zidari bili

uklesali u zidove. Svaki znak imao je svoju vrijednost, istodobno iskustvenu i

magičnu. S krajnjom smo pažnjom obavili prvo očitavanje. Tijekom sljedećeih

pet dana trebali smo na smjene očitavati i bilježiti vodostaj rijeke i računati
vrijeme pomoću vodenog sata. Na osnovu,uzetih uzoraka trebali smo
procijeniti količinu kala i na temelju svih tih faktora donijeti konačne
zaključke.Na koncu petodnevnog promatranja počela su tri dana računanja,
tijekom kojih smo ispunili mnoge svitke papirusa. Napokon smo bili spremni
upoznati kralja s rezultatima.

Tog dana faraon se u pratnji velikodostojnika i polovice žitelja

Elefantine vratio svečano u hram Elefantine kako bi čuo predviđanja. Kad ih je
vrhovni svećenik pročitao naglas, kralj se počeo smiješiti. Predvidjeli smo
poplavu gotovo savršenih razmjera. Vodostaj nije smio biti ni tako nizak da
polja ostanu nepoplavljena, da se prže na suncu lišena bogatog sloja crnog
blata neophodnog za njihovu plodnost. Nije smio biti ni tako visok da uništi
kanale i nasipe te poplavi sela i gradove duž obala.Bujica je trebala donijeti
bogate urode i utoviti krda i stada.Faraon se smiješio ne toliko zbog sreće
podanika koliko zbog bogatstva koje će ubrati njegovi poreznici.

Godišnji porezi izračunavali su se u odnosu na poplavu, pa su se te

godine nova golema bogatstva imala pridodati postojećim u skladištima
njegovoga zagrobnog hrama.Na koncu obreda blagoslova voda u Hapijinom
hramu, faraon je objavio datum hodočašća u Tebu kako bi sudjelovao u
Ozirisovim svetkovinama.
Činilo se nemogućim, a ipak su već bile prošle dvije godine otkad je moja
gospodarica glumila božicu u prikazanju koje sam ja napisao. Tu noć nisam
spavao ništa više no što sam spavao dok sam bdio u nilometru, jer je Lostris
bila odveć uzbuđena da bi se odmarala. Htjela je da joj pravim društvo sve do
zore, da je nasmijavam, pjevam i pripovijedam Tanusove pustolovine koje
nikad nije bila umorna slušati.

Nakon osam dana kraljevska flota trebala je krenuti put sjevera po

nabujalim vodama Nila. Plemeniti Tanus Harrab čekao je u Tebi. Moja je
gospodarica bila izvan sebe od sreće. Flota okupljena u luci Elefantine bila je
tako brojna da je izgledalo kao da pokriva površinu vode od jedne do druge
obale. Moja gospodarica primijetila je u šali da bi čovjek mogao preći Nil
skačući s broda na brod ne smočivši noge. Zajedno sa zastavama koje su
vijorile na svakom jarbolu bio je to izvanredan prizor. Kao i ostatak dvora, već
smo se bili ukrcali na brodove koji su nam bili dodijeljeni i s palube smo
pljeskali kralju kad je sišao niz mramorne stube palače i ukrcao se na veliki
kraljevski brod. U tom trenutku iz stotine rogova odjeknu znak za polazak.

Vođene strujom i veslima, brodice okrenuše pramac prema sjeveru.

Vladao je drukčiji duh otkad je Akh-Horus uništio Svrake. Žitelji svih naselja
dotrčali bi na obalu da pozdrave kralja, koji je sjedio na krmi s dvostrukom
krunom na glavi kako bi ga svatko mogao vidjeti. Svi su mahali palminim
granama i klicali: "Neka se bogovi nasmiješe faraonu!"

Rijeka im je donosila ne samo faraona već i obećanje blagostanja, pa su

stoga bili sretni. U danima koji su uslijedili u dva su se navrata faraon i cijela
pratnja iskrcali da pogledaju spomenike koje je Akh-Horus podigao na

križištima karavanskih putova. Seljaci su čuvali jezovite hrpe glava kao svete
relikvije novog božanstva. Ulaštili su lubanje, koje su blistale kao bjelokost, i
učvrstili piramide glinom tako da potraju godinama, a onda su podigli hramiće
i izabrali svećenike za ta sveta mjesta.

U oba svetišta moja je gospodarica darovala jedan zlatni obruč. Priloge

su čuvari radosno prihvatili. Nisu mi bili od koristi prosvjedi zbog te
rastrošnosti. Često nije imala dužno poštovanje za bogatstvo koje sam
mukotrpno skupljao za nju. Da je nisam spriječio, najvjerojatnije bi sve bila
dala lakomim svećenicima i siromasima, i bila bi to učinila sa smiješkom na
licu.

Desetu noć nakon polaska iz Elefantine kraljevski konvoj utaborio se na

ubavom vidikovcu iznad jednog rukavca rijeke.Te večeri razonoda je
uključivala nastup jednog od najčuvenijih pučkih pripovjedača kraljevstva i
obično je moja gospodarica tu vrstu zabave cijenila više od ikoje druge. Ja i
ona čekali smo tu prigodu i bili smo je spomenuli u više navrata nakon
polaska. Stoga sam bio iznenađen i razočaran kad je plemenita Lostris najavila
da je preumorna da bi prisustvovala nastupu. Premda je bila uporna da pođem
s ostatkom posluge, nisam je mogao ostaviti samu budući da joj nije bilo
dobro. Spravio sam joj toplo piće i spavao na podu pored njezine postelje kako
bih joj bio na raspolaganju zatrebam li joj tijekom noći.

Sutradan, kad sam je pokušao probuditi, zabrinuo sam se. Obično bi

skočila iz postelje s osmijehom na licu, spremna da uživa u novome danu. Tog
jutra, međutim,navukla je pokrivače preko glave i promrmljala:

"Pusti me da odspavam još malo. Osjećam se teško i omamljeno poput

starice." "Kralj je zapovijedio rani polazak.Moramo se ukrcati prije izlaska
sunca. Donijet ću ti topli uvarak koji će te okrijepiti."

Izlih vrelu vodu na jednu posudu s biljem koje sam ubrao za posljednje
prikladne mjesečeve mijene.

"Ne uzbuduj se toliko", progunđa, ali nisam joj dopustio da opet padne u
san. Prodrmah je i natjerah da popije tonik. Iskrivi lice.

"Pokušavaš me otrovati", prosvjedova. Zatim iznenada, prije no što sam

to mogao spriječiti, obilato povrati.Izgledala je preneraženo, kao i ja.
Pogledasmo zaprepašteno zadimljenu lokvu pored kreveta.

"Što mi je, Taita?", promrmlja. "Nikad mi se nije dogodilo nešto slično."

Tek u tom času dokučih istinu.

"Khamsin!", uskliknuh. "Nekropola Tras! Tanus!" Na trenutak se

zagledala u mene ne shvaćajući, zatim njezin osmijeh obasja šator poput
svjetiljke.

"Dobit ću dijete!", viknu.

"Utišaj glas, gospodarice", zamolih je."Tanusovo dijete! Nosim Tanusovo

dijete." Nije moglo biti kraljevo jer sam ga od svog povratka uspio držati
podalje od Lostrisine postelje.

"Oh, Taita!", promrmlja dok si je podizala halju i začuđeno gledala ravni

trbuh. "Pomisli! Mali vražićak poput Tanusa koji raste u meni." Dodirne si
trbuh. "Znala sam da nije moguće da bogovi ne poznaju radosti iz grobnice u
Trasu. Podarili su mi uspomenu koja će trajati cijeli moj život."

"Previše hitaš", rekoh. "Moglo bi se raditi o običnim grčevima. Moram

prvo obaviti preglede da bismo bili potpuno sigurni."

"Nema potrebe za pregledima. Svojim srcem i cijelim svojim bićem

znam to." "Svejedno ćemo napraviti preglede", rekoh joj i odoh po posudu.

Lostris čučne nad posudu kako bi mi dala prvu vodu dana i ja je

podijelih na jednake dijelove. Promiješah prvi dio mokraće s jednakim dijelom
vode Nila. Zatim napunih dvije posude crnicom i u svaku posijah pet zrna
dure. Zalih jednu čistom vodom, a drugu mješavinom. To je bila prva provjera.
Onda sam otišao u lov u trstike lagune pored tabora i ulovio deset žaba. Nisu
bile one zelene i žute s velikom nogama, već ona crna ljigava stvorenja kojima
glava nije odvojena vratom od trupa Ii oči su im smještene na vrhu plosnate
glave, tako da ih djeca nazivaju "nebogledci". Stavio sam pet žaba u svaku od
dvije posude napunjene riječnom vodom, jednu sam pustio kakva je bila, ali u
drugu sam dodao mokraću svoje gospodarice. Sutradan ujutro u kabini na
brodu skinuli smo platno kojim sam bio pokrio posude i provjerili ishode. Žito
zaliveno Lostrisinom vodom izbacilo je majušne zelene izdanke, dok drugo
sjeme još uvijek nije bilo proklijalo. Pet žaba koje nisu dobile blagoslov moje
gospodarice bile su sterilne, ali one druge, sretnije žabe položile su duge
srebrenaste niti posute crnim jajašcima.

"Jesam li ti rekla!", zacvrkuta sretno moja gospodarica ne dočekavši da

joj iznesem dijagnozu. "Oh, hvala svim bogovima! Nije mi se dogodilo ništa
ljepše u cijelome životu!"

"Razgovarat ću odmah s Atonom i već ovu noć podijelit ćeš postelju s

kraljem", rekoh joj odlučno i ona me zapanjeno pogleda.

"Premda faraon vjeruje u štošta od onoga što mu kažem, neće

povjerovati da si oplođena sjemenom koje nosi khamsin. Naše malo kopile
mora imati zakonita oca."Već sam pojmio dijete kao naše, ne samo njezino.
Iako sam to pokušavao prikriti, bio sam sretan kao Lostris.

"Ne zovi ga kopile!", skoči ona. "Bit će princ."

"Bit će princ samo ako mu nađem kraljevskog oca. Pripremi se. Idem
kralju." "Ove sam noći usnuo san,Veliki Egipte", rekoh faraonu."Bio je tako
iznenađujući da sam za njegovu potvrdu prošao Ammon-Raovim labirintima."
Faraon se nemirno nagnuo prema meni jer je vjerovao mojim snovima i
Labirintima kao svi drugi moji pacijenti.

"Ovaj je put poruka jasna, visočanstvo. U snu se pojavila boginja Izis i

obećala je da će se suprotstaviti zlotvornom utjecaju brata Setha, koji te
okrutno lišio prvog muškog djeteta kad je izvrgnuo plemenitu Lostris kopnici.
Povedi opet moju gospodaricu u svoju postelju prvoga dana Ozirisove
svetkovine i dobit ćeš blagoslov drugog djeteta. Boginja je tako obećala."

"Večeras je bdijenje uoči svetkovine." Kralj je izgledao radosno.

"Zapravo sam, Taita, sve ove mjesece bio spreman izvrši tu ugodnu dužnost,
da si mi to dopustio. Ali, nisi mi rekao što si vidio u Ammon-Raovim
labirintima." Imao sam već spreman odgovor.

"Bila je to ista vizija od prošloga puta, ali snažnija i jasnija. Vidio sam
istu šumu na obalama rijeke i sva su stabla nosila krunu. Tvoja dinastija bit će
moćna i neće se prekinuti stoljećima."

Faraon zadovoljno uzdahne. "Pošalji mi Lostris."

Kad sam se vratio u šator, moja me gospodarica čekala. "Zatvorit ću oči i

zamisliti da sam u grobnici u Trasu s Tanusom", povjeri mi se i zatim se
nasmije. "Premda je zamisliti kralja kao Tanusa jednako kao zamisliti da je
mišji rep postao slonovska surla."

Malo nakon večere Aton je došao da je otprati do kralja. Lostris pode

smirena izraza lica i odlučna koraka. Možda je mislila na svog princa i na
stvarnog oca, koji nas je čekao u Tebi.

Voljena Teba, prekrasna Teba od stotinu vrata, kako smo se razveselili

kad se pojavila pred nama na velikom zavoju rijeke sa svojim hramovima i
blještavim zidinama! Moja gospodarica provalila bi u radosne usklike svaki
put kad bismo prepoznali neko mjesto. Potom, kad je kraljevski brod pristao
uz mol u podnožju palače velikog vezira, oboje zaboravismo radost povratka i
umuknusmo.Lostris mi stisnu ruku kao djevojčica uplašena pričama o
čudovištima jer je ugledala oca.

Plemeniti Intef i njegova dva sina, Menset i Sobek, junaci bez palaca,
stajali su na čelu velike povorke velikodostojnika i dužnosnika koji su dočekali
kralja. Plemeniti Intef bio je onako lijep i podmukao kako sam ga zamišljao u
svojim noćnim morama, pa osjetih drhtavicu.

"Moraš biti na oprezu", došapne mi plemenita Lostris. "Pokušat će te

ukloniti. Sjeti se kobre..."
Iza velikog vezira stajao je Rasfer. Za naše odsutnosti očito je bio
unaprijeđen jer je sada nosio kapu zapovjednika Deset Tisuća i zlatni bič.
Mišići lica nisu se poboljšali, polovica lica bila je odvratno opuštena i bale su
mu curile s ugla usta. U tom me trenutku prepoznao, nacerio se drugom
polovicom lica i podignuo zlatni bič u ironični znak pozdrava.

"Obećavam ti, moja gospo, da ću držati ruku na bodežu i neću jesti ništa
osim voća oguljena svojim rukama dok god Rasfer i ja budemo zajedno u

Tebi", promrmljah dok sam se smiješio Rasferu i odgovarao na njegov osmijeh

srdačnim kimanjem glave.

"Ne smiješ prihvatiti sumnjive darove", ustrajala je moja gospodarica. "I

spavat ćeš na podu uz moj krevet, gdje ću te moći zaštititi noću. Danju ćeš
ostati uz mene i nećeš lutati okolo."

"Neće mi biti teško", potvrdih joj.

U danima koji su uslijedili održao sam obećanje i ostao sam pod njenom
zaštitom, jer sam bio siguran da se plemeniti Intef neće izložiti opasnosti da
upropasti svoje odnose s prijestoljem izvrgavajući pogibelji svoju kći.
Naravno, bili smo često u društvu velikog vezira jer mu je bila obaveza pratiti
kralja u svim obredima svetkovine.

Za to vrijeme glumio je očinsku ljubav za Lostris. Ponašao se prema njoj

uslužno i brižno kako doliči kraljevoj supruzi. Svako joj je jutro slao darove,
zlato i dragulje, birane rezbarene škrinjice, bjelokosne kipiće božanstava i
skupocjeno drvo.Unatoč zapovijedima moje gospodarice, nisam ih vraćao.
Nisam htio uzbuniti neprijatelja,a povrh toga darovi su bili skupocjeni.
Kriomice sam ih prodavao i ulagao dobit u žito,koje je za nas u svojim
skladištima čuvalo nekoliko gradskih trgovaca, mojih prijatelja od povjerenja.
Zbog predviđenog bogatog uroda, cijena žita bila je najniža u posljednjih deset
godina. Sada je mogla samo rasti, iako je vjerojatno trebalo proći neko vrijeme
prije no što budemo ostvarili dobit.Trgovci su mi predavali priznanice
naslovljene na moju gospodaricu, a ja sam ih pohranjivao u sudske arhive.
Zadržao sam za sebe samo petinu, jer sam mislio da je to prihvatljiv postotak.
Sve mi je to pružalo tajni užitak svaki put kad bih iznenadio plemenitog Intefa
dok pilji u mene onim svojim svijetlim očima nalik leopardovim. Njegov izraz
lica svjedočio je da se njegovi osjećaji prema meni nisu promijenili. Sjećao sam
se njegove strpljivosti i ustrajnosti kad je imao posla s nekim neprijateljem.
Pritajio se u zasjedi poput pauka usred mreže i oči su mu blistale dok me
krišom pomatrao. Ja sam imao na pameti vrč otrovana mlijeka i kobru, pa sam
osjećao nelagodu unatoč svome oprezu.

Svetkovina se u međuvremenu odvijala po običajima iz prošlih stoljeća.

Ipak, ovom prigodom nisu Tanusovi Plavi, već vojnici jedne druge postrojbe
lovili voden konje u Hapinoj laguni, dok su drugi glumci izvodili pasiju u
Ozirisovom hramu.Budući da se poštovala faraonova uredba, uprizorena
verzija pasije bila je moja, pa su riječi bile snažne i dojmljive. Ali nova Izis
nije
bila čarobna kao moja gospodarica, a Horus nije bio uzvišen i veličanstven kao
Tanus. S druge strane, Seth je bio prijazan u usporedbi s onime kako ga je bio
utjelovio Rasfer.

Dan nakon predstave faraon je prešao rijeku kako bi obišao svoj

zagrobni hram i zadržao me cijeli dan uza se. Više me puta otvoreno pitao za
savjet o raznim vidovima radova. Naravno, nosio sam zlatni lanac svaki put
kad je bilo moguće. To nije promaklo plemenitom Intefu. Vidio sam da izgleda
iznenađen naklonošću iskazanom mi od vladara. Nadao sam se da će to
poslužiti da me zaštiti od njegove osvete. Otkad sam bio napustio Tebu, jedan

drugi arhitekt je bio zadužen da slijedi gradnju hrama. Možda je bilo

neopravdano što je faraon očekivao da će slijediti visoke kriterije koje sam ja
postavio ili da će se pobrinuti da se radovi nastave istom brzinom.

"Tako mi blagoslovljene Horusove majke, htio bih da još uvijek ti

upravljaš ovim poslovima, Taita", promrmlja faraon. "Da je spremna odvojiti
se od tebe, zamolio bih tvoju gospodaricu da te proda i držao bih te ovdje, u
gradu mrtvih, da rukovodiš radovima. Čini se da su se troškovi udvostručili
otkad je onaj idiot preuzeo tvoje mjesto."

"Mlad je i neiskusan", složih se. "Zidari i izvođači radova mogli bi mu

ukrasti i mošnje a da on to uopće ne primijeti."

"Ali meni kradu mošnje", reče kralj namrgodivši se. "Hoću da provjeriš
račune i pokažeš mu u čemu ga potkradaju."

Naravno, bio sam polaskan tolikim povjerenjem i stoga nije bilo zlobe u
tome što sam mu ukazivao na pad ukusa kad je novi arhitekt djelomice
nanovo nacrtao pročelje hrama ili na nemar koji su ga nitkovi iz zidarskog
ceha uspjeli navesti da prihvati. Djela su imala obilježja dekadentnog sirijskog
stila koji je harao Donjim Egiptom,gdje je prostački ukus plebejskog Crvenog
Pretendenta iskvario klasičnu tradiciju naše umjetnosti. Glede izvedbe,
pokazao sam kralju da je moguće ugurati komad papirusa između kamenih
blokova bočnog zida hrama. Faraon je zapovijedio da se sve sruši i globio je
zidarski ceh s pet stotina debena zlata, koje su trebali uplatiti u kraljevsku
riznicu. Vladar je proveo ostatak tog dana i cijeli sljedeći dan pregledavajući
blago u skladištima zagrobnog hrama. Tamo je napokon našao malo razloga za
jadikovanje. U svekolikoj povijesti svijeta nije nikada postojalo takvo
bogatstvo nagomilano na jednome mjestu. Čak i ja, koji volim lijepe stvari,
ubrzo sam bio nemilo iznenađen pretjeranim obiljem, a moje oči bile su
zaslijepljene od suviška zlata. Kralj je htio da plemenita Lostris cijelo vrijeme
bude uz njega. Mislim da se njegova zaludenost njome pomalo preobražavala
u pravu ljubav, barem u mjeri u kojoj je kralj bio sposoban voljeti. Rezultat tog
iskazivanja naklonosti bila je iscrpljenost moje gospodarice kad smo opet
prešli rijeku i vratili se u Tebu, pa sam ja bio zabrinut za dijete koje je nosila.

Bilo je prerano da upoznam kralja s njezinim stanjem i zamolim ga da

ima više obzira. Prošlo je manje od tjedna otkad se Lostris vratila u njegovu
postelju i tako brza dijagnoza trudnoće, makar je ja postavio, navela bi ga na
sumnju. Za njega je još uvijek bila mlada, zdrava i krepka žena i ponašao se
prema njoj kao prema takvoj.

Svetkovina je završila, kako se to stoljećima događalo, narodnom

skupštinom u Ozirisivom hramu kako bismo saslušali vladarove proglase. Na
kamenom podiju nasuprot svetištu faraon je sjedio na visokom prijestolju,
tako da su ga svi nazočni mogli vidjeti. Imao je dvostruku krunu i nosio je
kukasto žezlo i korbač. Tog dana došlo je do promjene običaja, jer sam kralju
dao savjet koji je sa zadovoljstvom prihvatio. Uz tri zida unutarnjeg dvorišta
zapovijedio je da se podignu drvene tribine koje su stizale do polovice visine
zidova i pružale sjedeća mjesta za tisuće tebanskih uglednika, koji su od tamo
mogli bolje uživati u prizoru.Predložio sam i da se tribine ukrase šarenim
cvjetnim vijencima i palminim granama kako bi se prikrila njihova ružnoća.
Bio je to prvi put da se takve konstrukcije grade u našoj zemlji. Od tog su dana
postale uobičajene i bile su podizane prigodom javnih priredaba, duž
kraljevskih procesija i oko atletskih borilišta, još i danas nazivaju se Taitinim
tribinama. Mjesta na tribinama bila su predmet mnogih raspri, ali kao njihov
izumitelj ja sam rezervirao najbolja za sebe i svoju gospodaricu.

Bili smo nasuprot prijestolja, malo iznad visine kraljeve glave i stoga
smo imali izvrstan pogled na dvorište. Donio sam jedan kožni jastuk ispunjen
janjećom vunom za plemenitu Lostris i jednu košaru voća i rogača te mješine
šerbeta i piva kako bismo se okrijepili tijekom beskrajne ceremonije. Oko nas
okupili su se raskošno odjeveni uglednici. Generali i admirali imali su zlatne
bičeve i ponosno se razmetali odličjima i barjacima svojih postrojbi, a bilo je i
majstora iz cehova i bogatih trgovaca, svećenika i izaslanika vazalnih
kraljevstva. Pred kraljem su se prostirala dvorišta hrama koja su se otvarala
jedno u drugo poput zagonetnih kutija za djecu, ali raspored masivnih
kamenih zidova bio je takav da su sva vrata bila savršeno poređana. Neki
vjernik koji bi zastao na aleji Svetih Ovnova, izvan glavnog ulaza, mogao je
gledati kroz unutarnja vrata i vidjeti kralja kako sjedi na prijestolju na gotovo
četiri stotine koraka udaljenosti.Sva dvorišta bila su ispunjena običnim
pukom, koji se razlijevao po Svetoj aleji i vanjskim perivojima. Premda sam
proživio gotovo cijeli život u Tebi, nikad nisam vidio toliko mnoštvo. Nije ih
bilo moguće pobrojati, ali računao sam da mora biti barem dvjesto tisuća ljudi.
Oko prijestolja bila je okupljena mala skupina velikodostojnika, s glavama u
razini faraonovih nogu.Jedan od njih bio je vrhovni Ozirisov svećenik. Tijekom
posljednje godine njegov stari prethodnik napustio je ovaj svijet kako bi
poduzeo putovanje prema zapadnim poljima vječnog raja. Novi vrhovni
svećenik bio je mladi i autoritaran, pa sam znao da neće tek tako dopustiti da
plemeniti Intef upravlja njime.Dapače, surađivao je sa mnom u nekim
neuobičajenim pripremama za ceremoniju koja se održavala tog dana, o
kojima sam brinuo dok sam rukovodio izgradnjom tribina.

Ali najdostojanstveniji, do te mjere da se nadmetao s faraonom, bio je

veliki vezir. Plemeniti Intef privlačio je sve poglede. Bio je visok, veličanstven
i
lijep kao legendarni neki junak.S lancima Zlata Vrline na grudima bio je nalik
spodobi izišloj iz mita.Iza njega stajao je prijeteći i mrski Rasferov lik.
Plemeniti Intef započeo je ceremoniju na tradicionalan način, došavši pred
prijestolje i uputivši pozdrav dobrodošlice kralju u ime gradova blizanaca
Tebe. Dok je govorio, bacih pogled na svoju gospodaricu i premda sam dijelio
njezine osjećaje, ostao sam potresen izrazom srdžbe i mržnje koji nije ni
pokušavala prikriti. Htio sam joj preporučiti da ga učini manje upadljivim, ali
znao sam da ću, učinim li to, privući pažnju na njezin osjećaj žarke mržnje.
Veliki je vezir govorio dugo o vlastitim zaslugama i službi faraonu tijekom
posljednje godine. Mnoštvo je mrmljalo i gunđalo, od dosade i nelagode.
Toplina koja je isijavala iz tolikih natrpanih osoba i žar sunca koje je udaralo
po dvorištima ostajali su zarobljeni među zidovima hrama. Vidio sam više

žena kako malaksaju i padaju u nesvijest. Kad je plemeniti Intef završio govor,
vrhovni svećenik zauze njegovo mjesto.

Dok je sunce došlo do zenita, izvijesti kralja o vjerskim pitanjima u Tebi.

Dok je govorio, vrućina i neugodan miris rasli su. Mirisi i mirišljava ulja nisu
više bili dovoljni da prikriju vonj zagrijanih tijela i znoja.Nitko se nije mogao
udaljiti da bi zadovoljio prirodne potrebe, pa bi muškarci i žene čučnuli na
mjestu na kojem su se nalazili. Hram je počeo smrditi kao svinjac ili zahod.
Pružih svojoj gospodarici svilenu maramicu natopljenu mirisom da bi je
stavila pod nos. Opći uzdah olakšanja začuje se kad napokon vrhovni svećenik
završi govor blagoslovivši kralja u ime boga Ozirisa te se uz veliki naklon vrati
na svoje mjesto iza velikog vezira. Prvi put otkad je prije zore počelo pristizati,

mnoštvo utihne. Svi su zaboravili dosadu i nelagodu i čekali su da faraon

progovori. On ustade.

Bio sam začuđen snagom duha starog, koji je do tog trenutka uspio
ostati nepomičan poput kipa. Raširio je ruke u blagoslovljavajuću kretnju i u
tom je trenutku tijek uvriježen običajima bio narušen događajem koji je
zaprepastio sve nazočne. Ja sam bio medu rijetkima koji se nije iznenadio
onim što se zbilo jer sam dao svoj doprinos u njegovoj organizaciji.

Velika ulaštena brončana vrata iza prijestolja širom se otvoriše. Činilo se

da ih ne otvara ljudska ruka, već kao da se otvaraju svojom voljom. Prigušeni
usklik prođe kao udar vjetra dvorištima kroz zbijene redove kao da su lišće
tamarinda. Zatim jedna žena viknu i odmah potom svi uzdrhtalo zastenjaše od
praznovjerna straha. Neki padoše na koljena, drugi podigoše ruke u znak
straha, treći si pokriše lica šalovima kako ne bi oslijepili vidjevši nešto što
ljudske oči nisu smjele vidjeti. Jedan bog iziđe iz svetišta, visok i strašan, s
plaštom koji se spuštao niz ramena. Kaciga s perjanicom od čapljina perja
izgledala je groteskno, napola orao napola čovjek, s oštrim kljunom i tamnim
prorezima za oči. "Akh-Horus!", vikne neka žena I stropošta se bez svijesti na
kamen dvorišta. "Akh-Horus!". Uzvik se ponovi. "To je bog!"

Nazočni padoše na koljena, red za redom, u činu štovanja. Oni koji su

stajali na najvišim stubama tribina pali su ničice, mnogi napraviše znake
istjerivanja uroka.Čak i plemići oko prijestolja kleknuše.U cijelome
hramu,samo dva čovjeka ostadoše na nogama, faraon, uspravan na stubama
prijestolja poput obojena kipa, i veliki vezir Tebe, koji je stajao nepomičan,
visok i arogantan. Akh-Horus stane pred kralja i pogleda ga kroz proreze
žičanog vizira. Ni u tom času faraon nije zadrhtao. Obrazi su mu bili obojeni u
bijelo pa stoga nisam mogao dokučiti je li problijedio, ali u njegovim očima bio
je čudni sjaj koji je mogao biti vjerski zanos... ili strava.

"Tko si?", upita izazivačkim glasom."Jesi li utvara ili čovjek? Zašto

dolaziš remetiti našu svečanu ceremoniju?"

Glas je bio jak i čist, bez drhtaja, i ja sam ćutio divljenje za faraona. Iako
je bio slab i star, nije mu nedostajalo hrabrosti. Znao je postaviti se prema
čovjeku ili bogu kao pravi vladar.Akh-Horus odgovori glasom kojim je

zapovijedao pukovnijom u očajničkoj zaglušnoj buci bitke, glasom koji je

odjekivao medu kamenim stupovima.

"Veliki faraone, čovjek sam, ne utvara.Tvoj sam vjerni podanik

podnosim prijavak na tvoju zapovijed.Dolazim ti položiti račun za misiju koju
si mi povjerio na ovome mjestu, ovoga istoga dana prije dvije godine."

Skide kacigu i plameni uvojci padoše mu na ramena. Nazočni ga

prepoznaše i začu se uzvik koji kao da je potresao temelje hrama. "Plemeniti
Tanus! Tanus! Tanus!" Moja je gospodarica kliktala glasnije od svih, toliko
glasno da sam oglušio uz nju. "Tanus! Akh-Horus! Akh-Horus!"

Dva imena miješala su se i zapljuskivala zidove hrama poput valovlja

koje oluja razbija o obalu.

"Uskrsnuo je iz groba! Postao je bog medu nama!"

Buka ne prestade sve dok Tanus ne isuka mač i podigne ga uvis

zapovijedivši mir i tišinu. Svi se povinovaše i tek tada Tanus nastavi.

"Veliki Egipte, dopuštaš li mi da govorim?"

Mislim da je do tada kralj već ostao bez glasa, jer je dao znak kukastim
žezlom i korbačem. Zatim su mu, izgleda, noge popustile, budući da je sjeo na
prijestolje. Tanus se okrene prema njemu i prozbori gromkim glasom koji je
dopirao do vanjskog dvorišta.

"Prije dvije godine zapovijedio si mi da uništim gnijezda ubojica i

pljačkaša koji sij prijetili životu države. I povjerio si mi kraljevski Sokolov
Pečat!” Tanus izvuče ispod plašta plavi kipić i stavi ga na stub prijestolja.
Udalji se natraške i nastavi.

"Kako bih bolje izvršio zapovijedi vladara, hinio sam da sam mrtav i dao
sam zatvoriti u svoju grobnicu mumiju nekog neznanca."

"Bak-Her!",viknu jedan glas i svi ponoviše uzvik,dok Tanus nije opet

zapovijedio tišinu.

"Vodio sam tisuću hrabrih Plavih pustinjom na najnepristupačnija

mjesta i istjerao Svrake iz njihovih tajnih utvrda. Ubili smo ih na tisuće i
nagomilali njihove odrubljene glave na križanjima putova."

"Bak-Her!", vikne gomila. "Istina je! Akh-Horus je sve to učinio!" Još

jednom Tanus ih ušutka.

"Slomio sam moć vođa. Pobio sam bez milosti njihove sljedbenike. U
našem Egiptu ostao je samo jedan Svraka." Sad su svi šutjeli te zadivljeno i
pozorno upijali svaku njegovu riječ. Čak ni faraon nije uspijevao obuzdati
nestrpljivost.

"Govori, plemeniti Tanuse, koga ljudi sada znaju kao Akh-Horusa. Reci
tko je taj čovjek.Reci mi njegovo ime kako bi bio izložen faraonovom gnjevu."

"Skriva se iza imena Akh-Seth", rikne Tanus. "Njegova gnusna djela

dostojna su djela njegova brata, boga tame."

"Reci mi njegovo pravo ime", zapovijedi faraon i opet ustane. "Reci mi

ime zadnjeg Svrake!"

Tanus produži trenutak iščekivanja. Polako krene pogledom po hramu.

Kad su se naši pogledi sreli, tako blago kimnuh glavom da je samo on
primijetio, ali njegov se pogled ne zaustavi na meni, već se okrene prema
širom otvorenim vratima svetišta. Pažnja svih nazočnih bila je tako
usredotočena na Tanusa da u prvom trenutku nitko nije primijetio red
naoružanih ljudi koji je šutke izlazio iz njega. Premda su nosili oklop i štitove,
gotovo ih sve prepoznah. Bili su to Remrem i Astes i još pedeset Plavih
ratnika.Poređaše se oko prijestolja poput kraljevske straže,ali Remrem i Astes
diskretno stadoše iza leđa plemenitog Intefa.Čim je vidio da su zauzeli svoje
položaje, Tanus nastavi govoriti.
"Reći ću ti ime Akh-Setha, božanski faraone. Sada stoji bez srama u sjeni
tvoga prijestolja." Tanus pokaza mačem.

"Evo ga!Nosi Zlato Vrline oko svog izdajničkog vrata.Evo ga, to je Jedini
Prijatelj Vladara,ali preobrazio je tvoje kraljevstvo u igralište za ubojice i
razbojnike.Evo Akh-Setha, guvernera oblasti Tebe,velikog vezira Gornjeg
Egipta."

Stravična tišina spusti se na hram.Među nazočnima bilo je možda više

od deset tisuća njih koji su zbog njega štošta propatili i koji su imali sve
razloge da ga mrze, ali niti jedan se ne oglasi likujući. Svi su znali kako je
grozna njegova srdžba. Osjećao sam u zraku smrad njihova straha, gust poput
dima tamjana. Svi su shvaćali da ni Tanusova reputacija ni njegovi poduhvati
nisu bili dovoljni da njegove optužbe osude tako moćnu osobu.Bila je smrtna
ludost iskazati radost ili suglasnost u tom trenutku. Plemeniti Intef nasmija se
u svoj toj tišini. Bio je to zvuk pun prezira. Nehajnom kretnjom okrene leđa
Tanusu i obrati se kralju.

"Sunce u pustinji spržilo mu je mozak i jadni je mladić poludio. Nema ni

jedne riječi istine u njegovu buncanju. Trebao bih biti ljut, međutim tužan sam
što je jedan ratnik njegove slave pao tako nisko." Ispruži obje ruke prema
faraonu u dostojanstvenom iskazu odanosti.

"Cijeli sam život služio kralju i narodu.Moja čast je tako nedodirljiva da

ne vidim razloga braniti se od ovih mahnitih insinuacija.Potpuno se uzdam u
mudrost i pravednost božanskog vladara i prepuštam da moja djela i moja
ljubav za faraona govore za mene."

Vidio sam nesigurnost i smetenost na obojenom kraljevom licu. Usne su

mu podrhtavale i mrštio je čelo jer nije bio brza i britka uma.Nakon nekoliko
časaka otvori usta, ali prije no što je stigao izgovoriti neopozivu presudu,
Tanus podiže opet mač i pokaza na otvorena vrata svetišta iza prijestolja. I
kroz vrata iziđe druga povorka sastavljena od tako čudnih ljudi da je faraon
ostao otvorenih usta.Kratas je dolazio prvi, podignutog vizira i s mačem u

desnici. Oni što su ga slijedili bili su obučeni samo u gaće i bili su bosih nogu i

glave te ruku svezanih na leđima.Hodali su polako poput robova na putu za

tržnicu. Ja sam netremice gledao Intefa i vidio kako ga uznemirenost nagriza i
kako se trza kao da je dobio udarac šakom u lice.Prepoznao je zarobljenike,
očito je do tog trenutka vjerovao da su odavna mrtvi i da su njihove lubanje
izložene na križištima.Baci pogled na vratašca napola zakrivena lanenim
zastorom,bio je to jedini put za bijeg iz pretrpanog dvorišta. Ali Remrem se
pomaknuo korak udesno i podignuo bradu u znak izazova. Šest zarobljenika
poređano je pred prijestoljem i na Kratasovu zapovijed baciše se na koljena i
pognuše glave.

"Tko su ovi?", upita faraon, a Tanus se približi prvome, zgrabi ga za

vezane ruke i podigne ga opet na noge. Koža zarobljenika bila je izbrazdana
ožiljcima od boginja a odbljesak svjetla činio je slijepo oko nalik srebrenom
disku.

"Faron je pitao tko si", zaprijeti Tanus tihim glasom. "Odgovori."

"Veliki Egipte, ja sam Shufti. Nekoć sam bio vođa Svraka, prije no što je
AkhHorus uništio moj klan u gradu Gallali."
"Reci kralju tko je bio tvoj vrhovni zapovjednik", nastavi Tanus.

"Moj vrhovni zapovjednik bio je Akh-Seth", odgovori Shufti. "Prisegnuo

sam mu vjernost i plaćao mu četvrtinu od svoga plijena. Zauzvrat Akh-Seth mi
je jamčio imunitet od snaga zakona i davao mi informacije o mojim
predodređenim žrtvama."

"Pokaži kralju čovjeka kojeg poznaješ kao Akh-Setha", zapovijedi Tanus

i Shufti se stružući nogama pomakne i stane ispred Intefa. Sakupi pljuvačku u
ustima i pljune na blistavu odoru velikog vezira.

"Ovo je Akh-Seth", vikne. "I neka se crvi goste njegovom utrobom."

Kratas odvuče Sghuftija u stranu, a Tanus dade dignuti na noge drugog
zarobljenika.

"Reci kralju tko si", zapovijedi. "Ja sam Akheku i bio sam jedan od vođa
Svraka, ali svi moji ljudi ubijeni su."

"Tko je bio tvoj vrhovni zapovjednik? Kome si plaćao postotak od

plijena?", upita Tanus. "Moj vrhovni zapovjednik bio je plemeniti Intef.
Uplaćivao sam dio plijena u blagajnu velikog vezira."

Plemeniti Intef zadržao je drzak i nehajan stav pred optužbama koje su

mu upućivane. Nije rekao ništa dok su jedan za drugim zarobljenici dovođeni
pred njega i ponavljali istu izjavu.

"Plemeniti Intef bio je vrhovni zapovjednik. Plemeniti Intef jeAkhSeth."

Muk mnoštva bio je mučan koliko i vrućina. Svi su promatrali prizor s

užasom, mržnjom i nevjericom.Ali, nitko se nije usudio prozboriti s Intefom ili
pokazati ikakvu reakciju prije no što faraon odluči.

Posljednji vođa bio je suočen s velikim vezirom. Bio je visok i suhonjav,

mršavih mišića i kože opaljene suncem. U njegovim je žilama tekla beduinska
krv jer su mu oči bile crne, a nos kukast. Brada mu je bila gusta i kovrčava,
izraz lica arogantan.

"Moje je ime Basti."Govorio je razgovjetnije od drugih. "Zovem se Basti

Okrutni, premda ne znam zašto." Naceri se sa zlim izrazom na licu. "Bio sam
jedan od vođa Svraka dok Akh-Horus nije uništio moj klan.Moj vrhovni
zapovjednik bio je plemeniti Intef." Basti nije bio odvučen u stranu poput
drugih.Tanus nastavi razgovarati s njime. "Reci kralju jesi li poznavao
plemenitog Pankhija Harraba koji je pripadao tebanskoj aristokraciji."

"Dobro sam ga poznavao. Imao sam posla s njime."

"U kom smislu?", upita Tanus jezovitim glasom.

"Pljačkao sam njegove karavane. Palio sam njegove ljetine u poljima.

Napao sam njegove rudnike u Sestri i pobio njegove rudare na tako svirep
način da se nitko više nije vratio tamo da bi kopao bakar. Palio sam njegove
posjede. Slao sam svoje ljude u gradove da o njemu šire objede, tako da
oblatim njegovo poštenje i odanost državi. Pomogao sam drugima da ga
unište, tako da se na koncu otrovao sjemenjem dature."

Vidio sam kako faraonova ruka drhti stišćući korbač. Jedan je kapak
treptao onako kako sam primijetio u drugim prigodama,kad je bio duboko
tjeskoban. "Tko ti je zapovijedio da napraviš sve to?"

"Zapovijedio mi je plemeniti Intef, a nagradio me s takhom čistoga

zlata."

"Što se nadao dobiti proganjanjem plemenitog Harraba?" Basti se naceri

i slegnu ramenima.

"Plemeniti Intef je veliki vezir, dok je plemeniti Pankhi Harrab mrtav.

Čini mi se da je Intef postigao svoj cilj."

"Priznaješ li da ti nisam ponudio milost u zamjenu za ovo priznanje?

Shvaćaš li da te čeka smrt?"

"Smrt?" Basti se nasmija. "Nije me strah od nje. To je kruh za moje zube.

Natjerao sam mnoge druge da ga pojedu, zašto bi me onda trebalo biti strah?"

Upitah se je li lud ili hrabar dok sam slušao njegovo hvalisanje. U

svakom slučaju, nisam ćutio za njega samilost ili divljenje. Sjećao sam se da je
plemeniti Pankhi Harrab bio valjan čovjek poput svoga sina i njemu je išlo sve
moje divljenje i sažaljenje. Vidio sam nemilosrdan izraz u Tanusovim očima.
Znao sam da dijeli moje osjećaje. Stiskao je mač tolikom snagom da su njegovi
prsti bili bijeli poput utopljenikovih.

"Učinio sam sve što si tražio do mene, božanski Mamose, gospodaru

Kemita. Čekam da mi daš nove zapovijedi."

Bio sam tako ganut da nisam mogao ni gutati. Morao sam uložiti napor
da se smirim.

Tišina u hramu potrajala je. Čuo sam teško disanje svoje gospodarice.
Onda me uhvati za ruku i stisne je tako jako da mi je gotovo polomila prste.
Napokon faraon progovori, ali sam nažalost čuo sumnju u njegovu glasu i
naslutio da bi mu bilo draže da sve to nije istina. Uzdao se u Intefa već toliko
dugo da je otkriće uzdrmalo temelje njegova povjerenja.

"Plemeniti Intefe, jesi li čuo optužbe protiv sebe? Kako odgovaraš na

njih?" "Božanski faraone, zar ti to sliči na optužbe? Mislim da su to samo
maštarije jednog mladića pomahnitalog od zavisti i ljubomore. Sin je zločinca i
izdajice. Tanusovi porivi su jasni. Uvjerio je sebe da je izdajica Pankhi mogao
postati veliki vezir umjesto mene i bez razloga me smatra odgovornim za
propast svoga oca."

Napravi nehajnu kretnju rukom, tako vješto da sam vidio kako se kralj
koleba, obuzet sve većim sumnjama. U svim se prigodama uzdao u plemenitog
Intefa i sad mu je bilo teško promijeniti mišljenje. Htio je vjerovati u njegovu
nedužnost.

"A optužbe vođa Svraka?", upita na koncu. "Kako odgovaraš na njih?"

"Vođe Svraka?", ponovi plemeniti Intef. "Moramo li ih počastiti takvom

titulom? Po vlastitom priznanju zločinci su najgore vrste... ubojice, lopovi,
silovatelji žena i djece. Kad bismo od njih tražili istinu, bilo bi to isto kao
tražiti
čast i savjest u zvijerima i stoci koja radi na njivama." Intef pokaže na njih,
uistinu, bili su goli i vezani poput stoke.
"Pogledaj ih, božansko visočanstvo. Nisu li to ljudi koje se može
podmititi ili izbatinati kako bi ih se navelo da kažu bilo što? Prihvatit ćeš riječ

nekog od njih nasuprot riječi onoga tko ti je vjerno služio cijeli život?!"

Vidio sam kako kralj nagonski kima glavom,kao da prihvaća objašnjenje

čovjeka kojeg je držao prijateljem i nagradio ga priznanjima i povjerenjem.
"Sve što kažeš istina je.Uvijek si mi besprijekorno služio.Ovi nitkovi ne
poznaju istinu i čast. Moguće je da su prisiljeni svjedočiti."

Oklijevao je i plemeniti Intef iskoristio je tu prednost.

"Dosad sam čuo samo riječi. Trebali bi postojati drugi dokazi koji bi
potvrdili njihova svjedočenja. Ima li jedna jedina osoba u cijelome Egiptu koja
može predočiti dokaze protiv mene, stvarne dokaze a ne puste riječi? Ako ima,
neka stupi naprijed.Tada ću odgovoriti na optužbu.Ako nema nikoga tko ima
dokaze, onda nemam za što odgovarati."

Te su riječi duboko uznemirile faraona. Vidio sam kako gleda oko sebe
kao da traži dokaz koji je veliki vezir zahtijevao. Tada donese odluku.

"Plemeniti Tanuse, kakve dokaze imaš za sve ovo, osim riječi ubojica i
zločinaca?"

"Zvijer je vješto prikrila svoje tragove", ustvrdi Tanus. "I sklonila se u

najgušći šiprag, gdje ju je teško zaskočiti. Ja nemam drugih dokaza protiv
plemenitog Intefa, ali možda ima nekog tko ih ima,netko tko bi se mogao
osjetiti ponukanim onime što je danas čuo.Molim te, božanski faraone, pitaj
svoj narod ima li nekog tko nam može pomoći."

"Faraone, ovo je provokacija. Moji neprijatelji osjetit će se ponukanima

da iziđu iz sjene gdje čekaju u zasjedi da bi me napali", prosvjedovao je
žestoko plemeniti Intef, ali faraon ga ušutka grubom kretnjom.

"Ako budu lažno svjedočili protiv tebe, činit će to na svoj rizik", obeća,
pa se obrati svim nazočnim.

"Moj narode, žitelji Tebe! Saslušali ste optužbe protiv mog vjernog i
voljenog velikog vezira. Ima li među vama netko tko je u stanju pružiti dokaz
koji nedostaje plemenitom Tanusu! Netko tko može optužiti plemenitog
Intefa? Ako je tako, nalažem vam da progovorite."

Ustadoh, da toga nisam bio svjestan.Glas mi je bio tako jak da sam se

zapanjio.

"Ja sam Taita i nekoć sam bio rob plemenitog Intefa", viknuh. Faraon me
pogledao mršteći čelo. "Ima nešto što bih htio izložiti tvome veličanstvu."

"Poznajem te, liječniče Taita. Možeš prići."

Dok sam napuštao mjesto na tribinama i silazio kako bih prišao kralju,
bacio sam pogled na plemenitog Intefa. Bilo je kao da sam udario u zid, toliko
je njegova mržnja bila opipljiva.

"Božanski Egipte, taj stvor je rob." Glas plemenitog Intefa bio je hladan i
napet.
"Riječ roba protiv tebanskog aristokrata, državnog velikodostojnika...
Kakva je to sprdnja?"

Bio sam još pod dojmom njegova glasa, pa sam podlegao njegovim
riječima i moja odlučnost bila je poljuljana. Tada osjetih Tanusovu ruku kako
dotiče moju podlakticu. Ovlašni dodir koji mi je pružio potporu i dao mi
hrabrost. Međutim, Intef je uočio kretnju i upozorio kralja na nju.

"Kako vidiš, ovaj rob je podložan mome optužitelju. Još jedan od

Tanusovih dresiranih majmuna." Njegov je glas opet postao sladak kao med.
"Njegova bezočnost nema granica. Zakon kažnjava..." Faraon ga ušutka
pokretom korbača.

"Ti previše računaš na dobro mišljenje koje imam o tebi, plemeniti

Intefe. Moje je da tumačim i mijenjam zakone koji predviđaju kazne za
aristokrate, a ne samo za obične ljude. Bit će ti bolje da to imaš na pameti."

Plemeniti Intef nakloni se i ušuti, ali njegovo je lice iznenada postalo

napeto i tmurno. Shvatio je situaciju. Kralj me pogleda.

"Okolnosti su neuobičajene i dopuštaju jedinstvena sredstva. Ipak, robe

Taita, upozoravam te, ako se tvoje riječi pokažu neutemeljene, ako ne budu
konzistentne, umrijet ćeš gušenjem." Prijetnja i otrovni pogledi plemenitog
Intefa natjeraše me da zamucam.

"Kad sam bio rob velikog vezira, bio sam veza između njega i vođa
razbojnika. Poznavao sam ove ljude." Pokazah zarobljenike koje je Kratas
zadržao pored prijestolja.

"Ja sam im prenosio zapovijedi plemenitog Intefa..."

"Laž! Opet riječi bez dokaza...", viknu Intef, ali njegov glas je imao
očajnički prizvuk. "Gdje su dokazi?!"

"Tišina!", zagrmi kralj. "Želim saslušati svjedočenje roba Taite." Gledao

me u lice i ja duboko udahnuh da bih nastavio.

"Ja sam Bastiju Okrutnome prenio zapovijed plemenitog Intefa,

zapovijed da uništi vlasništvo i bogatstvo plemenitog Pankhija Harraba. U to
vrijeme bio sam Intefov pouzdanik. Znao sam da hoće za sebe dužnost velikog
vezira. Sve njegove zapovijedi izvršene su.Plemeniti Harrab bio je uništen,
lišen naklonosti faraona i stoga je popio daturu. Ja, Taita, sve to potvrđujem."

"Tako je", umiješa se Basti Okrutni. "Taita govori istinu."

"Bak-Her!", viknu zarobljenici. "Istina je. Taita govori istinu."

"Ipak su to samo riječi", primijeti kralj. "Plemeniti Intef zahtijeva

dokaze. Ja, faraon, zahtijevam dokaze."

"Pola sam svoga života bio pisar i blagajnik velikog vezira. Vodio sam
knjige o njegovom imetku. Bilježio sam prihode i rashode. Ubirao sam plijen
koji su mu vode Svraka plaćali i brinuo se o svom njegovom imetku."

"Možeš li mi pokazati dokumente, Taita?" Lice faraona zasjalo je poput

puna mjeseca na spominjanje blaga. Počeo je pažljivo slušati.
"Ne, veličanstvo, ne mogu. Svitci su uvijek ostali u posjedu plemenitog
Intefa." Faraon niti ne pokuša prikriti žaljenje. Natmuri se, ali ja tvrdoglavo
nastavih.

"Ne mogu ti pokazati dokumente, ali možda te mogu odvesti do blaga

koje je veliki vezir ukrao tebi i narodu tvoga kraljevstva. Ja sam sagradio
njegove tajne riznice i sakrio plijen predan od vođa, koji tvoji poreznici nisu
nikad vidjeli."

Zanimanje kralja opet živne kao žeravica u peči ljevača bakra. Nagne se
prema meni. Premda su svi u hramu piljili u mene, a plemići su prilazili kako
bi bolje čuli svaku riječ, ja sam nastojao kriomice pratiti kretnje plemenitog
Intefa. Vrata svetišta od ulaštene bronce bila su kao ogledala i povećavala su
njegov lik. Jasno sam vidio svaku nijansu njegova izraza lica i svaki najmanji
pokret. Izložio sam se velikoj opasnosti pretpostavivši da su njegova blaga

ostala u tajnim skrovištima gdje sam ih zatvorio. Tijekom posljednje godine

mogao ih je premjestiti drugamo. Ipak, premještanje takvog bogatstva bio bi
odgovoran i opasan posao. Bio bi prisiljen povjeriti se drugima, a to mu se nije
dopadalo. Bio je odveć sumnjičav. Povrh toga, do nekoliko dana unatrag
vjerovao je da sam mrtav i da sam ponio sa sobom svoju tajnu. Računao sam
da imam polovične mogućnosti i stavio sam na kocku svoj život. Zadržao sam
dah dok sam gledao lik plemenitog Intefa u bakrenim vratima. Zatim moje srce
počne jako kucati i moj duh poleti uvis poput orla. Iz panike otisnute na
njegovu licu shvatio sam da je strijela koju sam odapeo pogodila cilj. Pobijedio
sam. Blago je bilo gdje sam ga bio ostavio. Znao sam da mogu odvesti faraona
do plijena koji je Intef nagomilao tijekom života. Ali Intef još nije bio poražen.

Bilo je nesmotreno pretpostaviti da će biti lako savladati ga. Vidio sam

kako rukom daje znak i dok sam iznenađeno oklijevao, shvatio sam da je
možda kasno. U svome sam trijumfu zaboravio na Rasfera. Plemeniti Intef dao
mu je znak blagim pokretom desne ruke i Rasfer je odgovorio kao dobro
uvježban pas koji od lovca dobije naredbu za napad. Nasrne trzajem koji sve
iznenadi. Morao je preći samo deset koraka da stigne do mene i dok mi je
prilazio, isukao je mač. Između nas bila su dva Kratasova čovjeka, ali bili su mu
okrenuti leđima. Rasfer udari i sruši jednog pred Tanusa blokirajući ga u času
kad mi je pokušao priteći u pomoć. Bio sam sam i nezaštićen, a Rasfer je
objema rukama podignuo mač kako bi mi rascijepao lubanju. Podignuo sam
ruke ne bih li zaustavio udarac, ali noge su mi bile oduzete od straha i nisam
se uspio pomaknuti niti sagnuti kako bih umaknuo siktavom sječivu. Nisam
vidio Tanusa kako baca svoj mač. Nisam vidio ništa drugo osim Rasferova lica.
Ali iznenada mač poleti zrakom. Strah je toliko izoštrio moja osjetila da je
izgledalo kao da vrijeme teče sporo poput ulja koje se izlijeva iz žare. Vidio
sam Tanusov mač kako se okreće oko svoje osi sijevajući poput ljetne munje.
Ali nije dovršio cijeli krug pa je držak, a ne oštrica, pogodio Rasfera u glavu.
Nije ga ubio, ali odbacio mu je glavu unazad savivši mu vrat kao što vjetar
savija vrbinu granu. Oči su mu slijepo zakolutale u dupljama. Rasfer me nije
uspio udariti. Noge mu se odsjekoše i stropošta se preda me. Mač mu je izletio
iz besvjesnih ruku i zavrtio se u zraku prije no što se pri padu zabio u bok
kraljevskog prijestolja.

Kralj je najprije u nevjerici užasnuto pogledao sječivo koje se treslo.

Sječivo mu je okrznulo ruku i zasjeklo kožu. Pred očima svih niz kapljica boje
rubina brižne iz površinske rane i padne na bijelu faraonovu suknjicu. Tanus
je prekinuo tišinu.

"Veliki Egipte, vidio si znak za napad koji je dan ovoj zvijeri. Znaš tko je
naredio da se dovede u opasnost tvoja kraljevska osoba."

Preskoči posrnulog stražara, zgrabi ruku plemenitog Intefa i zavrne mu

je sve dok uz bolni krik nije pao na koljena.

"Nisam htio vjerovati u optužbe protiv tebe." Faraon je imao bolan izraz
lica dok je gledao velikog vezira. "Uvijek sam ti vjerovao, a ti si spletkario
protiv mene." "

Veliki Egipte, poslušaj me!", preklinjao je Intef, ali faraon je skrenuo

pogled. "Dosta sam te slušao." Dade znak Tanusu.

"Zapovijedi svojim ljudima da paze na njega, ali odnosi se prema njemu

udvorno jer njegova krivnja još nije dokraja dokazana." Zatim se obrati
nazočnima.

"Ovo što se dogodilo čudno je i nečuveno. Prekidam saslušanje kako bih

razmotrio dokaze koje će mi iznijeti rob Taita. Narod Tebe okupit će se sutra u
podne na ovome mjestu da sasluša moju presudu. Rekao sam svoje."

Prošli smo kroz glavni ulaz dvorane za primanja u palaču velikog vezira.
Faraon je zastao na pragu. Premda je rana od Rasferova mača bila laka, zavio
je ruku i objesio je trakom o vrat. Vladar pogleda oko sebe. U dnu dvorane bilo
je Intefovo prijestolje isklesano u bloku alabastera, nešto manje veličanstveno
od kraljevskog u dvoru u Elefantini. Zidovi su bili ožbukani reljefnom glinom i
ukrašeni s nekoliko sjajnih fresaka koje sam ja naslikao i koje su pretvarale
golemi prostor u prekrasan vrt, divota. Naslikao sam ih dok sam još bio rob
plemenitog Intefa i premda su bile moje djelo, pogled na njih još uvijek je
izazivao u meni drhtaje užitka. Siguran sam da bi bila dovoljna ta djela, ne
uzimajući u obzir druga, da si priskrbim slavu najznačajnijeg umjetnika koji je
živio u našoj zemlji. Pomisao da ih baš ja, njihov tvorac, moram uništiti bila je
bolna i bacala je sjenu na trijumf tog uzbudljvog dana. Išao sam ispred
faraona. U ovoj smo prigodi zanemarili protokol, a kralj je bio nestrpljiv poput
djeteta. Slijedio me izbliza, gotovo mi je gazio po petama, a povorka koja ga je
pratila hodala je za njim s jednakim nemirom. Poveo sam ih do zida iza
prijestolja. Zaustavili smo se ispod velike freske koja je prikazivala boga
Sunca, Ammon-Ra, na svakodnevnom putu preko neba. Nije mi promaknuo
kraljev izraz pun strahopoštovanja dok ga je gledao. Iza nas je velika dvorana
bila napola ispunjena kraljevom pratnjom, sastavljenom od dvorjana, ratnika i
uglednika, pored vladarevih supruga i priležnica koje bi bile dale sve svoje
pomade samo da ne propuste uzbudljivi trenutak koji sam obećao. Naravno,
moja je gospodarica bila u prvome redu.Tanus je slijedio kralja na korak
udaljenosti. Njegovi Plavi preuzeli su zadaću vladarove tjelesne straže. Mamos
se okrene k njemu.

"Zapovijedi svojim ljudima da dovedu amo plemenitog Intefa." Kratas s

ledenom udvornošću dovede plemenitog Intefa pred zid, a zatim stane između
njega i kralja s isukanim mačem.

"Taita, možeš nastaviti", reče mi kralj.

Premjerio sam zid, izračunavši točno trideset koraka od najdaljeg ugla,

pa označih mjesto komadom krede.

"Iza ovog zida nalaze se privatne odaje velikog vezira", objasnih. "Kad je
palača posljednji put renovirana, učinjene su neke izmjene. Plemeniti Intef
voli držati svoje bogatstvo nadomak ruke."
"Ponekad si jako pričljiv Taita." Faraon nije bio oduševljen mojim
arhitektonskim objašnjenjima. "Požuri,nestrpljiv sam da vidim što je tu
skriveno."

"Neka dođu zidari!", viknuh i skupina kršnih radnika s kožnim

pregačama priđe i baci u podnožje zida vreće s alatom. Dao sam da ih dovedu s
druge strane rijeke, gdje su radili u faraonovoj grobnici. Bijeli prah koji im je
pokrivao kosu davao im je starački i mudri izgled koji zapravo nisu zaslužili.
Uzeo sam drveni metar od glavnog majstora i označio sam pravokutnik na
zidu, a zatim sam se udaljio i rekao mu.

"Polako! Pokušaj što je manje moguće oštetiti freske. Radi se o velikim

umjetničkim djelima."

S drvenim batovima i kremenim dlijetima radnici su navalili na zid ne

obraćajući previše pažnje na moje upute. Oslikana žbuka pretvarala se u oblak
prašine dok su se cijeli dijelovi zida odvajali i padali na mramorni pod. Prašina
je smetala damama, koje su pokrile usta i nos šalom. Ispod sloja žbuke pomalo
se pojavio obrub kamenih blokova.Faraon usklikne i ne osvrćući se na prašinu,
približi se kako bi promotrio ono što se sada jasno vidjelo. Pravilan slijed
blokova bio je prekinut redom drugih blokova drukčije boje, redom koji je
točno pratio okvir koji sam kredom označio na vanjskoj površini žbuke.
"Skrivena vrata!", uzvikne. "Odmah ih otvorite."

Na kraljevu zapovijed zidari svojski navale na zazidana vrata i kad su

izbili klin luka, lako su maknuli ostale blokove. Pojavio se mračni otvor, pa
faraon, koji je preuzeo upravljanje radovima, zapovijedi da se upale baklje.

"Prostor iza zida tajna je odaja", objasnih mu dok smo čekali da nam
donesu baklje. "Dao sam je izgraditi po želji plemenitog Intefa."

Tanus uze baklju i osvijetli put faraonu koji je spremno krenuo za njim.
Ja sam ušao kao treći. Prošlo je mnogo vremena otkad sam zadnji put bio
tamo, tako da sam radoznalo pogledao oko sebe kao i svi drugi. Ništa se nije
promijenilo. Škrinje i sanduci od cedra i akacije bili su poslagani točno kako
sam ih ostavio. Kad sam mu pokazao škrinje kojima je prvima trebao pokloniti
pažnju, kralj zapovijedi.

"Daj ih prenijeti u dvoranu za prijame."

"Trebat će snažni ljudi da ih nose", rekoh suhim glasom. "Vrlo su teške."

Bila su potrebna tri najsnažnija pripadnika Plavih da podignu jednu po

jednu škrinju i odnesu ih s druge strane prolaza u zidu.

"Nikad prije nisam vidio ove škrinje", prosvjedovao je plemeniti Intef

kad su odložene podno prijestolja. "Nisam ništa znao o tajnoj odaji iza
zida.Mora daju je izgradio moj prethodnik, koji je tamo dao sakriti blagajne."

"Veličanstvo, provjeri pečat na ovome poklopcu", rekoh i kralj pogleda

glinenu pločicu.

"Čiji je?", upita.

"Pogledaj prsten na lijevom kažiprstu velikog vezira, veličanstvo",
promrmljah. "Mogu li ti, uz dužno poštovanje, savjetovati da ga usporediš s
pečatom ove škrinje?"

"Plemeniti Intefe, dodaj mi svoj prsten, ako nemaš ništa protiv", zatraži
kralj pretjerano ljubazno, a veliki vezir sakrije ljevicu iza leđa.

"Veliki Egipte, nosim taj prsten dvadeset godina. Prst je toliko odebljao
da ga ne mogu skinuti."

"Plemeniti Tanuse", zapovijedi kralj, "izvadi mač i odsijeci prst

plemenitog Intefa pa mi ga donesi skupa s prstenom." Tanus se okrutno
nasmiješi i poslušno krene izvršiti zapovijed, hvatajući se za mač.

"Možda griješim", reče hitro plemeniti Intef. "Pusti da vidim mogu li ga

skinuti."

Prsten je lako skliznuo s prsta i Tanus klekne kako bi ga predao kralju.

On se nagnuo nad škrinju i približio prsten pečatu. Kad se uspravio, njegovo je
lice bilo crno od srdžbe.

"U potpunosti odgovara. Pečat je utisnut tvojim prstenom, plemeniti

Intefe." Veliki vezir nije odgovorio. Stajao je nepomično skrštenih ruku i
skamenjena izraza lica.

"Razbij pečat i otvori škrinju", zapovijedi faraon. Tanus otkine glinenu

pločicu i podigne poklopac vrhom mača. Kralj usklikne ugledavši sadržaj.

"Svih mi bogova!" Uz guranje i viku, dvorjani bez pretjeranih ceremonija

pohitaše pogledati u škrinju. "Zlato!"

Kralj podigne ruke pune svjetlucavih zlatnih obruča i ispusti ih kroz

prste. Zadrži samo jednog i približi ga očima kako bi provjerio oznaku
kovačnice.

"Dva debena čistog zlata. Koliko će ih biti u ovoj škrinji i koliko škrinja
ima u tajnom skladištu?" Pitanje je bilo retoričko, nije očekivao odgovor, ali ja
sam mu ga svejedno dao.

"Ova škrinja....", pročitah popis koji sam prije mnogo godina napisao na
poklopcu. "Ova škrinja sadrži tristo debena čistog zlata. Što se broja škrinja
tiče, ako me sjećanje ne vara, u ovome bi ih skrovištu trebalo biti pedeset tri
punih zlata i dvadeset tri punih srebra. Ali zaboravio sam broj škrinja s
draguljima."

"Ne mogu, dakle, nikome vjerovati? Plemeniti Intefe, odnosio sam se

prema tebi kao prema bratu i nije bilo dobročinstva koje od mene nisi dobio. A
evo kako si mi uzvratio."

U ponoć su se pisar i glavni poreznik pojavili u kraljevim odajama dok

sam mu mijenjao zavoj na ruci. Predali su završni račun blaga i faraon ga je

zapanjeno pročitao. Još jednom njegovi su se osjećaji uskomešali, a srdžba se

smjenjivala s euforijom zbog te neočekivane bogate žetve.

"Lupež je bio bogatiji od svog kralja! Ne postoji dovoljno stroga kazna za

takvu krivicu. Prevario je i pokrao mene i moje poreznike!"
"I ubio je i opljačkao plemenitog Harraba i desetine tisuća tvojih
podanika", podsjetili ga dok sam vezivao zavoj. Možda je to bila bezobraština s
moje strane, ali sad je već prema meni imao takvu zahvalnost da sam mogao
riskirati.

"Da, također", spremno potvrdi. Nije dokučio moj sarkazam. "Njegova je

krivnja velika kao more i visoka do neba. Morat ću smisliti primjerenu kaznu.
Uže davitelja bilo bi prenježno za njega."

"Veličanstvo, u svojstvu liječnika moram inzistirati da se sada odmoriš.

Ovaj dan narušio je čak i tvoju snagu i otpornost."

"Gdje je Intef? Neću se moći odmoriti ako prvo ne budem siguran da je u

sigurnim rukama."

"Čuvaju ga u njegovim odajama, veličanstvo. Kapetan i postrojba Plavih

imaju zadaću da paze na njega." Zatim nastavih malo oklijevajući. I Rasfer je
pod paskom."

"Rasfer, ona užasna slinava zvijer? Onaj što te pokušao ubiti u Ozirisovu
hramu? Preživio je udarac plemenitog Tanusa?"

"Dobro mu je iako nije sretan, veliki faraone", odgovorih. "Jesi li znao da

je Rasfer, prije mnogo godina, bio taj koji je na meni upotrijebio kastracijski
nož?" Vidio sam bljesak samilosti u kraljevim očima.

"Odnosit ću se prema njemu kao prema njegovu gospodaru", obeća.

"Dobit će istu kaznu koju dobije plemeniti Intef. Je li ti to dosta, Taita?"

"Veličanstvo, ti si pravedan i sveznajući."

Napustih odaju hodajući natraške i odoh potražiti svoju gospodaricu.

Čekala me i premda je bila prošla ponoć i ja sam bio iscrpljen, nije mi dala
spavati. Bila je preuzbudena, željela je da ostatak noći prosjedim uz njezin
krevet i slušam je dok bez prestanka priča o Tanusu i drugim, manje važnim
temama. Premda nisam spavao, bio sam savršeno bistar kad sam sutradan
ujutro zauzeo svoje mjesto u Ozirisovu hramu. Prisutnih je bilo čak više no
prethodnog dana.

U cijeloj Tebi nije bilo nikoga tko nije doznao za pad velikog vezira i koji
nije htio prisustvovati njegovom krajnjem poniženju. Čak i njegovi podređeni
koji su izvukli najveće dobrobiti iz njegove korumpirane uprave, okrenuli su
se protiv njega kao hijene koje proždiru vodu čopora kad je bolestan ili ranjen.
Vođe Svraka doveli su pred prijestolje u prnjama i svezane, ali kad je plemeniti
Intef ušao u hram, nosio je prekrasnu lanenu halju i srebrne sandale. Kosa je
bila ukovrčana, lice obojeno, a o vratu je nosio Zlato Vrline. Vođe razbojnika

kleknuli su pred kralja, ali plemeniti Intef odbio je učiniti isto, čak i kad ga je

jedan stražar bocnuo mačem. Kralj je dao znak da ga pusti.

"Pusti neka stoji na nogama!", zapovijedi. "Dovoljno će dugo ležati u

grobu."

Zatim ustane u svoj svojoj veličajnosti i srdžbi. U toj je prigodi izgledao

kao pravi kralj, kao utemeljitelj dinastije, snažan i moćan čovjek. Ja, koji sam
ga upoznao u svim njegovim slabostima,osjetih kako se jedva svladava.

"Plemeniti Intefe, optužen si za izdaju i umorstvo, za razbojništvo i

pljačku te za sto drugih zločina koji ništa manje ne zaslužuju kaznu. Poslušao
sam svjedočenja pedeset mojih podanika svih društvenih položaja,uglednika,
slobodnih ljudi i robova. Vidio sam sadržaj tvoje tajne riznice, gdje si sakrio
bogatstvo utajeno poreznicima. Vidio sam tvoj osobni pečat na škrinjama sa
zlatom. Sve mi to dokazuje tisuću puta tvoju krivicu.Ja, Mamos, osmi toga
imena, faraon i vladar Egipta, proglašavam te krivim za sve zločine za koje si
optužen i nedostojnim blagosti i milosrđa."

"Živio faraon!", viknu Tanus, a narod Tebe ponovi usklik, deset puta.
"Neka vječno pozivi!" Kad je sve opet utihnulo, faraon nastavi govoriti.

"Plemeniti Intefe, ti nosiš Zlato Vrline. Pogled na to odličje na grudima

izdajice vrijeđa me." Pogleda Tanusa. "Oduzmi ga uhićeniku."

Tanus skine lance s Intefovog vrata i donese ih kralju, koji ih uze objema
rukama i zadrži mladića kad se ovaj htio odmaknuti.

"Ime plemenitog Harraba oblaćeno je nepravednom objedom izdaje.

Tvoj otac natjeran je na smrt izdajice. Ti si dokazao njegovu nedužnost.
Poništavam sve presude donesene protiv plemenitog Pankhija Harraba i
posmrtno mu vraćam sve počasti i naslove koji su mu bili oduzeti. Počasti i
naslovi sada pripadaju tebi, njegovu sinu."

"Bak-Her!", uzviknuše nazočni. "Neka nam vječno poživi naš faraon!

Živio plemeniti Tanus Harrab!"

"Pored naslova koji ti pripadaju po nasljedstvu, dodjeljujem ti i novo

odličje. Izvršio si misiju koju sam ti povjerio.Uništio si Svrake i predao si
pravdi njihovog vrhovnika. Kao priznanje za tu službu kruni, dodjeljujem ti
Zlato Vrline. Klekni, plemeniti Harrabe, i primi znak kraljeve naklonosti."

"Bak-Her!", uzviknuše svi dok je faraon stavljao o Tanusov vrat

zveckave zlatne lance koji su do prije nekoliko trenutaka krasili plementitog
Intefa. "Živio plemeniti Harrab!" Kad se Tanus udaljio, faraon je opet svoju
pozornost usredotočio na zarobljenika.

"Intefe, lišavam te naslova tebanskog aristokrata. Tvoje ime i tvoj rang

bit će izbrisani sa svih javnih spomenika i s grobnice koju si za sebe dao
pripremiti u Dolini velikodostojnika. Tvoji posjedi i sav tvoj imetak,
uključujući i protuzakonito stečeno blago, prelaze u vlasništvo krune, izuzev
posjeda koji su pripadali plemenitom Pankhiju Harrabu i koji su zločinačkim

sredstvima pali u tvoje ruke. Od ovoga časa, ta dobra vraćaju se njegovom

nasljedniku, mom vrlom Tanusu Harrabu."

"Bak-Her! Faraon je mudar! Neka nam vječno živi!"

Narod je frenetično pljeskao, a pored mene je moja gospodarica kao

mnoge dvorske dame plakala bez sustezanja. Tek nekolicina njih uspjela je
odoljeti čarima junačkog lika čija kosa kao da je pomračila sjaj zlatnih lanaca.
Zatim me kralj iznenadi. Okrenu se prema meni.

"Još je netko pružio odanu službu kruni, otkrivši skrovište ukradenog

blaga. Neka stupi pred mene rob Taita." Siđoh i stupih pred prijestolje. Kralj
mi se obrati ljubaznim glasom.

"Pretrpio si neizreciva zla od izdajice Intefa i njegovog nasilnika Rasfera.

Oni su te prisilili da počiniš odurna djela i teške zločine protiv države, da
budeš suučesnik razbojnika i pljačkaša i sakriješ blago tvog gospodara pred
kraljevskim poreznicima. Pa ipak, sve te zločine nisi ti htio. Kao rob bio si
prisiljen slušati svog gospodara. Zato te oslobađam svake odgovornosti,
presuđujem da si nevin i nagrađujem te s dva takha čistoga zlata, koji će ti se
isplatiti iz blaga konfisciranog izdajici Intefu."

Žamor čuđenja dočeka objavu, a meni se otme usklik. Bio je to golemi

imetak, tolik da se mogao nadmetati s onim mnoge velike gospode, dovoljan
da kupi velika prostranstva najplodnije zemlje i opremi prekrasne vile, da
kupi tri stotine snažnih robova za rad u polju i opremi flotu trgovačkih
brodova za putovanje na kraj svijeta kako bi donijeli nova blaga. Iznos je bio
tako golem da je smutio čak i moju sposobnost uobrazilje.

"Budući da si rob, nagrada neće biti predana tebi, već tvojoj gospodarici,
plemenitoj Lostris, jednoj od sporednih faraonovih supruga."

Morao sam to predvidjeti, kralj je htio da nagrada ostane u obitelji. Ja,

koji sam na trenutak bio jedan od najbogatijih ljudi Egipta, naklonih se i vratih
na svoje mjesto. Lostris mi je snažno stisnula ruku kako bi me utješila, ali
zapravo nisam bio razočaran. Naše sudbine bile su čvrsto isprepletene i znao
sam da mi nikad ništa neće nedostajati.Počeo sam odmah smišljati planove o
ulaganju imetka svoje gospodarice. Na koncu kralj izreče presudu
zarobljenicima iako su, dok je govorio, njegove oči bile nepomične na Intefu.

"Vašim zločinima nema ravnih. Ni jedna dosad izrečena kazna nije

dovoljno stroga. Evo stoga moje presude. U zoru dana po završetku Ozirisovih
svetkovina bit ćete provedeni goli i svezani ulicama grada. Još živi bit ćete
prikovani za noge, naglavačke, za glavna gradska vrata i ostat ćete tako sve
dok vrane ne ogole vaše kosti, koje će zatim biti pretvorene u pepeo i bačene u
vode Nila."

Čak je i Intef problijedio i zaklecao čuvši presudu. Naredivši da se pepeo

rastrese tako da ne može biti čuvan, faraon je osudio zarobljenike na zaborav.
Za Egipćanina nije postojala teža kazna, cijelu vječnost bio bi im zanijekan
pristup u rajske vrtove.

Kad je moja gospodarica iskazala namjeru da bude nazočna izvršenju

kazne kako bi vidjela svoga oca prikovanog naglavačke za gradska vrata,
pretpostavljam da nije zbilja shvaćala stravičnost tog prizora. Bio sam odlučan
učiniti sve da ne bude nazočna. Nije nikad bila sklona okrutnostima, vjerujem
da je njezina odluka bila uvjetovana činjenicom da su gotovo sve druge
kraljevske gospe namjeravale otići to pogledati i da će Tanus zapovijedati
izvršenjem. Lostris ne bi nikad bila propustila priliku da ga vidi, makar
izdaleka. Na koncu sam je uspio uvjeriti pribjegavši najuvjerljivijim
argumentima iz svog repertoara.

"Moja gospo, tako okrutni prizor utjecat će, bez sumnje, na tvoje dijete.
Ne želiš da njegov um ima posljedica."

"Nije moguće." Lostris je oklijevala prvi put tijekom te rasprave. "Moje

dijete ne bi znalo ništa o tome."

"Vidjet će tvojim očima, a krici umirućeg djeda proći će kroz stijenku

tvoga trbuha i stići će do njegovih majušnih ušiju." Namjerno sam odabrao te
riječi i postigao sam ishod koji sam želio. Dugo je razmišljala i na koncu
uzdahnula.

"Dobro. Ali želim da mi ti sve preneseš, ne ispuštajući ni najmanju

sitnicu. Hoću znati, posebice, kako su bile odjevene druge kraljeve supruge."
Zatim se vragolasto nasmija kako bi mi pokazala da nije dokraja povjerovala u
moje tvrdnje. "Šapatom ćeš mi sve prepričati, tako da usnulo dijete u trbuhu
ne može čuti."

U zoru izvršenja presude vrtovi palače bili su još utonuli u tamu kad
sam napustio harem. Prošao sam kroz vodene vrtove, gdje su se zvijezde
zrcalile u crnim površinama bazena. Kad sam se približio krilu u kojemu je
plemeniti Intef držan u pritvoru u svojim odajama, vidio sam svjetlost baklji i
svjetiljki kako obasjava prozore i začuo sam frenetičnu viku, zapovijedi i
prijetnje. Odmah sam shvatio da se dogodilo nešto ozbiljno i potrčah. Malo je
nedostajalo da me probode stražar na vratima Intefovih odaja, koji me
prepoznao u posljednji čas, podignuo oružje i propustio me.

Tanus je stajao usred predsoblja, rikao je poput lava u stupici i udarao

šakama svakoga tko bi mu se približio. Iako je bio žestoke naravi, nikad ga
nisam vidio obuzetog takvim bijesom. Činilo se da je izgubio razum i
sposobnost da se razgovijetno izražava. Njegovi vrli Plavi držali su se podalje
od njega, a u cijelome krilu palače vladao je kaos. Približih se, izmaknuh se šaci
i viknuh mu u lice.

"Tanuse! Ja sam! Smiri se! U ime svih bogova, jesi li poludio?" Jedva se
suzdrži da me ne udari. Vidio sam kako se bori s bijesom i kako ga napokon
uspijeva nadvladati.

"Vidi što možeš učiniti za njih", reče i pokaza mi tijela razbacana po

predsoblju. Kao da se tu odvijala neka bitka. Uočih s velikim užasom da je
jedan od ljudi na podu Khetkhet, zapovjednik pukovnije i čovjek dostojan

poštovanja. Bio je sklupčan u jednome kutu i držao se za trbuh s neopisivim

izrazom bola na licu. Dodirnuh mu obraz. Bio je hladan. Odmahnuh glavom.

"Ne mogu ništa učiniti za njega." Podignuh mu palcem kapak, promotrih

staklasto oko i nagnuh se da mu pomirišem usta. Pljesnivi vonj gljiva bio mi je
stravično poznat.

"Otrov", rekoh i ustadoh. "I ostali su vjerojatno u istome stanju." Bilo ih

je pet, svi sklupčani na podu.

"Ali kako?", upita Tanus prisilno mirnim glasom. Uzeh jednu od zdjela sa
stola za kojim su očigledno večerali i pomirisah. Miris gljiva bio je jači.

"Ispitaj kuhare", savjetovah ga. Zatim, u napadu bijesa, bacih zdjelu u

zid. Ti leševi podsjetili su me na moje ljubimce umrle na isti način. A Khetkhet
je bio prijatelj. Duboko udahnuh kako bih se smirio i zatim upitah.

"Zarobljenik je pobjegao, zar ne?" Tanus nije odgovorio, ali me je poveo

u spavaću sobu velikog vezira.U dnu sam vidio pomaknutu oslikanu ploču u
zidu i otvoren prolaz.

"Jesi li znao da postoji prolaz?", upita hladno Tanus. Odmahnuh glavom.

"Vjerovao sam da poznajem sve tajne, ali prevario sam se", odgovorih mireći
se sa sudbinom. Mislim da sam u dnu duše uvijek znao da pravda neće stići
Intefa. Imao je potporu bogova tame i uživao je njihovu zaštitu.

"Rasfer je pobjegao s njim?", upitah, a Tanus odmahne glavom. "Dao sam

ga zatvoriti u arsenal s vođama Svraka. Ali dva Intefova sina, Menset i Sobek,
nestala su. Gotovo je sigurno da su oni organizirali trovanje mojih ljudi i očev
bijeg." Tanus je sada savršeno vladao sobom, ali njegova srdžba nije se
smanjila.

"Ti tako dobro poznaješ Intefa, Taita. Što će učiniti? Kamo će poći? Kako
ću ga uhvatiti?"

"Sigurno znam jedno, pripremio je plan i za ovakvu mogućnost. Znam da

je sakrio drugo blago kod trgovaca i odvjetnika u Donjem Egiptu. Bio je čak u
vezi s lažnim faraonom, mislim da je prodavao vojne tajne njemu i njegovim
vojskovođama. Na sjeveru će ga zasigurno prijateljski dočekati."

"Već sam poslao pet brzih brodova, s nalogom da pretresu sve trgovačke
brodove koje presretnu", reče mi Tanus.

"Intef ima prijatelje s one strane Crvenoga mora", objasnih. "I poslao je
blago nekim trgovcima u Gazi, na obali sjevernog mora, kako bi mu ga čuvali.
Imao je odnose s beduinima i mnogi od njih u njegovoj su službi. Pomoći će
mu da pređe pustinju."

"Horusa mi, on je poput štakora koji ima tucet pomoćnih izlaza iz brloga
za slučaj opasnosti", opsova Tanus. "Kako ih sve mogu otkriti?"

"Ne možeš", odgovorih. "A u ovom trenutku faraon očekuje da bude

nazočan izvršenju kazne. Moraš ga izvijestiti o ovome što se zbilo."

"Kralj će pobjesniti, i to s pravom. Pustivši Intefa da pobjegne, nisam

ispunio svoju dužnost."

Ali Tanus je griješio. Faraon je prihvatio vijest o Intefovu bijegu iznimno

nepristrasno.Ne bih znao reći što je tome bio razlog, možda ga je golemo blago
koje je neočekivano dobio učinilo mekšim. Možda je još gajio neku naklonost
prema velikom veziru. S druge strane, bio je umjeren čovjek i možda ga nije
ushićivala pomisao da vidi plemenitog Intefa prikovanog naglavačke za
gradska vrata. Istina, pokazao je izvjesno negodovanje i ustvrdio da je pravda
iznevjerena, ali dok smo bili kod njega, nastavio je razgledati popis blaga. Čak i
kad je Tanus priznao svoju odgovornost za bijeg, kralj je ravnodušno
odmahnuo rukom.

"Kriv je zapovjednik straže i već je kažnjen Intefovim otrovom. Poslao si

brodove i postrojbe u potjeru za bjeguncem.Učinio si sve što se može očekivati
od tebe, plemeniti Harrabe. Ne preostaje ti drugo no izvršiti presudu nad
ostalim zločincima."

"Faraon je spreman da prisustvuje izvršenju?", upita Tanus, a kralj

pogleda uokolo u potrazi za nekom izlikom kako bi ostao s popisima i
izvješćima poreznika. "Imam mnogo posla, plemeniti Tanuse. Samo ti nastavi
bez mene i dođi me izvijestiti kad presude budu izvršene."

Radoznalost stanovništva za izvršenje bila je tako velika da su uglednici

dali podignuti tribinu pred glavnim gradskim vratima i naplaćivali su srebreni
obruč za svako mjesto. Klijenata nije nedostajalo i tribina je bila prepuna. Oni
koji nisu uspjeli doći do nje slili su se u polja van zidina. Mnogi su donijeli
pivo
i vino kako bi proslavili i nazdravili. Rijetko koji gledatelj nije patio zbog
zločina Svraka, mnogi su zbog njih izgubili dragu osobu.

Goli i vezani zajedno, kako je zapovijedio faraon, zarobljenici su

provedeni ulicama Karnaka. Svjetina ih je gađala gnojem i smećem, izvikivala
uvrede i mahala šakama. Djeca su poskakivala pred povorkom i pjevala
pjesmice smišljene za tu prigodu…Prikovan sam s guzicom u zraku, velmoža
sam i evo kako umirem…

Povinujući se volji svoje gospodarice, zauzeo sam mjesto na tribini kako

bih vidio izvršenje presude. Zapravo nisam obratio pažnju na odjeću i nakit
dvorskih gospi oko mene kad su konačno zarobljenici dovedeni ispred vrata.

Pogledao sam Rasfera i pokušao se usredotočiti na svoju mržnju prema

njemu. Natjerao sam se da se prisjetim svih okrutnosti koje je počinio protiv
mene, da oživim muke kojima me podvrgnuo bičem i nožem. A ipak, dok sam
ga gledao bijela i opuštena trbuha, kose prljave od izmeta i smeća koji su mu
kapali niz lice, bilo mi je teško mrziti ga koliko je zaslužio. Ugleda me na
tribini
i naceri se. Oduzeti mišići polovice lica činili su da to bude tek polovični kez,
sardoničko krivljenje lica. Obrati mi se.

"Zahvaljujem ti što si mi došao zaželiti sretan put. Možda ćemo se vidjeti

u rajskim vrtovima, gdje ću, nadam se, imati zadovoljstvo opet ti odrezati
muda." Ta provokacija trebala mi je olakšati mržnju, ali nije bilo tako, premda
sam ja zauzvrat viknuo.

"Nećeš otići dalje od blata na dnu rijeke, stari prijatelju. Nazvat ću Rasfer
prvog soma kojeg budem ispekao na ražnju."

Bio je prvi zarobljenik koji je podignut na vrata. Tri čovjeka navrh zida
vukli su ga užadima dok su četvorica gurala s tla. Držali su ga tako dok se
jedan pukovnijski oružar penjao ljestvama držeći u ruci kameni čekić. Rasfer
se nije više šalio kad je prvi od velikih bakrenih čavala prodro u meso i kost
velikih žuljevitih nogu. Rikne, opsuje i zgrči se u stisku ljudi koji su ga
pridržavali, a gomila zapljeska i nasmija se izvikujući riječi podstreka. Tek kad
su čavli zabijeni i oružar sišao kako bi se divio ishodu svoga rada, pokazali su
se očiti nedostatci tog novog oblika kazne.Rasfer je zavijao i stenjao obješen
naglavačke, dok mu je krv polako tekla niz noge.Opušteni trbuh visio je
naopačke i veliko dlakavo spolovilo lupkalo je o pupak.Dok se krivio i bacakao,
čavli su polako iskidali meso između prstiju i Rasfer se stropoštao na tlo
bacakajući se kao riba izvučena na suho.

Gledateljima se dopao prizor i nasmijali su se i zapljeskali. Tada su

krvnici opet podignuli Rasfera i oružar se opet popeo na ljestve da bi zabio
druge čavle. Kako bi čvršće prikovao Rasfera i spriječio ga da se bacaka, Tanus
je zapovijedio da mu se za vrata prikuju i ruke. Ovaj je put ishod bio drukčiji.
Rasfer je ostao visiti naglavačke raširenih udova poput čudovišne morske
zvijezde. Nije više urlao jer je težina utrobe pritiskala pluća. Napinjao se da
diše i nije imao daha za vikanje. Jedan po jedan, drugi su osuđenici podignuti
na vrata i prikovani dok je gomila zviždala i pljeskala. Samo Basti Okrutni nije
ispustio ni jauka i to je izazvalo neko određeno nezadovoljstvo.

Kako je vrijeme prolazilo, vrućina je rasla, a sunce je i dalje udaralo na

raspete. U podne su kažnjenici tako malaksali od bola, žeđi i gubitka krvi da su
nepomično i tiho visili kao polutke mesa obješene o mesarske kuke. Gledatelji
su se počeli dosađivati i razilaziti. Neki razbojnici izdržali su duže od drugih.
Basti je nastavio disati cijeli dan, ali kad je sunce zašlo, zadrhta i ostade
nepomičan.Rasfer je bio najizdržljiviji. Nastavio je živjeti dugo nakon Bastijeve
smrti. Crveno okrvavljeno lice bilo je dvostruko veće od normalnog. Jezik je
virio između usana kao kriška jetre. Svako malo zastenjao bi i otvorio oči, a ja
sam se svaki put osjećao kao da dijelim njegovu patnju. Moja mržnja prema
njemu bila je nestala i bio sam obuzet istim sažaljenjem koje bih bio ćutio za
svaku mučenu životinju.

Gomila se razišla i bio sam sam na opustjeloj tribini. Tanus, koji nije
pokušavao sakriti gađenje za brutalnu dužnost koju mu je nametnula kraljeva
zapovijed, ostao je na svome mjestu do zalaska. Potom je mjesto prepustio
jednom kapetanu i vratio se u grad prepuštajući nama zadaću da nastavimo
bdijenje. Bilo je tek desetak stražara u podnožju vrata, ja sam bio na tribini, a
nekoliko je prosjaka ležalo poput svežanja podno zida. Baklje s obiju strana

vrata plamtjele su na noćnom povjetarcu koji je stizao s rijeke i bacale su

čudno svjetlo na jezovit prizor. Rasfer je opet zastenjao i ja više nisam izdržao.
Uzeo sam mješinu piva iz svoje košare i sišao sam popričati s kapetanom.
Poznavali smo se od vremena pustolovine u pustinji, nasmijao se i odmahnuo
glavom kad je čuo moju molbu.

"Odveć si meka srca, Taita. Taj gad je gotov i nema svrhe brinuti se",
reče mi. "Ali, nakratko ću se praviti da gledam na drugu stranu. Požuri."

Odoh do vrata. Rasferova glava bila je u visini moje. Tiho ga oslovih i on

otvori oči. Nisam mogao znati hoće li me razumjeti ili ne, ali prošaptah.

"Donio sam ti malo piva da ovlažiš jezik." Ispusti guturalni jecaj. Gledao
me. Ako je još bio u stanju osjetiti nešto, žeđ je za njega morala biti paklena
muka. Izlio sam mu na jezik nekoliko kapi piva i pripazio da mu ne oteče u nos.
Uzalud je pokušao gutati. Bilo bi to nemoguće i da je bio snažniji.Tekućina mu
poteče u uglove usta i na obraze i završi u kosi skorenoj od izmeta. Zatvorio je
oči. Bio je to trenutak koji sam čekao. Izvukao sam bodež iz nabora šala. Stavio
sam vrh iza uha i naglim pokretom zario ga do drška. Iskrivi leđa u
posljednjem grču, zatim se prepusti smrti. Izvukao sam oštricu. Bilo je malo
krvi. Sakrih ga u šal i udaljih se.

"Neka te rajski snovi prate tijekom noći, Taita", dovikne mi kapetan

straže, ali ja sam bio bez glasa i nisam odgovorio. Nisam nikad ni pomislio da
ću plakati za Rasferom. A možda i nisam. Možda sam plakao samo za sebe.

Po zapovijedi faraona, povratak u Elefantinu isprva je odgođen za

mjesec dana. Vladar je trebao smjestiti novo blago i bio je veoma euforičan.
Otkad sam ga poznavao, nisam ga nikad vidio tako sretnog i bio sam
zadovoljan zbog njega. Već sam osjećao iskrenu naklonost za starog. Mnogo
puta ostajao sam do duboko u noć s njime i pisarima provjeravajući račune
kraljevske riznice, koji su sada bili vrlo obećavajući. Druge pute faraon bi me
pozvao kako bi se savjetovao o izmjenama u zagrobnom hramu i kraljevskoj
grobnici, koje si je sada doista mogao priuštiti. Računao sam da će barem
polovica nedavno otkrivenog blaga završiti u grobnici s njim.Izabrao je sve
najljepše Intefove dragulje i poslao gotovo petnaest takhova poluga zlatarima
svog hrama kako bi ih pretvorili u zagrobnu opravu. Svejedno je nalazio
vremena da pozove Tanusa i upita ga za savjet u vojnim pitanjima,sad ga je
držao jednim od najvažnijih vojskovođa svoje vojske. Bio sam nazočan na
nekoliko tih susreta.
Opasnost koju je predstavljao lažni faraon Donjeg Egipta i dalje je
prijetila i mučila nas. Tanus je uživao naklonost kralja i stoga ga je uspio
uvjeriti da odvoji mali dio Intefova blaga za izgradnju pet novih flota ratnih
brodova i za nabavku novog oružja i sandala za sve postrojbe svog tjelesnog
zdruga, iako ga nije mogao uvjeriti da isplati zaostale plaće.Mnoge postrojbe
nisu bile plaćene posljednjih šest mjeseci.Moral vojske poboljšao se
zahvaljujući tim doznakama,a svi vojnici znali su čija je to zasluga.Rikali su
poput lavova i pozdravljali podignutom pesti svaki put kad bi Tanus izvršio
smotru njihovih postrojbi.

Mnogo puta kad bi Tanus bio pozvan kod kralja, moja bi gospodarica
našla povod da bude nazočna. Premda je u tim prigodama imala toliko razbora
da se drži u pozadini, ona i Tanus razmjenjivali su takve poglede da me bilo
strah da ne upale lažnu faraonovu bradu. Na sreću, činilo se da nitko osim
mene ne primjećuje te strastvene poruke. Svaki put kad je moja gospodarica
znala da ću sresti Tanusa privatno, povjeravala mi je duge vatrene poruke za
njega. Na povratku sam donosio isto tako plameni odgovor. Na sreću, te
poruke ponavljale su se pa me nije koštalo truda naučiti ih napamet. Lostris se
nikad nije umorila nagovarati me da nađem izgovor koji bi joj omogućio da se
opet nade nasamo s Tanusom. Priznajem,bio sam zabrinut za svoju kožu i za
sigurnost svoje gospodarice i djeteta, tako da se nisam svom svojom
domišljatošću trudio zadovoljiti njezin zahtjev.

Kad sam jednom pokušao prenijeti Tanusu poziv na sastanak s mojom

gospodaricom, uzdahnuo je i odbio, premda je potvrdio svoju ljubav za nju.
"Zgoda u grobnici u Trasu bila je ludost, Taita. Nisam kanio kompromitirati
Lostrisinu čast i da nije bilo khamsina, ne bi nikad došlo do toga. Ne smijemo
se više izlagati takvoj opasnosti. Reci joj da je volim više od života, reci joj da

će doći naše vrijeme jer su nam tako obećali Ammon-Raovi labirinti. Reci joj
da ću čekati cijeli svoj život."

Kad je dobila poruku, moja gospodarica zatopta nogama i izjavi da je

njezin ljubljeni blesav i da ne osjeća ništa za nju. Razbila je pehar i dvije
zdjele
od obojena stakla, bacila u rijeku zrcalo u okviru od dragulja koje joj je kralj
darovao i na koncu se bacila na krevet i plakala sve do večere.

Osim vojnih dužnosti, koje su uključivale nadgledanje radova na

izgradnji nove flote, tih je dana Tanus bio zauzet reorganizacijom posjeda koji
su konačno bili vraćeni u njegovo vlasništvo. Savjetovao se sa mnom gotovo
svaki dan. Kako je bilo predvidljivo, Svrake posjede nisu pljačkali otkad su
pripadali plemenitom Intefu pa su stoga bili procvali i u dobrom stanju. Tanus
je zato preko noći postao jedan od najbogatijih ljudi Gornjeg Egipta. Koliko
sam god činio sve moguće da ga razuvjerim, trošio je veliki dio svog osobnog
imetka kako bi platio zaostatke svojim ljudima i opremio ih. Naravno, Plavi su
ga voljeli još više zbog te njegove darežljivosti.

Tanus je poslao svoje zapovjednike, Kratasa,Remrema i Astesa, da

okupe invalidne i slijepe veterane riječnih ratova koji su preživljavali
prosjačeći po ulicama Tebe. Smjestio ih je u jednu veliku ladanjsku vilu koja je
bila dio njegova nasljedstva i premda bi se oni bili zadovoljili kašom i
ostatcima, hranio ih je mesom, pogačama i pivom. Obični vojnici klicali su mu
po ulicama i podizali pehare u njegovo zdravlje u krčmama.Kad sam joj rekao

o Tanusovoj rastrošnosti, moja gospodarica odlučila je oponašati ga i potrošila

je stotine debena zlata koje sam ja zaradio kako bi kupila i opremila tucet
građevina koje je pretvorila u bolnice i ubožnice za tebanske siromahe.
Ja sam već bio namijenio to zlato za jedno ulaganje na tržištu žitarica, ali
koliko sam god lomio ruke i preklinjao je, nisam je uspio pokolebati. Naravno,
strpljivi rob Taita se brinuo o svakodnevnom upravljanju posljednjom ludosti

svoje gospodarice, iako je ona svaki dan posjećivala te ustanove. Stoga je

postalo moguće za sve neradnike i pijance gradova blizanaca priskrbiti si
besplatni objed i krevet. Kao da to nije bilo dovoljno, moglo se dogoditi da im
zdjelicu juhe serviraju prelijepe ruke moje gospodarice te da njihove boleštine
i probavne smetnje liječi jedan od najpoznatijih liječnika našeg Egipta.

