Inna Moore

INNA MOORE
U okovima požude
INNA MOORE U okovima požude
Prvo poglavlje
Lady Emily je šutjela. Pogled joj je bio prikovan za vrhove

njezinih bijelih cipelica. Nije se usudila podići ga i pokazati ocu suze
koju su je škakljale ispod kapaka jer njezin život joj je trenutno izgledao
kao jedna od onih predstava koje je pohodila sa svojom prijateljicom
lady Violet. Te predstave su je u jednom trenu znale nasmijati, u
drugom rasplakati od muke. Stezala je rubove svojih rukavica jednako
jako kako je stezala svoju čeljust. Nije si dozvoljavala da zaplače, da
pokaže pred ocem svoju slabost. Jer suze su prema starom vojvodi
Novertonu znak histerije i maloumnosti, i nitko takav nije smio
nagrditi njegovu lozu i obitelj koja je imala plemenitašku krv, veliki
imetak, prostrana i dobro održavana imanja te najzad, najljepšu
debitanticu koja se predstavila Londonu prije tri tjedna.
„Ne odobravam.”
Odrješit odgovor vojvode Novertona prozujao je pored Emilynih
ušiju kao metak koji je izbjegla. Kamo sreće da ju je pogodio i usmrtio,
da ne trpi bol koju je osjećala sa svakim uzdisajem. Uvukla je težak
udah u svoja pluća, uspravila leđa i krajičkom oka dotaknula samo
očevu nogu. Vojvoda je ležao na svom krevetu već danima, zdravlje
mu je kopnjelo i stoga se Emily morala požuriti s odlukom o svojem
budućem suprugu. Nije ga smjela zamarati niti uznemiravati, time mu
pogoršavati ionako loše zdravstveno stanje, jer je to značilo da će
pored svega morati trpjeti i debelog doktora Horwooda, koji se stalno
vrzmao oko nje i disao u njezine grudi.
„Oče…” Emily je zaustila hrabro da obrani svoj izbor, no vojvoda
je podigao malaksalu ruku i prekinuo je u naumu, stoga je ona
bespogovorno pognula glavu i saslušala oca.
3
„Quinn St. John nije prilika za tebe, Emily. Jedina si nasljednica,

dolaze mi svakodnevno prositi tvoju ruku, a zanima ih sve samo jedno.
Jedini dostojan da miješa krv s našom, da mu rodiš sina je jedan
vojvoda ili markiz. Prije nego odem, moram znati da sam te ostavio u
dobrim rukama. Brak će ti biti solidan, neće ti uzmanjkati ničega, ni
novaca, ni društvenih događaja, a želim prosca koji će tvoje bogatstvo
utrostručiti, a ne prokockati.”
Vojvoda je govorio sporo i potiho, ali Emily je čula svaku riječ
koja je rušila njezin san o udaji za baruna St. Johna, kojem je poklonila
na svom predstavljanju dva plesa, a kad je iduće jutro on došao u
njihovu kuću pozvati Emily na šetnju parkom, ona je već bila
zaljubljena u njegove plave nježne oči, uredno počešljane plave uvojke
te izrazito svijetlu plemićku kožu. Odnosio se prema njoj kao prema
vlastitom božanstvu. Niti jednom nije prenaglio, nešto neprimjereno
aludirao. Flertovao je na jedan jako nevin način, ali svejedno je uspio
baciti čini na Emily da su jedan grof, doduše stariji od Emily duplo, te
jedan štapićasti vikont mrmljali nezadovoljno kad su ugledali kako je
St. John vodi na balkon na njezinom balu.
„Oče, a mene se ne pita? Želim prijatelja, želim da me voli, a ne
da sam dio ugovora.”
„Emily, ljubav nema veze s ovime. Čim prestaneš sanjati bajke,
shvatit ćeš koliko možeš biti zahvalna što živiš ovim životom. Zamisli
da si pralja ili uličarka, da nemaš na raspolaganju Winstona ili Milly
kad ti trebaju čaj, tost, pita ili vruća kupka. Zamisli da moraš zarađivati
za kruh, sama krpati odjeću ili još gore, služiti nekome? Ljubav je za
slabiće.”
I suze i emocije. Što mi onda ostaje? Pitala se lady Emily dok je
napuštala očevu odaju. Čim se našla u svojoj sobi, otpustila je sve
brane, bacila se na krevet i zaridala bespomoćno.
„Zar tražim previše ako želim ugodan brak? Jer sviđa mi se
neopisivo kako me barun St. John gledao, ophodio se izuzetno
4
džentlmenski. Nije flertovao s drugim damama, isključivo je pogled

imao na meni. To je to, sigurna sam u svoj odabir.”
Sirota Emily pričala je sama sa sobom, pokušavajući prihvatiti da
će njezina zaljubljenost ostati samo na snu, dok će joj stvarnost biti tko
zna kako grozna. Možda da predloži barunu da pobjegnu i vjenčaju se
potajno? Ne, odbacila je tu suludu misao. Nije mogla ničim naškoditi
očevom zdravlju jer takav skandal bi ga dokrajčio. Morala se ponašati
kao kći svoga oca, razmišljati logično i praktično. Samo onaj dio
njezinog bića koji je sanjao bajke nije volio praktičnost, volio je
romantiku, nježnost i komplimente. Volio je utopiju.
To je i sama Emily znala, jer vidjela je tek dva para među kojima
je bila izrazita sklonost i odanost, toliko da su se mnogi pitali kako to
uspijevaju. I da, Emily je zavidjela tih parovima. Imali su djecu,
prijateljstvo i tu, toliko željenu, ljubav.
Svaki dio njezine duše čeznuo je za ljubavlju, pošto je nije imala
od koga dobiti. Imala je samo oca koji je dane, dok je bio zdrav
provodio u društvu gospode po raznim klubovima. Majka joj je umrla
kad je Emily imala samo pet godina i začudo, ništa u vezi svoje mile
majke nije pamtila. Kuharica Mabel i domaćica Ruth su joj stalno
pričale o najljepšoj ženi u Londonu koja je postala vojvotkinja u velikoj
konkurenciji debitantica koje su lovile tada markantnog dvadeset
godina starijeg lorda.
Da je barem imala brata ili sestru kojoj bi sad plakala na ramenu,
koja bi je utješila i podržala, možda i dala neki dobar savjet kako izbjeći
brak s osobom koja joj se ne sviđa. Emily je bila uvjerena da joj se niti
jedan gospodin neće svidjeti kao što joj se svidio Quinn. Dozvolila je
sebi da ga u mislima zove imenom, a nadimci kojima mu je tepala u
sebi bili su nadasve bajkoviti.
Zaljubljena u lik muškarca kojeg je zamislila u svojoj glavi,
luckastoj i djetinjastoj, Emily je zaspala u suzama, umjesto da se
spustila do kuharice i s njom dogovorila pripremu lijekova i posebne
hrane za vojvodu Novertona.
5
„Lady Emily?” Njezina sluškinja Milly je kucala i kucala te najzad

slobodno odškrinula vrata te se sablaznila vidjevši da lady Emily spava
u svojoj blijedo žutoj haljini. Stvar je bila gora zbog žurnosti i gosta
zbog kojeg je bila primorana pozvati lady opet kod vojvode.
„Lady! Brzo ustajte! Moram vas srediti!”
Nimalo nježno, Milly je zgrabila lady Emily za nogu, sve u svrhu
brzog razbuđivanja te je povukla u sjedeći položaj pokušavajući
njezine ispale uvojke vratiti na mjesto ukosnicama.
„Milly… nemam volju ustati se, ni disati. Čemu? Vojvoda će me
udati za nekog starca, smrdljivog, oronulog ili za nekog šeprtlju koji
neće znati ni dva stiha izrecitirati o mojim zjenicama, kao što je znao
Quinn.” Emily je otvorila oči šire i obrisala suze dok se opominjala da
ne govori tako prisno o barunu.
„Lady, ostavite to po strani. Sad se morate urediti. Kod vašeg oca
je gost. Vjerujem da ima veze s vama.”
Emily je pogledala svoju odanu sluškinju i osjetila ubod
razočarenja. Otac niti je gubio vrijeme u potrazi niti je vjerovao da će
poživjeti još dugo. Nekako se nadala da će imati vremena da ga
odgovori od ideje traženja novog zaručnika, da će možda i prihvatiti
Quinna kad ga upozna malo bolje.
Emily je stoga, s jasnom namjerom, maknula ruke svoje sluškinje
Milly te ostavila svoju dugu čokoladnu kosu raspuštenu i kuštravu,
haljinu zgužvanu, a lice uplakano.
„Lady? Ne možete takva pred potencijalnog zaručnika.” Milly se
usudila da je opomene, ali lady Emily nije marila. Dapače, cilj joj je
bio da baš takva dođe pred tog gospodina i pobrine se da on odbije
prijedlog njezinog oca. Da, vjerovala je u bajke, ali ne i u princa koji
će doći uz dogovoreni brak. Toliko zaluđena ipak nije bila, jer jedini
princ kojeg je ona htjela i znala bio je barun St. John. On je bio visok,
pravi gospodin, blagog i ugodnog glasa, istančanog ukusa, uglađenih
manira i nadasve lijepih crta lica. Njegova glatka koža lica naprosto je
pozivala Emily da skine rukavicu i grešno stavi ruku na lice muškarcu
6
koji JOŠ nije bio njezin zaručnik. Odustala je od tog poriva. Ona se
nikad nije ponašala raskalašeno. Nije nikad bila spomenuta u trač
rubrikama dnevnih novina. Bila je ponos svog oca, ali sad dok je
hodala prema očevoj sobi, osjećala je da ovaj put neće izazvati ponos
svog oca, već suprotno.
Zanemarivši molbu svoje sluškinje Milly, lady Emily je krenula
prema sobi svojeg oca zgužvana i čupava kao da je pretrčala cijelo
imanje i valjala se u sijenu u štali. Ništa čudno da je osjetila poriv da
nešto slično tome i napravi.
Njezine cipelice lagano su lupkale uglancanim mramorom iako je
imala potrebu da trči do tamo, uleti i poviče na sav glas… Nešto, bilo
što, jer toliko toga je u njoj vapilo da izađe, a nije smjelo. Nije moglo.
Radi oca, prije svega.
Stoga je Emily mudro zadržala svoj dah i zahvalila Milly što nije
do kraja zatvorila očeva vrata kad ju je on poslao po Emily. Ovako,
prislonila je glavu uz procijep odustavši od ideje da uđe i pokaže se
gostu. Ovime je dobila priliku saznati o njemu nešto što bi joj možda
išlo u korist.
Da je znala kako će to prisluškivanje završiti, prva opcija ljutitog
ulijetanja u očevu sobu sigurno bi bila pametniji izbor. Bacila je pogled
na hodnik moleći Boga da ne naiđe nitko od njihove posluge. Potom
je naćulila uši i prstom obrisala tragove suza ispod očiju.
„Razumijem ja vas, lorde, ali ne razumijete vi mene”, dubok
muški glas je dopirao do Emilynih ušiju. Zvučao je prilično
razdražljivo, iako Emily nije znala zašto je to zaključila. Bio je
istodobno mukao i hrapav, jako muževan, no s jakom notom nervoze.
„Ne pričaj gluposti! Svaki muškarac se jednom mora oženiti! Otac
ti ovo ne bi tolerirao, već se okrenuo u grobu što si svu zemlju prodao
i uložio u…” Glas vojvode Novertona naglo je utišao jer ga je stranac
prekinuo.
7
„Lorde, baš zbog vašeg prijateljstva s mojim ocem, neću reagirati

na vaše neprimjerene riječi. Moj stav je da se ne ženim. Ne treba mi
brak, sve dobijem i bez tog utega oko vrata.”
Emily je mogla jasno čuti kako njezin otac uzdiše od muke, ali
isto tako, jasno joj je bilo da gost ne prihvaća njezinu ruku. Osmijeh je
zatitrao na njezinom licu, jer stvar se sama od sebe rješavala. O da,
sutra će poslati poruku Quinnu da dođe i uvjeri njezinog oca kako im
može biti dobro u braku, kako će se on brinuti i o njoj te da ne cilja na
njezin miraz.
Ako treba, neka je dolazi prositi sve dok otac ne popusti.
Međutim, s druge strane vrata, ni vojvoda nije namjeravao gosta samo
tako lako pustiti bez razuvjeravanja.
„Znaš li ti, Payne, kakva krv teče tvojim venama? Dužnost
plemića je da širi svoje sjeme, da očuva lozu! Koliko ljubavnica imaš?
Sve ih zadrži, samo o mojoj kćeri brini kako treba. Da joj ne manjka
ništa i da sam siguran da je ostavljam u dobrim rukama.”
Emily se namrštila na očeve riječi. Znala je dobro da je posve
normalna pojava da oženjeni muškarci imaju priležnice koje
uzdržavaju i čiju postelju posjećuju učestalo, ali to njoj osobno nije bilo
prihvatljivo. Nikako, njezin suprug će smjeti ljubiti samo njezine usne.
Dobro, nekakav bezazleni flert bi mogla oprostiti, ali sve više od toga,
ne.
Emily je naime bila jako posesivna. Nije imala puno prijateljica
poput lady Violet, ali držala je do tog prijateljstva više nego do ičega.
Jednako tako i do svake osobe u svom životu s kojom je osjetila duboku
povezanost. Milly je voljela na jedan poseban način, zahvaljujući joj
za odanost više nego je prosječna sluškinja dobivala. Emily je toliko
željela biti prihvaćena i voljena od strane bližnjih jer ih nije bilo mnogo
i stoga se trudila te ljude zadržati pored sebe i održavati izvanredne i
prisne odnose s njima. Voljela je osjećaj pripadnosti naspram osjećaja
odglumljene ljubaznosti. Voljela je iskrenost i sve ono što je i dalje bilo
dio bajke, a ne stvarnog svijeta.
8
Shodno tome, Emily je zamišljala da će s budućim suprugom

stvoriti prije svega prijateljstvo, doživotnu povezanost, odanost i
vjernost. Njega nikad ne bi mogla dijeliti s drugim ženama. Uzdahnula
je i zabila nokte u svoje dlanove potiskujući nervozu koja je kuljala u
njezinoj utrobi te nastavila slušati kako se unutra raspravlja o njezinoj
budućnosti.
„Moja kćer je najljepša debitantica u Londonu. Sve novine su
pisale o njoj.”
„Ne čitam tračeve.” Gost je ustvrdio sarkastično.
„Nije trač, istina je. Svidjet će ti se Emily. Kao i njezino
nasljedstvo.”
„Ne treba mi njezino nasljedstvo. Imam svoje.” Ponovno je gost
imao spreman odgovor.
„Priznajem, prokleto dobro si ga uložio, zato mi se i sviđaš, iako
si prodao djedovinu. Vidim u tebi tvog oca. Ne želim za kći slabića,
raspikuću i budalu.”
Emily se prvo trgnula i pokrila usta začuvši kako je otac
bogohulio, a potom su joj se oči orosile zbog činjenice da se otac zaista
htio pobrinuti za nju prije nego umre.
Ostat će uskoro i bez njega. Sama. A kad se Violet uda, što će
onda? Mora se udati, to je bilo neminovno, jer ostati sama s tolikim
nasljedstvom, bez zaštitnika, značilo je biti plijen ostavljen pred
grabežljivcima. Tko zna kakav bestidnik bi iskoristio priliku i uništio
njezin ugled, primorao je da se uda, ako bi nakon toga ikad više uopće
poželjela izaći iz kuće pred ljude.
Malo toga je znala o vođenju vlastelinstva, a o domaćinstvu tek
ono što je ispitivala Ruth i Mabel u nedostatku zanimacije.
„Lorde, ja vam ponizno zahvaljujem na ovoj prilici i prijedlogu,
ali moj odgovor je ne. Nemam namjeru ženiti se, imati suprugu, djecu,
provoditi vrijeme po raznim primanjima i balovima, trošiti ga na
isprazne razgovore. Imam ono što me čini sretnim i nemam potrebu to
mijenjati. Čak niti radi Vas i Vaše velikodušne ponude.” Gost je
9
odmjerenim glasom jasno dao do znanja da ostaje pri svojem, a Emily

je dobila poriv zakolutati očima jer ona je bila ponuda.
Kao i većina žena koje su stupale u brak, ali osjetiti to na svojoj
koži, samo tri tjedna od ulaska u društvo u kojem se nadala naći srodnu
dušu i živjeti svoju bajku, ostavljalo je u njezinim ustima gorak okus.
„Razočaran sam. To mi je posljednja želja pred smrt.”
„Nemojte, molim vas, igrati na sažaljenje. Niste takav igrač,
milorde.”
„Svejedno, Payne. Dođi mi za koji dan kad ti se slegnu dojmovi,
samo nemoj predugo čekati jer moj kraj je blizu.”
„Mogu vam doći samo da se pozdravimo po zadnji put, drugo ne
očekujte.”
To je bilo sve što je Emily uspjela čuti prije nego su teški koraci
krenuli prema masivnim drvenim vratima. Raširila je oči i uzmaknula
korak nazad, znajući da nema prostora pobjeći ili se sakriti.
Vrata su se otvorila, Emily je zagrizla usnu i podigla hrabro
pogled, iako je bila uhvaćena na djelu. Oči su joj se spojile s onima
neželjenog gosta. Crne kao noć, ali ono najgore, ubojite i opasne.
Barem je takav dojam stekla stojeći na korak od čovjeka koji ju je
nadvisio za skoro dvije glave. Zadržala je dah i ustuknula, kad je
prodornost njegova pogleda, nakon što je zatvorio vrata lordove sobe,
prerasla u nešto njoj nepoznato. Njegove oči nimalo suptilno su se
spustile niz njezino tijelo i prešle u ono neko stanje podrugljivosti, što
je on jasno i potvrdio sljedećim riječima.
„Najljepša u Londonu. Zar sam ja magarac?”
Emily je i dalje stajala ukočeno i bez daha, pod prismotrom
visokog, plećatog i tamnokosog muškarca čije oči su bile razlog njezine
oduzetosti. Te oči nosile su silinu neke ljutnje na svijet, bez traga
pitomosti kad je još jednom pogledao u nju i potom samo tako okrenuo
leđa te otišao.
Emily nije bila u mogućnosti još prodisati dok nije ostala sama,
ali njezine oči su pratile njegov lik niz dugački hodnik, kako bi se
10
uvjerile da je zaista otišao. Tada je mogla konačno sebi dozvoliti da

diše slobodno.
S udahom kisika, postala je svjesna da ju je uvrijedio.
E pa baš je bio magarac!
Nije bila tašta, ali njezina ljepota bila je hvaljena čak i od strane
ljubomornih konkurentica. Mali prćasti nos, pune usnice i velike
smeđe tople oči uokvirene dugačkim trepavicama naslijedila je od
majke, a ovaj bezobraznik ne samo da ju je okarakterizirao kao stvar,
nego još gore! Kao neuglednu i ružnu stvar!
Pogledala je niz svoje tijelo i shvatila da je djelomično bio u pravu.
Očito je i sama zaboravila da je bila čupava, zgužvana, podbuhla, očiju
sigurno crvenih od plača, iako joj je to bila prvotna namjera, no izgleda
da joj je ego ipak bio povrijeđen.
U hodniku se uskoro pojavio Winston, njihov batler, i Emily je
odustala od razgovora s ocem te se okrenula i otišla u svoju sobu. Čemu
razgovarati o nečemu što je bilo gotovo? Pogledala se u ogledalo i
pozvala Milly.
Sredit će se i početi raditi na tome da otac ipak prihvati Quinna.
Taj stranac Payne, koji joj ni po čemu nije bio poznat, niti imenom
niti likom, ionako je sam sebe lišio titule njezinog budućeg supruga, ali
osjećaj da to nije njihov zadnji susret nije dao Emily mira. Stoga je
napravila ono što je bilo u njezinoj moći, upregnula je svoje moždane
vijuge i smišljala način kako ispuniti svoju želju, a istodobno udovoljiti
i ocu da on prihvati Quinna.
Na drugoj strani grada, markiz Everett Payne je ušao u svoju
praznu malu kuću i zaputio se u svoju sobu. Ignorirao je svojeg slugu
ne promrmljavši niti pozdrava. Bijesno je bacio svoje čizme pored
kamina i svoj kaput na stolicu te se strovalio u krevet u odjeći.
Ako je išta mrzio u životu, to su bili prisila i pritisak da radi nešto
protiv svoje volje. Nisu li ga takve stvari već koštale puno?
Oženiti neku razmaženu balavicu koja je već pri prvom susretu,
prisluškujući pokazala neodgoj, time si poremetiti mir i spokoj koji je
11
nakon toliko vremena konačno našao u poslu i rutini koja ga je

zadovoljavala, nije vrijedilo nikakvih novaca koje mu je vojvoda
Noverton ponudio.
I ne samo da ga je iživcirao pritisak, nego ga je vojvoda skoro
uvjerio da je potencijalna mladenka prava ljepotica. Ono što je on vidio
ispod klupka zamršene kose i crvenog lica i očiju bila je samo
djevojčica koja nikako ne bi mogla biti s njim u braku. Niti bi on mogao
trpjeti njezine kojekakve prohtjeve i hirove, niti bi ona razumjela i
poštovala njegove potrebe.
Sve što je mogao izbjeći bespotrebnim brakom, zasad je
izbjegavao. Čemu da se onda sada bezglavo upušta u takvu glupost?
Clarissa je udovoljavala njegovim željama u krevetu, znala je što
on voli i nije zahtijevala ništa službeno pred Bogom i ljudima. A posao
mu je donosio zaradu i bezbrižan život u kojem nikome nikad nije
morao polagati račune.
Everett je tu noć zaspao s grčem u želucu koji zapravo nije bio
posljedica prošlih zbivanja, već onih budućih, koja će ga natjerati da
sve svoje odluke i stavove baci u vjetar i pokori se pritisku.
12
Drugo poglavlje
Kada se to subotnje kišno jutro markiz Payne ustao iz svojeg

kreveta, tupa bol ošinula mu je sljepoočnice i natjerala ga da opsuje.
Nije patio od promjene vremena, nije se sinoć napio, rano je čak i legao
u krevet. Jedini uzrok njegovoj dvodnevnoj glavobolji bila je ponuda
vojvode Novertona koja je u budnom stanju Everettu kopala mozak.
Već je dao svoj odgovor vojvodi, ali zašto je onda osjećao neku
tjeskobu? Kao da je loše vrijeme najavilo i loše vijesti koje će mu biti
uručene uskoro, no Everett si nije mogao dozvoliti ljenčarenje niti da
sažalijeva samog sebe. Predstojao mu je dugačak i naporan dan u
uredu koji je dijelio sa svojim bliskim suradnikom Rafeom
Gilmoreom.
Dovitljiv i sposoban, Rafe je uveo Everetta u novi svijet
mehanizacije, nakon pojave novih izuma koji su lagano otklanjali stare
manufakture. U ključnom trenutku, kada su ukinuti brojni porezi,
uložili su sve što su imali u novu tiskaru te u tvornicu za preradu
pamuka i proizvodnju tkanine. Danas im je predstojalo višesatno
pregledavanje računa i nabava novih strojeva.
Everett je protrljao svoje sljepoočnice znajući da to neće otjerati
bol, te proškiljio prema prozoru. Bio je ranoranilac, vani je tek svitalo,
ali se ni nakon pet mjeseci otkako se doselio nazad u London, nije
naviknuo na smrad grada. Falio mu je miris sela i zemlje, gdje je
proveo posljednjih petnaest godina. To je bila jedina stvar za kojom je
žalio kad je prodao svoje ogromno vlastelinstvo u Hampshireu te uzeo
malu kuću u Londonu, u uglednom kvartu. Rafe Gilmore bio je jedan
od rijetkih Everettovih prijatelja s kojima je održavao kakav takav
kontakt. Njihove majke bile su daljnji rod, tako da su se poznavali još
iz djetinjstva, a postali su najbolji prijatelji nakon što je Everett izgubio
13
užu obitelj. Rafe, koji je stanovao u Londonu posljednje dvije godine,

pomogao je i Everettu oko prodaje posjeda te selidbe u grad. Najzad,
postali su i poslovni partneri, a Everett je posebno cijenio što Rafe nije
zabadao svoj nos i spominjao prošlost.
Za posao se nije morao previše brinuti, odlično je uložio kad se
konačno riješio vlastelinstva, ali previdio je jednu stvar.
Možeš otići daleko, ali uspomene ostaju u mozgu. Možeš uskratiti
oku podražaj, ali srce pamti.
Tako je Everett možda i pobjegao iz Hampshirea, ali sve ono što
ga je gonilo, i dalje je bilo u njegovoj glavi. Stoga je radio i radio cijele
dane, a noći je provodio kod Clarisse. Naravno, kad je ona bila u gradu
i kad je bila dostupna za njihova druženja.
Poslijepodne će otići do nje. To je odlučio kad je obavio jutarnju
rutinu i pogledao svoje lice u ogledalu. Da, to će mu otjerati glavobolju
i brige. Što drugo doli malo vatrenih susreta s prelijepom pjevačicom
koja je tako dobro pristajala uz njegovo tijelo u postelji?
„Gospodaru, da naložim vatru?” Njegov batler Downey provirio
je i po običaju upitao, iako je znao odgovor.
„Ne treba.” Batler je odmah Everettu pružio pripremljenu odjeću
te se markiz brzo spremio i spustio u prizemlje. Sjeo je sâm za stol
doručkovati. Bol koja mu je i dalje pulsirala u glavi, natjerala ga je da
ostavi tost i čaj te jednostavno krene par ulica dalje prema
unajmljenom prostoru koji je njemu i Rafeu služio kao ured i sjedište
njihove male, ali unosne kompanije. Rafe još nije bio tamo, zasigurno
je spavao kao i polovica njegovih sugrađana. Stoga, da se riješi dijela
napetosti, uzjahao je svog konja i krenuo put parka pošto je kiša već
prestala. Lagano jahanje uistinu je otjeralo bol, iako mu je težak i
vlažan zrak zagušivao pluća.
Kad se konačno pojavio u uredu, Rafe je već sjedio za stolom i
prekopavao po papirima.
„Jutro, uvaženi milorde. Ne izgledaš mi spreman za posao?” Rafe
za razliku od Everetta, ovo jutro nije imao nikakvih problema.
14
„Glavobolja”, priznao je Everett iako nije bio čovjek koji inače

kuka ili priznaje svoje slabosti.
„Od koga ili čega?” Rafe se nalaktio i podignuo obrve gledajući sa
zanimanjem svojeg prijatelja.
„Bolje da ti ne govorim, jer bi mi u tom slučaju glava možda i
eksplodirala”, zagrmio je dok je sjedao u svoju stolicu.
„Ne, ne. Zaista želim znati. Možda te popusti kad to izbaciš iz
sebe. Nekako ne vjerujem da se u tom stanju možeš posvetiti poslu.”
Rafe je bio uporan pa je Everett nevoljko uzdahnuo i otpočeo s pričom
o prijedlogu vojvode Novertona da oženi njegovu kćer.
„Koliko je ona mlađa od tebe?” Na kraju priče, Rafe je imao
nekoliko pitanja.
„Ne znam, desetak godina ako je sad debitirala.”
„Zaista je bogat?”
„Neopisivo.” Slegnuo je ramenima Everett, a Rafe se suzdržao od
daljnjih pitanja koja su mu se kotrljala po jeziku. Najzad nije odolio i
upitao je svojeg suradnika i prijatelja potiho.
„Nema šanse da pristaneš na to? Mislim… možda ne bi bilo loše
da se oženiš.” Čim ga je Everett pogledao u oči, Rafeu je bilo jasno
kako je prenaglio s ovim pitanjem.
„Ni lud! To malo neugledno djevojče me na prvu iživciralo!
Zamisli da mi se mota oko nogu i da je ja moram odgajati jer njezin
otac nije! Ni za sve novce svijeta. Imam dovoljno novaca, ne trebaju
mi njegovi.” Doduše, svota na koju je vojvoda bio procijenjen bila je
daleko veća od svega što je Everett imao na računima ili uloženo u
industriji.
„A zašto baš ti? Zašto baš tebe vojvoda želi?” Rafe je odlučio samo
iskušati sreću i upitati to posljednje pitanje.
„Ma to ni on ne zna. Valjda jer za svoju kćer želi najplavlju krv,
najvišu titulu koja je dostupna. Poznavao je mog oca i valjda zato
cijeni i mene, kao i moj osjećaj za posao.”
15
„Logično. Rijetko tko zna da si markiz, pošto tu titulu uvijek

izostavljaš, naglašavajući da si poslovnjak, recimo to tako.”
„Kažem ti, poznaje mog oca i očito dobro zna tržište neženja zbog
svoje kćeri. Dao mi je do znanja da zna za prodaju posjeda i ulaganja
koja smo obavili.”
„Stari lisac. Očito se pripremao otkako si ti stigao u London.
Misliš da će dugo poživjeti ili je ovo već očajnički čin?”
„Ne znam i nije me briga. Želim ovo tu obaviti i onda idem do
Clarisse.”
Rafe se potom zadubio se u papire, jer se Everett ustao spreman
poći tek dvoja vrata niže niz ulicu do hotela Grand Royale gdje je
Clarissa odsjedala kad je nastupala u Londonu.
U šetnji do njezine sobe, Everett je još jednom razmišljao kako bi
mu brak s bilo kojom ženom samo poremetio sve. Našao bi se u centru
pozornosti londonske javnosti koja bi onda iskopala štošta, a takva
podsjećanja nije trebao. Ako je trebao ženu, imao ju je i upravo mu je
otvarala vrata svoje sobe te ga pozivala da uđe.
„Dobro jutro, dragi.” Neopisivo umiljato, Clarissa je prozborila i
ovila ruku Everettu oko vrata, spojivši usne s njegovima. Međutim
poljubac je zastao na tome, jer je očigledno Everettu i dalje nešto bilo
na pameti. Clarissa nije ni pretpostavljala da se radi o drugoj ženi jer
je bila uvjerena da je Everett na korak da se zaljubi u nju.
„Mogu li te kako oraspoložiti?” Mazno je pogladila njegovo lice
nastojeći mu izmamiti osmijeh.
„Možda čaša brendija.” Clarissa je nadigla obrve na njegov
odgovor, svjesna da on nikad ne pije tako rano, no ipak je poslušala
njegovu molbu i nalila mu čašu brendija. Iskapio je u tren oka sve i
čašom zazvečao po stolu. Pogled u njegovim očima postao je sve
tamniji, a disanje sve pliće, posebno kad je Clarissa raširila svoj svileni
ogrtač i pokazala svoje obnaženo tijelo gladnom čovjeku.
„Očekivala si me? Bila si spremna za mene?” Upitao je muklo
povlačeći je k sebi, uvukavši ruke ispod tkanine.
16
„Uvijek… uvijek…”, pohotno je prozborila dok ju je gurao prema

krevetu. Nešto kasnije, dok se ona ležala oznojena među plahtama,
Everett je navlačio svoju košulju i hlače te se osvrnuo prema njoj.
„Kad odlaziš iz grada?”
„Tu sam cijelih mjesec dana. Potom idem na sjever i zadržat ću
se dva mjeseca.”
„Aha.” Rezignirano je uspuhnuo, a nju je baš zabavljala njegova
reakcija.
„Nedostajat ću ti?”
„Sigurno.” Već je navlačio čizme dok se ona igrala s pramenom
svoje kose, ne skidajući pogleda s njegova tijela. Bio je nepojmljivo
zgodan i privlačan, nimalo sličan tipičnim, koščatim i mršavim
plemićima. Dapače, jak i muževan kao kakav lučki radnik, koji je imao
držanje aristokrata.
„Ja ili moje tijelo, tko će ti nedostajati?”
„Oboje, Clarissa, oboje.” Everett se nagnuo nad nju i poljubio
ovlaš njezine usne te upitao.
„Trebaš li išta od mene?” Znala je dobro što je pita, ali pošto je
već prošli tjedan namirio sve njezine dugove i platio sve naručene
haljine kod modistice, naprosto nije imala srca da zatraži od njega još
novaca. Nije ju njegovo pitanje uvrijedilo, znali su od početka kakav
je njihov odnos. Tajan i strastven, ali ona jedna žena u njoj je htjela da
joj Everett da više, da joj da svoje srce. Nije znala što bi s njime
napravila, nije ništa dugoročno planirala, ali imala je potrebu da uzme
sve, da joj pripadne cijeli. Bilo je u njemu nešto iznimno, nešto što je
skrivao duboko, tako duboko da ni ona nakon par mjeseci nije uspjela
prodrijeti ispod tog oklopa.
„Ništa dragi. Sve sam dobila što sam htjela. Vidimo se za vikend?
Znaš gdje pjevam?”
„Naravno, ne bih to propustio ni za što na svijetu.” Volio je slušati
njezin glas kad je izvodila solo točke, ali mu nije prijalo vidjeti kako se
muškarci bore za njezinu pozornost. Posebno mu je smetao mladi
17
vojvoda Westpoint koji je Clarissu obasipao ne samo pažnjom nego i

skupocjenim poklonima.
Mogao ga je lako maknuti s puta, sinulo mu je u trenu. Samo ga
treba poslati na vrata vojvodi Novertonu jer iz nekog razloga, očito je
preskočio tako uvaženog plemića koji bi objeručke prihvatio njegovu
ponudu.
Everett je izašao iz hotela, neopterećen time tko ga vidi, jer
nikome nije bio odveć zanimljiv. Zbog svoje hladnoće i otresitog stava,
te mrkog pogleda, uglavnom su mu se sklanjali s puta te pogled skretali
u stranu. Iz nekog neobjašnjivog razloga, niti najveće tračare nisu
htjele njegovo ime uzimati u usta.
Taj isti razlog nije poznavao vojvoda Noverton koji je svojeg
upravitelja to popodne pozvao zajedno s notarom da sastave oporuku.
Lady Emily je za to vrijeme pisala već petu poruku i gužvala je
nervozno, bacajući na pod.
„Cijenjeni St. Johne…” Započinjala je na glas, ali to joj nije
zvučalo dobro.
„Dragi moj Quinne…”, ovo je pak njezinim ušima zvučalo
predivno, ali neprimjereno. Nije joj još bio zaručnik da ga je smjela
zvati po imenu.
„Ovo je zaista teško”, procijedila je i zabila glavu u ruke ne
obazirući se što time kvari frizuru koju joj je Milly ujutro sredila,
umotavši u njezinu bujnu kosu zlatne trake. Uzdahnula je duboko i
potom se sjetila što joj je Violet jučer rekla. Posegnula je za čistom
karticom i ispisala sudbonosne riječi. Potom je pozvala Milly i naložila
joj da odnese poruku žurno barunu St. Johnu i preda samo i jedino
njemu u ruke.
Sat vremena kasnije, lady Emily je sjedila u parku na klupi, u
zaklonjenom dijelu pod starih hrastom, kako je i napisala barunu.
Milly je stajala podalje i promatrala iz kojeg smjera će se pojaviti
barun.
18
„Evo ga”, upozorila je svoju gospodaricu i natjerala je da ispravi

leđa te ruke položi u krilo. Njegovi koraci su se približavali,
pojačavajući nervozu koju je Emily osjećala od jutra. Podigla je pogled
i zaljubljeno se zadubila u lijepo lice baruna St. Johna.
„Moj naklon, lady Noverton. Ako smijem primijetiti, izgledate
prelijepo”, obratio joj se s uvažavanjem kao i uvijek.
„Hvala vam, milorde.” Pogled je spustila na klupu sačekavši da
sjedne do nje.
„Poruka je zvučala prilično hitno, ako se ne varam, zar ne,
Emily…” Na prvi zvuk prisnosti koju je čula u svojem imenu, Emily
se okrenula prema Quinnu i ruku položila na njegovu, ne obazirući se
previše na primjerenost situacije. Znala je dobro da Milly promatra
okolinu, a bili su ionako zaklonjeni.
„Uistinu je. Otac me želi udati. Što prije.” Očaj iz njezinih očiju
čak i budali bi rekao sve, a Quinn nije bio budala. Dapače, jako dobro
je znao što Emily očekuje od njega i bio je nadomak nagradi, samo je
sve morao odigrati kako treba.
„U redu, pa to se očekivalo, zar ne? Tražiš muža već tri tjedna.”
„Da, ali… On mi želi nekog drugog, nekog koga ja ne želim.”
Odgovor nije sjeo Quinnu, jer nije očekivao nešto takvo. Udvarao se
Emily besramno, ali s onom dozom koja ju je mogla zadiviti, i znao je
da ima najveće šanse od svih kod nje. Očito ih nije imao kod njezinog
oca. Tu stavku je zaboravio, jer je njezin otac kako je svima bilo
poznato, ležao doma bolestan već tjednima.
„Koga ti želiš za muža, Emily?” Upitao je potiho, znajući odgovor
prije nego ga je ona dala. Stegnula je svoje prste u rukavicama,
osjećajući kako se znoje iako je vani bilo prohladno.
„Vas, gospodaru.” Rumenilo joj je zapljusnulo lice i pogled
odlutao u daljinu.
„Misliš da postoji način da tvoj otac prihvati to?”
19
„Ne znam. Violet mi je dala ideju. Možemo li barem probati?”

Konačno ga je pogledala očima punim čežnje, očekujući da će joj dati
neku nadu.
I dao je. Ne samo njoj, nego i sebi i svemu onome što je planirao
napraviti nakon vjenčanja s bogatom i jedinom nasljednicom
vojvodinog imetka.
„Probat ćemo, Emily, i ne samo to, uspjet ćemo.”
Barun Quinn St. John ne bi bio tako siguran u svoje riječi i ne bi
tako olako obećavao da je znao da se markizu Everettu Payneu sprema
udarac koji će ga dovesti pravo na vrata vojvode Novertona.
20
Treće poglavlje
„Mislim da ipak nije dobra ideja”, prozborila je Emily drhtavim

glasom pred sobom svojeg oca, gledajući u oči baruna St. Johna. Milly
je stajala niže u hodniku, opet u ulozi pratilje.
„Zašto se sad premišljaš, draga moja?” Barun je uzeo njezinu ruku
u svoju i spustio glavu znajući da će imati utjecaja na nju. Sad mu je
trebala odlučna, a ne plaha i plašljiva.
„Zato što mu ne smijem pogoršati zdravlje. A ovakvom viješću ne
samo da ću naškoditi njemu, nego ću promijeniti očevo mišljenje o
sebi. Ne bih mogla živjeti s time da me vidi kao bestidnicu. Violetina
ideja mi se samo na prvu činila dobrom u nedostatku bolje.” Sad joj se
ideja o tome da je kaže ocu da je ukaljanog ugleda, činila bogohulnom.
„Bojiš se oca?”
„Bojim se da mu naškodim.”
„A ne bojiš se da završiš do kraja života u lošem braku? Ja ću
dobro brinuti o ovome svemu.”
Ovome svemu. Odzvonilo je Emily u glavi. Nije rekao o tebi.
Povukla je ruku i odlučnije prozborila.
„Možda da ipak odete unutra i obrazložite sve racionalno i
otvoreno. Nema svrhe lagati. Vjerujem da je moj otac u stanju pozvati
liječnika koji bi provjerio moje stanje. Stoga, manimo se laži. Ja ne
lažem nikad, pogotovo ne u ovakvim situacijama, koliko god očajna
bila.”
Quinn je stisnuo zube, ali Emily nije zapazila taj pokret njegovog
lica.
„Molim vas?” Zaustila je pokorno te sačekala da on kimne
spremno. Potom je otvorila vrata očeve sobe i ušla osjećajući kako joj
u trbuhu gori vatra, a glava pulsira od nervoze.
21
„Oče?”
„Molim?” Vojvoda je podignuo glavu s jastuka i umorno lice
usmjerio prema Emily. Pogled mu se promijenio kad je iza Emilynih
leđa ugledao baruna koji očito nije odustao od lova na miraz. Vojvoda
je, kao i svakog potencijalnog mladoženju, istražio i St. Johna. Znao
je da mu je situacija na granici mizerne, jer nije znao upravljati svojim
posjedima. Radije je posjećivao zabave i gizdao se u novim svečanim
odijelima po zadnjem kriku mode.
„Ne.” Vojvoda je odmah sasjekao Emilynu namjeru. Znao je
zašto je taj gizdavac tu.
„Oče, molim vas. Saslušajte baruna. Samo to tražim. Samo to.”
Vojvoda je promatrao molbu na licu svoje prelijepe kćeri i dozvolio da
ona otopi tu ledenu santu u njegovim prsima.
„U redu. Ostavi nas same, Emily.” Njezine oči su se raširile, ali je
pokorno izvršila očevu naredbu, veseleći se barem tome što je pristao
razgovarati s Quinnom. Pogledala je baruna dok je izlazila, ali na
njegovom licu je vidjela samo strogu odlučnost dok je koračao prema
krevetu njezinog oca da ga uvjeri u svoje ozbiljne namjere.
Pola sata kasnije, Emily je i dalje šetkala gore dolje ispred očeve
sobe, iščekujući dobre vijesti. Njezino srce se nije usudilo niti pomisliti
na loš ishod razgovora. Otac je bio tvrdokoran, ali Quinn je bio
elokventan i uvjerljiv sugovornik. Želudac joj je zakrulio što od
nervoze, što od gladi. Teška vrata su se konačno otvorila i na njima se
je pojavio barun St. John.
Emily je mogla zuriti u njega satima i čekati odgovor, ali iz izraza
njegova blijedog lica dobila je jasnu poruku.
Nije uspio.
„Ne prihvaća?” Ipak je upitala jer je nada nije napuštala. Quinn je
zatresao glavom gledajući u pod te prozborio u nevjerici.
„On ima prokletu oporuku.” Opsovao je, a Emily nije stigla niti
sablazniti se nad psovkom. Usredotočila se na zadnju riječ.
„Oporuku?”
22
„Tako je. Oporuka kao oporuka, ali ova je posebna. Udaš li se za

mene ili bilo koga osim onoga koga ti on odabere, ostaješ bez ičega.
Zapravo, dobivala bi nešto, ali tvojim novcem bi raspolagao upravitelj
i staratelj. Određeni iznos bi ti svaki mjesec dolazio, ali…”
Zatresao je glavom i nije mogao pojmiti što mu je sve vražji starac
unutra prezentirao. Na kraju je shvatio poruku, doduše, to je više bila
prijetnja.
„Žao mi je, lady Emily, ali ja tu više ništa ne mogu. Nemam aduta.
Ostaješ bez svega.”
Dok su joj se suze skupljale u očima, shvatila je da se s tugom
miješa srditost koju je pokušala prikriti. Odjednom je njegov stav
postao služben, nazvao ju je lady, i opet naglasio da ostaje bez svega.
Bez imetka.
Otac je očito bio u pravu.
„Ostala bih bez svega, ali imala bih vas”, progovorila je bez
srama, s jasnom namjerom da raščisti stvar do kraja. Glava joj je bila
u oblacima, ali nije bila neinteligentna.
„Žao mi je. Ne mogu tu više ništa.” Naravno da nije mogao. Da
je miraz stajao uz njezin bok, možda bi napravio štošta grešno, ovako
je dignuo ruke odmah. Bilo joj je jasno da je njezin zamišljeni princ
samo čovjek od krvi i mesa, s velikom dozom samoljublja i sebičnosti.
Kao i svaki drugi muškarac. Najbolje da odmah prestane vjerovati u
sve što je drži na životu i prepusti se tuđim željama i nehumanoj
sudbini.
Drsko je podigla ruku i obrisala suze koje su krenule orošavati
njezino lice. Nije si dozvolila tugovati za osobom koja to nije zaslužila.
Tako brzo je odustao kad je shvatio da…
Ne, dosta je, naredila je sebi i ponosno digla bradu pogledavši
baruna u oči. Izgledao je kao pas koji jedva čeka pobjeći iz kaveza,
stoga ga je pustila na slobodu.
„Zahvaljujem vam na svemu”, samo to je izustila i sačekala da se
on nakloni. Potom je otišao, a Emily se već u svom srcu mirila s
23
činjenicom da joj se život pretvara u onu predstavu u kojoj je ona samo

marioneta. Razočarenje prljavo poput Temze, i glad koja joj je drhtala
u rukama, natjerali su Emily da krene put blagovaonice. Tamo ju je na
stolu već čekao objed, doduše postavljen za dvije osobe, kako je
zamolila svoju domaćicu da računa i na Quinna. Nije mogla gledati taj
podsjetnik neuspjeha i razočaranja, pa je sama uzela tanjur i odnijela
ga u kuhinju. Kuharica ju je samo upitno pogledala i prije nego je stigla
išta izustiti, Emily se već vraćala u blagovaonicu.
Sjedila je sama. Osjećala se tako praznom da je mogla čuti kako
je samoća doziva, kako je zove svojom družicom. Hoće li ovako biti
do kraja života? Čak i kad se uda za nekoga koga ne želi i ne voli…
Pojela je tek toliko da joj prestane vrtoglavica od gladi, a potom
krenula u svoju sobu.
„Milly, molim te da mi pripremiš kupku”, zamolila je na ulazu u
svoju sobu te sama krenula skidati svoju haljinu, podsuknje i korzet,
ali Milly je uočila u kakvom je stanju mlada lady pa je šutke maknula
njezine ruke i dovršila svlačenje.
„Lezite, lady. Spavajte. Kasnije ću vas probuditi i pripremiti vam
kupku. I još nešto.” Milly je sjela na krevet i pokrila Emily tamnim
prekrivačem. Gledala je u nju kao na mlađu sestru.
„I isplačite se. Nakon toga se ponesite kao prava dama, kako
dolikuje vašem imenu i statusu.” Možda je u tom trenu Emily osjetila
podršku, ali već sutra neki drugi osjećaj nadvladat će sve pozitivno i
pridružiti se samoći. Taj osjećaj zvat će se ravnodušnost.
Takvu ravnodušnost pak nije osjećao markiz Everett kad je ušao
u svoju kuću na kraju još jednog napornog dana. U ustima su mu se
miješali ponos radi izrazito dobrog završnog računa koji je analizirao
s Rafeom, ali i gorčina radi vijesti koja je u salonu u kojem je Clarissa
pjevala, doprla do njegovih ušiju.
Vojvoda Westpoint je besramno obasipao Clarissu
komplimentima i krao njezinu pažnju, dok je Everett sve to gledao po
strani. Clarissa je često pogledavala prema Everettu kao da procjenjuje
24
ili očekuje njegovu reakciju. Nije mu padalo na pamet sukobljavati se

s Westpointom i privlačiti pozornost, stoga je ranije no planirano
napustio salon i krenuo svojoj kući. Samoća mu je bila draga. Nije
mogao otresti neravnodušnost, ali on je uzeo Clarissu pod svoju zaštitu
i okrilje i drugi muškarac je trebao poštovati njegov teritorij. Bio je
duboko svjestan Clarissine ljepote i šarma, reputacije i podatnog tijela
za kojim su svi muškarci u salonu žudjeli.
Nije sad mogao o tome razmišljati, niti shvatiti sve te zamršene
finte muško ženskih odnosa. Među njima bilo je jasno sve, da on skrbi
o njoj kao o svojoj ljubavnici. A ona je trebala biti baš to. Ljubavnica.
Primati ga u svoju postelju kad on poželi.
Ponovno je zaspao uz glavobolju, ali ujutro se probudio neobično
odmoran i dobre volje. Nije ni slutio da je to zatišje pred buru.
Zaboravio je na Westpointa, na Novertona i ono zamršeno crveno
klupko kose, zaboravio je bolne uspomene i po prvi put odlučio
prošetati do Hyde parka sâm, uživati u suncem okupanom gradu iz
čijih su rupa počeli migoljiti pripadnici svih staleža, u želji da se ugriju
zrakama koje je London rijetko viđao. Dadilje su vukle djecu i hvatale
oko stabala, prodavači novina su se derali uokolo, pokoji plemić
prebrzo je jahao svojeg konja suhim, ali prenapučenim ulicama grada,
a Everett je uživao u svojoj samoći. Puštao je misli da mu odlete u
budućnost.
Ne, on nikad nije zamišljao niti sebi priželjkivao ono što je sad
viđao oko sebe, parove kako se drže pod ruku, novopečene supružnike
kako se besramno ljube na dekici, ili očeve koji su svojoj djeci držali
lekcije o lijepom ponašanju.
Njegove misli uvijek su bile usredotočene samo na posao. Kako
iskoristiti snagu ljudskog uma i u sprezi s darovima prirode,
unaprijediti život ljudima. Nije bio izumitelj, bio je samo čovjek koji je
želio ići naprijed. Nije htio sebi život tipičnog plemića. Ustaljeni
obrazac po kojem bi se samo množio i ubirao novac od najma svojih
imanja ili zgrada.
25
On je htio koristiti mozak, razmišljati, raditi. Zato je provodio sate

radeći, zarađujući isključivo svojim znanjem i rukama.
Par mladih dama odmjerilo je zgodnog i naočitog markiza Paynea, ali
on to nije zamijetio. Nije se nikad zadržavao predugo pored žena, niti
je iskazivao sklonost flertu. Ponekad se pitao kako to da je Clarissa
izabrala od svih mogućih pokrovitelja baš njega. Bio je zadovoljan, nije
se imao što požaliti, ali nije mogao ne zamijetiti da od njegove strane
ne dobiva pažnju i dodvoravanje kao što dobiva od drugih, a tek od
Westpointa…Taj joj je valjda i stihove recitirao.
Everett se usredotočio na važnije stvari i kad se sat vremena
kasnije vraćao svojoj kući i razmišljao uložiti jedan dio dobiti u
metaluršku industriju, ugledao je svojeg batlera kako žuri prema
njemu. Neobično je bilo vidjeti tog niskog, ćelavog muškarca kako se
užurbano gega do markiza, pa je Everett, predosjećajući neko zlo,
produžio korak do Downeya. Kad mu se približio kod zida susjedne
kuće, Downey je zadihano promrmljao.
„Zlo, moj gospodaru, zlo. Tiskara….” Hvatao je zrak, a Everett
je suzio oči i naborao čelo. Zle slutnje su se ispunile, i to one koje su
ga pratile posljednjih dana.
„Što je s tiskarom? Downey, progovori!” Zagrmio je na svog
batlera koji je kimao i pokušavao udahnuti.
„Požar… vatra.” Everett je teško progutao osjećajući kako mu i
samome nestaje zraka.
„Požar u tiskari?” Ponovio je hvatajući Downeya za ramena u
svom očaju. On tako visok i jak muškarac, Downeyu je u ovom trenu
izgledao kao da će ga njegov gospodar dokrajčiti jednim udarcem. No,
Everett se povukao korak unazad i pogledao sunčano nebo. Zašto
danas nije padala prokleta kiša?
„Tko ti je javio?” Pogledao je u smjeru svoje kuće, a potom krenuo
unutra, dok je Downey klipsao za njim.
„Čuvar. Još je u plamenu, teško se gasi radi sirovina. Barem nema
ozlijeđenih.” Everett je ušao u svoju kuću i tek onda pokazao svoju
26
ljutnju, zalupivši vratima i potom bacivši sa stola cijeli set čaša za viski.
Grlom mu se prolomio jeziv vrisak, da bi potom pao u stolicu i
doviknuo Downeyu.
„Osedlajte mi konja. Idem do Rafea, pa ćemo do tiskare, odnosno
do ostataka.”
Par minuta kasnije, na vratima Everettove kuće, neočekivano se
pojavio Rafe i ušao k Everettu, gazeći čizmama komadiće stakla na
debelom tepihu.
„Prokletstvo”, Rafe je rekao i sjeo pored Everetta.
„Netko je izgleda zaista proklet”, promrmljao je ne pogledavši
Rafea.
„Ni ne slutiš…” Rafe je odgovorio potiho, što ipak Everettu nije
promaklo.
„Što želiš reći?”
„Požar je izgleda podmetnut, ali ne vjerujem da će ikad naći
krivca.”
Everett je mogao samo nijemo zuriti u svoje ruke, dok ih je grčio
i stiskao do bola. Mozak mu je bio prazan da bi razmišljao o
počiniteljima, više se brinuo o ljudima koji bi trebali sutra doći raditi,
a neće imati gdje. Mogao je odmah zaboraviti na nova ulaganja.
„Što ćemo, novce preusmjeriti na obnovu tiskare? Kolika je
šteta?”
„Velika. Ne znam koliko ćemo biti u mogućnosti sve pokriti”,
Rafe je zvučao malodušno.
„Dobro.” Naglo je ustao od stola i vratio pribranost.
„Idemo vidjeti stanje, sabrati štetu i sračunati što se da spasiti i
napraviti.” Kimnuo je odlučno svom suradniku i prijatelju te pošao
van kuće.
Par sati kasnije, umoran, znojan i prekriven crnim pepelom,
Everett je sjedio beznadno na stolici u svojoj sobi i gledao kako mu
pripremaju vodu za kupanje. Nije imao volje ni za što, jedva se sa
zgarišta dovukao doma. Već su ga i pluća boljela od udisanja dima, ali
27
činjenica da se ništa nije moglo spasiti, dovela ga je opet u ono stanje

beznađa. Poželio je da se ugušio na onom zgarištu.
Vruća voda ga je malo smirila, ali mozak ništa nije moglo natjerati
na funkcioniranje pa je samo na brzinu večerao u svojoj sobi te poslao
poruku Clarissi da večeras neće doći u salon slušati njezine pjesme.
Danas Everett više nije imao volje ni za što, dok je mladi vojvoda
Westpoint zadovoljno trljao ruke u svojoj rezidenciji nakon ostvarenja
zlokobnog plana i radovao se vjerujući da će konkurenciju brzo
maknuti s puta.
Nesvjesno radeći na ruku vojvodi Novertonu, mladi Westpoint se
te noći zaputio u salon udvarati prelijepoj Clarissi. Mirno je spavao
svaku noć iza te jer se vodio onom da je u ljubavi i ratu sve dopušteno.
Jedino je pored njega falilo toplo tijelo buduće ljubavnice, ali trudio se
je biti strpljiv. Znao je da će mu se isplatiti.
28
Četvrto poglavlje
Dane nakon požara, Everett i Rafe su provodili u radnom

okruženju. Svaku funtu i peni okrenuli su dvaput, svaku odluku
odvagnuli triput i kad su se u srijedu konačno našli na pragu dobrog
rješenja u vidu povlačenja nekih novaca iz tvornice tekstila, na njihova
vrata zakucala je još jedna loša vijest.
„Gospodaru, poruka poslana preko oceana iz kolonija.” Podeblju
kuvertu Downey je odložio na tanjur i hitno izašao ostavivši Rafea i
Everetta da i dalje ispijaju svoj viski u markizovom salonu. Obojica su
se pogledala, a Everett je prstima zagrebao svoju kratku bradu.
Posljednjih dana nije se stigao brijati, niti je stigao na to misliti.
Posegnuo je za kuvertom i razderao prstima papir.
Rafe je zurio u nedefiniranu masku na licu svojeg prijatelja, čije
su oči letjele po papiru nemirno. Disanje mu se ubrzalo, dugački
muževni prsti jače stegnuli papir, da bi potom ispustio težak uzdah te
pružio papir Rafeu. Sjeo je u stolicu osjećajući se kao starac, a ne
dvadeset osmogodišnji muškarac u naponu snage.
„Dođavola.” Učestale psovke u posljednje vrijeme samo su
odražavale težinu situacije.
„Dođavola, dođavola”, ponovio je Rafe kao u nevjerici
iščitavajući iznova svaku riječ u pismu.
„Ovo se ne događa”, pričao je sam sa sobom Rafe dok je Everett
zurio u jednu točku.
„Ovo je samo procjena. Ne mora značiti da će baš naše pošiljke
biti otkazane.”
„Nekako sumnjam u to, Rafe. Mislim da će BAŠ naše biti. Zašto?
Ne pitaj me. Jednostavno znam da je tako.” Everettov glas je nosio
prizvuk staloženosti iako je sve u njemu vrilo od bijesa.
29
„Slušaj, bolest koja je napala plantaže pamuka je trenutno u

početku, možda se da spasiti sve. Možda će nam stići isporučiti
sirovinu.”
„Rafe, čemu da se zavaravamo? Pogledaj kad je pismo poslano.
Dosad je sve već uništeno, a vijest o tome ćemo dobiti kroz mjesec
dana, koliko treba da pismo doputuje.” Everett je i dalje nijemo buljio,
dok su mu se samo usta micala.
„Ne, ne prihvaćam to. Ne prvo tiskara, sad tvornica. Ne može
biti.”
„Znaš i sam kakvi su rizici. Doduše, jal i zavist nisam očekivao,
ali konkurencija je takva da se zlobnici lako odluče podmetnuti požar.
Ovo je ipak stvar prirode i tu ne možemo ništa.” Zvučao je kao da se
pomirio sa sudbinom.
„I što ćemo sad? Sve… sve će nam propasti. Što ćemo raditi?”
„Prodat ću kuću”, hladno je prozborio Everett, a Rafe je ustao i
počeo utiskivati tragove po tepihu od nervoznog hodanja gore dolje.
Papirom je lupkao po ruci i odavao razinu nervoze.
„Nema svrhe. Nedostatno je. I gdje bi onda živio? Znaš koji novci
nam trebaju, novci koje nemamo čak ni da prodamo i ovo malo
imovine koja nam je ostala. Bez izlaza smo.” Očajnički izdah u isto
vrijeme je natjerao Everetta da nalije obojici punu čašu viskija, a potom
je neko vrijeme proveo kimajući glavom i otpijajući alkohol koji mu je
samo rasplamsavao žuč. Sad je trebao mirnu glavu stoga je napravio
jedino što mu je preostalo, požurio je na svog konja nakon što se
pozdravio s Rafeom.
Morao je smisliti nešto, jer Rafeov i svoj poraz nije prihvaćao niti
priznavao. Kad ni dvosatno jahanje nije pomoglo da smisli išta
pametno, Everett se vratio kući. Ušao je u svoju sobu i u odjeći se bacio
na krevet. Sjetio se majke koja je imala naviku da svaki problem
prespava kako bi nakon toga bila mirnija i sposobnija riješiti ga.
Zurio je satima u strop i vagao. Odakle nabaviti toliku količinu
novca koja bi im pomogla da se vrate u sedlo? Koja bi osigurala svim
30
njegovim radnicima nadnicu, a time i topli obrok, sigurnost i život?

