MedRi - Priruènik Za Vje-Be Iz Fiziologije, Neurofiziologije I Imunologije PDF

Hematologija
1. vježba
Uzimanje uzoraka krvi
UVOD
Krv je viskozna tekućina koja teče krvnožilnim sustavom i obavlja mnogobrojne funkcije od kojih
su najznačajnije: respiracijska, nutritivna, ekskrecijska, regulacijska, transportna te obrambena funkcija.
Krv čini udio od 0,08 ukupne mase tijela, a njezin volumen iznosi 5-6 litara. Sastoji se od tekućeg dijela -
krvne plazme i krvnih stanica - eritrocita, leukocita i trombocita. Odnos između krvne plazme i krvnih
tjelešaca je konstantan i naziva se normovolemija. Plazma se sastoji od 92% vode, a ostalo su krute
anorganske i organske tvari. (elektroliti, albumin, globulini fibrinogen, glukoza, aminokiseline, lipidi…).
Pretrage krvi u kliničke svrhe vrše se u cjelokupnoj krvi, plazmi, serumu i krvnim razmazima.
Krv za ova ispitivanja se dobiva iz jagodice prsta, resice uha ili, ako je potrebna veća količina,
venepunkcijom. Uzima se natašte, tj.10 do 12 sati poslije jela budući da je u tom trenutku najbolje izražen
prosječan sastav krvi.
Kako se krv ne bi zgrušala dodajemo različite antikoagulanse (tablica 1-1), pri čemu moramo
voditi računa o tome koji antikoagulans koristimo i u kojem omjeru.
Tablica 1-1. Neki važniji antikoagulansi

Antikoagulans Mehanizam djelovanja Primjena
2+
Na2EDTA veže Ca ione krvna slika
2+
Na oksalat veže Ca ione sedimentacija eritrocita
2+
Na citrat veže Ca ione sedimentacija eritrocita
Heparin zajedno s antitrombinom III krvna slika
djeluje kao inhibitor trombina
Oprema: lanceta za jednokratnu upotrebu ili sterilna igla, vata, bočica s eterom ili 70% alkoholom.
CILJ VJEŽBE
Upoznavanje s postupcima uzimanja uzoraka krvi za različite analize.
NAČIN IZVOĐENJA VJEŽBE
Krv se najčešće uzima iz četvrtog prsta lijeve ruke. Jagodica prsta se obriše vatom natopljenom
eterom ili etilnim alkoholom i pričeka da se osuši. Brisanjem se izaziva i hiperemija jagodice. Sterilnom
iglom ili lancetom za jednokratnu upotrebu se načini brz, odlučan ubod u jagodicu prsta 2-3 mm duboko
u smjeru osi falange, ne u kost (bolno je) nego više volarno u mekani dio prsta. Rez treba biti okomit na
kožni crtež da krv bolje istječe.
Prva kap se obriše suhom vatom, a svaka naredna služi za određene analize (eritrocite, hemoglobin,
leukocite i krvnu sliku). Krv treba istjecati slobodno pri laganom pritisku na prst, jer jače pritiskivanje
izaziva izlazak tekućine iz tkiva, koja može razrijediti krv. Kap iz koje se uzima uzorak treba biti okrugla
i dovoljno velika, a ne razlivena (što se dešava ako prst nije dovoljno osušen). Da bi se olakšalo istjecanje
krvi, može se izazvati hiperemija jagodice prsta držanjem prsta u toploj vodi ili laganom masažom.
Uzimanje krvi iz resice uha se vrši samo kod osoba kod kojih je uzimanje iz prsta onemogućeno zbog
ozljede, ili jako zadebljane kože (ubod resice je više bolan). Izbjegava se i upotreba igle, jer se tako teže
dobije potrebna količina krvi.
1
Hematologija
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Zašto se nakon uboda za analizu ne uzima prva kap krvi? ___________________________________
_________________________________________________________________________________
2. Koja je uloga Ca2+ u procesu zgrušavanja krvi? ___________________________________________
_________________________________________________________________________________
3. U kojim pretragama se koristi krvni serum, a u kojim krvna plazma? __________________________
_________________________________________________________________________________
2
Hematologija
2. vježba
Brzina sedimentacije eritrocita
UVOD
Sedimentacija eritrocita je pojava taloženja eritrocita u uzorku krvi u kojem je spriječena

koagulacija. Određivanje brzine sedimentacije je nespecifična laboratorijska metoda kojom se ne može
postaviti dijagnoza neke određene bolesti, ali se zato može pratiti njen razvoj i intenzitet. Na proces
sedimentacije utječu dvije suprotne sile, a njihov međusobni odnos će odrediti brzinu sedimentacije.
Uslijed veće specifične gustoće eritrocita od specifične gustoće plazme, eritrociti se gibaju prema dolje.
Protiskivanje plazme prema gore zbog taloženja eritrocita usporava sedimentaciju. Negativni električni
naboj površine eritrocita onemogućuje njihovo sljepljivanje odnosno tvorbu agregata. Faktori koji utječu
na brzinu sedimentacije mogu se zbirno prikazati formulom:
2r2(S1 - S2)g
Vs =
9η
u kojoj Vs predstavlja brzinu sedimentacije; r polumjer čestice koja se taloži; S, specifičnu gustoću
čestice; S2 specifičnu gustoću plazme; g konstantu gravitacije; η koeficijent viskoznosti tekućine. Proces
taloženja se odvija u tri faze: u prvoj se talože pojedinačni eritrociti, u drugoj eritrociti stvaraju agregate
(na taj način povećavaju veličinu čestice koja se taloži), a u trećoj dolazi do slijeganja taloga eritrocita i
istiskivanja plazme iz šupljina između istaloženih eritrocita.
Na brzinu sedimentacije utječe nekoliko činilaca od kojih je najvažniji sastav proteina plazme. Promjena
odnosa albumina i globulina, tj. povećanje količine globulina (naročito alfa-2 i gama globulina) te
fibrinogena ubrzava sedimentaciju. Ovi proteini se talože na površini eritrocita, a njihova velika
molekulska masa, mala hidrofilnost i manji električni naboj od albumina omogućuju da se nadvladaju sile
odbijanja među eritrocitima. Na taj je način omogućeno formiranje agregata eritrocita. Sedimentaciju
ubrzavaju sniženje vrijednosti hematokrita (povećanjem količine plazme ili smanjenjem broja stanica),
povišena koncentracija holesterola i lecitina, te povišena temperatura. Nasuprot tome, povišena
koncentracija elektrolita (Na+, K+, Cl), povišen hematokrit i povišena koncentracija albumina usporavaju
sedimentaciju. Brzina sedimentacije eritrocita je uvijek povišena u akutnim fazama upalnih bolesti (bez
obzira na njihov uzrok), kod malignih bolesti, u anemijama, te u nekim bolestima imunološkog podrijetla.
Oprema: pribor za venepunkciju, pipeta po Westergreenu, zaporni sat, staklena čašica, stalak za
pipete, 0,18 mol/L otopina natrijevog citrata.
CILJ VJEŽBE
Izmjeriti stabilnost krvi kao suspenzije pomoću određivanja brzine sedimentacije eritrocita
metodom po Westergreenu.
Za razumijevanje i izvođenje vježbe student obvezno treba pripremiti gradivo iz

udžbenika Medicinska fiziologija, A. C. Guyton & Hall, Medicinska naklada-Zagreb,
1999., 32. poglavlje (Eritrociti, anemija i policitemija).
3
Hematologija
Krv izvađenu venepunkcijom (oko 1,5 mL) treba pomiješati s otopinom natrijevog citrata u omjeru
krv:citrat 4:1. Otopina natrijevog citrata služi kao antikoagulacijsko sredstvo, jer natrijev citrat veže na
sebe ionski kalcij koji je potreban za aktivaciju tkivnog i krvnog tromboplastina i za pretvorbu
protrombina u trombin. Treba paziti da se krv i antikoagulans pomiješaju u pravom omjeru! Pipeta po
Westergreenu se zatim napuni citriranom krvlju do oznake 0. Nakon što se pipeta učvrsti na gumeni čep
na stalku i postavi u okomiti položaj, potrebno je zabilježiti točno vrijeme. Nakon 60, odnosno nakon 120
minuta treba očitati i zapisati koliko milimetara se spustio gornji rub stanica u pipeti i upisati u tablicu 2-
1.
Tablica 2-1.
Vrijeme SE
1h
2h
PRIKAZ I TUMAČENJE REZULTATA
Brzina sedimentacije se izražava u milimetrima plazme iznad sloja istaloženih eritrocita (u za to

posebno graduiranoj epruveti) nakon jednog, odnosno nakon dva sata. Normalnima se smatraju
vrijednosti od 6 do 12 za muškarce, te 14 do 16 za žene. Brzina sedimentacije je povećana u trudnica (do
40 mm/h), dok je u novorođenčadi znatno manja (0,2-0,5 mm/h).
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Koji fizikalni faktori utječu na brzinu sedimentacije? _______________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
2. Zašto nema sedimentiranja u cirkulirajućoj krvi? __________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
3. Zašto je sedimentacija eritrocita niža u novorođenčadi nego u odraslih? ________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
4. Kakvo značenje ima nalaz ubrzane sedimentacije eritrocita? _________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
4
Hematologija
3. vježba
Određivanje broja eritrocita
UVOD
Najvažnija funkcija eritrocita (crvenih krvnih tjelešaca, prema grč. erythros = crven, kytos =
stanica) je prijenos kisika od plućnih do tkivnih kapilara i prijenos CO2 u obrnutom smjeru. Hemoglobin,
glavna eritrocitna bjelančevina, prenosi gotovo sav kisik (0,97). S druge strane, hemoglobin prenosi
otprilike 0,20 od ukupnog CO2 u krvi. Medutim, iako se najveći dio C02 prenosi u plazmi u obliku
bikarbonata (oko 0,70), prijelaz CO2 u bikarbonat događa se u eritrocitima, gdje karboanhidraza olakšava
spajanje CO2 s vodom, a nastala ugljična kiselina disocira na bikarbonatne i vodikove ione. Vodikovi ioni
vežu se zatim za hemoglobinski pufer, a bikarbonatni ioni difundiraju iz eritrocita u plazmu. U normalnim
okolnostima, zahvaljujući eritropoetinskom regulacijskom mehanizmu, vrijednosti eritrocita održavaju se
razmjerno stalnim. Smanjenje broja eritrocita, što se događa u različitim oblicima anemija, poremetit će
normalnu opskrbu tkiva kisikom, dok će porast broja eritrocita (policitemija) dovesti do povećanja
viskoznosti krvi, što može izazvati poremećaje u hemodinamici. Određivanje broja eritrocita spada među
kliničke laboratorijske pretrage koje se najčešće izvode. Postupak što je ovdje opisan jednostavan je i
zahtijeva osnovni laboratorijski pribor, pa se može izvesti i u slabije opremljenim laboratorijima. Danas
postoje i druge metode za određivanje broja eritrocita koje zahtijevaju složeniju aparaturu (elektronički
brojači).
Oprema: vata, eter, destilirana voda, alkohol, sterilna lanceta, melanžer (mješalica), gumena
cjevčica za usisavanje, Hayemova otopina (sastav otopine: 176 mmol/L Na2SO4, 85 mmol/L NaCl i 9,2
mmol/L HgCl2, odnosno 2,5 g Na2SO4, 0,5 g NaCl i 0,25 g HgCl2 u 100 mL vode), staklena zdjelica,
komorica za brojenje krvnih stanica, vodena vakuum sisaljka, mikroskop.
CILJ VJEŽBE
Određivanje broja eritrocita u 1 L ljudske krvi.

Prije izvođenja vježbe potrebno je pripremiti komoricu za brojenje krvnih stanica. Postoji
nekoliko različitih vrsta komorica; najpoznatija je ona po Bürker-Türku (slika 3-1). To je deblje
predmetno staklo u čijoj se sredini nalaze dvije žlijebom odvojene površine s urezanom mrežicom na
kojoj se broje eritrociti i leukociti.
Slika 3-1. Komorica po Bürker-Türku:

A) izgled sa strane;
B) izgled odozgo
5
Hematologija
Sa svake strane tog središnjeg dijela žlijebom su odvojene površine ("stupići") koje su za 1/10 mm
više od površina na kojima je urezana mrežica. Mrežica je kvadratičnog oblika, površine 9 mm2 (3 mm x
3 mm). Horizontalnim i vertikalnim linijama podijeljena je na nekoliko područja (slika 3-2). Na uglovima
mrežice nalaze se četiri kvadrata omeđena trostrukim linijama (na svakom uglu mrežice po jedan).
Mrežom dvostrukih linija svaki je kvadrat podijeljen na 16 manjih kvadrata, površine I /25 mm2 (1/5 mm
x 1/5 mm); ti manji kvadrati služe za brojenje leukocita. Eritrociti se broje u središnjem dijelu mrežice, u
kojemu jednostruke linije omeđuju 256 još manjih kvadrata, površine 1/400 mm2 (1/20 mm x 1 /20 mm).
Slika 3-2. Prikaz mrežice po Bürker-Türku
Prije brojenja, komoricu i pokrovno stakalce treba dobro oprati vodovodnom vodom i zatim
pažljivo obrisati suhom, mekanom krpom. Stupići se zatim navlaže, te se na njih pritisne pokrovno
stakalce; Newtonovi kolobari iznad stupića znak su da pokrovno stakalce dobro priliježe. Komorica s
pokrovnim stakalcem stavi se zatim na stolić mikroskopa te se pod najmanjim povećanjem potraži jedna
od dvije mrežice.
U staklenu zdjelicu stavi se nekoliko mL Hayemove otopine. Hayemova otopina je u odnosu na staničnu
tekućinu eritrocita hipertonična, pa se eritrociti u njoj skvrče što olakšava njihovo brojenje.
Prije uzimanja uzorka krvi treba provjeriti da li je melanžer (mješalica) suh i čist. Melanžer služi za
razrjeđivanje krvi; nerazrijeđena krv je pregusta pa se eritrociti u takvoj krvi ne bi mogli izbrojiti. U
melanžeru za brojenje eritrocita krv se razrjeđuje 100 puta. On se sastoji od kapilarnog graduiranog dijela,
koji završava kuglastim proširenjem. Volumen proširenog dijela je 100 puta veći od volumena kapilare.
Ispod i iznad proširenja nalaze se oznake 1 odnosno 101 (slika 3-3).
6
Hematologija
Slika 3-3. Melanžer za brojenje eritrocita
U proširenom dijelu nalazi se crveni komadić stakla koji olakšava miješanje sadržaja. Ustanovi li
se da melanžer nije čist ili suh (u suhom melanžeru komadić stakla je lako pomičan), treba ga krajem koji
je bliži proširenju priključiti na vakuum-sisaljku (npr. vodena sisaljka) i vršak uroniti nekoliko puta u
vodovodnu, a zatim u destiliranu vodu. Nakon toga se vršak melanžera obriše vatom, uroni 2-3 puta u
alkohol, ponovno obriše i konačno na trenutak uroni u eter. Nakon što eter u melanžeru ishlapi (hlapljenje
se može ubrzati ako se vršak melanžera zatvori prstom), melanžer koji je nakon tog postupka obično čist i
suh, skine se sa sisaljke te se na kraj koji je bliže proširenju natakne gumena cjevčica.
Sterilnom lancetom ubode se jagodica prsta (postupak uzimanja krvi opisan je u 1. vježbi). U kap
krvi uroni se vršak melanžera te se pomoću gumene cjevčice usiše krv do oznake 1, ili malo više. Pri
tome naročito treba paziti da se u melanžer ne usiše zrak, što znači da stupac krvi u kapilari mora biti
neprekinut. Kad je usisavanje završeno, melanžer se položi vodoravno te mu se vršak obriše vatom. Ako
je krv navučena preko oznake 1, laganim dodirivanjem vrška melanžera kuglicom vate stupac krvi se
može vratiti točno do oznake. Usisavanje se mora obaviti razmjerno brzo, jer će se inače krv u kapilari
zgrušati. Primijeti li se da se krv počinje zgrušavati, treba odmah prekinuti s usisavanjem i melanžer
isprati, kako je opisano u prethodnom odsječku. Pošto je stupac krvi usisan točno do oznake l, vršak
melanžera se uroni u Hayemovu otopinu koju treba usisati točno do oznake 101. Pri tome treba paziti da
do početka usisavanja ni malo krvi ne iscuri iz melanžera, što se može postići tako da se melanžer drži što
više vodoravno. Ako je uzimanje krvi otežano, krv se može navući do oznake 0,5, no to onda treba uzeti u
obzir prilikom izračunavanja (u tom slučaju krv će biti razrijeđena 200 puta). Nakon što se započne s
usisavanjem Hayemove otopine, mješalicu treba postaviti što uspravnije; u horizontalnom položaju
melanžera tekućina može doseći oznaku 101 prije nego što se prošireni dio ispunio. Kada je usisavanje
završeno skine se gumena cjevčica, krajevi melanžera se postave izmedu palca i kažiprsta te se melanžer
tijekom 2- 3 minute lagano trese da bi se suspenzija eritrocita u proširenom dijelu jednoliko promiješala.
Za miješanje sadržaja u melanžeru postoje i posebni aparati. Nakon što je miješanje završeno, iz
melanžera treba ispustiti 2-3 kapi tekućine. To je veoma važno, jer te kapi potječu iz kapilare u kojoj je
čista Hayemova otopina, zaostala nakon usisavanja. Pošto su 2-3 kapi ispuštene, naredna se kap stavi na
pločicu s mrežicom, tik uz pokrovno stakalce, te se počeka 2- 3 minute da se kap proširi i ravnomjerno
rasporedi izmedu komorice i pokrovnog stakalca (ako iz melanžera na komoricu iziđe prevelika količina
tekućine, komoricu treba oprati i cijeli postupak ponoviti). Nakon toga se pristupa brojenju eritrocita; to
se radi pod povećanjem od približno 400 puta. U tu svrhu treba izbrojiti eritrocite u najmanje 80
kvadratića. Postupa se tako da se broje svi eritrociti unutar kvadratića te oni koji se nalaze na njegove
dvije susjedne stranice, npr. gornjoj i lijevoj; time se izbjegava da se neki eritrociti koji se nalaze na
stranicama kvadratića broje dva puta, a neki nijednom.
Pošto su izbrojeni eritrociti u barem 80 kvadratića, pristupa se izračunavanju broja eritrocita.

Najprije treba izračunati prosječan broj eritrocita u jednom kvadratiću: to se postiže tako da se ukupan
broj eritrocita podijeli s brojem izbrojenih kvadratića. Pri tome treba imati na umu da se izračunati broj
eritrocita nalazi zapravo u kvadru čija je osnovica površina kvadratića (1 /400 mm2), a visina razlika
izmedu visine stupića i visine površine s mrežicom (1/10 mm). Prema tome, izračunati prosječan broj
eritrocita nalazi se u prostoru čiji volumen iznosi 1/4000 mm3. Množenjem prosječnog broja eritrocita s
4000 dobit će se, dakle, broj eritrocita u 1 mm3 razrijeđene krvi. Da bi se dobio broj eritrocita u 1 mm3
nerazrijeđene krvi, postignuti rezultat treba pomnožiti sa 100, jer je krv toliko puta bila razrijerđena u
7
Hematologija
melanžeru (ako je krv u melanžeru bila navučena do oznake 0,5, rezultat se množi s 200). Konačno, da bi
se broj eritrocita izrazio u 1 L krvi, njihov broj u 1 mm3 treba pomnožiti s 106.
Broj eritrocita u mm3 krvi iznosi_____________________.
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Zašto se krv mora prije brojenja eritrocita razrijediti? ______________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
2. Koje su moguće pogreške u postupku određivanja broja eritrocita? ___________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
3. Zbog čega je prosječan broj eritrocita po kvadratiću potrebno množiti s 4000 i sa 100? ____________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
4. U melanžer je navučena krv do oznake 0,5 i Hayemova otopina do oznake 101. U 80 kvadratića
zbrojeno je 400 eritrocita. Koliko ima eritrocita u 1 L krvi? Da li je taj nalaz normalan? __________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
8
Hematologija
4. vježba
Određivanje koncentracije hemoglobina
(metodom po Sahliju)
UVOD
Hemoglobin je sastojak krvi koji se pretežno nalazi unutar eritrocita i vrlo malo slobodan u
plazmi. Hemoglobin je glavni funkcionalni sastojak eritrocita. Osnovna mu je uloga prijenos kisika i
ugljičnog dioksida. Uz to hemoglobin sudjeluje u regulaciji acidobazne ravnoteže tjelesnih tekućina.
Sama biokemijska sinteza hemoglobina odvija se u eritroblastu i u retikulocitu, a u zrelom
eritrocitu više ne. U stanici se nalazi u topivom obliku.
Hemoglobin je kromoproteid koji se sastoji od neproteinskog dijela - hema i proteinskog dijela -
globina. Globin se sastoji od četiri polipeptidna lanca, a prema njihovom sastavu razlikujemo više vrsta
hemoglobina (HbA, HbA2, HbD, HbF, HbS itd.), koji se različito eksprimiraju ovisno o fiziološkom ili
patološkom stanju. Hem je neproteinski dio hemoglobina, a nazivamo ga još feroprotoporfirin koji se
sastoji od četiri pirolna prstena vezana metinskom vezom. U njihovom središtu nalazi se željezo. Samo
dvovalentni oblik željeznog iona (Fe2+) može prenositi kisik, dok njegov oksidirani oblik (Fe3+) to ne
može.
Jedna molekula hemoglobina posjeduje četiri hema od kojih je svaki vezan za jednu molekulu globina.
Oprema: hemoglobinometar po Sahliju, pipeta sa oznakom 0,02 mL za uzimanje krvi, kapaljke,

stakleni štapić, pribor za vađenje krvi iz jagodice prsta, 0,2 mol/L otopina HCl, destilirana voda.
CILJ VJEŽBE
Određivanje koncentracije hemoglobina u uzorku krvi metodom po Sahliju.

udžbenika Medicinska fiziologija, A.C. Guyton & Hall, Medicinska naklada-Zagreb,
Hemoglobinometar po Sahliju (hemometar) sastoji se od stalka s dvije učvršćene staklene cjevčice

jednakih promjera, koje su ispunjene standardnom tekućinom (slika 4-1).
U sredini se nalazi mjesto za epruvetu koja je baždarena u gram-postotcima (g%) hemoglobina i u
tzv. Sahlijevim jedinicama. Prema Sahlijevoj skali koncentracija od 16% hemoglobina iznosi 100
Sahlijevih jedinica.
Srednju (baždarenu) epruvetu hemoglobinometra treba ispuniti otopinom HCl do oznake 10 na
Sahlijevoj skali. Nakon toga se u tu otopinu dodaje 0,02 mL krvi ispitanika izvađene iz jagodice prsta.
Nakon što se sadržaj pipete isprazni u epruvetu, pipetu treba nekoliko puta isprati u dobivenoj otopini.
Epruveta se pažljivo protrese da bi se njen sadržaj dobro promiješao. Uzorak krvi se ostavi u epruveti na
sobnoj temperaturi kroz tri minute. Kroz to će vrijeme uzorak poprimiti smeđu boju, jer hem pod
utjecajem kiseline prelazi u hemin. Nakon tri minute u sadržaj epruvete se kapaljkom (kap po kap) dodaje
destilirana voda uz stalno miješanje staklenim štapićem. Destiliranu vodu treba ukapavati sve dok se boja
u epruveti s uzorkom krvi ne izjednači s bojom standardne otopine u cjevčicama sa strane. Kada se boje
izjednače treba očitati koncentraciju hemoglobina u g%, odnosno u Sahlijevim jedinicama.
9
Hematologija
Slika 4-1. Hemoglobinometar po Sahliju:

a) i b) postranične cjevčice napunjene sa standardnom
tekućinom;
c) graduirana epruveta za određivanje koncentracije
hemoglobina.
Budući da su rezultati dobiveni ovim mjerenjem izraženi u g% hemoglobina treba ih pretvoriti u

mmol hemoglobina po litri krvi (g/L). Normalne vrijednosti koncentracije hemoglobina kreću se oko
10mmol/L (160g/L) za muškarce u rasponu 8,7-11,2 mmol (140-180g/L). Vrijednosti za žene se kreću
oko 8,7 mmol/L (140g/L), odnosno unutar 7,45-10 mmol/L (120-160g/L).
Koncentracija hemoglobina iznosi___________________________________.
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Kako se odnose dobiveni rezultati prema očekivanima? ____________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
2. Sinteza i razgradnja hemoglobina. _____________________________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
3. Fiziološka uloga hemoglobina. ________________________________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
10
Hematologija
5. vježba
Određivanje hematokrita
UVOD
Hematokrit krvi je volumni udio stanica u krvi. Budući da više od 99% krvnih stanica čine
eritrociti (slika 5-1) hematokrit ovisi o koncentraciji eritrocita u krvi i volumenu pojedinačnog eritrocita.
Sukladno tome, iz hematokrita možemo indirektno i izračunati broj eritrocita tako da dobivenu vrijednost
pomnožimo sa 103.
U praksi se pretežito određuje mikrohematokrit, tako da je dovoljna količina krvi ona koja se dobije
ubodom u jagodicu prsta ili resicu uha.
Slika 5-1. Volumni udio stanica u krvi (hematokrit)
Krv za određivanje hematokrita dobiva se iz jagodice prsta ili venepunkcijom.
Oprema: lanceta za jednokratnu upotrebu ili sterilna igla, vata, bočica s eterom ili 70% alkoholom,
heparinizirane kapilare, kit za zatvaranje kapilara, centrifuga, podesiva skala za očitavanje vrijednosti
hematokrita.
CILJ VJEŽBE
Određivanje volumnog udjela stanica u krvi kojeg nazivamo hematokrit.

Otvor heparinizirane cjevčice se uroni u kap svježe krvi koja slobodno istječe iz ranice. Cjevčica
se drži horizontalno da bi krv lakše ulazila, te se prekine punjenje cjevčice kada krv stigne 5 mm do
suprotnog otvora. U vodoravnom položaju se začepi samo jedan slobodni suhi otvor cjevčice kitom.
Kapilare se slažu u centrifugu u parovima, tako da svaka ima nasuprot isto takvu kapilaru. Na taj se način
vrši uravnoteženje centrifuge jer će se u protivnom kapilara slomiti. Treba upamtiti oznaku mjesta u
rotoru centrifuge u koji je kapilara uložena, da bi se nakon centrifugiranja kapilara mogla identificirati.
Nakon centrifugiranja od 1,5 do 2 minute na približno 15000 g očitava se hematokritska vrijednost na
posebnom aparatu s podesivom skalom ili pomoću nomograma.
11
Hematologija
Normalna vrijednost hematokrita za muškarca iznosi 0,42, a za ženu 0,38. Npr. hematokrit 0,40
znači da 40% volumena krvi čine stanice, a preostalih 60% plazma.
Hematokrit iznosi ___________.
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Zašto je hematokrit u kapilarama, arteriolama i drugim malim žilama u organizmu manji od onoga u
velikim venama i arterijama? _________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
2. Da li se transfuzijom plazme može uspostaviti normalan hematokrit kod hipovolemijskog šoka? ____
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
3. Kakva je vrijednost hematokrita neposredno nakon krvarenja i 2 sata nakon krvarenja? ___________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
4. Na koje poremećaje može ukazivati hematokrit koji odstupa od normalnih vrijednosti? ___________
_________________________________________________________________________________
12
Hematologija
6. vježba
Hematološki indeksi (CI, MCV, MCH, MCHC)
Indeks boje (CI)
Indeks boje (CI - prema engleskom colour index) je indeks količine hemoglobina u eritrocitima.
Izračunava se iz vrijednosti hemoglobina i broja eritrocita krvi prema formuli:
Hb kao numerička frakcija norme

CI =
E kao numerička frakcija norme
Raspon normalnih vrijednosti iznosi od: 0,9-1,1. Eritrociti su hiperkromni ako je indeks boje veći
od 1,1, a hipokromni ako je indeks boje manji od 0,9. Kao norma za čovjeka se uzima u muškarca 160
g/L hemoglobina i 5 x 1012 / L eritrocita, a u žene 140 g/ L hemoglobina i 4 x 1012 /L eritrocita.
Prosječan stanični volumen eritrocita (MCV)
Prosječan stanični volumen eritrocita (MCV - prema engleskom mean corpuscular volume)
izračunava se na temelju broja eritrocita i hematokritske vrijednosti:
Vrijednost hematokrita (volumni udio)

MCV (fL) = x 1015
Broj eritrocita (u1L krvi)
Kod nekih tipova anemija veličina eritrocita može biti promijenjena pa zbog toga se i određuje prosječan
stanični volumen eritrocita. Normalne vrijednosti za čovjeka iznose 82-92 fL(10-15). (f = femto = 10-15 ).
Prosječan stanični hemoglobin (MCH)
Prosječan stanični hemoglobin (MCH - prema engleskom mean corpuscular hemoglobin) je

prosječan sadržaj hemoglobina u pojedinom eritrocitu. Izračuna se iz broja eritrocita i koncentracije
hemoglobina:
Koncentracija hemoglobina (g/L)

MCH (pg) = x1015
Broj eritrocita (u 1 L krvi )
Normalne vrijednosti za čovjeka su 27-31 pg.
13
Hematologija
Prosječna stanična koncentracija hemoglobina (MCHC)
Na temelju koncentracije hemoglobina u krvi i hematokritske vrijednosti izračuna se prosječna

stanična koncentracija hemoglobina u g/ L eritrocita (MCHC - prema engleskom mean corpuscular
hemoglobin concentration):
Koncentracija hemoglobina (g/L)

MCHC (g/L) =
Vrijednost hematokrita (volumni udio)
Indeks boje i prosječan stanični hemoglobin imaju ograničeno značenje jer ne uzimaju u obzir veličinu
eritrocita. Te vrijednosti mogu biti manje kako u slučaju smanjene veličine eritrocita tako i pri nižoj
koncentraciji hemoglobina. Zbog toga se određuje MCHC. Normalni raspon vrijednosti iznosi 310-350
g/L.
CILJ VJEŽBE
Izračunavanje hematoloških indeksa i utvđivanje njihova značenja.