Na sreću, uspio sam pronaći nezaposlene mlade pisare i svećenike

dobre duše koji su voljeli ljudska bića više no bogove i novce. Moja
gospodarica uzela ih je u svoju službu i ja sam ih noću vodio po
najsiromašnijim uličicama i četvrtima grada. Svaki put skupljali smo lutajuću
siročad. Bili su gnusno stado malih divljaka s glistama i rijetki su nas
svojevoljno slijedili. Morali smo ih ganjati i hvatati kao da su divlje mačke i ja
sam dobivao ugrize i ogrebotine kad sam ih prao i brijao im kosu, tako punu
nametnika da je bilo nemoguće počešljati ih. Smještali smo ih zatim u nova
sirotišta moje gospodarice, gdje su svećenici preuzimali dužnost da ih
pripitome, dok su se pisari brinuli o njihovu odgoju. Mnogi mali gosti bježali
su nakon nekoliko dana i vraćali se životu na ulici. Neki su ipak ostajali u
sirotištu, a njihova polagana preobrazba u ljudska bića veselila je moju
gospodaricu, a i meni je pružala zadovoljstva koja nisam držao mogućim.

Uzalud sam prosvjedovao zbog načina na koji je moja gospodarica

rasipala naše bogatstvo i bio sam siguran, završim li u grobu prije očekivanog,
da će krivnja biti u cijelosti na dvoje mladih idiota koje sam uzeo u zaštitu i
koji uz svu zahvalnost nisu marili za moje pametne savjete. Izlišno je dodati da
su mojoj gospodarici, a ne meni, udovice i invalidi upućivali blagoslove i kitice
samoniklog cvijeća, jeftine ogrlice i komade papirusa s loše ispisanim
ulomcima iz Knjige mrtvih. Kad je moja gospodarica lutala ulicama, ljudi su joj
predstavljali djecu kako bi ih blagoslovila i dodirivali joj rub halje kao da se
radi o talismanu. Lostris je ljubila prljavu djecu, premda sam je upozoravao da
bi time mogla dovesti u opasnost svoje zdravlje, i dijelila je bakrene obruče
dangubama jednakim rasipništvom kojim stablo odbacuje lišće u jesen.

"Ovo je moj grad", reče mi jednom. "Volim ga i volim sve one koji u
njemu žive. Oh, Taita, ne želim se vratiti u Elefantinu. Mrzim pomisao da ću
napustiti svoju lijepu Tebu."

"Mrska ti je pomisao da napustiš grad?", upitah. "Ili određenog momka,

grubu vojničinu koja ovdje živi?" Ona me lagano pljusne.

"Za tebe ništa nije sveto, ni najčišća i najiskrenija ljubav? Unatoč tvojim
papirusima i tvom uzvišenom izražavanju nisi drugo do li barbarin."

Dani su brzo prolazili. Jedno jutro pogledah na svoj kalendar i ustanovili

da je prošlo više od dva mjeseca otkad se plemenita Lostris vratila u
faraonovu ložnicu. Premda još nije bilo vidljiva traga njezinog stanja, bilo je
vrijeme da kralju dam veliku vijest o skorom očinstvu. Kad sam svojoj
gospodarici rekao što kanim učiniti, zabrinula se za samo jednu stvar.
Natjerala me da obećam da ću prije no što izvijestim kralja, reći Tanusu da je
on stvarni otac djeteta.
Tog popodneva izišao sam da izvršim misiju. Našao sam Tanusa u
brodogradilištu na zapadnoj obali rijeke, gdje je proklinjao radnike i prijetio
im da će ih baciti krokodilima za objed. Kad me ugledao, zaboravio je srdžbu i
pozvao me da se ukrcam na brod koji su ton jutro porinuli. Pokazao mi je
ponosno novu crpku koja je trebala služiti za isisavanje vode iz broda ukoliko
bi bio oštećen u bitci. Činilo se da je zaboravio da sam ja projektirao spravu i
morao sam ga pristojno podsjetiti na to.

"Uskoro ćeš zatražiti da ti plaćam tvoje ideje, stari lupežu. Gramziv si

kao sirijski trgovac." Pljesne me po ramenima i povede me na kraj palube gdje
nas nitko od mornara nije mogao čuti. Utiša glas.

"Kako je tvoja gospodarica? Noćas sam je sanjao. Reci mi, je li dobro? I

kako je njezina siročad? Ima tako darežljivu dušu, i tako je lijepa! Cijela je Teba

obožava. Čujem kako spominju njezino ime kamo god pođem i svaki put
osjetim probadanje u grudima."

"Uskoro ćeš imati još nekoga koga ćeš voljeti", rekoh mu, a Tanus me
zapanjeno pogleda otvorenih ustiju.

"One noći u grobnici u Trasu nije samo khamsin pogodio cilj." Stisne mi
ruku tako jako da mi se oduzeo dah.

"Što znači ova zagonetka? Govori jasno ili ću te baciti u rijeku. Što želiš
reći, stari lupežu? Ne igraj se riječima."

"Plemenita Lostris nosi tvoje dijete. Poslala me da ti to kažem kako bi ti

prvi to doznao, čak prije kralja", odgovorih. "Sad me pusti ili ćeš me
obogaljiti." Tanus me tako naglo pustio da sam skoro pao u vodu.

"Moj sin! Moj sin!", vikne. Bilo je iznenađujuće što su oboje odmah
pomislili da će biti muško. "Čudo! Horusov dar."

U tom trenutku Tanus je izgledao kao da je siguran da ni jedan drugi

čovjek u cijeloj povijesti nije napravio sina.

"Moj sin!" Odmahne smeteno glavom, smijući se poput idiota. "Moja

žena i moj sin! Moram odmah otići k njima."

Krene silaziti s broda pa sam morao potrčati da ga zadržim. Uporabio

sam sve svoje sposobnosti uvjeravanja i uspio sam ga spriječiti da otrči u
palaču i upadne u kraljevski harem. Na koncu sam ga odveo u najbližu krčmu
da nazdravimo djetetu. Na sreću, tamo je već bila skupina Plavih u slobodnom
izlasku. Platio sam svima najbolje vino i ostavio ih. U krčmi je bilo i ljudi iz
drugih pukovnija, stoga je bilo vjerojatno da će kasnije izbiti tučnjava, jer
Tanus je bio uzbuđen, a Plavima nije nikad trebao veliki poticaj da bi se
potukli.

Otišao sam odmah u palaču i faraon je bio sretan što me vidi.

"Baš sam te htio pozvati, Taita. Mislim da smo bili preškrti glede vrata
moga hrama. Hoću da budu veličanstvenija..."

"Faraone", uzviknuh. "Veliki i božanski Egipte! Nosim ti prekrasne

vijesti. Boginja Izis održala je obećanje. Tvoja će dinastija biti vječna.
Proročanstvo Ammon-Raovih labirinta na putu je ispunjenja. Mjesec moje
gospodarice izgažen je kopitima moćnog bika Egipta! Plemenita Lostris nosi
tvoje dijete!"

Barem jednom faraon je zaboravio planove za pogreb i izgradnju hrama.

Poput Tanusa, odmah mu je palo na um da trkom ode k njoj. Prošli smo hitro
palačom u pratnji grupice aristokrata i velikodostojnika uskomešanih poput
nabujala Nila.Moja gospodarica čekala je u vrtu harema. S prirodnom ženskom
lukavošću, dobro je odabrala scenu kako bi istaknula svoju ljepotu. Sjedila je
na klupi usred procvalih gredica s velikom rijekom iza sebe. Na trenutak sam
pomislio da će se kralj baciti na koljena pred nju, ali ni izgledna besmrtnost
nije bila dovoljna da do te mjere zaboravi dostojanstvo. Ipak ju je obasuo
komplimentima i čestitkama te se raspitao o njezinu zdravlju, ne skidajući
pogled s Lostrisina trbuha iz kojeg je za neko vrijeme trebalo izići čudo. Na
koncu upita.

"Draga moja, nedostaje li nešto tvojoj sreći? Mogu li ti nekako ugoditi u

ovom tako odgovornom trenutku tvoga života?" Još jednom osjetih veliko
divljenje za svoju gospodaricu. Posjedovala je spremnost dostojnu velikog
vojskovođe ili trgovca žitom.

"Veličanstvo, ja sam rođena u Tebi i ne mogu biti uistinu sretna na

nekom drugom mjestu u Egiptu. Preklinjem te da me shvatiš i da dopustiš da
se tvoj sin rodi ovdje. Molim te, ne tjeraj me da se vratim u Elefantinu."

Ja sam suzdržao dah. Sjedište dvora bilo je državno pitanje. Premještaj iz

jednog grada u drugi bila je odluka koja je utjecala na život tisuća podanika i
nije mogla biti donesena na osnovi hira mlade žene koja još nije imala
šesnaest godina. Faraon je izgledao zbunjen zahtjevom i počeškao si je
umjetnu bradu.

"Želiš živjeti u Tebi? Onda dobro, dvor će preseliti u Tebu!" Okrenuo se

prema meni.

"Taita, projektiraj novu palaču." Zatim je opet pogledao moju

gospodaricu.

"Izgradit ćemo je na zapadnoj obali, draga moja?" I pokaza drugu obalu

rijeke.

"Da, na zapadnoj je obali svježije", reče moja gospodarica. "Tamo ću biti

jako sretna."

"Na zapadnoj obali, Taita. Ne štedi. Palača mora biti dostojna faraonovog
sina, čije će ime biti Memnon, Vladar Zore. Zvat ćemo je Memnonova palača."

I tako mi je krajnjom lakoćom moja gospodarica uvalila gomilu posla i

priviknula kralja na prve od mnogih zahtjeva koji bi bili uslijedili u ime djeteta
koje se imalo roditi. Od tog časa faraon joj nije više ništa odbio, počasne titule

za one koji su uživali njezinu naklonost i simpatiju, milodare za njezine

štićenike, rijetka i egzotična jela donesena za nju iz najudaljenijih kutaka
carstva.

Vjerujem da se Lostris zabavljala kao razmažena djevojčica stavljajući

na kušnju granice svoje nove moći nad kraljem. Iako sam joj pričao o njemu,
nije nikad vidjela snijeg pa je zatražila da joj ga donesu malo kako bi si
osvježila čelo na vrućini doline Nila. Faraon je odmah zapovijedio da se održe
atletske igre u kojima je odabrano sto najbržih trkača Gornjeg Egipta koji su
poslani u Siriju kako bi mojoj gospodarici donijeli snijeg u specijalnoj škrinji
koju sam projektirao i koja je trebala spriječiti da se otopi. Vjerojatno se radilo

o jedinom hiru koji nije bio zadovoljen.S dalekih planina stiglo nam je samo
malo vode na dnu škrinje.U svemu ostalome bila je uvijek zadovoljena.
Jednom je prigodom bila nazočna dok je Tanus podnosio kralju izvještaj

o borbenom rasporedu egipatske flote. Moja gospodarica stajala je mirno u

pozadini dok Tanus nije završio i oprostio se. Zatim je komentirala:
"Čula sam da je plemeniti Tanus naš najbolji vojskovođa. Ne misliš li da
bi moglo biti uputno, božanski mužu, promaknuti ga u Velikog Lava Egipta i
povjeriti mu zapovjedništvo sjevernih snaga?"

Još jednom njezina mi je bezočnost oduzela dah, ali faraon je kimnuo

glavom zamišljena izraza lica. "I ja sam to pomislio, draga moja, iako je još vrlo
mlad za vrhovno zapovjedništvo."

Sutradan je Tanus pozvan kod kralja i bio imenovan Velikim Lavom

Egipta i zapovjednikom sjevernog krila vojske. Njegov stari prethodnik
maknut je u stranu, s izdašnom mirovinom i počasnim dužnostima u
kraljevskoj kući. Sad je Tanus imao pod svojim zapovjedništvom tri stotine
brodova i gotovo trideset tisuća ljudi. Zahvaljujući promaknuću bio je četvrti
čovjek vojne hijerathijli iznad njega bili su samo Nembet i još par slaboumnih
staraca.

"Plemeniti Tanus jako je ponosan", reče mi Lostris kao da to ne znam.

"Kažeš li mu da sam pridonijela njegovu promaknuću, prodat ću te prvom
sirijskom trgovcu", zaprijeti.

U međuvremenu njezin je trbuh pomalo rastao,pa unatoč svemu što sam

imao za napraviti, morao sam svakodnevno o tom napredovanju izvještavati
ne samo dvor već i glavni stožer zapovjedništva Sjevera.

Počeo sam radove na izgradnji Memnonove palače pet tjedana nakon

što mi je faraon dao zapovijed. To sam vrijeme potrošio da nacrtam konačni
projekt. Moja gospodarica i kralj izjavili su da nadilazi njihova očekivanja i da
će biti daleko najljepša građevina u Egiptu. Na dan početka radova jedan brod
koji je probio blokadu plativši prolaz kroz flotu Crvenog Pretendenta pristao
je u Tebi s tovarom cedra pristiglog iz Byblosa.Zapovjednik je bio moj stari
prijatelj i donio mi je zanimljive vijesti. Prvo mi je rekao da je plemeniti Intef
viđen u sirijskom gradu Gazi.Kako se činilo, putovao je u velikom stilu, s
brojnom pratnjom tjelesnih stražara, i išao je prema istoku. Stoga je vjerojatno

uspio preći Sinajsku pustinju, ili je možda našao brod kojim je isplovio iz ušća
Nila i potom otplovio na istok duž obale velikoga mora.

Zapovjednik mi je prenio i druge stvari, koje su mi se u tom času činile

beznačajnima, ali koje bi bile promijenile sudbinu Egipta i svih nas koji smo
živjeli duž rijeke. Kako se činilo, novo ratoborno pleme stiglo je iz neke
nepoznate zemlje istočno od Sirije, pregazivši sve što je našlo na svome putu.
Nitko nije znao mnogo o tom ratničkom narodu, ali činilo se da primjenjuje
novi, dotad neviđeni oblik ratovanja. Bili su u stanju u kratko vrijeme preći
velike udaljenosti i nijedna vojska nije im se mogla oduprijeti. Uvijek je bilo
neprovjerenih glasina o novim neprijateljima koji su se spremali napasti
Egipat i čuo sam ih na desetine. Stoga im ni ovaj put nisam pridao veću
važnost. Samo zato što je zapovjednik bio povjerljiv izvor, njegovu sam priču
prenio Tanusu prvi put kad smo se opet sreli.

"Nitko se ne može suprotstaviti tim tajanstvenim neprijateljima?",

uzvrati on sa smiješkom.

"Volio bih ih vidjeti na djelu protiv mojih ljudi, pokazao bih im ja što
uistinu znači riječ nepobjediv. Kako si rekao da se zovu ti moćni ratnici brzi
poput vjetra?"

"Čini se da ih zovu Kraljevima Pastirima", odgovorih. "Hiksi." Ime mi ne

bi bilo s toliko lakoće prešlo usne da sam znao što će značiti za naš svijet.

"Pastiri, ha? Dobro, moji lupeži neće biti stado koje će lako pripitomiti."
Tanus nije više mislio na njih. Mnogo su ga više zanimale vijesti o plemenitom
Intefu.

"Kad bismo sa sigurnošću mogli znati gdje se nalazi, poslao bih

postrojbu da ga uhiti i dovede amo da odgovara pred licem pravde. Svaki put
kad posjetim posjede koji su pripadali mojoj obitelji, osjetim duh svoga oca
uza se. Znam da neću imati mira dok ga ne osvetim."

"Volio bih da je stvar tako jednostavna." Odmahnuh glavom. "Intef je

lukav poput pustinjske lisice. Ne vjerujem da ćemo ga opet vidjeti u Egiptu."
Dok sam izgovarao te riječi, bogovi tame sigurno su mi se smijali.

Kako je trudnoća moje gospodarice napredovala, mogao sam tražiti da

ograniči svoje aktivnosti. Zabranio sam joj da posjećuje bolnice i sirotišta iz
straha da ne zarazi sebe i dijete bolestima siromašnih. U najtoplijim satima
dana tjerao sam je da se odmara pod sjenicom koju sam sagradio za velikog
vezira u vodenom vrtu. Kad bi Lostris prosvjedovala zbog dosade koju je
izazivala prisilna neaktivnost,faraon bi joj poslao svoje glazbenike da je
razonode,a ja bih napustio radove na Memnonovoj palači kako bih joj pravio
društvo, pričao priče i legende i raspravljao s njom o posljednjim Tanusovim
pothvatima. Odredio sam joj strogu dijetu i nisam joj dopuštao da pije vino i
pivo, dao sam da joj svaki dan kraljevski vrtlari donose svježe voće i povrće, a
kad sam joj posluživao meso, skidao sam masnoću koja bi bila učinila dijete
tromim. Pripremao sam osobno njezino jelo i kad bih je noću otpratio u
njezine odaje, dao bih joj da popije uvarak od bilja i sokove koji su trebali

ojačati dijete. Naravno, kad bi najavila da želi kuhanu jetricu i bubrege gazele,
ili salatu od ševinih jezika, ili pečenje od prsa droplje, kralj bi poslao sto
lovaca
u pustinju da joj pribave što želi. Suzdržavao sam se da Tanusu prenesem
čudne želje svoje gospodarice jer sam se plašio da će, umjesto da nastavi rat
protiv lažnog faraona, sjeverna vojska biti poslana u pustinju u lov na gazele,
droplje i ševe.

Približavanjem poroda, noću sam ostajao budan strepeći. Faraonu sam

obećao princa, ali nije očekivao da nasljednik stigne tako brzo. I bog je bio u
stanju izbrojiti dane protekle od početka Ozirisovih svetkovina.Nisam mogao
napraviti ništa bude li se umjesto princa rodila princeza, ali barem sam mogao
pripremiti faraona na ranije rođenje. Vladar se sada jako zanimao za probleme
trudnoće i poroda, toliko da je nakratko zaboravio opsjednutost hramovima i
grobnicama. Morao sam mu gotovo svaki dan ponoviti da uski bokovi
plemenite Lostris neće biti prepreka za normalan porod i da će njezina
mladost pogodovati povoljnom ishodu. Iskoristio sam priliku da ga upoznam
sa zanimljivom, ali slabo znanom činjenicom, mnogi veliki atleti, ratnici i
mudraci u povijesti došli su na svijet prijevremeno.

"Vjerujem, veličanstvo, da je to slično slučaju lijenog čovjeka koji

predugo leži u krevetu i uzalud troši energiju, dok veliki ljudi rano ustaju.
Primijetio sam da si ti, božanski faraone, uvijek budan prije izlaska sunca. Ne
bi me začudilo doznam li da si rođen prije vremena." Znao sam da to nije
istina, ali mi, naravno, nije mogao proturječiti.

"Bila bi jako povoljna okolnost kad bi princ oponašao svoga roditelja i

ranije izišao iz majčina trbuha."

Ponadah se da nisam pretjerao, ali kralj je izgledao uvjeren mojom

rječitošću. Na koncu je malac dobrostivo surađivao jer je kasnio oko dva
tjedna, a ja se nisam trudio požurivati ga. Rok je bio tako blizu onom
normalnom da nitko nije mogao ogovarati, a faraon je dao blagoslov
prijevremenog rođenja koje je sada smatrao jako poželjnim.

Nisam bio iznenađen kad su mojoj gospodarici počeli trudovi u

najnezgodnije vrijeme. Tijekom trećeg noćnog bdijenja njezin je vodenjak
puknuo. Naravno, po običaju mi nije olakšala stvari. Kako bilo, to mi je pružilo
izliku da izbjegnem usluge babice jer nisam imao nimalo povjerenja u te guje
dugih krvavih noktiju.Plemenita Lostris bila je uobičajeno brza i
elegantna.Imao sam tek toliko vremena da se probudim, operem ruke vrućim
vinom i blagoslovim instrumente na plamenu svjetiljke prije no što mi je
veselo rekla.

"Bolje da još jednom pogledaš, Taita. Mislim da se nešto događa."

Udovoljio sam joj, premda sam znao da još nije vrijeme.Bio mi je dovoljan
površni pogled, gromoglasno pozvah njezine robinje.

"Požurite, dangube! Pozovite kraljevske supruge."

Koje?" Prva sluškinja koja je odgovorila na moj poziv ušla je u sobu

polugola i ošamućena od sna.

"Sve, ako je moguće."

Ni jedan princ nije mogao naslijediti dvostruku krunu ako njegovo

rođenje nije imalo svjedoke i ako formalno nije bilo obzanjeno da pri porodu
nije došlo do zamjene. Dvorske gospe počele su pristizati baš dok se dijete
rađalo. Nakon tko zna kojeg truda pojavilo se tjeme glave.Bilo me strah da
nema možda zlatožutih uvojaka, međutim ugledah gustu i tamnu kosu poput
one riječnih vidri. Tek mnogo kasnije boja se promijenila i u crnim
pramenovima, kad bi ih obasjalo sunce, pojavili bi se crveni odsjaji nalik
granatnim ocjepcima.

"Guraj!", viknuh svojoj gospodarici. "Guraj svom snagom!"

Spremno je poslušala.Kosti zdjelice još nisu bile ukrućene godinama i

propustile su maloga, put je bio dobro podmazan. Novorođenče me iznenadi,
izleti poput kamena izbačenog iz praćke i zamalo mi ne pobjegne iz ruku. Prije
no što sam ga uspio čvrsto uhvatiti, moja se gospodarica pridigne na laktove.
Kosa joj je bila slijepljena od znoja, a izraz lica zabrinut i očajan.

"Je li muško? Daj, reci! Reci!"

Dvorske gospe koje su se nagurale oko postelje bile su svjedokinje prvog
čina koji je dijete izvršilo po dolasku na naš svijet. Iz penisa dugog kao moj
mali prst princ Memnon, prvi toga imena, ispusti brizak koji gotovo dodirne
strop. Ja sam bio na putanji i smoči me do kože.

"Je li muško?", opet vikne moja gospodarica. Odgovori joj tucet glasova.

"Muško! Živio Memnon, prijestolonasljednik Egipta!"

Nisam mogao prozboriti. Oči su me pekle ne samo od onog štrcaja

kraljevske mokraće, već i od suza radosnica i olakšanja, dok je malac počeo
ljutito i prepotentno kričati. Mahao je ručicama i nožicama tako žustro da mi
umalo opet nije pobjegao iz ruku. Kad mi se pogled razbistrio, uspio sam
promotriti vitko i krepko tjelešce i malu ponosnu glavu crne kose. Bilo bi mi
teško reći koliko sam žena porodio, ali u mome iskustvu nije bilo ničega što bi
me bilo pripremilo za ovo. Sva ljubav i privrženost za koju sam bio sposoban
iskristalizirali su se i počelo je nešto što je bilo predodređeno da potraje cijeli

život i što će postajati sve jače kako budu dani protjecali. Znao sam da je moj
život došao do nove prekretnice i da će sve biti drukčije.

Dok sam rezao pupkovinu i prao ga, bio sam prožet osjećajem vjerskog
strahopoštovanja koje nikad nisam oćutio ni u jednom od hramova
posvećenih nebrojenim egipatskim božanstvima. Moje oči i moja duša radovali
su se pogledu na to savršeno tjelešce crvena i nabrana lica u koje su znameni
odlučnosti i hrabrosti bili utisnuti jasno kao u lice stvarnoga oca. Stavio sam
ga na njedra majci i kad se priljubio za bradavicu kao leopard koji skače na
grlo gazele,moja me gospodarica pogledala.Nisam uspijevao izgovoriti ni
riječi, ali nisu postojale riječi koje su mogle izraziti naše sudioništvo. Oboje
smo znali,počelo je nešto divno što u tom trenutku nitko od nas nije jasno
mogao dokučiti.

Ostavio sam je sa sinom i otišao obavijestiti kralja. Nisam žurio,znao

sam da je vijest već stigla do njega.Dvorske gospe dakako nisu bile čuvene po
svojoj suzdržljivosti i u tom je trenutku najvjerojatnije faraon već bio krenuo
put harema.Zastao sam u vodenom vrtu prepustivši se nestvarnom osjećaju.
Pucala je zora i bog Sunca, Ammon-Ra, pokazivao je rub svog plamenog diska
nad brežuljcima na istoku.Uputih mu molitvu zahvalnosti. Dok sam stajao
tamo očiju uprtih u nebo, jato golubova iz palače proleti nad vrtom. Sunčevi
zraci prekrili su njihova krila i obasjali ih poput dragulja. Zatim ugledah crnu
točkicu, visoko iznad jata, i unatoč udaljenosti odmah je prepoznah. Bio je to
divlji pustinjski sokol. Savio je krila i obrušio se. Izabrao je goluba na čelu
jata i
njegovo je poniranje bilo nepogrešivo i neumitno. Pogodio je plijen ubivši ga u
zraku u vrtlogu perja nalik zapuhu blijedoga dima. Sokoli uvijek zgrabe žrtvu i
strmoglavo se spuste na tlo stišćući je pandžama. Ali sada nije bilo tako. Sokol
je ubio goluba, raširio pandže i ispustio ga. Lešina je poletjela prema tlu dok je
prodorni klikćući sokol kružio nad mojom glavom. Napravio je tri kruga i
triput ispustio taj ratoborni kliktaj.Tri je jedan od najmoćnijih magičnih
brojeva. Iz toga sam zaključio da se ne radi o prirodnom događaju. Sokol je bio
glasnik ili je možda bio sam bog Horus u svome drugom obličju. Malo tijelo
pade pred moje noge i kapi tople krvi poškrope mi sandale. Znao sam da je to
zalog boga, znak zaštite koji je udijelio novorođenom princu. I shvatio sam da
je to zapovijed meni. Bog ga je povjeravao mojoj brizi. Pokupio sam mrtvog
goluba i dignuo ga prema nebu.
"Radosno prihvaćam zadaću koju si mi povjerio, veliki Horuse, i bit ću
mu odan do kraja svoga života."

Sokol se opet oglasi zadnjim prodorni kliktajem, zatim skrene i brzim

udarcima krila poleti nad vode Nila pa nestane u pustinji kako bi se vratio na
zapadna rajska polja gdje žive bogovi. Iščupah jedno pero iz golubova krila.
Poslije sam ga stavio pod prinčev krevetac kako bi mu donijelo sreću.

Faraonova radost i ponos zbog nasljednika nisu imali granica. Proglasio

je slavlje u njegovu čast i cijelu jednu noć žitelji Gornjeg Egipta pjevali su i
plesali po ulicama te se dosita pogostili mesom i vinom koje je ponudio vladar,
blagoslivljajući princa Memnona pri svakoj zdravici. Činjenica da je sin moje
gospodarice, koju su svi voljeli, učinila je njegovo rođenje još radosnijom
okolnosti.

Lostris je bila tako mlada i puna života da se već nakon nekoliko dana
mogla pojaviti na dvoru sa sinom na grudima. Sjedeći na manjem prijestolju
pored kraljevog, bila je divan majčinski lik. Kad je, otvorivši halju, otkrila
nabrekle grudi i pred svima podojila maloga, pljesak je bio tako zaglušan da je
lecnuo Memnona koji je ispljunuo bradavicu i gnjevno frknuo crven u licu.
Cijela se nacija zaljubila u njega.

"Lav je", svi su govorili. "U njegovu srcu kuca krv kraljeva i ratnika." Kad
se princ smirio i nastavio sisati, faraon ustade kako bi nam se obratio.

"Priznajem ovo dijete za svoga sina, izravnog potomka moga roda i mog
nasljednika. Prvorodenac je i bit će faraon nakon mene. Preporučam princa
Memnona svima vama, plemićima i svim podanicima."

Klicanje je potrajalo, nitko nije htio prvi prekinuti iz straha da ne dovede

u pitanje svoju odanost. Ja sam u međuvremenu stajao s drugim slugama i
robovima kraljevske kuće u jednom od hodnika koji je završavao u dvorani.
Ispružio sam vrat i uočio visoki lik plemenitog Tanusa, koji je stajao u trećem
redu ispod prijestolja s Nembetom i drugim vojnim zapovjednicima. Premda
je pljeskao kao svi, čitao sam na njegovu ozarenom licu izraz koji se uzalud
trudio prikriti. Njegov sin bio je službeno sin drugoga i nije to mogao spriječiti.

Čak i ja, koji sam ga poznavao i tako dobro shvaćao, mogao sam samo zamisliti
njegovu patnju. Napokon kralj zapovijedi svima da utihnu kako bi mogao
nastaviti.

"Preporučam vam i prinčevu majku, plemenitu Lostris. Svi znamo da

sada sjedi bliže mome prijestolju. Od danas je uzdižem na položaj glavne
faraonove supruge. Od danas će biti znana kao kraljica Lostris i imat će
prvenstvo pred svima, odmah za kraljem i princom nasljednikom. Povrh toga,
dok princ ne postane punoljetan, kraljica Lostris bit će namjesnica i kad ja više
ne budem u stanju to činiti, vodit će naciju umjesto mene."

Ne vjerujem da je u cijelom Gornjem Egiptu postojao netko tko nije volio

moju gospodaricu, izuzev možda nekih kraljevskih supruga koje nisu bile u
stanju donijeti na svijet muškog nasljednika i koje je ona sada prešla u
redoslijedu prvenstva. Svi ostali iskazali su svoju ljubav ushićenim klicanjem.
Nakon ceremonije kraljevska obitelj napustila je dvoranu i u velikom dvorištu
palače faraon se s kraljicom, koja je na njedrima držala princa, popeo na
saonice koje su vukli bijeli bikovi i na njima prošao alejom Svetih Ovnova sve
do Ozirisova hrama kako bi prinijeo žrtvu bogu. Duž Svete aleje okupili su se
stanovnici Tebe koji su gromoglasno izražavali odanost kralju i naklonost
kraljici i princu.

Dok sam tu noć služio nju i maloga, Lostris mi došapne: "Oh, Taita, jesi li
vidio Tanusa u gomili? Za mene je ovo bio dan radosti i tuge. Bila bih zaplakala
zbog moje ljubavi. Bio je tako dostojanstven i gord... i morao je biti nazočan
dok mu oduzimaju sina. Kako bih rado bila skočila na noge i pred svima
viknula, Ovo je sin plemenitog Tanusa Harraba i ja ih obojicu volim!'"

"Zadovoljan sam, veličanstvo, što si za dobro svih nas barem jednom

uspjela zadržati jezik za zubima." Lostris se nasmija.

"Tako je čudno čuti da me zoveš tako... veličanstvo. Tjera me da se

osjećam kao varalica." Prebaci kraljevića s jedne sise na drugu, a pritom malac
ispusti na oba kraja zrak, carski po količini i glasnoći.

"Odmah se vidi da je začet u oluji", primijetili i Lostris se opet nasmija,

ali odmah zatim bolno uzdahne.

"Moj dragi Tanus neće nikad biti sudionik ovih intimnih trenutaka.
Shvaćaš li da još nije držao Memnona u rukama, a možda nikad ni neće? Oh,
samo što nisam opet zaplakala."

"Nemoj, gospodarice. Plač bi mogao skiseliti mlijeko." Upozorenje nije

bilo istinito, ali poslužilo je da je uvjeri da obuzda suze.

"Ima li načina da omogućimo Tanusu da poput nas uživa u nazočnosti

našeg sina?" Razmislih nakratko, potom dadoh prijedlog koji izazva u nje
usklik radosti. Kao da potvrđuje to što sam rekao, kraljević opet glasno ispusti
vjetar.

Kad je sutradan faraon došao vidjeti sina, kraljica ostvari moj prijedlog.

"Voljeni i božanski mužu, jesi li razmislio o službenim učiteljima

kraljevića Memnona?" Faraon se blago nasmije.

"Još je tako malen. Morat će naučiti govoriti i hodati prije no što bude
moguće poučiti ga drugim stvarima."

"Ja mislim da je bolje odmah imenovati njegove osobne učitelje tako da

se može naviknuti na njih."

"Dobro." Kralj se nasmija i uze sina na koljena. "Koga predlažeš?"

"Za znanje, trebat ćemo velikog erudita koji se razumije u znanosti i

misterije." Kraljeve oči zablistaše.

"Ne pada mi na pamet nitko tko odgovara tome opisu", reče i nasmiješi
mi se. Rođenje čeda promijenilo je njegovu narav, postao je gotovo vesele ćudi
i na trenutak sam pomislio da će mi namignuti, ali njegov novi stav prema
životu nije otišao toliko daleko. Kraljica mirno nastavi.

"Zatim trebamo vojnika koji dobro poznaje umijeće ratovanja i

rukovanje oružjem, kako bi od njega napravio ratnika. Mislim da bi trebao biti
mlad i plemenita roda. I naravno, odan kruni i dostojan povjerenja."

"Koga predlažeš, moja draga? Rijetki su vojnici koji imaju sve te vrline."
Ne vjerujem da je faraonovo pitanje bilo nadahnuto prepredenošću. Ali moja
gospodarica nije bila glupa. Ljupko pogne glavu i reče.

"Kralj je mudar i zna koji je od njegovih vojskovođa najprikladniji za tu

zadaću."

Tijekom prve iduće skupštine kralj obznani imena kraljevićevih osobnih

učitelja.Rob Taita bio je odgovoran za naobrazbu i lijepo ponašanje
nasljednika.To nije začudilo gotovo nikoga,ali bilo je mnogo prigušenih
primjedaba kad je kralj nastavio.

"Za obuku u oružju, vojnoj taktici i strategiji odgovoran će biti Veliki Lav
Egipta, plemeniti Harrab."

Od tog časa Tanusova dužnost bila je da kad nije bio zauzet nekim
pohodom, posjeti kraljevića početkom svakog tjedna.

Dok je čekala da budu spremne njezine odaje u novoj palači koja se

gradila na drugoj obali rijeke, moja gospodarica napustila je harem i u skladu
sa svojim novim položajem glavne faraonove supruge smjestila se u jednome
krilu palače velikog vezira okrenutom prema vodenom vrtu, koji sam bio
izgradio za njezina oca.

Tjedna audijencija koju je kraljević Memnon imao sa svojim osobnim

učiteljima odvijala se pod sjenicama i u nazočnosti kraljice Lostris. Često je
bilo nazočno i dvadesetak drugih dužnosnika i dvorjana, a ponekad je dolazio
faraon sa svojom pratnjom, pa smo stoga bili izloženi mnogim prisilama. No
svako malo bili smo sami nas četvero.

Prvom prigodom kad smo mogli uživati u tolikoj intimnosti, kraljica je

prvi put stavila kraljevića u ruke pravog oca i ja sam mogao vidjeti
beskonačnu radost s kojom je Tanus gledao sinčićevo lice. Memnon se
pokazao na visini događaja povrativši na očevu odoru, ali unatoč tome Tanus
ga nije htio odložiti. Od tog dana čuvali smo sve osobite događaje u životu
djeteta za trenutke kad je Tanus bio s nama. Tanus mu je dao prvu žličicu
kašice i kraljević je ostao tako iznenađen tom neobičnom hranom da ju je
ispljuno, dreknuvši potom glasno i zatraživši majčino mlijeko. Kraljica ga je
uzela u naručje i dok je Tanus očarano gledao, stavila ga na sisu.Tanus
iznenada ispruži ruku i izvuče bradavicu iz ustašca pokretom koji nimalo nije
zabavio kraljevića ni mene. Memnon je negodovao zbog postupka i jasno je to
pokazao, ali ja sam bio zaprepašten. Zamišljao sam što bi se desilo da stigne
kralj i nađe Velikog Lava Egipta s rukom na mjestu gdje je nije smio držati. Kad
sam počeo prosvjedovati, moja gospodarica reče:

"Ne glumi staru sramežljivu krijeposnicu, Taita. Samo se nevino

zabavljamo."

"Jasno mi je da se zabavljate, ali sumnjam da je to nedužna razonoda",

promrmljah. Vidio sam kako njihova lica iskre na taj intimni dodir i ćutio sam
njihovu strast nalik zraku ustreptalom od grmljavine. Znao sam da se neće
moći dugo suzdržati i da će i Tanusov osjećaj dužnosti i časti na koncu
pokleknuti pred ljubavlju.

Tu večer pošao sam u Horusov hram, prinijeo bogatu žrtvu i pomolio se.

"Učini da se proročanstvo Labirinta što prije ostvari, jer ono dvoje ne

mogu se suzdržati, a to će donijeti smrt i beščašće svima nama."
Ponekad je bolje da se ljudi ne pokušavaju miješati u sudbinu. Naše
molitve mogu biti uslišane na način koji je neočekivan i koji nas ne čini
sretnima. Bio sam kraljevićev liječnik, ali zapravo je dječačić imao malo
potrebe za mojom brigom. Bio je očevog zdravlja i krepkosti. Tek i probava bili
su uzorni. Što god mu se stavilo u usta, pojeo bi lavovski proždrljivo i sve je
bez greške izlazilo na drugoj strani u željenom obliku i gustoći. Spavao je bez
prestanka i budio se drečući i tražeći hranu. Kad bih mu pokazao prst, slijedio

je njegovo kretanje velikim tamnim očima, a kad bi stigao u njegov domašaj,

zgrabio bi ga i pokušao bi sjesti. Uspjelo mu je prije od ikojeg drugog djeteta
koje sam imao prilike promatrati. Naučio se dignuti i hodati u dobi kad su
drugi tek počinjali sjediti.

Prvi je nesigurni korak napravio kad su drugi počnjali hodati

četveronoške. Taj dan Tanus je bio nazočan.Posljednja dva mjeseca vodio je
neki vojni pohod jer su snage Crvenog Uzurpatora bile zauzele Asvut. Taj grad
bio je temelj naše sjeverne obrane, stoga je faraon zapovijedio Tanusu da
povede flotu uzvodno i opet ga zauzme. Mnogo kasnije Kratas mi je pričao da
su borbe bile strašne, ali na koncu je Tanus probio zidine i poveo juriš svojih
Plavih. Istjerali su Pretendenta iz grada nanijevši mu teške gubitke i prisilivši
ga da se povuče onstran svojih granica.Tanus se vratio u Tebu i dočekala ga je
sveopća zahvalnost. Faraon mu je stavio o vrat još jedno odličje i isplatio je
zaostale plaće vojnika koji su pridonijeli pobjedi. Čim je otišao od kralja, Tanus
je došao pod sjenicu u vodenom vrtu, gdje smo ga čekali. Dok sam stražario na
vratima, on i moja gospodarica zagrlili su se svim žarom koji je narastao dok
su bili odvojeni. Na koncu sam ih morao razdvojiti, jer je taj zagrljaj mogao
dovesti do samo jednog ishoda.

"Plemeniti Tanuse", viknuh. "Kraljević Memnon gubi strpljenje."

Nevoljko se odvojiše i Tanus ode do dječarca koji je gol ležao u sjeni na

prostirci od šakalova krzna. Tanus klekne na jedno koljeno pored njega.

"Slava tebi, kraljeviću. Nosim ti vijesti o trijumfu našeg oružja...", reče u

šali i Memnon usklikne od radosti vidjevši oca, a onda ugleda zlatni lanac.
Osovi se na noge, napravi četiri teturava koraka, zgrabi lanac i uhvati se čvrsto
za njega objema rukama. Zapljeskasmo toj odvažnosti. Držeći se za lanac,
Memnon se sretno nasmijao prihvativši pohvalu kao našu dužnost.

"Horusovih mi krila, oko mu je pozorno za žutu kovinu ništa manje no

tvoje, Taita", nasmija se Tanus.

"Ne privlači ga zlato, već osvajanje", izjavi moja gospodarica. "Jednoga

dana i on će na grudima nositi Zlato Vrline."

"Nema sumnje!" Tanus ga je podignuo uvis, a Memnon je uskliknuo od

radosti i mašući nogama udarao oca da se nastavi igrati s njime.

Za mene i Tanusa napredak dječaka bio je znak mijene godišnjih doba,

kao rast i opadanje vodostaja rijeke. S druge strane, život moje gospodarice
bio je zasnovan na satima koje je mogla provesti s dječakom i voljenim
čovjekom. Razdoblja između Tanusovih posjeta činila su joj se predugim, a
svaki posjet prekratak. Poplava je toga ljeta bila povoljnija od onoga što smo
predvidjeli tijekom ceremonije voda u Elefantini. Kad se voda povukla, polja
su blještala pod slojem crnog blata, ubrzo nestalog pod jarkim zelenilom
žitarica i bojama plodina.Kad je kraljević prohodao, žitnice Egipta bile su
pune, čak su i ostave najsiromašnijih podanika bile krcate.Na zapadnoj obali
dobivala je oblik Memnonova palača, a rat na sjeveru okrenuo se u našu korist.
Bogovi su se smiješili faraonu i njegovu kraljevstvu. Jedini razlog

nezadovoljstva bio je taj što su dvoje zaljubljenih, premda su bili tako blizu,
bili odvojeni provalijom širom od doline u kojoj smo živjeli. U raznim
prigodama dosađivali su mi glede proročanstva Ammon-Raovih labirinta, kao
da sam osobno odgovoran za ostvarenje vizija. Uzalud sam prosvjedovao da
sam samo ogledalo u kojem se zrcali budućnost, a ne onaj tko pomiče figure na
šahovnici sudbine.

Godina je završila i rijeka je počela opet bujati završavajući vjekovječni

ciklus. Bila je to četvrta poplava nakon proročanstva Labirinta. I ja sam čekao
da vidim ispunjenje svoje vizije prije kraja ljeta. Kad se to nije dogodilo, moja
gospodarica i Tanus nisu mi dali mira.

"Kad ću biti slobodna da budem s Tanusom?", uzdahne kraljica Lostris.

"Moraš nešto poduzeti, Taita."

"Nisam ja taj koga moraš tražiti za savjet, već bogove. Ja ih mogu moliti,
ali to je najviše što mogu učiniti."

Prošla je još jedna godina a da se situacija nije promijenila, pa je čak i

Tanus bio razdražen.

"Položio sam u tebe tako mnogo vjere da sam svoju buduću sreću
zasnivao na tvojim riječima. Kunem ti se, Taita, ako nešto na brzinu ne
napraviš..." Prekine se i upre pogled u mene. Prijetnja je bila još snažnija baš
zato jer je bila neizrečena.

Ipak je prošla još jedna godina i ja sam također počeo gubiti vjeru u
svoje proročanstvo. Uvjerio sam sebe da su bogovi vjerojatno promijenili
mišljenje ili da je ono što sam vidio bila samo maštarija nadahnuta mojom
željom.

Kraljević Memnon imao je skoro pet godina, a njegova majka dvadeset

kad je sa sjevera jednim od naših izviđačkih rodova stigao izbezumljeni
glasnik.

"Delta je pala. Crveni Pretendent je mrtav. Donji Egipat je u plamenu.

Gradovi Memfis i Avaris razoreni su. Hramovi su spaljeni, kipovi bogova
srušeni", vikao je kralju, a on odgovori:

"Nije moguće. Htio bih vjerovati ovoj poruci, ali ne mogu. Sve to nije se
moglo dogoditi bez ičijeg znanja.Uzurpator je raspolagao velikim snagama,
petneaest godina nismo ga uspjeli zbaciti. Kako može biti da se to dogodilo u
samo jednome danu? I čijim djelom?"

Glasnik je drhtao od straha i umora. Put je bio neugodan i znao je kako

se u Tebi odnose prema onima koji donose loše vijesti.

"Crveni Pretendent ubijen je a da nije imao vremena ni isukati mač.

Njegove snage bile su razbijene prije no što su trublje zasvirale uzbunu."

"Kako se to zbilo?"
"Ne znam, Veliki Egipte. Kažu da je s istoka stigao novi strašan
neprijatelj, brz poput vjetra, i da se nijedna nacija ne može othrvati njegovu
bijesu. Premda ga nisu nikad vidjeli, naši vojnici povlače se sa sjevernih
granica. Niti najhrabriji ne usuđuju se ostati i suprotstaviti mu se."

"Tko je taj neprijatelj?", upita faraon. Prvi put osjetih strah u njegovu
glasu.

"Zovu ga Kralj Pastir. Hiks." Tanus i ja bili smo se davno smijali tome
imenu. Nikada više to nismo učinili. Bio je to prvi i zadnji put.

Faraon je sazvao ratni savjet na tajnu sjednicu. Tek mnogo kasnije

doznao sam od Kratasa što se dogodilo. Naravno, Tanus ne bi bio nikad
prekršio zavjet šutnje, niti sa mnom ili mojom gospodaricom. Ali uspio sam
navesti Kratasa da progovori, jer on nije bio otporan na moja lukavstva. Tanus
ga je promaknuo u čin Najboljeg od Deset tisuća i dodijelio mu zapovjedništvo
postrojbe Plavog Krokodila.Njihova prijateljska veza bila je još čvrsta kao
granit. U svom svojstvu zapovjednika pukovnije Kratas je imao pravo na
mjesto u ratnom savjetu i premda nismo to od njega tražili, mogao je vjerno
izvijestiti mene i moju gospodaricu o čemu se tamo razgovaralo.

Savjet je bio podijeljen između starih, s Nembetom na čelu, i mladih

kojima je oslonac bio Tanus. Nažalost, presudni autoritet imali su starci, koji
su drugima nametali svoja podosta zastarjela stajališta.Tanus je htio pozvati s
granice naše snage i stvoriti niz obrambenih utvrda duž rijeke.Istovremeno je
namjeravao poslati izvidnice da procijene i prouče tajanstvenog neprijatelja.
Imali smo uhode u svim sjevernim gradovima, ali iz nekog nepoznatog razloga
njihova nam izvješća još nisu bila stigla. Tanus ih je htio okupiti i ispitati
prije
no što poduzme razmještanje većine svojih snaga.

"Sve dok ne budemo znali koga imamo pred sobom, nećemo moći
osmisliti primjerenu strategiju", izjavio je na savjetu.

Nambet i njegovi sljedbenici suprotstavili su se svim Tanusovim

prijedlozima. Stari admiral nije mu bio oprostio što ga je ponizio onog dana
kad je kraljevski brod spasio od uništenja.Njegovo opiranje Tanusu bilo je
utemeljeno na načelnim razlozima, a ne na razboru ili logici.

"Nećemo prepustiti ni kubit našeg svetog tla, bilo bi to kukavički.

Suprotstavit ćemo se neprijatelju i uništit ćemo ga gdje god ga nađemo.
Nećemo plesati i nećemo očijukati s njim kao seoske djevojke."

"Moj gospodaru!", riknu Tanus razbješnjen tom optužbom za

kukavičluk. "Samo glupan, stari glupan, može donijeti odluku prije no što se
upozna s činjenicama. Nemamo informacija koje bi nam omogućile da
djelujemo."

Sve je bilo uzalud.Na koncu pobjedu je odnijela hijerarhijska

nadredenost trojice vojskovođa.Tanus je odmah poslan na sjever da osokoli i
vrati na položaje vojsku u povlačenju.Morao je držati granicu i pružiti otpor na
graničnim međašima.Nije smio izvršiti strateško povlačenje do gorja pred

Asyutom, prirodne prve crte obrane gdje su gradske zidine činile drugu crtu
obrane. Imao je pod svojim zapovjedništvom sjevernu flotu i kopnenu vojsku,
s tristo ratnih brodova koji su trebali poslužiti kao transportna sredstva i
istodobno držati rijeku.
Nembet je u međuvremenu trebao okupiti ostatak vojske,uključujući i
pukovnije razmještene na granicama s Kušom, na jugu. Pred neposrednom
pogibelji bilo je nužno ne osvrtati se na opasnost koja je prijetila iz
unutrašnjosti Afrike. Čim budu okupljeni,Nembet je trebao povesti pojačanje
na sjever kako bi se pridružio Tanusu. Za mjesec dana trebala je biti okupljena
nepobjediva vojska od šezdeset tisuća ljudi i četiri stotine galija pred Asyutom.
Tanus je trebao držati bojišnicu po svaku cijenu do tog trenutka. Nembet je
zaključio s nalogom:

"Plemeniti Harrab ima povrh toga zapovijed da zadrži sve svoje snage
na granici. Ne smije se upustiti u upade ili izviđačke pohode prema sjeveru."

"Plemeniti Nembete, ove zapovijedi vezuju mi oči i desnu ruku.

Uskraćuju mi mogućnost da ovaj pohod vodim oprezno i učinkovito",uzalud je
prosvjedovao Tanus.

Nembet se nacerio zadovoljan što je mladom suparniku nametnuo svoj

autoritet i što mu se dijelom osvetio. Sudbina nacija često ovisi o jako niskim
osjećajima. Faraon je najavio da će zauzeti mjesto na čelu vojske.

Već tisuću godina vladari su bili prisutni na bojišnici svaki put kad se
bila presudna bitka. Premda sam se divio hrabrosti kralja, bilo bi mi draže da
nije izabrao ovaj trenutak da ga pokaže. Mamos nije bio ratnik i njegova
nazočnost nije mogla poslužiti tome da se povećaju naše šanse za
pobjedu.Možda bi postrojbe bile osokoljene vidjevši ga na čelu,ali uopće uzev
on i njegova pratnja bili bi za Tanusa više smetnja no pomoć.

Kralj nije mogao otići na bojišnicu sam.Cijeli ga je dvor trebao pratiti,

uključivši i glavnu suprugu i sina. Kraljica je pak morala imati svoju pratnju, a
kraljevića Memnona morao je pratiti njegov osobni učitelj... dakle i ja sam
trebao poći na sjever, prema Asyutu i bojišnici.

Što smo se više penjali na sjever, sve su češće postajale uznemirujuće

glasine i vijesti s bojišnice koje su razarale naše nade kao što rojevi skakavaca
odjednom nasrnu na ljetinu.

Tijekom puta Tanus je često dolazio na naš brod, službeno da bi sa

mnom raspravio situaciju.Kako bilo, tijekom svakog posjeta provodio je malo
vremena s kraljevićem i njegovom majkom. Nisam nikad prihvatio običaj po
kojem žene prate vojsku u bitku.I u vrijeme mira razlog su skretanja pažnje pa
se čak i ratnik poput Tanusa mogao dati odvratiti od svojih misli. Trebao je
usredotočiti sve svoje snage na zadaću koja ga je čekala, ali kad sam mu to
rekao, nasmijao se i pljesnuo me po ramenu.

"Daju mi razlog za borbu. Ne boj se, stari prijatelju, držat ću se poput

lava koji brani svog mladunca."

Ubrzo smo presreli prve vojnike u povlačenju,raštrkane skupine

dezertera koji su pljačkali sela dok su niz obale rijeke bježali prema jugu.
Tanus je bez oklijevanja dao odrubiti glavu stotinama njih i zapovijedio da se u
znak primjera i opomene glave nataknu na koplja zabodena u nasipe. Zatim je
okupio ostale i podijelio ih pod zapovjedništvo časnika od svoga povjerenja.
Nije više bilo dezerterstva i vojnici su pružili dokaz obnovljenog duha
odanosti.

Naša flota stigla je do utvrđenog grada Asyuta na obali rijeke.Protivno

Nembetovim zapovijedima,Tanus je tu ostavio jednu malu stratešku pričuvu
od pet tisuća ljudi pod Remremovim zapovjedništvom. Zatim smo nastavili
prema sjeveru kako bismo zauzeli položaje na granici, gdje smo trebali čekati
tajanstvenog Kralja Pastira.

Flota je bila usidrena poprijeko rijekom u borbenom rasporedu, ali na

brodovima su posade bile svedene na neophodni minimum. Ratnici su se
iskrcali zajedno s pješacima i razmjestili se na lijevoj obali. Uvjerio sam
faraona da dopusti mojoj gospodarici i kraljeviću da ostanu na velikom i
udobnom brodu koji ih je doveo do tamo. Na vodi je bilo svježije, a u slučaju
poraza naše vojske mogli su se brže spasiti.

Kralj se iskrcao na kopno s vojskom i dao je podignuti šatore na jednoj

uzvisini iznad poplavljenih polja.Tamo je bilo napušteno selo, seljaci su prije
mnogo godina pobjegli s te granice koja je bila razlog spora između njega i
lažnog faraona. U tom području uvijek je bilo krvavih okršaja i poljodjelci su
odustali od tih plodnih no preopasnih zemljišta. Selo se zvalo Abnub. Bujica
Nila počela se povlačiti nekoliko tjedana prije našeg dolaska i premda su
kanali za navodnavanje bili još puni, a polja močvare crnog blata, rijeka se bila
povukla u korito.

Premda se pridržavao ograničenja koje je nametnuo Nembet, Tanus je

počeo pripreme da bi se suprotstavio prijetnji. Postrojbe su se utaborile u
borbenom rasporedu. Astes je zapovijedao flotom na rijeci, Tanus je držao
centar s lijevim bokom usidrenim na Nilu, dok je Kratas zapovijedao desnim
krilom. Smeđa i tmurna pustinja prostirala se do istočnog obzora. Ni jedna
vojska nije mogla preživjeti u toj užarenoj pustoši bez vode. To je bio naš
desni bok, siguran i neosvojiv. O Hiksima smo znali samo da su stigli kopnom i
da nemaju brodovlje. Tanus je predviđao da će ih sresti na kopnu i da će voditi
pješačku bitku. Znao je da ih može spriječiti da pređu rijeku i da će ih stoga
prisiliti da se bore na terenu koji on izabere.

Abnub nije bio idealno mjesto, ali Nembet je tako odlučio. Selo je bilo na
brežuljku i bilo je okruženo neobrađenim poljima. Ako ništa drugo, nudilo je
dobar pregled i mogli smo promotriti neprijatelja prije napada. Tanus je imao
pod svojim zapovjedništvom trideset tisuća najboljih egipatskih vojnika.
Nisam nikad vidio tako nepreglednu vojsku, dapače, sumnjam da je ikada u
dolini Nila okupljena neka vojska te veličine. Uskoro je trebao stići Nembet s
drugih trideset tisuća ljudi i tada bi to bila najveća vojska u povijesti.

Otišao sam s Tanusom obići vojnike,njihov je moral bio visok otkad je on

osobno preuzeo zapovjedništvo. Možda je i prisutnost faraona doprinosila da
se ohrabre. Klicali su Tanusu kad je prošao kroz njihove redove i osjetio sam
spokoj vidjevši ih tako brojne i odlučne. Nisam uspijevao zamisliti protivnika
dovoljno moćnog da nas nadjača. Bilo je dvanaest tisuća strijelaca sa sjajnim
kožnim kacigama i oklopima od podstavljene kože u stanju da zaustave
strijelu ukoliko nije odapeta s male udaljenosti. Bilo je osam tisuća kopljanika
s dugim štitovima od kože voden konja, tvrdim poput bronce. Deset tisuća
ljudi naoružanih mačem, s kapama od leopardove kože i praćkama koje su
mogle razbiti lubanju na pedeset koraka. Kako su dani prolazili, osjećao sam
se sve spokojnijim dok sam gledao Tanusa kako uvježbava svoje ljude. Ipak
sam bio zabrinut, jer smo znali premalo o Hiksima i njihovim snagama.
Upozorio sam Tanusa da mu je ratni savjet zabranio da kopnom pošalje
postrojbe u izviđanje, ali to nije značilo da ne može upotrijebiti brodove u istu
svrhu.

"Trebao si postati pisar zakona", komentirao je Tanus kroz smijeh.

"Uspijevaš natjerati riječi da plešu po tvojoj volji." Svejedno je zapovijedio
Huiju da povede flotilu brzih brodica na sjever do Minicha ili dok ne sretne
neprijatelje.

Bio je to Hui kojeg smo zarobili u Gallali i koji je bio jedan od Bastijevih
Svraka.Pod Tanusovom zaštitom brzo je napredovao i sad je zapovijedao
flotom brodova.Hui je imao nalog da se ne zapodijeva bitku i da se vrati s
izvješćem za četiri dana.Bio je točan.Došao je do Minicha ne vidjevši drugih
brodova i ne naišavši na otpor.Sela duž rijeke bila su pusta, a Minich je bio
opljačkan i spaljen. Hui je svejedno uhitio nekoliko dezertera iz razbijene
vojske lažnog faraona. Bile su to prve osobe koje smo ispitali a koje su osobno
vidjele invaziju Hiksa, ali nitko od njih nije se borio protiv snaga Kralja
Pastira.
Svi su bili pobjegli dok se on približavao i stoga su vijesti bile tako besmislene
i zbrkane da su izgledale potpuno nevjerojatno. Kako smo mogli povjerovati u
postojanje vojske koja jedri pustinjom na brodovima brzim poput vjetra? Po
izvjestiteljima, oblaci prašine koji su letjeli nad čudnom flotom bili su tako
visoki da su je u cijelosti skrivali i izazivali stravu u onih koji su gledali kako
se
približava.

"Nisu ljudi", tvrdili su zarobljenici. "To su pakleni demoni, koje nosi

zlokoban pustinjski vjetar."

Nakon što ih je podrobno ispitao i zaključio da niti stavljajući im

užareno ugljevlje na glavu neće uspjeti promijeniti njihovu verziju,Tanus je
zapovijedio da ih smaknu. Nije htio da te nesuvisle glasine procure i da se
među našima, koji su tek odnedavno opet našli hrabrost, ponovno raširi
malodušnost.

Poslije deset dana čekanja u Abnubu obaviješteni smo da je Nembet

napokon krenuo s pojačanjem i da je njegov dolazak u Asvut predviđen za dva
tjedna. Učinak vijesti na ljude bio je čudnovat,preobrazio ih je iz vrabaca u
orlove. Tanus je podijelio izvanredan obrok piva i mesa kako bi proslavili

vijest i vatre tabora blistale su kao zvijezde na ravnici pred Abnubom. Miris
cvrčećeg ovnovskog sala ispunio je noć, a smijeh i pjesma utihnuli su tek pred
zoru. Ostavio sam svoju gospodaricu i njezinog sina na brodu i sišao sam na
kopno jer me Tanus pozvao.Htio je da budem nazočan ratnom savjetu sa
zapovjednicima pukovnija.

"Uvijek si bio bunar mudrih zamisli, stari lupežu. Možda nam možeš reći
kako potopiti brodovlje koje jedri kopnom." Rasprava se nastavila sve do iza
ponoći i prvi put sam mogao dati tek skromni doprinos. Bilo je prekasno za
povratak na brod, stoga me Tanus dao smjestiti na slamaricu u njegovom
šatoru.

Po svome običaju, probudio sam se prije zore, ali Tanus je već bio ustao i
tabor je bio u pokretu. Stidio sam se zbog svoje tromosti i žurno sam izišao da
vidim izlazeće sunce nad pustinjom. Popeo sam se na brežuljak iza tabora i
pogledao prvo prema rijeci. Plavkasti dim vatri širio se i miješao s izmaglicom.
Svjetiljke na brodovima zrcalile su se u tamnoj vodi. Bilo je još premračno da
bih razaznao brod svoje gospodarice. Okrenuo sam se prema istoku i vidio
kako se svjetlost pojavljuje nad pustinjom u sedefastim odsjajima. Svjetlost je
postala jasnija, pustinja je bila prekrasna, a brežuljci i dine bili su obojeni
purpurnim i ljubičastim nijansama. U bistrome zraku obzori su izgledali tako
blizu kao da ih se može dodirnuti ispruži li se ruka. Zatim sam pod blještavim
tamnoplavim nebom na obzoru ugledao oblak.Nije bio veći od moga
palca,pređoh pogledom preko njega, zatim se vratih na nj. Isprva nisam bio
uzbunjen. Morao sam ga promatrati neko vrijeme prije no što sam primijetio
da se kreće.

"Čudno", promrmljah. "Možda početak khamsina." Ali nije bilo vrijeme

za nj i zrak nije bio pun zlokobne energije koja najavljuje pješčane oluje. Jutro
je bilo svježe i mirno.

Dok sam razmišljao, daleki oblak naraste u obujmu i visini. Osnovica

oblaka bila je na tlu, nije bila u zraku, ipak, bio je prebrz i prevelik da bi bio
zemaljskog podrijetla.Jato ptica moglo se kretati tako brzo, skakavci su se
također mogli dići u nebo u tako gustome roju, ali nije se radilo o tome. Oblak
je bio tamno žut, ali u prvi čas nisam vjerovao da je to prašina. Vidio sam krda
stotina antilopa kako galopiraju kroz dine tijekom godišnjih selidba, ali nikad
nisu podigla oblak poput toga. Moglo se raditi o dimu nekog požara, ali tamo u
pustinji nije bilo ničega što bi moglo gorjeti. Morala je biti prašina, ipak još
uvijek nisam uspijevao povjerovati u to. Brzo je rastao i približavao se dok
sam ja i dalje zbunjeno promatrao.

Iznenada ugledah svjetlucave odbljeske u osnovici oblaka i osjetih se

ponesen u viziju Ammon-Raovih labirinta. Bio je to isti prizor, tada je to bilo
priviđenje, sada stvarnost.Znao sam da su bljeskovi dolazili od oklopa i sječiva
od ulaštene bronce. Ustao sam i s vrha brežuljka viknuh na uzbunu, ali nitko
me nije čuo. Zatim sam začuo zvuk trublji u taboru poda mnom.Stražari
postavljeni na visovima napokon su vidjeli oblak prašine koji se približavao i
zasvirali su na uzbunu. Zvuk trublji bio je dio moje vizije, njihov mučan poziv

odzvanjao mi je u ušima, prijetio da mi raznese lubanju, uskuhao je moju krv i

sledio dušu.Znao sam iz vizije da će tog sudbonosnog dana pasti jedna
dinastija i da će skakavci pristigli s istoka proždrijeti srž Egipta. Bio sam pun
straha za svoju gospodaricu i za dijete koje je bilo dio dinastije.

U taboru ljudi su u strci potrčali na oružje. Oklopi su blještali, vrhovi

kopalja iskrili su kad su ih podizali uvis. Bili su nalik pčelama izišlim iz
prevrnute košnice koje se bez reda roje i zuje. Povici narednika i zapovijedi
kapetana bili su zaglušeni tutnjavom rogova. Vidio sam kako faraona iznose iz
šatora usred čete oklopnika,oni su se s njime uspeli na brežuljak, gdje je
kraljevo prijestolje bilo postavljeno između stijena koje su nadvisivale ravnicu
i širok zavoj na rijeci. Spustili su vladara na prijestolje, stavili mu u ruke
kukasto žezlo i korbač, a na glavu dvostruku krunu. Faraon je bio nalik
mramornom kipu dok su pod njim postrojbe zauzimale borbeni raspored.

Tanus ih je dobro uvježbao pa je vrlo brzo početna zbrka prepustila

mjesto redu. Trčeći sam sišao s brda i uspeo se na drugo kako bih bio pored
kralja. Reakcija Tanusovih postrojbi bila je tako brza da je, kad sam stigao
podno prijestolja, vojska bila raspoređena u ravnici poput smotane zmije i
spremna da odbije prijetnju uskovitlanog oblaka žute prašine.

Kratas i njegova pukovnija bili su na lijevome boku. Prepoznao sam

visoku spodobu na prvoj kosini brežuljka. Oko njega stajali su časnici s
razigranim perjanicama na laganom povjetarcu koji je puhao s rijeke. Tanus i
njegov stožer bili su baš poda mnom, dovoljno blizu da čujem što govore.
Raspravljali su o napredovanju neprijatelja spokojnim akademskim
glasovima, kao da se radi o normalnom problemu tijekom časničke obuke.

Tanus je rasporedio svoje snage u klasične formacije. Kopljanici su činili

prve crte, držali su štitove rub uz rub i koplja zabodena u tlo. Brončani vršci
blistali su na prvim zracima sunca i ljudi su izgledali mirno i veličanstveno. Iza
njih stajali su strijelci sa spremnim lukovima. Iza svakog stajao je nosač
tobolca sa snopom strijela.Tijekom bitke oni su se trebali pobrinuti da prikupe
neprijateljske strijele kako bi nadopunili zalihe. Ljudi naoružani mačem bili su
u pričuvi, to su bile lake i brze postrojbe koje su mogle intervenirati da
spriječe neki proboj ili iskoriste slabe točke neprijateljskog rasporeda. Pokreti
u bitkama bili su nalik onima u igri baoa.Postojala su klasična otvaranja, s
obranama razrađenim kroz stoljeća. Bio sam ih proučio i napisao sam
temeljne papiruse o vojnoj taktici, koji su bili obavezna lektira u časničkoj
školi u Tebi. Opet sam razmotrio razmještaj za koji se odlučio Tanus i priznao
si da je besprijekoran.

Moja je vjera ojačala. Kako je bilo moguće da neki neprijatelj nadjača tu

vojsku iskusnih i dobro uvježbanih veterana i njihovog mladog vojskovođu,
koji nikad nije izgubio bitku? Zatim sam opet pogledao prijeteći žuti oblak i
moja se vjera poljulja. Bilo je to nešto što nije bilo dio vojne tradicije,
iskustva
nijednog vojskovođe u našoj povijesti. Jesu li oni s kojima smo se trebali
suočiti doista bili smrtnici? Ili su, kako su tvrdile glasine, bili demoni? Kad sam

pogledao uskovitlani oblak, bio je tako blizu da sam uspio razaznati tamne
spodobe u žućkastoj prašini.

Protrnuo sam od užasa kad sam prepoznao oblike slične brodovima što
su ih opisali zarobljenici, ipak, bili su manji i brži od bilo kojeg plovila koje
je
ikad porinuto u vodu, brže od svakog bića koje je kročilo po površini zemlje.
Bilo je teško okom slijediti jedan od tih hitrih oblika koji su izgledali poput
krijesnica na svjetlu uljanice. Kretali su se i nestajali u zahuktalim oblacima i
kad bi se opet pojavili, bilo je nemoguće reći jesu li to oni isti ili neki drugi.
Nije bilo načina da ih se prebroji, a niti je bilo moguće pogoditi što slijedi
nadiruću prethodnicu. Iza se prašina prostirala do obzora s kojeg su stigli.
Premda su naši ljudi i dalje hladnokrvno stajali pod suncem, predosjećao sam
da ih obuzimaju čuđenje i strepnja. Tanusovi časnici zanijemili su i gledali
neprijatelje koji su i dalje pred nama razvijali svoju formaciju.

Uočio sam da oblak prašine više ne napreduje. Lebdio je na nebu.

Pomalo se počeo spuštati i ja sam uspio razaznati nepokretna čudna vozila
prethodnice. Premda sam bio smeten i uzbunjen, shvatio sam da ih mora biti
više od tisuću. Kasnije smo ustanovili da je ta stanka uvijek dio plana za napad
Kralja Pastira. Tada to nismo znali,ali tijekom te stanke zbijali su redove,gasili
žeđ,pripremali se za konačni nasrtaj. Na naše se redove spustila grozna tišina,
tako duboka da je šum povjetarca odjekivao kroz stijenje i vadije brežuljka na
kojem smo se nalazili. Jedni pokret bilo je vijorenje ratnih zastava na čelu
svake postrojbe. Vidio sam kako stijeg Plavog Krokodila vijori u sredini našeg
rasporeda i osjetih se sigurnijim.

Oblaci prašine postupno su se spustili i pred našim očima jasno su se

pojavili redovi hiksovskih brodova vozila.Još su bili predaleko da bih im
mogao razabrati detalje, ali vidio sam da su oni u pozadini bili veći od onih u
prvom redu. Činilo mi se da su pokriveni jedrima od platna ili kože i vidio sam
da su iz njih ljudi iskrcavali žare i nosili ih naprijed. Pitao sam se koji to
ljudi
mogu trošiti vodu u tolikim količinama. Sve što su stranci radili bilo je
zagonetno, bez smisla. Tišina i iščekivanje otegli su se dok svaki mišić i svaki
živac moga tijela nije zastenjao od napetosti. Zatim se pokret nastavi.

Čudna vozila iz prvih redova krenula su prema nama. Iz naših redova

podigne se žamor čuđenja kad smo ugledali kojom se brzinom kreću. Činilo se
da su nakon kratkog odmora udvostručila brzinu. Udaljenost se smanjila,opet
se začuše povici naših kad smo shvatili da svako vozilo vuče par neobičnih
životinja.Bile su visoke kao divlje antilope i imale su istu krutu grivu na
zakrivljenim vratovima.No nisu imale rogove i njihove su glave bile
elegantnije. Oči su bile velike, nozdrve radvojene.Noge su bile duge i s
kopitima. Kretale su se ljupko i kao da su tek doticale površinu pustinje.

Čak i sada, nakon mnogo godina, uspijevam oživjeti emociju doživljenu

tog dana kad sam prvi put vidio konja. Čak je i ljepota lovačkih geparda
blijedjela u usporedbi s ovim prekrasnim životinjama. Ali istovremeno su
izazivale strah u svima nama. Čuo sam jednog časnika koji je stajao blizu mene
kako ne uspijeva suzdržati usklik.

"Ta čudovišta bez sumnje ubijaju i proždiru ljude. Koji nas je to gnusni
užas zadesio?"

Srsi jeze prodoše našim redovima, očekivali smo da se životinje poput

gladnih krvožednih lavova bace na nas i proždru nas. Ali, prvo je vozilo
skrenulo i krenulo usporedo s našom prvom crtom. Kretalo se na rotirajućim
diskovima i ja sam ga preneraženo gledao. U prvim sam trenucima bio tako
iznenađen da je moj um odbijao prihvatiti to što vidi. To je bio moj prvi susret
s bornim kolima, čudesnim gotovo koliko i životinje koje su ih vukle. Između
dvije životinje bila je duga greda povezana s onim za što sam kasnije doznao
da se zove osovina. Visoki grudobran bio je presvučen zlatnim listićima, dok
su bočne ploče bile niske kako bi strijelcu omogućile da s obje strane može
odapinjati strijele. Sve sam to primijetio jednim jedinim pogledom, zatim sam
pažnju usredotočio na rotirajuće diskove koji su kolima omogućavali da hitro
jure po neravnom tlu.

Već tisuću godina mi Egipćani bili smo najučeniji i najuljudeniji narod na

svijetu i jako smo nadmašili sve druge narode u religiji i znanosti. Pa ipak,
unatoč našem znanju, nismo nikad izumili ništa slično. Naše saonice klizale su
po tlu krećući se po drvenim klizaljkama koje su koristile snagu volova, ili smo
velike kamene blokove vukli na drvenim valjcima. Ali nikad nismo otišli dalje
od toga.

Gledao sam prvi kotač koji sam ikad vidio i munjevito me zadivila
njegova jednostavnost i ljepota.Odmah sam shvatio o čem se radi i prekorio
sam se što nisam ja bio taj koji ga je izumio.Bio je to genijalan izum i shvatio
sam da će nas to novo čudo uništiti,onako kako je vjerojatno uništilo Crvenog
Uzurpatora Donjeg Egipta.Pozlaćena kola jurila su duž prve crte tek nešto
izvan domašaja naših lukova. Kad je stigao nasuprot nas skrenuo sam pogled s
rotirajućih krugova i zastrašujućih stvorenja što su ih vukli i proučio sam dva
čovjeka na kolima. Jedan je očito bio kočijaš. Bio je ispružen prema naprijed i
činilo se da kontrolira galopirajuće životinje putem duge pletene kožne užadi
privezane za njihovu glavu. Drugi je bio viši, stajao je na postolju iza njega i
bio
je kralj.

Njegovo ponosno držanje nije ostavljalo mjesta sumnji. Odmah sam

uočio da je Azijac,tamne puti i orlovskog nosa.Brada mu je bila crna i gusta,
pravokutno podrezana, kovrčava i isprepletena šarenim vrpcama.Oklop je bio
od blještavih brončanih pločica, kruna je bila visoka i masivna, ukrašena likom
nekog nepoznatog boga i prekrivena draguljima.Oružje je visilo nadohvat ruke
na bočnoj ploči kola. Mač širokog sječiva, spremljen u pozlaćene kožne korice,
imao je držak od srebra i bjelokosti. Bila su tu i dva kožna tobolca puna strijela
na čijim je pritkama bilo šareno perje.Kasnije sam otkrio da osvajači vole jarke
boje. Kraljev luk bio je čudnog oblika koji nikad nisam vidio. Nije to bio običan
luk kao u nas Egipćana,naime, krajevi su mu bili savijeni na van.

Dok su kola hitala usporedo s našom prvom crtom, kralj se nagnuo i

zabio u tlo koplje koje je završavalo grimiznim plamencom. Ljudi oko mene
uznemireno su žamorili.

"Što radi? Koja je svrha koplja? Je li to znamen vjere, ili izazov?"

Promatrao sam mali barjačić kako se vijori, ali bio sam smeten svime što
sam vidio i nisam ni pretpostavio njegov smisao. Kola su nastavila držeći se i
dalje van domašaja i okrunjeni Azijac zabio je još jedno koplje. Zatim je
okrenuo kola i vratio se nazad. Vidio je faraona na prijestolju i stao je pred
njim. Životinje su bile oblivene znojem koji je pokrivao njihove bokove poput
rose. Oči su prijeteće kolutale, odvojene nozdrve pokazivale su ružičastu
sluzokožu. Tresle su glavom i grive su vijorile poput kose prelijepe žene na
sunčevoj svjetlosti.Hiks je prezirno pozdravio faraona Mamosa,Sina Raovog i
Božanskog Vladara Dvaju Kraljevstava. Ironično je mahnuo rukom i nasmijao
se.

Bio je to nepobitno izazov, kao da govori naš jezik. Ironični smijeh dopre
do nas i naši vojnici zarežaše od srdžbe... zvuk sličan dalekoj ljetnoj grmljavini.

Kretanje poda mnom privuče mi pažnju. Vidio sam Tanusa kako istupa korak
naprijed i podiže veliki luk Lanatu. Odapne strijelu koja poleti u širokoj putanji
k mliječnoplavom nebu. Hiks je bio izvan domašaja svakog drugog luka, ali ne i
Lanate. Strijela stigne do zenita i počne se spuštati kao sokol u poniranju
prema grudima azijskog kralja. Mnoštvo počne zadivljeno klicati zbog siline i
točnosti izbačaja. Preletjela je tristo koraka i u zadnji čas Hiks podigne
brončani štit i strijela se zarije u sredinu. Izveo je pokret s tako prezirnim
nehajem da smo svi ostali smeteni i zapanjeni.

Zatim je Hiks uzeo svoj čudni luk s rešetke. Jednom jedinom kretnjom
napeo je luk i odapeo strijelu. Ona je poletila još više od Tanusove strijele i
prešla mu je preko glave. Šušteći poput guščjeg krila padala je prema meni.
Nisam se mogao pomaknut, bila bi me probola a da je niti nisam pokušao
izbjeći. Ali, preletjela je preko moje glave i zarila se u podnožje faraonovog
prijestolja. Zabila se u cedrovo drvo i nastavila se tresti kao uvreda. Hiksovski
kralj opet se nasmijao i kola su se hitro udaljila kako bi se pridružio svojoj
vojsci.

U tom sam trenutku shvatio da smo izgubljeni. Kako smo se mogli

oduprijeti kolima i savijenim lukovima koji su lako premašivali domet
najboljeg strijelca naše vojske? Nisam bio jedini koji je predviđao najgore. Dok
su eskadroni kola započeli posljednje pokrete ravnicom i krenuli u valovima
prema nama, iz egipatskih redova začuo se jauk očajanja. Sad sam razumio
kako su snage Crvenog Pretendenta bile razbijene bez otpora, a sam
Uzurpator ubijen a da nije imao vremena ni mač isukati.

Kola su oblikovala četverorede i nastavila su napredovati. Tek u tom

trenutku um mi se razbistri i počeh se trkom spuštati niz padinu. Stigoh
uspuhan do Tanusa i viknuh mu.
"Koplja s barjačićima pokazuju slabe točke našeg rasporeda. Glavni
napadi bit će upravo na tim mjestima."

Tko zna kako, Hiks je doznao naš borbeni raspored i ustanovio

nedostatke naše formacije. Kralj je zabio barjake između naših divizija. Već u

tom trenutku pomislio sam na uhodu ili izdajicu, ali s obzirom na situaciju
odmah sam to zaboravio. Tanus je spremno reagirao na moje upozorenje i
viknuo je našim izviđačima da potrče iščupati koplja.Bilo bi mi draže da ih je
dao premjestiti tako da se juriš neprijatelja slomi o naša uporišta, ali nije bilo
vremena za to.

Prije no što su prvi izviđači uspjeli stići do kopalja i iščupati ih, prva
zahuktala kola naletjela su na njih. Neki su bili ubijeni strijelama.
Neprijateljski strijelci izvanredno su precizno ciljali.Preživjeli su pobjegli
pokušavajući stići do prividne sigurnosti naših crta. Kola su ih lako dostigla.
Vozači su uzdama upravljali životinjama finim kretnjama. Nisu gazili
žrtve,skretali su kako bi ih prešli na udaljenosti manjoj od kubita. Tek sam
tada primijetio zakrivljena sječiva koja su stršila iz glavina kotača kao očnjaci
čudovišnih krokodila. Vidio sam jednog našeg čovjeka pokošenog tim
rotirajućim sječivima, činilo se da se rasplinuo u oblaku krvi. Odsječena ruka
poletjela je zrakom, a krvavi dijelovi unakaženog trupa pali su na kamenito tlo
dok se vozilo nastavilo kretati.

Povorka kola išla je još uvijek prema prolazu u našoj prvoj crti i premda
sam čuo Kratasa kako izvikuje zapovijedi ne bi li je ojačao, već je bilo
prekasno. Kolona kola sudari se s obrambenim bedemom štitova i kopalja i
probije ga kao da je nepostojan poput riječne magle. U tren se naš raspored,
koji se odupro nasrtajima najvrsnijih sirijskih i huritskih ratnika, raspao. Konji
su kopitima gazili naše najsnažnije i najžilavije ljude. Rotirajuća sječiva sjekla
su oklope, odrubljujući glave i udove kao da se radi o vinovoj lozi. S kola su na
naše zbijene redove pljuštale strijele i laka koplja. Zatim su nahrupila kroz
probijene redove i prošla kroz njih te se iza nas raširila u lepezu bacivši se u
galopu na našu pozadinu i nastavivši nas zasipati strijelama i kopljima. Kad su
se naši okrenuli da se odupru napadu s leđa, druga kolona kola nasrnula je na
njih iz smjera ravnice.

Prvi napad razbio je našu vojsku u dva dijela i odvojio je Tanusa od

Kratasa na desnome krilu. Zatim su druga kola razbila dvije polovice naših
snaga na još manje izdvojene skupine.Nismo više bili zbijeno mnoštvo.Male
čete od pedeset ili sto ljudi borile su se očajničkom hrabrošću leđa uz leđa.
Neprijatelji su i dalje pristizali iz ravnice, leteći na krilima prašine. Lagane
dvokolice slijedila su kola na četiri kotača, čiji su bokovi bili zaštićeni ovčjim
kožama i svaka od kojih su nosila deset ljudi. Naše strijele zabijale su se u
debelu vunu ne nanoseći štetu, a naši mačevi nisu mogi doprijeti do ljudi na
kolima, koji su svisoka odapinjali strelice i rastjerivali smetene skupine naših
ratnika u raštrkane grupice preživjelih obuzetih stravom. Kad je jedan naš
kapetan okupio nekolicinu ljudi za protunapad, borna kola udaljila su se i
zaustavila van domašaja. Strašni krivi lukovi razbili su hrabre juriše i čim su
vidjeli da posustajemo, bacili su se opet na nas.

Bilo mi je bjelodano jasan trenutak u kojem je sukob prestao biti bitka i

postao pokolj. Preživjeli iz Kratasove divizije na našem desnom krilu potrošili
su sve strijele, do zadnje. Neprijatelji su prepoznali kapetane po kacigama s
perjanicama i redom su ih poubijali. Ljudi su ostali bez oružja i vođa pa su se
dali u bijeg. Odbacili su preostalo oružje i potrčali prema rijeci. Ali nije bilo
moguće uteći Hiksima i njihovim kolima. Ljudi u bijegu naletjeli su na
Tanusovu diviziju u podnožju brežuljka i svojim smušenim kretanjem
izazvanim panikom omeli su i spriječili i ono malo otpora što je Tanus još
uspijevao pružati. Strah je bio zarazan, ljudi u središtu rasporeda poklekli su i
pokušali pobjeći, ali neprijateljska kola su ih opkolila kao što vukovi opkole
stado.

U svom tom krvavom neredu i metežu sloma, samo su Plavi čvrsto držali
svoj položaj oko Tanusa i stijega Krokodila. Bili su mali otok u bujici razaranja,
ni kola ih nisu uspijevala razbiti jer je svojim genijalnim instinktom Tanus
okupio svoje vjerne ratnike i rasporedio ih u stijenju i usjecima u koje
neprijatelji nisu mogli ući. Plavi su napravili bedem oko faraonova prijestolja.

Ostao sam uz vladara i stoga sam bio u središtu tog kruga junaka. Jedva
sam se držao na nogama jer su se svuda uokolo ljudi borili, ovisno o tijeku
bitke kretali se naprijed i nazad kao alge na stijeni o koju se lome valovi.
Ugledao sam kako si Kratas boreći se krči put da bi nam se pridružio. Kaciga s
perjanicom privlačila je strijele Hiksa koje su letjele oko njegove glave u
gustom roju kao skakavci. Ipak se uspio izvući neozlijeđen i naš obrambeni
krug otvori se pred njim. Ugleda me i nasmija se.

"Tako mi zadimljenog Sethova govna, Taita, ovo je zabavnije nego

graditi palače za kraljeviće, zar ne?"

Kratas nikad nije imao profinjeni duh, a ja sam ionako bio odveć zauzet
najstojanjem da se održim na nogama da bih mu se udostojio odgovoriti. Sreo
se s Tanusom pored prijestolja i nasmijao se kao idiot.

"Ne bih volio da sam propustio ovu priliku ni za sve kraljevsko blago.
Hoću jedne saonice Hiksa."

Kratas nije bio ni tehnički obrazovan, još uvijek je mislio da su kola neka
vrsta saonica. Njegova mašta nije išla dalje od toga. Tanus si je dodirnuo
kacigu mačem u znak pozdrava. Iako mu je glas bio bezbrižan, njegov je izraz
lica bio tmuran, bio je vojskovođa koji je upravo izgubio bitku, vojsku i
carstvo.

"Za danas je naš posao ovdje gotov", reče Kratasu. "Da vidimo znaju li
čudovišta Hiksa plivati kao što znaju trčati. Vratimo se do rijeke!"

Rame uz rame prokrčili su si put kroz redove vojnika u smjeru

prijestolja. Mogao sam pogledom preletjeti iznad njihovih glava s onu stranu
vanjske obodnice našeg obrambenog kruga, po ravnici gdje je naša razbijena
vojska bježala prema Nilu gonjena eskadronom kola. Vidio sam pozlaćena kola
kralja Hiksa kako se izdvajaju iz rasporeda i vraćaju se prema nama gazeći
naše ljude i koseći ih sječivima pričvršćenim za kotače. Prije no što je stigao do
stijenja koje nas je štitilo, kočijaš je naglo zaustavio životinje. Održavajući
ravnotežu na podiju, Hiks je napeo krivi luk i naciljao u mene. Ili mi se barem
tako pričinilo. Ali već u trenutku kad sam se sagnuo, shvatio sam da nisam ja
cilj.

Strijela je prošla iznad moje glave i ja sam se okrenuo da bih ispratio

njen let. Pogodila je faraona i zarila mu se u grudi polovicom svoje dužine.
Faraon ispusti mukli krik i zanjiše se na prijestolju. Nije krvario jer je pritka
strijele začepila ranu, ali crvena i zelena pera virila su iz nje. Kliznuo je na
bok
i prema naprijed, a ja raširih ruke da ga pridržim. Težina me sruši na koljena.
Nisam vidio kola kralja Hiksa kako se udaljavaju, ali začuo sam njegov
podrugljiv smijeh dok je jurio u ravnicu kako bi nastavio rukovoditi pokoljem.
Tanus se nagne prema meni, dok sam ja pridržavao faraona.

"Je li teško ranjen?", upita. Umalo prevalih odgovor preko usana…Nema

mu spasa… Ulazni kut i dubina rane dopuštali su mi da predvidim samo jedan
mogući ishod. Ali na vrijeme sam se sudržao i tiho izgovorio predviđanje. Znao
sam da bi naši ljudi klonuli duhom kad bi faraon poginuo. Zato sam odgovorio.
"Teško. Ali odnesemo li ga na kraljevski brod, mogao bi se izvući."

"Donesite mi štit!", rikne Tanus. Brižljivo smo položili faraona na njega.

Nije krvario, ali znao sam da je njegov grudni koš pun kao mješina vina.
Dodirivao sam ga kako bih našao vrh strijele, ali nije izišla na leđima. Ostala je
unutar prsnog koša. Slomio sam pritku koja je virila i pokrio sam kralja
lanenim šalom.

"Taita", promrmlja. "Hoću li vidjeti opet svoga sina?"

"Da, Veliki Egipte, obećavam ti."

"I moja će se dinastija održati?"

"Kako su pretkazali Ammon-Raovi labirinti."

"Hoću deset snažnih ljudi!", viknu Tanus. Oni pritrčaše do

improviziranih nosila i podigoše ih.

"Oblikujte kornjaču! K meni, Plavi!" Štit do štita, Plavi su izgradili bedem

oko faraona. Tanus otrči do stijega Krokodila koji se vijorio usred nas i iščupa
ga s motke. Omota barjak oko pasa i sveže ga.

"Ako Hiksi hoće ovu krpu, morat će je doći uzeti", viknu. Ljudi zaklicaše
na taj njegov drski izazov.

"Idemo, svi zajedno! Vraćamo se na brodove! Hitro!" U trenutku kad

smo napustli sigurnost male čistine medu stijenama, kola nasrnuše na nas.

"Ne ciljajte u ljude!" Tanus je našao rješenje, "Ubijte životinje!"

Dok su se prva kola približavala, Tanus napne Lanatu. Njegovi strijelci

učiniše isto. Polovica strijela promašila je cilj jer smo trčali po izrovanom tlu i

strijelci su bili zadihani. Neke strijele pogodile su nadgrađe prvih kola i

slomile su se ili žarile u drvo,druge su se odbile od brončanih ploča koje su
štitile grudi životinja. Samo je jedna strijela pogodila cilj. Izletjela je iz
velikog
Lanate s vjetrom u perima i pogodila je životinju u glavu, ona se stropoštala
zaplevši uzde i povukavši sa sobom parnjaka u oblaku prašine podignutom od
topota kopita. Dva čovjeka odletješe, kola se prevrnuše, a druga vozila

skrenuše kako bi ih izbjegla. Iz naših redova začu se likovanje i mi ubrzasmo

korak. Bio je to prvi uspjeh tog užasnog dana i ulio je hrabrost maloj četi
Plavih.

"K meni, Plavi!", rikne Tanus. I onda, nevjerojatno, započne pjesmu.

Ljudi koji su stajali oko njega zapjevaše refren himne pukovnije. Glasovi su im
bili neusklađeni i iskrivljeni od žeđi i napora, ali bila je to pjesma koja je
sokolila srce i grijala krv. Zabacih glavu unazad i zapjevah s njima. Moj se glas
digne k nebu, jasan i nježan. Bistar.

"Neka te Horus blagoslovi, mali moj kanarinče", nasmija se Tanus i

nastavismo trčati prema rijeci.

Kola su kružila oko nas, prvi put njihovi manevri pokazivali su određeni
oprez. Vidjeli su što se dogodilo njihovim suborcima. Zatim troja kola stanu
pred našu kornjaču i nasrnu na nju u kosoj formaciji.

"Ciljajte u glave životinja!", viknu Tanus i pruži primjer strijelom koja

sruši na koljena još jednu životinju.

Kola se prevrnuše i smrskaše o kamenito tlo. Druga dva vozila skrenuše.

Dok je naša formacija prolazila pokraj smrskanih kola, neki naši ljudi potrčali
su da probodu sapete životinje. Već su ćutili za njih mržnju i gotovo
praznovjerni strah, koji se iskazivao u njihovoj osvetničkoj okrutnosti. Ubili su
i dvoje ljudi, ali ne s jednakom mržnjom. Sad kad su dvoja njihova kola bila
uništena, činilo se da Hiksi oklijevaju opet napasti našu formaciju.

Približavali smo se žurno blatnim poljima i kanalima za navodnjavanje

duž obale Nila. Mislim da sam u tom trenutku bio jedini koji je shvatio da nas
neprijateljska vozila ne mogu slijediti u močvaru. Premda sam trčao s boka
kraljevim nosilima, uspijevao sam kroz rupe u našim redovima razaznati
posljednji čin bitke koja se odvijala svuda uokolo. Naša je postrojba bila jedina
skupina preživjelih koja je još pokazivala kakvu takvu koheziju.Ostatak
egipatske vojske bio je neorganizirana i prestravljena gomila koja je bježala
ravnicom. Gotovo su svi odbacili oružje. Kad bi se kola približila, bacili bi se na

koljena i podizali ruke u znak preklinjanja, ali Hiksi nisu imali milosti. Nisu
uzalud trošili ni strijele, nasrtali su i komadali ih kotačima sa sječivima ili su
se
naginjali iz kola i boli kopljima ili im razbijali lubanje drvenim buzdovanima.
Vukli bi za sobom žrtvu nabodenu na koplje dok se vrh ne bi izvukao, tek bi
tada pustili leš u prašini.

Nikad nisam vidio sličan pokolj.Nisam nikad pročitao ništa slično u

ljetopisima o drevnim bitkama. Hiksi su pobili tisuće, dapače desetine tisuća
naših. Ravnica kod Abnuba bila je nalik polju dure nakon prolaska žetelaca i
njihovih srpova. Naši mrtvi bili su nabacani na hrpe. Tisuću je godina naša
vojska bila nepobjediva, naši mačevi pobjeđivali su po cijelome svijetu.Na
bojištu kod Abnuba završila je jedna epoha.

Usred tog pokolja Plavi su pjevali i ja sam pjevao s njima, iako su me oči
pekle od suza srama. Prvi kanal bio je već blizu kad nas je još jedna formacija
kola zaobišla s boka i nasrnula na nas u troredu. Naše strijele počele su

pljuštati po njoj, ali formacija je i dalje napredovala dok su životinje dahtale, a

vozači ih glasno bodrili. Vidio sam Tanusa kako dvaput napinje luk, ali njegove
strijele bile su skrenute ili nisu pogodile cilj zbog kretanja i poskakivanja kola.

Formacija je naletjela na nas i probila kornjaču od štitova. Dva čovjeka koji su

nosili nosila bila su raskomadana sječivima pričvršćemnim za kotače i kralj je
pao na tlo. Bacio sam se na koljena i pokrio ga svojim tijelom da ga zaštitim od
kopalja Hiksa, ali kola nisu usporila, nisu htjeli da ih opkolimo. Produžila su
prije no što su naši uspjeli upotrijebiti mačeve. Zatim su se okrenula, zbila se u
red i ponovno krenula u napad. Tanus me podignuo na noge.

"Ako se daš ubiti, tko će ostati da napiše junačku odu u naše ime?",
pokudi me, a zatim vičući pozva druge ljude.

Podigli su kraljeva nosila i nastavili trkom prema najbližem kanalu. Čuo

sam škripu kotača kola koja su išla prema nama,ali nisam se okrenuo. U
normalnim okolnostima dobar sam trkač, ali ovaj put pobjegao sam kraljevim
nosačima kao da su prikovani za tlo. Pokušao sam preskočiti jarak, ali bio je
preširok za preskok pa sam prizemljio u crno blato. Kola koja su me slijedila
udariše u nasip. Jedan se kotač razbio, vozilo je odletjelo u kanal i zamalo me
nije prignječilo. Uspio sam se izmaknuti u zadnji čas. Plavi su hitro dokrajčili
ljude i životinje zarobljene u blatu, a ja sam iskoristio taj trenutak da se vratim

do kola. Kotač u zraku još se okretao. Dodirnuo sam ga i pustio da se i dalje

kreće pod mojim prstima. Zadržao sam se tek koliko je bilo potrebno da triput
duboko udahnem, ali naučio sam konstrukciju kotača i sve što su Hiksi znali o
njem te dobio prve ideje o poboljšanjima koje sam mogao uvesti.

"Tako mi melodičnih Sethovih prdaca, Taita! Svi ćemo zbog tebe izginuti
počneš li sada maštati!", doviknuo mi je Kratas.

Trgnuh se i zgrabih jedan od krivih lukova s rešetke u kolima i jednu

strijelu iz tobolca,htio sam ih u miru proučiti. Zatim sam pregazio jarak držeći
ih u rukama, dok se eskadron kola bučno povlačio i jurio usporedo s kanalom.
Hiksi su nas gađali strijelama. Ljudi koji su nosili kralja bili su sto koraka
ispred mene i ja sam bio zadnji u skupini. Iza mene neprijatelji su urlali od
bijesa što ne mogu krenuti u potjeru za nama i zasipali su nas rojevima
strijela. Jedna me pogodila u rame, ali vršak se nije zario, već se odbila
ostavljajući mi samo tamnu modricu koju sam tek mnogo kasnije uočio.
Premda sam se predugo zadržao, dostigao sam ljude s nosilima prije no što
smo stigli na obalu Nila.

Obala rijeke bila je puna ljudi koji su preživjeli bitku. Gotovo svi bili su
nenaoružani i tek rijetki nisu bili ranjeni. Bili su potaknuti jednom jedinom
željom, vratiti se što prije na brodove koji su ih dovezli iz Tebe. Tanus me
pozvao dok su se ljudi s nosilima približavali.

"Povjeravam ti faraona, Taita. Odnesi ga na kraljevski brod i učini sve

što je moguće da ga spasiš."

"Kad ćeš ti doći?", upitah.

"Dužnost mi je ostati ovdje sa svojim ljudima. Moram ih spasiti što je

više moguće i ukrcati ih na brodove." Okrenu mi leđa i udalji se, počinjući
birati kapetane i zapovjednike u toj poraženoj hordi i izvikujući zapovijedi.

Vratio sam se do kralja i kleknuo uz njega. Još je bio živ. Hitro sam ga
pregledao i uočio da je na rubi svijesti. Koža je bila hladna i ljigava kao u
gmaza, disanje se jedva čulo. Oko pritke strijele bio je samo tanki mlaz krvi, ali
kad sam prislonio uho na grudi čuo sam kako mu krv grgolji u plućima. Tanki
crveni potočić tekao je iz usta niz bradu. Znao sam da, želim li ga pokušati
spasiti, moram odmah djelovati. Viknuo sam kako bih pozvao čamac koji ga je
trebao prebaciti na kraljevski brod. Nosači su ga ukrcali na plovilo, sjeo sam
pored njega i krenuli srao prema velikom kraljevskom brodu usidrenom
nasred rijeke.