Nije mogao ni sam biti bez posla i zanimacije. Koliko god volio osamu
naspram bučnog društva, posao ga je okupirao da ne razmišlja o svemu
što je htio zaboraviti. Odjednom je ustao i krenuo van sobe.
„Ne mogu vjerovati da ovo radim.” Mrmljao je u bradu dok se
spuštao u prizemlje.
„Downey, vratit ću se na kasnu večeru. Idem do Rafea.”
Prozujao je u prolazu i ponovno zajahao svog konja. Na putu do
Rafea stalno je ponavljao u nevjerici.
„Ne mogu vjerovati da ovo radim.”
I onda, kad se zaustavio pored male kuće svojeg prijatelja Rafea,
Everett je sišao s konja i ubrzanim korakom krenuo u njegovu kuću.
Zatekao ga je za stolom kako nešto zapisuje. I Rafe je smišljao način
kako da se oporave u rekordnom roku. Everett je uletio u sobu i zastao
na pragu gledajući u Rafea širom otvorenih očiju i dalje van sebe zbog
odluke koju je donio. I bolje mu je da je prevali što prije preko usta dok
se nije predomislio.
„Oženit ću se.”
Eto, i to je konačno rekao i onda tek udahnuo duboko. Gledali su
se sekundama i onda odjednom, u isto vrijeme obojica su prasnula u
smijeh koji se pojačavao i postajao kašalj. Everett se nakon toliko dugo
vremena smijao svojoj sudbini, a Rafe je u nevjerici ustao i pošao
čestitati Everettu.
„Znači, stari lisac Noverton će dobiti zeta kojeg je odredio.” Rafe
je utišao smijeh, te pokazao Everettu da sjedne.
„Ne znam što je zapeo za mene, ja samo donosim nesreću.”
„Ne bulazni. Događa se. Uistinu si odlučan da oženiš lady
Noverton?”
„To mi je izgleda jedina preostala opcija.”
31
Rafe nije mogao ni pretpostaviti kako se Everett trenutno osjećao

jer je pristao na brak protiv svoje volje, primoran okolnostima. Rafe se
za razliku od Everetta, želio oženiti jednog dana, ali sad je i to bilo
potisnuto u drugi plan. Posao je bio najvažnija stavka, što dokazuje
činjenica da se Everett spremao žrtvovati i oženiti radi toga.
„Kad ideš do vojvode?” Upitao je Rafe.
„Što prije. Čemu gubiti vrijeme? Riskiram samo da se
predomislim.”
Rafe je kimnuo diveći se svojem prijatelju radi ovog poteza, a
potom se namrgodio.
„A… Clarissa?”
Na spomen njezinog imena, Everettu se na licu ukazala briga, ali
otresao ju je u trenu.
„O tome ću se brinuti kasnije. Posao je sad najvažniji.” Namjerno
odajući hladnoću, zatomio je vatru u trbuhu jer je sve to značilo da će
morati Clarissu prepustiti drugome pokrovitelju pošto više neće moći
pokrivati njezine troškove, a koji su svaki mjesec rasli sukladno
njezinoj popularnosti.
„Kajat ću se, već vidim. Ali, ako može svaki muškarac u braku
izdržati muku, onda mogu i ja. Pretpostavljam.”
Progovorio je naočigled nonšalantno i onda strusio brendi iz
obližnje čaše do kraja.
„Nešto za hrabrost jer idem… idem… isprositi nevjestu.”
Rafe se nacerio vragolasto jer je osjećao da neće sve biti tako crno
kako je Everett pretpostavljao. Vidjeti svojeg vječno namrgođenog
prijatelja u ovakvoj situaciji, bilo je, pa smiješno. Da mu je bilo vidjeti
to djevojče koje će morati podnositi ovog mrguda, strašnog ženama i
strogom vanjštinom i emotivnom hladnoćom, dao bi i zadnju funtu iz
džepa.
Za to će morati pričekati koji dan, računao je Rafe, ali se i
preračunao. Nije znao da će buduća lady Payne svojeg supruga
32
iznenaditi i prikazati mu se u svom pravom naličju, u onom krajnjem

odlučujućem trenu.
Ne znajući čije će prezime uskoro nositi, lady Emily stajala je u
glavnom salonu svoje kuće i naklonom pozdravljala još jednog prosca
koji je došao zatražiti njezinu ruku od vojvode.
Bio je to sedmi plemić kojem je vojvoda taj dan obrisao
samodopadni početni osmijeh s lica. Promptno ih se rješavao zatirući
im svaku nadu da će se dočepati tolikog bogatstva i takve ljepote mlade
lady.
Redali su se mladi, stari, mršavi, gojazni, raznih titula i
imovinskog stanja, ali niti jedan nije dobio odgovor koji je priželjkivao.
Emily je sve promatrala s ravnodušnošću. Prihvatila je činjenicu da će
joj otac odabrati supruga koji je po njegovim uvjetima prikladan. Nje
se ionako nije ništa pitalo. Bila je svjesna da je to uloga očeva, da se
brinu za svoju djecu, kao i svoje uloge poslušne kćeri koja sad pokorno
izvršava očeve naloge, a uskoro će suprugove.
„Jeste li dobro, lady?” Milly ju je trznula iz razmišljanja, nakon
što su ispratile zadnjeg udvarača.
„Jesam. Moram biti. Pita li me se uopće išta? Nije. Stoga…”
Ležerno je slegnula ramenima i sjela na otmjeni naslonjač, čupkajući
prstima čipkani rub rukava svoje haljine.
„Nije mi samo jasno zašto otac odbija sve. Sve do jednog je odbio.
Jučer trojicu, danas čak sedmoricu.”
„Očito čeka onog kojeg je odredio”, Milly je zaigrano odgovorila.
„Kojeg?” Emily se namrštila, pogledavajući prema Milly.
„Ne znam. Nekog. Pretpostavljam”, njezina sluškinja je
promucala, pa krenula poslužiti čaj prvo Emily potom vojvodi. Bilo je
vrijeme za njegov lijek.
„Bit ću u sobi. Tamo mi donesi čaj. Ionako nećemo imati više
gostiju danas. Čitat ću nešto ili poslati Violet poruku da sutra odemo u
šetnju. Ne bi bilo loše.”
33
S tim riječima zaputila se na kat, a da je samo par minuta sačekala

srela bi se oči u oči s muškarcem koji će joj uskoro promijeniti život.
Na dobro ili na loše, nije mogla ni pretpostaviti, ali svakako da će od
prvog pogleda uzdrmati cijeli njezin svijet i dokazati joj da bajke kao
one u njezinoj glavi nisu ni blizu stvarnom životu.
Dvjestotinjak metara do raskošne rezidencije Noverton, markiz
Payne prehodao je užurbanim korakom, kao da se trudi što prije riješiti
problema i tereta koji mu je visio na plećima.
Morao je ovo napraviti. Bolje da on iskoristi priliku i spasi toliko
svojih radnika, nego da toliko bogatstvo dobije neki skorojević koji će
ga rasipati na kocku i zabave. A ono malo čupavo klupko smeđe
kose… pa s njom će lako. Morat će ga slušati, k vragu, to supruge rade!
To će joj dati od početka do znanja i jasno joj objasniti kako stvari stoje
i koje je njezino mjesto. Bude li neposlušna, kaznit će je. Naći će joj
neku zabavu ili pratilju. Ili je uputiti negdje ako mu bude previše
naporna. Uglavnom, smislit će nešto za nju.
Clarissa. Morat će razgovarati i s njom.
Koliko god na prvu izgledao kao staložen i mudar čovjek, znao je
da sad radi glupost radi koje će mu se život okrenuti naopačke. Ali sad
je ionako kasno za sve. Sa svim poteškoćama će se nositi onda kad do
njih dođe, nema svrhe da se unaprijed oko toga brine.
On će biti suprug i njegova žena će ga morati slušati.
Kimnuo je sam sebi u znak podrške i pokucao na vrata
rezidencije. Ovaj put vrata mu je otvorio batler, umjesto mlade
sluškinje.
„Došao sam vojvodi. Samo mu recite da je markiz Payne, primit
će me odmah.” Ušavši u glavni salon bacio je pogled oko sebe dok je
čekao da se batler vrati. Proučio je skupocjene slike na zidovima,
porculan na policama, bogate brokatne zavjese te gusti tepih. Sve je
vrištalo svijetu koliko je novaca vojvoda imao. To je Everetta malo
ozlovoljilo iako on nikad nije bio lovac na miraz, ali ovaj put je bio baš
to.
34
I nije zbog toga osjećao ponos.

Batler se uskoro vratio i obavijestio ga.
„Vojvoda je budan. Primit će vas.” Everett se potom uputio na kat
prema sobi u kojoj je prije nekoliko dana dao svoju konačnu odluku.
Ali izgleda da je čovjek primoran prilagođavati se situaciji onako kako
život to odredi. Dok je primao kvaku i ulazio na raskrižje svojih
životnih puteva, postao je svjestan da će se morati u budućnosti puno
puta prilagođavati, a on baš i nije bio poznat kao osoba sposobna za
to, bar ne u emotivnom smislu.
Takve misli odnosile su se dakako na brak i suživot s nepoznatom
„nametnutom” nevjestom. Kako god, ušao je i pogledao prema
vojvodi koji je ležao na jastuku, neznatno odignute glave. Gotovo da
nije ni promijenio položaj od zadnjeg puta. Soba je vonjala na smrt.
Everett je taj miris poznavao, stoga je ublažio svoj izraz lica iako se
osjećao kao neprijatelj na tuđem teritoriju, a zapravo je njegov budući
punac bio spasitelj.
„Ipak si došao nazad”, vojvoda se oglasio, a Everett je na
njegovom licu mogao jasno uočiti slavodobitni cerek. Možda će
uskoro i umrijeti, ali će prokletnik umrijeti sretan.
„Jesam. Odlučio sam.”
„Znam da jesi, očekivao sam te tu, pogotovo kad sam čuo za
tiskaru. Žao mi je zbog toga, ali mi je drago da si tu.” Govorio je kao
da je savršeno zdrav čovjek dok su mu se oči sjajile.
Everett je stajao mirno nadomak kreveta i gledao u vojvodino lice.
„Prihvaćam vašu ponudu. Oženit ću Vašu kćer ako to još stoji.”
„Pa lijepo. Jako lijepo. Ponuda stoji, ali neki uvjeti su se malo
promijenili.” Jedan kut vojvodine usne naglo se podigao, a Everett je
pregrizao jezik jer je znao da mu sad predstoji pregovaranje.
„Sve ima cijenu, ali moja kćer nema. Nisam se puno njome bavio,
ali nije kasno ni sad pobrinuti se da ima dobar život. Emily ništa neće
faliti, davat ćeš joj što poželi, ići ćeš s njom na balove, kupovati joj
poklone, plesati s njom. Imat ćete potomstvo, djece koliko god ona
35
bude htjela. Zapravo, dat ćeš mi svoju riječ samo za jednu, najbitniju
stvar.”
„Koju?” Everett je slušao i probavljao svaku vojvodinu riječ.
„Prisegnut ćeš mi da će biti sretna. Neka ti ona kaže što želi.
Zauzvrat, raspolagat ćeš svim novcima, mojom rezidencijom, svim
posjedima. Sve ćeš dobiti, ali njoj ostavljam ladanjsku kuću kao
osiguranje. I ona stvar oko ljubavnice. Pobrini se da ona za to ne čuje,
budi diskretan. I prije svega, ako ćeš plaćati druge žene i uzdržavati ih,
sjeti se u svakom trenu da ih plaćaš ženinim novcem.”
Everettu se čeljust stiskala, a mozak vikao da šuti, da ne odgovori
vojvodi na njegove uvjete, iako se zapravo mogao lako složiti sa svime.
Mrzio je da mu se govori što i kako mora raditi, mrzio je pritiske i
poželio je okrenuti se i reći da ne dolazi u obzir. Snagom tihe volje,
ostao je stajati na mjestu i probavljao je uvjete starog lisca. Vojvoda se
nečujno smijao pa nastavio.
„Što se mrgodiš, Payne? Dobit ćeš najljepšu i najbogatiju nevjestu
u Londonu, a držiš se kao da ženiš staru vješticu. Moja kćer vrijedi,
isto tako ne bih je dao tebi da ne znam da si sin svoga oca.”
Na spomen njegova oca, Everett se malo opustio i prišao bliže
vojvodi.
„Onda, rekao bih da je stvar riješena.” Požurio se staviti točku na
i, ali vojvoda je tek započeo s tom stvari.
U idućih sat i pol vremena ispričao mu je nešto tišim glasom
osnovne detalje o njegovih posjedima, upraviteljima, o samoj oporuci,
samo se nije doticao svoje kćeri.
Kad se Everett spremao oprostiti s vojvodom i otići doma,
eventualno negdje lupati glavom o zid, vojvoda mu je napomenuo
najvažniju stvar.
„Sutra dođi isprositi Emily. Vjenčanje će biti u nedjelju.”
„Molim? Za pet dana?” Everettu se koža naježila ispod debelog
sloja tkanine njegova kaputa u ionako, pretoploj sobi. Hladan znoj koji
ga je počeo oblijevati govorio je da mu je dan presude blizu. Očito
36
njegovo biće još nije prihvatilo da će uskoro s nepoznatom curom, što

više, djevojčicom, stupiti u brak.
Zaboga.
Rukom je prešao po čelu i pobrisao znoj, kao hrabar vojnik koji
stoji pred nišanom. Zaista nikad u životu, osim u noćnoj mori, nije
očekivao da će se naći u ulozi budućeg supruga žene koju je vidio
jednom, koja mu je ostavljena na brigu. Nije znao niti raspoznati sve
te emocije koje su se kovitlale u njemu. Znao je samo jednu stvar.
Nazad nema.
On je u ovom trenu bio neslužbeno zaručen, a sutra kad na ruku
svoje zaručnice stavi prsten bit će to sigurno objavljeno u cijelom
Londonu.
„Već sam ja ishodio dozvole, pripremao sve za ovo, lako sutra
obavijestimo goste. Vjenčanje će biti raskošno, kako mojoj kćeri
dolikuje. I molim te da barem tamo odglumiš kao da si voljno stupio
u brak. Požurio sam s ovime jer ja nemam više vremena.” Vojvoda je
brbljao, a Everett samo kimao.
Je li mu preostalo išta drugo doli složiti se sa svime?
37
Peto poglavlje
„Lady, još jedan gost je bio kod vašeg oca. Winston mi je rekao
da se zadržao više nego svi prethodni prosci skupa. Čitava dva sata je
bio kod vašeg oca.”
„Doista? Tko je on? Nije bio najavljen.” Emily je gledala kako joj
Milly raspliće kosu i četka laganim potezima, stvarajući čokoladne
slapove po njezinim ramenima.
„Nisam uspjela ništa previše saznati, znaš da je iz Winstona teško
bilo što iščupati.” Kao da je čuje, Winston je upravo pokucao na vrata
Emilyne sobe i sačekao da Milly otvori.
„Vojvoda zove lady u svojoj sobu da joj obznani odluku.” Emily
se naglo skočila sa stolca začuvši o čemu se radi. Nije imala
nedoumica. Radilo se o njezinom budućem suprugu. Odabrao je
jednog od udvarača. Utroba joj je zaigrala od nestrpljenja, pa je samo
hitro prošla pored Milly i zaputila se u očevu sobu.
„Tu sam, oče”, prozborila je glasnije kad je ušla u sobu. Teške
zavjese bile su napola navučene, dozvoljavajući tek pokojoj zraci sunca
da prodre u sobu. Vojvoda je malo zakunjao, a kad je otvorio oči, one
su odavale neki čudan mir i blagost.
„Priđi, Emily. Sjedni.” U ovom trenu ništa teže je nije mogao
zamoliti jer je svaka stanica u njezinom tijelu skakala od nervoze. Ipak,
stisnula je dlanove i sjela podno očeva kreveta.
„Sutra ćeš biti isprošena. Dogovoren ti je brak.”
„Dobro, oče.” Usta su joj se sušila, a mozak iščekivao da čuje
koga je otac odabrao da joj bude suprug. Možda onog mršavog
crnokosog baruna Hollbrooka, ili niskog, ali oku ugodnog vikonta
Radcliffa. Jedva je čekala da joj obznani odluku i razbije njezine
iluzije.
38
„Vjenčanje će biti u nedjelju, za pet dana, i shvati da je to samo

zato što neću poživjeti dugo. Bit ćeš zadovoljna svime, obećavam ti.
Ostavljam te u dobrim rukama.”
Želudac joj se zgrčio pri pomisli da će ostati i bez oca, ali je
suspregnula suze dok je iščekivala onu veoma bitnu informaciju.
Ignorirala je čak i vijest da će vjenčanje biti održano za samo pet dana.
„U redu, oče. Shvaćam. Sutra moj zaručnik dolazi? Kako se
zove?”
„Tako je, sutra dolazi. Sve smo ugovorili, Winston je maloprije
dao poslati pozivnice i potvrditi sve što smo unaprijed dogovorili.”
„A ime?” Nemirno je upitala oca, ukopavajući nokte u dlanove
kao da predosjeća koliko će je to ime iznenaditi. Otac se malo
zakašljao te progovorio potiho.
„Payne. Markiz Everett Payne.” Čula je dobro svako slovo, ali
ništa je nije moglo pripremiti na njega.
„Payne? To je… to je…”
To je onaj magarac! Jezik joj se zavezao, ali mozak je zato vrištao.
„Tako je. Pristao i vrijedan momak, jako čestit i poseban. Imat ćeš
dobar brak, Emily.”
Povrativši u trenu snagu i smirenost, nije se mogla složiti s ocem,
već mu je na brzinu zahvalila za sve što je napravio za njezinu dobrobit
i povukla se u sobu ispričavajući se glavoboljom i mučninom.
Kad se konačno našla u svojoj sobi, uzela je četku i počela
bjesomučno četkati svoju kosu, oštro je povlačeći iz tjemena.
„Magarac! Udajem se za magarca! Za mrguda i… i… i…” Imala
je potrebu štošta ružno reći o njemu, ali nije zapravo ništa znala, osim
toga da joj se ne sviđa nikako. Bilo koji udvarač bi joj se svidio više od
tog mrzovoljnog muškarca, stoga činjenica da je zaručena upravo s
njim, nije joj sjela najbolje na ionako osjetljiv želudac.
Spustila se rezignirano na pod, a u glavi joj se vrtjelo stotine
pitanja.
39
Zašto se vratio? Zašto je pristao, kad je jasno čula kako odbija oca?
Što je sve sadržano u toj oporuci koju je Quinn spomenuo?
Osjećala se kao neželjena prtljaga koja ide uz bogatstvo. To je
osjećaj koji je činio da se osjeća tako bezvrijedno, usprkos vrijednosti
njezinog miraza. Upravo to je htjela izbjeći nastojeći sklopiti brak s
osobom koju bi ona sebi izabrala. Taj brak bi bio s obje strane voljan i
dobrodošao.
Kao što je markiz Payne prihvatio svoju sudbinu, tako je i lady
Emily prihvatila svoju. Suza ionako nije imala da ih više isplače,
nestale su onaj dan kad je otkrila koliko se prevarila u Quinnu.
Preostalo joj je jedino usrećiti oca prije nego umre, a onda živjeti
nekako svoj život uz muškarca kojem mora biti poslušna žena, a koji
se njezinoj ljepoti otvoreno narugao. Možda je riječi ne bi toliko
zaboljele da njegov pogled nije bio tako pun neke gorke vatre. Ili je to
bila hladnoća, tama? Nikako nije mogla razlučiti što je to u tim očima
bilo tako čudno.
Ustala je nakon nekog vremena s poda i pozvonila svojoj sluškinji
koja joj se pridružila kroz par minuta.
„Poslat ću ujutro poruku lady Violet”, progovorila je tiho,
gledajući u svoje ruke. Te ruke će sutra morati dati onom groznom
čovjeku i zavjetovati mu se na vječnu odanost.
„Lady? Hoćete li mi otkriti što je vojvoda odlučio?” Milly je
znatiželjno pitala, ne vidjevši bolan izraz lica svoje gospodarice.
„Markiz Payne će biti moj…” Nije mogla niti dovršiti tu
sudbonosnu rečenicu, na što je Milly slegnula ramenima uvidjevši da
gospodarici nije do razgovora.
„Vojvoda je odabrao najboljeg. Vjerujte u njegov sud.” Milly je
govorila za utjehu svojoj gospodarici, ali Emily trenutno ništa nije
moglo utješiti. Sjela je za svoj stolić u sobi i napisala poruku lady Violet
te predala Milly da se uruči.
40
„Sutra su zaruke. Ti mi pripremi odjeću. Meni je… Meni je

svejedno”, ravnodušno je rekla svojoj sluškinji na kraju te legla u krevet
pitajući se kako će u nedjelju leći pored budućeg supruga.
Sva pitanja vezana za taj dio odnosa u braku nisu još ni bila
formirana u Emilynoj glavi. Sad, sad se je bojala. Nije imala s kime
razgovarati o tome, nije znala što je čeka. A doći takva pred onakvog
čovjeka… Bojala se je.
Da, Emily je osjećala strah i obgrlila je svoje tijelo znajući da će
ga u nedjelju nakon vjenčanja morati pokloniti svojem suprugu.
Zaspala je razmišljajući o tom magarcu, pri čemu joj se stvorila
ideja da upita Violet zna li išta o odnosima u braku. To joj je bila
enigma, jer nitko s njom do sada nije poveo razgovor, makar je jasno
iz glasina koje bi prenosile sluškinje s kojima se Milly znala susretati,
mogla zaključiti kako je svaki muškarac razvratnik koji se trudi u
postelju uvući što više žena. Neki čak i dvije odjednom! Sablaznila se
nad tim pričama i zamolila Milly da joj više ne prenosi takve tračeve.
Možda je ipak trebala poslušati ponešto, jer neuka po tom pitanju,
može samo izazvati kod supruga dodatni bijes. Hoće li se on usuditi
udariti je? Vikati na nju? Izgledao je kao čovjek koji ne preza ni pred
čim, pa sigurno da se ne bi libio podići ruku na nju ako ga razljuti. U
strahu su bile velike oči, i taj isti strah Emily nije dao da zaspi do dugo
u noć.
Ujutro ju je probudila nervoza u želucu, podsjećajući je da je
danas dan kad bi trebala slaviti i veseliti se kao sve druge nevjeste. Ne
i ova nevjesta. Buduća supruga markiza Everetta Paynea sa svakom
minutom osjećala je sve veću bojazan i tjeskobu. Kako se ponašati, što
govoriti s tim strancem, što sve može očekivati od njega? Imala je
stotine pitanja, ali niti jedan odgovor. Bila je zastrašena svime što je
imalo veze s njime, jer njegova pojava podsjećala je više na pojavu
kakvog divljaka nego uglađenog plemića.
41
Milly joj je pokucala na vrata, pripremila raskošnu crvenu haljinu,

kosu pomno splela u puno pletenica i savila na potiljku, ali ništa nije
moglo maknuti s lica njezine gospodarice taj nesretan izraz.
„Lady Violet vam dolazi za sat vremena”, konačno se Milly sjetila
kazati, i time najzad malo oraspoložiti Emily.
„O da? Divno. Imam je toliko toga pitati. Znaš što me muči,
Milly? Ona prva bračna večer”, rekla je otvoreno pred svojom
dugogodišnjom sluškinjom i pratiljom.
„Sad je zaista krajnje vrijeme da nešto doznam o tome što mi je
dužnost. Mislim, znam da ću morati nadgledati sluge i domaćicu,
slušati supruga jer je on gospodar svima, ali… znaš… djeca i to.”
„Oooo, to vas muči, lady! Pa samo recite, rado ću s vama
podijeliti sve što znam.” Milly je zacvrkutala, potom se zacerekala
tobože nevino.
Zvonce koje je tražilo Millyinu pozornost, prekinulo je škakljivi
razgovor i nagovijestilo potrebu da se Milly spusti u prizemlje.
„Možda je lady Violet uranila”, Milly je prozborila, popravljajući
na Emilynoj haljini nabore.
„Teško. Ona će i na vlastitu svadbu kasniti.” Skupa su krenule u
prizemlje, Milly prema vratima, a Emily u salon jer je bilo očigledno
da im stiže gost. Uzdahnula je s olakšanjem znajući da nema šanse da
je to njezin zaručnik, pošto je otac rekao da dolazi popodne. Želudac
joj se opet stisnuo pri pomisli na tog čovjeka.
Sav strah i tjeskoba potom su izmigoljili iz njezinog tijela, kad je
u salon ušla žena koju je zadnji put vidjela prije deset godina. I dalje je
bila jako lijepa i, kažu, jako slična pokojnoj vojvotkinji Jane Noverton.
„Lady Blanche! O Bože!” Emily je zavapila od prvotnog šoka,
potom pohrlila preko salona u zagrljaj svojoj tetki. Sestra njezine
majke bila je jedini rod koji je Emily imala, a zapravo nije s njom niti
bila u kontaktu. Prisjetila se zadnjeg susreta kad je Blanche otišla u
Francusku gdje se udala. Potom se svaki trag i glas o njoj izgubio, kao
i Emilyna nada da će se jednom vidjeti.
42
„Pa Emily, moram priznati da sam ugodno iznenađena. Sjećaš

me se?” Upitala je Blanche blago i pomazila obraz svoje nećakinje.
„Naravno, naravno!” Emily je šaputala držeći ženu snažno za
podlaktice. Kao da joj je sunce u jednom trenu granulo kad je ugledala
ta dva topla oka i iz njih ugodu, suosjećanje, pa čak i ljubav.
Kriste, kako je Emily žudjela za ljubavlju! Bilo čijom i bilo
kakvom. A sad dobiti tu malu dozu od žene koju je osjećala bliskom,
iako su između njih godine razdvojenosti, izgledalo je kao dar s neba.
Bila joj je potrebna sad.
Obgrlila je još jednom svoju Blanche i uzdahnula na njezinom
ramenu.
„Tvoj otac se sjetio pozvati me na tvoje vjenčanje. Pritom i
zamolio da s tobom obavim „ženske” razgovore. Toliko malo takta
ima. Uvijek je takav bio. Vratila sam se prije dva mjeseca, a on mi je
sad poslao tek dvije napisane rečenice. Ali uistinu mi je drago da sam
tu, vidim koliko mi se veseliš.”
Emily se mogla samo smješkati i odjednom se ništa više nije činilo
tako crno. Čak ni one oči pune vatre, čak ni njegova zastrašujuća
pojava, čak ni uvredljiv jezik.
Grlile su se neko vrijeme, potom sjele jedna pored druge držeći se
za ruke.
„Prelijepa si, kćeri moja.”
„I vi ste, lady Blanche, ostali ste isti godinama. Takvu vas
pamtim.” Blanche se nasmijala od srca, ali Emily je govorila ono što
je uistinu mislila.
„No, nećemo o meni. Tu smo da pomognemo tebi. Dakle, udaješ
se. Postat ćeš supruga markiza Paynea. Sjećam se njegove obitelji.”
Blanche je palcem nježno prelazila preko Emilynog zgloba očarana
njezinom pažnjom. Emily je gledala u svoju tetku s neprikrivenim
divljenjem i ljubavlju.
43
„Kćeri, vidim u tebi onaj isti strah koji sam ja osjećala kad sam se
udavala, kao i ti, za potpunog stranca. Dozvoli da ti kažem neke stvari
koje će ti možda rasvijetlili malo sve.”
„To sam vas upravo namjeravala zamoliti, samo nisam znala
kako da postavim to pitanje. A još toliko toga želim čuti od Vas, toliko
godina smo propustile.” Nježnim glasom Emily je prozborila i spustila
pogled.
„Nema srama, ne preda mnom. U redu je, ja sam zato tu, da ti
prenesem sve što trebaš znati. Nije vojvoda uzalud poslao po mene
kočiju.”
Emily je u ovom trenu zahvalila ocu na tom poklonu, potom se
nečeg sjetila i ustala naglo.
„Samo da nam Milly donese čaj i kekse pa da nastavimo razgovor,
ispričavam se što sam loša domaćica. I tome me, molim Vas,
podučite.”
„Ne brini ništa, kćeri, ti ćeš biti savršena supruga. Tako lijepa i
tako mila. Tvoj suprug će biti presretan s tobom.”
Nakon što im je Milly poslužila čaj i kekse, Blanche je svoju ulogu
shvatila ozbiljno i počela Emily izlagati osnove o tome koje su sve
njezine dužnosti kao supruge jednog markiza. Minute su bile dugačke
dok je Emily pamtila kako mora slati pozivnice, kojim redoslijedom
postavljati stol kad joj na ručak dođu uvaženi gosti, kako se ophoditi
prema suprugu u javnosti, te najzad, kad su stigle do one teme koja je
Emily najviše intrigirala, u salon je provirila Milly i najavila lady
Violet.
O dođavola, opsovala je u sebi Emily i potom se opomenula.
Violet je bila jednako neuka po tom pitanju i možda Blanche sad neće
nastaviti tu priču. Željela je saznati sve.
Plava kosa podignuta u visoku punđu, tijelo utegnuto u usku
haljinu od plavog muslina, izmamili su i kod Blanche i Emily uzdah
oduševljenja kad je Violet ušla u salon. O da, lady Violet bila je
ljepotica svjetske klase, išla je uz bok lady Emily.
44
Razlika je bila u tome što je Violet bila svjesna svoje dražesti i

savršenih crta lica, te je sav taj paket tako mudro koristila kod
muškaraca. Lani je debitirala, ali supruga ipak još nije našla.
„Draga moja lady Emily, čestitam. Sretna sam radi tebe iako to
znači da ja ostajem izgleda, usidjelica”, Violet je rekla s osmijehom,
uzimajući jedan keks s tanjura.
„Koješta. Tek ti je devetnaest. Da nemaš tako pretjerano
zaštitnički nastrojenu, i naglašavam, probirljivu braću i oca, udala bi
se davno.”
„Ne žuri mi se u srljati u tu propast”, lakomisleno je izgovorila, a
potom se požurila ispričati.
„Oprosti mi, nisam tako mislila. Tebi će biti dobro.” Uvjeravala
je Emily kojoj se opet pojavio grč na licu. Potom je Blanche upoznala
s Violet te nastavila prethodnu temu.
„Slažem se, brak će ti biti dobar, samo se pridržavaj ovoga što sam
ti rekla. Još samo zadnje što sam ti dužna prenijeti, tiče se odnosa
supružnika u postelji.”
„Oh, divno! I ja želim čuti!” Violet je poskočila na svom mjestu i
zapljeskala rukama. Emily pak nije bilo uopće uzbudljivo. Progutala
je knedlu, dlanove protrljala i uzdahnula, osjećajući kako se lagano i
nimalo damski, znoji.
„U redu. Spremna sam.” Nije bila spremna ni najmanje. Želudac
ju je opet bolio i nije sumnjala da je to od nervoze. Počela je žmirkati
očima, od srama se pitajući kamo gledati, a potom je Blanche uzela
njezinu ruku u svoju i utješila ju.
„Dobro je, Emily. Tvoj suprug će ti reći što od tebe očekuje. Bit
će nježan i poštovat će te. Zavjetovat će ti se na to pred Bogom. On
odlučuje, ti slušaš, već sam ti rekla. Ali isto tako, imaš pravo reći da ne
želiš nešto ako se to kosi sa svime prihvatljivim. Jer muškarci znaju biti
nesnosno razvratni i zahtijevati od žena stvari koje ne želim ni kazati
naglas. Grozno.”
45
Ovo nije nimalo utješilo Emily, jer je ona u svojoj glavi onog
magarca već stavila u kategoriju muškarca koji je otresit, bezobrazan i
koji mora napraviti po svome. Sumnjala je da on zna za nježnost i
poštovanje.
„Nadalje, on ima pravo zahtijevati od tebe da izvršiš dužnost u
postelji čim vas proglase vjenčanima. Naravno neće to odmah
napraviti, tek navečer kad legnete u isti krevet. Spavat ćete u
odvojenim sobama, ali on ti se može pridružiti u postelji kad želi. I
poslušaj sad što je meni moja majka rekla. Muškarac je možda
gospodar i žena je ta koja ga sluša, on naređuje, ona se pokorava, ali
mudra žena isto tako zna da pohota i strast upravljaju muškim umom
više od bilo čega drugoga. Više od ljubavi i ponosa. Zato budi mudra,
kad god bude zahtijevao od tebe da ga zadovoljiš, napravi to, bilo u
sred dana, bilo u sred noći, bilo da moraš ostaviti vez ili da te uhvati u
salonu. Zaludi ga i izludi, rekla mi je majka, i navest ćeš ga da vidi
samo tebe i tako do kraja života. Tako će ti lakše ispuniti čak i one želje
koje bi ti na prvu srezao u korijenu. Budi mudra i život će ti biti ljepši.”
„To zapravo znači da budem proračunata?” Emily je upitala, a
Violet je još više naćulila uši dok su joj oči blistale kako je upijala dobre
savjete.
„Možemo to i tako reći.” Blanche je kimnula.
„Ali ja ne znam kako se to radi.” I nije znala. Bila je naivna i
dobroćudna.
„Naučit ćeš. Lagani osmijeh u nekoj situaciji kad je ljut, nježan
dodir ili zavodljiv pogled. U početku će ga izludjeti tvoja stidljivost, ali
kasnije će voljeti nasladu. Uglavnom prešuti kad si ljutita jer je neke
riječi teško povući, a muškarci pamte. Smatra ih se pametnijima od
žena, ali ja se s time nikad ne bih složila. I ne samo to, ništa na svijetu
nije tako veliko kao muški ego.”
Emily je potom zavapila i rukom protrljala čelo, osjećajući
mučninu od svih tih podataka.
„Ne znam ja to, ne mogu ja to odglumiti.”
46
„Ne brini, naučit ćeš. Samo se sjeti što sam ti rekla. To je pravilo
preživljavanja u braku, već će ti se instinkti uključiti i naučit ćeš
reagirati i tako očuvati skladan odnos u braku.”
Blanche je blago pripovijedala, a Emily se uspjela malo primiriti,
sve dok Violet nije postavila ono grozno pitanje.
„A prve bračne večeri, boli li jako kao što kažu?”
„Tko kaže? S kim si ti pričala?” Emily je gotovo vrisnula na Violet,
a Blanche ju je umirila blagim stiskom ruke.
„Boljet će, ali će ta bol brzo proći. Ako muškarac ne bude sebičan,
to iskustvo će i ženi biti ugodno. Bit će malo krvi, nemoj se prepasti.
To će tvojeg supruga čak i oduševiti jer će znati nedvojbeno da si čista
i da pripadaš samo njemu. Dakle, pripremi se na bol, ali i na tjelesno
zadovoljstvo.”
„Ne mogu to zamisliti.” Emily je procijedila, a Blanche se
zahihotala, što je više bilo primjereno Violet nego starijoj dami.
„O ne brini, u nekom trenu ćeš uživati.” Emily je predosjećala da
neće jer kakvo to tjelesno zadovoljstvo je mogla dobiti od onog
čovjeka, kad ju je strašio samo jedan njegov pogled? Kad bi barem to
nekako mogla izbjeći, no bilo joj je jasno da će u nekom trenu morati
dopustiti svojem suprugu da napravi to što mora.
Anđeli i vragovi koji su u tom trenu vijećali iznad rezidencije
Noverton, upravo su bili donijeli odluku. Kad ona stupi na snagu,
Emily će se ta želja ispuniti, ali s druge strane, nanijeti joj još veću bol.
47
Šesto poglavlje
„Izgledaš pristalo i uglađeno. Morao sam ovome svjedočiti.” Rafe

se obratio svojem prijatelju, odmjeravajući ga u tamnim hlačama,
uštirkanoj svečanoj košulji ispod crnog sakoa, u njegovoj sobi dok se
pripremao uputiti do rezidencije Novertonovih i staviti zaručnički
prsten na ruku lady Emily. Bacivši namrgođen pogled na Rafea,
Everett je po zadnji put popravio svoju košulju te prošao rukom preko
čeljusti. Odlučio je da se neće obrijati prije nedjelje.
Prsten, kupljen tog jutra na brzinu, izgledao mu je prosječno.
Nešto mu je govorilo da mala razmažena dama neće biti zadovoljna
njime, no, on za bolje nije imao. Možda je mogao izdvojiti koju funtu
više, ali bio je siguran da ona zna kako je brak između njih dvoje više
poslovna stvar. Stoga će dogovor u samom začetku biti od iznimne
važnosti. Već danas, kad stavi prsten na njezinu ruku obznanit će joj
što očekuje od nje. Zauzvrat, ona će dobiti slobodu u kući raspolagati
svime, osim njegovim vremenom. Vjerovao je u svog batlera i
domaćicu da će mladu damu upoznati s već postojećim pravilima i da
neće dopustiti previše raskalašenosti. Očito je bilo da je navikla na
bogatstvo i razne ustupke, ispunjenje želja koje joj je vojvoda mogao
priuštiti. Ali on, on se time neće baviti. Njegov primarni zadatak bit će
ulaganje i razvijanje posla.
„Sigurno ću morati trpjeti horde razmaženih dama kroz moju
kuću.” Procijedio je više za sebe, na što se Rafe nacerio.
„Sigurno će te tražiti da svako malo pohodite balove, da joj
kupuješ nove haljine i te ženske tričarije.”
„Ionako neću biti u kući, pa mi je svejedno što će ona zahtijevati.
Doma ću dolaziti samo prespavati”, izrekao je kao posve prihvatljivu
48
stvar, više kako bi sâm sebe utješio da mu se život neće stubokom

promijeniti.
„Everett, tvoja supruga nije tvoja ljubavnica. Zapamti to, ona ima
daleko veća prava.” Rafe je zvučao Everettu kao da je pokupio pamet
cijelog svijeta, ali morao se složiti s njim.
„Ne brini, ako mogu postavljati uvjete u poslu koji vodimo, onda
valjda mogu i odrediti granicu jednoj ženi.” Potom se okrenuo i
pogladio džep sakoa u kojem je bio spremljen prsten.
Obojica su krenula put vojvodine rezidencije, s namjerom da
službeno isprose ruku njegove jedine kćeri. Everett je u glavi već složio
par rečenica kojima je trebao odrediti tu poželjnu granicu između njih
dvoje. Kako uistinu nikad nije planirao ženiti se i zasnovati obitelj, nije
znao ni kako bi se točno trebao odnositi prema svojoj budućoj supruzi.
Sve što je znao, bilo je to da želi da mu ne poremeti njegove navike.
„Molim te da imaš na umu staloženost i pribranost. Ako je tvoja
buduća razmažena, onda će te sigurno uspjeti naljutiti. Pregrmi
štogod, jer ne želiš da se govorka prije vjenčanja. A ni kasnije. Sad smo
pod budnim okom poslovnih krugova i ne želimo da misle da smo
kratki sa živcima i skloni neredu. Zauzdaj jezik, ako te naljuti. Sve što
joj budeš htio reći, reci nasamo.” Rafe mu je davao zadnje savjete.
„A od kada si ti tako pun mudrosti, čak i previše za…” Everett je
tu pregrizao jezik i pogledao naprijed. Rafe se nacerio jer je bilo očito
da je njegov prijatelj već sad počeo prihvaćati njegove savjete i uistinu
paziti na oštrinu svojeg jezika. Znao je i što mu je Everett namjeravao
reći, i nije se ni najmanje uvrijedio. Rafe je bio pučanin, ali je javna
tajna bila da je on nezakoniti sin vojvode De Valissa. Što se njega
ticalo, njegov otac bio je sposobni kapetan William Gilmore, koji ga je
odgojio i naučio što je život.
Kroz koju minutu pokucali su na vrata Novertonovih i potom bili
upućeni na kat.
„U vojvodinoj sobi su svi. Čekaju samo vas.” Batler ih je
obavijestio. Bilo tko da je u tom trenu dobro pogledao dvojicu
49
muškaraca, dao bi se okladiti da je Rafe Gilmore bio budući zaručnik

lady Emily jer je bio veseo, čio i jako uzbuđen. Laganim korakom,
smiješeći se, koračao je pored svojeg prijatelja i promatrao njegovo
lice. Rafe se radovao što će konačno upoznati buduću lady Payne, dok
je Everett osjećao jedino težinu na prsima želeći sve ovo što prije
odraditi.
„Još koji korak.” Rafe nije odolio da ne podbode namrgođenog
Everetta. Nije se dao smesti, Everett je podigao ruku i pokucao na
vrata vojvodine sobe. Otvorila im je postarija lijepa dama i pokazala
da uđu.
„Poštovanje.” Oba muškarca su se naklonila dami i potom
pozdravila vojvodu koji je izgledao prilično dobro za razliku od
prijašnjih posjeta.
„Upoznajte lady Blanche, ona je sestra Emilyne pokojne majke”,
progovorio je vojvoda, neopisivo sretan jer će se upravo ostvariti
dogovor koji su on i pokojni markiz Payne utanačili još prije petnaest
godina. Sve ono što se dogodilo pet godina od tog dogovora, vojvodu
je ozlovoljilo i on je zaboravio na sve, dok se u grad nije prije par
mjeseci doselio Everett Payne. Nemalo se začudio što je mladić
skrivao svoju titulu, što je naporno radio, izbjegavao javna okupljanja,
izolirao se od svega. Sve drugo što je uspio iskopati o njemu, zapravo
je promijenilo prvi dojam o nasljedniku njegova prijatelja Paynea.
Ovaj čovjek nije bio slabić, samo se sa svime što je potreslo njegovu
porodicu, nosio na svoj, pomalo neobičan način. Drugi bi prodali i
zapili sve, skakali iz postelje u postelju raznim prostitutkama te se
najzad držali kao da su nepogrešivi.
Everett se naklonio lady Blanche još jednom. Potom je Rafe
razmijenio s lady nekoliko ustaljenih pitanja i riječi, iako je to više
trebala biti Everettova uloga.
„Ja bih samo imala jedno pitanje za markiza”, Blanche se potom
oglasila, ignorirajući vojvodino negodovanje. Žena se nije imala pravo
uplitati u dogovore između gospode, no Everett ionako nije poštovao
50
sva ta pravila kako se od njega očekivalo, stoga je kimnuo i dozvolio

pitanje.
Možda je lady Blanche vidjela tamnu sjenu koja je stajala pored
malo odškrinutih vrata i pitanjem koje je namjeravala postaviti, dati
toj pojavi malo utjehe. Međutim, nije računala da Everett nije tipičan
plemić koji će dati primjeren i lažan odgovor kako bi zadovoljio
društvenu normu, već suprotno, ljubio je istinu i iskrenost.
„Ne izgledate kao muškarac koji se veseli ovom vjenčanju.”
„Ne namjeravam glumiti nešto što nisam. Očigledno niste
upoznati sa situacijom.” Njegova tvrdokornost iznenadila je Blanche,
ali ne i lady Emily koja je ustuknula pred vratima očeve sobe, začuvši
riječi svojeg budućeg zaručnika. Srce joj je potonulo u pete, dok je
drhtavu ruku micala s kvake, povukavši se korak nazad. Od njega je
očekivala štošta jer on je bio i bahat i hladan i neotesan. On je bio
jednako nezadovoljan činjenicom da se ženi njome, bio je odlučan da
se ne ženi nikako, a nije niti skrivao koliko mu je omražena. Nije se
usudio niti poreći da je nesretan.
Tuga koja se naselila u njezino srce nije joj dala da se pomakne s
mjesta, nego je nastavila osluškivati.
„Sve ovo je radi miraza?” Blanche se usudila pitati.
„Čemu lagati? Zar ne, poštovani lorde?”
Tako otvoreno priznanje gurnulo je Emily u takav očaj da se naglo
pokrenula i potrčala u svoju sobu.
Taj magarac! Rugao joj se i otvoreno, i pred tetom i ocem, koju
minutu prije nego joj je trebao dati prsten kao zavjet... Čega? Lošeg
života u kojem će je ponižavati ovako javno pred obitelji? Uletjela je u
svoju sobu i zaključala teška vrata. U njoj se borilo toliko loših emocija
da nije znala želi li plakati ili vrištati, udarati ga ili ignorirati.
Kat niže, Rafe je pokušavao ublažiti situaciju.
„Markiz želi reći da je pristao na brak, a pošto to nikad nije imao
u planu, novo mu je sve. Potrudit će se najviše što može da lady Emily
ne zafali ničega u braku.”
51
„Ni ljubavi ni nježnosti?” Everett se skoro podrugljivo nacerio na

ovo Blancheino pitanje, a potom kimnuo.
„Ništa joj neće nedostajati.” Morat će naučiti govoriti ono što
drugi žele čuti, bio je svjestan apsurdnosti društvenih pravila.
„Sad vas molim da pozovete lady da ovo označimo službenim.”
Potom je izvadio prsten i kimnuo lady Blanche koja je ustala i osobno
krenula po buduću nevjestu.
Idućih desetak minuta Everett je proveo u razgovoru s vojvodom,
a tema je bila posao. Pogledavao je svako malo prema vratima
očekujući svoju buduću suprugu. Onaj dan ju je vidio, ali sad ju je želio
pomnije promotriti. Htio joj i odmah s njom obaviti onaj razgovor.
Minute su prolazile, njegova nervoza je rasla, a kad se na vratima
pojavila sama Blanche, Everett je osjetio kako mu se živci malo po
malo kidaju.
„Lady Emily se ispričava.” Blijeda u licu, Blanche je ostala stajati
na pragu. Već iz prvog razgovora s markizom, uvidjela je kakva sorta
čovjeka je on. Lakih živaca i loše samokontrole, s izrazitim prijezirom
prema društvenim pravilima. Ipak je vjerovala vojvodi da ima dobar
nos kad je izabrao baš njega za Emilynog supruga.
„Naime, izgleda da se razboljela, mučnine i to.”
„Zaista? Hoće li umrijeti od toga?” Sarkazam je izlazio iz njegovih
usta, dok je Rafe uzalud bacao poglede upozorenja prema njemu.
„Neće, oporavit će se do vjenčanja. Ispričavam se.”
To malo razmaženo djevojče! Krv je kuljala njegovim venama, a
činjenica da je ona izvodila ovakvo što u trenu kad ju je trebao
zaprositi, samo je dodatno potpalila njegov temperament. Bio je
siguran da je zdrava kao dren, ali sklona kojekakvim vragolijama. U
to se uvjerio onaj dan kad je prisluškivala razgovor između njega i
vojvode. I sad je svom budućem suprugu iskazala toliko nepoštovanje
i to lažima.
Dao Bog da je zaista bolesna! Ljutnja mu je punila mozak, a ruka je
lupila o mali stolić u vojvodinoj sobi.
52
„U redu. Želim brzo ozdravljenje, prenesite lady Emily moje

pozdrave, odnesite joj prsten. Očekujem da će se u nedjelju u dvanaest
pojaviti na ceremoniji. Do tada vas pozdravljam.” Prsten je odložio na
tamno drvo, kimnuo vojvodi te krenuo van sobe. Nije ga bilo briga za
išta, žurio je što prije izaći vani i udahnuti zrak.
Rafe je pohitao za njim i čim su se našli na zraku, pokušao ga
umiriti.
„Zašto sad bjesniš?”
„Jer laže! Ponižava me ovime! Razmažena je i neodgojena.
Kriste, u što sam se uvalio! Da je tu, prebacio bih je preko koljena i
izlupao po stražnjici!!!”
„Snizi ton, nije prikladno da se tako dereš.” Rafe ga je upozorio,
ali bilo je kasno. Kat iznad na prozoru je stajala mlada lady i zurila u
Everetta. Čula je svaku riječ koju je izgovorio, vidjela je tragove ljutnje
u njegovim očima i na licu.
On je uskoro otišao, ali strah koji je Emily osjećala samo se
udvostručio i stiskao ju je u grlu do gušenja. Pored toga što je bio bahat,
hladan i neotesan, Everett Payne bio je strašan i naprasit. Da, lady
Emily bojala se svojeg zaručnika i sudbine koju nije mogla izbjeći.
Ništa u idućim danima nije moglo umanjiti njezin strah ni nemir.
Ni savjeti koje je lady Blanche davala, ni šale koje je Milly pričala, ni
razgovori s ocem koji joj je obećavao da će biti sretna. Nije vjerovala
da bi pored onog čovjeka upoznala ni što je prosječan život, kamoli da
se zavaravala iluzijom o sreći. Kako bi je taj čovjek mogao voljeti, kad
nije očigledno volio ni sam sebe? Nije poštovao ni nju, ni starije niti
one iznad sebe.
Dani su joj prolazili prebrzo, kao da žure prema toj nedjelji, a u
njoj je kopnjela svaka želja i pozitivna misao. Prsten koji joj je lady
Blanche donijela, stavila je bezvoljno na svoju ruku, da bi ga noćima
pod svjetlom svijeća gledala. Nije bila pobornica hrpe nakita, ali ovaj
mali poklon svidio joj se, iako to nije htjela priznati. Barem nešto lijepo
je dobila od tog divljaka. Bio je jednostavan prsten, boje žutog zlata, s
53
malim ljubičastim kamenom u sredini. Bio joj je mrvicu velik na

prstenjaku, ali pazila je da ga ne izgubi.
U subotu je stajala na sredini svoje sobe okružena najbližim
osobama. Teta Blanche, Milly, Violet i modistica navlačile su joj
vjenčanu haljinu. Nije se tome mogla niti radovati kao prije samo dva
tjedna kad je sanjarila o svom vjenčanju s barunom St. Johnom i
zamišljala svu raskoš tkanine pod prstima, ovacije gostiju dok bude
koračala prema svojem suprugu, te količinu uzbuđenja u grudima.
Ne, sad je osjećala sve suprotno tome.
Markiz Everett Payne do subote je zaboravio na gnjev koji je u
njemu izazvala laž koja ga je ponizila, pa je dane iz obaveze prema
vojvodi i društvenim očekivanjima, ipak morao provesti posvećen
vjenčanju. Pobrinuo se da dostavi žurne pozivnice nekolicini članova
bliže obitelji, onih koje nije zaboravio u posljednjih deset godina
otkako je ostao sâm. Od one nesreće bio se izolirao na posjedu i
odbijao sve od sebe, osim Rafea.
Sad je ipak morao poštovati vojvodinu odluku i učiniti vjenčanje
vjerodostojnim njegova imena i ugleda. Glas o vjenčanju
samozatajnog markiza i prelijepe bogate vojvodine kćeri pronio se
Londonom kao požar. Odjednom dobivao je i više pažnje, i to one
neželjene, nego što je očekivao. Pozdravljali su ga na ulici, htjeli
razmijeniti koju riječ, dame su mu zavodljivo treptale, pa je u njemu
raslo neko neobično raspoloženje.
„Ideš opet do zaručnice?” Pitao ga je Rafe u to subotnje popodne
kad je izašao iz njihove male radne sobe.
„Ne. Idem do Clarisse”, uzvratio je mirnog glasa. Do sada je već
prihvatio kao gotovu stvar svoj budući status kao i upozorenje koje mu
je vojvoda obznanio. Nije imao namjeru zadržati Clarissu nakon što
se vjenča. Bez obzira na sve, on će dati sve od sebe da njegov brak
uspije. Bog zna da će mu trebati jako puno truda i prilagodbe, jer
njegova mlada već je pokazala kako je hirovita.
54
Izašao je na ulicu i krenuo prema hotelu, a potom zastao na

mjestu. Prizor koji ga je dočekao natjerao ga je da zapravo odustane
od svoje namjere da Clarissi obznani da je gotovo s njihovim viđanjem.
Ona je upravo stajala njemu bočno okrenuta, na ulazu u hotel s
mladim vojvodom Westpointom. Besramno se smijala njegovim
dosjetkama, držeći ruku oko njegove nadlaktice. Everett je stajao i
zurio u prizor, potom se okrenuo i vratio k Rafeu kad su Clarissa i
vojvoda ušli skupa u hotel. Znao je da ga vodi u svoju postelju.
„Nešto si zaboravio?” Rafe ga je pitao ne odižući glavu s papira.
„Ne. Riješeno je.”
Na to je Rafe ipak pogledao svojeg prijatelja i namrštio se.
„Doznala je, očito jer vijesti brzo putuju. Nije gubila vrijeme,
našla je već drugog pokrovitelja. Westpointa.”
„Pa dobro, to se i očekivalo”, Rafe je progovorio nonšalantno.
„Naravno. Htio sam to okončati, ona je to prihvatila kao logičan
slijed situacije. I bolje, izbjegao sam dramu koju sam pretpostavljao da
će izvesti jer uistinu sam imao osjećaj da mi je postala privržena u ovih
nekoliko mjeseci, što više…” Potom je zastao jer nije znao kako se
izraziti.
„Misliš, Clarissa se zaljubila u tebe? Možda prije u tvoje novce, a
sad kad novca nema…” Rafe mu je velikodušno pomogao otvoriti oči.
„Ne znam kakva je žena kad je zaljubljena, ja samo znam da je
Clarissa iskazivala neke neobične osjećaje.”
„Sigurno. Žene su posesivne, ono što je njihovo, njihovo je, ako
osjećaju prema tebi naklonost. Očekuj isto od svoje supruge.
Namjeravaš naći drugu ljubavnicu?”
„Ne. Moja žena će morati izvršavati svoje dužnosti, čemu da
tražim?” I ne samo to, jedna tamna strana u Everettu je upravo bila
odlučila da posjeduje svoju suprugu čim u prvoj bračnoj večeri stupe u
sobu i time joj dokaže kako je on gospodar njezinog tijela.
55
Sedmo poglavlje
Svanuo je dan vjenčanja.

