X.

GIMNAZIJA
Zagreb, Klaićeva 7

MATURALNI RAD
iz hrvatskoga jezika

Naturalizam u djelima Emila Zole

Izradila: Marija Trapić

Mentor: Martina Kadić, prof.
Razred: IV.c
Školska godina: 2003./04.
Razrednica: Anita Budor, prof

U Zagrebu, 10. svibnja 2004.

1
SADRŽAJ:

1. Uvod........................................................................................................3

2. Emile Zola- život i djelo.........................................................................4

2.1. Mladi dani........................................................................................4
2.2. Zrelost..............................................................................................5
2.3. Slučaj Dreyfus.................................................................................6

3. Naturalizam unutar realizma...................................................................7

3.1. Realizam..........................................................................................8
3.2. Naturalizam.....................................................................................10
3.3. Zola- pisac i teoretičar naturalizma.................................................12

4. Obrada djela Emila Zole........................................................................14

4.1. Therese Raquin...............................................................................14
4.2. Germinal.........................................................................................15
4.3. Naturalistički elementi u romanima Therese Raquin i Germinal...16

5. Zaključak...............................................................................................18

6. Popis literature.......................................................................................19

2
1. Uvod

Ubrzane promjene, koje su potpuno izmijenile sliku dotadašnjeg svijeta, započele su

se dogaĎati upravo u XIX. stoljeću. Prvi korak u to stoljeće označila je Francuska
revolucija koja je omogućila potpunu prevlast graĎanstva nad propalim plemstvom,
stvaranje novog društvenog poretka u kojem je iščezao apsolutizam, a feudalno
društvo zamijenio je kapitalizam. GraĎanstvo je svoj poloţaj ţeljelo učvrstiti te je
mnogo ulagalo u znanost koja bi im to i omogućila. Kao posljedica razvitka znanosti
došlo je do ubrzanog razvoja tehnologije. Do tada niti jedan izum nije donio tako velike
ekonomske i društvene promjene kao parni stroj koji je već od sredine XIX. stoljeća
omogućio stvaranje razgranate mreţe ţeljezničkih pruga te uz parobrod, koji je
zamjenio jedrenjake, omogućio povezivanje kontinenata, posebno Europe i Sjeverne
Amerike. Izumljen je telefon, fonograf- preteča gramofona, fotoaparat te mnogi drugi
strojevi koji su počeli istiskivati stare zanatske vještine. Proizvodnja je postajala sve
veća i masovnija te je dovela svijet do još jednog noviteta: industrijske revolucije.
Poseban napredak dogodio se u matematici, fizici, kemiji i biologiji. Filozofija, koja je u
svom sklopu do tada proučavala te znanosti, više to nije bila u stanju zbog njihovog
naglog razvoja. Početak XIX. stoljeća u filozofiji je označio klasični njemački idealizam
koji su zastupali Hegel i Kant smatrajući da je temelj svega svijest, a zamijenio ga je
materijalizam koji je smatrao da sve proizlazi iz materije, tj. prirode koja je izvan
čovjekove svijesti i neovisna o njoj, a svoje je glavne postavke vadio iz suprotnosti
bijede i bogatstva u ljudskom društvu. Najpoznatiji predstavnici materjalizma bili su
Marx i Engels.
Promjene koje su se odvijale u svijetu utjecale su na razmišljanje ljudi te tako i na
umjetnost kroz koju su oblikovali svoje teţnje i uvjerenja. Na početku stoljeća, pod
utjecajem Francuske revolucije, ljudi su imali vjeru u novo razdoblje koje im je tek
predhodilo, imali su vjeru sebe i ostvarenje ideala, i to se odrazilo u romantizmu,
umjetničkom stilu koji je ujedinio glazbu, likovnu umjetnost i knjiţevnost kroz isticanje
osjećaja i nacionalizma. Nakon pada Napoleona ljudi su se razočarali i zatvorili od
pretjerane emocionalnosti te okrenuli znanosti i stvarnosti.
Kako će knjiţevnost odgovoriti na nove tendencije u društvu, kroz koje će se pisce i
koja djela najbolje izraziti i koju će ulogu u svemu tome odigrati Emile Zola, istaknuti
francuski knjiţevnik XIX. stoljeća, pitanja su koja su me potakla na obradu ove teme.

3
2. Emile Zola- ţivot i djelo

2.1. Mladi dani

Emile Zola, veliki francuski knjiţevnik devetnaestoga stoljeća, roĎen je 2. travnja 1840.
godine, punim imenom Emile-Edouard-Charles-Antoine Zola. Rodio se u Parizu gdje
se njegov otac, François Zola, bio zatekao zbog svojih tadašnjih poslova. François
Zola podrijetlom je bio Talijan, a korijene je vukao čak iz Zadra. Prije nego što je
došao u Francusku, ţivio je i u Austriji, Nizozemskoj, Engleskoj te Alţiru. Bio je
inţenjer, vrlo sposoban i marljiv čovjek, sklon poslovnom ţivotu i ambiciozan. Imao je
mnogo ideja od kojih je jedna bila sagraditi kanal kojim bi grad Aix dobivao vodu iz
rijeke Cause te bio njome opskrbljen i za sušnih razdoblja pa se tako, 1843. godine,
obitelj Zola nastanila u Aixu gdje je Emile proveo svoje djetinjstvo i uz koji je ostao
vezan do kraja ţivota.
Kada je Emilu bilo sedam godina, otac mu je preminuo od upale pluća i on je ostao s
majkom, gospoĎom Emilijom, roĎenom Aubert, rodom iz Dourdana, središta
Francuske. Njihovo se novčano stanje pogoršalo nakon što se majka uplela u brojne
sudske procese kojima je ţeljela sačuvati muţevu ostavštinu. S dvanaest godina
Emila su poslali na koleţ u Aix gdje su ga, zbog njegove povučenosti i bojaţljivosti,
druga djeca zadirkivala, ali spasio ga je dječak koji mu je postao i dugogodišnji bliski
prijatelj, budući veliki slikar, Paul Cezanne.
Kada mu je bilo sedamnaest godina, umrla mu je i baka, a novčano stanje u obitelji se
još više pogoršalo. Majka je u Parizu pronašla nekog prijatelja pokojnog muţa koji se
zaloţio za njega te je on tako otišao u jedan pariški licej kao stipendist. Tamo je
takoĎer bio nesretan zbog izrugivanja od strane mlaĎih prijatelja jer je došao iz
provincije i nije imao uglednih zaštitnika. Zamrzio je Lycee Saint- Louis i nikada nije
poloţio ispit zrelosti iako je pokušavao više puta.
Kada je obolio od tifusa, pratio je svoju bolest i ozdravljenje pišući bilješke koje će
kasnije upotrijebiti u jednom od svojih romana. Dok je u Parizu čekao obećano
namještenje, koje bi mu osiguralo nekakav ţivot, čitao je, pisao stihove te objavio
pripovijest Vila ljubavi, jedno od svojih najranijih djela u kojem je opisao djevojku iz
Aixa koja mu se sviĎala, ali s kojom se nikada nije upoznao iako je nadahnula više
njegovih djela. Veličao je platonsku ljubav, a knjiţevni ideal mu je bio Musset. Čitao je
Cheniera, Sandovu, Hugoa te Shakespearea.
Kada je dobio namještenje, nije dobivao dovoljno novaca niti za prehranjivanje pa je
čak lovio vrapce i zaloţio većinu stvari koje je imao. U tako teškom ţivotu bez jasne
budućnosti osjećao je klonulost i očaj dok nije odlučio postati knjiţevnikom usprkos
svim teškoćama. 1862. godine dobio je radno mjesto kod nakladnika Hachettea i
svoju karijeru započeo zamatajući pakete. SuraĎivao je s raznim listovima toga
vremena pišući kritike te tako upoznao moderne knjiţevne struje. Romantiku
pjesništva, kojem se tada posvećivao, zamijenio je pozitivizmom i vjerom u znanost.
1864. godine napisao je svoju prvu knjigu Priče Nionini. Pisao je romane, kritičke
spise, likovne kronike. Godine 1867. izdao je monografiju o Edouardu Manetu,
začetniku impresionističkog slikarstva, koji je tada bio slabo priznat što je izazvalo
zgraţanje javnosti kao i objava njegovog prvog remek-djela, Therese Raquin, iste
godine.