Kraljeva pratnja dotrčala je pogledati nas. Bile su tu mnoge kraljevske

gospe te svi dvorjani i svećenici koji nisu sudjelovali u bitci. Kad smo se
približili, prepoznao sam medu njima svoju gospodaricu. Bila je blijeda i
zabrinuto je držala sinčića za ruku. Kad su putnici na brodu vidjeli kralja
ispruženog na nosilima, lica umrljana krvlju, počeli su kričati od straha i
tjeskobe. Žene su jecale, a muškarci zavijali kao očajni psi.

Moja gospoarica bila je najbliža od svih žena kad je kralj podignut na

brod i nosila položena na palubu. Bila je glavna kraljica i imala je dužnost da
mu prva pruži pomoć. Druge su je pustile da prođe.Kleknula je i obrisala lice
od krvi i blata. Kralj ju je prepoznao, jer je prošaptao njezino ime i pitao za
sina. Lostris mu je približila kraljevića.S blagim smiješkom na usnama vladar
je pokušao podignuti ruku kako bi ga pomilovao, ali snage su ga izdale i ruka
je pala uz bok.

Naredio sam posadi da odnese faraona u njegove odaje. Moja

gospodarica stala mi je uz bok i sa strepnjom prošaptala.

"Gdje je Tanus? Je li se spasio? Oh, Taita, reci mi da ga neprijatelji nisu

ubili!"

"Spasio se. Ništa mu ne može nauditi. Otkrio sam ti viziju Labirinta. Sve
je bilo predviđeno. Ali sad moram poći kralju i trebat ću tvoju pomoć. Ostavi
Memnona s guvernantama i pođi sa mnom."

Još sam bio oblijepljen blatom, a bio je i faraon koji je poput mene pao u
kanal. Zamolio sam kraljicu Lostris i druge dvije dvorske gospe da ga svuku,
operu i polože na čistu lanenu plahtu, dok sam se ja vratio na palubu kako bih
se oprao vodom iz rijeke, koju su mornari zagrabili vjedrima. Nikad ne
operiram u prljavštini jer sam otkrio da iz nekog nepoznatog razloga to loše
utječe na pacijenta i pogoduje nakupinama bolesnih tjelesnih sokova.

U međuvremenu sam promatrao istočnu obalu gdje je naša vojska bila

nagomilana iza zaštite koju su pružali kanali i močvara. Ta je svjetina nekoć
bila moćna vojska i osjećao sam kako se gušim od srama i straha. Onda sam
ugledao Tanusa kako hoda između njih, na njegov prolazak ljudi su ustajali iz
blata i opet zadobivali kakav takav privid vojničke stege. U jednom trenutku

vjetar mi je čak donio zvuk klicanja, premda pomalo umorna. Da je neprijatelj

poslao pješaštvo preko močvare, pokolj i slom bili bi potpun i niti jedan naš ne
bi bio preživio, jer čak i Tanus bi u najboljem slučaju mogao pružiti tek slabi
otpor.Ipak,koliko sam god zabrinuto piljio na istok,nisam vidio ni traga
poređanim štitovima pješaka ili bljeskove vršaka kopalja.Iz ravnice podno
Abnuba prijetio je još uvijek užasan oblak prašine, stoga su vjerojatno kola još
bila na djelu.Ali, budući da neprijateljsko pješaštvo nije nasrtalo na njega,
Tanus je mogao izvući neku skromnu korist iz tog stravičnog dana. Bila je to
lekcija koju sam upamtio i koja nam je u budućnosti bila od koristi. Kola mogu
dobiti bitke, ali samo pješaštvo može potvrditi pobjedu.

Sukob na obali rijeke bio je u Tanusovim rukama, dok sam ja morao biti
drugu bitku, sa smrću, u kabini kraljevskog broda.

"Nismo izgubili svaku nadu", promrmljah svojoj gospodarici kad sam se

vratio uz kraljevo uzglavlje. "Tanus okuplja postrojbe i ako na svijetu postoji
netko sposoban da spasi Egipat od Hiksa, to je on."
Okrenuh se prema kralju i na neko vrijeme zaboravih sve osim svog
pacijenta. Kako mi se često događa, tihim sam, ali ipak čujnim glasom mrmljao
svoje misli dok sam pregledavao ranu. Prošlo je bilo manje od sata otkad je
strijela pogodila cilj, a meso oko slomljene pritke bilo je naduto i ljubičasto.

"Nužno je izvaditi strijelu. Ako vrh pustim gdje jest, kralj će umrijeti
prije sutrašnje zore." Vjerovao sam da me faraon ne čuje, ali dok sam govorio,
otvorio je oči i pogledao me.

"Ima li ikakve šanse da preživim?", upita. "

Uvijek ima šanse", odgovorih s lažnom neusiljenošću. Osjetio sam to u

svome glasu, a osjetio je i kralj.

"Hvala, Taita. Znam da ćeš napraviti sve što je moguće i već odsad
oslobađam te svake odgovornosti ne uspiješ li."

To je bilo jako velikodušno od njega budući da su mnogi liječnici prije

mene bili ugušeni jer nisu uspjeli spasiti život vladaru.

"Vrh strijele duboko se zario. Jako će boljeti, ali dat ću ti prah crvenog
šepena, cvijeta sna, koji će ublažiti bol."

"Gdje je moja glavna supruga, kraljica Lostris?", upita kralj. Moja

gospodarica spremno odgovori.

"Ovdje sam, gospodaru moj." Pisari i ministri nagurali su se u zagušljivu

kabinu i čekali u tišini. Faraon je pružio ruku mojoj gospodarici.

"Uzmi me za ruku i slušaj", zapovijedi. Lostris pade na koljena i posluša.

Kralj nastavi šaptom.

"Ako umrem, kraljica Lostris bit će namjesnica za mog sina. Imao sam je
prilike upoznati i znam da je obdarena velikom snagom duha i zdravim
razumom. Da nije, ne bih joj povjerio tu zadaću."

"Zahvaljujem ti na povjerenju,Veliki Egipte", promrmlja kraljica. Faraon

se obrati izravno njoj, iako su svi nazočni mogli čuti njegove riječi.

"Okruži se mudrim i poštenim ljudima, nauči mog sina svim kraljevskim

vrlinama o kojima smo raspravljali. Znaš što mislim o tome."

"Na tvoju zapovijed, veličanstvo."

"Kad naraste dovoljno da preuzme korbač i kukasto žezlo, nemoj ga

pokušati spriječiti u tome. Moj je potomak, nastavljač moje dinastije."

"Učinit ću sa zadovoljstvom što zapovijedaš, jer nije samo sin svoga oca,
već je i moj sin."

"Dok budeš vladala, čini to mudro i brini se za moj narod. Mnogi će ti

pokušati oteti vladarsko znamenje, ne samo novi i okrutni neprijatelji, Hiksi,
već i drugi, koji su blizu tvoga prijestolja. Morat ćeš se suprotstaviti svima. Za
mog sina očuvaj nedirnutu dvostruku krunu."

"Kako ti želiš, božanski faraone."

"Još ti jednu misiju povjeravam. Moja grobnica i moj hram nedovršeni
su i sad su ugroženi, kao cijelo moje kraljevstvo, strahovitim porazom koji smo
danas pretrpjeli. Ako ih moji generali ne uspiju zaustaviti, Hiksi će stići do
Tebe."

"Molimo bogove da se to nikad ne dogodi", promrmlja moja

gospodarica.

"Nalažem ti da se pobrineš da budem balzamiran i pokopan sa svim

svojim blagom, po najstrožem protokolu utvrđenom u Knjizi mrtvih."

Moja je gospodarica šutjela. Mislim da je shvatila težinu zadaće koju joj

je povjerio faraon. Zadrhtavši, on joj snažno stisne ruku.

"Obećaj mi svojim životom i nadom u besmrtnost.Prisegni pred mojim

ministrima i kraljevskom pratnjom.Prisegni u ime Hapi,tvoje boginje
zaštitnice, i u ime svetoga trojstva, Horusa, Izide i Ozirisa."

Kraljica me pogledala molećivim izrazom lica u oči. Znao sam, obeća li,
održat će riječ po svaku cijenu. U tome je bila slična svome ljubavniku,ona i
Tanus bili su vezani istim kodeksom časti. I znao sam da će svi u njezinoj
blizini morati platiti istu cijenu.Prisega kralju mogla je jednoga dana pasti na
pleća svih, uključujući kraljevića Memnona i roba Taitu. A ipak, Lostris nikako
nije mogla odbiti zahtjev kralja na samrti. Uputih joj jedva vidljivi mig. Kasnije
bih bio proučio potankosti prisege i kao pisar zakona uspio je približiti
razboritom tumačenju.

"Prisežem na Hapi i sve bogove", reče kraljica Lostris tihim, ali

razgovjetnim glasom. Sljedećih godina bila bi stoput poželeljela da to nikad
nije učinila. Kralj je zadovoljno uzdahnuo i pustio joj ruku.

"Onda sam spreman, Taita, za sudbinu koju su bogovi odlučili. Daj mi

samo vremena da poljubim svog sina posljednji put."

Dok su mu donosili našeg lijepog kraljevića, dao sam bez pretjeranih

ceremonija isprazniti kabinu od gomile plemića. Tada sam pripremio napitak
od crvenog šepena, veoma jak jer sam znao da bi bol mogla osujetiti moje
napore i ubiti pacijenta brzinom pogrešnog reza skalpelom.

Kad je kralj završio piti, pričekao sam da mu se zjenice suze i da se kapci

spuste. Potom zapovijedih guvernantama da odvedu kraljevića. Nakon polaska
iz Tebe bio sam predvidio da ću morati liječiti rane od strijela i stoga sam
ponio svoje žlice.To su bili instrumenti koje sam ja izumio premda su u
Memfisu i Gazi postojala dva šarlatana koji su se hvalisali da je to njihov izum.
Blagoslovio sam žlice na plamenu svjetiljke i onda oprao ruke u vrućem vinu.

"Ne vjerujem da je uputno koristiti žlicu kad se vrh strijele zario tako
duboko i tako blizu srca", reče moja gospodarica dok je pomagala u
pripremama. Ponekad je govorila kao da je učenica nadišla učitelja.

"Ostavim li strijelu gdje jest, izazvat će nekrozu. Ubio bih kralja kao da
sam mu odrubio glavu. Ovo je jedina mogućnost da ga spasim." Na trenutak
smo se pogledali u oči i razgovarali a da nismo trebali izgovarati riječi. Ovo je
bila vizija Ammon-Raovih labirinta. Jesmo li htjeli izbjeći milostive posljedice
koje je trebala imati po nas?
"Moj je suprug. Faraon je." Kraljica me uhvati za ruku kako bi naglasila
svoje riječi. "Spasi ga, Taita. Spasi ga ako možeš."

"Znaš da ću pokušati", odgovorih. "Trebaš li moju pomoć?" U prošlosti

mi je često pomagala. Kimnuh i nagnuh se nad kralja.

Postojala su tri načina kako sam mogao pokušati izvaditi strijelu. Prvi je
bio iščupati je. Čuo sam za jednog kirurga iz Damaska koji savije gipku granu i
pričvrsti je za pritku. Kad otpusti granu ona tržne i svom svojom snagom
iščupa strijelu iz živa mesa.Nisam nikad probao takav postupak jer sam
uvjeren da rijetko tko uspije preživjeti. Drugi način je guranje strijele naprijed
dok kukasti vrh ne iziđe s druge strane. Da bi postupak bio uspješan, nužno je
udarati batičem kao što se čini s čavlom zabijenim u dasku. Zatim se otpili vrh
i izvuče pritka. Brutalan je to postupak gotovo kao i prvi.

Moj način podrazumijeva uporabu Taitine žlice, dao sam joj ime u svoj
svojoj skromnosti jer su tuđa prisizanja neutemeljena i potomstvo mora biti
obaviješteno o mome geniju.

Prvo sam proučio strijelu Hiksa koju sam s lukom bio uzeo iz prevrnutih
kola. Začudio sam se vidjevši da vrh nije brončan, već od obrađena kremena.
Svakako, kremen je manje skup i lakše ga je naći u velikim količinama, ali

rijetko sam kad sreo vojskovođu koji je pokušavao štediti kad se spremao
zauzeti neko kraljevstvo. Vrh od kremena rječito je pokazivao da Hiksi
raspolažu ograničenim resursima i ukazivao na razlog njihovog napada na
Egipat. Ratovi se vode radi osvajanja zemlje ili bogatstva, a imao sam dojam da
Hiksima manjka i jedno i drugo.

Morao sam se nadati da je vrh strijele zarivene u faraonove grudi istoga

oblika i iste vrste. Usporedih dvije moje žlice s komadićem oštra kamena, žlice
su bile različitih veličina i odabrao sam par njih koje su mogle zatvoriti u sebe
vrh i pokriti glatkim metalom oštre kuke. U međuvremenu droga je napravila
svoje i faraon je ležao bez svijesti na plahtama od bijelog lana. Slomljena
pritka virila je za dužinu moga kažiprsta iz naborane kože pokrivene bijelim
dlakama.Prislonio sam još jednom uho na grudi i čuo sam kako mu šumi i
grgolji u plućima. Kad sam bio siguran da je još živ, namazao sam odabrane
žlice ovčjom masti kako bih olakšao prodiranje u ranu. Držao sam ih nadohvat
ruke i uzeo jedan od najoštrijih skalpela.

Dao sam znak četirima snažnim vojnicima koje je kraljica Lostris

pozvala dok sam završavao pripreme.Zgrabili su faraona za zapešća i
gležnjeve i držali ga nepomičnog. Kraljica je sjela pored kraljeve glave i
ugurala mu kroz usne sve do grla drvenu cijev koja je bila dio liječničke
opreme i koja je služila da drži otvorenim i prohodnim dušnik i da spriječi da
se pacijent ne ugrize za jezik ili da ga ne proguta, odnosno da ne stisne zube i
polomi ih pod utjecajem bola. "Prvo ću morati proširiti ranu oko pritke kako
bih stigao do vrha strijele", promrmljah i pritisnuh skalpel duž linije pritke.

Faraon se zgrči, ali četvorica su ga čvrsto držala. Radio sam brzo jer sam
otkrio da je brzina presudna u takvim operacijama ako se želi da pacijent
preživi. Zasjekao sam s obje strane pritke jer bi elastična i otporna koža bila
prepriječila pristup žlicama i morao sam izbjeći da se to dogodi. Odložio sam
skalpel i uzeo namazane žlice. Iskoristio sam pritku kao vodilju i ugurao sam
ih u ranu sve dok nisu ostali vani samo dugi dršci.

Faraon se uvijao u stisku one četvorice. Znoj mu je lio iz svake pore i

tekao niz obrijanu glavu pokrivenu tek kratkim dlakama sijede kose. Krici su
izlazili kroz cijev koju je imao u ustima i odjekivali cijelim brodom. Bio sam
naučio ne obazirati se na patnju pacijenata, stoga sam ugurao žlice još dublje u
ranu dok nisam osjetio da dodiruju kremeni vrh. Bio je to najosjetljiviji dio
zahvata. Upotrijebio sam drške kao pincete, razmaknuo sam žlice i skliznuo
njima preko vrha strijele. Kad sam čuo da su se opet sklopile, ponadao sam se
da su potpuno pokrile kremen i kuke. Stisnuh oprezno drške i trščanu pritku i
povukoh unazad. Da su kuke još bile slobodne, odmah bi se bile zabile u meso i
pružile otpor.

Obuze me poriv da uzviknem od olakšanja kad sam osjetio da strijela

počinje popuštati, no otpor tkiva bio je znatan oa sam morao uporabiti svu
svoju snagu. Faraon je strahovito patio dok je masa trske, kremena i metala
bila vučena kroz njegov grudni koš. Crveni šepen prestao je djelovati i bol je
bila grozna. Znao sam da uzrokujem stravične ozljede i osjećao sam kako se

tkivo kida. Znoj mi je curio u oči i gotovo me oslijepio, ali nisam prestao vući
sve dok mi strijela zamrljana krvlju nije ostala u rukama.

Ustuknuh teturajući i udarih u zid. Na trenutak sam ostao naslonjen na

nj, potpuno iscrpljen. Nekoliko časaka gledao sam tamnu poluzgrušanu krv
kako teče iz rane, zatim se trgnuh i odoh je zatvoriti. Namazao sam ranu
mirtom i kristalnim medom, zatim sam je čvrsto previo zavojem od iskuhanog
lana. Dok sam radio, izgovarao sam čari koje se koriste kad se previjaju
rane…Ja te vezujem, Sethov stvore, zatvaram ti usta. Ustukni preda mnom,
crvena plimo, povuci se preda mnom, crveni cvijete smrti,ja sam te prognao,
crveni Sethov psu… Bilo je to bajanje za krvarenja izazvana mačem ili
strijelom. Postoje posebni stihovi za svaku vrstu rana i ozljeda, od opeklina do
ugriza i ogrebotina lava.Liječnik ih sve mora naučiti da bi obavljao svoju
profesiju. Nikad nisam shvatio na koji način djeluje bajanje, ipak držim da je
obaveza spram pacijenata koristiti sva raspoloživa sredstva kako bi ih se
izliječilo. Činilo se da nakon previjanja faraon mnogo manje pati. Zaspao je,
povjerio sam ga brizi njegovih žena i otišao na palubu.

Osjećao sam potrebu za svježim riječnim zrakom kako bih se okrijepio,

jer me operacija iscrpila gotovo koliko je iscrpila vladara. Već je bila večer i
sunce je umorno zalazilo za golim zapadnim brdima i bacalo posljednje crvene
odsjaje na bojište. Nije došlo do pješačkog napada Hiksa i Tanus je još
premještao ostatke razbijene vojske s obale rijeke na brodove. Gledao sam
čamce pune iscrpljenih i ranjenih ljudi kako prolaze ispred nas i osjećao sam
duboku sućut za njih i sav naš narod. Ovo je bio najzlosretniji dan u našoj
povijesti. Tada sam vidio da se oblak prašine koji su podizala kola Hiksa
počinje kretati prema jugu i Tebi. Zalazak je oblaku davao boju krvi.
Protumačio sam to kao pretkazanje i moja sućut pretvori se u strah.

Bio je već mrak kad se Tanus ukrcao na kraljevski brod. Pod svjetlom
baklji bio je nalik lesu. Bio je blijed od umora i pokrivem prašinom. Njegov
plašt bio je umrljan zgrušanom krvi i blatom, a oko očiju imao je crne
kolobare. Čim me ugleda, upita za faraona.

"Izvadio sam strijelu", rekoh mu. "Ali rana je duboka i blizu srca. Slab je,
ipak, ako preživi tri dana, moći ću ga spasiti."

"A tvoja gospodarica i sinčić?" To mi je pitanje postavljao svaki put kad

bismo se sreli.

"Kraljica Lostris umorna je, jer mi je pomogla pri zahvatu. Sad je s

kraljem. Kraljević je mio kao uvijek i spava s guvernantama." Vidio sam da
Tanus tetura i shvatio sam da je na izmaku snaga.

"Moraš se odmoriti...",rekoh, ali se Tanus prene.

"Donesite svjetiljku", zapovijedi. "Taita, odi po kistove, tintu i papiruse.

Moram poslati upozorenje Nembetu da ne bi kao ja upao Hiksima u stupicu."
Ostali smo na palubi polovicu noći, a ovo je poruka koju mi je izdiktirao za
Nembeta.

“Pozdrav tebi, plemeniti Nembete, Veliki Lave Egipta, zapovjedniče

Raovih divizija faraonove vojske.Da poživiš vječno.Znaj da smo se sukobili s
neprijateljima Hiksima u ravnici kod Abnuba. Hiksi su moćni, okrutni i strašni
neprijatelji, a posjeduju čudna brza kola kojima se ne možemo oduprijeti. Znaj
povrh toga da smo pretrpjeli poraz i da je naša vojska uništena. Nismo više u
stanju suprotstaviti se Hiksima. Znaj da je faraon teško ranjen i život mu visi o
niti. Preklinjem te da se ne sukobiš s Hiksima na otvorenu polju jer njihova su
kola brza poput vjetra. Sklonite se stoga iza zidina ili pričekajte na brodovima
kako biste ih mogli natjerati u bijeg. Hiksi nemaju brodova i samo zahvaljujući
našim brodovima moći ćemo ih nadjačati. Zaklinjem te da pričekaš naš
dolazak prije no što svoje snage povedeš u bitku. Prizivam na te zaštitu
Horusa i svih bogova.Tako zbori plemeniti Tanus Harrab,zapovjednik
Ptahovih divizija faraonove vojske.”

Napravio sam četiri kopije poruke i kako bih koju dovršio, Tanus bi
poslao glasnika da je odnese Nembetu, Velikom Lavu Egipta, koji je s juga
dovodio pojačanje. Tanus je poslao uzvodno dva brza broda, svaki s jednom
kopijom poruke, zatim je svoje najbolje trkače iskrcao na zapadnu obalu,
nasuprot onoj duž koje je napredovala vojska Hiksa, i poslao ih u potragu za
Nembetom.

"Jedan od tvojih svitaka sigurno će stići u njegove ruke. Do sutra ujutro

ne možeš učiniti ništa drugo", rekoh mu. "Sada moraš spavati,ako posustaneš,
sav Egipat past će s tobom."

Nije se htio povući u kabinu. Sklupčao sa na palubi poput psa da bi bio

spreman u slučaju nužde. Ali ja sam otišao u potpalublje kako bih bio uz kralja
i tješio svoju gospodaricu. Vratio sam se na palubu prije zore i čuo Tanusa
kako zapovijeda da se flota spali. Nije me spadalo raspravljati odluku, ali je
vidio da ga zbunjeno gledam.Kad su se glasnici udaljili, grubo mi reče:

"Upravo sam dobio izvješća zapovjednika mojih postrojbi. Od trideset

tisuća ljudi koji su jučer stajali u ravnici kod Abnuba da bi se suočili s kolima
Hiksa preostalo je tek sedam tisuća. Pet tisuća je ranjeno i mnogi od njih će
umrijeti. Rijetko tko od neozlijeđenih je mornar. Ostaju mi tek ljudi neophodni
da osposobim pola flote, moram napustiti ostatak brodova, ali ne mogu
dopustiti da padnu u ruke Hiksima."

Uporabili su naramke trske da podmetnu požar i naši su brodovi

izgorjeli. Premda nismo bili pomorci, bio je to grozan i tužan prizor za mene i
moju gospodaricu. Za Tanusa bilo je još i gore. Bio je sam na pramcu
kraljevskg broda, s očajem i morom ispisanima na licu, dok je gledao kako
gore njegovi brodovi, koji su za njega bili prekrasna živa stvorenja.

Pred očima cijelog dvora moja gospodarica nije mogla stajati uz njega
kako je željela.Uze me za ruku i zaplakasmo zbog Tanusa i zbog cijelog Egipta,
dok su pred nama brodovi nestajali poput baklji. Stupovi zaglušna ognja bili su
zavijeni u crni dim,njihova crvenkasta svjetlost nadmetala se s praskozorjem.
Napokon Tanus zapovijedi stotini preostalih brodova da dignu sidro. Naša
mala flota, puna mrtvih i umirućih, uputi se na jug. Iza nas se dim pogrebne

lomače naše flote penjao u jutarnje nebo, dok se pred nama oblak žute
prašine, još viši i širi, prostirao duž istočne obale Nila prema nezaštićenoj Tebi
i svem njezinom blagu.

Činilo sa da su bogovi okrenuli leđa Egiptu i da su nas potpuno napustili

jer je vjetar,koji obično u tom dijelu godine snažno puše sa sjevera,potpuno
utihnuo te obnovljenom snagom opet zapuhao s juga. Bili smo prisiljeni boriti
se protiv struje i protiv vjetra, a naši brodovi bili su otežani tovarom
ranjenika. Kretali smo se polako i iscrpljene posade mučile su se na veslima
poput robova. Nismo uspijevali održavati korak s napredovanjem Hiksa koji
su se neumoljivo udaljavali.

Ja sam bio obuzet svojim dužnostima kraljevog liječnika. Ali na svim

drugim brodovima umiralo je mnoštvo ljudi koje bih bio mogao spasiti. Svaki
put kad bih se popeo na palubu da udahnem malo čistoga zraka i da se
odmorim, vidio sam kako s drugih brodova bacaju u rijeku leševe. Pri svakom
pljusku vidio sam pomamno kretanje krokodila pod površinom. Gmazovi su
slijedili flotu poput lešinara.

Faraon se oporavljao.Drugi dan uspio je popiti zdjelicu juhe. Te večeri

zatražio je da vidi kraljevića i doveli su mu ga. Memnon je bio nemiran poput
skakavca i bučan poput jata čvoraka. Faraon je uvijek bio dobar s njime,čak
prepopustljiv, i Memnon je bio sretan što ga vidi. Bio je već lijep dječačić, vitak

i krupan, svijetle puti i velikih crnih očiju poput majke. Kosa je bila kovrčava
kao runo crnog janjca, a na suncu bili su vidljivi plameni odsjaji crvene
Tanusove kose. Faraonova sreća kad ga je ugledao bila je još dirljivija no inače.
Taj dječak i obećanje koje je dobio od moje gospodarice bili su njegova nada u
besmrtnost. Unatoč mojem zanovijetanju, zadržao je Memnona kod sebe sve
do zalaska sunca. Znao sam da ga dječakova neiscrpna energija i stalno
traženje pažnje umaraju, ali nisam se mogao umiješati sve dok u vrijeme
večere guvernante nisu došle po kraljevića.

Ostao sam sa svojom gospodaricom pored uzglavlja kralja koji je gotovo

odmah utonuo u duboki san. Bio je blijed kao lanena plahta na kojoj je ležao.
Sutradan je bio treći dan od ranjavanja i stoga najopasniji. Kad bi ga preživio,
mogao bih ga spasiti, znao sam to. Ali, kad sam se u zoru probudio, kabinom je
carevao smrad raspadanja. Dodirnuh faraona i njegova mi koža opeče prste
kao ibrik tek skinut s vatre. Pozvah svoju gospodaricu koja sneno iziđe iz
postelje iza zastora, gdje je spavala.

"Što je, Taita?" Nije dodala drugo jer je odgovor bio ispisan na mojemu
licu. Bila je uz mene kad sam skinuo zavoj s rane. Previjanje je veliko liječničko
umijeće i ja sam šivao lanene vrpce kako bi zavoj bio čvrst. Prerezao sam
konce koji su ih spajali i skinuo ih.

"Milosrdna Hapi, moli za njega!" Kraljica Lostris samo što nije povratila
od smrada. Crna krasta koja je zatvarala ranu otvori se i zeleni gnoj poče
polako istjecati.

"Nekroza!", prošaptah. Bila je to mora kirurga, zlotvoran tjelesni sok koji

se javljao trećeg dana i širio cijelim tijelom kao zimski požar u suhim
trsticima.

"Što možemo učiniti?", upita Lostris. Odmahnuh glavom.

"Umrijet će prije noći", odgovorih.

Ostali smo uz kraljevu postelju u očekivanju neizbježnog.Kad se cijelim

brodom pronijela vijest da je faraon na umoru, kabina se napunila
svećenicima, gospama i dvorjanima. Čekali smo u tišini.Tanus je stigao
posljednji i ostao u jednom kutu, s kacigom pod rukom, u stavu poštovanja i
boli. Njegov pogled nije bio uprt u kralja, već u kraljicu Lostris.

Ona nije uzvraćala pogled, a ipak sam osjećao da je svjesna njegove

nazočnosti svakom žilicom vlastita bića. Pokrila si je glavu šalom od izvezena
lana, ali bila je gola do pasa. Otkad je kraljević bio odbijen od sise, grudi su
izgubile težinu. Bila je vitka kao djevica i trudnoća joj nije upropastila grudi i
trbuh srebrenastim strijama. Koža je bila glatka i savršena kao da je tek
namazana mirisnim uljem.

Pokrio sam faraonovo tijelo mokrim krpama kako bih smanjio

temperaturu, ali voda je isparavala od vrućice i ja sam bio prisiljen
neprestance ih mijenjati. Kralj je bio nemiran i vikao je u deliriju, progonjen od
svih utvara i čudovišta zagrobnog svijeta koji ga je očekivao. Katkad je
izgovarao odlomke iz Knjige mrtvih. Od djetinjstva svećenici su ga učili
napamet tekst koji je bio vodič kroz sjeni kako bi stigao do rajskih poljana.
Kristalni put ima dvadeset jedan zaokret. Uski put tanak je poput brončane
oštrice. Boginja koja bdije nad drugim vratima podmukla je i prijevarna i
nestalna…Gospodarice plamena, kurtizano svemira, ralja kao u lavice, tvoja
vagina guta muškarce koji zastrane u tvojim mliječnim njedrima… Postupno
glas i pokreti oslabiše. Malo poslije podneva ispusti posljednji drhtavi izdisaj i
ostade nepomičan. Nagnuh se nad njega i dodirnuh mu grlo kako bih opipao
bilo života, ali ne osjetih ništa, koža je postala hladna pod mojim prstima.

"Faraon je mrtav", rekoh tiho i sklopih mu kapke. "Neka živi vječno!"

Svi nazočni prepuste se žalosnim kricima, a moja je gospodarica vodila

kraljevske gospe u naricaljki. To jaukanje ledilo mi je krv. Činilo mi se da mi
mnoštvo nevidljivih kukaca plazi po koži.Napustio sam kabinu čim sam
mogao. Tanus je došao za mnom na palubu i uhvatio me za ruku.

"Jesi li učinio sve što je bilo u tvojoj moći da ga spasiš?", upita grubo.
"Nije se radilo o još jednom od tvojih trikova?" Znao sam da je taj način
ophođenja sa mnom izraz njegovih strahova i njegove grižnje savjesti, zato
sam odgovorio uljudno.

"Ubila ga je strijela Hiksa. Učinio sam što je bilo u mojoj moći da ga

spasim. Bila je to sudbina iz Ammon-Raovih labirinta i nitko od nas nije
odgovoran." Uzdahne i prebaci mi ruku preko ramena.

"Nisam to predvidio. Mislio sam samo na svoju ljubav za kraljicu i našeg

sina. Morao bih se veseliti jer je sada slobodna, ali ne mogu. Pretrpjeli smo
preteške gubitke i razaranja. Nismo ništa drugo do li zrna dure pod žrvnjem
Labirinta."

"U budućnosti će doći vrijeme sreće za sve nas", zajamčih mu iako moja
tvrdnja nije imala temelja. "Ali postoji još jedna sveta dužnost koja počiva na
mojoj gospodarici i stoga na meni i tebi."

Podsjetih ga na prisegu koju je kraljica dala kralju, obećanje da će ga

pokopati u izabranu grobnicu sa svim častima kako bi njegov Ka mogao stići
na rajska poljane.

"Reci mi kako da budem od pomoći", odgovori jednostavno Tanus. "Ali,

imaj na umu da su Hiksi pred nama i provalili su u Gornji Egipat pa ne mogu
zajamčiti da faraonova grobnica neće biti oskrvnuta."

"Bude li nužno, naći ćemo drugu grobnicu.Naša prva misao mora biti da
sačuvamo njegovo tijelo. Uz ovu vrućinu, počet će trunuti i vrvjeti crvima prije
zalaska. Nisam stručnjak u umijeću balzamiranja, ali poznajem način kako da
održimo obećanje."

Tanus je poslao svoje mornare u štivu da donesu veliku žaru maslina u

salamuri. Zatim je, slijedeći moje upute, dao isprazniti žaru i napuniti je
kipućom vodom. Prije no što se ohladila, dodali smo tri vreće najfinije morske
soli. Tada smo salamurom napunili četiri vrča za vino i sve stavili na palubu da
se ohladi.U međuvremenu počeo sam raditi u kraljevskoj kabini.Moja
gospodarica htjela mi je pomoći jer je mislila da je to dio njezine dužnosti
spram preminulog supruga, ali ja sam je poslao da pravi društvo kraljeviću.

Otvorio sam tijelo faraona duž lijevoga boka, od rebara do kuka, i kroz
otvor izvadio sam sadržaj grudnog koša i trbuha, odvojivši ga od ošita nožem.
Naravno, ostavio sam srce na njegovu mjestu jer je to organ života i
inteligencije. Ostavio sam i bubrege jer su stjecište vode i predstavljaju sveti
Nil. Napunio sam šupljinu solju i zašio je. Nisam imao žlicu za balzamiranje
koja se ugura kroz nosnice kako bi se odstranila žućkasta kaša iz lubanje i
stoga sam je pustio gdje jest. Kako bilo, nije bila važna. Podijelio sam potom
utrobu, jetru, pluća, želudac i crijeva. Oprao sam salamurom želudac i crijeva,
što je bila vrlo neugodna zadaća. Kad sam završio, iskoristio sam priliku da
pomno proučim kraljeva pluća. Desno je bilo zdravo i crveno, ali lijevo je bilo
probijeno strijelom i mlohavo kao probušeni mjehur. Bilo je puno crne krvi i
gnoja. Pitao sam se kako je moguće da je starac toliko poživio s takvom ranom.
Osjetih olakšanje, nijedan liječnik ne bi ga bio mogao spasiti i moje liječenje
bilo je besprijekorno.Zapovijedio sam mornarima da donesu posude
napunjene salamurom.Tanus mi je pomogao da savijem truplo tako da ga
mogu potopiti u žaru za masline.Provjerio sam je li potpuno potopljeno, a tada
smo stavili utrobu u vinske vrčeve, zapečatili smo smolom sve posude i vezali
ih u pojačanom odjeljku gdje je kralj držao svoje blago.Pomislih da bi bio
zadovoljan što tako počiva, okružen zlatnim i srebrenim polugama. Napravio
sam sve u svojoj moći kako bih pomogao svojoj gospodarici da održi obećanje.

Pomislih kako ću u Tebi predati kraljevo tijelo mumifikatorima, ako Hiksi ne

budu stigli prije nas i ako grad i njegovi žitelji još budu postojali.

Kad smo stigli do utvrđenog grada Asyuta, shvatili smo da su Hiksi

ostavili ograničeni broj vojnika kako bi ga držali pod opsadom i nastavili na
jug s većinom vojske. Premda se radilo tek o postrojbi s manje od stotinu kola,
bili su prejaki da bismo ih napali s našom desetkovanom vojskom. Glavni
Tanusov cilj bio je osloboditi Remrema i njegovih pet tisuća ljudi koji su se
sklonili unutar zidina te produžiti uzvodno kako bi se pridružio plemenitom
Nembetu i njegovoj vojsci od trideset tisuća vojnika.

Tanus je dao usidriti brodove nasred rijeke kako bi se zaštitili od napada

kola i uspio je stupiti u vezu s Remremom signalnim zastavicama. Nekoliko
godina prije toga pomogao sam Tanusu da smisli sustav signala koristeći dvije
obojene zastavice, koje su omogućavale prenošenje poruka preko dolina s
vrha na vrh uzvisina,od zidina grada do ravnice i rijeke.Posredstvom zastavica
Tanus je obavijestio Remrema da se pripremi za tu noć. Uz naklonost tame
dvadeset naših brodova pristalo je podno zidina. Istog časa Remrem je dao
širom otvoriti bočna vrata i na čelu pukovnije prokrčio si je put kroz Hikse.
Prije no što su neprijatelji stigli upregnuti životinje, Remrem i njegovi ljudi već

su se ukrcali. Tanus je odmah dao zapovijed da se dignu sidra. Prepustio je

grad Asyut pljački i nastavio uzvodno. Ostatak te noći, svaki put kad bismo
pogledali nizvodno, vidjeli smo požare u spaljenu gradu koji su obasjavali
sjeverni obzor.

"Nadam se da će mi oni nesretnici oprostiti", promrmlja Tanus. "Nisam

mogao učiniti drugo no žrtvovati ih. Moja je dužnost spasiti Tebu."

Bio je vojnik i stoga je bez oklijevanja donio tešku odluku, ali bio je i
osjećajno ljudsko biće i patio je zbog toga. Moje divljenje za njega bilo je veliko

koliko i moja naklonost. Remrem nas je izvijestio da su naši brzi brodovi koje
smo poslali da prenesu poruku prošli pored Asyuta prethodni dan i da su sada
već Tanusove poruke vjerojatno stigle u ruke plemenitog Nembeta. Remrem
nam je također dao više obavijesti o Hiksima i njihovom napredovanju prema
jugu. Zarobio je dva egipatska dezertera koji su prešli na neprijateljsku stranu
i koji su bili ušli u Asyut kako bi uhodlili branitelje. Stavljeni na muke, kričali

su kao šakali, što su i bili, i prije no što su umrli, otkrili su Remremu mnoge
korisne i zanimljive stvari o Hiksima.

Kralj s kojim smo se sukobili u ravnici kod Abnuba s tako kobnim

ishodom zvao se Salitis. Njegovo pleme bilo je semitskog roda i isprva je to bio
narod nomadskih pastira naseljen u gorju Zagros kod jezera Van. Prvi dojam
koji sam stekao o strašnim Azijcima dobio je, dakle, potvrdu, ali pitao sam se
kako je moguće da je narod pastira usavršio tako izvanredno vozilo kao kola s
kotačima i gdje je pronašao one prekrasne životinje, one konje kojih smo se mi
Egipćani plašili kao da su onosvjetska stvorenja. Činilo se da su na drugim
poljima jako zaostali. Nisu znali ni čitati ni pisati, a njihova vlast bila je
nesmiljena tiranija kralja Salitisa.

Mi Egipćani mrzili smo ga i plašili ga se još više no što smo se plašili i

mrzili bića koja su vukla njegova kola. Glavno božanstvo Hiksa zvalo se Sutekh
i bio je bog gromovnik. Nije bila potrebna velika vjerska obrazovanost da bi se
u njemu prepoznao strašni Seth. Odabrali su baš prikladnog boga i bili su mu
na čast svojim ponašanjem. Uljuđeni narod ne bi nikad pljačkao, palio i klao
kao Hiksi. Činjenica da i mi mučimo izdajice ne može nas staviti na istu razinu
s tim barbarima, s njihovim okrutnostima. Uočio sam da narod često izabire
bogove shodno svojoj prirodi. Filistejci štuju Baala i bacaju živu novorodenčad
u njegova plamena usta. Crna kušitska plemena bizarnim obredima štuju
čudovišta i paklena bića. Mi Egipćani štujemo pravedna i blagonaklona
božanstva koja ne traže ljudske žrtve. A Hiksi imaju Sutekha.

Kako se činilo, Remremovi zarobljenici nisu bili jedini egipatski izdajice

koji su se kretali s neprijateljskom vojskom.Jedan od dezertera, stavljen na
muke, govorio je o velikom plemiću iz Gornjeg Egipta koji je bio član ratnog
savjeta kralja Salitisa.Kad sam to doznao, prisjetio sam se koliko sam se
iznenadio zaključivši da Hiksi dobro poznaju naš borbeni raspored u ravnici
kod Abnuba. Tom prigodom predosjetio sam da medu njima mora biti neka
uhoda dobro obaviještena o našim tajnama. Ako je to bila istina, morali smo
očekivati da neprijatelj zna sve naše slabosti i sve naše jake strane. Morao je
poznavati i planove obrane naših gradova, a iznad svega morao je znati za
bogato blago koje je faraon prikupio u svom zagrobnom hramu.

"Možda to objašnjava žurbu kojom kralj Salitis napreduje prema Tebi",

rekoh Tanusu."Možemo predvidjeti da će prvom prigodom pokušati prijeći
Nil." Tanus bijesno opsova.

"Ako je Horus velikodušan, stavit će u moje ruke plemića izdajicu." Udari

šakom u dlan druge ruke. "Moramo spriječiti Salitisa da prijeđe rijeku. Naši
brodovi predstavljaju jedinu prednost koju imamo nad njim. Moram je
maksimalno iskoristiti."

Ushodao se palubom i podigao oči k nebu. "Kad će opet početi puhati

vjetar sa sjevera? Svakim danom koji prođe, neprijateljska kola povećavaju
prednost pred nama. Gdje je Nembetova flota? Moramo ujediniti naše snage
kako bismo držali prvu crtu bojišnice na rijeci."

Tog popodneva Državni savjet Gornjeg Egipta okupio se pred

prijestoljem na krmi kraljevskog broda. Vrhovni Ozirisov svećenik
predstavljao je duhovnu vlast, kancelar Merseket svjetovnu, a plemeniti Tanus
Harrab vojnu.

Tri velikodostojnika podigoše kraljicu Lostris na prijestolje Egipta i

staviše joj sina u krilo. Dok su svi na brodu glasno izvikivali kraljevski
pozdrav, drugi brodovi flote prošli su pored nas i ranjeni vojnici dovukli su se
do ograde kako bi klicali novoj namjesnici i mladom prijestolonasljedniku
velikog Egipta. Vrhovni Ozirisov svećenik privezao je umjetnu bradu
kraljevske moći na lice moje gospodarice, no to nije uopće umanjilo njezinu
ljepotu i ženstvenost. Plemeniti Merseket vezao joj je oko pasa lavlji rep i
stavio joj na glavu dvostruku, crvenu i bijelu krunu. Na koncu se Tanus uspeo

stubama prijestolja kako bi joj stavio u ruke kukasto žezlo i zlatni korbač. U
tom je trenutku Memnon ugledao svjetlucave igračke koje je Tanus nosio i
ispružio je ručice da bi ih zgrabio.

"Pravi je kralj! Zna da mu žezlo pripada po pravu!", uzviknu ponosno

Tanus i svi veselo zapljeskaše.

Mislim da je to bio prvi put da se netko od nas smije nakon groznog

dana na bojištu kod Abnuba. Učinilo mi se da je to oslobođenje i da označava
novi početak za sve nas. Do tog trenutka bili smo nadvladani traumom poraza
i faraonove smrti. Ali sada, dok su veliki egipatski velmože jedan po jedan
dolazili kleknuti pred prijestolje na kojem je sjedila bajna kraljica sa sinom u
krilu, novi duh nas je sve prožeo, izvukao nas iz očaja i obnovio našu volju da
se odupremo i borimo. Tanus je posljednji kleknuo pred prijestolje i prisegnuo
na vjernost. Kraljica ga je gledala zadivljenim izrazom, koji je obasjavao
njezino lice i sjao u zelenim očima nalik dvama suncima. Iznenadilo me što
nitko od nazočnih nije to primijetio.

Te večeri, nakon zalaska moja me gospodarica poslala na palubu

kraljevskog broda s porukom za zapovjednika njezinih oružanih snaga i
pozvala ga na ratni savjet u svoju kabinu.Ovaj put Tanus nije odbio jer je
upravo bio prisegnuo na poslušnost.Izvanredni ratni savjet, kojega sam bio
jedini svjedok, tek je započeo, kad me nova namjesnica Egipta otjerala iz
kabine i poslala da stražarim pred vratima i odbijem sve druge posjetitelje.
Posljednji put kad sam ih pogledao, dok sam navlačio teški zastor, silovito su
se grlili. Njihova želja bila je tako velika i bila je tako dugo osujećena da su se

bacili jedno na drugo ne toliko kao ljubavnici koliko kao nepomirljivi

neprijatelji koji se sukobljavaju u dvoboju do smrti. Radosni zvuci te bitke
potrajali su gotovo cijelu noć. Za mene je bilo olakšanje što nismo usidreni i
što plovimo uzvodno rijekom kako bismo se pridružili plemenitom Nembetu.
Zapljuskivanje vesala, udarci bubnja koji je davao ritam zaveslaja i pjesme
veslača gotovo su uspijevali prigušiti buku u kraljevskoj kabini.

Kad je došao na krmeni most za smjenu straže, Tanus je bio nasmiješen

kao general koji je upravo doživio veliku pobjedu. Moja gospodarica došla je
za njim nešto kasnije, blistala je novom, nebeski prozračnom ljepotom koja me
smela iako sam bio naviknut na njezine čari. Ostatak dana bila je prijazna i
ljubazna s onima koji su je okruživali i našla je mnogo prigoda da se
posavjetuje sa zapovjednikom.

Kraljević Memnon i ja proveli smo tako zajedno veliki dio dana, što je
bilo po volji obojici. S upitnom kraljevićevom pomoći već sam bio počeo
rezbariti niz drvenih modela a jedan od njih bila su kola s konjima. Drugi je bio
kotač montiran na osovinu, koji sam rabio za svoje eksperimente. Memnon se
dignuo na vrške prstiju kako bi pogledao kotač koji se vrtio na majušnoj
glavini.

"Puni disk pretežak je, slažeš li se? Vidi kako brzo gubi brzinu i
usporava." "Daj mi ga!", zapovijedi i pokuša zgrabiti disk, koji izleti iz njegove
ruke, pade i slomi se u četiri gotovo jednaka dijela.

"Ti si zločesti Hiks", rekoh mu strogim glasom iako je on to, činilo se,
protumačio kao kompliment. Kleknuh da pokupim svoj jadni model. Segmenti
su još bili raspoređeni u krug i prije no što sam ih dotaknuo, vid se našalio sa
mnom. U očima uma komadi drva postali su praznine, a praznine medu njima
drvo.

"Slatka mi Horusova daha! Uspio si!" Zagrlih ga. "Kolut poduprt palcima
koji izlaze iz glavine. Kad budeš faraon, koja ćeš druga čuda napraviti za nas?"

I tako je kraljević Memnon, prvi toga imena, Vladar Zore, uz malu pomoć
jednog prijatelja izumio kotač s prečkama. Tada nisam ni pomišljao da ćemo
jednoga dana nas dvojica zajedno poći u susret slavi na kotačima poput toga.

Nešto prije podneva naišli smo na prvog mrtvog Egipćanina. Plutao je po

rijeci, a na površini ga je držao naduti trbuh i njegovo lice gledalo je u nebo
praznih duplji. Crni gavran šćućurio mu se na grudima, iskopao mu je oči i
zabacio glavu unazad kako bi ih jedno za drugim progutao. U tišini smo stali uz
ogradu i gledali mrtvaca koji je prolazio pored nas.

"Nosi suknjicu postrojbe Lavova", reče Tanus tihio. "Lavovi su

prethodnica Nembetove vojske. Molim Horusa da ne ugledam još kojega kako
pluta nizvodno."

Ali vidjeli smo ih. Drugih deset, onda sto. Bilo ih je sve više. Na koncu je
površina rijeke bila pokrivena leševima od jedne do druge obale. Bili su brojni
poput lišća vodenog zumbula koje ljeti zakrče kanale za navodnjavanje.
Napokon pronađoh jednoga još živog. Bio je kapetan Lavova, Nembetov viši
časnik. Držao se za jednu rogozinu koja je plovila strujom. Izvukosmo ga i
pobrinuli se za njegove rane. Kameni buzdovan smrskao mu je kosti ramena i
više nikad ne bi bio koristio tu ruku. Kad se oporavio koliko je bilo dovoljno da
govori, Tanus je sjeo pored njegove ležaljke.

"Što se dogodilo plemenitom Nembetu?" "Plemeniti Nembet ubijen je sa

svim svojim časnicima", odgovori kapetan hrapavim glasom. "Nije li dobio
pismo koje ga je upozoravalo na dolazak Hiksa?"

"Primio ga je tik pred početak bitke i ismijao ga."

"Ismijao ga?", upita Tanus. "Kako je to moguće?"

"Rekao je da Štene... Oprosti, plemeniti Tanuse, ali tako te nazvao. Rekao

je da je Štene pregaženo i da lažnim porukama pokušava prikriti svoju glupost
i svoj kukavičluk. Rekao je da će voditi bitku na klasičan način."

"Stara naduta budala!", komentirao je Tanus. "No, ispričaj ostatak."

"Plemeniti Nembet razvio je svoje snage na istočnoj obali s rijekom za

leđima. Neprijatelji su nasrnuli na nas poput vjetra i bacili su nas u vodu."

"Koliko se naših spasilo?", upita Tanus. "Mislim da sam jedini preživjeli

od onih koji su se iskrcali na kopno s plemenitim Nembetom. Nisam vidio

drugih preživjelih. Pokolj na obali rijeke bio je takav da ne bih znao niti kako
ga opisati."

"Sve naše najslavnije postrojbe desetkovane su", promrmlja žalosno

Tanus. "Ostali smo bez ikoje druge obrane osim brodova. Kakav je kraj
doživjela Nembetova flota? Je li još bila nasred rijeke?"

"Plemeniti Nembet ostavio je na sidrištu veći dio brodova, ali njih

pedeset dao je izvući na obalu iza naših leđa."

"Ali zašto?!", uskliknu Tanus. "Sigurnost brodova je temeljno načelo svih

naših borbenih planova!"

"Ne znam što je mislio plemeniti Nembet. Možda ih je htio imati

nadohvat ruke kako bi hitro opet ukrcao postrojbe u slučaju da je tvoje
upozorenje bilo istinito."

"Što se dogodilo s flotom? Nembet je izgubio vojsku, ali, je li spasio

barem brodove?" Tanusov glas drhtao je od srdžbe i tjeskobe.

"Mnoge koji su bili usidreni nasred rijeke potopile su i zapalile njihove

posade. Vidio sam vatru i dim dok me struja nosila. Drugi su presjekli sidrenu
užad i pobjegli na jug prema Tebi. Dozivao sam glasno mornare kad su
prolazili pored mene, ali bili su toliko užasnuti da se nisu zaustavili da bi me
pokupili."

"A pedeset brodova... Tanus je zastao i duboko udahnuo prije no što je

završio pitanje. "Što je bilo s flotom izvučenom na suho?"

"Pala je u ruke Hiksa." Kapetan odgovori dršćući jer ga je bilo strah

Tanusove srdžbe."Okrenuo sam se i vidio sam neprijatelje kako se roje na
palubama brodova."

Tanus ustade i ode na pramac. Gledao je uzvodno gdje su leševi i

spaljene oplate Nembetovih brodova plutali na zelenoj vodi. Odoh do njega
spreman da umirim njegov bijes.

"Taj oholi starac žrtvovao je svoj život i život svih svojih ljudi samo da bi
mi pokazao svoj prezir. Morali bismo podignuti piramidu u spomen na
njegovu ludost, jer Egipat takvu još nikada nije vidio."

"Nije samo kriva njegova ludost", promrmljah i Tanus kimnu glavom.

"Ne. Dao je Hiksima sredstva da prijeđu rijeku. Slatkog mi mlijeka Izidinih
grudi, kad budu prešli Nil, bit ćemo stvarno gotovi."

Možda je boginja čula svoje ime, jer je u tom trenutku vjetar, koji nam je
tako dugo puhao u lice, iznenada promijenio smjer. I Tanus to primijeti.
Okrenu se i riknu zapovijed svojim časnicima na krmenom mostu.

"Sad imamo naklonost vjetra. Dajte znak floti, razapeti sva jedra!
Mijenjati veslače svaki sat! Povećati ritam zaveslaja! Nastaviti prema jugu
najvećom brzinom!"

Vjetar je i dalje nastavio silovito puhati sa sjevera. Naša su se jedra

nadula poput trbuha trudnih žena. Bubnjevi su davali ritam veslačima i naša je
flota hitala prema jugu.

"Zahvalimo svi boginji koja nam je poslala ovaj vjetar",viknu Tanus.

"Božanska Izido, daj da stignemo na vrijeme i da ih zateknemo na vodi."

Kraljevski brod bio je spor i slabo pokretljiv pa je počeo zaostajati u

pozadini flote. Činilo se da se kob još jednom umiješala, jer je stari Tanusov
brod kojemu je bio toliko privržen, Horusov Dah, plovio u formaciji pored nas.
Imao je novog zapovjednika, ali još je to bio zastrašujući i opasan brod,
izgrađen za brze napade. Iz pramca je tek nešto iznad crte gaza virio brončani
kljun. Tanus mu zapovijedi da pristane uz kraljevski brod, prebaci na Horusov
Dah svoj stijeg i osobno preuze zapovjedništvo.

Moje mjesto bilo je uz moju gospodaricu i kraljevića. Uopće ne znam

kako sam se našao na Horusovom Dahu pored Tanusa, dok smo najvećom
mogućom brzinom plovili uzvodno. Ponekad činim gotovo nevjerojatne
gluposti, poput one kojom se iskazao plemeniti Nembet. Sjećam se samo da
sam se počeo gorko kajati zbog svoje naprasitosti čim je kraljevski brod ostao
iza nas. Pomislio sam kako bi bilo da kažem Tanusu da sam se predomislio i da
ga zamolim da stane kako bih se vratio na kraljevski brod. Ali, bacio sam
pogled na njegov izraz lica i zaključio da ću se radije opet suočiti s Hiksima.

Tanus je davao zapovijedi s mosta Horusovog Daha i te su zapovijedi

glasom i pomoću zastavica prenošene od broda do broda. Ne usporivši ni na
tren, Tanus je razvio flotu. Okupio je veće brodove oko svoga dok je išao
prema čelu formacije. Ranjenici i oni koji nisu bili u stanju boriti se bili su
prebačeni na sporije brodove, koji su ostali iza nas s kraljevskim brodom. Oni
brži na čelu bili su na taj način olakšani i mogli su početi borbeno djelovati.
Gotovo na svima bile su svježe Remremove postrojbe koje smo oslobodili iz
opsade u Asyutu i koje su bile nestrpljive da se osvete Hiksima. Tanus je
podignuo stijeg Plavog Krokodila na glavni jarbol Horusovog Daha i svi
ispustiše bojni poklič,uspio je uliti u njih novi duh nakon krvava poraza.

Znaci sloma koji je zadesio Nembeta postajali su sve očitiji kako smo
napredovali.Leševi,olupine ,razni predmeti bili su razbacani među papirusima
na obalama rijeke. Napokon ugledasmo prašinu kola kako se miješa s dimom
vatri u taboru i penje se u nebo pred nama.

"Onako je kako sam se nadao!", poradova se Tanus. "Prekinuli su

nadiranje prema Tebi sada kad im je Nembet darovao sredstva za prelazak
Nila. Ali nisu mornari i imat će poteškoća s ukrcajem ljudi i kola. Bude li Horus
velikodušan, stići ćemo na vrijeme da im pomognemo."

U razvijenom borbenom rasporedu prešli smo posljednji veliki riječni

zavoj i našli Hikse. Nekim sretnim stjecajem okolnosti stigli smo točno u
trenutku kad su se posvetili prelasku rijeke. Poprijeko Nilom bilo je razasuto
pedeset zarobljenih brodova. Jedra i užad bila su zapletena i svaki je veslač
veslao na svoj način, lopatice vesala pljuskale su po vodi i međusobno se

sudarale. Kretanje brodova bilo je kaotično, neusklađeno s drugima. Vidjeli

smo da gotovo svi Hiksi na palubama nose brončane oklope. Očito nisu shvatili
koliko je teško plivati u takvim okolnostima. Zaprepašteno su nas gledali dok
smo se približavali, napokon su se uloge zamijenile. Mi smo bili u svome
elementu, a oni su bili plijen, prepušten hirovima vjetra poput poderanog
jedra. Imao sam na raspolaganju nekoliko trenutaka da proučim neprijatelje.
Većina vojske bila je još na istočnoj obali. Utaborili su se i bili su tako brojni
da
se tabor prostirao do podnožja brežuljaka do kojih sam mogao doprijeti
pogledom s Horusovog Daha.

Kralj Salitis slao je preko rijeke ograničeni broj vojnika koji su

nesumnjivo imali zapovijed da se hitro spuste niz zapadnu obalu i da zauzmu
zagrobni hram faraona Mamosa prije no što uspijemo odnijeti blago. Približili
smo se hitro konvoju brodova s Hiksima i ja kroz udaranje bubnjeva i divlje
povike naših doviknuh Tanusu.

"Već su prevezli konje na drugu obalu. Pogledaj!"

Na zapadnoj obali je pod paskom malobrojnih naoružanih stražara bilo

veliko krdo konja. Procijenio sam da ih ima na stotine i s te udaljenosti
uspijevali smo razabrati duge valovite grive i nemirne repove. Bio je to
uznemirujući prizor. Neki ljudi koji su stajali oko mene protrnuli su i opsovali
s mržnjom i gnušanjem. Čuo sam kako jedan gunđa.

"Hiksi hrane svoja čudovišta ljudskim mesom, kao da su lavovi ili šakali.
To je pravi razlog pokolja,treba im hrana da ih prehrane. Tko zna koliki naši
suborci su već završili u njihovim želudcima?"

Nisam mu mogao proturječiti, dapače imao sam neugodan osjećaj da

govori istinu. Skrenuo sam pažnju s prekrasnih krvožednih čudovišta i
usredotočio sam je na brodove pred nama.

"Iznenadili smo ih dok prevoze kola i ljude na drugu obalu", rekoh

Tanusu. Palube brodova otetih Nembetu bile su nakrcane kolima i opremom i
prepune ratnika. Kad su shvatili težinu svoje situacije, neki su se pokušali
vratiti nazad kako bi našli utočište na istočnoj obali, no sudarili su se s
brodovima koji su ih pratili, zabili se u njih i ponijela ih je struja. Vidjevši tu

zbrku, Tanus se nasmijao i viknuo u vjetar.

"Znak svima,povećati ritam na brzinu za napad! Pripaliti zapaljive

strijele!"
Hiksi nisu nikad bili izloženi takvom napadu i na pomisao na ono što će
se dogoditi i sam sam se nasmijao, premda nervozno. Zatim se ukočih i moj se
smijeh naglo prekine.

"Tanuse!" Stisnuh mu ruku. "Gledaj! Gledaj brod pred nama! Tamo, na

krmi! Eno izdajice!"

Tanus u prvom trenutku nije prepoznao visoku spodobu koja je stajala

uz ogradu, jer je čovjek nosio oklop od bakrenih pločica i kacigu Hiksa. Zatim
ispusti krik srdžbe i prezira.

"Intef! Zašto nismo predosjetili da je on taj?!"

"Sada sve shvaćam. Vodio je Salitisa kroz Egipat. Otišao je na istok i uveo
Hikse u napast opisima naših blaga."

I ja sam bio gnjevan kao Tanus. Tanus je napeo luk Lanatu i odapeo
strijelu, no udaljenost je bila prevelika i vrh se odbio od Intefova oklopa. Vidio
sam kako se trznuo i pogledao prema nama.Odmah nas je obojicu prepoznao i
na trenutak mi se pričinilo da vidim strah unjegovim očima. Zatim se nagnuo i
nestao iza ograde.

Naša prethodnica baci se u zbrku neprijateljskih brodova. Uz razdirući

prasak kljun našeg broda pogodi središnji dio Intefova broda. Silovitost
udarca bila je takva da sam pao. Kad sam ustao, veslači su već veslali unazad i
uz drugi prasak kljun se izvukao iz oplate. Istovremeno naši su strijelci zasuli
neprijateljski brod kišom zapaljivih strijela.Oko vrhova bili su privezani
čuperci papirusovih peteljki umočeni u smolu, koji su gorjeli poput kometa,
ostavljajući za sobom trag iskri i dima dok su letjeli u jedra. Sjeverni vjetar
pojačavao je plamenove koji su se dizali proždirući užad čudovišnom silom.
Voda je nastavila prodirati u pukotinu i brod se vidljivo nagnuo. Jedra su se
zapalila i izgorjela nevjerojatnom brzinom. Unatoč udaljenosti, vrućina je bila
tako jaka da mi je opalila obrve.Zapaljeno veliko glavno jedro palo je na
palubu zarobivši ljude iz posade i vozače kola. Njihovi nam krici probiše uši
kad je vatra obavila kosu i odjeću.

Ja sam se sjećao ravnice kod Abnuba i nisao ćutio nimalo milosti za njih
dok su se bacali u vodu, a rijeka ih gutala zbog težine oklopa. Pjenušavo
klokotanje i poneki štrcaj kapljica bili su znakovi mjesta gdje su bili povučeni
na dno. Duž cijele crte brodovi Hiksa gorjeli su i tonuli. Naši neprijatelji nisu
imali potrebno iskustvo i vještinu da uzvrate na naš napad i bili su nemoćni
kao što smo mi bili pred nasrtajem kola.Naši brodovi su se povukli i opet
napali, lomeći oplate njihovih brodova i zasipajući ih rojem zapaljivih strijela.
Promatrao sam prvi brod koji smo napali u nadi da ću opet vidjeti plemenitog
Intefa.Bio je gotovo potonuo kad se on opet iznenada pojavio.Skinuo je kacigu,
brončani oklop i ostao u lanenim gaćama. Vješto je održavao ravnotežu na
ogradi i kad su se plamenovi pružili da ga obaviju, spojio je ruke iznad glave i
skočio u vodu. Bio je dijete Nila i bio je na svome u tim vodama. Izronio je na
površinu nakon minute, na pedeset koraka od točke gdje je zaronio, a duga
mokra kosa slijepljena za glavu činila ga je sličnim vidri.

"Eno ga!", viknuh Tanusu. "Pregazi tu svinju!"

Tanus odmah zapovijedi da Horusov Dah skrene, ali iako je kormilar

spremno poslušao, brod se polako okretao. U međuvremenu je plemeniti Intef
zaplivao rijekom kao riba i uputio se prema istočnoj obali i zaštiti svojih
saveznika.
"Hajde!" Tanus je dao znak veslačima na lijevom boku, koji su okrenuli
pramac.

Čim smo bili na pravcu s bjeguncem, Tanus zapovijedi da svi zaveslaju i

jurnusmo u potjeru. Ali Intef je već stekao prednost i bio je blizu obale, gdje je
pet tisuća Hiksa čekalo napetih lukova, pripremivši se da mu pruže zaklon.

"Neka se Seth popiša na njih!", viknu Tanus glasom izazova. "Odnijet

ćemo im Intefa ispred nosa!"

Usmjeri Horusov Dah prema njima kako bi slijedio usamljenog plivača.

Kad smo im došli u domašaj, Hiksi su nas zasuli rojem strijela koji je smračio
nebo. Strijele su u fijukavom oblaku pale oko nas. Bio je tako gust da su se
zabile u palubu brojne poput perja u guščjem krilu. Neki veslači bili su
pogođeni i pali su na klupe presavijajući se i krvareći. Ali, bili smo već
nadomak Intefu. Okrenuo je glavu. Iščitah na njegovu licu stravu kad je shvatio
da ne može pobjeći našem šiljastom pramcu. Zanemario sam strijele koje su
padale i potrčah na pramac kako bih mu doviknuo.

"Mrzio sam te od prvog dana kad smo se sreli. Mrzio sam svaki doticaj s
tobom. Želim vidjeti kako umireš. Ti si zao! Zao!"

Čuo me.Vidio sam to u njegovim očima.Tada mu božanstva tame opet

priskočiše u pomoć. Jedan od brodova Hiksa koji su tonuli približio nam se u
dimu i vatri. Da nas je dodirnuo, i mi bismo bili potonuli s njim u lomači. Tanus
je bio prisiljen okrenuti kormilo i dati hitro znak veslačima da zaveslaju
unazad. Zapaljeni brod plutao je između nas i obale i sakrio nam Intefa, ali kad
je prošao, opet ga ugledah. Tri krupna Hiksa izvlačila su ga iz vode na strmu
obalu. Zastao je na nasipu, okrenuo se, pogledao nas i tada je nestao, dok sam
ja drhtao od bijesa i razočaranja.

Mnogi naši ljudi padali su pod strijelama i stoga Tanus zapovijedi

uzmak. Potom smo pohitali sudjelovati u razaranju malobrojnih
neprijateljskih brodova koji još nisu potonuli. Kad se i posljednji nagnuo i
prevrnuo, zelene vode Nila nahrupiše u njega i ugasiše plamenove u šumećem
oblaku pare. Naši strijelci nagnuli su se preko bokova i pobili malobrojne
preživjele Hikse koji su se izmoreno batrgali u vodi.

Čim je uvidio da su se svi utopili, Tanus je pažnju usmjerio na zapadnu

obalu, gdje se nalazila mala skupina neprijatelja i krdo konja. Dok se naš brod
hitro približavao obali, Hiksi su se dali u bijeg, ali naši su iskočili na kopno s
mačevima u rukama i dali se u potjeru za njima. Hiksi su bili naviknuti ići u
bitku na kolima, naši su pješaci bili uvježbani da trče i opkolili su neprijatelje
kao čopor pasa u lovu na šakala. Raskomadali su ih i pustili stotinjak krvavih
leševa razbacanih po zelenim poljima dure.

Skočio sam na kopno za prvim valom naših postrojbi.Imao sam plan.Nije

imalo smisla raditi modele i projektirati kola ako nije bilo načina da kotači s
palcima koje sam vidio u mašti budu pokrenuti. Bio je nužan golem čin
hrabrosti da se uputim prema krdu groznih bića koje su Hiksi napustili na
obali. Svaki korak stajao me velikoga napora jer ih je bilo na stotine, a bili su

vidljivo uznemireni i uzbuđeni vikom i zveketom oružja. Bio sam siguran da će

se uskoro baciti na nas kao ranjeni lavovi. Pomisao da će progutati još tople
komade moga tijela spriječila me da nastavim hod. Stao sam na udaljenosti od
sto koraka, te sam preplašeno i očarano gledao te divlje grabežljivce spreman
da se na prvi znak napada dadem u trk i nađem spas na brodu. Bila je to prva
prilika koja mi se pružila da proučim te životinje. Skoro svi bili su smeđi, ali u
raznim nijansama. Neki su bili crni kao Seth. Bili su visoki kao ljudi, s moćnim
grudima i dugim, povinutim i elegantnim vratovima. Grive su bile nalik kosi
lijepe žene, a dlaka je blistala na suncu kao da su ulašteni. Najbliži meni
okrene glavu unazad i nabere gornju usnu.Trzajem ustuknuh kad ugledah
velike četvrtaste zube. Zatoptao je stražnjim nogama i tako strašno zanjištao
da sam se okrenuo i pohitao prema brodu.Mukli uzvik jednog našeg vojnika
prekine moje bojažljivo povlačenje.

"Pobijte čudovišta Hiksa!" "Pobijte čudovišta!" Drugi prihvate uzvik.

"Ne!", kriknuh zaboravivši strah za svoju sigurnost. "Ne! Spasite

životinje! Trebaju nam!"

Moj se glas izgubi u bijesnim ratnim pokličima naših vojnika koji su

nasrnuli na krdo podignutim štitovima i još krvavim mačevima na kojima je
bila krv njihovih čuvara. Neki su stali kako bi napeli lukove i strijelama gađali
konje.

"Ne!", dreknuh kad se jedan crni pastuh pogođen strijelom propeo i

očajnički zanjištao.

"Ne! Molim vas, ne!", opet viknuh kad je jedan mornar bojnom sjekirom
presjekao tetivu mladoj ženki koja, osakaćena udarcem, nije mogla uteći kad
ju je sjekira pogodila između ušiju i srušila je u prašinu.

"Pustite ih! Pustite ih na miru!", preklinjao sam, ali strijele su ubile tucet
tih divnih životinja, a mačevi i sjekire pobili su ih još tucet prije no što je
krdo
popustilo pred jurišem i tri stotine konja potrčalo je galopom u pravcu
pustinje.

Zakrio sam oči kako bih pratio bijeg i činilo mi se da jedan dio moga srca
odlazi s njima.Kad su nestali, pritrčao sam kako bih zaštitio ranjene i
osakaćene konje koji su se sakrili u papiruse i pomogao im. Ali vojnici su stigli
prije mene.Nagnani bijesom,okupljali su se oko lešina, mahnito zarivali oštrice
u nepomično meso i komadali razbijene glave.

Malo po strani bila je izdvojena skupina papirusa iza koje je, skriven
pogledu vojnika, stajao crni pastuh koji je prvi pogođen. Teturao je sa
strijelom duboko zarivenom u grudi. Ne misleći na svoju sigurnost, potrčah
mu u susret i stadoh kad se okrenuo prema meni.Tek tada shvatih
opasnost.Životinja je bila ranjena i poput lava u istoj situaciji, bila bi me bez
sumnje napala. Pogledali smo se i ja sam osjetio kako me strah napušta. Oči su
bile velike i pune patnje. Bile su to pitome i lijepe oči, pa se moje srce ispuni
sažaljenjem.

Ispusti slabašni, drhtavi glas i šepajući mi se približi. Ispružih ruku,

dodirnuh mu njušku mekanu poput arapske svile.Dođe ravno prema meni i
položi mi čelo na grudi gotovo ljudskom kretnjom povjerenja i preklinjanja.
Shvatio sam da traži pomoć. Nagonski mu obgrlih vrat rukama. U tom
trenutku želio sam ga samo spasiti,ali brizak krvi iz njegovih nozdrva curio mi
je na grudi. Shvatio sam da je pogođen u pluća i da umire. Nisam mu mogao
pomoći.
"Dragi jadniče, što su ti učinile ove glupe neznalice!", promrmljah. U tom
trenutku tuge, nejasno naslutih da se moj život opet promijenio i da ga je
promijenilo to umiruće stvorenje. Činilo mi se da slutim kako će idućih godina,
gdje god budem ostavio svoje tragove na afričkoj zemlji, pored njih biti i
tragovi konjskih kopita.Pronašao sam još jednu veliku ljubav predodređenu
da ispuni moje dane.Pastuh je opet ispustio onaj drhtavi zvuk i osjetio sam
njegov topao dah na svojoj koži. Zatim mu noge popustiše. Stropoštao se na
bok i ležao teško dišući. Iz rane na grudima izlazila je crvena pjena. Kleknuo
sam pored njega, podignuo plemenitu glavu i pričekao sam dok nije uginuo.
Zatim sam ustao i vratio se na Horusov Dah.

Bilo je teško razaznati put jer sam bio zaslijepljen vrelim suzama.
Predbacivao sam si da sam sentimentalni blesan, ali to me nije osokolilo.
Uvijek sam bio ranjiv pred patnjom drugog stvorenja, ljudskog ili ne, posebice
kad je bilo plemenito i lijepo.

"Dovraga s tobom, Taita! Gdje si bio?", izgrdi me Tanus kad sam se

popeo na brod. "Ovdje se odvijala bitka. Vojska ne može čekati da ti završiš sa
svojim maštarijama."

Kako bilo, nije me ostavio. Tanus me nije htio ni saslušati. Grubo me

prekinuo kad sam zatražio dopuštenje da slijedim krdo konja u pustinju i da
povedem sa sobom nekoliko ljudi.

"Ne želim imati nikakva posla s tim nečastivim bićima", viknuo je. "Žao
mi je što su moji dopustili da pobjegnu, umjesto da ih sve pobiju. Nadajmo se
da će lavovi i šakali to popraviti." U tom sam trenutku shvatio da ih mrzi ništa
manje od najzatucanijih lupeža iz svoje postrojbe.

"Jesi li ti bio u ravnici kod Abnuba?" Obično se ne upuštam u žustre

rasprave, ali njegova me nepopustljivost razbjesnila.

"Ili je pored mene stajao glupan? Nisi li vidio budućnost kako kopitima i
kolima juriša na tebe i komada tvoje ljude?Ne shvaćaš li da ste bez kola i konja
ti i Egipat koji poznajemo izgubljeni?"

Ova prijateljska rasprava odvijala se na krmenom mostu Horusovog

Daha. Njegovi časnici prestravljeno su ušutjeli čuvši roba koji se prema
Velikom Lavu Egipta, vrhovnom vojnom zapovjedniku, odnosio kao da je
tupan. Ali, ja sam bio izgubio strpljenje i nastavio sam jednakom žestinom.

"Bogovi su ti ponudili ovaj čudesan dar. Tri stotine konja u tvojim

rukama! Izradit ću ti kola. Jesi li toliko slijep da ne razumiješ?"

"Imam svoje brodove!",zareža Tanus. "Ne trebaju mi te nečastive

ljudožderske zvijeri. One su gnusne pogledu svih poštenih ljudi i dobrostivih
bogova. To su stvorenja Setha i Sutekha i ne želim znati za njih."

Prekasno sam shvatio da sam doveo Tanusa u situaciju iz koje se nije

mogao povući. Bio je inteligentan... sve dok njegov ponos ne bi zauzdao njegov
razum. Ublažih glas i nastavih slatkorječivo.

"Molim te, Tanuse, slušaj me. Držao sam u rukama glavu jedne te
životinje. Snažne su, ali čudnovato nježne i plemenite. U njihovim očima sjaji
inteligencija vjernog psa. I nisu mesojedi."
"A, kako si to mogao shvatiti iz tako kratkog susreta?", zareža Tanus, još
uvijek gnjevan.

"Zubi", odgovorih."Nemaju očnjake,a ni pandže mesojeda.”Vidio sam da

oklijeva pa hitro nastavih napad riječima."Ako ti to nije dovoljno, pogledaj
zalihe koje su Hiksi prevezli preko rijeke. Bi li im trebale one gomile krme da
prehrane čopor lavova mesoždera?"

"Meso ili krma,ne želim raspravljati.Čuo si moju odluku.Ostavit ćemo te

proklete konje da uginu u pustinji. To je moja zadnja."

Udaljio se bijesno, ali ja sam promrmljao."Tvoja zadnja, ha? Vidjet

ćemo."

U rijetkim prigodama nisam uspijevao izići na kraj sa svojom

gospodaricom, a sad je ona bila vrhovna vlast Egipta. Te večeri otišao sam je
posjetiti čim se kraljevski brod vratio pod zaštitu ratnih brodova. Bez
Tanusova znanja pokazao sam joj model kola koja su vukla dva majušna
konjića. Kraljica Lostris bila je očarana. Naravno, nije vidjela eskadron kola u
jurišu i nije za njih ćutila istu mržnju koju je ćutila većina vojske.Kad sam
osvojio njezinu pažnju modelom, opisao sam joj smrt pastuha tako dojmljivo
da smo oboje zaplakali. Kraljica nije uspijevala odoljeti mojim suzama, kao što
ja nisam odolijevao njezinim.

"Moraš odmah poći u pustinju i spasiti te divne životinje. I kad budeš

imao vremena, zapovijedam ti da ustrojiš eskadron kola za moju vojsku",
uskliknu.

Da je Tanus razgovarao s njom prije no što se meni pružila mogućnost

da je uvjerim, ne vjerujem da bi dala tu zapovijed i povijest našega svijeta bila
bi drukčija. Ovako, Tanus se naljutio zbog moje spletke i prvi put svih tih
godina stigli smo na rub prekida našega prijateljstva. Srećom, kraljica Lostris
mi je naredila da se iskrcam na kopno i mogao sam izbjeći Tanusovu srdžbu.

Imao sam na raspolaganju tek nekoliko sati da okupim nekoliko

pomoćnika, a prvi od njih bio je i najneočekivaniji. Hui, Svraka, kojeg smo
zarobili u Gallali i koji je zapovijedao jednim od brodova potopljenih kod
Abnuba po Tanusovoj zapovijedi, nije bio stekao moju naklonost. Sad je bio

kapetan bez broda i tražio je nove poticaje. Došao me potražiti čim se proširila
vijest o mojoj misiji.

"Što znaš o konjima?", upita me izazovnim glasom. U tom trenutku

nisam bio pripreman odgovoriti na pitanje.

"Očito znam manje od tebe", uzvratih oprezno.

"Nekoć sam bio mali od konjušnice", pohvali se Hui uobičajenom

drskošću.

"Što bi značilo?"

"Netko tko se brine o konjima", odgovori. Zagledah se zbunjeno u njega.

"A gdje si ti to vidio konje prije krvavog dana kod Abnuba?", upitah.

"Kad sam bio dijete, moji su roditelji ubijeni, a ja zarobljen od plemena

barbara koji su lutali istočnim ravnicama, godinu dana puta onstran rijeke
Eufrata. Imali su konje i kao dijete živio sam s tim životinjama. Mlijeko kobila
bilo je moja hrana i noću sam spavao u zaklonu pod trbuhom konja jer robovi
nisu smjeli ući u šatore. Kad sam pobjegao, učinio sam to na svome najdražem
pastuhu. Odveo me daleko, ali je uginuo prije no što smo stigli do Eufrata."

Hui je bio sa mnom kad je jedan brod prebacio na zapadnu obalu malu
nevoljku skupinu lovaca na konje. Uspio sam naći tek šesnaest ljudi i bili su
ološ vojske. Tanus se pobrinuo da nitko od boljih ne krene sa mnom. Nije se
mogao suprotstaviti volji namjesnice, ali mi je otežao koliko je god bilo
moguće izvršenje zapovijedi. Držeći se Huijevog savjeta opremio sam svoje s
laganom lanenom užadi i vrećama mljevene dure. Svi osim mene i Huija bili su
užasnuti samom pomisli na konje koje smo morali slijediti. Kad sam se
probudio ujutro nakon prvog dana potrage, primijetio sam da su svi pobjegli.
Nikad ih više nisam vidio.

"Moramo se vratiti nazad!", uzviknuh očajno."Sami ne možemo ništa

napraviti. Plemeniti Tanus bit će zadovoljan, znao je da će ovako završiti."

"Nisi sam", odgovori veselo Hui. "Ja sam tu."

Prvi put mi je taj hvalisavi mladić počeo biti pomalo simpatičan.

Podijelili smo tovar užadi i vreća i nastavili put. Tragovi konja bili su stari tri

dana, ali ostali su na okupu i stvorili su neku vrstu staze koju je bilo lako
slijediti. Hui me smirio rekavši mi da imaju snažan nagon zajedništva i da uz te
bogate pašnjake duž rijeke nisu mogli otići daleko. Suprotno mojim
strahovima, bio je siguran da se nisu uputili u pustinju.

"Zašto bi to učinili? Tamo ne bi našli ni hranu ni vodu."

Ispalo je da je imao pravo. Dolaskom Hiksa seljaci su napustili imanja i

sklonili se u utvrđene gradove. Polja su bila neobrađena, a žito napola dozrelo.
Našli smo krdo prije podneva drugog dana. Bilo je raštrkano u jednom polju i

spokojno je paslo. Unatoč mome iskustvu s ranjenim pastuhom, ta tajanstvena

stvorenja izazivala su u meni neki nemir.

"Bit će teško i opasno uhvatiti kojeg", povjerih se Huiju tražeći ga za

savjet. Nisam ni pomislio da ih možemo sve uloviti. Bio bih se zadovoljio s
dvadesetak, a bio bih sretan s pedesetak. Zamišljao sam da ćemo ih jednog po
jednog morati poleći na tlo i svezati užetom.

"Čuo sam da te prati glas da si iznimno pametan rob." Hui se naceri,

ponosan što o tome znade više od mene. "Ali nesumnjivo je taj dobar glas
neutemeljen."

Pokazao mi je kako moram upotrijebiti užad da bih ispleo oglav.

Pripremili smo ih tucet prije no što je bio zadovoljan. Zatim smo se oboje
naoružali jednim oglavom i vrećom mljevenog žita i krenuli prema konjima na
paši. Nismo se kretali ravno prema njima, već smo mirna koraka pošli ukoso
pored životinja na rubu krda.

"Sada polako", preporuči Hui kad su životinje podignule glave i

pogledale nas onim čudnovato iskrenim i gotovo dječjim očima koje bih bio
tako dobro upoznao.
"Sjedi." Bacili smo se u žito i ostali nepomični dok konji nisu nastavili
pasti. Zatim smo pošli naprijed sve dok nismo vidjeli da postaju nemirni.

"Dolje!", zapovijedi Hui A kad smo se šćućurili u žitu, nastavi,"Vole

nježan glas. Kad sam bio dijete, pjevao sam kako bih umirio svoje konje.
Gledaj!"

Počeo je pjevati na nekom jeziku koji nisam znao i koji je morao biti
jezik ljudi čiji je zarobljenik bio.Njegov je glas bio milozvučan koliko i
kriještanje gavrana koji se otimaju oko trule lešine psa. Najbliži konji
radoznalo su nas pogledali. Stavih ruku na Huijevu nadlakticu kako bih ga
ušutkao. Bio sam siguran da krdo, kao ja, drži da su njegovi pjevački pokušaji
neugodni.

"Daj da ja probam", promrmljah. I zapjevah uspavanku koju sam skladao

za svog kraljevića..Spavaj, Memnone, Vladaru Zore, spavaj, kraljeviću, ti ćeš
vladati svijetom. Odmori kovrčavu glavu punu čudesnih sanja, odmori ruke
koje će postati snažne kako bi držale mač i luk…

Jedna od bližih kobila prišla je nekoliko koraka i kad se zaustavila,

ispustila je kroz usne onaj krotak zvuk. Bila je radoznala i ja sam nastavio
nježno pjevati. Pratilo ju je ždrijebe, divna crna životinjica ubave glave i
uspravnih ušiju. Zahvaljujući posebnome daru koji mi omogućava da
razumijem životinje, počeo sam već razumjeti zašto će biti korisno uzgajati
ova bića. Hitro sam nagonski učio pregovarati s njima i nisam više u
potpunosti ovisio o Huijevim uputama. Nastavio sam pjevati, uzeo sam pregršt
brašna i pružio ga kobili. Odmah sam primijetio da je naviknuta na takvo
ponašanje i da shvaća moju ponudu. Puhne iz nozdrva i približi se još nekoliko
koraka. Još i danas sjećam se srsa koji umalo nisu prekinuli kucanje moga srca

kad je napravila posljednji korak i nježno spustila glavu u moju ruku kako bi
kušala brašno koje joj je naprašilo njušku. Nasmijao sam se od radosti i
uzbuđenja vidjevši je kako jede. Nije se pokušala udaljiti kad sam joj drugu
ruku stavio oko vrata, na koji sam prislonio obraz kako bih udahnuo čudan i
topao miris njezine kože.

"Oglav", podsjeti me tiho Hui. Prebacih ga preko glave kobile kako me

bio naučio.

"Tvoja je", reče Hui.

"A ja sam njezin", odgovorih bez razmišljanja.

Ali bila je to istina, uzajamno smo se osvojili. Ostatak stada promatrao je

prizor. Čim su vidjeli da sam stavio oglav kobili, životinje su se primirile i
dopustile meni i Huiju da hodamo među njima. Dolazile su jesti iz naših ruku,
dopuštale su da im proučavam kopita i da im milujem vrat i plećke. Tog
trenutka to mi se činilo čudnim, ali nakon malo razmišljanja shvatio sam da je
bilo potpuno prirodno. Bile su naviknute od rođenja da se netko brine za njih i
da ih miluje, hrani i uzda. Živjele su u uskom doticaju s ljudima. Pravo čudo
dogodilo se kasnije, kad sam primijetio da znadu prepoznati ljubav i da su
sposobne uzvratiti je. Hui je stavio oglav drugoj kobili, a u međuvremenu
neprestano mi je objašnjavao i dokazivao svoje znanje o konjima. Ja sam bio
tako ushićen, da me tada njegova umišljenost nije smetala.

"Dobro", reče napokon Hui. "Sad ćemo ih uzjahati!"

Uz moje golemo čuđenje, naslonio je ruke na leđa svoje kobile, podignuo
se, prebacio joj jednu nogu preko leđa i sjeo opkoračke.Piljio sam u njega u
nevjerici. Očekivao sam da kobila žustro reagira, propne se i zbaci ga ili barem
da ga snažnim zubima ugrize za nogu i baci ga na tlo. Ali nije to učinila, bila je
mirna, blaga.

"Hej, ljepotice moja!", klikne mladić i pritisne joj gležnjeve o bokove.

Kobila krene i kad je Hui opet podbode, dade se prvo u kas, a zatim u galop.
Hui ju je vješto vodio na način koji nisam uspio dokučiti. Životinja i jahač
izvodili su elegantne pokrete po polju, a onda su se vratili do mene.

"Hajde, Taita, probaj galopirati!"

Shvatio sam da očekuje da odbijem i to me navelo da nadvladam

protivljenje. Nisam mogao dopustiti da bezobrazan mladić pobijedi. Moj prvi
pokušaj da uzjašem nije uspio, ali kobila je ostala mirna i Hui se nasmijao.

"Doista te mnogo čemu mora naučiti. Trebao bi je zvati Strpljiva." Nije

mi izgledalo bogznakako duhovito, ali ime je ostalo, od tog dana kobila je
postala Strpljiva.

"Podigni se više prije no što prebaciš nogu i pazi da si ne prikliještiš

muda kad sjedneš", savjetovao me Hui, a zatim se bučno nasmijao. "Ah, za to
ne moraš brinuti. Vjerujem da bi bio sretan da ih još uvijek imaš, makar i po
cijenu da ih zgnječiš."

Sva naklonost koju sam bio počeo ćutiti za njega raspline sa nakon te
pošalice. Bacih se na leđa kobile i čvrsto se objema rukama uhvatih za vrat iz
straha da ne završim polomljen.

"Sjedi uspravno!", Hui me počeo podučavati, a Strpljiva je surađivala

svojom trpeljivom pitomošću. Iznenadio sam se kako razmišljam o tim
životinjama u ljudskim terminima, ali sljedećih dana, dok smo išli prema Tebi,
otkrio sam da mogu biti glupe ili pametne, sumnjičave ili pune povjerenja,
ozbiljne ili vragolaste, prisne ili daleke, hrabre ili plahe, nemirne ili
flegmatične, snošljive ili nestrpljive, predvidive ili mušičave... ukratko, po ćudi

sličnije čovjeku od ikojeg drugog četveronošca. Što sam više vremena radio s
njima, to sam ih više volio.

Išao sam na čelu jašući Strpljivu, sa ždrijebetom za petama. Stado nas je

pitomo pratilo, svih tristo šesnaest konja. Hui je išao na repu kako bi skupljao
zaostale. Kako smo napredovali, tako sam se osjećao sve sigurnijim i odnos
između Strpljive i mene učvrstio se. Kobila je postala produžetak moga tijela,
mnogo brži i mnogo snažniji od mojih udova. Izgledalo mi je prirodno što se
nalazim na tim krupnim sapima i dok sam jahao, bio sam zapanjen što je
rijetko tko spreman podijeliti to iskustvo.

Možda razlog tome nije bila samo strava koju su naši vojnici doživjeli u
ravnici kod Abnuba,već su na njih utjecale riječi i držanje plemenitog Tanusa
Harraba. U svakom slučaju, nisam uspio naći Egipćanina spremnog da uzjaše
konja, izuzev Huija i mnogo kasnije kraljevića Memnona. Naravno, drugi su
naučili brinuti o konjima i uzgajati ih. Pod mojim vođstvom postali su vješti
vozači kola, ali nisam nikad vidio nekoga od njih na konju. Kad su kola koja
sam izumio, s kotačima na palce, nadjačala sve otpore i učinile Egipat
vladarom svijeta, Tanus nije slijedio naš primjer i nikad ga nisam čuo kako
izražava naklonost za pitome i hrabre životinje koje su ga nosile u bitku.
I mnogo godina poslije, kad su konji postali uobičajeni u cijelome
kraljevstvu, jahanje se smatralo sramotnim i nedoličnim činom.Kad bismo nas
trojica prolazili jašući na konjima,mnogi obični ljudi pljunuli bi triput na tlo i
zaklinjali protiv uroka.Kako bilo, sve je to spadalo u budućnost kad sam svoje
stado poveo duž desne obale rijeke u smjeru Tebe.

Dočekala nas je zahvalnost moje gospodarice i skroman ushit vrhovnog

zapovjednika egipatske vojske.Moram priznati da je njegova zlovolja imala
valjana opravdanja. Opstojnost Države bila je u opasnosti. U cijeloj egipatskoj
povijesti nikad nije postojalo razdoblje u kojem su barbari tako ozbiljno
ugrozili našu uljudbu.

Teba je bila izgubljena, kao i cijela istočna obala rijeke do Dendere.

Nimalo uplašen pomorskim porazom koji mu je nanio Tanus, kralj Salitis
nastavio je prodirati sa svojim kolima i opkolio je veliki utvrđeni grad. Zidine
bi bile izdržale desetogodišnju opsadu, ali nažalost u neprijateljskim je
redovima bio plemeniti Intef.

Doznali smo da je,dok je još bio veliki vezir Gornjeg Egipta, zapovijedio
izgradnju tajnog prolaza ispod zidina.Čak ni ja, koji sam znao gotovo sve
njegove tajne, nisam nikad posumnjao u to, a budući da je Intef dao pobiti
radnike koji su obavili posao, bio je jedini koji je znao za njegovo postojanje.
Ne znam zašto je dao sagraditi tunel, ali njegov podmukli um bio je sklon
takvim smicalicama. Palača je bila puna pregrada i tajnih hodnika kao brlog
zeca ili pustinjske lisice. Kad mu je plemeniti Intef otkrio njegovo postojanje,
kralj Salitis poslao je odred svojih najboljih ljudi kroz tajni prolaz i kad su
ušli
unutar zidina, napali su nespremne egipatske stražare koji su čuvali vrata,
pobili ih i širom otvorili vrata. Horda Hiksa nahrupila je u grad,tako je nakon
samo nekoliko dana opsade Teba pala, a polovica njezinih žitelja ubijena.

Sa zapadne obale, gdje je Tanus smjestio svoj stožer u nedovršenoj

Memnonovoj palači, vidjeli smo kako preko rijeke gore krovovi zgrada koje su
Hiksi zapalili.Svaki dan razabirali smo oblake prašine koju su podizala njihova
kola dok su jurili gore dolje po suprotnoj obali i bljesak kopalja na padini gdje
smo se pripremali za bitku, za koju smo znali da je neizbježna. Svojom
desetkovanom flotom Tanus je do tog trenutka uspio držati crtu bojišnice na
rijeci i tijekom moje odsutnosti odbio je još jedan pokušaj Hiksa da prijeđu Nil
sa svojim snagama.

Naša obrana bila je krhka jer smo morali štititi veliki dio rijeke, dok su
Hiksi mogli prijeći gdje god odlučili. Naše uhode na istočnoj obali dojavile su
nam da su rekvirirali sva plovila, od splavi do brodica. Zarobili su mnoge
radnike iz naših brodogradilišta i prisilili su ih da rade.Mogli smo biti sigurni
da ih plemeniti Intef savjetuje u svemu, jer je vjerojatno poput Salitisa žudio
da se dočepa faraonovog blaga. Posade naših brodova bile su uvijek pod
oružjem, danju i noću, a Tanus je spavao kad bi stigao, to jest ne odveć često.
Moja gospodarica i ja rijetko smo ga viđali, a kad bismo ga vidjeli, bio je uvijek
iscrpljen i otresit. Svaku noć stizale su na zapadnu obalu stotine izbjeglica svih
dobi koje su prelazile Nil svim vrstama splavi i malih plovila. Mnogi snažniji
prelazili su rijeku plivajući.I svi su očajnički željeli umaći Hiksima.
Pripovijedali su o groznim zgodama otimačine i pljačke, ali davali su nam i
svježe vijesti o pokretima neprijatelja. Naravno, sve smo ih prihvaćali jer su
bili sunarodnjaci, ali bili su tako brojni da su načeli naše zalihe. Naša najveća
žitna skladišta bila su sva u Tebi, a u ruke Hiksa pala su i gotovo sva stada
goveda i ovaca.
Kraljica Lostris povjerila mi je zadaću da prikupim sve zalihe žitarica i
sva stada na zapadnoj obali. Pripremio sam popise za racioniranje mesa i žita.
Na sreću, bilo je vrijeme datulja, a rijeka je nudila obilje ribe. Hiksi nas nisu
mogli osvojiti izgladnjivanjem. Moja gospodarica imenovala me
zapovjednikom kraljevskog konjaništva. Nije bilo konkurencije za tu dužnost,
posebice jer nije podrazumijevala nikakvu plaću ili povlastice. Imenovao sam
Huija svojim zamjenikom, a prijetnjama, ucjenama i mitom uspio sam
unovačiti stotinu sluga da se brinu o našim konjima. Odlučili smo da ćemo ih
potom obučiti za kočijaše.

Bilo mi je teško svaki dan naći vremena za posjet našim improviziranim

konjušnicama na nekropoli. Strpljiva bi mi uvijek dotrčala ususret u znak
pozdrava,a ja bih donio pogaču za nju i ždrijebe.Često bih uspio oteti
kraljevića Memnona majci i guvernantama, stavio bih ga na ramena i poveo ga
u konjušnicu. Memnon bi uzbuđeno zavrištio čim bi vidio konje. Držao sam ga
pred sobom na sapima Strpljive koja je galopirala duž obale rijeke, a on je
pucketao jezikom i micao stražnjicu oponašajući način na koji sam gonio
kobilu.Poduzeo sam sve da se ne sretnemo s Tanusom. Još mi nije bio oprostio
i da je vidio sina na mrskom mu konju, znao sam da bi se naljutio.

Provodio sam mnogo vremena i u kovačnici zagrobnog Mamosovog

hrama, gdje su mi neki od najboljih zanatlija svijeta pomogli da izradim prva
kola. Dok sam projektirao vozilo, pale su mi na pamet neke naprave koje su
trebale postati naša prva crta obrane protiv kola Hiksa. Radilo se o
jednostavnim, dugim drvenim motkama zašiljenim na oba kraja i sa šiljcima
otvrdnutim na vatri. Svaki naš pješak mogao ih je ponijeti desetak. Kad bi se
približilo konjaništvo, motke bi se koso zabile u tlo sa šiljcima u razini
konjskih grudi. Naši ljudi stali bi iza prepreke od kopalja i odapeli bi strijele.
Kad sam Tanusu pokazao svoj izum, prebacio mi je ruku preko ramena prvi
put otkad smo se posvadili zbog konja.

"Dobro", reče, "barem nisi podjetinjio."

Shvatio sam da mi je barem djelomično oprostio. Ali naklonost koju sam

opet stekao izgubio sam gotovo u cijelosti zbog svojih kola. Moji majstori i ja
dovršili smo prva kola. Grudobran i bočne ograde bili su od isprepletenog
rezanog bambusa. Rudo je bilo od akacije, glavina od rukom kovane bronce
podmazane ovčjom masti, a kotači s palcima bili su također obručeni
broncom. Kola su bila tako lagana da su ih dva čovjeka mogla podignuti i nositi
ih po neravnom zemljištu kuda ih konji nisu mogli vuči. Čak sam i ja shvaćao
da su remek djelo, a majstori su ih nazvali Taitinim kolima, što sam prihvatio
bez primjedbe.

Hui i ja upregnuli smo naša dva najbolja konja, Strpljivu i Oštru, i pošli
smo obaviti prvu vožnju. Trebalo nam je nešto vremena da naučimo upravljati
vozilom, ali uspjelo nam je dosta brzo. Konji, koji su bili naviknuti na zapregu,
pokazali su nam što trebamo činiti. Na koncu smo jurili ravnicom i oštro
skretali ne usporavajući. Kad smo se vratili u konjušnicu uzbuđeno likujući,
bili smo uvjereni da su naša kola brža i lakša za upravljanje od kola kojima bi
nas Hiksi bili napali.Deset dana nastavili smo s probnim vožnjama
dotjerivanjem mog izuma. Radili smo pod svjetiljkama u kovačnici do duboko
u noć i naposljetku odlučih da mogu Tanusu pokazati rezultat. Tanus je stigao
namrgođen i opirući se i oklijevajući stao iza mene na kola.

"Pouzdajem se u ovu tvoju stupicu kao što se pouzdajem u prokleta

čudovišta koja je vuku", progunda. Ali ja sam bio uporan pa se napokon popeo
na podij i krenuli smo. Potjerao sam konje laganim kasom sve dok nisam
osjetio da se Tanus opustio i da mu se, premda nevoljko, ta vožnja počinje
dopadati, a tada ih potjerah u lagani galop.

"Vidiš li kako su brza? Možeš nasrnuti na neprijatelje prije no što te

opaze", uzviknuh. Nasmija se prvi put i ja osjetih ohrabrenje.

"Svojim brodovima vladaš rijekom. S ovim kolima vladat ćeš kopnom.