U vojvodinu rezidenciju počelo se skupljati i mlado i staro, svi
ugizdani i odjeveni u svoje najbolje oprave. Sluge su opremile
rezidenciju, uglancale posuđe i svaki kutak kako bi dojmile svitu koja
će budnim okom motriti svaku stvarčicu. Onima zavidnima i
ljubomornima vojvoda nije htio dati materijala za priču stoga je
naredio svojoj domaćici i lady Blanche da pripreme hranu za gozbu
kojoj bi pozavidjela i krema s dvora. Najzad u toku tjedna, očekujući
svoj skorašnji kraj, riješio je da obred i zakuska budu u njegovoj
rezidenciji, pošto je toliko slab bio, samo to nije htio priznati nikome.
Vjenčanju svoje kćeri morao je prisustvovati, makar ga u nosiljci
spustili u prostrano prizemlje. Isto tako, bio je svjestan da je on neće
moći predati iz tih istih zdravstvenih razloga, stoga je pozvao braću
lady Violet, i najstarijem, Abbotu Langdonu ustupio to pravo.
Langdoni i Novertoni bili su daljnji rod, i iz toga razloga vojvoda nije
u obzir uzimao tri Langdonova potomka kao potencijalne mladoženje
za njegovu kćer.
Uostalom, htio je održati riječ koju je dao starom markizu
Payneu, svojem prijatelju. Nije ga brinuo niti odsutan pogled njegove
kćeri, niti hladnoća markiza Paynea, stari vojvoda bio je siguran da će
Emilyna ljepota, blagost te izrazita poslušnost, doprijeti do ledenog
srca markiza Paynea, da će mu vratiti vjeru u obitelj i nadoknaditi mu
sve što je izgubio godinama prije. Jednostavno je znao, i zato je svoje
posljednje sate proveo optimistično uzbuđen, smijući se unatoč
bolovima.
Na sredini svoje sobe, lady Emily je stajala gotovo spremna za
svojeg zaručnika. Bilo je spremno sve, samo njezino srce nije. Ono je i
56
dalje u nekom mračnom kutku skrivalo svoje slabašne ručice i drhtalo

pred onom hladnom pojavom.
„Prelijepa si, kćeri.”
Rekla joj je Blanche zadivljeno, pa je isto i Milly ponovila,
naravno posve iskreno, osjećajući toliko poštovanje i divljenje prema
svojoj gazdarici. Emily je kimnula, svjesna da je od trena od kojeg je
strepila, dijele minute kad će morati poći u natrpano prizemlje i dati
zavjet svojem suprugu.
Strah, strah, strah i strah.
Samo to je okupiralo njezin mozak. Začuvši onaj dan da bi je on
čak bio u stanju i istući, bojala se još i više.
„Trebamo li obaviti još jedan razgovor, kćeri?"
Blanche je podignula njezinu bradu i pogledala je pronicljivo u
oči.
„Ne treba. Sve znam.”
Znala je ono najbitnije, ne naljutiti svojeg supruga i ne izazvati
njegov bijes, a kako drukčije nego potpunom poslušnošću i
pokornošću.
„Mladoženja je stigao. Svećenik čeka, a vaš otac je spušten u
prizemlje.”
Uskoro je batler obavijestio žene u sobi. Nije se niti pogledala u
ogledalo, već je čekala da svi napuste sobu, potom krenula niz hodnik
prema vrhu stuba. Žamor u prizemlju se lagano stišavao, dok je
okupljena masa najviših krugova plemstva zurila u vrh stubišta
iščekujući prelijepu nevjestu.
Prije nego će se pokazati masi, navukla je veo preko lica i zastala
na vidljivom mjestu. Njezina vjenčana haljina bila je teška, u naborima
bogate svile koja se vukla iza, u boji slonovače. Uski korzet bio je
ukrašen čipkom i isticao je njezin uzak struk te prpošne grudi. Mliječno
bijela koža bila je besprijekorna. Abbot, Violetin brat, pružio je ruku
Emily i poveo je niz stepenice dok se masom širio tihi uzdah
oduševljenja.
57
Markiz Everett stajao je u prizemlju i gledao prema svojoj

nevjesti, jednako svjestan trenutka u kojem će ući u brak. Kako li je
sudbina bila prevrtljiva, kako li mu je bila nesklona. Zašto se tome
čudio kad je dosad toliko puta osjetio na svojoj koži moć sila na koje
nije mogao utjecati?
Podigao je pogled prema stubama i sa zanimanjem proučavao
žensku pojavu. Očima je prelazio po vitkoj figuri koja se ženstveno
kretala prema njemu, iako joj lice još nije mogao jasno vidjeti, tek
obrise. Srce mu je kucalo sve jače sa svakim korakom koji je napravila
prema njemu, da nije ni osjetio kako ga je Rafe lagano udario
ramenom i poželio mu sreću. Emily se sa svakim korakom bliže
Everettu osjećala plašljivije, ali držanjem to nije odavala.
„Lady Emily...” Izustio je Abbot i predao njezinu ruku Everettu,
naklonivši se. Everettovi snažni dlanovi začudo, snažno su primili
njezine male ruke u svoje i tamo ih zaključali, međutim ona ih je
povukla nazad. Namrgodio se u tom trenu, dok nije shvatio da mu ona
šapće.
„Veo. Moram podići veo.”
Čak je i svećenik otpustio mali smiješak gledajući ovaj par pred
sobom. Everett je pustio njezine ruke i stao pratiti njezine pokrete.
Rafe, koji je stajao pored, jednako usredotočen je čekao da konačno
skine taj prokleti veo.
A kad je lady Emily to konačno napravila i otkrila svoje lice
svima, tišina se naselila u sva usta. Sve oči bile su uprte u to lijepo lice
skladnih crta, ružičaste usne, istaknute jagodice i ono najupečatljivije,
velike oči boje tople čokolade koje su gledale prema svećeniku.
Kroz dvije sekunde masa je počela pljeskati posve spontano,
izražavajući svoje oduševljenje ljepotom mlade lady. Rafe je uživao u
pogledu na nju, pitajući se kako je njegov prijatelj mogao ostati tako
ravnodušan na njezinu ljepotu kad ju je vidio prvi put.
No nije znao da je Everett vidio nešto posve drugo, zaslijepljen
onom nervozom i pritiskom, u žurbi.
58
Sad, sad je Everett stajao bez riječi i upijao pogledom svaku točku
na njezinom licu. Rukama je opet posegnuo prema njoj i stisnuo
njezine dlanove u svoje, primičući je k sebi.
K vragu, bila je… prelijepa.
Ljepša čak i od…
Misao je zamrla u njegovoj glavi i on se usredotočio samo na nju,
na boju njezinih usana i spušten pogled u kojem su njezine dugačke
trepavice ljubile obraze na način na koji je on htio da ih dira. O da,
osjećaj koji se nenadano pojavio u njemu, govorio je da će mu ova
ljepota uskoro pripasti i to zauvijek.
Kriomice, pogled mu je pao na kožu njezinog vrata i spustio se do
njezinih punih grudi, izazivajući u njemu silovitu želju. Nije znao reći
što mu se točno događalo u tom trenu, ali krv mu je stala brze kolati i
usta se natapati vodom.
Želio je svoju buduću ženu. Bilo je zapravo jasno kao dan.
Kad je pomno promotrio njezino lice, dok je svećenik počeo s
obredom, Everett je ispustio Emilyn dlan i podignuo ruku do njezinog
lica. Malo se začudio kad se blago trznula, no on nije odustao od svoje
namjere. Položio je prste na njezino lice i podignuo joj bradu natjeravši
je da ga pogleda u oči.
A tada, kad su se toplina i blagost sudarile s hladnoćom i
silovitošću, začulo se i u najudaljenijim kutovima rezidencije kako se
topi led, kako isparava strah i na njihovo mjesto dolazi neka nova
nada.
Everett je zurio u oči svoje žene i utapao se u njima. Dodir s
njezinom kožom pekao ga je, a u nos je ulazila aroma njezine kože
pomiješana s aromom cvijeta naranče. Uistinu, u njemu se nešto
otopilo dok mu je ona uzvraćala pogled.
Svećenik je i dalje govorio, ali i Emily i Everett bili su previše
usredotočeni jedno na drugo da bi bili u toku s ceremonijom. Oboje su
bili jednako željni otkriti jedno o drugome što više toga, sad kad su se
konačno našli sučelice.
59
I dok se Emily čudila što u njegovim očima ne vidi onu hladnoću,

već čistu vatru, Everett se radovao u sebi jer mu se svakim trenom sve
više sviđala činjenica da će imati takvu ženu. I ono što je obećao onako
u prolazu, večeras će tako zdušno izvršiti. Svakom je sekundom želio
da dan prođe što prije i da obljubi svoju ženu.
O da, nenadana žudnja okupirala je svaku stanicu u njegovom
tijelu, da nije bio ni svjestan koliko oduševljenje i ostali primjećuju na
njemu. Ovom se radovao Rafe, štoviše, i vojvoda, a nije promaklo niti
jednom pogledu koji je pomno pratio i procjenjivao odnos budućih
supružnika.
Lady Blanche se posebno radovala vidjeti ovaj pad mrkog
markiza pred ljepotom njezine nećakinje. Isplatilo se naglasiti njezinu
ljupkost i dokazati kako malo koji muškarac može ostati ravnodušan.
I znala je još nešto, ljubomora će gušiti markiza kad bilo koji muškarac
pogleda njegovu ženu.
I uistinu, taj dan pronijet će se glas Londonom da je brak markiza
Everetta i lady Emily u začetku pun naklonosti i žudnje.
„Markize…” Tek kad je svećenik opomenuo Everetta, postao je
svjestan koliko ga je ova žena opčinila, da nije ni shvatio da je vrijeme
da izrekne zavjete. Govorio je glasno i odrješito, ponavljao svaku riječ
gledajući sve vrijeme u Emily koja nije dozvolila sebi da skloni pogled
u stranu. Nešto straha je iščeznulo, ali brinula ju je nova emocija u
njegovim očima, štoviše, ta neka glad. Srce joj je lupalo u ušima, dok
se naprezala da zapamti svaku riječ koju je, naizgled izgovorio tako
iskreno.
Nije ostala ravnodušna gledajući njegove zeleno plave oči pune
želje, široku čeljust, pravilan nos i ono najdojmljivije, izraz lica koji je
nosio znak nekog zadovoljstva. Još uvijek njezine ruke su bile u
njegovima, kao da se želi osigurati da ona neće nigdje pobjeći.
I začudo, nije htjela.
60
Bilo je nešto u njemu drukčije, mada ona to nije znala objasniti,

iako je osjećala da se i od spleta tih novih emocija treba držati u
pripravnosti.
Nešto kasnije, kad je svećenik proglasio par vjenčanima, Everett
je jedva dočekao da spusti svoje usne na one ružičaste pupoljke, da
proba njezin okus i uvjeri se da je ona stvarna. Ruke je slobodno stavio
na njezine obraze i dok su se Emily oči širile od straha i nervoze,
Everett je ipak u posljednji tren potisnuo svoju žudnju za dubokim
poljupcem i ovlaš poljubio njezine usne. Tišina koja ih je obavijala,
doprla je do njegovog mozga, dajući mu na znanje da je promatran.
Ako izvede išta neprimjereno očekivanjima, posprdno će ga gledati i
podsmjehivati mu se, stoga je zastao i ohladio vatru u venama.
Emily je nakon dodira koji je s njezinih usana proširio trnce po
njezinom cijelom tijelu, spustila glavu u pokorničkom činu. Znala je
da je od ovog trena njegova.
„Ne spuštaj pogled, ženo.” Njegov glas, izrečen tiho, dopro je do
nje i natjerao je da posluša nalog. Podigla je pogled i usudila se
dotaknuti njegov. Mnogo obećanja je bilo tamo sakriveno, zapravo
svako to obećanje upravo se počelo odmotavati, svako je počeo
polagati na njezine ruke. Gosti su pljeskali, veselili se, a nešto kasnije,
Emily je pošla do svojeg oca da ga pozdravi.
„Kćeri, nadam se da si sretna.”
„Jesam, oče”, slagala je ocu jer i dalje je u njoj postojao ogroman
strah od nepoznatog, od onog novog što je buktalo u markizu. Potom
su je dame okupirale s čestitkama, kao i markiza gospoda.
„Draga moja, gubim dah”, Violet joj je šapnula na uho da nitko
ne čuje.
„Zašto?”
„Tvoj muž te gleda kao da nitko drugi ne postoji tu oko vas.
Zavidim ti. Tako je naočit i markantan.” Emily se nije usudila
pogledati u njegovom smjeru, ali osjećala je njegov pogled na sebi i to
joj je upalilo crvenilo u obrazima.
61
S druge strane prostorije, Everett je doista bez zadrške zurio u

svoju ženu pitajući se koji vrag je zaboga on vidio onaj dan kad je
izašao ljutit iz one sobe. Ona cura nije ni blizu ovoj predivnoj ženi.
Kad je bolje razmislio, zaključio je da je ona onda plakala, ali zaboga
zašto?
Zubi su mu škrgutali, dok ju je promatrao bez treptaja. Nije pogled
maknuo ni kad mu je Rafe čestitao i upozorio ga.
„Već sad se priča kako si zaluđen svojom ženom, klade se hoćeš
li je zaskočiti već u kočiji, hoćete li uopće doći do postelje.”
Kao dijete uhvaćeno na kažnjivom djelu, Everett je tek malo
svrnuo pogled samo da bi se uvjerio kako mnogi gledaju u istom
smjeru. U njegovu ženu. Vidio je u njima isto ono što je osjećao u sebi.
Želju.
Čeljust mu se stisnula jače, a oči se namrštile, da bi ga Rafe
upozorio opet, ali kroz osmijeh.
„Ne mrgodi se, ne pristaje ti, ne na današnji dan. Danas budi
sretan, gle kakvo si bogatstvo dobio.”
„Jesam, dobio sam.” Everett je potvrdio, iako zaslijepljen
žudnjom, mislio je na Emily kao to blago. Ni traga nije bilo onoj
razmaženoj i neodgojenoj curi. Što se u međuvremenu dogodilo, zar
je moguće da je on pogrešno shvatio i pretpostavio sve?
Lice joj je bilo milo, pogled blag i malo plašljiv, a držanje ponizno.
Promatrao je tako dugo svoju ženu, i onaj čas kad joj je prišao Abbot
koji ju je predao, Everett je osjetio čudnu vrelinu u želucu. Emily se
smiješila Abbotu, toplo i razdragano. U ovih sat vremena njemu se niti
jednom nije osmjehnula, nije se niti nastojala dopasti vlastitom
suprugu.
Navala raznih nepoznatih osjećaja, učinila je tako snažnog
muškarca slabim i onaj čas kad je sjeo na svoje mjesto kako bi započeo
objed, znao je da nastupa era zvana imenom njegove žene. Ona je
upravo sjela pored njega. Njegova ruka je poletjela preko njezine, a oči
se susrele.
62
Dok je Emily pokušavala razlučiti kakva vatra gori u njezinom

suprugu, Rafe, Blanche, Violet i vojvoda, kao i svi drugi gosti, bili su
svjedoci začetka jednog posebnog odnosa.
Mala plaha gazela gledala je u oči opasnog i mrkog lava. Bilo je
samo pitanje trenutka kad će lav pognuti glavu i pasti potpuno pred
nevinom i nježnom gazelom.
63
Osmo poglavlje
Ruka u ruci, usne na usnama. Tako blizu se Emily osjećala svojem

suprugu dok ju je vodio po mramornom podu kao podiju za njihov
prvi vjenčani ples. Držao ju je tako prisno i čvrsto, tako blizu uza se da
je osjećala kako je toplina njegova tijela čini vrelom. I ne samo to,
njegov pogled je bio uprt u njezine oči, čak i onda kad ona to nije mogla
izdržati. Spustila bi pogled na njegova prsa, a on bi je opomenuo opet.
„Ne spuštaj pogled, ženo.” I poslušala ga je. Morala je. Naprosto
to je bilo jače od nje, jače od one Emily koja je bila na rubu da mrzi
tog mrguda. On je i dalje bio tu, negdje ispod ovog naličja koje je, kako
je prosudila po komentarima lady Violet, bilo požudno.
On je žudio za njom? Nije znala koja od tih riječi ju je više čudila.
Ples koji je izgledao kao uvod u prvu bračnu večer, pažljivo su
promatrali njihovi gosti. Svima koji su pridavali pozornost od prvog
trena kad je lady Emily podignula veo, bilo je jasno stanje markiza
Paynea. I zavidjeli su mu mnogi. Jednako i žene njoj, jer markiz je u
ovim trenucima kad mu je lice ukrašavala koprena požude, davao
dojam strastvenog muškarca, onog koji sigurno svoju ženu zna ostaviti
zadovoljenom.
Iako neuka, Emily je bila svjesna što joj slijedi kroz koji sat
vremena. Bojala se i dalje, mrzila je bol, kao i činjenicu da nije
poznavala čovjeka koji ju je zvao svojom ženom. Kako se i ne bi bojala,
on je bio sve što ona nije sebi željela! Da je barem imao šansu da joj
udvara, da se upoznaju… ovako odlučila je biti poslušna, ne iskušavati
njegov temperament.
Dok su zadnji taktovi svirali, Emily je podignula pogled i
zaustavila ga na Everettovim usnama. Učinilo joj se da mu je kut usne
zatitrao, da bi potom primaknuo lice i spustio ga do njezinog uha.
64
„Uskoro, draga moja, uskoro.” Srce joj je poskočilo u grudima od

njegovog dubokog hrapavog glasa, ali ponajviše zbog obećanja koje joj
je razbilo sve nade da će nekako izbjeći onu bol.
Nadasve zadovoljan osjećajem koji je imao dok je svoju ženu
držao u rukama i s njom plesao tako skladno kao da to radi jako dugo,
Everett ju je poveo nazad do stola, ne dozvolivši da itko pleše s njom,
a već je prepoznao namjeru vojvode Abbota.
U Emily je prepoznao tračak žudnje i to mu je još više pojačalo
nervozu.
„Uskoro ćemo krenuti”, šapnuo joj je.
„Kamo?” Pogledala ga je ozbiljno.
„Našem domu, draga moja.” Kao da nije mogao suzdržati svoje
usne da se ne podignu u osmijeh dok je gledao kako se ona vrpolji tako
sočna i nedirnuta. Tako… Njegova. Smijao se u sebi svojoj gluposti i
razmišljao kako je dobro da mu nitko ne može čuti misli.
Rafe Gilmore je za to vrijeme pružao ruku lady Violet i zamolio
je za ples. Rafe, da je znao kakvu glupost započinje tog trena, ne bi
nikad ni pogledao u smjeru lijepe lady.
Nedugo nakon toga markiz je pozdravio sve goste, zahvalio im na
svemu i najavio odlazak sa svojom suprugom. I dok je masa pljeskala,
opet se nagnuo do Emily i šapnuo joj. Bilo mu je smiješno kako se
svaki put trznula kao ga da se boji.
„Pozdravi se s ocem i tetkom. Samo s njima. Stvari su ti u kočiji.
Tvoja sluškinja je već u kući.”
Pogledala ga je širom otvorenih očiju te kimnula. Potom je ustala
i obavila to što joj je naložio. Bio je jako zadovoljan vidjevši da ne
pozdravlja sve redom, posebno ne muškarce, već da se nakon pozdrava
s ocem i tetkom približava njemu.
„Spremna sam, moj gospodaru.” Naklonila se i spustila pogled.
„Rekao sam ti, ne spuštaj pogled, ženo.” Laganim pokretom ruke
odignuo je njezinu čeljust i pogledi su im se sreli. Pljesak i uzvici su ih
65
ispratili sve do kočije u kojoj su bili sami, dok je druga kočija s njezinim
stvarima krenula ispred njih.
„Je li ti kočija premala?” Pitao je Everett Emily kad su se smjestili.
Sjedili su jedno naspram drugog, dok su im se koljena praktički
doticala. Znao je da je navikla na velike i puno luksuznije kočije, ali ga
je zanimalo kad će se požaliti na promjenu životnog stila, jer njegova
kuća nije bila ni blizu vojvodinoj rezidenciji, stoga ni njegova kočija.
„Nije premala”, ustvrdila je i pogledala vani na grad. Tama koja
je padala ubrzano na grad, nije joj donijela mir, dapače, podsjećala ju
je da je vrijeme da se uskoro preda svojem suprugu.
Kad on barem ne bi tako zurio u nju, kao da želi prodrijeti u njezin
mozak!
Odjednom njezina haljina je zašuštala pod Everettovim prstima,
dok se on odizao s klupice i postavio se na koljena pred njom. Dok je
još zbunjeno gledala što on radi, dok je uzimao njezine obraze u svoje
dlanove, gledajući njezine oči i milujući palčevima njezine jagodice,
Emily je prestala disati. Everett je palcem kliznuo do njenih usana i
potom se nagnuo do nje.
„Želim ovo napraviti kako dolikuje”, progovorio je nesvjesno
naglas svoje misli, tik do njezinih slatkih usana. Emily ni dalje nije
disala, samo je pratila njegove pokrete, i onaj čas kad je on uzeo
njezine usne, njezino tijelo se opustilo. Everettove usne spustile su se
na njezine i obrisale prvi poljubac. Ovo sad, bilo je nešto posve
drukčije. Ruke su joj poletjele prema njegovim ramenima, dok je on
klečao i dalje ispred njezinih nogu.
Nikad nije nijednom muškarcu dala takav poljubac, dapače i ono
lagano dodirivanje usnama na kraju ceremonije kad su proglašeni
vjenčanima, njoj je bila novost.
A ovo sad… bio je njezin prvi pravi poljubac. Dao joj ga je njezin
suprug. Njegove zahtjevne usne uvlačile su njezine, a njegov jezik
hrabro prodirao u njezina usta. Vrućina koja je kolala njezinim tijelom
nagovarala ju je da omota ruke oko njegova vrata i privuče ga bliže. I
66
to je napravila, na Everettovo oduševljenje. Osjetio je da njezin strah

isparava, da ona uči brzo, jer je prvotnu suzdržanost zamijenila strast
i želja za njegovim poljupcima.
Poljupci su trajali minutama, i Everett se nije mogao odlučiti želi
li da što prije stignu u kući ili ne, jer nije htio maknuti usne s ovog
slatkog izvora naslade. Bio je uzbuđen kao nikad dok je kušao njezinu
slatku aromu, a tek su bili na poljupcima. Kad je kočija zastala, Emily
se prva odmaknula i povukla ruke u svoje krilo. Usne su joj bridjele, a
koža na vratu i obrazima bila je obojena u ružičasto. Everettu se to jako
sviđalo i jedva je čekao da joj cijelo tijelo bude te divne boje nakon što
je izljubi i uzbudi.
Emily je pogledala vani kroz prozor. Stigli su u svoj novi dom, a
činjenica da je na domak onoj predaji koje se toliko bojala, ponovno
joj je ohladila krv. Možda bi joj bilo lakše da nije toliko pod dojmom
čovjeka koji je tako silovit i zahtjevan, tako prodoran i dominantan.
Bojala se da strah ne može ništa izbrisati, čak niti poljupci poput
onog koji joj je pomutio mozak toliko da je povukla svojeg supruga
bliže k sebi. Rade li to i druge dame?
Neko vrijeme Everett je samo zurio u njezine usne i elegantan
profil. Nije ga htjela pogledati, a on je upravo postao još zaluđeniji
njome. Nepodnošljivo ga je smetala distanca koju je ona upravo
nametnula. Druga, ne manje bitna stvar, bila je ta da je bio vidno
uzbuđen i zbog toga je morao malo pričekati s izlaskom iz kočije.
„Dobrodošla u moj dom.” Njegov glas je odjednom trznuo lady
Emily, a ruka se ponudila da je izvede vani. Njezina haljina bila je
zapela pri izlasku što je Everett jedva dočekao. Primio ju je snažnim
rukama oko struka i povukao k sebi vani, gotovo na svoja prsa.
Bila su to čvrsta prsa, razmišljala je Emily u tih par sekundi koliko
su njezine ruke bile naslonjene na njega. Natjerala je sebe da skloni
pogled s njegovog lica i krene prema kući. On ju je i dalje držao za ruku
dok su ih na pragu čekali domaćica, Downey te Milly. Kočijaši su
skidali Emilyne stvari i čekali da unesu u kuću.
67
Osmijeh koji se pojavio Emily na licu kad je vidjela svoju

sluškinju, zadivio je Everetta. Pristajalo joj je da se smiješi. Kad bi se
barem njemu tako nasmiješila.
„Ovo je vaša gospodarica”, rekao je svojim slugama i pričekao da
se ona sama pozdravi i upozna s batlerom i domaćicom. Pažljivo je
pratio njezin pogled i izraz lica, čekajući kad će početi negodovati oko
nečega.
Začudo, to se nije dogodilo.
Everett se veselio dok je u salonu nazdravljao sa svojom
nevjestom čekajući da sluge odnesu njezine stvari u sobu. Potom je
otpravio poslugu i pružio ruku Emily.
„Da ti pokažem sobu.” Morao je biti strpljiv, a to je bilo vraški
teško.
Primila je njegovu ruku i pošla za njim na kat, a kad ju je uveo u
sobu u kojoj je dominirao veliki drveni krevet s baldahinom te kada
pored kamina, Emily je uzdahnula zadovoljno. Osjećala je u sobi neki
divan miris, nešto poznato, neku dobrodošlicu.
„A gdje je vaša soba?” Okrenula se prema suprugu i upitala više
iz predostrožnosti. Everett ju je gledao podsmjehujući se njezinoj
naivnosti.
„Ovdje.”
„Kako to mislite? Ovo je vaša soba? A gdje je moja?” Nije joj bio
jasan taj osmijeh na njegovom licu.
„Ovo je naša soba.”
„Ali…”
„Samo je jedna glavna spavaonica u ovoj kući. Znam da nisi
navikla na skromnije od onog što ti je tvoj otac mogao priuštiti, ali
morati ćeš prihvatiti stanje kao takvo.”
Ako se i mislila pobuniti, odustala je, lica u grču bojaznosti, te
kimnula. Okrenula se i pogledala svoje stvari pored kreveta, a Everett
je prepoznao kako ona traži izlaz i bijeg od njega. Nije joj namjeravao
68
dati tu mogućnost. Prepone su ga opet zatezale dok je promatrao

njezinu pojavu u njegovoj sobi, uskoro u njegovom krevetu.
„Sutra će tvoja sluškinja sve staviti na mjesto. Nemam namjeru
provesti prvu bračnu večer gledajući kako se tvoja odjeća posprema.
Osim… možda, kako se svlači.” Bila mu je okrenuta leđima i zahvalila
se na tome, jer joj je vrućina udarila u obraze, a prsti stiskali drveni
stup baldahina.
Njegovi koraci su se začuli i odjednom nestali i dok se ona
okrenula, shvatila je da je ostala sama u sobi. Pobogu, nikad u životu
nije bila tako nervozna! Sjela je na krevet bez ideje što iduće napraviti.
Je li ju ostavio da se skine? Što je sad očekivao od nje? I dok su joj po
mozgu preturale razne ideje, njezin suprug je ušao u sobu s batlerom.
Paravan je maknuo u stranu i sačekao da batler napuni kadu toplom
vodom.
Emily je sve to promatrala bez riječi.
Kad je kada bila spremna, Everett joj je pružio ruku i povukao je
bliže sebi.
„Okreni se.” Nekoliko sekundi gledala je u glad u njegovim očima
i potom napravila ono što je bilo najpametnije. Okrenula se.
Everettovi prsti našli su se na njezinim leđima, odvezujući svilene
trake njezinog korzeta. Težina koja se naselila na njezina leđa bila je
djelomično od nestrpljenja, a dijelom od tih čudnih dodira koji su
dolazili od njenog supruga. Do jučer nepodnošljivi stranac, danas
čovjek koji će uzeti sve što mu pripada. Sa svakim komadićem odjeće
koji je Everett skidao s Emily, ona se osjećala sve ranjivije. Strah je i
dalje buktao u njoj, dok je rukama pokušavala sakriti svoju golotinju.
Očiju uprtih u pod, nije htjela odati koliko se boji i stidi.
Kad je zadnji komadić odjeće ostao na njoj i dijelio njezinog
supruga od njezine gole kože, Everett ju je okrenuo prema sebi i potom
kleknuo pred nju.
Opet je klečao pred njom.
69
Opet ju je gledao u oči tako prodorno, tako dominantno, da je

uistinu imala poriv pobjeći.
Njegovi dlanovi kliznuli su niz njezine vitke noge, sve do cipelica.
Polako joj je skinuo jednu pa drugu i potom se usredotočio na skidanje
njezinih čarapa. Emily nije znala da njega dijeli jedna tanka nit, da
izgubi prisebnost i kontrolu. Znala je samo da ono što ona osjeća nije
zemaljski osjećaj.
„Ovo je tako lijepo.” Prošištao je kroz zube, gledajući i dalje
njezine oči, prstima dirajući njezinu osjetljivu kožu, uspinjući se preko
njezinih koljena, sve do bedara. Uzdahnula je duboko i shvatila nešto
posve poražavajuće, nešto što mu nikad ne bi priznala na glas. Da se
osvijesti, pokušala je voditi razgovor. Milly je jednom komentirala
kako muškarci mrze razgovor dok su uzbuđeni.
„Da se sad okupam?” Nadala se da će konačno maknuti svoje
ruke s nje, jer nedostajala je koja sekunda da počne drhtati pred njim.
Naglo je ustao i zadržao ruke na njezinom struku.
„Ja ću te okupati.” Potom je povukao njezinu donju haljinu preko
njezine glave. Ostala je stajati gola pred njim na svjetlosti treperavih
svijeća, dok je vatra u kaminu bacala svoje narančaste plamičke i činila
ozračje nadasve napetim.
„Ženo… prelijepa si.” S ovim riječima obrisao je dio njezinog
stida jer je jasno vidjela da mu se odista sviđa to što vidi.
„Ne spuštaj pogled. I makni ruke. Želim te gledati.” Muklim
glasom joj je naredio, potom, nakon što je pomno pogledao svaku
točku na njezinom tijelu, pružio joj je ruku i poveo je u kadu.
Pogledom je pratio svaki pokret koji je činila i time samo sebe dodatno
izluđivao.
„Kupaj se. Želim te gledati.” Ne skidajući pogled s njega,
nesigurnim rukama, Emily je posegnula u vodu prelazeći po svom
tijelu. Voda je bila topla, ali njoj se činilo da je vrela. Koža joj je
bridjela, gotovo da je imala neki svoj puls. Gledala ga je zapravo da ga
ima na oku.
70
U trenu kad je Everett krenuo otkopčavati svoju košulju, Emily je

zastala s trljanjem svoje ionako rumene kože. Uskoro su joj se pred
očima ukazala njegova široka prsa, snažne ruke i puteljak tamnih
dlačica koji je vodio niz njegov trbuh. Postalo joj je prevruće. Rukom
je posegnula do prve stvari koju je dohvatila te se naglo ustala i
prebacila to preko sebe. Everett se krišom smješkao te nastavio skidati
sve sa sebe.
Shvativši da ona na sebi ima njegov ogrtač, prožela ga je neka
nova emocija. Bio joj je i više nego prevelik, ali je u njemu izgledala
tako savršeno. Tako pristalo. Tako prikladno.
Uronio je u toplu vodu te progovorio dubokim odrješitim glasom.
„Skini se i lezi u krevet.”
Promatrao je kako je zastala na tren, ali je potom skinula ogrtač i
gola odšetala do svoje strane kreveta. Dovršio je na brzinu kupanje i
pošao prema njoj zaslijepljen slikom njezinih ružičastih pupoljaka koji
su parali zrak, spremni da ih on okusi.
Emily je legla gledajući u vatru, ne usuđujući se spustiti pogled na
svojeg supruga.
„Smiješ se pokriti”, dodao je s dozom neke zabavljenosti,
gledajući kako ona drhti. Glave polegnute na jastuku, Emily se
opustila i pokušala sebi pojasniti da se sad neće dogoditi ništa strašno.
Nitko od toga do sada nije umro, koliko ona zna, pa ako sve druge
žene moraju to podnositi, morat će i ona. Je li postojala šansa da
zamoli svojeg supruga da to ne rade?
Pogled koji je bacila prema njemu nehotice, pao je na njegovo
međunožje i znala je odgovor.
Ne postoji ništa što bi ga spriječio da sad ne uzme svoju ženu.
Everett je upravo brisao zadnje kapi vode sa svoje kože i
približavao se svojoj strani kreveta. Podignuo je prekrivač i kliznuo
pod njega. Dovraga, bilo mu je prevruće u toj sobi, a ona je drhtala!
71
Nije se usudila pogledati ga, već je sklopila oči osjećajući navalu

novog vala nervoze i straha. Odjednom osjetila je kako on izvlači
ukosnice i vrpce iz njezine kose koje je ona posve zaboravila.
„Otvori oči.” Već je bila navikla na njegove naredbe, a činilo joj
se da njega ne umara davati joj naloge, već da mu je zabavno. Oči su
im se susrele, glad i strah, požuda i stid, da bi potom poljubac odjeknuo
u sobi. U trenu kad je njegovo snažno tijelo prekrilo njezino, Emily je
ostala bez daha u tom razarajućem poljupcu.
Kose raskuštrane po njegovom jastuku, Everettu je njegova žena
izgledala kao boginja, kao ikona, a on je budala bogohulio i ovome se
opirao. Budalo, budalo, budalo! Vikao je na sebe, naslađujući se ovom
ljepotom.
Ugniježđen između njezinih bedara, uživao je u dodiru s
njezinom kožom, a ona je i dalje drhtala, iako je poljupce uzvraćala
nestrpljivo. Da je opusti, posegnuo je rukom između njih i malo se
odignuo s nje.
„Dirat ću te.” Njena bedra su se stegla na te riječi, a kad je njegov
prst dirnuo njezine mekane nabore, Emily je ispustila težak uzdah i
stegnula jače njegove tvrde mišice.
Tek što je uronio u njezinu toplinu, ona je povikala, okrećući
glavom.
„Ne! Ne! To boli! Ne želim to raditi.” Možda je Everettu samo u
tom trenu bilo zabavno gledati kako se ona premišlja pred nepoznatim
doživljajem, ali bio je siguran ako joj priušti samo jedno sladostrašće
da više nikad neće odbiti njegove prste dolje.
Lagano ga je odgurnula, barem pokušala, ali bio je prejak.
Gledajući more požude u tim plavo zelenim očima, ponovno se
odlučila oduprijeti.
„Ne… ne… boli…”
„Kako znaš da boli?” Pitao je griznuvši njezinu usnu, držeći još
prst u njezinoj vrelini.
72
„Znam da boli, već sam…” Emily je zastala s priznanjem da je

već pričala o tome s nekim, a Everett je u trenu doživio bijes, misleći
da ona nije čista.
„Što si već? Već si…?” Obje ruke naglo je povukao na njezine i
zakucao ih iznad njezine glave. Nije to bio bijes, to je bilo ludilo u
kojem su sve njegove iluzije potonule. I Emily je spoznala da je
pogrešno shvatio, stoga je progovorila ponizno.
„Već sam… pričala o tome s tetom.” Everett se vidno opustio i
potom zaronio glavom u njezin vrat. Stao je ljubiti mekanu kožu na
spoju ramena i ključne kosti, sve dok ona nije uzdisala glasno i vrpoljila
se pred njim.
„Samo malo će boljeti, bit ću pažljiv.” Obećao joj je sretan radi
svoje nedirnute nevjeste. Ona će sad pripasti samo njemu, bit će samo
njegova. Nije dosad nikad imao djevicu i tek sad je shvatio čemu taj
ponos i dika, čemu tolika radost spram prve bračne večeri.
I baš kad je prstima ponovno krenuo niz njezinu kožu, začulo se
kucanje na vratima.
„Ne sad, ne sad!” Povikao je Everett, toliko bolno uzbuđen da ni
sam nije znao kako se drži prisebnim.
„Radi se o vojvodi Novertonu. Hitno je.” Začuo se glas njegovog
batlera.
„Otac, otac…” Emily je prozborila i tu je sva magija bila
prekinuta. Nevoljko se izvukla ispod svog muža i, još rumena i
uzbuđena od njegovih dodira i poljubaca, navukla ogrtač na sebe te
pogledala Everetta.
„Hoćete li vi gospodaru, otvoriti vrata?” Sirota, još nije znala u
kojoj mjeri smije sama nastupati.
„Otvori vrata Downeyu, čim se obučem.” Mrzovoljno je
procijedio i sjeo na krevet te navukao odjeću nemarno. Stajala je pored
vrata držeći kvaku dok ju je nervoza i dalje tresla, ovaj put radi drugih
razloga. Ako ništa, za sada je izbjegla onu bol.
73
Kad je Everett kimnuo i krenuo prema njoj posve obučen, Emily

je otvorila vrata te se zagledala u batlera. On je u ruci držao krem papir
obrubljen zlatnom bojom. To je bio papir koji je njezin otac koristio za
pisma i poruke.
Srce joj je govorilo da bude spremna na najgore.
„Žao mi je gospodarice, vojvoda Noverton je umro prije sat
vremena.”
74
Deveto poglavlje
Okupana neopisivim osjećajem slabosti, lady Emily držala je i

dalje kvaku gledajući u batlera i onaj čas kad je njezin mozak shvatio
njegove riječi, tijelo je popustilo i ponijelo je prema podu. Njezin
suprug reagirao je u trenu i posegnuo rukama te ju je zadržao na
nogama. Primila se za njega i naslonila glavu na njegova prsa, dok su
joj sva osjećanja od prije par minuta nestajala, a tuga se naselila u
svaku stanicu njezinog tijela.
Everett nije znao što drugo, osim da drži svoju suprugu na svojim
prsima i tješi je u tišini koju su uskoro počeli presijecati njezini jecaji.
Koji vrag da radi kad je žena neutješna? Nastojao je potisnuti sve ono
što ga je dosad držalo živim, i onda podignuo ruke te je stisnuo u
naručje.
„Žao mi je.” Uistinu mu je bilo žao tog vražjeg starca, ali i nje,
uplakane i žalosne.
„Očekivala sam ovo, ali ne… tako… brzo. Sad sam… sama…”
Promucala je kroz jecaje, potom kao da se sjetila da ne bi smjela uništiti
suzama njegovu košulju, pognula glavu brišući vrele potočiće i
odmaknula se korak unazad. Everett nije znao objasniti poriv u sebi,
stoga je postupio spontano, vratio je svoju ženu na svoja prsa i mrsio
njezinu kosu šapćući joj nježno.
„Nisi sama. Ja sam tu.”
Bol i tuga miješali su se s nekim novim osjećajem sigurnosti pored
muškarca, koji je bio ujedno i stranac i najbliža osoba s kojom će dijeliti
život, stol i postelju. Vjerovala je da je otac umro sretan jer mu se
ispunila zadnja želja. Nadala se da ga nije ništa boljelo. Neko vrijeme
je provela u naručju svojeg supruga, potom obrisala zadnje tragove
suza i obznanila mu ozbiljnim glasom.
75
„Moram poći u rezidenciju.”

„Ne, ne moraš. Tek smo se vjenčali, ako prvi dan odeš iz moje
kuće, reći će…” Protivio se Everett njezinoj želji, ne razumjevši čemu
takva odluka. Izgovorio se onime čime se inače nije baš zamarao.
„U koroti sam. Moram.”
Koroti.
Zacrnilo mu se od te proklete riječi jer je ona označavala… Ništa
povoljno za njega.
„Ujutro ćemo oboje, sad je kasno.”
„Ne, ne, moram sad.”
„Ne! Ja idem tamo, ti ostaješ tu. Sve što bude trebalo urediti, JA
ću urediti. Lezi, spavaj.” Odrješito joj je naredio i potom povukao svoj
sako sa stolice te krenuo van sobe.
Vražji starac odapeo je u njegovoj prvoj bračnoj večeri i
upropastio mu sve!
„Downey!” Obratio se batleru kojeg je zatekao u dnu stepeništa.
„Tko je donio poruku?”
„Vojvoda Abbot Langdon, zahtijevao je da vidi lady Emily i
osobno joj uruči, no prikladno sam odbio u vaše ime, ako ne
zamjerate.”
„Ne zamjeram, dapače. Nema on šta tražiti da s mojom suprugom
osobno razgovara, pogotovo ne večeras.” Zadovoljno je kimnuo
Downeyu.
„Kočijom ću do rezidencije, da vidim što treba srediti za sahranu.
Moja žena neka spava, ako treba nešto za smirenje, neka joj njezina
sluškinja pomogne.”
I tako je Everett tu noć izašao iz svoje kuće i krenuo prema
rezidenciji pokojnog vojvode, ne znajući da se neće vratiti tako brzo
nazad u postelju svojoj supruzi. Još mu je u ustima bio njezin okus kad
se pred zoru vraćao doma. Ušavši u spavaću sobu, zatekao ju je kao
sjedi na rubu kreveta i zuri kroz prozor.
76
„Emily…” Prošaptao je dok je skidao svoju odjeću, da bi potom

ušao u krevet i pokrio se, te nju povukao k sebi.
„Zašto ne spavaš?”
„Nisam mogla.” Šmrcnula je tiho i spustila glavu na svoj jastuk
gledajući u njegove usne. Everettu se učinilo da ona sad očekuje
poljubac, stoga se odvažno prebacio na bok i spustio usne na njezine,
dozvolivši prstima da uhvate njezinu dojku, sada prekrivenu tankom
spavaćicom.
Vatra u njemu, zagašena prije par sati, opet je buktala, na mjestu
gdje mu se njegova žena trebala predati. Na stisak njegovog vrelog
dlana na svojoj koži, Emily je zacviljela i potom odvojila usne od
njegovih.
„Ne, ne, ne mogu. U koroti sam.” Ponovno je ta užasna riječ
narušila čaroliju, stoga se Everett maknuo s Emily i zagledao se u nju.
Osjećao je da je ona čak i odahnula jer je izbjegla ono za čim je on
odjednom počeo tako žudjeti, točnije od onog trena kad je podignula
svoj veo i zagledala se u njega nevinim pogledom.
Nakon desetak sekundi, pod utjecajem pohote i djelomične
ljutnje, odgovorio joj je prilično oštro.
„Šest tjedana. Toliko imaš da oplačeš oca i tada očekuj da ću uzeti
svoje pravo.” Potom joj je okrenuo leđa i izmoren raznim emocijama
pokušao zaspati, jer Bog zna da su mu i dan i noć bili iznimno stresni
i prevrtljivi. Bio je i odviše darežljiv s ovim vremenskim rokom stoga
je uskoro, umoran i nezadovoljan zaspao. Emily pak nije mogla oka
sklopiti. Gledala je u široka leđa svojeg muža i osjećala se kao da je na
nepoznatom terenu. Doduše i bila je, nije znala ništa o braku, a ovako
gurnuta u jedan dogovoreni brak s tako teškom osobom kao što je
Everett, značilo je da će morati učiti i učiti.
Bila je gorka činjenica da nije u tom trenu imala nikoga osim
njega… i sebe.
„Pouzdat ću se u sebe. Mogu ja to. Mogu živjeti u skladnom braku
s tim čovjekom. Ako ništa, barem misli da sam lijepa.” Pričala je sama
77
sa sobom, potom okrenula leđa Everettu i ruke stavila pod obraz.

Šćućurena izmolila je molitvu za očevu dušu i zaspala.
Tako je njezina prva bračna večer bila obilježena propašću. Nije li
tako loš početak značio i loš nastavak, u krajnjem slučaju, jednako loš
i kraj?
Dan nakon sahrane koje se nije željela sjećati, Emily je shvatila
kako je život prolazan. Stajala je i zurila u očev prazan krevet nakon
što je zamolila Everetta da je odvede u rezidenciju. Bilo je tako teško
pokrenuti se i naći neku svrhu u životu, sad kad je ostala bez oca. Violet
joj je dolazila u pratnji svoje braće svaki dan u posjetu, a danas ju je
pratila u rezidenciju. Emily je trebala nekoga poznatog, nekoga tko joj
je blizak pored sebe. Everett je bio tu navečer i ujutro, dok je preko
dana bio van kuće. Osjećala je da se ljuti na nju i vjerovala je da je to
zato što mu je stjecajem okolnosti bilo uskraćeno ono što je htio.
„Emily, žao mi je. Ovih dana trebali ste primati čestitke zbog
vjenčanja, a ne sućut zbog tvog oca”, promrsila je Violet i obgrlila
Emily koja se nije ni pomaknula s mjesta. Bila je prazna, nepodnošljivo
prazna i dalje zureći u očev krevet. Violet je stala pred nju i pogledala
je u oči.
„Kako ti je kod markiza? Znaš li što te pitam?”
„Znam, Violet”, nezainteresirano joj je odgovorila.
„I? Kako je bilo? Boli?”
„Boli. Boli sve. Ali nismo to obavili. Dobili smo vijesti i sad…”
„Niste konzumirali brak? Emily, moraš konzumirati brak! Može
se dogoditi nešto da bude poništen! Uostalom, ako ne budeš ti, neka
druga žena će primiti tvog muža u postelju.” Emily je potom konačno
maknula s lica nedefinirani izraz i zagledala se ljutito u Violet.
„Kako ti to sve znaš? Neka ide kome želi ako mu je to tako bitno!
Ne tiče me se!” Progovorila je srdito i potom se okrenula da izađe iz
sobe u kojoj ju je nešto gušilo, da li tema, vonj ili uspomene, ali
poželjela je pobjeći. Onaj čas kad se okrenula, na vratima je ugledala
78
Everetta. Zurio je u nju stojeći mirno na mjestu. Nije bila sigurna od

kad je on tamo i je li čuo što je rekla. Nadala se da nije.
Pogleda mrkog i lica hladnog, progovorio je službeno ne pomičući
se s mjesta.
„Kočija je spremna.”
„Ali… ja nisam.” Imala je neobjašnjivu potrebu još stajati tu i
podsjećati se, grijati se tugom. Everett je ignorirao njezinu izjavu i
zaputio se preko sobe do nje.
„Tvoga oca neće vratiti to što buljiš u njegov krevet. Kao ni to što
si obučena tako. Kao ni korota. Spustite se dolje uskoro. Nemojte da
vas čekamo”, izdiktirao je i potom napustio sobu, a Violet je tek tada
udahnula.
„Kriste, kako je… kako je… ne znam ni riječ kojom bi ga opisala!”
„Hladan i otresit”, Emily je dodala napola odsutno, ali joj je
Violet odgovorila otvoreno.
„O Bože ne, tako muževan.” Emily je slegnula ramenima ne
mogavši uskladiti definiciju muževnosti s onom koju je Violet imala u
svojoj glavi, te pošla ispuniti njegov nalog.
Pozdravila se s Violet koju je čekala kočija obitelji Langdon, te
sjela naspram svojeg supruga. Njegov pogled šarao je po njezinom
lijepom, ali tugom ukrašenom licu. Osjećala je to, koliko god
pokušavala ignorirati njegovu pojavu. Čula je njegovo disanje, svaki
pokret ruke po snažnom bedru. Tišinu je morala nečim prekinuti jer ju
je plašila.
„Gospodaru, razmišljala sam…” Everett je odmah znao da to ne
može izaći na ništa pametno.
„NE.” Požurio je s odgovorom, a ona je podignula glavu u čudu.
„Ali…”
„Ne može. Što god da si mislila, ne može.” Uzdahnula i pomislila
da nema svrhe s njim raspravljati. Zaboravila je svoje pitanje i
zagledala se u daljinu dok je kočija truckala ulicama Londona.
79
Bio je početak mjeseca svibnja, a vrijeme je bilo isto, kišno,

tmurno i sivo, baš kao i njezino raspoloženje.
Na izlazu iz kočije Everett je primio Emily rukama oko struka jer
k vragu njezina haljina je zaista svaki put bila preširoka za vrata na
njegovoj kočiji. Nije mu bilo omraženo pomoći joj, nego je problem
bila njezina blizina. Koliko god bio mrgodan i ljut zbog cijele ove
situacije, dirati svoju ženu, imati je pored sebe a ne moći uživati u njoj
onako kako je u svojoj glavi radio, bilo je istinsko mučenje. Stoga kad
je pala na njegova prsa pri izlazu i stavila ruke oko njegovog vrata,
falila mu je jedna stotinka da je ne poljubi. No odustao je od toga i
poveo je u blagovaonicu.
„U koroti je.” Podsjećao se tada, i svako jutro i svaku večer kad bi
ležao pored nje, dok mu je držala okrenuta leđa. Za stolom nisu
razgovarali, a ona je tako malo pojela. Iz tih razloga postajao je jako
nervozan.
„Idi gore u sobu i skini to sa sebe.”
Najzad je pridobio njezinu pozornost, a dočekali su ga nemir i
zabrinutost iz njezinih očiju. Odmahnula je glavom želeći odbiti
njegov zahtjev, usudila se to.
„Emily, neću te ni dirnuti pošto sam ti toliko odbojan, barem ne
dok traje tvoja korota, ali ne podnosim gledati te u tim tamnim bojama.
Dok si u kući, nosi nešto drugo, kad si u javnosti, onda drži do tih
ljubljenih društvenih pravila.”
Rekao je zajedljivo i potom joj pružio ruku. Propustio ju je u
njihovu sobu i kad se okrenula da ga pozdravi, on je zatvorio vrata. S
unutrašnje strane.
„Skidaj se.” Srce joj je zakucalo jače. Možda je lagao. Nadošla joj
je očajna misao.
„Vi ćete… tu biti dok se ja…?” Mucala je od neugode.
„Da, gledat ću te. Ništa drugo. Ne brini, svjestan sam da ti se
gadim.” Njegov sarkazam pogađao je u pravu točku. Pognula je glavu
i okrenula mu leđa, pokušavajući dosegnuti vrpce iza. Everett je stajao
80
pored vrata i promatrao svaki njezin pokret. Zašto je ovo volio kad je
ona bila u pitanju, nije znao objasniti. Skinula se do donjeg rublja i
potom, kad se pomislila okrenuti, začula je kako se vrata zatvaraju.
Ostala je sama.
Everett je već jurio niz stepenice i van kuće. Zašto ga je ta žena
toliko izluđivala? Zašto se ponašao tako oprečno svemu, ponajviše
sebi?
Nešto kasnije, nalazio se u kući svog najboljeg prijatelja, a Rafe
im je upravo točio alkohol u čaše.
„Nije dobro?” Znalački ga je upitao Rafe. Zašto je toliko uživao
vidjeti svog hladnog prijatelja punog vatre i nemira, nije znao reći, ali
bio je svjestan već sad da je Everettu bio stalo do njegove žene.
„Može li biti dobro to što gledam svoju ženu kako zuri u pod i
nosi sve te crne oprave, kao jedna od onih zlokobnih udovica? Ne
pristaje joj. Njenoj mladosti pristaju boje.” Ovo je i Rafeu zvučalo tako
čudo iz Everettovim usta.
„Može li biti dobro to po čemu će pamtiti dan vjenčanja? Po smrti
oca?”
„Slažem se. Isto tako pretpostavljam da joj ne olakšavaš. Utješiš
li je?”
„Na koji način bih je trebao utješiti?” Everett je zvučao kao
neiskusni muškarac, ali Rafe se tome nije načudio jer Everett nikad
nije udvarao ženama. Čak ni Clarissi, koja je zapravo njega zavodila
od trena kad su se upoznali.
„Nepopravljiv si.”
„Rafe, ostavim je samu da oplače oca. To je tražila. U prokletoj je
koroti.”
„To je tražila? Ja bih ti preporučio sljedeće, a ti odluči. Budi sa
ženom, pokloni joj nešto, pričaj s njom, odvuci joj misli s tuge. Ti je
ostaviš samu.”
Gotovo je zacoktao jezikom Rafe.
81
„Nije sama, dođe joj lady Violet.” Na spomen njezinog imena,

Rafe se malo nasmiješio.
„Lady Violet joj je prijateljica, ti si joj muž. Od tebe treba sigurnost
i utjehu. Zaboga Payne, kao da nemaš zrno pameti u glavi.” Kritika
nije pala teško Everettu, pa je razmislio o Rafeovim riječima.
Vratio se navečer u pustu kuću, znajući da je ona već u postelji.
Čim je legao pored nje i osluhnuo njezino disanje znao je da ne spava.
Već se uvjerio kako ima lagan san i da zapravo jako loše spava, pored
toga što i loše jede. Još mu je samo nedostajalo da se razboli.
„Ženo, što si me mislila danas pitati? Pitaj sad.” Ponudio je
ponizno ruku pomirenja, gledajući u njezina leđa. Njegov dlan je
uistinu posegnuo prema njoj jer zrak kao da je bio pun njezine samoće
i tuge. Bilo je nešto nadasve bolno u tom ozračju. Kako i ne bi bilo, pa
bili su vjenčani prije par dana i postelju im je trebala obilježiti strast, a
ne žalost. Duboki uzdah se oteo iz nje, pa se okrenula pažljivo. U
polumraku vidjela je njegove oči i progovorila iskreno.
„Mislila sam da smo se mogli preseliti u rezidenciju.”
Iako je na prvu mislio odrješito to odbiti, Everett je pregrizao jezik
i smirio vatru. Znao je da bi tamo spavala u odvojenoj sobi, da bi mu
se možda i skrivala u rezidenciji s desecima soba, a ovako morala je
biti tu pored njega u njegovoj maloj kući. Nije se imala gdje sakriti.
Koliko god ga njezina blizina ometala i pekla, toliko je se nije htio
odreći. Dapače, želio je sebe još više mučiti.
„Razmislit ću o tome. Spavaj sad.” Naslutio je da joj je izraz lica
omekšao, da bi nakon par minuta čuo kako je duboko usnula. Još je
preturao po glavi Rafeove prijedloge, a kad ih je jutro zateklo u
neobično prisnom zagrljaju, u kojem je Emily ležala na prsima svom
suprugu, izgledalo je da korota od tog trena ide svojem kraju.
Ništa manje bitno, markiz Everett je prestajao biti hladna stijena,
a postajao… čovjek.
82
Deseto poglavlje
Od onog jutra kad se probudio prisno omotan oko svoje supruge,

Everett je razmišljao o savjetu koji mu je dao Rafe. Zadržao ju je tako
najduže što je mogao, točnije onoliko koliko je mogao izdržati bol u
međunožju. Da ohladi glavu, ustao je i maknuo se dalje, no pogledom
je uporno klizio po njezinom tijelu.
I ubijalo ga je vidjeti je snenu, kuštravu i toplu, na njegovim
plahtama, ali njemu nedostupnu. Barem još par tjedana. Najzad se
povukao i ostavio je samu. Everett osobno, veoma je volio samoću.
Samoća ojača čovjeka, daje mu priliku upoznati najdalje i najmračnije
misli. Isto tako, ona čovjeka suprotstavlja svim strahovima. Everett je
bio čovjek koji se bojao samo par stvari, nabujale rijeke i zmija, a
slijedom toga, da se ne ponovi prošlost i odnese mu još voljenih osoba.
Stoga mu je bilo logično da će i njegova žena cijeniti samoću, koju
je nosila korota. Rafe je bolje poznavao žene, smatrao je Everett. Za
razliku od njega, Rafe se udvarao mnogima, žene su ga voljele i kako
je odrastao s majkom i dvije sestre, moglo se je reći da je poznavao
ženski um.
Tako je Everett mislio u ovom trenu, no budućnost će pokazati
istinu.
Kao i svaki drugi dan, rano je nakon doručka otišao od kuće i s
Rafeom se bavio poslom. Planovi oko oporavka tiskare i osiguranja
novih sirovina za tvornicu tekstila već su bili u realizaciji, stoga su
tražili njegovu potpuno posvećenost. I nije bilo čudno što je na poslu
satima, tamo je poznavao sve, tamo se znao ophoditi s ljudima, ali
doći doma, u kuću gdje je žena za kojom žudi njegovo tijelo, a čiju
dušu ne pozna… Everettu je bilo lagano mučenje.
83
Ponašaj se kako dolikuje muškarcu. Govorio je sebi tih dana dok mu

je često misli okupirala baš njegova žena. I dalje je bila tužna, šutljiva
i u postelji njemu leđima okrenuta. Kao da je čuo njegove misli, Rafe
ga je jedan dan upitao dok su završavali s poslom, začudo taj dan ranije
no inače.
„Jesi li se dozvao pameti po pitanju svoje žene?”
„Nisam”, brzopleto je odgovorio Everett, ali nije požalio. Rijetko
kad bi povukao riječi koje je izgovorio. Spontan i iskren, uistinu je
govorio ono što je i mislio.
„Dozovi se. Imaš priliku već danas.”
„Kakvu priliku?” Pitao je ne razmišljajući u smjeru u kojem je
Rafe razmišljao.
„Poklon? Pažnja?” Rafe je nadignuo obrve i ukosio glavu,
čekajući da Everettu bljesne.
„A da, da, mogu joj kupiti… što? Cvijeće?”
„Za početak.” Everett je kimnuo i krenuo van, pa se nemalo
začudio kad je vidio da ga Rafe prati.
„Idem s tobom, nemam što sad raditi.”
Pola sata kasnije Everett je ulazio u svoju kuću zajedno s Rafeom.
Ispred je bila kočija obitelji Langdon.
„Oh, to je mlada lady Violet došla?” Rafe je upitao ležerno, a ako
je njegov upit i nosio tragove interesa, Everett to nije primijetio, on je
zaista bio zakinut za prepoznavanje takvih nakana između muškarca i
žene. No ušavši u svoju kući i začuvši glas vojvode Abbota Langdona,
Everett je naglo postao svjestan brojnih mogućnosti koje je stvaralo
prisustvo drugog muškarca u kući s njegovom ženom.
„Izgleda da nije lady tu, nego njezin brat.” Rafe je samo istaknuo
očito i potpalio Everettu ljubomoru. Buket cvijeća stezao je prstima i
umarširao u salon iz kojeg su dopirali glasovi. Na tren se lecnuo
vidjevši kako Abbot drži ruku njegovoj ženi, dok je s druge strane
otomana sjedila lady Violet i mazila u krilu nekog malog psa.
84
Emily je ponukana pojavom svog muža povukla ruku iz

Abbotovog stiska i ustala da pozdravi Everetta.
„Uranili ste. Nismo vas očekivali. Pridružite nam se, zatražit ću
da vas posluže.” Pogled joj je zastao na buketu koji je Everett držao u
rukama. Čežnja je buknula u njezinim prsima najavljujući nove suze.
Zagrizla je usnu i pozvala Milly nastojeći ne gledati u mrku pojavu
svog muža. Cvijeće je lupilo na stol, nimalo nježno dok je Everett
sjedao pored Emily bez da je maknuo pogleda s Abbota. Za to vrijeme
Rafe je razmijenio pokoju riječ s lady Violet u vezi psića koji je veselo
po njoj skakao.
Osjetivši se nepoželjnim, Abbot je ustao i naložio svojoj sestri.
„Vrijeme je da krenemo, Violet.” Pored neprijateljskog pogleda
markiza Paynea, Abbot je jako dobro shvaćao da njegova sestra
očijuka s pučaninom bez imalo srama, stoga je ubrzao njihov odlazak.
„Hvala na gostoprimstvu, Emily. Očekujemo vas kod nas za koji
dan.” Abbot je bio pametan muškarac, stoga je odabrao ne izazivati
markiza Paynea ljubeći ruku njegove žene, već njoj iskazati
nepoštovanje koje doduše ona neće zamjeriti. Emily i Abbot su se
voljeli kao da su brat i sestra, no Everett to nije znao i zato je bez imalo
suzdržavanja pokazivao netrpeljivost, tim više jer ju je Abbot nazvao
tako prisno.
Rafe je još gledao za lijepom lady Violet, kad su ostali u salonu.
Potom je i on napustio supružnike jer je vidio da je krivo vrijeme za
druženje.
„Uranili ste danas”, Emily je ponovila, gledajući u Everettove
čizme.
„To je problem? Omeli smo vas u nečemu?” Stajao je na mjestu,
zvučeći pomalo osorno.
„Ne, nipošto, samo iznenađena sam. Ugodno.” Njezino
priznanje godilo je Everettu stoga je podignuo buket i položio ga na
njezine ruke.
„Izvoli. Za tebe.”
85
„Hvala Vam”, zadovoljno je rekla, smiješeći se blago i milujući

svaki pupoljak. Potom se okrenula i nagradila Everetta širokim
smiješkom, očima izričući zahvalnost. Ostao je na tren zatečen
njezinom ljepotom kad je iščezla tuga. Bio je svjestan jedne stvari,
njegova žena se mora smijati. Često. Puno.
I on će biti uzrok njezinom osmijehu. Doduše, nije znao kako to
izvesti, ali Rafe se dosad pokazao prilično dobar savjetnik u svemu, pa
će njega pitati. Ili možda ipak sam smisliti.
Idućih dana Everett je obilazio razne butike i svojoj ženi kupovao
razne poklone, ali time samo povećao ženinu zbunjenost. Naravno,
bila je oduševljena njegovom pažnjom, ali nije znala koji je uzrok
nagloj promjeni ponašanja, zapravo više nedostatku one osornosti i
naprasitosti.
Ogrlica, knjige, šal, rukavice, prsten, najskuplja čokolada… Svaki
dan po jedan poklon je ipak mamio osmijeh na lice njegove žene. I
svaki taj dan, navečer kad bi legli u krevet on je osjećao kao da mu je
malo bliža. Veselio se, što više, radovao se kao malo dijete.
„Sutra bih molila, ako me kočija može odvesti od tete Blanche.”
Emily je spomenula Everettu jednu večer dok su lijegali u postelju.
„Naravno”, izustio je potiho i bezvoljno se okrenuo na stranu,
dok mu je mozak trovala misao da neće ići kod tete nego možda do
Abbota. Nije li je on otvoreno pozvao? Možda je već išla, samo on za
to nije znao pošto ga doma nije bilo prije večeri?
Okrenuo se ipak prema njoj i zurio u njezina leđa. Spoznao je u
trenu koliko mu je život promijenila ta ogromna želja za njom.
Bila je njegova, ali mu još nije pripala. Ni na koji način.
Podignuo je ruku opet do nje i samo je privukao sebi zabivši nos
u njezinu kosu. Emily je bila budna i pri spajanju njegova tijela s
njezinim, ukočila se.
„Molim vas… nije još prošla…”
„Da, znam. Korota. Laku noć”, odgovorio je hladno i potom se
maknuo od nje.
86
Idući dan sve ono što ga je dugo kopkalo, napravilo je u njegovom

mozgu, najblaže rečeno, nered. Iza podne našao se nedaleko od svoje
kuće, na svom konju, i čekao da njegova žena izađe i krene do svoje
tetke. Bio je uvjeren da ne ide tamo.
I zaista, kad je kočija u kojoj je bila njegova žena stala kasnije pred
luksuznom kućom vojvode Langdona, Everett je osjetio neviđenu
srditost i potom pojurio nazad u kuću. Natočio je piće i čekao. Sat,
dva, tri čekanja i jednako toliko popijenih čaša alkohola samo su u
njemu pojačali osjećaj bijesa.
Emily je nakon druženja osjećala veliko zadovoljstvo jer si je
ispunila dane, usput je pokrenula i bitnu temu s tetom i Violet. Htjela
je mišljenja osoba koje su joj bitne i bliske. Ušetala je u kuću veselo i
razdragano, i potom zastala vidjevši Everetta kako sjedi u naslonjaču,
ruku položenih na naslone, glave zabačene nazad, a kapaka otežalih.
„Doma ste.”
„Gdje bih trebao biti? Ja sam tu, gdje si ti?”
„Kod tete, jučer sam najavila.” Osjećala je potrebu da se brani, a
nije shvaćala zašto.
„Zaista, kod tete?”
Emily je zurila u njega kad je ustao i krenuo prema njoj.
„Zato si ušla tako vedra i vesela? Nisi li u koroti?”
Na njoj je bila tamnoljubičasta haljina, koja je bila znak korote,
ali nije narušavala njezinu ljepotu i nanosila joj sivilo na lice. Ostala je
bez riječi, gledajući kako joj se on približava, i prije nego se stigla
pobuniti, njegove ruke stegnule su je oko struka, a usne poklopile
njezine.
Posesivnost koja je izbijala iz njega, iz njegovih posjedničkih
usana, hipnotizirala je Emily, tako da ovaj put nije mogla odbiti svojeg
supruga, već suprotno tome, predala mu se na taj siloviti zahtjev. I dok
su njegove usne mrvile njezine, dok su mu prsti stiskali njezin struk
preko tkanine njezinog korzeta, Emily je imala osjećaj da će joj srce
87
probiti kožu. Uzimao je toliko toga od nje, prisebnost, zrak, volju, a

uskoro i dušu.
S ruba propasti, nazad u okrilje samokontrole, Everetta je vratio
glas koji nije dozvolio da mu ova žena opet uništi ego. Da ga opet
odbije, osjećao je da bi bio u stanju napraviti nešto što mu ne dolikuje.
Stoga je odlijepio usne s njezinih i zaklopio oči, jer nije htio vidjeti
izraz na njezinom licu. Potom je, netipično za njega, ne pogledavši u
nju, otišao.
Možda da se ipak zagledao u njezine tople oči, vidio bi da u njoj
raste ono čemu se on nadao.
Ruke položene na zadihana prsa, Emily je gledala za svojim
suprugom i pitala se što se upravo dogodilo. Povukla se korak unazad
i sjela na otoman, dok je Milly ulazila u salon i nešto joj govorila.
Ignorirala je njezinu priču i shvatila da žali jer… jer nije potrajalo.
„Gospodarice? Jeste li dobro?” Milly je ponovno upitala Emily i
ona joj je odsutno kimnula jer je zapravo, uistinu bila dobro. Bila je
jako dobro. Onaj razgovor s tetom, čak i dok je Violet slušala, očito je
već sad imao utjecaja na nju.
Pošla je na kat i zamolila Milly da joj pripremi kupku. I dok se
ona kupala, potom utrljavala u svoju kožu najdraže joj ulje cvijeta
naranče, Everett je jahao svog konja i korio se što je tako potpao pod
čini požude. Kad se vratio kući, zatekao je svoju suprugu kako ga čeka
da zajedno objeduju. Smiješila mu se blago gledajući ga ispod
trepavica, dok je njemu mozak radio punom parom. Znao je da ga je
misao na Abbota Langdona, koji se prema njegovoj ženi odnosi tako
prisno, činila posesivnim i ljubomornim. Mrzio je osjećaj da ona
prema Abbotu osjeća veću naklonost, dok prema njemu,
najvjerojatnije osjeća tek zahvalnost radi poklona.
„Razmislio sam o tvom prijedlogu. Možemo se preseliti u
rezidenciju”, izgovorio je u jednom trenu promišljeno. Emily ga je
pogledala široko se osmjehujući i upitala vedro.
„Kada?” Njezino nestrpljenje bilo je veliko.
88
„Kad mi rodiš dijete.”