4
2.2. Zrelost

1870. godine oţenio je Gabrielle-Alexandrine Meley, djevojku s kojom je ţivio neko

vrijeme i koja mu je, kao ţivotna druţica 35 godina, nastojala olakšati ţivot. Započeo
je pisati i, što je čudno za takvo djelo u to vrijeme, pronašao izdavača koji je bio
spreman tiskati, prirodnu i socijalnu povijest jedne obitelji kroz ciklus romana Rougon-
Macquartovi pa tako 1871. objavljuje prvi roman Sudbina Rougona i drugi roman
Lovina tog velikog ciklusa kojem zapravo tek sedmi roman L'Assomoir donosi veći
uspjeh. U ciklusu je stvorio preko tisuću likova koji se kreću svim društvenim
slojevima, progovorio o aktualnim temama i o stvarima koje društvo skriva u ţelji da je
uzvišenije nego što jest. Njegova djela, iskrenost i hrabrost, bili su često optuţivani u
ime morala, vjere i patriotizma, ali na kraju njegov je genij ipak priznat. Njegova su
djela počela izazivati diskusije, naturalizam se širio, knjige se prodavale, prevodile i
preraĎivale za kazalište. Zolin značaj i slava sluţbeno su se povećavali.
Postao je predsjednik društva knjiţevnika, drţao je govore, zastupao knjiţevnike i
novinare prigodom raznih svečanosti. Druţio se s mnogim istaknutim knjiţevnicima
kao što su Flaubert, Goncourt i Daudet, ali i s mladima koji će se tek iskazati poput
Maupassanta i Huysmansa te vodio veliku knjiţevnu kampanju u prilog naturalizma.
Za svoj rad primio je i Legiju časti.
Iako je uţivao u pisanju, prema svojim gotovim djelima bio je iznimno samokritičan pa
tako kaţu da je rukopis Germinala 1885. godine predao mrzovoljno nakladniku
uvjeravajući ga kako nije ništa posebno. Sljedeće godine objavio je četrnaesto djelo
ciklusa Djelo u kojem glavni junak Claude Lantier, slikar-novator, ne moţe dosegnuti
svoj ideal. Iako je u tom liku Zola iznosio i vlastite umjetničke probleme, u njemu se
prepoznao Zolin prijatelj iz mladih dana, Cezanne, kojeg je to neugodno dirnulo i koji
se od njega tada otuĎio.
Zola po svojoj prirodi nije bio sklon avanturama, ali u svojoj četrdeset i osmoj godini
ţivota, dok je ţalio za mladošću koja je proletjela, upoznao je dvadesetogodišnju
Jeanne Rozerot, djevojku koja je pomagala njegovoj ţeni u kućanstvu, i oni su postali
ljubavnici. Jeanne se odselila u Pariz gdje ju je Zola posjećivao, ali usprkos njegovoj
averziji prema pretvaranju, nije mogao ostaviti i povrijediti svoju ţenu s kojom je
proveo tolike godine. 1889. godine Jeanne mu je rodila kćer Denise, a 1891. sina
Jaquesa, što je njemu dalo jednu novu dimenziju sreće, postao je veseliji, pazio je što
jede i manje je radio. Ipak, u njegovom braku došlo je do krize jer je Gabrille dobila
anonimno pismo i ţeljela otići od kuće, ali su je njegovi prijatelji nagovorili da se vrati.
Kada je provalila u njegov pisaći stol, pronašla je Jeannina pisma koja je spalila i
traţila je od Zole da prekine veze s njom. On je znao da takvo obećanje ne moţe dati,
ali i ona se konačno pomirila sa situacijom i prigrlila njegovu djecu. 1893. godine
objavio je dvadeseti roman ciklusa Doktor Pascal, zaključak ciklusa, stavljajući u lik
doktora Pascala sebe, a u lik Klotide Jeanne Rozerot.

5
2.3. Slučaj Dreyfus

Devedesetih godina devetnaestog stoljeća francusku je javnost potresao slučaj

Dreyfus koji je imao velik utjecaj na ţivot Emila Zole. 1894. godine Alfred Dreyfus,
Alzašanin ţidovskog podrijetla, bio je optuţen za izdaju tajnih dokumenata Njemačkoj
na temelju pisma naĎenog u otpacima jednog vojnog atašea u Parizu. Iste godine je
degradiran i otpremljen u kazneničku koloniju u Cayenne, a njegovi prijatelji pokrenuli
su akciju da se proces obnovi i traţili dokaze za njegovu nevinost. Slučaj kapetana
Dreyfusa svoj je značaj s pravosuĎa proširio na područje politike i potakao mnoga
pitanja te posluţio kao povod političkim sukobima koji su zapravo bili odraz
cjelokupnog sustava Treće republike. Poprimio je tolike razmjere da je postalo
nemoguće ostati neutralan. Svaki se radnik morao izjasniti kao drajfusovac ili
antidrajfusovac, a trgovci i obrtnici morali su odabrati koji će im biti mušterije.
Antidrajfusovci su odvraćali pozornost od samog procesa i sudskih nepravilnosti šireći
protuţidovsku kampanju i proglašavajući sve drajfusovce izdajicama drţave.
Generalštab je ţelio dokazati Dreyfusovu krivnju i tu je zadaća bila povjerena
potpukovniku Picquartu. Picquart je otkrio da je pismo zbog kojeg je Dreyfus osuĎen
zapravo napisao major Esterhazy te o tome obavijestio generalštab, ali, umjesto da se
greška ispravi, Picquart je poslan u Tunis da ne bi govorio, a prava istina je zataškana
kako bi se očuvala vojna čast i prestiţ te zaštitili majorovi sukrivci.
Zola isprva nije pridodavao veću paţnju tom procesu, ali nije mu se svidjela
protuţidovska kampanja pojedinih društvenih krugova pa je tako u časopisu Figaro
objavio članak u kojem je prosvjedovao protiv rasne diskriminacije ističući da, ako
Dreyfus uistinu i je izdajica, ţidovi nemaju ništa s tim. Njegov interes za slučaj
potaknuo je Bernard Lazare, mladi novinar koji je prvi posumnjao da se protiv
Dreyfusa nekorektno postupalo i svoje je mišljenje iznio u objavljenoj brošuri. Od
odvjetnika Lebloisa, koji je bio Picquartov prijatelj, saznao je da je pismo djelo majora
Esterhazyja i počeo vjerovati u Dreyfusovu nevinost. Smatrao je da mora izreći istinu,
koju zasluţuju i Dreyfus i javnost, kako ne bi postao sukrivac njegovih progonitelja, a
kao pisac, tada već svjetskih razmjera, znao je da će se njegov glas čuti. Figaro mu je
otkazao suradnju jer su se pretplatnici i oglašivači bunili protiv njegovih članaka pa je
svoje stavove i misli objavio u brošurama Pismo omladini i Pismo Francuskoj.
Ne bi li umirila javnost, francuska je vlada 1898.godine izvela Eserhazya pred sud i za
dva dana ga oslobodila na zaprepaštenje drajfusovaca. Zola je na to reagirao
otvorenim pismom predsjedniku Treće republike pod naslovom Optužujem (J'accuse),
u dnevniku L'Aurore, u kojem se borio za javni moral, za čovjeka koji je bio ţrtva
društvenih predrasuda i prljavih kompromisa te kritizirao one koji su zbog «viših
interesa» dopuštali da pošteni ljudi budu proglašeni izdajicama i tretirani kao zločinci.
Članak Optužujem digao je veliku prašinu u francuskoj javnosti, u jednom danu
prodano je 300 000 primjeraka, a bilo bi ih prodano i više da je tiskara mogla
odštampati. U njemu su iznjeti podaci o kojima se do tada samo govorkalo, a
optuţivani su ljudi istaknutih poloţaja i funkcija koji su dopustili da nevin čovjek buden
optuţen, a krivac osloboĎen. U oţujku 1898. godine, na temelju petnaest redaka
članaka koji su se odnosili na vojne suce u slučaju Dreyfus, optuţen je Zola, dok se
ostatak teksta izbjegavao jer se nije htjelo ponovno potaknuti Dreyfusovo pitanje.
Sama parnica bila je vrlo nekorektna, rasprava se prekidala kada bi krenula u
neţeljenom smijeru, a mnogi svjedoci, koji su mogli svjedočiti u Zolinu korist, nisu bili
preslušani. Parnica je trajala dva tjedna tjekom kojih su Zola i njegova obitelj bili na
udaru razjarene javnosti, zavedene pisanjem štampe odane vladi.