Vladat ćeš svijetom. Nitko ti se neće moći suprotstaviti."Pazio sam da ne
kritiziram njegove voljene brodove i da mi se ne omakne kakva ne baš
pohvalna usporedba.

"Je li ovo najveća brzina?", nadglasa Tanus topot kopita. "Uz dobar vjetar
Horusov Dah je brži." Bila je to laž i izazov.

"Drži se čvrsto za bočnu ogradu i diši duboko", rekoh mu. "Odvest ću te

tamo gdje lete orlovi."I potjerah Strpljivu i Oštru. Nijedan čovjek nije nikada
išao takvom brzinom. Vjetar nam je pekao oči i nosio suze koje su potekle u
kosu.

"Tako mi nježnog Izidinog daha!", viknu ushićeno Tanus. "Ovo je..."

Nisam nikad doznao što je kanio reći, jer nije dovršio rečenicu. U tom
trenutku jedan kotač udario je u kamen i obruč prsne. Kola su se prevrnula, a
Tanus i ja poletjeli smo zrakom. Pao sam na tlo tako silovito da sam se mogao
osakatiti, ali nisam osjećao bol jer sam bio odveć zabrinut kako će Tanus
prihvatiti nezgodu i hoće li uništiti moje snove i planove.

Ustao sam i ugledao ga dvadeset koraka dalje kako puže po

raskrvavljenim koljenima. Bio je prekriven prašinom i pola mu je lica bilo
oguljeno. Nastojao je sačuvati dostojanstvo kad je ustao i teturajući krenuo
prema smrskanim kolima, ali upadljivo je šepao.Dugo je stajao i gledao ostatke
moje tvorevine, tada prasne u riku dostojnu ranjenog bika i opali nogom kola
tako silovito da ih je opet prevrnuo kao da se radi o igrački. Zatim se okrenuo
ne udostojivši me niti pogleda i udaljio se šepajući. Nisam ga više vidio tjedan
dana i kad smo se napokon sreli, ni jedan ni drugi nismo spomenuli kola.
Vjerujem da je nezgoda mogla označiti kraj projekta i da ne bismo nikad
ustrojili našu prvu postrojbu konjaništva da u tvrdoglavosti i ponosu moja
gospodarica nije nadmašivala čak i svog ljubavnika. Bila mi je dala zapovijed i
nije ju kanila povući. Kad ju je Tanus pokušao uvjeriti, uspio je samo ojačati
moj položaj.

U tri dana Hui i ja izradili smo nova kola i potom još jedna ista takva.
Prije no što su mumifikatori iz zagrobne kapele okončali ritualnih sedamdeset
dana mumifikacije kralja, mi smo imali na raspolaganju prvi konjički eskadron
od pedeset kola i obučili smo kočijaše.

Otkad smo se, nakon poraza u bitci kod Abnuba, vratili u Memnonovu
palaču, moja gospodarica bila je jako zauzeta državnim poslovima koje joj je
nametalo namjesništvo. Provodila je mnogo sati s ministrima i savjetnicima.
Poduke koje sam joj udijelio u palači u Elefantini počele su davati svoje
plodove. Bio sam je naučio da se nepogrešivo snalazi u meandrima moći i
utjecaja. Bila joj je tek dvadeset i jedna godina, ali bila je kraljica i kao takva
je
vladala. Kad bi naišla na problem koji bi je mučio ili joj osobito pomrsio
račune, pozvala bi me k sebi. Napustio bih rad u kovačnici, konjušnici ili za
malim pisaćim stolom koji mi je bila dodijelila nedaleko od dvorane za
primanja i pohitao bih k njoj. Ponekad sam provodio cijele dane sjedeći podno
njezina prijestolja i vodio je u teškim odlukama. Još jednom nam je moja
sposobnost čitanja s usana a da ne čujem izgovorene riječi bila od velike
koristi. Neki plemići u dnu dvorane nisu uočili da ja, dok su oni potajno
spletkarili medu sobom i kovali urotu, prenosim svojoj gospodarici njihove
doslovne riječi.

Kraljica je vrlo brzo stekla glas da je obdarena pronicljivošću i da

poznaje budućnost. Ni ona ni ja nismo imali mnogo prilika za odmor tih
turobnih i zabrinjavajućih dana.Premda su dani bili ispunjeni,noći su bile
duge. Beskrajni državni i ratni savjeti produžavali su se sve do poslije ponoći.
Čim bi bila osujećena jedna kriza, nova bi nam zaprijetila. Svakim danom Hiksi
su sve izravnije prijetili, držanje crte bojišnice na rijeci slabilo je. Pomalo nas

je obuzeo očaj. Ljudi su se rijetko smiješili, a nikad smijali. Čak su i dječje

igre
bile lišene veselja. Bilo je dovoljno pogledati preko rijeke, neprijatelj je bio
tamo, pripremao se i svakim je danom postajao sve jači.

Nakon sedamdeset dana, mumifikacija faraona dovršena je. Moji napori

da sačuvam tijelo urodili su plodom i veliki meštar korporacije mumifikatora
pohvalio me u nazočnosti moje gospodarice.Nije naišao na tragove raspadanja
kad je izvadio leš iz žare za masline,a čak se i jetra, organ najizloženiji
truljenju, dobro očuvala. Kad je kralj položen na ploču od diorita u pogrebnoj
kapeli, veliki meštar ugurao je žlicu u nosnice i izvadio je sadržaj lubanje,
kojemu je salamura dala gustoću i tvrdoću sira.Zatim je kralj bio uronjen u
natronsku kupku iz koje je virila samo glava. Kad je nakon trideset dana
izvađen iz kupke, masno tkivo bilo se rastopilo i vanjski slojevi kože bili su se
odvojili, izuzev onih na glavi. Opet su ga položili na ploču od išarana kamena,
izravnali su kostur u pruženi položaj, očistili su ga i osušili. Trbušnu šupljinu
napunili su lanenim tamponima natopljenim smolom i voskom i potom su je
zašili. Crijeva su u međuvremenu bila osušena i stavljena u mrtvačku posudu
od alabastera koja je potom zapečaćena.Tijekom idućih četrdeset dana
kraljevo tijelo ostavljeno je da se do kraja osuši. Vrata kapele bila su okrenuta
u smjeru pretežno toplih vjetrova koji su puhali na pogrebnu ploču. Na kraju
ritualnog razdoblja od sedamdeset dana faraonovo tijelo bilo je suho poput
naramka drva za loženje. Nokti, koji su bili skinuti prije uronjavanja tijela u
natronsku kupku, pričvršćeni su na prste ruku i nogu tankim zlatnim nitima.
Prvo sloj povoja od čistog bijelog lana omotan je oko tijela tako da ostanu
otkriveni samo glava i vrat. Povijanje je bilo složeno i do sitnica brižljivo, a
laneni zavoj se slagao i križao u pažljivo razrađen uzorak.Na čvorove su
stavljeni zapisi i talismani od zlata i dragog kamenja. Povoji su tada natopljeni
smolama i takovima koji su sušenjem postali tvrdi poput kamena.

Došao je trenutak obreda Otvaranja usta, koji je po tradiciji izvodio

najbliži faraonov rođak. Memnon je bio premalen, stoga je dopalo namjesnicu
da obavi obred.Moja gospodarica i ja uputili smo se u kapelicu prije izlaska
sunca. Plahta koja je pokrivala kralja uklonjena je. Glava je bila čudesno
očuvana. Oči su bile zatvorene, izraz lica spokojan.Mumifikatori su mu lice
namazali bijelilom i potom ga obojili, mrtav je izgledao bolje nego dok je bio u

životu. Dok su vrhovni Ammon-Raov svećenik i veliki meštar korporacije

mumifikatora pripremali instrumente za obred, pjevali su magične pjesme
protiv druge smrti…On je odražena slika, a ne zrcalo,glazba je, a ne lira, i
kamen je, a ne dlijeto koje ga oblikuje. On će živjeti vječno, neće umrijeti po
drugi put… Vrhovni svećenik pružio je mojoj gospodarici zlatnu žlicu i poveo
je do pogrebne ploče. Kraljica Lostris nagnula se nad faraona i stavila mu žlicu
života na obojene usne.

“Ja otvaram tvoje usne da bi mogao opet pričati, otvaram tvoje nosnice
da bi mogao disati.” Potom je žlicom dodirnula kraljeve kapke.” Ja otvaram
tvoje oči da bi mogao opet vidjeti divotu ovoga svijeta i svijeta bogova gdje ćeš
prebivati od ovoga dana.” Približi žlicu omotanim grudima.” Ja budim tvoje
srce da bi mogao živjeti vječno. Nećeš umrijeti drugi put. Ti ćeš vječno živjeti!”

Zatim smo pričekali da mumifikatori omotaju povoj oko glave mumije i

premažu ga smolom. Oblikovali su namočene zavoje tako da prijanjaju uz lice i
napokon su na previjeno lice položili prvu od četiriju pogrebnih maski. Bila je
to pogrebna maska koju sam vidio iskovanu od čistoga zlata.

Za života faraon je pozirao kiparu i maska mu je iznenađujuće sličila. Oči

od kristala kremena i oksidijana kao da su me gledale živahnošću i
inteligencijom koje su nekoć krasile kralja. Glava kobre uzdizala se moćno i
mistično s aristokratskog čela. Mumija je stavljena u unutrašnji kovčeg od
zlata koji je, nakon što je bio zapečaćen, stavljen u drugi, pozlaćeni kovčeg s
maskom isklesanom na poklopcu.Polovica blaga pronađenog u tajnom
skrovištu plemenitog Intefa,bila je upotrijebljena za izradu ovoga golemog
bloka plemenitog metala i dragulja.Kovčega je ukupno bilo sedam,uključivši i
masivni kameni sarkofag koji je čekao na pozlaćenim saonicama, spreman da
preveze faraona dugim povišenim ceremonijalnim putom do grobnice u
brdima. Ali, moja gospodarica odbila je dati svoju privolu.

"Prisegnula sam. Ne mogu položiti svog muža u grobnicu koju bi barbari

Hiksi mogli opljačkati, faraon će ležati ovdje sve dok ne budem mogla održati
riječ. Naći ću sigurnu grobnicu u kojoj će moći počivati zanavijek. Obećala sam
mu da nitko neće remetiti njegov počinak."

Tri noći nakon toga shvatili smo da je odluka kraljice Lostris da odgodi
pokop bila jako mudra.

Hiksi su pokušali prijeći rijeku i Tanus ih je jedva uspio odbiti. Pokušali

su prelazak na dijelu rijeke malo sjevernije od Esne. Konje su prebacili
plivajući, a onda su krenuli za njima flotom malih plovila koje su kopnom
dovezli iz Tebe kako bi prikrili svoje namjere. Uspjeli su uspostaviti
mostobran na zapadnoj obali, ali Tanus je stigao prije no što su stigli iskrcati
kola i upregnuti konje. Uništio je čamce s još ukrcanim kolima i ostavio gotovo
tri tisuće Hiksa bez plovila na našoj obali.Njihovi su se konji raspršili i
pobjegli
u noć kad su Tanusove postrojbe izvršile prvi juriš. Naši su bili u
ravnopravnom položaju, sad kad Hiksi nisu imali kola, ali neprijatelji koji nisu
mogli uzmaknuti žestoko su se odupirali. Brojčani odnos bio je gotovo jednak
jer je Tanus uspio dovesti na to mjesto samo jednu pukovniju,ostatak njegove

vojske bio je razvučen duž zapadne obale. Bitka je bila krvava i surova, a
odvijala se po mraku, obasjana samo vatrom brodica koje je Tanus zapalio na
obali.

Stjecajem čudnih okolnosti ili možda voljom bogova, Hui i ja doveli smo
naš eskadron od pedeset kola u Esnu na obuku. Zapravo smo se toliko udaljili
od Tebe prvenstveno da izbjegnemo Tanusa i njegovo negodovanje i
miješanje. Bili smo utaboreni u svetoj šumi tamarinda pored Horusova hrama
u Esni. Bio sam iscrpljen nakon dana provedenog galopirajući i uvježbavajući
upravljanje kolima pri velikoj brzini. Po povratku u tabor, Hui je otvorio krčag
izvrsnog vina i ja sam malo pretjerao s pićem. Spavao sam kao kamen kad je
Hui teturajući ušao u moj šator i probudio me.

"Vide se vatre na obali rijeke, nizvodno", reče mi. "A kad vjetar
promijeni smjer čuje se vika. Malo prije mi se pričinilo da čujem ratnu himnu
Plavih. Mislim da je u tijeku neka bitka."

I ja sam se jedva držao na nogama, smion od vina, viknuh mu da probudi

sve i da upregne konje. Bili smo još neiskusni i stoga je bila skoro zora kad
smo završili.Po hladnoj magli praskozorja krenuli smo kasom u dvoredu
sjevernom cestom.Ja sam upravljao čelnim kolima,dok je Hui zapovijedao
pozadinom. Naših pedeset kola svelo se na trideset nakon vježbe prehodnog
dana jer još nisam bio uspio usavršiti kotače s palcima, koji su imali
zabrinjavajuću sklonost da se raspadnu pri velikoj brzini i gotovo polovica
mog eskadrona bila je izvan stroja. Ježio sam se od vjetra na golim prsima, koji
je smanjio vinom potaknutu drskost. Počeo sam se nadati da je Hui pogriješio,
kad sam iznenada začuo poznatu mi buku, poklike i zveket bronce o broncu.
To je moglo značiti samo jedno.Kad se jednom čuju, nije lako zaboraviti
zvukove bitke.

Staza kojom smo išli duž obale rijeke skrene ulijevo. Na izlasku iz zavoja
ugledasmo bojno polje.Sunce je tek izlazilo na obzoru i preobrazilo je površinu
rijeke u blistavu ploču kovanog bakra koja je bola oči. Tanusovi brodovi bili su
tik uz obalu kako bi omogućili strijelcima da gađaju Hikse i odrežu im svaku
mogućnost odstupnice preko rijeke. Neprijateljska postrojba pružala je otpor
nasred polja zelenog žita koje je dosezalo do koljena. Ljudi su se bili
rasporedili u krug, rame uz rame, s priljubljenim štitovima i kopljima
ispruženim prema naprijed. Kad smo ih ugledali, upravo su bili odbili još jedan
pokušaj proboja.Egipatska postrojba povlačila se kako bi se prestrojila i
ostavila je za sobom mrtve i ranjene oko neprijateljske obrambene crte. Nisam
vojnik, premda sam napisao nekoliko djela o vođenju rata. Titula zapovjednika
konjaništva bila mi je nametnuta od kraljice unatoč mome oštrom protivljenju.
Ja sam htio samo usavršiti kola, obučiti prvi eskadron i povjeriti ga Huiju ili
nekom drugom doraslom tako ratobornoj dužnosti.

Bilo mi je hladno i još sam bio napola pijan kad sam začuo svoj glas kako
izvikuje zapovijed da se razvijemo u formaciju vrha strijele. Bila je to formacija
koju smo uvježbali prethodnog dana i kola koja su me slijedila prilično
učinkovito zauzela su željeni položaj. Čuo sam topot kopita po mekoj zemlji i

pucketanje konjske opreme, škripu kotača koji su se okretali na brončanim

glavinama i zveckanje strijela koje su ljudi vadili iz tobolaca. Pogledao sam
oko sebe i vidio naš eskadron razvijen u vrh strijele s mojim kolima kao
šiljkom.Tu sam formaciju preuzeo od Hiksa. Duboko udahnuh.

"Ešalon, galopom!", viknuh glasom kriještavim od straha. "Naprijed!"

Bilo je dovoljno podignuti lijevu ruku kojom sam držao uzde i Strpljiva i
Oštra pojuriše.Zamalo nisam pao unazad, ali uhvatih se za grudobran drugom
rukom dok smo jurili prema krugu Hiksa. Kola su poskakivala po razrovanom
tlu. Pogledah preko sapi svojih konja i ugledah neprobojan bedem štitova
kako svjetluca na prvom suncu i približava se. S obiju stana moji su ljudi vikali
kako bi prikrili strah, a ja sam zavijao s njima kao pas na puni mjesec. Konji su
otpuhivali i hrzali. Iznenada Strpljiva podiže dugi rep i poče prditi u ritmu
galopa.To mi je izgledalo nevjerojatno smiješno.Moji prestrašeni krici
preobraziše se u smijeh.Kaciga koju mi je posudio Hui bila mi je velika,
odletjela je i vjetar mi je raskuštrao kosu.Strpljiva i Oštra bile su najbrža
zaprega u eskadronu pa su se naša kola odvajala od ostatka formacije.
Pokušah usporiti povukavši uzde,ali Strpljiva nije slušala. Očito je bila
uzbuđena i zabavljala se. Ispravi vrat i nastavi galopirati. Prošli smo poput
munje kroz redove egipatskih pješaka koji su se povlačili nakon neuspjelog
napada na Hikse i koji su se razmicali pred nama gledajuči nas zapanjeno.

"Naprijed!", viknuh smijući se. "Pokazat ćemo vam put!"

Pješaci stadoše, a onda krenuše za nama u pravcu neprijatelja. Čuo sam

kako trubači sviraju juriš, a zvuk rogova kao da je podbo naše konje. Na
nevelikoj udaljenosti, zdesna, ugledah Tanusov stijeg kao se vijori i prepoznah
njegovu kacigu s perjanicom koja se isticala usred gomile njegovih vojnika.

"Što sada misliš o mojim prokletim čudovištima?!" viknuh mu u prolazu,

a Strpljiva opet prdne izazvavši moj nervozni smijeh.

Kola s moje lijeve strane bila su gotovo uz bok mojima. Tada jedan kotač
popusti i kola poletješe. Ljudi padoše na tlo, a konji se srušiše očajnički
hrzajući. Mi smo nastavili juriš. Prvi red neprijatelja bio je sada već tako blizu
da sam im mogao vidjeti oči iznad štitova. Strijele su mi zujale oko ušiju. Jasno
sam razaznavao likove čudovišta i demona na visokim metalnim kacigama,
vidio sam kapi znoja kako svjetlucaju u pletenim bradama ukrašenim
vrpcama, čuo sam njihov bojni poklič...

A tada se sudarismo s njima. Moji konji skočiše na bedem od štitova koji

se razbio pred silovitošću našeg juriša. Vidio sam čovjeka odbačenog u zrak i
čuo sam kako njegove kosti krckaju kao drvo za ogrjev bačeno na
vatru.Suborac iza mene iskazao se.Odabrao sam ga jer je bio najbolji medu
novacima i sada je čvrsto stajao i odapinjao strijelu za strijelom. Kola koja su
nas slijedila jurnuše u proboj kroz rupu koju smo mi otvorili. Nismo usporili,
već smo nastavili juriš probivši krug Hiksa na suprotnoj strani. Onda
okrenusmo kola u suprotnome smjeru i u grupama po tri opet krenusmo u
juriš.

Tanus je iskoristio trenutak i nasrnuo pješaštvom u otvoreni prolaz.

Neprijateljska formacija raspala se u neorganizirane skupine koje su se dalje
rasipale. Obuzeti panikom, Hiksi su bježali prema rijeci. U trenutku kad su im
došli na domašaj, strijelci poređani na palubama naših brodova počeli su ih
zasipati rojevima strijela. Preda mnom je bila izdvojena grupa ratnika koji su
se i dalje borili,pokrivajući si međusobno leđa,i uspijevajući držati naše
podalje od sebe. Okrenuh kola i nasrnuh na njih u punom galopu. Ali, prije no
što sam stigao do njih, desni kotač puče, lagana ljuska kola prevrnu se i ja
poletih zrakom te padoh na tlo silinom koja mi protrese utrobu. Udarih
glavom. Oči mi se ispuniše blještavim zvijezdama i kometama. Zatim mrak.

Osvijestio sam se pod sjenicom na Tanusovom zapovjedničkom brodu.

Ležao sam na ležaju od ovčje kože i Tanus je bio nagnut nad mene. Kad je
primijetio da sam se osvijestio, prikrio je zabrinut izraz lica koji mu je grčio
lice.

"Stara ludo", reče uz široki osmijeh. "U ime Horusa, zašto si se toliko
smijao?"

Pokušao sam se pridignuti i sjesti, ali glava me užasno boljela. Zastenjah

i stisnuh mu ruku kad sam se sjetio što se dogodilo.
"Tanuse. Konji koje su neprijatelji noćas prebacili. Trebaju mi."

"Ne brini. Već sam poslao Huija da ih skupi", zajamči mi Tanus.

"Ako želim imati sto tvojih pokretnih košara za svoju diviziju kola,
trebat će mi tisuću prokletih čudovišta za zaprege. Kako bilo, tvoji novi kotači
opasniji su od pukovnije Hiksa. Neću se više popeti na kola s tobom sve dok ne
iznađeš rješenje."

Na trenutak ga nisam razumio, a onda sam shvatio što se dogodilo.

Tanus je potisnuo ponos i popustio je. Napokon je moj eskadron postao dio
regularne vojske i Tanus se spremao dati mi ljude i zlato potrebne za izradu
daljnjih pet stotina vozila. I bio je voljan opet se provozati sa mnom kolima
uspijem li riješiti problem kotača. Ali najviše me ispunila srećom činjenica da
mi je oprostio i da smo opet prijatelji. Uspjeh mojih kola kod Esne i uzdanje
kojim je nadahnuo sve nas bili su kratkog vijeka.Potajno sam se plašio onoga
što se spremalo.

Bio je to najlogičniji potez neprijatelja,Salitis i plemeniti Intef morali su

ga poduzeti mnogo ranije. Znali smo da je tijekom osvajanja Donjeg Egipta
Salitis zarobio gotovo cijelu flotu Crvenog Pretendenta. Brodovi su bili
napušteni u lukama Memfisa i Tanisa u delti. Na njegovom raspolaganju bili su
mnogi egipatski otpadnici iz Uzurpatorove mornarice,a ako i nisu, imao je
mogućnost unovačiti sirijske mornare, plaćenike iz Gaze, Joppe i drugih luka
na istočnoj obali velikog mora,u dovoljnom broju da složi posade stotina
brodova. Predviđao sam da bi se to moglo dogoditi,ali suzdržao sam se da na
to upozorim Tanusa i kraljicu jer nisam htio otežati ozračje i pojačati
potištenost naših.

U svom sam srcu tražio način kako da se odupremo tom potezu i

uzvratimo na nj kad ga Salitis i Intef budu poduzeli, ali nisam ga našao. Stoga,
budući da ih nisam bio u mogućnosti odagnati, mislio sam da je bolje zadržati
za se te strahove.

Kad se napokon taj strašan događaj zbio i kad su nam naše uhode na
istočnoj obali pred Asyutom dojavile da stiže flota iz delte,Tanus je preuzeo
zapovjedništvo svojih brodova i uputio se na sjever da je presretne. Njegova je
flota u svemu bila nadmoćna onoj koju su ustrojili Salitis i Intef, ali bitka je
potrajala gotovo tjedan dana prije no što je Tanus uspio uništiti neprijateljske
snage i natjerati ih na povratak u deltu.Salitis je ipak dovezao svoje
transportne brodove za prethodnicom ratnih brodova i dok je još bjesnila
bitka, uspio je ukrcati gotovo cijele dvije pukovnije s kolima i konjima i
prevesti ih na našu obalu rijeke a da ih naši nisu mogli pratiti. Postrojbe su
obuhvaćale gotovo tristo brzih ratnih kola, odabrane kontingente vojnika
kojima je kralj Hiksa osobno zapovijedao.Napokon je uspio zaobići našu
obranu i ništa nije moglo zaustaviti njegova kola koja su hitala na jug. Najviše
što su mogli učiniti naši ratni brodovi bilo je da pokušaju održavati brzinu
kretanja oblaka prašine koji su njegove postrojbe podizale dok su hitale
prema Mamosovom zagrobnom hramu i njegovom blagu.

Kraljica Lostris sazvala je ratni savjet kad je vijest da su Hiksi prešli

rijeku stigla do Memnonove palače. Prvo je pitanje uputila Tanusu.

"Sad kad je prešao rijeku, možeš li zaustaviti barbara?"

"Možda ću moći usporiti njegovo napredovanje", odgovori otvoreno

Tanus. "Naučili smo mnoge stvari, možemo ga dočekati iza kamenih zidova ili
iza prepreka od zašiljenih motki kojima nas je opskrbio Taita. Ali, Salitisu ne
treba bitka. Njegova su kola tako brza da može zaobići naše položaje, kako je
učinio kod Asyuta. Ne, ne mogu ga zaustaviti." Kraljica me pogleda.

"Taita, a tvoja kola? Mogu li se suprotstaviti Hiksima?"

"Veličanstvo, imam četrdeset kola i mogu ih povesti protiv neprijatelja.

Ali Hiksi ih imaju tri stotine. Moja su brža. Ali ljudi nisu dovoljno uvježbani.
Zatim je tu problem s kotačima. Nisam ih usavršio. Salitis će nas lako uništiti.
Ako budem imao na raspolaganju potrebno vrijeme, moći ću izraditi nova i
učinkovitija kola, s kotačima koji ne pucaju.Ali ne mogu nadomjestiti konje. Ne
možemo ih izložiti opasnosti. Oni su naša jedina nada za konačnu pobjedu."

Dok smo raspravljali, stigao je još jedan glasnik i bacio se na koljena

pred kraljicom Lostris.

"Govori", zapovijedi mu Tanus. "Što nam imaš reći?" Glasnik preplašeno

zamuca.

"Božansko veličanstvo, dok je naša flota bila zauzeta kod Asyuta, barbari
su prešli rijeku kod Esne. Konji su prešli plivajući, kao prošli put, ali nije bilo

naših brodova da spriječe njihova plovila. Postrojbe Hiksa prešle su rijeku.

Sada dolaze prema nama u oblaku prašine, hitro poput lastavica u letu. Bit će
ovdje za najviše tri dana."

Nitko od nas nije prozborio, sve dok Tanus nije otpustio čovjeka s
nalogom da ga nahrane i okrijepe. Glasnik, koji je očekivao da će biti ubijen,
poljubi sandale kraljice Lostris.

Kad smo ostali sami, Tanus tiho reče.

"Salitis ima četiri pukovnije s ove strane rijeke. Šesto kola. Gotovi smo."

"Ne!" Glas moje gospodarice podrhtavao je. "Bogovi ne mogu napustiti

Egipat u ovome trenutku. Naša uljudba ne može nestati. Imamo previše toga
što možemo dati svijetu."

"Možemo se nastaviti boriti, naravno", izjavi Tanus. "Ali ništa se neće

promijeniti. Ne možemo pobijediti kola." Moja gospodarica se obrati meni.

"Taita, prije to nisam tražila od tebe, jer znamo koliko te stoji. Ali, sada
moram to učiniti prije no što donesem konačnu odluku. Molim te da prođeš
Ammon-Raovim labirintima. Moram znati što bogovi hoće od nas. Pognuh
glavi i prošaptah.

"Idem po škrinjicu."

Za proricanje odabrah unutarnje Horusovo svetište u nedovršenoj

Memnonovoj palači. Svetište još nije bilo posvećen bogu, njegov kip još nije
bio postavljen, ali bio sam siguran da je Horus već to mjesto obavio svojim
dobrostivim utjecajem. Moja gospodarica sjela je pred mene s Tanusom uza se
i bila je nazočna dok sam pio čarobni napitak koji je trebao otvoriti oči moje
duše, moj Ka, malo stvorenje nalik ptici koje živi u srcu svih nas.
Stavih pred njih Labirinte od bjelokosti i zamolih kraljicu i Tanusa da ih
pomiluju i uzmu u ruku kako bi pretočili u njih svoj duh i duh nacije koju su
predstavljali, našeg Egipta. Dok sam gledao kako dijele diskove od bjelokosti
na hrpice, osjećao sam kako droga jača u mojoj krvi. Moje srce uspori kad je
mala smrt zagospodarila mnome. Uzeh dva preostala Labirinta s posljednje
hrpice i stisnuh ih na grudi. Osjetih kako se zagrijavaju na mojoj koži. Nagon
me putio da umaknem tmini čiji sam nadolazak ćutio, međutim prepustio sam
se i pustio da me ponese. Začuh glas svoje gospodarice kao da dolazi izdaleka.

"Sto će biti s dvostrukom krunom? Kako se možemo oduprijeti

barbarima?"

Pred mojim očima vizije su počele dobivati oblik, ponesen sam u dane
koji su tek trebali doći i vidio sam događaje koji se još nisu zbili.

Jutarnja svjetlost prodirala je kroz otvor na krovu i padala na Horusov

oltar kad sam se napokon vratio s putovanja po Labirintima.Tresao sam se i
osjećao mučninu, bio sam omamljen i drhtao sam zbog sjećanja na čudne
stvari koje sam vidio. Moja gospodarica i Tanus ostali su sa mnom tijekom

duge noći. Njihova zabrinuta lica bila su prvo što sam vidio po povratku, ali
bila su tako iskrivljena i treperava da sam ih držao dijelom vizije.

"Taita, osjećaš li se dobro. Govori. Moraš nam reći što si vidio."

Kraljica je bila uznemirena. Nije uspijevala prikriti grizodušje koji je

osjećala, jer me prisilila da još jednom uđem u Ammon-Raove labirinte.

"Bila je neka zmija." Moj glas čudno je odjeknuo,kao da sam se odvojio o

svoga tijela.

"Velika zelena zmija koja gmiže pustinjom." Vidio sam njihov kolebljiv
izraz lica, ali nisam još sagledao značenje vizije i stoga nisam bio u stanju
pojasniti znamen.

"Žedan sam", promrmljah. "Grlo mi je suho, moj jezik izgleda kao kamen
pokriven lišajem."

Tanus ode po krčag vina, napuni zdjelicu i ja pohlepno otpih.

"Pričaj nam o zmiji", zapovijedi moja gospodarica čim sam odložio

zdjelicu.

"Njezino vijugavo tijelo nije imalo kraja i blještalo je zelenim sjajem pod
sunčevom svjetlosti. Gmizala je po nepoznatoj zemlji, gdje su živjeli visoki goli
ljudi i čudne zvijeri."

"Jesi li uspio vidjeti glavu ili rep zmije?", upita kraljica. Odmahnuh
glavom.

"Gdje si ti bio? Gdje si se nalazio?", ustrajala je. Bio sam smetnuo s uma
da je voljela moje vizije i uživala u njihovu tumačenju.

"Bio sam na leđima zmije", odgovorih. "Ali nisam bio sam."

"Tko je bio s tobom?"

"Uz mene si bila ti, gospodarice, a i Memnon. Tanus je bio s druge strane
i zmija nas je nosila."

"Nil! Zmija je rijeka!", pobjednički usklikne kraljica Lostris.

"Pretkazao si putovanje koje ćemo poduzeti Nilom."

"U kojem smjeru?", upita Tanus koji je bio zadubljen kao i moja
gospodarica. "Kamo je tekla rijeka?" Upinjao sam se da se prisjetim svake
potankosti.

"Vidio sam sunce kako izlazi meni slijeva."

"Na jug!", uskliknu Tanus.

"U unutrašnjost Afrike", reče moja gospodarica.

"Na koncu sam vidio pred nama glave zmije. Njeno se tijelo račvalo i
svaka račva bila je glava."

"Nil ima dvije grane? Dva odvojka?", upita glasno moja gospodarica. "Ili
vizija ima neko dublje značenje?"

"Poslušajmo što nam Taita ima za reći", prekinu je Tanus. "Nastavi, stari
moj."

"Zatim sam vidio boginju", nastavih. "Sjedila je na visokoj planini i obje

su joj se zmijine glave klanjale." Kraljica se nije uspjela suzdržati.

"Koju si boginju vidio? Oh, brzo, reci mi koja je bila?"

"Imala je bradatu glavu muškarca, ali grudi i spolovilo žene. Iz vagine su

izvirale dvije vode koje su završavale u otvorenim raljama dvoglave zmije."

"To je boginja Hapi. Božanstvo rijeke", promrmlja kraljica Lostris. "Rađa

rijeku i pušta je da teče svijetom."

"Što ti je još pokazala vizija?", upita Tanus.

"Boginja nam se smiješila i njezino je lice blistalo ljubavlju i

dobrostivošću. Govorila je glasom koji je bio zvuk vjetra i mora, groma na
vrhovima dalekih planina."

"I što je govorila?", upita kraljica Lostris.

"Rekla je: Pusti da moja kći dođe k meni. Ja ću je učiniti snažnom kako bi
mogla pobijediti i kako moj narod ne bi pokleknuo pred barbarima." Ponovio
sam riječi koje su još bubnjale u mojoj glavi.

"Ja sam kći boginje rijeke", reče jednostavno moja gospodarica. "Na
rođenju sam joj posvećena. Sada me zove i moram poći na mjesto gdje obitava,
na izvor Nila."

"To je putovanje o kojemu smo Taita i ja razmišljali", reče Tanus

zamišljena izraza lica. "Sada ga boginja nalaže. Ne smijemo ne poslušati."

"Da, moramo poći, ali vratit ćemo se", izjavi moja gospodarica. "Ovo je
moja zemlja, moj Egipat. I ovo je moj grad, lijepa Teba od stotinu vrata. Ne
mogu ih zauvijek napustiti. Vratit ću se u Tebu. Prisežem i prizivam boginju
Hapi za svjedoka prisege. Vratit ćemo se."

Odluku da pobjegnemo na jug preko katarakta u divlje i neistražene

krajeve, Tanus i ja već smo bili donijeli u prošlosti. Prvi put bilo je to da bismo

izbjegli faraonovu osvetu. Sad smo bježali od još nesmiljenijeg neprijatelja.

Činilo se da su bogovi odlučili nametnuti nam to putovanje i nisu dopuštali
odbijanje. Imali smo malo vremena da se pripremimo za polazak.

Hiksi su nasrtali na nas iz dva smjera i naši obavještajci izvještavali su

da će najkasnije za tri dana njihove kohorte biti vidljive s krova Memnonove
palače. Tanus je Kratasu povjerio zapovjedništvo nad polovicom raspoloživih

snaga i poslao ga u susret kralju Salitisu, koji je bio krenuo iz Asyuta i

vjerojatno je sa svojom kolonom trebao prvi stići do nekropole i palače.Kratas
je imao zapovijed da upotrijebi zašiljene motke i da brani sve utvrđene
položaje kako bi što više usporio Salitisovo nadiranje, ne izlažući se pogibelji
da ostane odsječen ili da bude svladan. Kad bi daljnji otpor bio postao
nemoguć, trebao je evakuirati svoje ljude brodovima.

Tanus je, pak, osobno preuzeo zapovjedništvo nad drugom polovicom

naše vojske i uputio se na jug da presretne diviziju Hiksa koja je pristizala iz
Esne kako bismo dobili na vremenu. U međuvremenu kraljica je trebala dati
ukrcati naše ljude i sve što su posjedovali na druge brodove flote. Lostris je
dužnost prepustila plemenitom Merseketu, ali me, naravno, imenovala
njegovim pomoćnikom. Plemeniti Merseket bio je u godinama i bio je upravo
oženio jednu šesnaestogodišnjakinju, stoga nije bio od velike koristi ni sebi ni
meni. Planiranje i izvršenje plana pali su u cijelosti na moja pleća. Ali, prije no

što sam se mogao pobrinuti za te stvari, morao sam se pobrinuti za svoje

konje.

Već u toj početnoj fazi bilo mi je potpuno jasno da su oni ključ našeg
preživljavanja kao nacije i uljuđenog naroda. S grlima koje smo ulovili kod
Esne sada smo ih već imali nekoliko tisuća. Podijelio sam stado u četiri dijela
kako bismo lakše našli ispašu tijekom marša. Povrh toga, manja stada bila bi
podizala manje prašine i lakše izbjegla Salitisove izviđače.Poslao sam Huija,
kočijaše i konjušare s tim stadima na jug,prema Elefantini,s nalogom da
izbjegavaju obalu rijeke duž koje su napredovali Hiksi i da uđu u zaleđe do
ruba pustinje.Nakon polaska konja mogao sam svoju pažnju posvetiti ljudima.
Znao sam da će ograničeni broj brodova koje imamo na raspolaganju odrediti
brojnost pratnje koja će poći s nama na dugo putovanje. Bio sam siguran da
gotovo svi Egipćani žele sudjelovati u egzodusu.Nečovječna svirepost Hiksa
bila je očita u svakome gradu koji su spalili i očitovala se u svim grozotama
kojima su izložili naš narod.Sve opasnosti divlje Afrike bile su im draže od
krvožednih čudovišta koja su hitala prema nama na svojim kolima. Na koncu
sam izračunao da ćemo na brodovima moći zbrinuti tek dvanaest tisuća ljudi i
izvijestio sam o tome kraljicu.

"Morat ćemo bez milosti odabrati one koji će poći s nama i one koji će
ostati", rekoh.

Ali, Losrtris nije htjela poslušati moj savjet. "Ovo je moj narod. Radije ću
ustupiti svoje mjesto no da ostavim ikoga od njih na milost i nemilost Hiksa."
"A oronuli starci, veličanstvo? Bolesnici i djeca?"

"Svakom podaniku bit će ponuđeno da bira. Neću napustiti starca ili

prosjaka, novorođenče ili gubavca. Oni su moj narod,i ne budu li mogli krenuti,
ostat ćemo i ja i kraljević Memnon."

Naravno, govorila je o kraljeviću kako bi bila sigurna da će izići na kraj

sa mnom. Brodovi bi bili jedva ostali na površini pod težinom ljudskih bića, ali
nisam imao izbora.

Kako bilo, ukrcao sam prvo najkorisnije podanike i odabrao sam ih svih
struka i zanata, zidare i tkalce, kotlare i lončare, kožare i izrađivače jedara,
pisare i umjetnike, brodograditelje i tesare. Svi su bili najbolji u svojim
strukama. Smjestio sam ih što sam bolje mogao. Zatim sam si priuštio
zadovoljstvo da dodijelim neudobniji smještaj na oronulim brodovima
svećenicima i pisarima zakona, buhama koje piju krv države. Kad su svi bili
ukrcani, dopustio sam svjetini da zauzme mol u podnožju hrama.

Zbog nepopustljivosti moje gospodarice morao sam posvetiti pažnju

odabiru tereta. Nije bilo mjesta za beskorisne predmete.Dao sam poslagati
oružje, oruđe i sirovine nužne da stvorimo novu civilizaciju u nepoznatoj
zemlji. Glede ostatka, pokušao sam na sve načine smanjiti težinu i zapreminu.
Na primjer, umjesto žitarica i voća utovario sam sjeme sveg korisnog bilja u
glinenim posudama zapečaćenim voskom i smolom. Svaki deben težine koji
smo tovarili u štive tjerao nas je da ostavimo na kopnu nešto drugo. Putovanje
je moglo potrajati deset godina ili cijeli život. Put je bio težak. Znali smo da
pred nama stoje velike katarakte.Nismo mogli ponijeti ništa što nije bilo
neophodno,ali preostalo je ispunjenje obećanja koje je kraljica dala faraonu.
Bilo je jedva mjesta za žive... koliko smo ga mogli izdvojiti za mrtvaca?

"Dala sam svoju riječ kralju dok je umirao", ustrajala je Lostris. "Ne
mogu ga ovdje ostaviti."

"Veličanstvo, pronaći ću sigurno skrovište za kraljevo truplo, grobnicu

bez znakovlja u brdima, gdje ga nitko neće pronaći. Kad se budemo vratili u
Tebu, ekshumirat ćemo ga i iskazati mu sve počasti kraljevskim pogrebom koji
si mu obećala."

"Ako ne ispunim zavjet, bogovi će nas napustiti i naše putovanje pratit

će nesreća. Kraljevo tijelo mora poći s nama."

Bilo mi je dovoljno pogledati je da shvatim kako je nastavak rasprave

uzaludan. Otvorili smo masivni granitni sarkofag i izvadili smo unutarnjih šest
kovčega i oni su bili tako glomazni da je bio potreban poseban brod. Donio
sam odluku ne posavjetovavši se s kraljicom Lostris. Naredih radnicima da
izvade samo dva unutarnja zlatna kovčega i da ih pokriju teškim platnom koje
je zašiveno kako bi ih zaštitilo. Na taj način dimenzije i težina smanjile su se na

prihvatljivu mjeru pa smo utovarili dva kovčega u štivu Horusovog Daha.

Najveći dio faraonova blaga bilo je u škrinjama od cedra,zlato, srebro,drago
kamenje.Naložio sam zlatarima da skinu zlato s odbačenih kovčega i s drvenog
postolja velikih pogrebnih saonica i pretvore ga u poluge. Potajno sam čak bio
zadovoljan što sam uništio tu krajnje neukusnu grdobu. Škrinje s blagom i
polugama bile su dovezene na mol i ukrcane na brodove, podijelio sam ih tako
da svaki brod nosi barem jednu škrinju ili kup poluga. Na taj način se smanjila
opasnost da sve blago bude uništeno zadesi li nas zla kob. Veliki dio pogrebne
opreme nismo mogli ponijeti sa sobom,pokućstvo,kipove, ceremonijalni oklop,
škrinje s ushahtima i, naravno, nezgrapne pogrebne saonice s kojih sam dao
poskidati zlato. Kako bih izbjegao da padnu u ruke Hiksa, nabacali smo sve na
gomilu u dvorištu hrama. Svojim sam rukama bacio upaljenu baklju na to brdo

skupocjenih predmeta i gledao kako se pretvaraju u pepeo. Sve smo napravili

u žurbi i prije no što je posljednji brod bio nakrcan, izvidnici na krovu palače
doviknuli su da su oblaci prašine koje podižu kola Hiksa na vidiku.

Manje od sata nakon toga naše iscrpljene postrojbe koje su pod

zapovjedništvom Tanusa i Kratasa vodile bitke povlačeći se,počele su stizati
na nekropolu i ukrcavati se na brodove koji su čekali.Pošao sam u susret
Tanusu koji se uspinjao povišenim ceremonijalnim putom na čelu jedne čete.
Svojom hrabrošću i svojim požrtvovnim duhom uspjeli su nam priskrbiti
nekoliko dana za završetak evakuacije.Nisu mogli učiniti ništa drugo
neprijatelji su se približavali velikom brzinom. Kad sam se razmahao i viknuo
njegovo ime, Tanus me vidio i glasno upitao.

"Kraljica Lostris i kraljević su na Horusovom Dahu?" Probio sam se kroz

mnoštvo i prišao mu.

"Moja gospodarica nije htjela krenuti dok svi njezini podanici ne budu
na brodovima. Zapovijedila mi je da te odmah dopratim kod nje. Čeka te u
svojim odajama u palači." Tanus je zaprepašteno zurio u mene.

"Neprijatelj pristiže velikom brzinom. Kraljica Lostris i kraljević

dragocjeniji su od ove svjetine. Zašto je nisi prisilio..." Nasmijah se.

"Nije lako prisiliti je da napravi ono što ne želi, i ti bi to trebao znati. Ne

kani pustiti nikoga od svojih Hiksima."

"Neka Seth sprži ponos te žene! Sve će nas pobiti zbog nje." Ali teške
riječi bile su opovrgnute izrazom divljenja koji je obasjao znojno lice
pokriveno prašinom. Nasmiješi mi se. "Dobro. Ako ne želi ići, poći ćemo po
nju."

Probili smo se kroz redove izbjeglica natovarenih svežnjevima i djecom

koji su pristizali na mol za ukrcaj. Dok smo brzim korakom hodali povišenom
cestom, Tanus je pokazao na prijeteće tamnožute oblake koji su se približavali
iz oba smjera.

"Kreću se brže no što sam držao mogućim. Nisu se zaustavili niti da bi

napojili konje. Ako ne ubrzamo ukrcavanje, napast će nas dok je polovica
naših još na kopnu", reče bijesno pokazujući mol pod nama.

Mol je bio širok koliko je bilo dovoljno da uza nj pristanu dva broda
odjednom. Izbjeglice su ispunile povišenu cestu i zakrčile ulaz. Plačem i
kuknjavom povećavali su zbrku. U tom trenutku netko na začelju kolone
kriknuo je. "Hiksi su ovdje! Bježite! Spasite se! Hiksi su ovdje!"

Panika se proširila mnoštvom koje poče bezglavo trčati. Mnoge žene bile
su prignječene o stupove, a mnoga djeca pregažena. Svaki privid reda nestao
je i dostojanstveni podanici i disciplinirani vojnici sveli su se na očajnu hordu
u borbi za život. Morao sam upotrijebiti zašiljeni štap da si otvorim prolaz i
produžim.
Konačno smo se Tanus i ja oslobodili iz mnoštva i potrčali prema palači.
Dvorane i hodnici bili su pusti. Naišli smo samo na nekoliko pljačkaša u krađi,
pobjegli su čim su vidjeli Tanusa. Strašno je izgledao pokriven prašinom i s
kratkom crvenom bradom na licu. Išao je ispred mene i uletio u kraljičine
privatne odaje. Njezina soba ostala je bez straže i vrata su bila širom otvorena.
Pohitali smo unutra. Moja gospodarica bila je na terasi pod sjenicom s
kraljevićem Memnonom u krilu i pokazivala je brodove. Izgledalo je da su
oboje ushićeni prizorom.

"Vidi kako lijepi brodovi." Kraljica je ustala smijući se kad je nas

ugledala, a Memnon joj je kliznuo s koljena i potrčao ususret Tanusu koji ga je
podigao na ramena i privio k sebi kraljicu slobodnom rukom.

"Gdje su tvoje robinje, gdje su Aton i plemeniti Merseket?", upita je.

"Poslala sam ih na brodove."

"Taita mi je rekao da si se odbila ukrcati. Jako je ljut na tebe, s pravom."

"Oprosti mi, dragi Taita." Lostrisin osmijeh imao je moć da prosvijetli

moj život ili da mi slomi srce.

"Traži oprost od kralja Salitisa", odgovorih. "Bit će uskoro ovdje." Uzeh

je za ruku.

"Sada, kad je tvoj grubi vojnik napokon stigao,možemo li se ukrcati na

brod?"

Napustili smo terasu i vratili se hodnicima palače.Bili smo sami, čak su i

lopovi nestali kao štakori u svojim brlozima. Jedini koji naizgled nije bio
zabrinut bio je kraljević Memnon, za njega je to bila samo nova igra. Stajao je
opkoračke na Tanusovim ramenima, pritisnuo ga je gležnjevima i
viknuo."Ejla!"kako je naučio od mene dok smo jahali Strpljivu. Žurno smo
prošli vrtovima palače i stigli do stuba koje su vodile do povišene ceste. Bio je
to najkraći put da bi se stiglo do mola hrama. Primijetio sam da se situacija
temeljito promijenila otkad smo otišli po kraljicu i kraljevića. Pred nama je
bila pusta povišena cesta. Posljedne izbjeglice ukrcale su se. S druge strane
kamenih grudobrana vidio sam drvene jarbole brodova kako se polako kreću
prema sredini rijeke. S osjećajem praznine u želucu shvatio sam da smo
posljednji na kopnu, a imali smo još dosta puta do pustog mola. Stali smo i
pogledali posljednje brodove koji su se udaljavali.

"Zapovijedio sam kapetanu da čeka", prostenjah. "Ali, Hiksi su odveć

blizu i razmišljali su samo o tome da se spasu."

"Što možemo učiniti?", promrmlja moja gospodarica. Čak su i veseli

Memnonovi kliktaji zamrli.

"Ako uspijemo stići do obale rijeke, Remrem ili Kratas vidjet će nas i
poslat će čamac da nas pokupi", prošaptah. Tanus kimnu glavom.

"Ovuda! Za mnom!", viknu."Taita, pobrini se za svoju gospodaricu!"

Uzeh kraljicu za ruku da bih joj pomogao,ali bila je jaka i okretna poput
mladog pastira i hitro je trčala uz mene. Zatim sam iznenada začuo topot konja
i štropot kola. Bili su to zvukovi koji se nisu mogli pobrkati, a nažalost bili su
jako blizu. Naši konji otišli su tri dana prije toga i približavali su se
Elefantini,
naša rastavljena kola bila su u štivama brodova koji su netom otplovili. Ova
što sam čuo bila su još nevidljiva pod zidom povišene ceste, ali znao sam kome
pripadaju.

"Hiksi!", promrmljah. Opet stadosmo. "Vjerojatno grupa poslana u

izviđanje."

"Čini mi se da su samo dvoja ili troja kola", potvrdi Tanus. "Ali i to je

previše. Odsječeni smo."

"Kasno smo krenuli",ustvrdi moja gospodarica usiljenom mirnoćom i s

uzdanjem pogleda mene i Tanusa. "Što predlažete?"

Njezina bezočnost zapanjila me. Ako smo se našli u toj situaciji, razlog je
bila njezina tvrdoglavost. Da je poslušala moje molbe, u tom trenutku bili
bismo svi na Horusovom Dahu na putu prema Elefantini. Tanus podiže ruku
kako bi nas ušutkao. Slušali smo zvukove neprijateljskih kola koja su se
kretala duž podnožja zida. Što su se više približavala, bilo je sve očitije da se
radi o malobrojnoj skupini. Iznenada buka kotača prestade. Čuli smo konje
kako otpuhuju i toptaju kopitima. Zatim glasove ljudi koji su govorili neki
grubi, guturalni jezik. Bili su baš ispod nas i Tanus nam je još jednom dao znak
da budemo tiho. Kraljević Memnon nije bio naviknut šutjeti ako to nije želio. A
čuo je i prepoznao one zvukove.

"Konji!", vikne zvonkim glasom. "Hoću vidjeti konje."

Odmah se začuje vika. Hiksi su izdali neku zapovijed i zazveketalo je

oružje. Zatim se teškim koracima uspeše strmim kamenim stubama i jedna
skupina neprijatelja nahrupi na povišenu cestu.Kacige se pojaviše iznad
kamene ograde baš pred nama. Bilo ih je pet, nasrnuli su na nas isukanih
mačeva. Bili su kršni ljudi, s oklopima od pločica i šarenim vrpcama upletenim
u bradu. No jedan je bio viši od ostalih. U prvi čas nisam ga prepoznao jer je
pustio bradu i uresio ju je vrpcama kao Hiksi, a vizir kacige skrivao mu je pola
lica. Zatim viknu onim glasom koji nikad ne bih bio zaboravio.

"Dakle, ti si to, mladi Harrabe! Ubio sam starog psa, a sad ću ubiti i
štene."

Trebao sam predvidjeti da će plemeniti Intef biti prvi koji će kao gladna
hijena požuriti u potragu za faraonovim blagom. Vjerojatno je mnogo
odmakao diviziji Hiksa kako bi se sjurio u zagrobni hram. Unatoč toj
hvalisavosti, nije potrčao da se sukobi s Tanusom. Dao je znak i zapovijedio
Hiksima da krenu naprijed. Tanus skine kraljevića Memnona s ramena i
dobaci mi ga kao da je igračka.

"Bježi!", zapovijedi. "Malo ću ih zadržati!"

Nasrne na Hikse, koji su još bili na stubama i nisu imali potrebni prostor
da bi isukali mačeve, pa ubije prvog onim udarcem u vrat koji je znao
nepogrešivo izvesti.

"Ne stoj tamo kao da si od soli!", vikne mi. "Bježi!"

Nisam stajao kao da sam od soli, ali dok sam držao dijete čvrsto u
zagrljaju, shvatio sam uzaludnost njegove zapovijedi.Tako otežan ne bih nikad
bio stigao do obale rijeke. Prišao sam grudobranu povišene ceste i pogledao
dolje. Dvoja kola bila su baš ispod mene. Konji su otpuhivali i samo jedan
čovjek ostao ih je čuvati dok su se njegovi suborci popeli gore. Stajao je uz
glave životinja i usredotočio svu pažnju na njih. Nije me vidio. Stisnuh
Memnona uza se, prebacih se preko grudobrana i skočih. Kraljević
prestrašeno krikne. S povišene ceste do mjesta gdje je bio Hiks s kolima visina
je bila četiri puta veća od visine čovjeka. Mogao sam slomiti nogu, ali srećom
pali smo na glavu nesvjesnom neprijatelju. Udrac mu slomi vrat,čuo sam
kralješke kako pucaju. Stropošta se na tlo poda mnom ublaživši naš pad.
Ustadoh dok se Memnon gnjevno drao zbog tog postupka, ali problemi su tek
predstojali. Bacih ga na najbliža kola i podigoh pogled prema mojoj
gospodarici koja je virila preko grudobrana.

"Skači!", viknuh. "Ja ću te uhvatiti." Nije oklijevala. Spremno se baci u

prazno dok se još nisam bio dobro postavio.Pala je na mene sa suknjom koja je
lepršala i otkrivala zaobljena bedra. Pade na me i ostavi me bez daha. Oboje
padosmo na tlo. Teško dišući, ustadoh i osovih je na noge. Grubo je gurnuh na
kola i viknuh.

"Pazi na Memnona!"

Zgrabi ga u trenutku kad je pokušao iskočiti iz kola derući se od straha i

srdžbe. Morao sam preći praktično preko oboje da bih zgrabio uzde i potjerao
konje.

"Držite se čvrsto!" Dva su konja odgovorila odmah na moj dodir.

Okrenuo sam kola podno zida. Jedan kotač prešao je preko čovjeka kojeg sam
ubio pri padu. "Tanuse!", dreknuh. "Ovamo!"

Tanus je skočio na grudobran i održavajući ravnotežu na njemu,

razmjenjivao je udarce s Hiksima koji su lajali poput pasa oko leoparda na
stablu.

"Skači, Tanuse, skači!", viknuh.

Tanus se baci u prazno. S plaštom koji mu je zalepršao oko glave i

ramena pade na jednog konja i zajaha ga.Mač mu je izletio iz ruke i bučno pao
na tvrdo tlo,dok je Tanus rukama zagrlio vrat životinje.

"Naprijed!", zapovijedih i pljesnuh uzdama po sapima konja koji krenuše

u galop.

Vodio sam ih stazom i poljima koja su se spuštala prema obali rijeke.

Vidio sam jedra naših brodova nasred Nila i mogao sam čak prepoznati stijeg

Horusovog Daha koji se vijorio u šumi jarbola. Morali smo prijeći još dobar dio
puta kako bismo stigli do obale pa sam pogledao iza sebe.

Plemeniti Intef i njegovi sjurili su se niz stube i u tom su se trenutku

penjali na druga kola.Nažalost, nisam ih se sjetio onesposobiti.Bio bi mi
dovoljan trenutak da presječem uzde i potjeram konje,ali brinuo sam se samo
da spasim kraljicu i kraljevića.Sad nas je plemeniti Intef progonio. Njegova
kola nisu prešla ni sto koraka kad sam shvatio da su brža od mojih.Tanusova
težina na jednom od konja ometao je njegov galop,bio je težak i stiskao je ruke
oko vrata životinje kao da je paraliziran od straha. Bio je to prvi put, mislim,
da ga vidim doista prestrašenog. Vidio sam ga kako neustrašivo čeka lava i
ubija ga s lukom, ali konj ga je prestravio. Pokušao sam se ne obazirati na kola
koja su nas progonila, nastojeći upotrijebiti sve svoje vozačko umijeće kako
bih prošao obrađenim poljima i labirintom kanala za navodnjavanje i stigao na
obalu rijeke.

Kola su bila su teška i neprikladna za upravljanje u usporedbi s

mojima.Kotači od masivnog drva sa sječivima oko ruba tonuli su duboko u tlo,
a brončani uresi činili su nas teškim.Konji su vjerojatno bili puno trčali prije
no što sam ih oteo, bili su obliveni znojem i iz gubice im je kapala bijela
slina.Nismo još prešli polovicu udaljenosti koja nas je dijelila od rijeke kad
sam začuo pokliče Hiksa koji su nam se približavali i topot kopita.Okrenuo
sam glavu i vidio da su na manje od tri dužine od nas. Vozač je šibao konje
bičem s čvorovima i vikao na onom mrskom jeziku. Pored njega, plemeniti
Intef pružio se nestrpljivo prema naprijed. Brada urešena vrpcama lepršala je,
a lijepo lice bilo je obasjano ushitom lova.Vikao je i njegov glas dopre do mene
kroz dahtanje konja.

"Taita, dragi moj, voliš li me još? Hoću da mi to opet pokažeš prije no što
umreš." Smijao se. "Kleknut ćeš pred mene i umrijet ćeš punih ustiju."

Osjetih kako mi se koža ježi od užasne slike koju su njegove riječi

prizivale. Pred nama je bio kanal za navodnjavanje i ja sam skrenuo kako bih
krenuo uz njega jer je bio dubok i strm.Kola koja su nas slijedila smanjivala su
udaljenost.

"Što se pak tebe tiče, lijepa moja kćeri, dat ću te Hiksima da se zabave.
Naučit će te nekim trikovima koje ti je Harrab zaboravio pokazati. Više mi ne
trebaš jer imam tvoje derište."

Kraljica Lostris privila je sina uza se.Bila je blijeda. Odmah sam shvatio
Intefov plan. Sin koji je u sebi nosio kraljevsku krv Egipta, čak i kao običan
satrap Hiksa, jamčio je vjernost našeg naroda.Kraljević Memnon bio je
marioneta zahvaljujući kojoj su kralj Salitis i plemeniti Intef namjeravali
vladati dvama kraljevstvima.Bila je to drevna i učinkovita metoda koju su
koristili pobjednici. Potjerah konje, ali bili su umorni i usporavali su. Plemeniti

Intef bio je sada tako blizu da više nije morao vikati.

"Plemeniti Harrabe, ovaj užitak dugo sam čekao. Što ću s tobom? Prvo
ćemo ja i ti biti nazočni dok vojnici budu uveseljavali moju kćer..."

Pokušao sam ne slušati, ali njegov je glas bio prodoran. I dalje sam
gledao pred sebe, usredotočivši pažnju na neravno i opasno tlo, no ipak sam
krajičkom oka vidio glave konja drugih kola kako stižu uz bok našim. Grive su
vijorile, oči kao da su sijevale dok su galopirali. Pogledah ih. Kršni strijelac
koji
je stajao iza Intefa namjestio je strijelu na kratki krivi luk. Unatoč
poskakivanju, s tako male udaljenosti nije mogao promašiti nekoga od nas.
Tanus se nije mogao boriti. Ispustio je mač i još se čvrsto držao za vrat konja,
na suprotnoj strani od kola koja su nas dostizala. Ja sam imao samo svoj
bodež, a kraljica Lostris klečala je i tijelom štitila kraljevića.

U tom trenutku uočio sam pogrešku koju je napravio Hiks koji je

upravljao drugim kolima. Tjerao je konje u pojas između nas i kanala za
navodnjavanje pa nije imao postora za manevar. Strijelac podiže luk i privuče
na usne pera strijele. Nacilja u mene i ja ga pogledah u oči preko kremenog
vrška. Obrve su mu bile crne i guste, oči tamne i ledene kao u guštera. Konji
Hiksa galopirali su uz glavinu mojih kola. Stegnuh uzde i skrenuh prema
njima. Brončana sječiva pričvršćena za rub kotača zujala su sve bliže nogama
životinja. Hiks koji je upravljao kolima ispusti krik zaprepaštenja kad je uočio
svoju grešku. Njegovi su konji bili u stupici između jarka i sječiva koja su sada
bila na manje od pedlja od koljena meni bližeg, velikog crnog pastuha. U tom
trenutku strijelac odapne strijelu, ali moje naglo skretanje smelo je i
njega.Strijela je sporo poletjela prema mojoj glavi,ali bila je to samo iluzija
izazvana strahom. Zapravo je sijevnula poput traka svjetlosti iznad moga
ramena, oštrica od kremena okrznu mi uho i kap krvi pade mi na grudi. Drugi
kočijaš pokušao je uzvratiti na moje skretanje udaljavanjem, ali sad mu se dalji
kotač okretao uz rub jarka koji se mrvio pod brončanim obručem. Kola su
poskakivala i njihala se. Opet sam skrenuo svoje konje prema drugim kolima.
Sječiva se zabodu u noge bliže životinje koja bolno zanjišti. Ugledah komade
kože i pramenje dlake kako lete zrakom.Skupih hrabrost i opet udarih.Ovaj
put s kljastih nogu poletješe komadi mesa i kosti, konj pade, zakoprca se
hrzajuči i povuče na tlo i svog parnjaka. Kola sletješe u jarak. Vidio sam kako
dva čovjeka lete zrakom, ali vozač je završio zgnječen pod prevrnutim kolima i
teškim kotačima. I naša su kola opasno dodirivala rub jarka, ali uspio sam
obuzdati konje i opet preuzeti kontrolu nad njima.

"Ua!" Usporih i okrenuh se.

Oblak prašine lebdio je nad jarkom kamo su nestala kola Hiksa. Usporio
sam svoje konje u kas. Obala je bila na dvjesto koraka i ništa nije bilo između
nas i spasa. Okrenuh se posljednji put. Hiks koji me gađao strijelom ležao je na
tlu. Plemeniti Intef bio je ispružen malo dalje od jarka. Uvjeren sam da bih ga
pustio tamo da se nije pomaknuo,ali u tom se trenutku pridignuo i sjeo, a onda
teturajući ustao. Iznenada me mržnja prema njemu spopadne svom svojom
silom. Kao da je žila iza mojih očiju puknula, moj se vid pomračio i zamutio od
navale krvi. Uz sumanut krik okrenuh konje i potjerah ih prema povišenoj
cesti. Plemeniti Intef bio mi je na putu. U padu je izgubio kacigu i oružje i
izgledao je poluošamućen jer je posrtao.Potjerah konje u galop i kotači
zatutnjiše na tlu.Uputih se prema njemu.Brada je bila neuredna, vrpce

prašnjave.Njegove oči bile su mutne, ali kad sam poveo konje prema njemu,
vidjeh kako se bistre. Podiže glavu.

"Ne!", viknu i poče uzmicati ispruživši ruke prema meni kao da tjera
konje i kola. Nastavio sam ići prema njemu, ali u posljednji ga čas njegovi
bogovi tame opet odbraniše. Kad sam nasrnuo na njega, bacio se u stranu.
Vidio sam kako posrče i pomislio sam da je slab i nemoćan. Međutim,
izmaknuo se okretno poput šakala kojeg progone psi. Kola su bila teška i
nepogodna za upravljanje pa ih nisam uspio okrenuti dovoljno brzo da bih
slijedio njegovo izmicanje. Promašio sam ga i prošao dalje. Borio sam se
uzdama, ali konji su me odveli sto koraka dalje prije no što sam ih uspio
obuzdati i opet okrenuti vozilo.

Intef je u međuvremenu trčao prema jarku.Stigne li do njega, bit će na

sigurnom, shvatio sam to odmah.Bijesno opsovah i nastavih ga slijediti. I
napokon ga njegovi bogovi napustiše.Bio je skoro stigao do kanala, ali se
okrenuo da me pogleda i nije pazio gdje stavlja noge.Udario je u glinastu
grudu i uganuo gležanj. Pao je, zakotrljao se i ustao poput akrobata. Pokušao
je opet potrčati, ali bol ga je natjerala da stane. Napravio je još nekoliko koraka

šepajući, a onda pokušao odskakutati do jarka na jednoj nozi.

"Napokon si moj!", viknuh mu. Trzne se i okrene držeći ravnotežu na

jednoj nozi. Bio je blijed, ali leopardove oči sjajile su svim bijesom i mržnjom
njegove okrutne duše.
"To je moj otac!", viknu kraljica stisnuvši na grudi lice kraljevića kako ne
bi vidio. "Pusti ga, Taita. Otac mi je."

Nikad u svom životu nisam odbio poslušati, ali ovo je bio prvi put. Nisam
niti pokušao zaustaviti konje.Bar jednom gledao sam bez straha Intefa u oči.
Na koncu,umalo mi opet nije uspio umaći. Bacio se u stranu tako okretno i
silovito da se izmaknuo kotačima kola, ali nije izbjegao sječiva. Jedno od njih
zakvačilo se za pločice oklopa, vrh je probio metal i zabio se u trbuh. Sječivo se
nastavilo okretati i Intefova crijeva namotala su se oko njega i ispala iz utrobe
kao ona velikih plavih tuna koje prodavačice ribe čiste na tržnici. Intefa je
ljepljivo uže od njegovih crijeva povuklo za nama, no sve je više zaostajao
kako su crijeva ispadala iz rasporenog trbuha.Stiskao ih je objema rukama, ali
klizila su mu kroz prste kao čudovišna pupkovina koja ga je vezivala za kotač
mojih kola. Njegovi krici bili su zvuk koji,nadam se, nikada više neću morati
slušati. Ponekad ih čujem još i danas u svojim morama,tako je na koncu ipak
on meni nanio posljednju svirepost. Nikad to nisam uspio zaboraviti, premda
sam želio. Kad je napokon jezovito uže koje ga je vuklo po crnoj zemlji puklo,
ostao je ležati nasred polja. Krici su utihnuli, a on je nepomično ležao.
Zaustavih konje. Tanus sjaše i pridruži nam se.Spusti na tlo moju gospodaricu
i kraljevića i zagrli ih. Kraljica je plakala.

"Oh, bilo je užasno. Što god da nam je učinio, bio je ipak moj otac."

"Sad je svršeno." Tanus je zagrli. "Gotovo."

Kraljević Memnon kradom odmjeri preko majčina ramena spodobu

ispruženu na tlu.Kao sva djeca, bio je očaran jezovitim prizorima.Iznenada
zapijuka onim svojim zvonkim glasićem.

"Bio je zločest čovjek."

"Da", potvrdih tiho. "Jako zločest."

"Sada je mrtav?"

"Da, mrtav je. Sad ćemo moći mirnije spavati."

Morao sam potjerati konje duž obale rijeke kako bih dostigao našu flotu,
ali naposljetku sam dostigao Kratasov brod, koji nas je vidio na čudnom vozilu
i prepoznao nas. Njegova smetenost bila je vidljiva i s udaljenosti koja nas je
razdvajala. Kasnije mi je rekao da je vjerovao da smo na jednom od čelnih
brodova flote. Prije napuštanja kola oslobodio sam konje. Zatim sam zagazio u
rijeku kako bih došao do čamca koji je Kratas poslao po nas.

Hiksi nisu bili voljni pustiti nas da tek tako odemo. Iz dana u dan njihova
kola pratila su našu flotu duž obiju obala Nila dok smo bježali prema jugu.
Svaki put kad bismo pogledali s krme Horusovog Daha, vidjeli bismo prašinu
neprijateljskih kolona koje su nas pratile. Često se prašina miješala s oblacima
dima koji su se dizali iz spaljenih i opljačkanih gradova i sela duž obale. Kad
bismo prošli ispred naseljenog mjesta, veliki broj malih plovila pridružio bi se
našoj floti koja je svakim danom postajala sve brojnija.Ponekad, kad nam
vjetar nije bio sklon, kolone kola dostigle bi nas. Vidjeli smo ih na obalama,
čuli njihove posprdne i beskorisne izazove kako odjekuju nad vodom. Ali
vječni Nil nudio nam je svoju zaštitu kako je uvijek činio, pa nam neprijatelji
nisu mogli prići. Zatim bi vjetar opet zapuhao prema sjeveru i mi bismo im
opet odmakli. Oblaci prašine ostajali su za nama na sjevernom obzoru.
"Njihovi konji neće još dugo moći nastaviti potjeru", reče Tanus ujutro
dvanaestog dana.

"Ne računaj na to.Salitis je privučen blagom faraona Mamosa i zakonitim

nasljednikom dvostruke krune", odgovorih Tanusu. "Zlato i moć čudnovato
čeliče čovjekovu volju. Još ćemo vidjeti barbare."

Sutradan ujutro vjetar je opet promijenio smjer pa su kola polako

smanjivala udaljenost i stigla prve brodove naše flote dok smo se približavali
Hapinim vratima,prvom granitnom ždrijelu koje je sužavalo rijeku nizvodno
od Elefantine. Na tom dijelu Nil se sužavao na širinu manju od četiristo koraka
i stijene od crnog granita uzdizale su se gotovo okomito. Jačina struje nas je
gurala nizvodno, brzina našeg napredovanja smanjila se. Tanus je zapovijedio
da se na vesla stave odmoreni ljudi.

"Mislim da imaš pravo, Taita. Ovdje će nas dočekati", reče turobnim

glasom, a nekoliko trenutaka nakon toga ispruži ruku i pokaza."Eno ih."

Horusov Dah, koji je išao na čelu flote, tek je ulazio u Vrata, stoga smo se
morali okrenuti da pogledamo vrh ponora. Likovi strijelaca smještenih na

stjenovitim rubovima bili su skraćeni perspektivom i sličili su na groteskne

patuljke.

"S te visine mogu odapeti strijelu s obale na obalu", progunđa Tanus.

"Bit ćemo u domašaju velik dio dana.Bit će užasno za sve, ali posebno za žene i
djecu."

Bilo je čak i gore no što je Tanus predvidio. Prva strijela odapeta na naš
brod s litica ostavljala je trag dima na plavome nebeskom svodu dok se u luku
spuštala i pala u vodu samo kubit daleko od našeg pramca.

"Zapaljive strijele", reče Tanus. "Imao si i u tome pravo, Taita. Barbari

brzo uče."

"Lako je naučiti novim trikovima majmuna." Mrzio sam Hikse kao i svi
drugi ljudi u floti.

"Da vidimo mogu li tvoji mijehovi crpsti vodu u brod, a ne samo iz

njega", reče Tanus.

Predvidio sam napad zapaljivim strijelama i posljednja četiri dana radili

smo na tome da brodove opremimo crpkama za vodu koje sam ja izumio. Sada
je Tanus, kako bi se neki od naših brodova približio, svakom zapovjedniku
naložio da spusti jedra, crpkom dovuče vodu na palubu i namoči pripone.
Kožna vjedra bila su napunjena i u pripravnosti, tada bi jedan teretni brod u
pratnji ratnog broda ušao u granitno ždrijelo pod kišom plamenih strijela. Bila
su potrebna dva dana da cijela flota prođe jer su stijene blokirale vjetar. U
ždrijelu je bila utiha i svi brodovi morali su ploviti na vesla protiv struje.
Strijele su padale na nas u iskričavim parabolama, udarale po jarbolima i
palubi. Svaka je palila požar koji je morao biti ugašen vjedrima ili kožnim
cijevima crpke s pratećeg broda. Nismo mogli uzvratiti na napad jer su strijelci
bili previsoko, izvan domašaja naših manje moćnih lukova.

Kad se Remrem iskrcao s postrojbom na kopno da bi ih istjerao iz

zaklona, Hiksi su počeli gađati njegove ljude i prisilili su ih da se opet ukrcaju
na brodice nanijevši im teške gubitke. Brodovi koji su uspjeli proći bili su svi
oštećeni paležom. Mnogi drugi bili su manje sretni, vatra je pobijedila vjedra i
crpke i progutala ih je. Bilo je nužno otkvačiti ih i pustiti da otplutaju nizvodno

strujom izazivajući paniku u ostatku flote koja je napredovala ždrijelom. U

mnogo slučajeva uspjeli smo spasiti posade i putnike prije no što se vatra
razbuktala, ali u nekim smo slučajevima zakasnili. Krici žena i djece opkoljenih
vatrom ledili su krv u žilama. Ostat će mi zauvijek urezan u um spomen na taj
grozan dan. mlada žena kako s jedne upaljene splavi skače u vodu s dugom
kosom ovjenčanom vatrom kao vjenčanom krunom.

Kod Hapinih vrata izgubili smo pedeset brodova. Zastave na pol koplja
vijorile su se na svim jarbolima dok smo nastavljali prema Elefantini, ali činilo
se da su Hiksi iscrpljeni tom dugom potjerom prema jugu.Oblaci prašine nisu
više naruživali naš sjeverni obzor, primirje nam je omogućilo da oplačemo
svoje mrtve i popravimo brodove.No, nitko od nas nije mislio da su potpuno
odustali. Draž faraonovog blaga bila je neodoljiva.

Kraljević Memnon i ja, u nemogućnosti da se maknemo dalje od palube

broda, provodili smo mnogo vremena pod sjenicom na krmi. Dječak je
pohlepno slušao moje priče i gledao me kako crtam i rezbarim prvi model
novog luka za našu vojsku, nadahnutog krivim lukom Hiksa. Memnon je već
naučio stari trik da postavljanjem pitanja moju pažnju zadrži usredotočenu na
sebi.

"Taita, što radiš?"

"Novi luk."

"Da, ali zašto?"

"Dobro, reći ću ti. Naš luk, osim što ima manju snagu, predug je da bi se
mogao koristiti s kolima."

Memnon me slušao ozbiljna izraza lica. Odmalena mu nisam pričao kako

se čini s djecom i uvijek sam se odnosio prema njemu kao prema odraslome.
Ponekad nije razumio, ali svejedno je cijenio zvuk moga glasa.

"Uvjeren sam da je naša budućnost u konjima i kolima i siguran sam da

se tvoje kraljevsko visočanstvo slaže sa mnom." Pogledah ga. "I ti voliš konje,
zar ne, Memnone?" To je jako dobro razumio.

"Da, iznad svih Strpljivu i Oštru", odgovori žustro kimajući glavom.

Već sam bio ispunio tri svitka crtežima i zapažanjima o korištenju tih
vojnih oruđa.Bio bih zadovoljan da sam mogao raspraviti o tome s
Tanusom,ali zanimanje Velikog Lava Egipta za konje bilo je površno, a
zlopamćenje veliko.

"Izradi te proklete stvari, ako baš moraš, ali nemoj stalno o njima
pričati", govorio mi je.

Kraljević je bio mnogo pažljiviji slušatelj i dok sam radio, vodili smo
duge rasprave koje su tek mnogo kasnije trebale dati svoje plodove. Kao
prijatelju, Memnon je uvijek davao prvenstvo Tanusu, ali i ja sam imao važno
mjesto u njegovu srcu i provodili smo zajedno mnogo sretnih sati. Bio je uvijek
iznimno napredno i pametno dijete, a pod mojim utjecajem razvio je svoju
darovitost mnogo brže od ikoga drugog koga sam podučavao,uključivši i moju
gospodaricu, koja u istoj dobi nije bila toliko brza u učenju.

Izradio sam za Memnona luk igračku po modelu koji sam proučavao.

Naučio ga je uporabljati gotovo savršeno i ubrzo je uspijevao odapeti majušne
strijele preko cijele palube uz veliku uznemirenost robinja i guvernanti koje su
bile njegove najdraže mete. Nijedna od njih nije se usudila sagnuti kad je
kraljević bio naoružan lukom, a i on je rijetko propuštao priliku da pogodi
primamljivu žensku stražnjicu na manje od dvadeset koraka.

Nakon luka njegova najmilija igračka bila su minijaturna kola koja sam
izrezbario za njega.Izradio sam konje i čak kipić kočijaša koji drži uzde.
Kraljevć je čovječuljka zvao Mem, a konje Strpljiva i Oštra.Neumorno je

četveronoške išao palubom, gurao kola pred sobom oponašajući hrzanje te

vikao."Naprijed!" i "Ua!"

Premda je bio malen, uvijek je obraćao pažnju na ono što ga je

okruživalo. Bistrim tamnim očima rijetko je što promaknulo. Nisam bio
iznenađen kad je prvi na Horusovom Dahu uočio čudnu spodobu koja je
stajala na desnoj obali rijeke.

"Konji!", viknu. Zatim, nakon nekoliko sekundi. "Pogledaj! Pogledaj! To

je Hui!"

Prišao sam mu na pramcu i moje je srce zaigralo kad sam vidio da je u

pravu. Hui, na Oštroj, spuštao se prema obali rijeke kako bi nam galopom
došao ususret.

"Hui je uspio dovesti konje u Elefantinu! Opraštam mu sve grijehe i

gluposti. Spasio je moje konje."

"Jako sam ponosan na Huija", reče svečano kraljević, oponašajući moje

riječi i moju intonaciju tako točno da su kraljica i drugi prisutni prasnuli u
smijeh.

Kad smo stigli u Elefantinu, mogli smo malo predahnuti. Već mnogo
dana nije bilo ni traga kolima koja su nas progonila, pa se novi optimizam
proširio flotom i gradom. Mnogi ljudi počeli su govoriti da odustaju od bijega
prema jugu i da će ostati tu, nizvodno od katarakta, kako bi stvorili vojsku
sposobnu da se odupre osvajačima.Nisam dopustio svojoj gospodarici da se
dade zavesti tim duhom uljuljkavanja koji je imao tako krhke
temelje.Naprotiv, uvjerih je da nam je vizija iz Labirinta otkrila pravi put i da
nas naša sudbina vodi još južnije.

U međuvremenu sam bez stanke pripremao nastavak putovanja. Već

me, vjerujem, draž pustolovine obuzela više nego nužda da umaknemo
Hiksima. Želio sam vidjeti što je onstran katarakti.Noću,nakon što bih proveo
dan radeći u luci, sjedio sam do kasna u knjižnici palače čitajući izvješća ljudi
koji su prije mene bili krenuli u nepoznato. Pisali su da rijeka nema kraja i da
se pruža do kraja svijeta. Pisali su da je iza prve katarakte druga, još opasnija,
koju ljudi i brodovi nisu mogli svladati. Tvrdili su da putovanje od prve do
druge katarakte iziskuje cijelu godinu dana i da rijeka nastavlja dalje uzvodno.
Ja sam to htio vidjeti. Više od svega na svijetu htio sam vidjeti izvor velike
rijeke koja je bila naš život.

Jednom, kad sam zaspao nad svitcima uz svjetlost svjetiljke, usnuo sam
opet darežljivu boginju kako sjedi navrh gore s izvorima blizancima koji
izbijaju iz vagine.Premda sam kratko spavao,probudio sam se u zoru odmoren
i uzbuđen te se odmah vratio u luku kako bih nastavio pripreme za putovanje.
Na sreću, gotovo sva užad korištena na našim brodovima bila je ispletena u
tvornicama jedara u Elefantini. Mogao sam stoga odabrati najbolju lanenu
užad. Neka su bila debela kao prst, druga kao moje bedro. Napunio sam njima
sve prostore u štivama koje nisu bile pretovarene zalihama. Znao sam da će
biti neophodna kad stignemo do katarakta. Nije bilo čudno što su se tu, u

Elefantini, pokazali oni koji su bili strašljiva srca i poljuljane vjere. Tegobe
bijega iz Tebe uvjerile su mnoge od njih da su bolji i Hiksi od nastavka puta
kroz užarene južne pustinje, gdje su ih čekali još divljiji ljudi i zvijeri.Kad je
Tanus doznao da mnoge tisuće osoba kane napustiti flotu, ogorčeno je
zarežao.

"Prokleti izdajice i otpadnici! Znam kako treba s njima!"

I iskaza namjeru da pošalje na njih svoje vojnike kako bi ih natjerali da

se ukrcaju. Isprva je mogao računati na podršku moje gospodarice koja je bila
vodena drukčijim razlozima od njegovih. Brinula se samo o dobru svojih
podanika i svome obećanju da ih neće prepustiti nečovječnim Hiksima. Morao
sam provesti polovicu noći u raspravi s oboje prije no što sam ih uspio uvjeriti
da je za nas bolje riješiti se nevoljkih putnika. Naposljetku je kraljica Lostris
izdala uredbu, tko je god želio ostati u Elefantini,mogao je to učiniti. Ipak,
dodala je jedan lijepi osobni ton proglasu koji je obznanjen na svim gradskim
ulicama i u luci, gdje su bili naši brodovi:

“Ja, kraljica Lostris, namjesnica Egipta i majka kraljevića Memnona,

nasljednika dvostruke krune, dajem narodu ove zemlje svečano obećanje.
Prisežem pred bogovima i zazivam ih za svjedoke. Obećavam vam da ću se po
punoljetnosti kraljevića vratiti s njim u grad Elefantinu,uzdignut ću ga na
prijestolje Egipta i ovjenčati mu čelo dvostrukom krunom kako bi mogao
istjerati osvajače i vladati nad vama pravedno i milostivo do konca svoga
života. Tako govori Lostris, namjesnica Egipta. “

Objava je ustostručila naklonost ljubav i privrženost običnih ljudi za

moju gospodaricu i kraljevića. Ne vjerujem da je u svoj našoj povijesti ikad
postojao vladar obljubljen poput nje. Kad su bili spremni popisi onih koji su
htjeli poći s nama onstran katarakta, nisam se začudio vidjevši da su
uključivali sve one koje smo najviše cijenili zbog njihove odanosti i
sposobnosti.Bili smo zadovoljni što smo se oslobodili onih koji su davali
prednost ostanku u Elefantini,među kojima su bili gotovo svi svećenici. No,
vrijeme bi bilo pokazalo da će nam oni koji su ostali u Elefantini biti od velike
koristi. Naime, tijekom samotnih godina egzodusa slali su nam redovito vijesti

o prilikama u zemlji.Još važnije,oni su održali upaljenim plamen u srcu naroda

podsjećanjem na kraljevića Memnona i na obećanje kraljice Lostris.Tijekom
dugih mukotrpnih godina tiranije Hiksa,legenda o povratku kraljevića
postupno se raširila dvama kraljevstvima.Naposljetku je cijeli egipatski narod,
od prve katarkte do sedam ušća Nila u velikoj delti, vjerovao u njegov
povratak i zazivao ga u molitvama.
Hui je držao moje konje u poljima zapadne obale, u podnožju narančaste
dune uz obalu rijeke. Kraljević i ja išli smo tamo svaki dan i premda je postajao
sve teži, Memnon je htio na moja ramena kako bi bolje promotrio stado. Već je
poznavao imenom svoje miljenike, a kad ih je zvao, Strpljiva i Oštra dolazile su
jesti pogaču od pšenice iz njegove ruke. Prvi put kad ju je jahao a da ga ja
nisam pridržavao, Strpljiva je bila krotka s njim kao što je bila sa svojim
ždrijebetom i kraljević je radosno kričao što može potpuno sam galopirati

poljem. Hui je putem naučio mnogo toga o upravljanju stadom i iskoristili smo
te spoznaje da bismo potanko isplanirali iduću etapu putovanja. Povrh toga,
objasnio sam Huiju koju ulogu želim da odigraju konji pri prelaženju katarakte
i povjerio sam njemu i konjušarima zadaću da pripreme prikladnu konjsku
opremu. Prvom prilikom Tanus i ja pošli smo uzvodno rijekom u izviđanje
katarakte. Vode je bilo tako malo da su svi otoci izronili, a kanali su bili tako
plitki da ih je na nekim mjestima čovjek mogao pregaziti a da mu voda ne bi
dosegla do glave. Katarakte su bile duge, pružale su se u nepreglednom spletu
svjetlucavih granitnih stijena izglačanih vodom i krivudavih rukavaca koji su
tekli oko njih. Čak sam i ja bio obeshrabren pred zadaćom koja nas je
očekivala, dok je Tanus o njoj govorio s uobičajenom brutalnom otvorenošću.

"Ne bi uspio proći ni čamčićem a da ga ne probiju. Kako ćeš s

natovarenim brodom? Ponijet ćeš ga na jednom od tvojih prokletih konja?"

Smijao se, ali bez veselja. Vratili smo se u Elefantinu, ali prije no što smo
stigli do grada, zaključio sam da je jedini način da nastavimo put bio u
napuštanju brodova i produžetku kopnom. Bilo je teško zamisliti nedaće i
probleme koje bi ova odluka bila izazvala.Predviđao sam ipak da ćemo moći
ponovno izgraditi flotu na obalama rijeke onstran katarakti. Kad smo se vratili
u palaču na otoku Elefantini, Tanus i ja pošli smo odmah u dvoranu za
primanje kako bi podnijeli izvješće kraljici.Lostris nas je pozorno saslušala i na
kraju odmahnula glavom.

"Ne vjerujem da nas je boginja tako brzo napustila."

Zatim nas je s cijelim dvorom povela do Hapinog hrama na južnom kraju

otoka. Prinijela je podašnu žrtvu i cijelu smo noć molili tražeći od Hapi da nas
vodi. Ne mislim da se naklonost bogova može steći koljući kozu ili polažući
grozdove grožđa na kameni oltar.Svejedno sam molio žarom vrhovnog
svećenika, iako mi je u zoru stražnjica utrnula od dugog bdijenja na kamenoj
klupi. Čim su prvi zraci sunca prodrli u svetište i osvijetlili oltar, moja
gospodarica pošalje me u tunel nilometra.

Prije no što sam stigao do dna, nađoh se do listova u vodi. Hapi je uslišila
naše molitve. Vodostaj Nila uranio je s bujanjem nekoliko tjedana. Sutradan
nakon što je vodostaj počeo rasti, jedan od naših brzih brodova koje je Tanus
ostavio da uhode pokrete Hiksa došao je uzvodno na krilima vjetra.

Hiksi su opet krenuli u marš. Za tjedan dana bili bi stigli do Elefantine.

Tanus je odmah krenuo s većinom svojih snaga kako bi pripremio odbranu
katarakta i prepustio je meni i plemenitom Merseketu zadaću da ukrcamo
naše ljude. Uspio sam odvojiti plemenitog Merseketa od mlade žene dovoljno
vremena da potpiše zapovijedi koje sam pripremio. Ovaj put uspjeli smo
izbjeći paniku i zbrku koja nas je omela u Tebi i flota se u redu i miru
pripremila za polazak prema kataraktama.

Pedeset tisuća Egipćana poređalo se na obalama rijeke, plačući,

pjevajući Hapine himne i mašući palminim granama u znak pozdrava. Kraljica

Lostris bila je na pramcu Horusovog Daha s kraljevićem pored sebe i oboje su

uzvraćali pozdrave mnoštvu dok smo polako krenuli uzvodno.
U dvadeset prvoj godini moja gospodarica bila je na vrhuncu svoje
ljepote i svi su je gledali s gotovo vjerskim strahopoštovanjem. Ista ljepota
krasila je lice dječaka koji je uz njezin bok odlučno stiskao kukasto žezlo i
korbač egipatskih kraljeva.

"Vratit ćemo se", vikala je moja gospodarica, a kraljević je ponavljao za

njom. "Vratit ćemo se. Čekajte nas. Vratit ćemo se."

Legenda koja je u najcrnjim vremenima tiranije bila podrška našoj

izmučenoj zemlji rodila se taj dan na obalama rijeke. Kad smo narednog dana
u podne stigli do katarakte, ždrijelo posuto stijenjem pretvorilo se u zelene
brzice koje su na nekim mjestima kiptjele, tutnjale i pjenile se, ali još nisu
razvile svu svoju zastrašujuću snagu. Bio je to najpogodniji trenutak za naš
poduhvat u životnom ciklusu rijeke. Voda je bila dovoljno visoka da dopusti
brodovima prolazak bez nasukavanja na hridi, a istodobno bujica još nije bila
tako bijesna da ih odnese na granitne stube i razbije ih.

Tanus je osobno zapovijedao brodovima,dok smo Hui i ja, službeno pod

zapovjedništvom plemenitog Merseketa,upravljali snagama na kopnu.
Smjestio sam dobrog starca s velikom amforom izvrsnog vina s jedne i
dražesnom šesnaestogodišnjom ženicom s druge strane pod slamnatu strehu
na jednoj uzvisini. Nisam se obazirao na zbrkane i proturječne zapovijedi koje
je velikodostojnik povremeno slao tijekom idućih dana. I tako smo pristupili
kušnji prelaska prve katarakte.

Po obali su bila raspoređena najdeblja lanena užad i konji su bili

upregnuti u grupama po deset. Brzo smo ustanovili da možemo pokrenuti
deset skupina odjednom, sto konja ukupno, i privezati ih za užad za vuču. Bilo
je nemoguće koristiti ih više.Pored konja, imali smo gotovo dvije tisuće ljudi
koji su manevrirali sporednom i glavnom užadi. Ljude i konje mijenjali smo
svaki sat, tako da smo stalno raspolagali svježim snagama. Na svakom
opasnom mjestu rijeke postavili smo druge skupine na obali i na granitnim
otocima. Svi su bili naoružani dugim motkama kako bi odguravali trupove
brodova od stijenja. Naši ljudi bili su rođeni na obalama rijeke pa su poznavali
plovila i ćud Nila bolje no što su poznavali svoje žene. Tanus i ja smislili smo
sustav signala putem rogova između brodova i momčadi na kopnu, te su stvari
funkcionirale čak i bolje no što sam očekivao. Na brodovima su i mornari bili
opremljeni motkama za odguravanje i izbjegavanje udaraca i nasukavanja.
Pjevali su drevne riječne pjesme dok su radili.

Horusov Dah bio je prvi brod koji je pokušao prelazak. Pjesme mornara i
povici ljudi koji su manevrirali konjima miješali su se sa zaglušnom tutnjavom
vode dok smo teglili brod navodeći pramac u prvu, relativno mirnu brzicu.
Zelena voda nahrupila je na pramac, ali pritisak nije bio dovoljan da nadmaši
našu odlučnost i snagu dvije tisuće ljudi i sto konja. Vukli smo Horusov Dah
gore uz prvu brzicu i zapljeskali smo kad je napokon kliznuo u dublju dionicu.
Ali bili smo tek na početku.Zamijenili smo ljude i konje te odteglili brod u

drugu uskiptjelu dionicu, gdje je stijenje virilo iz vode poput glava divovskih
nilskih konja spremnih da rastrgaju njegovu krhku oplatu granitnim
očnjacima. Morali smo prijeći tisuće koraka paklenih brzica gdje su smrt i
nesreća bile u zasjedi iza svake stijene, ali užad je izdržala, a ljudi i konji
napredovali su smjenjujući se.

Moja gospodarica išla je pješke duž obale uz bok odreda. Bila je svježa
poput cvijeta unatoč žarkome suncu, a njezin smijeh i njezine ljubazne riječi
bodrili su ljude. Pjevala je s njima i ja sam im se pridružio u refrenima.
Smišljali smo redom nove riječi. Ljudi su se smijali vragolastim stihovima i
vukli užad obnovljenom energijom. Kraljević Memnon bio je na Oštroj, u prvoj
smjeni konja. Hui je svezao uže oko grudi konja tako da se dječak mogao
držati, jer je Memnon još uvijek imao prekratke noge da bi se čvrsto držao,
virile su s hrbata životinje dok je kraljević ponosno pozdravljao Tanusa koji je
bio na palubi broda.

Kad smo napokon stigli do mirnog toka velike rijeke uzvodno od brzica,
pjesma mornara pretvorila se u himnu pohvalnicu Hapi koja nam je pomogla.
Moja gospodarica vratila se na brod i pozvala glavnog klesara kako bi mu
naredila da izradi obelisk od granita ždrijela.

Dok smo se mi trudili da prebacimo ostatak flote, kamenoklesari su se

bacili na posao da bi odlomili dugi išarani kameni stup iz strmih litica. Kad su
ga odvojili od žile,uklesali su riječi koje je izdiktirala moja gospodarica, s
njezinim i imenom kraljevića zatvorenim u kraljevski grb.

Kako smo napredovali i prelazili katarakte, postajali smo sve iskusniji.

Trebao je cijeli dan da prebacimo Horusov Dah preko brzica. Do kraja
sljedećeg tjedna uspjeli smo izvršiti prebacivanje u pola vremena, imali smo
istovremeno pet ili šest brodova u ždrijelu. Brodovi koji su se penjali uzvodno
jedan za drugim bili su gotovo nalik kraljevskoj povorci. U svakom času bilo je
na djelu deset tisuća ljudi i gotovo tisuću konja.

Bilo je više od sto brodova privezanih duž obale rijeke na jednoj mirnoj i
dubokoj dionici Nila uzvodno od brzica, kad su Hiksi opet nasrnuli na nas.
Kralj Salitis zadržao se u pljački Elefantine i nije odmah uočio da smo nastavili
uzvodno rijekom noseći u štivi brodova najveći dio faraonova blaga. Sve što je
znao o rijeci, sve što su njegove uhode i plemeniti Intef mogli reći o tome
uvjerilo ga je da su katarakte nepremostiva prepreka, stoga je protratio sve to
vrijeme u Elefantini prije no što je nastavio potjeru. Opljačkao je grad i palaču
na otoku, potplatio je doušnike i mučio zarobljenike da bi doznao kamo su
nestali kraljević i blago.

Građani Elefantine časno su služili kraljeviću Memnonu. Odolijevali su

Hiksima kako bi našoj floti pružili mogućnost da pređe kataraktu. Naravno, to
nije moglo potrajati u nedogled, naposljetku je neki nesretnik pokleknuo na
mukama. ada je kralj Salitis dao opet upregnuti svoje konje i krenuo u potjeru
k ždrijelu katarakte.

Tanus je, međutim, bio spreman za doček.Po njegovim nalozima Kratas,

Remrem i Astes bili su se pobrinuli za sve.Svi ljudi koji nisu bili zauzeti
tegljenjem brodova u ždrijelu bili su poslani da ga brane. Naš najbolji saveznik
bio je teren. Ždrijelo je bilo duboka i stjenovito, staza duž obale krivudava i
uska.Na svakom zavoju rijeke dizali su se ponori i litice izbušene pećinama
koje su za nas bile korisne prirodne utvrde. Kola nisu bila u stanju manevrirati
unutar granica ždrijela,nisu se mogla udaljiti od rijeke i zaobići ga kroz
pustinju, gdje nije bilo vode ni ispaše za konje i tlo je bilo nepouzdano. Teška
kola bila bi nepovratno propala u pijesak prije no što bi se opet mogla
približiti rijeci. Nisu imali izbora, bili su prisiljeni krenuti na nas u koloni po

jedan duž rijeke.

Kratas je stoga imao vremena da poboljša prirodne obrane izgradivši

kamene prepreke na najprikladnijim točkama.Smjestio je strijelce na litice
iznad tih prepreka i pripremio je umjetne odrone iznad staze. Kad je
prethodnica Hiksa ušla u ždrijelo, dočekala ju je kiša strijela koje su pljuštale s
utvrđenih zaravni. Kad su sišli s kola i krenuli pješke kako bi uklonili kamene
prepreke podignute na stazi,Kratas je izdao zapovijed i njegovi ljudi su izvukli
klinove koji su pridržavali odrone na rubu provalije.Kamenje se skotrljalo na
Hikse i povuklo ljude, konje i kola u uskiptjelu zelenu vodu Nila. Ja sam s
Kratasom bio na litici i vidio sam glave kako kruže brzicama i čuo kako između
kamenih zidova odjekuju slabi očajnički krici, zatim bi ih težina oklopa
povukla i rijeka bi ih progutala.

Kralj Salitis bio je uporan. Poslao je nove ljude da raščiste stazu, a druge
da se uspnu na litice i otjeraju naše. Suprotno nama, pretrpjeli su užasne
gubitke. Kad su se, otežani brončanim oklopima, popeli na vrh provalije, zasuli
smo ih strijelama, a potom, prije no što su uspjeli stići do naših položaja,Kratas
je zapovijedio našima da se povuku u već pripremljene utvrde. Taj sukob
mogao je imati samo jedan ishod.Prije no što je stigao do polovice ždrijela,
kralj Salitis bio je prisiljen odustati od potjere. Tanus i Lostris bili su s nama
na vrhu jedne litice kad su se Hiksi počeli povlačiti. Ostavili su na stazi puno
oštećenih kola, opremu koju nisu mogli ponijeti sa sobom i druga
svjedočanstva svoga poraza.

"Zasvirajte u trublje!", zapovijedi Tanus.