Progutavši knedlu, gledala je u njega bez treptaja i tražila u
njegovim očima neku naznaku šale. Ne, on se nije šalio, bio je smrtno
ozbiljan. Možda je ovako samo iskušava, jer on je već jednom rekao
da ne želi obitelj, ženu, a prema tome ni djecu.
„Razumijem”, rekla je ono što se očekivalo od nje, mada nije
razumjela sve. Nije o djeci još ni razmišljala, bila je tako brzo udana
da nije stigla niti saznati o svom suprugu što jedna žena treba znati.
Ono malo što je o njemu znala, bilo je mizerno, i morala je priznati,
ne baš pohvalno.
Stoga je iskoristila priliku i povela novu temu, a o ovom će brinuti
kad za to dođe vrijeme.
„Imate li Vi obitelji?”
„Nemam.” Jedva da je postavila pitanje do kraja, on je već
odgovarao.
Odložila je vilicu i nož pored tanjura i ruke položila u krilo te
nastavila, odlučivši da neće sad ustuknuti pred njegovom hladnoćom.
„Otac, mati?”
„Umrli.” Njegov nož je zazvečao na stolu, ali Emily ovaj put nije
osjećala strah. Hrabro je uzvraćala pogled Everettu.
„Jedinac ste kao i ja?”
„Nisam.” Njegov glas je odjednom postao dublji i ponizniji.
„O, onda imate brata ili sestru?” Koju oktavu više veselo je
procvrkutala.
„Nemam.”
„Ne razumijem.” Namrštila se i nagnula malo prema njemu.
„Imao sam brata. Sad ga više nemam.”
„Oh. Žao mi je.”
„I meni.” Potom je ustao od stola i bez riječi opet ostavio svoju
ženu samu.
Kad se kojih pola sata kasnije Emily povukla u sobu, iznenadila
se vidjevši Everetta u postelji. Mislila je da je ponovno otišao van kuće.
89
Već je spavao dubokim snom, a njegova odjeća bila je prebačena preko

ormarića. Skinula se imajući ga na oku i legla pored njega. Nije se ni
pomaknuo, dok je ona zurila u njegov profil i razmišljala o njegovim
riječima. Nije se mogla otresti neugodnog osjećaja da se njegovom
bratu, može biti i roditeljima nešto loše desilo. Znala je da od njega
neće dobiti više detalja, stoga je odlučila pitati tetu. Ona sigurno
poznaje Everettovu obitelj.
Još je bila budna kad je začula kako on mrmlja u snu. Nije mogla
razaznati što točno priča, ali svoje ime je jasno čula. Čudan osjećaj
trnaca preplavio je cijelo njezino biće dok je slušala njegove mukle
uzdahe i svoje ime s njegovih usna, a kad je u jednom trenu vidjela
kako se donji dio prekrivača s njegove strane odiže gore i dolje, nije
mogla svrnuti pogleda, pokušavajući shvatiti što on to u snu zaboga
radi.
Kad je koju minutu kasnije njegovo dahtanje postalo glasnije, i uz
dubok uzdah prestalo, Emily je ležala ukočena i pod dojmom ove
neobične situacije.
Nije znala zašto, ali po prvi put, Emily je pored svojeg supruga
zaspala s osmijehom na licu. Jednako joj je bio nacrtan i ujutro kad se
probudila ispod njegove ruke i bedra. Bio joj je težak i vreo, ali joj je to
nekako odgovaralo.
„Oprosti, nemam te namjeru zgnječiti.” Odjednom se začuo
njegov glas. Očima je potražila njegove, no on se već počeo ustajati i
micati s nje. Spustila je pogled i zarumenjela se vidjevši očit dokaz
njegove jutarnje spremnosti, no i dalje se osmjehivala.
Everett se okrenuo prema postelji, brišući lice ručnikom, upijajući
sneno lice svoje žene. Osjećao je neko neobično zadovoljstvo, pa je
zaključio da je razlog njezin osmijeh. Bio je sladak, pomalo zavodljiv,
zamaskiran stidljivošću.
I dok se hranio pogledom na nju i shvaćao koliko postaje ovisan
o tome, odlučio je u hipu danas ostati doma. Nije ni slutio koliko će
mu današnji dan donijeti iznenađenja.
90
Jedanaesto poglavlje
Atmosfera u blagovaoni za doručkom bila je u krajnju ruku

zagonetna. Everett je zurio u usne svoje žene, dok je njoj ta njegova
neprilična i čudna navika mamila rumenilo u obraze. Milly je dolila
čaj i potom cerekajući se u tišini ostavila supružnike skupa. Zatim je
Downey ušao i obavijestio Everetta.
„Vaš konj je spreman.”
„Rasedlaj ga. Danas ostajem doma.” Batler nije odao zbunjenost
koju je doživio, samo se naklonio i izašao iz prostorije. No na
Emilynom licu zbunjenost je bila evidentna.
„Ostajete?”
„Ako nemaš ništa protiv.” Provocirao je zabavljeno, time pojačao
njezino rumenilo.
„Nipošto.”
„Očekuješ li danas goste? Ideš li kamo?”
„Ne očekujem nikoga, niti sam najavila posjetu ikome. Mislim,
kome, jedino s tetom i Violet se družim.”
„Zaista? Kako provodiš dane?” Everett se nalaktio na stol i ruku
stavio pod bradu pokazujući istinsku zainteresiranost za ženino
vrijeme.
„Kartam s Violet, vezem, pletem, čitam knjigu. Ili ako je lijepo
vrijeme, odem do parka u šetnju. Volim ići u kazalište, na balove.
Volite li vi?” Pitala ga je odvažno na kraju najdužeg govora koji mu je
uputila.
„Ne baš.”
„Ne?”
„Ali s tobom ću ići. Nije li mi to obaveza?”
91
„Razumijem.” Njegova hladnoća nije joj zasmetala jer je postala

svjesna da je njihov brak isto jedna velika obaveza temeljena na
dogovoru njega i njezinog pokojnog oca.
Svejedno, jedan dio njezinog bića se nadao da će od svojeg muža
jednog dana dobiti onu nježnost i milovanja za kojima je čeznula.
Nadala se da je i dan odlučio provesti doma, samo da ona ne bude
sama i da se konačno malo bolje upoznaju.
I Everett je imao na umu upoznavanje, ali ono koje je bilo u
njegovoj glavi nije bilo tako nevino kao njezino. Otpio je gutljaj čaja,
gledajući kako se njezine usne sklapaju oko vilice, kako jezikom
privlačno kupi preostale mrvice kolača s gornje usne. Hlače su mu opet
postale pretijesne, a krv počela gorjeti. U glavi je već imao scenu u
kojoj je razodijeva i ljubi ako treba na samom podu.
„Kad dođe vrijeme za to, ja ću ispunjavati svoje bračne obaveze,
jednako kao i ti svoje, zar ne? Ne očekuje li se to od supružnika?”
Nadovezao se nakon podulje stanke s laganom provokacijom. Uspio
je izmamiti njezinu zbunjenost, a potom, kad je shvatila o ispunjavaju
kojih obaveza on govori, rumenilo joj je prekrilo kožu lica i vrata.
Samo je kimnula, brojeći koliko je dana ostalo do kraja korote.
Nastavio je zuriti u nju i gristi usnu od želje koja je bujala u njemu.
„Želite li vi zadnji komad kolača?” Emily ga je upitala uvidjevši
kako gleda u nju.
„Želim.”
Hrapavim glasom je odgovorio, potom se ustao i zagrebao teškom
stolicom po podu. Zaobišao je stol i povukao Emily za ruku. Osjećala
je da joj slijedi opet ona čudna oluja stoga se samo prepustila njegovim
rukama.
„Želim, zaista želim taj kolač.” Kao sumanut je navalio potom na
njezine usne, kušajući s njih onaj topli okus kolača od jabuke i cimeta,
okus koji mu je bio toliko potreban da je pogurao svoju suprugu
unatraške do naslonjača u kutu prostorije.
U čemu je ono ona bila? U kakvoj žalosti?
92
Jedva da se mogla prisjetiti pod njegovim usnama, dok su njegovi

prsti nimalo nježno držali tkaninu njezine haljine na ramenima, kao
da će je isti tren strgati. Ruku ovijenih oko njegovih ramena, propela
se na prste i odvažno pustila da njezin jezik istražuje njegov.
Odjednom joj je bilo vruće, sva ta odjeća na njoj samo ju je stezala
i smetala joj, čak i vražji korzet kao da se stisnuo i onemogućio joj da
diše. Bez daha je ostao i Everett, dok su njegovi prsti počeli svlačiti
njezinu haljinu s ramena.
Nije joj dao šansu da se pobuni, da ga odbije prije nego uzme tu
malu dozu strasti. Nagnuo se nad nju i natjerao je da sjedne, a on je
potom kleknuo pred nju, ne prekidajući poljubac. Spuštao je poljupce
niz njezinu čeljust, vrat, ključnu kost sve do dekoltea, i onaj čas kad je
osjetio da bi mogla prekinuti sve, stavio je prst na njezine usne i
prošaptao.
„Samo ću te ljubiti, samo to. Neće te ništa boljeti.”
Emily zapravo nije imala ni namjeru ni snagu prekinuti ovo divno
mučenje, već je molećivo rukom prekrila njegovu i približila usne
njegovima. Nakon tog gladnog poljupca pristanka, Everett se
usredotočio na skidanje njezine haljine. Jedan sloj, drugi, sve dok nije
uzdahnula duboko ostavši pred njim obnaženih grudi.
„Ne stidi se, ti si savršenstvo.” Mislila je da joj lažno laska samo
da dobije to što želi, ali nije je ni bilo briga, samo je htjela njegove usne
na sebi, taj osjećaj divljenja i obožavanja koji je naizgled buktao u
njemu dok ju je očima proždirao.
Grizla je svoju donju usnu gledajući trenutak njegovog napada,
kad su mu se usne otvorile, a ruke poletjele na njezine grudi. Stid što
radi ovakve stvari usred svoje blagovaone, usred bijelog dana, iza
nezaključanih vrata nadvladala je ogromna požuda. Njezine grudi bile
su teške i bolne, vapile su za njegovim dodirom. Everett je svoju ženu
pogledao samo jednom u oči davši joj tako obećanje.
93
Neće je boljeti, uživat će, kao što je on uživao vidjevši da ona nije
ustuknula niti ga odbila. Stoga je požurio, spustio usne na njezinu
bradavicu i zasisao je gladno.
Emily nije preostalo ništa doli zatvoriti oči pred navalom ovih
razornih osjećaja koji su prodirali u svaki njezin mišić i tresli njezino
tijelo, i onda kad je postala svjesna da se iz njezinog grla otimaju
strastveni uzdasi, stegnula je jače Everettove ramena, zabivši nokte u
njih.
Taj čas odvojio se od nje i opsovao glasno, a onda… samo se
okrenuo i žurno otišao. Još rumena, uznojena i zadihana, gledala je za
njim pitajući se koji je vrag njemu s tim naglim odlascima. Bježao je,
ali…
Nikad neće shvatiti tog čovjeka. Ima li svrhe da se uopće trudi?
Vratila se u normalu i ostala sjediti u naslonjaču, prekrivši na
brzinu svoje grudi. Opomenuvši se zbog nedoličnog ponašanja,
popravila je svoju haljinu i par raspuštenih pramenova.
„Dami ne priliči ovakvo ponašanje. Zaboga, bilo tko od posluge je mogao
ući!” Korila je samu sebe i odlučila da ovakvo što više neće napraviti.
Neko vrijeme joj je trebalo da prestane razmišljati o proteklim
minutama, a onda je odlučila poći ocu na grob.
Milly joj je pomogla presvući haljinu i u trenu kad se spustila u
prizemlje, Everett je stajao na vratima i pružao joj ruku.
„Idemo?”
„Kako znate gdje sam naumila?”
„Znam sve što me zanima.”
Njezini prsti omotali su se oko njegove podlaktice, dok mu je
prilazila blizu. On je možda znao sve što je htio saznati, ali ona još nije
znala kamo on pobjegne svaki put od nje.
Everett je kao i inače zurio u nju, toliko da je to graničilo sa svim
pravilima uljudnosti. Doduše bili su sami, bili su supružnici, ali za
razliku od prije, nije joj bilo tako neprijatno, dapače. Usudila se podići
pogled i zuriti nazad.
94
Usne je pućila skrivajući zube, jer je imala poriv nasmijati se

njegovom izrazu lica. Oči su mu bile pune želje i ona je uživala znajući
da će možda sve ono što je teta rekla postati stvarno.
Ako je želio njezino tijelo sad, možda će jednom željeti i njezinu
dušu i ljubav.
„Kako vam napreduje posao?” Upitala je obazrivo. Takve teme
žene nisu vodile s muškarcima, ali Everett je ionako bio nedosljedan
svim pravilima, pa k vragu, neće ni ona prezati pred ičim da produbi
njihov odnos. Kad je već bila u tom braku, onda se i trudila da
funkcionira, a kako, ako ona prva ne pokaže volju za suradnjom.
„Dobro, krenulo je na bolje.”
„Drago mi je. Mislila sam da se možda uključim u dobrotvorni
rad, kako bih si ispunila dane.” Dovezala se nonšalantno.
„Postoje bolji načini da se ispune dani. I noći.”
Naglasio je zadnju riječ i odao nijansu perverznosti kad mu se
obrva trznula.
„Ja nekako razmišljam o sveopćem dobru.”
„Uvažavam tvoje mišljenje, ženo, no smatram da mogu raditi na
tuđoj dobrobiti tek kad je meni dobro, zar ne?” Kut usne mu se podigao
u zločesti osmijeh, dok je pogled klizio po njezinom tijelu. U kočiji
temperatura je skočila sigurno za deset stupnjeva.
„Stigli smo”, Emily je rekla nakon nekoliko desetaka sekundi koje
je provela čitajući s njegovog lica onu, sad već prepoznatljivu pohotu.
Jedva je dočekala udahnuti čisti zrak i maknuti se iz tog uskog prostora
u kojem je, nedvojbeno, njegova pojava dominirala, a nije pomagalo
ni to što je rašpa iz njegova glasa imala neobičan utjecaj na nju.
Prehodali su udaljenost do vojvodinog groba jedno pored drugog, a
onda je Everett zastao, pustivši Emily da se obrati ocu nasamo. Ipak
napregnuo je uši i približio se korak naprijed da osluhne što ona govori.
Emily je stajala njemu leđima okrenuta i gledala u grob. Nostalgija ju
je ponijela i rekla je na glas sve što je mislila.
95
„Oče, kako si? Vjerujem da si sad spokojan, miran i sretan. Mama

je uz tebe? Je li i dalje lijepa kao što si mi pričao? Ako pitate za mene,
ja sam dobro. Nedostaješ mi, oče. Jako. Naviknut ću se da sam ostala
sama, samo mi treba vremena da prihvatim osamu.”
Zadnju riječ izgovorila je s ogromnim bolom. Everett se vidno
mrštio gledajući u njezina leđa, osjetivši što je sve sadržano u njezinim
riječima.
„Violet je tu, Abbot, teta… tu je i moj muž. Žao mi je da ti nisi tu,
oče. Žao mi je da si otišao sad kad sam trebala biti sretna.”
Everett je stiskao čeljust tako jako da je pomislio da i njegova žena
čuje škrgutanje. Nije ničim odala da je svjesna da je on tako blizu, već
je kleknula i pomazila grob. Nešto je nadalje potiho govorila, ali
Everett to nije mogao čuti. Sve što je čuo bio je glas njegove podsvijesti
koji mu je govorio da loš posao radi.
„Dao si svoju riječ da će tvoja žena biti sretna. Ona nije sretna. Nije kao
ti, ne voli samoću.”
Zurio je u njezin potiljak na kojem je ukosnicama bilo spleteno
stotine njezinih čokoladnih pramenova, osjećajući potrebu da joj bude
blizu. Kad je ustala i krenula prema njemu, Everett joj je pružio ruku.
„Dođi. Ako ćeš plakati, ja ću te utješiti.” Emily je nedostajala
sekunda da se nasmije u ovoj čudnoj situaciji.
„Neću plakati.” Malko se načudila i progovorila čistim glasom.
„Samo plači.”
„Ali…” Nije se stigla ni pobuniti, Everett ju je povukao u svoj
zagrljaj i zarobio svojim snažnim rukama.
„Ššššššš…” Tješio ju je dlanom klizeći niz njezina leđa, upijajući
njezin miris i toplinu.
„Idemo sad doma.” Nevoljko ju je pustio iz zagrljaja nakon
nekoliko minuta, koje je Emily provela lagano se smijući, lica
položenog na njegov sako. Miris muževnosti i nota sapuna dodatno su
ugrijali njezinu krv, pa je ruke ovila oko njegovih leđa. Prihvatila je
ovaj trenutak prisnosti i njegovu želju da je utješi, iako joj se to činilo
96
samo kao izgovor da je dira. Tek što su odmaknuli koji korak, Emily
je zastala i naglo se okrenula, te požurila do očevog groba. Sagnula se
i šapnula da Everett ne čuje.
„Izgleda da ipak nisam sama. Hvala ti.”
Potom se nasmijala i pružila ruku svom suprugu. Ozračje u kočiji
na putu prema doma bilo je ispunjeno tihim zadovoljstvom s Emilyne
strane i prekoravanjem s Everettove. Njoj je zaista bilo potrebno malo
za smijeh i sreću, pa zašto mu je toliko dugo trebalo da se potrudi, kao
što je obećao? Nije ju želio gledati tužnu u crnini, već vedru u bojama.
Ona je postajala izbor njegove sreće i nade, poput onog sunca koje
grane nenadano hladne prosinačke zore. Bilo je potrebno samo da se
ona nasmiješi da bi se i on nasmijao.
„Gospodaru, mogu li upitati nešto?” Prozborila je ljupko se
smiješeći, držeći leđa uspravno, ruku ukrštenih u krilu.
„Naravno da možeš.” Everett joj je odgovorio zagledavši se opet
u njezine usne. Emily je svukla svoje rukavice jer su joj se dlanovi
počeli znojiti. Ovo je morala pitati jer je utjecalo na nju i previše.
„Zašto me uvijek tako promatrate?”
„Zato što želim”, izustio je i nagnuo se prema njoj.
„To nije odgovor.” Jedna obrva joj je zaigrala.
„Jeste. Istinit odgovor.” Ruke su mu počivale na koljenima dok
se naginjao prema Emily u stavu životinje spremne za napad. To nije
obeshrabrilo Emily da ispita još nešto o toj njegovoj napadnoj navici.
„A koji je razlog toj želji?”
„Žena si mi. Jednostavno te želim gledati.”
„Muževi tako ne gledaju žene.” Malo je odignula mali nosić i
uputila mu prkosan pogled.
„Ja svoju gledam.” Srce joj je brže zakucalo na ovoj riječi.
Utonula je nazad leđima spremna za uzmak, ali nije imala kud. Mali
cerek na njegovom licu odao je koliko ga veseli njezina reakcija, no
suzbio je nagone i ruku položio na njezino koljeno.
97
„Možda nisam kao drugi muževi. Ne trebaš me se bojati, ali sve

što ti kažem bit će istinito. Možda neprimjereno, ali od mene nećeš
nešto čuti jer se očekuje.”
„Cijenim to. Jednako i sama volim istinu, koliko god bila bolna.”
Pogledala je njegovu ruku i uočila kako i drugu stavlja na njezino
koljeno. Noge su joj se instinktivno raširile, dok je prstima stezala svoje
rukavice. Očekivala je, ne, nadala se da će sad okusiti njegove usne jer
to je postao osjećaj koji je u njoj budio neku potrebu i toplinu. Nije li
poželjno da to osjeća pored vlastitog supruga? Tek što je lagano
jezikom prešla preko usana i usredotočila se na Everettove usne,
razočarano je uzdahnula kad je kočija zastala i Everett se vratio nazad
na svoje mjesto maknuvši ruke s nje.
Na prozor im je netko pokucao i kad je Everett otvorio vrata,
ugledala je iznimno veselog Rafea Gilmorea. Dosad je već stekla
odličan dojam o tom muškarcu. Bio je vedar, pričljiv, šarmantan, dakle
jako ugodno društvo. Zapravo sve ono što njezin muž nije, a opet, bila
je svjesna da je njezin muž privlači sve više. Upravo je ustvrdila kako
žudi za njegovim poljupcima.
Mrgud. Magare. Nasmijala se svojim mislima i pogledala ga
pomalo sanjivo. Rafeu, koji je razgovarao s Everettom, nije
promaknuo taj pogled, stoga se oraspoložio još više.
„Dakle, dan provodiš sa suprugom? Pohvalno, moraš to češće
raditi, ipak moraš joj nadoknaditi to što niste otišli na medeni mjesec.”
Rafe se šalio s ovime, ali Everett je to primio pod ozbiljno.
„Sutra sam na poslu, ali imaš pravo. Nadoknadit ću Emily
propušteni medeni mjesec. Ona će izabrati kamo idemo.”
Potom je dirnuo njezino koljeno i upitao vragolasto.
„Koliko još do kraja korote, da nadoknadimo sve propušteno?”
„Još četiri tjedna, gospodaru.”
Nasmijao se i pogledao Rafea te ustvrdio.
„I brojim svaki taj dan.”
98
Dvanaesto poglavlje
Bilo je oko trinaest sati tog svibanjskog petka kad je markiz

Everett Payne u svom uredu poraženo sjeo u svoju stolicu i prste
uvukao u svoju tamnu kosu. Zurio je u hrpu papira punih brojeva, od
jutra kalkulirao, pisao, brisao, slušao Rafea kako mu izlaže činjenično
stanje, ali u njegovu glavu ništa nije ulazilo.
Morao je sebi priznati kako stvari stoje.
Mislio je na svoju ženu. Riječ previše nije bila dovoljno prikladna
da opiše u kojoj mjeri je razmišljao o njoj, bilo u snu ili na javi.
Neprestano. Konstantno. Da, to je bio ispravan opis. Pred očima
mu je tako bila njezina mliječna koža, usne rumene i slatke, stvorene
za ljubljenje, mali luk njezinih obrva iznad najljepših očiju koje je vidio
u životu, oni nestašni pramenovi koji bi joj padali oko lica. Cijela
njezina pojava bila je stvorena samo s jednim ciljem: zaludjeti markiza
Paynea i učiniti da požali zbog svojeg prvotnog mišljenja o vojvodinoj
kćeri.
Nije bila namiguša, ali zavodila ga je, proklet bio, ako nije to činila
svojom stidljivošću! Prisjećao se kako bi pognula glavu dok bi je
promatrao tijekom objeda, ili dok bi vezla, ili pak u vrtu dok bi čitala
knjigu, kad bi sunce padalo na njezina ramena i stvaralo od nje iluziju,
tako poželjnu, privlačnu i predivnu. Zamijetio je svaki taj put i blagi
smiješak na njezinom licu kojim je odavala da je svjesna njegove
pojave, iako bi oči imala uprte drugdje, a ne u njega.
O da, zurio je u nju ne mogavši se nahraniti pogledom. Ono što
mu je grijalo krv, mogao je jedino izrežirati u vlastitoj glavi. Žurio bi
doma, nevoljko odlazio od kuće, smišljao čime bi je mogao usrećiti, jer
obećao je to, zar ne? A obećanja se moraju ispuniti.
99
Ono mrsko obećanje koje joj je dao u propaloj bračnoj večeri bilo
je na pola puta do svog kraja. Tri tjedna su lagano iscurila, ali njegovo
nestrpljenje se pojačavalo.
„Čuješ li ti mene, Payne? Opet si odlutao?” Rafe je lupio prstima
po stolu kako bi pridobio Everettovu pozornost. Njegova odsutnost, i
psihička i fizička, bila je zamjetna, ali Rafe se nije mogao ljutiti niti to
zamjerati svojem prijatelju jer to stanje je bilo ono koje se nije moglo
izbjeći. Jednog dana, znao je, ista stvar će zadesiti i njega, pa će i on
imati na licu taj teleći izraz.
„Čujem, ali kao da ne čujem. Mislim da mi je za danas dosta.”
„I ja mislim da ti je dosta, jer nemam nikakve koristi od tebe
takvog neusredotočenog.”
Everett je samo uzdahnuo i protrljao dlanove, a Rafe se
nadovezao.
„Rekao bih da ti pažnju odvlači tvoja žena?”
„Kako znaš?”
„Pa recimo da znam kako izgleda muškarac kad je u stanju poput
tvog”, znalački je rekao Rafe dok se Everett ustajao sa stolice i skupljao
papire na hrpu.
„Kakvom stanju? Ne libim se priznati da želim konačno svoju
ženu osjetiti, ali uvjeren sam da će me proći ovo ludilo čim je uzmem
prvi put. Jer osjećam se kao da je bacila čini na mene. Nije li to ludost?
Vidio sam svojim očima kako je izgledala prvi put, a onda od
vjenčanja… ona kao da je druga žena. I ne samo izgledom. Sve na njoj
me tako privlači.”
„Everett, ne mislim samo na to stanje, ali recimo da ti ne bi to ni
shvatio ni priznao, uzgred rečeno, nemoj misliti da te vrijeđam. Smije
ti se sviđati vlastita žena. Dapače. To je veoma poželjno. Brak će vam
biti skladan.”
„Ovo nije sviđanje, Rafe. Clarissa mi se sviđala. Moja žena me
opsjela. Razmišljam gdje je, s kim je, je li jela išta, je li se naspavala, je
li tužna. Totalne gluposti. Požurim doma jer se nadam da ću je uhvatiti
100
dok ulazi u kadu, ili se svlači, jer… samo je želim gledati, otkrivati o
njoj štošta.”
Tu je zastao i posegnuo za svojim sakoom. Rafe se nacerio i
upitao ga, uzevši Everettovu hrpu papira sebi.
„Ideš doma gledati u ženicu?”
„Ne, ne idem doma”, odgovorio je hladno i krenuo vani po svojeg
konja.
I ne, nije išao doma, ali išao je gledati svoju ženu.
Znao je da je sad vrijeme kad se ona dogovorila s tetom i Violet
nakon cijela tri tjedna konačno izaći u šetnju i na mali piknik u parku.
Dapače, on ju je potaknuo da izađe. Dan je bio savršeno topao, a opet
svjež za ugodno druženje. Emily se malo prekoravala jer se ipak
zaželjela druženja i šetnje usred razdoblja žalovanja. Doma unutar
četiri zida dok je njezin muž probijao njezinu kožu svojim pogledom,
nije bilo lagano za izdržati. Da ga ne izazove preko svake granice,
manje je i pričala i gledala ga u oči, trudila se obaviti kupanje kad njega
nema, jer u jednu ruku predosjećala je njegovu spremnost i glad, i
koliko god joj se njegovi poljupci sviđali, ona doza straha je bila
prisutna. Sad ne više samo od boli uslijed odnosa, nego i od njegove
siline. Taj čovjek je bio tako žestok i razoran, toliko omamljujući da bi
zbog te njegove moći ona zaboravljala na korotu, djelomice i na strah.
Teta Blanche i Violet su sjele na prostrtu dekicu i poslužile se
suhim kolačićima koje je Milly poslužila, dok je Emily bacala grančicu
Violetinom psiću. Toliko se zaigrala s njim da je ignorirala temu koju
su Violet i teta započele.
„Emily, pusti Dorothy i dođi k nama”, Violet joj je naložila, te
pokazala mjesto do sebe. Emily je uzela Dorothy u ruke i sjela na
dekicu te ponudila kujici koricu kruha.
„Tvoja teta mi predlaže da bacim oko na vikonta Malroya.
Kakvim se on tebi čini?” Violet ju je pokušala uvući u tu vruću temu,
jer godina je prolazila, a njoj nitko nije bio interesantan.
101
„Kako izgleda? Ne sjećam ga se.” Emily se malo namrgodila,

preturajući po glavi slike slobodnih plemića s tom titulom.
„Pa da, naravno, ako ga se ne sjećaš, znači da nema ništa dobro
po čemu bi ga upamtila, logično.” Violet je zakolutala očima, jer
zapravo se ni njoj taj visoki, masno bogati čovjek nije dopao.
„Samo sam rekla da ga uzmeš u obzir, pošto sam čula da se
raspituje o tebi.” Blanche joj je kimnula uz osmijeh.
„Violet, zapravo molim te da mi razjasniš, kako je moguće da ti
se nitko ne dopada? Pa ti flertuješ sa svima”, Emily ju je upitala.
„Naravno da flertujem. Muškarci vole igrice, vole dvosmislenost,
ali znam svoju granicu. Neke namjerno obmanem da ne shvaćaju da
im se zapravo rugam. A s drugima se zabavljam na taj način, to je
ionako sve što mogu dobiti. A što se tiče muža, pa tražila bih ga da
znam kakvog želim, a ne znam!”
„Kako ne znaš? Pa sigurno zamišljaš kako bi trebao izgledati i
kako se ponašati. Znaš valjda što ti je kod muškarca prihvatljivo?”
Emily je priupitala, a Blanche se smijala.
„Pa znam da ono što ja zamišljam ne postoji, a nešto slično tom
idealu nisam našla. Markantan, zgodan toliko da mi svaka žena zavidi,
a opet, da on vidi samo mene. Bogat da ne moram brinuti o ničemu,
plave krvi jer moja braća i otac neće dozvoliti ništa manje od titule
markiza.”
„Takav ne postoji.”
Emily je ustvrdila, a Violet je šutjela i zurila preko Emilynog
ramena.
„O, da postoji. Ali pripada drugoj”, konačno je progovorila lady
Violet, cerekajući se vrckasto.
„Molim? Na koga misliš?” Emily se mrštila, a Violet se nagnula
prema njoj i šapnula joj.
„Ne okreći se. Prilično sam sigurna da tamo niže pored starih
hrastova na konju stoji tvoj muž i bulji ovamo.” Emily je uspravila leđa
102
i gledala par sekundi u Violet. Uzdahnula je i opustila se bacivši pogled

na Dorothy.
„Oh. Pa to je posve normalna stvar kod njega”, Emily je izjavila
nonšalantno i dodala Dorothy još jedan komadić kruha. Pseto se
veselo valjalo po njezinoj haljini, ali Emily to nije smetalo. To malo
klupko dlaka ju je razveseljavalo.
„Pojasni.” Violet je zahtijevala ne mogavši pojmiti takav odgovor.
„Non stop tako bulji.”
„Ne smeta ti to?”
„Ne, zašto bi mi smetalo? Barem znam da je tu negdje. Barem
nisam sama.”
Teta Blanche i Violet su se nasmijale na Emilyn odgovor, a ona je
damski slegnula ramenima, te pomazila Dorothy. Osmijeh je titrao i
na njezinom licu dok se pokušavala suzdržati od poriva da se okrene i
promotri svog muža, da se uvjeri da je on zaista tamo. Odustala je jer
ga je zapravo osjećala. Svu snagu njegove pažnje i prodornost pogleda.
Everett je za to vrijeme mirno stajao na svojem konju, djelomično
zaklonjen pored stabla. No zapravo ga nije bilo briga tko ga vidi. Imao
je pravo više od ikoga na ovom svijetu gledati u svoju ženu. Svoju
lijepu, slatku, nedirnutu ženu. Taj pojam ga je u isto vrijeme uzbuđivao
i nervirao.
Dekica na kojoj je sjedila s ostalim damama bila je hladu, pa se
nije morao brinuti hoće li joj sunce uzrokovati sunčanicu. I koliko god
bio usredotočen na nju, na uzak struk koji se isticao iznad široke
suknje, na nježan i vitak vrat, bio je svjestan da njegova žena privlači
pozornost drugih muškaraca. Dobro, morao je priznati da ona nije
gledala uokolo kao lady Violet, već se igrala s psićem i pritom se
smijala, Bože kako se divno smijala. Em što je uživao slušajući taj
zvonki zvuk radosti, em kad se okrenula bočno u igri s psićem,
zaslijepila ga je ljepota tog osmijeha.
103
Isti čas se i on nasmijao, a potom se okrenuo i potjerao svojeg

konja u kas. Dobio je ideju, i to kakvu ideju. Bilo je vrijeme da ispuni
ono što je zvao obavezom, a sad je prerastalo u želju i potrebu.
Kad se Emily koji sat kasnije vratila doma, malo se iznenadila
vidjevši da njezinog supruga nema u kući. Čitala je u vrtu, ispod stabla
na klupici koju je Everett dao obložiti debelim slojem tkanine samo da
joj bude udobno. Kad je pao mrak, večerala je sama, potom se povukla
u sobu.
Milly joj je pripremila kupku stoga je požurila s time i nevoljko se
izvukla iz kade nakon samo deset minuta, kao da je predosjetila da bi
njezin suprug mogao doći uskoro. Inače je voljela po pola sata boraviti
unutra. Nije joj smetalo čak ni kad bi se voda potpuno ohladila.
Tek što je Milly izašla iz spavaonice i Emily se ogrnula svojim
ogrtačem, na vratima se pojavio njezin suprug, noseći omanju kutiju u
rukama.
„Večer, ženo. Kasnim malo, zar ne?”
„Dobra večer. Ne, ne kasnite”, uzvratila je vrpoljeći se od dubine
njegova glasa. Glave spuštene, gledao ju je klizeći pogledom po
njezinom svilenom ogrtaču sve do gležnjeva. Pogled mu se tek nešto
duže zadržao na njezinim grudima, jer su se kroz tkaninu jasno
ocrtavale njezine prpošne bradavice. Ignorirala je trnce koji su je istoga
trena spopali i naježili njezinu kožu. U sobi nije bilo hladno. Bilo je
savršeno.
No pod njegovim pogledom i u njegovoj blizini, imala je dojam
da se u njoj u trenu izmjenjuju sva godišnja doba. Vrućina, hladnoća,
oluja, tornado, sve do spokoja kad bi se ujutro probudila na njegovim
prsima.
Everett je pristupio svojoj ženi bliže, tako blizu da je mogao
osjetiti njezin dah, te joj pružio kutiju.
„Izvoli, za tebe.”
„Još jedan poklon?” Nadignula je obrve i upitala ljupko.
„Naravno. Želim te darivati, veseli me vidjeti te sretnu.”
104
Kimnuvši, pružila je ruke gledajući ga u oči. Kutija je uskoro bila

položena na njezine dlanove, i onaj tren kad je začula tihi lavež iz
kutije, vrisnula je slatko i maknula poklopac.
„Pas? Kupio si mi psa?” Gledala je čas u malu mrvicu bijele dlake
koja je gurnula svoju njuškicu van, čas u svog muža koji je promatrao
njezinu reakciju ne govoreći ništa.
„Dozvoljavaš mi imati psa? Ali…”
„Emily, tebi bih dozvolio puno toga. Ni ne slutiš.” Nagradila ga
je širokim i veselim osmijehom te odložila kutiju na pod. U svojoj sreći
napravila je nešto što nikad nije planirala. Propela se na prste i zagrlila
svog supruga. Stiskala ga je grčevito oko vrata, obuzeta srećom jer ona
je oduvijek htjela psa! Zavidjela je Violet, no pokojni vojvoda
Noverton izgleda nije podnosio pse jer bi pored njih uvijek kihao, stoga
joj nije dozvolio. I zato ju je ova gesta njezinog muža iznimno
razdragala.
„Hvala Vam, hvala Vam”, ponavljala je pored njegova lica,
grudima zalijepljena za njegova prsa. Uskoro su se njegove ruke našle
oko nje i nasmiješila se još više. Osjetila je kroz ogrtač kako se njegovi
prsti utiskuju u njezin struk i privlače je uz njegovo čvrsto tijelo.
„Nadao sam se da će ti se svidjeti, ali nisam slutio da će baš
toliko.”
„Prelijep je, bit će mi divno društvo, prava zanimacija. Hvala
vam.” Potom se spustila na pete polako povlačeći ruke s njegovih
ramena, ali Everett nije imao namjeru pustiti je od sebe. Njegovo tijelo
je reagiralo već u prvoj sekundi njihova zagrljaja. Ruke su mu kliznule
niže, kako bi joj stegnuo bokove jače, a potom je približio usne
njezinima.
„Zahvali mi na poseban način”, šapnuo je na njezina usta i
pokrenuo u njoj onu spomenutu oluju. Vragolan je igrao na pravu
kartu i Emily je to znala. I imala je namjeru zahvaliti mu točno onako
kako je on očekivao.
105
Trinaesto poglavlje
Zamišljati svoju ženu u svom naručju, sanjati je ispod sebe u

postelji nije bilo ni približno strašno kao imati je u svojim rukama u
stvarnosti. Da, strašno. Strašno mučenje, strašno uzbuđenje. Ono koje
uspali krv, napne sve mišiće u tijelu, ubrza rad srca, potakne vodu na
usta, digne temperaturu tijela. Everett je bio svjestan trenutka kojeg je
odlučio iskoristiti u svoju korist. Njegova žena se priljubila uz njegovo
tijelo i taj tren kad mu je u nosnice ušao njezin slatki miris, kad je
njezina kosa zaškakljala njegov obraz, njegovo tijelo se razbudilo.
Uzbudilo. Reagiralo.
Ruke kao da su imale svoju volju, a mozak je zaboravio obećanje.
Prokleto bilo obećanje, bit će sretna samo da mu dozvoli da joj
pokaže kako odnos muža i žene može biti strastven, kako može biti
poseban užitak za nju. Samo jedan put da joj pokaže, bio je siguran da
bi se ona sama usudila tražiti da on svake večeri ispunjava svoje bračne
dužnosti.
Nije bio umišljen niti je precjenjivao svoje sposobnosti, ali imao
je potrebu posvetiti se ženskom tijelu i štovati ga, jer jedna takva Božja
tvorevina bila je u mogućnosti pomutiti muški mozak. Njegov je bio
pomućen prije tri tjedna.
U ovom trenu dok je šaptao svoju želju o zahvali tik do Emilynih
usana, nije mario ni za što drugo. Vidio je samo nju, osjećao je samo
njezinu toplinu. Kad je osjetio kako se njezine ruku stežu na njegovim
ramenima, znao je da će mu ispuniti želju. Stoga je čekao i pustio po
prvi put da ona preuzme inicijativu i konačno ugodi njegovom egu.
Htio je da ga želi, da žudi dati mu barem poljubac, iako ga je izmamio
na podao način.
106
Lagano griznuvši donju usnu, Emily je osjetila drhtaj u cijelom

tijelu te odlučila ugoditi kako njegovoj, tako i svojoj želji. Zaklopila je
oči i prislonila usne na njegove. Trenutačni vrtlog strasti ju je učinio
slabom na nogama, dok ju je njezin muž ljubio sve žešće. Produbljujući
poljupce, stiskao ju je sve čvršće dok nije zacviljela.
„Ženo…”
Samo je na trenutak prekinuo poljubac, ali ona je prste ukopala u
njegovu kosu i vratila ga sebi. Činila je od njega luđaka koji ne mari
nanosi li joj bol svojim rukama. I nije joj nanosio, Emily je uživala u
toj posesivnosti osjetivši koliko je on željan i zahtjevan.
Pomak po pomak, našli su se pored kreveta, dok je Everettova
ruka sve hrabrije gladila njezinu kožu. U trenu kad ju je položio na
krevet i legao pored nje, prsti su mu već bili ispod njezinog ogrtača.
Jezikom je raspirivao njezinu strast, neotkrivenu, čuvanu samo za
njega. Ta misao samo ga je dodatno uzbudila, stoga se pokušao
primiriti, ohladiti jer nije želio prestati s ovim savršenstvom.
I dok se molio u sebi da ona ne makne njegovu ruku koja je klizila
preko njezinog trbuha, Emily je uživala osjećajući vrućinu u svakoj
stanici. Obrazi i čeljust su je boljeli od tolikog ljubljenja, dok je ležala
na krevetu ruku omotanih oko Everettova vrata, ali nije marila, ništa
nije bilo toliko uzbudljivo u životu kao poljupci i dodiri čovjeka koji ju
je zvao svojom.
On, makar nije bio pronicljiv po pitanju žena, znao je barem sad
da je pravo vrijeme da joj pokaže što propušta, stoga je, polako se
pomičući niže, uronio rukom u njezino međunožje.
„Dirat ću te. Obećavam da će ti se svidjeti.”
Rašpa iz njegova glasa samo ju je dodatno onemoćala pred ovom
olujom požude. Nije mogla ni odbiti, jer do zraka nije ni dolazila
koliko joj je daha oduzeo. Gricnuvši njezinu usnu, konačno je prstima
proklizao preko njezinih nabora, a ona je uskliknula od tog podražaja.
„Ženo, mokra si potpuno.” Zurio je u njezine oči kao očaran.
107
„To, to nije dobro?” Nije znala raspoznati taj pogled s njegova

lica.
„To je… to je… poželjno, savršeno dobro. To znači… puno.”
Dokaz njezine želje postao je još veći kad je nagonski raširila svoja
koljena i dozvolila mu potpun pristup. Ne gubeći više ni trena, Everett
je uposlio prste na njenoj mokrini i gurao je prema onom vrhuncu
strasti, upijajući svaki izraz njezinog lica i svaki jecaj proistekao iz
njezinih usta.
Ljubio joj je rame, dok je ritmički dirao najosjetljiviju točku na
njezinom tijelu, mučeći sebe kao nikad. Drugom rukom raskopčao je
nekako svoje hlače da si olakša barem pritisak tkanine o nabreklo
međunožje.
Emily nije mogla misliti, nije mogla ništa doli prepustiti se ovom
moru neopisive ugode kakvu do sada nije ni sanjala. Njegovi prsti su
tako dobro pogađali svaki živac i točku užitka, točno onom jačinom
koju je mogla podnijeti. U jednom trenu, bedra su joj se počela tresti,
jecaji su se ubrzali, a njegov prst… o Bože, on je kliznuo u nju!
Zamutilo joj se pred očima, stoga ih je zatvorila i pustila da iz nje
izađe vrisak kojeg nije ni mogla zatomiti. Val ekstaze potresao ju je i
ostavio kao beživotnom. Kad je Everett maknuo svoje ruke s nje i
podignuo se na koljena, Emily je već imala otvorene oči i zurila u
njega. Dišući jednako ubrzano, gledala je kako on jednom rukom
ubrzano radi u svojom hlačama dok drugom stišće njezino bedro. Par
trzaja i glasan uzdah bili su joj znak da je i on doživio ono što i ona
minutu ranije.
Stid ju je preplavio, ali je barem saznala nešto više, doživjela nešto
što nikad nije. I bila mu je zahvalna i više nego je on mislio. Glava mu
je bila položena na krevetu do njezine, osjetila je njegov pogled na
svom obrazu, ali nije se usudila pogledati ga. Potom se on nagnuo,
poljubio je u obraz i ustao. Emily se nalaktila i pogledom ga pratila,
dok je uzimao ručnik, namočio ga i krenuo prema njoj, no zastao je
osjetivši njezinu distancu.
108
„Da te ja obrišem ili ćeš sama?”

„Sama ću.” Zašto je pobogu nakon svega sad osjećala sram, to ni
sama nije znala shvatiti, stoga je uzela ručnik i iza paravana se
pobrisala. Noge su joj još malo klecale, kosa joj je bila zapetljana, a oči
staklaste kad se u prolazu pogledala u ogledalo.
„Okupat ću se. Želiš li i ti?” Upitao je iza njezinih leđa.
„Ne, sutra ću.” Bilo je neobjašnjivo štošta od te večeri, činjenica
da nije htjela sprati još sa sebe taj spoj njihovih mirisa, kao i taj
nelogičan stid, pored umora i tjelesnog zadovoljstva.
Kad se dovela u red, Everett je pozvao batlera da mu nalije vodu
i kad je to bilo spremno, ušao je u kadu. Emily se igrala s malim
psićem, pokušavajući zaboraviti da joj obrazi i dalje bukte. Možda se
mogla zavaravati da će zaboraviti, ali osmijeh ju je odavao. Everett
nikad nije bio sretan kao taj dan vidjevši taj osmijeh. I ne samo to,
osjetio je neviđeni ponos i ugodu jer su doživjeli nešto tako posebno
skupa.
Gledao ju je iz kade i razmišljao o proteklim minutama. Kako mu
se prepustila, kako je zvučala, kako je doživjela sladostrašće pod
njegovim prstima, a kad je osjetio koliko je mokra i kako je uska, bio
je na rubu. Sad kad je s njom doživio takav jedan intiman trenutak,
ništa mu nije moglo smanjiti nestrpljivost da se konačno ukopa u nju i
uzme je potpuno.
Ustao je iz kade, obukao i legao u krevet. Psić je još bio na
prekrivaču i grickao Emilyne prste.
„Zvat ću ga George”, izjavila je uživajući u igri, ali potpuno
svjesna muževe prisutnosti i nove doze intime među njima.
„Ne možeš životinju zvati ljudskim imenom.” Everett se naslonio
na jastuk i ruke prekrstio preko prsa. Spavao je gol od pasa na gore jer
mu je pored svoje žene bilo ionako prevruće.
„Kako ne, mogu ga zvati kako god želim.” Potom se osvrnula na
svojeg muža, prvo ostavši bez daha gledajući njegova čvrsta prsa, da bi
109
prasnula u smijeh nakon što je podigla pogled do njegova

namrgođenog izraza lica.
„Što više, zvat ću ga Everett. Ljubit ću ga, maziti i spavat će sa
mnom u krevetu.”
Zaigrano mu je odgovorila, te uzela psa i privila ga k sebi,
uživajući u dodiru mekane dlake.
„Emily…” Upozorio ju je tonom i pogledom njezin suprug, ali po
prvi put, nije se dala pokoriti.
„Ovo je poklon, zar ne? Onda je on moj i mogu ga zvati kako
želim. Zvat ću ga Everett. I nije taj naziv znak ruganja, već suprotno.”
Tu je zastala, ne želeći odati sve što je u njoj raslo prema njezinom
mužu. Bacila je još jedan sneni pogled prema njemu te ustala i stavila
psića u kutiju pored kamina da mu bude toplo.
Everett se napola uvrijeđeno okrenuo u stranu, potom se nasmijao
tiho svojoj ženi na ovom činu zahvale, a onda promrmljao sebi u
bradu.
„Nema razlike između mene i njega, obojica dahćemo i jedemo
iz ruke našoj gazdarici.”
A kad je rekao tu zadnju riječ, poželio se lupiti po glavi, no
nažalost, priznanje je već bilo rečeno, samo ona to nije čula.
Možda je tu večer Everett sebe hvalio jer je odabrao poklon kojem
se Emily najviše razveselila i za njega mu se propisno zahvalila, ali
idućih dana mrgodio se svaki put kad bi svoju ženu vidio s tim
klupkom dlaka. Gledao je kako Emily drži psića na svojim jedrim
grudima, kako njezini mali prsti maze njegovu dlaku, a prokleto pseto
joj je čak lizalo ruke i obraze.
Bio je ljubomoran na životinju.
„Odi Everett, dušice moja, dođi da te ljubim.” Slušao je kako
njegova žena tepa psiću. Prokleo je dan kad je kupio tog psa.
„Opet ga vodiš sa sobom?” Pitao ju je jedno jutro kad je krenula s
njim u šetnju.
110
„Naravno. Moj je pas, moram se brinuti za njega. Moj Everett, on

tako voli da ga mazim i provodim vrijeme s njim.”
„Imaš sluškinju da ga izvede, ne moraš ga ti stalno voditi.”
Nadovezao se i pogledao psa koji kao da je osjećao Everettovu
netrpeljivost. Pas je imao toliku privilegiju da je nakon prve noći ostao
u njihovoj spavaćoj sobi pored kamina.
„Toliko nisko sam pao da niže ne može.” Vrtio je glavom svaki dan
odlazeći nevoljko preko vrata ne mogavši više gledati tu ljubav dok je
Emily zvala psa njegovim imenom. Ali mogao je niže pasti, kad je
odlučio primijeniti drugi pristup. Umjesto da ignorira psa, da mu
zavidi jer on otima pažnju njegove žene, Everett se našao kako koristi
svaki trenutak i posvećuje pozornost psiću samo da mu žena ne
zamjeri.
To popodne Emily je čučala pored psića i vezala mu neku svilenu
maramu oko vrata.
„Što sve muškarci ne moraju pretrpjeti zarad malo dodira?” Rugao se
Everett psu, a potom se sjetio da je i on u istoj poziciji. Prišao je svojoj
ženi s leđa, te preko nje pomazio psa. Njegova prsa dirala su njezina
leđa, a on je uživao u njezinoj blizini sve dok pas nije reagirao i gricnuo
Everetta za prst.
„Vražje pseto!” Viknuo je povukavši ruku, a Emily se skočila na
noge i ruku stavila preko usta.
„Ugrizao vas je? O Bože, nije to nikad dosad napravio!”
„Pa jest sada! Očito ne voli da ga dira itko osim tebe.” Gledao je
u prst, ali bol je već bila prošla i koža nije bila probijena.
„Da, taj Everett, malo je posesivan, ali volim što me čuva i brani.”
Emily se luckasto nasmijala i potom uzela njegov dlan u svoj te prstima
prešla preko njegovih.
„Boli?”
„Ne boli.”
Njezin vid brige ugrijao je Everetta, jer je ignorirala pseto koje se
motalo oko njezinih nogu. Ona je i dalje mazila mužev dlan, dok je
111
Everett zapravo razmišljao kako je njegova žena procvala u trenu. Mali

nježni pupoljak je od malo dodira i sladostrašća postao prekrasan
cvijet.
Možda da večeras opet pokuša produbiti njihov odnos?
Razmišljao je gledajući u njezine tople oči dok su im se ruke spajale.
Do kraja korote ostalo je tek nešto više od tjedan dana, ali vrijedilo je
pokušati.
Imao je u planu zaskočiti je večeras kad se bude kupala. Iskoristit
će njezinu golotinju jer mu ne smije odbiti da je gleda, potom će prst
koji je uposlio ranije da dosegne njezin vrhunac, zamijeniti… jezikom.
Bože, jedva je mogao dočekati da kuša taj raj!
112
Četrnaesto poglavlje
Lady Emily polagano je jela svoju večeru, najsporije što je mogla,

rezala je komad mesa i žvakala minutama. Razlog? Njezin muž.
Gledao ju je kao da ništa na svijetu nije okusio danima i kao da
će ovaj čas nasrnuti na nju te je oglodati do kosti. Nemir je ušao u nju,
koliko god se trudila da on ne utječe na nju. Ali utjecao je svakim
danom sve više. Svakim danom sve više je voljela tu njegovu
opsjednutost njome, jer je i to bio vid pažnje i njegove pozornosti.
Znala je da to isto on ne posvećuje drugim ženama, jer kad bi to stigao
kad je danima doma, vreba je iz nekog kutka i samo promatra.
Duljila je s večerom jer se planirala okupati. A ako je njezin muž
tu, značilo je da će sigurno ići za njom u sobu i gledati je kako se svlači
i kupa.
Danas to nije bilo moguće.
S druge strane stola, Everett Payne brojao je svojoj ženi svaki
zalogaj, pored svake minute koja je tako sporo prolazila. Uzvrpoljio se
kad je ona najavila svojoj sobarici da joj pripremi kupku, a potom ga
gledala uzdignutih obrva, da bi najzad, na njegovo iznenađenje
upitala.
„Gospodaru, ne morate krenuti van kuće?”
„Nipošto, draga moja. Nipošto.” Odložio je ubrus na stol i
nagnuo se prema njoj te prekrio njezin dlan svojim.
„Želiš li da odem?” Tiho je progovorio milujući palcem njezinu
kožu. Samo je odmahnula glavom i potom pozvala batlera.
„Može i desert. Hvala.” Naručivši, ponadala se da će i tu dobiti
desetak minuta vremena, ali znala je da je uzalud. Njezin suprug nije
imao namjeru otići, a ona sad nije imala razloga otkazati kupku.
113
Downey je uskoro pred gospodaricu stavio komad čokoladne

torte, dok je Everett istu odbio. Njemu su usta žudjela samo za okusom
njegove žene. Već s prvim zalogajem kojeg je uzela, Everett je gubio
živce. Znao je da ona oteže s ovime, ali proklet bio ako će ga išta
spriječiti da je kasnije oproba, baš ovako kao što ona kuša čokoladnu
fantaziju na svom jeziku.
Emily je podignula pogled i potom joj je vilica ispala. Izraz
muževa lica ju je, koliko god bila naviknula na njega, uznemirio.
Držeći ga na oku, posegnula je za vilicom i prstima uronila u tortu.
„Oh.” Čokolada se razmazala po njenim jagodicama i dok je
lijevom rukom posegnula prema ubrusu, Everett je već podignuo
njezine čokoladom natopljene prste, privukao svojem licu i zagledao
se u njih. Emily je disala duboko, pretpostavljajući što će on napraviti.
I bila je u pravu.
Everett je otvorio malo svoje usne i potom prešao jezikom po
njezinim prstima. Erotičnost ovog čina, njegovih usana oko njezinih
jagodica, pokret njegova jezika dok kupi ostatke čokolade, učinili su
da ona ispusti čudan zvuk čežnje. Nesvjesno je zagrizla usnu, dok je
Everett s lascivnim smiješkom gledao kako se njegova žena topi.
Grickao je i lizao njezine prste, uočavajući kako ona otvara usta, blago
rumeni i ubrzano diše, stoga je zaklopio oči i predano se bacio na
daljnje sisanje. Kad je i posljednji trag čokolade nestao s njezinih
prstiju, Emily je pokušala otrgnuti ruku, ali uzalud. Njezin muž ju je i
dalje držao u svojim ustima i lizao.
„Kupka, hladi se. Moram…” Nekako je promucala, jedva se
dosjetivši nečega samo da prekine ovo. Bedra su joj pulsirala i žudila
je za nečim, samo što nije znala za čim. Žudnja je rasla u njoj i smatrala
je da je jedini izlaz, zapravo uzmak. Bijeg.
„Kupka, kažeš? Dobro, idi se kupati.” Everett je pustio nevoljko
njezine prste i dozvolio joj da krene sama na kat u sobu. Sačekao je
koju minutu da se sluge povuku jer je njegovo uzbuđenje bilo više nego
114
očito. Imao je osjećaj da je non stop uzbuđen, i taj osjećaj bio je više
činjenica.
Nije si mogao pomoći. Njegova žena bila je nedirnuto blago
prirode u kojem će samo on moći uživati. Još koji tjedan u potpunosti,
a večeras… pa koliko mu dozvoli. Krenuo je na kat za njom nakon par
minuta i ušao u sobu upravo u trenu kad joj je Milly skidala korzet.
Trznula je glavom prema njemu i zadržala dah.
„Gospodaru?” Samo to je pitala dok su njegove čizme odzvanjale
po podu.
„Milly, slobodna si, ja ću pomoći mojoj ženi.” Na njegovu
naredbu Milly se nečujno nacerila i žurno izašla, zavideći svojoj
gospodarici jer gospodar Payne bio je ne muškarac, već muškarčina.
On nije jurio za drugim suknjama, niti je uopće gledao druge dame, ili
one koje se uopće nisu zvale damama. Sve je to Milly znala iz
pouzdanih izvora.
Čim su se njegovi prsti našli na njezinim ramenima, Emily se
izmaknula.
„Molim vas…”
„Što me moliš, Emily?” Everett nije mogao pojmiti da ga ona sad
odbija. Ta samo je htio da je skine i gleda. Glas mu je nosio notu
ljutnje, no Emily se nije dala pokolebati.
„Da sama ovo obavim.”
„Ne”, odlučno je izgovorio i potom spustio dlanove na njezine
kukove dok mu je i dalje bila leđima okrenuta.
„Molim vas.”
„Ne možeš mi to zabraniti. Želim te skinuti i gledati.” Glas mu je
u tom trenu bio čak bolan. Nije tražio puno, a ona mu je i to odbijala.
„Gospodaru, stvar je da… ovaj... ne priliči jer znate, radi se o
onom mjesečnom ciklusu.”
„O čemu?” Emily nije imala hrabrosti okrenuti se dok je
izgovarala iduću rečenicu.
„O krvarenju.”
115
„Aha.” Everett se malo namrštio, potom se naglo razvedrio.