Dobivene rezultate unesite u tablicu 6-1. Ukoliko Vaše vrijednosti hematoloških indeksa
odstupaju od normalnih vrijednosti, pokušajte objasniti uzrok tim odstupanjima.
Tablica 6-1.
Koncentracija hemoglobina
Hematokrit
CI
MCV
MCH
MCHC
Ukupan volumen eritrocita u krvi
Volumen plazme
Ukupan broj eritrocita u krvi
14
Hematologija
PITANJA ZA RASPRAVU
l. Sideropenična anemija je najčešći oblik anemije, a nastaje zbog nedovoljne količine željeza u
organizmu. Ako znamo da je kod ovog oblika anemije hemoglobin snižen, a broj eritrocita obično
normalan (može biti i povišen), kakve će biti vrijednosti CI, MCV, MCH, MCHC? ______________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
2. Pretpostavite da imate 5 L krvi. Izračunajte ukupni volumen svih eritrocita u Vašoj krvi i ukupan broj
eritrocita. Koliki je volumen Vaše plazme? ______________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
15
Hematologija
7. vježba
Hemoliza i osmotska otpornost eritrocita
UVOD
Za održavanje cjelovitosti membrane stanice u nekoj vodenoj otopini, potrebno je da ta otopina

bude izotonična (npr.154 mmol/L NaCl ili 8 mmol/L glukoze). Kada se eritrociti stave u vodene otopine
sve nižih osmotskih koncentracija; počevši od izotonične, dolazi, uslijed osmoze, do njihovog bubrenja, a
zatim i prskanja, te izlaženja hemoglobina u okolnu otopinu (hipotonična otopina). Ona osmotska
koncentracija, kod koje počinje hemoliza, predstavlja "minimalnu rezistenciju", a koncentracija kod koje
je hemoliza potpuna - "maksimalnu rezistenciju" eritrocita.
Osmotska otpornost svih eritrocita jedne osobe nije ista - mladi eritrociti su otporniji od starih. Različite
životinjske vrste, takoder imaju različitu osmotsku otpornost eritrocita. U nekim patološkim slučajevima
hemoliza će nastupiti pri osmotskim koncentracijama sve bližim izotoničnoj otopini, što znači da je
otpornost eritrocita smanjena.
Oprema: stalak s 10 epruveta, otopina NaCl koncentracija 154 mmol/L (0,9%), destilirana voda,
citrirana goveđa krv, pipete, kapaljka.
CILJ VJEŽBE
Prikazati pucanje eritrocita u hipotoničnoj otopini i izmjeriti njihovu osmotsku otpornost.

Priredi se niz otopina NaCl raznih osmotskih koncentracija, kako je to označeno u tablici 7-1.
Epruvete se dobro promućkaju, nakon čega se u svaku stave kapaljkom po 2 kapi krvi. Ponovo se dobro
promućkaju i ostave stajati na sobnoj temperaturi. Rezultati se očitavaju nakon 1 sat, za koje vrijeme
eritrociti padnu na dno epruvete (ukoliko nisu hemolizirani). Želimo li dobiti preciznije rezultate,
možemo upotrijebiti veći broj epruveta s otopinama NaCl, tako da je manja razlika u koncentraciji među
susjednim epruvetama.
Tablica 7-1. Otopine NaCl za određivanje osmotske otpornosti eritrorcita

Epruveta br. 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10
Koncentracija 137 120 103 85 68 51 34 17 0
154
otopine NaCl
(0,9%) (0,8%) (0,7%) (0,6%) (0,5%) (0,4%) (0,3%) (0,2%) (0,1%) (0%)
(mmol/L)
Broj ml NaCl
9 8 7 6 5 4 3 2 1 0
konc. 154 mmol/L
Broj mL
0 1 2 3 4 5 6 7 8 9
destilirane vode
16
Hematologija
U epruvetama s većim koncentracijama NaCl eritrociti još odolijevaju hipotoniji, tako da se iznad
neprozirnog crvenog taloga vidi sloj bezbojne prozirne tekućine. U manje koncentriranim otopinama,
dolazi do pucanja eritrocita, pa se iznad taloga vidi sloj prozirne crvene tekućine.
Crvena boja potječe od hemoglobina iz raspalih eritrocita. Koncentracija NaCl kod koje se javlja
obojeni sloj tekućine uz još prisutni talog, predstavlja "minimalnu rezistenciju". Ona u ljudi normalno
iznosi od 70-75 mmol/L (0,46-0,44%). Koncentracija NaCl kod koje su se svi eritrociti raspali, tako da
nema taloga, označava "maksimalnu rezistenciju". Njezin normalan raspon je od 63-58 mmol/L (0,37-
0,34%). Raspon između minimalne i maksimalne rezistencije naziva se "širina rezistencije".
Rezultate unesite u tablicu 7-2. U tablici stavite oznaku + tamo gdje je prisutna hemoliza, odnosno
talog. Odredite minimalnu i maksimalnu rezistenciju, te širinu rezistencije:
Tablica 7-2.
Epruveta br. 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10
Koncentracija 154 137 120 103 85 68 51 34 17 0
otopine NaCl (0,9%) (0,8%) (0,7%) (0,6%) (0,5%) (0,4%) (0,3%) (0,2%) (0,1%) (0%)
(mmol/L)
Talog
Hemoliza
Minimalna rezistencija __________________________mmol/L ( _________%) NaCl

Maksimalna rezistencija _________________________mmol/L ( _________%) NaCl
Širina rezistencije ______________________________mmol/L ( _________%) NaCl
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Što se događa s osmotskim tlakom i membranskim potencijalom eritrocita kada se stave u 103 mmol/L
(0,6%) otopinu NaCl? _______________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
2. Kako se promijenio volumen eritrocita i hematokrit nakon obavljanja teškog mišićnog rada (tijekom
kojeg se ispitanik obilno znojio) i uspostavljanja osmotske ravnoteže? _________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
17
Hematologija
8. vježba
Diferencijalna krvna slika
UVOD
Brojevni udio pojedinih vrsta leukocita u krvi, izražen u numeričkoj frakciji (postotak) od
ukupnog broja, naziva se leukocitna formula (diferencijalna krvna slika).
Prema histološkim karakteristikama leukociti se dijele na granulocite, koji u svojoj citoplazmi posjeduju
granule koje se mogu obojiti, i agranulocite, koji u citoplazmi nemaju granula. Granulociti se prema vrsti
granula dijele na eozinofilne ili acidofilne (granule se boje kiselim bojama kojima pripada i eozin),
bazofilne (granule se boje bazičnim bojama) i neutrofilne (granule se podjednako slabo boje i kiselim i
bazičnim bojama). Agranulociti se dijele na limfocite i monocite.
Neutrofilni granulociti su veći od eritrocita

(promjer 9 do 12 mikrona). Citoplazma im je blijedo
ružičasta ispunjena finim ljubičastim zrncima. Jezgra je
izrazito nepravilna i podijeljena na nekoliko medusobno
povezanih segmenata (obično 3, rijeđe 2 ili 4, a veoma
rijetko 5). Pored ovih tzv. segmentiranih neutrofilnih
granulocita postoje u normalnim prilikama i neutrofilni
nesegmentirani granulociti, čija jezgra ima štapičast ili
potkovičast oblik. U normalnom razmazu krvi imamo ih
58-68%.
Eozinofilni granulociti su nešto veći od
neutrofilnih (promjer 11 do 14 mikrona). Citoplazma ima
mnogobrojna gruba svijetlo-ružičasto-narandžasta zrnca
kuglastog ili izduženog oblika. Zrnca su jednakomjerno
raspoređena u citoplazmi i ne pokrivaju jezgru. Jezgra ima
obično dva (rijetko tri) međusobno spojena segmenta, koji
u pravilu imaju okrugli oblik. U normalnom razmazu krvi
imamo ih 1-4%.
Bazofilni granulociti su nešto manji od
neutrofilnih (promjera 8 do 11 mikrona). Odlikuju se
grubim i nepravilnim intenzivno plavo obojenim zrncima,
koja su nejednakomjerno raspoređena u citoplazmi i
prekrivaju jezgru. Jezgra.je razmjerno velika, segmentirana (obično 2 segmenta) ili samo lagano utisnuta,
blijeda i pokrivena bazofilnim zrncima. U normalnom razmazu krvi imamo ih 0.1%.%.
Limfociti se mogu podijeliti na velike i male limfocite. Mali limfociti su po veličini jednaki ili
nešto veći od eritrocita (promjera 7 do 8 mikrona). Gotovo čitavu unutrašnjost stanice sačinjava
okruglasta jezgra s mnogo kromatina koji se intenzivno boji bazičnim bojama. Iako bazofilna, plavo
obojena citoplazma svedena je na vrlo uski pojas oko jezgre. Veliki limfociti imaju promjer 10 do 15
mikrona. Jezgra je velika i nije tako gusto strukturirana kao u malih limfocita. Ponekad može biti lako
udubljena. Citoplazma je obilnija i sadrži manji broj azurofilnih zrnaca. U normalnom razmazu krvi
imamo ih 22-35%.
Monociti su najveće (promjera 15 do 20 mikrona) i po svom obliku najrazličitije stanice bijele
krvne loze. Jezgra monocita obično leži ekscentrično i ima nestalan oblik (bubrežast, jajast ili
potkovičast). Ima manje kromatina od limfocita i on je nejednako gust, pa je zato jezgra slabije i
nejednakomjerno obojena, za razliku od jezgre limfocita. Citoplazma je prožeta vakuolama i u njoj se
nalaze brojna fina azurofilna zrnca. Ona zauzima više od polovine stanica i tamno-sivo-plave je boje. U
normalnom razmazu krvi imamo ih 4-8%.
18
Hematologija
Plazma stanice se normalno ne nalaze u razmazu periferne krvi, a budući da im je uloga

proizvodnja protutijela možemo ih naći kod različitih infekcija i upala.
Oprema: sterilna lanceta, vata, eter, mikroskop, ulje za imerziju, ksilol za čišćenje objektiva,
predmetna stakalca, bočica s bojom po May-Grunwaldu, bočica s bojom po Giemsi i mostić za bojenje.
CILJ VJEŽBE
Upoznavanje postupka pripravljanja krvnog razmaza, bojanja po Pappenheimu i određivanja

brojevnog odnosa raznih vrsta leukocita.

udžbenika Medicinska fiziologija, A.C. Guyton & Hall, Medicinska naklada-
Zagreb, 1999., 33. poglavlje (Otpornost organizma na infekciju: I. leukociti,
granulociti, monocitno-makrofagni sustav i upala).
Krvni razmaz pripravlja se iz male kapi krvi

dobivene ubodom jagodice prsta i dodirom jednog
kraja predmetnog stakalca s kapi, kako to prikazuje
slika 8-1. Predmetno staklo se zatim stavlja na ravnu
podlogu. Drugo stakalce se pod kutem od 45o
postavlja na površinu predmetnog stakla. Nakon toga
jednakomjernim, prilično brzim potezom razmažemo
krv po dužini predmetnog stakla.
Nakon sušenja na zraku (barem 1 sat) pristupa se
bojenju razmaza metodom po Pappenheimu. Preparat
se postavi na mostić za bojenje i prelije
nerazrijeđenom bojom May-Grunwald (boja treba
prekriti čitav preparat).
Nakon 2. do 3. minute doda se ista količina
destilirane vode (tako da se ne ispere sva boja) i
ostavi 1 minutu.
Preparat se ispere destiliranom vodom i prelije
razrijeđenom otopinom Giemsa (1 ml Giemse i 9 ml
destilirane vode).
Nakon 20 do 30 minuta razmaz se ispere običnom
vodom i ostavi sušiti na zraku oko 1 sat.
Osušeni razmaz se stavi pod mikroskop i pod
malim uvećanjem nađe sliku. Stavi se kap imerzionog
ulja i pod imerzionim objektivom promatra slika.
Preparat se pomiče tako da se nikad ne prelazi preko
istog mjesta.
Slika 8-1. Pripravljanje krvnog razmaza
19
Hematologija
Prilikom pregleda razmaza u pripremljenu tablicu (tablica 8-1) upisuju se leukociti na koje se
nailazi, tako da se u jedan stupac upiše ukupno 10 stanica. Upisivanje se nastavlja dok se ne ispuni svih
deset stupaca. Na kraju se izračunaju brojčani udjeli pojedinih vrsta leukocita. Dobiveni rezultati se
usporede s normalnim vrijednostima diferencijalne krvne slike. U različitim fiziološkim i patološkim
stanjima mijenja se udio pojedinih vrsta leukocita. Pojava veće učestalosti nesegmentiranih neutrofilnih
granulocita (mladi neutrofili), koja obično govori u prilog pojačane aktivnosti koštane srži, naziva se u
klinici skretanjem krvne slike ulijevo. Suprotno, pojavu veće učestalosti segmentiranih neutrofilnih
granulocita (stariji neutrofili) naziva se skretanjem krvne slike udesno. Povećanje udjela pojedinih vrsta
leukocita naziva se: neutrofilija, eozinofilija, limfocitoza i monocitoza, a smanjenje neutropenija,
eozinopenija i limfopenija.
Tablica 8-1.
Vrsta leukocita 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 ukupno brojevni udio NFN
neutrofili
eozinofili
bazofili
limfociti
monociti
ukupno 10 10 10 10 10 10 10 10 10 10 1
NFN je numerička frakcija norme
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Objasnite kemotaksiju i njezinu ulogu u upalnoj reakciji. ___________________________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
2. Navedite značaj pojedinih vrsta leukocita u upalnoj reakciji. ________________________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
3. Objasnite mehanizam stvaranja gnoja. __________________________________________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
4. Navedite fiziološka stanja koja se odlikuju neutrofilijom. ___________________________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
5. Koju ulogu imaju bazofili u organizmu? ________________________________________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
20
Hematologija
9. vježba
Određivanje broja leukocita
UVOD
Iako su leukociti skupina krvnih stanica koje su po zastupljenosti, načinu sazrijevanja i funkciji
veoma heterogene, sve one sudjeluju u obrambenim reakcijama organizma. Budući da se mehanizmi
djelovanja, kao i uzroci poremećaja pojedinih vrsta leukocita razlikuju, važno je odrediti brojevni udio
odnosno apsolutni broj svake vrste. Međutim, odstupanja od normalnih vrijednosti ukupnog broja
leukocita također mogu pružiti korisne informacije o stanju imunološkog sustava. Tako, primjerice,
smanjen ukupan broj leukocita može biti znak nekog poremećaja u njihovom stvaranju, umjereno
povećan broj govori o prisutnosti nekog upalnog procesa, dok izraziti porast broja leukocita upućuje na
neku od malignih limfoproliferativnih bolesti. Stoga je određivanje ukupnog broja leukocita u 1 L krvi
laboratorijska pretraga koja se veoma često izvodi.
Oprema: vata, eter, sterilna lanceta, melanžer (mješalica), gumena cjevčica za usisavanje, Türkova
otopina (sastav otopine: octena kiselina koncentracije 250 mmol/L odnosno 1,5%, uz dodatak neke boje,
npr. gencijana-violet ili metilensko modrilo, staklena zdjelica, komorica za brojenje krvnih stanica,
vodena vakuum--sisaljka, mikroskop.
CILJ VJEŽBE
Određivanje broja leukocita u 1 L ljudske krvi.

Zagreb, 1999., 33. poglavlje (Otpornost organizma na infekciju: I. leukociti,
granulociti, monocitno-makrofagni sustav i upala).
Mnogi postupci tijekom određivanja broja leukocita podudaraju se s onima pri određivanju broja
eritrocita, pa ih ovdje nećemo detaljnije opisivati (vidi vježbu 3). Zadržat ćemo se više jedino na onim
pojedinostima koje se odnose isključivo na brojenje leukocita.
Leukociti se broje u vanjskim dijelovima Bürker-Trkove mrežice (slika 3-2). Stranica kvadrata,
omeđenih dvostrukim linijama, iznosi 1/5 mm, pa im je površina 1/25 mm2. Nakon što se na mrežicu stavi
pokrovno stakalce, nad svakim kvadratom nastaje prostor čija je visina 1/10 mm, a volumen 1 /250 mm3.
U staklenu zdjelicu stavi se nekoliko mililitara Türkove otopine. Razrijedi li se krv Turkovom
otopinom, doći će do lize eritrocita, a jezgre leukocita će se obojiti što će olakšati njihovo bojenje.
Poput eritrocitnog melanžera, i melanžer za brojenje leukocita sastoji se od kapilarnog graduiranog
dijela koji završava kuglastim proširenjem u kojem se nalazi komadić bijelog stakla. Međutim, kod
leukocitnog melanžera je volumen tog proširenja samo 10 puta veći od volumena kapilare. Ispod i iznad
proširenja nalaze se oznake 1 odnosno 11.
Vršak melanžera uroni se u kap krvi koja navire iz prsta te se krv pomoću gumene cjevčice navuče
do oznake 1, pri čemu treba paziti da u kapilaru ne uđe zrak. Ako krv slabo navire može se navući i do
oznake 0,5, no to treba uzeti u obzir pri izračunavanju (u tom slučaju krv će biti razrijeđena 20 puta).
Pošto je krv navučena do oznake, vrh melanžera se obriše i uroni u Türkovu otopinu koju treba navući do
oznake 11. Melanžer se nakon toga lagano trese 2-3 minute. Nakon ispuštanja 1-2 kapi tekućine iz
melanžera, naredna se kap stavi na površinu s mrežicom, tik uz pokrovno stakalice, te se počeka 2-3
21
Hematologija
minute da se kap ravnomjerno proširi. Leukocite treba izbrojiti u najmanje 64 kvadrata; broje se svi
leukociti unutar jednog kvadrata i oni koji se nalaze na njegove dvije susjedne stranice.
Pošto su leukociti izbrojeni, treba izračunati prosječan broj leukocita u 1 kvadratu, tako da se
ukupan broj leukocita podijeli s brojem izbrojenih kvadrata. Budući da je volumen prostora nad jednim
kvadratom 1/250mm3, prosječan broj leukocita treba pomnožiti sa 250 i dobit će se broj leukocita u 1mm3
razrijeđene krvi. Da bi se dobio broj leukocita u 1 mm3 nerazrijeđene krvi, rezultat treba pomnožiti sa 10,
jer je krv toliko puta bila razrijeđena u melanžeru (ako je krv u melanžeru navučena do oznake 0,5,
rezultat se množi sa 20). Konačno, da bi se broj leukocita izrazio u 1 L krvi, njihov broj u 1mm3 treba
pomnožiti sa 106.
Broj leukocita u 1mm3 krvi iznosi_________________.
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Zbog čega je važno određivanje broja leukocita u krvi? ____________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
2. Koliki je ukupan broj leukocita u krvi zdrave, odrasle osobe?________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
3. U melanžer je navučena krv do oznake 0,5 i Türkova otopina do oznake 1 l. U 64 kvadrata izbrojeno
je 130 leukocita. Koliko ima leukocita u 1 L krvi? Da li se radi o normalnom broju leukocita? ______
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
22
Hematologija
10. vježba
Određivanje broja trombocita indirektnom metodom po Foniju
UVOD
Trombocite u razmazu periferne krvi možemo vidjeti kao male, crvenkastoljubičaste, zvjezdolike
pločice nepravilnog oblika i veličine 2-4 μm. Trombociti nastaju iz citoplazme megakariocita. Trombociti
imaju važnu ulogu u hemostazi. Sastoje se od centralnog dijela koji se naziva granulomer i od perifernog
dijela koli se naziva hijalomer. Membrana trombocita je građena od fosfolipida, a izvan nje nalazimo
vanjsku ovojnicu bogatom mukopolisaharidima i glikoproteinima. Na vanjsku ovojnicu su adsorbirani
proteini plazme i fibrinogen. U unutrašnjosti trombocita nalaze se mikrotubuli i mikrofilamenti. U
mikrotubulima se najvjerojatnije događa sinteza prostaglandina. Unutrašnjost trombocita je bogata
granulacijama koje su aktivne u hemostazi.
Jedan dio trombocita nalazi se i u slezeni, tako da je ukupan broj trombocita za 30% veći od onog kojeg
smo našli u perifernoj krvi.
Oprema: vata, eter, sterilna lanceta, dva predmetna stakla, stakleni štapić, otopina MgSO 4 (1,163
mol/L), otopine za bojenje krvnog razmaza (opisane u prethodnim vježbama), mikroskop.
CILJ VJEŽBE
Određivanje broja trombocita u perifernoj krvi metodom po Foniju.

1999., 36. poglavlje (Hemostaza i zgrušavanje krvi).
Sterilnom lancetom ubode se jagodica prsta (postupak opisan u 1. vježbi ) i prije nego što se
pojavi kap krvi na to se mjesto stavi kap otopine MgSO 4 (da se trombociti očuvaju od raspadanja). Kap
krvi koja prodre u kap MgSO 4 izmiješa se staklenim štapićem i prenese se na predmetno staklo. Napravi
se tanak razmaz, koji se boji metodom po Pappenheimu kao i običan krvni razmaz (postupak opisan u 8.
vježbi). Brojenje se vrši uporabom imerzije, pomoću okulara, u koji je umetnut okrugli komad kartona u
čijem središtu je otvor promjera 5-8 mm. Umetak od kartona treba staviti između dviju leća okulara
mikroskopa, odvrnuvši prethodno donju leću okulara. Potrebno je izbrojiti 1000 eritrocita i uz njih nađene
trombocite.
Za izračunavanje broja trombocita u L krvi potrebno je prethodno odrediti broj eritrocita u L krvi
(opisano u 3. vježbi ). Izračunavanje se vrši pomoću formule:
broj trombocita broj eritrocita u L krvi x broj trombocita na 1000 eritrocita

u L krvi =
1000
23
Hematologija
Normalni broj trombocita iznosi 200-400 x 109 u L krvi. Trombociti su posebno važni za začepljenje
sitnih otvora u kapilarama i malim krvnim žilama. Stvaranjem trombocitnog čepa oni mogu ispuniti takve
pukotine, a da ne stvaraju ugrušak. Osobe koje imaju malo trombocita (trombocitopenija) pokazuju
sklonost krvarenju kao i hemofiličari. Međutim, kod trombocitopenije radi se o krvarenju iz malih
kapilara, a ne iz većih žila kao kod hemofilije.
Broj trombocita u 1L krvi iznosi________________.
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Gdje se i kako odvija nastanak trombocita? _______________________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
2 Na koji način trombociti sudjeluju u zgrušavanju krvi? ______________________________________

_________________________________________________________________________________
3. Da li vrijednost trombocita koju ste dobili ulazi u okvir normalnih vrijednosti, a ako ne na što
upućuje taj nalaz? __________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
24
Hematologija
11. vježba
Vrijeme krvarenja
UVOD
Odmah nakon manje ozljede krvne žile, njezina se stijenka kontrahira, a trombociti začepe male
pukotine. Ako je otvor u žili veći, potrebno je, da bi se zaustavilo krvarenje, uz trombocitni čep stvoriti i
ugrušak krvi. Proces zgrušavanja započinje aktivacijskim tvarima iz oštećenog zida žile ili tkiva izvan žile
(vanjski put) ili ozljedom krvi (unutrašnji put), te se uz sudjelovanje niza koagulacijskih faktora stvara
aktivator protrombina. Aktivator protrombina pospješuje pretvorbu protrombina u trombin. Trombin
pretvara fibrinogen u niti fibrina koje zapletu trombocite, krvne stanice i plazmu, te stvaraju ugrušak
(koagulum).
Samo u prisustvu svih faktora zgrušavanja, i to u dovoljnoj koncentraciji, proces zgrušavanja odvija se
normalno. Vrijeme krvarenja je vrijeme koje je potrebno da se krv zgruša nakon uboda u jagodicu prsta.
Oprema: vata, eter, sterilna lanceta, krug od debljeg filter papira, zaporni sat (štoperica).
CILJ VJEŽBE
Svladavanje tehnike određivanja broja trombocita metodom po Foniju.

Zagreb, 1999., 36. poglavlje (Hemostaza i zgrušavanje krvi).
Sterilnom lancetom ubode se jagodica prsta 3 mm duboko (postupak opisan u vježbi 1.). Kapi
krvi moraju spontano navirati. Svakih 10-15 sekundi upijaju se filter papirom nastale kapi tako da se
dodirne samo vrh kapi, a ne ranica. Upotrebljava se uvijek čisti susjedni dio filter papira. Upijanje se
obavlja sve dok ne prestane spontano istjecanje krvi. Treba izmjeriti vrijeme od pojave prve kapi do
zaustavljanja krvarenja.
Vrijeme koje je potrebno da se zaustavi izlaženje krvi iz male povrede naziva se vrijeme
krvarenja i normalno iznosi 60-180 sekundi (1-3 minute). Vrijeme krvarenja ne služi za kontrolu
koagulacijskih mehanizama, jer zaustavljanje male lokalne hemoragije ovisi o kontraktilnosti žile i
stvaranju trombocitnog čepa. To je vrijeme stoga produljeno u slučajevima smanjene kontraktilnosti žile
odnosno smanjenog broja trombocita. Ovi poremećaji mogu izazvati sitna točkasta krvarenja, koja se u
klinici nazivaju purpure.
Vrijeme krvarenja iznosi____________________.
25
Hematologija
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Da li je vrijeme krvarenja koje ste odredili normalno i ako nije na koji poremećaj upućuje? ________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
2. O čemu sve ovisi vrijeme krvarenja? ___________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
3. Koji se sve procesi događaju prilikom zaustavljanja krvarenja? ______________________________
_________________________________________________________________________________
26
Hematologija
12. vježba
Vrijeme zgrušavanja krvi
UVOD
Vrijeme zgrušavanja krvi je vrijeme potrebno da se zgruša određena količina krvi pri temperaturi
od 30oC u uvjetima in vitro. Odstupanje od normalnih vrijednosti ukazuje na neko patološko stanje.
Ovom metodom pokreće se vanjski put zgrušavanja krvi, kojim u zdrave osobe u određenom vremenu
nastaje ugrušak.
Oprema: vata, eter, sterilna lanceta, satno stakalce, Petrijeva zdjelica, krug od filter papira,
parafinsko ulje, zaporni sat (štoperica).
CILJ VJEŽBE
Određivanje vremena zgrušavanja krvi.

Zagreb, 1999., 36. poglavlje (Hemostaza i zgrušavanje krvi).
Nakon uboda lancetom u jagodicu prsta (opisano u 8. vježbi) kapnu se dvije do tri kapi krvi na
satno stakalce premazano tankim slojem parafinskog ulja. Da se krv ne isuši, stakalce se stavi u vlažnu
komoru (Petrijeva zdjelica s filter papirom koji je nakvašen vodom). Zdjelica se povremeno naginje i
promatra. Mjeri se vrijeme od trenutka kad je krv kapnula na satno stakalce do njezina zgrušavanja.
Vrijeme zgrušavanja je vrijeme potrebno da se zgruša krv koja pri ozljedi istekne iz krvne žile.
Pri opisanoj metodi vrijeme zgrušavanja normalno iznosi 5-18 minuta. Kod ovog testa do zgrušavanja
dolazi aktivacijom faktora koji sudjeluju u stvaranju unutarnjeg aktivatora protrombina, te je vrijeme
zgrušavanja produljeno ako nedostaje koji od tih faktora. Najčešće je tome uzrok manjak jednog od
antihemoflijskih faktora (VIII, IX ili XI).
Zabilježeno vrijeme zgrušavanja krvi iznosi__________________.
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Objasnite vanjski i unutarnji put zgrušavanja krvi. _________________________________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
2. Na koje poremećaje u putu zgrušavanja može ukazivati povećano odnosno smanjeno vrijeme
zgrušavanja krvi? __________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
3. Da li se vrijeme zgrušavanja kojeg ste dobili nalazi unutar normalnih vrijednosti? ______________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
27
Hematologija
13. vježba
Protrombinsko vrijeme
UVOD
Brzina koagulacije krvi zavisi od mnogih faktora, a pored ostalog i o količini protrombina.
Određivanjem protrombinskog vremena ispitujemo da li se u krvi nalazi normalna količina protrombina
ili je ona smanjena. Ako je količina protrombina smanjena tada je vrijeme koagulacije krvi dulje od
normalnoga. Da bi dokazali da je produljeno protrombinsko vrijeme stvarno uzrokovano deficitom
protrombina, a ne nekog drugog faktora (npr. trombokinaze ili Ca2+), dodajemo u krv izvana
trombokinazu pomiješanu sa Ca2+ solima. Na taj način izbjegavamo mogućnost pogrešne interpretacije
dobivenih rezultata.
Oprema: vata, eter, sterilna lanceta, predmetno staklo, staklena eza, Simplastin ("Godecke"),
zaporni sat (štoperica).
CILJ VJEŽBE
Određivanje protrombinskog vremena u svrhu dokazivanja poremećene sinteze protrombina kao

eventualnog uzroka poremećenog zgrušavanja krvi.