U ždrijelu odjekne podsmješljivi zvuk fanfara koji je pozdravljao

povlačenje neprijatelja. Posljednja su bila pozlaćena i rezbarijama ukrašena
kraljeva kola. I s te udaljenosti mogli smo razabrati Salitisov visoki divlji lik s

brončanom kacigom i crnom kosom koja je vijorila na leđima. Podiže luk koji
je stiskao u desnici i prijeteći mahnu. Njegovo lice bilo je izobličeno od
razočaranja i bijesa. Ispratili smo ga pogledom sve dok nije nestao. Zatim
Tanus posla naše izviđače da prate Hikse duž puta do Elefantine kako bismo
bili sgurni da se ne radi o stupici, lažnom povlačenju.

No, u svome sam srcu znao da se neće vratiti u potjeru za nama. Hapi je
održala obećanje i još jednom nam je pružila svoju zaštitu. Zatim smo se vratili
natrag, prošli stazom koju su divlje koze utabale duž ponora i stigli do flote.

Klesari su završili obelisk,masivnu granitnu iglu visoku tri visine čovjeka.Ja

sam bio ucrtao proporcije i oblik na stijeni prije no što su kamenoresci počeli
raditi. Zbog toga je linija spomenika bila tako elegantna i ugodna oku da je
izgledao mnogo viši no što je u stvarnosti bio kad su ga postavili na vrhu litice,
iznad posljednje dionice katarakte koja je bila pozornica naše pobjede.

Svi naši dotrčali su da budu nazočni kad ga kraljica Lostris bude

posvetila boginji rijeke. Pročitala je natpis koji su klesari urezali u uglačani
kamen.

“Ja, kraljica Lostris, namjesnica Egipta i udovica faraona Mamosa,

osmoga tog imena, majka kraljevića, nasljednika Memnona, koji će vladati
dvama kraljevstvima nakon mene, naredila sam da se podigne ovaj
spomenik.Ovo je znak i biljeg mojega obećanja narodu Egipta, vratitit ću se iz
pustinje u koju su me barbari prisilili da se sklonim.Ovaj spomenik postavljen
je ovdje prve godine moga vladanja,tisuću tristo četrdeset šest godina nakon
izgradnje velike piramide faraona Keopsa.Neka ovaj kamen ostane nepomičan
poput piramide sve dok ne održim obećanje i ne vratim se.”

Zatim je u nazočnosti svih stavila Zlato Vrline o vrat Tanusu, Kratasu,

Remremu i Astesu, junacima koji su učinili mogućim prelazak katarakte. Na
koncu me pozvala i kad sam kleknuo pred njezine noge, prošapta tako da sam
samo ja mogao čuti.

"Kako bih mogla zaboraviti tebe, dragi i vjerni Taita? Ne bismo stigli do
ovdje bez tvoje pomoći."Pomilova mi blago obraz.

"Znam da voliš ove dražesne ogrlice." Stavila mi je o vrat Zlato Vrline,

kad sam ga kasnije izvagao, vidio sam da je teško trideset debena, pet više od
lanca koji mi je dodijelio faraon.

Kad smo se opet spustili u ždrijelo, krenuo sam uz nju kako bih joj
pridržavao suncobran od nojeva perja i Lostris mi se opet nasmiješila. Svaki
njezin osmijeh bio je za mene dragocjeniji od odličja. Sutradan ujutro ukrcali
smo se na Horusov Dah i okrenuli pramac prema jugu.

Počelo je dugo putovanje.Ustanovili smo da je rijeka promijenila izgled i

narav. Nije više bila široka i mirna prisutnost koja nas je tješila i hranila
cijeli
naš život. Bila je oporija, divljija, i u njezinoj ćudi nije bilo odveć ljupkosti.
Bila
je uža i dublja. Teren je bio strmiji, zemljište neravno, a ždrijelo i kanali bili
su
grubo izdubljeni u oporom tlu. Tamne i prijeteće litice kao da su nas
promatrale s ponosnim odmakom.Na nekim dionicima nizinski pojas duž
obale sužavao se toliko da su konji, goveda i ovce morali prolaziti u koloni po
jedno duž staze koju su divlje koze utabale između litica i rijeke. Na drugim
dionicama staza je nestajala, tamo gdje su visovi hrabro prodirali sve do toka
Nila naše životinje nisu više mogle napredovati. Tada ih je Hui bio prisiljen
potjerati u rijeku kako bi plivajući prešle na drugu obalu,gdje su litice bile
dalje od toka i dopuštale su prolaz.

Tjedni su protjecali i mi smo vidjeli tek rijetke znake ljudske prisutnosti.

Jednom su naši izviđači pronašli trup rudimentarnog kanua izjeden od

crvotočine nasukan na pješčani sprud i jednu napuštenu skupinu koliba na

obali. Klimavi krovovi bili su od trske, strane bez zidova. Bili su tu i ostatci
ljestvi korištenih za dimljenje ribe te pepeo ognjišta, ali to je bilo sve. Nije
bilo
ni krhotina lončarije ni perlica koje bi nam pomogle da shvatimo tko su ti
ljudi. Bili smo nestrpljivi da uspostavimo prvi doticaj s kušitskim plemenima
jer smo trebali robove.Naša civilizacija bila je utemeljena na robovima, a iz
Egipta smo ih mogli povesti tek mali broj.Tanus je poslao izviđače u
prethodnicu kako bismo bili pravodobno upozoreni na postojanje ljudskih
naseobina i kako bismo organizirali zarobljavanje. Nisam vidio nikakvo
proturječje u činjenici što ja, premda rob, posvećujem toliko vremena i toliko
dovitljivosti pripremi tog posla.

Bogatstvo se može izraziti četirima kategorijama, zemljom, zlatom,

robovima i bjelokosti.Mislili smo da je zemlja pred nama bogata svime time.
Ako smo htjeli postati dovoljno jaki za povratak i protjerivanje Hiksa iz Egipta,
morali smo otkriti to bogatstvo na neistraženom teritoriju kojim smo prolazili.
Kraljica Lostris poslala je tragače za zlatom u brda duž rijeke i oni su se verali
po isušenim klancima i kanalima te kopali na svim obećavajućim mjestima,
usitnjavajući ocjepke otkrivenih žila kvarca i kremena. Zatim su ih pretvarali u
prah i ispirali u glinenim tanjurima u nadi da će na dnu vidjeti svjetlucanje
trunaka dragocjenog plemenitog metala.Kraljevski lovci išli su s njima u
potrazi za divljači kako bi nahranili naše mnoštvo i za prvim znacima
prisutnosti golemih životinja s kljovama od bjelokosti. Pitao sam mornare je li
netko od njih vidio živog ili mrtvog slona.Premda su kljove bile predmet
uobičajene trgovine u cijelom uljuđenom svijetu, nije bilo ni jednog jedinog
čovjeka u stanju da mi pomogne.Ćutio sam čudno i neobjašnjivo uzbuđenje pri
pomisli na budući prvi susret s tim životinjama iz bajke.

Bilo je mnogo drugih bića koja su obitavala u tom divljem ozemlju, neka
su nam bila poznata, druga potpuno nepoznata. Posvuda gdje su duž obale bili
trstici, naišli smo na voden konje koji su stajali u plitkoj vodi poput granitnih
stijena. Ni nakon duge i učene teološke rasprave nije bilo moguće utvrditi
pripadaju li životinje koje žive uzvodno od katarakte boginji poput onih
nizvodno ili se radi o kraljevskoj divljači koja kao takva pripada kruni. Hapini
svećenici zastupali su prvu tezu, dok smo svi mi koji smo jako cijenili mrsno i
meko meso vodenkonja bili suprotnog mišljenja. Pukim slučajem boginja Hapi
odlučila je da mi se ukaže u jednom od mojih čuvenih snova. Vidio sam kako
izranja iz zelene vode, dobrostivo se smiješi i stavlja u ruku moje gospodarice
voden konja ne većeg od prepelice.Čim sam se probudio, pohitah izvjestiti
namjesnicu o toj čudnoj viziji.Sada su već moji snovi i moja proricanja bili
prihvaćeni od kraljice i stoga od svih drugih kao očitovanja božje volje.

Te noći smo se na pješčanoj obali gdje su pristali naši brodovi pogostili

prekrasnim odrescima riječnog goveda ispečenim na žaru. Popularnost koju
sam uživao bila je uvećana snom.Samo se Hapini svećenici nisu dali zavesti
općim osjećajem naklonosti prema meni. Rijeka je vrvila ribom.Nizvodno od
katarakte naš je narod ribario više od tisuću godina, li ove vode čovjek nikada
nije dotaknuo svojim mrežama. Hvatali smo svjetlucave plave šarane koji su
bili teški koliko i debeo čovjek,a bilo je i golemih somova dugih brkova,

presnažnih da bi ih se ulovilo mrežom. Trzajem moćnog repa kidali su lanene

niti kao da su krhke paučine.Naši su ih lovili u plićinama kopljima kao da su
vodena goveda.Jedan od tih divova mogao je najesti pedeset ljudi svojim
mrsnim žutim mesom, iz kojeg je na vatri kapala mast. Na liticama koje su se
nadvijale nad rijeku bila su gnijezda orlova i lešinara,gledana odispod
izgledala su kao hrpe suhog šiblja koje je struja izbacila na obalu,a izmet
velikih ptica bojio je podašnje stijenje bijelim šarama.Grabljivice su kružile
nad nama raširenih krila, lebdeći na toplome zraku koji se dizao s crnog
stijenja ždrijela.

S visova su stada divljih koza gledala naš prolazak s prezirnom

veličajnošću. Tanus je išao gore u lov na njih, ali prošlo je mnogo tjedana prije
no što je uspio uhvatiti jednu.Imale su oštar vid kao lešinari, bile su okretne
kao plavoglavi gušteri i bile su u stanju uzverati se bez napora uz okomitu
granitnu stijenu. Stari mužjak bio je visok do čovjekova ramena, a brada mu se
spuštala s gubice sve do stijene na kojoj je stajao. Rogovi su bili moćni i
smotani u spiralu.Tanus ga je napokon uspio ubiti odapevši strijelu preko
nekog klanca dubokog sto koraka, s jednog vrha na drugi. Jarac je vrteći se u
zraku pao u bezdan i završio svoj let na kamenju u podnožju.Zbog mog
strastvenog zanimanja za divlje životinje, nakon što je odrao lešinu, Tanus mi
je donio glavu i rogove. Spuštajući se s vrhova, morao je uporabiti svu svoju
snagu da bi ga nosio.Očistio sam i izbijelio lubanju te je stavio kao ukras na
pramac našega broda. I nastavili smo dalje u nepoznato.

Mjeseci su prošli i rijeka se počela povlačiti na koncu razdoblja poplava.

Dok smo prolazili između stjenovitih rtova, vidjeli smo vodostaj rijeke iscrtan
na liticama na kojima su sve prethodne bujice ostavile znak.

Noću smo ja i Memnon ostajali na palubi dokle god je to dopuštala moja

gospodarica i zajedno smo proučavali zvijezde koje su obasjavale nebo
mliječnim sjajem. Učio sam ga imena i prirodu tih svijetlucavih točaka i
objašnjavao mu kako utječu na sudbinu svakog čovjeka.Promatrajući nebeska
tijela, ustanovio sam da nas rijeka više ne vodi ravno na jug i da skrećemo
prema zapadu.

"Nil nas vodi k rajskim poljanama", izjavljivali su Hapini svećenici koji

do tog trenutka nisu imali odveć velik utjecaj u našim savjetima.Kraljica
Lostris bila je kćer njihove boginje i svi ili gotovo svi prepoznali su u Hapi
zaštitnicu naše ekspedicije.Svećenici su se uzbudili vidjevši da im položaj slabi
tim hirovitim skretanjima rijeke. "Ubrzo će opet krenuti na jug", obećavali su.

Uvijek sam se ljutio kad bih vidio na koje sve načine ljudi bez skrupula
manipuliraju božjom voljom kako bi se podudarala s njihovom.Kako bilo, prije
no što se problem riješio, stigli smo do druge katarakte.

Nijedan civilizirani čovjek nije se nikad usudio poći dalje.Kad smo pošli
u izviđanje duž katarakte,otkrili smo razlog.Brzice su bile mnogo duže i
pogibeljnije od onih koje smo prešli.Duž goleme dionice tok Nila bio je
podijeljen brojnim velikim otocima i stotinama drugih manjih.Voda je bila
plitka i na mnogim mjestima iz vode se pojavljivalo korito rijeke.Labirint

kanala posutih stijenjem pružao se tisućama koraka pred nama. Bili smo
doista preplašeni tom prijetećom veličajnošću.

"Kako možemo znati da nema čitavog niza katarakti?", pitali su se oni

koji su se dali lako obeshrabriti.

"Potrošit ćemo svoje snage pa ćemo završiti zarobljeni usred brzica i

nećemo moći ni naprijed ni nazad... Trebamo se sada vratiti nazad, prije no što
bude prekasno", zaključili su.

"Idemo dalje", odlučila je moja gospodarica. "Oni koji se žele vratiti

nazad slobodni su to učiniti. Ali neće imati brodove za put, niti konje da ih
vuku. Vratit će se sami i sigurna sam da će ih Hiksi dočekati raširenih ruku."

Nitko nije prihvatio ponudu.Iskrcali su se na plodne otoke koji su gušili

tok rijeke.Zapljuskivanje brzica tijekom bujica i vodom natopljena zemlja u
razdoblju niska vodostaja pretvorili su te otoke u zelene prašume koje su
oštro odudarale od strašne pustinja na objema obalama.Iznikla iz sjemenja
koje je voda donijela s kraja svijeta, visoka stabla koja nitko od nas nikad nije
vidio rasla su u blatu koje je Nil nataložio na granitnu osnovu.Nismo mogli
pokušati prijeći te brzice prije iduće bujice koja bi nam bila pružila potrebni
vodostaj.A morali smo čekati mnogo mjeseci.Naši seljaci iskrcali su se na
kopno i iskrčili polja kako bi posijali sjeme koje smo ponijeli sa sobom.U
nekoliko dana niknuli su prvi izdanci koji su na toploj sunčevoj svjetlosti brzo
rasli. Nekoliko mjeseci kasnije dura je bila spremna za žetvu i mi smo uživali u
plodovima zemlje koji su nam nedostajali od polaska iz Egipta.

Naši su prestali jadikovati. Ti su otoci uistinu bili tako lijepi i plodni da

su neki počeli govoriti da će se tu zauvijek nastaniti. Jedno izaslanstvo
Ammon-Raovih svećenika stupilo je pred kraljicu i zatražilo dozvolu za
gradnju hrama svoga boga na jednom otoku. Moja gospodarica odgovori.

"Mi smo putnici i jednoga ćemo se dana vratiti u Egipat. Obećala sam to
svome narodu. Nećemo graditi hramove ni druge nastambe. Sve dok se ne
vratimo u Egipat, živjet ćemo kao beduini, u šatorima ili kolibama."
Imao sam na raspolaganju drvo stabala koje smo posjekli na otocima.
Mogao sam ga koristiti za opite i proučavati njegove osobine.Uzeo sam tako
tvrdo i gipko drvo nekog trna, najbolji materijal za kotače mojih kola, i
zaposlio tesare i tkalce kako bi opet sklopili kola koja smo ponijeli s nama i
izradili nova od drva i bambusa koje su nudili otoci.Nizine uz desnu obalu,
nizvodno od katarakte, bile su široke tisuće koraka i uskoro su eskadroni
naših kola počeli manevre po tim ravnicama. Palci kotača još su pucali pri
naprezanju, ali rjeđe no prije. Uspio sam uvjeriti Tanusa da opet stane na kola,
a on mi je naredio da ja preuzmem upravljanje njima. Istodobno uspio sam
dovršiti prvi krivi luk na kojemu sam radio od samog polaska iz Elefantine.

Bio je od složenih materijala kao Lanata, od drva, bjelokosti i roga. Ali

oblik je bio drugačiji.Kad tetiva nije bila namještena gornji i donji dio krivili
su
se prema van.Tek kad bi se tetiva namjestila, dva su se kraja svijala unatrag u
uobičajen oblik, ali napetost se umnogostručavala nesrazmjerno sa

smanjenom dužinom. Tanus je popustio mojim navaljivanjima i pristao da

gađa lukom niz meta koje sam podignuo na istočnoj obali. Odapeo je dvadeset
strijela i nije mnogo komentirao, ali vidio sam da je zapanjen točnošću i
domašajem.

Jako sam dobro poznavao Tanusa, koji je bio konzervativan do srži.

Lanata je bio njegova prva ljubav, kao žena. Znao sam da je za njega muka
priznati novu ljubav, stoga nisam ustrajao u traženju njegova mišljenja i dao
mu vremena da odluči. Naši izviđači došli su nam dojaviti selidbu antilopa
koje su dolazile iz pustinje.Bili smo vidjeli mnogo malih stada ovih divnih
životinja nakon prelaska prve katarakte. Obično su pasle na obali rijeke, ali
bježale su kad su brodovi prilazili. Izviđači su dojavili da se radi o pokretu koji

se rijetko zbivao, ja sam ga vidio samo jednom.

Kad bi u pustinji pala kiša, u prosjeku svakih dvadeset godina, zelena

trava koja bi niknula iz vlažnoga tla privlačila je krda s golemih udaljenosti.
Dok su napredovala prema novim pašnjacima, krda su se spajala u jedno
veliko mnoštvo u pokretu kroz pustinju. To se sada zbivalo i nudilo nam
mogućnost da promijenimo prehranu i isprobamo naša kola.

Prvi put Tanus je iskazao stvarno zanimanje za kola jer ih je mogao

koristiti u lovu na divljač. Kad se popeo na podij, vidio sam da je na rešetku
objesio novi krivi luk umjesto vjernog Lanate. Nisam rekao ni riječi, ali
potjerao sam konje i usmjerio ih prema prolazu između brežuljaka koji nam je
omogućavao izlazak iz uske doline Nila i ulazak u pustinju.Eskadron je činilo
pedeset kola, s pratnjom od dvanaest težih vozila s punim kotačima koja su
prevozila krmu i vodu dovoljnu za pet dana. Išli smo u dvoredu na udaljenosti
od tri dužine, formaciju smo osmislili za putovanja. Kako bismo dokraja
smanjili težinu, bili smo odjeveni samo u gaće i svi su ljudi bili u izvrsnoj
tjelesnoj kondiciji zbog dugih mjeseci provedenih na veslima. Njihovi mišićavi
likovi namazani uljem blještali su na suncu kao tijela mladih bogova.Svaka
kola nosila su šareni plamenac, pričvršćen za bambusov štap, koji je
omogućavao njihovo prepoznavanje.Pružali smo veličanstven prizor dok smo
se uspinjali putem koji su koze probile u brežuljcima. Kad bih se okrenuo da
pogledam kolonu, osjećao sam divljenje premda nikad nisam bio vojnik.U to
vrijeme nisam shvaćao tu istinu, ali Hiksi i egzodus nametnuli su naciji novi
vojnički duh. Bili smo rod erudita, trgovaca i svećenika, ali sada kad je kraljica
Lostris bila odlučna da istjera tiranina i kad nas je Tanus vodio, brzo smo
postajali ratoboran narod.

Kad smo prešli greben brežuljaka i našli se pred pustinjom, majušni lik
iziđe iz posljednje gomile kamenja, gdje je čekao u zasjedi.

"Ua!", viknuti zaustavljajući konje.

"Što ti radiš ovdje, tako daleko od brodova?" Nisam vidio kraljevića

prethodnu večer i pomislio sam da je na sigurnome s guvernantama.Bilo je
potpuno iznenađenje naći ga na rubu pustinje i moj je glas imao gnjevan
prizvuk. U to doba nije imao ni šest godina,ali nosio je na ramenu luk igračku i

imao je odlučan izraz lica nalik očevom kad je bio najnepodnošljivijeg

raspoloženja. "Idem u lov s vama", najavi Memnon.

"Ne", odvratih. "Odmah te šaljem majci. Ona zna što joj je činiti s djecom
koja bježe iz tabora a da ništa ne kažu svojim učiteljima."

"Ja sam prijestolonasljednik Egipta",reče Memnon,ali unatoč te odvažne

tvrdnje usne su mu drhtale. "Nitko mi ništa ne može zabraniti. Imam pravo i
dužnost voditi svoj narod u trenutku nužde."

Ušli smo na opasan teren. Kraljević je znao svoja prava i dužnosti, a

tome sam ga ja podučio. Ali zapravo nisam očekivao da se tako brzo pozove na
njih. Pretvorio je zgodu u protokolarno pitanje i bilo je teško ili čak nemoguće
raspravljati se s njime. Pokušah očajnički naći izlaz.

"Zašto me prije nisi pitao?" Htio sam dobiti na vremenu.

"Jer bi rekao mojoj majci", odgovori otvoreno. "A ona bi ti po običaju

dala za pravo."

"Mogu svejedno poći kraljici",rekoh prijetećim glasom, ali Memnon se

okrenuo i pogledao u dolinu, gdje su brodovi bile mali kao igračke, pa se
nasmijao. Obojica smo znali da nisam mogao zapovijediti cijelom eskadronu
da se vrati nazad.

"Molim te, dopusti da pođem s vama, Taita."

Promijenio je glas i napadao sa svih strana. Bilo mi je nemoguće

oduprijeti mu se kad bi se poslužio svom svojom umiljatošću.Tada mi nešto
pade na um. "Zapovjednik ekspedicije je plemeniti Harrab. Moraš njega pitati."

Njihov odnos bio je čudan. Samo nas troje, roditelji i ja, znali smo tko je
pravi Memnonov otac. Čak je i kraljević vjerovao da je Tanus njegov učitelj i
zapovjednik njegove vojske. Iako ga je volio, ulijevao mu je strahopoštovanje.
Tanus nije bio tip s kojim se dijete moglo šaliti, makar bio kraljević. Pogledali
su se u oči. Shvatio sam da Memnon smišlja plan napada, a da Tanus drhti od
napora da suzdrži smijeh.

"Plemeniti Harrabe.", Memnon se odlučio za formalan pristup. "Htio bih

poći s vama. Vjerujem da će to za me biti korisna lekcija. Uostalom, jednog ću
dana morati zapovijedati vojskom." Podučavao sam ga logici i dijalektici i bio
je učenik kojim sam mogao biti ponosan.

"Kraljeviću Memnone,to je tvoja zapovijed?" Tanus je uspio prikriti

razgaljenost pod strašnom grimasom i ja ugledah suze u kraljevićevim očima.
Memnon potišteno odmahnu glavom.

"Ne, moj gospodaru." Opet je postao dijete. "Ali, jako bih volio poći u lov
s vama. Molim te."

"Kraljica će me dati zadaviti", reče Tanus. "Ali, skači gore, mali lupežu."
Kraljeviću se dopalo što ga Tanus naziva lupežom,bila je to riječ koju je obično

čuvao za ljude iz svoje stare pukovnija Plavih i pružalo je Memnonu osjećaj da

je jedan od njih.Usklikne od sreće i zamalo se ne spotakne žureći se da
posluša. Tanus se sagnuo i uzeo ga za ruku, podignuo ga na kola i smjestio na
podij između nas.

"Naprijed!", viknu Memnon Strpljivoj i Oštroj pa krenusmo u pustinju.

Prvo sam poslao glasnika da obavijesti kraljicu da joj je sin živ i zdrav.
Kad se radilo o njegovoj zaštiti, moja se gospodarica pretvarala u lavicu.

Našli smo tragove krda u selidbi, nepreglednu dionicu izgažena pijeska.

Kopita antilopa su široka kako bi im omogućila kretanje po mekome pijesku i
ostavljaju prepoznatljive tragove koji imaju oblik vrha koplja. Tuda su prošle
tisuće velikih antilopa.

"Kada?", upita Tanus i ja siđoh kako bih ispitao tragove. Poveo sam
Memnona sa sobom jer nisam propuštao ni jednu priliku za poduku. Pokazao
sam mu da je noćni povjetarac obrisao tragove i da su gušteri i kukci ostavili
svoje tragove preko tragova krda.

"Prošle su ovuda jučer u zalazak", rekoh, a kraljević potvrdi. "Ali,

napreduju sporo. S malo sreće, stići ćemo ih prije podneva."

Pričekali smo da stignu transportna kola.Napojili smo konje i produžili

slijedeći široku stazu kroz dine. Uskoro smo naišli na lešine slabijih životinja
koje su posustale,najmlađe i najstarije. Sada su se gavrani i lešinari borili za
njihove ostatke dok su mali crveni šakali kružili na udaljenosti u nadi da će
moći ugrabiti neki zalogaj.Slijedili smo stazu sve dok nismo ugledali veo
prašine na južnom obzoru.Ubrzali smo.Kad smo stigli na vrh jednog lanca
brežuljaka čiji su grebeni treperili u zračnoj opsjeni, ugledali smo raštrkano
krdo ispod nas.Stigli smo na mjesto gdje je nekoliko tjedana prije toga bilo
nevrijeme. Dokud je pogled dopirao, pustinja se preobrazila u rascvjetani vrt.
Možda je na tom mjestu kiša padala posljednji put sto godina prije toga. Činilo
se nemogućim, ali sjeme je sve to vrijeme provelo u snu. Sunce i pustinjski
vjetar osušili su ga dok je čekalo da opet padne kiša. Ako je netko sumnjao u
postojanje bogova, to čudo bilo je dokaz tome. Ako je netko sumnjao da je
život vječan, to je bilo obećanje besmrtnosti. Ako je cvijeće moglo tako
preživjeti, čovjekova duša, mnogo čudesnija i dragocjenija, morala je također
živjeti zanavijek.Krajobraz pod nama bio je obojen nježnim zelenim
nijansama, a obrisi brežuljaka isticali su se jačim zelenilom.To je bila pozadina
čudesnog fenomena duge koja je obasjala tlo. Cvijeće je raslo u skupinama,
podijeljenim po vrstama, nalik krdima antilopa i jatima ptica. Narančaste
ivančice niknule su u jezerima i jezercima, one bijelih latica pokrivale su
padine. Bilo je tu i livada plavih perunika, crvenih ljiljana i žutih ljutića. Čak
je i
grmlje u klancima i kanalima, isušeno poput mumija ljudi mrtvih tisuću
godina, sada bilo okićeno zelenilom i okrunjeno žutim cvjetovima. Koliko god
bio čaroban, znao sam da je prizor prolazan. U mjesec dana pustinja bi bila
opet pobijedila. Cvijeće bi bilo uvelo, trava bi se bila pretvorila u prašinu i
vrući vjetrovi bili bi je raspršili. Od tog sjaja ne bi bilo ostalo ništa, izuzev

sjemenki majušnih poput zrnca pijeska koje bi beskrajno strpljivo bile

godinama čekale.

"Takvu ljepotu trebalo bi podijeliti s voljenom osobom", promrmlja

Tanus. "Htio bih da je kraljica ovdje sa mnom."

Tanusovo ganuće dokazivalo je ljepotu tog prizora. Bio je vojnik i lovac,

ali ovom prigodom, umjesto da misli na divljač, promatrao je prizor s
religiozno zadubljenim izrazom lica. Kratasov povik s kola koja su nas slijedila
odvrati nas od naših misli.

"Tako mi smrdljiva Sethova daha, ima ih deset tisuća!"

Antilope su bile raštrkane sve do zelenih obrisa najdaljih brežuljaka.

Neki stari mužjaci stajali su po strani i držali podalje od sebe ostale, ali
ostatak
je bio okupljen u grupe od deset do dvadeset grla i neka krda nisu se mogla ni
prebrojiti, tako da su izgledala kao goleme smeđe mrlje nalik sjenama oblaka
na ravnici. Činilo se da su se sve antilope Afrike tu okupile. Opet smo napojili
konje prije početka lova, što mi je pružilo priliku da odem malo naprijed kako
bih promotrio mnoštvo živih bića. Poveo sam sa sobom kraljevića, ali kad sam
ga pokušao uzeti za ruku oslobodio se stiska mojih prstiju.

"Nemoj me držati za ruku pred ljudima, Taita", reče mi svečano. "Mislit

će da sam još dijete."

Dok smo stajali na grebenu brežuljka, neki biljojedi podigli su glavu i

pogledali nas pomalo radoznalo. Shvatih da najvjerojatnije nisu nikad vidjeli
ljudsko biće i nisu prutumačili našu prisutnost kao opasnost.Antilopa je divno
stvorenje, visoko poput konja, istog tamnog valovitog repa koji se spušta do
tla.Njuška je ukrašena crnim šarama na podlozi boje pijeska.Nakostrešena
tamna griva spušta se duž vrata i ističe konjski izgled, ali rogovi ne sliče
rogovima ni jedne druge životinje koju su bogovi stvorili. Rogovi su tanki i
ravni s vrškom sličnim šiljku moga bodeža, dugi su gotovo koliko je životinja
visoka i predstavljaju moćno oružje. Dok su sve druge gazele krotke,
bezopasne i bijeg im je draži od napadaja, antilopa je spremna braniti se čak i
od napada lava. Pričao sam Memnonu o njihovoj hrabrosti i snazi te mu
objasnio kako mogu proživjeti cijeli život a da ne piju vodu iz bara ili rijeka.
Antilope se poje rosom i vodom iz pustinjskog korijenja i gomolja koje
kopitima iskopaju iz tla. Memnon me pohlepno slušao jer je od oca naslijedio
strast za lov, dok sam ga ja naučio da štuje sve žive stvorove.

"Pravi lovac razumije i poštuje životinje koje lovi", rekoh mu, a on kimnu
glavom ozbiljna izraza lica.

"Želim postati pravi lovac i vojnik kao plemeniti Tanus."

"Čovjek se ne rađa s tim darom. Mora to naučiti, kao što ti moraš naučiti
kako ćeš postati velik i pravedan vladar."

Bilo mi je žao kad mi je Tanus doviknuo da su konji napojeni. Okrenuo

sam se i vidio ljude kako se penju na kola.Bilo bi mi draže provesti ostatak
dana s mojim kraljevićem i uživati u veličanstvenom prizoru u ravnici. Pođoh
nevoljko kako bih preuzeo uzde i vratio naša kola na čelo kolone. Na drugim
kolima strijelci su pripremili lukove i sve ih je obuzela groznica lova. Bili su
nalik goničima na kratkom povodcu kad u nozdrvama osjete miris divljači.

"Zdravo, plemeniti Tanuse!", viknu Kratas. "Jesi li voljan okladiti se na

ishod?" Prije no što je Tanus mogao odgovoriti, promrmljah.

"Okladi se za mene.Taj hvalisavi oholi starac nije nikad rabio luk s kola u
pokretu."

"Vrijede samo stvarne lovine", viknu mu Tanus. "Ne računaju se

životinje koje pogodi netko drugi."

Svaki strijelac urezao je na pritke svojih strijela vlastiti simbol kako bi

prepoznao svoju lovinu i položio pravo na nju. Tanusov znak bilo je Horusovo
oko.

"Deben zlata za svaku antilopu s tvojom strijelom."

"Daj dva", predložih. "Jedan za mene."

Ne volim se kladiti, ali nije se radilo ni o kakvom riziku. Tanus je imao

novi luk, a ja sam bio najbolji kočijaš kola u svoj vojsci. Bili smo još početnici,

ali proučio sam način na koji Hiksi koriste kola. Svaki pokret izveden od
njihovih eskadrona onog strašnog dana u ravnici kod Abnuba bio je urezan u
mome pamćenju.Za mene to nije bio samo lov za razonodu i opskrbu svježim
mesom, već vježba i obuka za veliku ratnu igru. Morali smo naučiti upravljati
našim formacijama kako bismo na najbolji način iskoristili njihove prednosti i
znali ih kontrolirati u metežu bitke, kad se okolnosti mijenjaju svakim
pokretom neprijatelja i slučajem.

Dok smo se kasom spuštali u ravnicu, dao sam prvi znak i kolona se
podijelila u tri reda razvivši se poput latica ljiljana. Kola koja su bila na
bokovima raširila su se kao rogovi bika kako bi opkolila divljač, dok su se moji
u sredini razvili bočno na tri dužine od kotača do kotača. Mi smo bili grudi
bika, rogovi bi bili zadržali neprijatelja, dok smo mi prilazili da bi ga stisnuli
u
strašnom zagrljaju. Antilope pred nama podigle su glave i pogledale nas,
pokazujući prve znake uznemirenosti. Počele su se udaljavati, a druge su ih
pratile. Mala krda spajala su se u brojnija kao lavina koja se kotrlja niz padinu
zbog odrona. Uskoro se cijelom ravnicom proširio uskomešani pokret
antilopa, koje su galopirale na neki čudan, valovit način.Prašina se digla kao
blijeda magla i lebdjela im je oko sapi. Dugi crni repovi šibali su zrakom.
Povedoh u kas svoj eskadron. Nisam htio produženom i napornom potjerom
odveć brzo izmoriti konje. Promatrao sam više i gušće oblake prašine koje su
podizale druge dvije kolone na bokovima krda. Naposljetku su se dva stupa
prašine spojila u daljini i krug se zatvorio.

Krda antilopa usporila su kad su uočile da im je odsječena odstupnica i

počela su zbrkano kružiti kad su se predvodnici koji su išli na čelu počeli
vraćati nazad i sudarati se s drugim antilopama koje su ih pratile. Slijedeći

moje zapovijedi, kad su bočne kolone završile manevar opkoljavanja, usporile

su, krenule korakom i pošle prema središtu kruga. Imali smo u šaci golemo
krdo antilopa i počeli smo ga pomalo stiskati u smrtni zagrljaj. Gotovo sve
životinje smeteno su stale ne znajući u kojem smjeru trebaju trčati. Gdje god
su pogledale, vidjele su redove kola kako se približavaju. Nastavili smo
korakom. Naši konji bili su još svježi i nestrpljivi da potrče. Osjećali su
uzbuđenje ljudi pa su tresli glavama, natezali uzde, otpuhivali i kolutali očima.
Krdo antilopa opet se pokrenulo, ali bez jasnoga cilja. Kružile su, davale se
nakratko u trk, iznenada se zaustavljale, okretale se i galopom vraćale nazad.

Bio sam obradovan disciplinom i učinkovitošću naših eskadrona,dobro

su održavali formacije ne zbijajući se i ne ostavljajući praznine. Moji znakovi
prenošeni su duž rasporeda i spremno izvršavani, napokon smo postali prava
vojska.Ubrzo bismo se bili u stanju suočiti s bilo kojim neprijateljem i ostvariti
prednost, uključujući i veterane Hikse koji su na kolima proveli veliki dio
svoga života.

Ispružili ruku i uzeh kraljevića Memnona za nadlakticu. Povukoh ga

naprijed kako bi se naslonio na grudobran. Pridržavao sam ga svojim tijelom
dok se on čvrsto držao. Sad je Tanus imao obje ruke slobodne kako bi gađao
lukom, a kraljević je bio na sigurnom.

"Prepusti mi uzde, Taita. Hoću upravljati zapregom", preklinjao je

Memnon. Dopustio sam mu da upravlja u drugim prigodama, stoga je ozbiljno
mislio iako je bio visok jedva koliko je bilo dovoljno da viri iznad grudobrana.
Nisam mu se usudio nasmijati u lice kako ga ne bih povrijedio.

"Sljedeći put, kraljeviću. Zasad gledaj i uči."

Naposljetku smo stigli na manje od sto koraka od najbliže antilope. Za

životinje pritisak je postao nepodnošljiv. Predvođeno starom ženkom punom
ožiljaka, malo krdo od stotinjak grla baci se na naš red. Na moj znak prišli smo
glavinom do glavine u zbijeni bedem kola i konja. Trubači zasviraše juriš.
Potjerah svoje konje u galop. Tanus je odapinjao strijele iznad mog desnog
ramena i vidio sam kako lete preko praznog prostora koji se smanjivao. Bio je
to prvi put da gađa s kola u pokretu i prve tri strijele jako su promašile cilj dok

su kola nahrupila usred krda.Ipak, bio je velik strijelac i nije mu trebalo mnogo
da se prilagodi. Sljedeća strijela pogodila je u grudi staru ženku koja je vodila
juriš. Vjerojatno joj se zarila u srce jer se stropoštala s njuškom u pijesak i
prevrnula se preko sebe. Životinje koje su je slijedile hitro skrenuše ustranu,
nudeći Tanusu bočne mete. Vidio sam dvije sljedeće strijele kako padaju iza
antilope u trku. Uvijek smo ponukani gađati izravno u metu u pokretu umjesto
u prazan prostor ispred nje, gdje će se naći kad strijela stigne na cilj. Račun je
u ovom slučaju bio dodatno zakompliciran kretanjem kola u odnosu na metu.
Ja sam pokušavao ponuditi Tanusu najbolje mogućnosti za pogodak
upravljajući kolima brzinom jednakom brzini životinja. Ipak nisam bio
iznenađen kad ni druge dvije odapete strijele nisu pogodile cilj. Zatim je, kao
pravi majstor luka i strijele, prilagodio izbačaj i ta se strijela duboko zarila u
grudi jedne antilope. Ubio je još tri s druge tri strijele dok se svuda oko nas lov

izrodio u mahniti metež bitke, a prašina je sve zakrivala i dopuštala nam tek
da razaberemo kola i životinje. Slijedio sam dvije antilope i pomalo smanjivao
razliku kad je kopito jedne od njih podiglo oštri kameni ocjepak veličine
članka moga palca. Memnon se nije imao vremena izmaknuti. Pogodio ga je u
čelo i kad je podigao lice prema meni,vidio sam krv koja je tekla iz plitke
posjekotine iznad oka.

"Ranjen si, Memnone!", viknuh i pokušah zaustaviti konje.

"Nije ništa", odgovori kraljević dok si je brisao krv rubom šala. "Ne
zaustavljaj se, Taita! Nastavi potjeru, inače će nas Kratas pobijediti."

I tako sam nastavio kroz prašinu. Pored mene Tanusov luk pjevao je
svoju strašnu pjesmu, a kraljević je klicao od uzbuđenja kao štene koje prvi
put progoni zeca. Nekoliko antilopa umaknulo je iz okruženja i potrčalo u
pustinju, druge su bile opet natjerane u stupicu. Ljudi ispustiše pokliče
pobjede, konji su hrzali, antilope otpuhivale i mukale kad su ih strijele
pogađale i rušile u uskomešanom spletu kopita i rogova.Svuda uokolo
odjekivala je tutnjava kopita i kola,bili smo doslovce uronjeni u žutu prašinu.

Postoji granica kad ni najbolja zaprega konja ne može više galopirati.

Kad sam napokon Strpljivu i Oštru vratio u kas, prašina se poput blata slijepila
na znoj koji je oblio njihove sapi. Obje su spustile glavu od iscrpljenosti.
Pomalo su se oblaci prašine koji su skrivali bojno polje razišli. Ugledasmo
strahovit prizor. Naš eskadron bio je raštrkan po cijeloj ravnici. Nabrojio sam
pet kola čiji su se kotači raspali tijekom potjere, bila su prevrnuta i nalik
igračkama koje je iz inata razbio neki div.Ranjeni ljudi ležali su na tlu pored
vozila,a njihovi suborci klečali su pored njih kako bi im pružili pomoć. I
neoštećena kola stala su, s iscrpljenim konjima koji su teško disali i kojima je s
njuške lijevala bijela slina. Bili su sjajni od znoja kao da su prešli rijeku
plivajući. Antilope su bile razbacane po livadi u jednako tako kaotičnom
neredu. Mnoge su ležale na tlu mrtve, mnoge druge bile su ranjene i
osakaćene. Neke su stajale pognute glave dok su se druge sporim i nesigurnim
korakom udaljavale preko dina. Svaka strijela ostavljala je tamnu mrlju krvi na
svijetlosmedoj dlaci. To je bio bolan završetak svakog lova, kad uzbudenost
opada i nužno je dovršiti ranjenu divljač. Ugledah blizu nas starog mužjaka
koji je sjedio na oduzetim stražnjim nogama i držao prednje ispružene. Strijela
koja ga je pogodila virila je iz hrpta,vršak je vjerojatno presjekao kičmu. Uzeo
sam drugi luk s rešetke u kolima i skočio na tlo. Dok sam išao prema ranjenoj
antilopi, okrenula je glavu i pogledala me. Zatim je napravila posljednji hrabri
pokušaj i, vukući stražnje noge, pokušala je nasrnuti na mene i ubosti me
drugim crnim rogovima ali njezine su oči bile pune suza od strašne patnje. Bio
sam prisiljen odapeti joj dvije strijele u grudi prije no što je ispustila
posljednji
dah te se srušila na bok, grčevito zalamatala i ostala nepomična.

Kad sam se popeo na kola, bacio sam pogled na kraljevića. Oči su mu bile
vlažne, lice prljavo od krvi bilo je napeto u izrazu samilosti. Okrenuo je lice na
drugu stranu u strahu da ne vidim njegove suze, ali ja sam, naprotiv, bio
ponosan. Tko ne osjeća samilost za ubijenu životinju, nije pravi lovac. Uzeo

sam mu glavu među dlanove i okrenuo ga k sebi. Nježno sam očistio ranu na
čelu i previo je lanenim zavojem.

Tu noć utaborili smo se u ravnici. Slatki miris cvijeća prožimao je tamu i

ublažavao miris krvi. Nije bilo mjeseca, ali zvijezde su napučile nebo
oblijevale brežuljke srebrenastom svjetlošću. Ostali smo dokasna sjediti oko
vatri i gostiti se jetrom i srcem antilopa ispečenim na žaru. Isprva se dječak
smjestio između mene i Tanusa, ali časnici i ljudi natjecali su se za njegovu
pažnju. Sve ih je osvojio i na njihov poziv selio se s mjesta na mjesto. Svi su u
znak poštovanja pazili na rječnik i Memnon je uživao u njihovu društvu.
Raspričali su se o njegovoj rani. "Sada si pravi vojnik", govorili su mu. "Baš kao
mi." I pokazivali su mu svoje ožiljke.

"Dobro si učinio što si mu dopustio da dođe s nama", rekoh Tanusu dok

smo ga ponosno gledali. "To je najbolja poduka koju može dobiti."

"Ljudi su mu privrženi", prizna Tanus. "Vojskovođa treba dvije stvari,

sreću i odanost svojih postrojbi."

"Treba dopustiti kraljeviću da sudjeluje u svakoj ekspediciji, ukoliko nije

preopasna", zaključih, a Tanus se nasmija.

"Prepuštam ti zadaću da uvjeriš njegovu majku. Postoje stvari koje su

onstran moje sposobnosti uvjeravanja."

Preko vatre Kratas je Memnona učio jednu pročišćenu verziju

pukovnijskih pjesama. Kraljević je imao zvonak i nježan glas, a ljudi su udarali
ritam rukama i pridružili mu se u refrenu. Energično su prosvjedovali kad sam
naposljetku pokušao Memnona poslati spavati na ležaj koji sam mu pripremio
pod kolima, a čak im je i Tanus dao za pravo.

"Pusti ga da ostane još malo s nama", zapovijedi. Bila je prošla ponoć

kad sam napokon uspio umotati kraljevića u pokrivač od ovčjih koža.

"Taita, hoću li ikada znati gađati lukom i strijelom kao plemeniti

Tanus?", upita me snena glasa.

"Postat ćeš jedan od najvećih vojskovođa našeg Egipta i jednoga dana

isklesat ću kroniku tvojih pobjeda na kamenim obeliscima kako bih ih
obznanio cijelome svijetu." Memnon se na trenutak zamislio i uzdahnuo.

"Kad ćeš mi napraviti pravi luk, a ne dječju igračku?"

"Čim ga budeš u stanju napeti", obećah. "Hvala, Taita. Volio bih to." I
zaspa iznenada kao što ugasne plamen svijeće.

Vratili smo se trijumfalno do flote, s transportnim kolima prepunim

usoljenog i osušenog mesa antilope. Mislio sam da će me moja gospodarica
strogo prekoriti jer sam odveo kraljevića. Pripremio sam se za odbranu i
odlučio da ću prebaciti odgovornost na Tanusa. Pokude su, međutim, bile
blaže od očekivanog. Reče Memnonu da je zločest dječak jer ju je pustio u
brizi, a zatim ga zagrli gotovo ga ugušivši. Kad se obratila meni, krenuh u dugo

objašnjenje o ulozi koju je Tanus imao u svemu i o dragocjenom iskustvu za

kraljevića, ali činilo se da je kraljica već odlučila da neće ustrajati.

"Kad smo zadnji put zajedno bili u ribolovu?", upita. "Odi po udice, Taita.
Uzet ćemo jedan čamac. Idemo ja i ti sami na rijeku, kao nekad."

Znao sam da nećemo loviti ribu. Moja gospodarica htjela je razgovarati

sa mnom na rijeci gdje nas nitko nije mogao čuti. Nešto ju je ozbiljno brinulo.
Veslao sam nizvodno plitkom i sporom rijekom dok nas rukavac rijeke i
stjenovita uzvisina nisu sakrili pogledima flote. Svi pokušaji razgovora bili su
uzaludni. Odložio sam veslo i uzeo lutnju. Počeo sam svirati i pjevati pjesme
koje je najviše voljela i pričekao da odluči progovoriti. Naposljetku me
pogledala čudnim izrazom lica, mješavinom radosti i zabrinutosti.

"Taita, mislim da čekam još jedno dijete."

Ne znam zašto me to otkriće toliko začudilo. Uostalom, otkad smo

krenuli iz Elefantine ona i zapovjednik vojske svake su se noći tajno sastajali
dok sam je čuvao stražu na vratima kabine. Svejedno, uzbunio sam se toliko da
je moja ruka ostala nepomična na žicama lutnje i pjesma zamrla na mojim
usnama. Glas mi se vratio nakon nekoliko trenutaka.

"Moja gospodarice, nisi koristila biljni uvarak koji sam spremio za te?",
upitah sumnjičavo.

"Ponekad da, ali druge pute sam zaboravila", nasmijala se stidljivo.

"Plemeniti Tanus jako je požudan. A onda, uopće nije romantično prtljati s
posudicama i zdjelicama kad valja činiti hitnije i ugodnije stvari."

"Primjerice, praviti djecu koja nemaju kraljevskog oca."

"Je li doista jako ozbiljno, Taita?" Zasvirah jedan akord dok sam se
spremao odgovoriti.

"Ozbiljno? Mislim da je riječ pogrešna. Daš li na svijet kopile ili ako se

preudaš, morat ćeš napustiti namjesništvo. Običaji i zakoni tako hoće.
Plemeniti Merseket postao bi namjesnik, ali između svih plemića buknuo bi
tajni rat tko će zauzeti njegovo mjesto. Bez tvoje zaštite kraljević bi bio u
velikoj opasnosti. Bili bismo plijen unutrašnjih razdora..." Prekinuh s grozom.

"Tanus bi mogao postati namjesnik umjesto mene, i tada bih se mogla

udati za njega", predloži Lostris živnuvši.

"Nemoj misliti da nisam već pomislio na to", rekoh joj muklo. "Bilo bi to
rješenje svih naših poteškoća. Ali prepreka je Tanus..."

"Ako zatražim to od njega, rado će prihvatiti. Sigurna sam." Kraljica se

nasmijala s olakšanjem. "I ja ću postati njegova žena. Nećemo se više morati
koristiti smicalicama da budemo zajedno."

"Volio bih da je tako jednostavno. Ali Tanus neće nikad pristati. Ne

može..."

"Ne govori gluposti!" U njezinim očima pojavi se bljesak srdžbe i požurih

dovršiti. "One noći u Tebi, kad je faraon dao uhititi Tanusa pod optužbom
izdaje pokušali smo ga nagovoriti da prigrabi krunu. Kratas i svi njegovi
časnici obećali su mu podršku, a i vojska. Bili su spremni zauzeti palaču i
postaviti ga na prijestolje."

"Zašto Tanus nije htio? Bio bi veliki kralj i bio bi svima prištedio velike
patnje."

"Ali je odbio. Izjavio je da nije izdajica i da nikad neće sjesti na prijestolje

Egipta."

"Prošlo je mnogo vremena. Sve se promijenilo!", uzviknu iznervirano

moja gospodarica.

"Ne. Tanus je tada izrekao prisegu i pozvao kao svjedoke sve bogove.
Prisegnuo je da nikad neće uzeti krunu."

"Ali prisega više ne vrijedi. Može je povući."

"Bi li ti povukla prisegu izgovorenu pred bogovima?", ustrajao sam.

Lostris pogleda ustranu i pogne glavu. "Bi li?", ponovih. Ona odmahnu glavom.
"Ne", promrlja. "Ne bih mogla."

"Isti zakon časti obvezuje Tanusa. Ne možeš tražiti od njega da učini ono
što se ti ne bi usudila učiniti", pristojno pojasnih."Svakako, možemo mu to
predložiti, ali znamo unaprijed koji će biti njegov odgovor."

"Mora ipak postojati nešto što možeš napraviti."

Kraljica me pogledala slijepim povjerenjem koje me rasrdilo. Svaki put

kad bi se dovela u opasnu situaciju, uvijek bi se obratila meni i rekla: "Mora
ipak postojati nešto što možeš napraviti."

"Postoji nešto,ali nećeš prihvatiti, kao što Tanus neće prihvatiti krunu."
Rekoh,"Ako me voliš, ne smiješ to ni predložiti."

Shvatila je. Odmaknu se kao da sam je pljusnuo. "Radije bih umrla, nego
ubila ovo čedo ljubavi. To je dijete ja, on i naša ljubav i ne bih ga nikad mogla
ubiti."

"Tada, veličanstvo, ne znam što bih ti drugo savjetovao." Nasmijala mi se

onim profinjenim smiješkom povjerenja koji mi je oduzimao dah. "Znam da
ćeš naći nešto, dragi moj Taita. Uvijek je tako."

Stoga sam ja usnuo jedan san.

Izvijestio sam o snu pred državnim savjetom koji je sazvala namjesnica

Egipta. Kraljica Lostris i kraljević Memnon sjedili su na prijestolju na
krmenom mostu Horusovog Daha. Brod je bio privezan na zapadnoj obali Nila
i članovi savjeta sjedili su na obali. Plemići su predstavljali svjetovnu vlast
države. Vrhovni Ammon-Raovi, Ozirisovi i Hapini svećenici predstavljali su

duhovnu vlast. Plemeniti Harrab i pedeset njegovih zapovjednika bili su vojna

vlast. Ja sam stajao na palubi podno prijestolja pred tim mnogopoštovanim
skupom. Posvetio sam više pažnje no obično svome izgledu,vješto sam se
diskretno našminkao, nauljio sam kosu mirisnim uljima i počešljao je u frizuru
koju sam ja učinio popularnom. Nosio sam dva lanca Zlata Vrline, a mišići ruku
i grudi bili su oblikovani i ojačani naporom upravljanja kolima. U njihovim
očima vjerojatno sam izgledao kao stvor iznimne ljepote jer su me mnogi
zapanjeno gledali i vidio sam u njihovim očima požudu onih koji su imali neke
osobite sklonosti.

"Veličanstvo." Kleknuh ispred dvoje na prijestolju i kraljević Memnon mi

se bestidno nasmiješi. Glava mu je još bila previjena iako nije bilo potrebno.
Bio je tako ponosan na ranu da sam mu morao dopustiti da zadrži zavoj.
Nabrao sam čelo i odmah je njegov izraz lica postao primjeren prigodi.

"Veličanstvo, noćas sam usnuo čudan, divan san i osjećam dužnost da ti

ga iznesem.Molim za dopuštenje da govorim." Kraljica Lostris odgovori
milostivo.

"Svi nazočni poznaju tvoj sveti dar. Kraljević i ja znamo da možeš vidjeti
budućnost i proricati volju bogova snovima i vizijama. Zapovijedam ti da
govoriš o tim otajstvima." Opet se naklonih i obratih se savjetu.

"Noćas sam spavao pred vratima kraljevske kabine, kao što mi je

dužnost. Kraljica Lostris ležala je sama u svojoj postelji, a kraljević je spavao u
postelji uz njezinu."

Čak se i plemeniti Merseket nagnuo naprijed i stavio ruku na uho na

koje je još čuo budući da je na drugo bio potpuno gluh. Svi su bili nestrpljivi da
čuju.

"Probudio sam se za trećeg bdijenja i vidio sam čudnu svjetlost koja

obasjava brod. Osjetio sam hladan vjetar kako mi dodiruje obraz iako su sva
vrata bila zatvorena!"

Slušatelji su gorjeli od radoznalosti. Pogodio sam pravu intonaciju glasa.

"Zatim sam začuo zvuk sporih i veličanstvenih koraka koji nisu bili
koraci smrtnika." Napravih dramsku stanku. "Čudan zvuk dolazio je iz štive."
Opet utihnuh kako bih dirnuo slušatelje.

"Da, gospodo moja, iz štive gdje se u očekivanju pokopa nalazi zlatni

kovčeg faraona Mamosa. Osmog toga imena."

Neke od nazočnih prodoše žmarci, drugi izgovoriše riječi protiv uroka.

"Koraci su se približili. Božanska svjetlost postala je jača i dok sam ja

drhtao, preda mnom se pojavila jedna spodoba. Imao je ljudsko obličje, ali nije
bila ljudska jer je blistala kao puni mjesec i lice je bilo božanska reinkarnacija
kraljevog lica."

Svi su šutjeli, nepomični i zaneseni. Promotrih njihova lica, ali nisam

vidio ni traga nevjerici. Iznenada jedan dječji glas prekide tišinu.

"Bak-Her!", uskliknu kraljević. "Bio je to moj otac. Bak-Her! Bio je to

faraon." Nazočni ponoviše uzvik. "Bak-Her! Bio je to faraon, neka živi vječno."

Pričekao sam da se opet uspostavi tišina i pustio sam da potraje sve dok
svi nisu ustreptali od iščekivanja.

"Faraon je dolazio prema meni i ja se nisam mogao pomaknuti. Prošao je

pored mene i ušao u kabinu kraljice Lostris. Premda se nisam mogao
pomaknuti niti prozboriti ni riječi, vidio sam što se dogodilo. Dok je kraljica i
dalje spavala, božanski faraon joj se pridružio i uporabio ju je za svoj užitak.
Njihova tijela spojila su se kao tijela muškarca i žene."

Nije bilo traga sumnjičavosti na licima slušatelja. Pričekao sam da moje

riječi proizvedu svoj učinak i tada nastavih.

"Faraon se odvojio od usnule kraljice, pogledao me i ovako zborio." Vješt

sam u oponašanju glasova do te mjere da drugi često misle da slušaju onog
koga oponašam. Stoga progovorih glasom faraona Mamosa.

"Predao sam kraljici svoju božanstvenost i postala je jedno sa mnom i

bogovima. Oplodio sam je svojim božanskim sjemenom i ona, koja nije
upoznala drugog muškarca osim mene, rodit će dijete moje kraljevske krvi.
Ono će za sve biti znak da uživa moju zaštitu i da ću i dalje bdjeti nad njom."
Naklonih se opet majci i sinu.

"Tada je kralj opet prošao brodom i vratio se u zlatni kovčeg gdje počiva.
To je bila moja vizija."
"Neka faraon vječno živi!", viknu Tanus, kako sam mu bio preporučio, i
svi ponoviše. "Živjela kraljica Lostris! Neka živi vječno! Živjelo božansko
stvorenje koje nosi! Neka sva njezina djeca žive vječno!"

Dok sam se tu noć spremao na počinak, moja me gospodarica pozvala i

tiho rekla.

"Tvoja vizija bila je tako živa i ti si je ispričao tako dobro da noćas neću
moći spavati od straha da se faraon ne vrati. Dobro stražari na vratima."

"Usuđujem se reći da možda postoji netko toliko hrabar i drzak tko bi

mogao omesti tvoj kraljevski san, ali sumnjam da je to faraon Mamos. Ako neki
nitkov dođe da iskoristi tvoju naklonost i ljubaznu narav, što mi je činiti?"

"Čvrsto spavaj, dragi Taita, i začepi uši." Obrazi moje gospodarice

pocrvenjeli su na svjetlosti uljanice. Još jednom se moje pretkazanje
budućnosti pokazalo točnim. Te noći tajni posjetitelj ušao je u kabinu moje
gospodarice, a nije bio faraonov duh. I ja sam učinio kako je zapovijedila
kraljica,začepio sam uši.

Nil je opet počeo rasti i to nas je podsjetilo da je prošla još jedna godina.
Požnjeli smo što smo bili posijali na otocima i okupili naša stada. Rastavili smo
kola i ukrcali ih na brodove. Složili smo šatore i odložili ih u štive. Kad je sve
bilo spremno za polazak, izvukli smo užad na obalu i zaposlili sve ljude i konje
sposobne da podnesu napor. Trebalo nam je gotovo mjesec dana za prelazak
strašne katarakte. Šesnaest se ljudi utopilo, a pet se brodova smrskalo na
očnjacima od crnog granita. No, naposljetku smo prešli kataraktu i zajedrili
mirnim prostranstvom rijeke uzvodno od brzica. Tjedni su prepustili mjesto
mjesecima i Nil je pod našim brodovima sporo opisivao golemi zavoj, sve dok
nismo uočili da se vraćamo na istok.

Otkad smo napustili Elefantinu, ja sam crtao zemljovid toka rijeke.

Upotrijebio sam sunce i zvijezde za orijentaciju, ali naišao sam na velike
poteškoće u mjerenju predenih udaljenosti. Na početku sam naredio jednom
od robova da hoda duž obale i broji svaki korak, ali znao sam da je ta metoda
bila odveć neprecizna i da će upropastiti sve moje proračune. Rješenje sam
našao jedno jutro dok smo vježbali s kolima. Pogledao sam desni kotač kako se
vrti i uočio sam da svakim punim krugom obruča daje točnu mjeru pređenog
puta. Od tog dana jedna kola su stalno slijedila obalu rijeke. Jedan kotač imao
je zastavicu pričvršćenu za metalni obruč i jedan čovjek od povjerenja sjedio
je na podiju i vukao crtice na papirusu svaki put kad je zastavica napravila
krug. Svake večeri ubilježio sam smjer i računao udaljenost prijeđenu tijekom
dana, a tada sam te podatke prenosio na crtež.

Postupno mi se jasno pokazao tok rijeke. Vidio sam da smo napravili

široki zavoj prema zapadu, ali sada se rijeka pružala opet prema istoku i činilo
se da smo opet krenuli u smjeru Elefantine i prve katarakte. Pokazao sam
rezultate Tanusu i kraljici. Često smo ostajali dokasna u kraljevskoj kabini
raspravljajući o toku rijeke i načinu na koji je mogao utjecati na naše planove
za povratak u Egipat. Kako se činilo, putovanje uz rijeku, umjesto da smanji
odlučnost moje gospodarice, pridonosio je jačanju njezinog zavjeta da će se
vratiti.

"Nećemo graditi kamene hramove ni palače u pustinji", zapovijedila je.

"Nećemo podizati spomenike ni obeliske. Naš je boravak privremen. Nećemo
graditi gradove, već ćemo živjeti na brodovima ili u šatorima i kolibama od
trske i granja. Mi smo karavana na putovanju koje će nas vratiti u moj rodni
grad, lijepu Tebu od stotinu vrata."

"I rijeka se vraća nazad", skrenuh joj pažnju na to. "Ovaj veliki zavoj
omogućit će nam da se brže vratimo. Možda postoji način da se presječe ovaj
zavoj, prepolovivši udaljenost koju valja prevaliti."

"Vodi brigu o svojim kolima, Taita", zapovijedi kraljica. "Uzdam se u te

da ćeš pronaći najkraći put da nas vratiš u domovinu."

I tako je naša riječna karavana išla dalje, a oko nas je pustinja

neprestance mijenjala izgled, ali naposljetku se ništa nije mijenjalo. Postali
smo jako ujedinjena zajednica, gotovo putujući grad bez trajnih zidina i
zgrada. Život je cvao i nestajao. Postajali smo brojniji jer su mnogi od onih koji

su krenuli s nama iz Elefantine bili u naponu snage i žene su bile plodne.

Mnogi mladi ženili su se na obali rijeke i zajedno razbijali krčag vode Nila.
Djeca su se rađala i gledali smo kako rastu. Neki su starci umrli, a u
nezgodama su poginuli i neki mladi. Balzamirali smo ih, iskopali grobnice u
brežuljcima i, ostavljajući ih njihovom počinku, produžili dalje.Pridržavali smo
se svetkovina i molili se bogovima. Gostili smo se i postili u odgovarajuće
vrijeme, plesali i pjevali, proučavali znanost. Ja sam podučavao veću djecu na
palubi broda, a moj najbolji učenik bio je Memnon.

Prije no što je godina prošla, stigli smo do treće katarakte Nila. Još smo
se jednom iskrcali na kopno, iskrčili zemljište i posijali dok smo čekali da
vodostaj poraste i pomogne nam da prijeđemo.

Tamo, na trećoj katarakti, još jedna radost ispuni moj žvot. U jednom
lanenom šatoru na obali rijeke bio sam nazočan porodu svoje gospodarice i
vidio sam dolazak na svijet kraljevne Tehuti, priznate kćeri preminulog
faraona Mamosa. U mojim očima Tehuti je bila lijepa kako samo čudo može
biti. Svaki put kad sam imao priliku, sjedio sam pored njezine kolijevke i
promatrao očaran i zadivljen njezine nožice i ručice. Ponekad, kad je bila
gladna i očekivala da je majka podoji, stavljao sam joj mali prst u usta zbog
užitka da osjetim kako ga stišće desnima.

Naposljetku vodostaj poraste i dopusti nam da prijeđemo treću

kataraktu. Nastavili smo putovanje i prije no što je prošla godina dana, bio
sam opet prisiljen usnuti san jer se mojoj gospodarici opet dogodila trudnoća
koja se mogla objasniti samo nadnaravnim sredstvima. Duh mrtvog faraona
opet si je dao truda. Moja gospodarica bila je jako odebljala kad smo stigli do
četvrte katarakte.Brzice u kojima je voda kiptjela između stijenja oštrog poput
krokodilskih zuba bile su još pogibeljnije od prethodnih i među našima je
zavladala depresija. Kad su mislili da ih nitko ne čuje, međusobno su se jadali.
"Okruženi smo ovim paklenim stjenovitim preprekama. Bogovi su ih postavili
preko rijeke kako bi nas spriječili da idemo dalje."

Čitao sam s njihovih usana dok su se povjeravali jedni drugima na obali

rijeke. Nitko od njih nije znao da mogu razumjeti to što govore premda nisam
čuo riječi. "Ostat ćemo zarobljeni iza brzica i nećemo se više moći vratiti
nizvodno rijekom. Trebali bismo se vratiti nazad sada, prije no što bude
prekasno."

I u državnim savjetima čitao sam riječi s usana nekih velikodostojnika

koji su sjedili u pozadini i međusobno se došaptavali.
"Pođemo li dalje, svi ćemo pomrijeti u pustinji i naše duše lutat će njome
bez stanke, dovijeka."

Među aristokratima bila je jedna grupa tvrdoglavih i drskih mladića.

Poticali su nezadovoljstvo i pobunu. Shvatio sam da moramo hitro i odlučno
djelovati kad sam vidio plemenitog Aqera kako jednom od svojih prisnih
prijatelja govori.

"U rukama smo ove žene, konkubine mrtvoga kralja, dok nam treba
snažan čovjek da nas vodi. Mora postojati način da je se riješimo."

Prvo sam uz pomoć mog starog prijatelja Atona pribavio imena

nezadovoljnika i potencijalnih izdajica. Nisam se začudio što sam na čelu
popisa vidio upravo plemenitog Aqera, s čijih sam usana pročitao opasne
riječi. Aqer je bio stariji Merseketov sin i bio je ljutit mladić koji se držao
jako
važno. Sumnjao sam da ima hrabrosti zamisliti se na prijestolju s dvostrukom
krunom na glavi. Kad sam Tanusu i svojoj gospodarici objasnio što sam
smatrao ispravnim učiniti, njih dvoje sazvali su državni savjet na obali rijeke.
Kraljica Lostris uzela je riječ.

"Dobro znam da vas muči čežnja za vašom zemljom i da ste umorni od

ovog dugog putovanja. I ja, kao vi, sanjam Tebu." Vidio sam kako Aqer
razmjenjuje poglede sa svojim saveznicima i moje su sumnje ojačale.

"No, ipak, egipatski podanici, situacija nije teška kako izgleda. Kako je
obećala, Hapi je bdjela nad našom ekspedicijom. Mnogo smo bliže Tebi no što
mislite. Kad se budemo vraćali u naš voljeni grad, nećemo morati ići istim
putem, nećemo se morati opet suočiti s opasnostima i nedaćama strašnih
katarakta koje priječe tok rijeke."

Iz gomile se začuo sumnjičavi žamor i nevjerica. Aqer se nasmija,

premda ne tako glasno da prijeđe granice poštovanja i uljudnosti, ali moja je
gospodarica to primijetila.

"Plemeniti Aqere, vidim da sumnjaš u moju riječ."

"Ne, veličanstvo,nikad i nikako." Aqer se hitro povukao. Nije se još

osjećao dovoljno moćnim i dovoljno sigurnim da bi se upustio u sukob.
Umiješao se dok još nije bio pripravan na to.

"Moj rob Taita nacrtao je tok rijeke koji smo slijedili posljednjih godina",
nastavi kraljica.

"Svi vi vidjeli ste kola sa zastavicom na kotaču koja mjeri daljinu i Taita
je proučavao nebeska tijela kako bi utvrdio smjer našeg putovanja. Sada mu
zapovijedam da ustane i obznani svoje izračune."

Kraljević Memnon mi je pomogao da precrtam zemljovid na dvadeset

svitaka. S devet godina već je znao vješto koristiti kist. Podijelio sam
zemljovide najznačajnijim savjetnicima kako bi mogli bolje pratiti moje
izlaganje. Skrenuo sam im pažnju na gotovo kružni tok koji smo slijedili nakon
polaska iz Elefantine. Njihovo čuđenje bilo je očito, samo su svećenici već znali
što se dogodilo. I oni su proučavali zvijezde i imali su određeno iskustvo
navigacije. Ali i oni su ostali zbunjeni vidjevši veličinu zavoja koji je činila
rijeka. To nije bilo čudno jer kopije zemljovida koje sam podijelio nisu bile
potpuno točne. Uzeo sam si malo slobode s činjenicama zbog Aqera i njegovih
pristaša, tako da je udaljenost poprijeko zavoja izgledala kraća no što su
pokazivali moji izračuni.

"Moja gospodo, kako možete vidjeti, otkad smo prešli drugu kataraktu
prevalili smo gotovo tisuću tisuća koraka i sad se nalazimo otprilike sto tisuća
koraka od mjesta polaska."

Kratas je ustao i postavio mi pitanje koje sam mu prije početka skupa

rekao da postavi.

"To znači da bi trebalo biti moguće poći kraćim putem kroz pustinju i
stići do druge katarakte za isto vrijeme koje je potrebno da se od Tebe stigne
do Crvenog mora? Radi se o putu koji sam u više navrata prešao." Okrenuh se
prema njemu.

"Jednom od tih putovanja bio sam i sam nazočan. Trebalo nam je deset
dana, iako tada nismo imali konje. Prelazak ovog uskog pojasa pustinje ne bi
bio ništa zahtjevniji. Stoga, odovud bismo se mogli vratiti u Elefantinu za
manje od mjesec dana i trebali bismo preći samo prvu kataraktu kod Asuana."

Začuo se zapanjen žamor. Zemljovidi se prelazili iz ruke u ruku i pažljivo

su čitani. Ozračje se promijenilo. Svi su patetično žudjeli da prihvate moju
teoriju. Neočekivana blizina njihove zemlje sve ih je osokolila. Samo su Aqer i
njegovi prijatelji bili drukčijeg raspoloženja. Mladić se našao lišen svog
najjačeg oružja. Kao što sam i očekivao, bijesno ustade kako bi kraljici
postavio pitanje.

"Crtarije ovog roba su pouzdane?"

Glas je bio pun prezira, a izraz lica ohol. "Lako je povući nekoliko poteza
kistom po svitku, ali kad se oni pretvore u tisuće koraka, stvari se mijenjaju.
Na koji način ovaj rob može dokazati da su njegove nesuvisle teorije točne?" "

Plemeniti Aqer ukazao je na bit problema", umiješala se uljudno moja

gospodarica.

"I time je pokazao da razumije naš problem.Kanim poslati ekspediciju

valjanih ljudi kroz pustinju kako bi otvorili put povratka na sjever, stazu koja
će nas vratiti do lijepe Tebe."

Vidio sam kako se Aqerov izraz lica mijenja kad je dokučio značenje
kraljičinih riječi i shvatio da je u stupici. Opet je sjeo i pokušao zadržati
odmaknut i nezainteresiran izraz lica. Ali moja gospodarica neumoljivo je
nastavila.

"Nisam znala tko je najprikladniji za zapovjedništvo ekspedicije, ali sada

se plemeniti Aqer,svojom oštroumnom primjedbom,sam kandidirao za tu
zadaću od životne važnosti. Nije li tako?", upita blago i produži prije no što je
mladić mogao odbiti,"Zahvalni smo ti, plemeniti Aqere. Dobit ćeš sve potrebne
ljude i opremu. Zapovijedam ti da kreneš prije idućeg punog mjeseca. Mjesec
će vam olakšati putovanje noću kako biste izbjegli dnevne vrućine. Poslat ću s
tobom ljude sposobne da se orijentiraju pomoću zvijezda. Moći ćete stići do
druge katarakte i vratiti se amo prije isteka mjeseca i ako uspiješ u toj misiji,
stavit ću ti o vrat Zlato Vrline."
Plemeniti Aqer gledao ju je otvorenih ustiju. Ostao je ukočeno sjediti
nakon što su se ostali udaljili. Očekivao sam da pronađe izliku ne bi li se
oslobodio dodijeljene mu zadaće. Ali naposljetku me iznenadio jer me došao
tražiti za pomoć i savjet kako bi organizirao ekspediciju. Mislio sam da sam ga
možda krivo procijenio i da bi, budući da je trebao izvršiti važnu misiju,
mogao postati koristan član naše zajednice.Odabrao sam nekolicinu najboljih
ljudi i konja i dodijelio sam mu pet naših najčvršćih transportnih kola kako bi
natovario mješine pune vode dovoljne za trideset dana.Kad je stigao uštap,
Aqer je bio veseo i optimist,a ja sam osjećao krivnju što sam smanjio
udaljenost i rizike putovanja.Kad je eskspedicija krenula, otpratio sam ih dio
puta kako bih ih uputio u pravome smjeru i stajao sam gledajući ih kako
nestaju u pustinji srebrenoj od mjesečine u smjeru sazvježda koje mi zovemo
Lutnja i koje ocrtava sjeverni obzor. Sljedećih tjedana mislio sam svaki dan na
Aqera dok smo čekali nizvodno od četvrte katarakte i nadao se da moj
zemljovid nije netočan kako sam sumnjao. Ako ništa drugo, sada kad je krenuo
na sjever, nije više bilo neposredne opasnosti od državnog udara.

Dok smo čekali, posijali smo iskrčene otoke i obale rijeke, ali obale su
bile strmije pa je bilo teže podizati vodu za navodnjavanje polja i shvaćao sam
da ćemo to osjetiti na kakvoći i količini uroda. Naravno, izradili smo
tradicionalne rašljaste stupove s dugim krakovima kako bismo zahvaćali vodu
iz rijeke. Na njima su radili robovi koji su uranjali u vodu glinenu posudu na
kraju kraka, podizali je i izlijevali u kanale za navodnjavanje. To je bila
mukotrpna dužnost, a kad je obala bila visoka kao u ovom slučaju,bio je to
postupak koji je podrazumijevao velike gubitke.

Svake večeri Memnon i ja išli smo kolima duž obale Nila i ja sam bio
uzrujan vidjevši škrtost naših nasada. Trebali smo prehraniti tisuće ustiju,a
pšenično brašno činilo je još uvijek našu glavnu hranu. Predviđao sam
neimaštinu ne uspijemo li dovesti više vode do polja.Ne znam što je bilo uzrok
pomisli,možda činjenica da je proučavanje kotača postalo jedna od mojih
strasti i opsesija. Još me progonio problem kotača kola koji su lako pucali. Moji
su snovi bili puni kotača koji se okreću i pucaju, kotača s brončanim sječivima
pričvršćenim za metalni obruč ili zastavicama za mjerenje udaljenosti, kotača
velikih i malih. Bile su to slike koje su remetile moj san.

Čuo sam od jednog Hapinog svećenika da se neke vrste drva mogu

učiniti otpornijima i gipkijima ostave li se potopljene duže vrijeme u vodi i
stoga odlučih da napravim pokuse u tom smislu. Dok smo spuštali jedan kotač
kola u rijeku da bi to provjerili, struja ga je počela okretati na glavini.
Rastreseno sam gledao, ali kad je kotač dublje uronio u vodu, kretanje je
prestalo i ja sam počeo razmišljati. Nekoliko dana kasnije jedan čamac koji je
prevozio ljude između otoka prevrnuo se i brzice su odvukle dva čovjeka na
njemu i oni su se utopili. Memnon i ja prisustvovali smo tragediji s obale i bili
smo pogođeni njome. Iskoristio sam priliku da još jednom upozorim dječaka
na opasnosti i snagu rijeke.

"Tako je snažna da može okretati kotač kola."

"Ne vjerujem ti, Taita. Kažeš to da me prestrašiš. Znaš da volim plivati."

Stoga sam organizirao demnostraciju i obojica smo ostali pod dojmom

vidjevši kotač koji kao da se okretao vlastitom voljom kad je uronjen u riječnu
struju.

"Bio bi brži, Taita, da ima lopatice pričvršćene oko koluta." Kad je

Memnon iznio tu zamisao, ja ga začuđeno pogledah.Tada je imao tek nešto
više od deset godina, a ipak je sve vidio i uočavao bistrim i istraživačkim
okom. Kad je opet došao pun mjesec, završili smo izradu kotača koji je
pokretala rijeka i koji je u nizu malih glinenih posuda podizao vodu i izlijevao
je u kanal obložen glinenim pločicama.Unatoč trbuha, moja gospodarica došla
je na obalu da pogleda čudnu napravu i bila je vrlo zadovoljna.

"Znaš napraviti mnoge zanimljive stvari s vodom, Taita", reče mi. "Sjećaš
li se da si mi izradio onaj stolac u Elefantini?"

"Mogao bih ti izraditi novi da nam dopustiš da živimo u pristojnim

kućama, kako doliči uljuđenim ljudima."

I Tanus je bio zadivljen vodenim kotačem premda to, naravno, nije htio
pokazati. Nasmiješio se.

"Vrlo dovitljivo, ali kad će se rastatati kao kotači tvojih kola?", priupita
me, a Kratasa i druge vojnike njegova je pošalica jako razveselila. Otada su,
svaki put kad bi puknuo kotač na nekim kolima, govorili da se "rastatao", po
nadimku kojim me zvao kraljević.

Unatoč njihovim duhovitostima, uskoro su se žitna polja zazelenjela na

plodnom tlu obala, a zatim se bujno klasje povijalo pod suncem Nila. Nije to
bio jedini urod na četvrtoj katarakti.Kraljica Lostris rodila je još jednu
kraljevnu, koja je bila, ako je to bilo moguće, još ljupkija od starije sestre.
Bilo
je čudno što kraljevna Bakatha ima mnogo crvenih uvojaka. Božanski otac,
duh faraona Mamosa bio je maslinaste puti, a majka je imala kosu crnu poput
krila crnog orla. Nitko nije uspijevao objasniti tu neobičnu boju, ali svi su
govorili da joj lijepo stoji.

Kraljevna Bakatha imala je dva mjeseca kad je Nil počeo opet rasti i
pripremili smo se za prelazak četvrte katarakte.Bili smo već postali stručnjaci
u toj svakogodišnjoj muci i naučili smo sve vještine kako bismo porazili
grabežljivu rijeku. Nismo još bili počeli s prelaskom, kad taborom zavlada
veliko uzbuđenje.Čuo sam viku i pljeskanje s druge strane rijeke, gdje smo
kraljević Memnon i ja pregledavali konje kako bismo bili sigurni da je sve
spremno. Vratili smo se do čamaca i prešli na istočnu obalu, gdje smo
ustanovili da je tabor u metežu. Probili smo se kroz mnoštvo koje je mahalo
palminim granama i pjevalo himne dobrodošlice.Usred sve te vreve našli smo
malu karavanu rastepenih kola i mršavih konja te skupinu veterana, putnika
opaljenih suncem i očeličenih putovanjem kroz pustinju.

"Tako ti Setha i tvog prokletog zemljovida, Taita!", dobaci mi plemeniti

Aqer s prvih kola. "Ne znam koja je tvoja laž najgora. Udaljenost je bila
dvostruka od onoga što si obećao."

"Jeste li doista stigli do sjevernog kraja zavoja na rijeci?", upitah.Bio sam

uzbuđen dok sam se probijao kroz mnoštvo.

"Da, a i vratili smo se!" Aqer se nasmija, sretan zbog svog pothvata.
"Utaborili smo se kod druge katarakte i najeli svježe ribe iz Nila. Put za
povratak u Tebu otvoren je."

Moja gospodarica zaopovijedila je da se pripremi gozba kako bismo

iskazali počast putnicima.Plemeniti Aqer bio je čovjek dana. Kraljica Lostris
stavila mu je o vrat Zlato Vrline i promaknula ga u čin Najboljeg od Deset
Tisuća. Došlo mi je da povratim dok sam gledao kako se taj mladić šepiri. Kao
da to nije bilo dovoljno,dodijelila mu je zapovjedništvo četvrte divizije kola i
potpisala ispravu kojom mu daruje sto feddana izvrsne zemlje na obali rijeke
kad se vratimo u Tebu.Meni se to činilo malo pretjeranim, prvenstveno jer je
ta zemlja pripadala imetku moje gospodarice.Napokon, Aqer je bio došao do
ruba pobune i koliko god je njegov pothvat bio hvale vrijedan, ipak sam ja bio
taj koji je predložio i isplanirao ekspediciju. Imajući na umu okolnosti, mislio
sam da bi bilo pravedno dodijeliti treći zlatni lanac jadnom robu Taiti.
Svejedno sam morao zapljeskati umijeću svoje gospodarice. Uspjela je
preobraziti plemenitog Aqera od potencijalnog opasnog neprijatelja u
privrženog i vjernog slugu koji bi u godinama koje su dolazile bio pružio
mnoge dokaze valjanosti.

Kraljica Lostris znala je s ljudima i iz dana u dan usvajala je sve veću

državničku vještinu. Aqerovo preobraćenje i otkriće puta poprijeko golemog
zavoja rijeke osigurali su nam zaleđe, sad smo mogli preći četvrtu kataraktu s
hrabrošću i optimizmom.Bili smo na putu manje od mjesec dana kad smo
uočili da se naša sreća promijenila i da je boginja održala svoje obećanje.
Svakim danom postajalo je sve očitije da smo prošli najgore.

Pustinja je napokon bila za nama, a miran tok rijeke opet je vodio na jug
i nosio nas u zemlju koju nitko od nas nikada nije vidio. Tamo smo se prvi put
mi Egipćani susreli s čudom kiše. Nikad nismo bili vidjeli kako voda pada s
neba. Kiša je kapala po našim začuđenim licima dok je grom tutnjao kao lavina
i munje nas zasljepljivale svojom bijelom vatrom.Obilate i redovite kiše
proizvodile su nov i čaroban krajobraz koji je u nama budio najveće čuđenje.
Na dvije obale Nila,sve dokud je dopirao pogled s palube čelnog broda,
prostirala se golema prerija. Veličanstvena ravnica, puna bogatih pašnjaka za
konje, nije ograničavala kretanje naših kola. Mogli smo ići kamo smo htjeli i
nije bilo ni dina ni stijenja koje bi nas spriječilo. Nije to bio jedini blagoslov
koji nam je boginja udijelila. Bilo je i stabala. U uskoj dolini koja je bila naša
domovina možda su nekoć postojale šume, ali nitko nije bio u stanju to
potvrditi, i kako bilo, morale su biti iskrčene mnogo stoljeća prije ljudskim
sjekirama.

Za nas Egipćane drvo je bilo rijetka i skupocjena roba. Moralo se

dovoziti brodovima ili karavanama iz dalekih stranih zemalja. Sada, gdje god
da smo gledali, vidjeli smo velika stabla. Nisu rasla u gustim šumama kao one
što smo našli na otocima u kataraktama, već u šumarcima isprekidanim
velikim travnatim prostranstvima.Na tim ravnicama bilo je dovoljno drva za
izgradnju svih flota svih nacija na svim morima svijeta, za igradnju svih
gradova civiliziranih zemalja, za pokrivanje krovom svih zgrada i opremanje
pokućstvom svih prostorija.I još bi bilo ostalo drva za ogrjev stoljećima. Mi,
koji smo cijeli život kuhali koristeći izmet životinja, zadivljeno smo kolačili
oči.
A to nije bilo jedino blago legendarne zemlje Kush do koje smo konačno došli.
Bio sam prvi koji ih je ugledao u daljini i pomislio sam da su spomenici od
sivog granita. Isticali su se u ravnici bujne žute trave u sjeni akacija. I tada,
dok
smo ih zbunjeno gledali, velike su se stijene pomaknule.

"Slonovi!" Nisam ih nikada vidio, ali nisu mogli biti drugo. Uzvik su
ponovili oni koji su stajali oko mene na palubi broda. "Slonovi! Bjelokost!" Bila
su to blaga koja faraon Mamos, unatoč svog zagrobnog blaga, nije mogao niti
sanjati. Kamo smo god pogledali, vidjeli smo nepregledna krda.

"Ima ih na tisuće." Tanus je gledao oko sebe dok mu se u očima počela

pojavljivati lovačka strast. "Gledaj ih, Taita. Ne da ih se prebrojiti."
Ravnice su bile napučene živim bićima, ne samo slonovima. Bilo je
antilopa i gazela, neke smo vrste poznavali, druge nikad nismo vidjeli niti smo
čuli za njih. U budućnosti bismo ih bili dobro upoznali i bili bismo nadjenuti
naša imena raznim vrstama. Oriksi su se miješali s koboima rogova krivih kao
luk koji sam izradio za Tanusa. Bilo je pjegavih žirafa s vratovima koji su
stizali do najviših grana akacija. Rogovi koji su rasli na njuškama nosoroga bili
su visoki kao čovjek i šiljasti kao koplja. Bivoli su se valjali u blatu na obali
rijeke. Bili su golemi, crni kao Sethova brada i jednako ružni. Vrlo brzo bili
bismo otkrili zlobu koja se skrivala iza njihovih melankoličnih pogleda i
pogibeljnost njihovih crnih rogova.

"Iskrcajte kola", viknu nestrpljivo Tanus. "Upregnite konje. Idemo u

lov!"

Da sam znao opasnosti kojima smo išli ususret ne bih nikad dopustio
kraljeviću Memnonu da se popne iza mene u prvom lovu na slonove. Nismo ih
poznavali i izgledali su nam kao krotke, nespretne i glupe životinje
predodređene da postanu laka lovina.Tanus je ustreptao od nestrpljivosti i
nije htio pričekati da sve četiri formacije kola budu spremne. Čim je bila
spremna prva, od pedeset kola, zapovijedio je pokret. Razmijenili smo s
drugim vozačima oklade o ishodu lova dok su duge kolone kola prolazile
između šumaraka duž obale rijeke.

"Pusti me da upravljam, Taita", zamoli me kraljević. "Znaš da sam dobar

kao ti."

Iako je bio vješt s konjima, nagonski se slagao s njima i imao meku ruku
te premda je vježbao gotovo svaki dan, hvalisavost kraljevića bila je

neutemeljena. Nikako nije bio vješt kao ja, nitko u cijeloj vojsci nije mogao biti
tako preuzetan, pogotovo ne dječačić od jedanaest godina.

"Gledaj me i uči", odgovorih mu strogim glasom, a kad se Memnon

okrenuo prema Tanusu, on mi je dao za pravo.

"Taita ima pravo. Radi se o nečemu što nitko od nas nije prije pokušao.
Drži jezik za zubima i otvorene oči, sinko."

Pred nama se malo krdo čudnih sivih životinja gostilo izdancima

otpalim s grana drveća. Proučio sam ih s pohlepnom radoznalošću dok smo im
kasom prilazili. Uši su bile goleme, velike zvijeri mahnule su njima i potom su
se okrenule prema nama. Podigle su surle i pomislio sam da njuše naš miris.
Najvjerojatnije nisu nikad imale posla s ljudima i konjima. Bilo je nekoliko
mladunaca i majke su ih okupile u sredini krda kako bi ih zaštitile. Ova me
majčinska briga iznenadila i prvi sam put posumnjao da životinje nisu spore i
glupe kako su izgledale.

"Sve su ženke", viknuh Tanusu. "Imaju mlade i kljove su male i neznatne

vrijednosti."

"Imaš pravo." Tanus ispruži ruku. "Ali, pogledaj tamo. Ona dva su
vjerojatno mužjaci. Vidiš kako su visoki i krupni i kako njihove kljove blistaju
na suncu?"

Dadoh znak kolima koja su nas slijedila i udaljismo se od krda majki i

mladunaca. Produžili smo u koloni kroz akacije prema dvama krupnim
mužjacima. Bili smo prisiljeni zaobići otkinute grane i debla golemih akacija
koja su bila iščupana. Nismo još poznavali nevjerojatnu snagu tih životinja i
stoga viknuh Tanusu.

"Mora da je bilo strahovito nevrijeme kad je izazvalo toliko razaranja."

Nisam mislio da je za to moglo biti odgovorno krdo slonova, koji su

izgledali tako krotko i nezaštićeno. Dva stara mužjaka čula su nas, okrenuli su
se prema nama. Tek u tom trenutku uočio sam njihovu veličinu. Kad su raširili
uši, kao da su zakrili nebo poput golemog olujnog oblaka.

"Vidi koliko bjelokosti!", viknu Tanus.

Bio je hladnokrvan i mislio je samo na lovačke trofeje, ali konji su bili

mušičavi i uznemireni. Osjetili su miris čudne zvjeradi, odmahivali su glavom i
odupirali su se napadu. Bilo ih je teško držati pod kontrolom i natjerati ih da
nastave trk.

"Onaj desni veći je", viknu Memnon piskavim i drečavim glasom koji je
mutirao. "Moramo ga prvog uloviti." Malac je bio nestrpljiv poput oca.

"Jesi li čuo kraljevsku zapovijed?", nasmija se Tanus. "Lovit ćemo onog

desnog, a drugog ćemo prepustiti Kratasu. Bit će mu dosta."

Podignuo sam šaku kako bih koloni dao znak da se podijeli u dvije vrste.
Kratas se udaljio nama slijeva s dvadeset pet kola koja su ga pratila, dok smo
mi nastavili prema golemoj sivoj zvijeri koja nam se suprotstavila kljovama od
žute bjelokosti, debelim poput stupova Horusova hrama, koje su virile iz glave.
"Na njega!", viknu Tanus. "Prije no što pobjegne!"

"Naprijed!", viknuh Strpljivoj i Oštroj, koje krenuše u galop. Očekivali

smo da orijaš počne bježati čim uoči da predstavljamo opasnost za njega.
Nijedna druga vrsta divljači koju smo lovili nije nepomično čekala naš prvi
juriš. Čak i lav bježi pred lovcem sve dok ne bude ranjen ili stjeran u stupicu.
Kako je bilo moguće da se te životinje ponašaju drukčije?

"Ima golemu glavu, bit će izvrsna meta", ushićeno viknu Tanus dok je
namještao strijelu. "Ubit ću ga prvim pogotkom, prije no što se da u bijeg.
Prođi blizu njega, ispod onog smiješnog dugog nosa."

Iza nas ostatak postrojbe razvukao se u kolonu po jedan. Naš je plan bio
da se približimo i podijelimo uz bokove mužjaka, zaspemo ga strijelama u
prolazu i onda se vratimo nazad, slijedeći klasičnu borbenu taktiku kola. Bili
smo već blizu slonu, ali on nije bježao. Mislio sam da su možda te životinje
glupe kao što izgledaju. Trebao je biti laka lovina i slutio sam da je Tanus
razočaran tim izgledom.

"Miči se, stara budalo!", viknu prezrivim glasom. "Ne stoj nepomičan!
Brani se!"

Mužjak kao da je razumio izazov. Podiže surlu i ispusti zvuk koji nas
zagluši. Konji su zastali i ja sam završio o grudobran tako silovito da sam
natukao rebra. Na trenutak izgubih kontrolu nad kolima i skrenusmo. Tada
slon opet rikne i krene u trk.

"Horusa mi, pogledaj ga!",viknu zapanjeno Tanus,jer mužjak nije

bježao,bijesno je nasrnuo na nas.
Bio je brži od konja i okretan kao razbješnjeli leopard opkoljen psima.
Svakim korakom podizao je oblake prašine. Nasrnuo je na nas prije no što sam
uspio staviti konje pod kontrolu. Podignuo sam oči da bih ga pogledao jer se
nadvio nad nas i pružio surlu kako bi nas izvukao iz kola. Nisam mogao doći k
sebi od njegove divovske veličine i bijesa koji je bljesnuo u njegovoim očima.
Nisu to bile oči životinje, izgledale su kao da pripadaju pametnom ljudskom
biću. Nije to bilo tupo i glupo biće, već hrabar i strahovit protivnik kojeg smo
odveć nadobudno izazvali.

Tanus odapne strijelu koja pogodi mužjaka posred čela. Očekivao sam
da se sruši s brončanim vrškom zarivenim u mozak. Nismo znali da mozak
slona nije smješten gdje bi se moglo očekivati, već nešto više unazad u golemoj
lubanji, i daje zaštićen masom spužvaste kosti koju nijedna strijela ne može
probiti. Slon nije usporio i nije skrenuo. Podignuo je surlu, zgrabio strijelu
kako bi mogao učiniti čovjek rukom, iščupao je iz mesa, bacio u stranu i
nastavio napredovati ispruživši krvavi produžetak.

Spasio nas je Hui, koji je bio na drugim kolima u našoj koloni. Mi smo bili
nezaštićeni pred bijesom starog mužjaka. Hui je stigao šibajući konje i derući
se kao demon. Njegov strijelac odapeo je strijelu u obraz slona, pedalj ispod
oka, i pogodak mu je skrenuo pažnju. Slon se okrenuo kako bi krenuo za
Huijem, ali on je potjerao konje u galop i bez poteškoća se udaljio. Kola koja su
ga slijedila nisu bila te sreće. Vozač nije bio vješt kao Hui i nije skrenuo
dovoljno učinkovito. Veliki mužjak podignuo je surlu i spustio je kao sjekiru
krvnika. Udario je leđa jednog konja iza hrpta i slomio mu kičmu takvom
lakoćom da sam čuo kralješke kako pucaju poput krčaga. Konj se stropoštao
povukavši za sobom svog parnjaka. Kola su se prevrnula i ljudi su izletjeli iz
njih. Slon je stavio prednju nogu na tijelo kočijaša te mu otkinuo surlom glavu
i bacio je u zrak. Glava je poletjela zrakom špricajući crvenu krv iz otkinutog
vrata. Zatim naiđoše druga kola i skrenuše pažnju diva s njegove žrtve.
Zaustavih svoje konje na rubu šumarka i okrenusmo se preneraženo gledajući
pokolj našeg eskadrona. Smrskana kola bila su posvuda razbacana jer slijeva
ni Kratas nije prošao bolje od nas.

Dva velika mužjaka bila su pogođena brojnim strijelama i krv je lila

potocima po sivoj i prašnjavoj koži. Ali nisu malaksali od rana, strijele su samo
povećale njihov bijes. Nasrnuli su medu drveće, smrskali prevrnuta kola,
izgazili tijela konja, bacili u zrak ljude koji su kričali i zgnječili ih kad su
pali na
tlo. Kratas nam se približio i viknuo:

"Tako mi svraba u Sethovim preponama, loše smo prošli. Izgubili smo

osam kola u prvom naletu."

"Zanimljivije no što si očekivao, kapetane Kratase", viknuo mu je

kraljević Memnon. Bilo bi bolje da je svoju ironiju zadržao za se, do tog smo
trenutka zbog meteža zaboravili na njega. Tanus i ja naglo se okrenusmo.

"Što se tebe tiče, dečko moj, za danas si se dovoljno zabavljao", rekoh

mu odlučno.

"Vrati se odmah do flote", potvrdi Tanus. U tom trenutku prođoše

prazna kola. Nisam znao kamo su završila dva čovjeka s njih, vjerojatno su pali
na tlo ili su ih zgrabili razbješnjeni slonovi.

"Držite te konje!", zapovijedi Tanus. Kad su nam dovezli prazna kola,

obratio se kraljeviću. "Odlazi. Vrati se kolima na obalu i pričekaj naš
povratak." "Plemeniti Tanuse!" Kraljević Memnon ispravio se u svoj svojoj
visini. Stizao je ocu tek do rebara. "Prosvjedujem!"

"Nemoj glumatati sa mnom, mladiću. Ako hoćeš, odi pa prosvjeduj svojoj

majci." Tanus je jednom rukom podignuo kraljevića i stavio ga na druga kola.

"Plemeniti Tanuse, imam pravo..." Memnon je učinio posljednji,

očajnički pokušaj da ga ne udaljimo iz lova.

"A ja imam pravo isprašiti ti tur ako te još budem vidio ovdje kad se
opet okrenem", reče Tanus i okrene mu leđa. Nismo više mislili na dječaka.

"Prikupljanje bjelokosti nije lako kao skupljanje gljiva", komentirao sam.

"Morat ćemo smisliti bolji način."

"Nije moguće ubiti ove divove gađajući ih u glavu", zareža Tanus.

"Pokušajmo opet, ali pokušajmo ciljati medu rebra. Ako već nemaju mozak,
valjda imaju srce i pluća."

Uzeo sam uzde i natjerao konje da podignu glavu, ali osjećao sam da su
Strpljiva i Oštra poput mene uznemirene perspektivom da opet pođu u akciju.
Nitko od nas nije bio ushićen prvim pristupom lovu na slonove.

"Ići ću prema njemu", rekoh Tanusu. "Zatim ću skrenuti tako da možeš

ciljati u rebra."

Potjerao sam konje u kas i zatim ubrzao kad smo ušli u šumarak akacija.
Pred nama je veliki mužjak divljao po olupinama prevrnutih kola i tijelima
ljudi i konja rasutim po tlu. Vidio nas je kako stižemo i još jednom jezovito
riknuo. Konji su naćulili uši i opet zastali. Povukoh uzde i potjerah ih dalje.
Slon nasrne na nas kao odron kamenja koji pada niz strmu padinu. Prizor je
bio užasan, prožet neobuzdanim bijesom i patnjom, ali nastavio sam čvrsto
držati konje ne tjerajući ih u puni galop.U posljednjem trenutku udarih ih
bičem i viknuh kako bi počeli galopirati,a istodobno skrenuh ulijevo otkrivši
bok slona. Na udaljenosti manjoj od dvadeset koraka Tanus odapne tri strijele
u brzom nizu,sve tri pogodiše slona iza ramena, zabivši se među rebra i zarivši
se svom svojom dužinom.Slon opet rikne, ovaj put od bola.Pokuša nas
dohvatiti, ali produžili smo galopom izvan njegova domašaja. Okrenuo sam se
i vidio ga u oblaku prašine. Ali kad je opet riknuo, krv je briznula iz vrha surle
kao para iz kotla.