6
Ministar rata je, da bi dokazao Dreyfusovu krivnju, objavio pismo njemačkog vojnog
atašea u Parizu, ali Picquart, koji je u meĎuvremenu postao pukovnik, dokazao je da
je objavljeno pismo falsifikat. Krivnju za pismo na sebe je preuzeo pukovnik Henry koji
je, kada su ga odveli u zatvor, počinio samoubojstvo.
Zbog formalnih razloga, Zolin je proces obnovljen u srpnju iste godine i u donesenoj
presudi optuţen je na jednu godinu zatvora i 3 000 franaka globe, a uz to mu je
oduzeta i Legija časti. Na nagovor prijatelja, napustio je Francusku i otišao u London.
U svome progonstvu Zola nije bio sretan, boljela ga je učinjena nepravda, smatrao je
da ga je odlazak ponizio, a i bio je zabrinut za svoju obitelj kojoj takoĎer nije bilo lako.
1899. godine obnovljen je Dreyfusov proces, ali, uz sve okolnosti, Dreyfus je ponovno
proglašen krivim da bi ga nakon kratkog vremena pomilovali. Zola time nije bio
zadovoljan jer je smatrao da Dreyfusu nije dana prilika da se dokaţe nevinim, nego
mu je, da se odrţi privid nepogrešivosti suda, oprošteno za djela koja je, navodno,
ipak počinio. Dreyfusu je napokon vraćena čast kada je, 1906. godine, vraćen u
vojsku unaprijeĎen kao major te je odlikovan i Legijom časti.
Zola nije doţivio ovaj trijumf, smrt ga je zatekla 28. rujna 1902. godine, kada je umro
zajedno sa svojom ţenom u Parizu otrovan ugljičnim dioksidom zbog pokvarenog
kamina, usred rada i stvaralačkih priprema. 1908. godine njegovi su posmrtni ostaci
prevezeni u Pantheon. S njim je nestao najplodniji pisac naturalizma, knjiţevnog
pravca čiji je tvorac, a koji je iz Francuske odjeknuo po čitavoj Europi i devedesetih
godina bio dominantan u zapadnoeuropskoj literaturi.

7
3. Naturalizam unutar realizma

Knjiţevni smjer naturalizam javio se unutar epohe realizma kao neka njegova oštrija,
dosljednija verzija koja teţi vjernijem i potpunijem odraţavanju prirode i prikazivanju
ţivota kakav jest, bez ikakvog uljepšavanja te čak uz naglašavanje njegovih ruţnih i
neugodnih strana. Pojavio se prvo u Francuskoj sedamdesetih godina, a najjači
utjecaj ostvario je osamdesetih i devedesetih godina XIX. stoljeća.
Nastao u vrijeme prerastanja industrijskog kapitalizma u financijski, razvoja
tehnologije, porasta klasne svijesti i borbe proletarijata, naturalizam je bio usko vezan
uz društvene dogaĎaje. GraĎanski sloj tada je teţio znanju kojim bi učvrstio svoj
poloţaj, širio se kult ateističke nauke i prihvaćalo Darwinovo učenje o nasljeĎivanju i
prirodnom odabiru putem borbe za opstanak i pobjede jačih koje nazivamo teorijom
herediteta. Od knjiţevnosti se zahtijevalo, sa strane shvaćanja graĎana, da bude
nepristrana i naučna, tj. da usvoji tekovine prirodnih nauka i to prije svega biologije i
fiziologije. Presudan utjecaj na tadašnju graĎansku misao imao je mehanicistički
prirodno-znanstveni materijalizam Hackela i Spencera te filozofija Augusta Comtea
pod nazivom pozitivizam kojom se sve pojave čovjeka i svijeta tumače isključivo preko
pozitivnih činjenica. Od idealističkih mislilaca u filozofiji XIX. stoljeća velik je utjecaj
imao Schopenhauer.
Da bi se bolje razumjele knjiţevne teţnje naturalista, potrebno je obratiti paţnju na
realističku knjiţevnost koja je utrla put naturalizmu i dala mu polazne točke koje su se
nadograĎivale u skladu s onim što se, u duhu vremena, traţilo od knjiţevnosti.

3.1. Realizam

Tridesetih godina devetnaestoga stoljeća započelo je novo knjiţevno razdoblje pod

nazivom realizam koji potječe od latinske riječi realis što znači stvaran, istinit.
Povjesničari knjiţevnosti smatraju da je realizam trajao od 1830. do 1870. godine,
premda se roman oblikovan po načelima realističkog romana javlja znatno prije, a
samo trajanje i intenzitet realizma različiti su u svim zemljama. U realizmu vodeću
ulogu imaju francuska, engleska i ruska knjiţevnost, dok u ostalim slavenskim
zemljama te Italiji i Njemačkoj, realizam poprima zasebne oblike vezane uz posebne
uvijete svake nacionalne knjiţevnosti. Osim kao oznaka knjiţevne struje XIX. stoljeća,
realizam općenito označava odreĎena knjiţevna usmjerenja
U epohi koja je prethodila, romantizmu, dominiralo je izricanje subjektivnih doţivljaja i
raspoloţenja, ali ono više nije odraţavalo stanje tadašnjeg čovjeka koji je traţio
stvarnost i istinu, te se tako, pod utjecajem zanimanja za prirodne znanosti i jačanja
pozitivističke filozofije, kao opreka romantizmu, javilo knjiţevno razdoblje realizma.
Romantizam nije pokazivao zanimanje za prikaz suvremenoga ţivota i društvenih
pojava, pozornost je bila usmjerena prema nacionalno-povijesnoj tematici, izdvojenim
pojedincima zaokupljenim vlastitim ţivotom, dalekim i egzotičnim zemljama i
mističnosti. Nasuprot njemu, realizam teţi postizanju iluzije zbilje, zalaţe se za
objektivnost i uvjerljivost pripovijedanja, a tematski se usmjerava prema prosječnim
ljudima koji djeluju u svakidašnjici te suvremenom društvenom, kulturnom,
gospodarskom, političkom i moralnom ţivotu. Romantičarskom maštanju i sklonosti