1999., 36. poglavlje (Hemostaza i zgrušavanje krvi).
Jedna kap Simplastina stavi se na čisto predmetno staklo. Toj se kapi doda isto tolika kap krvi,
dobivena iz jagodice prsta. Staklenom ezom izmiješa se krv sa Simplastinom i tog se trenutka pokrene
zaporni sat. U svakoj narednoj sekundi provlači se staklena eza kroz mješavinu na staklu dok se ne zapazi
stvaranje fibrinskih niti. U tom se trenu registrira koliko je vremena proteklo od početka mjerenja.
Protrombinsko vrijeme, određeno opisanom metodom, normalno iznosi 15-20 sekundi. Dodatkom
krvi u Simplastin, koji sadrži tkivni tromboplastin i kalcijske ione, do zgrušavanja dolazi aktivacijom
faktora koji sudjeluju u stvaranju aktivatora protrombina vanjskim putem. Stoga je ovaj test produljen pri
manjku faktora protrombinskog kompleksa (II, X, VII), npr. kod oštećenja jetre, nedostatka vitamina K.
Protrombinsko vrijeme iznosi______________________.
PITANJA ZA RASPRAVU
l. Opišite koagulacijske testove te navedite u kojim stanjima odstupaju od normalnih vrijednosti. _____
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
2. Objasnite zašto su kod osoba s hemofilijom vrijeme krvarenja i protrombinsko vrijeme obično
normalni. _________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
3. Kakve rezultate koagulacijskih testova očekujete kod osoba s manjkom fibrinogena? _____________
_________________________________________________________________________________
28
Imunologija
14. vježba
Određivanje krvnih grupa (ABO, Rh)
UVOD
Na membrani eritrocita postoji velik broj različitih antigena koji mogu potaknuti imunološku
reakciju. Iako je do sada otkriveno više od stotinu takvih antigena, svi oni nisu jednako imunogenični
odnosno antigenični. Među tridesetak eritrocitnih antigena koji bi mogli izazvati imunološku reakciju,
dvije skupine antigena su od osobite praktične važnosti. To su antigeni sustava ABO i sustava Rh. S
obzirom na sustav ABO krv svih ljudi može se podijeliti u 4 krvne grupe: A (na eritrocitima su
aglutinogeni A, a u plazmi aglutinini anti-B), B (na eritrocitima su aglutinogeni B, a u plazmi aglutinini
anti-A), AB (na eritrocitima su oba aglutinogena, a u plazmi nema aglutinina) i 0 (na eritrocitima nema ni
jednog aglutinogena, a u plazmi su prisutna oba aglutinina). Odredivanje krvnih grupa sustava ABO od
velike je važnosti prilikom transfuzije krvi, jer davanje inkompatibilne krvi može imati fatalne posljedice.
Za razliku od aglutinina sustava ABO koji se u plazmi stvaraju spontano i mogu se ustanoviti uskoro
poslije rođenja, aglutinini sustava Rh stvaraju se tek pošto je osoba došla u dodir s Rh-antigenima. Postoji
6 antigena (faktora) sustava Rh: C, D, E, c, d, e, no samo prva tri mogu izazvati znatnije stvaranje
aglutinina. Osobe koje na svojim eritrocitima imaju barem jedan od ta tri antigena smatraju se Rh-
pozitivnima, dok su osobe koje nemaju ni jedan od njih Rh-negativne. Antigeni Rh također mogu izazvati
transfuzijsku reakciju. Osim toga, nepodudaranje majke i fetusa u antigenima Rh (Rh-negativna majka i
Rh-pozitivan fetus) može prouzročiti fetalnu eritroblastozu, pa je odredivanje Rh-faktora veoma važno za
prevenciju tog stanja. Krvne grupe se mogu određivati na stakalcu ili, što je pouzdanije, u epruveti.
Krvne grupe ERITROCIT PLAZMA
0 (46%) bez aglutinogena

anti-A
anti-B aglutinini
A (42%) aglutinogen A A
anti-B
B (9%) aglutinogen B B
anti-A
AB (3%) aglutinogen AB
AB bez
aglutinina
Slika 14-1. Krvne grupe ABO sustava
29
A. Sustav Rh antigena Imunologija
Eritrocit Plazma
85% humane populacije Rh

++ nema prirodnih antitijela
Rh
Transfuzija Rh+ krvi izaziva
15% humane populacije stvaranje antitijela koja dovode do
Anti-Rh
Rh aglutinacije i hemolize Rh+
eritrocita.
Rh+
B. Senzibilizacija na Rh+ iznimno je važna u slučaju Rh- majke i Rh+ fetusa
majčina krv
Rh
Eritrociti vrlo rijetko, ali ipak
Anti-Rh Majčina antitijela koja prolaze kroz
prolaze kroz placentu. Veća
fetalna krv placentu dovode do hemolize
količina fetalnih eritrocita
fetalnih eritrocita (hemolitička
dolazi u majčinu cirkulaciju
Rh bolest novorođenčadi).
tijekom poroda ili pobačaja, što
predstavlja opasnost za sljedeću + Rh+
trudnoću.
Rh
Rh+
+
Transfuzija Rh+ krvi senzibiliziranoj ženi može dovesti do opasne aglutinacije i

hemolize.
Slika 14-2 A i B. Sustav Rh antigena
CILJ VJEŽBE
Odrediti osobne krvne grupe prema sustavu ABO i Rh.
Za razumijevanje i izvođenje vježbe student obvezno treba pripremiti

gradivo iz udžbenika I. Andreis i sur., Imunologija, V. izdanje,
Medicinska naklada - Zagreb, 1998., 8. poglavlje, str. 208-215.
30
Imunologija
ABO sustav
Oprema: vata, eter, sterilna lanceta, dva predmetna stakla, test-serumi (A i B).
Serum krvne Serum krvne Slika 14-3. Postupak određivanja

grupe A grupe B krvnih grupa. Da bi se odredila krvna
grupa neke osobe potrebna su samo dva
test-seruma i eritrociti osobe. Test-
Eritrociti krvne serumi (anti-A i anti-B) pomiješaju se
grupe 0 jednom kapljicom krvi osobe i nakon 5
minuta bilježi se pojava aglutinata.
Eritrociti krvne
grupe B
Eritrociti krvne
grupe A
Eritrociti krvne
grupe AB
Izvođenje vježbe (slika 14-3). Na jednom kraju predmetnog stakla napiše se flomasterom oznaka
"A", a na drugom oznaka "B". Staklo se označenom stranom položi na stol te se na kraj označen "A"
kapne kap test-seruma A, a na kraj označen "B" kap test-seruma B. Test-serum A je serum osoba krvne
grupe A, pa sadrži aglutinine anti-B (beta); test-serum B, naprotiv, sadrži aglutinine anti-A (alfa).
Sterilnom lancetom ubode se zatim jagodica prsta te se kutom drugog, čistog predmetnog stakla kap krvi
prenese u kap test-seruma A i dobro promiješa. Drugim kutom pokrovnog stakla prenese se još jedna kap
krvi u kap test-seruma B te se također dobro promiješa. Pri tome treba paziti da kap krvi bude manja od
kapi test-seruma (otprilike 1:5). Tijekom narednih 5 minuta staklo sa serumima se nekoliko puta lagano
zarotira da bi se olakšalo miješanje, a zatim se pogleda u kojoj je kapi došlo do aglutinacije.
Krvne grupe sustava Rh
Oprema: vata, alkohol, sterilna lanceta, dva predmetna stakla, test-serum anti-D,
otopina papaina (10 g/ L).
Izvođenje vježbe: Na predmetno staklo stavi se jedna kap otopine papaina. Kutom drugog, istog
predmetnog stakla uzme se jedna kap krvi iz jagodice prsta (kap papaina mora biti otprilike dva puta veća
od kapi krvi) te se pomiješa s papainom (papain smanjuje istoimene elektrostatske naboje na eritrocitima,
što olakšava njihovo aglutiniranje). Tome se doda jedna kap seruma anti-D, pomiješa i ostavi stajati 5-8
minuta. Predmetno staklo se nakon toga nekoliko puta lagano zarotira, te se očita rezultat.
31
Imunologija
ANALIZA PODATAKA
ABO sustav
Aglutinacija se najčešće lako prepoznaje jer aglutinirani eritrociti tvore nakupine koje su jasno
vidljive prostim okom; ako je rezultat nejasan, kap treba pogledati pod mikroskopom. Pri očitavanju
moguća su četiri rezultata:
a) aglutinacija je samo u test-serumu A (radi se o krvnoj grupi B),
b) aglutinacija je samo u test-serumu B (radi se o krvnoj grupi A),
c) aglutinacija je u oba seruma (radi se o krvnoj grupi AB) i
d) aglutinacije nema ni u jednom. Do pogrešaka u zaključcima može doći ako se s antiserumom
pomiješa prevelika ili premala količina krvi, ako se rezultati očitavaju prerano ili prekasno, te ako se
ne radi na temperaturi od približno 180C.
Rh sustav
Ukoliko su prisutni aglutinati, radi se o Rh-pozitivnoj krvi. Učestalost Rh-pozitivne krvne grupe u
bijelaca iznosi 85%.
REZULTATI
Ispunite tablicu tako da znakom + označite mjesta aglutinacije.
KRVNA GRUPA
TEST-SERUM A B AB 0
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Koja je razlika između precipitacije i aglutinacije? ________________________________________

_________________________________________________________________________________
2. Zašto protutijela protiv Rh antigena pripadaju razredu IgG?__________________________________
_________________________________________________________________________________
3. Kakvi bi bili rezultati kada bi se u određivanju krvnih grupa kao test-serum upotrebio:
a) serum krvne grupe 0_________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
b) serum krvne grupe AB? _____________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
4. Zašto u slučaju inkompatibilnosti majke i fetusa u krvnim grupama sustava ABO (npr. majka je krvne
grupe 0, a fetus krvne grupe B) u pravilu ne dolazi do fetalne eritroblastoze? ____________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
5. Da li će doći do aglutinacije ako osoba krvne grupe AB primi 500 mL krvi krvne grupe B? _________
6. Plazmu koje krvne grupe može dobiti osoba krvne grupe A, B, AB i 0? ________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
32
Imunologija
15. vježba
Citotoksičnost posredovana protutijelima i komplementom
UVOD
Citotoksičnost (usmrćivanje stanica) može se izazvati na razne načine. O imunocitotoksičnosti se

govori kada je usmrćivanje stanica prouzročeno nekim od izvršnih mehanizama imunološke reakcije
(protutijela, komplement, citotoksični limfociti T, stanice NK). Mrtve stanice mogu se prepoznati po
promjenama građe ili funkcije (nepokretnost, povećanje propusnosti membrane ili metaboličke
promjene).
U imunocitotoksičnom testu promatra se citotoksični učinak specifičnih antitijela i komplementa na
membrani ciljnih stanica. Test se izvodi tako da se ciljne stanice inkubiraju sa specifičnim antitijelima,
nakon čega se doda komplement. Nakon inkubacije s komplementom, suspenziji stanica se doda
tripansko plavilo ili eozin. Pod mikroskopom se tada mogu uočiti obojene i neobojene stanice (plavo ili
crveno, ovisno u upotrijebljenoj boji). Obojene su mrtve stanice u kojih je povećana propusnost
membrane, pa boja lako ulazi u smjeru svog koncentracijskog gradijenta, a do aktivnog prijenosa boje iz
mrtvih stanica više ne dolazi. Kao ciljne stanice upotrijebit će se suspenzija stanica slezene (splenocita)
miševa soja CBA (H-2k). U citotoksičnom testu koristit će se monoklonska protutijela koja prepoznaju
površinske biljege na splenocitima. Protutijelo 16-1-11N (citotoksično protutijelo razreda IgG2a)
prepoznaje molekule Kk iz skupine MHC molekula razreda I koje se nalaze na površini splenocita
izoliranih iz miševa CBA. Protutijelo MA 215 (mišji IgG2a) prepoznaje molekule Kd koje se nalaze na
stanicama Balb/c miševa, ali ne i na stanicama miša CBA, pa služi kao negativna kontrola. Protutijelo
YTS- 169.4.2. (štakorski (IgG2a) prepoznaje molekulu CD8 na površini mišjih limfocita. Kada se to
protutijelo koristi u imunocitotoksičnom testu doći će do lize samo nekih stanica (CD8+ limfocita T), a
kada se koristi protutijelo protiv MHC molekule Kk razoriti će se sve stanice, osim eritrocita.
CILJ VJEŽBE
Upoznati neke osnovne imunološke laboratorijske postupke (pripremanje suspenzije stanica, izolacija
seruma, inaktivacija komplementa) na primjeru citotoksičnog testa.

udžbenika I. Andreis i sur., Imunologija, V. izdanje, Medicinska naklada - Zagreb,
1998., 16. poglavlje, str. 418-420 i 17. poglavlje str. 430-431.
Oprema:
- pribor za rad u jednoj podskupini: dva do tri mikroskopa s komoricama za brojanje leukocita,
dvije staklene zdjelice, metalna mrežica, metalna lopatica (špatula, škare, pinceta, alkohol, vata,
fiziološka otopina natrijevog klorida (0, l54 mol/L, šprica, igla, četiri veće epruvete (10-15 mL) za
pripremu suspenzije stanica, pipeta od 5 mL, pipete od 0,1 mL, šest manjih epruveta (3-5 mL) za
izvođenje testa, olovka za pisanje po staklu, stalak za epruvete.
- zajednički pribor: serumi, komplement, tripansko plavilo, miševi soja CBA (po jedan za svaku
podgrupu i još nekoliko za demonstracije koje će se izvoditi u tijeku vježbe, vodena kupelj podešena na
37oC, centrifuga i veća posuda s kockicama leda.
Izvođenje vježbe:
Suspenzija splenocita pripravlja se čistim, nesterilnim priborom i posuđem.
1. Miševi soja CBA se usmrte cervilkalnom dislokacijom, polože se na desni bok, a na lijevom boku se
uz pomoć pincete škaricama napravi veći rez kroz kožu i trbušnu stijenku. Kroz rez se pincetom uđe
u trbušnu šupljinu, prihvati se slezena i izvadi iz trbušne šupljine. Nakon toga slezena se isjecka na
33
Imunologija
sitne komadiće u fiziološkoj otopini, pa se metalnom lopaticom protiskuje kroz metalnu mrežicu
iznad staklene posudice uz stalno dodavanjc fiziološke otopine (do 10 mL).
2. Suspenzija stanica slezene se zatim centrifugira 8-10 min. na 500- 600 g (1500-1600 okr./min.).
3. Stanice se nađu u obliku taloga na dnu epruvete, a iznad njih se nalazi fiziološka otopina, koja se
izlije okretanjem epruvete .
4. Nad stanice se doda amonij-klorid u omjeru 1:4, inkubira 10 minuta na sobnoj temperaturi, a potom
ispere u fiziološkoj otopini. Amonij.klorid se koristi da bi se razorili eritrociti.
5. Nakon toga se stanice broje u Burker-Turkovoj komorici na isti način kao što se broje i leukociti iz
periferne krvi.
6. Koncentracija živih stanica podesi se na 2 x 106 /mL i postavlja u mikrotitar ploče s 96 rupica, u
koje se zatim dodaju monoklonska protutijela. Mikrotitar ploča se stavi na +4oC i inkubira 20 min.
7. Nakon inkubacije doda se komplement u odgovoarajuće triplete. Kao izvor komplementa
upotrebljava se komplement zamorčeta. To je komercijalni liofilizirani preparat, koji se prije upotrebe
treba otopiti u određenom otapalu. Može se upotrijebiti i svjež serum kunića, ili njihov serum
pohranjen na -70oC. Serum tih životinja upotrebljava se zbog relativno velike koncentracije
komplementa. Mikrotitar ploča se inkubira 30 min. na 37oC u vodenoj kupelji.
8. Na kraju inkubacije u rupice se doda 0,1 ml otopine tripanskog plavila, koncentracije 0,0052 mol/l
(0,5%), te se odredi postotak mrtvih (obojenih) stanica, brojanjem najmanje 100 stanica. Brojenje
treba izvesti relativno brzo, jer nakon dulje inkubacije boja može ući i u žive stanice. Stoga se
tripansko plavilo ne dodaje odjednom u sve rupice već samo u one iz kojih će se odmah nakon
dodavanja odredivati postotak mrtvih stanica.
ANALIZA PODATAKA
Na kraju vježbe dobiveni se rezulatati upišu o ubrazac. Treba izračunati indeks citotoksičnosti
(IC) prema formuli:
udio mrtvih u eksperimenatalnoj skupini - udio mrtvih u kontrolnoj

IC =
1 - udio mrtvih u kontrolnoj skupini
REZULTATI
OBRAZAC TESTA CITOTOKSIČNOSTI PROTUTIJELA (REZULATATI)
 K anti-Kk +  anti-Kk + K anti-Kd + K anti-CD8 + K
(broj mrtvih stanica)/

(ukupan broj stanica)
% mrtvih stanica
indeks citotoksičnosti
 - medij; K - komplement
34
Imunologija
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Što nam govori indeks citotoksičnosti? _________________________________________________

________________________________________________________________________________
2. Koja je svrha određivanja citotoksičnosti? _______________________________________________

________________________________________________________________________________
3. Da li je koncentracija komponenti komplementa porasla nakon imunizacije? ____________________

________________________________________________________________________________
4. Kakvi bi se rezultati dobili ukoliko bi se za ciljne stanice upotrijebila suspenzija stanica limfnog
čvora umjesto suspenzije stanica slezene? _____________________________________________
________________________________________________________________________________
5. Koja je uloga komplementa u testu citotoksičnosti?

________________________________________________________________________________
35
Imunologija
16. vježba
Odjeljivanje mononuklearnih stanica periferne krvi metodom
sedimentacije
UVOD
Limfociti su imunokompetentne stanice, nositelji stanične i humoralne imunosti dijele se na

limfocite T, limfocite B i NK stanice, koji se opet dalje dijele u različite subpopulacije. Odjeljuju se
zajedno s monocitima od ostalih stanica periferne krvi metodom sedimentacije na gradijentu fikola. Fikol
je polisaharid kojem se za povećanje gustoće dodaje natrijum metriozat. Tijekom centrifugiranja
mononukleari zaostaju na gradijentu fikola (gustoće 1,007 g/mL), dok ostale stanice pune krvi propadaju
na dno ili ostaju raspršene u plazmi iznad sloja limfocita (vidi sliku 16-1.).
Slika 16-1. Razdvajanje mononuklearnih stanica na gradijentu fikola
plazma i
periferna trombociti
krv sloj
centrifugiranje mononukleara
Fikol eritrociti i
granulociti
CILJ VJEŽBE
Prikazati metodu odvajanja mononukleara (limfocita i monocita) od ostalih stanica u perifernoj

krvi metodom sedimentacije na gradijentu fikola.

Medicinska naklada - Zagreb, 1998., 4. poglavlje str. 45-90.
Venska krv uzme se venepunkcijom u hepariniziranu epruvetu ili plastičnu špricu uz dodatak 100
i.j. heparina na 10 mL krvi. Krv se pomješa u epruveti s jednakim volumenom PBS-a i pažljivo nadsloji
na fikol koji je prethodno dodan u epruvetu (slika 16-1.). Ukoliko dođe do miješanja krvi i fikola narušiti
će se potrebna gustoća fikola te odvajanje neće biti zadovoljavajuće, jer će i limfociti propasti u talog
zajedno s ostalim stanicama krvi. Nakon nadslojavanja krvi na fikol epruveta se centrifugira na 800 g
kroz 20 min. Nakon centrifugiranja se iznad fikola nalazi sloj plazme s trombocitima. Između sloja
plazme i fikola je sloj limfocita koji izgleda kao mliječno zamućenje. Na dnu epruvete nalazi se talog
eritrocita i granulocita koji su prošli kroz gradijent fikola. Pomoću Pasterove pipete pažljivo se pokupi
sloj limfocita i prenese u drugu epruvetu. Stanice se isperu 2 puta centrifugiranjem (400 g, 10 min.) i
36
Imunologija
resuspendiranjem u mediju. Tako pripravljene stanice mogu se dalje koristiti u različite svrhe uključujući
i funkcijsko ispitivanje reaktivnosti limfocita in vitro.
ANALIZA PODATAKA
Na gradijentu fikola zaostaju limfociti, ali i monociti pa je stoga pravilnije govoriti o odvajanju
mononuklearnih stanica nego limfocita. Kontaminaciju limfocita drugim stanicama se može provjeriti
mikroskopskim pregledom obojenog razmaza limfocita na predmetnom staklu. Ukoliko kontaminacija
monocitima može smetati u daljnjim testovima, oni se dodatno mogu izdvojiti inkubacijom suspenzije
stanica u plastičnim Petrijevim zdjelicama za kulturu tkiva, 1 sat na 37oC. S obzirom da su monociti
adherentne stanice većina će ih ostati vezana na podlogu. Slučajno pokupljeni trombociti se izdvoje
višekratnim ispiranjem stanica na manjem broju okretaja (oko 200 g, 10 min).
REZULTATI
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Navedite limfocitne subpopulacije i njihove fenotipske karakteristike? _______________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
2. Navedite ulogu različitih limfocitnih subpopulacija tijekom imunološke reakcije. _______________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
3. Koji su receptori specifični za antigen na limfocitima T, a koji na limfocitima B? _______________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
4. Opišite građu i navedite ulogu T staničnog receptora i CD3 molekule. ________________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
5. Opišite diferencijaciju limfocita B i T s obzirom na ekspresiju pojedinih antigenskih biljega

karakterističnih za ove stanice. _____________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
37
Imunologija
17. vježba
Test imunofluorescenije
UVOD
Cilj imunofluorescentne tehnike je učiniti protutijelo vidljivim tako što se veže s nekom
fluorescentnom tvari (npr. fluoresceinizotiocijanat - FITC, rodamin, fikoeritrin). Postoji direktna i
indirektna imunofluorescentna tehnika. Kao što same riječi kažu u direktnoj imunofluorescenciji,
obilježena su ona protutijela koja prepoznaju ciljni antigen odnosno stanicu koju tražimo, dok su u
indirektnoj imunofluorescentnoj tehnici primarna protutijela neobilježena, a njihovo se vezanje za ciljne
antigene (stanice) učini vidljivim pomoću sekundarnih protutijela (protu-protutijela) koja su obilježena s
fluorescentnom tvari. Osnovna odlika direktne imunofluorescencije je velika specifičnost, ali je obično
slabija od intenziteta indirektne fluorescencije.
A. INDIREKTNA IMUNOFLUORESCENCIJA
Na ciljnim stanicama nalaze se dva sloja protutijela. Prvi sloj čine neobilježena protutijela vezana
na ciljni antigen na limfocitima (npr CD4 antigen), dok drugi sloj čine obilježena protu-protutijela, koja
omogućuju vizualizaciju vezanja prvih protutijela na limfocite.
Da bi se isključilo nespecifično vezanje primarnih protutijela na stanice kao kontrola koriste se
irelevantna protutijela istog razreda. Druga kontrola u koju nisu dodavana primarna protutijela služi za
kontrolu sekundarnih protutijela u smislu križne reaktivnosti ili nespecifičnog vezanja na stanice.
Protu-protutijelo obilježeno fluorescentnom tvari
CD4 Protu-CD4 protutijelo
CILJ VJEŽBE
Prikazati metodu indirektne fluorescencije.

Oprema: suspenzija ljudskih limfocita odvojenih na gradijentu fikola, mišja monoklonska

protutijela specifična za površinske biljege ljudskih limfocita T (npr. anti CD4 ili anti CD8 protutijela,
razrijeđena u mediju za fluorescenciju ili po uputi proizvođača, kozji ili kunićji protu-mišji IgG (H + L)
obilježen FITC-om ili rodaminom, razrijeđen u mediju za fluorescenciju ili po uputi proizvođača, medij
za fluorescenciju (PBS obogaćen s 2% goveđeg serumskog albumina i 0,01% NaN3, glicerol (90%
glicerol u PBS-u), centrifuga, fluorescentni (ultravioletni) mikroskop ili protočni citometar.
Izvođenje vježbe:
38
Imunologija
1. Pripremiti 3 ml humanih limfocita koncentracije 1 x 106 /mL medija.

2. Prenesti po 1 mL u 3 plastične epruvete u kojima će se izvoditi test.
3. Centrifugirati epruvete na 600 g 10 min. i odliti nadtalog.
4. Na talog limfocita dodati u epruvetu br. 1. 0,1 mL odgovarajućeg razrijeđenja protutijela (npr. anti
CD4 protutijela 1:100), u epruvetu br.2 (kontrolnu) na talog se doda 0,1 ml protutijela istog porijekla
kao i specifična protutijela, te istog razreda Ig, ali nespecifična za antigen. U epruvetu br.3 (drugu
kontrolnu) umjesto protutijela doda se isti volumen medija. Stanice se pipetom resuspendiraju i
inkubiraju 30 min na ledu ili na +4oC u hladnjaku.
5. Stanice isprati dvaput centrifugiranjem u mediju (600g, 10 min).
6. Odliti nadtalog i na talog stanica dodati 0,1 ml odgovarajućeg razrijeđenja sekundarnih protutijela. U
konkretnom primjeru kozji protu mišji IgG-FITC. Nakon resuspendiranja stanice se inkubirju idućih
pola sata na ledu ili na +4oC u hladnjaku.
7. Stanice isprati dvaput centrifugiranjem u mediju (600g, 10 min) i resuspendirati u 1 ml medija. Tako
su pripremljene za analizu protočnim citometrom. Ukoliko će se stanice promatrati fluorescentnim
mikroskopom, bolje je stanice resuspendirati u mediju za uklapanje (glicerol/PBS). Oko 20l
suspenzije postavi se na predmetno stakalce, prekrije pokrovnim stakalcem i analizira fluorescentnim
mikroskopom.
B. DIREKTNA IMUNOFLUORESCENCIJA
Postupak direktne fluorescencije pomoću antiseruma specifičnih za ljudske imunoglobuline

omogućuje određivanje udjela stanica s membranskim imunoglobulinima (limfociti B) u mješanoj
populaciji limfocita perifeme krvi. Za razliku od indirektne fluorescencije pomoću obilježenih
monoklonskih protutijela usmjerenih na različite antigenske biljege (osim imunoglobulina) na limfocitima
T i B, prikazana metoda obično rezultira veoma jakim intenzitetom fluorescencije. Razlog tome je veliki
broj veznih mjesta na imunoglobulinima na membrani, te činjenica da se u antiserumu nalaze protutijela
koja prepoznaju različite antigenske determinante na imunoglobulinima što povećava koncentraciju
obilježenih protutijela na membrani.
Protu-CD8 protutijelo obilježeno fluorescentnom tvari (FITC)
CD3
Protu-CD4 protutijelo obilježeno fluorescentnom tvari (PE)
CD4
CILJ VJEŽBE
Prikazati primjer direktne imunofluorescencije za utvrđivanje udjela stanica s membranskim

imunoglobulinima (limfociti B) u suspenziji limfocita periferne krvi.

39
Imunologija
Oprema: suspenzija ljudskih limfocita periferne krvi, kozji protu-ljudski Ig serum obilježen s
FITC-om, razrijeđen u mediju za fluorescenciju, medij za fluorescenciju, glicerol, centrifuga, hladnjak,
plastične epruvete, fluorescentni mikroskop i protočni citometar.
Izvođenje vježbe: Na talog limfocita (2 x 106/ml) ispranih u mediju za fluorescenciju dodati 0,1
mL optimalnog razrijeđenja seruma obilježenog s FITC-om, protiv ljudskih imunoglobulina. Stanice se
resuspendiraju te inkubiraju 1 sat na ledu ili u hladnjaku na +4oC. Isprati stanice 3 puta u mediju za
fluorescenciju i nadtalog odliti. Ukoliko će se rezultati analizirati fluorescentnim mikroskopom stanice se
resuspendiraju u mediju za uklapanje (glicerol/PBS). Na predmetno staklo prenese se 20 l suspenzije,
prekrije pokrovnim staklom i analizira fluorescentnim mikroskopom. Ukoliko će se analizirati protočnim
citometrom stanice se resuspendiraju u 1 ml medija za imunofluorescenciju.
ANALIZA PODATAKA DIREKTNE I INDIREKTNE IMUNOFLUORESCENCIJE
Analiza stanica fluorescentnim mikroskopom: kombinacijom normalnog i fluorescentnog svjetla

može se odrediti udio stanica koje pokazuju jasnu membransku fluorescenciju u toj suspenziji. Da bismo
dobili točan uvid o udjelu određene subpopulacije stanica u ukupnoj populaciji potrebno je analizirati
najmanje 200 stanica.
A B
FL2
FL1
Slika 17-1. Prikaz stanica na protočnom citometru. A) Dot-plot. Limfociti periferne krvi prikazani su
dvostrukom direktnom imunofluorescencijom. Protutijelo protiv molekule CD3 bilo je konjugirano s
fluoresceinom (FL1), a protutijelo protiv molekule CD4 bilo je konjugirano s fikoeritrinom (FL2). Stanice su
se prema intenzitetu zelene (FL1) i narančaste (FL2) flourescencije rasporedile unutar logaritamskog (log10)
koordinatnog sustava. Limfociti T s molekulom CD4 prikazuju se kao dvostruko-pozitivne stanice (svijetle
zeleno i narančasto), a ostali limfociti T kao jednostruko-pozitivne stanice. B) Histogrami zelene (FL1) i
narančaste (FL2) fluorescencije.
Analiza stanica protočnim citometrom: Protočni citometar uzima stanicu po stanicu iz

pripremljenog uzorka, obasjava ih paralelnim snopom laserskih zraka te ih na ekranu grafički predočuje u
vidu točkica. Stanice se na osnovu veličine i složenosti citoplazme smještaju u koordinatni sustav čija
apscisa predstavlja veličinu (FSC), a ordinata složenost građe stanice (SSC). Tako se limfociti pokazuju
kao homogena populacija srednje veličine i male složenosti građe. Moguće ih je ogradom izdvojiti od
ostalih stanica i dalje analizirati postotak fluorescirajućih stanica tj. obilježenih specifičnim protutijelima
vezanim na ciljni biljeg (npr CD4 biljeg). Analiza fluorescirajućih stanica izvodi se u koordinatnom
sustavu čije osi predstavljaju logaritamsku vrijednost intenziteta zelene (apscisa, FLl) i/ili crvene
(ordinata, FL2) fluorescencije.
40
Imunologija
REZULTATI
1. Upišite postotak fluorescirajućih (pozitivnih) stanica na obilježavani biljeg:
CD3+ ____________________________________
CD4+ ____________________________________
CD8+ ____________________________________
CD3+/CD4+ _____________________________
CD3+/CD8+ _____________________________
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Nabrojite prednosti i nedostatke indirektne i direktne imunofluorescentne tehnike. _______________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
2. Pregledom limfocita iz periferne krvi u smislu udjela citotoksičnih limfocita T u ukupnoj populaciji
limfocita, nađena je bitna razlika izmedu nalaza dobivenog direktnom i indirektnom
imunofluorescencijom. Kako se može objasniti ovakav nalaz? _______________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
3. Analizom seruma životinje koja se upravo oporavila od neke bakterijske infekcije nije se moglo
dokazati prisustvo protutijela koja precipitiraju ili aglutiniraju izolirane bakterijske stanice koje su
uvjetovale bolest. Adoptivnim prijenosom seruma životinje koja je preboljela bolest uspješno se može
zaštititi druga životinja od infekcije istom bakterijom. Kako se može potvrditi ili isključiti da je zaštitni
učinak posredovan specifičnim protutijelima a ne nekim drugim faktorima, te kako se može dokazati da
se imunoglobulini iz seruma vežu na bakterije? ______________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
3. Koje su normalne vrijednosti udjela CD3+, CD4+, CD8+ limfocita periferne krvi? _______________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
41
Imunologija
18. vježba
Anafilaktički šok u zamorčeta
(video zapis)
UVOD
Reakcija imunološkog sustava na antigen jest fiziološki proces koji služi neutralizaciji i
odstranjenju antigena (uljeza u organizmu). Međutim, ponekad tu reakciju prate nepoželjne i štetne
pojave. Jedan od primjera jest anafilaktički šok. Ta vrsta imunološke reakcije pripada u skupinu ranih
preosjetljivosti (tip I).
Ukratko, unijeti antigen izaziva stvaranje protutijela razreda IgE. Tijekom 7-14 dana IgE protutijela vežu
se svojim Fc fragmentima na mastocite, bazofile. U ponovnom dodiru s antigenom reakcija antigen-
protutijelo zbiva se na površini mastocita i bazofilnih polimorfonuklearnih leukocita. tj. antigen mora
presvoditi Fab fragmante susjednih IgE protutijela na mastocitima ili bazofilima. Taj proces stvara signal
koji se prenosi u stanicu što dovodi do otpuštanja biološki, aktivnih tvari iz citoplazmatskih zrnaca
(histamin, serotonin itd.). Te tvari ulaze u krvotok gdje izazivaju perifernu vazodilataciju (sniženje
arterijskog tlaka), povećavaju propusnost kapilara (edem) i izazivaju stezanje glatkog mišićja bronha
(otežano disanje, gušenje).
Takvu reakciju organizma nazivamo anafilaktičkom. Ona može prijeći u anafilaktički šok pa može
doći do smrti zbog sniženja tlaka i posljedičnog zatajenja krvotoka ili zbog gušenja.
CILJ VJEŽBE
Prikazati anafilaktički šok u zamorčeta.