"Pluća!", viknuh. "Izvrsno, Tanuse. Pogodio si ga u pluća." Okrenuo sam

kola. Konji su još uvijek bili puni snage i spremni poslušati me.

"Dođite, ljepotice!", viknuh. "Još jednom! Idemo!"

Premda je bio smrtno ranjen, stari mužjak nije bio gotov. Morao sam tek
naučiti koliko su privržene životu te veličanstvene životinje. Kako bilo, nasrne
na nas hrabrošću koja me ispuni poštovanjem. Premda u zanosu lova i strahu
za svoj spas, stidio sam se zbog muka koje smo mu nanosili. Možda sam se
zato toliko približio konjima. U znak poštovanja.Htio sam odmjeriti svoju
hrabrost s njegovom.Kad je zamalo već bilo kasno, skrenuo sam konje kako
bih mu prošao samo malo izvan domašaja strahovite surle.I u tom trenutku
kotač kola pukne.Uslijedi trenutak vrtoglavice dok sam letio zrakom kao
akrobat, ali budući da nije bio prvi put da sam izbačen iz kola, naučio sam
padati kao mačka. Otkotrljao sam se dva koluta, zemlja je bila mekana i trava
debela kao ležaj.

Ustao sam neozlijeđen i još uvijek bistra uma, bio mi je dovoljan ovlašni
pogled da shvatim kako Tanus nije prošao tako dobro. Ležao je nepomično na
tlu. Konji su ostali na nogama, ali bili su sputani težinom prevrnutih kola. Slon
nasrne na njih. Oštra je bila bliže i sivi joj div slomi leđa udarcem surle. Oštra
se sruši na koljena uz njištanje. Strpljiva je još bila upregnuta s njom. Slon

kljovom probode grudi Oštre i trgne glavu podižući u zrak jadnu životinju koja
se očajnički ritala i bacakala.Trebao sam pobjeći u tom trenutku, dok je slon
bio zauzet Oštrom.Ali Strpljiva je još bila neozlijeđena i nisam je mogao
napustiti. Slon se dopola okrenuo i uho široko kao jedro skrivalo me njegovom
pogledu.Nije me vidio dok sam trkom prišao. Uzeh Tanusov mač s rešetke
prevrnutih kola i požurih do boka Strpljive. Iako je stari mužjak vukao konjsku
opremu koja ju je spajala s Oštrom, a krv druge kobile joj je lila po vratu i
ramenima, ona još nije bila ozlijeđena. Naravno, bila je mahnita od strave pa je
stoga hrzala i tako se ritala da mi zamalo nije razbila glavu kad sam dotrčao
iza nje. Jedva sam izbjegao udarac kopitom, koje mi okrznu obraz. Tada
presjekoh remen koji ju je vezivao za rudo kola.Mač je bio tako oštar da se
njime mogla obrijati kosa pa je koža odmah popustila. Tri odlučna udarca i
Strpljiva je bila slobodna. Ispružih ruku prema grivi da je uzjašem, ali bila je
tako prestravljena da je pobjegla prije no što sam je uspio uhvatiti. Udarila me
ramenom i srušila me. Padoh na tlo pored razbijenih kola. Kad sam ustao,
ugledah Strpljivu kako bježi kroz akacije lakim korakom koji mi je potvrdio da
nije ozlijeđena. Pogledom potražih Tanusa. Ležao je deset koraka od kola s
licem na tlu. Mislio sam da je mrtav, ali u tom je trenutku podignuo glavu i
pogledao me ošamućeno prevrćući očima. Znao sam da bi iznenadni pokret
mogao privući na njega pažnju slona i ponadao sam se da će ostati nepomičan.
Nisam se usudio prozboriti, jer se razbješnjeni div još uvijek uzdizao nada
mnom.Podigoh pogled. Jadna Oštra bila je nataknuta na kljovu i kožna konjska
oprema omotala se oko surle. Stari mužjak počeo se udaljavati vukući za
sobom razbijena kola.Pokušavao se osloboditi lešine Oštre.Vrh kljove rasporio
je kobilin trbuh i smrad sadržaja želuca miješao se s vonjem krvi i slona. No
najjači je bio vonj moga znojenja od straha. Vidio sam da je slonova glava
okrenuta na drugu stranu, ustadoh i pognut otrčih prema Tanusu.

"Hajde! Na noge!", prosiktah. Pokušah ga podignuti, ali bio je jako težak i

napola bez svijesti. Očajnički se okrenuh da pogledam orijaškog mužjaka.
Udaljavao se od nas, i dalje vukući za sobom kola i mrtvu kobilu. Prebacih
Tanusovu ruku oko vrata i gurnuh rame pod njegovu ruku. Upotrijebio sam
sve svoje snage i uspio ga osoviti na noge teturajući pod težinom.

"Daj!", promrmljah. "Mužjak nas svaki čas može uočiti."

Pokušah odvući Tanusa, ali nakon prvog koraka zastenja i baci se na

mene. "Noga", zajauka. "Ne mogu se maknuti. Iščašio sam koljeno."

Tek u tom trenutku sam doista shvatio težinu situacije. Opet me obuze
kukavičluk i snage me napustiše.

"Odlazi, budalo!", grakne mi Tanus na uho. "Ostavi me ovdje! Bježi!"

Slon podiže glavu i protrese se kao pas koji želi otresti vodu nakon
povratka na obalu. Goleme uši moćno udariše o ramena, a izmučeno tijelo
Oštre klizne s kljove i odleti ustranu kao da nije teže od mrtvog zeca. Snaga
slona bila je nevjerojatna. Ako se s takvom lakoćom mogao osloboditi težine
konja i kola, što bi tek bio napravio od mog tijela?
"Bježi, za ljubav Horusa, bježi, budalo!", zapovijedi mi Tanus i pokuša
me odgurnuti.

Ali čudna tvrdoglavost sprječavala me da ga ostavim. I dalje sam mu

stiskao rame. Koliko sam god bio prestravljen, nisam ga mogao ostaviti. Slon je
čuo Tanusov glas. Naglo se okrenuo, ušiju raširenih kao glavna jedra ratnog
broda. Zurio je u nas. Bili smo udaljeni manje od pedeset koraka. Tada nisam
znao ono što bih bio naučio kasnije, to jest da je slonov vid jako slab. Gotovo u
potpunosti pouzdaje se u sluh i njuh. Samo ga pokret privlači, da smo ostali
nepomični, ne bi nas uočio.

"Vidio nas je", rekoh bez daha.

Povukao sam Tanusa za sobom natjeravši ga da skakuće na

neozlijeđenoj nozi. Stari mužjak uočio je kretanje i riknuo. Nikad neću
zaboraviti taj zvuk, koji me zaglušio i ošamutio. Zateturah i umalo ne padoh
povlačeći Tanusa za sobom. Tada slon nasrnu. Potrčao je dugim koracima
raširenih ušiju. Strijele su mu virile iz nabrana čela, krv mu je tekla niz gubicu
kao kiša suza. Svaki put kad bi riknuo, krv iz pluća štrcala je iz surle u oblaku.
Visok poput litice, crn kao smrt, išao je prema nama jurišnim korakom. Vidio
sam svaki nabor kože oko očiju. Trepavice su bile guste kao u lijepe žene, ali
njegov pogled je bio tako surov da se moje srce skamenilo i nisam se više
mogao ni pomaknuti. Vrijeme kao da je stalo. Bio sam svladan osjećajem
nestvarnosti, kao da sam u snu. Nepomično sam stajao i vidio sam smrt kako
veličanstveno napreduje prema nama, ali nisam mogao učiniti ništa da joj
umaknem.

"Taita!" Dječji glas odjeknu mi u umu. Pomislih da je riječ o prividu

izazvanom stravom. "Evo me, Taita!"

U nevjerici, okrenuh glavu skrećući pogled s vizije smrti. Jedna su kola

galopom stizala kroz šumu. Konji su bili u punom trku i micali su glave kao
čekići na nakovnjima kovača. Držali su uši unazad i nozdrve su im bile širom
otvorene. Nisam vidio kočijaša.

"Spremi se, Taita!" Tek u tom trenutku razabrah glavu koja je virila iza
grudobrana. Uzde su stiskale dvije male pesti s člancima blijedim od napora.

"Hej!", viknuh. "Vrati se nazad! Vrati se nazad!"

Vjetar mu je vijao kosu oko glave, tamnocrveni odsjaji u gustim tamnim

kovrčama zabljesnuli su na suncu. Nastavio je ne usporavajući.

"Istući ću tog malog lupeža što me nije poslušao",zareža Tanus dok je

održavao ravnotežu na jednoj nozi.Obojica smo zaboravili opasnost u kojoj
smo bili.

"Ua!", viknu Memnon i uspori konje upravljajući kolima dok su tako

oštro skretala da se unutarnji kotač skroz prestao okretati i počeo bočno
otklizavati po metalnom obruču. Zaustavila su se pred nama dvojicom
zaštitivši nas na tren od nasrtaja slona. U trenutku kad je završilo okretanje,

kola su stajala nepokretna. Bio je to savršen manevar. Gurnuh ramenom pod

Tanusovu ruku i bacih ga na podij. Trenutak zatim bacih se naglavačke na
njega. Memnon odmah potjera konje. Potrčaše tako hitro da umalo nisam
sletio na tlo. Zgrabih bočnu stranu kola kako ne bih ispao.

"Idi Memnone!", viknuh. "Idi, hitro!"

"Idemo!", viknu Memnon. "Ijaaaa!"

Kola munjevito krenuše povučena snagom konja prestravljenih rikom

slona. Sva trojica okrenusmo se. Glava velikog mužjaka uzdizala se nad nama i
izgledalo je kao da ispunjava vidokrug. Surla je bila ispružena i tako blizu
nama da nas je pri svakom rikanju oblak krvi prskao u lice i činio nas nalik
žrtvama neke užasne boleštine. Nismo se uspijevali udaljiti od njega, a on nas
pak nije uspijevao dostići. Nastavili smo vožnju čistinom, s velikom
okrvavljenom glavom koja nam je prijetila dok smo stajali šćućureni na
poskakujućim kolima. Bila je dovoljna i najmanja pogreška našeg vozača da
završimo u nekoj rupi ili slomimo kotač o deblo nekog iščupanog stabla i da
slon nasrne na nas. Ali, kraljević je držao uzde poput veterana i odabirao je
smjer izvježbanim pokretima ruku i sigurnim okom. Skretao je vozeći na samo
jednom kotaču i jedva izbjegavao prevrtanje dok je bježao pred bijesnim
nasrtajem. Nije oklijevao ni časka. I iznenada sve završi. Tijekom trka jedna od
strijela zarivenih u grudi orijaša prodrla je još dublje i probila mu je srce. Slon

otvori usta i iz njih poteče brizak crvene krvi. Umre istog trena.Noge
popustiše. Stropošta se uz prasak koji protrese tlo i izvrne se na bok s dugom
krivom kljovom pruženom u zrak u posljednjem kraljevskom izazovu.

Memnon zaustavi konje. Tanus i ja siđosmo teturajući i stadosmo

gledajući golemo tijelo. Tanus se pridržavao za bok kola kako ne bi opteretio
ozlijeđenu nogu i polagano se okrenuo i pogledao dječaka koji nije znao da mu
je sin.

"Horusa mi, upoznao sam mnoge hrabre ljude, ali nikoga poput tebe,
sinko", reče jednostavno.

Prvi je put podignuo Memnona u zagrljaj i privio ga na grudi. Drugo

nisam vidio jer su mi suze zamaglile pogled. Znao sam da sam sentimentalna
budala, ali nisam ih uspio zadržati. Previše sam vremena čekao da bih vidio
kako otac grli sina. Uspio sam se opet pribrati kad sam začuo klicanje. Nitko
od nas nije uočio da se lov odvija u vidokrugu flote.Horusov Dah bio je blizu
obale i mogao sam razaznati kraljičin lik na visokoj krmi. I s te udaljenosti
njezino lice bilo je blijedo i namršteno.

Zlato Vrline priznanje je ratnicima, najviše koje postoji. Samo ga junaci

nose o vratu. Okupili smo se na palubi broda, kraljičini pouzdanici i
zapovjednici svih divizija njezine vojske. Kljove slonova bile su poslagane oko
jarbola kao ratni plijen i časnici su bili u svečanoj odori. Trubači su zasvirali u

svoja glazbala kad je kraljević kleknuo pred kraljicom.

"Moji voljeni podanici!",reče Lostris zvonkim glasom.

"Plemeniti velikodostojnici moga savjeta, zapovjednici i časnici moje

vojske, preporučam vašem divljenju kraljevića Memnona, koji si je u mojim i
očima sviju vas priskrbio naklonost."I nasmiješi se jedanaestgodišnjem
dječaku prema kojemu se odnosila kao prema pobjedničkom vojskovođi.

"Zbog njegova hrabra držanja na bojnom polju zapovijedam da bude

primljen u pukovniju Plavog Krokodila s činom podčasnika druge klase i
odlikujem ga Zlatom Vrline kako bi ga ponosno i časno nosio."

Lanac su kraljevski zlatari namjenski izradili kako bi pristajao vratu

dječaka, a ja sam izradio malog zlatnog slona. Bio je savršen u svakoj
potankosti, minijaturno remek djelo s granitima kao očima i kljovama od
prave bjelokosti. Izgledao je prekrasno i isticao se na kraljevićevim
grudima.Suze su mi opet ispunile oči dok su ljudi klicali i obuzdao sam ih s
naporom. Nisam bio jedini koji se s užitkom prepustio osjećajima kao govedo
gacanju u blatu. I Kratas, Remrem i Astes, unatoč svoga uobičajena gruba i
bezočna ponašanja, smijali su se kao idioti, a kunem se da su se i mnogim
njihovim ljudima ovlažile oči. Kao i njegovi roditelji, dječak si je također
priskrbio naklonost i odanost sviju. Na koncu su se svi časnici Plavih
predstavili kraljeviću kako bi ga pozdravili i svečano ga zagrlili kao svog
suborca.

Te večeri, dok smo se vozili duž obale rijeke, Memnon zaustavi konje i
okrene se prema meni.

"Sad sam član pukovnije.Vojnik sam, stoga mi moraš izraditi luk,Taita."

"Izradit ću ti najljepši luk koji je ikoji strijelac ikad upotrijebio", obećah.

Pogleda me ozbiljna izraza lica pa uzdahne.

"Hvala, Taita. Mislim da je ovo najsretniji dan u mome životu." Rekao je

to kao da je sijedi starac, a ne dječak od jedanaest godina.

Sutradan, kad je flota pristala za noćenje, pođoh ga potražiti i nađoh ga

potpuno samog na mjestu skrivenom pogledima slučajnih promatrača.Nije me
vidio i neko sam ga vrijeme promatrao. Bio je gol. Unatoč mojim upozorenjima
glede struja i krokodila,bilo je očito da je plivao u rijeci jer mu je kosa bila
mokra.Njegovo me ponašanje začudilo.Uzeo je s obale dva velika obla kamena.
Držao je jedan u svakoj ruci i dizao ih i spuštao u nekom čudnom obredu.

"Taita, uhodiš me!", reče iznenada ne okrenuvši glavu. "Trebaš nešto?"

"Želim znati što radiš s tim kamenjem. Klanjaš se nekom kušitskom

bogu?"

"Pokušavam ojačati ruke da bih mogao napeti novi luk hoću da bude
normalne težine. Nećeš mi pokušati uvaliti još jednu igračku, zar ne?"

Čekala nas je još jedna katarakta, peta, koja je bila i posljednja koju smo
susreli na svome putu. Ali nije bila takva prepreka kao prethodne. Sada kad se
okolno područje promijenilo, nismo više bili prisiljeni slijediti tok rijeke. Dok

smo čekali novu bujicu Nila,posijali smo, kao obično,premda smo mogli poslati
naša kola da istražuju savanu.

Moja gospodarica slala je ekspedicije na jug u lov na krda slonova kako

bismo se opskrbili bjelokosti. Krda veličanstvenih sivih životinja koje su nas
dočekale s povjerenjem kad smo ušli u zemlju Kush sada su nestala. Lovili smo
ih bez milosti gdje god smo ih našli, ali ta pametna stvorenja brzo su naučila
lekciju. Kad smo stigli do pete katarakte, naišli smo na krda koja su pasla u
šipražju na obje obale. Bilo ih je na tisuće i Tanus je zapovijedio kolima da
odmah stupe u akciju. Usavršili smo taktiku lova i naučili smo kako izbjeći
gubitke koje su nam nanijela prva dva mužjaka.
Kod pete katarakte, tog prvog dana, ubili smo sto sedam slonova i
izgubili samo troja kola. Sutradan se s paluba brodova nije vidio ni jedan jedini
slon. Iako su kola slijedila krda duž staza koje su utabali bježeći, prošlo je pet
dana prije no što su ih dostigla.

Naše ekspedicije često su se vraćale u tabor pod petom kataraktom

nakon što su izbivale čitave tjedne,ne vidjevši ni jednog slona i ne donijevši ni
jednu kljovu. Ono što nam se isprva činilo beskonačnom zalihom bjelokosti
pokazalo se prividom. Kako je primijetio kraljević prvoga dana, lov na slonove
nije bio jednostavan kako nam je izgledao. Kola koja su išla na jug ipak nisu
obavljala uzaludna putovanja. Pronašla su nešto što je za nas bilo još
dragocjenije od bjelokosti, ljude.

Nisam napuštao logor više mjeseci jer sam bio odveć zauzet pokusima s
kotačima. U tom razdoblju napokon sam pronašao rješenje problema koji me
mučio od samog početka i koji je izazivao pošalice Tanusa i drugih vojnika kad
bi se ponekad neki od mojih projekata pokazao neuspješnim. Zapravo se nije
radilo o rješenju, već o kombinaciji faktora, počevši od materijala od kojeg su
bili izrađeni palci kotača. Imao sam na raspolaganju gotovo neograničen broj
različitih vrsta drva i rogove antilopa i nosoroga koje smo lovili u blizini
tabora i koji se, za razliku od slonova, nisu udaljavali nakon naših napada.
Otkrio sam da, držim li ga u vodi, crveno drvo akacije postaje tako tvrdo da
odbija udarce najoštrije brončane sjekire. Tom sam drvu dodao slojeve roga i
sve omotao brončanom žicom, slično kao što sam bio izradio Lanatu. Na koncu
sam dobio kotač koji se mogao okretati najvećom brzinom na svakoj vrsti tla a
da ne pukne.

Kad smo Hui i ja dovršili prvih deset kola s novim kotačima, izazvao sam
Kratasa i Remrema koji su bili najlošiji vozači svekolike vojske da ih pokušaju
razbiti. Okladili smo se u deset debena zlata. Kratas i Remrem bili su
oduševljeni idejom i prihvatili su je s djetinjim žarom. Tjednima su njihovi
promukli povici i topot kopita odjekivali u šipražju duž obala Nila. Kad je
istekao njihov rok, Hui mi se došao izjadati da su iscrpili dvadeset zaprega, ali
ipak ga je tješila činjenica da smo dobili okladu. Naši novi kotači prošli su
najtežu kušnju.

"Da si nam dao koji dan više", gunđao je Kratas dok mi je nerado
predavao svoje zlato, "znam da bih ih uspio rastatati'."

I izveo je pantomimu koju je držao zabavnom i koja je trebala

predstavljati kotač koji puca i vozača koji leti zrakom.

"Ti si velika šaljivčina, dragi moj Kratase, ali ja imam tvoje zlato."
Zazveckam mu njime pod nosom. "I preostala ti je samo jedna već istrošena
šala."

Tada se ekspedicija pod zapovjedništvom plemenitog Aqera,koja je bila

poslana na jug u potragu za slonovima,vratila s viješću da su pronađene
ljudske naseobine.Mislili smo da ćemo sresti neko pleme odmah po prelasku
prve katarakte. Stoljećima nas je zemlja Kush opskrbljavala robovima, koje su
hvatali njihovi zemljaci, vjerojatno tijekom plemenskih ratova,i potom
prebacivali do predstraža našeg carstva zajedno s drugom robom, bjelokosti,
nojevim perjem, nosorogovim rogovima i zlatnim prahom.Vragolaste crne
sluškinje kraljice Lostris bile su rođene u toj zemlji i bile su prodane na tržnici

u Elefantini.Još ni danas ne znam si objasniti zašto nismo naišli na ljudska bića

prije tog dana.Možda su se dali u bijeg zbog ratova i pljačkaških pohoda, baš
kao što smo mi rastjerali krda slonova.Možda su bili desetkovani neimaštinom
ili boleštinama. Nije bilo moguće dokučiti to. Dotad smo sreli tek rijetka
svjedočanstva ljudske prisutnosti. Ali konačno smo ih našli i naša zajednica
uskomešala se od uzbuđenja.

Trebali su nam robovi više od bjelokosti ili zlata. Naša civilizacija i naš
način života bili su utemeljeni na ropstvu, sustavu koji su bogovi tolerirali i
koji je bio potvrđen drevnom tradicijom. Sa sobom smo iz Egipta mogli
povesti vrlo malo robova i sad je bilo neophodno, radi preživljavanja i rasta
nacije, uloviti nove kako bismo nadomjestili one koje smo bili prisiljeni
ostaviti.

Tanus je zapovijedio da se pripremi ekspedicija koju je kanio sam voditi

jer nismo sa sigurnošću znali s čime ćemo se uzvodno suočiti. Izuzmu li se
ratni zarobljenici, robove su Egipćanima uvijek prodavali strani trgovci i
koliko sam znao, bio je to prvi put nakon mnogo stoljeća da smo bili prisiljeni
sami ih loviti. Bila je to nova razonoda koliko i lov na slonove, ali ovaj put se
barem nismo zavaravali da će lovina biti krotka i glupa.

Tanus se i dalje odbijao voziti s nekim drugim vozačem osim mene.Ni

uzaludni Kratasovi i Remremovi pokušaji da razbiju nova kola nisu bili
dovoljni da ga uvjere u njihove nove vrline.Krenuli smo na čelu kolone,a
drugim kolima upravljao je najmlađi podčasnik Plavih, kraljević Memnon.
Odabrao sam dva najbolja čovjeka za njegovu pratnju. Bio je tako lagan da su
njegova kola mogla ponijeti jednog čovjeka više i nije još bio dovoljno snažan
da bi mogao podignuti kola kad je bilo nužno sići s njih i prenijeti ih preko
prepreka koje je bilo nemoguće drukčije svladati. Trebao mu je čovjek više za
ispomoć.

Prva sela na koja smo naišli bila su na obali rijeke, tri dana puta uzvodno
od katarakte. Radilo se o skupinama bijednih skloništa od šiblja, odveć
rudimentarnih da bi zaslužila naziv kolibe. Tanus je poslao nekoliko izviđača u
izvidnicu, a zatim smo u zoru brzim manevrom opkolili naselje. Oni koji su

izišli iz priprostih skloništa bili su toliko zbunjeni i zapanjeni da nisu pružili

otpor ili pokušali bijeg. Stajali su na okupu šaputajući i gledajući krug kola i
štitova koji je stajao oko njih.

"Vrlo dobro." Tanus je iskazao svoje zadovoljstvo kad smo ih promotrili.

Muškarci su bili vitki i snažni, viši od većine naših. Čak je i Tanus izgledao
nisko u usporedbi s tim ljudima dok smo hodali među njima kako bismo ih
podijelili u skupine kao što stočar odvaja stada.

"Ima nekoliko doista iznimnih primjeraka", primijetio je Tanus. "Vidi

koja divota", reče pokazujući mladića izvanredne tjelesne grade. "Mogao bi
vrijediti deset zlatnih obruča na tržnici robija u Elefantini."

Žene su bile krepke i zdrave, ravnih leđa i bijelih pravilnih zuba. One u
porodiljskoj dobi imale su dijete u naručju i držale drugo za ruku. Ali bili su
najprimitivniji ljudi koje sam ikad susreo. Muškarci i žene nisu nosili nikakvu
odjeću i nisu pokrivali intimne dijelove tijela, premda su mlade djevojke
opasale struk niskama perlica izrađenih od ljuski nojevih jaja. Odmah sam
uočio da su žene obrezane na najsuroviji način. Kasnije sam doznao da se za
taj zahvat koristio kremeni nož ili bambusova treščica. Vagine su bile izrezane
i unakažene te probijene komadićima kosti ili bjelokosti.
Mlade žene još nisu bile podvrgnute sakaćenju. Odlučih da ubuduće taj
običaj mora biti zabranjen,bio sam siguran da ću moći računati na kraljičino
odobrenje.Koža im je bila tako tamna da je na svjetlosti prvog sunca izgledala
ljubičasta,poput prezrelog crnog grožđa.Neki su bili namazani smjesom pepela
i bijele gline na kojoj su prstima iscrtali priproste urese.Kosa je bila
premazana mješavinom goveđe krvi i gline i podignuta u visoke svjetlucave
pletenice koje su povećavale već ionako dojmljiv stas.Jedna me činjenica
odmah dojmila, medu njima nije bilo staraca. Kasnije sam doznao da su imali
navadu toljagama slomiti starcima noge i ostaviti ih na obali rijeke kao plijen
krokodilima. Vjerovali su da su ti gmazovi reinkarnacije mrtvih predaka
kojima se žrtve pridružuju time što postanu njihov plijen. Nisu posjedovali
metalne predmete, oružje su bile drvene toljage i zašiljeni štapovi. Nisu
poznavali lončarsku vještinu i kao posude koristili su prazne bundeve. Nisu
sijali, živjeli su od ribe koju su lovili vršama i od goveda dugih rogova koje su
smatrali svojim najdragocjenijim dobrom. Mučili su ih vadeći im krv iz vene na
vratu, a krv su miješali s tek pomuzenim mlijekom i tu su smjesu slasno pili.

Dok sam ih tijekom idućih mjeseci proučavao, zaključio sam da ne znaju

čitati ni pisati. Njihovo jedino glazbalo bio je bubanj izrađen od debla, a
njihove pjesme bile su mukanje i njakanje divljih životinja. Plesovi su bili
neskrivene parodije spolnog čina u kojima su se goli muškarci i žene
međusobno približavali topćući nogama i njišući bokovima dok se ne bi
susreli. Kad bi se to dogodilo, oponašanje bi se pretvorilo u stvarnost i počeli
bi slobodniji odnošaji. Kad je kraljević Memnon upitao kakvo pravo imamo da
posjedujemo ta bića kao da su stoka, odgovorih mu.

"Divljaci su, a mi smo uljuđeni narod. Kao što otac ima obavezu prema
djetetu, mi imamo dužnost da ih izvedemo iz životinjskog stanja i upoznamo
ih s pravim bogovima. U zamjenu nam moraju uzvratiti svojim radom."

Memnon je bio veoma pametan i nakon mog objašnjenja nije više

stavljao u sumnju njegovu logiku i moralnost. Moja gospodarica prihvatila je
jednu moju molbu i dopustila dvjema svojim crnim sluškinjama da pođu s
ekspedicijom. Moji osobni odnosi s tim smućkama nisu nikad bili idilični, no
taj put bile su nam od velike koristi. Obje su se sjećale vremena prije svog
zarobljavanja i očuvale su rudimentarno znanje jezika plemena iz Kusha.

To nam je bilo dovoljno da započnemo pripitomljavanje zarobljenika.

Glazbenik sam i uho mi je priviknuto na zvuk ljudskog glasa, a povrh toga
imam prirodnu sklonost jezicima. U nekoliko tjedana naučio sam govoriti jezik
Šiluka, kako su se ti ljudi nazivali. Jezik im je bio primitivan kao njihovi
običaji
i način života. Rječnik nije prelazio petsto riječi i ja sam ih pribilježio na
svoje
papiruse i podučio njima nadzornike i vojne instruktore kojima je Tanus
povjeravao netom uhvaćene robove.

Naime, upravo među njima Tanus je našao pješačke postrojbe za

popunu eskadrona kola. Prvi pohod nije nam dao jasnu sliku o ratobornoj ćudi
Šiluka. Prošao je odveć lako i nismo bili spremni za ono što se dogodilo kad
smo napali drugu skupinu naselja. Ovaj put Šiluci su bili obaviješteni i
pripremili su se za doček. Udaljili su stada i sakrili žene i djecu. Goli i
naoružani samo toljagama napredovali su u mnoštvu protiv naših kola, lukova
i mačeva, nevjerojatno hrabro i smiono.

"Tako mi smrdljive smole Sethovih ušiju!", opsova zadovoljno Kratas

nakon što smo odbili jedan juriš. "Svaki od ovih crnih vragova vojnik je."
"Uvježbani i naoružani broncom, Šiluci će biti u stanju da se suprotstave
svim pješacima svijeta", potvrdi Tanus. "Ostavite lukove na rešetkama. Želim
ih žive ako je moguće."

Na koncu ih je progonio s kolima dok ih nije iscrpio i tek kad su

iscrpljeni pali na koljena, nadzornici robova uspjeli su ih svezati. Tanus je
odabrao najbolje za svoje pješačke postrojbe i naučio njihov jezik jednako
brzo kao ja. Vrlo brzo Šiluci su ga počeli držati bogom umjesto svojih
krokodila i Tanus ih je naposljetku zavolio gotovo kao što sam ja bio privržen
svojim konjima.

Nakon nekog vremena nije više bilo nužno loviti Šiluke kao da su
životinje. Spontano su izlazili iz skrovišta u trsticima ili grmovitim jarugama i
dolazili pred Tanusa moleći ga da ih unovači u svoje postrojbe. Tanus ih je
naoružao dugim kopljima s brončanim vrhom i štitovima od slonove kože i
obukao ih u suknjice s repovima divljih mačaka i perjanice od nojeva perja.
Vodnici su ih obučavali u uobičajenim ratnim taktikama, a mi smo ubrzo
počeli nadopunjavati te taktike podučavajući ih upravljanju kolima.

Nisu svi Šiluci bili izabrani za vojsku.Drugi su se pokazali neumornim

veslačima ili vještim govedarima i konjušarima jer su bili naviknuti brinuti se

o svojim žvotinjama.Doznali smo da su njihovi neprijatelji plemena koja su

živjela južnije, Dinke i Mandari.Oni su bili još primitivniji i nisu imali
ratoboran nagon naših Šiluka.Nove Tanusove postrojbe bile su sretne što ih
šalju na jug s egipatskim časnicima i potporom kola kako bi napale drevne
neprijatelje. Uhvatili su tisuće Dinka i Mandara koji su nam koristili za teške
fizičke poslove.Nitko se od njih nije nikad spontano predao kao što su to
učinili mnogi Šiluci.
Kad smo prebacili flotu preko pete i posljednje katarakte, cijela zemlja
Kush otvorila se pred nama. Vođena od Šiluka, naša flota išla je uzvodno
rijekom dok su divizije kola izviđale po objema obalama i vraćale se donoseći
još bjelokosti i nove kontingente robova.Nakon nekog vremena stigli smo do
jednog velikog vodotoka koji je s istoka utjecao u Nil. U tom razdoblju bio je
sveden na potočić koji je tekao od lokvice do lokvice,ali Šiluci su nam zajamčili
da u određenom dijelu godine ta rijeka, koju su oni zvali Atbara, postaje
uskiptjela bujica i doprinosi godišnjem bujanju Nila. Kraljica Lostris poslala je
ekspediciju tragača za zlatom i šilučkih vodiča kako bi slijedili tok Atbare
dokud je to bilo moguće.

Flota je u međuvremenu nastavila plovidbu prema jugu i lov na divljač i

robove.Ja sam bio zabrinut i pokušavao to spriječiti, ali često su kola kraljevića
Memnona bila na čelu neke od tih kolona. Naravno, pratili su ga najbolji ljudi,
barem sam mu to mogao osigurati. Ali, u afričkom gustišu opasnosti su uvijek
bile u zasjedi, a on je na koncu konca bio tek dječak. Mislio sam da bi trebao
provoditi više vremena sa mnom i mojim papirusima, učiti na palubi
Horusovog Daha umjesto da luta s tipovima poput Kratasa i Remrema. Ta dva
lupeža nisu se brinula o sigurnosti kraljevića kao što se nisu brinula ni o
svojoj. Poticali su ga izazovima, okladama i pretjeranim pohvalama za njegove
najsmionije pothvate. Vrlo brzo postao je neustrašiv poput njih i kad bi se
vratio s izleta, zabavljao se time da me prepričavanjem svojih pustolovina
natjera na zgražanje. Kad bih prosvjedovao kod Tanusa, on bi se samo smijao.
"Ako jednog dana bude morao nositi dvostruku krunu, dobro je da nauči
prezirati opasnosti i zapovijedati ljudima."

Moja gospodarica slagala se s njima glede Memnonove obuke i ja sam se

morao zadovoljiti time da iskoristim ono malo vremena što sam mogao
provesti s kraljevićem. Ali barem sam imao svoje dvije kraljevne. Bile su divna
utjeha.Tehuti i Bakatha postajale su iz dana u dan sve krasnije i ja sam bio
njihov rob u svakom smislu. S obzirom na situaciju, bio sam im bliži no što je
to mogao biti njihov pravi otac. Prva riječ koju je Bakatha izgovorila bila je
"Taita".

Tehuti je odbijala spavati ako joj prije nisam ispričao bajku i patila je
kad sam bio prisiljen napustiti flotu zbog neke misije. Mislim da je to bilo
najsretnije razdoblje moga života. Osjećao sam da sam u središtu svoje obitelji
i da imam sigurno mjesto u naklonosti svih. Sudbina naše nacije bila je sjajna
gotovo kao moja. Ubrzo se jedan od tragača za zlatom vratio iz ekpedicije duž
rijeke Atbare.Kleknuo je pred kraljicu Lostris i odložio pred njene noge kožnu
vrećicu.Otvorio ju je I izvadio brojne svjetlucave kamenčiće. Neki su bili mali

kao zrnca pijeska, drugi veliki kao vrh moga palca, a svi su sjajili osobitim
sjajem. Zlatari, koji su odmah pozvani, bacili su se na posao s talionicima i
pećima izjavivši da se radi o zlatu iznimne čistoće.

Tanus i ja pošli smo konjima uzvodno Atbarom sve do mjesta gdje je

pronađeno zlato. Dao sam svoj doprinos u planiranju metoda uporabljenih za
obradu riječnog šljunka u kojemu je bio zarobljen plemeniti metal. Upotrijebili
smo tisuće robova, Mandara i Dinka, kako bismo izvukli košare šljunka i
prenijeli ih u bazene za ispiranje, koje su kamenoklesari izdubili u granitnim
padinama iznad rijeke. Izradio sam brojne crteže za svoju gospodaricu, dugi
redovi crnih robova,mokre kože koja svjetluca na suncu,dok se penju padinom
noseći na glavi teške košare.

Kad smo napustili rudare i vratili se da se pridružimo floti, ponijeli smo

sa sobom petsto debena tek izlivenih zlatnih obruča. Ne naišavši na druge
katarakte ili prepreke druge naravi, produžili smo dok nismo stigli do
mističnog ušća dviju velikih rijeka, koje su spajajući se postajale Nil koji smo
mi poznavali i voljeli.

"Evo mjesta koje je Taita razaznao u viziji Ammon-Raovih

labirinta.Ovdje Hapi miješa dvije vode.Ovo je mjesto sveto boginji", izjavi
kraljica Lostris.

"Završili smo svoje putovanje. Ovdje će nas boginja učiniti jakima za

povratak u Egipat. I ja mu dajem ime Qebui, Mjesto Sjevernog Vjetra, jer nas je
taj vjetar donio ovamo."

"Ostaje nam samo da pronađemo mjesto za grobnicu mog muža, faraona

Mamosa", reče kraljica. "Kad grobnica bude izgrađena i faraon pokopan u nju,
moj zavjet bit će ispunjen i bit će vrijeme da se trijumfalno vratimo u naš
Egipat. Tek tada moći ćemo krenuti na tiranina Hiksa i istjerati ga iz naše
domovine."

Bio sam jedan od rijetkih, vjerujem, koji nisu bili sretni i osokoljeni
odlukom. Druge je izjedala čežnja i bili su umorni od dugih godina puta. Mene
je pak snašla jedna opaka bolest, obuzetost putovanjem. Htio sam vidjeti što je
iza sljedećeg zavoja rijeke, onstran hrpta sljedećeg brežuljka. Htio sam
nastaviti sve do kraja svijeta. Stoga sam bio sretan kad mi je moja gospodarica
povjerila dužnost da nađem prikladno mjesto za kraljevsku grobnicu i
zapovijedila kraljeviću Memnonu da me prati u ekspediciji sa svojim
eskadronom kola. Ne samo da sam mogao zadovoljiti svoju novu strast za
putovanjem, već bih još jednom bio uživao u društvu kraljevića.
S četrnaest godina,Memnon je postavljen za zapovjednika ekspedicije.
Nije to bilo ništa izuzetno.U našoj povijesti bilo je faraona koji su u toj dobi
zapovijedali velikim vojskama u ratu.Kraljević je jako ozbiljno shvatio
odgovornost tog prvog samostalnog zapovjedništva. Kola su bila pripremljena
i Memnon je osobno pregledao svakog konja i svako vozilo.Imali smo u pričuvi
dvije zaprege za svaka kola, tako da smo ih redovito mogli mijenjati. Dugo smo

u svakoj potankosti raspravili pravac koji ćemo slijediti u potrazi za idealnim

mjestom za kraljevu grobnicu.

Morala je biti smještena na nekom nepristupačnom terenu i u

nenaseljenom području, teško dostupnom pljačkašima grobnica, pa je morala
postojati stjenovita litica u kojoj bismo bili iskopali grobnicu sa svim
pomoćnim hodnicima.Otkad smo ušli u zemlju Kush, nismo naišli na područje
koje je odgovaralo tim zahtjevima.Ponovno smo razmotrili sve što smo znali o
ozemlju koje je bilo za nama i pokušali smo zamisliti što je pred nama.

Qebui, mjesto spajanja dviju rijeka gdje smo se nalazili, bilo je najljepše
koje smo vidjeli tijekom cijelog dugog putovanja. Činilo se da su se tamo
okupile sve ptice iz zraka. Od malenih orlova ribara do veličanstvenih plavih
čaplji, od jata pataka koje su mračile nebo do zviždovki i vivaka koji su trčali
uz vodu i zaustavljali se samo kako bi ispustili svoj zov. U srebrenastom
gustišu akacija i u otvorenoj savani pasla su brojna krda antilopa. Činilo se da
je to prebivalište boginje bilo sveto u svakom vidu života. Nizvodno od ušća
dviju rijeka voda je vrvila ribom,dok su bjeloglavi orlovi ribari polagano
kružili po plavoj pozadini neba i ispuštali svoj osoben zov. Obje rijeke blizanke
iskazivale su svoj osobit značaj, kao što dvoje djece rođene od iste majke može
biti različito u svakoj sitnici. Desni krak bio je spor i žut, protokom veći, ali
potisnut. Lijevi krak bio je mutan, plavosiv bijesni vodotok koji je gurao u
stranu blizanca i odbijao se pomiješati s njegovim vodama, pritiskao ga uz
obalu i čuvao mutnost na dugoj dionici prije no što je nevoljko dopuštao da ga
apsorbira susretljivija žuta rijeka.

"Koju moramo slijediti, Taita?", upita me Memnon i ja pozvah šilučke

vodiče.

"Žuta rijeka dolazi iz goleme kužne močvare. Nijedan čovjek ne može ući
u nju, puna je krokodila, voden konja i opasnih kukaca. To je mjesto puno
groznica, gdje čovjek može zauvijek izgubiti orijentaciju", odgovoriše vodiči.

"A druga rijeka?", upitasmo.

"Sveta rijeka dolazi s neba,spušta se niz ponore koji se uzdižu do oblaka.

Nijedan čovjek ne može se uspeti tim strahovitim klancima."

"Slijedit ćemo lijevu rijeku", odluči kraljević. "U tom stjenovitom

području naći ćemo mjesto za pokop mog oca."

Pošli smo na istok dok nismo ugledali planine kako se uzdižu na obzoru.
Bile su nalik plavim kulama, tako visoke i veličajne da su nadilazile sve ono što
smo dotad vidjeli i držali mogućim.U usporedbi s tim velikim gorama brežuljci
koje smo i upoznali u dolini Nila bili su poput hrpica pijeska na obali rijeke.
Promatrali smo ih s divljenjem i poštovanjem dok smo im se približavali, a
svakim su se danom uzdizale sve više u nebo i činile manjim svijet pod sobom.

"Nijedan čovjek ne može se uspeti tamo gore", uzviknu Memnon. "To

mora biti obitavalište bogova."

Vidjeli smo munje kako sijevaju nad planinama, bljeskajući u

uskovitlanim nakupinama oblaka koji su skrivali vrhove. Slušali smo
grmljavinu, koja je rikala poput lava u lovu, niz klance i strmoglave litice i
osjećali smo kako nas prožima strahopoštovanje. Nismo otišli dalje od
uzvisina u podnožju veličanstvenog lanca jer su nam ponori i klanci
prepriječili put i prisilili su kola da stanu.Među tim brežuljcima našli smo
jednu skrivenu dolinu s okomitim liticama. Dvadeset smo dana kraljević i ja
istraživali to divlje mjesto sve dok se nismo našli pred jednom crnom liticom i
tada mi se Memnon obratio tihim glasom.

"Ovdje će zemaljsko tijelo moga oca počivati u vječnosti." Podignuo je

pogled prema litici sa zanesenim i mističnim izrazom lica. "Čini mi se da čujem
njegov glas kako zbori u mome umu.Ovdje će biti sretan."

Izvršio sam brižljivo izviđanje i označio liticu zabivši brončane klinove u

pukotine na stijeni,zatim sam odredio smjer i kut ulaznog hodnika za
kamenoklesare koji su trebali doći kako bi počeli s radom. Kad sam završio,
izišli smo iz labirinta dolina i klanaca i spustili se niz Nil do točke susreta
dviju
rijeka gdje je bila flota.

Bili smo utaboreni u velikoj ravnici na nekoliko dana puta od Qebuija

kad su me jedne noći probudili čudno glasanje i veliki pokret mnoštva
životinja, zvukovi su pristizali iz okolnog mraka. Memnon zapovijedi
trubačima da zasviraju uzbunu i stadosmo unutar kruga kola. Dodali smo drvo
na vatre i zurili smo u noć. U odbljesku vatri vidjeli smo tamnu rijeku sličnu
nabujalom Nilu koja je prolazila pored nas. Čudni zvukovi i dahtanje bili su
zaglušni i životinje su bile tako zbijene da su udarale u vanjski rub kola
prevrnuvši više njih. Odmor nije bio moguć uz tu tutnjavu pa smo ostali u
pripravnosti ostatak noći, a sve to vrijeme prolazak tih stvorenja nije
jenjavao.Kad je zora osvijetlila prizor, vidjeli smo izvanrednu sliku.

U svim smjerovima, dokud je pogled dopirao, ravnica je bila pokrivena

tepihom životinja u pokretu. Išle su sve u istom smjeru, s čudnom
fatalističkom odlučnošću, pognutih glava obavijenih prašinom i ispuštajući
one čudne zvukove. Svako malo jedan dio nepreglednog krda bez razloga bi se
preplašio i životinje bi se počele ritati. Vrtile su se oko svoje osi, otpuhivale i

trčale bez cilja poput virova na površini rijeke. Zatim bi nastavile normalno
kretanje i slijedile ostale koje su nestajale u daljini.Gledali smo ih smeteno. Sve

su bile iste vrste i sve međusobno jednake. Sve su bile tamne crvenkaste boje s
oštrom bradom i sabljastim rogovima. Glave su im bile deformirane, s ružnom
njuškom, a hrbat se spuštao od visokih ramena prema krhkim stražnjim
nogama. Kad smo naposljetku upregli konje i nastavili put, prošli smo kao
brodovlje kroz to živo more životinja. Razmaknule bi se da bi nas propustile i
nastavile bi trčati oko nas tako blizu da smo ih mogli dodirnuti ispruživši ruku.
Nije ih bilo strah i gledale su nas mutnim očima u kojima nije bilo
radoznalosti.Kad je bilo vrijeme podnevnog objeda, Memnon je uzeo luk i ubio
pet životinja s isto toliko strijela. Odrali smo i raskomadali trupla dok su
njihove družice i dalje trčale pored nas. Unatoč čudnom izgledu, meso
ispečeno na žaru bilo je medu najboljima koje sam ikada kušao.
"Još jedan dar bogova", izjavi Memnon. "Čim stignemo do glavnine
vojske, poslat ćemo ekspediciju da slijedi krda. Moći ćemo osušiti dovoljno
mesa za prehranu vojnika i robova dok ove životinje sljedeće godine opet ne
prođu."

Šilučki vodiči objasnili su nam da se nevjerojatna selidba ponavlja svake

godine, kad se krda sele s jedne do druge, vrlo daleke ispaše. Šiluci su te
životinje zvali "gnu", imenom koje je oponašalo njihovo čudno glasanje.

"Imat ćemo zalihe mesa koje se nikad neće potrošiti i obnavljat će se

svake godine."

Nitko od nas nije mogao predvidjeti zlokobne događaje koji bi bili

proizišli iz prolaska nezgrapnih gnua.Na to me trebao upozoriti način kako su
odmahivali glavom i otpuhivali, te slina koja je curila iz nozdrva nekih
životinja. Čim smo stigli do ušća rijeka,izvijestili smo kraljicu Lostris o selidbi

gnua i ona se složila s prijedlogom kraljevića Memnona. Dodijelila mu je kao

pomoćnike Kratasa i Remrema i povjerila mu zapovjedništvo nad kolonom od
dvjesto kola, uz ona transportna, i nekoliko tisuća Šiluka. Zapovijedlila mu je
da ubije toliko gnua koliko bi bilo moguće raskomadati i osušiti kako bismo se
opskrbili zalihama mesa za vojsku. Nisam pratio ekspediciju jer mi uloga
pomoćnog mesara nije bila po volji. Kako bilo, vrlo brzo ugledali smo na
obzoru dim vatri upaljenih za obradu mesa. Nije prošlo mnogo dana prije no
što su se kola korištena za prijevoz vratila nakrcana velikim komadima
dimljena mesa.

Nakon točno dvadeset dana od prvog susreta s krdom gnua ja sam

sjedio u sjeni jednog stabla na obali Nila i igrao bao sa starim dragim
prijateljem Atonom. Iz uslužnosti spram Atona otvorio sam jedan od
dragocjenih krčaga vina dobivenog od tri vrste palmi iz zaliha ponesenih z
Egipta. Igrali smo, razgovarali kako doliči dvama starim prijateljima i u slast
pili izvrsno vino. Nismo mogli znati da nesreća samo što nas nije zadesila.
Naprotiv, imao sam puno razloga da budem zadovoljan sobom. Prethodni dan
bio sam dovršio projekte faraonove grobnice koji su uključivali različite
dosjetke koje su trebale odbiti i osujetiti pljačkaše grobnica. Kraljica Lostris
odobrila je projekt i imenovala je nadglednikom jednog majstora
kamenoresca. Rekla mi je da mogu rekvirirati za državne potrebe sve
neophodne robove i materijal. Bila je odlučna da ne štedi kako bi održala
obećanje dano mrtvome mužu, kanila ga je pokopati u najljepšu grobnicu koju
je moj genij mogao stvoriti.

Upravo sam bio dobio treću partiju baoa zaredom i otvarao drugi krčag
onog iznimnog vina, kad sam začuo topot kopita.Podignuo sam glavu i ugledao
konjanika koji je stizao galopom iz smjera kolone kola. Bio je još daleko kad
sam ga prepoznao, bio je to Hui. Rijetko tko jahao je opkoračke i tako ludom
brzinom.Dok se približavao, razabrao sam njegov izraz lica i uznemirio se
toliko da sam naglo ustao prolivši vino i izvrnuvši ploču baoa.

"Taita!", viknu. "Konji! Dobrostiva Izido, smiluj nam se! Konji!"

Zaustavi konja. Skočih na hrbat iza njega i uhvatih ga rukama oko

struka.

"Ne gubi vrijeme na riječi", viknuh mu u uho. "Idi, prijatelju, kreni!"

Odoh odmah do Strpljive. Polovica krda ležala je na tlu, ali ona je bila
moja prva ljubav. Ležala je na boku i teško disala. Bila je već stara i njuška joj
je bila pomalo sijeda. Nisam je više upregnuo u kola otkad je Oštru ubio slon.
Iako više nije vukla kola, bila je najbolja kobila naših stada. Sva njezina
ždrijebad naslijedila su od nje hrabrost i inteligenciju. Upravo je bila odbila od
sise prekrasno ždrijebe koje je stajalo pored nje i zabrinuto je gledalo.
Kleknuh pored nje.

"Što je, draga moja?", upitah tihim glasom.

Prepoznala je moj glas i otvorila oči. Kapci su joj bili slijepljeni sluzi. Bio
sam zaprepašten kad sam vidio u kakvom je stanju. Vrat i grlo bili su
strahovito naduti, a iz gubice i nozdrva tekao je potočić smrdljivog žutog
gnoja. Tresla ju je groznica i osjećao sam kako vrućina isijava iz nje kao iz
vatre. Pokuša ustati kad sam joj pomilovao vrat, ali bila je preslaba. Pade dok
joj je dah grgoljio u grlu. Gusti gnoj cijedio se iz nozdrva i osjećao sam da je
guši. Grlo se zatvaralo i morala se boriti za svaki dah. Gledala me gotovo
ljudskim izrazom povjerenja i molbe, a ja sam osjećao kako me svladava
nemoć. Nisam znao ništa o toj novoj bolesti.Skinuh s ramena bijeli laneni šal i
uporabih ga da joj očistim nozdrve. Bio je to neprikladan pokušaj jer bi drugi
potoci krenuli istom brzinom kojom sam uklanjao gnoj.

"Taita!", dozva me Hui. "Sve naše životinje razboljele su se."

Ostavio sam Strpljivu i pošao vidjeti ostatak stada. Polovica konja bila je
na tlu, a oni koji su se još držali na nogama posrtali su i žuti gnoj počeo im je
curiti iz gubice.

"Što da radimo?" Hui i drugi kočijaši zabrinuto su me gledali i osjećao

sam njihovo uzdanje kao breme.

Očekivali su da odagnam strašnu nesreću, ali znao sam da ne mogu ništa

učiniti. Nisam poznavao lijek i nije mi padala na um ni najnevjerojatnija
mogućnost liječenja.Vratih se teturajući do Strpljive i opet joj očistih njušku.
Vidio sam da brzo posustaje. ad se već borila za svaki dah.Tjeskoba me
oslabila, znao sam da ću u svojoj nemoći ubrzo briznuti u plač i neću više
nikome biti od koristi, ni ljudima ni konjima.Netko klekne pored mene.
Podignuh pogled i vidjeh jednog od šilučkih konjušara, poduzetnog čovjeka
koji se vezao za mene i držao me svojim učiteljem.

"To je bolest gnua", reče mi na svom priprostom jeziku. "Mnogi će

umrijeti."

Zurio sam u njega. Njegove riječi počele su mi bistriti misli. Sjećao sam
se sline krda crvenkastih životinja koje su preplavile ravnicu. Smatrali smo ih
darom blagonaklonih bogova.

"Ta bolest ubija našu stoku kad stignu gnui.Grla koja prežive više ne
obolijevaju."

"Što možemo učiniti da ih spasimo, Habani?", upitah, ali Šiluk odmahnu

glavom.

"Ne može se ništa učiniti." Držao sam glavu Strpljive u krilu kad je
uginula. Disanje joj zamre u grlu. Protrne, noge se ukoče i potom omlohave.
Zajecah tužno. Bio sam na rubu očaja. Podignuh oči i kroz suze vidjeh da se i
ždrijebe Strpljive srušilo na tlo i da iz njegove gubice izlazi žuti gnoj. U tom
trenutku očajanje prepusti mjesto bijesu.
"Ne!", viknuh. "Neću dopustiti da i ti ugineš!"

Potrčah do njega i viknuh Habaniju da donese kožna vjedra puna tople

vode. Lanenom krpom smočio sam ždrijebetovo grlo kako bih smanjio otok,
ali uzalud. Gnoj se i dalje cijedio iz nozdrva i vrat je oticao kao mjehur pun
zraka.

"Umire." Habani odmahnu glavom. "Mnogi će umrijeti."

"Neću to dopustiti", rekoh odlučno.

I poslah Huija do broda da donese škrinjicu s ljekarijama. Kad se vratio,

bilo je već skoro prekasno. Ždrijebe je bilo na izmaku snaga. Gušilo se i pod
svojim uznemirenim rukama osjećao sam kako njegova snaga nestaje.
Potražih nasumice prstenove dušnika na spoju grla i grudi. Rezom otvorih
hrskavu cijev, prislonih na nju vrh skalpela i probuših otporni omotač. Zrak
odmah zazviždi kroz otvor. Vidio sam grudi ždrijebeta kako se nadimaju dok
su se pluća punila. Opet je počelo disati pravilnim ritmom, ali sam gotovo
odmah primijetio da ranu na vratu zatvaraju krv i gnoj. Odrezah hitro komad
bambusa s oplate najbližih kola, izradim cijev i uguram je u ranu. Cijev je
držala otvorenim rez i ždrijebe se prestalo ritati dok je zrak ulazio i izlazio bez

zapreka.

"Hui!", pozvah glasno. "Dođi! Pokazat ću ti kako ih možemo spasiti."

Prije noći naučio sam stotinu kočijaša i konjušara kako će izvesti

jednostavan, ali učinkovit kirurški zahvat. Radili smo cijelu noć na tinjavoj
svjetlosti uljanica. Tada je bilo više od trinaest tisuća konja u kraljevskim
stadima. Nismo ih mogli sve spasiti, ali pokušali smo Nastavili smo raditi dok
nam se krv sušila na rukama do lakta. Kad bi nas umor shrvao, bacili bismo se
na slamu, odspavali sat i zatim se probudili i nastavili s radom. Neki konji bili
su manje pogođeni bolešću koju sam nazvao "žuti davitelj". Činilo se da su
urođeno otporni. Gnoj koji je curio iz njihovih nozdrva nije bio obilatiji od
onog koji sam bio uočio kod gnua, mnogi su ostali na nogama i ozdravili su za
nekoliko dana. Mnogi su drugi pak uginuli prije no što smo im uspjeli otvoriti
dušnik, a čak i neki od onih koje smo operirali ubile su potom gangrena i
komplikacije izazvane zahvatom.

Naravno, mnogi naši konji bili su u ekspedicijama i nismo im mogli

pomoći. Kraljević Memnon izgubio je dvije trećine svojih životinja pa je morao
napustiti kola i vratiti se u Qebui pješice. Naposljetku se ispostavilo da smo
izgubili više od polovice naših konja, njih čak sedam tisuća, a oni koji su
preživjeli bili su tako slabi da su prošli mjeseci prije no što su vratili snagu
neophodnu za vuču kola. Ždrijebe Strpljive izvuklo se i zauzelo u mome srcu
majčino mjesto. Postalo je desni parnjak moje zaprege, bilo je tako snažan i
pouzdan da sam ga nazvao Stanac.

"U kojoj je mjeri ova zaraza utjecala na naše nade u skori povratak u
Egipat?", upita me moja gospodarica.

"Kao da smo se vratili unazad mnoge godine", odgovorih i pročitah

tjeskobu u njezinim očima.

"Izgubili smo najveći dio starih uvježbanih konja poput Strpljive. Morat
ćemo pričekati da se namnože i uvježbati mlade konje da preuzmu njihovo
mjesto u vuči kola."

Iščekivao sam u velikom strahu selidbu gnua sljedeće godine, ali kad su
stigli i opet preplavili ravnice, Habanijevo predviđanje pokazalo se točnim.
Rijetko koji konj bio je pogođen simptomima "žutog davitelja", a i to u tako
blagom obliku da su nakon nekoliko tjedana bili opet sposobni za rad. Ono što
mi se činilo čudnim bilo je da su ždrijepci rođeni u razdoblju nakon prve
zaraze koji nikad nisu bili izloženi bolesti bili imuni kao i majke koji su je
preboljelje. Činilo se da je imunitet prešao na njih majčinim mlijekom. Bio sam
siguran da nas bolest neće više tako silovito pogoditi.

Glavna dužnost povjerena mi od kraljice bila je izgradnja faraonove

grobnice u planinama. Bio sam prisiljen provoditi velik dio svoga vremena na
tom divljem mjestu i prepuštao sam se neobičnim čarima planina. Bile su
nepredvidljive poput lijepe žene, ponekad daleke i skrivene u gustim velovima
šarolikih oblaka paranih munjama. U drugim prigodama bile su divne i
zavodljive i činilo se da me dozivaju, izazivaju da otkrijem sve njihove tajne i
njihove pogibeljne čarolije.Premda sam imao pod svojim zapovjedništvom
osam tisuća robova za izvedbu radova i ispomoć najboljih zanatlija i
umjetnika, gradnja grobnice sporo je napredovala. Znao sam da će trebati
mnoge godine da se dovrši kompleksna grobnica koju je htjela moja
gospodarica i da se ukrasi na način dostojan gospodara Dvaju Kraljevstava.
Zapravo nije imalo smisla žuriti jer je bilo potrebno jednako toliko vremena da
bi se obnovila stada konja i tako obučile postrojbe šilučkih pješaka da postanu
sposobne suprotstaviti se eskadronima Hiksa.

Kad nisam bio u gorama na izgradnji grobnice, provodio sam vrijeme u

Qebuiju, gdje me čekalo mnoštvo poslova i užitaka, od odgoja mojih dviju
kraljevni do smišljanja novih ratnih taktika s plemenitim Tanusom i
kraljevićem.Već je bilo očigledno da, dok će jednoga dana Memnon
zapovijedati eskadronima kola, Tanus nije nikad prevladao svoje nagonsko
nepovjerenje spram konja.Bio je mornar i pješak i kako je stario, tako je
postajao sve veći tradicionalist i konzervativac u korištenju novih šilučkih

postrojba. Kraljević je, pak, bio smion i inovativan u korištenju kola. Svakim
danom iznosio mi je tucet novih ideja, neke su bile besmislene, druge
genijalne. Sve smo ih iskušavali, čak i kad sam znao da su neostvarive.

Imao je šesnaest godina kad ga je kraljica Lostris promaknula u rang

Najboljeg od Deset Tisuća. Sad kad je Tanus rijetko dolazio sa mnom,
postupno sam preuzeo ulogu kraljevićeva kočijaša i između nas se uspostavio
gotovo nagonski odnos koji se proširio i na našu najdražu zapregu,Stanca i
Lanca. Kad bismo pošli u pohod,Memnon je volio upravljati kolima, a ja sam
stajao iza njega. Ali, čim bismo prešli u akciju, dobacivao mi je uzde i grabio
luk ili koplje. Ja sam upravljao kolima kroz gužvu slijedeći pokrete koje smo
zajedno razradili.Memnon je sazrio, ojačao i počeli smo osvajati nagrade na
vojnim igrama koje su bile značajka našeg života u Qebuiju.Prvo smo
pobijedili u brzinskim utrkama, u kojima smo dokraja iskoristili Stančevu i
Lančevu brzinu,a zatim smo počeli pobjeđivati u streličarskim,kopljaničkim
natjecanjima.Naša kola postala su ona koja valja nadmašiti da bi se dobila
pobjednička vrpca iz ruku kraljice Lostris. Sjećam se klicanja dok su naša kola
jurila kroz cilj utrke, ja sam držao uzde, a Memnon je bacao koplja lijevo i
desno pogađajući dvije slamnate lutke.I sjećam se mahnitog leta ciljnom
ravninom dok je kraljević vikao kao demon, a duga mu se pletenica vijorila na
potiljku poput repa lava u skoku. Uskoro su zaređali drugi susreti, u kojima se
počeo isticati bez moje suradnje. Svaki put kad bi prošao sa Zlatom Vrline koje
mu je sjajilo na grudima i vrpcom prvaka upletenom u pletenicu, djevojke su
se smijale, crvenjele i krišom ga gledale.Kad sam jednom u žurbi ušao u njegov
šator kako bih mu donio hitnu vijest, naglo sam stao vidjevši ga jako zauzetog,
nehajnog za sve osim za djevojku koja je bila pod njim. Povukoh se u tišini,
pomalo žalostan na pomisao da je za njega završilo doba nevinosti.

Za mene se od svih tih užitaka nijedan nije mogao mjeriti s dragocjenim

satima koje sam još uspijevao provesti sa svojom gospodaricom. S trideset tri
godine bila je na vrhuncu svoje raskoši i njezine draži bile su uvećane
odmjerenim i rafiniranim držanjem.Postala je prava kraljica, nedostižna žena.
Svi su je voljeli,ali nitko je nije volio kao ja. Niti Tanus me nije mogao
nadmašiti u privrženosti njoj.Bio sam ponosan, jer je ona još trebala moje
savjete i prosudbe i s tolikim povjerenjem računala na njih. Unatoč drugim
blagoslovima koji su bogatili moj život, bila je najveća ljubav moga života.
Trebao sam biti radostan i zadovoljan,ali moja nemirna narav bila je
pomućena novom pomamom za lutanjem koja me obuzela.

Kad bih predahnuo od poslova na faraonovoj grobnici i podignuo

pogled, planine kao da su me dozivale.Počeo sam s kratkim izletima u samotne
klance, najčešće sam, a ponekad s Huijem ili nekim drugim pratiocem. Hui je
bio sa mnom kad sam prvi put vidio krda divokoza na veličanstvenim
vrhovima planina. Tu vrstu nikad nismo bili vidjeli. Bile su dvostruko više od
divljih koza u dolini Nila i neki stari mužjaci imali su tako velike krive rogove
da su izgledali čudovišno poput nekih mitoloških životinja. Hui je odnio vijest

o prisutnosti divokoza u Qebui i nakon nešto manje od mjesec dana Tanus se

pojavio u dolini kraljevske grobnice s lukom na ramenu i kraljevićem
Memnonom pored sebe. Kraljević je postao strastveni lovac poput oca.

Ja sam radosno prihvatio mogućnost da istražim čari planine u takvome

društvu.Imali smo namjeru poći samo do prvih vrhova ali kad smo se uspeli na
bilo, našli smo se pred prizorom koji je otimao dah. Vidjeli smo kako se k nebu
uzdižu druge planine, koje su imale oblik nakovnja i boju lavova. U usporedbi s
njima vrhovi na kojima smo stajali izgledali su beznačajno i planine su nas
pozivale da produžimo.Nil se uspinjao s nama kroz strme doline i tamne
klance u kojima se bistra voda vrtložila. Nismo uvijek mogli pratiti njegov tok i
na nekim smo mjestima bili prisiljeni popeti se više i slijediti vrtoglave staze
koje su po prijetećim liticama utabale divokoze.

Tada, kad nas je privukla u svoje ralje, planina je podivljala. Bilo nas je
stotinu, s deset tovarnih konja koji su nosili živež. Utaborili smo se u jednom
od tih klanaca, s Tanusovim i Memnonovim lovačkim trofejima izloženim po
stijenama našem divljenju.Bile su tu dvije glave divokoza, najveće koje smo
vidjeli na svim našim putovanjima, tako teške da su trebala dva roba kako bi
podigli jednu.Iznenada je počela kiša.U našoj dolini Nila, u Egiptu, kiši u
najboljem slučaju jednom u dvadeset godina.Nitko od nas nije nikad ni
zamišljao nešto što bi ni izdaleka sličilo kiši koja se sručila na nas. Isprva su
crni i gusti oblaci pokrili uski pojas vidljivog neba između litica koje su nas
zatvarale s bokova,i prešli smo od sunčanog podneva do sutona. Hladan vjetar
pomeo je dolinu i sledio naša tijela i naše duše. Zaprepastismo se. Zatim munja
izleti iz mračne utrobe oblaka i raznese kamenje oko nas,ispunivši zrak i
mirisom sumpora i iskrenjem kremena.Gromovi su tutnjali, pojačani jekom
dok su se odbijali od litice do litice,a tlo se treslo i podrhtavalo pod našim
nogama.Naposljetku stiže kiša, ali ne u kapima.Kao da smo pod jednom od
katarakti na Nilu kad rijeka nabuja. Nije bilo više ni zraka za disanje, voda nam
je punila usta i nosnice i izgledalo je kao da se utapamo. Uspijevali smo tek
razabirati nejasan obris čovjeka koji je bio udaljen od nas manje od lakta. Bila
je tako silovita da smo završili na tlu i sklonili se pod najbliže stijene, ali
nastavila je nasrtati na naša osjetila i šibati nepokrivenu kožu kao roj bijesnih
stršljena.Bilo je hladno.Nisam nikad oćutio toliku zimu, a mi smo bili pokriveni
samo tankim lanenim šalovima. Hladnoća nam je oduzimala snagu. Protrnuli
smo sve dok nismo počeli cvokotati zubima, a nismo to mogli izbjeći niti
stišćući vilice svim svojim snagama.Potom, jači od zvuka kiše, začuh još
jedan,bio je to zvuk kiše koja se pretvorila u proždrljivo čudovište.

U usku dolinu prodro je bedem sive vode koja se pružala od jedne

okomite litice do druge i sve nosila sa sobom.Bujica nahrupi na mene i odnese
me, bacajući me o stijene dok mi je ledena voda punila grlo.Tama me nadvlada
i ja pomislih da umirem.Nejasno se sjećam da me netko zgrabio i povukao na
mračnu obalu. Glas moga kraljevića vrati me k svijesti. Prije no što sam otvorio
oči, osjetio sam dim drva i toplinu plamena.

"Taita, probudi se. Govori." Glas je bio ustajan. Otvorih oči. Memnonovo
lice lebdjelo je nada mnom. Smijao se. Zatim se okrenuo i pozvao.

"Pri svijesti je, plemeniti Tanuse."

Uočih da smo u nekoj pećini i da je vani pala noć. Tanus je pustio vatru i
kleknuo pored kraljevića.

"Kako je, stari moj? Nisi valjda nešto slomio?" Pridigoh se i sjedoh
pipajući se posvuda prije odgovora.

"Glava mi je u komadima i svi me udovi bole, a osim toga hlado mi je i

gladan sam."

"Onda ćeš preživjeti", nasmija se Tanus. "Iako sam do malo prije

sumnjao da će to nekome od nas uspjeti. Moramo se izvući iz ovih prokletih
planina prije no što se dogodi nešto gore. Bila je ludost usuditi se doći na
mjesto gdje rijeke silaze s neba."

"A ostali?", upitah. Tanus odmahnu glavom.

"Svi su se utopili. Ti si jedini kojeg smo uspjeli spasiti."

"A konji?"

"Izgubljeni", progunđa Tanus. "Svi izgubljeni."

"Imamo li živeži?"

"Ne", odgovori Tanus. "Izgubio sam i svoj luk. Imam samo mač kojim
sam opasan i odjeću u koju sam odjeven."

Kad se razdanilo, napustili smo svoje sklonište i počeli se spuštati u

dolinu. U podnožju klanca našli smo trupla nekolicine ljudi i konja, nasukana
na stijene nakon što je povodanj prošao. Potražili smo po kamenju i šljunku i
uspjeli smo spasiti dio živeži i opreme. Na moju veliku radost moja škrinjica s
ljekarijama bila je neoštećena, premda puna vode. Stavio sam sadržaj na jednu
stijenu da se osuši i od opreme jednog mrtvog konja improvizirao sam
naramenice kako bih je mogao staviti na leđa.Memnon je u međuvremenu s
mrtvoga konja odrezao nekoliko kriški mesa i stavio ih na vatru da se ispeku.
Najeli smo se dosita, spremili ostatak i krenuli pješice kako bismo se vratili u
Qebui.

Put se polako pretvorio u moru kako smo se uspinjali strmim

stjenovitim padinama i spuštali se u ždrijela.Činilo se da to užasno područje
nije imalo kraja i naše izmučene noge prosvjedovale su svakim korakom. Noću
smo drhtali oko zadimljene vatrice upaljene granjem koje je voda izbacila na
obalu. Već drugi dan shvatili smo da smo se izgubili. Lutali smo bez cilja. Bio
sam siguran da smo osuđeni na smrt u tim planinana,ali, zatim smo začuli
zvuk rijeke i kad smo stigli na jedan prijevoj između dva vrha ugledali smo
novorođeni Nil kako vijuga u dubini klanca podno nas.I to nije bilo sve. Na
obalama smo ugledali mnoštvo šarenih šatora između kojih su hodale ljudske
spodobe.

"Civilizirani ljudi", rekoh. "Šatori mora da su od tkanine."

"A ono su konji", potvrdi Memnon pokazujući životinje privezane

nedaleko tabora.

"Tamo!", uzviknu Tanus. "Ono je odbljesak sunca na sječivu mača ili

vršku koplja. Obrađuju metal."

"Moramo otkriti tko su." Bio sam radoznao da doznam koje pleme može
živjeti u tako negostoljubivom kraju.

"Prerezat će nam vrat", progunđa Tanus. "Što te navodi na pomisao da

ovi gorštaci nisu divlji poput zemlje u kojoj žive."

"Konji su prekrasni", promrmlja Memnon."Naši nisu tako visoki i snažni.

Moramo se spustiti i proučiti ih."Kraljević je bio pravi ljubitelj konja.

"Plemeniti Tanus ima pravo." Primjedba je prizvala pozornost moje

smotrene ćudi i bio sam sklon savjetovati opreznost.

"Mogli bi biti opasni divljaci unatoč tome što izgledaju kao civilizirani
ljudi."

Sjeli smo na stijenu i još malo raspravljali, ali naposljetku je radoznalost

prevladala i sišli smo u jedan propad kako bismo krišom promatrali neznance.
Kad smo se približili,vidjeli smo da su visoki i dobro građeni,vjerojatno
snažniji od nas Egipćana.Kosa im je bila gusta, tamna i kovrčava.Nosili su duge
vunene halje živih boja, dok smo mi bili golih grudi, a naše suknjice su bile
gotovo uvijek bijele.Nosili su čizme od mekane kože,dok smo mi koristili
sandale, i imali su glavu umotanu u šareno sukno. Žene koje smo vidjeli u
poslu medu šatorima nisu nosile veo i izgledale su veselo, pjevale su i dozivale
se na jeziku koji nikad nisam čuo, ali glasovi su im bili melodiozni. Donosile su
vodu, kuhale ili mljele žito. Neki muškarci posvetili su se igri koja je bila jako
slična baou, kladili su se i raspravljali o potezima. U jednom trenutku dvojica
skočiše na noge, isukaše krive bodeže i sukobiše se režući kao pobješnjele
mačke.Treći je čovjek ustao i rastezao se lijeno poput leoparda. Prišao im je,
mačem blokirao bodeže i dva su se protivnika odmah smirila i udaljila. Miritelj
je očito bio glavar, krepak čovjek visok kao divokoza. Imao je i druga kozja
obilježja.Brada duga kao u divojarca, grube crte lica s velikim orlovskim
nosom i široka usta davali su mu okrutni izgled. Pomislih da vjerojatno smrdi
poput starih mužjaka koje je Tanus ubio.Iznenada osjetih kako mi Tanus
čvrsto stišće ruku i šapće na uho.

"Pogledaj!" Glavar je bio odjeven bogatije od drugih.Halja je bila na

plave i crvene pruge i nosio je naušnice s kamenjem koje je sjalo poput puna
mjeseca. Ali nisam shvaćao što je zadivilo Tanusa.
"Mač", prosikta on. "Pogledaj mač."

Prvi ga put pogledah.Bio je duži od naših i držak je bio od zlatne,fino

obrađene filigrane kakvu nikad nisam vidio. Štitnik je bio posut dragim
kamenjem. Bio je remek-djelo koje je očito iziskivalo više godina rada
vrhunskog majstora. Ali nije to privuklo Tanusa, već sječivo. Bilo je dugo kao

glavarova ruka, od metala koji nije bio ni žućkasta bronca ni crveni bakar. Bilo
je čudne srebrenastoplave boje,poput krljušti šarana netom ulovljenog u Nilu,
i sa zlatnim intarzijama koje kao da su isticale njegovu jedinstvenost.

"Što je to?", promrmlja Tanus. "Koji je to metal?"

"Ne znam."

Glavar je opet sjeo pred svojim šatorom,oslonio je mač na koljena i

jednim komadom vulkanske stijene u obliku penisa počeo milovati oštricu
sječiva. Metal je ispuštao treperav zvuk na svaki dodir kamena,bronca nije
tako zvučala. Bio je nalik glasanju lava koji se odmara i prede.

"Želim ga", promrmlja Tanus. "Neću si dati mira dok ne budem imao taj
mač."

Uputih mu zaprepašteni pogled jer nisam nikad čuo da govori tim

tonom. Primijetih da misli ozbiljno, bio je ponesen iznenadnom ljubavi.

"Ne možemo ostati dalje ovdje", rekoh mu tihim glasom. "Otkrit će nas."

Povukoh ga za ruku, ali odupro se. Pogled mu je bio uprt u oružje.

"Idemo pogledati njihove konje", ustrajao sam.

Naposljetku je dopustio da ga odvučem. Slobodnom rukom uhvatio sam

za ruku Memnona.Zaobišli smo tabor na sigurnoj udaljenosti i krišom se
približili konjima. Kad sam ih vidio izbliza, bio sam ponesen jednakom strašću
koja je obuzela Tanusa za plavi mač. Bili su drukčiji od konja Hiksa, viši i
elegantniji. Glave su bile plemenitije,nozdrve šire.Znao sam da su te nozdrve
znak krepkosti i otpornosti. Oči su bile smještene više naprijed i bile su
ispupčenije od očiju naših životinja,bile su to velike krotke oči pune
inteligencije.

"Prelijepi su", promrmlja Memnon. "Pogledaj kako drže glavu i izvijaju

vrat." Tanus je žudio za mačem, a mi smo jednako silno htjeli konje.

"Bio bi dovoljan pastuh poput onoga za naše kobile", promrmljah

obraćajući se bogovima. "Dao bih svoju nadu u vječni život samo da imam
jednog."

Jedan od konjušara baci pogled u našem smjeru,zatim reče nešto

drugome koji je stajao pored njega i pomakne se.Ovaj put nisam trebao
inzistirati. Sva trojica primirismo se iza stijene koja nas je zakrivala i
udaljismo se. Našli smo sigurno skrovište nizvodno, u jednoj ispremiješanoj
gomili stijena, i počeli smo jednu od onih rasprava u kojima svi govore
istovremeno i nitko ne sluša.

"Otići ću k njemu i ponuditi mu tisuću debena zlata", izjavi Tanus.

"Moram imati onaj mač."
"Prije će te ubiti. Nisi li vidio da ga miluje kao da mu je prvorođeni sin?"

"Oni konji", promrmlja ushićeno Memnon. "Nikad nisam ni sanjao toliku

ljepotu. Horus vjerojatno ima životinje poput onih upregnute u svoja kola."

"Jeste li vidjeli onu dvojicu koji samo što se nisu živi odrali?", upitah.
"Krvožedni su divljaci. Iščupali bi vam crijeva prije no što biste otvorili usta i
izgovorili riječ. A, osim toga, što biste im mogli ponuditi? Doživjet će nas kao
bijedne prosjake."

"Noćas bismo mogli ukrasti tri pastuha i spustiti se u ravnicu", predloži

Memnon. Premda je ideja bila vrlo primamljiva, moj je odgovor bio strog.

"Ti si prijestolonasljednik Egipta,a ne obični lopov." Memnon se

pakosno nasmiješi.

"Za jednog od tih konja bio bih spreman postati sjecikesa poput
najgoreg tebanskog lupeža."

Dok smo raspravljali, iznenada začusmo glasove koji su se približavali

niz rijeku iz smjera tabora.Pogledasmo oko sebe u potrazi za boljim
skrovištem i sakrismo se. Glasovi se približiše.Pojavi se skupina žena koje se
zaustaviše pod nama na obali rijeke. Tri su bile postarije, četvrta je bila
djevojka. Tri žene nosile su tamne halje i kosa im je bila omotana crnim
vrpcama, činilo se da su sluškinje ili dadilje. Nisam pomislio da su tamničarke,
jer su se odnosile prema djevojci s velikom uslužnošću.Djevojka je bila visoka,
vitka i u hodu je bila nalik grančici papirusa na povjetarcu Nila. Imala je na
sebi kratku finu vunenu halju na žute i plave pruge koja je otkrivala
koljena.Premda je nosila čizme od mekane kože, vidio sam da su noge vitke i
glatke. Žene su se zaustavile baš ispod našeg skrovišta i jedna starica poče
svlačiti djevojku.Druge dvije napunile su vodom iz rijeke amfore koje su
donijele na glavama. Rijeka je još bila nabujala od povodnja i nitko nije mogao
ući u tu hladnu vodu a da se ne izloži opasnosti. Bilo je očito da kane oprati
djevojku služeći se amforama. Jedna žena skine joj halju i djevojka ostade
gola.Začuh Memnona kako prigušuje usklik. Pogledah ga i vidjeh da više ne
misli na krađu konja.

Dok su dvije žene izlijevale na djevojku vodu iz amfora, treća ju je trljala

presavijenom tkaninom.Djevojka je držala ruke nad glavom i polako se
okretala kako bi je mogle bolje smočiti. Smijala se i cičala od hladnoće i vidio
sam da se koža oko bradavica naježila. Bradavice su bile boje rubina ili
granata i bile su nalik draguljima umetnutima u zaobljene grudi. Kosa je bila
tamna,kovrčava,koža je bila boje izglačane ulaštene akacije, crvenkastosmeđa,
i blještala je na planinskom suncu. Crte lica bile su nježne, nos tanak i zaobljen,

usne mekane i pune, ali ne debele kao u crnaca. Velike tamne i kose oči isticale
su se nad visokim jagodicama.Trepavice su bile tako guste da su se
ispreplitale. Bila je prekrasna.Upoznao sam samo jednu ženu ljepšu od nje.
Iznenada reče nešto pratiljama koje su se odmah odmakle, o ona se zatim
popela prema nama. Ali prije no što je došla do našeg skrovišta, zaklonila se
iza jedne stijene koja ju je skrivala od njezinih družica, ali ne i našim
pogledima. Pogledala je u žurbi oko sebe, ali nas nije vidjela.Hladna voda

vjerojatno je proizvela svoj učinak jer se čučnula i ispustila obilati brizak.

Memnon tiho zajeca.

Bio je to nagonska, nehotična reakcija, izraz tako silne želje da se

preobrazila u muku. Djevojka skoči na noge i pogleda ga. Memnon je bio
nedaleko mene i Tanusa.Dok smo nas dvojica bili skriveni,on je bio dostupan
pogledu. Pogledaše se.Djevojka je drhtala.Njezine tamne oči izgledale su
goleme. Očekivao sam da pobjegne ili počne vikati, no ona je urotničkim
izrazom lica pogledala iza sebe, kao da se htjela uvjeriti da žene nisu pošle za
njom. Zatim se opet okrenula prema Memnonu te blagim i tihim glasom nešto
upita, pruživši mu ruke u molećivoj kretnji.

"Ne razumijem", promrmlja Memnon i raširi ruke.

Djevojka priđe i nestrpljivo ponovi molbu.Kad je Memnon odmahnuo

glavom, zgrabila mu je ruku i stisnula, a zatim uznemireno podigla glas i nešto
ga upitala.

"Masara!" Jedna od pratilja čula ju je. "Masara!"

To je očito bilo djevojčino ime, jer je ona kretnjom upozorila Memnona

da šuti i okrenula sa da se vrati nazad. No, tri žene počele su se uspinjati kako
bi je pronašle. Bile su uznemirene i uzbunjene. Obišle su zajedno stijenu i stale
vidjevši Memnona. Načas se nitko ne pomakne. Zatim tri žene jednoglasno
dreknuše. Gola djevojka samo što nije potrčala da stane uz Memnona. Ali kad
je krenula, dvije je žene zgrabiše. Sad su se drale sve četiri, dok se djevojka
ritala ne bi li se oslobodila.

"Vrijeme je povratka." Tanus me povuče za ruku i ja skokom krenuh za

njim.

Iz smjera tabora dopriješe uzvici mnogih uzbunjenih muškaraca i dreka

žena. Kad sam zastao da bih pogledao iza nas, vidio sam da stižu u mnoštvu. I
vidio sam da Memnon nije pošao za nama, pritekao je u pomoć djevojci. Žene
su bile kršne i držale su Masaru vrišteći još glasnije. Premda se djevojka
očajnički pokušavala izvući, Memnon ju nije uspio osloboditi.

"Tanuse!", viknuh. "Memnon je u nevolji!" Nepromišljeno se vratismo

natrag, zgrabismo ga i odvukosmo sa sobom. Pratio nas je opirući se.

"Vratit ću se po tebe!", viknu Masari, okrenuvši se da je pogleda. "Drž'

se! Vratit ću se po tebe!"

Kad mi danas netko kaže da ljubav na prvi pogled ne postoji, ja se u sebi

nasmijem i pomislim na dan kad je Memnon prvi put vidio Masaru. Izgubili
smo dosta vremena odvlačeći Memnona,a progonitelji su hitro krenuli za
nama kad smo jednom od onih staza divokoza potrčali prema hrptu uzvisine.
Jedna strijela preleti Memnonovo rame i udari o stijenu. Potrčasmo još hitrije.
Trčali smo jedan za drugim po dugoj uskoj stazi. Memnon je bio na čelu, a
Tanus ga je slijedio.Ja sam bio posljednji i budući da sam bio natovaren
škrinjicom s ljekarijama koju sam nosio na leđima, zaostajao sam. Još jedna

strijela preleti iznad naših glava, treća pogodi škrinjicu takvom snagom da
sam posrnuo, ali je ipak zadržala udarac koji bi me inače probio.

"Hajde, Taita!", viknu mi Tanus. "Baci je ili će te uhvatiti!"

Tanus i Memnon bili su pedeset koraka preda mnom i razmak se

povećavao, ali ja nisam mogao napustiti svoje dragocjene lijekove. U tom
trenutku doleti još jedna strijela i ovaj put nisam imao sreće.Pogodila me u
meso bedra. Zakortrljah se stazom i silovito padoh. Sjeo sam i s užasom
pogledao pritku strijele koja je virila iz noge, a onda sam se okrenuo prema
progoniteljima. Predvodio ih je bradati plemenski poglavica u prugastoj halji i
bio je sto koraka ispred drugih.Uspinjao se dugim koracima i proždirao
razmak brzinom divokoza, kojima je u mnogočemu bio nalik.

"Taita!", zovnu me Tanus. "Sve u redu?"

Stao je na rubu uspona i okrenuo se zabrinuto gledajući. Memnon je već

bio nestao za brijegom.

"Pogođen sam strijelom", viknuh. "Odlazi. Ne mogu vas pratiti."

Vratio se natrag i bez najmanjeg oklijevanja potrčao prema meni.

Poglavica ga je vidio i riknuo u znak izazova. Isukao je svjetlucavi plavi mač,
razmahao se njime i nastavio se penjati prema meni. Tanus stiže do mene i
pokuša me podignuti na noge.

"Uzalud. Teško sam ranjen. Spašavaj se!", rekoh mu.

Ali čovjek je već nasrnuo na nas. Tanus mi pusti ruku i isuka mač.
Dvojica se bijesno sudariše.Nisam sumnjao u ishod dvoboja, jer je Tanus bio
najjači i najvještiji mačevalac medu Egipćanima. I nakon ubojstva poglavice
bili bismo gotovi, jer nismo mogli očekivati milost od njegovih podanika.
Čovjek pokuša pogoditi Tanusa u glavu, vrlo nepromišljen potez s protivnikom
te snage. Znao sam da će Tanus reagirati odbranom u visini glave i prirodno
odgovarajući svom snagom svojih pleća, gurnuti vrh sječiva između brade i
grla poglavice. Bio je to jedan od najdražih Tanusovih udaraca. Dva sječiva
sudariše se, ali ne začu se zveket koji sam očekivao.Plavo sječivo prereže
brončano kao da se radi o zelenoj vrbinoj grani.Od onoga što je nekada bilo
smrtonosno oružje Tanusu ostade u ruci držak i batrljak sječiva dug koliko i
prst. Zapanjen lakoćom kojom ga je poglavica razoružao,Tanus se zakasnio
obraniti od drugog udarca koji je munjevito uslijedio. U zadnji čas skoči
unazad, ali plavi vršak otvori mu dugu plitku ranu na mišićima grudi i krv
poteče briscima.

"Bježi, Tanuse!", viknuh. "Ili će ubiti obojicu!"

Čovjek je opet nasrnuo, ali ja sam ležao na tlu poprijeko uske staze i bio
je prisiljen preskočiti me da bi došao do Tanusa. Zgrabih mu koljena objema
rukama i sruših ga na sebe dok je režao i bijesno se otimao. Pokuša mi zariti u
trbuh vršak plavog mača dok sam ležao na tlu pod njim i ja se tako silovito
izmakoh da se obojica otkotrljasmo sa staze i počesmo kliziti niz duge i strme

šljunčane padine.Dok smo se sve brže kotrljali, posljednji sam put vidio
Tanusa kako viri preko hrpta uzvisine. Očajnički mu viknuh.

"Bježi! Misli na Memnona!"

Šljunak je bio nepouzdan poput močvarnog živog pijeska i nije pružao ni

najmanje uporište. Ja i poglavica odvojeno smo se skotrljali do ruba bujice. Ja
sam bio izudaran i poluošamućen. Ostao sam na tlu stenjući, dok nisam osjetio
ruke koje su me podizale te psovke i udarce koji su me zapljusnuli po glavi.
Poglavica je spriječio svoje da me ubiju i bace u rijeku.Poput mene, bio je
prekriven prašinom i njegova je halja bila prljava i poderana zbog pada, ali i
dalje je u desnici stiskao plavi mač dok je grdio svoje. Počeli su me vući prema
taboru. Pogledao sam očajnički uokolo i ugledao škrinjicu s ljekarijama usred
kamenja. Kožni remeni bili su popucali i pala mi je s ramena.

"Donesite mi je",zapovijedih svojim stražarima svom žustrinom i

dostojanstvom za koje sam bio sposoban i pokazah škrinju.

Nasmijaše se mojoj drskosti, ali poglavica posla jednog od svojih da je

pokupi. Dva su me čovjeka morala pridržavati jer je strijela počela izazivati
prodorne bolove u bedru. Svaki korak na povratku u tabor bio je muka i kad
smo stigli, bacili su me grubo na tlo nasred tabora. Srdito su dugo raspravljali.
Bilo je jasno da ne mogu utvrditi odakle sam došao i što sam kanio i da
pokušavaju odlučiti što će sa mnom. Svako malo jedan od njih bi se približio,
udario me nogom u rebra i viknuo neko pitanje. Ja sam se trudio ostati
nepomičan kako ne bih izazvao novo nasilje. Neko vrijeme pažnju im je
skrenula skupina koja je progonila Tanusa i Memnona i koja se vratila praznih
ruku,novi povici, nove grčevite kretnje i razmjena optužbi i uvreda, dok sam
se ja tješio mišlju da su im moja dva prijatelja uspjela umaknuti. Nedugo zatim
sjetili su me se i vratili se iživljavanju šakama i nogama. Naposljetku ih je
poglavica natjerao da prestanu i zapovijedio im da me više ne diraju. Od tog
trenutka gotovo svi su izgubili zanimanje za me i razišli su se. Ja sam ostao
ležati na tlu, pokriven modricama i zemljom, sa strijelom još zarivenom u
meso.

Poglavica je opet sjeo ispred najvećeg šatora, koji je očito bio njegov, i
dok je oštrio mač, i dalje me gledao s nedokučivim izrazom lica.Svako malo
razmijenio bi potiho nekoliko riječi s nekim od svojih ljudi, ali činilo se da je
za
me neposredna pogibelj prošla.Brižljivo sam procijenio situaciju i tada se
obratio izravno njemu. Pokazah na škrinjicu s ljekarijama koja je bila bačena
pored jednog šatora i progovorih blagim i prijemljivim glasom.

"Trebam škrinjicu. Moram se pobrinuti za ranu."

Iako nije razumio riječi, poglavica je shvatio moje kretnje. Zapovijedi

jednom od svojih da mu donesu škrinjicu,dade je odložiti pored sebe i podiže
poklopac.Pažljivo ju je izvrnuo i pregledao sadržaj. Pokazivao mi je sve što je
osobito privlačilo njegovu pažnju i upućivao mi pitanja na koja sam pokušavao
odgovoriti znakovima.Izgleda da se uvjerio da osim skalpela škrinjica ne
skriva opasno oruđe.

Ne znam je li shvaćao da se radi o liječničkim instrumentima. Ali

znakovima sam mu pokazao što moram učiniti, pokazah svoju nogu
pokretima odglumih vađenje strijele.Priđe mi s mačem u rukama i nekako mi
objasni da će mi odrezati glavu na prvi znak prijevare,ipak mi je dopustio da
upotrijebim instrumente.

Strijela se zarila u teško dostupno mjesto i bol koju sam bio prisiljen
nanijeti sam sebi dok sam koristio žlice koje sam izumio da bih dohvatio
duboko zarivene kuke u više me navrata dovela na rub nesvjestice. Obliven
znojem i teško dišući, naposljetku sam bio spreman za vađenje vrška strijele.
Oko mene je bila polovica muškaraca iz tabora,koji su se opet sjatili kako bi s
blagoglagoljivim zanimanjem prisustvovali zahvatu.Uhvatih snažno drške
žlica, stisnuh zubima drveni klin i tada izvukoh vršak strijele iz rane.

Nazočni prasnuše u začuđene povike.Očito nitko od njih nije nikad vidio

vađenje vrška strijele s takvom lakoćom i s tako malim posljedicama za
ranjenika.A ostali su još zatečeniji kad su vidjeli kako sam se spretno previo
lanenim zavojem.U svim nacijama i u svim kulturama, čak i najprimitivnijim,
iscjelitelj i liječnk uživaju poštovanje i čast.Ja sam pokazao svoje preporuke na
najuvjerljiviji način,pa se i moj položaj u taboru tog plemena korijenite
promijenio.

Po nalogu poglavice odnesen sam u jedan šator i položen na jednu

slamaricu. Moja škrinjica odložena je pored mene i jedna žena ponudila mi je
kruh, piletinu i usireno mlijeko. Sutradan ujutro, kad su skinuli šatore,
smjestili su me na neku vrstu nosila s konjskom zapregom i tako su me vukli
niz strme i neravne staze. Po kutu sunca primijetio sam s velikim strahom da
se vraćamo u planine i plašio sam se da sam zauvijek izgubljen za svoje.
Činjenica da sam liječnik vjerojatno mi je spasila život,ali mi je istodobno
pridala takvu vrijednost da me nikad ne bi bili oslobodili.Znao sam da sam
postao rob ne samo imenom.

Unatoč poskakivanju nosila noga je počela savršeno zacjeljivati. To je još

više dojmilo moje nove gospodare,koji su mi počeli dovoditi svoje bolesne ili
ranjene sunarodnjake. Izliječio sam jednu gnojnu ranu zarezavši jagodicu pod
noktom palca. Zašio sam čovjeka koji je previše dobio kockajući se sa
svadljivim prijateljima.Ti ljudi, tek poslije doznao sam da su Etiopljani
naginjali su tome da raspre rješavaju noževima.Kad je jedan konj zbacio
konjanika u malu provaliju, izliječio sam mu slomljenu ruku, koja je savršeno
zarasla, i to je pridonijelo porastu mog ugleda.

Etiopski poglavica gledao me s novim poštovanjem. Zdjelu s jelom nudili

su mi čim bi on odabrao, prije no što su drugi mogli početi jesti.Kad je noga
dovoljno ozdravila da opet mogu hodati, mogao sam se slobodno kretati po
taboru. Ali, nisu me gubili iz vidokruga. Naoružani čovjek pratio me i nadzirao
čak i kad sam bio predan najintimnijim i najskrivenijim poslima usred stijenja.
Nisu mi dopuštali da se približim Masari i vidio bih je izdaleka samo na
početku marša i onda opet navečer kad bismo se utaborili.Tijekom dugih
dionica kroz planine bili smo odvojeni, ja na čelu karavane, a ona u pozadini.

Bila je uvijek u pratnji tamničarki i obično okružena naoružanim stražarima.

Svaki put kad bismo se vidjeli, Masara mi je upućivala molećive i očajničke
poglede kao da joj nekako mogu pomoći. Bilo je očito da se radi o važnoj
zarobljenici. Bila je tako mlada i divna da sam tijekom dana često mislio na nju
i pokušavao si objasniti razloge tome zatočeništvu.Zaključio sam da je
vjerojatno neposlušna mladenka dovedena budućem mužu ili neki ulog u
kakvoj političkoj spletki. Budući da nisam znao njihov jezik, nisam se mogao
nadati da ću razumjeti što se događa ili da ću otkriti nešto o Etiopljanima.

Odlučih naučiti jezik. Imam sluh glazbenika i iskoristio sam to. Slušao
sam pažljivo sve što se oko mene govorilo i prepoznao sam kadencu i ritam
njihova govora. Ubrzo sam uspio zaključiti da se poglavica zove Arkoun. Jedno
jutro, prije polaska, Arkoun izda svojoj bandi zapovjedi za marš toga dana.
Pričekah da dovrši svoj živi govor i ponovih ga istim tonom i kadencom.
Slušali su me šutke, smeteno, a onda počeli žamoriti.Grohotom su se smijali do
suza i tapšali po ramenima jer su bili vrlo jednostavna duha, lišenog finoće.
Nisam znao što sam rekao, ali je bilo očito da sam točno ponovio.

Etiopljani su izvikivali dijelove moga govora i odmahivali glavom

oponašajući nadmeno Arkounovo ponašanje.Trebalo je dosta vremena da se
opet uspostavi red,ali na koncu mi Arkoun priđe i uputi mi pitanje
optužujućim glasom.Nisam ništa razumio, ali i ja ponovih isto pitanje, od riječi
do riječi. Ovaj put prasne paklena larma. Šala je bila prezabavna. Ljudi su se
oslanjali jedan na drugog pridržavajući se, drali se i brisali si oči. Jedan je čak

pao u vatru i oprljio bradu. Iako su se smijali na njegov račun, Arkoun se

nasmija poput ostalih i pljesne me dlanom po ramenu.

Od tog dana ljudi i žene iz tabora postali su moji učitelji. Bilo je dovoljno
da pokažem neki predmet i oni bi viknuli njegovo ime na giškom. Kad sam
počeo slagati prve rečenice,brižljivo su me ispravljali i pokazivali da su
ponosni mojim napretkom. Trebalo mi je nešto vremena da naučim
gramatiku. Glagoli su se konjugirali drukčije od egipatskih, a rodovi i brojevi
imenica bili su iznimno čudni. Ali, u deset dana naučio sam razumljivo govoriti
giški i usvojio lijepu zbirku psovki i kletvi.

Dok sam učio jezik i liječio njihove tegobe, proučavao sam njihove
navike. Otkrio sam da su zagriženi kockari i da imaju igru koja im je bila strast.
Zvali su je dom, ali radilo se o jednostavnom obliku baoa. Broj rupica na ploči i
količina figura bili su različiti, ali načela i svrha bili su slični. Šampion doma
u
bandi bio je Arkoun, ali kad sam proučio njegov način igre, uvidio sam da
nema pojma o klasičnom pravilu sedam figura. I nije razumio funkciju četiri
bika. Bez produbljenog znanja, nijedan igrač baoa nije mogao računati niti na
bijedni rang trećekategornika.Razmotrio sam rizik kojem bih se bio izložio
ponizivši taštog tiranina poput Arkouna, ali naposljetku sam odlučio da je to
bio jedini način da steknem utjecaj nad njim. Prvi put kad je sjeo ispred šatora
i pripremio ploču podsmjehujući se i sukajući brkove u očekivanju izazivača,
pridoh i sjedoh prekriženih nogu pred njega.