8
prema mističnom i tajanstvenom suprotstavljaju se kritička analiza, opisivanje
činjenične stvarnosti i razotkrivanje zakonitosti društvenog ţivota.
Realistički pisac kritički promatra svijet što se najbolje očituje u raščlambi društvenih
odnosa i moralne, kulturne i političke problematike te prikazivanju socijalne bijede i
nepravde. Ţivotne se pojave prikazuju istinito, bez uljepšavanja, a posebno se
zanimanje pokazuje za socijalno-moralnu problematiku. Svoje učenje temelje na
razradi starog učenja o umjetnosti kao oponašanju zbilje koju je još Aristotel opisao
pojmom mimezis, a koja je u realizmu shvaćena kao potreba knjiţevnosti da opisuje
društvenog ţivota uz inspiraciju otkrićima tadašnje znanosti.
Smatralo se da su likovi uvjetovani sredinom iz koje potječu i koja ih okruţuje pa se
razvio vrlo detaljan opis ambijenta u ulozi socijalne i psihološke karakterizacije likova.
Opisi otkrivaju socijalnu pozadinu koja odreĎuje postupke, ponašanje i psihologiju
likova te njihov svjetonazor. Tako Balzac slika sumorne i zagušljive trećerazredne
pansione u kojima se okupljaju poniţeni, uvrijeĎeni i odbačeni, a njima nasuprot
opisuje raskošne graĎanske salone. Kako bi što vjernije prikazali likove, pisci realizma
unose u svoja djela i autentični govor pa tako njihovi likovi govore jezikom svoje
sredine, neknjiţevnim narječjem, koristeći provincijalizme i ţargonizme.
Realistički junaci su uglavnom reprezentativni predstavnici društva koji se kreću
svakodnevnim, običnim ţivotnim prostorima kao što su gostionice, trţnice, noćni lokali,
bordeli, tavanske i podrumske sobice, sirotišta, kazališta, saloni i dr. Oni nastoje
proniknuti u društvene odnose, doţivjeti društvene uspone poput Rastignaca iz
Balzacovog romana Otac Goriot te Sorela iz Stendhalova romana Crveno i crno, ili
mijenjati društveni ustroj poput Raskoljnikova u romanu Zločin i kazna
M.F.Dostojevskog.
Poetika realizma bila je teško primjenjiva na poeziju, koja se tada razvija na temelju
romantizma prema modernizmu pa se pjesnici iz vremena realizma, Charles
Baudelaire i Arthur Rimbaud, smatraju pretečama i osnivačima moderne poezije. U
prozi, kao najprikladnijem knjiţevnom izrazu realizma, njegova se teorija u potpunosti
mogla primijeniti jedino na roman koji se razvija u osobitu knjiţevnu vrstu tada
najcjenjeniju i najdominantniju. Realistički roman karakterizira čvrsta fabula, karakteri
se psihološki analiziraju, nastoji se slijediti prirodni tijek zbivanja te protumačiti
karaktere i njihove postupke prije svega uzročno-posljedičnim odnosima izmeĎu stvari
i pojava. Pripovijedač pripovijeda u trećem licu i nepristran je. Roman u realizmu teţi,
u većim ili manjim cjelinama, obuhvatiti sudbine karakterističnih pojedinaca, čitavih
porodica, pa čak i čitavih društvenih slojeva s namjerom da kroz opise i priovijedanje,
kao dominantne tehnike, prenese neke bitne ţivotne istine. Najbolja djela realizma
sadrţe vrlo sloţene ideje i zaključke koje se mogu shvatiti kao pokušaj da se u
romanu oblikuje univerzalnost svekolikog iskustva kakvu je nekada sadrţavao ep, a to
najbolje prikazuje Balzacov ciklus romana Ljudska komedija kao aluzija na Danteovu
Božansku komediju.Tip realističkog romana piše se još i danas.
Zbog dominacije romana, u realizmu u prvi plan dolaze romanopisci koji se kroz svoja
djela mogu smatrati i kroničarima svoga vremena. U francuskoj knjiţevnosti istaknuli
su se Gustav Flaubert koji svjedoči moralnu krizu vremena u kojem ţivi (GospoĎa
Bovary) i Stendhal, pravim imenom Henry Beyle, koji prikazuje dogaĎaje iz doba
Louisa Philippea (Crveno i crno). U engleskoj knjiţevnosti je Dickens prikazivao
društvenu bijedu (Oliver Twist), dok je Thackeray satiričnim tonom opisao srednje i
visoko englesko društvo (Knjiga snobva). Talijanski knjiţevnik Verga, oslikao je
povijest propadanja sicilijanske obitelji (Obitelj Malavoglija). U ruskoj knjiţevnosti
Turgenjev opisuje feudalnu Rusiju (Lovčevi zapisi) te generacijske sukobe (Očevi i
sinovi), Nikolaj Vasiljevič Gogolj satirički prikazuje ustroj drţave (Mrtve duše,

9
Retrovizor), Tolstoj raščlanjuje društvenu (obiteljsku), moralnu i filozofsku
problematiku (Ana Karenjina, Uskrsnuće), a Fjodor Mihaljevič Dostojevski ponire u
dubine ljudske duše te raščlanjuje socijalne i moralne probleme (Zločin i kazna, Idiot,
Braća Karamazovi). Gogolj i Dostojevski se zbog visoke umjetničke i nove knjiţevne
tehnike smatraju pretečama modernog romana.
Na realizam se nastavlja epoha moderne koja se suprotstavlja realističkoj koncepciji i
knjiţevnosti uspostavljajući novu poetiku kao oporbu poetici realizma. Moderna, u
skladu s vremenom u kojem se javlja, uglavnom izraţava nepovjerenje u moderne
znanosti i usmjerava knjiţevnost prema neistraţenim područjima podsvjesnog i
iracionalnog.

3.2. Naturalizam

Riječ naturalizam dolazi od latinske riječi natura koja označava prirodu i ono što
proizlazi ili je u vezi s njom. Kao termin, naturalizam se, osim u knjiţevnosti, moţe
naći i u filozofiji gdje predstavlja pogled na svijet koji prirodu s njezinim unutrašnjim
zakonima smatra jedinom postojećom stvarnošću, a duh i njegove tvorevine samo
jednim njezinim dijelom. Takvo su razmišljnje zastupali Epikur, Giordano Bruno,
Spinoza, Goethe i drugi prirodnjaci. Osim u filozofiji, pojam naturalizam koristi se u
etici gdje označava zahtjev za ţivotom u skladu s prirodom i nagonima kakav je
posebno isticao Russaou u 18. stoljeću te u teologiji gdje je naturalizam način
objašnjavanja čuda prirodnim uzrocima.
U teoriji knjiţevnosti su, u XIX. stoljeću, sve više dolazila do izraţaja deterministička
shvaćanja Hippolyta Tainea (1828. – 1893.) o ljudskom karakteru, pa i karakteru
pisca, kao proizvodu sredine i nasljeĎa. To je shvaćanje, koje su poslje preuzeli
naturalisti, Taine iznio u svome djelu Povijest engleske književnosti 1864. godine. Uz
Tainea, velik je utjecaj na naturaliste imao pozitivizam Augusta Comtea te
Schopenhauerov pesimizam na koji su se mnogi pozivali i koji je kod njih potakao
ideje smrti i straha.
Početak naturalizma u Francuskoj povezuje se uz imena braće Julesa i Edmonda
Goncourta i njihov roman Germinie Lacerteux iz 1864. godine o ţivotu jedne sluškinje
koji Edmond naziva «kliničkim ispitivanjem ljubavi». Objavljujući roman «niţeg
staleţa» o bijedi i siromaštvu sitnih ljudi koji su do tada u umjetnosti izbjegavani, oni
shvaćaju da u knjiţevnost donose nešto novo i time utiru put novom pravcu kojem je
ime i poetiku dao njegov najveći teoretičar Emile Zola u svojim člancima, esejima,
predgovorima i kojem je ostao vjeran kroz cijeli svoj knjiţevni rad.
Naturalistička knjiţevna teorija zastupa shvaćanje da djelo treba prikazati «isječak
ţivota», pa tako prevladavaju likovi i teme uzeti iz svakidašnjice, prikazuju se ljudi iz
svih društvenih slojeva, otkrivaju tamne i ruţne ţivotne pojave ne bi li se ostvarila
«estetika ruţnog», razotkrivaju se socijalne i moralne izopačenosti, zločini, duševne
bolesti, gruba seksualnost, nastranosti i društvena degradiranost zbog kojih dolazi do
postupnih uništavajnja pojedinaca, cijelih porodica, pa čak i društvenih slojeva. Takva
knjiţevna tehnika, prema mišljenju naturalizma, omogućuje uključivanje knjiţevnosti u
aktualna društvena i politička zbivanja pa se u tim djelima osjeća tendencija, najčešće
osuda, degradacije ljudske osobe koju potiču odreĎene okolnosti ţivota, socijalna
bijeda, nemoć nad vlašću, psihičke ili fizičke bolesti, pritisak kolektivnih predrasuda.
Čovjek se pri tome prikazuje kao nagonsko biće, rastrzano čuvstvima i strastima koje