Oprema: normalni konjski serum (heterologne bjelančevine), injekciona šprica, igla, fiziološka
otopina, pribor za obdukciju zamorčeta, zamorče.
Kao pokusni model izabrano je zamorče, jer se u njega lako izaziva anafilaktički šok. Odrasloj životinji
injicira se 14 ili više dana prije demonstracije 0,1ml konjskog seruma u 1ml fiziološke otopine u trbušnu
šupljinu. Na dan demonstracije dade se druga injekcija izravno u krvotok (0,01 ml seruma u 1 ml
fiziološke otopine). Pritom se životinju ne anestezira nego je pomoćnik čvrsto drži za gornji dio leđa i za
stražnje noge. Promatraju se promjene na životinji sve do njezine smrti, a onda se zamorče obducira.
Sagitalnim se rezom otvore sprijeda trbušna i prsna šupljina i pregledaju se crijeva, jetra i pluća.
REZULTATI
1. Opišite znakove anafilaktičkog šoka u zamorčeta: _________________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
42
Imunologija
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Čemu normalno služe protutijela IgE? __________________________________________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
2. Opišite mehanizme aktivacije mastocita. ________________________________________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
3. Kako nastaje edem u anafilaktičkom šoku? ______________________________________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
4. Opišite detalje zatajenja krvotoka u anafilaktičkom šoku. __________________________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
5. Koje ljudske bolesti nastaju mehanizmima preosjetljivosti tipa I? ____________________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
6. Kako biste liječili anafilaktički šok? ___________________________________________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
43
Imunologija
19. vježba
Test citotoksičnosti NK stanica periferne krvi
UVOD
Stanice NK su mononuklearne stanice koje imaju izgled velikih granuliranih limfocita. U krvi čine
oko 6-30% ukupnih limfocita. NK stanice imaju karakterističan fenotip CD56+CD16+CD3-. Glavna
funkcija NK stanica je ubijanje virusom zaraženih stanica, tumorski promjenjenih stanica. Za razliku od
citotoksičnih limfocita T, NK stanice ubijaju stanice koje na svojoj površini nemaju niti razred I niti
razred II antigena tkivne podudarnosti. Upravo takve osobine ima stanična linija eritroleukemije, K562
stanična linija, koja se zbog toga koristi u in vitro testovima citotoksičnosti kao NK senzitivna linija.
CILJ VJEŽBE
Prikazati citotoksični test NK stanica periferne krvi.

1998., str. 83-84, 305-309, 355-356.
Materijal. Stanična linija K562 (2,5x106/ml), limfociti periferne krvi (5x106/ml), RPMI, RPMI
10% FCS, AB serum, PKH-26 fluorescentni stanični kit (sadrži boju PKH-26 i diluent C),
polipropilenske epruvete od 5 ml, Ficoll, propidium iodid.
Priprema stanica. Potrebno je ispitaniku izvaditi 10-15 ml venske krvi u hepariniziranu špricu.
Krv se zatim naslojava na Ficoll, a dobiveni limfocitni prsten pokupi se pipetom i ispire 2 puta u RPMI
mediju. Na talog limfocita doda se 1 ml RPMI 10% FCS medija, a potom se limfociti izbroje u
Neubauerovoj komorici. Dobiveni broj limfocita podesi se na 5 x106/ml.
Pripremanje K562 stanica započinje ispiranjem u RPMI mediju koji nije obogaćen serumom. Nakon
trećeg ispiranja, pobroje se stanice i njihov broj se podesi na 2,5 x106/ml. 1,5 μl PKH-26 boje otopi se u
250 μl diluenta C, a potom se u epruvetu s K562 stanicama na talog doda 250 μl diluenta C. Stanice
pomiješane s diluentom C stave se u boju i pažljivo miješaju u trajanju od 4 minute. Zatim se u
suspenziju stanica i boje doda 500 μl AB seruma i inkubira 1 minutu. Stanice je potrebno isprati 3x u
RPMI mediju obogaćenom serumom (10% FCS). Poslije zadnjeg ispiranja stanice se izbroje i njihov broj
se podesi na 1x105/ml. Važno je sve postupke izvoditi na ledu.
Tablica 19-1. Postavljanje testa citotoksičnosti.
U polipropilenske epruvete stanice i medij stavljati sljedećim redoslijedom:

Medij Limfociti periferne krvi K562
Epruvete
(RPMI 10% FCS) (5x106/ml) (2,5x106/ml)
1 100 μl 100 μl /
2 100 μl / 100 μl
3 / 100 μl 100 μl
4 50 μl 50 μl 100 μl
5 75 μl 25 μl 100 μl
6 88 μl 12 μl 100 μl
44
Imunologija
Epruvete lagano centrifugirati, čime postižemo bolji kontakt među stanicama, te potom staviti u
inkubator na 370C u vremenu od 2 sata. Poslije isteka inkubacije stanice se istalože centrifugiranjem i u
njih se doda 300 μl Facs medija te 200 μl propidium iodida koncentracije 10 μg/ml. Tako pripremljene
stanice mogu se očitavati na protočnom citometru.
ANALIZA PODATAKA
U citotoksičnom testu promatramo citotoksični učinak NK stanica periferne krvi na ciljne stanice
(K562).
U ovom testu citotoksičnosti ciljne su stanice obojane lipofilnom narančastom bojom te se
detektiraju u FL2 fluorescenciji, dok efektorske stanice nisu obojane. Propidium iodid ulazi u mrtve
stanice i oboji ih crveno, te su one vidljive u FL3 fluorescenciji.
Buduće da su ciljne stanice obojane narančasto i da su neke od njih mrtve, postotak mrtvih stanica
očitamo kao vrijednost dvostruko obojanih stanica.
REZULTATI
Rezultate treba upisati u sljedeći obrazac:
% mrtvih stanica
K562
LPK:K562 50:1
LPK:K562 25:1
LPK:K562 12,5:1
LPK:K562 6:1
Normalne vrijednosti NK citotoksičnosti za odrasle osobe:
omjer stanica normalne vrijednosti % mrtvih stanica

50:1 10-40%
25:1 5-30%
12:1 3-20%
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Navedite mehanizme kojima NK stanice ubijaju ciljne stanice? _____________________________

________________________________________________________________________________
2. Koji mehanizmi citotoksičnosti spadaju u brze, a koji u spore? ______________________________

________________________________________________________________________________
3. Zbog čega je stanična linija eritroleukemije K562 NK-senzitivna stanična linija? ________________
________________________________________________________________________________
4. Da li dobiveni rezultati citotoksičnosti odgovaraju normalnim vrijednostima? Ako ne, koji je mogući
razlog povišene citotoksičnosti? ______________________________________________________
45
Imunologija
20. vježba
Određivanje antigena tkivne snošljivosti (tipizacija tkiva)
UVOD
Glavni sustav tkivne snošljivosti u čovjeka smješten je na kraćem kraku 6. kromosoma, a nazvan je
HLA sustav. Geni i antigeni HLA dijele se iz funkcionalnih razloga u tri skupine, I, II, III. Pri tom su
funkcije I i II strogo imunoregulacijske, a skupina III zapravo nema s njima ništa zajedničko osim blizine
smještaja gena u genomu (geni za neke molekule sustava komplementa, za neke citokine i bjelančevine
toplinskoga šoka).
Unutar gena skupine I poznati su ovi lokusi: HLA-A, HLA-B, HLA-C, a unutar gena skupine II
regija D, unutar koje su do sada definirani lokusi HLA-DR, HLA-DP, HLA-DQ. Geni na ovim lokusima
su alelomorfni i kodominantni, tj. na jednom lokusu u različitih osoba može biti više međusobno različitih
gena (alela). Na lokusu HLA-A zna se danas za 59 alela, na lokusu HLA-B za 111 alela, na lokusu HLA-
C 37 alela, na lokusu HLA-DR 122 alela, na lokusu HLA-DQ 41 alela i na lokusu HLA-DP 70 alela.
Produkti oba gena jednog lokusa ispoljeni su na membranama stanica. To su glikoproteinske molekule
nazvane HLA antigenima. Antigeni lokusa HLA-A, B, C, DR, DQ određuju se serološki, pomoću
specifičnih antiseruma; antigeni regije D, koji se ne mogu otkriti serološki, otkrivaju se reakcijom
pomiješanih limfocita (MLC) a antigeni lokusa DP pomoću sekundarnog testa MLC. Svaki gen, tj. njegov
produkt antigen, ima svoju oznaku. Na primjer, u oznaci za gen/antigen HLA-A2, HLA označava glavni
sustav histokompatibilnosti čovjeka; A je oznaka za lokus, 2 je naziv alela (gena). Svaki čovjek ima
jedinstven set HLA gena, tj. po dva alela na svakom lokusu, npr. HLA-A9, A11, B8, B35, Cw2, Cw3,
DR3, DRS, DQwll, DQwl2, DPwl, DPw2. Set gena na jednom homolognom kromosomu predstavlja
haplotip; (npr. HLA A9, B35, Cw2, DRS, DQwll, DPw2) koji se nasljeđuje kao jedan mendelski faktor
(tzv. usko vezani gen.) Zbog izrazito visokog genskog polimorfizma, te zbog mendelskog nasljeđivanja
(haplotipsko nasljeđivanje usko vezanih gena), tipizacija gena HLA koristi se u kliničkoj transplantaciji
tkiva i organa, u određivanju srodstva (isključivanje očinstva i materinstva), u demografskim
istraživanjima ljudskih populacija, te u kliničkoj medicini za dijagnostiku bolesti koje pokazuju
povezanost sa sustavom HLA.
Testovi kojima se određuju antigeni tkivne snošljivosti u čovjeka, odnosno kojima se vrši
tipizacija tkiva su: test mikrolimfocitotoksičnosti, test reakcije pomiješanih limfocita, test limfolize
uzrokovane stanicama i PCR.
B3 B27
A5 CW2
HLA
Cw6
antigeni A3
skupine I
HLA geni naslijeđeni od majke
A5 B27 CW6 DP4 DQ2 DR2
A3 B3 Cw2 DP6 DQ1 DR3

DR3
HLA HLA geni naslijeđeni od
antigeni DR2
DP4
skupine II
DP6
DQ1
DQ2
Slika 20-1. Genotip i izraženost ljudskih MHC molekula razreda I i II na staničnoj površini
46
Imunologija
Testom mikrolimfocitotoksičnosti određuju se antigeni HLA na stanicama te antitijela anti-HLA u

serumu (HLA-A, B, C, DR i DQ). Test se sastoji u tome da se u dodir dovodi antiserum (anti-HLA
antitijela), stanica (antigen HLA) i komplement. Ukoliko u serumu postoje specifična antitijela protiv
antigena na membranama stanica, ona se vežu za taj antigen, tvoreći kompleks antigen-antitijelo. Na taj
kompleks veže se naknadno dodani komplement, aktivira se kaskada komplementa, što na kraju dovodi
do oštećenja membrane stanica i njene lize. Ukoliko u serumu nema antitijela protiv staničnih antigena,
kompleks antigen-antitijelo se ne stvara, komplement se ne aktivira i stanice ostaju žive. Premda se
antigeni HLA nalaze na svim stanicama tijela, za test mikrolimfocitotoksičnosti upotrebljavaju se
limfociti iz periferne krvi jer su oni bogati HLA antigenima i lako su dostupni. Antigeni HLA- A, B i C
lokusa određuju se na mješavini limfocita T i B, dok se antigeni HLA--DR i DQ fokusa određuju na
limfocitima B.
IZVOĐENJE TESTA MIKROLIMFOCITOTOKSIČNOSTI
1. Tipizacija antigena HLA

Izoliraju se limfociti iz periferne krvi.
Odvoje se limfociti B iz mješavine limfocita.
Nakon brojanja limfocita u Burker-Türkovoj komorici, suspenziju se podesi da u jednom μL bude 2000
limfocita.
Rupice u mikrotest pločici se ispune parafinskim uljem (štiti od isparavanja).
Ispod ulja mikrolitarskom špricom stavlja se u rupice 1 μL antiseruma prema planu baterije (tipizacijska
baterija formira se rasporedivanjem antiseruma poznatih specifičnosti po točno određenom planu).
Na serume se nanese po 1 μL suspenzije limfocita, dovodeći serum i stanice u dodir.
Inkubira se 30 minuta na sobnoj temperaturi.
Doda se 5 μL komplementa u svaku rupicu i inkubira 1 sat.
Nakon toga istresanjem se odstrani tekući sadržaj rupica na Terasakijevoj pločici, dok stanice ostaju
priljepljene na dno.
U svaku rupicu doda se 1 μL otopine tripanskog modrila, koje mrtve (lizirane) stanice boji plavo, dok
žive stanice ostaju neobojene i vide se po mikroskopom kao svjetlucave kuglice.
Jačina reakcije određuje se prema postotku mrtvih stanica u svakoj rupici.
Stupnjevi jačine Udio mrtvih stanica (%) Reakcije
0 0- 10 negativna
1 20- 30 negativna
2 40- 50 negativna
3 60- 70 pozitivna
4 80-100 pozitivna
Rezultati reakcija upisuju se u tipizacijski listić.
2. 0tkrivanje protutijela protiv antigena HLA (anti-HLA antitijela)

Prisustvo anti-HLA antitijela u serumu te njihova specifičnost otkriva se također testom
mikrolimfocitotoksičnosti. Pri tome, za razliku od tipizacije antigena HLA, test započinje s poznatim
antigenima HLA, a nepoznatim serumima. Dakle, serum koji želimo ispitati da li sadrži antitijela protiv
antigena HLA miješa se s limfocitima pedesetak nesrodnih osoba kojima su prethodno određeni antigeni
HLA (panel davatelja).
3. Test križne reakcije (CM)

Njime se u serumu potencijalnog primaoca otkrivaju citotoksična antitijela usmjerena protiv antigena
HLA na stanicama potencijalnog davatelja organa ili tkiva. Ta antitijela također se otkrivaju testom
mikrolimfocitotoksičnosti.
47
Imunologija
ANALIZA PODATAKA
1. Tipizacija antigena HLA

Tipizacija antigena HLA vrši se tako da se rezultati reakcija na tipizacijskom listiću usporede s
tipizacijskim antiserumima na planu baterije. Ukoliko se tipizacijom antigena HLA na nekom od lokusa
odredi samo jedan antigen (normalno se nalaze dva antigena), tumačimo da je osoba ili homozigotna za
taj antigen, ili se radi o još neotkrivenom antigenu, ili da na serumskoj bateriji nedostaje antiserum
specifičan za taj antigen. 0vakav "neotkriveni" antigen označavamo sa "X". Svi antigeni HLA jedne
osobe predstavljaju njegov fenotip HLA. Genotip HLA neke osobe može se odrediti ako su poznati
fenotipovi HLA ostalih članova obitelji te osobe. Analizom genotipova vidljivo je da roditelji i potomci
imaju po jedan haplotip HLA isti (haploidentičnost), a da potomci međusobno mogu imati ili oba
haplotipa ista (genotipska identičnost) ili jedan haplotip isti (haploidentičnost) ili oba haplotipa različita
(genotipska različnost).
2. 0tkrivanje protutijela protiv antigena HLA (anti-HLA antitijela)
Antitijela protiv antigena HLA (anti HLA antitijela) nastaju uslijed senzibilizacije na tkivne aloantigene
koji u organizam dospijevaju presađivanjem tkiva (transfuzija krvi, transplantacija tkiva ili organa) ili
trudnoćom. U potonjem slučaju senzibilizacija nastaje uslijed prodora fetalnih stanica u majčinu
cirkulaciju. Kako fetalne stanice ispoljavaju i aloantigene koje je fetus naslijedio od oca, a ti su
aloantigeni u pravilu nepoznati (tuđi) majčinom imunološkom sistemu, to će majka protiv njih stvarati
antitijela. Ova su antitijela specifična za aloantigene koji su izazvali senzibilizaciju, a u testu
mikrocitotoksičnosti prepoznat će isti HLA-aloantigen na panelu stanica davatelja i vezati se na njega.
Dodatkom komplemenata doći će do lize stanica na koja su se antitijela vezala, kako je to prethodno i
opisano. Prema tome, ovim testom određuje se nazočnost antitijela i njihova specifičnost (HLA antigen
protiv kojeg je usmjeren).
3. Test križne reakcije (CM)
Test križne reakcije je jedan od najosnovnijih imunoloških testova u kliničkoj transplantaciji oragana.
Ako specifična HLA antitijela ostaju neotkrivena uzrokuju nakon transplantacije hiperakutno odbacivanje
transplantata. Dakle, pozitivna križna reakcija CM predstavlja apsolutnu kontraindikaciju za
transplantaciju organa. Nazočnost antitijela dokazujemo miješanjem seruma primatelja s limfocitima
davatelja transplantata.
TEST REAKCIJE POMIJEŠANIH LIMFOCITA (MLR)
Limfociti dviju nesrodnih osoba pomiješanih u kulturi in vitro uzajamno se stimuliraju, što dovodi do
blastične transformacije i intenzivne diobe i jedne i druge populacije stanica. Tu reakciju nazivamo
dvosmjernom reakcijom limfocita pomiješanih u kulturi (dvosmjerni MLR; MLR = mixed lymphocyte
reaction). Stimulacija nastaje uslijed razlika u D regiji sustava HLA. Ako se zakoči mitotička aktivnost
jedne od dviju populacija limfocita (tretiranjem mitomicinom C ili zračenjem), omogućit će se
jednosmjerno odvijanje reakcije (jednosmjerni MLR), što će se očitovati u blastičnoj transformaciji i
diobi samo-netretiranih stanica. Ove stanice nazivamo "responderi", a stanice kojima ih se stimulira
(mitomicinom zakočene stanice) nazivamo "stimulatori". Intenzitet diobe stanica, odnosno intenzitet
odgovora, možemo odrediti mjerenjem radioaktivnosti timidina obilježenog s tricijem (3H), koji se
ugrađuje u novostvorenu DNA.
Primarna reakcija MLR doseže maksimum nakon 5-6 dana trajanja kulture, a završava nakon 12-14 dana.
Ako se tada kulturi dodaju isti limfociti-stimulatori kao u primarnoj kulturi, doći će do brže i intenzivnije
aktivacije istog klona limfocita (sekundarni MLR). Ova sekundarna reakcija doseže maksimum već trećeg
dana trajanja kulture. Osobe identične za antigene HLA-D neće se stimulirati. Poluidentične osobe će se
stimulirati, ali približno upola slabije nego osobe koje su međusobno različite za oba antigena HLA-D.
48
Imunologija
Osoba A Osoba B
zračenje ili
mitomicin
LPK LPK
MLR
4 dana 3
H - timidin
4h
mjerenje
di kti ti
LPK= limfociti periferne krvi
Slika 20-2. Jednosmjerna MLR
CILJ VJEŽBE
Svrha demonstracije je prikazati metodu odredivanja srodnosti u genima D regije sustava HLA.

udžbenika I. Andreis i sur., Imunologija, V. izdanje, Medicinska naklada -
Zagreb, 1998., 8. poglavlje, str. 194 207 i 215- 219 i 13. poglavlje, str. 353-356.
Oprema: stol za sterilan rad, sterilne epruvete od 15 mL, sterilne Pasterove pipete i pipete od 20 mL,
centrifuga, hranjivi medij RPMI 1640 s 10% FCS, mitomicyn C, vodena kupelj, Burker-Tűrk komorica i
leukocitni melanžer, pločice za mikrokulturu s oblim dnom, inkubator, radioaktivni timidin,
poluautomatski mikroprecipitator, Whatmanov filter, bočice za unošenje uzoraka u brojač, scintilacijska
tekućina, beta scintilacijski brojač.
Izvođenje demonstracije:
Testiranje se vrši u sterilnim uvjetima uz upotrebu sterilnog posuđa i medija.
Izoliraju se limfociti iz periferne krvi više osoba.
Svaka dobivena suspenzija stanica podijeli se u dva jednaka dijela: stanice "respondere" i stanice
"stimulatore". Stimulatorne stanice se mitotički zakoče dodavanjem u suspenziju mitomicyna C i
inkubacijom u vodenoj kupelji na 37oC kroz 30 minuta. Mitomycin se dobro ispere centrifugiranjem
stanica u mediju. Koncentracije obiju staničnih populacija (respondera i stimulatora) podese se na 106
49
Imunologija
stanica/mL, te se postave u rupice na "Microtiter" ploči po 5 x 105 stanica respondera i stimulatora i to po

principu "svaki sa svakim", u triplikatu.
Test pločica se inkubira u inkubatoru na 37oC u atmosferi zasićenoj vlagom s 5%C02 , kroz 5 dana.
Petog dana u kulture se doda 50 μL otopine 3H i timidina, a inkubacija se nastavi još daljnjih 18 sati.
Kulture se prekinu stavljanjem pločica u hladnjak na +4oC kroz 1 sat. Stanice iz svake rupice pomoću
mikroprecipitatora se aspiriraju i precipitiraju na Whatmanovu filteru te osuše u sušioniku.
Precipitat svake rupice stavlja se u zasebnu bočicu za mjerenje radioaktivnosti u koju se doda 3 mL
scintilacijske tekućine. Radioaktivnost se izmjeri u beta scintilacijskom brojaču te izrazi kao broj otkucaja
u minuti (cpm).
ANALIZA PODATAKA
Stupanj stimulacije za pojedinu test-kombinaciju (npr. ABm) izražava se pomoću relativnog odgovora
(RO) koji se izračunava po formuli:
medijan cpm ABm - medijan cpm AAm

RO = x 100
medijan cpm ATm - medijan cpm AAm
AAm, autologna kontrola; ABm, odgovor osobe A na stimulaciju sa stanicama srodne osobe B; ATm,
odgovor osobe A na stimulaciju sa stanicama nesrodne osobe T.
Stupanj tkivne snošljivosti u antigenima HLA-D određuje se prema veličini RO
RO (%) HLA-D
0-35 identičan
36-60 poluidentičan
61-100 različit
Rezultate cpm upisati u tablicu i na temelju njih izračunati RO:
A B T1 T2
Cpm RO Cpm RO Cpm RO Cpm RO
A
B
T1
T2
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Izračunajte prema formuli relativan odgovor za kombinacije navedene na obrascu. _______________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
2. Koje su osobe identične, ako je su poluidentične za antigene HLA-D? _________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
50
Imunologija
21. vježba
Enzyme Linked Immuno Assay (ELISA)
UVOD
Enzyme-linked immuno assay ( ELISA) j e t est za d okazivanje r eakcije an tigen-protutijelo k oji s e

danas najčešće koristi. Zbog jednostavnosti, kratkog trajanja i visoke osjetljivosti u potpunosti je
zamjenio testove koji su se uvelike koristili u prošlom desetljeću: radijarnu imunodifuziju, aglutinaciju i
radioimunoesej (RIA). Razvitak metoda kemiluminiscencije i fluorimetrije iznimno je povećao
osjetljivost ELI SA-testova, pa su postali osjetljiviji čak i od RIA-testova. Zbog toga, te stovi ELI SA ili
EIA (enzyme immunoassay) koriste se za kvantitativno određivanje mnogih tvari koje se nalaze u vrlo
niskim koncentracijama u tjelesnim tekućinama. Visoka osjetljivost ELISA-testova i golema specifičnost
zbog uporabe protutijela dovela je do nj ihove masovne uporabe u m nogim biokemijskim laboratorijima,
što ide u red najznačajnijih doprinosa imunologije u razvitku biomedicinske tehnologije.
Indirektnim ELISA testom (slika 21-1a) otkriva se prisustvo protutijela u ispitivanom uzorku (serumi,
supernatanti hibridomskih kultura i sl.). Antigen se pričvrsti za stijenku jamice u mikrotitar ploči, a zatim
se doda ispitivani uzorak s protutijelima (primarna protutijela), u odgovarajućim razrijeđenjima. Ako se u
uzorku nalaze specifična protutijela, ona će se vezati za antigen i ostati pričvršćena za stijenku jamice.
(a) Indirektna ELISA
S S
ispiranje ispiranje E E ispiranje E E
Rupica obložena Dodati specifično Dodati sekundarno Dodati

antigenom protutijelo protutijelo supstrat (S)
(ispitivani uzorak) konjugirano enzimom (E)
(b) Sandwich ELISA
E E EE
ispiranje ispiranje ispiranje
S
Rupica obložena Dodati antigen Dodati sekundarno Dodati supstrat (S)

protutijelom (ispitivani uzorak) protutijelo i izmjeriti intenzitet
konjugirano enzimom (E) boje
Slika 21-1. Temeljna načela ELISA-testa. a) U indirektnom ELISA-testu koristi se antigen vezan
za stijenku mikrotitar ploče da bi se otkrilo prisustvo protutijela u i spitivanom uzorku (primjerice
serum). b ) U san dwich E LISA-testu ( direktna ELI SA) k oristi s e p rotutijelo v ezano z a s tijenku
mikrotitar ploče da bi se izdvojio određeni antigen. Njegovo prisustvo dokazuje se drugim
protutijelom koje je konjugirano s enzimom.
Nakon ispiranja, u jamicu se dodaju sekundarna pr otutijela konj ugirana s e nzimom ( protutijela pr otiv
primarnih protutijela, primjerice anti humani IgG, konjugiran s peroksidazom) koja specifično prepoznaju
51
Razrjeđenje seruma
Imunologija
primarna protutijela. Nakon inkubacije suvišak nevezanih protutijela se ispere i u jamicu se doda
bezbojna otopina supstrata. Ako su za stijenku jamice vezana sekundarna protutijela sa enzimom doći će
do en zimetske p retvorbe su pstrata i p romjene b oje u j amici ( slika 2 1-2). Intenzitet boje očita se na
fotometru (slika 21-3).
Titar protutijela je
recipročna vrijednost
najvećeg razrjeđenja
koja još da je poz itivan
rezultat.
Slika 2 1-2. Prikaz mikrotiter ploče nakon izvođenja indirektnog ELISA-testa. Serumi četriju
ispitanika razrijeđeni su u četiri reda mikrotitar ploče. Prvi serum ne sadrži protutijela protiv ispitivanog
antigena, drugi je dao pozitivan rezultat u razrijeđenju 1:512 (titar), treći u razrijeđenju 1:8192, a četvrti
u razrijeđenju 1:64.
1 Slika 21-3. Optičke gustoće u jamicama

0,9 s različitim razrijeđenjima seruma
0,8 nakon indir ektnog E LISA-testa. U
0,7 ELISA-testu korišteno j e s ekundarno
OD 492 nm
0,6 protutijelo konj ugirano pe roksidazom, a

0,5 supstrat je promjenio boju u narančasto,
0,4 pa su rezultati očitani na spektrofotometru
0,3 uz f ilter od 492 nm . Isprekidanom crtom
0,2 prikazana je granica iznad koje se rezultat
0,1
smatra p ozitivnim. Ta granica predstavlja
0
srednju vrijednost optičkih gustoća
16 32 64 128 256 512 1024 2048
negativne kontrole, koja je uvećana za tri
Recipročno razrijeđenje seruma standardne devijacije.
Sandwich ELISA (slika 21-1b) koristi se za otkrivanje antigena u i spitivanom uzorku. Protutijelo
specifično za antigen veže se za stijenku plastične mikrotiter ploče. Nakon toga, dodaje se uzorak u kojem
se očekuje taj antigen. Ukoliko je antigen prisutan, vezati će se za protutijela dok se ne zasite sva vezna
mjesta, a n evezani suvišak ukloni se ispiranjem. Zatim se doda drugo protutijelo za koje je vezan enzim.
Najčešće se koriste enzimi peroksidaza, glukoza-oksidaza i al kalna f osfataza. Dr ugo p rotutijelo je,
također, specifično za isti antigen, ali ne prepoznaje isti epitop kao i prvo protutijelo. Nakon što se drugo
protutijelo v eže za an tigen, su višak se i spere i d oda se su pstrat za en zim. E nzimatska r eakcija i zazove
pretvorbu supstrata u obojeni i topljivi proizvod, pa se promjeni boja u jamici mikrotitar ploče. Intenzitet
obojenje razmjeran je količini vezanih protutijela, odnosno količini vezanog antigena, i može se mjeriti
spektrofotometrijski (slika 21-4). Sandwich ELISA (direktna ELISA) koristi se za detekciju bakterijskih i
virusnih proteina, hormona, lijekova i mnogih drugih proteina u različitim uzorcima i tjelesnim
tekućinama.
52
Imunologija
Slika 21-4. Krivulja standarda dobivena

2 u s andwich E LISA-testu za određivanje
1,8 koncentracije IgG1. Mikrotiter ploče
1,6 obložene su prvim antitijelom (anti-humani
1,4 IgG). Otopine s p oznatim k oncentracijama
1,2 IgG1 služe, u ovom slučaju, kao antigen,
OD 492
1 pa se ljudski IgG1 v eže za p rvo an titijelo.