"Nemam srebra za ulog", rekoh na mom još rudimentarnom giškom.

"Igram iz ljubavi prema igri."

Arkoun kimne glavom.Bio je strastveni igrač i razumio me.Vijest da sam

izazvao poglavicu proširila se taborom i svi u smijehu dotrčaše kako bi gledali.
Kad sam pustio da Arkoun stavi tri figure u istočni zamak, gledatelji izmijeniše
udarce laktovima smijuljeći se,razočarani što će partija brzo završiti. Bila je
dovoljna još jedna figura na istoku i pobjeda bi bila njegova.Nisu shvaćali
važnost četiri bika koje sam ja poredao na jugu.Kad sam ih pokrenuo,
nezadrživo su napredovali po ploči, podijelili su njegove figure lišene podrške
i izolirali istočni kaštel. Arkoun to nije mogao spriječiti. Četiri poteza i
pobjeda
je bila moja. Nisam niti morao pokazati pravilo sedam figura.

Na nekoliko trenutaka svi su ostali nepomični, u tišini. Vjerujem da

nakratko Arkoun nije shvatio obim svoga poraza.Zatim, kad je shvatio, ustade i
isuka strašan plavi mač.Preplaših se da sam pogriješio u računici i pomislih da
se sprema odsjeći mi glavu ili barem ruku. Arkoun podiže uvis mač i sruči ga
uz bijesan krik. Tucetom udaraca smrska ploču i razbaca figure svuda uokolo.
Zatim se udalji među stijene, čupajući si bradu i izvikujući smrtne prijetnje u
smjeru vrhova i dolina, u nizu sve slabijih jeka.Prošla su tri dana prije no što je

Arkoun opet postavio ploču i pokazao mi da sjednem nasuprot njega. Jadnik

nije ni sanjao što ga čeka.

Svakim danom moje se znanje giškog poboljšavalo pa sam naposljetku

uspio prikupiti neke obavijesti o ljudima čiji sam bio zatočenik i o razlogu tog
dugog putovanja kroz klance i kanjone. Bio sam podcijenio Arkouna. Nije bio
plemenski poglavica, već kralj. Njegovo puno ime bilo je Arkoun Gannouchi
Marvam, Negusa Naghast, kralj kraljeva i vladar etiopske države Aksum. Tek
sam kasnije otkrio da se u tim krajevima svaki planinski razbojnik sa sto konja
i pedeset žena proglašava kraljem i da u svakom trenutku ima i dvadeset
kraljeva svih kraljeva u međusobnom sukobu oko zemlje i plijena.

Arkounov susjed bio je neki kralj svećenik Beni Jon, koji se sam
proglasio kraljem svih kraljeva i vladarom etiopske države Aksuma. Činilo se
da između dvojice teče zla krv, dapače, već su se sudarili u više nipošto
presudnih bitaka. Masara je bila kćer ljubimica kralja svećenika Beni Jona.
Oteo ju je neki drugi razbojnički vođa koji se još nije bio sam okrunio i nije
preuzeo obavezni naziv kralja svih kraljeva. Jednim posve običnim trgovačkim
sporazumom Masaru je prodao Arkounu za tovar srebrenih poluga koji je
mogao ponijeti konj. Arkoun se kanio poslužiti njome kako bi izvukao
otkupninu od oca, kako se činilo, hvatanje taoca i potonje traženje otkupnine
bili su dio etiopske politike. Budući da se nije uzdao ostaviti u rukama svojih
ljudi tako dragocjenu robu, Arkoun je otišao osobno preuzeti kraljevnu
Masaru i sad ju je karavana vodila u njegovu utvrdu. Ove i druge obavijesti
dobio sam od lajavih robinja koje su mi donosile objed, ili tijekom slučajnih
razgovora pred pločom za dom.

Kad smo stigli u Amba Kamaru, gorsku utvrdu kralja Arkouna

Gannouchi Marvama, bio sam već postao stručnjak za kompliciranu, nestalnu

politiku raznih aksumskih etiopskih država i brojnih pretendenata na

prijestolje. Uočio sam rastuće uzbuđenje koje je obuzelo karavanu dok smo se
približavali kraju puta i uspinjali se uskom stazom, ne mnogo drukčijom od
staza divokoza, koja je vodila do vrha jedne druge ambe.Ambe su bili masivi
koje su oblikovali planinski lanci središnje Etiopije. Bile su ravnih vrhova i
strmih padina koje su se spuštale u dolinu.S vrha bezdana jasno sam shvatio
zašto je područje podijeljeno na tolika kraljevstava i kneževine.Svaka amba
bila je prirodna neosvojiva utvrda.Tko je bio gore, bio je nepobjediv i mogao
se proglasiti kraljem bez straha da bude osporen. Arkoun koji je jahao pored
mene pokazao mi je južne planine.

"To je skrovište konjokradice, kralja svećenika Beni Jona. On ti je

nepouzdani izdajica."

Pročisti grlo i pljune u bezdan u smjeru suparnika. Sada sam već

poznavao Arkouna i znao sam da je i on nepouzdan i okrutan čovjek,ako je u
kralju svećeniku Beni Joniju vidio učitelja na tom polju,Masarin otac morao je
biti doista grozna osoba.

Prešli smo zaravan Amba Kamare, prošavši kroz nekoliko sela s

kamenim kućicama i poljima sirka i dure. Seljaci su bili visoki, guste kose,
naoružani mačevima i okruglim štitovima od bakra. Izgledali su divlje i
ratoborno kao ljudi u našoj karavani. Na dnu ambe staza nas je povela k
najneobičnijoj prirodnoj utvrdi koju sam ikada vidio. Utvrda je nadvisivala
izlokanu zaravan, bilo je to kameno gnijezdo na okomitoj stijeni, odvojeno od
ostatka zaravni strašnim bezdanom.Bezdan je bio premošćen uskim
mostom,prirodnim kamenim lukom.Bio je tako uzak da se dva konja nisu
mogla mimoići i kad bi jedan krenuo u prelazak mosta, nije se mogao vratiti
nazad, već je morao produžiti dok ne bi stigao na drugu stranu. Pod tim
mostom bezdan je bio dubok tri stotine lakata i spuštao se do riječnog ždrijela.
Prelazak je uznemiravao konje do te mjere da su konjanici bili prisiljeni sjahati
i vezati im oči vodeći ih za uzde. Stigao sam na sredinu mosta kad sam počeo
drhtati od vrtoglavice i nisam se usudio ni krajičkom oka odmjeriti prazninu.
Morao sam se osloniti na svu svoju samokontrolu kako bih nastavio hodati i
kako se ne bih ispružio koliko sam dug na kamen.
Na vrhu kamenog gnijezda uzdizao se nezgrapan zamak od kamenih
blokova s trščanim krovovima. Prozori su bili pokriveni zastorima od
neštavljene kože, a svakovrsno smeće koje je istjecalo iz utvrde išaralo je
strme litice.Na zidinama i bastionima tijela muškaraca i žena visjela su kao
uresi za neku jezovitu proslavu. Neka su visjela tako dugo da su ih gavrani koji
su grakćući kružili nad bezdanom ili se šćućurili na krovovima ogolili do kosti.
Druge su žrtve još bile žive, s jezom sam promatrao njihove zadnje slabe
pokrete. No, gotovo sve su bile već mrtve i u raznim stadijima raspadanja.
Smrad raspadnutih leševa bio je tako jak da ga ni sveprisutni vjetar nije
uspijevao rastjerati.

Kralj Arkoun govorio je da su gavrani njegovi pilići. Ponekad ih je hranio

na zidinama ili im s mosta bacao hranu u klanac.Krici još jedne nesretne žrtve

koja je padala u bezdan bili su normalni dio našeg života u zamku Adbar
Segeda, Kući Pjeva Vjetra.Smaknuća i svakodnevna kažnjavanja, odsijecanje
ruku i nogu te čupanje jezika užarenim kliještima, bili su glavna razonoda
kralja Arkouna kad nije igrao dom ili nije pripremao pohod protiv nekog
drugog kralja svih kraljeva.Često se osobno hvatao za sjekiru ili bič i njegov
smijeh odjekivao je ništa manje glasno od krika žrtava.

Čim je karavana prešla most i stala u središnjem dvorištu Adbar Segeda,

Masaru su tamničarke odvele u labirint hodnika, dok sam ja prepraćen u moje
nove odaje pored Arkounovih.Bila je to kamena ćelija, mračna i puna propuha.
Ognjište je pokrivalo zidove čađom i isijavalo malo topline. Iako sam nosio
vunene halje uobičajene u tim krajevima,u Adbar Segedu nisam se nikad uspio
ugrijati.Kako sam žalio za suncem Nila i svijetlom oazom mog Egipta!

Dok sam sjedio na bastionima metenim vjetrom, mučila me pomisao na

moju obitelj, na Memnona, Tanusa i moje kraljevne, ali prvenstveno na moju
gospodaricu. Ponekad sam se budio usred noći sa suzama koje su mi ledile lice
i morao sam pokriti glavu pokrivačem od ovčjih koža kako Arkoun ne bi kroz
zid čuo moje jecaje. Često sam ga preklinjao da me oslobodi.

"Ali, zašto me želiš napustiti, Taita?"

"Želim se vratiti svojoj obitelji."

"Sada sam ja tvoja obitelj", odgovori smiješeći se. "Ja sam tvoj otac."

Okladili smo se. Pobijedim li ga zaredom u sto partija doma, obećao je da

će me osloboditi i dati mi pratnju kako bih se duž Nila vratio do velikih
ravnica. Kad sam pobijedio stotu partiju, odmahne glavom i nasmije se mojoj
naivnosti. "Rekao sam sto? Ne vjerujem. Bit će tisuću." Obrati se svojim
najbližima. "Nisam li rekao tisuću?"

"Tisuću", uzviknuše oni u zboru. "Tisuću!"

Svi su to smatrali zabavnom šalom. Kad sam iz prkosa odbio igrati s

Arkounom, objesio me golog naglavačke na zidinama zamka dok mu nisam
doviknuo da pripremi ploču. Kad me Arkoun vidio golog, nasmijao se i
komentirao.

"Znaš igrati dom, ali čini mi se da si ostao bez svojih figura, Egipćanine!"

Bio je to prvi put otkad su me uhvatili da je moje osakaćenje bilo

otkriveno. Muškarci su me na moju veliku sramotu počeli zvati "eunuh". No,
na koncu su posljedice bile blagotvorne. Da sam bio potpun čovjek, ne bi mi
bili dopustili da se približim Masari.

Došli su po mene noću i poveli me u Masarinu ćeliju. Soba je bila

osvijetljena slabim plamenom uljanice i smrdila je po bljuvotini. Djevojka je
bila sklupčana na slamarici, s lokvom koju je povraćala na kamenom podu.
Užasno je patila. Plakala je, stenjala i stiskala si trbuh. Odmah se dadoh na
posao i brižljivo je pregledah. Bojao sam se da će trbuh biti tvrd poput
kamena, simptom nadutosti i pucanja koje po obližnjim organima razlijeva

sadržaj crijeva, bolest kojoj nije bilo lijeka. Da se radilo o tome, niti ja je ne
bih
bio mogao spasiti, unatoč svojoj vještini. S velikim olakšanjem ustanovio sam
da je trbuh topao i mekan. A djevojka nije imala vrućicu. Nastavio sam pregled
i premda je stenjala i drala se čim bih je dodirnuo, nisam uspio pronaći uzrok
tih bolova. Zbunjeno sam počeo razmišljati. Tada uočih da me, iako je njezino
lice bilo izobličeno od bola, gleda iskrenim izrazom lica.

"Gore je no što sam mislio." Obratio sam se dvjema robinjama govoreći

giški. "Da bih je spasio, treba mi moja škrinjica. Odmah mi je donesite."

Žene su otrčale van, a ja se sagnuh i prošaptah.

"Prepredena si i dobro glumiš. Jesi li uporabila pero kako bi nadražila

grlo i povratila?" Nasmiješi mi se i prošapta.

"Nisam znala kako da se sretnem s tobom. Kad su mi žene rekle da si

naučio giški, shvatila sam da ćemo si moći uzajamno pomoći."

"Nadam se."

"Osjećam se tako usamljeno. Popričati s prijateljem prava je radost."

Njezino povjerenje bilo je tako spontano da sam se osjetio ganutim.

"Možda ćemo pronaći način da pobjegnemo iz ovog groznog mjesta."

Začuli smo žene kako se vraćaju. Njihovi glasovi odjekivali su hodnikom.

Masara me uhvati za ruku.

"Prijatelj si mi, zar ne? Doći ćeš opet k meni?"

"Da."

"Brzo, reci mi prije no što odeš. Kako se zove?"

"Tko?"

"Onaj što je prvi dan bio s tobom, pored rijeke. Onaj što sliči mladome
bogu."

"Zove se Memnon."

"Memnon!" Masara je ponovila ime sa strahopoštovanjem. "Prekrasan

je. Paše mu."

Žene uđoše i Masara si stisnu rukama trbuh te zastenja kao da je na

samrti. Dok sam pucketao jezikom i zabrinuto mahao glavom kako bih uvjerio
robinje, spravio sam tonik od bilja koji bi svejedno bio pomogao Masari i
najavih da ću se vratiti sutradan ujutro. Ujutro je Masari bilo bolje i mogao
sam s njom provesti malo vremena. Stalno je bila nazočna jedna žena, kojoj je
uskoro dosadilo i otišla je sjesti u suprotni kut sobe. Masara i ja tiho smo
razmijenili nekoliko rečenica.

"Memnon mi je rekao nešto što nisam razumjela. Što je rekao?"

"Rekao je Vratit ću se po tebe. Drž' se. Vratit ću se po tebe."

"Neće biti da je govorio ozbiljno.Ne poznaje me. Vidio me tek nekoliko

časaka." Masara odmahnu glavom i njezine se oči napune suzama. "Misliš da je
doista to mislio, Taita?"

Glas joj je bio tako molećiv da sam se ganuo. Nisam mogao dopustiti da
još više pati.

"Prijestolonasljednik je Egipta i častan čovjek. Memnon to ne bi bio

rekao da nije tako mislio."

Nismo si mogli reći drugo, ali sljedeći sam dan opet došao. Prvo što me
Masara pitala bilo je."Ponovi mi što mi je Memnon rekao."

I morao sam ponoviti obećanje. Rekao sam Arkounu da se Masarino

zdravlje poboljšava, ali da joj mora dopustiti da svaki dan iziđe u šetnju po
bastionima.

"Inače ne mogu odgovarati za njezino zdravlje."

Arkoun je cijeli dan razmišljao. Kako bilo, Masara je bila dragocjena roba
koju je platio tovar srebra, stoga je naposljetku dao svoju privolu.

Naši svakodnevni sati šetnje postupno su se produžavali kako su se

stražari privikavali da nas vide zajedno. Naposljetku smo Masara i ja velik dio
jutra mogli šetati po zidinama Adbar Segeda razgovarajući bez stanke. Masara
je htjela znati sve o Memnonu i ja sam kopao po sjećanju u potrazi za zgodama
iz njegova života. Neke su joj zgode bile draže od drugih i tjerala me da ih
ponavljam dok ih ne bi naučila napamet, a tada bi me ispravljala ako bih
pogriješio u njihovu iznošenju. Iznad svega je voljela priču o junaštvu kojim je
spasio mene i Tanusa od ranjenog slona, dobivši kao priznanje Zlato Vrline.

"Pričaj mi o kraljici, njegovoj majci", tražila je. I potom.

"Pričaj mi o Egiptu, o vašim bogovima. Pričaj mi kad je Memnon bio

dijete."

Stalno bi se vraćala na njega i ja bih je radosno zadovoljio jer sam

čeznuo za svojom obitelji, a pričajući o njoj osjećao sam joj se bliže. Jedno jutro

došla me potražiti tjeskobnog izraza lica.

"Noćas sam usnula jezovit san. Sanjala sam da se Memnon vratio, ali
nisam razumjela njegove riječi.Moraš me naučiti egipatski, Taita. Počinjemo
odmah!"

Žudila je da nauči, a bila je bistra uma. Nije joj trebalo puno vremena.
Ubrzo smo međusobno razgovarali samo na egipatskom,bilo je to jako korisno
jer nas stražari nisu razumjeli. Kad nismo razgovarali o Memnonu, raspravljali
smo o našim planovima za bijeg. Naravno, često sam na to mislio otkad smo
stigli u Adbar Seged, ali bilo je korisno doznati što ona misli o tom.

"Čak i da pobjegneš iz utvrde, nikad ne bi uspio proći planine bez

pomoći", upozori me Masara. "Staze su kao zamršeno klupko vune. Ne bi se
uspio snaći. Svaki je klan u ratu s drugima. Ne vjeruju strancima. Mislili bi da si

uhoda i prerezali bi ti grlo."

"I što onda moramo učiniti?", upitah.

"Uspiješ li pobjeći, moraš otići mome ocu. Zaštitit će te i pomoći ti da se

vratiš medu svoje ljude. Reći ćeš Memnonu gdje sam i on će me doći spasiti."

Rekla je to s toliko vjere i izvjesnosti da se nisam usudio pogledati joj u

oči. Shvatio sam da je u svome umu sazdala Memnonovu sliku koja se nije
temeljila na stvarnosti. Bila je zaljubljena u boga, ne u mladića neiskusnog
poput nje. A ja sam bio odgovoran zbog svega što sam joj ispričao o kraljeviću.
Sad je nisam mogao povrijediti i razoriti njezinu nadu govoreći joj da je ta
slika neutemeljena.

"Ako stupim pred tvog oca, svećenika Beni Jona, smatrat će me

Arkounovom uhodom i dat će mi odrubiti glavu", prosvjedovah, pokušavajući
se osloboditi misije koju mi je Masara kanila povjeriti.

"Naučit ću te što ćeš mu reći,stvari koje znamo samo on i ja. To će mu

potvrditi da te ja šaljem." Stavila me pred zid, pa sam pokušao drugom
taktikom.

"Kako ću naći put do utvrde tvoga oca? Rekla si mi da su staze zamršeno

klupko."

"Objasnit ću ti. Tako si pametan, sjetit ćeš se svega što ti kažem."

Sad sam joj već bio privržen gotovo kao mojim kraljevnama. Bio bih se
izložio svakoj opasnosti ne bih li je zaštitio. Jako me podsjećala na moju
gospodaricu u toj dobi, pa joj nisam mogao ništa odbiti.

"Dobro. Sve mi reci."

I počeli smo planirati bijeg. Za me je to bila igra na koju sam pristao

prvenstveno kako bih održao živom njezinu nadu. Nisam računao na to da ću
iznaći način kako da izidem iz te utvrde. Raspravili smo mogućnost izrade
užeta kojim bismo se spustili niz liticu u bezdan, iako bih se, svaki put kad bih
s terase Masarine ćelije pogledao most, naježio vidjevši prazninu. Masara je
počela skupljati komade sukna i platna i skrivati ih pod slamaricu s namjerom
da od njih izradi uže. Nisam joj mogao reći da bi uže dovoljno dugo i čvrsto da
izdrži našu težinu i spusti nas u podnožje ispunilo njezinu ćeliju do stropa.
Čamili smo dvije duge godine u Adbar Segedu i nismo uspjeli smisliti plan za
bijeg, no Masara nije nikad klonula duhom. Svaki me dan pitala.

"Što mi je rekao Memnon? Ponovi mi obećanje."

"Rekao je: Vratit ću se po tebe. Drž' se."

"Da. A držim se dobro, zar ne, Taita?"

"Ti si najhrabrija djevojka koju poznajem."

"Reci mi što ćeš prenijeti mome ocu kad ga budeš vidio." Dok sam
ponavljao njezine upute, ona mi je iznosila svoj najnoviji plan za bijeg.

"Ulovit ću vrapce koji dolaze jesti na terasu. Ti ćeš napisati pismo mome
ocu u kojem ćeš navesti gdje sam. Vezat ćemo ga za noge vrabaca i oni će mu
ga odnijeti."

"Vjerojatnije je da će završiti u Arkounovim rukama, koji će nas dati

išibati i neće nam dopustiti da se vidimo."

Naposljetku sam pobjegao jašući izvrsnog konja.

Arkoun se spremao da krene u još jednan pljačkaški pohod protiv kralja

svećenika Beni Jona i zapovijedio mi je da ga pratim kao njegov osobni liječnik
i igrač doma. Dok sam korakom vodio konja s povezom na očima preko mosta,
okrenuo sam se i vidio Masaru koja me gledala s terase.Bila je samotni i
čaroban lik.Pozvala me na egipatskom i jedva sam uspio razabrati njezine
riječi kroz zavijanje vjetra.

"Reci mu da ga čekam. Reci mu da sam bila hrabra." Zatim, tišim glasom,

tako da nisam bio siguran da sam dobro razumio njezine riječi. "Reci mu da ga
volim."

Vjetar je učinio ledenima suze na mojim obrazima i krenuh preko Amba

Kamare. Noć prije bitke Arkoun me zadržao budnog dokasna u svom šatoru.
Dok je izdavao posljednje zapovijedi zapovjednicima, oštrio je plavi mač.
Svako malo brijao si je poneku dlaku sa zapešća svjetlucavom oštricom kako
bi iskušao oštrinu i zadovoljno kimao glavom. Na koncu ga je namazao ovčjim
lojem.Čudni srebrenastoplavi metal morao je biti premazan, inače se na njemu
stvarala neka crvena prašina, kao da krvari.

Plavi mač naposljetku je za mene imao istu draž koju je imao za Tanusa.
Svako malo, kad je bio osobito dobro raspoložen,Arkoun mi je dopuštao da ga
uzmem u ruku.Težina metala bila je velika i sječivo nevjerojatno oštro.
Zamišljao sam kakve bi pokolje mogao počiniti u rukama ratnika poput
Tanusa. Znao sam da će Tanus, ako se ikada opet budemo sreli, htjeti znati
svaku sitnicu o njem,stoga sam ispitivao Arkouna koji se nikad nije umorio
hvalisati njime.Rekao mi je da je mač iskovao u srcu vulkana jedan egipatski
bog. Arkounov pradjed dobio ga je pobijedivši boga u partiji doma koja je
potrajala dvadeset dana i dvadeset noći. Sve mi se to činilo vjerojatnim, osim
pobjede u partiji doma. Ako je Arkounov pradjed igrao kao njegov potomak,
samo iznimno glupi bog mogao je izgubiti od njega.

Arkoun me upitao što mislim o njegovom ratnom planu za sutradan.

Znao je da sam znalac vojnih taktika. Rekoh mu da je njegov plan genijalan.
Etiopljani su o tim taktikama imali isto znanje kao što su znali igrati dom.
Naravno, teren nije omogućavao da se konji iskoriste na najbolji mogući način
i nisu imali kola. Ali, svejedno, borili su se kaotično. Velika Arkounova taktika
za sutradan sastojala se u tome da svoje snage podijeli u četiri kontingenta.

Bili bi se sakrili medu stijenje, iskočili, uhvatili nekoliko taoca, prerezali

nekoliko vratova i zatim pobjegli.

"Jedan si od najvećih vojskovođa u povijesti", rekoh mu. "Volio bih

napisati papirus koji će veličati tvoj genij." Zamisao mu se dopala i obećao mi
je da će nabaviti potreban materijal čim se vratimo u Adbar Seged.

Činilo se da je kralj svećenik Beni Jon zapovjednik otprilike iste razine.

Sreli smo se s njegovim snagama sutradan u jednoj prostranoj dolini strmih
padina. Bojno polje odabrali su zajedničkim dogovorom nekoliko mjeseci
ranije i kralj Beni Jon zauzeo je položaj u višem dijelu doline prije našeg
dolaska. Sad je istupio kako bi Arkounu viknuo nekoliko uvreda i izazvao ga sa
sigurne udaljenosti.

Kralj svećenik Beni Jon bio je mršav poput pruta, duge bijele brade i
sijede kose koja mu je dosizala do struka. Bio je predaleko da bih razaznao
njegove crte lica, ali žene su mi rekle da je u mladosti bio najljepši čovjek
Etiopije i da je imao dvije stotine žena. Neke su se žene zbog njega i ubile.
Činilo mi se očitim da je mnogo više obdaren za harem no za bojišnicu. Kad je
kralj svećenik Beni Jon rekao svoje, Arkoun istupi i odgovori blagoglagoljivim i
poetičnim uvredama koje su odjekivale među liticama u klancu. Urezale su mi
se u pamćenje neke najslikovitije jer su zaslužile da uđu u predaju.

Kad je napokon Arkoun ušutio, pomislio sam da će početi bitka, ali

prevario sam se. Bilo je još mnogo ratnika s obje strane koji su htjeli govoriti.
Prije no što sam pod toplim suncem zaspao oslonjen na stijenu, nasmijah se u
sebi pomislivši kako bi se Tanus i njegovi Plavi zabavili s ovim šampionima
retorike.

Bilo je već popodne kad me probudio zveket oružja. Arkoun je prvi

krenuo u juriš. Jedan od njegovih kontingenta krenuo je u napad na položaje
Beni Jona. Ratnici su udarali mačevima o bakrene štitove. Malo potom vratili
su se na početne položaje ne nanijevši niti pretrpjevši gubitke. Uslijedila je još
jedna razmjena uvreda, zatim je bio red na kralju svećeniku Beni Jonu da
napadne. Pošao je u juriš i povukao se s jednakim poletom i sličnim ishodom.

Tako je dan prošao, uvredom na uvredu, jurišem na juriš, a kad je pala

noć, dvije su se vojske povukle. Utaborili smo se na ulazu u dolinu i Arkun me
pozvao k sebi.

"Kakva bitka!", uskliknu pobjednički kad sam ušao u njegov šator. "Proći
će mnogo mjeseca prije no što se kralj svećenik Beni Jon usudi opet pojaviti na
bojnom polju."

"Sutra neće biti nove bitke?", upitah.

"Sutra se vraćamo u Adbar Seged", bio je odgovor. "I ti ćeš na svojim

svitcima napisati iscrpni izvještaj o mojoj pobjedi. Predviđam da će nakon
ovog presudnog poraza kralj svećenik Beni Jon moliti za mir."

Sedam je Arkounovih ljudi bilo ranjeno u sukobu, svi strijelama

odapetim s velike daljine. Izvadio sam im vrhove i previo ih. Sutradan sam ih
dao staviti na nosila i krenuo pored njih nazad. Jedan je bio pogođen u trbuh i
jako je patio. Znao sam da će u roku od tjedan dana umrijeti od gangrene, ali
napravio sam sve što je bilo moguće da mu olakšam muke i ublažim
poskakivanje nosila na najneugodnijim dionicama puta.

Tog popodneva predvečer stigli smo do gaza koji smo prešli na putu
tamo. Prepoznao sam ga po Masarinu opisu područja i puta koji je vodio do
utvrde njezina oca. Rijeka je bila jedan od brojnih pritoka Nila koji su se
spuštali s planina. Prethodnih je dana padala kiša i razina vode je porasla.
Počeo sam prelazak pored nosila čovjeka ranjenog u trbuh, koji je već bio u
deliriju. Nasred gaza shvatih da smo podcijenili snagu i razinu vode. Struja
navali bočno na nosila i skrene ih prisiljavajući i konja da se okrene, zatim ga
povuče tamo gdje je voda bila dublja.Držao sam se za oglav i trenutak potom
konj i ja zaplivali smo dok nas je struja zelene ledene vode nosila nizvodno.
Ranjenik je ispao iz nosila i kad sam ga pokušao dohvatiti, morao sam ispustiti
oglav.

Konj i ja odvojili smo se. Glava ranjenika nestala je pod površinom, ali
ovaj put plivao sam da bih spasio sebe.Okrenuo sam se na leđa i nogama
nizvodno, tako sam mogao izbjeći stijene kad bi struja zaprijetila da me
ponese na njih. Nakratko me nekoliko Arkounovih ljudi pratilo duž obale,
zatim me rijeka povukla iza zavoja, a oni nisu uspjeli naći prolaz u podnožju
litice. Ja i konj ostali smo sami. Iza zavoja snaga struje smanjila se, mogao sam
se plivajući vratiti do konja i jednom se rukom uhvatiti za njegov vrat. Do
daljnjega sam bio spašen.

Pomislih prvi put na bijeg i shvatih da su mi bogovi pružili dobru priliku.

Promrmljah molitvu zahvale i stisnuvši konja za grivu povedoh ga prema
sredini rijeke. Spustili smo se nizvodno dobru dionicu i bio je već mrak kad
sam ga poveo prema obali. Popeli smo se na pješčani sprud. Računao sam da
do sutradan ujutro mogu biti miran glede potjere. Nitko od Arkounovih ljudi
ne bi se bio usudio spustiti niz klanac po tom mraku. Ali bio sam tako
promrzao da sam neobuzdano drhtao.Poveo sam konja u jedan kutak
zaklonjen od vjetra i stisnuh se uz njega. Njegova mokra koža isparavala je na
mjesečini. Polako me prožela njegova toplina i prestadoh drhtati.

Kad sam se malo ugrijao, prikupio sam nekoliko naramaka pruća

izbačenog na obalu i koristeći šilučki postupak uz mnogo sam poteškoća uspio
upaliti vatru. Prostro sam svoju odjeću da se osuši i proveo šćućuren pored
vatre ostatak noći. Čim se razdanilo, obukao sam se i uzjahao konja. Udaljio
sam se od rijeke jer sam znao da će me Arkounovi ljudi tražiti duž rijeke. Dva
dana potom, slijedeći upute koje mi je dala Masara, stigoh do jednog
utvrđenog planinskog sela pod vlašću kralja svećenika Beni Jona. Starješina
sela izrazio je namjeru da mi prereže vrat i uzme mog konja. Pribjegao sam
svom svojem daru uvjeravanja pa je naposljetku zadržao konja, ali je obećao
da će me odvesti do kraljeve utvrde.

Vodiči koji su me otpratili do kralja svećenika Beni Jona govorili su o

njemu s toplom naklonošću. Sela kroz koja smo putem prolazili bila su čišća i
bogatija od Arkounovih, stada su bila utovljenija, polja dobro obrađena, ljudi
dobro uhranjeni. Konji su bili veličanstveni. Bili su tako lijepi da su mi se oči
punile suzama. Kad smo napokon stigli nadomak utvrde na drugoj ambi, vidio
sam da je u boljem stanju od Arkounove i da nije ukrašena jezovitim trofejima.

Kralj svećenik Beni Jon bio je doista vrlo lijep čovjek. Kosa i sijeda brada
davali su mu iznimno dostojanstven izgled. Put je bila svijetla, oči tamne i
pametne. Isprva se pokazao jako skeptičnim spram mene, ali pomalo je
promijenio držanje kad sam mu iznio detalje koje mi je Masara povjerila. Bio
je jako dirnut kćerinim porukama ljubavi i zabrinuto me upitao za njeno
zdravlje i stanje u kojem se nalazi. Zatim su me poslužnici poveli u jednu
prostoriju koja je po etiopskim mjerilima bila raskošna i nabavili mi novu
vunenu odjeću kako bih skinuo svoje dronjke. Kad sam objedovao i odmorio
se, poslužnici su me opet odveli u vlažnu i zadimljenu prostoriju koja je bila
dvorana za primanja kralja svećenika Beni Jona.

"Veličanstvo, Masara je već dvije godine Arkounova zatočenica", odmah

ga podsjetih. "Tako je mlada i nježna, a čami u gnusnoj tamnici." Razvezao sam

o tome tako da ga natjeram da shvati da mu valja hitno djelovati.

"Pokušao sam prikupiti otkupninu koju Arkoun traži za moju kćer",
opravdavao se Beni Jon. "Ali, trebao bih rastaliti sve tanjure i pehare Aksuma
da skupim takvu količinu srebra koja bi zasitila njegovu pohlepu. Povrh toga,
polaže pravo na velike dijelove moje zemlje i desetke mojih najvažnijih sela.
Ako mu ih prepustim, oslabit ću svoje kraljevstvo i osudit ću desetine tisuća
svojih podanika na život pod tiranijom."

"Mogu odvesti tvoju vojsku do utvrde Adbar Seged. Ti ćeš staviti pod
opsadu tvrđavu i prisilit ćeš Arkouna da ti vrati tvoju kćer."

Kralj svećenik Beni Jon izgledao je zbunjen mojim prijedlogom.Ne

vjerujem da je ikada pomislio na takvu mogućnost, to nije bio etiopski način
vođenja rata.

"Poznajem dobro Adbar Seged, neosvojiv je", odgovori. "Arkoun ima

moćnu vojsku. Borili smo se protiv njega u mnogim strahovitim bitkama. Moji
ljudi su lavovi, ali nikad ga nismo uspjeli poraziti."

Ja sam Beni Jonove lavove vidio na djelu i shvatio sam da je njegova

prosudba činjenica ispravna. S vojskom kojom je zapovijedao nije imao nade
da silom oružja stavi pod opsadu Adbar Seged i oslobodi Masaru.

Sutradan opet stupih pred njega s novim prijedlogom.

"Veliki vladaru Aksuma, kralju svih kraljeva, kao što znaš, ja sam
Egipćanin. Kraljica Lostris, namjesnica Egipta, nalazi se sa svojom vojskom na
ušću dviju rijeka, gdje Nil susreće svog blizanca." Beni Jon kimnu glavom.

"Znam.Egipćani su ušli na moje ozemlje bez mog dopuštenja i sada

kopaju rudu u mojim dolinama. Uskoro ću ih napasti i uništit ću ih."

Sada sam ja bio zbunjen. Kralj svećenik Beni Jon bio je obaviješten o
iskopima za faraonovu grobnicu i našima koji su tamo radili prijetila je
opasnost da budu napadnuti. Stoga sam promijenio prijedlog koji sam mu
kanio dati.

"Moj je narod iskusan u vještini opsade i ratovanja", pojasnih. "A ja

imam određeni utjecaj na kraljicu Lostris. Ako me pošalješ njoj živog i
zdravog, uvjerit ću je da ti pokloni svoje prijateljstvo i njezine postrojbe
osvojit će utvrdu Adbar Seged i osloboditi tvoju kćer."

Premda je kralj svećenik to pokušao sakriti od mene, uočio sam da mu je

to bilo po volji.

"A što bi tvoja kraljica tražila zauzvrat?", upita sumnjičavim glasom. Pet
smo se dana cjenkali, ali naposljetku smo postigli dogovor.

"Ti ćeš dopustiti kraljici Lostris da nastavi rudariti u tvojoj dolini, koju
ćeš proglasiti zabranjenom zonom.Tvoji ljudi neće smjeti ulaziti u nju pod
prijetnjom smrti", rekoh.To sam zatražio za svoju gospodaricu, faraonova
grobnica bila bi tako sigurna od oskrvnuća.
"Prihvaćam", reče kralj svećenik.

"Predat ćeš kraljici Lostris dvije tisuće konja koje ću odabrati iz tvojih
stada." Konji su bili za mene.

"Tisuću", odgovori kralj.

"Dvije tisuće", ustrajao sam. "Prihvaćam."

"Kad bude oslobođena, kraljevna Masara moći će se vjenčati za čovjeka

kojeg izabere i ti joj to nećeš braniti." Ovaj je zahtjev bio za Memnona.

"To je protiv naših običaja", uzdahnu kralj. "Ali, prihvaćam."

"Kad ih uhvatimo, Arkoun i utvrda Adbar Seged bit će predani tebi."

Kralj se ozari i žustro kimne glavom.

"Na koncu, mi Egipćani moći ćemo zadržati sve ratne trofeje koje
oduzmemo Arkounu,uključivši i legendarni plavi mač."Ovo je bilo za Tanusa.

"Prihvaćam", reče Beni Jon.

Vidjevši njegov izraz lica, shvatio sam da je siguran da je sklopio odličan

posao. Dodijelio mi je pratnju od pedeset ljudi i sutradan sam krenuo na put
kako bih se vratio u Qebui jašući divnog pastuha kojeg mi je kralj ponudio kao
oproštajni dar.Bili smo na pet dana puta od Qebuija kad sam pred nama
ugledao poznati mi oblak prašine koji je hitro napredovao ravnicom.Zatim
razabrah kola koja kao da su plesala u zračnoj opsjeni.Kad se približila, kolona
se razvila u formaciju za napad galopom. Prizor je bio veličanstven. Sve je bilo

savršeno i razmaci između kola bili su točni kao da su kola niska biserja. Pitao
sam se tko zapovijeda. Zaklonih oči kako bih bolje vidio i srce mi zaigra u
grudima kad sam prepoznao konje prvih kola. Bili su to Stanac i Lanac, moji
ljubimci. No, na prvi pogled nisam prepoznao vozača.

Prošle su gotovo tri godine otkad sam posljednji put vidio Memnona.
Razlika između sedamnaest i dvadeset godina razlika je između momka i
čovjeka. Priviknuo sam se jahati u sedlu sa stremenima na etiopski način,
stoga se podignuh na stremenima i razmahah se u znak pozdrava. Vidio sam
kako kola skreću.Memnon me prepoznao i potjerao zapregu prema meni.

"Memnone!", viknuh. "Memnone!" Njegov odgovor donese mi vjetar.

"Taita! Tako mi slatkog Izidinog mlijeka, ti si!" Zaustavi kola, skoči s

podija i povuče me dolje s konja. Zagrli me, a onda se odmakne kako bi me
promotrio. "Mršav si i blijed, Taita, i kosti ti strše. A ovo, ovo su sjedine!"

Nježno me povukao za pramenove na sljepoočicama. Bio je viši od mene,

vitak u bokovima i širok u ramenima. Koža je bila osunčana i sjajna poput
ulaštene ambre, a kad se smijao, na vratu su se isticali mišići. Nosio je zlatne
narukvice i Zlato Vrline na golim grudima. Koliko god izgledalo nemoguće, bio
je još ljepši nego posljednji put kad sam ga vidio.Podsjećao me na vitkog i
gipkog leoparda.Podignuo me bez pol muke na podij u kolima.

"Preuzmi uzde", zapovijedi. "Hoću vidjeti jesi li izgubio negdašnju

vještinu."
"Na koju stranu moramo poći?", upitah. "Prema zapadu i Qebuiju,
naravno. Moja će se majka srditi ne dovedem li te odmah k njoj."

Tu noć sjeli smo zajedno uz vatru, daleko od časnika kako bismo mogli u
miru popričati.Nakratko smo šutjeli gledajući srebrenasto svjetlucanje
zvijezda, zatim Memnon reče.

"Kad sam pomislio da sam te izgubio, bilo je kao da sam izgubio dio
sebe. Neraskidivo si povezan s prvim uspomenama u mom životu." Ja, koji sam
stručnjak u korištenju riječi, nisam uspio naći primjereni odgovor. Opet smo
ušutjeli, sve dok mi ne stavi ruku na rame.

"Jesi li vidio opet djevojku?", upita i premda je glas bio neobavezan,

njegov stisak nije.

"Koju djevojku?", upitah kako bih ga podbadao.

"Onu što smo vidjeli na rijeci, onog dana kad smo se odvojili."

"Tamo je bila djevojka?" Nabrao sam čelo kao da se pokušavam

prisjetiti. "Kakva je bila?"

"Lice je bilo poput tamnog ljiljana, koža je bila boje divljeg meda. Čuo
sam da je zovu Masara i sjećanje na nju i danas remeti moj san."

"Zove se Masara Beni Jon", rekoh. "I proveo sam dvije godine zatočen s
njom u tvrđavi Adbar Seged, gdje sam je naučio voljeti jer je njezina narav još
nježnija od njezina lica." Memnon me zgrabi objema rukama i protrese me.

"Pričaj mi o njoj, Taita! Sve mi reci, ne ispuštaj ni najmanju sitnicu."

Stoga smo proveli ostatak noći pored vatre razgovarajući o Masari.

Rekoh mu da je njemu za ljubav djevojka naučila egipatski i da joj je njegovo
obećanje bila potpora u godinama turobne samoće te mu naposljetku prenijeh
poruku koju mu je poslala, poruku koju mi je doviknula s bastiona Adbar
Segeda kad sam krenuo. "Reci mu da sam bila hrabra. Reci mu da ga volim'."

Memnon je dugo šutio i nije skidao pogled s plamenova, a onda tiho

reče: "Kako je moguće da me voli? Ne poznaje me!"

"A ti, poznaješ li je bolje no što ona poznaje tebe?", upitah i Memnon
odmahnu glavom. "Voliš li je?"

"Da", odgovori jednostavno.

"I ona tebe isto tako voli."

"Dao sam joj obećanje. Pomoći ćeš mi da ga ispunim, Taita?"

U cijelom svom životu nisam iskusio radost usporedivu s onom koju

sam po povratku u Qebui osjetio kad sam se popeo na Horusov Dah. Memnon
je bio poslao glasnika da najavi naš povratak i svi su me dočekali.

"Tako mi smrdljivih krasta između Setovih nožnih prstiju!", viknu

Kratas. "Povjerovao sam da sam te se napokon riješio, stari lupežu!" I tako me
snažno zagrlio da su mi rebra zaškripala. Tanus me uhvatio za ramena i
pogledao me načas u oči, a onda se nasmijao.

"Da nije bilo tebe, onaj bi me bradati Etiopljanin ubio. Kako god, dobro
je prošao jer te zarobio. Hvala, stari prijatelju."

Primijetih da je Tanus ostario.I on je imao sijedu kosu, a lice izmučeno

nedaćama počelo se borati kao granitna stijena. Moje kraljevne nisu više bile
male, ali još uvijek divne. Ponašale su se stidljivo, jer me se nisu sjećale. Širom

su otvorile oči kad sam im se naklonio.Bakathina kosa postala je tamnija,

bakrene boje. Čeznuo sam da opet osvojim njihovu naklonost. Napokon me
Tehuti prepozna.

"Taita!", uskliknu. "Jesi li mi donio dar?"

"Da, visosti", odgovorih. "Donio sam ti svoje srce."

Kraljica mi se nasmiješi kad joj priđoh.Nosila je krunu zvanu nemes sa

zlatnom kobrinom glavom na čelu. Kad se nasmijala, vidio sam da je izgubila
jedan zub i da ta praznina naružuje njezin osmijeh.Malo se udebljala, a državni
poslovi iscrtali su na čelu i u uglovima očiju tanke bore. Ali za mene je još
uvijek bila najčarobnija žena na svijetu. Ustala je s prijestolja kad sam kleknuo

pred nju,to je bilo najveće očitovanje njezine naklonosti. Položila mi je ruku na

glavu nježnom kretnjom.

"Odveć si dugo bio daleko od nas, Taita", reče tako tihim glasom da sam
je jedva čuo. "Noćas ćeš opet spavati pored moje postelje."

Te noći, kad je popila šalicu biljnog čaja koji sam joj spremio i kad sam je
umotao u krzneni pokrivač, promrmljala je dok je sklapala oči.

"Mogu li biti sigurna da me nećeš ljubiti dok spavam?"

"Ne, veličanstvo", odgovorili i nagnuh se prema njoj. Nasmiješi se kad joj

dodirnuh usne usnama.

"Ne smiješ nas više napustiti tako dugo, Taita", reče.

Memnon i ja do sitnica smo proučili taktiku koju nam je valjalo

primijeniti i realizirali smo je jednakom preciznošću kojom bismo bili izveli
neki manevar kolima. Nije bilo teško uvjeriti Tanusa.Još ga je pekao poraz koji
mu je nanio Arkoun.U njegovoj smo nazočnosti raspravljali o lakoći kojom je
plavi mač presjekao brončani i o činjenici da bi ga Etiopljanin zasigurno ubio
da se ja nisam umiješao.Tanus se tresao od poniženja.Zatim me Memnon
upitao za magično podrijetlo i odlike legendarnog oružja i tada je Tanus
zaboravio ljutnju i počeo me zasipati pitanjima.

"Kralj svećenik Beni Jon izjavio je da će plavi mač biti ratni plijen, tko ga
uspije osvojiti moći će ga zadržati", objasnih.

"Krenemo li na Arkouna, nećemo moći korisiti kola u tim dolinama",

promrmlja Memnon.

"Morat ćemo koristiti pješaštvo. Misliš li da bi se Šiluci znali

suprotstaviti Etiopljanima, plemeniti Tanuse?"
Memnon se i dalje Tanusu obraćao formalno. Očito tijekom moje
odsutnosti nije doznao da mu je on pravi otac.Kad smo ga obradili, Tanus je
bio nestrpljiv poput nas da se upusti u pothvat.Bio je na našoj strani kad smo
počeli vršiti pritisak na kraljicu Lostris.Od samog početka, za razliku od
Tanusa, moja je gospodarica shvaćala koliko su dragocjeni konji i kola za
ostvarenje sna o povratku u naš Egipat. Pokazah joj pastuha kojeg mi je
darovao Beni Jon i ukazah joj na njegove vrline.

"Pogledaj nozdrve, veličanstvo, pogledaj širinu grudi i uravnotežen

odnos mišićja i kosti. Hiksi nemaju ništa što se može mjeriti s konjima
Etiopljana." Zatim je podsjetih na njezino obećanje mrtvom faraonu i rekoh.

"Kralj svećenik Beni Jon prepustit će ti dolinu s grobnicom i njegovi

ratnici štitit će je od oskrvnuća lopova i pljačkaša. Bacit će urok na dolinu, a
Etiopljani su jako praznovjerni.Poštivat će zabranu još jako dugo nakon što se
mi budemo vratili u Tebu."

Upozorio sam Memnona da kraljici Lostris ne govori o svojim ljubavnim

interesima za pohod protiv Arkouna, jer to ne bi bilo od koristi za našu stvar.
Svaka je majka zaljubljena u sina i rijetko se raduje kad ga mlada žena odvoji
od nje. Nijedna žena, makar bila kraljica,nije mogla odoljeti uljudnosti
lukavstvu nas trojice, Tanusa, Memnona i mene. Kraljica Lostris dala je svoj
pristanak za pohod protiv Adbar Segeda.

Ostavili smo bojna i transportna kola u dolini s faraonovom grobnicom i

zašli u planine. Kralj svećenik Beni Jon poslao je postrojbu vodiča da nas
dočekaju, sto svojih najboljih i najpouzdanijih ljudi. Tanus je odabrao čitavu
diviziju Šiluka žednih krvi i obećao im svu stoku koju budu uspjeli zarobiti.
Svaki od njih nosio je smotan na leđima plašt od šakalove kože,nismo
zaboravili izvanrednu hladnoću u planinama.Kao podršku imali smo tri
odreda egipatskih strijelaca,pod zapovjedništvom plemenitog Kratasa. Stari
lupež, promaknut u rang aristokrata dok sam ja bio zatočen u Adbar Segedu,
izgarao je od želje za borbom.On i njegovi ljudi bili su naoružani novim krivim
lukovima u stanju da odapnu strijelu na daljinu dvjesto koraka veću od dugih
etiopskih lukova. A Memnon je odabrao mali kontingent najboljih
mačevalaca,naravno, među njima su bili Remrem te plemeniti Aqer i Astes.

Ja sam bio dio te specijalne postrojbe ne zbog svojeg ratničkog dara, već
jednostavno zato jer sam bio jedini koji je bio u utvrdi Adbar Seged. Hui je htio
po svaku cijenu poći s nama i učinio je sve da me uvjeri. Na koncu sam pristao,
prvenstveno jer mi je trebao stručnjak za odabir konja koje je obećao kralj
svećenik Beni Jon. Objasnio sam Tanusu i kraljeviću koliko je bilo važno brzo
napredovati, ne samo kako bismo iskoristili faktor iznenađenja, već i zato jer
je uskoro u planinama trebalo početi kišno razdoblje.

Tijekom boravka u Adbar Segedu proučio sam obilježja klime i godišnjih

doba. Da su nas kiše zatekle u dolini, bile bi opasniji neprijatelj od etiopske
vojske. Za manje od mjesec dana priveli smo kraju marš do Amba Kamare.
Naša kolona vijugala je kroz klance poput kobre. Brončani vršci šilučkih
kopalja svjetlucali su na suncu kao zmijska krljušt. Nismo naišli na otpor. Sela
kroz koja smo prolazili bila su pusta. Žitelji su pobjegli sa svojim ženama i
stadima. Premda su se svakodnevno crni i prijeteći oblaci gomilali nad
vrhovima i noću je grmljavina gunđala, kiša nije stizala i na gazovima su rijeke
bile plitke.

Dvadeset pet dana nakon polaska stigli smo u dolinu ispod masiva Amba
Kamara i podigli pogled prema zavojitoj stazi koja je vodila do vrha.Tijekom
svojih prethodnih putovanja planinom proučio sam odbrane koje je Arkoun
podigao duž tog puta i koje su obuhvaćale umjetne odrone i zaklone od
kamenih zidova.Pokazao sam ih Tanusu i uspjeli smo razaznati vunom
pokrivene glave branitelja koje su virile iznad bedema.

"Slaba točka umjetnih odrona je u činjenici što ih se može upotrijebiti

samo jednom,a moji Šiluci su dovoljno brzi da se izmaknu nasrtaju bivola",
zamišljeno je komentirao Tanus.

Zapovijedio im je da se uspnu stazom u malim skupinama i kad su

branitelji izbili klinove i pustili kamenje umjetnih odrona da se sruči na njih,
okretni kopljanici izmaknuli su s spretnošću planinskih divokoza. Kad su se
stijene otkotrljale nizbrdo, ljudi su počeli uspon padinom planine.Skakali su
od stijene do stijene i tako strašno zavijali da mi se digla kosa na glavi.
Natjerali su branitelje da se povuku preko hrpta.Zadržavali su ih samo
Arkounovi strijelci, razmješteni iza zidova zaklona.

Tada je Kratas poveo svoje strijelce uzbrdo planinom.Egipćani su

zahvaljujući većem domašaju lukova mogli izdaleka odapinjati rojeve strijela
prema nebu. Bilo je čarobno vidjeti kako se strijele penju u zrak kao jato ptica
i gotovo okomito padaju na zaklone, tako da zid nije pružao zaštitu. Začuli smo
krike branitelja, a zatim vidjeli kako očajnički bježe uz strmu padinu. Šiluci su
odmah krenuli u potjeru lajući poput čopora lovačkih pasa. Iz podnožja čuo
sam njihov bojni poklič:

"Kajan! Kajan! Ubij! Ubij!"

Premda su mi noge bile jake i dah dug, jedva sam držao korak s
Memnonom i ostatkom naše postrojbe.Godine su činile svoje.Svi smo odjenuli
duge etiopske vunene halje i nosili smo tradicionalne okrugle štitove naših
neprijatelja. Ali, nismo stavili na glavu perike od konjske dlake. Bilo bi
neoprezno odveć sličiti Etiopljanima kad su Šiluci bili takvog raspoloženja.
Kad sam napokon stigao na zaravan ambe, uočih da Tanus okuplja svoje
pješake. Jedina mana Šiluka kao ratnika jest da kad smoče koplja krvlju, izgube
glavu i gotovo ih je nemoguće držati pod nadzorom.Tanus je rikao poput slona
i mahao pozlaćenim zapovjedničkim bičem. Kad ih je opet imao u šaci, Šiluci
su se razvili i krenuli prema prvome selu, gdje su Etiopljani čekali iza kamenih
zidova.

Val crnih spodoba okrunjenih bijelim perjanicama od nojeva perja

krenuo je naprijed. Branitelji su odapeli kišu strijela, ali Šiluci su se zaklonili

velikim štitovima. Šiluci su krenuli u juriš i nekolicina Etiopljana potrčala im je

ususret isukanih mačeva. Nisu bili bez hrabrosti, ali taj način vođenja rata za
njih je bio novina.Nisu nikad bili prisiljeni suočiti se s jurišem na život i smrt.

Zadržao sam se dovoljno dugo da vidim kako su zapodjenuli bitku, tada

viknuh Memnonu i njegovim.

"Perike!" Svi staviše na glavu periku od crne dlake. Izradio sam ih svojim
rukama nadahnjujući se etiopskim uzorom ljepote.S dugim prugastim haljama
i perikama na glavi mogli smo proći kao četa Arkounovih podanika.

"Ovuda! Za mnom!", viknuh i ispustih etiopski bojni poklič.

Šiluci su oponašali moje zavijanje dok smo zaobilazili selo gdje su još
bijesnile borbe i metež. Potrčasmo kroz polja žita. Morali smo stići do utvrde
kako bismo bili uz Masaru i zaštitili je kad Arkoun bude napokon shvatio da je
izgubio bitku. Znao sam da će je bez oklijevanja ubiti čim bude shvatio da
nema više nikakvu vrijednost za njega. Mislio sam da će je vjerojatno probosti
plavim mačem ili baciti u bezdan.To su mu bili najdraži načini da se riješi

svojih žrtava.Dok smo prelazili ambu, vidjeli smo veliki metež. Grupe ratnika
kružile su obuzete panikom, žene su za sobom vukle djecu i nosile na glavi
svoj imetak dok su vrištale od straha i trčale tamo amo poput pilića koji osjete
miris lisice. Koze su meketale, goveda su mukala i ritala se podižući oblake
prašine. Govedari su pobjegli. Nitko nije obratio pažnju na nas dok smo trkom
prolazili poljima držeći se podalje od sela.

Slijedili smo opće kretanje u smjeru Adbar Segeda i kad smo se približili
prirodnome mostu, svjetina se tako zgusnula da smo bili prisiljeni prokrčiti si
put silom.Na mostu su bili stražari koji su mačevima i štapovima tjerali
bjegunce. Žene su vrištale, preklinjale da uđu i podizale na ruke dječicu moleći
za milost. Neke su pale na tlo i bile pregažene.

"Oblikujte kornjaču!" Memnon je mirno izdao zapovijed i naša postrojba

zbila je redove i približila štitove jedan do drugoga. Prošli smo kroz mnoštvo
kao što morski pas prolazi kroz jato riba. Neki slabiji bjegunci gurnuti su
prema naprijed i pali su u ponor, a njihovi krici povećali su paniku. Kad smo
stigli do mosta, stražari su nas pokušali zaustaviti, ali svjetina ih je okružila i

nisu uspjevali upotrijebiti oružje a da se ne izlože riziku da ih svjetina nadjača

i baci u bezdan.

"Na zapovijed kralja Arkouna, maknite se u stranu!", viknuh, na giškom.

"Lozinka?", prodere se kapetan straže dok se borio kako bi ostao na

nogama. Gomila se kretala naprijed i nazad obuzeta stravom. "Morate mi dati
lozinku."

Kapetan je uperio mač u mene,ali Memnon ga je grubo skrenuo.Tijekom

zatočeništva tisuću sam puta čuo lozinku jer je moja ćelija bila iznad ulaza.
Bilo je moguće da su je u međuvremenu promijenili i bio sam spreman ubiti
kapetana dok sam vikao: "Planina je visoka!"

"Prolazite!"

Maknuše se ustranu i mi se probismo kroz gomilu udarajući i

odguravajući one koji su pokušali poći za nama. Otrčasmo na most. Tako sam
žudio da stignem do Masare da se nisam obazirao na ponor i bez oklijevanja
sam poveo druge u prelazak.

"Gdje je kralj Arkoun?", upitah stražare koji su se ispriječili na vratima.

Budući da su oklijevali, rekoh:

"Planina je visoka! Imam hitnu poruku za kralja. U stranu! Dajte da

prođemo!"

Prošli smo kroz otvorena vrata prije no što su odlučili pružiti otpor. U
pratnji dvanaestorice odvažnih otrčah prema vanjskim stubama koje su vodile
na gornju terasu. Dva su naoružana čovjeka stajala pred vratima Masarine
sobe i razveselih se kad ih ugledah. Bojao sam se da je djevojka možda
prebačena u neki drugi dio tvrđave, ali nazočnost stražara me osokoli.
"Tko ste?", viknu jedan i isuka mač. "Kojim ovlastima..."

Nije dovršio rečenicu. Ja sam se maknuo u stranu i propustio Memnona i

Remrema. Nasrnuli su na stražare i ubili ih ne davši im vremena da se
pokušaju obraniti. Vrata Masarine sobe bila su zatvorena iznutra i kad smo ih
pokušali provaliti, začuli smo zbor krikova i jecaja. Na treći pokušaj vrata
popustiše i ja banuh u sobu. Bila je u tami i jedva sam uspio razabrati žene
skupljene u jednome kutu.

"Masara!", pozvah je dok sam skidao periku i puštao da mi kosa padne

na ramena. Masara me prepozna.

"Taita!"

Ugrize zapešće žene koja ju je pokušavala zadržati i potrči mi ususret.

Baci mi ruke oko vrata, zatim pogleda iza mene i pusti me dok su joj se tamne
oči širom otvorile, a obraze joj oblilo crvenilo. Memnon je skinuo periku, bio je
to nedvojbeno kraljević. Maknuh se ustranu i propustih Masaru.

Dvoje se pogledaše. Na trenutak koji mi se učini dug kao vječnost ne

pomaknuše se i ne progovoriše.Tada Masara stidljivo reče na egipatskom.
"Došao si. Održao si obećanje. Znala sam."

Bio je to jedini put, čini mi se, da sam vidio Memnona potpuno

smetenog. Ograničio se na to da kimne glavom.Zatim sam bio svjedokom
začuđujuće pojave, crvenilo mu se proširilo s vrata na lice, koje je blistalo čak i

u mraku sobe.Prijestolonasljednik Egipta, faraonov sin, zapovjednik prve

divizije bojnih kola, Najbolji od Deset Tisuća, nositelj Zlata Vrline, bio je crven

u licu i zbunjen poput seljaka.Iza mene jedna od žena oglasi se poput uplašene
kokoši. Prije no što sam je stigao zadržati, protrča mi ispod ruke i pojuri niz
unutarnje stube. Njezina je vriska odzvanjala u kamenu.

"Straža! Neprijatelj je prodro u istočno krilo! Brzo, pohitajte amo!"

Strmim stubama odmah odjeknuše koraci. Memnon se začas preobrazi.

Stidljivi zaljubljeni mladić posta neumoljiv ratnik.

"Pobrini se za nju, Taita. Ne smije joj se ništa loše dogoditi", vikne mi i

postavi se na vrh stuba.

Ubio je prvog Etiopljanina ubodom u vrat koji je naučio od Tanusa,

zatim mu stavi nogu na grudi i u trenutku kad je oslobodio mač, odgurnuo je
mrtvaca unazad. Leš je pao na druge ljude koji su se penjali stubama i
ispraznio ih. Memnon me pogleda.

"Misliš li da ćemo uspjeti doći do vrata prije no što ih zatvore?"

"Moramo uspjeti", odgovorih. "Bit će bolje siđemo li vanjskim stubama."

"Remrem ide ispred nas. Taita i kraljevna, u sredini. Ja ću biti u

odstupnici", zapovijedi Memnon ubovši u oko Etiopljanina koji se opet
pokušao uspeti stubama. Čovjek ispusti oružje i pokri si lice rukama. Memnon
mu zari mač u grudi i gurnu ga unazad, po drugi put ispraznivši stube.
"Prati Remrema!", viknu mi. "Miči se! Brzo, odlazimo!"

Uzeh Masaru za ruku,ali nisam je morao vući.Spremno i okretno potrča,

dapače, ona je vodila mene.Sunčeva me svjetlost napade kad iziđosmo na
terasu i nakon mraka sobe zaslijepi me.Trepnuh kapcima i pogledah onstran
prirodnog mosta u smjeru ruba provalije. Tamo su bili Tanusovi Šiluci. Vidio
sam njihanje perja i visoko podignute štitove.

"Kajan! Ubij!", pjevali su dok je s vrhova njihovih kopalja kapala krv.

Užasnuti seljaci razbježali su se pred njima. Stigli su učas do mosta. A

tamo su bile dvije ili tri stotine Arkounovih vojnika. Iza njih je bio bezdan pa ih

je nužda pretvorila u junake. Postali su pravi lavovi. Iako su mnogi od njih

gurnuti unazad i pali su u ponor pod njiima, drugi su odbili prvi juriš Šiluka.

U tom trenutku vidjeh Tanusa upravo tamo gdje sam očekivao da ću ga

vidjeti, usred formacije.Njegova je kaciga blistala kao svjetionik u tamnom
moru šilučkih ratnika. Vidio sam kako naginje glavu unazad i počinje pjevati.
Divlje riječi preletješe bezdan i stigoše do mene na terasi. Ljudi koji su stajali
oko njega pridružili su se pjesmi i krenuli naprijed. Ovaj put ništa im se nije
moglo oduprijeti. Probili su se kroz branitelje i Tanus je bio prvi koji je stupio
nogom na prirodni most. Unatoč težini lagano je trčao i dalje pjevajući. Šiluci
su ga slijedili na kameni luk, ali bio je tako uzak da su se morali kretati u redu
po jedan. Tanus je stigao do polovice mosta kad mu je pjesma zamrla na
usnama. Stade.

Kroz vrata Adbar Segeda, poda mnom, jedan čovjek iziđe na most kako
bi se suočio s Tanusom. Gledao sam ga sa zidina i nisam mu mogao vidjeti lice.
Ali, bilo je nemoguće ne prepoznati oružje koje je stiskao u desnici. Plavi mač
na suncu je sijevao kao ljetna munja.

"Arkoun!", viknu Tanus. "Tražio sam te!"

Arkoun nije mogao razumjeti te riječi, ali značenje je bilo nedvojbeno.

Nasmija se u vjetar dok mu je brada zaigrala oko kozjeg lica kao dim.

"Poznajem te!"Zamahnu srebrenastoplavim sječivom oko glave glasno

sikćući. "Ovaj put ću te ubiti."

Zakorači na uski kameni luk i potrči ususret Tanusu dugim i gipkim

koracima. Tanus promijeni držanje brončanog štita i prigne glavu.Poznavao je
moć svjetlucavog sječiva i shvatio sam da mu se ne kani suprotstaviti svojim,
koje je bilo od mnogo neotpornije bronce.I Arkoun se naučio oprezu nakon
njihovog prethodnog susreta. Po načinu kako je držao plavi mač, slutio sam da
neće opet pokušati nepromišljeni bočni udarac.

Kad su se sudarili, Arkoun je skupio sve svoje snage. Vidio sam kako
naginje pleća i pomiče unaprijed svu svoju težinu, iskorištavajući žestinu
juriša kako bi pogodio vrhom Tanusovu glavu.Tanus podiže štit i plava oštrica
udari u sredinu.Svaki mač od lošijeg metala bio bi se slomio od udarca, ali ovaj

je presjekao štit kao da je od kozje kože i zario se u žutu broncu polovicom

svoje dužine.
U tom trenutku shvatio sam Tanusovu namjeru. Okrenuo je štit tako da
sječivo ostane zarobljeno. Arkoun se trudio da ga oslobodi, borio se i vukao
bacajući se unazad, ali Tanus je blokirao plavi mač u brončanom stisku.
Arkoun prikupi sve svoje snage i opet povuče. Ovaj put Tanus se nije odupro.
Skoči naprijed, u smjeru u kojemu je Arkoun vukao, i taj neočekivani potez
izbaci etiopskog poglavicu iz ravnoteže. Ustukne teturajući, splete se na rubu
bezdana. Da bi održao ravnotežu,bio je prisiljen pustiti držak mača još uvijek
zabodenog u štit. Zamahne rukama i zaljulja se na rubu ponora. Tanus se
odmakne, prisloni rame o štit i baci se naprijed.Štit udari Arkouna u prsa i
držak plavog mača pogodi ga u trbuh svom snagom kojom je Tanus
raspolagao.Arkoun je bio odgurnut unazad, u prazno. Polako se prevrnuo u
zraku i tada strmoglavio u ponor s haljom koja je lepršala oko njega i bradom
koja je vijorila kao zastavica na kolima.Iz točke u kojoj sam se nalazio, idio sam
njegovo posljednje putovanje na koje je osudio mnoge nesretnike. Od mosta
pa dok nije sletio na stijene tristo laktova ispod toga, nastavio je kričati,
prodoran, sve dalji krik koji je naglo zamro.

Tanus je ostao sam na sredini mosta.Još je visoko držao štit s mačem

zabodenim u metal. Metež i sukobi postupno su slabili. Etiopljani su vidjeli da
je njihov poraženi kralj pao u ponor i klonuli su duhom. Bacili su na tlo oružje i
molili za milost. Egipatski časnici uspjeli su nekolicinu spasiti od Šiluka i dali
su ih odvesti do nadzornika robova. Ali, ja se nisam obazirao na to. Gledao sam
Tanusa koji je još bio na mostu. Krenuo je prema vratima tvrđave, a ljudi su
mu klicali i podigli su oružje u znak pozdrava.

"Stari bik još je uvijek opasan", nasmija se Memnon zadivljeno.

Ali ja se nisam smijao. Osjećao sam ledeni povjetarac pretkazane

tragedije, nalik zraku koji uskomešaju krila lešinara koji slijeću na svoju
jezovitu gozbu.

"Tanus", promrmljah.

Hodao je polaganim i teškim korakom. Spustio je štit i tek sam tada vidio
mrlju koja se širila po njegovom oklopu. Gurnuh Masaru u Memnonovo
naručje i trkom siđoh vanjskim stubama. Etiopski stražari na vratima pokušali
su mi predati svoje oružje, ali ja samo prođoh dalje i otrčah na most. Tanus me
ugleda i nasmija se. Ali, bio je to usiljen osmijeh. Stao je, noge mu
popustiše.Teško je sjeo nasred mosta.Bacih se na koljena pored njega i
ugledah rasjeklinu u oklopu od krokodilske kože. Krvario je i shvatio sam da je
plavi mač bio zaboden više no što sam držao mogućim. Vrh je prodro kroz
brončani štit i oklop od otporne kože i zario se u Tanusove grudi. Pažljivo sam
odvezao remenje oklopa i skinuo ga. Tanus i ja pogledasmo ranu. Bila je široka
kao sječivo, kao mala usta crvenih i vlažnih usana. Svakim dahom crvena
pjena izlazila je iz užasne rane. Bio je ranjen u pluća, ali ja mu to nisam imao
hrabrosti reći. Nitko nije mogao preživjeti takvu ranu.

"Ranjen si." Bila je to glupa primjedba i nisam se usudio pogledati ga u

lice.

"Ne, stari moj", odgovori Tanus tiho. "Mrtav sam."

Šiluci su mu od kopalja izradili nosila i pokrili ih tepihom od ovčjih koža.

Položili su Tanusa na njih i ponijeli ga u tvrđavu Adbar Seged. Polegli smo ga
na krevet kralja Arkouna. Tada sam sve poslao van iz odaje. Stavio sam plavi
mač uza nj, a Tanus se nasmija i stavi ruku na držak od zlata i dragulja.
"Skupo sam platio ovo blago", promrmlja. "Volio bih da sam ga bar
jednom uporabio na bojnom polju."

Nisam mu mogao ponuditi riječi nade i utjehe. Bio je veteran i vidio je

previše ranjenih pluća. Nisam ga mogao zavaravati. Previo sam ranu vunenim
tamponom i lanenim zavojem pa izrekao čari kako bih zaustavio krvarenje.

"Dalje od mene, Setov stvore..."

Ali Tanus je odlazio. Teško je disao i čuo sam kako se krv meškolji u
njegovim plućima kao životinja skrivena u močvari.Pripremio sam ljekoviti

napitak s cvijetom sna, ali Tanus ga nije htio popiti.

"Kanim proživjeti svaku minutu koja mi preostaje", reče. "Do konca."

"Mogu li učiniti nešto za tebe?"

"Već si učinio puno",odgovori."Ali nikad kraja zahtjevima koje ti mi

upućujemo." Odmahnuh glavom.

"Nema kraja onome što bih htio učiniti za vas."

"Evo, onda, zadnje što tražim od tebe. Prije svega, nikad Memnonu nećeš

reći da sam mu otac. Mora vjerovati da mu venama teče krv faraona. Trebat će
sve svoje snage da bi se suočio sa sudbinom koja ga čeka."

"Bio bi ponosan što je tvoj sin, više no što je sin kralja."

"Zakuni se da mu nećeš reći."

"Kunem se", odgovorih. Neko vrijeme Tanus je šutio kako bi prikupio

snagu. "Još te nešto molim."

"Samo reci", odgovorih. "Vodi brigu o ženi koja nikad nije bila moja
supruga. Štiti je i pomogni joj kako si činio sve ove godine."

"Znaš dobro da ću to učiniti."

"Da, znam, jer si je uvijek volio kao ja. Brini o Lostris i našoj djeci.
Povjeravam ti ih." Zatvori oči i ja pomislih da je došao do konca, ali njegova je
snaga bila veća od snage ikojeg drugog čovjeka. Nakon nekog vremena opet
podigne kapke.

"Želim vidjeti kraljevića", reče.

"Čeka na terasi", odgovorih i pođoh prema vratima.

Memnon je bio s Masarom u dnu terase. Stajali su blizu, ali nisu se

dodirivali. Njihova lica bila su ozbiljna i tiho su razgovarali. Podigli su pogled
kad sam zazvao. Memnon ostavi Masaru samu i hitro priđe. Odmah pode k
Tanusu i stane pored kreveta. Tanus mu se nasmija, ali osmijeh je bio
nesiguran. Znao sam koliko ga napora košta.

"Kraljeviću, naučio sam te svemu što znam o ratu, ali ne mogu te naučiti
ništa o životu, to svatko mora sam naučiti. Nemam ti drugo što reći prije no što
krenem na ovo novo putovanje, ali želim ti zahvaliti što sam te imao čast
upoznati i služiti ti."

"Za mene si bio mnogo više od učitelja", odgovori Memnon tihim

glasom. "Bio si mi otac kojeg nisam upoznao." Tanus zatvori oči i stisne usne.
Memnon se sagne i stisne mu ruku.

"Bol je još jedan neprijatelj kojeg valja poraziti. Ti si me tome naučio,

plemeniti Tanuse." Kraljević je mislio da se radi o bolu izazvanom ranom, ali ja
sam znao da je umirućeg pogodila riječ "otac".

Tanus opet otvori oči.

"Zahvaljujem ti, kraljeviću. Lijepo je imati tvoju pomoć u ovim

posljednjim trenucima."

"Zovi me prijateljem, ne kraljevićem." Memnon je kleknuo pored kreveta

i dalje mu stišćući ruku.

"Imam dar za tebe, prijatelju." Krv u plućima gušila mu je glas. Potražio

je rukom držak plavog mača koji je ležao na ležaju uza nj, ali nije ga imao
snage podignuti. Uze Memnonovu ruku i položi je na držak optočen
draguljima.

"Sad je tvoj", promrmlja. "Mislit ću na tebe svaki put kad ga isučem na

bojnom polju." Memnon uze mač.

"Činiš mi veliku čast." Memnon ustane i s mačem u desnici stane u

klasični početni položaj nasred sobe. Stavi sječivo na usne i pozdravi
umirućeg.

"Tako si me ti naučio."

I započne vježbu koju ga je Tanus naučio dok je još bio dječak. Izveo je
dvanaest odbrana i napada savršeno i bez žurbe. Srebrenasto sječivo poletjelo
je poput blještavog orla, zafijukalo zrakom i osvijetlilo polumračnu sobu
odbljescima svjetlosti. Memnon je završio izravnim udarcem u grlo
zamišljenog neprijatelja, zatim je položio vrh među noge i oslonio se rukama
na držak.

"Dobro si naučio." Tanus kimne glavom. "Nema drugoga što te mogu

naučiti. Ne odlazim prerano."

"Čekat ću s tobom", reče Memnon.

"Ne." Tanus napravi umorni pokret rukom. "Tvoja te sudbina čeka izvan
zidova ove mračne sobe. Moraš joj poći ususret ne osvrćući se unazad. Taita će
ostati sa mnom. Odvedi djevojku. Vrati se kraljici Lostris i pripremi je za vijest

o mojoj smrti."
"Idi u miru, plemeniti Tanuse."

Memnon nije htio remetiti taj uzvišeni trenutak suvišnim raspravama.

Priđe krevetu i poljubi oca u usne. Tada se okrene i iziđe iz sobe držeći u ruci
plavi mač.
"Idi u susret slavi, sine moj", promrmlja Tanus i okrene glavu prema
kamenom zidu. Sjedoh uz krevet i pogledah prljavi pod. Nisam htio vidjeti
kako čovjek poput Tanusa plače.

Usred noći probudi me zvuk bubnjeva, priprostih drvenih bubnjeva

Šiluka koji su odjekivali u mraku. Od glasova koji su naricali pogrebnu
jadikovku prošla me jeza. Svjetiljka pored kreveta samo što se nije ugasila.
Bacala je čudne sjene na strop, nalik mahanju lešinarovih krila. Opirući se,
polako se približih Tanusovu ležaju. Znao sam da Šiluci ne griješe. Posjeduju
čudnu sposobnost da naslute takve stvari. Tanus je još bio licem okrenut
prema zidu, ali kad sam mu dotaknuo rame, osjetio sam da je hladan. Njegov
neukrotiv duh bio nas je napustio. Ostao sam sjediti pored njega ostatak noći i
oplakivao sam ga kako su ga oplakivali njegovi Šiluci.

U zoru pozvah mumifikatore.Nisam mogao dopustiti da ti grubi mesari

raspore moga prijatelja. Izveo sam rez na lijevome boku,nije to bio dug i
nezgrapan rez kao onaj koji obično rade pogrebnici, već djelo kirurga. Izvadio
sam utrobu. Kad mi se u rukama nade veliko Tanusovo srce, zadrhtah. Činilo
mi se da osjećam svu snagu koja je kucala u tom životnom cvjetištu od mesa. S
ljubavlju i strahopoštovanjem vratio sam ga među rebra i svim svojim
umijećem zašio sam rez na boku i ranu na grudima od plavog mača. Uzeo sam
brončanu žlicu i ugurao je u nosnicu sve dok nisam osjetio da dotiče tanku
koštanu pregradu,probio sam je naglim trzajem i izvukao mekanu tvar iz
šupljine lubanje.Tek tada povjerih Tanusa mumifikatorima.

Premda nisam više ništa mogao učiniti, proveo sam s Tanusom

četrdeset dana mumifikacije u hladnoj, turobnoj utvrdi Adbar Seged. Kad sada
opet pomislim na to, shvaćam da je to bila moja slabost. Ne bih bio mogao
podnijeti patnju moje gospodarice u trenutku kad je doznala vijest o
Tanusovoj smrti. Prepustio sam da Memnon preuzme tu zadaću, premda je to
bila moja dužnost. Ostao sam skriven u društvu preminulog, a bio bih trebao
biti s onim tko je živ i kome je moja nazočnost bila potrebnija. Ali, uvijek sam
bio kukavica.

Nije bilo kovčega za odlaganje Tanusova mumificiranog tijela. Bio bih

izradio jednog po povratku u Qebui. Zadužio sam etiopske žene da ispletu
dovoljno veliku košaru. Plet je bio tako fin da je bio nalik lanu i bio je otporan
na vodu kao posuda od pečene gline. Ponijeli smo ga dolje s planine. Njegovi

Šiluci nosili su bez poteškoća težinu mumificiranog tijela i otimali se za tu čast.

Ponekad bi zapjevali pogrebne žalopojke dok smo prolazili klancima i

prijevojima šibanim vjetrom. U drugim trenucima zapjevali bi borbene himne
koje ih je Tanus naučio.Cijelim putem hodao sam pored njegova lijesa. U
planinama su počele kiše i pljuskovi. Poplavili su gazove koje smo morali
prijeći plivajući, držeći se za užad.

Noću je odar od trske bio u šatoru pored mene. Pričao sam s Tanusom u
tami kao da me može čuti i odgovoriti mi, kao nekad. Napokon smo se spustili
niz posljednji prijevoj i velike ravnice otvore se našem pogledu.

Kad smo se približili Qebuiju, moja gospodarica dođe u tuzi u susret

karavani. Bila je na kolima iza kraljevića Memnona. Kad sam ih ugledao kako
nam se približavaju kroz preriju, zapovijedih šilučkim nosačima da odlože
Tanusov lijes u hlad divovske akacije.

Kraljica je sišla i prišla odru. Stavi ruku na nj i u tišini sagne glavu. Bio
sam izvan sebe vidjevši koliko je bila skrhana boli. U kosi je bilo sjedina, a oči
su ugasle, kao da su izgubile svaku živahnost. Shvatio sam da je za Lostris
prošlo vrijeme mladosti i ljepote. Bila je tragična i usamljena ličnost. Njezina je

bol bila tako očita da nitko, gledajući je, nije mogao dvojiti da je udovica.
Priđoh joj kako bih je upozorio.

"Gospodarice, ne smiješ svima pokazati svoju bol. Ne smiju znati da je za

te bio nešto više od prijatelja i zapovjednika tvoje vojske. Iz poštovanja za
njegovu uspomenu i za čast koja mu je bila tako važna, molim te da suzdržiš
suze."

"Nemam više suza koje bih lila", odgovori mi tihim glasom. "Sve sam ih
isplakala. Samo ti i ja znamo istinu."

Odnijeli smo skromni trščani lijes u štivu Horusovog Daha, pored

veličanstvenog pozlaćenog faraonovog sarkofaga.

Ostao sam uz svoju gospodaricu, kako sam bio obećao Tanusu, sve dok
njezina bol nije otupjela u neizlječivu vječnu tugu koja je nikad ne bi bila
napustila. Zatim sam, po njenoj zapovijedi, otišao u dolinu grobnice kako bih
rukovodio završetkom radova na faraonovu grobu. Pokorivši se volji moje
gospodarice, odabrah još jedno mjesto u dolini za Tanusovu grobnicu. Premda
sam se potrudio sa zanatlijama i materijalom na raspolaganju, mjesto gdje je
trebao počivati Tanus izgledalo je kao straćara u usporedbi s pogrebnom
palačom faraona Mamosa.

Vojska zanatlija sve je te godiine radila kako bi završila prekrasne freske

koje su ukrašavale hodnike i podzemne prostorije faraonove grobnice.
Skladišta su bila prepuna blaga koje smo donijeli iz Tebe.Tanusova grobnica
bila je izgrađena na brzinu.Moj prijatelj tijekom života posvećenog služenju
državi i kruni nije nagomilao blago.Oslikao sam na zidovima razne prizore iz
njegovog zemaljskog života, lovove na zvijeri, bitke protiv Crvenog
Pretendenta i Hiksa te zadnji juriš na utvrdu Adbar Seged. Ali, nisam se usudio
prikazati njegove najplemenitije pothvate,njegovu ljubav za moju

gospodaricu,njegovo prijateljstvo sa mnom.Ljubav za kraljicu je

izdaja,prijateljstvo s robom ponižavajuće. Kad sam je dovršio,prođoh
pogledom po skromnoj grobnici gdje je Tanus trebao provesti vječnost. I
iznenada me obuze srdžba na pomisao da ne mogu učiniti ništa više za njega.
U mojim očima bio je dostojniji časti no ikoji faraon koji je ikad nosio
dvostruku krunu. Ta kruna mogla je biti njegova, morala je, trebala je biti
njegova, ali odbio ju je. Za mene je bio kralj više no što je to ikad bio faraon.

Tada mi pade na pamet misao. Bila je takvo oskrvnuće da sam je

odagnao iz uma. Sama činjenica da sam je razmotrio bila je strahovita izdaja,
uvreda ljudima i bogovima.Ali, tijekom tjedana koji su uslijedili misao se i
dalje javljala u mom umu. Tanusu sam dugovao mnogo, a faraonu malo. Makar
me koštalo prokletstva, bio sam spreman platiti cijenu.Tanus mi je dao mnogo
više. No, to nisam mogao sam izvesti. Trebao sam pomoć. Ali, kome sam se
mogao obratiti? Zasigurno ne kraljici Lostris ili kraljeviću. Moja gospodarica
bila je vezana prisegom faraonu, a Memnon nije znao tko je njegov pravi otac,
niti sam mu to mogao reći a da ne pogazim riječ koju sam dao Tanusu. Samo je
jedna osoba bila privržena Tanusu gotovo kao ja, nije se plašila ni bogova ni
ljudi i posjedovala je tjelesnu snagu koju ja nisam imao.

"Tako mi gnusne Sethove stražnjice!" Plemeniti Kratas grohotom se

nasmijao kad sam mu iznio svoj plan. "Samo si ti mogao takvo što smisliti. Ti si
najveći lupež koji postoji na svijetu, Taita, ali ja sam ti zahvalan, jer mi nudiš
ovu posljednju priliku da iskažem počast Tanusu."

Do u sitnicu smo sve isplanirali. Krenuli smo tako što sam stražarima
pred štivom Horusovog Daha poslao krčag vina obilato začinjenog prahom
cvijeta sna. Kad smo Kratas i ja napokon ušli u štivu gdje su bila dva lijesa,
obuze me nesigurnost. Osjećao sam da me Ka faraona Mamosa krišom
promatra iz sjene i da će me njegov zlonamjeran duh proganjati sve preostale
dane moga života u potrazi za osvetom zbog svetogrđa.Kratas nije imao takve
zadrške, dao se na posao s tolikim žarom da sam mu više puta tijekom noći
morao preporučiti da ne bude tako bučan dok je otvarao zlatne poklopce
kraljevskih kovčega i vadio vladarevu mumiju. Tanus je bio viši i krupniji, ali
su srećom oni koji su izradili kovčeg pustili malo mjesta, a tijelo moga
prijatelja se tijekom mumifikacije smanjilo. Svejedno,bili smo prisiljeni skinuti
više slojeva zavoja prije no što smo ga uspjeli smjestiti u veliki zlatni
odar.Zamolih faraona Mamosa za oprost dok smo ga stavljali u skromni drveni
kovčeg na čijem je poklopcu bio naslikan lik Velikog Lava Egipta.Bilo je puno
mjesta i prije zatvaranja poklopca odložili smo u njega zavoje koje smo bili
skinuli Tanusu.

Kad je kišno razdoblje završilo i vratilo se lijepo vrijeme, moja

gospodarica zapovijedi da pogrebna povorka krene iz Qebuija prema dolini s
grobnicom. Na čelu je išla prva divizija kola pod zapovjedništvom kraljevića
Memnona. Slijedilo je pedeset transportnih kola nakrcanih zagrobnim blagom
faraona Mamosa. Udovica, kraljica Lostris, bila je na kolima koja su prevozila
zlatni odar. Bio sam zadovoljan vidjevši kako na tom zadnjem putovanju ide u
društvu jedinog čovjeka kojega je voljela, premda je ona mislila da se radi o

drugom. Vidio sam kako se više puta okreće prema repu karavane koja je
polako napredovala kroz ravnicu i bila je duga barem pet tisuća koraka. Kola
na kraju kolone koja su nosila drveni lijes slijedila je skupina Siluka. Njihovi
veličanstveni glasovi dopirali su do nas dok su pjevali oproštajnu pjesmu.
Znao sam da ih Tanus čuje i shvaća za koga je ta pjesma.

Kad smo konačno stigli u dolinu s grobnicom, zlatni lijes smješten je pod
svetohranište pored ulaza. Laneni zastor bio je oslikan tekstovima
ilustracijama iz Knjige mrtvih. Bila su predviđena dva zasebna sprovoda.Prvi
je bio manje važan, onaj Velikog Lava Egipta. Drugi je trebao biti svečani
kraljevski pogreb.

Tri dana po našem dolasku u dolinu, drveni lijes smješten je u grobnicu

koju sam bio pripremio za Tanusa i grob su posvetili svećenici Horusa,
njegovog boga zaštitnika, potom je bila zapečaćena. Tijekom obreda moja
gospodarica uspjela je svladati tugu i pokazati samo dužnu sućut jedne
kraljice za odlazak vjernog sluge, premda sam znao da u njoj umire nešto što
se nikad više neće obnoviti. Cijelu je noć dolina odzvanjala pjesmama Šiluka
koji su oplakivali čovjeka koji je postao jedno od njihovih božanstava. I danas,
naime, uzvikuju njegovo ime u bitkama.

Deset dana nakon prvog pogreba, zlatni lijes bio je prebačen na drvene
saonice i odvučen u golemu kraljevsku grobnicu. Trebao je trud tri stotine
robova da bi se kovčeg proveo hodnicima.Projektirao sam grobnicu tako
precizno da je bio tek pedalj razmaka između bokova i poklopca lijesa te
kamenih zidova i svoda. Kako bih osujetio buduće pljačkaše grobova i sve one
koji bi bili pokušali oskrvnuti kraljevski grob, izgradio sam labirint hodnika
pod planinom.
Od ulaza, široki prolaz vodio je do veličanstvene kripte ukrašene
prekrasnim freskama, u sredini je stajao prazni granitni sarkofag s poklopcem
bačenim ustranu.Prvi pljačkaši bili bi povjerovali da su stigli prekasno i da je
netko drugi već opljačkao grobnicu.U stvarnosti je pak postojao jedan drugi
hodnik pod pravim kutom s ulaznim hodnikom.Ulaz je bio kamufliran kao
skladište za zagrobno blago. Bilo je nužno okrenuti lijes kako bi prošao kroz
niz lažnih hodnika i lažnih pogrebnih odaja,od kojih je svaka bila još veća
varka od prethodne.

Pogrebnih odaja bilo je četiri ali tri su bile predodređene da zanavijek

ostanu prazne.Povrh toga bila su tu i troja skrivena vrata i dva okomita okna.
Uz jedno od tih lijes je morao biti podignut, niz drugo spušten.Trebalo je
petnaest dana kako bi bio prevezen kroz labirint i s naposljetku smješten na
svoje smjesto. Zidovi i strop odaje bili su oslikani svim genijem koji su mi
bogovi podarili. Nije bilo površine veće od nokta mog palca koja nije blještala
od boje i pokreta.Oko nas bilo je pet skladišta punih blaga koje je faraon
Mamos nagomilao tijekom života dovodeći Egipat na rub bijede.Rekao sam
svojoj gospodarici da bi,umjesto da bude zakopano,blago trebalo upotrijebiti
za plaćanje troškova vojske i rata koji ćemo morati voditi kako bi otjerali
tiranina Hiksa i oslobodili naš narod i našu domovinu.

"Blago pripada faraonu", odgovorila mi je. "Ovdje u Kushu skupili smo

drugo blago u bjelokosti, zlatu i robovima i ono će biti dovoljno. Pravo je da
božanski Mamos dobije ono što je njegovo. Prisegnula sam."

I tako je petnaestog dana zlatni lijes smješten u kameni sarkofag

isklesan u živom kamenu. Sustavom užadi i poluga teški poklopac podignut je
i spušten na svoje mjesto.Kraljevska obitelj, svećenici i plemići ušli su u
grobnicu za zadnje obrede.Moja gospodarica i prijestolonasljednik zauzeli su
mjesto pored sarkofaga i svećenici su nastavili pjevati magične psalme i
odlomke iz Knjige mrtvih. Čađavi dim svjetiljki i dah nazočnih učinili su zrak u
tom malom prostoru teškim, tako da je uskoro postalo teško disati. Na slabom
žutom svjetlu vidio sam kako moja gospodarica blijedi i kako joj kapljice znoja
rose čelo. Probih se kroz mnoštvo i stigoh do nje trenutak prije no što bi se
bila srušila. U zadnji sam je čas pridržao kako bi izbjegla udarac glavom o
granitni sarkofag. Iznijeli smo je van na nosilima. Na čistom planinskom zraku
brzo se oporavila, ali uvjerio sam je da ostatak dana provede u postelji u
svome šatoru. Dok sam joj te noći spravljao biljni tonik, ležala je u tišini i
nakon što je popila lijek, prošapta.

"Imala sam neobičan osjećaj dok sam bila u faraonovoj grobnici.

Iznenada mi se učinilo da je Tanus u blizini. Ćutila sam njegovu ruku kako mi
dotiče lice, njegov glas kako mi šapće na uho. I onesvijestila sam se."

"Uvijek će biti blizu tebe", rekoh. "Sigurna sam u to."

Danas znam, premda to tada nisam shvatio, da je Lostris počela

propadati od dana kad smo pokopali Tanusa. Izgubila je radost bivanja na
svijetu i želju za životom.

Sutradan sam se sa zidarima i robovima vratio u kraljevsku grobnicu

kako bih zapečatio vrata i okna te pokrenuo sklop naprava koje su trebale
zaštititi zagrobnu odaju. Dok smo se vraćali nazad kroz meandre hodnika,
blokirali smo tajna vrata kamenjem i žbukom po kojoj smo naslikali freske.
Zatvorili smo otvore okomitih okna tako da izgledaju kao podovi i stropovi.
Pripremio sam umjetne odrone koji bi se bili pokrenuli ako bi netko bio stao
nogom na jednu pokretnu ploču i napunio okomita okna velikim količinama
drva. Vremenom bi bilo istrulilo izjedeno gljivicma i bilo bi ispustilo otrovne
plinove dovoljno moćne da uguše uljeze koji bi bili uspjeli proći kroz tajna
vrata.

No, prije nego što sam prešao na ove poslove, uđoh u zagrobnu odaju
kako bih se oprostio s Tanusom. Nosio sam dugi svežanj umotan u laneno
platno. Kad sam posljednji put prišao kraljevskom sarkofagu, poslah van sve
radnike. Htio sam zadnji napustiti grobnicu i potom zapečatiti ulaz. Kad sam
ostao sam, odmotao sam svežanj i izvadio luk Lanatu.

Tanus mu je dao ime moje gospodarice kad sam ga izradio za njega. Bio
je to naš posljednji dar, odložih ga na poklopac sarkofaga. U smotuljku je bio
još jedan predmet. Drvena ushahti koju sam izrezbario svojim rukama.
Položih je podno lijesa. Dok sam je izrađivao, postavio sam tri bakrena zrcala

kako bih sa svih strana proučio svoje crte lica i vjerno ih reproducirao. Kipić je
bio minijaturni Taita. Na osnovi sam urezao ove riječi: "Moje je ime Taita.
Liječnik sam, pjesnik, arhitekt i filozof. Tvoj sam prijatelj. Odgovarat ću za
tebe."

Prije izlaska iz grobnice okrenuh se i pogledah je posljednji put.

"Zbogom, stari moj",rekoh. "Bogatiji sam jer sam te upoznao. Čekaj nas
na onome svijetu."

Trebalo mi je nekoliko mjeseci da dovršim posao u kraljevskoj grobnici.

Postupno kako smo se povlačili kroz labirint, osobno sam pregledao svaka
zapečaćena vrata i svaki sklop tajnih naprava koji smo ostavljali za sobom. Bio
sam sam, jer su moja gospodarica i prijestolonasljednik bili u planinama, na
putu prema utvrdi kralja svećenika Beni Jona.Krenuli su sa svom pratnjom
kako bi pripremili svadbu Memnona i Masare. Hui je pošao s njima kako bi iz
etiopskih stada odabrao konje koji su bili dio naše naknade za osvajanje Adbar
Segeda i oslobađanje Masare.

Kad sam napokon dovršio poslove u grobnici i kad su moji radnici

zatvorili vanjski ulaz, krenuo sam i ja put planina i suočio se s hladnim i
vjetrovitim prijevojima. Nisam htio propustiti svadbeno slavlje, ali krenuo sam
prekasno. Dovršetak grobnice odnio je više vremena od predviđenog i stoga
sam putovao najvećom brzinom koju su konji mogli podnijeti. Stigoh u palaču
kralja svećenika Beni Jona pet dana prije vjenčanja i odmah se uputih u dio
tvrđave u kojoj su bili smješteni moja gospodarica i njezina pratnja.

"Nisam se više nasmiješila od posljednjeg puta kad smo se vidjeli, Taita",

reče mi kad me primila. "Pjevaj mi. Ispričaj mi neku od tvojih priča. Nasmij
me."

Zadaća nije bila laka, jer je tuga zagospodarila njezinom dušom, a ni ja

nisam bio veseo i bezbrižan. Slutio sam da je muči nešto ozbiljnije od tuge.
Ubrzo smo odustali od pokušaja da budemo veseli i počeli smo raspravljati o
državnim poslovima. Brak je bio iz ljubavi, susret dviju bliskih duša
blagoslovljen od bogova, što se ticalo dvoje mladenaca, ali, u svemu drugom
veza Memnona i Masare predstavljala je ugovor između dviju nacija. Trebalo
je pregovarati o ugovorima i sporazumima, odlučiti o darovima, sklopiti
trgovačke sporazume između kralja svih kraljeva, vladara Aksuma, i
namjesnice Egipta. Kako sam predvidio, isprva moja gospodarica nije bila
ushićena mišlju da će njezin jedinac oženiti ženu druge rase.
"U svemu su drukčiji. Bogovi koje štuju, jezik koji govore, boja kože.
Voljela bih da je Memnon odabarao djevojku medu našim ljudima."

"Izabrat će", uvjerih je. "Oženit će pedeset, možda čak i sto Egipćanki. A
oženit će i Libijke, Huritkinje i Hiksinje. Sve rase i nacije koje u godinama koje
dolaze bude pokorio donijet će mu nove supruge, Kušitkinje, Hititkinje,
Asirke..."

"Prestani, Taita!" Kraljica udari nogom o pod s negdašnjom silinom.

"Dobro znaš što mislim. Drugi će brakovi biti politički. Ali ovaj, prvi, spoj je
dvaju srca."

Bila je to istina.Zavjet ljubavi koji su Memnon i Masara bili razmijenili u

kratkim trenucima na obali rijeke procvjetao je kao cvijet.Ja sam imao
privilegiju da budem u njihovoj blizini tih zanosnih dana.Oboje su mi bili
zahvalni za ono što sam napravio za njih i smatrali su me starim prijateljem,
dostojnim neupitnog povjerenja. Nisam dijelio predosjećaj svoje gospodarice.
Premda su doista bili različiti,njihove su duše bile srodne.Oboje su posjedovali
predanost, žar i onu mrvu nemilosrdnosti i okrutnosti koje mora imati vladar.
Bili su dobar par, kao dva sokola.Znao sam da Masara neće odvratiti Memnona
od njegove sudbine, dapače, da će ga hrabriti i poticati na još veće poduhvate.
Bio sam sretan ishodom svojih djeverskih napora.

Jednoga sunčanog dana, pred pogledima dvadeset tisuća egipatskih i

etiopskih muškaraca i žena na okolnim padinama, Memnon i Masara na obali
rijeke razbili su amforu vode koju je vrhovni Ozirisov svećenik napunio u
novorođenom Nilu.Mladenci su išli na čelu naše karavane koja se spuštala s
planina s mirazom kraljevne i ugovorima i sporazumima o prijateljstvu
sklopljenim između dviju nacija.Hui i njegovi konjušari slijedili su nas sa
stadom od pet tisuća konja, dijelom su bili plaća za našu plaćeničku službu,
cijelom Masarin miraz. Prije no što smo stigli do ušća dviju rijeka ugledasmo u
ravnici pred nama tamnu mrlju, kao da je oblak bacio svoju sjenu na savanu.
Ali, sunce je i dalje sjalo na mirnome nebu. Krda gnua vratila su se u svojoj
svakogodišnjoj selidbi.