10
dovoljno ne poznaje, a koja njime upravljaju, pa je njegova sudbina strogo odreĎena
nasljeĎem i utjecajem društvene sredine. U skladu sa knjiţevnim ciljevima koje je
nastojao ostvariti, naturalizam se najbolje izraţavao kroz prozu, romane i pripovijetke
te drame.
Naturalističko kazalište prihvaća sve dramske rodove, odbacuje konvencionalnost
graĎanskog morala i tradicionalne scene, jednostavna radnja logički prikazuje slike u
kojima se postepeno otkrivaju karakteri, zahtjeva scenu koja bi zamijenila knjiţevne
opise i predstavljala sredinu u kojoj se likovi kreću.
U francuskom kazalištu naturalizam nije imao trajnijeg uspjeha iako je bilo pokušaja
Goncourta, A. Becka (Parižanka, Gavrani) te Zole.
Izvan Francuske naturalizam je najviše utjecao na njemačku knjiţevnost gdje je
dominirao uglavnom od 1880. do 1890. godine. U Njemačkoj tada dolazi do unutarnjih
previranja i teţnje inozemstvu odakle na njihovu knjiţevnost utječu Ibsen i
skandinavski romani društvene tematike, Dostojevski, sa svojim analizama duševnih
stanja te, naravno, Zola čiji se sljedbenici obično drţe samo nekog naturalističkog
načela i razvijaju se u smjeru impresionizma. Za razliku od francuskih uzora, njemački
naturalizam je slab u romanu, jači u noveli i stihu, a najjači u drami gdje se istaknuo
Hauptmann. Teorijsku osnovu takvog oblika naturalizma dao je Holz. Za razliku od
francuskog naturalizma, veću vaţnost pridodaju raspoloţenjima i osjetilnosti. U drami
se napušta monolog kojim bi se lik predstavljao publici, a općenito u knjiţevnost
prodire svakodnevni govor i grubi jezik ulice kojim se postiţu autentičnije situacije. Već
oko 1900. godine u knjiţevnosti njemačkog jezika javljaju se novi smjerovi.
Na Skandinavskom poluotoku naturalizam se uglavnom izrazio kroz dramu, a njegov
je najbolji predstavnik Henrik Ibsen (1828. – 1906.) svojim dramama Nora i Aveti.
U Rusiji se «Naturalnom školom» naziva ruski realizam, a taj naziv uzimaju prkoseći
protivnicima koji su izraz kritički realizam upotrebljavali kao pogrdu. Naturalističkih crta
ima u nekim djelima Čehova, u Tolstojevim Silama mraka (1886.), pa i kod Maksima
Gorkog, posebno u njegovoj drami Ponor (1903.).
U engleskoj knjiţevnosti naturalizam ne zauzima neko vaţnije mjesto, a u američku
knjiţevnost prodire prilično kasno i najveći utjecaj ostavlja na socijalnu i radničku
knjiţevnost te ratne romane.
U Italiji se javio knjiţevni smjer srodan naturalizmu pod imenom verizam, a njegov
najznačajniji pisac je Giovanni Verga (1840. – 1922.) koji se predstavio kao novelist i
romanopisac koji teţi istinitom prikazivanju ţivota. Vrhunac Vergina stvaralaštva
obiljeţava nedovršen ciklus romana NepobijeĎeni u kojem se ističe roman Obitelj
Malavoglia.
Već pred kraj XIX. stoljeća dolazi do odstupanja od naturalizma koje zahtijevaju novi
pravci koji se javljaju u knjiţevnosti kao što su impresionizam, neoromantizam,
neoklasika i ekspresionizam. Da je došlo drugo vrijeme u kojem se naturalizam više
ne moţe odrţati, postalo je očito kad je i u socijalnoj i radničkoj knjiţevnosti, gdje je
značaj naturalizma bio najjači, došlo do nastojanja da se društveni problemi prikaţu
manje biološki, s više humanizma i optimizma, ali unatoč iščezavanju, naturalizam
ostavlja trag na knjiţevnost koja dolazi.

11
3.3. Zola- pisac i teoretičar naturalizma

Iako je svoj knjiţevni rad započeo pod utjecajem romantizma, Zola je ubrzo napustio
pjesništvo i veličanje platonske ljubavi te se okrenuo znanosti i fotografskom
opisivanju. Već je 1864. godine, u pismu jednom prijatelju, iznio svoju definiciju
klasicizma kao stakla koje uvećava, romantizma kao prizme, a realizma kao običnog
prozora koji ţivot prikazuje onakvim kakav je i koji je njemu, kao takav, najdraţi. Bio je
pobornik znanstvenih metoda, determinizma i Darwinove teorije, a ljudsko je
ponašanje smatrao zbrojem društvenih okolnosti, osobnog temperamenta te
psiholoških ustrojstava.
U Mojim mržnjama zalagao se za napredak knjiţevnosti, a 1880. godine je objavio
poetiku naturalizma u eseju Eksperimentalni roman pod utjecajem Uvoda u
eksperimentalnu medicinu fiziologa Claudea Bernarda. 1881. godine Zola je objasnio
napuštanje pojma realizam: «Pitaju me zašto nisam zadovoljan riječju «realizam»,
koja je upotrebljavana prije trideset godina? Postupio sam tako jedino zato što je
tadašnji realizam suţavao knjiţevne i umjetničke obzore; meni se činilo da
naturalizam proširuje značaj promatranja» (Naturalizam u kazalištu). Smatrao je kako
veći značaj treba dati fiziologiji i problemima zanimanja ljudi te da se preţivjelom,
laţnom romantizmu, treba suprotstaviti ţiv, koristan i jedino istinit naturalizam. Iako je
naturalizam proizašao iz realizma, Zola se prema njemu odnosio kritički pa je tako
Balzaca, koji je u svoje romane unosio metode promatranja i istraţivanja te Stendhala
s psihološkim opisima, Zola smatrao svojim prethodnicima, ali im i zamjerao što su
svojim djelima prikazali uzvišene, titanske likove dok se naturalizam posvećivao i
ljudima sa samog dna društvene ljestvice.
Svoje učenje Zola je zasnivao na eksperimentalnom romanu od kojeg je očekivao da
bude shvaćen kao svojevrsni eksperiment te da doslovno opiše i analizira ljudske
sudbine koje bi omogućile da se shvate temeljni razlozi ljudskog ponašanja, a ne da
bude samo zrcalo stvarnosti kao u relizmu. U svome djelu Eksperimentalni roman
Zola je napisao: «Eksperimentalni roman je posljedica razvitka nauke u našem
stoljeću; on izučavanje apstraktnog i metafizičkog čovjeka zamjenjuje proučavanjem
prirodnog čovjeka koji je potčinjen fizičko- kemijskim zakonima i odreĎen utjecajem
sredine; jednom riječju, on je knjiţevnost našeg naučnog doba, kao što su klasična i
romantičarska literatura odgovarale skolastičkom i teološkom dobu.»
Drugi pisci naturalizma, Zolini suvremenici, Guy de Maupassant, Gustave Flaubert,
Edmond Goncourt, Ceard, Huysmans, Alexis i Hennnique, okupljali su se oko njega, a
od 1870. godine nalazili su se u njegovoj kući u Medanu. Najzapaţeniji zajednički
uradak bila je zbirka pripovijedaka Medanske večeri iz 1880. godine. Zola je zapravo
jedini pravi predstavnik naturalizma jer su ostali njegovi suvremenici u svojem
stvaralaštvu sadrţavali samo pojedine naturalističke crte ili im je naturalizam bio
odskočna daska k impresionizmu kao što je to bio slučaj za Edmonda Goncourta,
začetnika impresionizma.
Zolin ciklus romana, Rougon-Macquartovi, postao je prava «biblija naturalizma» u
kojoj je pokušao, na osnovu dugotrajnog proučavanja i biljeţenja, prikazati utjecaj
sredine i nasljeĎa slikajući ţivot četiriju naraštaja jedne porodice pri tome opisujući sve
staleţe i mnoga zanimanja u vremenu Drugog carstva koje je trajalo od 1851. do
1871. godine. Cilj je ciklusa proučavanje i to fiziološko, o pitanju nasljeĎa i sredine, i
društveno, oslikati čitavu epohu s njenim činjenicama i tendencijama kroz mnoge
pojedinosti kao što je to svojevremeno ţelio učiniti i Balzac. Rougon-Macquartove