0,8
Vezani antigen (IgG1) prikazan je s drugim
protutijelom (ani-humani IgG1) koje je bilo
0,6
konjugirano s peroksidazom. Optičke
0,4
gustoće jamica s odgovarajućim koncen-
0,2 tracijama u risane su u h istogram i
0 konstruirana j e standardna k rivulja. I z t e
0,002 0,006 0,02 0,06 0,2 0,6 2 6 krivulje moguće je očitati koncentracije
IgG1 u različitim uzorcima.
Koncentracija IgG1 (µg/mL)
CILJEVI VJEŽBE
Upoznati se s načelima ELISA-testova i uočiti sve mogućnosti za njihovu primjenu.
Za razumijevanje i izvođenje vježbe student obvezno treba pripremiti gradivo

iz udžbenika I. Andreis i sur., Imunologija, V. izdanje, Medicinska naklada -
Zagreb, 1998., str. 331-353.
Vježba je demonstracijska jer je za izvođenje cijelog testa potrebno najmanje 6 sati. Odabrana su
dva primjera u kojima je razvidna praktična uporabivost ELISA testa.
Studenti trebaju izračunati postavljene zadatke i naučiti interpretirati rezultate indirektnog ELISA-
testa i sandwich ELISA-testa.
U ta blici 2 1-1 prikazani s u r ezultati te stiranja p et o soba. I ndirektnim ELI SA-testom is pitivano je
prisustvo protutijela protiv antigena virusa hepatitisa B u serumima tih osoba. Serumi su razrijeđivani od
1:8 do 1:1024. Odredite koja je osoba seropozitivna i upišite titar protutijela.
Tablica 21-1.
Razrijeđenje 1:8 1:16 1:32 1:64 1:128 1:256 1:512 1:1024
seruma Titar (granično
OD 492 nm razrijeđenje)
Serum osobe A 1.832 1.323 1.016 0.834 0.457 0.322 0.253 0.235
Serum osobe B 0.526 0.358 0.219 0.121 0.086 0.076 0.064 0.072
Serum osobe C 0.110 0.076 0.064 0.074 0.086 0.056 0.067 0.073
Serum osobe D 0.893 0.742 0.589 0.463 0.320 0.233 0.186 0.083
Serum osobe E 0.467 0.367 0.289 0.190 0.143 0.089 0.067 0.045
Sandwich ELI SA-testom određivana je koncentracija rekombinantnog hormona rasta u nekoliko
pripravaka. Svi uzorci testirani su u triplikatu i dobivene su slijedeće optičke gustoće:
Uzorak 1: 0.324; 0.356; 0.312
Uzorak 2: 0.786; 0.824; 0.802
53
Imunologija
Uzorak 3: 0.123; 0.134; 0.112
Istodobno su, na istoj ploči, testirane otopine standarda poznate koncentracije:

Koncentracija standarda (µg/mL) 0.001 0.005 0.01 0.05 0.1 0.5 1 5
OD492 nm 0.072 0.114 0.185 0.312 0.524 0.786 1.214 1.423
Slika 21-5.
1,6 Nacrtajte u sl ici 2 1-5 kr ivulju s tandarda i
odredite pr ibližnu konc entraciju hormona
1,4
rasta u uzorku 1, 2 i 3.
1,2
1
0,8
0,6
0,4
0,2
0
Koncentracija standarda (µg/mL)
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Zašto je prisustvo antigena u nekom uzorku bolje dokazivati sandwih ELISA-testom nego
indirektnim ELISA-testom? __________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
2. Navedite razlike između ELISA-testa i RIA. _____________________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
3. Kojim se testovima, osim ELISA i RIA, može dokazivati reakcija antigen-antitijelo? _____________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
4. Kako biste utvrdili da li neka stanica u kulturi izlučuje interferon gama? _______________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
5. Može li se indirektni ELISA-test koristiti za određivanje koncentracije specifičnih protutijela u

serumima? ________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
54
Imunologija
22. vježba
Imunoprecipitacija
(video-zapis)
UVOD
Imunoprecipitacija (IP) je metoda pomoću koje možemo izolirati željeni protein time što
koristimo princip da se čvrsto i specifično veže na protutijelo proizvedeno protiv njega. Budući da
protutijelo s amo još ranije vežemo na neku zrnastu želatinoznu tvar (npr. sefarozu ili agarozu) čija je
specifična težina veća od tekućine u kojoj vršimo imunoprecipitaciju, na kraju postupka u talogu
dobijamo kompleks kao što je prikazano na slici 22-1.
Traženi
protein
Sefaroza
Protein A
Protutijelo
Slika 22-1. Kompleks Protein A- sefaroze, protutijela i proteina koji nastaje nakon postupka
imunoprecipitacije
Na s efarozu ( agarozu) k omercijalno je k ovalentno v ezan protein A . On se v ezuje n a F c r egiju

imunoglobulina preko interakcija s teškim lancem.
Protein A -sefaroza se koristi k ao važno sr edstvo u i zolaciji r azreda, podrazreda i f ragmenata

imunoglobulina iz bioloških tekućina i medija u kojem su bile kultivirane stanice. Budući da je samo Fc
regija uključena u vezivanje, Fab regija je raspoloživa za vezivanje antigena. Na taj način, p rotein A -
sefaroza je vrlo korisna u izolaciji imunih kompleksa.
Protein se od protutijela, odnosno sefaroze, može odvojiti uz pomoć povišene temperature jer tada se
uslijed denaturacije proteina raskidaju međumolekulske veze. Tako izolirani protein nalazi se u
supernatantu i dalje ga možemo koristiti u različite svrhe, a jedna od njih je i ispitivanje pomoću gel
elektroforeze.
Oprema: ep pendorf ep ruvetice, cen trifuga, t ermistor, t reskalica, mikropipete, p rotein A -sefaroza,
protutijela, puferi za ispiranje, sample pufer.
55
Imunologija
CILJ VJEŽBE
Izolacija zadanog proteina metodom imunoprecipitacije.

udžbenika I. A ndreis i s ur., Imunologija, V. i zdanje, M edicinska n aklada -
Zagreb, 199 8., 5. poglavlje (Antigeni) i 6. poglavlje (Građa i svojstva
protutijela).
Staničnom lizatu, odnosno suspenziji staničnih proteina dodaje se μl50protein A -sefaroze i

o
inkubira na treskalici 1h na +4 C. Nakon centrifugiranja 2-3 minute na 14000okr/min talog se baca, a u
supernatant dodaje protutijelo i ponovno inkubira na treskalici najmanje 1h na +4oC. Potom se dodaje 50
μl protein A-sefaroze, inkubira na jednak način i na kraju centrifugira. Talog se postepeno ispire sa
puferima koji sadrže sve manju i manju količinu detergenta i na kraju mu se doda 50 μl sample pufera.
On u sebi sadrži SDS (natrij dodecil sulfat) koji djeluje također kao detergent, a proteinima daje negativan
naboj. N akon 5 -10 m inutnog z agrijavanja u te rmistoru p roteini i p rotutijela p livaju u s upernatantu, a u
talogu se nalazi protein A-sefaroza.
Dobiveni uzorak izoliranog proteina dalje se ispituje gel elektroforezom.
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Zašto na početku izolacije u suspenziju dodajemo protein A-sefarozu?

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
2. Koje međumolekulske veze omogućavaju metodu imunoprecipitacije? ________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
3. Što je protein A i koja je njegova uloga?________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
4. Kakva trebaju biti protutijela koja koristimo u metodi imunoprecipitacije? _____________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
5. U kojim slučajevima kod metode IP može doći do nespecifične izolacije proteina? ______________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
6. Što je koprecipitacija i u kojim slučajevima ćemo imati tu pojavu? ___________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
7. Što se može dogoditi ako u suspenziju dodamo prekomjernu količinu protutijela? ______________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
56
Imunologija
23. vježba
Western blott
(video-zapis)
UVOD
Western bl ot ( WB) j e metoda koj om na ge lu m ožemo i zolirati i doka zati prisustvo ne kog
proteina.
Metoda se sastoji od tri osnovna koraka:
1) Gel elektroforeza
2) Blotiranje proteina na membranu
3) Detekcija
Gel elektroforeza (slika 2 3-1) je jedna od najznačajnijih metoda razdvajanja makromolekula.

Osnovni princip je njihovo razdvajanje u gelu pod djelovanjem električnog polja. Gelovi koji se inače
upotrebljavaju ( poliakrilamid i agaroza) imaju pore čije dimenzije mogu biti određene tako da je
razdvajanje molekula bazirano na gel filtraciji jednako kao i na elektroforetskoj pokretljivosti molekula
koje s e r azdvajaju. B rzina put ovanja makromolekula kr oz ge l o visi o nj ihovoj m asi, obl iku i na boju.
Budući da se prilikom elektroforeze proteina u suspenziju dodaje SDS (vidi prethodnu vježbu) koji se
veže na svaku drugu aminokiselinu i time denaturira protein dajući mu istovremeno negativan naboj,
elektroforetska pokretljivost će u tom slučaju isključivo ovisiti o molekulskoj masi, tj. brzina kretanja
obrnuto je proporcionalna logaritmu njegove molekulske mase.
Rupice za uzorke
Katoda
Pufer
Gornji gel
Stakleni
Donji gel okvir
Anoda
Pufer
Slika 23-1. Uređaj za gel elektroforezu
Blotiranje je p ostupak k ojim makromolekule ( DNA, R NA i li p roteine) s g ela p rebacujemo n a

nitroceluloznu, najlonsku ili P VDF (polivinildifluorid) membranu kako bi smo ih ka snije lakše mogli
ispitivati.
Detekcija se može vršiti na različite načine, a reakcija se uglavnom bazira na katalitičkoj reakciji
enzima koji je komercijalno vezan na sekundarno protutijelo. Ovisno o supstratu koji dodajemo, oslobađa
se boja koju vidimo na membrani ili svjetlost koju detektiramo na fotografskom filmu.
Oprema: stakla i stalci za elektroforezu, bloter, kadice za elektroforezu, PVDF membrana,

akrilamid, bisakrilamia, blokirajući reagens, primarna i sekundarna protutijela, supstrat za
detekciju, puferi, menzure.
57
Imunologija
CILJ VJEŽBE
Dokazivanje određenog proteina u ispitivanom uzorku metodom WB.
Za razumijevanje i izvođenje vježbe student obve zno t reba pr ipremiti gr adivo iz

1998., 5. poglavlje (Antigeni) i 6. poglavlje (Građa i svojstva protutijela).
Metoda WB se izvodi na način na koji je prikazano na slici 23-2.
1 2 3 4 5
Težina
Filter papir
Membrana
Stijenj
Puferska otopina
Gel
Slika 23-2. Detekcija proteina metodom imunoblota
Uzorak pr oteina podvr gne s e ge l e lektroforezi. P roteinski bendovi (vrpce, t rake) s g ela se p rocesom
blotiranja pr enesu na P VDF membranu ( 1). V išak a dsorpcijskih m jesta na m embrani b lokira se
nespecifičnim proteinom u velikoj koncentraciji (npr. kazein, albumin i sl.) (2). Membrana se zatim tretira
primarnim protutijelom koje se specifično veže na traženi protein (3). Nakon višestrukog ispiranja
nevezanog primarnog protutijela, membrana se inkubira sa sekundarnim protutijelom koje na sebi ima
kovalentno vezan enzim (obično peroksidaza ili alkalna fosfataza) (4). Membrana se potom ponovo
višestruko ispere i na nju se doda određeni supstrat ovisno o metodi kojom će se vršiti detekcija (5). Ako
se vr ši ke miluminiscecija, m embranu se odm ah na kon kr atkog i nkubiranja s a s upstratom pr ekriva
fotografskim filmom kojeg se nakon određene ekspozicije razvija.
Na membrani ili na fotografskom filmu analiziraju se dobiveni bendovi i prema tome se donosi
zaključak o prisustvu ili odsustvu proteina.
58
Imunologija
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Što je elektroforeza i u koju svrhu se koristi? ____________________________________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
2. Koje posljedice bi bile kad ne bismo nakon blotiranja dodali blokirajući reagens? _______________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
3. Zašto je tijekom cijelog postupka WB važno paziti na određeni pH pufera? ____________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
4. Na koje se sve načine proteini mogu obilježavati? _______________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
5. Prema čemu određujemo gustoću gela u kojem vršimo elektroforezu? ________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
6. Čime je omogućen proces blotiranja? __________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
7. Što može uzrokovati pojavu razmazanih i nejasnih bendova? _______________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
8. U kojim sve slučajevima može doći do pojave lažnih bendova? _____________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
59
Neurofiziologija
24. vježba
Spinalni refleksi
UVOD
Refleksi su nevoljni, relativno stereotipni i stupnjevani motorički odgovori na specifične osjetne

podražaje; amplituda refleksnog odgovora razmjerna je intezitetu podražaja, a pritom mjesto podraživanja
ima ključnu ulogu u odabiru točno određenih mišića što se kontrahiraju tijekom refleksnog odgovora.
Spinalni refleksi su refleksi što se odvijaju unutar neuronskih krugova kralježnične moždine, a izazvani
su podraživanjem receptora u mišićima, zglobovima i koži. Neuronski krugovi tih refleksa su jednostavno
ustrojeni a (posredstvom silaznih motoričkih putova) viša moždana područja ih rabe kao elementarne
jedinice za izgradnju složenijih obrazaca motoričkog ponašanja. Stoga je razumijevanje načela ustrojstva
spinalnih refleksa ključno za razumijevanje složenih oblika motoričkog ponašanja. Pored toga, provjera
spinalnih refleksa važan je dio kliničkog pregleda bolesnika, što omogućuje procjenu stanja i osjetnih i
motoričkih sustava, kao i opće razine ekscitabilnosti i kralježnične moždine.
U anatomskoj strukturi refleksnog luka nalazimo: receptor, aferentno vlakno, centar za integraciju,
eferentno vlakno i efektor. Jednostavni, monosinaptički ili direktni refleksni luk leđne moždine ima
dva neurona. Prvi je aferentan (osjetni), a drugi je eferentni (motorni) neuron. Složeni, polisinaptički ili
indirektni refleksni luk građen je osim od aferentnog i eferentnog još od jednog ili više srednjih, spojnih,
internuncijskih neurona ili, kraće, interneurona.
Pri oštećenju refleksnog luka na bilo kojem nivou prijenosa podražaja, odgovor na podražaj biti će
narušen, te se refleks manifestira kao oslabljen ili odsutan, a ponekad može biti i pojačan.
CILJ VJEŽBE
Prikazati način izazivanja nekih spinalnih refleksa u čovjeka.

1999., 6. poglavlje (Kontrakcija skeletnog mišića), 7. poglavlje (Podraživanje
skeletnog mišića: neuromuskularni prijenos; sprega podraživanja i kontrakcije), 54.
poglavlje (Motoričke funkcije kralježnične moždine; spinalni refleksi).
Za izvođenje vježbe potreban je neurološki čekić kao i deblja igla zaobljenog kraja. Različiti se refleksi
mogu izazvati podraživanjem receptora smještenim u koži, sluznici, tetivama i/ili mišićima. Ispitanik
mora biti smiren. Sve reflekse treba izvoditi u dva navrata: a) uz odvraćenu pažnju ispitanika na
ispitivanje, te b) uz usredočenje ispitanika na ispitivanje. Jedno od najvažnijih pravila tijekom ispitivanja
refleksa jest da pregled mora biti bilateralan i komparativan.
Refleks na istezanje može se izazvati na različitim mišićima (primjerice: masetera, bicepsa, tricepsa,
fleksora prstiju i drugi). Najbolje su istraženi refleks kvadricepsa (patelarni) i refleks tricepsa
potkoljenice (Ahilov).
Aferentni i eferentni neuroni refleksa kvadricepsa (patelarnog) nalaze se u n. femoralisu, a sinapse u II-
IV lumbalnom segmentu. Pri izvođenju patelarnog refleksa ispitanik sjedi na stolici, a potkoljenice čine
sa natkoljenicama kut veći od 900. Ispitivač desnom rukom udari čekićem po tetivi m. kvadricepsa,
između tuberositas tibiae i patele, a lijevom rukom palpira kontrakciju mišića. Istodobno se promatra
promjena položaja potkoljenice (laka ekstenzija).
Neuroni refleksa tricepsa potkoljenice (Ahilov) nalaze se u n. ishijadikusu, a sinapse u I i II sakralnom (i
V lumbalnom) segmentu. Pri izvođenju Ahilovog refleksa ispitanik treba kleknuti na stolicu (meka
podloga), te mu stopala vise izvan ruba stolice. Ispitivač lijevom rukom lagano dorzalno zateže stopalo, a
desnom udari čekićem po tetivi. Promatra se promjena položaja (plantarna fleksija) stopala.
60
Neurofiziologija
Među kožnim refleksima najčešće se ispituju abdominalni (trbušni-kožni ) i plantarni refleksi. Pri tome
je potrebno da ispitanik leži. Iglom se dodirne i povuče (dijagonalno ili horizontalno) po koži ispitanika u
gornjem dijelu trbuha samo s jedne strane. Promatra se pokretanje (refleksna kontrakcija) trbušne
muskulature. Pri izvođenju plantarnog refleksa ispitanik leži (s ispruženim nogama), te se drškom
neurološkog čekića povuče po koži tabana, duž medijalne strane stopala (od pete prema prstima) i
promatra se pokretanje (plantarna fleksija) prstiju.
ANALIZA PODATAKA
U refleksu na istezanje naglim istezanjem mišića (udarcem po tetivi) podražuje se receptorski dio
mišićnog vretena. Ta struktura podražena istezanjem, odašilje impulse kroz aferentna vlakna senzoričkih
neurona u leđnu moždinu. Podražaj se prenosi na prednje motoneurone. Podraženi motoneuroni odašilju
impulse u mišiće čiji su receptori bili podraženi. Tako se izaziva nagla kontrakcija mišića. Tijekom
izvođenja abdominalnog refleksa, povlačenjem igle po koži trbuha zdravog ispitanika izaziva se
kontrakcija trbušnih mišića na istoj strani. Pri izvođenju plantarnog refleksa podraživanje kožnih
receptora tabana izaziva fleksiju svih prstiju stopala. Pri oštećenju piramidnog područja u korteksu ili
presijecanju kortikospinalnog puta za područje stopala, prsti će se nakon podražaja raširiti (abdukcija)
poput lepeze, a palac će se ekstendirati (spora i tonička dorzalna fleksija). Ta se reakcija naziva
Babinskijev znak. Ovaj je znak fiziološka pojava samo u prvoj, pa i drugoj godini života.
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Od kojih se osnovnih komponenti sastoji refleksni luk? __________________________________

______________________________________________________________________________
______________________________________________________________________________
2. Što znači izraz "monosinaptički", te "polisinaptički" refleksni luk? _________________________
______________________________________________________________________________
______________________________________________________________________________
3. Kako se vrši kontrola rada motoneurona u prednjem rogu leđne moždine? ____________________
______________________________________________________________________________
______________________________________________________________________________
4. Koji je osnovni mehanizam kontrakcije skeletnih mišića? ________________________________
______________________________________________________________________________
______________________________________________________________________________
61
Neurofiziologija
25. vježba
Djelovanje strihnina na leđnu moždinu
UVOD
Neuroni kralježnične moždine što inerviraju skeletne mišiće su motoneuroni (periferni motoneuroni,
donji motoneuroni), a ima ih dvije vrste: -motoneuroni (inerviraju ekstrafuzalna mišićna vlakna) i -
motoneuroni ( inerviraju intrafuzalna mišićna vlakna mišićnih vretena). Veliki -motoneuroni imaju
deblje aksone (brže vode akcijske potencijale) i veliku maksimalnu frekvenciju odašiljanja akcijskih
potencijala. Budući se aktiviraju tijekom snažnih, brzih i kratkotrajnih pokreta, nazivamo ih faznim -
motoneuronima. Mali -motoneuroni imaju tanje aksone (sporije vode akcijske potencijale) i nižu
maksimalnu frekvenciju odašiljanja akcijskih potencijala. Budući da mogu održavati umjerenu
kontrakciju mišića dugo vremena, nazivamo ih toničkim -motoneuronima.
Interneuroni su prilagodljivi posrednici, umetnuti između aferentnog i eferentnog kraka refleksnog luka.
Oni stoga omogućuju raznoliko, odabirno i vremenski usklađeno djelovanje različitih osjetnih signala s
periferije i zapovjednih silaznih signala iz motoričkih moždanih područja na jedan refleksni neuronski
krug pod različitim okolnostima. Prema tome, interneuroni vrše usklađivanje (koordinaciju) aktivnosti
različitih refleksnih neuronskih krugova u danom trenutku. Interneuroni imaju sljedeća svojstva: male su
stanice, imaju spontanu aktivnost (visokofrekventno i repetitivno okidanje), te izraženu konvergenciju
ulaznih signala i divergenciju sinaptičkih veza. Renshaw stanice su posebna vrsta inhibicijskih
interneurona. Te interneurone sinaptički ekscitiraju povratne kolaterale aksona -motoneurona, a oni
potom inhibiraju nekoliko skupina motoneurona (uključujući i onog od kojeg su primili povratnu
kolateralu) mehanizmom povratne (rekurentne) inhibicije.
Motorički neuroni leđne moždine predstavljaju "zajednički završni motorički put" za skeletne mišiće.
Njih podražuju brojni signali podrijetlom iz periferije i viših centara. Pri tome, samo malen broj signala
završava izravno na motoričkim neuronima, a većina ih se prenosi kroz spojeve između skupina
interneurona i motoričkih neurona. Narušavanjem aktivacijskih i/ili inhibicijskih mehanizama u
spojevima između interneurona i motoričkih neurona izazivaju se poremećaji motoričke aktivnosti.
CILJ VJEŽBE
Prikazati djelovanje strihnina (alkaloid biljke Strychnos nux vomica) na sinaptički prijenos u leđnoj
moždini.
1999., 45. poglavlje (Organizacija živčanog sustava, osnovne funkcije sinapsa i
prijenosnih tvari); 54. poglavlje (Motoričke funkcije kralježnične moždine; spinalni
refleksi).
Oprema: Za izvođenje vježbe potrebna je otopina strihnina 29 mmol/L (Strychnine, "Sigma" Chemical
Company, USAl, te igla, šprica, vata, Cetavlon ("Pliva", Zagreb) i štakor.
Izvođenje vježbe: Pri izvođenju vježbe, u donjem bočnom dijelu prednje trbušne stijenke, vatom
namočenom Cetavlonom, očisti se područje u koje se štakoru intraperitonejski injicira 1 ml otopine
strihnina. Štakor se potom pažljivo promatra.
62
Neurofiziologija
ANALIZA PODATAKA
Neposredno nakon injiciranja strihnina, u štakora se uočava povećana refleksna podražljivost. Ona se
pospješuje slabim senzoričkim podraživanjem (udaranjem o podlogu na kojoj štakor stoji ili udaranjem
dlanom o dlan), te prerasta u generalizirane, toničke grčeve skeletnih mišića. U jednom od napada, uslijed
toničkog grča dijafragme, nastupa i smrt životinje.
Tonički grčevi skeletnih mišića su posljedica djelovanja strihnina na sinaptički prijenos između
inhibicijskih interneurona (Renshaw stanice) i motoričkih neurona u leđnoj moždini. Od aksona
motoričkih neurona odvajaju se kolaterale koje idu k inhibicijskim interneuronima. Na svojim
okončinama, inhibicijski interneuroni oslobađaju neurotransmiter glicin koji usporava ili obustavlja
pražnjenje tih istih ili obližnjih motoričkih neurona. Ometajući djelovanje glicina, strihnin prema tome
blokira postsinaptičku inhibiciju motoričkih neurona što izaziva sinhrono pražnjenje i toničke grčeve
skeletnih mišića.
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Objasnite mehanizme koji sudjeluju u regulaciji rada motoneurona. _________________________

______________________________________________________________________________
______________________________________________________________________________
2. Koja svojstva imaju interneuroni leđne moždine? _______________________________________

______________________________________________________________________________
______________________________________________________________________________
3. Što su neurotransmiteri? ___________________________________________________________

______________________________________________________________________________
______________________________________________________________________________
4. Obrazložite specifičnost učinka glicina. _______________________________________________

______________________________________________________________________________
______________________________________________________________________________
5. Kako nastaje presinaptička i postsinaptička inhibicija u centralnim sinapsama? ________________

______________________________________________________________________________
______________________________________________________________________________
63
Neurofiziologija
26. vježba
Klasična decerebracija u štakora
UVOD
Retikularna formacija je velika smjesa raštrkanih neurona (ponegdje okupljenih u jasnije

ograničene jezgre) i raznoliko usmjerenih snopića aksona. Ona predstavlja heterogeni skup vrlo
raznolikih struktura, te zauzima središnji dio tegmentuma moždanog debla. Drži se da retikularna
formacija predstavlja posebno razvijeni, složeni rostralni nastavak interneuronskih skupina intermedijalne
sive tvari kralježnične moždine. Rostralno, ona se nastavlja u neka područja subtalamusa, te talamusa
(npr. intralaminarne jezgre).
Na temelju citoarhitektonskih i funkcionalnih karakteristika, retikularna formacija moždanog debla se
dijeli u sljedeće uzdužne funkcionalne zone: srednjocrtnu skupinu jezgara (nuclei raphes), medijalnu
magnocelularnu zonu (nucleus reticularis: gigantocellularis, pontis caudalis i pontis oralis) i lateralnu
parvocelularnu zonu (nazočna je samo u rombencefalonu - mostu i produljenoj moždini, a u kaudalnom
dijelu produljene moždine predstavlja skoro cijelu retikularnu formaciju).
Medijalni dio retikularne formacije tijesno je povezan s osjetnim i motoričkim putovima i sustavima
(prima ogranke gotovo svih osjetnih putova, aferentna vlakna iz malog mozga, premotoričke moždane
kore, te iz nekih limbičkih struktura).
Lateralni dio retikularne formacije uključen je u različite bulbarne reflekse (gutanje, kihanje, kašljanje,
povraćanje), nadzor nad srčano-krvnožilnim i respiracijskim funkcijama, te središnji nadzor nad ostalim
funkcijama autonomnog živčanog sustava.
Rostralni i kaudalni dio retikularne formacije sudjeluju u regulaciji stanja svijesti. Tonička aktivnost
uzlaznih projekcija retikularne formacije aktivira moždanu koru i održava budnost. Taj se sustav naziva
ascendentni retikularni aktivacijsku sustav.
Silazni retikulospinalni putovi, što polaze iz medijalnog dijela retikularne formacije facilitiraju i/ili
inhibiraju spinalne reflekse. Aksoni neurona glavnih magnocelularnih jezgara medijalne retikularne
formacije mosta silaze u istostranu polovicu kralježnične moždine (kao tractus reticulospinalis medialis),
te facilitiraju motoneurone aksijalnih mišića i mišića ekstenzora udova. Glavna jezgra medijalnog dijela
retikularne formacije produljene moždine je nucleus reticularis gigantocellularis. Aksoni neurona te
jezgre silaze u obje (bilateralno) polovice kralježnične moždine (kao tractus reticulospinalis lateralis). Taj
silazni put monosinaptički inhibira motoneurone vratnih i leđnih mišića, a također polisinaptički inhibira
motoneurone ekstenzora i facilitira motoneurone fleksora.
CILJ VJEŽBE
Prikazati nastanak pojačane toničke aktivnosti cijelog sustava posturalnih mišića što se odupiru
djelovanju sile teže (tzv. “antigravitacijski mišići”, tj. fiziološki ekstenzori). Stav tijela, što je posljedica
takve toničke aktivnosti, nazivamo decerebracijska rigidnost.
1999., 55. poglavlje (Nadzor moždane kore i moždanog debla nad motoričkim
funkcijama).
Oprema: Za izvođenje vježbe potreban je radni stolić sa zavijenom metalnom žicom, te eter, kirurška
pinceta, škare, okruglo čelično svrdlo br. 7 za zubarsku bušilicu, igla br. 12., vata, razrijeđeni cetavlon,
fiziološka otopina, štakor.
64
Neurofiziologija
Izvođenje vježbe: Pri izvođenju vježbe, štakor, lagano narkotiziran eterom, položi se na trbuh, a sjekutići
se učvrste za metalnu žicu na radnoj plohi. Koža na stražnjem dijelu glave, koja se nalazi iznad područja
u kojem se vrši trepanacija lubanje, se obrije i očisti vatom namočenom cetavlonom. Počevši od točke
koja se nalazi u središtu linije što spaja vanjske slušne hodnike napravi se, prema naprijed, rez u dužini od
2 cm. Koža se razmakne na obje bočne strane. Potom se pristupi trepanaciji lubanje okruglim čeličnim
svrdlom. Rotacijskim pokretima učini se otvor u kaudalnom dijelu sagitalne suture, iznad područja u
kojem se u dubini stječu sinus sagitalis superior, te desni i lijevi sinus transversus. Ovo područje leži
iznad rostralnog dijela centralnog lobusa cerebeluma štakora. Kroz učinjeni otvor, iglom se pažljivo
probije dura. Idući iglom u dubinu izvrši se potpuno poprečno presijecanje moždanog debla u području
između gornjih i donjih kolikula. Otvor se potom pokrije vatom namočenom fiziološkom otopinom, a
životinja se promatra.
ANALIZA PODATAKA
Neposredno nakon decerebracije zamijećuje se u štakora decerebracijska rigidnost (ukočenost), koja se

održava i tijekom nekoliko narednih sati. Ona se manifestira karakterističnim stavom tijela štakora; glava
i vrat su zabačeni straga, udovi su ispruženi, leđa svinuta u luku, a rep je podignut. Štakor može ponekad i
stajati, te grubo održavati ravnotežu. Presijecanjem moždanog debla između gornjih i donjih kolikula,
odvoje se, od bulboretikularnog područja, centri za kontrolu pokreta koji se nalaze u velikom mozgu.
Ujedno se odstrane i inhibicijski utjecaji koji iz bazalnih ganglija neprekidno pristižu i prigušuju
aktivnost tog područja. Stoga, oslobođena retikulska formacija tonički aktivira gama-motoričke živčane
stanice u meduli spinalis, pretežito odgovorne za rad antigravitacijskih mišića. Aktivirane gama-
motoričke stanice, svojim aksonima potom stimuliraju krajeve intrafuzalnih vlakana mišićnih vretena
(mišićno vreteno, fusus neuromuscularis, je posebna vrsta učahurenog osjetnog receptora smještenog
unutar mišića i usporedno sa skeletnim mišićnim vlaknima što čine glavni kontraktilnu masu mišića). To
uzrokuje facilitaciju mišićnog tonusa što se manifestira decerebracijskom ukočenošću.
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Koji sustavi sudjeluju u kontroli motorike? _____________________________________________