„U redu. Ponekad sam nerazuman, ali ovo razumijem, ostavit ću
te nasamo, ženo.” Potom je poljubio njezino rame i krenuo van sobe.
Emily je cvala od ugode i potom neobično hrabro izjavila.
„Već u utorak će biti gotovo.” Malo se nacerila na ovo, davši
svom mužu neku nadu, a da se okrenula, vidjela bi kako on posve
očarano gleda u njezina leđa i zahvaljuje joj pogledom.
„Vraćam se za sat vremena.”
Time je odagnao njezin oprez i ostavio je da uživa u kupki.
Krenuo je do Rafea, a putem do tamo imao je zadatak u uredu
potpisati neke papire. Tek što je sjahao s konja pred uredom, niže je
ugledao Clarissu. Prošlo je bilo nekih mjesec dana otkako je zadnje
razgovarao s njom, pa se upitao nije li već trebala otići van grada.
Promotrio je njezin lik i odbacio mogućnost da joj se obrati potom
zaključio sljedeće.
Clarissa je lijepa i privlačna, ali moja žena je posebna, savršena.
Potom je odagnao usporedbu, jer on je bio oženjen muškarac, i
kao takav, jedan od rijetkih koji su bili vjerni svojim suprugama, makar
ih one mučile kao što njegova muči njega.
Njegova. Njegova. Ponavljao je uzimajući sve papire koje je morao
potpisati. U utorak će onda nedvojbeno iskoristiti priliku da osjeti
svoju ženu, a potom izračunao da do kraja korote preostaje ravno
devet dana!
U tu nedjelju će onda izvesti svoju ženu van, označiti kraj
tugovanju i proslaviti s njom njihov brak na najbolji mogući način.
Ukopan duboko, prvi na tom mjestu čistog zadovoljstva.
Rafe ga je kod svoje kuće dočekao neobično umoran. Ponudio je
Everettu piće i potom se zavalio preko puta njega u naslonjač.
„Rafe, od sutra sam u uredu sve vrijeme. Dosta sam eskivirao i to
sve radi žene. Nije u redu. Prihvati moju ispriku. Nedvojbeno je koliko
si umoran, prijatelju.” Everett je osjetio dozu žaljenja ugledavši Rafea
neobrijanog i pomalo sumornog.
116
„Nije zbog posla, više radi obitelji, no nebitno. Nadam se da je

kod tebe doma sve dobro.”
„Moram priznati ide na bolje. Brak i nije tako velik uteg. Emily je
dobra žena.” Kimnuo je ne želeći se opet raspričati o njoj.
„Mirna, poslušna, uglađena, nježna. Potpuno neprikladna za tebe
takvoga, ali kao što vidim, ima načina da te drži u milosti.”
„Ima i više nego što misliš. Sviđa mi se, neopisivo. I priznajem,
dobro si rekao, sviđa mi se brak s njom.”
Rafe je gledao u prijatelja i zavidio mu jer je i on u posljednje
vrijeme češće razmišljao o braku, samo što prikladnu ženu još nije
našao.
„Idem sad, ujutro dođi do mene u devet, da riješimo još neke
detalje oko isporuke tekstila. Prije nego izvedem ženu u šetnju. Mislio
sam joj pokazati tvornicu ili je odvesti na trg. Dosadno joj je doma. A
sad idem, dok nije zaspala.”
„Idi idi, imaš kome, vidimo se u devet ujutro kod tebe.” Rafe ga
je pozdravio dok je Everett žurio svojoj kući, leći pored svoje uspavane
žene. Prstima je mrsio njezine raspuštene pramenove i klizio niz
njezina leđa, dok je ona ravnomjerno i tiho disala.
„Divna. Moja.” Samo to je šapnuo prije nego se približio
njezinom tijelu i ruku stavio preko njezinog struka. Emily je čula
njegove riječi kroz san i zahvalila se Božjoj i očevoj providnosti što
njezin brak nije loš, barem ne onakav kakvog je očekivala.
Ujutro je Everett prvi ustao, spremio i izveo svog konja do trga.
Bio je najavljen vojni marš za tu subotu, pa je prvo htio provjeriti
stanje, ne želeći stvarati Emily nelagodu slijed gužve koja je bila
očekivana. Za to vrijeme Rafe Gilmore je jahao prema Everettovoj
kući, da se po dogovoru vide u devet sati. Pokucao je i batler ga je
pustio unutra do salona.
„U redu je, mogu sam, markiz me očekuje.” Rekao je Downeyu,
a ionako se osjećao kao kod svoje kuće pa mu najava nije ni trebala.
117
Ipak zastao je na vratima salona začuvši povišeni ton Everettove

supruge.
„Zločesti Everett! Potrgao si mi čarape! Sad se umiljavaš i ližeš mi
prste, a vidi kako mi rublje izgleda!”
Rafe je prekrio usta da ne prasne u smijeh, te se na peti okrenuo i
pošao van kuće. Znao je dobro da ne dolazi u dobro vrijeme. Međutim,
na izlasku iz kuće gotovo da se sudario s Everettom koji je upravo
ulazio i prstima pokušavao ukrotiti kosu, raskuštranu od vjetra uslijed
jahanja.
„O, već si tu!” Everett ga je pozdravio, no Rafe je zbunjeno gledao
u svog prijatelja pokušavajući objasniti sam sebi ono što je ranije čuo.
„Ovaj jesam, ja sam tu. Ali ako si ti tu, tko je u salonu s tvojom
ženom? Netko tko joj trga rublje i liže prste??” Rafe je izrazio svoju
zbunjenost i možda malo zažalio zbog načina na koji je izrekao svoje
sumnje.
„MOLIM?” Everett je zagrmio i poletio prema salonu, otvorivši
naglo vrata.
Unutra je Emily sjedila na naslonjaču, zadignute haljine i svlačila
svoju desnu čarapu. Oba muškaraca su dobro upila golotinju njezine
noge, a ona, čim je postala svjesna neželjene publike, naglo je vratila
haljinu dolje i ustala.
„Gospodaru… Ispričavam se.” Pognula je glavu zbog neugodne
situacije, ne mogavši pojmiti čemu takav izraz lica njezinog supruga i
takav upad.
„Što se događa?” Pitao ju je gledajući oko sebe.
„Everett mi je potrgao čarapu. Oprostite na neprikladnoj sceni.”
Ispričala se skrušeno, da bi potom osjetila muževe ruke na svojim
ramenima.
„U redu je, odi u sobu i popravi to. Ići ćemo u šetnju, na trgu su
neka zbivanja”, izustio je smeteno, no kao da je odahnuo. Kimnula je
i pozdravila Rafea, crvena u licu jer je i on očigledno vidio i više od
njezinog gležnja, ta zadignula je haljinu sve do podvezice!
118
Čim ih je napustila, povevši psića sa sobom, Rafe se počeo smijati

svojem prijatelju.
„Zar tako malo vjere imaš u nju da misliš da bi dovela nekoga u
tvoju kuću?”
„Ti si kriv! Nisam ni pomislio ništa slično dosad…” Branio se
Everett, ljut ponajviše na sebe.
„Ali svejedno si ljubomoran na zrak koji tvoja žena diše.” Rafe ga
je zezao, a Everett mu se unio u lice.
„Jesam, a ti ćeš zaboraviti što si vidio, jesi li čuo?” Rafe se
potrudio uozbiljiti se iako je pucao od smijeha.
„Već zaboravljeno.” Podignuo je ruke u zrak i potom okupirao
Everetta poslom.
Za to vrijeme Emily se ljutila na psića što ju je doveo u takvu
nezgodnu situaciju. Nije pozvala Milly da joj pomogne, nego je
nervozno prekopavala po ormarima. Kad je Everett za desetak minuta
došao po nju, našao ju je kako sjedi neraspoloženo na krevetu.
„Što je, jesi li dobro?” Požurio je s vrata do nje i uzeo njezinu ruku
u svoju.
„Jesam, samo mi je jako žao, nisam Vas očekivala.”
„U redu je, Emily. Rafe je već zaboravio.”
„A Vi? Jeste li i Vi zaboravili?” Upitala ga je potiho dok je on
spuštao usne na njezin dlan.
„Ne. Ja ne želim zaboraviti. Ne mogu. Ne smijem.” Progovorio
je duboko gledajući je ispod obrva.
„Gospodaru, mogu li zamoliti nešto?”
„Ti možeš zamoliti što želiš, rekao sam ti već.”
„Ostanimo doma. Nisam u volji ići među ljude. Radije bih da
razgovaramo, da se upoznamo. Toliko malo toga znam o vama.
Koliko vam je godina, recimo. Ni to ne znam.” Izustila je nenadano
odvažno i otvoreno. Nije li, nakon svih onih fizičkih dodira, došlo
vrijeme da se upoznaju i na onaj duhovni način?
119
„Dvadeset i devet za tri mjeseca”, odgovorio joj je spremno, a

potom nastavio ugađajući njezinoj znatiželji. Godilo mu je što se
interesira za njega, iako je smatrao da nema puno toga zanimljivoga
što joj može otkriti.
„A tebi, ženo?”
„Devetnaest”, izustila je plaho gledajući kako se njegove usne
opet spajaju s njezinom nadlanicom, a oči poniru u njezine. Sve što
mu je bilo na pameti, nije se ni trudio sakriti u pogledu. Zadrhtala je
cijelim tijelom na njegovu iduću izjavu.
„Ni ne slutiš koliko…” A kad je zastao, izgubila je dah i iščekivala
iduće riječi. Everett je zaklopio oči i namjeravano priznanje u sebi
povukao, te joj dao ono manje riskantno za njega.
„…te želim.” No ona je uistinu bila toliko divna i čista, toliko
draga i željna bilo kakve inačice pažnje i nježnosti da ju je i ovo
priznanje potpuno rastopilo.
„Samo strpljivo s muškarcem, on se oblikuje u tvojim rukama.” Sjetila
se tetinih riječi i potom napućila usne ponudivši ih svojem suprugu.
Njemu uistinu nije trebalo mnogo da uzme ponuđeno, stoga je tu
subotu ostao doma sa svojom ženom, kako bi se ljubili i otkrivali jedno
drugome štošta o sebi.
I sve ono što je doznao o njoj, samo je produbilo njegovu opsesiju
tom ženom, dok je kod Emily samo utvrdilo mišljenje da njezin muž
nije ni približno tako strašan kao što se na prvu činio. Dapače, samo je
muškarac koji se na takav način nosi s teškim situacijama. Od tog
dana, u krevet su odlazili skupa, ljubeći se minutama. I na tome je
ostalo, jer oboje su uživali u dijeljenju tih malih intimnosti osjećajući
kao da polako idu prema sigurnom cilju.
I tako je bilo svaku večer do onog utorka, kojem se Everett
posebno veselio, a i njegova žena je osjećala da će joj ta večer donijeti
neka nova zadovoljstva.
120
Petnaesto poglavlje
Svanuo je jedan običan utorak, kao i svaki drugi dan većini

stanovnika Londona, ali supružnicima Payne nije bio takav. Još sinoć
dok su lijegali u krevet, Everett je, pokušavajući biti suptilan, provjerio
situaciju vezanu uz ona mjesečna ženska događanja.
„Ženo, sutra te mogu gledati dok se budeš kupala?” Toliko su se
zbližili ovih dana pričajući o djetinjstvu, interesima i raznim željama,
a najviše je pričala zapravo Emily jer ju je Everett sve ispitivao, željan
detalja o njoj.
„Naravno da možete”, odgovorila mu je zavodljivo dok je ulazila
u postelju.
Stoga je taj utorak počeo nestrpljivo za oboje. Emily je znala da
će joj suprug nedvojbeno priuštiti još onog zadovoljstva prstima, a
Everett se morao usredotočiti na posao pošto su imali neodgodivu
situaciju s isporukama robe. Na poslu je žalio što mora raditi jer je htio
svaki trenutak provesti pored svoje žene. Nedostajao mu je njezin miris
naranče i svi oni mali poljupci koje mu je davala sve odvažnije. Ona je
poštovala još tih par dana korote, ali nije mogla skriti žudnju za
bliskošću sa svojim mužem. On je bio ispod onog hladnog oklopa
divan muškarac. Samo mu je trebalo vremena da to pokaže, zaključila
je spokojno. I bila je ponosna jer je sve to bilo radi nje.
Dan je nekako i prošao, a Everett se je požurio doma. Tek što je
spremio stol, uzeo sako, Rafe ga je zaustavio.
„Idem s tobom, moram svratiti do krojača pored tvoje kuće.”
Kimnuo je Rafeu i obojica su odjahala u smjeru Everettove kuće.
Ugledavši praznu kočiju obitelji Landgon kako odlazi dalje dok lady
Violet ulazi u kuću, Rafe je dobio nenadanu želju da se pridruži
društvu.
121
„Ako nemaš ništa protiv, rado bih se osvježio pićem dok čekam
svoj termin kod krojača.”
„Nemam. Nipošto.” Slagao mu je Everett odjednom naglo
iznerviran jer nije očekivao da će imati društvo. Volio je Rafea kao
rođenog brata, ali sad je imao samo jednu stvar na umu. Svoju ženu
golu na krevetu i pod njegovim jezikom.
I njegova je žena imala društvo, što je značilo da će njegova sirova
želja morati pričekati koji sat vremena dok ih njihovi gosti ne ostave
nasamo. Ušavši u kuću s Rafeom, zatekao je Emily s lady Violet u
veselom razgovoru. Everett je svoju ženu pozdravio poljupcem ruke, a
Violet se naklonio, dok je Rafe, ne skrivajući zadivljenost plavokosom
lady, odmah ponizno poljubio njezin dlan i usredotočio se na nju.
„Lady Violet je stigla prije par minuta, tako da će nam uskoro
poslužiti čaj. Želite li i vi?” Emily je gledala u svog muža pokušavajući
pročitati u njegovim očima nešto, bilo što. Imala je tu sreću da on nije
skrivao emocije, i sve bolje ga je čitala. Malim osmijehom mu je dala
do znanja da se strpi malo, samo malo. Morala je priznati sama sebi
da i ona jednako žudi za njim.
„Ja neću ništa”, Everett je odgovorio i sjeo naspram svoje žene,
dok je Rafe zauzeo mjesto do Everetta, kako bi mogao gledati u lady
Violet koja je sjedila sučelice njemu.
„Ja bih mogao jedan čaj”, Rafe se nadovezao kad je sluškinja ušla
u salon. Dva para su međusobno razmjenjivala poglede i tako nijemo
razgovarala dok je Milly lijevala čaj u šalice.
„Emily se ne može odlučiti kamo da pođete na medeni mjesec, a
ja joj predlažem francusku obalu.” Lady Violet je započela temu kako
bi razbila tišinu punu neizgovorenih želja.
„Rekao sam već da je vodim kamo god ona želi”, Everett je rekao
otvoreno, zureći u usne, a potom u dekolte svoje žene. Plava čipka na
rubu haljine dirala je njezinu kožu, baš onako kako je on jezikom htio
kliziti po njoj. Prsti su joj držali šalicu, ali zamijetio je njezin drhtaj i
laganu neugodu.
122
„Ispunit ću joj svaku želju”, Nastavio je govoriti ne skidajući

pogled s nje, dok su se Rafe i Violet gledali nadignutih obrva. Zrak je
bio pun naboja, a Emily i Everett su se gledali kao da nitko oko njih ne
postoji.
„Sve što poželi, bit će njezino”, ponovno je progovorio, ne mareći
za goste, duboko zavaljen u naslonjaču, dok je zurio u nju netremice.
Emily je mogla samo uzdisati duboko na muževe riječi, dok je u njenoj
glavi živjela jedino molba da on bude njezin i ona njegova. I dok su
pričali pogledima, Rafe se obratio lady Violet.
„Ako se slažete, otpratit ću vas doma, s kočijom našeg domaćina.
Nekako mi se čini da ćemo drugi put nastaviti druženje.” Potom joj je
namignuo, a ona se zakikotala kao pravo djevojče.
„Nemam ništa protiv, jer moj mlađi brat je rekao vratiti kočiju po
mene tek za dva sata.”
Everett je samo podigao ruku i pozdravio svoje goste na izlasku,
ne mareći za nepristojnost, dok je njegova žena ustala na drhtavim
koljenima i ispratila goste do vrata. Dok je još stajala na vratima
leđima okrenuta svom mužu, osjetila je nešto u zraku, nešto što joj je
naježilo sve dlačice na potiljku, a potom se lagano lecnula kad je pored
uha začula njegov dubok glas.
„Napokon smo sami.”
Nije stigla ni odgovoriti, njegove ruke su sletjele na njezin struk
kako bi je okrenuo prema sebi. Kroz sekundu našla se prislonjena na
zid, dok je Everett uzimao njezine usne na onaj gladni način. Glad je
bujala u njemu cijeli dan i postojala je samo jedna osoba koja ju je
mogla utažiti.
„Idemo gore.” Jedva se odvojio od nje, kako ne bi testirao svoju
kontrolu i obavio sav posao na stolu ili uza zid, na podu ili pak na
otomanu.
Htio ju je na krevetu. Nogu raširenih, kako se rastapa pod
njegovim jezikom.
123
„Kupku ću ti sâm pripremiti”, govorio je nestrpljivo dok je držao

njezinu ruku u svojoj i vodio je u sobu užurbanim korakom.
„Već sam se ujutro okupala.” Imala je potrebu da se okupa nakon
njega jutros, pošto je psić u vrtu svojom njuškicom zamazao njezine
ruke i vrat dok ga je unosila u kuću, nakon što je polomio biljke i
iskopao rupu.
„Odlično, onda nećemo gubiti vrijeme na to.” Nasmiješio joj se
dok su ulazili u sobu. Nije puštao njezinu ruku ni dok je zaključavao
vrata. Emily se povukla do kreveta, a potom stala skidati ukosnice s
kose.
„Pusti, ja ću.” Njezin muž je izustio i polako vadio vrpce i
ukosnice, puštajući da njezini pramenovi slobodno plešu pod njegovim
prstima. Teške zavjese bile su napola navučene, propuštale su baš
onoliko svjetlosti koliko je bilo potrebno za posebno ugodno ozračje.
„Znaš li koliko si lijepa?” Šaputao joj je očarano, dok je odvezivao
njezin korzet. Emily je već drhtala, a njegovi prsti još nisu ni dirnuli
njezinu kožu. Kad je najzad ostala potpuno gola pred njim, Everett se
odmaknuo i pomno upio sve na njoj.
„Bit ćeš obožavana”, izgovorio je dirajući palcem njezinu donju
usnu dok je stiskala ruke preko međunožja u svojoj stidljivosti. Lagana
hladnoća zraka u suradnji s pohotom, učinila je njezine bradavice
tvrdima i osjetljivima. Pod njegovim pogledom osjećala je kako joj
postaje sve toplije. Pogled joj je počivao na njegovim stopalima, da bi
on uskoro podigao njezinu čeljust svojim prstima i naložio joj.
„Skini me.”
Zubi su joj se zabili u donju usnu dok je pokušala izvršiti nalog sa
što više samopouzdanja. Više je nije bilo briga za bol, za tu strahotu
prvog puta, jer sve u njoj je žudjelo za Everettom. Njegovi prsti su bili
spretni, njegovi poljupci su raspamećivali. Skidala je polako njegovu
košulju, pa hlače i čizme, a kad je došla do zadnjeg komada odjeće,
zastala je i pogledala muža u oči. More požude i samokontrole činilo
je onu posebnu plavozelenu boju njegovih šarenica gotovo crnom.
124
„Do kraja, Emily. Sve.”

Srce joj je zakucalo snažnije dok je prste polagala na njegov struk
i povukla njegovo rublje niz kukove. A onaj tren kad je njegova
erekcija iskočila pred njezine oči, ustuknula je, no nije se prepala kao
inače, već je stala sa zanimanjem promatrati tu veliku stvar.
Nije mogla pojmiti kako to može ući u nju, niti je htjela o tome
razmišljati. Znala je samo da je jako mokra, mokrija nego ikad do sada,
i da treba ono oslobođenje. Ruka joj je zato poletjela na njegovu
erekciju i potpuno iznenadila Everetta.
„Emily, to nije za igru, ne želiš me izazivati, vjeruj mi. Nit me
dijeli od toga da izgubim kontrolu, a ne želim te prestrašiti. Kad se
dogodi, bit će ti lijepo. Dozvoli da se još malo upoznamo. Lezi na
krevet.”
Teško dišući on je zapravo odbio njezin dodir jer toliko nije
mogao izdržati. Koraknuvši unazad, Emily je sjela na krevet i povukla
se na sredinu, a Everett se smjestio do nje ruke spustivši na njezine
grudi. Počeo ju je ljubiti nježno, a potom nastavio sve silovitije, dok je
istodobno prstima prelazio preko njezinih osjetljivih rebara do pazuha.
Nasmijala mu se u usta, a on ju je pitao nakon što se prebacio iznad
nje.
„Škakljiva?”
„Aha.” Kimnula mu je gledajući ga među svojim bedrima, dok je
sjedio na svojim petama i pogledom joj palio kroz kožu. Da su pogledi
mogli govoriti, njegov bi upravo vrištao o njegovoj obožavanoj ženi.
Imao je poriv započeti igru, iako na rubu kontrole sa svojim
životinjskim nagonima. Podsjećao se da mora ići polako, ali jednaka
vatra je gorjela i u njezinim očima, dok si je grizla usnu i rastvarala
koljena.
Uhvatio je dlanom njezin gležanj i podignuo ga do svojih usana,
potom krenuo ljubiti blago i s poštovanjem. Emily se smijala potiho i
uvijala pod tim podražajem koji ju je izluđivao. Čas draškao, čas palio
kako se Everett sve hrabrije približavao njezinom koljenu. Potom ju je
125
pogledao u oči, a zatim spustio pogled na njezino međunožje. Pulsirao

je od želje za njom, ali nije više mogao kontrolirati potrebu, stoga je
prstima prešao po njoj. Emily je zaječala i izvila leđa, gurajući glavu u
jastuk.
„Sviđa ti se ovo?”
„Mmmm…” Samo je uspjela promrmljati, dok je prstima klizio
gore i dolje. Osjetivši njezin miris i mokrinu, Everett je zaboravio
kontrolu te s oba dlana rastvorio njezina bedra i potom…
„Gospode!” Emily je zavapila kad je osjetila da ju je nešto uvuklo
u sebe. Jedva da je mogla otvoriti oči od tog doživljaja, i kad je
konačno uspjela, vidjela je glavu svojeg muža dolje na onom mjestu,
grešnom i neotkrivenom. Ljubio ju je dolje, i ne samo to, lizao,
grickao, uvlačio, izluđivao!
Uplela je prste u njegovu kosu i potom odustala od protesta, jer
krv joj se uzburkala, disanje postalo duboko, oči se protiv volje
zaklopile pred divnom tamom koja je vodila u oslobođenje. Noktima
je uskoro stezala posteljinu dok su joj jecaji napuštali grlo.
„Gospode! Gospodaru!” Nije znala koga zaziva od njih dvojice,
ali bila je na putu prema raju.
Za to vrijeme Everett je tako usrdno radio na zadovoljstvu svoje
žene i onaj čas kad je ona svršila, odignuo se iznad nje i samo zurio u
njezinu ljepotu, osjećajući ponos radi ovog čina. Njegova erekcija bila
je bolna i pulsirajuća, ali nije si htio olakšati dok god je ona imala
zatvorene oči i još bila pod utjecajem sladostrašća.
Kad je otvorila oči i zagledala se u njega, dok je stajao na
koljenima iznad nje kao pravi gospodar, primio je rukom svoju
erekciju i krenuo kliziti po njoj sve brže i brže. Nepojmljivo ga je
uzbuđivao njezin radoznali pogled i mali ružičasti jezik kad je provirio
između njezinih usana. Vrhunac mu je počeo nadolaziti i znao je da je
gotov kad se ona odigla s postelje i ruku stavila preko njegove te
prošaptala.
„Pokažite mi.”
126
Natjerao se da ne zatvori oči pred njezinom znatiželjom dok je

zurila u njihove ruke kako brzo prelaze po njegovom udu. Maknuo je
svoju ruku i ostavio njezinu na sebe, potom svoj dlan položio preko
njenog i nakon par pokreta izlio svoje sjeme na njezine grudi. Oboje
su jednako teško disali, dok se u zraku osjećao miris vrelih dodira i
uzajamnih vrhunaca.
„Ženo, izgorjeh zbog tebe. Potpuno si me opčarala.”
Priznanje je poletjelo s njegovih usana nakon što se strovalio
pored nje, gledajući na njoj svoj znak. Njegova žena bila je želatina,
što od vrhunca, što od njegovih riječi.
„Bojiš li se i dalje mene?”
„Ne.”
„Može li se reći da se možda i veseliš nedjelji?” Zaigrano ju je
zapitao omotavši pramen njezine kose oko svojeg prsta.
„Moglo bi se reći, nemojmo pretjerivati.” Slatko se nasmijala.
„U redu, onda ću se potruditi da se veseliš. Imamo još pet noći da
ti pokažem štošta i vjeruj, sve će to biti neusporedivo s osjećajem kad
budem u tebi.”
Kimnula je pokorno dok je gledala kako on odlazi po mokar
ručnik i briše njezina prsa, da bi u njima naraslo nešto drugo pored
požude, ljubomora koja se pitala, s koliko drugih žena se njezin suprug
spajao na takav način.
127
Šesnaesto poglavlje
Bilo je rano poslijepodne tog petka, sunčano i vedro, dok je lady

Emily sjedila u vrtu svoje kuće i sanjarila. Predmet njenih maštarija bio
je visoki i tamnokosi muškarac, čije su ruke bila jake, usne mekane,
prsti vješti, a tijelo tvrdo i muževno. Koža njezinih grudi imala je
nježnu ružičastu boju, ali ne od sunca koje je blago milovalo njezinu
put, već isključivo radi maštanja o tom muškarcu. Radio joj je, nekoć
nezamislive stvari. Činio je da ona vrišti, uzdiše, grize usnu, grebe
noktima, i ono najgore, da moli!
Emily se osjećala grešnom i povodljivom, iako je zapravo maštala
o nikome drugome doli o svojem suprugu. Nije u tome bilo ništa loše,
tješila se, dok se prisjećala kako je on već tri noći zaredom na njoj
koristio čas naizmjenice, čas skupa, svoj jezik, prste i usne. Moglo bi
se reći da je jako dobro upoznao svaki centimetar njezinog tijela.
Naglo se prenula iz sanjarenja i sjećanja na vrele noći sa svojim
suprugom, kad su vrata u vrt zaškripala, a Everett utrčao k njoj.
„Mili moj…” Tepala je psiću i potom ga podigla i podragala.
„Gospodarice, poruka za vas”, Downey se oglasio s vrata.
„Od koga?”
„Sluškinje obitelji Langdon.”
„Oh, dajte.” Pohitala je prema batleru, ne čekajući da on dođe do
nje.
Otvorila je poruku i zastala nakon čitanja. Namjeravala je učiniti
onako kako je u poruci stajala molba, ali nešto ju je tjeralo da dobro
razmisli. S druge strane, bilo je logično da to napravi, ipak to nije ništa
zabranjeno, stoga je kroz nekoliko minuta poručila posluzi da joj
pripreme kočiju, te sama otišla do obitelji Langdon.
128
Nešto kasnije, nalazila se u salonu Langdonovih naspram lady

Violet i slušala njezinu žalopojku.
„Jedva sam poslala Miriam da ti donese poruku, jer braća su mi
zabranila da nosom provirim iz vile. Već sam treći dan zatvorena
ovdje, znači, u kazni sam. Imam skoro dvadeset godina i u kazni sam
kao nevaljalo dijete.” Durila se plavokosa ljepotica i lupkala nožicom
po podu, dok se nešto dalje na debelom šarenom tepihu Everett
udvarao Dorothy, mašući repom i ližući njezinu njušku.
„Zbog čega te kažnjavaju, Violet? U poruci si mi napisala samo
Dođi hitno. Štošta mi je prošlo kroz glavu.”
„Zbog gospodina Gilmorea. U utorak me dopratio s vašom
kočijom, i naravno da je Abbot to saznao i čim sam ušla u kuću, očitao
mi je još jednu bukvicu radi mog, citiram, raskalašenog i neumjesnog
flertovanja. Potom je naglasio da takvim ponašanjem neću supruga
naći ni iduće godine.”
„Oh.”
„Da, baš tako. I sad sam zatvorena doma, dok god, kako kažu sva
trojica moje braće, ne naučim pravila lijepog ophođenja kakvo dolikuje
dami.” Violet je to izdiktirala usiljenim glasom i otpuhnula, potom
dodala tiho. „Ne želim biti dama, to je dosadno.”
„O Bože, Violet, pa što ti želiš biti?”
„Ne znam. Dosadno mi je.” Slegnula je ramenima, a potom se
nasmijala luckasto. „Nego, ispričaj mi nešto veselo, molim te, Emily.
Znaš što želim znati?”
„Ne, što?” Emily nije slutila u kojem smjeru će razgovor krenuti.
„Odnos u braku, točnije u krevetu. Je li istina da muškarci narastu
do nekoliko puta kad su uzbuđeni?” Približila je lice Emily i
namignula.
„Kako misliš narastu? Gdje?”
„O zaboga, Emily, pa jesi li ti vidjela svojeg muža gologa?”
„Pa jesam!”
„Pa onda, naraste li mu… ud?”
129
„Šuti, Violet!” Emily ju je ušutkavala, ogledajući se oko sebe, dok

su joj se obrazi rumenjeli. Violet se smijala, shvativši koliko je Emily
neugodno.
„Dakle, naraste, sudeći po tvojoj reakciji. A vidi zašto te pitam.
Miriam mi je nabavila neku knjižicu, pa me zanima je li to sve istina
što je tamo nacrtano.”
Desna ruka je poletjela na Emilyne grudi dok se začuđeno
odmicala od Violet.
„Ne znam i ne želim znati kakvu knjigu imaš.”
„Želim da mi kažeš je li realna ili ne. Udana si i od tebe očekujem
da mi preneseš nešto. Da sam se ja udala prva, rado bih s tobom
podijelila svoja iskustva, da znaš što te očekuje. Ovako, dužna si mi
reći, kad nemam nikoga drugoga na koga bih računala.”
„Dobro, reći ću ti. Pitaj. Ne mogu te gledati u oči dok ti
odgovaram.” Emily je istodobno sklonila pogled u stranu, dok je Violet
preturala u ladici i potom je papir zašuškao.
„Pogledaj ovamo i kaži mi što je točno. Prati slike. Ovo mi se čini
lijepo.”
„Da lijepo je, samo se ljube, Violet.” Emily je napomenula dok su
gledale prvu sliku ljubavnog para u knjizi.
„A gle ovu?”
„I to je lijepo, muškarac voli osjetiti ženine grudi.” Emily je sve
odvažnije gledala i odgovarala.
„Dobro, to je dosadno”, rekla je Violet i okrenula nekoliko
stranica naprijed.
„Pogledaj ovo. Što on to radi?” Violet je pitala i potom pogledala
zajapurenu Emily.
„Ovaj, radi na tome da ona doživi sladostrašće.”
„Jezikom i prstima?”
„O da.” Emily nije imala snage pogledati svoju prijateljicu u oči.
„Čini li to tebi tvoj suprug?” Violet je pitala, a Emily je samo brzo
kimnula.
130
„A ovo…?” Pitala je Violet kod iduće slike.

„I to…” Odgovarala je Emily spremno, osjećajući vrućinu i sram
u isto vrijeme.
„Ovo isto?”
„Da.”
„I muškarac zaista izbaci svoje…?”
„Da, Violet, da…” Emily je postala nervoznija sa svakom
stranicom koju je Violet okretala i znatiželjno gledala. A kad je
konačno okrenula na onaj čin koji je predstojao za dva dana, Emily je
zaklopila svoje oči.
„Otvori budalice, pogledaj i nauči nešto.” Violet se smijala dok je
nagovarala Emily, potom okrenula na iduću stranu.
„Gle, ovaj izgleda kao na mučilištu, pogledaj što mu žena radi,
gle gdje ga ljubi. Ogavno…” Violet se neočekivano zgražala nad
idućom slikom, time natjerala Emily da otvori oči i dobro prouči sliku.
I proučila je i zapitala se bi li ona imala hrabrosti to pokušati sa svojim
suprugom. Lavež pasa je uskoro prekinuo istraživanje zabranjene
literature te je Violet sakrila knjigu i pošla s Emily razdvojiti zaigrane
psiće.
„Meni izgleda kao da je Everett gledao moju knjigu i sve ono
izvodi na Dorothy.” Violet je izjavila luckasto i time izazvala smijeh
kod svoje prijateljice, dok su odvajale psiće jednog od drugog.
Koji sat iza, obećavši da će posjetiti Violet i sutra, Emily je krenula
svojom kočijom doma. Njezin suprug će doći tek za koji sat, računala
je dok je mazila psića u naručju.
„Odi u vrt i ne čupaj cvijeće.” Kad su došli doma, pustila ga je da
trčkara te krenula u svoju sobu da se presvuče, razmišljajući i dalje o
onim slikama u knjizi, posebno onoj zadnjoj. Nemalo se iznenadila
kad je u naslonjaču pored kamina ugledala svojeg supruga kako sjedi i
gleda prema vratima gdje je ona stajala.
„Gospodaru, uranili ste.”
„Jesam. Dođem ranije da vidim svoju ženu, a nje nema doma.”
131
„Bila sam kod lady Violet”, odgovorila je pažljivo, osjećajući

njegov autoritativni ton.
„Lady Violet ili vojvode Abbota?”
„Kako sam rekla, kod Violet. Abbot nije ni bio doma.” Uzvratila
je hrabro na leden glas svojeg supruga.
„Abbot, dakle zoveš ga imenom. Toliko ste prisni?”
„Jesmo zapravo.” Emily je trljala tkaninu svojih rukavica i
osjećala ljutnju radi ovakvog ispitivanja. Everett je potom ustao i
krenuo do nje, gledajući je u oči, pokušavajući procijeniti govori li
istinu. Spustio je lice pored njenog obraza i duboko udahnuo.
„Znam prepoznati kad si uzbuđena, ženo, a upravo si ušla u svoju
sobu u takvom stanju. Na prokletom sam rubu da te pitam tko je uzrok
tome!” Emily se ukočila dok ju je njegov ljutiti glas strašio. Stajao je
tako blizu da je osjećala njegovu srditost kao vatru.
„Odgovori mi!”
„Vi ste, gospodaru” promrmljala je hrabro.
„Kakva je to prozirna laž?”
„Nije laž, ja… zapravo sam pričala… s Violet o … nama…
vama… o …” Potom je zastala i udahnula duboko te nastavila.
„O odnosima u postelji. Eto. Zanimalo ju je. Možda sam zato
došla… drukčija.”
Njegovo tijelo se opustilo, a ruke su posegnule za njezinima.
Ljubio joj je nadlakticu i potom polagano skidao rukavice, no u
jednom trenu je zastao i ponovno razdraženo progovorio.
„Gdje ti je prsten, Emily? Ne nosiš svoj vjenčani prsten kad ideš
van kuće?”
„Nosim, gospodaru!” Opet se morala braniti i zbog toga je
osjećala neizmjernu žalost.
„Gdje je? Jer ja ga ne vidim! Što da pomislim Emily, uđeš mi
potpuno uzbuđena, bez mog prstena, na povratku od Abbota, s kojim
si, kako kažeš i sama, prisna. Dođem doma ranije da vidim svoju ženu,
a ona je otišla u posjetu koju nije ni najavila. Kako to tebi sve izgleda?”
132
„Bezazleno, gospodaru! Naći ću vaš prsten, ne skidam ga

nikada.” Pokušala se opravdati.
„Očito skidaš. Kad si bez svog supruga”, Everett je dodao hladno
i potom pustio njezinu ruku, odlučivši da je tu kraj raspravi. Glava mu
je pulsirala od ljutnje, pa je napravio najbolju stvar koju je mogao kad
mu je glava bila usijana, otišao je u krevet da pokuša odmoriti barem
malo.
Bog zna da mu je i na poslu danas bilo i previše naporno i zato je
požurio doma, da udahne malo njezin miris, da je samo malo vidi i
okusi. Nestrpljivo ju je čekao i kad je došla u tom stanju doma, najzad
i bez vjenčanog prstena, nije mogao suspregnuti ljubomoru.
Glavobolja je prerastala u migrenu, stoga je ljutito ustao i počeo
šetati po sobi. Za to vrijeme lady Emily se već spustila u prizemlje,
ožalošćeno tražeći svoj prsten po kući. Uposlila je Milly da joj
pomogne, ne mogavši se prisjetiti gdje ga je mogla izgubiti. Suze su joj
navirale na oči, ali od svega ju je najviše zaboljelo nepovjerenje
njezinog supruga. Pozvala je batlera i naložila mu.
„Gospodar ima glavobolju, pa mu priredite kupku i dajte nešto za
bolove ako želi. Potom pregledajte kočiju, izgubljen je moj vjenčani
prsten.” Velik joj je bio od prvog dana, a Emily je znala da je kupljen
u brzini, bez pomnog biranja. Ipak, bio joj je najdraži komad nakita jer
je značio njezino i Everettovo zajedništvo. Sad tog simbola nije bilo.
U iduća dva sata Emily i njezina sluškinja uistinu su okrenule
cijelu kuću i vrt da nađu prsten. Ali prstena nije bilo. I kad se Everett
kasnije spustio u prizemlje, izgledao je nešto smireniji i odmorniji. Nije
pitao ništa, samo je zurio u svoju ženu za večerom, dok se ona vrpoljila
od nervoze pred njegovim pogledom. I kad je batler prekinuo večeru u
tišini, te najavio vojvodu Abbota Langdona, Everett je osjetio kako mu
mozak puca.
„Primit ćemo ga. Osjećam da će to biti… uzbudljiv posjet.”
Sarkastično je dodao te ustao od stola da dočeka Langdona. Emily je
stiskala prste osjećajući kako joj pored prstena na ruci, nedostaje način
133
kojim bi uvjerila svojeg supruga da ona s Abbotom nema nikakve

neprikladne odnose. Zaboga, odrasla je s njim, bili su krvno srodstvo i
uvijek ga je gledala kao brata.
Posjet vojvode Abbota trajao je kratko, no Emily se ta agonija
činila predugačkom kad je nakon pozdrava, Abbot posegnuo u svoj
džep i potom otvorio dlan.
„Ovo ti je ostalo kod nas.”
Na dlanu je bio njezin vjenčani prsten.
Čula je pored udaraca srca u grudima i Everettov uzdah. Činilo joj
se da je time otpuhnuo i svo povjerenje koje je imao u svoju ženu.
Znala je da iz nekog razloga Everett ne podnosi Abbota, a on je upravo
stajao ispred nje i sa smiješkom joj vraćao njezin vjenčani prsten.
„Danas mi je ispao, valjda dok smo se igrale s psićima.”
„Violet su bili zabranjeni izlasci, a jednako i posjete, no ti si uvijek
dobrodošla. Izvoli.”
„Hvala ti. Morala sam je doći vidjeti, nadam se da ne zamjeraš.
Nemoj tako strog biti prema njoj, Abbote.”
„Emily, moja sestra koketira sa svime što se naziva muškarcem.
Nedopustiva je takva sramota i kaljanje ugleda. Neka se ugleda na
tebe”, Abbot je odrješito rekao potom se naklonio i pozdravio svoje
domaćine.
Emily je vrtjela svoj prsten u ruci, da bi potom osjetila kako njezin
suprug prilazi, uzima prsten i njezinu ruku te ga navlači na njezin prst.
I baš kad je ona zaustila reći nešto, Everett je krenuo u sobu ne
razmijenivši s njom ni riječi. Prekoravao se radi svoje ljubomore i
pretjerane reakcije, a morao je priznati da mu je cijela ova situacija bila
pomalo mlaka dok je promatrao razgovor svoje žene i Abbota. Abbot
se činio krutim i strogim čovjekom, hladnim i uštogljenim, no ono što
mu je dalo disati je bila činjenica da on nije na njegovu ženu gledao
požudno, nije pogleda spustio niže od njezinog lica. Činjenica je bila
da ni njegova žena nije reagirala na Abbota onako kako je Everettov
pokvareni mozak pretpostavljao.
134
Koji vrag se događao s njim? Pitao se dok je skidao sve sa sebe i

samo legao u krevet. Zaspao je umoran od svega i prije nego je njegova
žena stigla k njemu. Ona se zadržala dolje i više nego obično jer se
bojala. Uistinu se bojala njegove reakcije i temperamenta, a žalila je
duboko za njihovom narušenom idilom.
I dok se ona dolje zadržala predugo, nakon što je svu poslugu
poslala na spavanje, markiz Payne gorio je u snu. Od ljutnje,
ljubomore i posesivnosti. Njegov mozak je pred njegovim očima vrtio
njemu tako mrske scene.
Abbot je sjedio na klupi i u krilu držao njegovu ženu.
Taj prokletnik se smijao veselo i glasno kao i njegova žena, dok
joj je spuštao poljupce niz vrat sve do dekoltea. Potom je desnu ruku
zavukao pod njezinu haljinu, a ona se hihotala! Baš onako kako se
hihotala kad bi je Everett škakljao. U trenu kad je položila ruku na
svoje grudi i pomaknula sama svoju haljinu naniže da oslobodi put
njegovom jeziku, začuo je Abbotov glas.
„Makni taj prsten, samo mi ometa pohotu.”
Uznemiren, mokar i nadasve bijesan radi tako živopisnog sna,
Everett se stao ogledati oko sebe. Vatra u kaminu se ugasila, svijeća je
skoro dogorjela, a postelja do njega bila je prazna. Ustao se i osvježio
vodom koja je klizila niz njegovo lice i torzo u polutami sobe.
Zagledao se u svoje lice i izmučene oči, pokušavajući obrisati gorak
okus sna u svojim ustima i utišati tu vatrenu ljubomoru u krvi, ali
teško.
Vrata sobe su se uskoro otvorila, njegova žena je ušla i stala gledati
u njega. Vidio je to krajičkom oka, ali nije mogao pogledati u nju.
Previše toga se borilo u njemu i nije u ovom trenu, nagrižen snom,
mogao razmišljati lucidno. Bio je ljut na sebe, na prokletog Abbota, na
nju, na svijet i svaku sliku koju je njegov mozak stvorio.
A samo joj je htio vjerovati.
„Možete li mi pomoći s korzetom?” Njegova žena ga je dozvala,
a on joj je samo prišao i povukao traku, te se žurno vratio u postelju,
135
okrenuvši se na bok. Emily se skidala polagano, žalosna radi njegove

hladnoće. Ona je bila znak nepovjerenja i boljela ju je ta udaljenost
koja se stvarala među njima.
Što je mogla napraviti? Prisjetila se tetinog savjeta.
Kad je legla u krevet, odvažno je ruku položila na muževa leđa i
izustila potiho i mekano.
„Gospodaru…”
„Spavaj, Emily.” Odbio je svako njezino nastojanje, bez da joj je
dozvolio da se uopće potrudi i izgladi stvar. Odustala je svjesna da ju
je odbio. Odbio je njezin dodir i želju za bliskošću.
Okrenula mu je leđa i zaspala sa suzama u očima, pitajući se, je li
ta noć prva u nizu koje će provesti na isti način. Dvoje supružnika tako
je utonulo u san, dok se s daljinom miješalo nepovjerenje, ljubomora i
silna borba, dok su se oboje pitali u čemu zapravo leži istinska bol radi
jedne naizgled bezazlene situacije.
Zašto je nju toliko boljelo njegovo nepovjerenje, a njega toliko
nagrizala ljubomora?
Je li se ljubav već bila uselila u njihovu kuću, a sa sobom povela i
svoje zle prijateljice?
136
Sedamnaesto poglavlje
Bila je rana zora kad je lady Emily otvorila oči. Cijelu noć
nemirno se okretala pored svojeg muža, iščekujući da će je on prigrliti
sebi, onako kako ju je znao svaku večer držati uza se, grijati i ljubiti po
vratu. No, ne i ovu noć. Razmišljala je o cijeloj toj budalastoj situaciji,
o njegovoj hladnoći i nepovjerenju i iskreno žalila jer joj nije niti dao
šansu da objasni. Radio je to i prečesto, povlačio bi se i odlazio.
Mrzila je to, trenutke kad bi je ostavljao samu, a da ne zna na
čemu je, zapravo znala je, na tankom ledu i u dubokoj boli. Gledala je
u njegova leđa jako dugo i potom pozvala Milly, iskovavši plan.
Morala je upaliti vatru u njemu, a kako drukčije doli onim što je on
volio najviše.
„Milly, molim te da mi pripremiš kupku.”
Emily je naložila svojoj sobarici, ne mareći što će time probuditi
Everetta. Milly je prvo upalila vatru u kaminu i počela u kadu ulijevati
vruću vodu. Kad je kupka bila spremna, Emily je namjerno zalupila
vratima sobe, samo da bi probudila svojeg supruga. Vidjela je kako se
meškolji i otvara oči, pa mu je okrenula leđa i svukla svoju spavaćicu
te mu pružila savršen pogled na svoju golotinju.
Ušla je u kadu i kad je legla, počela je rukama prelaziti po svojem
tijelu, utrljavajući mirisni sapun. Godilo joj je i previše, dok se nadala
da je on gleda, pa se odvažno protrljala po golim grudima, potom
kliznula niže niz trbuh i lagano se lecnula. Usudila se baciti kratki
pogled na Everetta i potom doživjela razočaranje. U nekom trenu se
očito okrenuo na drugu stranu. Nije ju htio niti gledati.
Na njezina prsa spustila se kugla koja joj nije dala udahnuti, a grlo
je dodatno stezalo more suza koje su samo čekale svoje trenutak plime.
137
Ustala se, obrisala i samo navukla na sebe ogrtač te sjela na rub svoje
strane postelje.
Everett se nakašljao i okrenuo se na leđa, stavivši ruke ispod glave.
Bio je budan i potpuno svjestan njezine golotinje dok se skidala i
kupala. Ipak, ignorirao ju je i to namjerno. Ustao je i umivao se,
gledajući u ogledalu njezina leđa.
I dok je ona gledala kroz prozor ratujući s tišinom koja ih je
opkolila, Everett se borio sâm sa sobom. Jedan dio njega htio je
posegnuti za njegovom ženom i taj dio nije ni najmanje bilo briga
koliko je slab čovjek koji je izgubio glavu za svojom ženom, no onaj
drugi hladni i osorni, prekoravao se zbog te slabosti.
„Prijeđi jednom, napravit će ti opet.”
Taj mu je govorio i branio mu da pogleda ili dirne predmet svoje
požude.
I prije nego je stigao poslušati onog prvog, Emily je progovorila
gledajući kroz prozor i time prekinula tišinu.
„Ne želim drugog muškarca. Nikad nisam nikog poželjela. Želim
samo Vas. Vi ste moj gospodar.”
Riječi su činile da Everett prestane disati dok mu se duša hranila
ovom slatkoćom.
„Abbot je moj rođak, Vi ste moj suprug. Imala prsten ili ne na
svojoj ruci, ja pripadam samo Vama.”
Bila su dovoljna samo tri pokreta da se on nađe pred njezinim
nogama, držeći ruke na njezinim koljenima. Zurio je u njezine oči,
želeći otjerati tugu, stoga je odlučio biti spontan, napraviti ono što mu
je u trenu došlo: spustio je dlan na njezina mala i mekana stopala i
krenuo ih ljubiti.
Tuga je polagano nestajala iz Emilynih očiju dok je poimala ovaj
nagli obrat situacije. Samo je bila iskrena, a njemu se to očito dopalo.
Što ga je natjeralo da joj danas povjeruje, a sinoć nije niti dozvolio da
objasni? Zaboravila je sva pitanja dok je on svojim usnama crtao
nevidljive tragove i utiskivao put sve do njezinih bedara.
138
„Reci da me želiš”, mrmljao je između njezinih kukova, ljubeći

mekanu kožu, na koljenima pred njom. Ogrtač joj je bio potpuno
rastvoren, kao i njezina ljepota, poput cvijeta pred Everettom.
„Želim, želim.” Udahnula je omamljena pohotom koja joj je
grijala tijelo.
„Samo mene?”
„Samo Vas.”
„Bit ćeš moja, samo moja.” Nastavljao je približavajući se
njezinom vrelom središtu.
„Samo Vaša.”
Kad je čuo njezina slatka obećanja, podignuo je pogled i
obožavano joj pomilovao tijelo i potom lice, te joj uzvratio osmijehom.
Prste je ukopao u njezina bedra i potom se spustio usnama dolje, na
izvor slatkog grijeha, onaj koji ga je zaveo i zaludio.
„Još jedan dan, draga moja, samo jedan dan.” Sad je on njoj
obećavao između nasrtaja njegova jezika, a ona se tome tako radovala,
da je glasno zavapila dok ju je pogađao tako snažan vrhunac.
Everett je u ovome uživao, gotovo jednako kao da je i sam doživio
isto jer je znao da je ipak svaki njezin užitak pripao samo njemu. I dok
je stajao iznad nje i uživao u pogledu na njezino tijelo, spreman da sam
sebi oslobodi napetost i bol u međunožju, Emily se odignula s kreveta
i ruku položila na njegovu erekciju.
„U knjizi koju mi je Violet pokazala, mnoge su slike, a jedna je
posebno zanimljiva. O njoj sam razmišljala jučer kad sam došla
doma.” Otvoreno je priznala, kao da se u ovim trenucima osjećala
iznimno hrabrom. Njezina ruka je klizila njegovom dužinom, a pošto
on nije ništa mogao odgovoriti, samo zuriti u njezine usne, Emily je
nastavila.
„Pitala sam se mogu li ja to probati napraviti Vama. Možda biste
uživali, kao što uživam ja dok Vi mene ljubite.”
„Što želiš?” Jedva je na kraju nešto izustio dok mu je nadolazeća
ekstaza grčila mišiće.
139
„Želim Vas poljubiti. Ovdje.” Potom je stegnula ruku oko

njegovog uda i ne sačekavši njegov odgovor, spustila usne na njega.
Everett nije znao od šoka što napraviti osim da joj pusti da radi što želi.
Stiskao je čeljust dok ga je prvo dražila laganim poljupcima, a potom…
Prokletstvo… potom ga je uzela dublje u usta…
Osjećaj je bio nadasve čaroban, njezina usta topla i skliska, dok je
sisala pažljivo i predano. Sve je bolje učila, izmjenjivala ritam i
pojačavala pritisak na najosjetljivijem dijelu. Ionako je bio na rubu sve
vrijeme, a kad se odmaknula malo i nasmijala se obrisavši kut usne,
Everett je stegnuo dlan oko svoje erekcije i počeo svršavati po svojoj
supruzi. Ovaj put oblino i snažno, toliko da je ona zadivljeno gledala
dok je cijedio i zadnju kap.
Ne mareći ni za što, nasrnuo je na nju i počeo je ljubiti, žestoko i
strastveno, šapćući joj obećanja koja su uključivala štošta lascivnog i
perverznog i tako činio ne samo sebe, nego i svoju suprugu
nestrpljivom i jako uzbuđenom.
„Sutra. Navečer u ovom krevetu ćeš biti moja. Ali mislim da naša
nova bračna večer zaslužuje da se obilježi na korektan način. Izveo bih
te konačno negdje, ti biraj. Nismo se pojavili tokom korote nigdje
skupa.” Rekao joj je nježno dok su se nakon zajedničke kupke u kojoj
su oprali sve tragove jutarnjeg zadovoljstva, mazili u postelji.
„Predivno. Slažem se, rado bih otišla možda na predstavu. Violet
ne vjerujem da će pustiti braća, ali već sam s njom govorila o ovoj
predstavi, dolazi talijanska glumačka postava i ovome se tako
veselim.”
„Govoriš talijanski?” Everett je upitao, omotavajući oko dlana
pramen njezine duge kose.
„Razumijem dosta, ali slabo govorim. Učila me stara lady
Barnaby dok nije umrla prije par godina. Živjela je pored imanja koje
mi je otac ostavio i svako ljeto sam provodila na njezinim livadama
pokraj rijeke.”
140
„Ako želiš nastaviti učiti, naći ćemo ti učiteljicu.” Njegov

prijedlog ju je iznimno oduševio, jer malo koji suprug bi to uopće
dozvolio svojoj supruzi, kamoli još i sam predložio.
„Hvala Vam gospodaru. Rado bih učila. Štošta.”
„Brzo učiš, Emily, sviđa mi se to”, izustio je zaigrano i potom se
bacio na njezine ružičaste bradavice.
U subotu posluga je i doručak i ručak hladan sklanjala sa stola, jer
se supružnici prije popodneva nisu dali izvući iz igrica u postelji.
Dvadeset i četiri sata nakon toga, lady Emily je mirno sjedila u
stolici pred ogledalom i pokušavala ne pokazati nemir koji joj je harao
nutrinom.
Milly je ukrotila njezine uvojke i svilenim trakama ih uplela u
divnu punđu na vrhu glave, potom joj pomogla obući savršenu haljinu
boje starog zlata koja je prelijepo isticala Emilyne zdrave rumene
obraze i sjaj u oku. Čedno nagovješćujući bogat dekolte, haljina je
prianjala uz njezin struk tako savršeno, da bi se od kukova na dolje
širila u bezbroj volana. Na rubu haljine bili su navezeni sitni cvjetovi
dajući poseban šarm djevojačkoj ljepoti sramežljive lady.
Njezin suprug je za to vrijeme stajao spreman u novom večernjem
odijelu u prizemlju i jednako nestrpljivo čekao svoju suprugu. Danas
se računao kao da je zapravo njihov dan vjenčanja, danas će je izvesti
u društvo i pokazati da je njegova, a kad navečer legnu u krevet, tada
će postati njegova u potpunosti. Još je nije imao u toj mjeri, a već je
bio zaluđen njome. Znao je kako je slijegala ramena kad bi se stidjela
ili spuštala pogled kad bi joj šapnuo nešto lascivno, ili pak kako bi ona
zadrhtala kad bi joj lagano poljubio uho.
A kad se konačno ukazala u toj predivnoj boji na vrhu stepenica,
Everett je imao osjećaj da prema njemu silazi anđeo. Požurio je do dna
stepenica da joj pruži ruku, dok je ona polagano silazila, smiješeći se
bez prestanka. U mislima je zahvaljivala svom ocu na današnji dan,
koji je u isto vrijeme označio kraj službenog žalovanja i početak
nadasve lijepe ere s njezinim suprugom.
141
Uživala je biti promatrana i obožavana pod njegovim pogledom,

a kad je posesivno stegnuo njezinu ruku i poljubio njezin dlan, pogledi
su im se sreli i vatra je buknula. Falila je možda koja sekunda da oboje
otkažu taj izlazak u kazalište.
„Noć je naša, noć je duga. Imamo vremena za sve. Dozvoli da
pokažem svijetu kakav cvijet sam ubrao samo za sebe. Dozvoli da im
se svima nasladim.” Everett je opčinjeno gledao u svoju prelijepu
suprugu dok su se vozili u kočiji. Nije se mogao nauživati njezine
vedrine i novootkrivene ljubavi prema flertu sa suprugom.
„Niste me još ubrali, gospodaru, ako ćemo baš iskreno.”
Everett je glavu zatresao par put, kroz osmijeh, ne vjerujući kako
ona njega zadirkuje. Izašavši ispred kazališta, Everett je privukao svoju
ženu sebi i ponosno s njom prošetao do ulaza, a potom do lože koja je
bila odavno zakupljena na ime pokojnog vojvode Novertona, a Emily
je taj zakup zadržala.
Novopečeni par privlačio je pozornost posjetitelja kazališta, iz
više razloga. Emily nitko više nije izražavao sućut radi očeve smrti, već
su joj svi radoznalo pristupali kako bi čestitali na vjenčanju. Everett je
strpljivo podnosio sve te ljude kao i poglede drugih dama koji su bili
prilično zavodnički. Markiz je te večeri mnogima zapeo za oko, da su
se brojne dame pitale kako im je do sada takav primjerak muškarca
uopće ispao iz vida.
Šaputalo se štošta dok su sjedili u svojoj loži i čekali početak
predstave, a najviše o tome kako zaljubljeno izgledaju markiz i njegova
mlada supruga. Emily se smijala otvoreno, nikad sretnija, dok je
njezina ruka počivala u suprugovoj. Predstava je već bila počela, ali
koliko god se trudila pratiti, naprosto svu njezinu pažnju odvlačio joj
je njezin suprug. Milovao je palcem njezin zglob, ili se tobože radi
komentara o predstavi naginjao često i šaptao joj na uho ili pak
koljenom dirao njezino.
Brojeći tek još sat vremena do kraja predstave, supružnici su se u
pauzi ustali i izašli ruku pod ruku u hodnik. Everett je još gledao u
142
svoju suprugu, razmišljajući kako da joj prizna koliko ga je ona

promijenila u ovih nekoliko tjedana, kad mu je pozornost otela
poznata ženska pojava. Emily je ispratila mužev odsutan pogled i
nestanak osmijeha te shvatila da on gleda u prelijepu crnokosu ženu
koja im se približavala. Emily je čvršće stisnula ruku svog supruga i
stala se uz njegov bok.
„Everett, dragi, pa konačno da se vidimo. Koliko je prošlo?
Mjesec i pol?”
„Clarissa.” Everett je neraspoloženo izgovorio njezino ime, više
kao upozorenje, potom nastavio.
„Ovo je moja supruga, lady Emily.” Pogledao je u svoju ženu,
predstavivši je svojoj nekadašnjoj ljubavnici, no Clarissa nije ni okom
trznula prema Emily već je zurila u Everetta u ledenoj masci svojeg
lica.
„Čestitala bih ti na vjenčanju, ali to bi bila lažna čestitka.” Emily
je upijala svaku riječ u odnosu njezinog muža i lijepe žene, koja se
ponašala uvrijeđeno, iako je ona zapravo vrijeđala Emily svojim
ignoriranjem. A kad je ruku položila na Everettov lakat, Emily je
pomislila da će buknuti od ljubomore. Everett je ruku povukao i izjavio
otresito.
„Onda je razgovor završen, za svagda.”
Potom se je okrenuo i poveo Emily u ložu. Atmosfera među
supružnicima je potonula, dok se Everett pitao otkud Clarissi toliki
obraz ponijeti se prema njegovoj ženi ovako, pa ništa joj nije obećao,
a sama se pobrinula naći novog sponzora. Nije li ona trebala sad već
biti na turneji van grada? Gdje joj je vražji Westpoint?
Emily je gorjela od razdražljivosti vrteći u glavi prethodnu scenu,
kad joj je u jednom trenu postalo jasno.
Ta žena je bila Everettova ljubavnica. Prije nje. Prije nje grijala je
njegovu postelju i prije nje ljubila je njegove usne. Prije šest tjedana.
Prije nje, radila mu je sve ono što mu ona sad radi. Prije šest tjedana.
143
A on ju je gledao sigurno ovako kako danas gleda svoju ženu. Prije

šest tjedana.
I sigurno joj je govorio sve ono što je govorio svojoj ženi u postelji.
Prije šest tjedana.
Želudac ju je zabolio i imala je osjećaj da će zaplakati pred punim
kazalištem.
„Jesi li dobro?” Everett ju je upitao, uočivši kako je naglo
potonula.
„Jesam, dobro sam.” Slagala je i pokušala nabaciti osmijeh, ne
želeći pokazati koliko ju je pogodila cijela ta stvar. Nadala se duboko
u sebi da je ne vara osjećaj da je ta žena ipak bila prije nje. Nije još
uvijek bila u odnosu s njezinom mužem jer je jasno i ljutito dala do
znanja da se nisu vidjeli tako dugo.
I kad je predstava završila, Everett je poveo svoju suprugu doma,
zaboravljajući na scenu s Clarissom. No, Emily nije mogla zaboraviti.
Nije se smiješila, iako je pokušavala. Vidjeti je tihu i ozbiljnu, Everettu
se učinilo da se preplašila onoga što mi je predstojalo kroz kratko
vrijeme, pa joj je na izlasku iz kočije pred kućom šapnuo.
„Ne boj se, vidjela si da možeš očekivati samo užitak.”
Popela se bezvoljno za svojim suprugom u sobu, dok je on skidao
njezinu haljinu, odvezujući korzet, istodobno ljubeći njezin vrat. Već
duboko u požudi, mrmljao joj je vatrena obećanja koja je namjeravao
izvršiti kroz nekoliko minuta. I koliko god njezino tijelo reagiralo na
njegove dodire i poljupce, mozak je radio nešto drugo. Nije joj dao da
zaboravi.
U trenu kad ju je pustio golu od sebe i krenuo se svlačiti, Emily se
povukla u krevet, pokrila i okrenula na drugu stranu. Everett još nije
shvaćao da se ona povukla, već se uvukao pored nje gol golcat i
pokušao je okrenuti prema sebi.
„Emily...?”
„Nisam od volje.” Procijedila je tiho.
„Molim? Ponovi.” Upitao je zabezeknuto, iako je jako dobro čuo.
144
„Nisam…”
„Čuo sam! Zašto nisi?” Glasnije je povikao ne mogavši shvatiti što
ona sad izvodi odjednom.
„Ne mogu… ne želim…” Izustila je plašljivo iako ju je srce boljelo
što ga je odbijala.
„Ne želiš? Ne želiš? Nakon šest tjedana, nakon što smo se tako
dobro upoznali, ti nisi od volje, ne možeš, ne želiš?” Ona je šutjela,
držeći mu leđa okrenuta, sklupčavši se pod prekrivačem. Iza njezinih
leđa, Everett je gnjevno i uzrujano navlačio svoju odjeću i progovarao
zlokobno.
„Imam pravo da te uzmem kad želim, moja si žena! A ako ti ne
želiš, ima tko želi.” S tim riječima zalupio je vrata i ostavio svoju ženu
samu u noći koja je trebala biti savršena.
Ostavši sama, Emily se sklupčala još više i potom zaplakala.
Jecala je sve jače dok ju je bol prožimala kroz svaku kost i mišić.
Rukom je prešla po njegovoj stani postelje i zaridala, a potom se
počupala za kosu.
„Što ja to radim? On želi mene, a ja ga guram drugoj u postelju?
Budalo!”
Psovala je samu sebe, sumanuto utiskujući poljupce, mokre od
suza u njegov jastuk. Udisala je njegov miris i potom obrisala sve
potočiće, naglo skočila iz kreveta i odlučila potražiti svojeg supruga.
Tko zna kamo je otišao kao inače kad bi bježao od nje, ali to je nije
pokolebalo. Naći će ga, pa čak ako je i otišao drugoj u postelju. Ta
pomisao boljela ju je fizički i slamala joj srce.
Reći će mu da ga želi i treba i da se kaje. Ne bi podnijela nikad da
on ode drugoj i dadne joj sve ono što je htio dati njoj. Navukla je ogrtač
i pošla u prizemlje probuditi batlera i Milly da pripreme kočiju i da
Milly ide s njom… a onda je zastala pored odškrinutih vrata salona i
unutra, pored kamina, u naslonjaču ugledala svojeg supruga.
Nije ju zamijetio dok je u jednoj ruci držao čašu, zureći u mali
plamen u kaminu.
145
Otvorila je vrata i zakoračila prema njemu, no on nije ni pogleda

dignuo. Bio je nepodnošljivo dalek i hladan, ali ona nije posustala.
„Gospodaru?”
Zazvala ga je prvi put. Niti treptaja. Niti pomaka. Ona se zato
približila još jedan korak.
„Mužu?” Njezino srce ga je dozivalo, ali i na ovo ostao je
nepokoren. Zurio je u vatru, ali ona nije gubila nadu da nije sve
izgubljeno.
„Everett?” Potom ga je zazvala po imenu, a ona čaša je iskliznula
iz njegove ruke i udarila u tepih. Oči su mu poletjele prema njoj, kad
je iz njezinog glasa prepoznao ispriku. Tren kad je Emily ugledala oči
svojeg supruga i u njima istinsku patnju, odlučila je za njih dvoje otići
konačno korak dalje. Ruke joj nisu ni drhtale, niti je glas pucao,
kolebanja više nije bilo, kao ni sumnje.
On je bio tu, nije otišao drugoj.
Želio je mene. Možda me i zavolio. Pomislila je i tada se nasmijala.
Pružila je ruku svome suprugu koji je zaneseno gledao drugo ljepše
naličje svoje žene, ono nasmijano, koje mu se veselilo i primalo ga rado
k sebi, da bi potom ostao van sebe od scene u kojoj je ona posegnula
za svojim ogrtačem i rastvorila ga te ponizno rekla.
„Uzmi svoje pravo, uzmi sve, sve je tvoje. Sve se samo tebi nada,
sve samo tebe iščekuje. Uzmi i tijelo i dušu, i ona je tvoja.”
Everett je drage volje prihvatio svoju ženu nazad k sebi, i poveo je
u njihovu postelju, uzeti svoje pravo kojem su se oboje sad jednako
radovali.
I možda je Emily ponudila svojem mužu da uzme i njezinu dušu,
dok se penjala za njim na kat, osjećala je zapravo da je on možda već
od prvog poljupca vlasnik cijele njezine pojave, a ponajviše njezine
duše.
146
Osamnaesto poglavlje
„Moj. Njegova. Moj. Njegova.” Srce je govorilo i stvaralo jeku.