12
sačinjava dvadeset romana od kojih su najpoznatiji i umjetnički najuspjeliji romani
Trovačnica, Nana, Germinal, Zemlja, Čovjek- zvijer i Slom.
Zola je na društvo gledao kao na nešto organsko prenoseći znanstvene postavke iz
prirodnih znanosti na društvena zbivanja. «Socijalna sfera», pisao je, «istovjetna je sa
sferom organskog ţivota; u društvu kao i organskom tijelu postoji izvjesna solidarnost,
koja povezuje razne organe jedan s drugim i povezuje ih tako da zbog truljenja jednog
organa počinju truliti i mnogi drugi, i pojavljuje se veoma zamršeno oboljenje».
Zola je pisao i komedije meĎu kojima su Nasljednici Rabourdin (1874.) i Ružin
pupoljak (1878.). Pred kraj ţivota Zola se spremao napisati dvanaest drama, ali od
njih su ostali samo nacrti pa je Zola u literaturu ušao prvenstveno kao romanopisac,
majstor opisa uz istančan osjećaj za boje, perspektivu, igru svjetla i sjene te posebno
vješto prikazivanje kretanja gomile i masovne scene u kojima mu je u literaturi teško
naći premca.

13
4. Obrada djela Emila Zole

4.1. Therese Raquin

Therese Raquin je roman kojim je Zola predstavio naturalističku školu: on je hladan

znanstvenik koji eksperimentira sa svojim junacima stavljajući ih u meĎusobne odnose
i suprotstavljajući njihove ekstremno oblikovane karaktere. Provodi biološku motivaciju
likova pa oni i nisu karakteri, već gotovo samo temperamenti koje predočava
znanstvenim rječnikom i terminima primjerenim psihologiji ili psihijatriji.
Likovi su objašnjeni teorijom Hippolyta Tainea o odreĎenju čovjeka rasom, okolinom i
trenutkom, posebno lik Therese Raquin.
Radnja romana odvija se u Parizu, u skromnoj radničkoj četvrti u kojoj je svoj dućan
otvorila gospoĎa Raquin doselivši se iz provincije sa svojim sinom Camilleom i
nećakinjom Theresom. Theresino podrijetlo je, kao i njezino tijelo, nesvakidašnje i
predodreĎeno za neobičnost. Njena je majka bila lijepa uroĎenica iz Orana od koje je
naslijedila njezinu vrelu krv, strastvenost i gotovo animalnu ţivotnost. Njezin otac,
kapetan Degans, ostavio ju je još kao sasvim malo dijete kod svoje sestre, gosoĎe
Raquin, i poginuo na putovanju, negdje u Africi.
Theresa je imala tugaljivo i bolesno djetinjstvo s Camilleom, pokorno i šutke
zatomljujući svoj divlji temperament i iskonsku ţivotnu snagu. Njena pasivnost bila je
očita i kada se, po ţelji gospoĎe Raquin, udala za Camillea prema kome nije gajila
nikakve posebne emocije. Njihov je brak bio tjelesna i duhovna jednoličnost, njenom
pomirljivošću i apatijom pretvoreno u golo postojanje bez trunke radosti.
Jednog četvrtka, dana za druţenje, Camille je doveo svog prijatelja iz školskih dana,
Laurenta, na večeru. Laurent je vodio lagodan ţivot slikajući i zavodeći ţene, a tom
prilikom poţelio je pribaviti još jedno besplatno zadovoljstvo - Theresu. Često je
navraćao, počeo je slikati Camilleov portret i pravio se da mu je prijatelj te ga je
gospoĎa Raquin posebno voljela, ali on je zapravo radio protiv njih, zaveo je Theresu i
učinio ju svojom ljubavnicom. Nagonski poriv tijela koji je izazvao bio je trenutak,
prema Taineu, koji je oslobodio Theresin uspavani temperament, bure strasti koje su
ključale u dubini njezinog bića.
Ţivotinjska čulnost, strast i divlja poţuda, koji su se krili u toj naizgled praznoj ţeni,
posve su obuzeli Laurenta. Napuštali su poslove da bi se nalazili, a kad je to postalo
teško izvedivo i njihovi se sastanci prorijedili, Laurentova opsesija za Theresom se
samo povećala. Njih je vodila samo slijepa strast. Na jednom izletu na rijeku, Laurent
je utopio Emillea uz Theresin prešutni pristanak, spretno zataškavajući zločin. Slika
mrtvog Emillea u mrtvačnici noćna je mora koja ga od tada progoni. GospoĎa Raquin,
na nagovor prijatelja, uda Theresu za Laurenta koji joj je bio drag, ali Theresa i
Laurent više ne mogu biti zajedno, progoni ih slika Camillea i provode duge uţasne
noći bez sna. Pred starom gospoĎom Raquin oni su skrivali svoj zločin, ali kad je ona
ostala nijema i nepotrebna, više im to nije bilo potrebno. Ona je bila utišani glas
normalnosti koja u njihovim ţivotima više ne postoji. Njih ne progoni griţnja savijesti
jer su robovi svojih nagona, i ništa, pa ni strah od Camilleove utvare, ne moţe ih uzdići
do razine ljudskosti.
Konačno, shvaćajući da ne mogu pobjeći jedno od drugoga i da je situacija
bezizlazna, oni odluče ubiti jedno drugo gotovo u isto vrijeme, a kada to primijete,
odluče se ubiti meĎusobno.

14
Ovaj je roman, kada se pojavio, izazvao krajnje polarizirane sudove u javnosti,
gnušanje i ogorčenje, ali, s druge strane, i priznanje. Njegova je snaga u uvjerljivom
slikanju grube strane ţivota kroz estetiku ruţnog te hrabrosti da se u nju uroni i da se
naĎeno iznese na svjetlo dana, pred lica zapanjenih ljudi, uplašenih ovim otkrićem
zbog straha da bi nešto slično mogli naći ponirući u svoju nutrinu.