_______________________________________________________________________________
_______________________________________________________________________________
2. Kako se podražuju motoričke živčane stanice u sivoj masi medule spinalis? ___________________
_______________________________________________________________________________
_______________________________________________________________________________
3. Koji su sastavni dijelovi retikulske formacije? __________________________________________

_______________________________________________________________________________
_______________________________________________________________________________
4. Što je decerebracija? ______________________________________________________________

_______________________________________________________________________________
5. Koja svojstva imaju gama-motoričke stanice u održavanju mišićnog tonusa? __________________

_______________________________________________________________________________
_______________________________________________________________________________
6. Što je mišićni tonus? ______________________________________________________________

_______________________________________________________________________________
65
Neurofiziologija
27. vježba
Vrijeme reakcije
UVOD
Početak utrke tipičan je primjer situacije podražaj - odgovor. Tada trkač čuje podražaj (startni
pištolj) i reagira na njega kroz neko vrijeme (odgovor). Postoje dva ključna čimbenika u vezi podražaj -
odgovor: vrijeme reakcije i učenje.
 Vrijeme reakcije je vrijeme između podražaja i trenutka kada nešto učinite.
 Učenje je stjecanje znanja i vještina, nastalo kao rezultat iskustva i/ili poduke.
Pauza između zvuka i reakcije na zvuk nastaje zbog vremena koje treba aferentnom signalu da
stigne do mozga i eferentnom signalu da od mozga stigne do mišića. Vrijeme potrebno za različite faze
tog procesa može se skratiti učenjem. Vrijeme reakcije varira od osobe do osobe i od okolnosti do
okolnosti, te većina ljudi ima odgođeno vrijeme reakcije noću i rano ujutro.
Kad ljudi nauče što ih očekuje, vrijeme reakcije se tipično smanjuje. Zamislite mladića koji prvi
puta trči na nekom natjecanju. Nakon pucnja startnog pištolja, on možda neće znati što treba učiniti, ali s
obzirom na to da će svi oko njega početi trčati, shvatiti će da i on mora trčati. U slijedećoj utrci vjerojatno
će startati u isto vrijeme kao i svi ostali (možda ne u istom trenutku), jer je u međuvremenu nešto naučio.
Praksom, i što je još važnije učenjem, njegovo vrijeme reakcije smanjit će se od nekoliko sekundi, pa do
djelića sekunde.
Prije nekoliko godina, svjetski poznatog trkača suparnici su neprestano optuživali da “uskače u trku
u vrijeme pucnja”. Na te optužbe mogao je odgovoriti jedino da se ne osjeća krivim. Nakon pregleda
snimke njegova starta, postalo je jasno da on, u stvari, starta prije ostalih natjecatelja. Nakon utvrđivanja
ovih činjenica, mladić je podvrgnut fiziološkim testovima, koji su mu mjerili duljinu vremena potrebnu
da odgovori na vanjske događaje ili podražaje. Otkrilo se da su njegovi odgovori 5-10% brži od onih u
prosječnog trkača. Ta mala prednost mu je omogućavala da reagira brže na zvuk startnog pištolja.
Ova vježba, određivanjem sposobnosti predviđanja kada pritisnuti dugme, pokazuje koliko lahko i
brzo ljudi uče. Služi se relativno jednostavnim varijacijama podražaja (lažno-slučajnim, odnosno fiksnim
intervalom) kako bi se odredilo što rezultira najkraćim vremenima reakcije.
 U slučaju lažno-slučajnog podražaja, za skraćivanje vremena reakcije potrebno je dulje vrijeme, a to
skraćenje je manje nego li ono u podraživanju fiksnim-intervalom.
 Pri ponavljanju podražaja fiksnog-intervala, pri svakom bilježenju novog rezultata, vrijeme reakcije
tipično se smanjuje, sve do krajnje točke. Kad se konačno postigne minimalno vrijeme reakcije
potrebno za obradu informacije, vrijeme reakcije se ustaljuje.
 Duže vrijeme reakcije, najčešće znači da ljudi manje obraćaju pažnju na podražaje i/ili da duže
obrađuju podatke. Stoga, ako vam je tijekom čitanja knjige potrebno više vremena da odgovorite na
podražaj, nego li tijekom gledanja TV, vjerojatnije je da ste veću pažnju poklonili knjizi, nego li TV,
jer je vašem mozgu trebalo više vremena za odgovor.
Primjenom ovakvih mjerenja, koja nastaju iz jednostavnih testova mjerenja vremena reakcije, istraživači
dobivaju brzi uvid u spoznajne i neurološke funkcije ljudi koji vrše neke radnje.
U složenijim studijama ljudi se mogu izložiti dvama različitim stanjima (sreći, odnosno tuzi; gledanju
televizije, odnosno čitanju knjige) i odrediti im vrijeme reakcije za svako pojedino stanje. Varijacije na tu
temu omogućuju da se ljudi stimuliraju višestrukim podražajima, često u vidu riječi ili slika.
Iako se to ovdje ne prikazuje, ovakvim istraživanjima može se uz vrijeme reakcije mjeriti i alfa val u
EEG-u, kao dodatni čimbenik koji ukazuje na stupanj pažnje i prikazati veza između vremena reakcije i
alfa valova u EEG-u u ljudi kada su oni usmjerili pažnju na televizijski program, odnosno kada su
relativno opušteni.
Ova vježba je relativno jednostavan prikaz vremena reakcije i načina kako neznatne promjene postupka
mogu izazvati razlike u vremenima reakcije. Vjerojatno ćete zapaziti razliku u prosječnom vremenu
66
Neurofiziologija
reakcije u lažno-slučajnom i interval-fiksnom postupku podraživanja, koja će najvjerojatnije ići u korist

interval-fiksnog načina podraživanja. Dio te razlike najvjerojatnije je posljedica načina stimuliranja
(slučajno, odnosno podraživanje u fiksnom intervalu). Međutim, vjerojatno ćete uočiti i to da se vrijeme
reakcije smanjuje idući od lažno-slučajnog podraživanja ka podraživanju fiksnog intervala, što bi moglo
značiti da ste nešto naučili.
Postupak promjene redoslijeda podraživanja u različitim grupama ljudi poznat je kao protuteža i
obično se primjenjuje u psihološkim, medicinskim i drugim oblicima znanstvenih istraživanja, koji
koriste eksperimentalne metode. Uspoređujući razlike u vremenima reakcije u postupcima sa različitim
redoslijedom predočavanja podražaja, vidjet ćete kako učenje pridonosi vremenima reakcije.
Za usporedbu vremena reakcije nakon uporabe dvaju načina ispitivanja, rezultate možete
prikazati statistički ili kao mjerenje u populaciji. I ovdje se prikazuju neki standardni statistički parametri,
koji se koriste u istraživanjima: srednja vrijednost, raspon, varijabilnost i standardna devijacija.
Srednja vrijednost je mjera centralne tendencije. Raspon, varijabilnost i standardna devijacija su mjere
distribucije ili "proširenosti" podataka. Srednja vrijednost je prosječna vrijednost ili zbroj vremena
reakcije podijeljen s brojem ispitanika (n). Raspon rezultata je najveća vrijednost rezultata umanjena za
vrijednost najmanjeg rezultata. Na raspon utječu ekstremno visoko i nisko vrijeme reakcije, pa istraživači
"širinu" ili distribuciju vremena reakcije opisuju i pomoću dvaju srodnih statističkih parametara:
varijabilnošću i standardnom devijacijom.
Koristeći statistiku srednje vrijednosti i distribucije, istraživači mogu usporediti izvršenje među
grupama. U ovoj vježbi izračunavat ćete statističke parametre za svoju grupu, iako nećete napraviti bilo
kakvu formalnu usporedbu među grupama.
CILJ VJEŽBE
1. Promotriti utjecaj učenja i fizioloških procesa na vrijeme reakcije.

2. Usporediti vrijeme reakcije nakon dva načina podraživanja: onog fiksnog i onog lažno-
slučajnog- intervala.
3. Statistički obratiti podatke: srednju vrijednost, varijabilnost i standardnu devijaciju.

gradivo iz udžbenika Medicinska fiziologija, A.C. Guyton & Hall,
Medicinska naklada-Zagreb, 1999., 55. poglavlje (Nadzor moždane kore i
moždanog debla nad motoričkim funkcijama) i 56. poglavlje (Mali mozak,
bazalni gangliji i sveukupna kontrola motoričkih funkcija).
耀홈68 퀀 凛넾MSPh Ed 3
Ispitanik treba biti opušten, imati slušalice na ušima i zatvorene oči. Treba držati prekidač i to
dominantnom rukom na način da drži palac na dugmetu prekidača spreman da ga pritisne.
Ispitanik treba pritisnuti dugme prekidača kratko, a onda ga odmah pustiti. Ispitanik ne smije držati
dugme pritisnuto dulje vrijeme, niti ga smije pritiskati više od jedanput.
Snimanje ćete napraviti u četiri segmenta, od kojih svaki zahtijeva pritisak na dugme (odgovor) što je
brže moguće nakon čujnog signala (podražaja):
a) Segment 1 i 2 su podražaji koji su prezentirani u lažno-slučajnom intervalu (od 1 do 10 sekundi).
b) Segment 3 i 4 su podražaji prezentirani u fiksnom intervalu (svake četiri sekunde).
67
Neurofiziologija
ANALIZA PODATAKA
Slika 27-1. Grafički prikaz vremena reakcije za lažno–slučajno podraživanje
REZULTATI
Ime studenta: _____________________________________

Laboratorij: ______________________________________
Datum: __________________________________________
PODACI I IZRAČUNAVANJE
Osobne karakteristike ispitanika

Ime: ____________________ Visina: ______________________
Dob: ____________________ Težina: ______________________
Spol: muško / žensko
A. Ručno računanje vremena reakcije
Izračunajte vrijeme reakcije za prvi klik na Segmentu 1: T = _________________.
B. Sažetak rezultata ispitanika (prepišite podatke iz kompjutora)

_____________________________________________________________________________
_____________________________________________________________________________
_____________________________________________________________________________
_____________________________________________________________________________
_____________________________________________________________________________
68
Neurofiziologija
Tablica 27-1. Sumarni prikaz rezultata jednog ispitanika
Vrijeme reakcije (ms)

Lažno-slučajni Fiksni interval
Broj podražaja
Segment 1 Segment 2 Segment 3 Segment 4
(prvi pokušaj) (drugi pokušaj) (prvi pokušaj) (drugi pokušaj)
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
Srednja
vrijednost
C. Usporedba vremena reakcije prema broju podraživanja
Popunite tablicu 27-2. podacima iz podraživanja fiksnim intervalom, prvi pokušaj (podaci iz Segmenta 3)
i izračunajte srednju vrijednost za svako podraživanje.
Tablica 27-2. Usporedba vremena reakcije jednog ispitanika s brojem podraživanja
Broj podraživanja
Ime ispitanika
Jedan Pet Deset
1.
2.
3.
4.
5.
Izračunajte
srednju
vrijednost
69
Neurofiziologija
D. Grupni sažetak
Popunite tablicu 27-3. srednjim vrijednostima svakog ispitanika i izračunajte statističku značajnost grupe.
Tablica 27-3. Izračunavanje srednje vrijednosti grupe
Podaci grupe Lažno-slučajno podraživanje Interval-fiksno podraživanje

Srednja
Prvi Drugi Prvi Drugi
vrijednost
pokušaj pokušaj pokušaj pokušaj
pojedinca
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
Izračunajte
srednju
vrijednost grupe
E. Varijabilnost i standardna devijacija
Izračunajte varijabilnost i standardnu devijaciju za 10 ispitanika. Koristite srednju vrijednost grupe

dobivenu u lažno-slučajnom podraživanju nakon drugog pokušaja (Segment 2).
Standardna devijacija = drugi korijen varijabilnosti
70
Neurofiziologija
Tablica 27-4. Izračunavanje varijabilnosti i standardne devijacije
Srednje vrijeme Srednje

reakcije za vrijeme grupe Devijacija Devijacija2
pojedinog (iz segmenta 2)
Ispitanik ispitanika
(Xj) (X) (Xj - X) (Xj - X)2
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
Zbroj devijacije2
Varijabilnost: Za 10 ispitanika, veličina uzorka (n) je 10, a (n-1) je 9. Podijelite zbroj s 9. Dobivena
vrijednost je varijabilnost (σ2):
____________________________________________________________.
Standardna devijacija: Standardna devijacija je drugi korijen varijabilnosti:_______________________
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Opišite promjene koje se zbivaju u vremenu reakcije između prvog i desetog prikaza podražaja:
Za Segment 1: ____________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
Za Segment 2: ____________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
U kojem segmentu su nastale najveće promjene u srednjem vremenu rekcije?

Segment 1 _______________________________________________________________________
Segment 2 _______________________________________________________________________
71
Neurofiziologija
2. Prema Tablici 27-2. i Tablici 27-3.:

Izračunajte najkraće vrijeme reakcije u trenutku kad ono postane
konstantno:________________________sek.
Koji se fiziološki procesi zbivaju između podražaja i pritiska na dugme? _______________________

________________________________________________________________________________
3. Prema Tablici 27-2.:

Koji način prezentacije podražaja ima nižu srednju vrijednost u grupi?
Lažno-slučajni_____________________________________________________________________
Fiksni-interval _____________________________________________________________________

Koji način prezentacije podražaja ima manju promjenjivost (manju varijabilnost i manju standardnu
devijaciju)?
Lažno-slučajni_____________________________________________________________________
Fiksni interval _____________________________________________________________________

Utvrdite svrhovitost odnosa između težine zadatka i statistike vremena reakcije: srednje vrijednosti,
varijabilnosti, standardne devijacije. ___________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
6. Kakvu razliku biste mogli predvidjeti u vremenu reakcije i učenju između vaše lijeve i desne ruke? __
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
72
Neurofiziologija
28. vježba
Elektromiografija I
Standardni i integrirani EMG
UVOD
Ljudsko tijelo sadrži tri vrste mišićnog tkiva: srčano, glatko i skeletno. Srčani mišić izgrađuje
srce. Njegovom se kontrakcijom istiskuje krv u perifernu cirkulaciju kojom se sva tkiva i organi
opskrbljuju hranjivim sastojcima, te preuzimaju produkti metabolizma. Glatki mišići izgrađuju stijenku
šupljih organa, kao što su crijeva, krvne žile ili dišni putevi. Njihovom kontrakcijom mijenja se unutarnji
promjer šupljeg organa, što ima ulogu u r egulaciji prolaska tvari kroz probavni trakt, u kontroli krvnog
tlaka i protoka ili u regulaciji protoka zraka za vrijeme respiracijskog ciklusa. Skeletni mišići su građeni
od poprečno prugaste muskulature, a njihova kontrakcija izaziva kretnje dijelova ili c ijelog tije la. Z a
dobivanje mehaničke energije mišići koriste kemijske supstrate.
Skeletni mišić u ljudi se sastoji od stotina pojedinačnih cilindričnih mišićnih stanica ili niti koje su
povezane vezivnim tkivom. Njih inerviraju motorički živci (motoneuroni) koji prenose signale (živčane
impulse ili akcijske potencijale) od mozga ili leđne moždine do skeletnih mišića. Aksoni motoneurona
napuštaju leđnu moždinu putem spinalnih živaca, a mozak putem kranijalnih živaca. Dolaskom u
muskulaturu, s vaki ž ivac se grana i inervira nekoliko pojedinačnih mišićnih niti. Iako jedan motorički
neuron može inervirati nekoliko mišićnih niti, svaka mišićna nit je inervirana od samo jednog motoričkog
neurona. Motoneuron i sva mišićna vlakna koja su njime inervirana predstavljaju motoričku jedinicu.
Kada u motoneuronu nastane električni impuls (akcijski potencijal), on se preko neuro-
muskularne s pojnice prenosi na mišić, izazivajući akcijski potencijal u mišićnoj stanici, koji svojim
širenjem po sarkolemi dovodi do pomicanja kontraktilnih jedinica u mišiću (aktinskih i miozinskih niti),
dakle do kontrakcije.
Veličina motoričkih jedinica u skeletnim mišićima je određena njihovom funkcijom (fleksija,
ekstenzija, itd.) i smještajem u tijelu. Manje motoričke jedinice zahtjevaju precizniju živčanu kontrolu
(npr. u mišićima koji pokreću prste), a mišići koji određuju osnovni stav kralježnice imaju veoma velike
motoričke jedinice, za koje precizna kontrola skraćenja nije neophodna.
Fiziološki, stupanj skeletne mišićne kontrakcije kontroliran je:
1. aktiviranjem odgovarajućeg broja motoričkih jedinica unutar mišića
2. frekvencijom impulsa motoričkog neurona u svakoj motoričkoj jedinici.
Kada je potrebna veća snaga mišićne kontrakcije tijekom nekog opterećenja, mozak povećava broj
istovremeno aktivnih motoričkih jedinica unutar mišića. Taj je proces poznat kao novačenje motoričkih
jedinica.
Tonus j e stanje slabe mišićne kontrakcije u mirovanju, koja služi održavanju mišića u stanju
pripravnosti. Tonus nastaje periodičkom aktivacijom malog broja motoričkih jedinica unutar mišića,
uslijed stalnog odašiljanja signala iz motoričkih centara u mozgu i leđnoj moždini. Glatki pokreti tijela
(hodanje, plivanje ili jogging) su potaknuti stupnjevitom kontrakcijom skeletne muskulature.
Stupnjevanje označava promjenu snage mišićne kontrakcije ili potenciranje skraćenja proporcionalno s
vrstom i težinom pokreta. Skeletni mišići se tako prilagođavaju različitim zahtjevima (npr. napor mišića
pri hodanju je manji od napora koji imaju isti mišići pri penjanju).
Nakon aktivacije motoričke jedinice, u mišićnim nitima javlja se električni impuls koji izaziva
kontrakciju miofibrila. Iako je nastali električni impuls u svakom pojedinom vlaknu vrlo slab (manje od
100 µV), istovremenim provođenjem impulsa mnogim vl aknima i zaziva s e dovoljno ve lika pr omjena
voltaže u koži iznad kontrahiranih mišića koja se može izmjeriti površnim elektrodama.
Metoda mjerenja, a mplifikacije i zabilježavanja p romjena v oltaže u k oži koja n astaje k ao
posljedica kontrakcije skeletnih mišića, zove se elektromiografija, a nalaz dobiven takvom metodom –
elektromiogram (EMG).
73
Neurofiziologija
CILJ VJEŽBE
1. Promotriti i zabilježiti tonus skeletnih mišića kao odraz osnovne razine električne aktivnosti mišića u
mirovanju.
2. Zabilježiti maksimalnu snagu desne i lijeve šake.
3. Promotriti i zabilježiti, te povezati novačenje motoričkih jedinica sa snagom kontrakcije skeletnih
mišića.
4. Slušati EMG zvukove i povezati intenzitet zvuka s novačenjem motoričkih jedinica.
udžbenika M edicinska fiziologija, A .C. G uyton i H all, M edicinska n aklada-Zagreb,
1999., 7. poglavlje (Podraživanje skeletnog mišića: neuromuskularni prijenos; sprega
podraživanja i kontrakcije).
Tijekom ove vježbe koriste se tri elektrode koje se p ostavljaju na

podlakticu ispitanika i to dominantne ruke. Drugo mjerenje se izvodi na
nedominantoj r uci. K ablovi s e s poje pr ema slici 28 -1. s el ektrodama t e
na kanal 3 uređaja za uzimanja podataka. Slušalice se spoje na stražnju
stranu uređaja za uzimanje podataka. Nakon kalibracije, pristupa se
bilježenju podataka tijekom kojeg ispitanik stisne šaku, opusti i čeka i to
u tri navrata tijekom kojih se snaga stiska šake postupno povećava. Cijeli
postupak se m ože i slušati ukoliko se upotrijebe slušalice. Postupak se
ponavlja na nedominantoj ruci.
Slika 28-1. Postavljanje elektroda
ANALIZA PODATAKA
Analiziraju se dijelovi triju odsječaka zabilježenih na dominantnoj, a zatim na nedominantnoj ruci.

Određuje se minimalna i maksimalna vrijednost amplitude, njihova razlika te srednja vrijednost :
min : minimalna vrijednost odabranog područja
max : maksimalna vrijednost odabranog područja
p-p : od maksimalne vrijednosti oduzima se minimalna vrijednost
mean : srednja vrijednost odabranog područja.
Slika 2 8-2. Prikaz EMG i integriranog EMG tijekom četiri uzastopna

ciklusa sa pojačanjem snage kontrakcije dominantne i nedominantne ruke
74
Neurofiziologija
REZULTATI
Ime studenta ____________________________

Datum __________________________________
I. Podaci i računanje:
Ispitanik
Ime _________________________________ Visina _____________________________
Dob ________________________________ Težina _____________________________
Spol ________________________________
EMG mjerenja
Dominantna podlaktica Nedominantna podlaktica

nalazi Min Max P-P Srednja Min Max P-P Srednja
[3 min] [3 max] [3 p-p] [40 sred.] [3 min] [3 max] [3 p-p] [40 sred.]
1
2
3
4
Iz s rednjih v rijednosti i z ta blice izračunajte postotak porasta EMG aktivnosti zabilježene tijekom
najslabijeg i najjačeg stiska dominantne podlaktice.
Račun : ____________________________________________________________________________
Odgovor : ____%
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Postoji li razlika u tonusu između dviju podlaktica?

Da _________ Ne __________
2. Očekujete li razliku ? Da li ispitanikov spol utječe na razliku ? Objasnite. ______________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
3. Usporedite sr ednje i zmjerene v rijednosti m aksimalnog st iska d esne i l ijeve r uke u E MG n alazima.
Jesu li isti ili različiti ? ________ Isti ________ Različiti
Koja ruka ima jači stisak ?______Desna _______ Lijeva________Nijedna
Objasnite. ________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
4. Koji čimbenici, osim spola, utječu na opaženu razliku u jačini stiska ? ________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
5. Objasnite porijeklo signala koje detektiraju EMG elektrode. ________________________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
75
Neurofiziologija
29. vježba
Elektromiografija II
Novačenje motoričkih jedinica; Umor
UVOD
Mehaničko izvršenje mišića u izometričkim kontrakcijama može se definirati kao izvršeni rad (sila
x udaljenost skraćenja) ili kao funkcija sile i vremena (sila x vrijeme). Skeletni mišići obavljaju
mehanički rad tijekom kontrakcije, a ona se može očitovati kao micanje nekog objekta ili dizanje nekog
tereta. Da bismo podigli neki teret, trebamo upotrijebiti snagu koja premašuje težinu tog predmeta.
Fiziološki, skeletni mišići se stimuliraju na kont rakciju a ktivacijom motoričkih jedinica.
Kontrakcija je voljna aktivnost, koja je pod nadzorom motoričkih puteva iz CNS. Motorička jedinica
sastoji se od motoričkog živca i svih mišićnih vlakana koja taj živac inervira. Akcijski potencijal (AP) u
motoneuronu izaziva akcijske potencijale u svim mišićnim vlaknima koja pripadaju toj motoričkoj
jedinici. U ljudi se obično motoneuronom odašilje niz AP, koji mogu uzrokovati i tetaniju mišićnih
vlakana motoričke jedinice. Trzaj je submaksimalni odgovor mišićnih vlakana na jedan AP, a ponavljani
AP mogu dovesti do zbrajanja trzaja, uzrokujući stapanje uzastopnih kontrakcija, što se zove tetanija.
Većina skeletnih mišića je sastavljena od stotinjak motoričkih jedinica. Broj motoričkih jedinica
koje s e trebaju aktivirati proporcionalan je radu koji treba izvršiti. Koliko se motoričkih jedinica treba
aktivirati određuje mozak, a pritom koristi senzoričke informacije iz receptora za istezanje u mišiću
(mišićno vreteno), te Golgijevog tetivnog organa. Tako npr . pr i podizanju ne kog tereta, m ozak a ktivira
određeni broj motoričkih jedinica u skeletnim mišićima koji su za takvu aktivnost potrebni. Međutim,
dobije li mozak iz mišića senzoričke informacije o kontrakciji koja je nedovoljna za obavljanje zadatog
rada, aktivirati će dodatne motoričke jedinice, sve dok iz mišića ne pristignu informacije o obavljenom
radu. Postupno uključivanje motoričkih jedinica naziva se novačenje ili regrutiranje motoričkih
jedinica.
Nakon š to s mo podi gli ne ki l akši t eret, m ozak a ktivira pr ibližno j ednak broj motoričkih jedinica
koji omogućuje držanje tog predmeta, ali to se postiže aktivacijom različitih motoričkih jedinica. Takav
način aktivacije omogućuje mišićnim vlaknima već aktiviranih motoričkih jedinica da se relaksiraju i
obnove svoje energijske zalihe, a da se pritom ne povećava potreba za energijom.
Tijekom akutnog maksimalnog rada ili kroničnog submaksimalnog rada, skeletni mišići se
umaraju. Mišićni umor se definira kao smanjenje mišićne sposobnosti za izvršavanje nekog rada, a nastaje
zbog iscrpljenja energetskih zaliha tj. nemogućnosti staničnog metabolizma da prozvede onoliko energije
koliko mišićna stanica troši tijekom obavljanja nekog rada. Pored toga, tijekom pretvaranja kemijske
energiju u toplinsku i mehaničku energiju, u kontrahiranom se mišiću stvaraju i kemijski otpadni
produkti. C irkulacijski s ustav, por ed donoš enja hr anjivih t vari i e nergijskih s upstrata, i ma zadatak i
odnošenja š tetnih pr odukata metabolizma. A ko c irkulacijski s ustav ne us pije ods traniti t e metaboličke
produkte, oni se nakupljaju u mišiću i kemijski interferiraju s normalnim kontraktilnim procesima
uzrokujući mišićni umor. Osim toga, neki razgradni produkti metabolizma podražuju receptore za bol u
okolnom vezivnom tkivu, što dovodi do bolnih grčeva, što je opći znak neadekvatne cirkulacije u mišiću.
U ovoj vježbi ispituje se novačenje motoričkih jedinica i umor skeletnih mišića metodama
elektromiografije i dinamometrije.
Nakon aktivacije motoričke jedinice, u mišićnim vlaknima javlja se električni impuls, koji izaziva
kontrakciju miofibrila. Iako je nastali električni impuls u svakom pojedinom vlaknu vrlo slab (manje od
100 µV), istovremenim provođenjem impulsa mnogim vlaknima izaziva se dovoljno velika promjena
voltaže u koži iznad kontrahiranih mišića koja se može izmjeriti elektrodama smještenim na površini.
Metoda mjerenja, a mplifikacije i zabilježavanja p romjena v oltaže u k oži koja n astaje k ao
posljedica kontrakcije skeletnih mišića zove se elektromiografija, a na laz dobi ven t akvom metodom -
elektromiogram (EMG).
Snaga se definira kao rad izvršen po jedinici vremena. Dinamometrija je metoda mjerenja snage
(dyno = snaga, meter = mjeriti), a grafički zapis ovakve metode zove se dinagram.
76
Neurofiziologija
U ovoj vježbi određuje se snaga kontrakcije fleksornih mišića pomoću ručnog dinamometra koji
je opremljen s elektoničkim uređajem za pamćenje rezultata pretrage.
BIOPAC sistem istovremeno pamti sljedeće informacije:

1. Snagu kontrakcije
2. Električki signal u mišiću tijekom kontrakcije
3. Integrirani signal što govori o razini mišićne aktivnosti
CILJ VJEŽBE
1. Odrediti maksimalnu snagu stiskanja lijeve i desne šake i usporediti rezultate dobivene u muškaraca i
žena.
2. Odrediti sposobnost novačenja motoričkih jednica pri povećanju snage mišićne kontrakcije.
3. Zabilježiti snagu proizvedenu kontrakcijom fleksornih mišića šake, EMG i integrirani EMG nakon
poticanja mišićnog umora.
udžbenika Medicinska fiziologija, A.C. Guyton i Hall, Medicinska naklada-
Zagreb, 1999 ., 7. poglavlje (Podraživanje skeletnog mišića: neuromuskularni
prijenos; sprega podraživanja i kontrakcije).
Nakon priključivanja potrebne opreme (ručni dinamometar, kabel za elektrode, slušalice), te

postavljanja elektroda na podlakticu (slika 28-1) uključi se BIOPAC MP30 jedinica. Kako bi se postiglo
maksimalno prianjanje elektroda, one se postavljaju najmanje 5 minuta prije početka procedure
kalibriranja. P rvo m jerenje s e i zvodi na dom inantnoj r uci ( podlaktica 1) , a pot om na dr ugoj r uci
(podlaktica 2). Zatim se spoje kabeli na elektrode, pazeći pritom na boje kojima su označeni. Uključi se
BIOPAC Student Lab Program, izabere dotična vježba ("L02-EMG-2") i pristupi procesu kalibriranja.
Kalibriranje: Postupkom kalibriranja postavljaju se unutarnji ("hardware" -ski) parametri ("gain",
"offset", "scaling") što predstavlja kritičan korak za optimalno izvođenje postupka. Tijekom kalibriranja,
kao i cijelog izvođenja vježbi, dinamometar se mora držati za ručku što bliže poprečnoj prečki, ali bez
njenog dodirivanja. Važno je u s vim mjerenjima držati dinamometar u i stom položaju (zapamti položaj
šake u odnosu na poprečnu prečku). Nakon početka procesa kalibriranja ispitanik mora izvesti sljedeće
radnje: pričekaj 2 sekunde, a potom stisni dinamometar što jače možeš (kako bi aparat mogao pročitati
maksimalni s tisak šak e i izvesti au to-kalibriranje), a onda popusti s tisak š ake (Princip: “ČEKAJ -
STISNI – OPUSTI”). Nakon toga treba pričekati da kalibriranje prestane (postupak traje oko 8 sekundi
i prestaje automatski).
Pohranjivanje podataka: Ova metoda utvrđuje dvije vrste podataka za svaku ruku posebno:
a) novačenje novih motoričkih jedinica (1. dio ispitivanja)
b) mišićni umor (2. dio ispitivanja)
1. dio ispitivanja (novačenje novih motoričkih jedinica):

1. Na početku procesa pohranjivanja podataka na ekranu se prikazuje samo kanal za ručni
dinamometar: na apscisi se bilježi vrijeme koje protječe, a na ordinati snaga koja se p rimjenjuje u testu
(skala po 10 kg opterećenja).
2. Nakon toga ponavlja s e postupak: STISNI ∧OPUSTI ∧ ČEKAJ tijekom 2 s ekunde pr ije
slijedećeg ciklusa, a o nda se ci klusi ponavljaju sve većom snagom stiskanja. Postupak počne
opterećenjem od 10 kg, a u svakom slijedećem ciklusu povećava se snaga pritiska za 10 kg sve dok se ne
postigne maksimalna snaga stiskanja. Nakon 4-5 ciklusa, proces se zaustavlja, a ako je postupak pravilno
izveden, z apis i zgleda po put o nog na s lici 29 -1. Vide s e multipli v ršci, k oji p redstavljaju u zastopne
cikluse stiskanja šake. Ovakav se prikaz dobije ako test izvodi osoba koja može tijekom jednog ciklusa
kontrakcije održavati snagu konstantnom. Podaci će biti dobri i ako ti valovi nisu tako glatki kao na slici.
77
Neurofiziologija
2. dio ispitivanja (mišićni umor):

1. Tijekom drugog dijela ispitivanja pritisne se prvo maksimalnom snagom ručni dinamometar i
održava m aksimalna s naga pr itiska. Nakon određenog vremena nastupi mišićni umor, pa se snaga
pritiska snižava. Zabilježi se ili upamti početna maksimalna vrijednost snage kako bi se odredilo sniženje
snage stiska šake za 50% od maksimalne početne vrijednosti (zapis se može izgubiti s ekrana).
2. Kada se maksimalna snaga pritiska snizi za više od 50% od početne maksimalne vrijednosti,
zaustavi se postupak snimanja. Ako je postupak pravilno izveden, prikaz rezultata izgleda kao na drugom
dijelu s like 2 9-1. U slučaju da postupak nije pravilno izveden, on se ponavlja, nakon što se ispitanik
odmori.
3. Nakon pravilno izvedenih postupaka u prvom i drugom dijelu vježbe, može se tijekom izvođenja
nekoliko c iklusa k ontrakcije ( "STISNI ∧OPUSTI ∧ ČEKAJ 2 s ekunde") poslušati E MG s ignal
(korisno u otkrivanju mišićnih abnormalnosti), ali treba napomenuti da se jačina zvuka ne može
namještati. Podaci s ekrana se ne pohranjuju.
Cijeli postupak, nakon premještanja elektroda, treba ponoviti na drugoj ruci.
Slika 2 9-1. Prikaz e krana na kon pohr anjivanja pod ataka, a pr ikazuje oba
segmanta ispitivanja: novačenje motoričkih jedinica (do markera) i
ispitivanje mišićnog umora (iza markera). Osjenjena područja prikazuju
način analiziranja podataka kako je opisano u tekstu.
ANALIZA PODATAKA
I. Prvi dio ispitivanja: ispitivanje novačenja motoričkih jedinica.