Emily je stajala pred svojim suprugom nasred spavaonice, očiju uprtih
u njegove, bez imalo bojazni.
Everett se osjećao drukčijim čovjekom od trena kad ga je žena,
koja je otrovala njegovu krv požudom, zazvala po imenu i dala mu
njegovo bračno pravo. Osjećao je da ga želi jednako kao što je on želio
nju, ali ipak, morao je upitati samo da čuje te riječi. Posesivnost koja
je obuzimala njegovu dušu, rasla je u nedogled hraneći se pažnjom
njegove slatke žene.
„Jesi li sigurna?”
„Jesam, Everett.” Progutao je knedlu, osjećajući strašan pritisak
zbog iščekivanja. Zamišljao je ovaj tren, čak ga i sanjao, nakon toliko
dana čekanja, ali niti jedna umišljena scena nije se mogla mjeriti s
osjećajem i mirisom tople i podatne žene pred njim, nadomak njegovih
prstiju. Stoga je podigao dlan i položio ga na njezine gole grudi, točno
iznad srca, zadržavši ga tamo neobično dugo, darivajući svoju ženu
nježnošću.
„Miruj srce moje, pazit ću na tebe i večeras i svaku noć do kraja
svog života.” Obećanje koje je izustio još više je ubrzalo ritam njezinog
srca i gotovo je natjeralo da mu kaže one dvije riječi koje su joj se
kotrljale na jeziku. No, ostala je tiho, polažući ruke na njegove
zglobove, kako bi započeo to mučenje svojim dodirima. Izluđivao ju
je, ali je to voljela. Iako nije znala što joj sve ova noć može donijeti,
čvrsto je vjerovala da neće požaliti.
U polutami sobe, ogrtač je skliznuo na pod, a potom mu se
pridružila i Everettova odjeća. Uskoro su oboje stajali goli jedno ispred
drugog, da bi se Everett u jednom trenu spustio na koljena i ruke
147
položio na ženine bokove. Pogurao ju je jedan korak do kreveta i kad

se naslonila na rub, podignuo joj je lijevu nogu i puhnuo u njezinu
natopljenu slatkoću.
„Činiš od mene primitivca”, zagrmio je udišući njezin miris,
izazivajući u njoj ogromnu žudnju.
„A ti od mene grešnicu”, uzvratila mu je oblizavši usne, jer gledati
svojeg supruga tako na koljenima, za koji tren s jezikom u njoj, bila je
scena koja je rastapala stid i razbuktavala strast. Usudila se lijepa lady
štošta sa svojim mužem, i prihvatiti i predložiti. Samo se nije usudila
reći mu koliko ga ona…
Ne, te dvije riječi neće prijeći preko njenih usana, ne dok joj on to
ne kaže prvi. Osjećala se ogoljenom pred njim čak i onda kad je bila
zakopčana do grla, doduše posljednjih dana takve situacije gdje je bila
pokrivena trajale su svega koju minutu kad bi zakoračili u sobu. Znala
je da postaje ovisna o njemu svakim trenom sve više. I kao takva bila
je ranjiva, no nije se smatrala slabom. Ipak morala je priznati jednu
stvar.
Imala je samo njega. A ovu večer i on će imati nju. Samo nju.
Želja u njegovim očima tinjala je vječnom vatrom, i zaista činilo
se da je ništa nikad neće ugasiti, jer Everett nije ni slutio čime se ta želja
hrani. Još uvijek je mislio da je vatra u njemu samo trag strasti, ali
ljubav koja je rasla, prekrila je sve druge puteve svojim korijenjem i
vodila ga samo jednom stazom, prema njegovoj ženi.
„Ovo je grijeh? Da slavimo brak i da uživamo, da te činim
sretnom? Jer tvoj osmijeh govori baš to, da si sretna.” I dalje je klečao
pred njom i rukama nježno prelazio po njezinoj koži, te nastavio.
„Obećao sam tvom ocu da ćeš biti sretna, stoga mi reci… jesi li?”
„Jesam, sad sam sretna, iako nisam to bila kad sam te prvi put
srela.” Everett se nasmiješio neočekivano zaigrano na njezine iskrene
riječi, te joj raširio koljena dok je lijegala na krevet.
148
„Da se podsjetimo zbog čega se dogodila promjena? Zbog mog…

jezika?” Upitao je i potom polizao njezino međunožje jednim brzim,
ali temeljitim pokretom, tako je iznenadivši da je zaječala.
„Ili možda zbog mojih prstiju?” Rekavši to, prst je pažljivo ugurao
u nju i izmamio još jecaja.
„Ili ipak zbog moje pitome i uglađene naravi?” Vrag se igrao s
njom, zadirkivao je, kao da je drugi čovjek, a Emily je samo gledala
svog supruga kroz poluzatvorene kapke, natopljena ljubavlju i
požudom.
„Možda sve to u kompletu?” Uzvratila je i zagrizla svoj prst te
zatvorila oči od topline čiji uzrok se smijao među njezinim bedrima.
Dirao ju je i ljubio, lizao i grickao, sve dok impuls želje nije krenuo s
tog mjesta i proširio se cijelim njezinim tijelom ostavivši je
opustošenom.
„Savršeno si natopljena, draga moja. Osjećaš li kako klizim u
tebe?” Ovaj put pogled nije sklanjala u stranu zbog njegovih riječi, već
ga je povukla k sebi i poljubila. Htjela ga je tako ljubiti dugo, ali strast
je imala drugi plan. Kad se Everett smjestio na svoju ženu i svojom
tvrdom erekcijom okrznuo njezino vrelo međunožje, oboje su
ustuknuli, zadržavši poglede na očima onog drugog, dok su se dolje
dodirivali. Emily je počela drhtati, a njezin suprug, uočivši to, spustio
je lice u udubinu njezinog vrata i lagano je polizao.
„Želiš i dalje?”
„Da, želim.” I željela je, iako su drhtaji u njoj bili posljedica nečeg
drugog. Onaj strah zamijenio je novi, strah da ne bude povrijeđena, ali
ne njezino tijelo, već duša i srce. Ipak, nasmijala se svom suprugu,
raširila noge jače i stegla njegove mišice.
„Uzmi me.”
Čuvši te riječi, Everett je zaklopio oči i s posebnom dozom
kontrole se prislonio na uski otvor koji ga je mamio da prodre duboko.
149
„Žao mi je zbog ovoga”, izustio je i lagano ušao tek koji

centimetar kad je ona uvukla zrak kroz zube i zatvorila oči, prekinuvši
pogled. Zastao je dok mu je znoj počeo probijati na čelo.
„Još samo malo, ljubavi.” S tim njegovim riječima, Emily je
otvorila oči i jače stisnula zube. Kimnula mu je ozarena, dok je sreća
u njoj nadjačavala bol. Ukopavši se još malo, pratio je svaki izraz na
licu svoje žene, a kad je iz kuta njezinog oka potekla suza, morao je
stati.
„Ne, ne mogu podnijeti da te boli. Stat ću. Gotovo.” Zavrtio je
glavom kao u agoniji, s namjerom da izađe iz nje.
„Ne, Everett, ne! Ovo ne mogu izbjeći… samo… napravi to. Uđi
u mene i uzmi me. Jednako će me boljeti sad ili za deset dana. Samo…
ja te želim sad. Izdržat ću.” Stisnula je prste jače u njegova ramena i
pogledom potražila njegove usne.
„Drži me u poljupcu dok to činiš. To će mi pomoći.” Slatko je
dodala, neustrašivo i posve zaneseno. Nadala se da će sad, u ovom
činu, on jednako pripasti njoj kao što će ona njemu.
„Oduševljavaš me, ženo. Svakim danom, svakim trenom sve više.
Potpuno si me osvojila.” Izustio je od srca, dok je spuštao usne ne
njezine.
„Pokaži mi.” Zavapila je stisnuvši oči jer je osjetila potisak u sebi,
odlučivši se opustiti koliko je to bilo moguće. Everett je jednako
zatvorio oči, jer bilo je to vraško mučenje, biti u njoj, osjetiti je tako po
prvi put, a suzbiti sve nagone koji su mu uzburkavali krv. Neopisivo je
bilo teško ostati miran i ići tako polako kad je htio da ona uzdiše od
strasti dok se spajaju, a ne od boli.
Prodro je još malo, dok joj se s usana otimao bolan jecaj.
„Još malo, ljubavi”, ponovio je tiho, pomazivši njezin obraz,
potom uvukao njezine usne u svoje, želeći je potpuno unijeti u to
spajanje.
U trenu kad je do kraja ušao, Emily je zagrizla njegovu usnu, ali
poljubac nisu prekidali, već ga pojačavali do stanja izgaranja. Bio je u
150
njoj, boljelo ju je, ali trpjela je. Suze su je škakljale od boli koja se širila
iz njezinih prepona i tog dijela trbuha, ali u isti mah, u njoj je raslo
nešto drugo, neka toplina koja je tjerala bol. Povukao se malo iz nje,
ali vratila ga je nazad usnama i rukama, osjetivši pomak u sebi na malo
drukčiji način, ovaj put boljelo je manje, i nije bilo tako strašno.
„Boli?” Upitao je između poljubaca, a kad je podignuo glavu i na
njezinom licu ugledao odsutnost onog grča boli, srce mu je bilo
ugrijano, jer ga je prihvatila, konačno mu je pripala. Odmahnula je
glavom, a potom mu šapnula.
„Ne bi li se sad trebao pomicati u meni?” Zadirkivala ga je, iako
mu sad nije do toga bilo, i dalje se suzdržavao, ali i uživao u vrelom
stisku njezine uske unutrašnjosti. Nije mu trebala ništa više reći, počeo
se pomicati u njoj polagano, po prvi put u životu imajući obzira prema
drugom biću na način da je sputao svoje strasti.
Njezini bolni jecaji prerastali su u zanesene nakon nekoliko
minuta, pa je pažljivo pojačavao prodore, dok se ovijala oko njega i
uvlačila ga u sebe. Šaputao joj je na usne predivne riječi, one koje je
samo ona mogla izmamiti iz takvog čovjeka.
Sa svakim nasrtajem postajala je sve mokrija, on sve uzbuđeniji,
dok su se njezini nokti utiskivali u njegova ramena, a znoj ostavljao
tragove na plahtama. I dok su im se uzdisaji miješali, dok su oboje
putovali prema oslobođenju, Emily je osjećala da je njezin muž na
dobrom putu da se zaljubi u nju.
Everett je u isto vrijeme spoznao samo jednu stvar.
Svoje žene se neće moći nikad zasititi.
Ponovno je poljubivši, ruke je podmetnuo pod njezinu stražnjicu,
i uz muklo stenjanje prepustio se vrhuncu. Emily je osjetila kako je
lagana bol prožima u nekom trenu i posve nagonski je zagrizla njegovu
usnu, da bi potom samo toplina zagrlila njezinu unutrašnjost. Everett
je spustio glavu na njezino rame, ne želeći se izvući iz nje, jer bio je to
raj, bila je to oaza sreće, bilo je to njegovo i samo njegovo blaženstvo.
151
Ono što ga je dokrajčilo, bio je trenutak kad je ona ovila svoje ruke
oko njegove glave i pomilovala njegovu kosu. U tom dodiru stajalo je
nešto više od požude i obaveze, stajala je sakrivena duboka emocija,
koje su se oboje bojali, ali od nje nisu mogli pobjeći. Osjećao se
istrošenim i psihički i fizički, samo zbog tog jednog čina, i kad je
konačno odignuo glavu i oblizao usnu, osjetio je metalan okus krvi.
„Ženo, krvarim zbog tebe.” Emily se nasmiješila i palcem
pomilovala njegovu raskrvarenu usnu te dodala sjetno.
„I ja zbog tebe, mužu.”
„Uvrnuto je reći, ali neopisivo sam sretan radi toga.” Dometnuo
je vragolasto, dok se Emily topila zbog ove vedre strane svojeg supruga
koju nije često viđala.
„ A znaš što ti mogu obećati nakon ovoga?”
„Što?”
„Svaki put će biti sve bolje i bolje, i svaki put ćeš uživati sve više.”
„Obećavaš?” Slatko je napućila usne dok se on dizao s nje,
ponovno pripravan za nastavak. Vidio je gdje počivaju njezine oči,
stoga ju je upozorio.
„Obećavam, ali za danas više ne. Nemam namjeru nanijeti ti više
bol danas, ne bi izdržala više od ovoga.” Posegnuo je za mokrim
ručnikom i obrisao pažljivo tragove prve bračne večeri.
„Možeš mi dati nešto drugo?” Pitala je gledajući kako klizi
ručnikom preko njezine kože, kao s obožavanjem.
„Što želiš, sve ću ti dati?” Srce joj je naraslo u prsima dok je
pružala ruke prema njemu.
„Ljubi me. Samo to.”
I ispunio joj je tu želju, a Emily je predano učila svaku njegovu
reakciju i kasnije te večeri natjerala ga da ipak prekrši dano obećanje.
Jer pored poljubaca, ponovno su u plahte utisnuli strast i požudu, samo
ovaj put crvenih tragova boli nije bilo.
No, pojavit će se kad-tad, jer ljubav nije crno bijela, nijansirana je
svim emocijama, posebno kad se spoje dvoje naizgled nespojivih.
152
Devetnaesto poglavlje
„Emily, vrijeme nam je poći. Zamaramo tvoju tetku već tri sata”,
Violet je opomenula Emily, dok su sjedili u dnevnom salonu lady
Blanche. Njezin pokojni muž, markiz Boudin kupio joj je prije smrti
kuću u Londonu, kako bi njegova voljena žena uvijek imala svoje
mjesto u rodnom kraju. Pogledavši prema teti, Emily je nevoljko
kimnula i uzdahnula duboko, a ova, primijetivši to, pružila je ruku
preko naslona i pomazila je.
„Što je bilo, kćeri? Postoji li neki razlog da ne želiš ići svome
domu?” Teta je pogodila u srž, dok je Emily nimalo damski počešala
svoje čelo i nakašljala se. Negdje u kutu, Everett je opet terorizirao
Dorothy. Žalila je kujicu i točno je znala kako joj je dok je bježala od
tog psića.
„Postoji. Moram priznati nerado da postoji”, izgovorila je na
brzinu, gledajući u tetu, dok se Violet naginjala prema njoj i brižno
upitala.
„Tvoj muž? Grozan je prema tebi?”
„Ponižava li te? Ponaša li se tiranski?” Teta je dometnula
zabrinuto. Emily se počela vrpoljiti, jer je morala priznati činjenično
stanje. Uistinu nije htjela ići doma, znajući da je Everett sigurno već
doma i spreman…
„O zaboga… da… Mislim ne”, izustila je živčano, povlačeći
nestašni pramen s lica.
„Da ili ne, Emily? Ne razumijem ništa.” Violet je bila nestrpljiva.
„Koliko znam, sve je među vama nakon korote u redu. Zar ne? Što se
promijenilo?”
„On… On je nezasitan”, Emily je izustila potišteno i spustila
glavu, dok je Violet gledala prvo u lady Blanche pa ponovno u Emily.
153
„Nezasitan je. Dobro. I ti zato ne želiš doma?”

„Da! Ne želim! Ne da mi da dišem, ne stignem niti jesti. Ujutro,
navečer, usred noći, nakon ručka, samo se pojavi doma i ne gleda
jesmo li u krevetu, u salonu, u vrtu. To je previše. Boli me sve, bedra,
leđa, noge… Ovo je strahota. Zaboga. Dovoljno je grozno pričati o
tome, kamoli doživljavati to tako često. Nemam snage ni za što.”
Violet se počela smijati, dok je Blanche gledala milo u svoju
nećakinju.
„Violet, nije smiješno. Kako netko može imati toliko volje i snage,
ne razumijem. Tko to radi tako često? Imam osjećaj da sam više pod
njim nego na nogama.” Sagnula se po Everetta koji je vukao njezine
skute, očito spreman i on da ide doma, jer je obavio što je trebao.
„Auuuu…” Zajaukala je kad se nagnula, zbog boli u leđima.
„Vidiš? Sve me boli od njega.” S grčem se vratila u naslonjač i
pomazila psića.
„Mila, to je vrlo pohvalno. Tvoj muž te želi. Na dobrom putu si
da te i zavoli, nije li to ono čemu težiš?” Blanche ju je podsjetila na onu
gorljivu želju koja je uvijek iz jednog kuta provirivala. Emily je uživala
u muževoj pažnji i dodirima, ali u posljednja dva tjedna on se nije
skidao s nje. Otkako su proživjeli prvu bračnu večer, tako je on svaki
slobodan trenutak provodio u njoj. Posluga je već znala da se mora
povući istog trena kad bi gospodar ušao u kuću. Nije ga bilo briga ni
za ručak ni za večeru, ni za goste ni za šta, sve je odbijao jer je vidio
samo nju.
Trebala mu je samo ona, njezina topla koža pod prstima. Svaki
uzdah i užitak kojim je on gospodario. Na poslu bi se Everett zadržao
koliko je bilo potrebno i onda jurio doma, tjerao svojeg konja da što
prije vidi svoju rumenu ženicu.
Ovisnost. Bio je ovisan i nije mario. Rafe je na njemu prepoznao
zadovoljstvo bračnim životom, ali mu se i podsmjehivao zbog
zaluđenosti koju se nije trudio niti skrivati.
154
„Težim, ali ne baš na ovakav način, imam osjećaj da mi se smije

sva posluga, da svi znaju… Sad znate i vi. Ovo je sramota. Izbjegavam
ga koliko mogu, ali kamo da pobjegnem? Uvijek me nađe, kao da me
nanjuši.”
Žalila se Emily, dok joj je Violet zavidjela.
„Ja se ne bih bunila”, dodala je Violet na to, dok se Blanche
smijala blago.
„Početna zaluđenost, proći će, mila.” Tješila ju je teta.
„Kad? Kad smršavim jer ne stignem jesti? Kad oslabim i padnem
u krevet bolesna? On bi možda to jedva dočekao. Jao, jao.” Zavapila
je i podigla ruke koje su je boljele od napora dok je noćas na sve četiri
podnosila nasrtaje svojeg muža. Zaboga, tko je uopće izmislio tu pozu?
Pogledala je Everetta i sjetila se njegove igre s Dorothy.
„Mi smo gori od životinja”, nesvjesno je izgovorila dok je Violet
ustajala.
„Žao mi je Emily, ali ja moram ići. Konačno su me braća pustila
vani, a večeras imam goste. A ti ionako jednom moraš doći doma,
stoga…” Emily je ustala nevoljko i pustila psića na pod te zahvalila teti
na gostoprimstvu.
U kočiji je do vile Langdon priznala svojoj prijateljici.
„Jedva čekam da mi dođe mjesečnica. Onda će me pustiti na miru
tih nekoliko dana, samo da se vratim sebi. Da odmorim malo.”
„Moram reći da ti zavidim, bez obzira što se žališ, jer sam sigurna
da uživaš. Imaš neki poseban sjaj u oku, Emily… I koža ti prekrasno
blista. Pored svega, nisi više onako stidljiva.”
„Uživam, da, ali ne kad me toliko potroši da ne mogu ni sama iz
kade izaći.”
„Neka, divno je što te želi tako stalno. Sjeti se kako si ga smatrala
groznim, a pogledaj kako te obožava.” Emily je uzdahnula i potom se
oprostila i s Violet ispred njezine vile. Psić je zadovoljno ležao na
drugoj strani kočije, baš onako kako njezin muž leži i prede s
osmijehom nakon vođenja ljubavi.
155
„Jesmo li zaista vodili ljubav?” Pitala se mlada lady dok je prilazila

svojoj kući. Jer strast je bila gorljiva, pohota rasplamsana, žudnja
ubojita. A ljubav? Je l' i ona bila tu negdje među plahtama i u onim
nježnim dodirima na kraju čina?
Zadrhtala je pri pomisli da on uskoro stiže doma ili je možda već
u kući, dok je silazila s kočije i povela psića sa sobom. Ušla je nečujno
u kuću i krenula na kat. Za to vrijeme, Everett je lupkao prstima o čašu
iščekujući svoju ženu u salonu. Oćutio je nešto u zraku, mada ništa
nije čuo. Izašao je iz salona i ugledao Emily kako se penje stepenicama
u sobu.
„Draga moja, čekam te.” Iskreno je odao svoju potrebu, dok je
Emily pomalo omekšavala od pogleda kojim je prelazio po njoj.
Njegovi pogledi uvijek su govorili više od riječi.
„Moram… moram se presvući.”
„Idem s tobom.”
„Ne, Everett, sići su onda na večeru. Jako sam gladna.”
„Ali ja nisam.” Pobunio se zagazivši na prvu stepenicu.
„Ali ja jesam. Molim te.” Puhnuo je nezadovoljno i vratio se
korak nazad dok je gledao kako njegova žena odmiče od njega na vrhu
stepenica.
„Mogla si mi barem dozvoliti da te gledam dok se svlačiš.”
Nesvjesno je izgovorio na glas, ali ona je već bila zamakla i nije ništa
čula. Potom se sjetio njezinog naloga i osobno otišao domaćici da im
što prije posluže večeru.
„Oboje ćemo večerati sada.” Naložio je domaćici i potom krenuo
u blagovaonu. Nije bio gladan hrane, sve u njemu gladovalo je samo
za njom. Dva tjedna provodio je kao mahnit u njoj i čudio se, zaista se
čudio tom nagonu i izgaranju jer je očito bio u zabludi, misleći da će
ga zaluđenost pustiti kad mu konačno pripadne, kad je kuša po prvi
put.
O, bio je tako u krivu, jer svakim danom njegov žar je bivao sve
veći. Znao je da pretjeruje, da ovakvo ponašanje nije primjereno, ali
156
ona je bila njegova žena i jednako je uživala u njihovim igricama i

međusobnim zadovoljstvima. Iako, posljednjih dana činilo mu se da
mu izmiče, da ga nekako izbjegava. Sjedio je za stolom i čekao da
dođe, da jedu, a onda da on… Pojede nju.
I gotovo, jedna misao na nju golu u njihovoj postelji, dok se on
gosti njezinim tijelom, i hlače su mu postale preuske. Već je lagano
postao nervozan kad se ona nije spustila ni nakon dvadeset minuta
dolje k njemu.
„Opet veže prokleti korzet!” Nemirno je zaključio. Što se njega ticalo,
nije se morala niti oblačiti. Da je mogao, zabranio bi joj da izlazi igdje,
a on ne bi išao ni na posao, niti izlazio iz kuće. Imao je neku
neobjašnjivu potrebu da je zaključa u sobi i drži pored sebe dok spava,
jede, diše.
Krenuo je prema sobi, odgurnuvši stolicu, te se uspeo hitro
stepenicama. Zatekao je svoju ženu kako sjedi na krevetu. U isti mah
i uzbuđen i nestrpljiv, prišao joj je i kleknuo ispred nje, položivši ruke
na njezina koljena.
„Čekaš me?”
„Ovaj, ne. Upravo sam krenula dolje.” Pogledala je njegove ruke
i nadala se da će je ipak pustiti da barem blaguje.
„Krenut ćeš kasnije. Sad te želim ljubiti.” Njegovi prsti povukli su
haljinu gore i otkrili njezino koljeno. Kratak pogled na njezinu kožu
pomutio mu je mozak, stoga nije čekao dozvolu već je nasrnuo na
njezine usne. Emily se jedva uspjela othrvati njegovom napadu,
rukama ga gurajući u jaka prsa.
„Samo da jedem, trebam snagu. Zaboga!” S tom riječju gurnula
ga je jače, time samo razdražila ionako razjarenu zvijer koja je bila na
rubu da pokida sve te krpice na njoj, nepotrebne slojeve koji su bili
stvoreni samo za produljenje zadovoljstva. Ustao je, poravnao svoju
košulju i izjavio naizgled mirno, dok je u njemu kuhalo.
„Dobro, idemo onda jesti.”
157
Sačekao je da Emily krene prva dolje, te se zabuljio u njezin

potiljak. Izluđivalo ga je sve na njoj, svaki pramen kose, pogled, čak i
nadignuta obrva dok bi se iščuđavala nečemu, ali sad, dok bi mu se
suprotstavljala u njemu je budila neki primitivni nagon da joj pokaže
da ga nije podčinila. Činjenica je bila da se zavaravao. Samo mu je
trebalo vremena da to shvati.
Emily je opet pribjegla onoj taktici sporog žvakanja, no Everettov
pogled joj nije dao da se opusti. Prijetnja je bila tako očita, da se nije
usudila pogledati u njegovom smjeru. Pri kraju večere, sa zadnjim
zalogajem, začula je njegov glas.
„Jesi li gotova?”
„Jesam s večerom. Moram se okupati.”
„Ne moraš.” Ustvrdio je odlučno.
„Moram.”
„Kupala si se jučer. Ovako, uživat ću u tvom prirodnom mirisu.
Znaš da to ne možeš izbjeći. Čemu ovo otezanje, Emily?”
Konačno je otvorio karte, istodobno polažući dlanove na stol.
„Ne otežem, mužu, samo sam gladna i željna kupke.”
„Ja sam željan tebe. Sad si jela, nije ti potrebna kupka, dakle…”
Oblizao je usne i ustao, dok je u isto vrijeme ustala i ona, stežući naslon
stolice i držeći ga na oku.
„Everett… Umorna sam… Molim te…” Zakoračila je u
suprotnom smjeru s namjerom da pobjegne, dok je on produljio korak
oko stola da je uhvati i nikad ne pusti.
„Nećeš se umoriti, ne trebaš ništa raditi, ovaj put me nećeš jahati,
ja ću sve obaviti.” Malo joj je nedostajalo da ne jaukne očajno na
ovakve riječi, dok je odmicala oko stola.
„Emily? Pokušavaš pobjeći?”
„Ne.” Uzdahnula je imajući ga i dalje na oku, dok se lukavo
povlačila.
„Nego što radiš? Uzalud ti je.” Proročki je rekao i nasmijao se
pohotno, dok je skidao svoj sako. Gledala je u njega zabezeknuto dok
158
je otkopčavao košulju, i dalje hodajući oko stola za njom kao za

plijenom. Znala je da nema gdje uzmaknuti, eventualno ako ne zapne
za skute i slomi nogu.
Ni to životinju ne bi zaustavilo.
„Umorna sam Everett, non stop si na meni.”
„Želim te. Jednostavno ne mogu protiv toga.” Otkopčao je zadnje
dugme i skinuo košulju, bacivši je preko stolice. Zastala je samo na
tren, pogledom oblizala njegov čvrsti torzo i tu izgubila na prednosti,
jer je Everett pohrlio prema njoj i uhvatio je u zagrljaj.
„Znaš da si sad napravila još gore? Neću stići doći do sobe, što
znači da moraš zahvaliti Bogu što nam je posluga dovoljno pametna i
pronicljiva da nam nikad bez poziva ne ulazi.”
„Everett, molim te…” Zavapila je dok je spuštao male poljupce
po njezinom licu.
„Ne trebaš me moliti dušice, upravo ću ti dati sebe.”
Izrekao je u šali, ali to je ono što je pogodilo pravu točku. Da je
samo znao što ona želi čuti, možda bi joj govorio stalno, ali time bi
napetost bila okončana, no na njezino mjesto došla bi daleko
uzbudljivija igra, ona koja potraje do kraja života. Ipak, igra koju je on
igrao s njom posljednja dva tjedna, potrajala je u blagovaoni nešto više
od pola sata, samo zato jer je Everett našao zrno suosjećanja za svoju
ženu. Odnio ju je uz stepenice i položio na krevet, te pustio za zaspe.
Stajao je iznad nje i promatrao njezinu golotinju.
„Ne želim te samo zbog ljepote tvog tijela”, progovorio je tiho i
potom legao pored nje, nadajući se da će ujutro ona imati više snage
za igrice pod plahtama.
Možda je večer završila onako kako je on želio, ali jutro je donijelo
nešto čemu se nije nadao. Dok se umivao i obavljao jutarnju rutinu,
Downey je pokucao na vrata spavaonice.
„Gospodaru, hitna poruka iz Liverpoola.”
Everett je navukao košulju i krenuo u prizemlje, kako bi dozvolio
svojoj supruzi da odspava još malo. Koju minutu samo je zurio u nju
159
i uživao u pogledu na njezino sneno lice. Morao je priznati da je zaista

neumoljiv i nehuman prema njoj kad su u pitanju bile bračne dužnosti.
„Ovo ne može biti dobro”, promrmljao je dok je otvarao poruku,
potom sjeo u stolicu i pročitao poruku.
„Moram u Liverpool. Osobno, odmah. Radi se o zamjeni pošiljke
sirovine za tvornicu i moram to ići razriješiti ako želimo na vrijeme
isporučiti robu”, rekao je svom batleru, odajući tragove nervoze u
glasu. Nije mu bilo ni najmanje drago što mora svoju suprugu ostaviti
na najmanje par dana, a da uputi Rafea nije bilo prihvatljivo. Poruka
je došla na njegovo ime, a Rafea je dovoljno opterećivao poslom, da je
već osjećao grižnju savjesti.
Otići će, riješiti problem i vratiti se doma u roku od pet dana, to
bi mu trebalo biti dovoljno. Odjahao je do Rafea i uputio ga u problem,
i kad se vratio doma, njegova supruga je već bila doručkovala i igrala
se u vrtu na suncu s psićem.
„Emily...” Teškim korakom joj se približio, dok je osjećao kamen
na prsima. „Moram na put, ženo. Neće me biti par dana.” Udahnula
je duboko, ali nije pokazivala žalost. Neće joj faliti? Upitao se dok je
držao njezinu ruku i utiskivao u nju poljupce.
„Kad krećeš?”
„Čim mi kovčeg bude spreman.”
„Što, tako brzo?” Proradila je u njoj nervoza kad je spoznala da
će se uskoro rastati.
„No, ljubavi, pa odmorit ćeš se od mene, ili ću ti ipak
nedostajati?” Everett ipak nije mogao suzdržati ovo pitanje u sebi.
Morao je znati, morao je čuti.
„Hoćeš”, izgovorila je lakomisleno, iako je u tom trenu više
cijenila odmor od njegove požude.
Kad je deset minuta kasnije, nakon toplog zagrljaja i strastvenog
poljupca njezin suprug otišao na daleki put, Emily nije ni slutila da će
već sutra pustiti suzu za njim, da će prizivati da se vrati, ali on se neće
vratiti kako je obećao.
160
Dvadeseto poglavlje
U životu sve ima svoje dobre i loše strane, tako je i Everettov

odlazak za njegovu suprugu, u prvi mah imao samo dobru stranu. Ona
će se odmoriti od njegove životinjske pohote i nasrtaja u bilo koje
vrijeme u danu ili noći. Oprostila se s njim, poželjela mu dobar put i
rekla da će ga očekivati peti dan. Potom se poigrala sa psićem,
objedovala sama, poslala poruke teti i Violet za sutrašnje druženje, te
se počastila dugom kupkom.
Tijekom tih ležernih aktivnosti, nije morala strepiti hoće li je
njezin, vječno raspoloženi i uzbuđeni suprug, negdje zaskočiti. Hodala
je po sobi gola i potom legla da odspava kratko, barem koji sat. Tijelo
je naprosto tražilo odmora. Kad se probudila, već je bila ponoć.
Dezorijentirano je gledala oko sebe i potom zaključila da je bila previše
iscrpljena u ta dva tjedna, stoga se nije više čudila potrebi za snom.
Uspravila se u krevetu i ogledala oko sebe u mraku. Psić je spavao,
posluga također, ali njoj san nije dolazilo više na oči.
„Što da sad radim?” Pitala se bacajući pogled na praznu stranu
postelje.
„Ti bi mi svakako znao ispuniti vrijeme i bila bih opet spremna za
spavanje”, obratila se zamišljenoj pojavi svojeg supruga i potom se
nasmijala.
„Što radiš sad? Spavaš li? Radiš li? Misliš li na mene?” Sjetno je
pogledala kroz prozor u mrak, opet na glas izgovarajući svoje misli.
Nije znala što drugo doli ustati i upaliti svijeću, i čim su njezina stopala
dotakla hladan pod, osjetila je usamljenost kako je poput hladnoće
obuzima. Prvo stopala, noge, trbuh sve do srca. Progutala je knedlu,
uzdahnuvši duboko i otvorila mužev ormar. Prsti su joj zaneseno
prelazili preko njegovih košulja i kaputa. Svako dugme je pomazila,
161
svaki uštirkani rub pogladila. Neočekivano, usna joj je zadrhtala, a

potom ruke, stoga je zatvorila ormar, pohitala u krevet i pokrila se
debelim prekrivačem.
„Everett, hladno mi je. Je l' i tebi hladno?” Govorila je praznoj
strani kreveta, zamišljajući muževo lice tamo. Gledao ju je s tolikom
vatrom da bi otopio i najveći ledenjak.
„Da si tu, ugrijao bi moje tijelo u tren oka. Zar ne, ti nezasitni
pohotniče?” Ruka joj je prešla po hladnom jastuku, a neka tuga
obgrlila srce. Dugo je tako gledala u prazno mjesto pored sebe, potom
je opet utonula u san.
Kad su prve zrake sunce osvijetlile grad, Emily je otvorila oči i
instinktivno pogledala pokraj sebe.
„Još četiri dana”, pokislo je rekla, potom se upitala.
„Tek je otišao, nisam li se tome veselila? Nevjerojatno. On mi
fali.” Zatresla je glavom i kovrčama te rukama lupila po prekrivaču.
„Što si tražila to si dobila! Sad se lijepo odmaraj.” Prijekorno je
rekla i kaznila se hodom po hladnom podu. Milly je ušla nedugo nakon
poziva, upalila vatru te donijela svojoj gospodarici dvije poruke.
„Došle su vam sinoć dok ste spavali”, Milly je rekla i potom
krenula vani pripremiti svojoj gazdarici doručak.
„Oh, divno. Pozvala sam i tetu i Violet da mi dođu u posjetu
danas!” Razveselila se posebno toj družbi, njihovim otvorenim
razgovorima, prisnošću i razumijevanju koje je dobila uz dobre savjete.
Majke se nije sjećala, a teta joj je bila jedini majčinski lik.
„Zašto nemam više prijateljica?” Pričala je opet sama sa sobom,
nesvjesna da to radi iz jednog jedinog razloga. Sjela je na krevet i
otvorila prvu poruku. Snuždila se kad je vidjela da joj je Violet odbila
druženje, ali najavila dolazak sutra na ručak. Pomalo nezadovoljno
otvorila je tetinu poruku i doživjela još veće razočaranje. Teta nije
uopće mogla doći, imala je nekakve prepravke u kući koje je htjela
osobno nadzirati.
162
Emily se poželjela baciti na krevet od jada, ali želudac joj je

zasvirao i podsjetio je da nije jela od jučer popodne. Nakon doručka
nastojala si je ispuniti dan. Odbacila je ideju da izađe sama u šetnju,
doduše s Milly, znajući da Everettu ne bi bilo drago. Vezla je, čitala
knjigu, no sve čega se primila ostavljala je brzo i bezvoljno po strani.
Minute i sati vukli su se jako sporo dok se popodne povlačila u
svoju sobu na mali odmor.
„Odmor od čega?” Slegnula je ramenima i u odjeći legla na bok.
Tišina u kojoj se čulo samo njezino disanje rezala je mozak mlade lady
i trgala ga neželjenim mislima. Samoća je bila neumoljiva protivnica.
Legla je na leđa i ruke stavila na trbuh. Suze koje su se počele
skupljati u kutovima očiju, s jednim treptajem su kliznule i natopile
jastuk.
„Nedostaješ mi. Tek si otišao i već mi nedostaješ. Ne želim biti
sama. Imam samo tebe.” Bol u glasu ju je podsjetila na ostvarenu želju.
Htjela je odmoriti, sad kad joj se ostvarilo, nije bila sretna. Zapravo…
nikad nije bila nesretnija, možda samo na dan očeve smrti i sahrane.
Loše predosjećaje je zatomila i otjerala, nastojeći prizvati u
sjećanje sve lijepe trenutke sa svojim suprugom. I oni su navirali poput
bujice, dok su i suze klizile jednako brzo, da bi se potom mlada lady
nasmijala.
S njim je bila sretna, i u one trenutke kad bi je on hranio u svom
krilu, ili vadio ukosnice iz njezine kose, ili brisao njezina leđa nakon
kupke. Najviše joj je falio da je privuče u svoje naručje dok bi bili u
krevetu. Tamo, u njegovim snažnim rukama, svijet bi stao, sve bi
prestajalo postojati osim nježnosti koju je imala za njega.
„Morao si otići da bih shvatila koliko te trebam.” Taj mrgud
uveseljavao je njezine dane, ispunjavao ih i uistinu nije dozvoljavao da
se osjeti samom.
„Proklet bio!” Opsovala je brišući suze, kad je postala svjesna
svega.
163
Kad se prisilila da zaustavi suze zbog čežnje za svojim suprugom,

sišla je k Milly i napravila nešto što je inače mrzila, nagovorila svoju
sluškinju da joj ispriča najnovije tračeve. Doduše nije poznavala sve te
aktere vrućih naklapanja, ali u jednom trenu odala je svoju nesigurnost
i pitala Milly za uslugu.
„Možeš mi se raspitati o jednoj ženi. Zove se Clarissa i evidentno
je da je bila ljubavnica mog muža”, s gorčinom je izgovorila, nastojeći
zvučati opušteno.
„Lijepa je, ima crnu kosu, mali madež pored usne i plave oči. To
je sve što znam o njoj.”
„To će biti dovoljno, moja lady, ne brinite. Imam ja prave izvore”,
Milly joj je utješno rekla, prepoznavši na njezinom licu pored tuge
i brigu. Mjesta tome nije bilo, jer je Milly već znala o kome se radi.
Upravo je Milly bila glavni izbor informacija pokojnom vojvodi, a tko
drugi nego sluškinja koja je od druge posluge mogla saznati najnovija
zbivanja svakog kućanstva.
Ostatak dana provela je s Milly, željna društva, ali kad je navečer
ušla u praznu sobu, usamljenost ju je prigrlila sebi i nije joj dala da
diše. Opet joj je natjerala suze na oči. Jecala je tiho u jastuk pitajući se
čemu takva tuga. Zaspala je u suzama, a probudila se ujutro umorna,
s podočnjacima i jednako loše volje.
„Vrati mi se.” Pomazila je mužev prazan jastuk i opet progovorila
na glas.
„Još tri dana bez tebe, magare moje najdraže. Ne mogu niti sata.
Dođi mi što prije.”
Za to vrijeme u Liverpoolu, Everett Payne gubio je živce s lučkim
radnicima, nadstojnicima, upraviteljima, svima redom koji nisu znali
objasniti što se dogodilo s njegovim pošiljkama pamuka. Istovremeno,
osjećao je da njegov boravak u Liverpoolu neće potrajati pet dana kako
je planirao, već puno duže. Nesnosna nervoza ga je pratila dok se
nadao da njegova žena misli na njega. Nedostajala mu je više nego je
mislio da bi mogla.
164
I dok se oko podneva drugog dana nakon njegova odlaska, Everett

prepirao s upraviteljem ureda za uvoz, Emily je dočekala Violet u
svojem salonu. Tek što su sjele i sačekale da ih Milly ostavi, Emily je
progovorila pokislo.
„Volim ga.”
Violet je zatreptala i potom uzvratila pitanjem.
„Svog muža?”
„Da koga, Violet. Njega. Volim ga. Vraški mi nedostaje. Plačem
zbog njega, to je onda znak da ga volim.”
„Pa što ja znam, nisam nikad patila za muškarcem. Ali nisi li
prekjučer rekla…?” Emily ju je prekinula u pola rečenice, nervozno i
razdražljivo.
„Jesam, rekla sam, naporan je, neutažene želje, mrgodan i
strahovito silovit, ali volim ga. I ne kažem pored svih tih mana, nego…
zajedno sa svim tim manama ga volim, inače me ne bi ovako srce
boljelo.”
Violet je svoju prijateljicu pogledala s blagošću i rekla zaneseno.
„To je tako divno. I ja se želim zaljubiti.”
„Ovo vraški boli”, Emily je uzdahnula i zatomila jecaj.
„Po tome znaš da je istinska ljubav, zar ne? Tako Blanche kaže.
Ali doći će ti on za tri dana. I onda ćeš se opet žaliti da te gnjavi i dalje
ćeš ga voljeti.”
„Da, hoću”, dometnula je uz mali osmijeh i potom začula kucanje
na vratima. Milly je provirila i najavila gospodina Rafea Gilmorea.
„Što on tu radi, Emily? Ne posjećuje te valjda dok ti supruga
nema?” Violet se začudila.
„Nipošto. Ne znam što želi. Sad ćemo čuti.”
Kroz koji tren Rafe je ušao u salon i zastao ozaren pogledom na
Violet, pa mu je trebalo nekoliko sekundi da se osvijesti i kaže Emily
razlog dolaska.
„Vjerujem da je Everett ili ponio sa sobom ili ostavio ovdje crni
kožni dnevnik u kojem imamo važne podatke. Trebam ga samo da
165
prepišem nešto. Ako biste bili ljubazni i potražili ga. Na njemu su

njegovi inicijali”, izdiktirao je nakon naklona, gledajući kriomice
lijepu lady Langdon.
„Svakako da ću pogledati, ispričajte me. Odmah se vraćam.”
Emily je krenula prema Everettovoj radnoj sobi ostavljajući Violet
i Rafea same, te na izlazu začula Violetin glas.
„Ne moraš žuriti. Samo provjeri sve pažljivo, ja ću se pobrinuti za
tvog gosta.”
Ne sluteći čemu će idućih dana svjedočiti, Emily je polako
pregledavala muževe ladice u radnoj sobi, sve dok nakon nekoliko
minuta u dnu radnog stola nije našla crni rokovnik. Prolistala je
nekoliko listova da se uvjeri da je to ono što Rafe traži i na kraju joj je
oko zapelo na jednom imenu.
Clarissa. Pored imena stajale su brojke.
Njezin suprug je svoju ljubavnicu plaćao. Sponzorirao. Brinuo se
o njoj.
Zadnji datum bio je prije vjenčanja. To je bila jedina stvar koja je
umirila ljubomoru u njoj dok je nosila dnevnik i predala ga Rafeu, ne
zamjećujući njegovu razbarušenu kosu niti Violetine rumene usne.
„Žao mi je da vas ostavljam, ali moram na posao. Čekaju me
partneri”, Rafe se ispričao, a Emily se nadovezala.
„Pridružite nam se sutra, u isto vrijeme.”
„To mogu prihvatiti, bit će mi drago.”
Netom nakon odlaska svojih gostiju, Emily je pozvala svoju
sobaricu. Ispravno ili ne, morala je znati.
„Saznaj mi što prije tko je ta žena i je li u gradu ovih dana ili je
možda, možda slučajno otišla negdje na put, recimo u Liverpool”,
izustila je pokislo i potom se povukla u sobu. Čim joj je glava dotaknula
jastuk, zaplakala je umorna od čežnje i tuge.
„Oprostit ću ti sve, samo se vrati”, projecala je i potom pustila
snovima da je uvuku k sebi.
166
Everett Payne je na kraju drugog dana odsutnosti navečer u

prenoćištu čupao sam sebi kosu od nesposobnjakovića koji nisu mogli
otkriti kome su isporučili njegovu robu. Oprao je sa sebe znoj i prašinu,
ali umor nije ništa moglo obrisati, kao ni želju koju je gajio za svojom
ženom.
Treći, četvrti, peti, šesti… Trinaesti dan je prošao od odlaska.
Everett je trinaestog dana konačno sve nesuglasice izgladio, sve
nesporazume riješio i poslao žurnu poruku svojoj ženi da stiže sutra,
jer nije mogao dočekati da joj najavi dolazak. Vjerovao je da se ona
brine.
Sve te dane njegova žena provodila je u društvu sa svojim
svakodnevnim gostima, Rafeom i Violet, a kad su oni otišli, s Milly,
dok bi se navečer družila sa suzama. Nedostajao joj je njezin muž više
od zraka, od hrane i pića, više od odmora i mira.
Kad je uvečer trinaestog dana poruka stigla iz Liverpoola, Emily
je obrisala suze i drhtavim prstima rastrgala omotnicu.
„Ljubavi, očekuj me sutra navečer. Nedostaješ mi.”
Riječi koje je pisala njegova ruka, bile su riječi za kojima je
čeznulo njezino srce i to je bio prvi put u dva tjedna da se mlada lady
nasmijala od dragosti. Stoga je odlučila obrisati bol i svom suprugu
prirediti doček koji će ga udovoljiti.
Time će jednako udovoljiti i sebi.
Stoga, kad je markiz Payne idućeg dana kočijom stizao nadomak
svoga doma, nije slutio što ga tamo čeka. Srce mu je udaralo u grlu od
iščekivanja i želje da vidi svoju suprugu, da je zadovolji rukama koje
su je tražile i usnama koje su je bile žedne. Prisjeo mu je i odlazak i
rješavanje tuđih propusta, ali nije se libio u svojem očaju i nervozi
vikati na sve redom. Nije mario ni za obraz ni za ugled, pa ni za tuđe
osjećaje, vikao je kao lud jer je gubio dane na gluposti, a svaki je mogao
provesti na najljepšem mjestu na svijetu, u svojoj ženi.
Ipak, sad kad je pomislio na to, malo ga je sram obuzeo jer je sve
odzvanjalo od njegove dernjave. Uistinu nije birao riječi kojima je
167
psovao službenike koji su njegovu pošiljku uputili nekome drugome,

onda je danima tražili i tek trinaesti dan sredili da krene za London.
Nervozno je češkao bradu, lupkao prstima po bedru i onaj čas kad
je kočija stala pred njegovom kućom, kroz mrak je glasno koračao
unutra. Njegove čizme su slale udarce u zemlju, tijelo se napelo od
sirove želje, a srce… Ono je treperilo pred činjenicom da će uskoro
ugledati njegovu ženu.
Sluge su spremno pozdravile svojeg gospodara, a on je ušao u
salon sa smiješkom očekujući svoju ženu tamo. Međutim, osmijeh mu
je nestao u hipu, stoga je požurio na kat. Otvorio je vrata spavaonice i
skoro zavapio od scene koja mu se prikazala pred očima.
„Emily, ljubavi….”
Njegova žena ležala je na krevetu, potpuno gola, smještena na
bok, dok joj je svijetlost svijeće milovala kožu i činila je nestvarnom, a
kosa prekrivala sve one dijelove koji su žudjeli za dodirom.
„Čekala sam te”, mazno je progovorila, dok je prepreden osmijeh
ukrašavao njezino lice. Koprena pohote pala mu je na oči dok je skidao
u bunilu sve sa sebe.
„Uistinu jesi. Uistinu jesi.” Trudio se ne trepnuti da ne shvati da
možda sanja ili umišlja. Tek kad se približio i nagnuo iznad nje te prste
upleo u njezinu kosu, odahnuo je. Bila je stvarna i željela ga je. Njezine
oči su govorile, iako su usne bile nijeme. No uskoro su i one
progovorile.
„Nemoj da te čekam više ni sekunde, Everett.” Potom je
odmaknula svoju dugu kosu, pokazala mu se u punoj raskoši i
rastvorila svoja koljena. Ostao je tek koji tren upijati tu ljepotu i potom
se ugnijezdio između njezinih nogu, ljubeći je sumanuto, dirajući
silovito, ali uzimajući nadasve strastveno i nježno.
Sve ono što je danima morilo sada zadovoljne supružnike, bilo je
pod tepihom, daleko ispod ljubavi koja je otimala uzdahe i nježnosti u
vatrenim igricama pod plahtama.
168
Koji sat kasnije, zadovoljena i sretna, Emily je mazila svojeg

supruga po mišićavim prstima, dok je on disao u dubokom snu.
Zagledala se u njegovo lice i muževan profil potom izustila potiho.
„Volim te, magare jedno.”
Naslonila je glavu na njegovo rame i zaspala, a njezin suprug nije
ni sanjao čemu je upravo svjedočio. Da je, najvjerojatnije bi svojoj ženi
skinuo i zvijezde s neba. Ujutro se probudio prvi, ali je prste držao dalje
od nje da je ne probudi jer ju je morao pustiti da se odmori, a ona
gladna životinja u njemu je htjela nadoknaditi sve izgubljene sate i
dane.
Ipak nakon minuta i minuta zurenja u nju i razmišljanja što ga je
to u njoj činilo tako slabim, odvažno je maknuo pramen kose s
njezinog lica i šapnuo potiho.
„Ženo, postala si dio mene. Najljepši si dio mog bića.” Udahnuo
je kroz zube i poljubio njezino rame, a zatim još tiše dodao.
„Mislim da… da te volim.”
I tako su mladi supružnici priznali međusobno ljubav, a da ono
drugo toga nije bilo svjesno.
Ipak, nije se moglo poreći da je prvi korak u napretku bilo priznati
to samom sebi, dok će drugoj strani to priznanje biti uručeno kad bude
najpotrebnije, a dotad će ipak potajno žudjeti za tim trenutkom.
169
Dvadeset prvo poglavlje
„Downey, pridruži mi se u mojoj radnoj sobi.” Prvo jutro nakon

dolaska s predugog i iscrpljujućeg putovanja, Everett Payne započeo je
neobično čio i veseo. Ni traga onom umoru, nervozi i potištenosti, sve
je nestalo kad je sinoć ugledao svoju ženu. Onu istu stidljivu i
povučenu, kako mu se nudi u onako provokativnoj pozi, bilo je ne
samo ugodno iznenađenje nego i ostvarenje snova. Uzvraćala mu je
sinoć nekako očajnički, kao da ga je željna godinama, toliko ga je
prisvajala sebi da se našalio da mora još koji put tako otići, da ga se
poželi na jedan tako, pa… raskalašen način.
I dok je ona još snivala slatke snove o svom suprugu, Everett se,
kao pravi primjerak posesivnog supruga i gospodara, raspitivao kod
svoje sveznajuće posluge.
„Je li itko posjećivao moju suprugu dok me nije bilo?”
„Jeste, gospodaru. Lady Langdon je dolazila skoro svaki dan.”
„To je lijepo.” Everett je dometnuo, a batler je nastavio.
„I gospodin Gilmore je dolazio također. Posljednjih deset dana.”
Everett je samo na tren stao zbunjen i zabezeknut, pa pomislivši
da nije dobro čuo ustao sa stolice i upitao svojeg odanog batlera.
„Rafe je dolazio posjetiti moju suprugu? Svaki dan?”
„Da, gospodaru.” Samo to je bilo dovoljno da mu se mozak stisne
pred navalom ljubomore i da zaključi nešto logičnije od onoga što je
on imao na pameti.
Bilo mu je dovoljno tek deset minuta na konju da bi stigao do
Rafeove kuće. Otvorio mu je prilično veselo i vedro, no kiseli izraz na
prijateljevom licu, natjerao je Rafea da se uozbilji. Tek što je Everett
ušao u kuću bez pozdrava, Rafe je upitao.
170
„Rekao bih da nisi riješio robu kako si javio da hoćeš. Što se

zbiva?”
„To ti meni reci. Što se zbiva, Rafe?”
Još su stajali na hodniku kad su iskre iz Everettovih očiju počele
frcati.
„Kako što se zbiva… ne razumijem?”
„Ne razumiješ? Mislio si da neću saznati što radiš u mojoj kući???”
Everett je povisio glas držeći se zasad još pod kontrolom da ne nasrne
na svojeg suradnika i prijatelja.
„Saznao si. Ne znam ni sam što činim s njom. U ovih deset dana,
zaludjela me”, Rafe je progovorio pomalo smeteno, dok mu je svaki
sat proveden u Everettovoj kući prolazio pred očima.
„Čekaj, ti to otvoreno priznaješ preda mnom? Ne poričeš uopće?”
Everettu je krv nadirala u uši i gotovo da nije čuo svoj glas od
ljubomore.
„Što da krijem, vjerujem da ti je Emily sve rekla, nisam ni mislio
da će ti sakriti. Iako bih volio da se nije saznalo. Ne ponosim se time
baš, ali ne mogu si pomoći.”
„Dođavola, Rafe!” U tom trenu Everett je puknuo i svojeg
prijatelja opalio desnicom u lice. Rafe je pao na pod, držeći se bolnog
obraza i gledajući u ljutitog Everetta zabezeknuto. Ovaj je još stajao
iznad njega stisnutih pesnica i razjarenog izgleda lica.
„Koji je tebi vrag? Nisi joj ti brat da se ljutiš zbog poljubaca!”
„Začepi prokletniče! Nisam joj brat, ja sam joj muž! Činiš li me
ludim ili što?” Rafe se na tren stresao i trljajući obraz, podignuo s poda.
Everett je još bio nakostriješen kao pjetlić pred borbu, kad je Rafe
strogo progovorio.
„Mislim da se nismo sporazumjeli. Reci mi da ne misliš da sam
ljubio tvoju ženu, budalo? Tako nisko mišljenje o meni imaš?” Everett
je pogledao lice svojeg prijatelja i spustio ruke.
„Nego koga si ljubio u mojoj kući dok mene nije bilo? Nisi valjda
Milly?”
171
Rafeu i da je bilo smiješno, ne bi se nasmijao u ovoj situaciji.

„Lady Violet”, progovorio je skrušeno i nadignutih obrva sačekao
odgovor svojeg suradnika.
„Prokletstvo.”
„Da, baš tako”, Rafe je mogao samo potvrditi dok je rukom
pokazivao prema salonu u kojem je u idućih sat vremena uz čašicu
viskija s Everettom podijelio zbivanja zadnje sedmice jednako kao i
svoju zbunjenu zaluđenost lijepom pripadnicom aristokracije.
„Molim te, primi još jednom moju ispriku. Dozvolit ću ti da mi
uzvratiš, ako će ti to značiti išta. Zaslužio sam.” Everett mu se
ispričavao po deseti put na odlasku.
„Za to ću čekati povoljan trenutak. Dobro je, ti se malo obuzdaj,
nisu svi zaljubljeni u tvoju ženu kao ti, prestani na ljude skakati.” Rafe
mu je rekao više u šali, zaboravivši na minuli nesporazum, ali Everetta
je pogodila mala strelica nemira.
Od prošlog tjedna osjećao je duboku promjenu u sebi, jutros je to
rekao na glas, ali sa svakim trenom je postajao svjesniji da je zaljubljen
u svoju ženu. Nije poznavao taj osjećaj, bio mu je nov, ali bio je tako
poseban. Oživljavao ga je i činio nemirnim, sretnim, željenim.
„I usput, ti razmisli o svojoj poziciji, mislim da ti je jasno da to ne
vodi nikamo, Rafe. A sad idem doma ženi, da dogovorimo medeni
mjesec, neće nas biti dva tjedna. Moći ćeš bez mene?”
„Naravno, zatrpat ću se poslom pa neću misliti na neprikladne
situacije. Slažem se s tobom, ona i ja nemamo šanse”, Rafe je izgovorio
kao da je vjerovao u to, tako uvjerivši i Everetta koji je, uz još jednu
ispriku pojurio svojoj ženi.
I dok je on tjerao svojeg konja u kas prema svom domu, tamo u
njegovoj postelji, njegova žena je plakala. O da, plakala je jer se deset
minuta prije probudila i ugledala praznu postelju. Upitala se je li
možda sanjala, no čim je protrljala bedra i osjetila ugodnu bol, znala
je da je bila stvarnost. Njezin muž je došao doma.
Pozvonila je i počela jutarnju rutinu kad je Milly ušla u sobu.
172
„Milly, gdje je moj muž?”

„Otišao je, gospodarice, nakon što je prilično ljutito i hitro izjurio
iz radne sobe.”
O zaboga, nije valjda opet otišao na put ili se negdje izgubio jer
prisjetila se kako joj je rekao da će opet tako otići, ako će mu se
obradovati silno kao sinoć. Opravila je Milly pokretom ruke i samo se
stropoštala na krevet. Nije mogla objasniti taj glupi poriv da plače, ali
radila je baš to. Ležala i plakala nad nečim što je njezin um stvorio.
„Gdje je moja žena?” Everett je u to vrijeme upravo zakoračio u
salon i upitao Milly.
„U vašoj sobi, gospodaru.”
„Odlično.” Posegnuo je za svojom prtljagom koja je stajala u dnu
stepenica kad je krenuo gore te izvadio jedan mali poklon za svoju
ženu. Sigurno će mu se obradovati. Nije mogao da joj ne kupi makar
sitnicu pa je našao koji sat vremena za kupnju, unatoč velikom poslu.
Ušavši u sobu, prvo što ga je zbunio, bili su jecaji koji su dopirali
s kreveta.
„Emily? Ženo zaboga…” Procijedio je stišćući u ruci malu kutiju,
dok se istodobno njegovo srce stezalo od tih bolnih zvukova.
Začuvši njegov glas, Emily je podigla glavu i široko otvorila
uplakane oči i čim je postala svjesna da je on tu, nadomak njezine ruke,
brzo se ustala i potrčala mu u zagrljaj. Everett je i dalje stajao zbunjeno
nasred sobe dok ga je njegova žena grlila oko vrata očajnički, stezala
krvnički i ljubila usnama vrućim i slanim tako da nije znao prekinuti
ovo sve ili ignorirati njezine suze i ovu reakciju.
„Dobro ljubavi, jesu li to suze radosnice zbog poklona ili?”
Nastojao ju je oraspoložiti, dok se ona potpuno neobuzdano ponašala.
Uplela je prste u njegovu kosu i propeta na prstima, ljubila njegove
usne glasno.
„Ne, ne, nije me briga…” Govorila je između poljubaca, vukući
ga prema postelji.
173
„Čekaj, ženo, čekaj.” Everett je prekinuo ovo ludilo, stavljajući

dlanove na njezina ramena i odmaknuo ju je od sebe.
„Što se događa, ljubavi?”
„Pomislila sam da si opet otišao.”
„Kamo?”
„Daleko od mene.” Glas joj je zvučao slomljeno, no Everett se
blago nasmiješio i podigao dlan te pomazio obraz svoje slatke ženice.
„Sad već plačeš za mnom, nisi li se prije dva tjedna veselila što
idem, što ćeš odmoriti?”
„Pa… nešto se promijenilo. Očito. Ne želim da ideš.” Oboje su
zastali, on fokusirajući se na promjenu koju je spomenula, a koju je i
sam osjećao, ona pokušavajući se ne izložiti potpuno jer je znala da će
joj on jedan dan slomiti srce ako mu ga preda na dlanu. Bio je divan
ljubavnik, zahtjevan i silovit, ali i muškarac koji nije imao takta i
osjećaja za druge, barem ne onoliko koliko bi trebao imati.
„Čak ni kad ti s putovanja donesem ovako lijepe poklone?”
Ponovno ju je zadirkivao, a ona je rukom maknula njegovu u kojoj je
držao kutiju.
„Nije me briga za poklon.”
„Vidiš, mene je. Želim da samo ovo imaš na sebi na našem
medenom mjesecu.” Emily je u tom trenu zaboravila sve prijašnje
teme. Medeni mjesec. O Kriste. On će biti s njom svakog sata u danu
i noći. Bit će sami, doznat će toliko toga o njemu. Srce joj je udaralo
sve jače pri toj pomisli, stoga se nasmiješila iskreno i kimnula glavom.
„Kad idemo?”
„Možemo sutra. Sve se da riješiti, ti samo moraš reći gdje želiš.”
„U redu, moram malo razmisliti.” I da, morala je, htjela ga je na
nekom mjestu gdje neće biti drugih žena, niti posla, niti ikakvih
distrakcija, samo on i ona.
„Spremi poklon, a sad nastavi ovo što si počela. Ja ću zaključati
vrata.” Vragolasto joj je namignuo da bi kroz nekoliko sekundi ona
174
opet bila omotanih ruku oko njegova vrata i usana na njegovima,

dokazujući kako se veseli samo njemu, a ne ikakvim poklonima.
Nešto iza ručka, Everett je pružio ruku svojoj ženi.
„Dođi draga, predlažem šetnju u parku. Dan je divan, šteta ga je
provesti u zatvorenom, jer ne želim te opet izmoriti tako da poželiš da
odem. Želim čuti tvoje želje, kamo želiš da idemo.”
„U redu.” Ljupko mu je odvratila dok je vezala svoj šešir na vrh
glave.
Park je kao i uobičajeno bio pun šetača u ovo doba godine.
Emilyna zelena haljina udarala je u noge njezinom suprugu dok su im
tabani utiskivali šljunak u tlo. Šetači su zamijetili lijepi bračni par, no
oni dvoje nisu nikoga zamjećivali, usredotočeni jedno na drugo.
„Onda, jesi li razmišljala ovih dana kamo želiš da odemo?”
Everett je upitao Emily kad su skrenuli na mali puteljak prema jednoj
klupi.
„Jesam, znam idealno mjesto. Negdje gdje ćemo se moći posvetiti
jedno drugome jer…” Zastala je s govorom jer im je u susret prema toj
istoj klupi s pratiljom išao barun Quinn St. John. Emily nije osjetila
ništa, apsolutno ništa, dok je Quinnov pogled bio pun nekog
neobičnog žaljenja. Žena pored njega nije bila dorasla Emily ni po
ljepoti ni po držanju ni otmjenosti. Prednjačila je samo po količini
nakita koje je stavila na sebe kao da želi izložiti sve što ima.
Ušutjela je dok je čekala da par prođe pored njih, a Everett je to
zamijetio. Njegova žena nije već odavno spuštala glavu, a sad je to
napravila. Pogledao je za muškarcem i shvatio nešto u trenu kad se
Quinn okrenuo i čeznutljivo pogledao u Emily koja taj pogled nije
uhvatila, već je sjela na klupu i namještala svoju haljinu.
„Onda?” Upitao ju je Everett pomalo prepredeno, pokušavajući
pročitati izraz njezinog lica.
„Molim?” Podignula je oči prema njemu i zaboravila sve kad je
njegovo lice bilo pred njom.
175
„Malo si se izgubila draga moja, da se zabrinem što ti ne držim

pažnju?” Mudrijaš je sjeo pored nje i rukom prekrio njezinu.
„Nipošto. Vidim samo tebe. Dakle, što se tiče medenog mjeseca,
mislim da ne bi bilo loše da odemo na imanje u Hampshireu, koje mi
je otac ostavio. Rijeka, livade, mislim da bi to bio raj, maknuti se iz
ove vreve i smrada.” Everett je duboko udahnuo i zatvorio oči te
odrješito rekao.
„Ne može.”
„Molim?” Učinilo joj je da je on odbija.
„Ne može, ne tamo. Bilo gdje da, osim na imanje.” Zavrtio je
glavom i povukao ruku s njezine.
„Zašto?” Nije se dala pokolebati, ako ništa, željela je objašnjenje.
„Zato što sam ja tako rekao.”
„To je moje imanje, imam pravo otići tamo i vidjeti u kakvom je
stanju. Nisi me onda trebao pitati za mišljenje kad ga nećeš uvažiti.”
Pomalo uvrijeđeno je uzvratila.
„Rekao sam, bilo gdje osim tamo.” I uistinu je to mislio, samo joj
nije mogao priznati razloge zašto ne želi da ona ide na imanje. Nije
želio tu brigu, nije mu trebalo to.
„U redu. Meni je onda svejedno. Možemo i ostati u Londonu.”
„Ne, ne ostajemo, idemo kako ti je Violet predložila. Brodom
tvoga oca plovit ćemo duž francuske obale. Mi i mala posada za mali
brod. Dva tjedna.” Zadovoljno je na kraju ustvrdio.
„Da, na obostrano zadovoljstvo dogovoreno.” Pogledao ju je
mrko jer mu nikad dosad nije tako cinično odgovarala. Bila je ljuta i
taj novi moment u njemu je probudio želju za dominacijom. Da su bili
nasamo, tu njezinu ljutnju pretvorio bi u ljubavnu vatru, onu u kojoj
ona ostavlja mokre poljupce i male ugrize po njemu.
„Idemo.”
„Nismo dugo tu.” Pobunila se kad ju je povukao na noge.
„Nije me briga, ne mogu sad biti u javnosti.” Procijedio je jedva
dočekavši da uđu u kočiju koja ih je čekala nedaleko, a tek što su ušli i
176
zatvorili vrata, povukao ju je sebi u krilo i usta zapečatio poljupcem.

