Definiranje i smještaj pojma etnocentrizma

Javljaju se mnoge nejasnoće kad treba odrediti definiciju onoga što se podrazumijeva pod
pojmom etnocentrizma. Nedostatak konceptualne jasnoće, nekonzistentnosti i naizmjenična
uporaba različitih termina obilježja su studija koje se bave tom problematikom. Isto tako,
postoje različita empirijska istraživanja strukture etnocentrizma provedena primjenom
različitih skala, na različitim uzorcima i primjenom različitih matematičko-statističkih
postupaka u analizi rezultata istraživanja i u različitim društvenim kontekstima. Dimenzijama
etnocentrizma davani su različiti nazivi kao što su patriotizam, nacionalizam, nacionalna
vezanost, nacionalna isključivost, nacionalistički patriotizam, kleronacionalizam, mentalitet
opsadnoga stanja, a neki govore samo o etnocentrizmu. Dekker i Malova (1994.) odnos prema
nacionalnom prikazuju kao svojevrsnu hijerarhijsku (piramidalnu) strukturu koja počinje s
nacionalnom identifikacijom, a slijede je nacionalna vezanost, nacionalni ponos, nacionalna
superiornost i nacionalizam. Kompleksnost stavova, osjećaja i motiva koji utječu na
formiranje odnosa prema vlastitoj i drugim etničkim skupinama govore o tome da se ne mogu
konstruirati jednodimenzionalni ili čak dvodimenzionalni koncepti etnocentrizma.
U svojoj definiciji etnocentrizma Kellas (1991.) smatra da je etnocentrizam u osnovi
psihološki termin iako se općenito rabi u proučavanju društvenih i političkih procesa.
Povezan je s psihološkim pristranostima prema vlastitoj i tuđoj etničkoj skupini u smislu
postojanja povoljnijih stavova prema vlastitoj, a nepovoljnijih prema tuđoj etničkoj skupini.
Šiber (1998.) etnocentrizam definira kao sustav stavova koji polazi od superiornosti vlastite
socijalne skupine i njezinih vrijednosti u usporedbi s drugima, a proizlazi iz grupo-centrizma,
to jest iz potrebe pojedinca za pripadanjem i identifikacijom. On konceptualno razlikuje
etnocentrizam od nacionalizma jer nacionalizam definira kao politički strukturiran i osmišljen
sustav stavova i tretira ga ponajprije kao politički fenomen. Kod Zvonarevića (1989.) te
konceptualne distinkcije jedva postoje. Prema njegovu mišljenju nacionalizam je iskvaren,
otrovan plod etnocentrizma, dok je patriotizam moralan, potreban i koristan izdanak
etnocentrizma. Patriotizam, kaže on, nema vrijednosnih elemenata i nema nacionalne mržnje,
a nacionaliste naziva beskrupuloznim političkim gangsterima. Zvonarević govori i o
etnocentričkom sindromu koji se sastoji od četiri međusobno povezane i uvjetovane osobine:
inferiornost, grandomanija, proganjanje i agresivnost.
Teoretičari najčešće prilaze etnocentrizmu kao negativnom fenomenu, generatoru sukoba,
etničkih ratova, genocida i na posljetku etničkoga čišćenja. Talijanski etno-antropolog
Bernardo Bernardi (1994.) napravio je odmak od takvih pristupa i interpretacija upozoravajući
na ambivalentnost etnocentrizma. Taj autor, naime, razlikuje pozitivni etnocentrizam od
onoga patološkoga. On smatra da etnocentrizam nije samo negativni fenomen kako bi se
moglo zaključiti po prevladavajućoj upotrebi toga termina. Kao kulturni fenomen
etnocentrizam je ukorijenjen u odgojnim procesima, od djetinjstva do zrele dobi. Pozitivni
etnocentrizam u biti se podudara s pojmom kritičkog etnocentrizma, tj. sa sposobnošću da
pripadajući vlastitoj kulturi uspijevamo odvojiti njezine pozitivne aspekte od negativnih. No
Bernardi pokazuje i naličje etnocentrizma. On nadodaje da odgojni procesi, na žalost, mogu
polučiti negativan učinak, kad se ponos što netko pripada vlastitoj etničkoj skupini pretvori u
motiv prijezira i ovladavanja drugima. Na taj način etnocentrizam degenerira. Pripadnost
nekoj etničkoj skupini legitimno je pravo i nužnost, ali pripisivati superiorne vrijednosti
vlastitoj kulturi, a inferiornom smatrati različitost drugih stajalište je koje mijenja smisao
odnosa. U takvoj perspektivi rađa se etnička predrasuda i društvena bolest s mogućim
posljedicama nasilja. Etnocentrička patologija skriva se iza legitimnih osobitosti pozivajući na
uzvisivanje i obranu vlastite etničke skupine protiv ostalih etničkih skupina, pa čak i protiv
pojedinca. Bernardi naglašava da su posljedice uvijek kobne i uključuju nerazumijevanje,
izbijanje nasilja i često krvave borbe.
Potrebno je naglasiti da zatvaranje unutar etničke skupine ne mora ujedno značiti izražavanje
velike ljubavi prema vlastitoj skupini, a niti nužno u sebi implicira suprotstavljanje drugim
etničkim skupinama. Ono jednostavno može biti u funkciji političkog samoobrambenog
mehanizma i time poprimiti obilježja psihološke reaktivne formacije. Osjećaj nac.
superiornosti je samo jedan od elemenata kompleksnoga prostora etnocentrizma.
Okvirno se može zaključiti da je etnocentrizam sustav relativno povezanih stavova koji na
bihevioralnoj razini ukazuju na socijalno interakcijsku selektivnost, pristranost i
međunacionalno nepovjerenje, na afektivnoj razini ukazuju na doživljaj vlastite etničke
skupine kao drugoga Ja i proširene obitelji te na osjećaj individualne ugroženosti. Na
kognitivnoj razini pak ukazuju na potrebu nacionalne homogenizacije.
 Uzroci etnocentrizma

Uzroci etnocentrizma i objašnjenja njegovih različitih pojavnih oblika su kompleksni i

predmet su proučavanja različitih sociobioloških, psiholoških i socioloških studija te
istraživanja. Najteže i najkontroverznije područje u proučavanju etnocentrizma jest pokušaj
pronalaženja generalnoga objašnjenja njegova postojanja. Jedni ga pokušavaju objasniti
nečim što nazivaju ljudskom prirodom, imajući na umu instiktivna ponašanja i genetsko
naslijeđe, a drugi ga objašnjavaju stavljanjem u određeni povijesni, kulturni i ekonomski
kontekst. U svakom slučaju, u teoriji ljudske prirode nalazi se samo nužan, ali ne i dostatan
uvjet za objašnjenje različitih manifestacija etnocentrizma. Zato se najviše moraju uzeti u
obzir objašnjenja koja se nalaze izvan ljudske prirode.