Nekoliko tjedana nakon doticaja s gnuovima, "žuti davitelj" sručio se na

naše etiopske konje kao poplava na gorske udoline. Naravno, Hui i ja
predvidjeli smo da će nas s njihovim povratkom opet zadesiti zaraza i stoga
smo se brižljivo pripremili. Obučili smo sve konjušare i kočijaše za
traheotomiju i kauterizaciju rana s vrućom smolom, kako bi spriječili
nadolazak gangrene dok životinja ne preboli zarazu. Mnogo tjedana nismo
mogli bogzna koliko spavati, a zaraza je ipak ubila nešto manje od dvije tisuće
novih konja. I prije bujanja Nila preživjeli su bili dovoljno snažni da bi ih mogli

uvježbati u vući kola. Kad je stigao povodanj, svećenici su na obali rijeke

prinijeli žrtve svojim bogovima i procijenili znamenja za nadolazeću godinu.
Neki su gatali iz utroba žrtvovanih ovaca, drugi su promatrali let divljih ptica,
treći su zurili u posude napunjene vodom iz Nila. Njihove metode proricanja
bile su različite. Kraljica Lostris prinijela je žrtvu Hapi.

Iako sam bio nazočan obredu i sudjelovao u liturgiji i zborovima

vjernika, moje srce bilo je drugdje. Bio sam odan Horusu, a plemeniti Kratas i
prijestolonasljednik Memnon također. Stoga smo ponudili našem bogu zlato i
bjelokost i zamolili ga da nas vodi.Ne događa se često da su bogovi medusubno
složni više od ljudi. Ali te je godine bilo drukčije.Izuzev bogova Anubija i Totha
te božice Nut, nebesko mnoštvo bilo je jednoglasno. Anubi, Toth i Nut su
manja božanstva i stoga su se njihova mišljenja mogla zanemariti bez

opasnosti.Svi glavni bogovi, Ammon-Ra, Oziris i Horus, Hapi i Izida i drugih

dvjesto što većih što manjih božanstava, dali su isti odgovor.

"Došlo je vrijeme povratka svetoj crnoj zemlji Kemita."

Plemeniti Kratas, nevjernik i cinik, natuknuo je da su se svi svećenici

dogovorili da stave te riječi u usta bogova. Iako sam izjavio da sam sablažnjen
tolikim svetogrđem, u tajnosti sam bio sklon podijeliti Kratasovu sumnju.
Svećenici su ljudi koji vole ugodnosti i raskoš, a već su dva desetljeća bili
prisiljeni živjeti kao ratnici i lutalice u divljoj kušitskoj zemlji. Mislim da su
sanjali lijepu Tebu još više no što ju je sanjala moja gospodarica. Možda nisu
bogovi, već ljudi savjetovali povratak na sjever.

Kraljica Lostris sazvala je veliki državni savjet i kad je obznanila da

potvrđuje odluku bogova, velikodostojnici i svećenici ustadoše i svi do jednog
zaklicaše. I ja sam klicao s drugima, tu noć moji se snovi napučiše vizijama
Tebe i dalekih vremena kad smo Tanus, Lostris i ja bili mladi i sretni. Otkad je
Tanus umro, naša vojska nije više imala vrhovnog zapovjednika i ratni savjet
se sastao u tajnosti.Naravno,ja sam bio isključen iz skupa,ali moja mi je
gospodarica prenijela sve što je na njemu rečeno. Nakon duge rasprave,
zapovjedništvo je ponuđeno Kratasu, koji je ustao, sijed i pun ožiljaka poput
starog lava, grohotom se nasmijao i rekao.

"Ja sam vojnik, ne zapovjednik. Dajte mi zapovjedništvo nad Šilucima i

slijedit ću jednog čovjeka do granica smrti, a i dalje." Isuka mač i uperi ga u
prijestolonasljednika. "Evo čovjeka kojeg želim slijediti! Pozdrav Memnonu!
Neka živi vječno!"

"Neka živi vječno!", povikaše svi i moja se gospodarica nasmiješi.

Planirali smo upravo takav ishod. S dvadeset dvije godine

prijestolonasljednik Memnon uzdignut je u rang Velikog Lava Egipta,
zapovjednika svih oružanih snaga, i odmah je počeo pripremati Povratak. Iako
sam po činu bio samo zapovjednik kraljevskog konjaništva, bio sam u skupini
visokih časnika prijestolonasljednika Memnona. On mi se često obraćao kako
bi riješio logističke probleme na koje smo nailazili.

Tijekom dana ja sam upravljao njegovim kolima s plavim stijegom koji

se vijorio iznad naših glava dok smo pregledavali postrojbe i izvodili vježbe s
njima.Mnoge noći prijestolonasljednik, Kratas i ja ostajali smo budni dokasna i
dijelili krčag vina raspravljajući o Povratku. U tim prigodama kraljevna
Masara osobno nas je posluživala i punila pehare svojim ljupkim rukama, a
zatim bi sjela na jastuk podno Memnona i slušala svaku riječ. Kad bi se naši
pogledi sreli, nasmiješila bi mi se.

Naša glavna briga bila je kako izbjeći opasan, težak prelazak katarakti.
Bile su plovne samo za visoka vodostaja i to je ograničavalo naša razdoblja
putovanja. Predložio sam da sagradimo flotu nizvodno od pete katarakte, s
njom bismo mogli prevesti našu vojsku do početne točke prelaska pustinje na
velikom zavoju. Potom, došavši opet do rijeke uzvodno od prve katarakte, bili
bismo izgradili novu flotu ratnih brodova i splavi kako bismo stigli do

Elefantine. Bio sam siguran da ćemo, budemo li točno proračunali vrijeme i

iznenadili flotu Hiksa usidrenu pred Elefantinom, uspjeti nanijeti težak udarac
neprijateljima i osvojiti brodove koji su nam trebali da ojačamo našu flotu.
Nakon osvajanja sigurnog uporišta, bili bismo spustili pješaštvo i kola niz
ždrijelo prve katarakte i napali Hikse u poplavnim ravnicama.

Započeli smo prvu fazu Povratka sa sljedećom bujicom.U Qebuiju, koji je

mnogo godina bio naš glavni grad, ostavili smo samo vojnu posadu, trebao je
postati trgovište carstva. Bogatstva Kuša i Etiopije imala su se slijevati u Tebu
preko tog uporišta. Kad je većina naše flote krenula na sjever, Hui i ja s petsto
konjušara i eskadronom kola ostali smo pričekati povratak gnua na njihovoj
godišnjoj selidbi. Stigli su iznenada kao obično, golema crna mrlja razlila se
zlatnožutim pašnjacima savane. Pošli smo im ususret kolima. Nije bilo teško
uloviti te nezgrapne životinje. Gonili smo ih i hvatali omčama dok smo jurili uz
njih. Nisu imale živahnost i duh naših konja. Borile su se nekoliko minuta, a
potom se predavale mireći se sa sudbinom. U deset dana zatvorili smo ih šest
tisuća u torove koje smo namjenski izgradili na obali Nila. U tim torovima
postao je još očitiji njihov manjak energije i snage. Umrlo ih je na stotine, bez
razloga.Mi smo se dobro brinuli o njima, davali smo im jesti i piti kao što smo
činili s našim konjima.Ali činilo se da njihov lutalački duh ne podnosi
zatočeništvo i da se izjedaju do smrti. Izgubili smo više od polovice grla koja
smo ulovili, a mnoga druga pomrla su na dugom putovanju prema sjeveru.

Dvije godine nakon što je kraljica Lostris bila zapovijedila Povratak, naši
ljudi su se okupili na istočnoj obali Nila uzvodno od četvrte katarakte. Pred
nama se pružao put kroz pustinju koji je presijecao veliki zavoj rijeke. Cijele
prethodne godine karavane transportnih kola kretale su otuda. Svaka je bila
natovarena velikim žarama punim riječne vode i zapečaćenim drvenim
čepovima i vrelom smolom. Svakih deset tisuća koraka duž prašnjava puta
stvorili smo pojilišta, na svakom je bilo zakopano trideset tisuća žara kako
bismo spriječili da puknu pod bijesnim sunčevim zrakama.

Bilo nas je gotovo pedeset tisuća ljudi i isto toliko životinja, uključujući i
krdo gnua. Svake večeri kola s vodom kretala su s rijeke kako bi obavila
zadaću koja nikako nije prilazila koncu. Pričekali smo na obali rijeke rađanje
novog mjeseca koji bi nam bio osvijetlio marš kroz pustinju. Premda smo
odlučili da krenemo u najsvježijem dijelu godine, vrućina i sunce bili bi fatalni
za ljude i životinje. Stoga smo putovali samo noću.Dva dana prije polaska,moja
mi gospodarica reče.

"Taita, otkad ja i ti nismo proveli dan u pecanju na rijeci? Pripremi udicu

i čamac."

Znao sam da želi raspraviti sa mnom nešto važno. Otišli smo malo
nizvodno po zelenoj vodi, zatim sam privezao čamac za jednu vrbu na
suprotnoj obali gdje nas nitko nije mogao čuti. Na početku smo razgovarali o
skorašnjem prelasku pustinje i izgledima za povratak u Tebu.

"Kada ću opet vidjeti njezine sjajne zidine, Taita?", uzdahnula je kraljica,

a ja sam odgovorio da ne znam.

"Budu li bogovi velikodušni, moći ćemo stići u Elefantinu sljedeće

godine, kad nabujali Nil ponese naše brodove preko prve fikatarakte. Zatim će
naša sudbina slijediti ritam rijeke te rizike i ishode rata." Ipak, nije htjela da
je
otpratim na rijeku kako bismo raspravljali o tome. Očima punim suza, moja
gospodarica upita.
"Koliko je vremena prošlo otkad nas je Tanus napustio, Taita?"
Odgovorih prigušenim glasom.

"Krenuo je k rajskim livadama prije više od tri godine, gospodarice."

"Dakle, prošlo je još više vremena otkad sam posljednji put ležala u
njegovu zagrljaju", promrmlja kraljica i ja potvrdih. Nisam razumio što hoće s
tim pitanjima.

"Sanjala sam ga gotovo svaku noć, Taita. Je li moguće da se vratio i

ostavio u meni svoje sjeme dok sam spavala?"

"Sve je moguće", oprezno odgovorih. "Narodu smo rekli da su Tehuti i

Bakhta tako začete. Ali, u stvarnosti nisam nikad čuo da se dogodilo nešto
slično."

Neko vrijeme šutjeli smo. Kraljica umoči ruku u vodu, podigne je i

pogleda kapljice koje su joj kapale s prstiju. Naposljetku progovori ne
gledajući me.

"Mislim da ću roditi još jedno dijete", promrmlja. "Moj crveni mjesec

zašao je."

"Gospodarice", odgovrih tiho, "približavaš se trenutku svoga života kad

će rijeke tvoje utrobe presušiti.Egipatske žene su kao pustinjsko cvijeće koje
rano procvjeta, ali brzo uvene." Kraljica odmahne glavom.

"Ne, Taita, nije tako. Osjećam stvorenje koje raste u meni." Zurio sam u
nju u tišini.Opet osjetih krilo tragedije kako me dotiče i ježi mi kožu.

"Ne smiješ me pitati jesam li bila s drugim muškarcem." Ovaj put

odlučno me pogleda u oči. "Znaš da nije tako."

"Znam vrlo dobro. Ipak, ne mogu vjerovati da te oplodio duh, koliko god
bio voljen i mio. Možda je tvoja želja za novim djetetom upalila tvoju maštu."

"Dodirni mi trbuh, Taita", zapovijedi kraljica. "Ima nešto živo u meni i

raste iz dana u dan."

"Učinit ću to noćas, u prisnosti tvoje kabine, ne ovdje na rijeci gdje nas

neki radoznali pogled možda uhodi."

Moja gospodarica ležala je gola na lanenim plahtama. Prvo joj promotrih

lice, potom tijelo.Kad sam je gledao očima muškarca, izgledala je još uvijek
čarobno,ali kao liječnik uočavao sam da su godine i napori života u divljini
doveli do okrutnih promjena.Kosa je bila više sijeda no crna, a patnja i
namjesničke brige urezale su svoju tužnu poruku u njezino čelo. Ostarila je.

Njezino tijelo dalo je život trima stvorenjima.Ali grudi su sada bile prazne,
nisu bile nabrekle od mlijeka nove trudnoće. Bila je mršava i trebao sam to
ranije primijetiti. Bila je neprirodno mršava. Ali trbuh je stršio kao bjelokosna
kugla, nesrazmjeran u usporedbi s rukama i nogama. Nježno položih ruke na
trbuh, na srebrenaste nabore gdje je nekoć koža bila zategnuta kako bi
prihvatila sretnu težinu.Osjetih pod prstima stvar koja je bila u njoj i odmah
shvatih da pod mojim prstima nije život, već smrt. Nisam nalazio riječi.

Ostavih je, izidoh na palubu i podignuh pogled k zvijezdama. Bile su

hladne i daleke. Nehajne poput bogova. Bilo je uzaludno zazivati bogove i
zvijezde. Poznavao sam stvar koja je rasla u mojoj gospodarici. Osjetio sam je
u tijelima drugih žena. Kad su umrle, otvorio sam njihov trbuh i vidio sam to
što ih je ubilo. Bilo je gadno i izobličeno, nije sličilo ljudskom ili životinjskom

stvoru. bila je to bezlična kugla crvena mesa. Sethovo stvorenje.

Prošlo je mnogo vremena prije no što sam skupio hrabrost za povratak

u kabinu. Moja gospodarica ogrnula je halju. Sjedila je na krevetu i gledala me
velikim tamnim očima koje nisu starile. Izgledala je kao djevojčica koju sam
nekad davno upoznao.

"Gospodarice, zašto mi prije nisi rekla za bolove?", upitah je ljubazno.

"Kako znaš da osjećam bolove?", promrmlja. "Pokušala sam ti to

zatajiti."

Karavana je krenula i zašla u pustinju, putujući po mjesečini oz

srebrenasti pijesak. Ponekad je kraljica hodala uz mene, a kraljevne su veselo
trčale oko nas. U trenucima kad su je mučili bolovi, moja gospodarica bila je na
kolima koja sam pripremio za nju. Sjedio sam pored nje i držao joj ruku sve
dok prah cvijeta sna ne bi izvršio svoju čaroliju i smirio je. Svaku noć putovali
smo dok ne bismo stigli do sljedećeg spremišta vode duž staze utabane od
tisuća kola koja su tuda prošla prije nas. Tijekom dana ležali smo pod platnima
kola i drijemali u zagušljivoj jari. Bili smo na putu već trideset dana i trideset
noći kad smo, u samo praskozorje, ugledali izvanredan prizor, jedro koje se
usred pustinje kretalo nad pijeskom prema jugu.Nakon još mnogih tisuća
koraka otkrili smo kako je nastala ta varka. Trup broda skrivala je obala Nila i
ispod dina rijeka je nastavljala svoj vječni tok.

Prešli smo veliki zavoj. Prijestolonasljednik Memnon i njegovi visoki

časnici čekali su nas. Flota novih brodova bila je već gotovo spremna i mi smo
vidjeli jedro jednog od njih kad smo se približili rijeci. Oplate i jarboli bili su

ispiljeni u velikim ravnicama Kusha i prevezeni kroz pustinju. I sva kola bila su
tu. Hui je kopnom doveo konje i kola sa zalihama krme. I moji gnuovi čekali su
u torovima na obali. Iako su karavane velikih kola sa ženama i djecom tek
trebala stići, većina naše nacije završila je prelazak. Bio je to gotovo
nevjerojatan poduhvat, napor božanskih razmjera. Samo ljudi poput Kratasa,
Remrema i Memnona mogli su ga izvršiti u tako kratko vrijeme. Sada je samo
prva katarakta bila između nas i svete zemlje Egipta.

Produžili smo prema sjeveru. Moja gospodarica ukrcala se na brod

sagrađen za nju i kraljevne. Imala je na raspolaganju veliku prozračnu kabinu
koja je bila opremljena svim mogućim raskošima. Zastori su bili od izvezene
etiopske vune, pokućstvo od tamnog drva akacije s bjelokosnim i zlatnim
intarzijama. Ukrasio sam zidove slikama cvijeća, ptica i drugim dražesnim
motivima. Kao uvijek, spavao sam uz kraljičin krevet.

Tri noći nakon polaska probudih se usred noći. Plakala je u tišini.

Premda je prigušila jecaje jastukom, probudilo me drhtanje njezinih ramena.
Odmah joj priđoh.

"Bolovi su se vratili?", upitah je.

"Nisam te htjela probuditi, ali kao da imam mač u trbuhu." Spravih joj
napitak od cvijeta sna, jači no inače, bolovi su počeli nadjačavati čak i moć
cvijeta. Kraljica popi i nakratko utihnu. Zatim upita.

"Ne možeš izvaditi tu stvar iz mog tijela, Taita?"

"Ne, gospodarice. Ne mogu." "

Onda me zagrli, Taita. Zagrli me kako si činio kad sam bila mala." Sjedoh
na krevet i uzeh je u naručje. Bila je krhka i lagana kao dijete. Nježno sam ju
zibao i uskoro je zaspala.

Flota je stigla do prve katarakte uzvodno od Elefantine i pristali smo uz

obalu na jednoj mirnoj dionici prije no što Nil osjeti zov slapova i pohrli u
ždrijelo. Čekali smo da nam se pridruži ostatak vojske, svi konji i kola te
divizija Šiluka plemenitog Kratasa. Čekali smo da se vodostaj rijeke popne,
otvori nam kataraktu i tako nam omogući ulazak u Egipat. Dok smo čekali,
poslali smo uhode onstran ždrijela. Bili su odjeveni kao seljaci, svećenici i
trgovci i nosili su robu za razmjenu. Spustio sam se s Kratasom u ždrijelo kako
bih pregledao prolaz. Vodostaj je bio nizak i sve opasne točke bile su izvan
vode. Ucrtali smo na stijene, iznad crte najvišeg vodostaja, znakove koji su
pokazivali plovne kanale kako bismo i kad ih voda bude prekrila znali gdje su
prepreke. Posao je potrajao mnogo tjedana i kad smo se vratili do flote, vojska
je bila na okupu. Poslali smo skupine izviđača da nađu put za kola i konje kroz
kamenitu pustinju. Nismo mogli povjeriti bijesnim vodama katarakte tako
dragocjen tovar.

Naše uhode počele su se vraćati iz Elefantine. Stizali su u tajnosti, obično

noću, i donosili nam prve vijesti iz naše domovine .

I nakon svih tih godina progonstva. Kralj Salitis još je vladao, ali bio je
već star i njegova je brada sijeda. Njegova dva sina bili su zapovjednici legija
Hiksa. Princ Beon zapovijedao je pješaštvom, princ Apachan kolima. Snage
Hiksa nadmašivale su naša predviđanja. Uhode su izvijestile da Apachan
raspolaže s dvanaest tisuća kola. Mi smo ih iz Kusha dovezli tek četiri tisuće.
Beon je imao četrdeset tisuća strijelaca i pješaka. Računajući i Kratasove
Šiluke, mi smo ih imali tek petnaest tisuća. Po brojnosti snaga smo, dakle, bili
u inferiornom položaju. Ali, bilo je i ohrabrujućih vijesti. Većina snaga Hiksa

bila je blokirana u delti, a Salitis je Memfis učinio svojom prijestolnicom.Bili bi

mu potrebni mjeseci da prebaci vojsku na jug, do Tebe i Elefantine. Ne bi bio

mogao poslati kola uzvodno sve dok je trajala bujica i dok tlo nije bilo suho.
Elefantinu je branio samo jedan eskadron kola, ukupno sto kola starog tipa, s
punim kotačima. Kako se činilo, Hiksi još nisu bili izumili kotač s palcima.

Prijestolonasljednik Memnon izložio nam je svoj ratni plan. Bio bi

prešao kataraktu s visokim vodostajem i osvojio Elefantinu. Zatim bismo,
tijekom Salitisova napredovanja na jug kako bi nas zaustavio, bili krenuli na
Tebu i pobunili narod. Mogli smo predvidjeti da će se Salitis sa svom svojom
vojskom sukobiti s nama u poplavnim ravnicama kod Tebe nakon što se vode
Nila povuku. Mogli smo se nadati da će u međuvremenu brojčani nesrazmjer
između dvije vojske dijelom biti smanjen egipatskim postrojbama koje ćemo
unovačiti pod naše stijegove. Uhode su nam otkrile da Hiksi nisu ni sumnjali
da je naša oslobodilačka vojska tako blizu njihovih granica i da za prvi napad
možemo računati na faktor iznenađenja. Doznali smo povrh toga da je Salitis
prihvatio egipatske običaje. Živio je u našim palačama i štovao je naše bogove,
čak je promijenio ime Sutekha u Seth i on je sada, vrlo primjereno, bio njegov
glavni bog. Premda su svi zapovjednici bili Hiksi, mnogi Salitisovi kapetani i
vodnici bili su novačeni medu Egipćanima, a i polovica običnih vojnika
pripadala je našemu narodu.Velikim dijelom bili su djeca ili još nisu bili rođeni
u vrijeme našeg egzodusa i pitali smo se kome će se prikloniti kad
prijestolonasljednik Memnon povede svoju vojsku u Egipat.

Sve je bilo spremno. Izviđači su označili put kroz pustinju na zapadnoj

obali i velika kola za opskrbu krenula su sa zalihama krme i vode dovoljnim da
omoguće našim kolima da stignu do plodnih ravnica naše domovine. Brodovi
su bili spremni za bitku. Bili bismo krenuli s bujicom Nila, ali u međuvremenu
trebalo je obaviti još jedan obred.

Popeli smo se na uzvisinu gdje se obelisk koji je moja gospodarica dala

postaviti prije više od dva desetljeća još uzdizao kao elegantan kameni
kažiprst uperen u mirno plavetnilo afričkog neba. Kraljica je bila preslaba da
bi se uspela strmom stazom. Robovi koji su nosili nosiljku spustili su je u
podnožju spomenika. Polako, s naporom, moja gospodarica se približi pod
ruku s prijestolonasljednikom Memnonom i podiže oči prema natpisu
uklesanom u granit.

Sav naš narod gledao je u nju... Svi oni koji su se vratili na mjesto odakle
smo prije mnogo vremena krenuli. Moja gospodarica pročita natpis. Glas je bio
tih, ali još uvijek milozvučan i dopirao je do mene, koji sam stajao iza redova
uglednika i generala.

"Ja, kraljica Lostris, namjesnica Egipta i udovica faraona Mamosa, osmog

toga imena, majka prijestolonasljednika Memnona koji će vladati Gornjim i
Donjim Egiptom nakon mene, zapovijedila sam da se podigne ovaj
spomenik..." Kad je završila s čitanjem, okrenu se prema svome narodu i raširi
ruke.

"Učinila sam što je bilo traženo od mene", reče glasom koji je opet
pronašao negdašnju snagu. "Vratila sam vas na granicu vaše zemlje. Moja je
zadaća gotova i odričem se namjesništva."

Dugo je šutjela i u jednom trenutku njezin pogled susretne se s mojim

iznad glava plemića. Kimnuh joj glavom kako bih je ohrabrio i kraljica nastavi.

"Podanici Egipta, pravo je da imate istinskog faraona koji će vas voditi

na ovim posljednjim koracima povratka.Predstavljam vam božanskog faraona
Tamosa, koji je nekoć bio prijestolonasljednik Memnon. Neka živi vječno!"

"Neka živi vječno!", povikaše svi. "Neka živi vječno!" Faraon Tamos
istupi pred svoj narod.

"Neka živi vječno!", viknuše nazočni po treći put i novi faraon isuka plavi
mač iz korica optočenih dragim kamenjem i pozdravi ih. U tišini koja je
uslijedila, njegov glas odjeknu medu crvenim goletnim vrhovima brežuljaka.

"Prihvaćam ovaj sveti zalog. Prisežem na nadu u vječni život da ću cijeli

svoj život služiti svome narodu i svojoj zemlji. Neću ustuknuti pred tom
obavezom i zazivam sve bogove da budu svjedoci moje prisege."

Stiže bujica. Vodostaj poraste među liticama koje su bdjele nad ulazom u
ždrijelo i boja vode promijeni se iz zelene u sivu. Katarakta poče režati kao
zvijer u brlogu, a oblak kapljica uspne se u nebo, visok kao brežuljci koji su se
pružali duž Nila. Urkrcah se na prvi brod s plemenitim Kratasom i faraonom.
Otisnusmo se i krenusmo niz struju. Polugoli veslači gledali su Kratasa koji je
stajao na krmi i u velikim šakama stiskao krmeno veslo. Na pramcu su dvije
skupine mornara pod kraljevim zapovjedništvom bile spremne da s većim
veslima odguraju brod daleko od hridi. Ja sam bio pored Kratasa, s prostrtom
kartom brzica, spreman da pokažem kamo skrenuti prema plovnim kanalima.

Zapravo mi karta nije ni trebala, jer sam je naučio napamet i rasporedio

sam na obale ždrijela i na otoke pouzdane ljude koji su nam zastavicama
signalizirali smjer koji nam valja slijediti. Kad je struja postala brža pod našim
trupom, bacih posljednji pogled iza sebe i ugledah ostatak flote u pripravnosti
da krene za nama. Zatim opet pogledah pred sebe i osjetih kako mi strah stišće
utrobu,tako da sam bio prisiljen stisnuti stražnjicu.Ždrijelo je bilo nalik
vratima onoga svijeta. Brzina je podmuklo rasla. Veslači su dodirivali površinu
lopaticama tek koliko je bilo dovoljno da održimo pramac okrenut nizvodno.
Napredovali smo s toliko lakoće da nam se činilo da nas nosi struja. Tek kad
sam pogledao obale i vidio kao strelovito jure oko nas, pojmio sam našu
brzinu. Stjenovita vrata ždrijela letjela su nam ususret, ipak, tek kad sam vidio
grimasu na grubom Kratasovom licu, shvatio sam koliko je naš pothvat
opasan.Kratas bi se tako nacerio kad bi vidio koščatu ruku smrti kako ga
poziva.

"Hajde, nitkovi!", viknu svojima. "Danas ću učiniti sve da vaše majke

budu ponosne na vas, ili ću dati mnogo posla mumifikator ima."

Rijeka je bila podijeljena trima otocima i plovni kanal se sužavao.

"Uprite na desnom boku prema plavome križu."

Pokušavao sam izgledati nehajno, ali u tom sam trenutku osjetio kako se
paluba naginje pod mojim nogama i uhvatih se za ogradu. Uletjeli smo u jedan
zeleni vodopad i pramac broda poludjelo se zatresao. Pomislih da smo već
izgubili kontrolu i očekivao sam da udarimo o stijenu i da se paluba pod mojim
nogama smrska. Onda uočih da se pramac smiruje, a plavi križ ucrtan na
stijenu bio je baš pred nama. "Lijevim bokom dok ne stignemo do zastavice!"
Moj je glas bio kriještav.

Ugledah čovjeka na srednjem otoku kako nam signalizira da skrenemo i

Kratas okrenu krmeno veslo viknuvši veslačima.

"Desno svi unazad, lijevo svi zajedno naprijed!"

Paluba se naglo ukosila dok je brod mijenjao pravac. Stjenoviti zid

munjevito prođe kraj nas. Išli smo brzinom konja u galopu. Još jedno skretanje
i pred sobom ugledasmo prve brzice. Crna stijena uzdizala se na našem putu i
voda se skupljala oko nje dobivajući oblik bedema. Nadimala se u visoke
nepomične valove, otvarala se u zelene kanale, pjenila se i praskala u bijele
zastore kroz koje je crno stijenje režalo na nas crnim očnjacima. Želudac mi se
stisnu kad poletjesmo preko ruba i sletjesmo na površinu ispod barijere.
Stigavši na kraj, okrenusmo se oko svoje osi kao vlat suhe trave u viru.

"Snažno ulijevo!", dreknu Kratas. "Vucite dok vam muda ne puknu!"

Brod se ispravi i krene prema drugom prolazu među stijenjem. Bijela

voda nahrupi na palubu, zapljusne me po licu i zašišta duž bokova, a valovi se
podigoše viši od našeg krmenog mosta.

"Tako mi rastrganog Sethovog prepucija, nisam se tako zabavio otkad

sam uzjašio svoju prvu ovčicu!", nasmija se Kratas dok je stijena nasrtala na
nas kao slon u jurišu.

Dodirnusmo stijenu jednom i začusmo kako struže o trup našeg broda.

Paluba zadrhta pod našim nogama. Toliko me bilo strah da nisam uspijevao
kričati. Tada Memnonova momčad uporabi motke i oslobodi nas. Nastavismo
spust. Začuh iza nas zaglušni prasak kad jedan brod silovito udari u stijenu.
Nisam se usudio okrenuti, morao sam proučiti slijedeće skretanje. Ali ubrzo
ugledah olupine i glave utopljenika kako se vrtlože oko nas. Čuli smo kako
vrište dok ih je voda nosila i razbijala o kamene pandže, ali nismo im mogli
pomoći. Smrt nas je progonila i nastavili smo juriti dok je njezin vonj ispunio
naše nosnice. U tih sam sat vremena proživio sto života i stoput sam umro. Ali
naposljetku bili smo izbačeni kroz izlaz katarakte u glavni tok rijeke.

Od dvadeset tri broda koji su ušli u ždrijelo osamnaest je izišlo za nama.

Ostali su se smrskali na stijenama i leševi utopljenih mornara plutali su po
sivoj vodi Nila. Nije bilo vremena za veselje zbog uspjeha. Smrt je bila u zasjedi
na otoku Elefantini, na obalama su se uzdizale dobro znane zidine i gradske
građevine.

"Strijelci, pripremite lukove!", viknu s pramca kralj Tamos. "Podignite

barjak Plavih! Bubnjaru, povećaj ritam na brzinu za napad."

Naša flota uleti u mnoštvo trgovačkih brodova i splavi pred Elefantinom.

Prođosmo dalje u potrazi za brodovima Hiksa. Hiksi su odabrali egipatske
mornare za svoje ratne brodove jer nije bilo nikoga tko je bolje poznavao
rijeku. Samo su časnici bili Hiksi i većinom su bili na kopnu gosteći se u
palačama užitaka. Uhode su nas izvijestile koji je barjak admirala južne flote,
crvenozlatni lastin rep, tako dug da mu je kraj dodirivao vodu. Pristali smo uz
brod koji ga je nosio i Memnon skoči na njegovu palubu u pratnji dvadeset
ljudi.

"Sloboda! Dolje Hiks tiranin!", viknuše svi. "Branite Egipat!"

Mornari ih zbunjeno pogledaše. Bili su iznenađeni i gotovo su svi bili

nenaoružani, njihovo oružje bilo je zaključano pod palubom jer Hiksi nisu
imali povjerenja u njih. Drugi brodovi iz naše eskadre odabrali su svaki svoj
neprijateljski brod i navalili su na njih jednakom brzinom. Reakcije mornara
bile su uvijek iste. Nakon prvog trenutka čuđenja, izvikivali su pitanje.

"Tko ste vi?" A odgovor je bio: "Egipćani smo, vojska pravog faraona
Tamosa. Pridružite nam se, sunarodnjaci! Zbacimo tiranina!"

Mornari poletješe na časnike Hikse i pobiše ih prije no što smo ih se

uspjeli dočepati mi, potom zagrliše naše i pozdraviše.

"Za Egipat!", vikali su. "Za Tamosa! Za Egipat i Tamosa!"

Klicanje se proširilo s broda na brod. Ljudi su plesali na ogradama i

penjali se na jarbole kako bi skinuli zastave Hiksa.Provalili su vrata oružarnica
i podijelili mačeve i lukove.Zatim se iskrcaše,izvukoše Hikse iz krčmi i
raskomadaše ih sve dok ulicama krv nije tekla u potocima, slijevajući se u
vode luke. Potom otrčaše do vojarne i napadoše stražare.

"Za Egipat i Tamosa!", vikali su.

Nekolicini časnika Hiksa uspjelo je okupiti svoje ljude i neko su vrijeme

odolijevali. Tada su se Kratas i Memnon iskrcali sa svojim veteranima i za
manje od dva sata grad je bio naš.Hiksi su napustili gotovo sva kola, ali
polovica eskadrona bježala je kroz istočna vrata, duž povišene ceste koja je
prolazila poplavljenim poljima do suhog zemljišta.

Napustio sam brod i potrčao ulicama koje sam dobro poznavao prema
sjevernoj kuli zidina. Znao sam da ću odatle moći bolje promotriti grad i
okolicu. Vidio sam s gorčinom kolonu kola kako se udaljava. Uskoro nas je
čekao sraz sa svim tim kolima koja su sada bila u bijegu. I htio sam te konje.
Počeo sam se okretati kako bih pogledao što se zbiva u gradu poda mnom kad
primijetih mali oblačić prašine koji se uzdizao iz podnožja južnih brijegova.
Zaklonih oči kako bih bolje pogledao i moje srce zakuca jače.Oblak prašine
hitro se približavao i uspijevao sam razabrati crne spodobe.

"Horusa mi, to je Remrem!", promrmljah sretno.

Stari ratnik doveo je prvu diviziju kola preko brežuljaka mnogo brže no
što sam držao mogućim.Rastali smo se prije samo dva dana. Ostao sam
promatrati s ponosom kako se prva divizija iz četveroreda razvija u
pojedinačne kolone. Hui i ja dobro smo ih uvježbali. Manevar je bio savršeno
izveden i Remrem je nasrnuo na Hikse s boka.Polovica njihovih kola još je bila
na cesti i imao sam dojam da neprijateljski zapovjednik nije ni primijetio
diviziju koja samo što nije nasrnula s boka.Mislim da je još uvijek gledao iza
sebe.U posljednji trenutak pokuša promijeniti formaciju kako bi odolio
Remremovom jurišu, ali bilo je prekasno.Bio bi bolje napravio da je
pobjegao.Remremova kola nahrupiše poput vala i pregaziše ih.Ostao sam
gledati sve dok nisam bio siguran da je Remrem ulovio veći dio konja, tek tada
se s uzdahom olakšanja okrenuh i promotrih grad.

Oslobođeni žitelji poludjeli su od radosti. Svi su plesali po ulicama i

mahali svakakvim plavim platnima koja su uspjeli naći. Plava je bila boja
faraona Tamosa. Žene su uplele plave vrpce u kosu, muškarci su oko struka
omotali plave pojase i okitili se narukvicama iste boje. Još je bilo izoliranih
sukoba, ali pomalo su preostali Hiksi bili ubijeni ili izvučeni iz zgrada koje su
pokušavali braniti. Zapaljena je vojarna u kojoj je još bila stotina ljudi. Čuo
sam njihove krike i malo po tom do mene dopre miris spaljenog ljudskog
mesa. Bio je nalik mirisu pečene svinjetine. Bilo je mnogo pljački, a neki
građani provalili su u krčme i vinarije kako bi odnijeli iz njih amfore i krčage.
Kad bi se neka amfora razbila, bacili bi se na tlo i četveronoške pili proliveno
vino.Vidio sam tri muškarca kako progone neku djevojku u uličici poda
mnom.Dostigli su je, presjekli joj put i strgnuli suknju.Dvojica su je držala dok
ju je treći silovao. Nisam odgledao ostatak prizora.

Čim su Memnon i Kratas slomili posljednji otpor Hiksa,požurili su opet

uspostaviti red u gradu.Odredi vojnika išli su ulicama i koristeći motke kopalja
kao batine utjerali su malo zdravog razuma u pijanu i razularenu svjetinu.
Memnon je zapovijedio da se smjesta uguše oni koji budu uhvaćeni u krađi i
silovanju te da leševi budu obješeni za noge na gradskim vratima. Prije noći u
gradu je opet zavladao mir, a pošteni muškarci i žene mogli su opet hodati
ulicama bez straha. Memnon je smjestio svoj stožer u palaču faraona Mamosa
na otoku Elefantini koja je nekoć bila naša rezidencija.

Čim sam se iskrcao, otrčah do naših starih odaja u haremu. Sobe su još
bile raskošno uređene i izbjegle su pljačkanje. Tko je u njima živio odnosio se
prema mojim freskama s poštovanjem koje su zasluživale. Vodeni vrt bio je
prepun prelijepih biljki, a jezerca su bila puna lotosa i riba. Egipatski vrtlar
rekao mi je da se Hiks, zapovjednik vojne posade koji je bio smješten u tim
odajama, jako divio našem načinu života i pokušao ga oponašati. Zahvalih se
bogovima. U nekoliko dana obnovio sam odaje i vrt tako da mogu opet primiti
moju gospodaricu. Zatim odoh k Memnonu i zamolih ga za dopuštenje da
vratim doma kraljicu. Faraon je bio jako zauzet time da čvrstom rukom
upravlja svojim kraljevstvom. Bilo je deset tisuća problema koji su zahtijevali
njegovu pažnju, ali na trenutak ih zanemari i dođe me zagrliti.

"Sve ide najbolje što može, Taita."

"Sretan je to povratak, veličanstvo", odgovorih. "Ali, još mnogo toga

treba učiniti."

"Zapovijedam da me kad smo sami i dalje zoveš Memnon." Nasmiješi mi

se. "Ali u pravu si, ima još puno posla, a preostaje nam malo vremena prije no
što Salitis i sva njegova vojska domarširaju iz delte da nas zaustave. Pobijedili
smo u početnom okršaju, a velike nas bitke tek očekuju."

"Jedna dužnost pružit će mi veliku radost, Memnone,pripremio sam

odaje za kraljicu majku. Mogu li poći uzvodno i dovesti je u Elefantinu?
Predugo je čekala da opet stupi i egipatsko tlo."

"Kreni odmah, Taita", zapovijedi faraon. "I dovedi sa sobom i kraljicu

Masaru."

Rijeka je bila prenabujala,a cesta kroz pustinju preneravna.Stotina

robova nosila je nosiljke dviju kraljica duž obale Nila kroz ždrijelo u našu
dolinu obraslu zelenilom.Nije bilo slučajno što je prvo zdanje na koje smo
naišli nakon što smo prešli granicu bio mali hram. Proučio sam put tako da
prođemo tuda.

"Kakav je to hram, Taita?",upita moja gospodarica odmaknuvši zastor

nosiljke.

"To je hram boga Akh-Horusa, moja gospo. Hoćeš li se pomoliti?"

"Zahvaljujem ti", promrmlja.

Znala je što sam učinio. Pomogoh joj da siđe i pridržah je dok smo ulazili
u svježi polumrak zdanja. Zajedno smo se pomolili. Bio sam siguran da Tanus
sluša glasove dviju osoba koje su ga najviše voljele na svijetu. Prije no što smo
produžili, moja mi gospodarica zapovijedi da svećenicima predam sve zlato
koje smo imali sa sobom i obeća da će im poslati još za održavanje i
uljepšavanje svetišta.

Bila je iscrpljena kad smo stigli u palaču u Elefantini. Svakim danom

stvar u njezinom trbuhu rasla je i hranila se njezinim sve izmučenijim tijelom.
Dao sam je polegnuti na jedan divan pod sjenicom u vodenom vrtu i kraljica
sklopi oči da se malo odmori. Kad ih opet otvori, blago mi se nasmiješi. "Nekoć
smo ovdje bili sretni. No, hoću li vidjeti Tebu prije smrti?" Nisam znao
odgovor. Bilo je izlišno dati obećanje ako nisam ja bio taj koji bi ga mogao
ispuniti.

"Ako umrem prije, obećaj mi da ćeš me prenijeti tamo i sagraditi mi

grobnicu na brežuljcima tako da s njih mogu vidjeti svoj lijepi grad."

"Obećavam ti svim srcem", odgovorih.

Idućih smo dana Aton i ja opet uspostavili našu mrežu doušnika i

obavještajaca po cijelom Gornjem Egiptu. Mnogi od onih koji su bili radili za
nas bili su već odavna mrtvi, no mnogi su još bili živi. S laskom zlata ili
domoljublja unovačili su nove, mnogo mlađe doušnike u svim selima i

gradovima. Ubrzo smo imali doušnike u palači satrapa Hiksa u Tebi te drugdje
na sjeveru, čak u delti. Zahvaljujući njima doznali smo koje su postrojbe Hiksa
utaborene u svakom naselju, a koje su bile u pokretu. Doznali smo njihovu
snagu te imena i navike njihovih zapovjednika. Znali smo točan broj njihovih
brodova i njihovih kola i kad je bujica Nila prestala, mogli smo pratiti pokrete
prema jugu ove velike mase ljudi i ratnih strojeva dok je kralj Salitis
napredovao prema Tebi.

Poslao sam tajne poruke u ime faraona Tamosa Egipćanima unovačenim

u neprijateljskim postrojbama kako bismo ih potaknuli na pobunu. Preko naše
prve crte počeli su stizati prebjezi i donositi nam dragocjene informacije.
Ubrzo je potočić dezertera postao rijeka. Dvije postrojbe strijelaca pod
oružjem pojavile su se mašući plavim barjakom i pjevajući: "Egipat i Tamos!"
Posade stotina ratnih brodova pobunile su se i pobile časnike Hikse. Kad su
pošli uzvodno rijekom kako bi nam se pridružili, poveli su za sobom flotu
splavi koje su zarobili u tebanskoj luci i koje su bile nakrcane žitom i uljem,
solju, lanom i drvom, proizvodima neophodnim za vođenje rata.

U međuvremenu naše snage su dovršile prebacivanje preko katarakte i

utvrdile su se oko grada. Ostalo je još samo malo krdo pitomih gnuova, koje
sam ostavio posljednje. S moje izvidnice u sjevernom tornju mogao sam
razabrati mnoštvo konja tisućama koraka duž obje obale, a dim vatri u
taborima bojio je zrak u plavo.

Svakim danom postajali smo sve jači i cijeli Egipat bio je obuzet
iščekivanjem. Opojni miris slobode odisao je u svakom dahu. Kemit je bio
narod pred preporodom. Svi su po ulicama i krčmama pjevali domoljubne
pjesme, a prostitutkama i trgovcima vinom zarade su obilno porasle. Aton i ja,
stalno u poslu sa zemljovidima i tajnim porukama, Vidjeli smo kako se
uobličava drukčija slika. Vidjeli smo orijaškog Hiksa kako se budi i pruža
prema nama naoružanu ruku. Iz Memfisa i iz svih gradova u delti postrojbe
kralja Salitisa krenule su u marš. Sve ceste bile su zakrčene njegovim kolima,
rijeka je bila prekrivena njegovim brodovima i svi su išli prema Tebi. Čekao
sam dok nisam doznao da je princ Apachan, zapovjednik konjaništva Hiksa,
stigao do Tebe i utaborio se pred zidinama grada sa svim svojim kolima i
konjima.

Tada stupih pred ratni savjet faraona Tamosa.

"Veličanstvo, došao sam izvijestiti da je sada neprijatelj okupio sto

dvadeset tisuća konja kod Tebe. Za dva mjeseca Nil će se povući toliko da
Apachanu omogući početak odlučnog prodora."

Čak je i Kratas imao ozbiljan izraz lica."Našli smo se i u nepovoljnijim

situacijama", počne, ali ga kralj prekine.

"Primjećujem po njegovu izrazu lica da nam zapovjednik kraljevskog

konjaništva ima reći još toga. Je li tako, Taita?"

"Faraon je uvijek u pravu", odgovorih. "Molim te za dopuštenje da

dovedem svoje gnuove s katarakte." Kratas se nasmija.
"Tako mi ćelave Sethove glave! Taita, kaniš li krenuti na Hikse jašući
jednu od tih smiješnih životinja?"

Nasmijah se s njim.Njegov smisao za humor bio je profinjen poput onog

divljih Šiluka pod njegovim zapovjedništvom. Sutradan ujutro Hui i ja pošli
smo uzvodno rijekom kako bismo doveli gnuove. Preživjelo ih je tek tristo, od
šest tisuća koliko ih je bilo na početku, ali bili su krotki i dolazili su nam
jesti iz
ruke. Krenuli smo s njima sporim kasom kako ih ne bismo dodatno oslabili.
Konji koje je Remrem zarobio u prvoj, kratkoj bitci s kolima Hiksa u bijegu po
mojoj su zapovijedi bili odvojeni od naših konja koje smo doveli iz Kuša. Hui i
ja doveli smo gnuove na isti pašnjak i nakon početne uznemirenosti životinje
su nastavile zajedno spokojno pasti. Tu noć zatvorili smo gnuove i konje Hiksa
u isti tor. Ostavio sam Huija da pazi na njih i vratio se u palaču na otoku
Elefantini.

Moram priznati da tijekom idućih dana nije bilo većih neizvjesnosti i

briga. Imao sam puno povjerenje u povoljan ishod moje lukavštine, koja je na
koncu konca ovisila o jednom ne odveć razumljivom prirodnom događaju. U
slučaju neuspjeha bili bismo se našli pred bijesom neprijatelja koji je bio
barem četverostruko brojniji od nas. Radio sam s Atonom dokasna i zaspao
sam nad svojim papirusima u knjižnici palače kad sam osjetio grubo
drmusanje dok mi je Hui vikao na uho.

"Požuri, stara dangubo! Probudi se! Moram ti nešto pokazati!"

Konje sam bio odveo na mol. Pošli smo do njih čim nas je skela prevezla
do kopna i uzjahali smo. Galopirali smo po mjesečini duž obale rijeke i stigli
smo do tora s konjima kad su naše životinje bile već oblivene znojem.
Konjušari su upalili svjetiljke i na tom treperavom žutom svjetlu radili su u
toru. Neki konji Hiksa bili su već bolesni i žuti gnoj cijedio se iz gubice i
nozdrva. Konjušari su izveli traheotomiju i ugurali šuplje trske kako bi
spriječili gušenje.

"Uspjelo je!", viknu Hui. Zagrli me i zapleše. "Žuti davitelj'! Uspjelo je!
Uspjelo je!"

"Zamisao je bila moja, nije li?", uzvratih sa svim dostojanstvom koju mi

je dopuštala njegova pomahnitalost. "Bilo je logično da će uspjeti."

Već tjednima splavi su bile na vezu na obali u očekivanju tog dana.

Nakrcali smo sve konje koji su još stajali na nogama. Ostavili smo gnuove u
toru. Bilo bi teško objasniti njihovu prisutnost tamo kamo smo krenuli. Sa
zarobljenim brodovima Hiksa koji su vukli splavi prepustili smo se struji i
pošli prema sjeveru. S pedeset veslača po svakoj strani i uz naklonost vjetra i
struje krenuli smo velikom brzinom prema Tebi kako bismo predali naš dar
princu Apachanu.

Čim smo prošli pored Kom Omboa spustili smo plavi barjak i podigli one
koje smo oteli Hiksima. Gotovo svi članovi posada bili su rođeni pod njihovom
vlašću, neki su bili miješanog pbdrijetla i savršeno su govorili jezik osvajača.

Drugu noć nakon prolaska pored Kom Omboa zaustavio nas je brod Hiksa koji
nam je pristao uz bok i poslao nekoliko ljudi da pregledaju naš tovar.

"Konji za kola princa Apachana", objasni kapetan. Njegov otac bio je

Hiks, njegova majka egipatska plemkinja. Imao je prirodno držanje i uvjerljive
vjerodajnice. Nakon površnog pregleda propustili su nas. Zaustavili su nas još
dvaput prije no što smo stigli u Tebu i oba puta kapetan je uspio prevariti
časnike Hiksa. Moja najveća briga sada je bilo stanje konja. Unatoč našim
naporima počeli su ugibati, a polovica živih bila je u jadnom stanju. Bacili smo
lešine u rijeku i nastavili put prema sjeveru. Moj početni plan bio je da
prodamo konje zapovjedniku konjušara Hiksa u tebanskoj luci, ali nitko tko je
bio znalac ne bi se bio udostojio ni pogledati te konje. Hui i ja odlučismo se za
drugo rješenje. Izračunali smo zadnju dionicu puta tako da u Tebu stignemo u
suton.

Stislo mi se srce kad sam prepoznao sva mjesta mojih uspomena. Zidine
utvrđena grada blistale su crvenkastim sjajem na zadnjim sunčevim zracima.
Tri elegantna tornja koja sam sagradio za plemenitog Intefa još su se dizali u
nebo i zvali su ih Horusovi prsti. Memnonovu palaču, koju sam ostavio
nedovršenu na zapadnoj obali, dovršili su Hiksi i čak sam i ja morao priznati
da je azijski utjecaj ugodan oku. Na toj su svjetlosti tornjevi izgledali egzotično

i tajanstveno. Poželio sam da je moja gospodarica tu kako bi sa mnom

podijelila taj trenutak koji smo oboje sanjali više od polovice svog života. U
svjetlosti sutona uspijevali smo razabrati beskrajno mnoštvo ljudi, konja,
transportnih kola pred zidinama.Premda sam dobio precizne obavijesti, nisam
si uspio dočarati takvo mnoštvo. Bio sam obeshrabren kad sam ih pogledao i
sjetio se malobrojne hrabre vojske koju smo ostavili za sobom u Elefantini.
Trebali smo naklonost bogova i mnogo sreće kako bismo pobijedili takvu silu.

Dok je posljednja svjetlost nestajala u noći, vatre su se upalile i zasjale u

ravnici kao zvjezdani nebeski pokrivač. Bile su nebrojene i prostirale su se
dokud je dopirao pogled. Kad smo se približili, osjetismo vonj. Vojska ima
poseban vonj koji je mješavina mnogih ugodnih i neugodnih zadaha, mirisa
balege koja gori, mirisa tek pokošenog sijena i jela koje se kuha, prodornog
vonja konja, smrada ljudskog izmeta u zahodima, vonja kože i smole, konjskog
znoja, piljevine i kiselog piva. Ali to je prvenstveno miris ljudi, desetina tisuća

ljudi koji žive na okupu u šatorima i potleušicama. Pošli smo dalje. Zvuci su
dopirali do našeg broda preko vode obasjane zvijezdama,otpuhivanje i
hrzanje konja, zvuči kovačkih batova koji su udarali po nakovnjima izrađujući
sječiva i vrhove kopalja, dozivanje stražara, pjesme, razgovori i smijeh ljudi.

Stajao sam pored kapetana na palubi prvog broda i vodio ga prema

istočnoj obali. Sjećao sam se mola trgovaca drvom, izvan zidina. Ako je još
postojao, bio je najbolje mjesto za iskrcaj našeg stada. Ugledah mol i
nastavismo na vesla. Mol je bio onakav kako sam ga se sjećao. Kad smo
pristali, zapovjednik luke popeo se na brod i zatražio na uvid naše isprave i
trgovačku dozvolu. Naklonih se i ponizno se nasmiješih.

"Plemeniti gospodine, došlo je do strašne nezgode. Vjetar mi je istrgnuo

isprave iz ruke. Nedvojbeno se radilo o Sethovoj šali."

Dužnosnik se napuhao kao razjarena krastača, no odmah se smirio kad

sam mu u masnu i tešku ruku stavio težak zlatni obruč. Zagrize metal kako bi
ga provjerio i ode smiješeći se. Poslah jednog konjušara na kopno da ugasi
baklje koje su osvjetljavale mol. Nisam htio da radoznale oči vide u kakvom su
stanju konji koje iskrcavamo na obalu. Neki su bili preslabi da bi ustali, drugi
su teturali i teško disali, a iz gubice i nozdrva cijedio im se gnoj. Bili smo
prisiljeni staviti im oglav kako bismo ih iskrcali na mol. Naposljetku je onih
dovoljno snažnih za hod bilo tek stotinu.Poveli smo ih kolnim putem prema
mjestu gdje su se prema dojavama doušnika nalazili konji. Dali su nam i
lozinku prve ilivizije kola Hiksa, pa su oni medu nama koji su znali njihov jezik
adgovorili na upite stražara.

Poveli smo korakom naše konje kroz neprijateljski tabor i počeli smo ih
puštati po cijelom taboru Hiksa. Kretali smo se tako prirodno da se nitko nije
uzbunio. Pričali smo i šalili se s neprijateljskim konjušarima koje smo sreli
putem. Kad su se na istoku pojavili prvi znaci zore, vratili smo se do mola
trgovaca drvom gdje smo se bili iskrcali. Jedan naš brod ostao nas je čekati,
dok se ostatak flote vratio na jug nakon što je iskrcao oboljele konje.

Ukrcali smo se i premda su se iscrpljeni konjušari i Hui bacili na palubu,

ja sam stao na krmenu ogradu kako bih pogledao zidine svoje Tebe koje su,
obasjane svjetlom praskozorja, ostajale za nama. Deset dana potom vratili smo
se u luku Elefantine i nakon što smo izvijestili faraona Tamosa, pošao sam
odmah u vodeni vrt harema.

Moja gospodarica ležala je u hladu sjenice. Bila je blijeda i tako mršava

da su mi ruke zadrhtale kad sam joj se poklonio. Zaplakala je kad me ugledala.
"Nedostajao si mi, Taita. Ostaje nam tako malo vremena koje ćemo provesti
zajedno!"

Vode Nila počele su se povlačiti i svjetlucava crna polja izronila su pod

debelim slojem blata. Ceste su se osušile i otvorile put prema sjeveru. Dolazilo
je vrijeme oranja i vrijeme ratovanja. Aton i ja nemirno smo čekali i proučavali
sva izvješća koja su nam doušnici slali sa sjevera. Naposljetku stiže vijest koju
smo čekali. Donio ju je jedan trgovački brod koji je stigao na krilima sjevernog
vjetra. Pristao je tijekom treće smjene noćne straže, ali glasnik je našao Atona i
mene kako još radimo uz svjetlost uljanice. Uzeh iskidani list papirusa i otrčah
u kraljeve odaje. Stražari su imali nalog da me propuste u bilo koje vrijeme, ali
kraljica Masara zaustavila me na pragu kraljeve spavaće sobe.

"Ne mogu ti dopustii da ga probudiš, Taita. Iscrpljen je. Ovo je prva noć
u mjesec dana da neometano spava."

"Moram ga vidjeti, veličanstvo. To je njegova zapovijed." Još smo

raspravljali kad je duboki glas zazvao iz postarije.

"Jesi li ti, Taita?"

Zastor se razmaknuo i kralj se pojavio preda mnom gol u svom svojem

sjaju.Bio je čovjek kakvih sam malo vidio,vitak i čvrst kao sječivo plavog mača,
veličanstven u muškosti, tako da sam, kad sam ga pogledao, postao još
svjesniji svoje osakaćenosti.

"Što se dogodilo, Taita?"

"Pismo sa sjevera, iz tabora Hiksa. Strašna zaraza napala je konje.

Polovica je već bolesna, a dodatne tisuće razbole se svaki dan."

"Taita, čarobnjak si.A mi smo se smijali tvojim gnuovima!" Stisnuo mi je

rukama ramena i pogledao me u oči. "Jesi li spreman poći sa mnom u susret
slavi?"

"Spreman sam, faraone."

"Onda upregni Stanca i Lanca i podigni plavi barjak na mojim kolima.

Vraćamo se u Tebu."

Napokon smo bili ispred grada od stotinu vrata s četiri divizije kola i
trideset tisuća pješaka. Vojska kralja Salitisa bila je pred nama, ali onstran tog
mnoštva Horusovi prsti pozivali su nas dok su zidine Tebe blještale sedefastim
sjajem na svjetlosti zore. Vojska Hiksa bila je razvijena pred nama kao
divovski piton, kolona za kolonom,red za redom.Vrhovi kopalja bljeskali su,a
pozlaćene kacige časnika svjetlucale suna sunčevoj svjetlosti.

"Gdje su Apachan i njegova kola?", upita kralj. Pogledah Horusov prst

najbliži rijeci. Trebao sam izoštriti pogled kako bih razabrao male šarene
zastavice koji su vijorile na vrhu tornja.

"Apachan ima pet divizija u centru i još šest u pričuvi. Skrivene su iza
zidina."

Čitao sam signale koje je zastavicama davao doušnik kojeg sam smjestio
na najvišem od tri tornja. Znao sam da odatle može dobro vidjeti bojišnicu.

"To je samo jedanaest divizija, Taita", progunđa kralj. "Znamo da ih ima

dvadeset. Gdje su ostale?"

"Žuti davitelj'", odgovorih. "Apachan je doveo na bojno polje sve konje

koji još mogu hodati."

"Tako mi Horusa, nadam se da imaš pravo. Nadam se da nam Apachan

ne sprema iznenađenje." Dodirnu mi rame. "Kocka je bačena, Taita. Sad je
kasno išta mijenjati. Moramo odigrati s onim što su nam bogovi dali. Naprijed,
idemo obaviti smotru naših."

Uzeh uzde i potjerah zapregu ispred naše vojske. Kralj se pokazao

svojim postrojbama kako bi ih ohrabrio i ojačao njihovu volju. Poveo sam
konje duž redova. Stanac i Lanac bili su tako sjajni da je njihova dlaka blistala
na suncu kao uglačani bakar. Kola su bila presvučena tankim listićima zlata,
jedni ustupak koji sam napravio jer sam htio da budu što lakša. Zlato je

kovano dok nije postalo tanje od lista papirusa i dodavalo je manje od sto
debena ukupnoj težini vozila, ali je nudilo blještavi prizor. Prijatelji
neprijatelji bili bi shvatili da su to faraonova kola i bili bi ohrabreni ili
užasnuti. Na vrhu bambusove motke plavi barjak vijorio se na povjetarcu
iznad naših glava i ljudi su klicali dok smo vršili smotru.

Onog dana kad smo krenuli iz Qebuija i započeli Povratak, zakleo sam se
da neću ošišati kosu dok ne prinesem žrtvu u Horusovu hramu u središtu
Tebe. Sada je kosa stizala do pojasa, a da bih sakrio sijede pramenove, obojao
sam ih henom uvezenom iz zemalja onstran rijeke Ind. Kosa mi je bila
zlatnocrvena i isticala je moju ljepotu. Nosio sam jednostavnu bijelu suknjicu
od uštirkana lana, a na grudima sam imao Zlato Vrline. Nisam htio zasjeniti
sjaj mladog faraona i stoga nisam bio našminkan niti sam imao na sebi drugog
nakita. Prošli smo ispred šilučkih kopljanika. Veličanstveni krvožedni divljaci
bili su stijena o koju su bile usidrene naše postrojbe. Klicali su: "Kajan! Tanus!
Kajan! Tamos!"

Nojeve perjanice njihale su se u bijelim valovima nalik pjeni Nila u

kataraktama dok su dizali koplja u znak pozdrava.Ugledah plemenitog Kratasa
među njima. Doviknu mi nešto, ali se njegove riječi izgubiše u tutnjavi deset
tisuća glasova, no pročitah mu s usana.
"Večeras ćemo se ti i ja napiti u Tebi, stari lupežu!"

Šiluci su bili raspoređeni u dubinu. Kratas ih je neprestano obučavao u

taktikama za borbu protiv kola koje sam mu pomogao usavršiti. Pored dugog
koplja svaki od njih nosio je svežanj kratkih kopalja i praćku od drva i kože da
bi ih izbacio većom snagom. Zabili su u tlo zašiljene motke kako bi oblikovali
prepreku. Kola Hiksa trebala su je probiti ne bi li stigla do njih. Egipatski
strijelci bili su raspoređeni iza njih i bili su spremni za napredovanje i
povlačenje, shodno taktici nametnutoj razvojem bitke. Svi su podigli krive
lukove i pozdravili faraona.

"Tamos! Egipat i Tamos!"

Faraon je nosio plavu krunu sa zlatnim uresom na čelu, spojenim

glavama lešinara i kobre, simbolima dvaju kraljevstava, s očima od
svjetlucavog dragog kamenja. Faraon uzvrati pozdrav podižući u vis plavi mač.
Okrenuli smo oko lijevog boka rasporeda.Prije no što smo se vratili nazad,
Memnon me zaustavi stavljajući mi ruku na rame. Na nekoliko trenutaka
okrenuli smo se i pogledali u smjeru bojišta. Hiksi su krenuli. Njihova prva crta
bila je dvostruko duža od naše.

"Navodim iz jednog ogleda, Taka", reče kralj. "Oprezna odbrana dok

neprijatelj ne uključi u bitku sve svoje snage, a tada brz i hrabar napad."

"Dobro si zapamtio lekciju, gospodaru."

"Sigurno će nas zaobići na bokovima i Apachan će odmah staviti u akciju

svoje prve divizije kola."

"Slažem se, Mem."

"Ali, mi znamo što nam je činiti, zar ne, Taita?"

Pljesnu me rukom po ramenu i vratismo se nazad kako bismo se

pridružili našim kolima u pozadini. Remrem je zapovijedao prvom divizijom,
Astes drugom, plemeniti Aqer trećom. Netom promaknut u rang Najboljeg od
Deset Tisuća, Hui je zapovijedao četvrtom divizijom.Dvije pukovnije Šiluka
branile su pozadinu i konje u pričuvi.

"Pogledaj starog lovačkog psa", reče Memnon pokazujući na Remrema.

"Nestrpljiv je da krene. Horusa mi, naučit ću ga strpljenju prije kraja ovog
dana." Začusmo zvuk rogova u centru.

"Počinje." Memnon ispruži ruku i ugledasmo kola Hiksa u oblaku

prašine. "Da, Apachan je pokrenuo svoja kola." Okrene se i pogleda naše
divizije, a Remrem podigne uvis mač.

"Prva divizija spremna je, veličanstvo!", viknu. Ali, Memnon se nije

obazirao na njega i dao je znak plemenitom Aqeru.

Treća divizija krenula je iza nas u četveroredu i faraon je stao na čelo.

Velika i teška kola Hiksa krenula su prema centru naše prve crte rasporeda.
Memnon se postavio bočno, ubacivši našu kolonu između neprijatelja i
pješaštva. Zatim se na njegov znak okrenusmo i razvijeni u red pojurismo im u
susret. Bio je to naizgled samoubilački potez, uzaludan kao spuštanje krhke
drvene brodice kroz stijenje katarakte. U trenutku sraza naši strijelci odapeli
su strijele na Hikse ciljajući u konje. U neprijateljskom rasporedu otvoriše se
široke pukotine kad su konji pali pod strijelama. Tada, u zadnji čas, naš se red
rasprši poput dima nošena vjetrom. Naši vozači iskoristili su brzinu naših kola
i lakoću upravljanja njima. Umjesto da se sukobimo s prvom crtom rasporeda
Hiksa i budemo razbijeni, prodrli smo u pukotine i prošli kroz njihov
raspored. Nisu sva naša kola uspjela u tome i neka su se prevrnula, ali
plemeniti Aqer uspio ih je provući četiri petine.

Izronivši iza leđa Hiksa, okrenusmo kola i ponovno u galopu

oblikovasmo raspored, iskorištavajući opet brzinu kako bismo nasrnuli na
neprijatelje. Napali smo ih s leđa i zasipali ih strijelama sa sve manje
udaljenosti. Kola Hiksa bila su napravljena tako da zaštite posadu sprijeda i
njihovi strijelci bili su spremni da odapnu strijele u tom smjeru. Zbrka se
proširila njihovim rasporedom kad su se pokušali suprotstaviti našem napadu
s leđa. Neki vozači pokušali su se vratiti nazad, ali sudarili su se sa susjednim
kolima. Strašni kotači sa sječivima pogodili su noge konja i pokosili su ih.
Zbrka je dodatno porasla kad je prvi roj strijela koje su odapeli egipatski
strijelci preletio postrojbu Šiluka i sručio se na Hikse. Memnon je spremno
zapovijedio skretanje i mi se udaljismo pustivši neprijateljska kola da nasrnu
na prepreku od zašiljenih kolaca. Šiljati vrhovi ubili su ili osakatiti polovicu
konja. Oni koji su uspjeli proći našli su se pred Šilucima i oblakom kratkih
kopalja. Konji su se uspaničili i počeli se ritati i propinjati. Kola su još bila
pod
kontrolom vozača i nasrnula su na falange Šiluka ne naišavši na otpor. Redovi

su se otvorili pred njima i propustili konje, ali zatim su se zatvorili. Svaki od

tih visokih i okretnih crnih vragova bio je atlet i akrobat. Skočili su na podije
kola u trku i raskomadali su posade kopljima i bodežima. Progutali su prvi
juriš kola kao što meduza obavije srebrenu srdelu pipcima i amorfnim tijelom.

Neprijateljski kopljanici napredovali su kako bi iskoristili juriš kola, ali

našli su se na otvorenom. Ispregnuti konji i preostala kola vratili su se natrag,
naletjeli su na njih i natjerali ih da se rasprše kako bi im omogućili prolazak.
Neko su vrijeme bili morali stati u neredu nasred bojnog polja i Memnon
iskoristi priliku. Konji plemenitog Aqera bili su umorni pa ih je Memnon poveo
u pričuvu. I mi smo promijenili zapregu. Konjušari su učas ispregnuli Stanca i
Lanca i upregnuli druga dva konja. Imali smo ih šest tisuća u pozadini. Pitao
sam se koliko su konja Hiksi spasili od'žutog davitelja' i koliko svježih zaprega
imaju na raspolaganju. Dok smo se vraćali u raspored, Remrem je očajničkim
glasom viknuo.

"Veličanstvo! Prva! Dopusti da krene prva divizija!"

Faraon se nije obazirao na njega i dao je znak Astesu. Druga divizija

krene iza nas i razvije se kasom u borbenu formaciju. Neprijateljsko pješaštvo
još je bilo blokirano nasred bojnog polja. Razvilo se kako bi pokrilo naš kraći
raspored, ali crta je bila rastvorena i nepravilna.Iskusnim okom Memnon je
uočio najslabiju točku, prvu crtu na lijevom boku.

"Druga divizija, naprijed! Kasom! Naprijed! U skupinama po osam!

Juriš!"

Napali smo prvu crtu u redovima po osam kola. Jedna za drugom

skupine su nasrnule i otvorile su prolaz. Lijevi bok Hiksa popustio je, dok je
desni i dalje pritiskao. Centar se mrvio i Memnon je u galopu prerasporedio
treću diviziju i krenuo u napad kako bi probio neprijateljski centar. Trenutak
prije početka juriša bacih pogled na grad. Prašina je skrivala gotovo sve, ali
razabrao sam dvije bijele zastavice na vrhu Horusova prsta. Bilo je to
upozorenje mojeg izvidnika postavljenog tamo gore. Naglo se okrenuh i
pogledah istočnu utvrdu Tebe.

"Gospodaru!", viknuh i ispružih ruku. Kralj je slijedio moj znak i vidio

prvi eskadron kola Hiksa kako kasom izlazi iz skrovišta iza zidina. Drugi su ga
slijedili kao kolona mrava ratnika u pokretu.

"Apachan šalje u bitku pričuvu kako bi spasio pješaštvo", viknu kralj u

metežu bitke. "Još samo časak i bio bi nas uhvatio s boka. Dobro si to izveo,
Taita."

Morali smo pustiti pješaštvo da pobjegne dok smo se okretali i razvijali

da bismo se suprotstavili Apachanovim kolima. Krenuli smo u juriš preko
bojišta posutog prevrnutim i smrskanim kolima, strijelama i kopljima, mrtvim
i ranjenim konjima i ljudima na umoru. Dignuh se na prste na podiju i
pogledah preda se.Bilo je nečega neobičnog u kretanju neprijateljskih
kola.Tada shvatih.

"Gospodaru", viknuh. "Pogledaj konje! Bolesni su!"

Grudi životinja bile su pokrivene svjetlucavim slojem žute sline koja im

je curila iz poluotvorenih ustiju. Dok sam gledao, jedan konj koji je išao prema
nama zatetura i stropošta se povukavši na tlo i parnjaka u zaprezi.

"Imaš pravo, nježne mi Izide! Njihovi konji gotovi su prije no što smo
počeli", odgovori Memnon.

Odmah je shvatio što mu je činiti. Činjenica da može zaustaviti juriš

svojih kola nakon što ga je zapovijedio bio je dokaz njegove savršene
prisebnosti. U posljednjem je trenutku izbjegao izravan sraz. Naša se
formacija otvorila poput cvijeta pred jurišem razvila se bočno, okrenula se i u
galopu krenula prema našem rasporedu povukavši za sobom neprijatelje koji
su bili prisiljeni dokraja opteretiti svoje zadihane i bolesne konje. Jurili smo
pred njima u zbijenom rasporedu. Njihov raspored počeo se otvarati i skretati
čim su najslabiji konji počeli padati. Neki su pali kao da su pogođeni strijelom
u glavu. Drugi su usporili i stali pognute glave dok im je gnoj curio iz gubice u
žutim balama. Konji plemenitog Aqera bili su iscrpljeni nakon dva žestoka
juriša bez stanke. Još uvijek gonjen ostacima Apachanove divizije, Memnon ih
je vratio na mjesto gdje je četvrta divizija bila razvijena uz bok prve,
Remremove divizije.

"Faraone! Prva je spremna! Pusti me da krenem! U ime svih bogova, daj

da krenem!", viknu očajnički Remrem.

Memnon ga skoro ni ne pogleda. Okrenuh kola i stadoh uz Huija. Grupa

konjušara ispregne naše konje oblivene znojem i dovede svježu zapregu. Dok
je iscrpljena zaprega plemenitog Aqera prolazila pored nas, krenusmo prema
Hiksima u jurišu.

"Jesi li spreman, kapetane Hui?", vikne Memnon, a Hui podigne luk u

znak pozdrava.

"Za Egipat i Tamosa!", usklikne.

"Onda naprijed! Juriš!"

Memnon se nasmija i naši konji krenuše skokom. Šest Apachanovih
divizija kola bilo je raštrkano bojnim poljem. Polovica je bila napola uništena,
s konjima koji su pali na tlo ili su posrtali dok ih je žuti davitelj gušio. Gotovo

svi ostali išli su korakom, teško dišući. No neka kola nastavila su napredovati u
borbenom rasporedu. Krenuli smo im u susret. U centru su bila kola optočena
svjetlucavom broncom,a na podiju je stajao čovjek tako visok da je u
usporedbi s kočijašem bio nalik kuli. Imao je pozlaćenu kacigu kraljevskog
roda Hiksa, a u tamnu bradu bile su spletene šarene vrpce koje su treperile na
vjetru poput leptira koji lebde nad procvjetalim grmom.

"Apachane!", izazva ga Memnon. "Mrtav si!"

Apachan ga je čuo i ugledao pozlaćena kola. Skrenuo je kako bi nam

pošao ususret i Memnon me pljesne rukom po ramenu.

"Povedi me uz bok one bradate svinje. Konačno je došao trenutak da

uporabim mač."

Apachan odapne dvije strijele na nas. Memnon dočeka jednu štitom, ja

se sagnuh da se izmaknem drugoj, ali ne gubeći koncentraciju. I dalje sam
gledao strašna sječiva pričvršćena za kotače neprijateljskih kola koja su mogla
prerezati noge mojih konja. Začuh za leđima zveket metala kad je Memnon
izvukao mač iz korica obješenih o rešetku i krajičkom oka ugledah bljesak
isukanog sječiva. Skrenuh konje varkom udesno kako bih smeo kočijaša
neprijateljskih kola, ali u trenutku kad smo počeli skretati, opet i promijenih
smjer. Izbjegao sam zakrivljena sječiva i prošao sam pored njega, a tada naglo
skrenuh iza njega. Slobodnom rukom dohvatih kuku i bacih je preko bočne
ograde drugih kola. Sad smo bili zakvačeni, ali ja sam bio u prednosti jer smo
bili u okomitom položaju u odnosu na stražnji dio neprijateljskih kola.
Apachan se okrenuo i zamahnuo mačem, ali ja sam se bacio na koljena kako
bih izbjegao udarac. Memnon je odbio udarac štitom i podignuo plavi mač.
Brončani ocjepak otkine se s Apachanova mača i Hiks u nevjerici bijesno
zaurla podižući hitro bakreni štit. Bio je vrstan ratnik, ali nije se mogao mjeriti

s mojim kraljem i plavim mačem. Memnon mu raskomada štit i tada svom

snagom udari po brončanom maču kojim je Apachan pokušavao zaštiti glavu.
Plavo sječivo presječe brončano i Apachan se nađe samo s drškom u ruci.
Razjapi usta i vikne. Zubi su mu bili crni i gnjili i njegova pljuvačka zapljusne
mi lice poput oblaka. Memnon za kraj izvede klasični izravni ubod. Gurne vrh
plavog mača u Apachanova otvorena usta i potom ga zari u grlo. Bijesni krik
zamre u potoku krvi koji šikne kroz bradom obrasla usta. Prerezah uže kuke i
dopustih da neprijateljska kola produže dalje. Konji su neobuzdano trčali.
Skrenuli su i pojurili duž crte sukoba. Apachan se držao za grudobran i ostao
je na nogama premda je bio na umoru, a krv je i dalje lila iz ustiju i curila na
oklop. Ta je slika utjerala strah u srca njegovih ljudi koji su pokušali izvući iz
bitke bolesne i teturave konje. Ali, mi smo nastavili juriti uz njih i zasipati ih
kratkim kopljima.Pratili smo ih dok nismo stigli na domašaj njihovih strijelaca.
Kiša strijela sruči se na nas i natjera nas da se povučemo.

"Još nije gotovo", rekoh Memnonu dok smo se sporim kasom vraćali
nazad. "Uništio si Apachanova kola, ali još se moraš sukobiti s Beonovim
pješaštvom."

"Odvedi me do Kratasa", zapovijedi faraon. Zaustavih kola pred

postrojbama Šiluka i Memnon pozva Kratasa.
"Kako ide?"

"Bojim se, gospodaru, da će moji ljudi zaspati ako nam ne nadeš neki
posao."

"Onda ćemo poslušati njihovu pjesmu dok ih vodiš u napad." Šiluci se

pokrenuše. Napredovali su čudnim korakom, udarajući svi istovremeno
stopalom u tlo svaki treći korak tako snažno da je zemlja podrhtavala pod
njihovim žuljevitim nogama. Pjevali su dobokim glasovima, a zvuk je bio nalik
zujanju roja pobješnjelih crnih pčela, i udarali su kopljima o štitove od

neštavljene kože. Hiksi su bili disciplinirani i hrabri, inače ne bi bili uspjeli

osvojiti pola svijeta. Uništili smo njihova kola, ali bili su spremni suprotstaviti

se Kratasovom napadu bedemom brončanih štitova.

Dvije vojske sudariše se kao sveti borbeni bikovi. Bijeli i crni bik
ukrstiše rogove i zapodjenuše boj grudima o grudi, kopljem o koplje. Dok su se
pješačke postrojbe borile, faraon je zadržao kola na udaljenosti, vješto ih i
smiono koristeći samo kad bi uočio slabu točku ili pukotinu u neprijateljskom
rasporedu. Kad je jedna postrojba pješaka ostala izolirana na lijevome krilu,
poslao je Aqerovu postrojbu da je pregazi u dva brza juriša. Kad je kraljević
Beon pokušao poslati pojačanje u pomoć svojoj prethodnici, Memnon je
poslao Astesa s petsto kola kako bi to spriječio. Hiksi su okupili sva preostala
kola i sve konje koji su još stajali na nogama i krenuli njima na naše desno
krilo. Memnon im je poslao ususret Huija i Astesa kako bi odbio njihov napad.
Ostavio je Remrema da psuje, preklinje i udara nogama o tlo pored svojih kola,
ne obazirući se na njegove molbe.

Faraon i ja kružili smo na pozlaćenim kolima oko sukobljenih postrojbi,

motreći svaku fazu bitke. Memnon je intervenirao svojom pričuvom točno na
mjestima gdje je bilo najpotrebnije, i to s takvom pravodobnošću koja se ne
podučava i ne uči. Kao da je njegovo srce kucalo u ritmu bitke, kao da ga osjeća
u krvi. Ja sam i dalje pogledom tražio Kratasa u metežu bitke. Više sam ga puta
izgubio iz vida i uplašio se da je pao, ali onda bih opet ugledao njegovu kacigu
s odsječenom perjanicom i broncom pošpricanom krvlju.I upravo tamo, u
centru, gdje se borio Kratas, raspored Hiksa počeo je popuštati.To je sličilo
prvom potočiću koji probije zemljani nasip brane, njihov je raspored postao
nepravilan i stanjio se do točke pucanja. Zadnji redovi počeše se povlačiti pred
nesmiljenim pritiskom.

"Tako mi Horusove naklonosti i milosti svih bogova, Taita, ovo je

trenutak naše pobjede."

Memnon je to uočio prije mene. U galopu stigosmo do Remrema koji je

još uvijek čekao i faraon mu viknu.

"Jesi li spreman, plemeniti Remreme?"

"Spreman sam od zore, gospodaru, ali nisam plemenit."

"Proturječiš svome kralju? Sada si plemenit. Neprijateljski centar

popušta. Povedi svoja kola i potjeraj ih do Memfisa!"

"Poživi nam vječno, faraone!", viknu plemeniti Remrem.

Skoči na kola i krene na čelu prve divizije. Konji su im bili svježi i snažni,
a dugo čekanje razjarilo je njihov borbeni duh. Nasrnuše na desni bok Hiksa,
probiše ga ne usporivši, zatim se okrenuše i jurnuše s leđa na neprijateljski
centar. Upravo u tom trenutku bio je odlučen ishod bitke. Centar Hiksa
popusti. U nekoliko trenutaka, koliko traje dah, dadoše se u bijeg. Trkom
krenuše prema gradskim vratima, a čak su i Kratasovi Šiluci bili preumorni da
bi ih slijedili oslonjeni na koplja medu hrpama mrtvih i umirućih dopustili su

Hiksima da se udalje. U tom se trenutku očitova Memnonova genijalnost.

Držao je u pričuvi prvu diviziju u tu svrhu. Kola krenuše u potjeru za Hiksima i
ja vidjeh kako se Remeremov mač diže i spušta nesmiljenom brzinom. Prvi
neprijatelji u bijegu stigoše do gradskih vrata, ali bila su zatvorena. Moje
uhode i moji doušnici izvrsno su obavili posao. Žitelji Tebe pobunili su se i
grad je bio naš. Odrezao je odstupnicu poraženim legijama Hiksa. Remrem je
progonio neprijatelje dok nije pala noć i dok njegovi konji nisu posustali.
Potjerao je Hikse trideset tisuća koraka na sjever i uz oba ruba sjeverne ceste
bili su razbacani leševi i odbačeno oružje. Povedoh faraonova pozlaćena kola
do glavnih gradskih vrata. Kralj s podija viknu stražarima na kuli.

"Otvoritie! Propustite me!"

"Tko traži da uđe u Tebu?", odgovoriše stražari.

"Ja sam Tamos, vladar Gornjeg i Donjeg Egipta."

"Živio faraon! Neka vječno živi!" Vrata se širom otvoriše i Memnon me

pljesnu po ramenu.

"Ulazi, Taita." Okrenuh se prema njemu.

"Oprosti, veličanstvo. Zavjetovao sam se da ću ući u Tebu samo sa

svojom gospodaricom, kraljicom Lostris. Moram ti prepustiti uzde."

"Onda siđi", reče mi prijazno kralj. "Pođi po svoju gospodaricu kako bi

održao zavjet."

Preuze uzde,a ja siđoh. Gledao sam kako prolazi pozlaćenim kolima kroz
vrata, a pljeskanje i klicanje bilo je gromoglasno kao tutnjava katarakti na
vrhuncu bujice. Narod Tebe slavio je svoga kralja. Stajao sam uz rub ceste dok
je naša izmorena vojska slijedila faraona u grad. Shvatio sam da smo pobjedu
skupo platili. Nismo mogli u potjeru za Hiksima, prvo smo morali popuniti
naše postrojbe. A do tada bi kralj Salitis opet bio osnažio i njegovi konji bili bi

se oporavili od žutog davitelja.Dobili smo prvu bitku, ali znao sam da nas
očekuju mnoge druge prije no što će tiranin biti protjeran iz Egipta. Pogledom
potražih Kratasa dok su prolazile postrojbe Šiluka, ali nisam ga vidio. Hui mi je
stavio na raspolaganje kola s dva svježa konja.

"Da pođem s tobom, Taita?", upita, ali ja odmahnuh glavom.

"Sam ću brže putovati", odgovorih.

"Pođi u grad i uživaj u pobjedničkom slavlju. Tisuće lijepih djevojka

nestrpljive su da ti zažele dobrodošlicu."

Prije no što sam krenuo cestom prema jugu, vratio sam se na bojno
polje. Šakali i hijene već su se gostili,njihovo režanje miješalo se s jaucima
umirućih. Mrtvi su bili nabacani na gomile kao olupine na obali kad se rijeka
povuče. Krenuh prema točci gdje sam posljednji put vidio Kratasa.Bio je to
najgrozniji dio strašnog bojnog polja.Hrpe leševa dostizale su visinu kotača
kola. Ugledah njegovu kacigu u prašini koju je krv pretvorila u gusto blato.

Siđoh i uzeh je. Perjanice više nije bilo, metal je bio udubljen od udaraca. Bacih
je ustranu i stadoh tražiti Kratasa.

Ugledah nogu kako strši poput grane divovske akacije pod hrpom tijela
Šiluka i Hiksa koji su zajedno ležali u primirju smrti. Odgrnuh ih i pronađoh
Kratasa ispruženog nauznak.Bio je obliven krvlju koja mu se skorila i po kosi i
licu. Kleknuh pored njega i promrmljah.

"Zar svi moraju umrijeti? Svi oni koji su mi dragi?" Sagnuh se i poljubih
mu krvave usne. Kratas se pridigne, sjedne i pogleda me, zatim se djetinje
naceri.

"Tako mi mošusa iz lijeve Sethove mošnice, kakva je to bitka bila!", reče.

"Kratase!" Gledao sam ga ispunjen srećom. "Ti ćeš doista vječno živjeti."

"Ne sumnjaj u to, stari moj. Ali u ovom trenutku treba mi okrijepa."

Otrčah do kola i donesoh mu mješinu. On je otčepi i ne gutajući pusti da

mu vino poteče niz grlo. Kad je mješina bila prazna, baci je i podrigne.

"Može proći za početak", reče namignuvši. "A sada, stari moj, pokaži mi
put do najbliže krčme."

Donio sam veliku vijest u Elefantinu brže no što bi to bio učinio brod
koji je morao ploviti protiv struje. Bio sam sam na kolima i konji su hitro
grabili. Na svakoj postaji duž južne ceste mijenjao sam zapregu i nastavljao
galopom. Konjušari su mi davali mješinu i malo kruha i sira dok su mijenjali
zapregu. Nisam se odmarao niti spavao. Noću su mi mjesec i zvijezde
pokazivali put, a Horus je vodio moje umorne ruke budući da nisam imao
nikakvih neprilika premda sam od umora protrnuo, a oči su mi se sklapale.U
svakoj postaji, u svakom selu izvikivao sam radosnu vijest.

"Pobjeda! Velika pobjeda! Faraon je pobijedio kod Tebe. Hiksi su

nametnici poraženi!"

"Hvala svim bogovima!", svi su klicali. "Egipat i Tamos!"

Hitao sam dalje galopom.Još i danas priča se o mojoj jurnjavi južnom

cestom, priča se o konjaniku crvenih očiju i duge kose koja je vijorila na vjetru
u prašnjavoj halji umrljanoj krvlju.Glasnik pobjede koji je u Elefantinu nosio
vijest o bitci koja je povela Egipat putem slobode. U dva sam dana i noći stigao
iz Tebe u Elefantinu i kad sam došao u palaču imao sam tek toliko snage da
teturajući stupim pred kraljicu koja se odmarala u vodenom vrtu i bacim se
pored njezine ležaljke.

"Gospodarice", jedva promrmljah jer su mi usne ispucale, a grlo mi je

bilo puno prašine.

"Faraon je postigao veliku pobjedu. Došao sam da te odvedem doma."

Rijekom smo se vratili u Tebu. Sa mnom su pošle i kraljevne kako bi

pravile društvo majci. Sjedile su uz nju na palubi i pjevale su, smišljale pjesme
i zagonetke, smijale se, ali njihova radost imala je tužne prizvuke, a u njihovim
očima čitala se velika zabrinutost.

Kraljica Lostris bila je slaba kao ranjena ptičica. Bila je mršava, a njena
koža bila je gotovo prozirna, poput sedefa. Mogao sam je bez pol muke
podignuti, kao kad je imala deset godina. Prah cvijeta sna nije više imao moć
da joj smiri bolove koji su joj izjedali utrobu poput grozomornog raka. Kad su
se nakon posljednjeg riječnog zavoja zidine Tebe ponudile našem pogledu,
odnesoh je na pramac. Pridržavao sam je zagrlivši je rukom oko krhkih
ramena i zajedno smo se radovali tim prizorima koje smo čuvali u našim
uspomenama i prisjećali se tisuća sretnih zgoda iz naše mladosti. Ali napor ju
je izmorio. Pristali smo pod Memnonovom palačom.

Polovica žitelja Tebe dočekala ju je kako bi joj izrazila dobrodošlicu, a na

čelu nepreglednog mnoštva bio je faraon Tamos. Kad su je nosači iskrcali na
kopno, svi je pozdraviše klicanjem.Premda je mnogi nazočni nikad nisu vidjeli,
legenda o darežljivoj kraljici ostala je živa tijekom dugog progonstva. Majke su
podizale djecu kako bi ih blagoslovila i pokušavale su joj dodirnuti ruku koja
je visila preko ruba nosiljke.

"Moli Hapi za nas!", preklinjale su je. "Moli za nas, majko Egipta!"

Faraon Tamos hodao je pored nosiljke kao običan smrtnik, a Tehuti i

Bakatha išle su za njim. Kraljevne su se smiješile iako su im na trepavicama
zasjale suze. Aton je pripremio kraljičine odaje.Otpustih sve, uključujući i
kralja. Dadoh je položiti na ležaj pod sjenicom na terasi. Odatle je preko rijeke
mogla gledati velepne zidine svoga ljubljenog grada.U suton odnesoh je u
spavaću sobu. Legla je na lanene plahte i pogledala me.

"Taita", promrmlja, "hoćeš li posljednji put proći za me Ammon-Raovim

labirintima?"

"Gospodarice, ništa ti ne mogu odbiti."

Pognuh glavu i pođoh po škrinjicu s ljekarijama. Sjedoh pored nje na

kameni pod prekriženih nogu i pripravih bilje pred njom. Usitnih ga tučkom u
mužaru od alabastera i ugrijah vodu u bakrenoj posudi. Tada podignuh
zadimljenu posudu kretnjom nalik zdravici.

"Hvala", promrmlja kraljica i ja ispraznih zdjelicu. Zatvorih oči i

pričekah da odlebdim onstran granica stvarnosti, u svijet snova i vizija. Kad
sam se vratio u stvarnost, uljanice samo što se nisu ugasile, a palača je utonula
u tišinu. S rijeke i iz usnulog grada na drugoj obali nije dopirao nikakav zvuk.
Samo nježni pjev slavuja u vrtu i slabo disanje moje gospodarice koja je ležala
na svilenim jastucima. Mislio sam da spava, ali kad sam podignuo drhtavu
ruku da obrišem hladan znoj s lica, otvori oči.

"Jadni Taita, je li bilo tako strašno?"

Bilo je gore no druge pute. Glava me boljela, a vid je bio pomućen. Znao
sam da nikad više neću proći Labirintima. Bio je to posljednji put i učinio sam
to za nju.

"Vidio sam lešinara i kobru na dvije obale rijeke, odvojene vodom. Vidio
sam rijeku kako buja i povlači se stotinu ljeta. Vidio sam stotinu snopova žita i
stotinu ptica kako prelijeću Nil. Pod njima vidio sam prašinu bitke i odbljeske
mačeva.Vidio sam kako se dim spaljenih gradova miješa s prašinom.”

“Naposljetku sam vidio kako kobra i lešinar prilaze jedno drugom, kako
se pare na prostirci od plave svile. Na zidinama gradova vijorili su se plavi
stijegovi, a nad vratima hramova plave zastave."

"Vidio sam plave plamence na kolima koja su vozila svim svjetskim

putevima. Vidio sam visoke i velepne spomenike predodređene da potraju
deset tisuća godina. Vidio sam narode pedeset zemalja kako im se klanjaju."

Uzdahnuh i pritisnuh prstima sljepoočice kako bih ublažio pritisak te

rekoh: "To je moja vizija." Proveli smo mnogo vremena u tišini, a tada mi moja
gospodarica reče tihim glasom.

"Trebat će proći sto ljeta prije no što dva kraljevstva budu ujedinjena.
Sto godina bitaka i ratova prije no što Hiksi budu konačno protjerani sa svetog
tla našeg Egipta. Moj će narod biti izložen mukama i tegobama."

"Ali, na koncu će svi biti ujedinjeni pod plavim stijegom i kraljevi tvoga
roda osvojit će svijet. Svi narodi pokorit će im se", rekoh tumačeći ostatak
svoje vizije.

"To me raduje." Kraljica zaspi uz duboki uzdah.

Ja nisam zaspao jer sam znao da treba moju blizinu. Probudi se sat prije
zore, u najmračnije doba noći, i viknu.

"Boli! Blage mi Izide, kako boli!" Pripravih joj crveni šepen.Malo zatim
reče mi.

"Bol je prošla, ali hladno mi je. Zagrli me, Taita, ugrij me svojim tijelom."
Zagrlio sam je i držao tako dok je spavala. Opet se probudila na prve stidljive
zrake sunca koje su prodrle kroz vrata terase.

"Voljela sam samo dva čovjeka u svome životu", promrmlja. "A ti si bio
jedan od njih. Možda će u sljedećem životu bogovi biti naklonjeniji našoj
ljubavi."

Nisam znao što joj odgovoriti. Kraljica sklopi oči posljednji put. Udalji se
u tišini i napusti me. Njezin posljednji dah nije bio jači od onoga koji mu je
prethodio, ali osjetih hladnoću na njezinim usnama kad ih poljubih.

"Zbogom, gospodarice", prošaptah. "Zbogom, srce moje."

Napisao sam ove papiruse tijekom obrednih sedamdeset dana

sedamdeset noći kraljevske mumifikacije. Oni su posljednja počast mojoj

gospodarici. Prije no što su je odnijeli, napravio sam joj rez na lijevom boku,
kao što sam bio učinio s Tanusom. Otvorih joj utrobu i izvadih strašnu moru
koja ju je ubila. Bila je od mesa i krvi, ali nije bila ljudska. Kad sam je bacio u

vatru, prokleti nju i nečastivog Setha čijom je voljom izrasla u njoj. Spremio
sam deset posuda od alabastera da pohranim ove svitke. Ostavit ću ih s njom.
Osobno oslikavam sve freske njezine grobnice. Najljepše su koje sam ikada
stvorio. Svaki potez kistom izraz je moje ljubavi. Htio bih počivati s njom u toj
grobnici, jer sam iscrpljen i obuzet neizvjesnošću. Ali, moram se još brinuti za
moje dvije kraljevne i mog vladara. Trebaju me.

BILJEŠKA AUTORA Dr. Duraid Al Simma iz Odsjeka za staroegipatske

spomenike 5. prosinca 1988. ušao je u jednu grobnicu u Dolini kraljeva na
zapadnoj obali Nila. Grobnica nije bila pronađena prije toga zato jer je na tom
mjestu u VII. stoljeću poslije Krista izgrađena islamska bogomolja. Tek nakon
dugih i teških pregovora s vjerskim vlastima dobivena je dozvola za iskapanje.
Čim je ušao u hodnik koji je vodio do pogrebne odaje, dr. Al Simma naišao je
na niz sjajnih freski koje su pokrivale zidove i strop. Bile su najsloženije i
najljepše s kojima se susreo u svom životu provedenom u proučavanju
spomenika. Povjerio mi je da je odmah shvatio da se radi o značajnom nalazu
jer se među hijeroglifima isticao pečat jedne dotad nepoznate egipatske
kraljice. Njegovo uzbuđenje poraslo je kad se približio pogrebnoj odaji, ali se
razočarao vidjevši da su pečati oštećeni i da su vrata provaljena. U prošlosti je
grobnica bila opljačkana i iz nje su odneseni sarkofag i zagrobne blago. Dr. Al
Simma je ipak dosta precizno uspio datirati grobnicu u slabo poznato
razdoblje sukoba i nesreća oko 1780. prije Krista. Tijekom idućeg stoljeća dva
kraljevstva živjela su u neizvjesnosti. Postoji malo dokumenata o događajima
u tom razdoblju, ali zna se da je iz kaosa iznikao rod vladara koji su napokon
protjerali zavojevače Hikse i doveli Egipat do njegovih sjajnih vrhunaca
procvata. Raduje me se spoznaja što je njihovim venama tekla krv Lostris,
Tanusa i Memnona. Gotovo godinu dana nakon otvaranja grobnice, dok su
asistenti dr. Al Simme precrtavali i fotografirali ukrase na i zidovima, komad
žbuke pao je i otkrio nišu s deset zapečaćenih vaza od alabastera. Kad me dr.
Al Simma zamolio za suradnju na prijepisu svitaka koji su se nalazili u vazama,
bio sam počašćen, a istodobno sam oklijevao. Nisam bio kvalificiran za
prijevod originala, napisanih hijeratskim pismom, taj je posao u muzeju u
Kairu obavila skupina egiptologa iz raznih zemalja. Dr. Al Simma zamolio me
da nanovo napišem originalni tekst stilom koji će ga učiniti bližim
suvremenom čitatelju. Stoga sam u tekst uključio neke anakronizme i koristio
sam riječi kao što su "genij" ili "Hurriti", koje Taita nije uporabio, ali koje bi,

siguran sam u to, bio koristio da su bile dio njegova rječnika. Malo nakon
početka rada sve moje zadrške nestale su i potpuno sam se prepustio
vremenu u kojem je drevni autor živio i njegovoj osobi. Unatoč hvalisavoj
nadmenosti, počeo sam za roba Taitu osjećati naklonost i bliskost koje su
premostile stoljeća. Shvaćam da su se čovjekovi osjećaji i pregnuća tek
neznatno promijenili kroz sve to vrijeme i preostaje mi uzbuđenje na pomisao

da još i danas, negdje u abesinskim planinama pored izvora Nila, postoji

nedirnuta grobnica jednoga egipatskog faraona.

Wilbur Smith rođen je 1933. u Brokeri Hillu, u Sjevernoj Rodeziji danas

Zambija kao dijete engleskih doseljenika. Odrastao je i studirao u Južnoj Africi,
diplomiravši ekonomiju na Sveučilištu Rhodes. Posvetio se isključivo
književnom radu od 1964. godine, nakon uspjeha svojih prvih knjiga, od tada
je objavio tridesetak romana, zasnovanih na brižljivim bibliografskim
pripremama i strastvenim istraživanjima najudaljenijih kutaka planeta.
Naime, Smith od studenog do veljače obično putuje Australijom i Novim
Zelandom, dok ljeti krstari Afrikom ne bi li upoznao njene najdivljije i
najnepristupačnije krajeve. Ostali mjeseci u godini posvećeni su pisanju. U
svom spisateljskom radu Smith se do smrti supruge Danielle 1999. godine
pridržavao točno određenog rituala, radio je od osam ujutro do tri popodne i
sve što bi napisao tijekom dana davao je na čitanje Danielle kojoj su posvećena
mnoga njegova djela. Nakon dvogodišnje stanke izazvane tom obiteljskom
tragedijom nastavlja svoj književni rad objavivši novi dio svoje sage o drevnoj
egipatskoj civilizaciji, roman Plavi horizont posljednje je njegovo djelo. Živi u
gradiću Constatia, u blizini Cape Towna, u vili na ranču Leopard Hill, koji je
zapravo rezervat egzotičnih životinja.

kokica

www.bosnaunited.net