Emily se prvo opirala, ali kad je njegov jezik prodro u njezina usta i
dirnuo njezinu toplinu, zaboravila je ljutnju jer je ovo bilo sve što je
htjela, imati ga za sebe, ovakvog raspamećenog i potpuno opsjednutog
njome.
„Postajem poput njega, luda, pohotna i spremna.” Jaukala je pet

dana kasnije lady Emily gledajući svoje lice u brodskoj kabini u
ogledalu. Medeni mjesec je već počeo, a oni treći dan nisu izlazili iz
sobe.
Francuska obala? Dosad je jedino vidjela noćno nebo kad bi izašli
na palubu nakon sati i sati vođenja ljubavi.
„Ovo će prerasti u bolest, jer ne nazire se olakšanje ni kraj. Što je
ovo, zaboga?” Opet je mumljala u bradu dok se tog jutra uljepšavala.
Znala je da će opet ostati u sobi, ali ovo je bilo previše. Čudila se kako
želja za nekim može biti toliko velika da poželiš ostaviti svoj trag na
njegovom tijelu, a još više se čudila začuvši kakve lascivne riječi izlaze
iz njezinih usta i kakve poze ona zauzima tokom tog čina.
„Pokvario me i potpunosti.” Izustila je i potom se nasmijala.
„Ali sretna sam. Presretna.” Šapnula je sama sebi, da bi se potom
začuo Everettov glas.
„S kim pričaš unutra?” O Bože, pa on je nevjerojatan.
„S malim od palube, mužu, pomaže mi navući…” Vrata su se
odjednom počela otvarati, dok se ona cerila zločesto gledajući njegov
smrknuti izraz lica.
„Everett zaboga, s kim bih pričala u maloj kabini naše sobe? Ne
umišljaj. Nitko me ni ne gleda na brodu. Naravno, jer me ne puštaš
vani.” Eto konačno mu je prigovorila, dok se on poput ukorenog
177
djeteta sklanjao u stranu da ona prođe. Pomagao joj je obući haljinu

iako za oblačenje, što se njega tiče, nije bilo potrebe.
„Nemaš što vidjeti vani, sve je to isto kao u Engleskoj. Zar nam
nije ovdje ljepše?” Dodao je zaigrano i poljubio njezino rame, da bi
ona navukla rukav preko i time ga prekinula.
„Jeste, predivno je, ali želim medeni mjesec pamtiti po nečem još
osim po razvratnosti.”
„Razvratnost? Medeni mjesec je da ti ga učinim medenim, draga,
a ništa medenije nema od tvoje slatkoće, kad te oprobam jezikom…”
„Prestani, mužu. Želim udahnuti čisti zrak. Ovaj u sobi je
zagušljiv od… od… znaš već.” Što god da probala s njim, koliko god
uživala, ta jedna doza stidljivosti postojala je u njoj.
„Dobro, izaći ćemo u šetnju, broj je pristao sinoć, ali ne znam u
kojem smo gradu.”
„Naravno da ne znamo, Everett, slobodno smo mogli doploviti i
do Afrike, ne bismo shvatili.”
„Nema veze draga, ja sam bio na daleko ljepšem mjestu sve to
vrijeme”, dometnuo je dok je pletenicu vezala oko glave i samo stisnuo
dlanom njezino dupe kroz nabor tanke ljetne haljine. Par sati kasnije
vraćali su se na brod, Emily sretna, a Everett prilično iznerviran.
„Šetnja, šetnja, navalila ona. Je li postojao muškarac koji ti se nije
nabacivao otkako smo stupili s broda?”
„Jeste, onaj mali što si mu skoro nagazio nogu kad sam htjela
pogledati bisere…”
„Ženo, nije mi do šale. Ni ne razumijem što su ti sve govorili, ali
pogledi i izrazi lica kažu sve.” Povukao ju je u sobu za ruku i u hipu
strgao sa sebe oznojenu košulju. Jadničak se oznojio em od vrućine,
em od ljutnje i ljubomore dok su trgovci laskali njegovoj ženi prilikom
obilaska dućana. Iako nije razumio ni riječi tog jezika, znao je i osjećao
kako sline nad njom.
Vidjevši mokri, široki i muževni torzo svojeg supruga ispred sebe,
Emily je zagrizla usnu i time samo dodatno potpalila vatru.
178
„Prilično si zadovoljna sama sobom, rekao bih, kao da uživaš u

mojoj muci.” Stajao je ispred nje samo u hlačama, kose raskuštrane,
pogleda ubojitog, ali Emily nije više bila plašljiva gazela, sad je bila
dovitljiva lija koja je znala na što je njezin suprug slab.
„Mogli su govoriti što su htjeli, ali pogledaj gdje sam ja? S tobom.
Tvoje tijelo diram, tvoje usne ljubim, tvoje ime zazivam.”
Dlan je položila na njegova prsa i time zaista odagnala onaj
posesivni gnjev na sve koji bi se usudili pogledati njegovu ženu.
Uhvatio je dlanom njezin zglob, potom ga prinio usnama.
„Hoćeš li mi pokazati koga želiš? U kadi?” Obrva mu je zaigrala
dok je odgovarala smiješkom, a oboma je pogled letio u ogromnu kadu
u koju su se oboje mogli smjestiti.
„Još jedno novo iskustvo, mužu. S tobom nikad kraja učenju.”
Bilo je to predivno iskustvo, predivni dani, i Emily je čak osjećala
tiho zadovoljstvo vidjevši koliko je njezin muž želi za sebe, koliko je
mazi i pazi, posesivno čuva.
Vrijedila mu je. Obožavao ju je.
Medeni mjesec je možda bio gotov, ali povratak u London donijet
će neka nova zbivanja, rađanje neke nove veze te uzdrmati tek nastali
rajski svijet mladih supružnika.
Emily se u to uvjerila prvog dana dolaska u kuću.
Stajala je nad porukom koja ju je dočekala i zurila u prazno,
trljajući prstenjak. Znak bračnog združivanja nije bio tu, a srce ju je
boljelo od reakcije na moguće posljedice.
Bacila je još jedan pogled na poruku, potom otišla okrenuti nebo
i zemlju kako bi izbjegla najgoru moguću situaciju ne rekavši svojem
suprugu kamo ide. Nije daleko ni odmaknula, kad je Everett ušao u
sobu dozivajući je.
„Emily? Gdje je ta žena? Nestade u minuti.” Otkopčao je košulju
dok mu je pogled padao na poruku na krevetu i u tom trenu prestao
disati.
„Trudna je. Everett je otac.”
179
Dvadeset drugo poglavlje
„Milly? Milly?” Odzvanjao je kroz kuću glas pun nemira i

sumnje, dok se Everett Payne spuštao niz stepenice, pogledom tražeći
svoju ženu u svakom kutku. Raskopčana košulja i kuštrava kosa bili su
dodatni znak nespokoja i tjeskobe koju je Everett osjećao kao
posljedicu one proklete poruke.
„Molim, gospodaru?” Mlada sluškinja je provirila u hodnik,
pitajući se zašto je on sad, nakon gazdarice, također nervozan.
„Gdje je moja žena? Znam da znaš! Gdje je?” Prišao joj je na
metar i stao zuriti u nju. Milly se nije bojala gospodara Paynea, znala
je da je on baš i poput malog Everetta, samo umiljato i veselo biće.
Ponekad bi zalajao, ali nije grizao. Stoga je njegov pogled nije
prestrašio, ionako nije imala namjeru lagati.
„Ne znam gospodaru, znam samo da je izašla u žurbi van.
Uistinu, da znam, rekla bih Vam.” Stegnuo je čeljust na odgovor i
spustio glavu niže te pošao vani.
„Nije mogla daleko odmaknuti. Uznemirena je i…” Tu je zastao
dok se u njemu komešalo, pored onog nemira, i more tuge. Nevjerica
ga je natjerala da krene u vrt, jer ju je morao naći što prije, da joj na
um ne padnu kojekakve gluposti. Na ulazu u vrt, pogled mu je pao na
kočiju kojom su došli nakon što je brod pristao u luku.
Krenuo je prema kočiji, i kad je začuo iz tog smjera jecaje, ubrzao
je korak te prišao vratima. Zastao je samo koju sekundu ne znajući
kojeg vraga da joj kaže, kako da joj objasni. Nije mogao pojmiti što mu
život to servira sad kad je sretan. Jer bio je sretan, zar ne?
Dabome da je, taj čas je ustvrdio, dok je zvuk bola i jada dopirao
iza vrata kočije. Kako da umiri, kako da utješi svoju ženu kad ni sâm
nije prihvaćao onu opciju?
180
Clarissa trudna?
Sad bi to već bilo dva i pol mjeseca, ali u svakom slučaju, dijete
možda ni nije njegovo.
„Prokletstvo!”
Promrmljao je i potisnuo poriv da se bijegom izvuče od vražje
situacije, te konačno otvorio vrata kočije. Njegova žena sjedila je
unutra, pipajući klupice i neutješno ridala. Pogled je maknula u stranu
kad je shvatila da više nije sama.
„Ženo…” Izustio je, prateći svaki njezin pokret. Njegov izraz lica
bio je nedefiniran, jer ni sâm nije znao kako će ona sad nastupiti, kako
će reagirati kad obriše suze.
„Ovo je… jednostavno…” Projecala je potiho kršeći ruke u krilu,
a potom podigla dlan i otrla suze. Nije ni gledala u njegovom smjeru.
„Ne volim vidjeti da plačeš.” Nastojao je prvo da je nekako utješi,
iako ničeg utješnog nije bilo u toj vražjoj situaciji.
„Kako da ne plačem? Ovo je tako glupo da ne znam kako
reagirati, kako ćeš se ti postaviti u ovome svemu?” Još je brisala
tragove suza nadajući se da se neće potpuno slomiti pred njim kad se
sazna potpuna istina.
„Ne znam, Emily. Dogodi se… slučajno. Ne znam.” Samo je
očajno izustio i prebacio se na sjedalo pored svoje žene. Još uvijek ga
nije htjela pogledati i samo taj znak lomio mu je srce.
„Da, slučajno, no ni dalje nije opravdanje za nemar, zar ne? A
nemar se kažnjava?” Zvučala je nekako kritički i sarkastično.
„Kako to misliš?” Zbunjeno je dodao i posegnuo rukom prema
njenom licu da konačno vidi njezine oči.
„Dosta mi je nezgodnih situacija, vikanja, ljubomore i ispada. Ne
mogu se s time nositi. Ne želim to proživljavati, time narušavati ovo
što imamo.”
„Ne razumijem Emily, što mi govoriš?”
„Reci mi to što imaš, da završimo s time.” Izustila je njegova žena
pokunjeno, podižući pogled po prvi put prema njemu.
181
Everett je osjećao tu neku bojazan, dok je pokušavala ostati čvrsta

i nesalomljiva.
„Slušaj…” Izustio je i uzeo njezinu lijevu ruku u svoju te je prinio
usnama, a potom zastao.
„Gdje ti je prsten, ženo?”
„Pa izgubila sam ga”, odgovorila mu je rastreseno i povukla ruku.
„To ti govorim, izviči se na mene, kritiziraj me, psuj i da onda više ne
strepim.” Zagrizla je usnu i pogledala ga ispod trepavica.
„Sad govorimo o prstenu. Koji si OPET izgubila. A poruka?”
Nakosio je glavu u stranu i mrgodio se.
„Vidio si poruku?”
„Naravno da sam vidio. Mislio sam da si uznemirena radi toga.
Jer pazio sam, kunem se, i to dijete možda nije moje”, izgovorio je i
pogledao lice svoje žene skrušeno i s kajanjem. Emily je samo šutjela i
povezivala, ne dišući, ne trepćući, a Everett je nastavio. Izgubljeni
prsten i njegova eksplozivna reakcija na to, sad je bila zanemariva.
„Ne znam kako je to došlo do tebe, nije ni bitno zapravo, ali ja…
ne vjerujem da je moje. Kratko sam bio s njom prije tebe i nisam nikad
drugu niti dirnuo od našeg vjenčanja. Mislim, može biti moje, ali…
nije. Siguran sam.” Po prvi put Emily je vidjela svojeg muža u toj mjeri
očajnog i zbunjenog, toliko da mu se jezik zaplitao. I njoj samoj se
jezik drvenio i usta su se sušila zbog teme koja je došla kao grom iz
vedra neba. Vidjevši ga zbunjenog nad iskonstruiranom scenom, bila
je odlučna da mu strogo saopći istinu.
„Everett, sad me dobro poslušaj. Poruka se odnosila na mojeg psa
koji je oplodio Dorothy. Imat ćemo male psiće. A ovo što ti govoriš…
pa ne znam uopće kako to probaviti sad”, Emily je izustila neobično
čvrstog glasa, te se zadubila u njegove oči, dok je on nervozno grebao
svoju bradu.
Njegov izraz lica odavao je štošta, i ona je znala da je svjestan
tankog leda po kojem hodaju. Nije mogla slomiti ponos, nije se dala
pokoriti i tako se izložiti u svom najranjivijem ruhu. Jer pred njim je
182
bila takva, a on je mogao pucati u nju u bilo kojem trenu i ubio bi je

jednom riječju. Everett je i sâm već spoznao kako ga je nesporazum po
drugi put uvalio u neprilike, stoga je odlučio igrati na iskrenost.
„Mislio sam da se radi o meni. Da je žena s kojom sam bio prije
braka, trudna. Pomislio sam najgore.”
„Razumijem, uvijek pomisliš najgore”, izustila je Emily bolno,
slušajući kako spominje bivšu ljubavnicu, i sama svjesna kako je
krivom pretpostavkom dirnuo u ranu i činio da krvari polagano.
„…i zato sam mislio da si otišla od mene.” Očaj i kajanje su se
nazirali u njegovom glasu, a kad je Emily podigla pogled, zatomila je
sažaljenje i uzvratila samo da ga povrijedi.
„Da želim otići, ti me nikad ne bi našao.” Everettu je srce
poskočilo od njezinog ledenog tona, i postao je svjestan da, ako se to
jednom i dogodi, on više neće imati razloga da postoji.
„Neću ti dozvoliti da odeš od mene, moja si žena.”
„Povrijedi me i otići ću. Ako se dogodi neka situacija, slična ovoj
sad, vezena uz tu ženu, budi siguran…” Nije stigla niti dovršiti misao,
njegov prst se našao na njezinoj usni, da utiša njezinu bol i umiri
njezino srce.
„Neću te povrijediti. Vrijediš mi i previše. Samo tebe želim imati.”
Izgovorene riječi, u suradnji s njegovim dodirima, vraćale su nadu
u mladu lady, tako da je zatvorila oči i prepustila se njegovom
milovanju po obrazu. Misao o njegovoj prethodnoj ljubavnici već je
bila isparila i Emily se zdušno trudila da fantomska žena ne stoji više
na putevima njezinog braka. Svako malo neki krak tog odnosa se
pojavljivao, ali možda je Emily željela jedno, no život će joj prirediti
nešto posve drugo.
„Dođi, molim te. I ne brini, naći ćemo prsten. Kad si ga zadnje
imala?”
„Kad smo pakirali kovčege, toga se sjećam jer mi je zapeo…”
Izgovorivši to, raširila je oči i brzo dodala.
183
„U kovčegu je onda! Mora biti. Prevelik mi je, zato ga gubim.” Sa

žaljenjem je ustvrdila jer je zaista plesao na njezinom prstu.
„U redu. Idemo ga potražiti.” Potom je privukao svoju ženu k sebi
u krilu i jagodicama pomilovao njezine obraze.
„Ne želim da plačeš. Želim da se smiješ i da si sretna. Znaš da ću
napraviti sve da se to ostvari?”
„Nadam se, Everett. Toplo se nadam.”
„Odgovori mi iskreno, ljubavi. Jesi li sretna?” Morao je to čuti, i
ona mu nije namjeravala to skriti.
„Jesam. Jako sam sretna. Očekivala sam sve suprotno ovome.”
„Čezneš li još za ičim? Jesam li ti nešto uskratio?”
Samo da me voliš. Njezino srce je progovorilo, no usne su ostale
nijeme. Obgrlila je njegova široka i snažna ramena te odmahnula
glavom. Potom se je naslonila na njegovo rame i usnama počela
utiskivati male poljupce po vratu, meškoljeći se u njegovom krilu.
Uživao je i previše, dišući duboko, zatvorenih očiju, da bi se najzad
osvijestio.
„Što radiš ženo? Želiš da te uzmem u kočiji, usred dana, u našem
dvorištu?”
„Samo te volim… izluđivati.” Brzo je dodala da zamaskira
priznanje. Everett bi možda i shvatio prvotnu namjeru da je vidio kako
su joj ruke, omotane oko njegova vrata, zadrhtale, te da je osjetio kako
joj srce udara luđačkim ritmom.
„Dođi. Ne vjerujem da te odbijam po prvi put, no moram jer će
Rafe doći uskoro. A i trebali bismo proslaviti novi par i potomstvo, zar
ne? Namjeravaš mi napuniti jednu sobu psima i sve ih nazvati mojim
imenom?” Upitao je zaigrano dok se ona i dalje meškoljila na njemu,
pritišćući njegovo međunožje.
„Ne, samo onog najdražeg, prvog tako zovem, onog što mi se
umiljava kad god napravi neku nepodopštinu.”
„Želiš reći da ja radim nepodopštine? Ali ti to voliš, zar ne?”
184
Ponovno ta riječ, ona za kojim je čeznula, ona koja je tako divno

zvučala s njegovih usana.
Reci mi da me voliš. Njezino srce je šaptalo. No Everett ga nije čuo.
Povukao je svoju ženu za ruku van kočije i kad su njezine noge
dodirnule pod, uzeo je njezine obraze u svoje dlanove i s neskrivenim
obožavanjem rekao.
„Moju djecu ćeš samo ti rađati.”
I Emily je samo to bilo dovoljno kao nadomjestak za one dvije
riječi, jer ljubav se nije iskazivala samo u tih sedam slova. Njezin muž
joj je navečer još jednom djelima pokazao koliko joj je odan i koliko je
obožava.
Idući dani bili su puni izrazitog obožavanja, sreće i ljubavi između
supružnika. Sve nepoželjne teme su bile zaboravljene, i ništa nije
moglo narušiti idilu.
„Napredujemo. Doduše, nije mi još rekao ono što čekam, ali bitna
su djela, zar ne?” Povjeravala se Emily svojoj prijateljici Violet i teti
Blanche, kad god bi povele razgovor o njezinom braku. Doduše, to nije
bilo potrebno niti naglašavati, jer se na licu mlade lady ocrtavala samo
čista ljubav.
Dok se na markizu Paynu moglo pročitati puno više emocija,
pošto se on više nije skrivao od ljudi, niti je zatomljivao osjećaje iza
ledene maske i otresitosti. Jer dosad je uvijek bilo lakše tako, odgurni i
ne dozvoli da itko uđe u dušu jer onaj tren kad ode, od njegove duše
će ostati samo krhotine.
„Ne smeta ti kako ti se rugaju, Payne?” Rafe je znao zadirkivati
svojeg, nekada namrgođenog suradnika, sada izrazito pozitivnog,
odanog i sretno oženjenog muškarca.
„Misliš, to što kažu da čuvam svoju ženu od tuđih pogleda? Što
sam, kako kažu, manji od makova zrna zbog njezine suknje? Mogu
reći bilo što Rafe, jer samo ja uživam u njoj, a svaki bi se htio mijenjati
sa mnom.” Svaki put je Everett imao isti odgovor, dok bi se Rafe
zadovoljno smješkao gledajući Everetta u tom blesavom stanju.
185
Tjedni su se sastojali od malo posla, puno igrica u postelji,

izlazaka na balove i zabave, kratkih putovanja svugdje osim na imanje
u Hampshireu. Emily još nije mogla shvatiti zašto je njezin suprug
mrzio to imanje, no nije se usudila dirnutu u tu temu, prisjetivši se
kako je srdit bio kad je to prvi put spomenula. Ipak, kriomice je slala
pismo upravitelju imanja i provjeravala kako se brinu za njega.
„Pogledaj Everett, postali smo jako traženi, rekla bih poželjni kao
gosti na mnogim zabavama. Svaki vikend do prosinca nam je zauzet.”
Jedno popodne Emily je slagala pozivnice i obznanila mužu što ih
očekuje.
„Do prosinca? Zaboga, tek je nastupio listopad.”
Okretao je glavom u nevjerici. Nije se ni dalje moglo reći da je
obožavao pohoditi sva ta društvena okupljanja van sezone ili u sezoni,
ali volio se šepuriti ruku po ruku s najljepšom ženom u Londonu.
Da, da, najljepša i samo njegova.
„Po sjaju u tvojim očima rekao bih da jedva čekaš da se pojaviš
na tim zabavama? Što nas sve čeka?”
„Razne zaruke, rođendani, evo i Violetin otac slavi za dva tjedna
svoj rođendan pa se moramo pojaviti. Kaže Violet da je pozvano toliko
ljudi da ne zna kako će svi stati u njihovu rezidenciju.”
„A što misliš da mi upriličimo konačno neku večeru, ipak… idući
mjesec nam je pola godine braka.”
Emily je ostavila sve pozivnice na stolu i ustala se.
„Zaista? Napravio bi to radi mene? Podnosio bi sve te ljude u
našoj kući?” Prišla mu je potom i zastala iščekujući odgovor.
„Naravno ljubavi, sve za tebe. Jer kad te vidim kako blistaš, kako
se smiješ, onda bih ti svaku želju ispunio.” Potom ga je zagrlila
zahvalno i samo sjetno šapnula u njegova prsa.
„Sve želje si mi već ispunio.”
I uistinu jest, čak i onu koja se počela u njoj rađati nenadano, kad
je shvatila koliko čezne za njegovim priznanjem.
186
Znala je da će uskoro dočekati te dvije riječi, ali nije ni slutila da

će biti izrečene u krivo vrijeme, na krivom mjestu i pored krivom
osobom.
Vrijeme će biti za dva tjedna, mjesto rezidencija obitelji Langdon,
a osoba… pa uglavnom ne lady Emily.
187
Dvadeset treće poglavlje
Već duže vrijeme lady Emily se osjećala nekako čudno, a onaj

tjedan prije samog rođendana vojvode Langdona, u njoj se pored
nervoze, kovitlala i negativna energija. Pripisivala je sve to vrijeme,
svoje čudno stanje najvišem stupnju zaljubljenosti u svojeg supruga.
Čovjek koji joj je bio omražen na prvi pogled, sad je postao
neprepoznatljiv u svojoj ljubaznosti, predanosti i posvećenosti. Brinuo
se je da ona dobro jede, da joj je udobno, masirao njezina stopala,
pomagao više nego Milly oko svakodnevnih poslova. Uživala je u
svakom trenu punim dahom, kao da se bojala da tome ne dođe kraj.
U njoj je još tinjala ona želja da joj on prvi prizna ljubav, da joj
kaže da je voli jednako snažno kako ona voli njega. Šaputala mu je to
svaku noć kad bi on zaspao, a ona ostala plesti i vesti uz svjetlo
svjetiljke.
Bio je petak popodne kad se Everett vratio doma, tražeći svoju
ženu po kući. Pun energije, nadao se da će je potrošiti s njome u
krevetu. Nema veze što je bilo tek vrijeme večere, sa svojom ženom
nije mario ni za vrijeme ni za mjesto. Okovan požudom, samo nju je
želio već mjesecima. Zaludjela ga je od trena kad je skinula veo na
vjenčanju. Uhodio ju je, vrebao, dominirao, čak i pretjerivao s
ljubomorom, ali sve to je bilo iz jednog jedinog razloga.
Bio je nepovratno zaljubljen u nju.
Zašto joj onda to nije mogao reći?
Zašto je imao kočnicu u sebi?
Sjetio se je kako je u djetinjstvu takvo što govorio često i majci i
mlađem bratu. Ocu doduše ne, ali se ljubav osjećala. Možda je to
uzrok, strah od gubitka. Jer sve osobe koje je volio više od sebe, život
je oteo na nemilosrdan način.
188
I dok ju je taj petak tražio po kući, ona je sjedila u salonu svoje

tetke s lady Violet i plakala od sreće.
Život joj je naglo dobio još jednu svrhu, i jedva je mogla dočekati
dan da to podijeli sa svojim suprugom, možda najbolje kad za dva
tjedna budu slavili pola godine braka. To će tek biti predivno
iznenađenje.
Došavši doma, počela je bezumno samo skidati sve sa sebe na
putu do svoje sobe, očekujući da će svog supruga zateći tamo. I uistinu,
bio je u naslonjaču i zurio u prazno, kao da je samo nju čekao
godinama. Bacila mu se oko vrata i stala ga ljubiti neutaženo.
„Ženo... što...?” Nije mu dala ni da progovori, dok je uzimala
njegove usne kao da je ona njegova gospodarica. Uvjerila je sebe da je
u tom trenutku, dok je stajala nad njim, suknje podignute oko struka
nakon što ga je opkoračila, ona i samo ona, baš to. Gospodarica
njegova tijela i srca.
Skinula je sve sa sebe grozničavo ljubeći i povlačeći njegove usne,
i toliko nadražila svojeg muža, da ju je samo podigao iz naslonjača, i
držeći je rukama ispod stražnjice, odnio na krevet.
Tu noć vodili su ljubav na sve moguće načine, kao da prvi put
kušaju jedno drugo, tako nestrpljivo i gladno. Možda su oboje
predosjećali da se taj božanstveni trenutak neće ponoviti u skoroj
budućnosti.
Subota je, nakon maratonskog vođenja ljubavi, počela vedro i
veselo, kao divan uvod u večernju zabavu u rezidenciji Langdon.
Emily se cijelo popodne pomno sređivala, dugo kupala, utrljavala
u kožu omiljeno ulje, njegovala kosu i prepustila Milly da je uredi, a
potom obukla svoju najljepšu haljinu boje crvenog vina. Onu koja je
naglašavala rumenilo njezinih usana i obraza, koja je od mlade lady
načinila zanosnu ženu. Everett je toga bio svjestan, kao i svakog
pogleda koji je bio na ulici ili na bilo kakvom primanju upućen baš
njoj. I u isto vrijeme i ponosan i ljubomoran, pratio je njezin pogled i
smirio se svaki put, kad bi shvatio da ona vidi i gleda samo njega.
189
Međutim, kad je sišla u toj izazovnoj haljini pred njega, s tim

zavodljivim izrazom lica, dok joj je dekolte kipio, a koža mliječne boje
pozivala da je poliže, znao je da će mu trebati konjski živci da preživi
tu večer. On, nažalost konjske živce nije imao, prije one magareće.
„Kako izgledam?” Emily je pitala svojeg muža prepredeno,
vidjevši da ne skida pogled s njezinog dekoltea. Njegova stisnuta
čeljust bila je jasan znak samokontrole pred točkom pucanja.
„Više nego... dobro. Ogrni se nečim.”
„Nema potrebe. Nije hladno. Dapače, jako mi je vruće. Tebi
nije?” Poslala mu je zaigrano jednu zvučnu pusu i prošla ispred njega
prema kočiji. Jadničak se već počeo preznojavati iako je vani bilo
svježih listopadskih petnaest stupnjeva. Kiša koja je padala bez
prestanka pola mjeseca, natopila je zemlju, svugdje su bile lokve i bare,
ali vrijeme ih je barem večeras poštedjelo.
U kočiji se trudio ne gledati u nju, te se zapitao kao će drugi
muškarci uspjeti maknuti pogled s nje, kad on, koji se svakodnevno
gostio tom ljepotom, to nije mogao? Bio je željan opet i opet. Kriomice
je namjestio izbočinu u hlačama i pogledao kroz prozor. Nije mu bilo
drago ići u posjete Langdonima, iz nekog razloga ni dalje nije
podnosio Abbota.
„Stigli smo. Spremna?” Pružio joj je ruku, misleći da je spreman
na sve što mu ova večer donosi. Emily je bila pak uzbuđena iz više
razloga. Odlučila je već večeras svojem suprugu priznati sve.
„Tu smo, znači da jesam.” Luckasto je dobacila i krenula za njim
u rezidenciju. Njegova topla ruka držala je njezinu čvrsto i nježno u
isti mah, dok su ih najavljivali u prepunoj dvorani uzvanika. Pogledi
koji su padali na njih bili su im neprimjetni, jer su oni samo gledali
jedno u drugo.
Tiho priznanje ljubavi pogledima nastavilo se tijekom večeri dok
su sjedili jedno naspram drugog za vrijeme gozbe te kasnije dok su
plesali tako skladno da su oduzimali dah brojnim promatračima. No
190
nisu svi promatrači bili zadivljeni tom vidljivom naklonošću i ljubavi

markiza Paynea spram njegove žene.
Pola sata kasnije, Emily se zadubila u razgovor s Violet i konačno
odahnula.
„Obožavam ga, ali uistinu mi ne da disati”, šapnula je Emily
svojoj prijateljici i pomaknula jedan ispali pramen kose nazad u
punđu.
„Koga lažeš Emily, slijepac vidi koliko čezneš za njim u svakom
trenu i kad je pored tebe i kad nije.”
„Nije istina.” Pokušala se Emily braniti, ali Violetin osmijeh joj je
rekao da je uzalud lagati.
„Trebam osvježenje, a ti?”
„Može”, Emily je rekla i potom bacila pogled na uzvanike oko
sebe. Velika sala bila je puna plemića koji su se upravo utišavali da
čuju govor starog vojvode. Emily je stoga signalizirala Violet da neće
sad ništa piti i tek što se usredotočila na njezinog oca, osjetila je nečiju
ruku na svojem ramenu.
„Mlada lady Payne?” Postarija žena koja joj se obratila, gledala ju
je mudrim očima.
„Da, izvolite?”
„Ne trebam ništa od vas, ali mislim da ne bi bilo na odmet da
potražite svojeg muža. Vi možda njemu vjerujete, ali njegovoj bivšoj
ljubavnici ne biste trebali dozvoliti da mu bude u blizini. Znam što
govorim.”
„Oprostite, ali… tko ste vi i… gdje je…” Glas se izgubio i zamro
s prvim pljeskom koji se pronio uzvanicima zbog govora.
„Ja sam lady Westpoint. Dotična je mog sina uništila, da se
propio i puno imetka prokockao na nju. Znam pouzdano da je to sve
radi Vašeg muža. Još uvijek je sklona njemu.”
Emily nije mogla disati od pritiska u grudima i grča u trbuhu, pa
joj je pogled odlutao oko njih u potrazi za Everettom. Zadnje ga je
191
vidjela prije petnaest minuta. Stara lady, vidjevši očaj na licu mlade
markize, samo je dodala utješno.
„Hodnik prema predvorju. Tamo su.”
Ne mareći za pozdrav ni kulturu, Emily je podignula lagano skute
svoje haljine i progurala se kroz gomilu. Još jedan pljesak dopratio ju
je do mjesta na kojem je stala ukopana i ugledala scenu koja ju je
zapekla.
Njezin suprug u jednom kutu stajao je nedopustivo blizu svojoj
ljubavnici.
Nije bila sposobna niti trepnuti niti skinuti pogleda dok se bol u
njezinom tijelu širila udovima i pekla je u prsima. Zbog pljeska koji je
trajao, nije čula što govore, samo je vidjela da pričaju intimno. Kad se
Clarissina ruka našla položena na prsa njezinog muža, Emily je
zavrištala u dubini duše od mučnine. Odjednom je nastupila tišina, a
ona je u trenu slabosti, obgrlila stup i naćulila uši.
„Everett, samo mi jedno reci, ono što želim čuti.” Slatki glas
njezine protivnice činio je da joj se želudac okrene.
„Pitaj i onda…” Everett nije dovršio rečenicu dok se Emily srce
stiskalo od boli pred nadasve prisnom scenom.
„Voliš li…” Njezine riječi prekinuo je još jedan snažan pljesak i
Emily je mogla samo suzdržavati suze dok je pratila kimanje glave
njezinog supruga i čitala riječi s njegovih usna, jer od buke nije mogla
čuti odgovor.
„Volim.”
U tom trenu osjetila je kako joj suze orošavaju obraze, kako joj
srce polagano gasne i udara slabije, a noge je odvode što dalje od te
poražavajuće scene. Posesivnost je izazivala čas ljutnju, čas tugu,
najzad i razočaranje. Našla se na samom izlazu iz rezidencije, i zurila
u prazno nemoćna smisliti nešto pametno.
„Emily, dušo?” Začula je Abbotov glas te se trznula kad je stavio
svoje ruke na njezina ramena i taj čas brane su joj popustile i zajecala
je glasno.
192
„Kriste, Emily, što je bilo? Onaj idiot od tvog muža, zar ne?”
Očito ni Abbot nije preferirao Everetta, stoga je samo obgrlio svoju
rođakinju i sklonio je u stranu.
„Reci mi, kako ti mogu pomoći, da te odvedem doma?”
„NE! Neću doma, ne!” I znala je da mora otići što dalje od njega,
što dalje od slike koju je vidjela. Zašto je uopće razgovarao s
Clarissom, nije li joj Milly rekla da su prekinuli sve kontakte? I ono
najgore… rekao je Clarissi ono što je ona htjela čuti, za čim je patila i
žudjela svim srcem.
Samo je njegovu ljubav htjela. Ništa više, a od sebe je dala sve. U
ovom trenu više nije znala što želi, od momenta kad joj je stara lady
znalački dala upozorenje, više nije bilo logike i razuma, stoga je
stisnula Abbotu nadlaktice i samo šapnula.
„Idem sama. Tamo gdje nas neće naći.” Njezin rođak se
namrgodio, pogledavši u mrak, i potom je pozvao kočijaša.
„Dat ću ti moju kočiju, dušo. Idi gdje trebaš, ali se vrati kad se
smiriš.” Kočijaš je dovezao kočiju obitelji Langdon i Emily se pokislo
uvukla unutra. Odjednom joj je bilo hladno, ruke su joj drhtale no suze
su nekako ipak ostale zaključane pod kapcima. Možda nije činila pravu
stvar, možda se samo trebala ohladiti kako je Abbot rekao, ali svejedno
će ga ostaviti sad, kao što je on mnogo puta radio njoj, za kaznu svom
suprugu.
Što se u njoj probudilo, Everett u tom trenu nije znao, iako je
dovršio razgovor s Clarissom nešto kasnije, doznavši mnoge, njemu
bitne informacije. Još uvijek je bio u šoku, na neki način zadovoljan
spoznajama, kad je potražio u dvorani svoju suprugu.
„Lady Violet, ne vidim Emily.” Konačno je nakon par minuta
traženja pristupio Violet i obznanio joj svoju nelagodu. I sama Violet
je vidjela njegovo zajapureno lice i nemir u očima, no slegnula je
ramenima jer nije ni sama vidjela kamo je otišla iznenada prije dosta
vremena.
193
„Jeste li zakasnili, mladiću? Dok ste pričali s pjevačicom, vaša

supruga je otišla izgleda.” Ovaj put lady Westpoint je nadzirala
situaciju iz prikrajka i ponovno se oglasila u pravi tren.
„Molim lijepo? Kamo je otišla? S kim?”
„Ne znam s kim, ali znam zbog koga je otišla. Niste se potrudili
biti diskretni.” Stara je dobacila dok je u Everettu onaj nemir rastao.
„Nisam imao razloga biti diskretan, samo sam razgovarao s
poznanicom.” Pokušao se obraniti, dok je pred Violet raspravljao.
„Objasnite to svojoj supruzi. Jer nešto joj se nije svidjelo čim je
otišla.”
„O zaboga!” Procijedio je mrzovoljno i krenuo van rezidencije.
Na izlazu sreo je Abbota koji ga je pogledao znalački, i dok se Everett
ogledao oko sebe, pitajući se kamo je Emily mogla otići, Abbot nije
mogao suzdržati netrpeljivost spram Everetta te je progovorio cinično.
„Rekla je da ide tamo gdje je nećeš naći.”
Isprva Everett nije ništa rekao, nije ni znao kako bi reagirao niti je
shvaćao što mu on to zapravo govori. Iako su mu se usta sušila, a
utroba gorjela, najzad je posegnuo rukama oko Abbotovog vrata te mu
se unio u lice.
„Dao si joj kočiju, je l'? Kamo je otišla, progovori prokletniče?!”
„Naravno da sam joj dao. I išao bih s njom da je htjela. Ali ne
znam kamo je otišla, i da znam ne bih ti rekao.”
„Proklet bio!” Izustio je srdito i pustio ovratnik svojeg omraženog
domaćina. Pozvao je slugu u blizini i naložio da doveze njegovu
kočiju. Nervozno lupkanje stopala, trljanje dlanova i znojenje bili su
samo znak nemoći.
Koji vrag je uopće razgovarao s Clarissom na javnosti? Pitao se
sad, jer je takve teme trebao uistinu raspravljati u privatnosti. Zrak je
bio nepodnošljivo težak i vlažan dok se Everett uspinjao u svoju kočiju
naredivši kočijašu da vozi doma.
„Molim te, ljubavi, molim te, budi doma.” Molio se potiho zatvorenih
očiju, dok je kočija drndala i truckala po mokrim ulicama grada usred
194
noći. Mogao joj je objasniti to što je vidjela, i namjeravao je, samo da

je nađe. Strah se pojačavao u njemu kako se približavao kući i bivao
nemjerljiv dok se uspinjao u sobu nakon što je pregledao prizemlje.
Teškim korakom ušao je u spavaću sobu samo da bi se uvjerio da
njegove žene tamo nema.
Sjeo je na krevet pokušavajući održati kontrolu i ne misliti
najgore, no ništa ga nije moglo umiriti od činjenice da je njegova žena
tamo negdje vani, usred noći, sama u kočiji, na putu tko zna gdje, u
tankoj haljini i da misli najgore. Suzbio je poriv da porazbija u sobi sve
čega se takne, dok je svjetlo uljane svjetiljke tinjalo sve slabije, a
njegovo srce kucalo sve jače od tjeskobe i bojazni.
Nije imao namjeru odustati, tražit će je i naći, i onaj tren kad je
ustao te krenuo po svojeg konja, pogled mu je pao na njegov jastuk i
na ono što je na njemu bilo odloženo kao pripremljeno iznenađenje.
Dugački prsti su se ovili oko tanke bijele tkanine koja je
predstavljala dječje odijelce.
„Kriste…” Otelo mu se s usana, dok su mu prsti stezali dječju
opravu, da bi je potom prinio usnama i poljubio, čak i omirisao jer je
nosila miris njegove žene.
Pored svega onoga što je bila sama usred noći, daleko od njega,
bila je i trudna.
Znao je da je u opasnosti jer mu je u času sinulo kamo je pošla.
Tamo gdje je on nikad nije htio odvesti, tamo gdje je jedino mogla naći
utočište. Suze su mu nadirale i mutile vid dok je žurio po svojeg konja
i dalje držeći u rukama ono odijelce.
„Ona je trudna. Nosi moje dijete.” Šaputao je sam sebi kroz mrak
dok je silazio niz stepenice, obznanivši pospanom batleru svoje
namjere.
„Uskoro se vraćamo doma. Dovest ću je, pripremi tople kupke.
Nije mogla daleko odmaknuti, krenula je na zapad, stoga je tek nešto
više od pola sata prednosti preda mnom.”
195
Samo to je izrecitirao i potom sjeo na svog konja, ogrnut debljim

kaputom te ga potjerao u kas.
Downey je gledao za svojim gospodarom i imao na umu njegovu
naredbu. Odmah se razbudio i krenuo pripremati toplu kupku za lady
te naložiti vatru u sobi.
Nije znao da je njegov trud uzaludan jer njegov se gospodar neće
vratiti niti sutra niti preksutra, čak niti za tjedan dana.
196
Dvadeset četvrto poglavlje
U dubokoj mrkloj noći, putem prema imanju koje joj je ostavio

pokojni vojvoda, lady Emily stiskala se od samoće i hladnoće na
profinjenim klupici u kočiji svojeg rođaka Abbota Langdona. Već
skoro sat vremena su putovali i sa svakim idućim metrom, osjećala je
želju da kaže kočijašu da se okrenu i vrate doma. Nije znala objasniti
taj osjećaj, dok je mazila svoj trbuh i tješila se da će ipak sve biti dobro.
Ženski inat je donio pobjedu jer je dio njezinog bića htio nanijeti
Everettu bol i kazniti ga. Za svaki put kad je prigovorio jer nju drugi
samo gledaju, a on je tako…
Nije htjela misliti na onu scenu, stiskala je oči i potiskivala
sjećanje. Odjednom, kočija se zaustavila i hladnoća je nahrupila
unutra kad je kočijaš otvorio vrata da joj se obrati.
„Meni je iskreno žao, ali dalje ne možemo.”
„Kako to mislite, zašto ne? Ne vraćam se sad nazad!” Ponos joj
nije dao da se vrati kad je već otišla!
„Milostiva, most je potopljen, preko njega se ne može niti prijeći
pješke, kamoli kočijom. Rijeka je nabujala i propali bismo u vodu.”
„Ja se ne vraćam nazad”, izustila je hrabro i povukla svoju haljinu
kako bi izašla vani na hladnoću i u mrak. Stajali su nadomak mosta na
cesti, a kočijaš ju je probao odvratiti od namjere da sama nastavi dalje.
„Molim vas, vojvoda neće biti sretan kad čuje da sam vas ostavio
tu. Shvatite da ne možete tu ostati. Sama žena usred noći…”
„Ne brinite vi za mene. Ujutro će me pokupiti prva poštanska
kočija, snaći ću se” izgovorila je više uvjeravajući sebe u to nego njega.
„Lady…”
„Doviđenja! Nemajte brige.” Poznavala je Abbotovog kočijaša i
stoga mu je samo mahnula rukom, krećući prema drvenom mostu.
197
Odmaknula je tek nekoliko koraka kad je osjetila kako joj voda natapa
cipele, a kad se okrenula, kočija je već nestala u mraku nazad prema
Londonu.
„Proklet bio magarče! Proklet bio što zbog tebe radim besmislice!
Kaznit ću te jednom, ne brini… krepat ćeš od brige kad me ne vidiš
danima. Ili ćeš možda sretno useliti drugu na moje mjesto, proklet bio!
Da se mogu vratiti, ne bih se libila zalijepiti ćušku i tebi i njoj, prokletoj
zmijurini!”
Psovala je kroz mrak kao nikad u životu, žestoka i ljutita i na svog
muža i na sebe jer se nalazila tako daleko od topline doma. Noge su
joj već bile mokre kao i skuti haljine dok je hvatala drvenu ogradu da
prijeđe most. Bio je malen, ali širok, oči su joj se bile privikle na tamu,
ali mjesečina joj je osvijetlila put dovoljno da ne bude u strahu. Nakon
drugog koraka, drvo pod njom je zaškripalo i osjetila je kako joj noga
propada. U posljednji tren se uhvatila za ogradu da ne propadne u
nabujalu rijeku koja je već dobrano prelazila razinu mosta.
Zakoračivši dalje, gležnjevi su joj bili već duboko u vodi, a
potom… ograda se zaljuljala, Emily je vrisnula i potom odlučila izbjeći
tragediju i potrčati, jer bila je svjesna da će se most urušiti svaki čas.
Koji kilometar dalje, Everett je jahao svojeg konja bez milosti.
Procijenio je da bi uskoro mogao sustići kočiju koja je po blatnjavoj
cesti bila sigurno duplo sporija od njega. Kad je njegov konj zarzao,
Everett je na cesti ugledao kočiju koja mu se približavala i kad su se
zaustavili, prepoznao je da se radi o traženoj kočiji. Skočio je s konja i
povikao.
„Emily! Emily!” Nije stigao niti doći do kočije, kočijaš mu je ubio
nadu.
„Nije unutra. Ostavio sam je pola kilometra niže. Nije htjela
nazad, a preko mosta se ne može s kočijom.”
„Ostavio? Ostavio si moju ženu usred noći samu?!” Vrištao je
Everett na sirotog kočijaša, i već posezao za uzdama i pojurio niže
nadajući se da se nije usudila prijeći preko tog vražjeg mosta.
198
„Vozio sam najsporije što sam mogao, očekujući da će netko

krenuti za nama…” Kočijaš mu je dobacio, no Everett je već hitao
prema njoj pitajući se koji vrag joj je došao da nastavi dalje sama,
zaboga do Hampsirea ima još par sati vožnje. Postao je bolno svjestan
da ga je očigledno zamrzila u trenu, i zaslužio je, jer mu je jasno rekla
ako se samo jedna situacija ponovi s njegovom bivšom ljubavnicom,
ona će otići.
Nije to bila prijetnja u prazno. Jurio je sve do onog mjesta na
kojem je trebao biti most. Ogledao se oko sebe u nevjerici, pitajući se
je li možda pogriješio, iako je ovaj put i kraj dobro poznavao.
Prokletog mosta nije bilo!
Skočio je s konja, silovito uznemiren i bacio pogled na crnu vodu.
Komadi drveta još su plutali na površini i plivali nizvodno.
„O moj Bože…” Grlo mu se naglo stisnuo, srce mu je htjelo
eksplodirati, dok je duša htjela istog časa zaroniti u crnilo i nikad ne
izroniti.
„Emily! Emily!” Vikao je kroz mrak u svom očaju, dok mu je
voda natapala čizme. Vrtio je glavom lijevo desno i potom zastao.
Pomazio je svojeg konja da bude tiho i onda začuo neki zvuk. Bila je
to nada, tiha i neznatna, ali postojana.
„Everett…” Bio je to ipak glas njegove žene i dopirao je s druge
strane obale.
„Emily, Emily!” Povikao je glasno, naprežući oči da je ugleda.
„Tu sam…” Emily je prozborila najglasnije što je mogla, a onda
ju je ugledao kako viri iz vode od struka naviše, mokra, među riječnim
biljem i travama, dalje nadomak druge strane obale.
„Kriste, ženo! Jesi li ozlijeđena?” Pustio je svojeg konja i prišao
rijeci, trudeći se ne gledati u vodu.
„Ne znam, ne osjećam noge, potpuno sam u nekakvom mulju…
ne mogu se pomaknuti… zapela sam.” Glas joj nije drhtao iako je koju
minutu prije mislila da ide u susret smrti, sama, u hladnoj rijeci, usred
noći, a kad je čula mužev glas, osjetila je tugu i požalila je radi svega.
199
„Ne možeš se micati?”

„Ne, ne mogu. Nikako.”
Everett je stisnuo oči i udahnuo duboko. Nije mu preostajalo ništa
drugo doli ući u vodu i doći tako do nje.
„Neću ti dozvoliti da mi i nju uzmeš.” Procijedio je inatljivo gledajući
u vodu i potom zakoračio prema svojoj ženi. Strah je bivao sve veći,
ali ono što je u njemu živjelo za njegovu ženu, nije dozvolio da on
poklekne i odustane.
„Dolazim k tebi.”
Glas mu je podrhtavao, dok ga je voda grlila sve više, sad već
dopirući do njegovih bedara. Zakoračio je dalje, a onda je naglo
izgubio dno pod nogama i uronio u vodu. Ispustio je dah, a potom se
nagutao vode te počeo grcati dok mu udovi nisu htjeli surađivati. Pred
očima mu se odjednom pojavila slika oca i brata kako plutaju mrtvi u
rijeci, stoga se trznuo vidjevši iskre te počeo rukama grabiti kroz vodu,
da bi konačno izronio i uhvatio potreban zrak.
„Everett!” Emily ga je dozivala vidjevši da je nestao pod
površinom jer je mjesečina bljeskala na vodi. Hladnoća se sve više
pokušavala uvući u njezino tijelo, ali neka posebna sila se trudila štititi
mladu lady i život koji je rastao u njoj.
Everett se trudio zaplivati svim snagama prema ženi, dok ga je
mokra odjeća vukla dolje. Iako se osjećao kao je proplivao kilometar,
a ne par metara, nije dao svojem strahu od duboke vode da pobijedi
ljubav prema njegovoj ženi. Imao je samo nju, a uskoro i nasljednika,
dijete koje su zajedno napravili.
Proklet bio ako dozvoli da im se nešto dogodi, i stoga je zaplivao
najbrže što je mogao jer su minute bile dragocjene. Emily se borila s
travama i granjem oko sebe, ni pomaknuti se nije mogla. Uzaludan joj
je bio svaki trud, ali barem je zahvalila providnosti što je nije potopio
zajedno sa starim mostom i odnio daleko njezino tijelo.
Imala je nadu i barem se malo bolje osjećala znajući da nije sama.
200
Everett se približio svojoj ženi na metar i ugazio u muljevito dno

u plićaku, odahnuvši što je preživio strah koji mu je puno puta
uzrokovao i noćne more i strašne glavobolje. Iz istog razloga
izbjegavao je imanja na kojima su postojale rijeke, plašeći se snage i
opasnosti koje su prijetile iz vode. Zbog te opasne prirodne sile, izgubio
je oca i brata. Priroda je bila kriva što je izgubio i majku, stoga je jedva
dočekao da proda sva imanja koja je imao i potom otišao u London,
da ga ništa ne podsjeća na život s onima kojih više nema.
Stoga kad je dotaknuo svoju ženu, preuzeo ga je poriv da zaplače.
Nije plakao godinama, još od sahrane, a sad je bio u isto vrijeme i
žalostan i sretan jer su njegovi prsti dirali njezinu mokru kosu i hladno
lice.
Mjesečina je činila da joj oči cakle, dok su usnice podrhtavale.
Everett se nadvio nad nju kad je našao uporište, i potom samo šutke
zagrlio svoju ženu. Emily je još držala ruke niz tijelo jer je bila
zarobljena u nekoj čudnoj pozi, ali kad je začula kako on diše i drhti,
te mrmlja nešto čudno, podigla je dlanove i stavila oko njegova struka.
„Daj da vas izvučemo”, rekao je potiho, ali je nije puštao iz
zagrljaja. Njegove riječi su je dirnule više nego je očekivala.
„Znaš?”
„Znam, Emily. Doznao sam na grozan način. I zaslužio sam.”
Kajanje iz njegova glasa nije moglo biti očitije, i Emily je zagrizla usnu,
osjećajući jednaku krivnju za sve. Nije trebala tako eksplozivno
reagirati već kao i svaka dama, samo zatvoriti oči pred izletima svojeg
muža kod drugih žena. Koliko god je to gušilo i ubijalo, trebala je
potisnuti to i… Ali nije mogla, osjećaj je bio tu i nije joj dao progovoriti
Everett ju je obgrlio ispod ruku i počeo izvlačiti iz mulja. Sad je
imala oslonac i uz male poteškoće uspio ju je izvući na obalu gdje su
oboje pali dišući duboko.
„Jesi li sad dobro?”
201
„Jesam.” Ali nije bila. Nije je bolio pritisak njegovih snažnih

prstiju oko njezinog torza kad ju je vukao, već ju je boljelo sve ono
unutra.
„Ustani. Moramo se skloniti na toplo, moraš skinuti sve sa sebe.
Dolje niže je kuća pa ćemo zamoliti pomoć. Moj konj je na drugoj
strani. Možeš li ustati?”
Kimnula je, mrzeći ovu čudnu napetost između njih, gledajući u
njegove oči, i prepoznajući u njima sve dvojbe i nesigurnost. Povukla
je prljavu i od vode tešku haljinu, ali noge nisu surađivale.
„Ne mogu, ne znam što se događa…” Izustila je plaho, dok ju je
polako obuzimao očaj.
„Što, ne možeš se ustati?”
„Ne mogu, ne, ne…” Zavrtjela je glavom i zacvokotala.
„Ledena si.” Everett se sagnuo do nje i potom je uzeo u ruke.
„Zagrli me”, naredio joj je dok se ogledao oko sebe te krenuo na
sjever prema prvoj kući. I dok ga je grlila i disala u njegov vrat, suze su
je počele peći, stoga je zatvorila oči i pustila da tako isteče sva bol.
Znala je da ovo neće samo tako proći, bez razgovora i kritika. Nije
znala jedino što očekivati od njega, jer vidjeti ga ovako šutljivog i
mirnog, bilo je zastrašujuće. Je li smjela uopće posegnuti za bijegom
kao kaznom? Samo ovo nije bio običan bijeg, ovime je riskirala da se
nešto dogodi i bebi. Bože, kako je mrzila svoju nepromišljenost! Pa ona
nikad nije bila takva! Koji vrag joj se dogodio? Ljubomora joj je očito
pomutila mozak.
Tišinu je uskoro proparao njezin glas, dok ju je nosio kao da je
perce malim puteljkom uz obalu.
„Voliš li je uistinu?” Boljelo je postaviti to pitanje, jer su suze i
dalje nadirale i barem grijale njezino hladno lice.
„Koga, ženo?”
„Everett… ne pravi me budalom. Voliš li Clarissu?”
„Ne volim. Otkud ti taj zaključak?”
202
„Čula sam kad te pitala i rekao si da voliš.” Nije mogla vidjeti kako
se mršti, ali je osjetila kako mu se tijelo napelo.
„Nisam joj rekao da nju volim. Rekao sam da volim… tebe.”
Sad je Emily ostala bez daha gledajući u polumraku muževu
kratku bradicu i upijajući njegovu surovu muževnost.
„Pitala me volim li te. Rekao sam istinu.”
„Priznao si joj to. Meni nisi. Ja sam trebala čuti te riječi. Čekam
ih mjesecima.” Prozborila je pomalo borbeno iako je osjećala krivnju
zbog nesporazuma.
„Emily…”
„Ništa Emily. Zašto si me uopće ostavio tamo samu, zašto te to
pitala? Zašto si uopće razgovarao s njom?” Ponovno je bila ljutita
sjetivši se kako je Clarissa dirala ista prsa koja ona sad dira.
„Počeli smo razgovor iz drugog razloga. Rekla mi je tko je dao
zapaliti moju tiskaru prije pola godine.”
„Oh, jako obzirno od nje. Kako ona to zna?”
„Zna jer je bila u vezi s krivcem.”
Iako je bila ljuta i slušala pažljivo objašnjenje, mozak joj je radio
ubrzano i povezivao.
„Njezin ljubavnik je dao zapaliti tvoju tiskaru zbog…
suparništva?”
„Da.”
„Prije nego smo se oženili?”
„Da.” Odgovarao je kratko ne imajući namjeru išta lagati.
„Zato si me i oženio, zar ne? Jer ti je hitno trebala bogata
nevjesta.”
„Emily… kad tako kažeš, zvuči… plitko i ponižavajuće.” Everett
ju je pogledao i opomenuo, stegnuvši jače ruke ispod njezinih leđa i
nogu.
„Ali tako je. Izabrao si me jer si morao. Nisam ni ja tebe tada
voljela, dapače, mrzila sam te. Nisi mi ni trenutno najdraža osoba na
svijetu. Znači, da ti on nije zapalio tiskaru, ti bi još bio sretan s njom.”
203
„Bio bih, valjda. Ali ne bih bio sretan.” Ustvrdio je nakon

nekoliko sekundi.
„Ma da. Kako ti to znaš?”
„Zato što samo s tobom znam što je sreća. Možeš li mi oprostiti?
Može li ti dovoljna utjeha biti to da ja volim tebe? Nikog drugog? I
samo jednu ženu sam volio tako jako, moju majku.” Izustio je
pokorno, iako nije imao namjeru voditi ovaj razgovor u hodu. Bila je
promrzla i prioritet je bilo da se pobrine za nju.
Razgovor je zastao, dok se Everett približavao kući na nekih sto
metara. Sva pitanja koja je Emily imala o ljubavnoj izjavi je suzbila,
jer je i dalje bila loše raspoložena. Noge su joj bile drvene od hladnoće,
zubi su cvokotali, a koža se ježila. Bol u trbuhu ju je naglo prepala, ali
nije to priznala Everettu, koji je imao još po neko pitanje.
„Krenula si na imanje, zar ne? Tamo si mislila da te nikad neću
naći.”
„Jesam. Tamo sam pošla jer mrziš to imanje, a da ja ne znam
zašto.”
„Mrzim sva imanja! Mrzim sve rijeke, sve zmije, sve što može
dovesti u pogibelj ljude koje volim, shvaćaš li to?”
„Ne, ne shvaćam Everett jer mi ne govoriš!! Ništa mi ne govoriš!
Naravno da se onda dogodi ovakvo što!” U noći je odzvanjao njezin
glas pun žalosti i bola. Everett je posrnuo u nekom trenu osjećajući
kako mu koljena klecaju, ali nije posustao. Gubio je snagu i iz tijela i
iz duše, dok je priznavao svojoj ženi svoj strah.
„Majku mi je ujela zmija kad sam šetao s njom po imanju, dok
sam bio mali, umrla je nakon pet dana. Deset godina iza toga, bili smo
na vlastelinstvu usred ljeta, ja sam slomio nogu u nekoj utrci, ali me
otac natjerao da izađemo na obalu, doslovce me iznio vani. Stoga sam
sjedio na suncu s imobiliziranom nogom i pazio na mlađeg brata.
Međutim, on se oglušio na moje naredbe i upao rijeku. Otac je skočio
za njim, međutim... nisu se mogli spasiti… s obale sam gledao, skidao
zavoje i udlage sa slomljene noge, pao na pod, vukao se do njih unatoč
204
boli… ali bilo je kasno, voda ih je odnijela. Zato sam prodao sva
imanja i uložio u industriju, i zato te ne želim vidjeti blizu vode. Nisam
ti mogao priznati svoju manu, svoj strah.”
Emily nije ništa rekla, samo je obgrlila svojeg supruga, no ipak je
na kraju podigla pogled i upitala plašljivo.
„Imaš strah od vode, a ipak si ušao u rijeku da dođeš do mene?”
„Da dođem do vas.” Ispravio ju je i potom zastao, da bi se Emily
uvjerila da su stigli pred nečiju kuću. Everett je nije ispuštao iz ruku
iako je osjećao da je na rubu snaga. Lupio je nogom po vratima par
puta, a vrata su se nakon minute otvorila. Manji zdepasti čovjek je
gledao pridošlice usred noći i procjenjivao situaciju.
„Upali smo u rijeku. Trebam zagrijati suprugu, trudna je. Samo
da se osušimo, i onda bismo vam zahvalili na gostoprimstvu.” Everett
je rekao, a čovjek mu je pokazao da uđe u kuću i predstavio se kao
James Mayfair.
„Idite do ognjišta. Moja žena će donijeti vašoj gospođi čistu
odjeću, a ja ću vama… pa ne znam što ću s vama. Idem do susjeda,
njegov sin je vaše veličine.” Čovjek je bio iznimno ljubazan i hitno je
probudio svoju ženu, dok je Everett polagao Emily na klupicu pored
ognjišta.
„Aaaaauuu…” Zajaukala je nenadano kad su joj križa dirnula
tvrdu površinu klupice.
„Emily, što je bilo?” Everett je upitao, držeći u grču njezinu ruku.
„Bole me leđa. Možda me ipak neka daska udarila dok je most
tonuo.” Slegnula je ramenima, lica u grču.
„Daj da vidim. Moram ti prvo skinuti sve ovo mokro.” Pažljivo
odvezujući i skidajući s nje svu tu prljavu i mokru odjeću, gledajući je
u oči, vrišteći u sebi od muke, jer joj je imao toliko toga reći, a nije
znao odakle bi krenuo. Ona nije skidala oči s njega, dok je trljao
njezina mrzla stopala i potom, kad je rukama krenuo prema bedrima,
kako bi skinuo njezine gaće, uskliknuo je zaprepašteno.
„TI krvariš…”
205
Dvadeset peto poglavlje
Everett Payne za sebe je znao reći da je spontan čovjek, ovisno o