4.2. Germinal

Germinal je pisan poput ostalih Zolinih djela, zbog njega je Zola putovao u razna
rudarska naselja, spuštao se u rovove, prisustvovao radničkim skupštinama u vrijeme
štrajkova, samo da bi što bolje opisao ţivot rudara i pruţio sliku štrajka u svim
njegovim fazama.
Roman započinje dolaskom mladića Etienna Lantiera u rudarsko naselje Voreux gdje
je jedva dobio posao u rudniku zbog krize koja je vladala i prisiljavala vlasnike da
zatvaraju tvornice i otpuštaju radnike. Pokušavajući se izvući iz krize, vlasnici su često
izrabljivali radnike, tjerali ih na teţak rad uz male nadnice koje im nisu omogućavale
niti ono najosnovnije za egzistenciju, a radnici su bili prisiljeni pristajati na takve uvjete
da bi dobili bar nešto jer drugdje posao nisu mogli naći. Takvu jednu rudarsku obitelj,
promatra i analizira Zola u Germinalu. Upoznajući nas sa sedmeročlanom obitelji
Maheu u kojoj svatko, kome je to ikako omogućeno, radi u rudniku, uvodi nas u svijet
bijede i neimaštine te nas navodi da kroz eksperiment proučavamo utjecaj takvog
svijeta na te ljude koji u njemu ţive. Bijeda u rudarskom ţivot istjeruje stid i
suzdrţanost jer njihov niski standard prisiljava ih da jedu, spavaju, kupaju se i ljube
jedni pred drugima, a njima ne ostaje ništa drugo, nego da ţivot, koji ih svodi na
nagonsko ponašanje poput ţivotinja, prihvate kao prirodan.
Kroz opise kuće obitelji Maheu u rudarskom naselju i tamnnog podzemlja rudnika koji
guši svaku nadu u bolju budućnost, Zola je u skladu s naturalističkom školom istakao
one loše, depriminirajuće strane njihovih ţivota na taj način potičući čitatelje na
razmišljanje i osudu takve socijalne nepravde.
Dolazak Etienna, bistrog mladića, svjesnog nemogućnosti takvog ţivota i začuĎenog
rezignacijom drugih radnika, najavljuju se promjene koje će uslijediti. U rudniku on
upoznaje Catherine i meĎu njima se javlja topla i njeţna ljubav neprimjerena
ambijentu u kojem nastaje, ali objesni Chaval, ljubomoran na Etienna i voĎen slijepom
strašću, navodi Catherinu da mu postane ljubavnicom i da, pod pritiskom nasilja,
napusti dom.
Da bi istaknuo socijalnu nepravdu i nesrazmjer standarda društvenih slojeva, Zola je
opisao i jedan potpuno drugačiji svijet, svijet bogatstva i udobnosti čiji si pripadnici
ţele pripisati pojam dobročinstva, ali ustvari misle samo na sebe i sviĎa im se poredak
kakav jest te ga ne ţele mijenjati. Predrasude i licemjerje ironično je dotakao:
«Uostalom, oni su sebi laskali da vrše dobrotvorna djela pametno, mučeni
neprestanim strahom da će biti prevareni i da će potaknuti porok. Tako oni nisu davali
nikada novca, nikada ni deset sua, ni dva sua, jer im je je bila poznata činjenica: čim
neki siromah dobije dva sua, on ih odmah zapije».
Sve niţe nadnice i sve lošiji ţivotni uvjeti, potaknuli su radnike na štrajk u kojem su,
puni zanosa, vidjeli nagovještaj novog ţivota. Bili su puni zanosa, pronosili su ideje o
socijalnoj pravdi po prvi puta svjesni svoje snage. Njima je pripadao i Etienne koji se
ubrzo istaknuo svojim gorljivim govorima sudionicima štrajka. Etienne je predstavnik

15
idejno oblikovanih radnika, u svojim stavovim uglavnom idealist, utopist, zanosio se
velikim idejama o promjeni svijeta i svojim pričama odnosio svoje slušatelje u svijet
koji im je obećavao, ali gladni i izmučeni radnici izmakli su kontroli, postali agresivna
gomila pod čijim su gnjevom stradavali oni čija je krivica zapravo bila beznačajna i čije
stradavanje nije donosilo rješenje problema.
Opisujući štrajk po prvi puta u francuskoj knjiţevnosti, Zola je zapravo dao sliku
proletarijata koji se bunio protiv kapitalizma. Opisujući razjarenu masu koja ruši sve
pred sobom, njen bijes i neracionalnost, na vrlo vjeran način, istakao je svu
virtuoznost svog pripovijedanja i postigao naziv majstora pripovijedanja.
Zbog velikih nereda, rudnik je došla čuvati vojska, a vlasnici su prijetili da će dovesti
radnike iz drugih rudnika. Bjesni radnici nagrnuli su na rudnik i došlo je do krvavog
obračuna u kojem su opet oni bili ti koji su lošije prošli. IzmeĎu Etienna i Chavala
ponovno je došlo do sukoba, a Catherinu, koja je pomagala Etiennu, Chaval je otjerao
od sebe i ona se vratila obitelji u kojoj se osjećala kao dodatan teret jer nije mogla niti
zaraditi novac, ali štrajk se, zbog krajnje glaĎu iscrpljenih radnika, prekida i ţivot se
vratio u normalu.
Catherina se nije mogla pribliţiti Etiennu, usprkos snaţnim osjećajima meĎu njima, jer
je osjećala sram zbog veze sa Chavalom. Prilikom urušavanja rudnika, simbola
jednog sistema na izmaku, njih su troje ostali zajedno zarobljeni. Etienne je popustio
svojim nagonima i ubio Chavala koji je napastvovao Catherinu. Kako spasioci nisu
dolazili, njihove nade i ţivoti polako su se gasili, a Catherinin mladi ţivot nije se mogao
oduprijeti nadolazećoj smrti. Tek na samrti izjavila je ljubav Etiennu, a on ju je još
dugo drţao u naručju. Za razliku od svijeta u kojem se poniţenje prihvaća kao
neizbjeţna svakodnevnica, Zola ovu ljubav prikazuje kroz takvu uzvišenost i čistoću,
mogućnost opiranja svoĎenju na razinu ţivotinja, kao simbol nade i ohrabrenja.
Spasioci su stigli na vrijeme da spase Etienna koji je, ispunjen razočaranjima,
sumnjom u ideale i gorčinom, napustio rudnik. MeĎutim, kraj romana je ipak
optimističan jer je Etienne jednog ranoproljetnog jutra krenuo u budućnost, koračajući
zemljom koja se budila, osjećajući u njoj ogromnu snagu koja kuca poput moćnog bila,
snagu radničke klase koja spava. Njegov odlazak simbol je jednog novog, boljeg
početka.
Sam naslov ovog Zolinog djela odaje simboliku njegovog kraja jer germinal je sedmi
mjesec republikanskog kalendara (21.III.-16.IV), nagovještaj proljeća, novog vremena
koje ima doći i donijeti korjenite promjene.

4.3. Naturalistički elementi u romanima Therese Raquin i Germinal

U ovim djelima, kao i u ostalima, Zola je slijedio smijer koji je utemeljio kroz
naturalističke elemente. U opisu stvarnosti nema uljepšavanja nego se čak ističu
negativne pojave, a česti motivi, koji pogoduju tome, su bolesti, «Camille je, odrastavši
i spašen od smrti, ostao slabašan i shrvan od ponovnih udaraca koji su mu uzdrmali
zdravlje. PogoĎen u doba rasta, ostao je malen i krţljav. Njegovi su tanki udovi bili
tromi i izmučeni.», i nesreće: «I tako se pojavi ubogo tjelešce, mršavo kao kukac,
zaprljano crnom prašinom i ţutom zemljom, na čemu su se isticale krvave mrlje.
Jasno se nije razabiralo ništa, moralo ga se takoĎer oprati. Tada se učini da ono
postaje još mršavije pod spuţvom, a meso tako blijedo, tako prozirno da su se vidjele
kosti. Jadan je taj posljednji izroĎenik bijedničke porodice, taj nastradali nevaljalac,