1. Pohranjeni podaci se prikazuju na slijedećim kanalima na ekranu:
 Kanal 1 (CH1) = snaga
 Kanal 3 (CH3) = EMG
 Kanal 40 (CH40) = integrirani EMG
2. Za prvi segment ispitivanja, namjestite način mjerenja za pojedine kanale:
 za CH1 ∧ mean
 za C H3 ∧ p-p (od maksimalne vrijednosti u selektiranom području oduzima minimalnu
vrijednost)
 za CH40 ∧ mean (srednja vrijednost u selektiranom području)
3. Pored tih kućica ispisuje se rezultat.
4. Potom odaberite područje u razini platoa prvog va la kont rakcije, a ponovi te pos tupak z a s vaki
sljedeći ispisani ciklus stiskanja šake
78
Neurofiziologija
II. Drugi dio ispitivanja: mišićni umor

1. Za pojedine kanale odredite način mjerenja
 za C H1 ∧ value (predstavlja amplitudu one točke koja je odabrana kursorom (ako je odabrana
samo jedna točka, vrijednost odgovara toj točki; ako je odabrano polje, vr ijednost odg ovara
završnoj točki tog polja)
 za CH40 ∧ ΔT (predstavlja vrijeme koje je proteklo od početka do kraja odabranog polja)
2. Prvo odaberite točku maksimalne snage kontrakcije
3. Izračunajte koliko iznosi 50% od maksimalne kontrakcije, te nađite otprilike točku koja odgovara toj
vrijednosti (prateći vrijednost koja se ispisuje u kućici na ekranu). Kada ispisana vrijednost približno
odgovara 50%-tnoj izračunatoj vrijednosti, označite kursorom tu točku.
4. Označite područje koje se proteže od točke koja predstavlja 50%-tnu maksimalnu snagu do točke
maksimalne snage
5. Pored CH40 ΔT - ispišite vrijeme koje je proteklo dok nije nastupio mišićni umor
6. Upamtite podatke na disketu ili ih isprintajte
7. Cijeli postupak analize ponovite za drugu podlakticu
REZULTATI
Podaci o ispitaniku:
Ime: _______________________________
Dob:_______________________________
Spol: ______________________________
Težina:_____________________________
Visina: _____________________________
Dominantna ruka: ____________________
Podatke za 1. segment (novačenje motoričkih jedinica) upišite u tablicu:

1. ruka (dominantna) 2. ruka
# P Snaga Grubi EMG Int. EMG Max.snaga Grubi EMG Int. EMG
(CH1) (CH3) (CH40) (CH1) (CH3) (CH40)
mean p-p mean mean p-p mean
1 10
2 20
3 30
4 40
5 50
6 60
7 70
8 80
9 90
Podatke za 2. segment (mišićni umor) upišite u tablicu:

1. ruka (dominantna) 2. ruka
max. snaga 50% max. snage vrijeme miš. max. snaga 50% max. vrijeme miš.
trzaja trzaja umora trzaja snage trzaja umora
CH1 izračunajte CH40 CH1 izračunajte CH40
value ∆T value ∆T
79
Neurofiziologija
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Što je motorička jedinica? ____________________________________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
2. Objasnite proces novačenja motoričkih jedinica. __________________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
3. Definirajte mišićni umor. _____________________________________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
4. Što mjerimo EMG-om? ______________________________________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
5. Koje parametre potencijala pratimo u EMG-u? ____________________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
6. Što je dinamometrija? _______________________________________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
7. Da li je snaga vaše lijeve i desne ruke jednaka? ___________________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
8. Da l i pos toji razlika u apsolutnim vr ijednostima s nage koj u pos tižu muškarci i ž ene u v ašoj g rupi?
Čime obrazlažete razlike? ____________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
9. Koje bolesti EMG-om možemo diferencijalno dijagnostički otkriti? ___________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
10. Kakve promjene EMG-a zapažamo u miopatijama? ________________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
11. Kakve promjene EMG-a zapažamo u neuropatijama? ______________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
12. Kako možemo otkriti smanjenje broja motoričkih jedinica EMG-om? __________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
13. Koji su prilagodbeni mehanizmi mišića na povećane zahtjeve za kontrakcijom? __________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
80
Neurofiziologija
14. Što je objašnjenje za mišićni umor? ____________________________________________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
15. Da li broj motoričkih jedinica tijekom držanja nekog objekata ostaje isti? Da li se pritom koriste iste
motoričke jedinice? _________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
16. Koje metaboličke puteve koriste skeletni mišići za kontraktilnu aktivnost? _____________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
17. Koje vrste skeletnih mišića postoje obzirom na metaboličke puteve koje koriste? ________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
18. Koja vlakna se brzo umaraju ("fatiguable" i li F F vlakna), a koja su rezistentna na umor ( "fatigue-
resistent" ili S vlakna) _______________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
19. Što su aerobne i anaerobne vježbe u treningu sportaša? _____________________________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
20. Koje motoričke jedinice se prvenstveno regrutiraju u anaerobnom treningu? ____________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
21. Koja se mišićna vlakna razvijaju nakon reinervacije denerviranog mišića? _____________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
22. Kako na reinervaciju utječe fizikalna terapija?____________________________________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
81
Neurofiziologija
30. vježba
Elektroencefalografija II (EEG II)
Alfa ritam u okcipitalnom režnju
UVOD
Mozak neprekidno prima periferne osjetne podražaje koje prerađuje i spaja u informacije. Podražaji
se prenose preko nižih moždanih centara u točno određene dijelove moždane kore. Primjerice,
okcipitalni r ežanj prima i prerađujue vidne informacije, dok parijetalni r ežanj prerađuje drugačije
osjete ka o š to j e os jet bol i na kož i. V oljno m ožemo us mjeriti pa žnju na poj edine os jetne i nformacije,
prizvati ih u sjećanje ili ih pak selektivno ignorirati.
Krvno-moždana barijera razdvaja krv od cerebrospinalnog likvora. Kisik, glukoza i ugljični dioksid
prolaze tu barijeru, dok je vodikovi ioni ne mogu prijeći. Mozak troši glukozu i kisik za energiju. Bez
stalnog pr itoka t ih e nergenata mozak bi ubr zo pr estao f unkcionirati. P romjena konc entracije ugl jikova
dioksida u cerebrospinalnom likvoru može utjecati na pH likvora, što mijenja ritam respiracije.
Moždana aktivnost povezana je sa izmjenama iona između stanične i vanstanične tekućine št o
uzrokuje pr omjene membranskog pot encijala koj i s e mogu bi lježiti elektrodama. S nimanje moždane
aktivnosti n aziva se elektroencefalogram ( EEG), š to d olazi o d izraza electro (električno), encephalo
(mozak), gram (zapis).
EEG-om snimamo električnu aktivnost površine moždane kore. To je složena zabilješka, različita
među odraslim jedinkama, iako u određenim okolnostima možemo zabilježiti zajedničke, slične obrasce
jednostavne ritmičke aktivnosti. Ti se jednostavni obrasci u EEG-u poj avljuju ka da m nogo s tanica
sinhronizirano električki podraže površinu moždane kore. Što je veća sinhronizacija u promjenama
električnih potencijala bilježiti će se veća i jasnija ritmičnost u EEG-u.
Tijekom rasta i razvoja EEG se mijenja. Te promjene naročito su brze u novorođenčeta.
Napretkom neuralnog razvoja, EEG bilješka stražnjih područja mozga u djeteta starog 3-4 m jeseca
počinje sličiti EEG bilješki tih područja u odraslih. Jedina razlika je što 3-4 mjeseca staro dijete ima EEG
u r asponu f rekvencije 3 -4 Hz, z a r azliku o d odraslih kojima je frekvencija prosječno 10 Hz. U
jednogodišnjeg djeteta EEG stražnjih područja mozga je oko 6 Hz, u trećoj godini života oko 8 Hz, a s
ulaskom u pubertet (13. do 14. godine) prosječna frekvencija je jednaka kao u odraslih i iznosi 10 Hz.
Jedan od jednostavnijih EEG obrazaca je alfa ritam. Za njega je karakteristična frekvencija 8-13
Hz i amplitute 20 do 200 µV. Svako područje mozga ima svoju tipičnu frekvenciju alfa ritma. Alfa valove
najveće amplitude možemo zabilježiti sa okcipitalnih i parijetalnih područja moždane kore. Frekvencija i
amplitude alfa ritma EEG zapisa mijenjaju se u rasponu karakterističnom za pojedinca ovisno o njegovom
mentalnom stanju. Načelno možemo ustvrditi da je alfa ritam u EEG-u karakterističan za opušteno stanje
odrasle osobe kada drži zatvorene oči. Osim toga, navesti ćemo neka stanja koja mogu utjecati na alfa
ritam:
 Hiperventilacija (duboko i ubr zano di sanje) uz rokuje pr omjene u s astavu kr vnih pl inova. Tijekom
hiperventilacije r azina ugl jikova dioksida u kr vi pada, pH raste, a krvni tlak pada. Ovi učinci
hiperventilacije udruženi su i sa promjenama u misaonoj aktivnosti mozga. Tijekom hiperventilacije
cjelokupna električna aktivnost mozga raste, uz porast amplituda i alfa ritma.
 Žene imaju veće prosječne frekvencije alfa ritma nego muškarci, iako su razlike male.
 Frekvencija alfa ritma može utjecati na brzinu upamćivanja. Primjećeno je da je za 1Hz veća u osoba
koje brzo pamte u odnosu na one koji su pokazali slabije rezultate u testovima upamćivanja.
 Amplitude alfa ritma su veće u ekstrovertiranih i mudrijih ljudi.
 Amplitude variraju sa složenošću umnih zadaća koje ispitanici obavljaju zatvorenih očiju.
 Amplitude alfa ritma se smanjuju kad ispitanik otvori oči i kad mu je pažnja usmjerena na vanjske
utjecaje. Tada nestaje sinhronizirani obrazac alfa valova i nastupa desinhronizacija.
 Amplitude rastu kada čovjeku popusti pažnja i osobito su visoke od 13 sati i 30 minuta do 16 sati i 30
minuta.
U ovom poglavlju bilježiti ćemo EEG i pokušati zabilježiti alfa ritam u različitim uvjetima. Istovremeno
će korijen, srednja vrijednost i kvadrat alfa ritma (alpha-RMS, o d e ng. Root-Mean-Squared) te "a lfa
82
Neurofiziologija
termometar" biti prikazani na monitoru. "Alfa termometar" i alfa-RMS su indikatori razine aktivnosti alfa
ritma.
CILJ VJEŽBE
Bilježiti EEG u budnog i opuštenog ispitanika u sljedećim okolnostima:
 Opušten sa zatvorenim očima.

 Obavlja matematičke zadaće zatvorenih očiju.
 Hiperventilira (ubrzano i duboko) zatvorenih očiju.
 Opušten otvorenih očiju.
Utvrditi razlike u razini alfa ritma tijekom obavljanja matematičkih zadaća i hiperventilacije u odnosu na
kontrolno stanje (ispitanik opušten uz zatvorene oči).

gradivo udžbenika M edicinska fiziologija, A .C. G uyton i H all,
Medicinska n aklada-Zagreb, 199 9., 57. poglavlje (Moždana kora;
intelektualne funkcije mozga; učenje i pamćenje).
Postavite el ektrode n a
Crveni odvod
skalp ispitanika na način
prikazan na Slici 30-1.
Bijeli odvod
Crni odvod
(uzemljenje)
Natuknice za postizanje optimalnih rezultata:
a) Koliko god je moguće maknite kosu od područja gdje će se postaviti elektrode da bi se spriječilo
odizanje elektroda od podloge.
b) Pritisnuti elektrode u trajanju od otprilike jednu minutu od početnog postavljanja.
c) Ispitanik treba biti miran jer treptanje i ostali pokreti utjecat će na zapis sva četiri ritma.
d) Unatoč najboljem naporu priljubljivnje elektroda ne mora biti dovoljno jako za dobivanje podataka:
probajte na drugom ispitaniku ili promijenite položaj elektroda.
e) Stavite ka pu z a pl ivanje ispitaniku na gl avu da bi e lektrode bi le j ednakomjerno i dovol jno j ako
pritisnute.
83
Neurofiziologija
f) Postavljanje elektroda može varirati (unutar granica).

g) Elektrode moraju biti smještene na jednoj strani glave (desno ili lijevo).
h) Treća elektroda j e el ektroda u zemljenja i p ovezana j e s u šnom r esicom ( položaj " C"). I ako j e
priljepljivi dio elektrode veći od same ušne resice, on se može preklopiti ispod uha da bi se pravilno
pričvrstio. Isto tako elektroda uzemljenja može se postaviti na kožu iza ušne resice.
Ispitanik ne smije sam pridržavati elektrode na skalpu. Pet minuta prije početka zapisivanja zamolite
ispitanika da zatvori oči i da se što je moguće više opusti.
Za postizanje idealnih uvjeta soba bi trebala biti što tiša da bi se ispitanik lakše opustio.
Period od pet minuta j e vr lo va žan j er z a t o vr ijeme e lektrode us postave i spravan kont akt s povr šinom
kože.
Snimat ćete ispitanika pod četiri različite okolnosti:
Segment 1 - opušten s otvorenim očima

Segment 2 - umno računanje sa zatvorenim očima
Segment 3 - oporavljanje od hiperventilacije sa zatvorenim očima
Segment 4 - opušten s otorenim očima.
Natuknice za postizanje optimalnih rezultata:
a) Važno je obratiti pažnju na specifične upute za svaki segment.

b) Dobar kont akt e lektroda osnovni je uvjet da bi se smanjili nespecifični šumovi i povećala jačina
signala.
c) Ispitanik treba biti miran i ne smije treptati za vrijeme segmenta u kojem je potrebno da su oči
otvorene. Najbolji rezultati će se postići ako oči ostanu otovrene za vrijeme snimanja određenog
segmenta.
d) Ispitanik ne smije pričati i ne smije riječima odgovarati na umnu aritmetiku.
e) Alfa signal će se povećati za vrijeme opuštanja ako se ispitanik usredotoči na usporeno disanje i/ili
relaksaciju mišića.
f) Za segment umnog računanja: ispitivač bi trebao pripremiti matematički zadatak prije no što snimanje
počne. Matematički zadatak bi trebao biti zanimljiv, ali ne previše težak, npr. uzmite dvoznamenkasti
broj i udvostručite ga, udvostručite ga ponovno, još jednom, podijelite s tri, pomnožite s p etnaest,
podijelite sa sedam, pomnožite s dvanaest. Cilj je da se ispitanika doista natjera da da točan odgovor,
a ne da odustane. Matematički zadatak zahtjeva da se riješi u periodu od najmanje dvadeset sekundi.
g) Prije uzimanja segmenta - oporavak od hiperventilacije: ispitanik treba disati brzo i duboko t ijekom
dvije minute ka ko bi na doknadio i spuhani z rak. Z a vr ijeme s nimanja i spitanik ne bi s mio
hiperventilirati.
Upozorenje: Hiperventilacija može kod ispitanika izazvati vrtoglavicu i laganu glavobolju. Ispitanik
bi trebao sjediti, a ispitivač bi ga trebao promatrati. Zaustavite postupak ako ispitanik počne
osjećati vrtoglavicu.
ANALIZA PODATAKA
Podaci dobiveni snimanjem trebali bi imati izgled krivulja prikazanih na slici 30-2.
84
Neurofiziologija
Slika 30-2. EEG zapis
REZULTATI
Ime studenta: _____________________________________

Laboratorij: ______________________________________
Datum: __________________________________________

Ime: ____________________ Visina: ______________________
Dob: ____________________ Težina: ______________________
Amplitude
1. Dopunite t ablicu 30 -1. amplitudama dobi venim s nimanjem u ko ntrolnim i e ksperimentalnim

uvjetima:
Tablica 30-1.
Red EEG Alfa Alfa rms

Segment Okolnost
[1-Stddev] [41-Stddev] [42-Srednja vrijednost]
1 Zatvorene oči (kontrola)
2 Zatvorene oči, matematički

zadatak
3 Zatvorene oči, oporavak od

hipreventilacije
4 Otvorene oči
85
Neurofiziologija
Frekvencija
2. Koja je frekvencija alfa ritma za podatke iz Segmenta 1?___________ Hz
Da li je to u sukladnosti s očekivanim vrijednostima? Da Ne
3. Dopunite tablicu 30-2 srednjim vrijednostima alfa-rms kanala iz tablice 30-1.
Kontrolna vrijednost je vrijednost alfa-rms iz podataka Segmenta 1. Trebat ćete izračunati razliku između
eksperimentalne i k ontrolne s rednje vr ijednosti. S umarno ut vrdite da l i j e s rednja vr ijednost t ih p okusa
veća (+), manja (-) ili ista (=) srednjoj.
Tablica 30-2.
Eksperimentalne Eksperimentalna Kontrolna Razlika Sažetak

Segment okolnosti srednja vrijednost srednja (Eksp. - (+, -, =)
vrijednost Kontrol.)
II PITANJA ZA RASPRAVU
1. Prema tablici 1: Kada je opća amplituda EEG-a najviša? ____________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
2. Prema tablici 30-1: Kada je nivo alfa vala najviši?._________________________________________
3. Prema tablici 30-1: Kako se vaši podaci slažu s podacima iznesenim u uvodu? ___________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
4. Da li je potrebno da se ispitanik koncentrira za vrijeme rješavanja matematičkog zadatka? Da Ne

Kako bi nivo koncentracije utjecao na podatke? __________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
86
Neurofiziologija
5. Što bi moglo pridonijeti razlici amplituda valova snimljenih kod ispitanika kada je sam, kada se
nalazi u mračnoj prostoriji, ili kada se nalazi u sobi punoj ljudi? _____________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
6. Koji uvjeti će dovesti do najniže alfa aktivnosti? _________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
87
Neurofiziologija
31. vježba
Osjet vida
1. Bulbomotorika
UVOD
Očne pokrete nadziru tri odvojena para mišića. Istovremeni pokret oba oka u jednom smjeru naziva se
konjugirani pokret očiju.
M. rectus oculi lateralis inerviran je s n. abducens, dok n. trochlearis inervira m. obliquus oculi superior.
Ako dođe do oštećenja spomenutih živaca pokreti više nisu konjugirani i pri pogledu u pravcu djelovanja
paretičnog ili paralitičnog mišića očna jabučica zaostaje.
U čovjeka koji se vrti vidimo poseban primjer pokreta očiju. Njegov pogled je u početku prikovan uz
promatrani predmet. Nakon što se glava rotirala, oči naglo skoče u smjeru rotiranja glave i “fiksiraju”
novi predmet, a zatim se opet polako vraćaju. Ovaj brz, skokovit pokret očiju u smjeru rotiranja glave i
spori pokret vraćanja nazivamo nistagmus. Optokinetičkim nistagmusom naziva se opisani primjer
induciranog nistagmusa tijekom vrtnje a smatra se normalnom fiziološkom pojavom.
CILJ VJEŽBE
Ispitati funkciju mišića oka služeći se optokinetičkim valjkom.
Da bi ispitali usklađenost pokreta očne jabučice ispitivač jednom rukom, na tjemenu ispitanika, drži
njegovu glavu stalno u istom položaju, a kažiprst druge ruke postavi vertikalno na pola metra ispred
ispitanika te ga pokreće lijevo-desno. Ispitanik pogledom prati nevedene kretnje. Nakon toga se kažiprst
postavi horizontalno i pokreće gore-dolje.
Praćenjem bijelog optokinetičkog bubnja s crnim trakama može se izazvati optokinetički nistagmus.
Bubanj se postavi vertikalno, a elektromotor ga okreće brzinom od četiri okretaja u sekundi.
ANALIZA PODATAKA
U ispitanika se opažaju istovremeni pokreti oba oka u željenom smjeru prilikom praćenja kažiprsta
ispitivača. Ukoliko postoji pareza pojedinog očnog mišića oko neće moći pratiti kretnje prsta u pravcu
djelovanja paretičnog mišića. Primjerice, pri desnostranom oštećenju n. abducensa, desna očna jabučica
moći će se kretati od medijalnog kuta samo do sredine očne pukotine. Pri pogledu na desnu stranu nastaje
razrokost (strabismus paralyticus) jer će navedena jabučica zaostati. Bolesnik će pri tome imati dvoslike
(diplopia).
Ukoliko postoji nistagmus u ljudi koji ne prate neki pokretni predmet govorimo o patološkom nalazu.
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Nabrojite mišiće koji sudjeluju u pokretanju očnih jabučica? ________________________________

__________________________________________________________________________
__________________________________________________________________________
88
Neurofiziologija
2. Pupilarni refleks
UVOD
Kada svjetlo obasja oči, zjenice se suze. Ta reakcija zjenica naziva se pupilarni refleks na svjetlo. Kada
svjetlo padne na mrežnicu, impulsi što nastaju prolaze kroz vidne živce i vidne traktove do pretektalnih
jezgara. Odatle impulsi prelaze u Edinger-Westphalovu jezgru i na kraju se vraćaju kroz parasimpatička
vlakna da bi stegnuli sfinkter šarenice. U tami je refleks inhibiran što dovodi do širenja zjenice.
Funkcija pupilarnog refleksa na svijetlo je da pomogne oku da se vrlo brzo prilagodi promjenama uvjeta
osvjetljenja. Kranje granice promjera zjenice su približno 1,5 mm, kad je najmanja, i 8 mm, kad je
najveća.
Pored opisanog refleksa zjenice na svjetlo, zjenica će se refleksno suziti i onda kada oči fiksiraju neki
bliski predmet. Naime, nadležni centar u medijalnoj jezgri n. oculomotoriusa istovremeno podražuje
jezgre medijalnih ravnih mišića cilijarnih mišića kao i sfinktera pupile (reakcija zjenice na konvergenciju
i akomodaciju).
CILJ VJEŽBE
Prikazati veličinu promjene zjenice ovisno o stupnju osvjetljenja oka.
Za izvođenje vježbe student treba pripremiti gradivo iz udžbenika, Guyton & Hall:
Medicinska fiziologija, Medicinska naklada - Zagreb 1999.; 49. poglavlje (Oko:I.
Optika vida), 50. poglavlje (Oko.II. Receptorska i živčana funkcija mrežnice) i 51.
poglavlje (Oko:III. Neurofiziologija vida).
Ispitaniku se naglo osvjetli jedno oko i promatra suženje zjenice. Reakciju zjenice prati se i na drugom
oku (konsenzualna reakcija). Po prestanku osvjetljenja dolazi do suprotne reakcije zjenica, tj. one će se
proširiti.
Da bi ispitali reakciju zjenice na konvergenciju i akomodaciju kaže se ispitaniku da najprije gleda u
daljinu, a zatim da da fiksira neki blizak predmet, npr. olovku na udaljenosti od 25 cm ispred ispitanika.
Tom prilikom normalno dolazi do skretanja očnih jabučica prema unutra uz istovremeno suženje zjenica.
ANALIZA PODATAKA
Reakcija zjenice se opisuje kao promptna (unutar 200 do 500 msek.), spora ili odsutna. Krajnje granice
promjera normalne zjenice su približno 1,5 mm, kada je najmanja i 8 mm, kada je najveća. Potpuna
ukočenost zjenice na svjetlo i konvergenciju može se javiti u cerebralnom luesu, oštećenjima u području
jezgre i puteva m. sfinktera pupile, ponekad pri tumorima i otrovanjima. Argyl—Robertsonov fenomen
javlja se u pacijenata oboljelih od sifilisa središnjeg živčanog sustava, a čine ga uske zjenice, nepravilna
oblika, bez reakcije na svjetlo, ali sa sačuvanom konvergencijom.
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Opišite živčani put pupilarnog refleksa. _____________________________________________

__________________________________________________________________________
__________________________________________________________________________
89
Neurofiziologija
3. Kornealni refleks
UVOD
Korneopalpebralni refleks tj. zatvaranje očnih vjeđa izaziva se dodirivanjem rožnice. Ta je reakcija
konsenzualna tj. javlja se kako na strani koja je podražena tako i na suprotnom oku. Refleksni luk
sačinjavaju n.trigeminus (aferentni neuron) i n. facijalis (eferenti neuron). Pons je mjesto u kojem je
smješten centar kornealnog refleksa.
CILJ VJEŽBE
Ispitati senzibilitet rožnice pomoću vate i fiziološke otopine.
Ovlaženim, zašiljenim smotuljkom vate dodirujemo rožnicu. Time se izaziva obrambeni refleks
zatvaranja vjeđa. Kako bi se izbjegao uvjetni refleks vjeđa ispitivač stoji iza ispitanika te se smotuljkom
vate približava rožnici sa strane
ANALIZA PODATAKA
Kod unilateralnog oštećenja n.trigeminusa postoji ispad na ipsilateralnoj, a nekad i na kontralateralnoj

strani, dok će podraživanje suprotnog oka izazvati obostrani odgovor. Kod lezija n. facijalisa s paralizom
orbikularnog mišića izostat će ipsilateralni refleks, dok će konsenzualni biti održan, a prilikom
podraživanja na suprotnoj strani prisutan će biti refleks na tom oku, dok će konsenzualna reakcija izostati.
Tijekom inhalacijske narkoze kornealni refleks je moguće izazvati u I. i II. stadiju (analgezija i delirij).
Medutim, u III stadiju (kirurška narkoza) kornealni refleks je prisutan u prvom, a djelimice i u drugom
stadiju, dok u trećem i četvrtom stupnju nije izražen. Odsutan je i u IV stadiju narkoze (paraliza - kolaps).
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Da li je kornealni refleks održan u pacijenata, koji su u općoj anesteziji, tijekom operativnog zahvata?
_________________________________________________________________________________
__________________________________________________________________________
4. Stereoskopski vid
UVOD
Čovjek prostor oko sebe vidno doživljava trodimenzionalno. To mu omogućuje bolje gibanje, reagiranje i
snalaženje u prostoru. Postoji nekoliko mehanizama kojima se to postiže, a najvažnije je gledanje s dva
oka (stereoskopski vid).
Korespodentne točke su one točke na dvijema mrežnicama čiji se aferentni živci sastaju na istim
živčanim stanicama u moždanoj kori, tj. slike iz dviju korespodentnih točaka stapaju se u jednu. Budući je
jedno oko razmaknuto od drugog za nešto više od 5 cm, slike na dvije mrežnice razlikuju se jedna od
druge, jer određeni vidni objekt gledaju pod različitim kutevima, tj. vide njegove različite slike. Osim
toga, korespodentne točke dviju mrežnica dobivaju donekle različite slike odgovarajućih detalja vidnoga
objekta. Stapanjem tih slika u mozgu dobiva se osjet triju dimenzija, odnosno osjet dubine prostora.
Gledanje samo jednim okom onemogućuje percepciju dubine pa se predmeti i prostor vide plošno. U
slučaju da slike vidnoga objekta ne padaju na korespodentna područja mrežnice čovjek će vidjeti
dvostruku sliku.
90
Neurofiziologija
CILJ VJEŽBE
Raspravljanje pojma stereoskopskog vida i prednosti koje iz toga proistječu.
NAČIN IZVOĐENJA VJEŽBI
a) Stereoskop
Aparat pomoću kojeg ispitanik gleda dvije fotografije, svaku jednim okom, nazivamo stereoskop. Na
osovini stereoskopa fotografije se mogu pomicati naprijed-natrag tako da ispitanik može izoštriti njihovu
sliku prema svojim potrebama. Fotografije prikazuju isti vidni prizor snimljen pod blago različitim
kutovima.
Ispitanik gledajući u stereoskop pomiče fotografije naprijed natrag sve dok ne dobije trodimenzionalnu
sliku. Tada različite slike istoga vidnoga prizora padaju na korespodentne točke (u svakom detalju) dva
oka i daju u svijesti ispitanika stopljenu trodimenzionalnu sliku.
b) Otkrivanje razrokosti pokrivanjem očiju