težini situacije u kojoj bi se našao. Ruku na srce, drugi ljudi više bi ga
opisali kao naglog i eksplozivnog. Unatoč tome, nije bio čovjek koji bi
se dao slomiti pod teretom života. Čak ni kad je njegovu majku zmija
ujela, kako je smatrao, njegovom krivicom jer eto baš dok su šetali na
imanju, on se zaželio borovnica, i majka se samo zbog njega sagnula
u gredice i nabrala mu u šaku male kuglice.
Taj krik nije bilo moguće zaboraviti.
Jednako se krivio što nije bio sposoban pružiti ruku ocu i bratu
dok ih je rijeka u svom viru povlačila u dubine. No ni to ga nije slomilo.
Kao ni strah kad je svoju trudnu ženu ugledao u vodi od čije tame je
zazirao.
No, sad, gledao je crvene tragove na njezinim bedrima i osjećao
kako mu je u prah mrve i tijelo i duša i srce. Možda par sekundi je
potonuo, a onda se ljubav usprotivila i digla na noge, ne dajući mu da
klone nemoćno. I dok je krivio svoju nesmotrenost i glupu glavu koja
je očito imala potrebu saslušati Clarissinu priču, te time narušiti odnos
s Emily koja mu je jasno do znanja dala da ne želi ikad vidjeti tu ženu
u njegovoj blizini, ipak je izvukao iz sebe zadnje atome snage i
samoodržanja da pomogne svojoj ženi.
„Krvariš, Emily… Krvariš!” Glasnije je povikao dok je ona
zbunjeno poimala njegovu prvu reakciju. Odigla se s klupice i
pogledala bez srama između nogu te drhtavom rukom pokrila usta.
Riječi nisu nadolazile, ali osjećaji krivnje i tuge jesu. Spustila je pogled
i stegla koljena, a Everett je naglo ustao i počeo vikati.
206
„Doktora, zovite doktora!” Emily je mogla samo nijemo gledati

kako njezin muž doživljava šok i slom jer je počeo divljati, skidati sve
sa sebe, čupati kosu, lupati vratima tražeći svog domaćina.
James Mayfair ušao je u prostoriju gledajući u Everetta zatečeno.
Ne samo jer je takav jedan gospodin stajao ispred njega u donjem
rublju, dok je hrpa mokre odjeće bila na podu, nego je čupao sebi kosu
i kretao se poput ranjene životinje. Na stranu to što mu je pobacao sve
sa stola na pod i preplašio njegovu ženu koja je stajala u hodniku.
„Doktora zovite, odmah, moja žena… beba…”
Nije mogao niti izgovoriti riječi koje su mu žarile grlo, a nemoćan
pogledati u nju, upitao ju je gledajući u Jamesa.
„Boli li te nešto, ženo?”
„Ne sad.”
„Kako ne sad? Znači boljelo te je prije?” Bio je na rubu živčanog
sloma.
„Da, malo leđa i trbuh.”
Otpustio je glasan uzdah, dok je gubio zadnje niti samokontrole.
James mu se približio, dok je njegova žena ulazila u prostoriju i prišla
Emily noseći prekrivače i ručnike.
„Idem po doktora, dvije kuće od nas je mladi Benedict, a njegov
stariji brat je vaše građe pa sam svejedno tamo krenuo zatražiti odjeću
za vas. Vi se smirite, gospodine.”
„Ja nisam bitan, dovedite doktora što prije. Odmah!” Graknuo je
i stao šetati po sobi zureći u pod. Pitanje zašto ga život opet tako
kažnjava bilo je klišej, ali nije ga mogao izbjeći. Njegov pogled nije
mogao naći njegovu ženu čak niti da je utješi. U ovom trenu nije se
osjećao vrijednim niti dostojnim čak ni da je pogleda.
S druge strane, Emily je sebe krivila za nesmotrenost, ne
osjećajući ni bol ni hladnoću. Svaki osjećaj nadjačao je onaj najgori.
Grižnja savjesti i žaljenje zbog krivih postupaka dovela ih je tu gdje su
sad, i pitanje je bilo kako će nakon ovoga krenuti dalje. Zajedno.
207
Povukla je prekrivač preko svojeg tijela i zagledala se u vatru dok su je

suze pekle u očima.
„Nećeš plakati, sad izdrži što si napravila. Nosi se s time kako god znaš,
ali olakšanje suzama nisi zaslužila.” Kudila je sebe i stiskala zube da ne
zaplače.
Tišina, bolna i teška, tekla je minutama kao satima, i konačno ju
je prekinuo dolazak mladog doktora Benedicta, koji je ušao u sobu
nakon Jamesa.
„Moja žena je upala u vodu, dobila je očito udarce kad se most
urušio i izgleda da je beba…”
Everett je izdiktirao onoliko riječi koliko je mogao prevaliti preko
jezika, pokazujući prema Emily, nogom udarajući još jednom u zid
pored ognjišta, da bi potom povukao doktora snažno prema ženi jer se
očigledno vukao sporo.
„Krvarite?” Samo kratko je upitao mladi doktor, otrgnuvši ruku
iz Everettovog stiska, dok je otvarao svoju torbu i sjedao pored njezinih
nogu.
„Izgleda, da”, odgovorila je potiho, pognuvši glavu.
„Maknut ću prekrivač i pregledati Vas”, izustio je službeno, ali
suosjećajno, pažljivo prateći njezin izraz lica, potom se okrenuo prema
Everettu i svojem susjedu.
„Molim da izađete, obavit ću detaljan pregled.”
„Ne dolazi u obzir da izađem”, Everett se usprotivio zauzevši
otresit stav iako mu je pomoć ovog čovjeka bila neophodna.
„Izađite na par minuta, dozvolite svojoj supruzi trenutak mira i
dostojanstva. Drhti samo dok Vas gleda u tom divljačkom stanju.
Priberite se.” Benedict se nije ustručavao na ovaj način obratiti se
Everettu, znajući koji su njegovi prioriteti. Everett je stajao nepomično
stišćući nokte u dlanove do krvarenja, dok se doktor obraćao Jamesu.
„Izvedite gospodina vani, dajte mu onaj moj čaj za smirenje,
takav će biti od velike koristi svojoj supruzi. Ovakav nikome ne
pomaže, dapače.” James je spremno pogurao Everetta van prostorije,
208
iako se ovaj opirao i probijao pogledom doktora. Benedict je bio mlad,

ali mudar čovjek, stoga je prepoznao kakva sorta čovjeka je Everett.
Čim je istupio iz sobe, Benedict je zaključao vrata i rekao Emily
utješno.
„Sad ćemo na miru pogledati kako ste.”
S druge strane vrata, Everett je već bjesnio.
„On se zaključao unutra s mojom ženom! Kakvog ste to luđaka
doveli? Prokleti bili, moram biti s njom!” Lupao je po vratima i vikao
na Jamesa bez zadrške.
„Smirite se. Benedict je daleko najbolji doktor u okrugu, i zna što
radi, ako je rekao da izađete, onda izađite. Ženo, donesi onaj čaj!”
„Neću vražji čaj!”
„Hoćete, sjest ćete, popit ćete čaj i sačekati dok doktor izađe.
Drugo ništa niste u mogućnosti.” Osjetivši ruku na svom ramenu i neki
vid razumijevanja od svog domaćina, Everett je obje ruke naslonio na
vrata, a glavu spustio na prsa i potom se poraženo predao.
„Dobro, sjest ću, popit ću prokleti čaj, ali ništa me ne može spasiti
od ovoga što osjećam…”
U taj tren začuo je bolan jauk svoje žene i stisnuo zube te krenuo
za Jamesom u manju prostoriju i sjeo u udoban naslonjač. Uto je k
njima ušla Jamesova žena i donijela topli čaj.
„Popijte sve.” Blago mu se nasmiješila i predala šalicu u ruke.
„Ne može mi to pomoći”, rekao je bolno i potom iskapio sve. Bio
je u krivu. Pomoglo je jer je kroz par minuta izgubio svijest i utonuo u
san. Ako ništa, barem su svi loši osjećaji nestali.
U drugoj sobi, Emily je nastojala zatomiti jauke.
„Dobro je, još da očistim ovu ranu.” Ruke mladog doktora bile su
spretne dok je čistio ranu na Emilynom bedru nekakvom tekućinom
koja ju je pekla.
„Dakle, beba je dobro? Sigurni ste?” Upitala je bojažljivo,
gledajući na njegovom licu topli osmijeh, sad kad je bol pomalo
minula.
209
„Kao što sam rekao, beba je dobro, nema naznaka da se nešto njoj
dogodilo, a krv koja je prepala vašeg muža je od rane koju ste nekako
zadobili na bedru. Ništa strašno, malo zagrebeno, dezinficirano,
nadam se da neće zagnojiti.” Potvrdio je samouvjereno omotavajući
zavoj oko njezinog bedra. Potom joj je dodao široku pamučnu
spavaćicu Jamesove žene i pomogao da obuče pošto se još žalila na bol
u leđima.
„Možete li sad pozvati mog supruga da mu kažemo dobre vijesti?
Sigurno ludi vani.”
„Nažalost ne mogu.”
„Ne razumijem.”
„Prije nego sam ušao k vama, dao sam nalog Annie da pripravi
čaj i umiješa prah za smirenje i spavanje, te da ga dâ vašem suprugu.
James nije lagao kad je napomenuo da gospodin ludi i divlja.”
„Smirio se, dakle.”
„I ne samo to.” Benedict je pogledao na sat te dodao. „Vjerujem
da je sad već u dubokom snu.”
„Oh. Zar je to zaista bilo neophodno?” Upitala je brinući se za
Everetta. On bi se sad smirio kad bi čuo da je njihova beba dobro.
„Bojim se da jeste. Bio je na korak do sloma, a jedva mi je
dozvolio da Vas pregledam. Razumijem da Vas voli i štiti, ali razumno
je u ovom trenu gledati na Vašu dobrobit.”
„U redu, razumijem.” Složila se iako je sad osjećala
nezadovoljstvo. Znala je da Everett neće biti zahvalan doktoru zbog
ovog koraka, dapače, sigurno će reagirati burno i naprasno kad se
probudi za koji sat ili ujutro. Tu je ipak griješila, no nije joj preostalo
ništa drugo doli prihvatiti Annien prijedlog i smjestiti se u manju
praznu sobu te leći u široki drveni krevet. Tek što je njezina glava
dotaknula hladni jastuk, Annie je otvorila vrata i unutra su ušli James
i Benedict noseći Everetta koji je i dalje spavao, štoviše, izgledao kao
mrtvac opuštenih udova.
210
„Spavajte sad, on se svakako neće buditi prije jutra. Ako osjetite

neke promjene ili bolove, James će me pozvati.” Benedict ju je potom
pozdravio i naložio Annie da donese Emily nešto za pojesti, no Emily
je to odbila. Nije osjećala glad već neku istinsku brigu i tugu. Pola noći
se okretala razmišljajući o sreći u nesreći da je ipak na kraju ležala u
krevetu pored svojeg muža, a njena beba je bila sigurna u njezinom
trbuhu. Pred zoru umor ju je svladao i utonula je u san.
Jutro je započelo kucanjem na vratima. Emily se jedva nekako
natjerala da odigne glavu i baci pogled prema vratima, te muko
progovori.
„Naprijed.” Potom se ogledala oko sebe i sjetila u trenu gdje se
nalazi. Okus gorčine i žaljenja zbog nepromišljenosti i tjeranja inata
bio je postojan u njezinim ustima. U sobu je prvo provirila Annie.
„Dobro jutro. Doktor je stigao, slobodno uđemo?”
„Naravno”, izustila je i podigla prekrivač te samo kratko
pogledala svog muža. On je još spavao kao beba.
„Jutro, gospođo Payne. Žao mi je da Vas budim, ali već je vrijeme
ručka.” Toplo ju je pozdravio, a potom se namrštio.
„Vaš suprug još spava? Nije se budio od sinoć?”
„Nije se budio.” Potom je popratila korak koji je doktor načinio
prema Everettu i time odgodio njezin pregled. Ona se tjelesno dobro
osjećala, doduše dodatni odmor joj ne bi škodio, ali duša joj je bila
umorna, a srce se stisnulo od muke.
„Je l' sve…”
„Nije.” Emily nije stigla niti upitati kad je Benedict zanijekao.
„Nije dobro. On gori.”
„Groznica?” Upitala je sa strepnjom i ustala, hodajući bez
ustezanja bosa po debelom tepihu. Spavaćica joj je ionako bila
predugačka pa se nije zamarala prikladnošću pred doktorom. On je
ionako sve već vidio. Benedict je kimnuo i potom krenuo pregledavati
Everetta koji je od sinoć bio samo u donjem rublju. Znoj ga je probijao
211
na svakom centimetru kože, i tek kad mu se Emily približila shvatila je

koliko loše izgleda.
„Vi gospođo, odite s Annie doručkovati. Bolje dolje nego tu.
Skidat ćemo gospodinu temperaturu i bit će dobro za dva dana.”
„Nisam gladna.” Usprotivila se ne želeći ostaviti Everetta.
„Trudni ste i morate više misliti na dijete.” Na njegov ukor
kimnula je i pošla za Annie u prizemlje kako bi na silu doručkovala.
Požurila je najviše što je mogla kako bi se vratila Everettu gore. U sobi
je našla Benedicta i gospodina Jamesa kako se trude rashladiti
Everettovo tijelo. Soba je bila rastvorena, a pored kreveta su stajale
posude s vodom i mokri ručnici.
„Ja ću.” Emily je uzela krpu iz Benedictove ruke i progurala se
sjesti na rub kreveta pored svojeg muža.
„Ovo je moja zadaća. Ionako sam ja kriva za sve.” Ponizno je
sjela i krenula vlažiti njegovo tijelo, dok su je suze opet izdavale.
„Kako je moguće? Nije ozlijeđen, zar ne? Ja sam još duže bila u
vodi pa nemam groznicu.”
„Očito se vaše tijelo bori jače, s razlogom, štiti vaš plod. Međutim,
on je jak i u naponu snage, vitalan, stoga… nisam siguran.”
„O Kriste… Moguće da je zbog šoka? Jer on strahovito mrzi
duboku vodu, ima strah, ali zbog mene je ušao u nju. Na nekoliko
trenutaka je i potonuo, moguće da je voda ušla u pluća?”
„Ne vjerujem, jer bih čuo šumove i zvukove pri pregledu. Usne
mu nisu plave, dakle dotok kisika je neometan. Ali ovo što kažete za
šok… Moguće da je to bio preveliki stres za njega.”
„I ne samo to, doktore. On i dalje misli da sam izgubila bebu.”
Zaključila je žalosno, pobrisala Everettovo čelo i potom spustila usne
na vrelu kožu. Nije više mogla suzdržavati suze stoga je zaplakala
gorko pred doktorom.
„No, no, bit će dobro za koji dan.” Pokušao ju je utješiti Benedict,
pa se uzdala da nakon svega ova apsurdna situacija neće imati loše
212
posljedice po njezinog muža. Zahvalno je kimnula i nastavila raditi sve

što je u njezinoj moći da pomogne svom suprugu.
Prvi dan je prošao bez promjena. Everett se nije budio, Emily još
nije gubila nadu. Poslala je poruku Violet i Rafeu i obavijestila ih o
događanjima. Drugi dan bio je kao i prvi, a treći dan kako se ništa nije
mijenjalo, Emily je bila na rubu sloma. Na silu je jela, samo da se ne
miče od Everetta. Kupala ga je uz doktorovu pomoć, presvlačila,
njegovala, skidala mu temperaturu, sve spretnije ulijevala u njegova
usta juhu i vodu. Davala je sve od sebe da bude zbrinut, a kad bi ostali
sami, naslonila bi usne na njegove i šaputala mu u svom očaju.
„Molim te ljubavi, probudi se. Idemo doma. Obećavam ti, slušat
ću te uvijek, nikad neću ništa slično napraviti. Sve što ti kažeš, bit će
zakon. Nikad ti neću protusloviti. Naša beba te treba. Ja te trebam.”
Milovala je jagodicama njegova vruća prsa, molila se Bogu,
obećavala mu sve i svašta, ali Everett se nije budio. Četvrti dan suze su
već presušile, ali kako su Rafe i Violet isti dan došli skupa da ih posjete
u kući Jamesa Mayfaira, neka nova nada i pozitiva su pokucale na
vrata njezinog srca i ona ih je tako zdušno primila k sebi.
Njihov posjet potrajao je prekratko jer nisu mogli puno pomoći,
Rafe je morao odrađivati sav posao sam, a Violet je bila obavezna
vratiti se doma do večeri.
Bolje volje i raspoloženja, Emily je sjedila pored supruga i prstima
mazila njegovo lice. Taj peti dan kad je temperatura pala, koža mu je
ponovno bila suha i zategnuta, zdrave boje.
„Doktore, groznica je prošla, ali on se ne budi. Zašto se ne budi?”
Benedict joj je počeo objašnjavati neke medicinske pojmove, ali
Emily je svu pozornost usmjerila na lice svog muža. Kad je doktor opet
otišao, nagnula se nad muža i spustila usne na njegove. Toliko je
očajna bila da ga osjeti i probudi, da je bila u stanju popeti se na njega
i prodrmati ga, vikati mu na uho, izvesti što god treba. Nije bila sigurna
ni da je on čuje. Stoga je uzela njegovu ruku i počela mu pričati.
213
„Oprosti mi, mili moj. Volim te više nego sam mogla zamisliti.
Priznajem, očekivala sam pakao pored tebe, ali ovo je više od bajke.
Teško je bilo, naučili smo štošta jedno o drugome i mislim da
zaslužujemo sretan kraj. Molim te, ustani i daj mi sretan kraj, daj nam
još puno dana veselja i ljubavi. I naša beba te doziva. Volimo te.”
S tim zadnjim riječima, osjetila je lagani stisak njegovih prstiju
oko svojih i skoro ciknula od sreće.
„Čuješ me, zar ne? Čuješ, sigurna sam.” Stisak se ponovio i
potvrdio joj tvrdnju. Ovaj put je uistinu veselo vrisnula i glasno
pozvala svoje domaćine kako bi obavijestili Benedicta. Mladi doktor
se veselio jednako kao i Emily, zapisujući u svoje bilježnice čudno
stanje svojeg pacijenta. Bio je tek mrvicu zabrinut zbog tako dugačkog
vremena koje je Everett proveo u ovom stanju, ali osjećaj da će sve biti
dobro na kraju, nije ga izdao. Taj dan Emily je bila nesnosno sretna i
svaku minutu je provela pored muža, cvrkutajući mu na uho o svemu
i svačemu, kako će bebi biti ime ako bude djevojčica, kako će se
preseliti u rezidenciju kad rodi jer joj je to obećao, ali on se i dalje nije
budio.
Idući dan Emily se probudila živčana i počela vikati na njega.
„Probudi se, magarče! Ne kažnjavaj me više! Idemo doma skupa
i tamo viči na mene koliko želiš, možeš me i izlupati po dupetu, samo
se probudi!” Potom je pala na njegova prsa i zaplakala. Kad joj se
Benedict kasnije pridružio, požalila mu se otvoreno pošto se s njim
jako zbližila ovih dana.
„Benedict, ja mislim da on nema volju da se probudi. Čak ni zbog
bebe niti zbog toga što mu govorim. Znam da me čuje, ali to tvrdoglavo
magare...”
„Bojim se da su mi ruke vezane, nisam siguran što napraviti,
nikakvi mirisi niti alkohol ne pomaže da ga budimo, nisam se dosad
sreo s ovakvim nečim jer mu je tjelesno stanje odlično.” Emily se
zagledala u svojeg muža, dok su joj razne ideje prolazile glavom. Jedna
se posebno iskristalizirala, iako se pitala može li ona to sprovesti u
214
djelo. Kimnula je sama sebi i potom ustvrdila odlučno, dok joj se

prepredeni osmijeh širio licem.
„Znam ja što će njega probuditi, na što on uvijek podivlja i što mu
uzburka krv. Ali trebam vašu pomoć oko toga.”
215
Dvadeset šesto poglavlje
Prvo što je Everett osjetio kad se počeo buditi, bila je čudnovata

oduzetost njegovog tijela. Postajao je svjestan jave, a prokleto stopalo
ga je svrbjelo, samo što se nije mogao počešati.
Koji vrag? Psovao je u sebi, osjećajući neobičnu izloženost kože
toplom zraku, dok je pokušavao svim silama otvoriti oči.
Uzalud.
Shvatio je u trenu da se nešto s njegovim tijelom zbivalo. Bio je
odmoran, ali posve nemoćan.
Jesam li u čistilištu? Njegove misli gotovo da su odzvanjale
mozgom i pored toga, odgovora nije bilo. Mrak i tišina. Ništa
sablasnije nije u životu osjetio, a uistinu je doživio svašta.
Neki šum je konačno doputovao do njega i natjerao ga da se
usredotoči. Napregnuo se da osluhne sve zvukove koji su dopirali do
njega u sve jasnijim tonovima, da bi mu srce zakucalo jače kad je čuo
konačno glas svoje žene.
„Doktore, groznica je prošla, ali on se ne budi. Zašto se ne budi?”
Groznica? Bio sam u groznici? Pitao se i potom osluhnuo doktorov
odgovor. Nije bio ni najmanje sretan kad je shvatio da je pet dana u
tom stanju, a potom svi zvukovi su naglo nestali jer su mu se sva čula
usredotočila na miris njegove žene.
Zatim je osjetio njezine nježne ruke na svojim prsima i srce mu je
zakucalo jače. Nakon toga je začuo kako teški koraci napuštaju sobu i
vrata se zatvaraju.
Ona je bila pored njega. Tješilo ga je to što je bila na nogama, a
ne bolesna u krevetu.
A beba?
216
Naglo ga je zazebla cijela nutrina i osjetio je drhtaj, iako to nije

bilo vidljivo na njegovom tijelu. Umirao je postupno bojeći se
najgoreg, znajući da je kriv za sve. Prokleo je i bivšu ljubavnicu i
Westpointa, a ponajviše sebe, jer je bio vraška kukavica. Trebao je
davno priznati svojoj ženi da je voli. Da je okrenula njegov svijet
naopačke, ali da taj osjećaj ne bi mijenjao ni za što na svijetu.
Zbog nje je bio nemiran, pun gladi i žudnje, vrele posesivnosti, a
nije mu smetalo ni kad bi mu se drugi plemići podsmjehivali zbog
tolike neskrivene želje spram vlastite žene.
Odjednom usnama mu se proširio njezin meden dah i osjetio je
kako ga dotiču njezine mekane usne. Potom mu je počela pričati i tada
je doznao sve što je trebao, ono što je djelomično umanjilo njegov
nemir i učinilo da njegovo srce bude cjelovito.
„Oprosti mi, mili moj. Volim te više nego što sam mogla zamisliti.
Priznajem, očekivala sam pakao pored tebe, ali ovo je više od bajke.
Teško je bilo, naučili smo štošta jedno o drugome i mislim da
zaslužujemo sretan kraj. Molim te, ustani se i daj mi sretan kraj, daj
nam još puno dana veselja i ljubavi. I naša beba te doziva. Volim te.”
Beba je dobro! Vikao je u sebi i slavio, veselio se toj novosti kao
ničemu u životu. Tjerao je sebe da pokrene jezik, da otvori oči, ali ni
jezik ni oči nisu primali naredbe njegova mozga.
Ipak osjetio je kako njezini prsti stišću njegov dlan i zato se
usredotočio da joj uzvrati, da nekako odagna tugu iz njezinog
molećivog glasa. Stoga je minimalni pokret načinio prstima, ali
maksimalnom snagom i kad je ona reagirala na njegov stisak
oduševljeno, potrudio se svojski da to ponovi. I ponovio je, ali tijelo ga
je izdalo malo nakon toga i ponovno gurnulo u san.
Idući put kad je postao svjestan svega oko sebe, čuo je ženin ljutiti
glas. Derala se na njega i u svom očaju nije birala riječi.
Magarac? Zove me magarcem? Pitao se Everett i morao se u sebi
nasmijati na taj nadimak. Sjetio se je kako je tu riječ upotrijebio kad ju
je prvi put vidio onako raščupanu i uplakanu.
217
Gospode, dat ću sve, sve što imam da ona ne plače. Želim je vidjeti, držati
u rukama, maziti njezin trbuh. Skrušeno se molim i kajem za sve. Nakon
toliko vremena, Everett se obratio Svevišnjem, iako je do sada
uglavnom smatrao da mu On nije puno pomogao. Ali sad, ona ga je i
dalje voljela, priznala mu je to, njihova beba je bila zdrava, a on... pa
sad je bio svjestan svega iako zapravo poluživ.
Dugotrajni napor uslijed razmišljanja o mogućim ishodima
njegovog stanja, rezultirao je ponovnim snom. Nešto kasnije istog
dana, probudili su ga dodiri ruku njegove žene. Osjetio je i doktora,
kako svojim rukama podiže njegov trup, da bi mu Emily u usta nasula
nekakvu gustu juhu.
Nešto su razgovarali, ali Everett je od svega uspio razaznati samo
par riječi. Okrjepa toplom juhom kao da je pomogla da njegovo tijelo
reagira, tako da je desetak minuta kasnije, ponovno u ležećem
položaju, začuo jasno što njegova žena govori.
„Benedict, hvala ti puno na pomoći. Bojim se da sam izgubila
nadu da će se moj muž probuditi, mislim da ništa ni ne čuje jer je samo
jednom reagirao. Izgleda da je to bilo više refleksno."
Imaginarno je zakolutao očima začuvši kako prisno razgovara s
doktorom. Da je mogao duboko otpuhnuti i zarežati, učinio bi to bez
dvojbi. Ovako, mogao je samo krvariti ušima dok je slušao njihov
razgovor.
„Emily, nisam sreo ovakav slučaj, ali mislim da se ti trebaš
pobrinuti za dijete, za tvog muža se lako nađe sluškinja koja će ga
presvlačiti i njegovati.” Everett je pomno slušao pokušavajući shvatiti
u kojem smjeru ide ovaj razgovor u kojem je on bio pasivni slušač, ali
i glavni subjekt nemilosrdne situacije.
„Slažem se dragi Benedict, mislim da ću prihvatiti tvoju ponudu.
Ne sad, jer ne bi bilo primjereno, ali kad moj muž umre, rado ću postati
tvoja žena. Veoma mi je bitno da moje dijete ima oca, a ti si, koliko
sam te uspjela upoznati u ovo kratko vrijeme, divan, nježan, drag, sve
ono što ja u muškarcu tražim odavno.”
218
Everett je u jednom trenu ostao bez zraka, do njegova mozga ništa

nije dolazilo osim oštre boli koja ga je presijecala na pola.
„Draga, što se mene tiče, nitko ne mora znati, ja ću biti zadovoljan
da sve ostavimo pod velom tajne. Svi će smatrati da su moji dolasci k
tebi isključivo medicinske prirode, zbog njegovog, ali i tvog stanja. No,
molim te da mi poljupcem potvrdiš svoju namjeru, da ćeš me
prihvatiti.”
Everettu se želudac stisnuo i gotovo poletio u grlo. Osjetio je
konačno kako mu kapci trzaju i oči se pomiču pod vjeđama, dok je
pokušavao i prste natjerati da funkcioniraju. Jer trebao je te prste da
doktoru iskopa oči, samo ako pogleda njegovu ženu!
O ženo, tako si naivna, zar ti je rekao da ću umrijeti?
Krv mu je svakim trenom sve jače ključala, sve brže venama kolala
uzrokujući ubrzanje disanja i peckanje po koži. Osjećao je da gori.
Onaj čas kad je začuo kako se krevet s druge strane ulegnuo, mislio je
da će mu srce stati.
„Ne, Benedict, ne ovdje, ne pred mojim mužem. O Kriste, korzet
si mi skinuo u trenu! Polugola sam.”
Prokletnik je ljubio i svlačio njegovu ženu! Pred njim! Ona mu je
dozvolila!
Vrištao je u sebi, osjetivši kako mu prsti grabe posteljinu, kako mu
se zubi stežu, a mišići napinju.
„Onda, izađimo u drugu sobu. James je diskretan, neće mu
smetati da se ti i ja malo bolje upoznamo, da te, recimo, utješim...”
Samo preko mene mrtvoga!
Everett je u sebi vrištao i kad je njegova krv proključala, njegov
mozak zamračio, a tijelo se našlo pred erupcijom, jezik se pokrenuo, a
oči su se otvorile.
„SAMO PREKO MENE MRTVOGA!!!”
219
Odjednom se našao u sjedećem položaju dok je krvavih i

plamenih očiju gledao svoju, potpuno odjevenu ženu kako sjedi na
stolici s njegove desne strane, i blago mu se smiješi.
Potom mu je pogled tražio onog prokletog doktora, i našao ga s
njegove lijeve strane kako sjedi na krevetu i zapisuje nešto u svoj notes.
Još uvijek je disao ubrzano, kad ga je Emily zagrlila previše snažno i
utisnula poljubac u njegovo rame.
„Nije mi žao zbog obmane, samo neka si se vratio!”
Nastavila ga je grliti dok mu je pogled stajao još na doktoru.
Benedict mu se nasmiješio i čak namignuo dok je Everett pokušavao
shvatiti što su mu sad priredili.
„Bili smo primorani posegnuti za drskim lažima, na prijedlog
Vaše supruge. Nisam još upoznao ženu koja toliko voli svojeg supruga,
da je bila spremna na sve samo da vas probudi. Sad ću vas ostaviti jer
je moj zadatak ovdje gotov. Doći ću Vas pogledati navečer, s nadom
da ćete malo obuzdati svoj temperament i da na kraju neću biti plaćen
Vašim batinama.”
Potom je Everett ostao sâm sa svojom ženom, a ona se nije libila
smjestiti se djelomično u njegovo krilo, dok je prstima milovala
njegovu izraslu bradu.
„Zaista si povjerovao u moju glumu? Žao mi je ako jesi, ali nisam
znala što drugo. Nisi se htio probuditi.”
„Htio sam, ali nisam mogao.” Glas mu je bio hrapav.
„Ali zato si dobio pravi poticaj da se probudiš. Zapravo, bolje reći
probudile su te ljubomora i posesivnost.” Luckasto mu se nasmiješila
i dirnula njegovu donju usnu.
„Priznajem, to osjećam i previše kad si ti u pitanju, a znaš li zašto?
Jer te volim, jer te ne dam nikome, moja si. Imam samo tebe i ovo
malo biće koje smo stvorili. Nikoga drugoga na svijetu nemam. I znaš
što još?”
„Što?” Prozborila je napola sklopljenih kapaka, požudno upijajući
njegovu muževnu pojavu.
220
„Ni ne trebam ikoga drugoga. Samo tebe. Volim samo tebe.”

„Nije nikad kasno da to čujem. I ja volim tebe.” Uzvratila mu je i
utisnula mali poljubac na usne. Bile su mu mekane jer ih je
svakodnevno mazala melemom da ne ispucaju. Konačno se umirio
nakon cijele one izrežirane scene koja je zapravo imala efekta, bio je
budan i držao je svoju ženu u rukama. Nasmiješio joj se i potom samo
zamolio vode. Emily je skočila istoga trena s njega i iz vrča mu nalila
vodu u čašu. Everett je povukao prekrivač, koji mu je prekrivao samo
noge i krenuo ustati.
„A kamo si ti pošao?” Emily mu je dala čašu, ali je stala ispred
njega poput prave gospodarice, ruku smještenih na bokove i s izrazito
ozbiljnim izrazom lica.
„Idemo doma”, progovorio je kao da je to gotova stvar.
„O ne, ne ideš. Ostajemo tu dok god Benedict ne kaže da ti je
dobro. Da si sposoban i psihički i fizički da podneseš i put i
svakodnevne napore.”
„Ženo, ne pada mi na pamet ležati zdrav u tuđem krevetu dok me
doma čeka posao.”
Kako da joj dokaže da se dobro osjeća? Ustao je u tom naumu, ali se
jednako brzo vratio nazad jer je zateturao uslijed vrtoglavice.
„Vidiš li? Nisi ti najpametniji na svijetu, niti je sramota odmarati
kako bi ozdravio. Lezi tu i idemo kad dobiješ dozvolu liječnika”,
progovorila je kritično, no u sebi se smijala dok ga je gurala nazad u
postelju. Nije ga stigla ni pokriti kad ju je povukao na sebe i na uho joj
šapnuo, tako da se naježila cijela.
„Ležat ću samo ako ćeš ti pored mene ležati. Ili ispod mene. Ili na
meni.”
„Nisu ti dozvoljene te aktivnosti. Još.” Počela se smijati dok su je
njegovi prsti škakljali.
„To ću sam provjeriti, bez doktorove dozvole!”
221
Viknuo je i potom zabio nos u njezin vrat da omiriše tu aromu

života, ljepote i ljubavi. Da, njegova žena je mirisala na ljubav. I to je
bio miris o kojem je postao ovisan.
Par dana kasnije, Everett Payne sjedio je u kočiji sa svojom ženom
i putovao svojoj kući. Svojim domaćinima i doktoru Benedictu se
zahvalio i bogato ih nagradio za nesebičnu pomoć. Doduše, Benedictu
je prigovorio što ga je omamio čajem i praškom koji je namjerno u
njega umiješao, ali na kraju, zahvalio se što se pobrinuo i za njega i za
Emily.
Upravo je promatrao svoju ženu dok je zurila kroz prozor i
pomalo nervozno stiskala prste.
„O čemu razmišljaš? Doktor je dao dozvolu da nastavimo s
bračnim aktivnostima, tako da znaš što očekujem večeras od tebe.”
Zaigrano je nadignuo obrve i zavodljivo ju je pogledao, prošetavši
očima od njezinog dekoltea do onih čokoladnih dubina u njezinim
zjenicama.
„Moramo razgovarati, Everett.” Glas joj je zazvučao ozbiljno,
stoga je on u tren oka odbacio osmijeh i namrštenog lica, nagnuo se
prema njoj, a ona je nastavila.
„Čim se još malo oporaviš, moramo povesti još samo jedan
razgovor. Ne sad, ne ovdje, ja prije svega moram još razmisliti jer sam
ti obećala nešto, a to neću moći održati.”
„O čemu se radi?” Strpljivost nije bila poznata markizu Payneu,
dok je posezao za rukom svoje voljene žene.
„Rekla sam ti, trebam malo vremena. Imam ti štošta reći, a ne...
ne znam kako ćeš prihvatiti, čime će to rezultirati.”
„Trebaš vremena i hrabrosti da mi kažeš nešto što mi se neće
svidjeti?”
Pokušao je iz nje izvući istinu na vidjelo što prije. Jer nije mogao
shvatiti što mu je obećala, a da to neće moći održati.
„Da, samo to, samo koji dan, molim te. Ne želim prenagliti i sve
uništiti.”
222
Uzdahnuo je s bolnim grčem i pustio njezinu ruku, te se naslonio

nazad, ne skidajući pogled s nje.
„U redu, dobit ćeš vremena i prostora. Kad budeš spremna dođi i
reci mi što imaš. Ali znaj, ja neću dugo čekati.”
„Znam da nećeš. Zato ti obećavam da ću ti se obratiti već za dva
dana. To će mi biti dovoljno.”
Time je razgovor završen, a tiha napetost i strepnja s obje strane
gušile su njihove duše.
Bilo kako bilo, za dva dana Everett Payne će doznati koliko se
uistinu promijenio i koliko je spreman još raditi na sebi.
Za dva dana dobit će odgovor tko mu je na prvom mjestu u životu:
njegova žena ili on sâm sebi.
223
Dvadeset sedmo poglavlje
„...jer ljubav prašta, jer ljubav razumije? Zar ne, ti blesava

djevojko?” Lady Payne gledala je odraz svojeg blijedog lica u malom
ogledalu i pokušavala proniknuti u svoje dvojbe.
„Da, razumije i prašta, ako je prava ljubav”, odgovorila je Emily
iz ogledala.
„Prava je, ne bulazni.”
„A zašto onda ne zaboraviš, ne oprostiš, ne kreneš dalje?” Isti glas
je govorio, ali druga osobnost se grebala noktima da ne bude potisnuta
i zatrta, jer ono što je u ženi toliko živo, čak i ako bude zakopano, kad-
tad će naći rupu kroz koju će promigoljiti svoju ružnu glavu.
„Zato što ne mogu! Trebam to baš zato, da zatvorimo tu priču i
da onda krenemo dalje. Ne mogu se boriti s mišlju da mu ta žena bilo
što znači.”
„On voli tebe, želi tebe, dao je skoro svoj život za tebe. Što ti više
treba?”
„Samo još ovo. Samo to.”
„U redu. Sretno s time. Danas On očekuje taj razgovor.”
Podsjetio ju je glas dok se svađala, ne, više raspravljala sama sa sobom.
Pomirljiva strana je htjela prijeći preko svega, sretna jer je najzad opet
bila u muževom zagrljaju, u svome toplom domu. Tamo gdje je
stanovala ljubav i sigurnost. Tako gdje je njihov dom uskoro trebao
sretnijim učiniti još samo smijeh djeteta.
Ali Emily se morala izboriti samo s tom zadnjom bolnom ranom.
Možda je i mogla živjeti, a da ne spomene kako krvari ispod tog
malog zavoja na svom srcu, ali nije htjela. Obećala je Everettu
iskrenost, ali obećala mu je još nešto dok je ležao kao mrtav prije par
dana.
224
Jedno s drugim nije išlo, stoga je odlučila ljubiti istinu, makar ona
bila bolna. Radije to nego po tko zna koji put trpjeti u sebi. Ne, obećala
je sebi da nema više toga, sve što je do sada čuvala tako, grizlo ju je,
dovelo do nesporazuma i skoro velike nesreće.
Taj jedan razgovor i njegov ishod bili su jedina prepreka mirnoj
budućnosti koju je željela samo uz svojeg supruga. Znala je kakav je
njegov temperament, znala je kako plane za sitnicu i stoga se bojala da
ni on neće na miru pustiti sve kako je.
Prvu noć po povratku doma, zaspala je u njegovom zagrljaju, ali
ništa drugo osim poljupca u potiljak nije dobila. Nije bilo igrica, nije
bilo zadirkivanja i škakljanja. Nije bilo lascivnih riječi, zavodljivih
pogleda, čak niti vragolastih osmijeha, onih iz kojih je mogla pročitati
što je čeka kroz koji tren.
Bože, tako je voljela taj osmijeh, jer od početka braka, nije ga
sretala na njemu, dok u nekom trenu nije postala svjesna njegove
ljepote kad bi se smiješio. I on je sâm bio iznenađen zbog nagle
promjene kad bi se uhvatio u nekom trenutku sreće, a uzrok je bila
samo ona.
Posljednja dva dana, osmijeha nije bilo. Među supružnicama
tinjala je samo neka napetost, zajedno s iščekivanjem i bojazni, otkako
je najavila taj razgovor. Ona se bojala iznijeti sve svoje strahove i
uvjetovati mu što će činiti, a on se bojao nepoznatoga, toliko da nije
mogao ni pojmiti kakvu temu će nametnuti i stoga kad je taj odlučujući
dan ustao iz kreveta, obavio jutarnju rutinu i spremio se za suočavanje,
spustio se u salon gdje je njegova žena sjedila kao da samo njega čeka.
„Dobro jutro, ženo.”
„Zasad je dobro.” Neobičan ton prkosa izbijao je iz nje, dok je
mazila psića u svojem krilu, podignuvši nosić oholo i pogledavši ga
preko oka. Everett je zastao, pitajući se kakva se nagla promjena desila
na njoj, jer još je jučer bila melankolična, a sad... pa ljutita!
Ono što Everett nije znao, bila je činjenica da je Milly osluškivala,
po nalogu svoje gazdarice razgovor Everetta s Rafeom sinoć navečer,
225
i samo potvrdila njezine primisli. Time je samo učvrstila njezinu

odluku da sve istjera na čistac.
„Čini mi se da smo spremni za taj razgovor. Zar ne?” Sjeo je
naspram nje, držeći na licu jednako naduren izraz lica. Bilo tko da ih
je sad gledao, vidio bi koliko se budalasto ponašaju, a tolika ljubav je
strujala među njima da je to bilo gotovo opipljivo.
„Mogu sačekati da doručkuješ.”
„Ne hvala, volim kad na prazan želudac dočekam loše vijesti.”
Zajedljivo je progovorio iznerviran njezinim arogantnim stavom.
Vrat je izdužila, nosom je parala zrak, a gledala ga i dalje preko oka,
dajući zapravo svu pažnju psetu.
„Kreni. Pucaj”, znakovito je rekao i naslonio se, probijajući
pogledom njezino lice.
„Ovo je pucanj obrane, ne napada”, odgovorila je na nivou, na
što se on namrgodio i planuo.
„Ne igraj igrice sa mnom Emily, reci što imaš. Ovo iščekivanje
me ubija, ne shvaćam zašto nismo mogli ovo riješiti isti dan kad smo
došli doma.”
„Nismo jer sam bila u dvojbi, a od sinoć više nisam.” Odmahnuo
je glavom živčano i stisnuo naslone sofe na njezin odgovor.
„No, da to onda riješimo”, ona je nastavila, te se pomaknula na
otomanu, usmjerivši svoje tijelo i stopala prema njemu. Uzdahnula je
i sklopila oči, a nakon prikupljene hrabrosti pogledala u svog muža te
odlučnim, ali mirnim glasom iznijela svoj uvjet.
„Dok si ležao tamo, ni mrtav ni živ, u jednom trenu zaklela sam
ti se na nešto. Ti se možda ne sjećaš, ali ja se sjećam i žao mi je, ja to
ne mogu ispuniti”, prevalila je preko usta, pazeći da govori odmjereno
i staloženo, pomno birajući svaku riječ.
„Na što si se zaklela, ženo?” Everett je osjetio zebnju oko srca od
njezine hladnoće i izraza lica na kojem se ocrtavala čista tuga.
„Ako se probudiš, da ću te uvijek slušati, da ti se neću protiviti, da
ću svaku tvoju odluku poštovati. Žao mi je, ali ne mogu to napraviti.”
226
Usne su joj se malo objesile, a glas postao pun žalosti, dok mu je

najavljivala neposluh.
„Nastavi.” Nešto u njemu je bilo očajno da konačno čuje o čemu
se radi, dok mu je srce skakalo u grlu. Emily je kršila ruke, gutala
knedle i suzdržavala suze. Konačno je ustala, jer nemir joj nije dao da
sjedi na jednom mjestu, dapače, da je mogla, trčala bi i vrištala od
svega što ju je gušilo.
„Smatram se pokornom i poniznom, poslušnom ženom, i bila
sam to sve dosad. Ne govorim sad o onoj nesreći, već o tome da sam
te poštovala, trpjela ljubomoru i posesivnost, dala ti sve na zahtjev,
bojala sam te se, no ipak prihvatila te kao svojeg supruga i evo,
podarila ti dijete. Zato, Everett, sad ti prvi put kažem da neću mirno i
poslušno prihvatiti tvoju namjeru da se osvetiš Westpointu za palež
tiskare. Neću dozvoliti da se osvetiš zbog ukradene ljubavnice. Neću ti
dozvoliti da mi uništiš unutarnji mir, jer odeš li ijednom preko praga
ove kuće s namjerom da se osvetiš zbog nje, ja istog časa skidam svoj
prsten i ne zovem se više tvojom ženom.”
Njegova noga počela je nervozno udarati po podu, dok su mu zubi
škrgutali. Od svega navedenog, najviše ga je zapanjila njezina
prijetnja.
„Znači, čula si moj sinoćnji razgovor s Rafeom?”
„Već sam predosjetila da bi nešto do toga mogao sprovesti u djelo.
Sinoć sam samo dobila potvrdu.”
Suzio je oči i promotrio ju je pažljivo. Nije blefirala, ali zato je on
odlučio blefirati, samo da je nauči lekciju. Jer ako je htjela da čuje od
njega tko mu je najbitniji u životu, onda je trebala samo malo pričekati
ili ga pitati otvoreno.
Nije podnosio da mu čak ni njegova vlastita žena nameće odluke,
ili ga pritišće raznoraznim uvjetima. Očito je znala da mu je njezin
odlazak i odsustvo bolna točka, pa zar nije iz toga mogla iščitati koliko
mu je neophodna. Ili je zapravo smatrala da je on budala koja bi svoj
brak besmisleno žrtvovala.
227
Emily je konačno odahnula kad je iz sebe stresla svoj strah. Boljela

ju je samo pomisao da se Everett suprotstavi Westpointu. Ne samo
zbog paleža, već je tu neosporno bila kao uzrok cijele te situacije i
Clarissa. Možda bi i ona protumačila osvetu kao Everettovo ponovno
zanimanje za nju, a sama ta mogućnost peckala je Emily. No ono što
ju je najviše strašilo, bilo je to da u mogućem dvoboju, Westpoint nema
što izgubiti, navodno je već teška pijanica i osiromašeni kockar. Prije
svega, ona nije mogla dozvoliti da Everett izgubi život radi osvete.
Zato nije žalila što je posegnula za ucjenom.
Šutjela je i zurila u njega iščekujući njegovu reakciju. Nije zapravo
znala što čeka, možda vikanje, ponovnu ljubomoru, ili da je protrese i
nastoji urazumiti. Znala je samo da se nalazi na raskrižju i o njemu
ovisi kreću li putem sreće i spokoja ili onim mračnim, koji se grana na
dva dijela. Dijela koji se nikad neće više spojiti.
Everett je počešao bradu, ne skidajući s lica ledenu masku. Potom
joj je uručio svoj odgovor jer mu je bilo vidljivo koliko ga iščekuje sa
zebnjom.
„Jasni uvjeti. Skidaj prsten. Odmah.”
Potom je ustao i dok je ona raširenih očiju samo gledala u njega,
posegnuo je za njezinom rukom i samo povukao njihov vjenčani
prsten.
„Ne trebaš ga ni imati. Nisi dostojna takvog zaloga.”
Prsti su mu se stisnuli oko malog komada metala i potom je
napravio ono čega se Emily najviše bojala.
Otišao je.
Vrata salona su se zalupila, duša joj se stresla zbog toga zvuka jer
je on označio samoću. Crnu i duboku, onu koja ostvaruje najružnije
snove.
Nije bila svjesna da joj ruke drhte, a on ih je netom dirao, možda
po zadnji put? Koljena su joj odbila poslušnost, jednako zadrhtala i
primorala mladu lady da sjedne na otoman, bespomoćno zureći u pod.
228
Suze su nahrupile u trenu kad je začula osamljene vlastite uzdahe,

a srce kao da je odbijalo kucati snažno. Vid joj se zamutio, stoga je
rukama pokrila lice i gorko zaplakala.
Prekoravala se jer nije šutjela, pa što, tolike žene svojim
muževima praštaju i gore stvari, i primorane su trpjeti, ali ipak, nadala
se da će ga ovime natjerati da odbaci misao koju je sinoć s Rafeom
razmijenio. Suze nažalost nisu mogle otopiti tešku kuglu leda na
njezinim leđima, a jecaji su postali sve jači i gotovo da joj nisu dali
disati.
„Što dalje?” Pogledala je oko sebe, brišući vruće potočiće, svjesna
koji put je njezin muž odabrao za njih.
I kad je ustala i okrenula prema vratima, noge su joj se ukopale u
pod, a tijelo trznulo.
Njezin suprug je stajao na vratima i zurio u nju.
Svi zvukovi su iščeznuli, a nada se nastojala ugnijezditi među
supružnike, dok su se gledali bez riječi. Čak je i jecaje suzdržavala,
gotovo da nije ni disala.
Everett je prvi zakoračio prema njoj i progovorio ozbiljno.
„Ne znam hoćeš li mi ikad moći vjerovati.”
Potom je uzeo njezinu lijevu ruku i kad je spustila pogled,
ugledala je kako joj na prst navlači novi, drukčiji prsten.
Ovaj joj je pristajao savršeno.
„Ovaj je biran za tebe s ljubavlju. Izabralo ga je moje srce još prije
par tjedana i čekao sam onu večeru kojom bi obilježili pola godine
braka. Ovog zaslužuješ nositi od svih žena, samo ti.”
Konačno je udahnula malo zraka, grčevito ga držeći za ruku, da
ne ode, da je ne ostavi. Pogled mu je bio blag dok ju je gledao i dalje
govorio.
„Znam da ti nisam udvarao, nisam se ni trudio. Onaj prvi prsten
sam izabrao na brzinu, čak i bezvoljno. Bio sam sebičan bezbroj puta.
I naš brak, činjenica je da je bio samo poslovna odluka. Ali zavolio
sam te. Volim te sada. Volim te ovdje. Samo tebe.”
229
Duboko uzevši dah u svoja prsa, Emily je osjećala da će od ovih

riječi umrijeti. Nikad dosad nije osjetila da joj se tako izložio, tako
iskreno i ranjivo, dok je govorio i riječima i dodirima i pogledima.
„Oprosti, Everett." Uspjela je nekako promrmljati, dok joj je glas
još bio pod teretom suza i grča.
„Nemam ti što oprostiti. I to je način da se boriš za sebe, za mene,
za nas. Jer u pravu si. Sinoć jesam razgovarao s Rafeom o osveti, ali
kad sam legao pored tebe, kad su tvoje ruke našle moje i ovile ih oko
svojeg tijela, odbacio sam svaku mogućnost da ti naškodim. Jer znaš
što, sve to me dovelo tebi. Mogu tom idiotu samo zahvaliti. Ja danas
imam više nego što sam imao, više nego sam očekivao, ja danas imam
svakako više od bilo kojeg čovjeka u Londonu. Tvrdim da sam ja
najsretniji čovjek u ovom gradu. Ma i šire.”
„Ali…” Nije se mogla načuditi kako je olako prihvatio njezin
buntovnički nastup jer žena se morala pokoravati mužu bespogovorno,
a ona je uz to zaprijetila odlaskom i razvodom.
„Volim te još više zbog toga. Jer meni treba netko poput tebe. Da
me prodrma kad zastranim, da me opomene kad pričam nesuvislo.
Samo nemoj nikad, nikad posumnjati u to da želim drugu ženu. Nikad
nikoga nisam volio kao tebe.”
Zagrizla je usnu, okupana osjećajem krivnje, koji se miješao s
ponosom i zadovoljstvom.
„Volim te i sad, nema dvojbe. Tebe i našu bebu.”
Potom je protrljao njezin prst i podignuo ruku da joj poljubi
nadlanicu. Stajao je tako blizu da je mogla vidjeti kako mu se zjenice
sužavaju dok je gleda, da je mogla osjetiti taj muževni miris svojeg
supruga i osjetiti ljubav kako se poput topline širi iz njega.
„Ipak, trudit ću se da ti nikad više ne protuslovim, izgleda da ja u
ovom svom stanju i nisam baš razumna. Inače, moraš priznati, nisam
ovakva.” Stidljivo je izustila, gledajući kako njegove usne kreću duž
njezine nadlanice sve do lakta, i ostavljaju male nevidljive tragove
žarenja.
230
„Slobodno mi se suprotstavi kad god smatraš da je neophodno,

samo mi na jednom mjestu nikad nemoj reći ne.”
Nagli val strasti ju je pogodio iz njegovih riječi, dok mu je u očima
vidjela užitak kako je vodi putevima požude. Igrica je zamijenila sve
ozbiljne teme, jer zapravo, sve je bilo jasno, zar ne?
„Na kakvom mjestu?” Upitala je tobože naivno, trepćući dugim
trepavicama i slatko pućeći usne. Everettu nije trebalo više od dvije
sekunde da svoju ženu ugrabi u ruke i ponese je na kat.
„Sluge, slobodne ste iduća tri sata! Van iz kuće!”
Povikao je potpuno razuzdano, noseći na licu osmijeh koji je
otapao srce njegovoj ženi. A ona? Ona se smijala tako da ju je lice
boljelo, dok je milovala njegov potiljak jednom rukom, a drugom ga
grlila oko vrata.
„Reci mi sad i još puno puta, ženo”, izustio je dok je hodao
hodnikom, stežući prste oko nje.
„Volim te, volim te, volim te.”
Kad ju je položio na krevet i krenuo skidati sve sa sebe upitao je,
muklo i hrapavo, izazivajući u Emily navalu požude.
„Koji odgovor jedino smiješ reći u ovoj sobi?”
„Da”, odgovorila je zaigrano, grizući usnu, dok je on stajao pred
njom gol i spreman. O Gospode, tako je bio spreman!
„Koji odgovor, ženo?”
„Da”, uzvratila je glasnije, dok je skidao njezine cipele i potom joj
svukao svilene čarape i gaće. Njegov dodir već je upalio plamen u njoj,
udovi su joj već otežali, a međunožje se ovlažilo.
„Koji odgovor?”
Upitao je još jednom dok je širio njezina bedra, prebacujući joj
haljinu, naboranu na struk. Ostala je bez riječi kad je spustio usne na
ono mjesto koje je pulsiralo u ritmu. Oči su joj se zatvorile, a prsti
ugrabili prekrivač.
„Koji... odgovor..?” Začula je nekako njegovo pitanje i kad je
snažno zasisao, povikala.
231
„DAAA!”
I tako su naši supružnici shvatili da su putem požude i strasti,
fizičke privlačnosti ipak jedno u drugome našli dio sebe, dio koji je
oduvijek falio.
Par dana kasnije sjedili su na otmjenoj večeri u rezidenciji
pokojnog vojvode Novertona, jer Everett je obećao preseljenje kad se
beba rodi, ali i ubrzao tu stvar, samo da iznenadi svoju suprugu.
Njihovi brojni gosti svjedočili su nemjerljivoj ljubavi mlade lady i
naočitog markiza.
Nije više bilo dvojbi, nije bilo sumnji i nesporazuma, a ako ih i
bude, Everett Payne je naučio na kojem mjestu voditi pregovore, na
onom na kojem mu njegova žena nikad neće reći NE.
Nešto dalje za stolom, rađala se nova privrženost, nova požuda,
suzbijana i sputavana jer nije imala šanse da se ostvari. No, ipak rasla
je u muškarcu koji je trebao i htio sve ono što je imao njegov prijatelj.
Dok je žena, mada neiskusna, bila sve ono što Emily nije.
Njihova priča neće biti ni malo slična ovoj.
232
O autorici:
Inna Moore je pseudonim pod kojim objavljuje autorica

koja živi i radi u Zagrebu. Majka je dvoje djece. Završila je
Filozofski fakultet. Do sada je u vlastitoj nakladi izdala romane
Voajer, Usudi se i Krivo vrijeme za ljubav dostupni preko Amazona.
Ovo je prvi povijesni roman.
Na platformi Wattpad, objavila je šesnaest ljubavno-erotskih
priča, koje redom dobivaju svoje tiskano izdanje.
Pratite je na Instagramu, Facebooku i Wattpadu.
https://www.instagram.com/mooreinna/
https://www.wattpad.com/user/InnaMoore
https://www.facebook.com/inna.moore.author

Inna Moore - U Okovima Požude PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

You might also like

Inna Moore - U Okovima Požude PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Inna Moore - U Okovima Požude PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Lady Emily je šutjela. Pogled joj je bio prikovan za vrhove

„Quinn St. John nije prilika za tebe, Emily. Jedina si nasljednica,

džentlmenski. Nije flertovao s drugim damama, isključivo je pogled

„Lady Emily?” Njezina sluškinja Milly je kucala i kucala te najzad

„Lorde, baš zbog vašeg prijateljstva s mojim ocem, neću reagirati

Shodno tome, Emily je zamišljala da će s budućim suprugom

odmjerenim glasom jasno dao do znanja da ostaje pri svojem, a Emily

uvjerile da je zaista otišao. Tada je mogla konačno sebi dozvoliti da

nakon toliko vremena konačno našao u poslu i rutini koja ga je

Kada se to subotnje kišno jutro markiz Payne ustao iz svojeg

užu obitelj. Rafe, koji je stanovao u Londonu posljednje dvije godine,

„Glavobolja”, priznao je Everett iako nije bio čovjek koji inače

„Logično. Rijetko tko zna da si markiz, pošto tu titulu uvijek

„Uvijek… uvijek…”, pohotno je prozborila dok ju je gurao prema

vojvoda Westpoint koji je Clarissu obasipao ne samo pažnjom nego i

„Evo ga”, upozorila je svoju gospodaricu i natjerala je da ispravi

„Ne znam. Violet mi je dala ideju. Možemo li barem probati?”

„Mislim da ipak nije dobra ideja”, prozborila je Emily drhtavim

„Tako je. Oporuka kao oporuka, ali ova je posebna. Udaš li se za

činjenicom da joj se život pretvara u onu predstavu u kojoj je ona samo

ili očekuje njegovu reakciju. Nije mu padalo na pamet sukobljavati se

On je htio koristiti mozak, razmišljati, raditi. Zato je provodio sate

činjenica da se ništa nije moglo spasiti, dovela ga je opet u ono stanje

Dane nakon požara, Everett i Rafe su provodili u radnom

„Slušaj, bolest koja je napala plantaže pamuka je trenutno u

njegovim radnicima nadnicu, a time i topli obrok, sigurnost i život?

Rafe nije mogao ni pretpostaviti kako se Everett trenutno osjećao

iznenaditi i prikazati mu se u svom pravom naličju, u onom krajnjem

S tim riječima zaputila se na kat, a da je samo par minuta sačekala

I nije zbog toga osjećao ponos.

njegovo biće još nije prihvatilo da će uskoro s nepoznatom curom, što

„Vjenčanje će biti u nedjelju, za pet dana, i shvati da je to samo

„Sutra su zaruke. Ti mi pripremi odjeću. Meni je… Meni je

Milly joj je pokucala na vrata, pripremila raskošnu crvenu haljinu,

„Pa Emily, moram priznati da sam ugodno iznenađena. Sjećaš

Razlika je bila u tome što je Violet bila svjesna svoje dražesti i

„Izgledaš pristalo i uglađeno. Morao sam ovome svjedočiti.” Rafe

stvar, više kako bi sâm sebe utješio da mu se život neće stubokom

muškaraca, dao bi se okladiti da je Rafe Gilmore bio budući zaručnik

sva ta pravila kako se od njega očekivalo, stoga je kimnuo i dozvolio

„Ni ljubavi ni nježnosti?” Everett se skoro podrugljivo nacerio na

„U redu. Želim brzo ozdravljenje, prenesite lady Emily moje

malim ljubičastim kamenom u sredini. Bio joj je mrvicu velik na

Izašao je na ulicu i krenuo prema hotelu, a potom zastao na

Svanuo je dan vjenčanja.

dalje u nekom mračnom kutku skrivalo svoje slabašne ručice i drhtalo

Markiz Everett stajao je u prizemlju i gledao prema svojoj

I dok se Emily čudila što u njegovim očima ne vidi onu hladnoću,

Bilo je nešto u njemu drukčije, mada ona to nije znala objasniti,

S druge strane prostorije, Everett je doista bez zadrške zurio u

Dok je Emily pokušavala razlučiti kakva vatra gori u njezinom

Ruka u ruci, usne na usnama. Tako blizu se Emily osjećala svojem

„Uskoro, draga moja, uskoro.” Srce joj je poskočilo u grudima od

to je napravila, na Everettovo oduševljenje. Osjetio je da njezin strah

Osmijeh koji se pojavio Emily na licu kad je vidjela svoju

dati tu mogućnost. Prepone su ga opet zatezale dok je promatrao

Opet ju je gledao u oči tako prodorno, tako dominantno, da je