16
napola smrvljen od pritiska stijene. Kada su ga očistili, opaziše ozljede na stegnima,
dvije crvene mrlje na bijeloj koţi.»
Prema teoriji Hippolyta Tainea, Zolini likovi su odreĎeni svojim podrijetlom koje ih
izdvaja od društva pa tako za Therese znamo da je kći lijepe uroĎenice iz Orana, a o
Etiennu piše: «... i on je kimao glavom, on je strašno mrzio rakiju, mrţnjom posljednjeg
sina jednog roda pijanica, koji je patio u svojem mesu od čitave te loze, promočene
alkoholom i poludjele od alkohola u tolikoj mjeri da je najmanja kaplja za nj postala
otrov».
Ambijent, prema Taineovoj teoriji, takoĎer ima vaţnu ulogu u ponašanju likova. Zola
okruţenje likova oslikava tmurnim, tamnim bojama, to su tamna i vlaţna mjesta koja
guše ţivotne radosti. Sivilo koje opisuje u Theresi Raquin predstavlja sumorno,
bolesničko okruţenje koje uspavljuje njezin divlji temperament: «Svaka stvar,
poţutjela već i propala, visjela je bijedno na svojoj ţici. Izlog je od vrha do dna bio
prepun bjelkastih krpa koje su se upravo jadno doimale svojom prljavom prozirnosti.
Nove krpice, nešto svjetlije, grubo su se isticale na modrom papiru koji je prekrivao
police. Čarape u najrazličitijim bojama, obješene na jednoj ţici, djelovale su sumorno
u tom uvelom i pustom bljedilu muslina», a u Germinalu opisujući bijedu stanovanja
radnika uz teţak rad odajući svoĎenje njihovih ţivota na puku egzistenciju: «Nejasno
su se razabirala četiri golema bloka prislonjenih kućica, blokova poput kasarna ili
bolnica, ravnih crta, paralelna, koje su rastavljale tri široke ulice podijeljene na jednake
vrtove. A na pustoj visoravni čula se samo jadikovka vjetra u otrgnutim rešetkama
ograda. Kod obitelji Maheu, pod brojem 16. u drugom bloku ništa se nije micalo.
Neprozirna tama potapala je jedinu sobu prvog kata, kao da svojom teţinom gnječi
zaspala bića, za koja se nagaĎalo da se tu nalaze u hrpi otvorenih usta, premoreni od
umora. Usprkos ţivahnoj studeni iz vana, zrak, koji je postao teţak, imao je ţivu
toplinu, ono toplo gušenje najbolje ureĎenih soba koje mirišu na ljudsku stoku».
U prikazanim scenama zločina i prevara, likovi se svode na instinkte i nagone koji se
oslobaĎaju u njima pod utjecajem trenutka i postaju animalna bića iz kojih ispoljavaju
strast, bijes, poţuda i krvoločnost. Theresinu preobrazbu Zola je opisao: «Therese ga
je, mekana i snaţna, grlila zabacujući glavu, a preko njenog lica prelazio je radosni ţar
pomiješan sa strastvenim osmjehom. Lice ljubavnice nekako se preobrazilo, lik joj je
bio i lud i umilan, usne vlaţne, a oči sjajne, ona je sva sjala. (...) Kao da se probudila
iz nekog sna, ona se raĎala za strast. Prešla je iz slabih Camilleovih ruku u snaţni
Laurentov zagrljaj i to pribliţavanje snaţnom čovjeku značilo je za nju silan udarac koji
je iz sna trgnuo njezino meso. Nečuvenom ţestinom provalii su instinkti razdraţene
ţene, a krv njezine majke, afrička krv, koja joj je palila lijene ţile, počela je bjesnjeti i
bjesomučno biti u njenome mršavom tijelu» U Germinalu pošao je čak i dalje opisujući
bjesnu masu: «A onda odjeknu jedan poklik, koji je zahtijevao da zarobljenike vrate, i
traţio da ih se smjesta oslobodi. Neki su glasovi govorili da ih unutra kolju. I premda
se nisu dogovorili, zaneseni jednim ushitom, jednom istom potrebom za omazdom, svi
potrčaše do susjednih hrpa opeka, do tih opeka kojima je laporasto zemljište davalo
ilovaču, te koje su prţili na mjestu. Djeca su ih donosila jednu po jednu, ţene su njima
ispunjale suknje. Uskoro je svaki imao do nogu streljivo i bitka opekama započe.»
Stvarajući svoje likove i smještajući ih u radnju, Zola je bio strogo objektivan,
analizirajući ih poput znanstvenika zanesenog vladajućim teorijama.

17
5. Zaključak

Naturalizam, kao knjiţevni pravac i umjetničko odraţavanje stvarnosti i ţivotne zbilje,

osporavan je od prvih početaka sve do danas. Zolom i naturalizmom bavili su se
mnogi teoretičari i kritičari uglavnom smatrajući da naturalizam, kao stvaralačka
metoda i praksa, nije nikakav napredak naspram kritičkog realizma Balzaca i
Stendhala te da je, u usporedbi s realističkim opisivanjem karakterističnog, samo
nagomilavanje detalja svakodnevnosti. Kao glavni nedostatak i osnovnu pogrešku
Zolinog stvaralaštva, istaknuli su njegovo promatranje društva kao nečeg organskog
što mu je onemogućilo shvaćanje dijalektike društvenog razvitka i društvenih odnosa
te da je vršio kritiku društva samo zbog njegovih loših strana, a ne zbog njegovih krivih
temelja. TakoĎer, predbacili su mu da je bogatstvo ljudskih odnosa i ljudske
problematike pojednostavio na uska pitanja psihopatologije i, uglavnom fatalne,
nasljedne opterećenosti te da je, zahtijevanjima da pisac bude samo objektivni
promatrač, da prima utiske i da ih slika poput fotografa, sveo umjetničko stvaranje na
reportersko biljeţenje statističkih podataka.
Naturalisti uistinu nisu stvorili tipove i trajne karaktere koji bi predstavljali dublje
zahvate u individualnu psihologiju, u njihovim djelima često su se biološki činioci
protezali nad društvenim, a pojedinosti nad cjelinom i suštinom pojava; ali uza sve to
ne moţe se osporiti naturalistička škola koja je iznošenjem «kamere na ulicu» ukazala
na društvene i osobne probleme koji su prije bili zapostavljeni: na ţivot radnika i
«niţih» slojeva, ulogu nagona, nasljedstva nekih bolesti i sl.
Zola je bio svjestan opasnosti od pretjerivanja u sistematičnosti i u njegovim djelima
često je stihijski izbijao pravi realizam u duhu Balzaca do kojeg se dovinuo snagom
svoje stvaralačke ličnosti usprkos svojoj naturalističkoj metodi, i upravo ti djelovi
smatraju se danas njegovim vrhunskim ostvarenjima. Bio je stvaratelj snaţnog
temperamenta, slikar vizionarske snage s opisima koji su mu priskrbili respekt mnogih
knjiţevnika, a kao kroničar svoga vremena iznosio je ideologiju tadašnjeg graĎanstva.
Svojim knjiţevnim radom i političkim djelovanjem, Zola se istaknuo kao velik knjiţevnik
i čovjek koji se spreman boriti za istinu i pravdu i to nitko ne moţe osporiti.
Zolini opisi su me se posebno dojmili i smatram da su, svojom rječitošću i
zanimljivošću, u stanju čak i zamijeniti dijaloge. Njegova djela, ni više od stoljeća
kasnije, nisu izgubila svoj značaj i potakla su me da pobliţe istraţim Zolin ţivot i
stvaralaštvo. Spočitavali su mu da je svojim radom samo ţelio promicati burţoaziju, ali
on je kao kroničar svoga vremena bio izrazito uspješan i baš time što je iznosio
aktualne dogaĎaje i ideje omogućio nam je zaviriti u razmišljanje tadašnjeg čovjeka
pod utjecajem brojnih promjena na svim područjima ţivota te nas potaknuo da se
pokušamo zamisliti u ulogama njegovih likova. Posebno mi se svidjelo kako je obradio
socijalnu temu u Germinalu kroz probleme običnog čovjeka, radnika, koji se, uz male
preinake, a ponegdje čak niti to, mogu naći i u suvremenom svijetu. Naturalizam je, na
neki način, krajnost u koju odlazi realizam, ali kao takvom mu ne treba umanjivati
značaj jer je upravo ta krajnost omogućila tadašnjem čovjeku da shvati kako je velik
utjecaj emocija na pojedinca i društvo te da ih se zbog napretka znanosti ne treba
potiskivati.

18
POPIS LITERATURE:

Hergešić, Ivo: Književni portreti. Obod, Cetinje: 1959.

Pantić, Miroslav i suradnici: Epohe i pravci u književnosti. Narodna knjiga, Beograd:

1965.

Solar, Milivoj: Teorija književnosti. Školska knjiga, Zagreb: 2001.

Uskoković, Davor i Merkler, Dunja: Vodič kroz lektiru za srednje škole. Zagreb: 1997.

Zola, Emile: Germinal – pogovor. Zora, Zagreb: 1975.

http://www.geocities.com/gimn1gradacac/realizam/realizam_rosandic.htm
(pregledano: 15.4.2004.)

19