Ispitivač postavi svoj desni kažiprst na udaljenost oko 0,5 m od ispitanika. Svojom lijevom rukom
prekrije desno oko ispitanika i zamoli ga da fiksira njegov kažiprst lijevim okom. Nakon toga ispitivačeva
ruka prekriva ispitanikovo lijevo oko. Promatra se pozorno da li će to izazvati pomicanje ispitanikova
desnog oka nazalno ili temporalno. U slučaju razrokosti (strabizma) dolazi do pomaka oka. Budući da su
mu vidne osovine očiju različite, razrok ispitanik mora upravo otkriveno oko nanovo fiksirati na vidni
objekt. Smjer razrokosti oka otkriva se na osnovu smjera pomaka oka.
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Opišite mehanizam fiksiranja nekog vidnog objekta. ______________________________________

__________________________________________________________________________
__________________________________________________________________________
__________________________________________________________________________
5. Oštrina vida
UVOD
Sposobnost oka da razluči detalje i kontraste vidnoga objekta nazivamo oštrinom vida. Minimum
separabile je najmanja udaljenost koju oko još može razlučiti (između točaka ili crta). Ta veličina ovisi o
udaljenosti predmeta od oka, a iskazuje se kao minimalan vidni kut, onaj što ga stvaraju zrake svjetlosti
koje potječu iz dviju točaka na vidnom objektu, a stječu se u optičkom središtu oka (17 mm ispred
mrežnice).
Minimum separabile normalnog oka iznosi prosječno 291 x 10-6 rad (1 kutnu minutu), pri gledanju slova i
brojaka. Pri gledanju točkastih izvora svjetlosti i pri optimalnoj osvijetljenosti, ta se vrijednost može
smanjiti i na 126 x 10-6 rad (26 kutnih minuta).
Neka osoba može razlikovati dvije odvojene točke onda kada zrake svjetlosti koje iz njih dolaze podraže
dva svjetlosna receptora na mrežnici s tim da između njih ostane barem jedan nepodražen. Na temelju
toga može se provesti jednostavno geometrijsko razmatranje oštrine vida (slika 31-1). Neke su veličine
unaprijed zadane: 1) veličina receptora na mrežnici iznosi oko 5 m. 2) optičko središte oka nalazi se 17
mm ispred mrežnice. 3) zrake svjetlosti koje u oko dolaze iz dvaju točaka lome se u optičkom sustavu oka
i padaju na mrežnicu tvoreći ispred i iza križanja dva sukuta, kuta iste veličine. Naravno, ti kutovi imaju
iste tangense (v. sliku 31-1) pa je:
veličina vidnoga objekta : udaljenost objekta od oka = 0,005 : 17
91
Neurofiziologija
Na osnovu gore postavljenog razmjera može se izračunati jedna veličina kada je poznata druga.
Nadalje, ako se oko optičkog središta oka opiše kružnica čiji polumjer odgovara udaljenosti oka od
vidnoga objekta (UVO), tada će veličina vidnoga objekta (VVO) odgovarati dijelu luka koji pripada kutu
minimuma separabile, tj. kutu od 291 x 10-6 rad :
VVO = 2r (tj. UVO) : 21 600
gdje nazivnik označava broj kutova minimum separabile (291 x 10-6 rad odnosno jedne kutne minute) u
punom krugu. Iz te jednadžbe može se izračunati kut pod kojim se vidni objekt date veličine vidi na
određenoj udaljenosti, odnosno koja je maksimalna udaljenost na kojoj objekt te veličine možemo jasno
vidjeti.
CILJ VJEŽBE
Određivanje vlastite oštrine vida pomoću Snellenovih tablica.
Na Snellenovim tablicama nalazi se 9 redova slova i brojaka a veličina tih znakova smanjuje se odozgo
prema dolje. Oštrina vida ispituje se na dobro osvijetljenoj tablici za svako oko posebno. Obično se
tablica za ispitivanje vida postavi na udaljenost od 6 m od ispitanika i odredi se najdonji red znakova koje
on još raspoznaje. Naime, na toj udaljenosti nije potrebno akomodirati oko, jer ona predstavlja “najdalju
točku jasnoga vida”. Oštrina vida označi se razlomkom, tako da se u brojnik uvrsti udaljenost s koje
ispitanik čita, a u nazivnik udaljenost s koje bi taj red pročitao ispitanik normalna vida, a ta je vrijednost
navedena u tablici s lijeve strane svakog reda slova i brojaka.
Slika 31-1. Geometrijski odnos veličine (VVO) i udaljenosti (UVO) vidnog objekta i veličine njegove
slike na mrežnici (SM), te njene udaljenosti od optičkog središta oka (OSO). Uočite sukute 1 i 2.
ANALIZA PODATAKA
Vidi li ispitanik slova veličine koju bi trebao vidjeti sa 6 m, kaže se da mu je oštrina vida 6/6 = l, tj. da mu
je vid normalan. Ako može vidjeti samo slova koja bi morao vidjeti sa 60 m, kaže se da mu je oštrina vida
6/60=0,1. Suprotno tome, ako ispitanik čita red slova koja bi normalno oko pročitalo s udaljenosti od 5 m,
oštrina vida je veća od normalne, 6/5 =1,2.
92
Neurofiziologija
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Da li je smanjena oštrina vida u tami ako je objasnite zašto?

__________________________________________________________________________
__________________________________________________________________________
2. Da li je oštrina vida hipermetropnog oka veća od oštrine vida emetropnog oka na udaljenosti većoj od
6 m?
__________________________________________________________________________
__________________________________________________________________________
3. Objasnite kako a) pogreška loma i b) širina zjenice utječu na oštrinu vida.

__________________________________________________________________________
__________________________________________________________________________
__________________________________________________________________________
4. Na kojoj se najvećoj udaljenosti još razaznaju dvije točke koje su međusobno udaljene a) 5 m, b) 7
cm, c) 9 mm? _____________________________________________________________________
__________________________________________________________________________
__________________________________________________________________________
6. Perimetrija
UVOD
Vidno polje je područje koje vidi jedno oko u određenom trenutku. Područje koje se vidi na nazalnoj
strani naziva se nazalno vidno polje, a područje koje se vidi lateralno naziva se temporalno vidno polje.
Vidno polje jednoga oka gotovo se u cijelosti preklapa s vidnim poljem drugoga oka. To je ujedno uvjet
za jednostruko viđenje slike. Vidno je polje šire dolje i temporalno, nego gore i nazalno jer ga
ograničavaju orbita i nos. Temporalni i nazalni dijelovi dvaju vidnih polja se zbog nosa ne preklapaju.
Zbog nejednakog rasporeda pojedinih vrsta čunjića na mrežnici vidno polje nije jednako za sve boje.
U svim perimetrijskim crtežima može se naći slijepa mrlja (pjega), koja nastaje zbog toga što iznad
mjesta ulaska vidnog živca nema u mrežnici ni štapića ni čunjića. Slijepa pjega se nalazi približno na oko
0,26 rad (150) od središta prema temporalnoj strani na svakom vidnom polju.
Za dobru prosudbu vidnoga polja i njegovih ispada potrebno je imati na umu da se vidno polje projicira
na suprotnu stranu mrežnice (primjerice, temporalni dio vidnoga polja na nazalni dio mrežnice), te znati
na koji se način križaju niti vidnoga puta.
CILJ VJEŽBE
Određivanje vidnoga polja pojedinog oka i otkrivanje slijepe pjege prema postupku koji se naziva
perimetrija.
Perimetar se sastoji od polukružne metalne ljestvice na kojoj su, počevši od središta, na obje strane
označeni kutevi od 0,0 rad do 1,57 rad (od Oo do 90o). Ljestvica se može okretati oko svoga središta na
93
Neurofiziologija
kojem se može očitati koliko je nagnuta od horizontale ili vertikale. Pločice različitih boja služe za
testiranje širine vidnoga polja. U standardiziran koordinatni sustav prikazan na slikama 2a i 2b upisuju se
očitani kutovi.
Ispitanik nasloni bradu na ugrađeni podložak, zatvori jedno oko, a drugim nepomično gleda središte
perimetra. Ispitivač pomiče pločicu od ruba perimetra prema središtu sve dok ispitanik ne kaže da jasno
vidi boju na njoj. Ta se točka i boja onda upisuju u koordinatni sustav. Boju se mora jasno vidjeti, nije
dovoljno samo zapaziti pločicu kako se pomiče.
Uglavnom se određuje širina vidnoga polja u šest meridijana, tako da se perimetar svaki put nagne za 0,52
rad (30o). Pločice su bijele, modre, crvene, žute i zelene boje i tim redosljedom se obavlja ispitivanje.
Slijepu se pjegu nađe u vodoravnom meridijanu. Postupak treba obaviti za oba oka.
ANALIZA PODATAKA
Za svako oko i za svaku boju ucrtava se širina vidnog polja u odgovarajući koordinatni sustav (v. obrazac
na slikama 31-2a i 31-2b).Treba ucrtati i položaj slijepe pjege. Bijela boja ima najveće vidno polje, zatim
modra, crvena, žuta, pa zelena. Slijepa se pjega nalazi oko 0,26 rad (150) temporalno u vodoravnom
meridijanu.
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Od koje je važnosti određivanje širine vidnoga polja? ______________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
2. Da ste u ispitanika našli skotom u gornjem temporalnom kvadrantu desnoga oka, odgovorite gdje je
smješteno oštećenje ako se ono nalazi a) u mrežnici, b) u vidnoj kori? _________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
94
Neurofiziologija
Slika 31-2a. Perimetrija lijevog oka.
95
Neurofiziologija
Slika 31-2b. Perimetrija desnog oka.
96
Neurofiziologija
7. Raspoznavanje boja
UVOD
Čunjići su receptori za boje. Postoje tri skupine čunjića u mrežnici. Reagiraju na valne dužine svjetlosti
koja odgovara modroj, zelenoj i crvenoj boji. Ljudsko oko može zamijetiti gotovo sve nijanse boja kada
se crveno, zeleno i modro monokromatsko svjetlo pomiješaju u prikladnim omjerima. Na temelju omjera
tih proporcija stvara se svijest o boji vidnoga objekta u mozgu.
CILJ VJEŽBE
Razmatranje fiziologije gledanja boja na primjeru testa za raspoznavanje boja Stillingovim ili Ishikarinim
tablicama za raspoznavanje boja.
Stillingove i Ishikarine tablice sastoje se od niza slika na kojima su boje rasute kao mozaik kružića
različitih veličina. Boje se razlikuju od slike do slike, a na svakoj slici kružići oblikuju slova ili brojeve.
Boje kružića koji tvore te znakove i boje okolnih kružića odabrane su tako da testiraju moguću sljepoću
na jednu boju. Kružići su čak toliko planirano složeni da osoba slijepa za jednu boju neće nevidjeti znak,
nego će vidjeti neki drugi znak.
ANALIZA PODATAKA
Bolesnik neće moći razlikovati neku boju od druge onda kada nedostaje skupina čunjića određene
specifičnosti. Osoba bez crvenih čunjića naziva se protanop. Njen ukupni vidni spektar je osjetno
skraćen u području velikih valnih duljina. Osoba koja je slijepa za boje zbog nedostatka zelenih čunjića se
naziva deuteranop.
Ponekad je osoba "slabovidna za modro", što je posljedica smanjenog broja ili nedostatka receptora za
modro. U vidnom spektru te osobe prevladavaju narančasti, zeleni, žuti i crveni tonovi.
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Kakva je širina vidnoga polja u deuteranopa? ________________________________________

__________________________________________________________________________
2. Koju valnu duljinu imaju bijela i crna boja? _____________________________________________

__________________________________________________________________________
__________________________________________________________________________
97
Neurofiziologija
8. Oftalmoskopija
UVOD
Oftalmoskop je instrument napravljen tako da ispitivač može gledati kroz njega u oko druge osobe i jasno
vidjeti mrežnicu. Ako se na mrežnici emetropnog oka ispitanika nalazi sjajna svjetla mrlja, zrake svjetla
iz te mrlje divergiraju prema optičkom sistemu oka, te kad napuste oko postaju paralelne jer se mrežnica
nalazi u žarišnoj ravnini tog sistema. Kada ove paralelne zrake uđu u emetropno oko druge osobe
(ispitivača), one će se sabrati u točki na mrežnici, koja je opet u žarišnoj ravnini optičkog sistema oka te
osobe.
Postoje dvije metode promatranja mrežnice. Helmholtzova ili neposredna metoda je kada se ispitivač
postavi neposredno ispred paralelnog snopa zraka svjetlosti koje se reflektiraju iz mrežnice ispitanika.
Dobivena slika je virtuelna, uspravna i uvećana. Rueteova metoda je ona kad ispred oka ispitanika
dodatno postavi konveksna leća, slika promatrane mrežnice biti će realna, obrnuta i uvećana.
CILJ VJEŽBE
Promatranje očne pozadine štakora ručnim električnim oftalmoskopom.
Najprije se životinju uvede u opću anesteziju. Potom se stavi kap atropina u oko koje se želi promatrati, te
se pričeka nekoliko minuta da dođe do proširenja zjenice (midrijaze).
Oftalmoskop se postavi 3 cm ispred ispitivanog oka. Ako je lomna jakost bilo kojeg oka abnormalna,
potrebno je tu abnormalnost ispraviti da bi promatrač vidio oštru sliku promatrane mrežnice. Oftalmoskop
ima niz od oko 20 leća ugrađenih na pokretni disk, koji se može okretati od jedne do druge leće, pa se
abnormalna jakost loma jednog ili oba oka može ispraviti odabiranjem leće prikladne jakosti.
Kod posrednog oftalmoskopiranja, lijevom rukom se ispred ispitivanog oka drži konveksna leća od +13
do +16 dioptrija, kako bi se dobila realna slika očne pozadine u fokusu, oko 6 cm, ispred ove leće. Ovu
realnu i obrnutu sliku promatramo oftalmoskopom s udaljenosti od 25 do 33 cm.
ANALIZA PODATAKA
Prilikom oftalmoskopiranja vidimo papilu očnog živca kao okruglu ili ovalnu blijedo-ružičastu pločicu. U
sredini papile nalazi se a. i v. centralis retinae. Ove se žile dijele u sitnije ogranke idući prema periferiji i
prema makuli lutei. Vene su nešto tamnije i šire od arterija. Normalna očna pozadina najčešće je
ravnomjerno crvene boje. U središnjem području fundusa nalazi se žuta pjega, koja je tamno-crvene boje
bez krvnih žila.
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Da li se u zdravom oku primjećuju pulzacije a. centralis retine? _______________________________

_________________________________________________________________________________
2. Da li se žuta pjega nalazi temporalno ili nazalno od papile očnog živca? _________________________
_________________________________________________________________________________
3. Na kojoj se udaljenosti od papile počinju granati a. i v. centralis retine? ______________________
__________________________________________________________________________
98
Neurofiziologija
32. vježba
Elektrookulogram (EOG)
Očni pokreti
Sakade i fiksacije za vrijeme čitanja
UVOD
Što povezuje ova tri slučaja?

 Pogledi dvoje zaljubljenih susreli su se u prepunoj prostoriji
 Završni prizor iz Casablance
 Novela Michaela Crichtona
Bez obzira na ostale zajedničke crte, sve ove tvrdnje uključuju mišićnu kontrolu očnih pokreta u vašem
vidnom polju. Jedna od najvažnijih funkcija koju oči mogu ostvariti je "fiksacija" ili "zaključavanje" na
točno određenom predmetu. Kada se "fiksirate" na predmet, položaj vaših očiju je takav da se slika
predmeta projicira na retinu oka u područje najveće oštrine, u foveju. Mišićna kontrola očnih pokreta u
svrhu zadržavanja slike u foveji, bez obzira na vrijeme ili predmet je nepokretna ili pokretna.
Tri su primarna mehanizma koja se koriste u svrhu fiksiranja predmeta u vidnome polju, definiranome
kao vidno polje bez pokreta glavom:
1. Voljni fiksacijski mehanizam - voljna fiksacija dopušta da se vidna pažnja usmjeri i zadrži na
određenome predmetu.
2. Nevoljni fiksacijski mehanizam - nevoljna fiksacija dopušta zadržavanje odabranog predmeta u
vidnome polju od trenutka kada se nađe.
Pri voljnim pokretima očiju, može se fiksirati drugu osobu koja se nalazi na drugome kraju prepune
prostorije. Voljna fiksacija uključuje svjesno nastojanje da se oči pokrenu. Taj mehanizam se koristi da
bi se otpočeo odabir predmeta u vidnome polju, i kada je jednom odabran, mozak "se prekopča" na
nevoljnu fiksaciju.
Čak i kada se fiksira nepokretni predmet, oči nisu u mirovanju već izvode malene, nevoljne pokrete. Tri
su oblika malenih, nevoljnih pokreta: tremor, spori lutajući pokreti i trzajni pokreti.
 Tremor - serija malih pokreta oka na oko 30-80 Hz (ciklusa/sek)

 Spori lutajući pokreti - nevoljni pokreti koji rezultiraju sporim pokretima oka. Ti pokreti znače da,
iako je predmet nepokretan, slika se pomiče preko foveje.
 Trzajni pokreti - kako se slika pomiče do ruba fovee, treći nevoljni mehnizam uzrokuje refleksno
trzanje očne jabučice tako da se slika ponovno projicira u foveju.
Spori lutajući i trzajni pokreti odvijaju se u suprotnim smjerovima. Ako lutajući pokret ide u lijevo,
trzajni pokret ide desno, iako ne može biti za 180º suprotno od sporih lutajućih pokreta.
Ako želite pratiti predmet koji se kreće upotrijebit ćete velike spore pokrete ili "prateće" pokrete. Tako,
ako gledate Humphrey Bogarta kako odlazi u završnome prizoru Casablance, vaše oči prate neznatne
glatke pokrete i usmjeruju predmet u vidnome polju. Premda ste voljno usmjerili oči na Humphrey
Bogarta, "prateći" pokreti su nevoljni.
Još jedan niz pokreta se koristi kada čitate ili kada predmeti prolaze kraj vas, npr. kada gledate kroz
prozor vlaka koji je u pokretu. Za razliku od glatkih putujućih pokreta, čitanje obično uključuje voljne,
velike pokrete, poznate kao sakade, ili uspješnu fiksaciju na niz točkica u kratkome roku. Kada se to
99
Neurofiziologija
dogodi, oči skaču s točke na točku u rasponu od otprilike 3 skoka u sekundi. Za vrijeme skoka ili sakade,
mozak potiskuje vizualne slike, tako da ne "vidite" prijenosnu sliku između fiksacijskih točaka. Tipično,
oko će provesti oko 10% vremena gibajući se između dvije fiksacijske točke, a ostalih 90% u fiksaciji,
iako postoje mnoge varijacije.
Pokreti očiju se mogu snimiti elektrookulogramom, snimanjem promjena u voltaži koji se pojavljuju s
položajem oka. Električki, oko je "sferična" baterija, s pozitivnim krajem u prednjem dijelu rožnice, i
negativnim iza mrežnice u očnoj jabučici. Potencijal između prednje i stražnje strane očne jabučice iznosi
oko 0,4-1,0 mV. Stavljanjem elektroda na obje strane oka, možete mjeriti pokrete oka do ±70º, s tim da je
0° sprijeda, a ±90° je točno lateralno ili vertikalno od očiju. Elektrode mjere promjene potencijala
istovremeno s pomicanjem rožnica bliže ili dalje od registrirajućih elektroda. Kako oko gleda ravno
ispred, to je otprilike ista udaljenost od bilo koje elektrode, te signal iznosi nula. Kada je prednji dio očne
jabučice, kornea, bliže pozitivnoj elektrodi, elektroda snima pozitivnu razliku u voltaži.
CILJ VJEŽBE
1. Usporediti pokrete očiju dok su fiksirane na predmet u mirovanju i u pokretu.

2. Izmjeriti trajanje sakade i fiksacije za vrijeme čitanja.
3. Dodatni izbor: snimite prostorni položaj očnih pokreta za vrijeme vidnog ispitivanja
materijala.

gradivo iz udžbenika Medicinska fiziologija, A.C. Guyton & Hall,
Medicinska naklada-Zagreb, 1999., 51. poglavlje (Neurofiziologija vida).
Slika 32-1. Postavite jednu

elektrodu iznad i ispod desnog
oka tako da su poravnate
uzdužno. Postavite jednu elektro-
du desno od desnog oka i jednu
lijevo od lijevog oka tako da su Desna strana Lijeva strana
poravnate vodoravno. Preostale
dvije elektrode služe za uzemlje-
nje i nije nužno da su poravnate.
Važno: da bi dobro prijanjale, elektrode treba postaviti barem 5 minuta prije kalibracije. Budući su
elektrode postavljene blizu oka, budite oprezni pri korištenju alkohola za čišćenje kože.
100
Neurofiziologija
Slika 32-2. Uzdužno postavljene Crni odvod

elektrode spojite odgovarajućim
Uzdužna (uzemljenje)
štipaljkama na Kanal 2.
Crveni odvod
Bijeli
odvod
Desna strana Lijeva strana
Slika 32-3. Vodoravno

postavljene elektrode spojite
odgovarajućim štipaljkama na Crni odvod
Kanal 1. (uzemljenje)
Bijeli odvod
Crveni odvod
Vodoravna os
Desna strana Lijeva strana
Ispitanik treba biti smješten tako da vidi kompjuterski zaslon bez da pomiče glavu. Ispitanik ne smije
doticati metalne predmete (npr. slavine) i treba skinuti metalni nakit.
Natuknice za postizanje optimalnih podataka:

a) Uvijek slijedite predmet očima i ne mičite glavu.
b) Ispitanik se treba usredotočiti na jednu točku predmeta i pratiti je.
c) Ispitanik treba sjediti tako da pokrete glave svede na minimum za vrijeme snimanja.
101
Neurofiziologija
d) Treba biti dovoljno prostora oko ispitanika tako da se predmet može micati oko
njegove/njezine glave na udaljenosti od oko 25 cm.
e) Za vrijeme pomicanja predmeta ispitivač treba taj predmet držati na istoj udaljenosti od glave
ispitanika.
f) Za vrijeme snimanja, ispitanik ne smije treptati. Ako je to neizbježno, aparat za snimanje to
treba zabilježiti..
g) Provjerite da se elektrode nisu "odljepile".
h) Što je zaslon veći, postići će se bolji rezultati.
Snimanje se izvodi u tri segmenta:

1. Ispitanik prati predmet (olovku) koju ispitivač pomiče lijevo i desno za ±70°.
2. Ispitivač pomiče predmet gore i dolje od ispitanika. Ispitanik prati predmet koji ispitivač pomiče gore
- dolje
3. Ispitanik čita tekst.
ANALIZA PODATAKA
1. Izmjerite amplitude i trajanje za podatke dobivene pri gledanju lijevo i desno.

2. Nađite dio krivulje s malim ulegnućem koji pokazuje trzajne pokrete.
3. Odredite broj trzajnih pokreta od 2 do 3 sekunde.
4. Nađite sakade na krivulji.
Slika 32-4. Elektrookulogram
REZULTATI
Ime studenta: _____________________________________

Laboratorij: ______________________________________
Datum: __________________________________________
102
Neurofiziologija

Ime: ____________________ Visina: ______________________
Dob: ____________________ Težina: ______________________
A. Dopunite tablicu 32-1 koristeći podatke iz Segmenta 1 Pazite na mjerne jedinice (min/sek).
Bilješka: odaberite samo jedan primjer trzajnog pokreta.
Tablica 32-1. Podaci iz Segmenta 1 za određivanje orijentacije oka pri micanju predmeta
Položaj predmeta → Fiksacija Kretanje predmeta u pokretu

Orijentacija oka → predmeta
koji miruje
Mjerenje Trzajni pokreti Lijevo Desno Lijevo
∆T [CH 40]
p-p [CH 40]
ulegnuće [CH 40]
B. Dopunite tablicu 32-2 koristeći podatke iz Segmenta 1.

Tablica 32-2. Trzajni pokreti
Vrijeme Broj trzajnih pokreta

0-1 sek
1-2 sek
2-3 sek
3-4 sek
C. Dopunite tablicu 32-3 koristeći podatke iz Segmenta 2

Bilješka: Trebate odabrati samo jedan primjer trzajnog pokreta.
Tablica 32-3. Podaci iz Segmenta 2 za određivanje orijentacije oka pri micanju predmeta
Orijentacija oka → Predmet u Predmet u pokretu

mirovanju
Mjerenje Trzajni pokreti Gore Dolje Gore
∆T [CH 41]
p-p [CH 41]
ulegnuće [CH 41]
103
Neurofiziologija
D. Dopunite tablicu 32-4 podacima iz Segmenta 3. (Bilješka: možda nećete imati sedam sakada po crti.)
Tablica 32-4. Podaci iz Segmenta 3
Mjerenje Prva crta Druga crta

Broj sakada
Trajanje sakada #1
#2
#3
#4
#5
#6
#7
Potpuno trajanje sakade/crte
Puno vrijeme čitanja
% vremena koji otpada na
sakade/puno vrijeme čitanja
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Prema podacima iz tablice 32-1 usporedite trajanje (T), relativne promjene u položaju oka (Δ) i
brzinu očnih pokreta (ulegnuća), trzaja i "pratećih" pokreta. _________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
2. Što je poticaj za refleksno trzajno gibanje oka? ___________________________________________
3. Prema podacima iz tablice 32-3 usporedite trajanje (T), relativne promjene u položaju oka (Δ) i
brzinu očnih pokreta (ulegnuća), trzaja i "pratećih" pokreta. __________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
4. Prema podacima iz tablice 32-3 usporedite svoje rezultate s ostalima u grupi (najmanje tri). Koji je
raspon varijacije u % vremena sakade po crti? ____________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
5. Opišite tri tipa nevoljnih pokreta za vrijeme fiksacije predmeta koji miruje. _____________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
6. Objasnite način na koji se snima elektrookulogram. _______________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
104
Neurofiziologija
33. vježba
Ispitivanje osjeta okusa
UVOD
Osjet okusa predstavlja jedan od složenih kemijskih osjeta. Najveći udio u njegovom nastanku ima
podraživanje osjetnih pupoljaka, ali istovremeno i podraživanje receptora za dodir, temperaturu i bol, te
receptora za njuh u ustima. Općenito je prihvaćeno da postoje četiri osnovna modaliteta okusa: gorko,
slano, kiselo i slatko. Gorak okus imaju alkaloidi (npr. kofein, nikotin, kinin i strihnin), soli većih
molekulskih masa (amonija, kalcija, magnezija, cezija, rubidija), neki glukozidi, i druge tvari pretežno
organskog porijekla. Osjet slanog izazivaju vodene otopine soli. Osjet kiselog izazivaju kiseline pri čemu
intenzitet tog osjeta ovisi o pH vrijednosti otopine. Osjet slatkog pobuđuju pretežno organski spojevi (kao
npr. šećeri, alkoholi, aldehidi, amidi, aminokiseline, esteri, ketoni, glikoli, sulfonske kiseline) i
anorganske soli berilija i olova. Prag okusa za pojedine tvari naveden je u tablici 33-1.
CILJ VJEŽBE
Cilj vježbe je prikazivanje četiri primarna modaliteta okusa, kao i određivanje položaja pojedinih osjetnih
pupoljaka za pojedine primarne osjete na površini jezika, kao i određivanje praga podražaja kod kojeg se
pojavljuju pojedini okusi. Prikazuje se adaptacija osjeta okusa na različite tvari, te određuju "kušači" i
"nekušači" za fenil-tiokarbamid. Vježbom se prikazuje učinak površinske anestezije jezika na nastajanje
osjeta okusa.
Zagreb, 1999., 53. poglavlje (Kemijski osjeti-okus i miris).
Potrebna oprema: povećalo, mala pinceta, epruveta od 1mL, kapaljka, osnovne četiri otopine za
ispitivanje okusa (saharoza 0,1 mol/L (35 g/L); natrijev klorid 0,5 mol/L (30 g/L); kinin sulfat 0,01 mol/L
(7 g/L); octena kiselina 0,2 mol/L (12 g/L), posuda s ledom, vodena kupelj, otopina fenil-tiokarbamida
0,0001 mol/L (0,015 g/L), kokain 0,07 mol/L (20 g/L), destilirana voda, gaza ili filter papir, vata.
1. Određivanje smještaja četiri vrste osjetnih receptora na jeziku provodi se uporabom četiri osnovne
otopine za određivanje osjeta gorkog, kiselog, slanog i slatkog. Potom ispitanika zamolimo da isplazi
jezik te mu se pomoću povećala razgleda površina jezika. Zatim se na pincetu namota smotuljak vate u
koju se kapne kap jedne od osnovnih otopina za izazivanje okusa, koja je ispitaniku nepoznata. Jezik
ispitanika dodirne se na jednom mjestu a ispitivana osoba se zamoli da kaže koji je okus osjetila i kojeg
je intenziteta okus (nikakav, slab, umjeren ili jak). Zamijećen osjet okusa upiše se u obrazac za rezultate.
Potom ispitanik destiliranom vodom ispere usta, a površina jezika se osuši filter papirom ili gazom.
Ispitivanje se ponavlja na drugom kraju jezika. Tim se načinom istraže najmanje tri točke u svakom
području jezika (vrh, obje bočne strane, središnji dio i stražnji dio) za svaki primarni okus. Radi poticanja
pažnje ispitanika povremeno se može upotrijebiti vata natopljena destiliranom vodom.
2. Određivanje praga za pojedine okuse provodi se istim, već opisanim načinom. Na mjesto jezika gdje se
najbolje osjeća određen okus nanosi se redom, u progresivnim razrjeđenjima, otopina za testiranje. U
svrhu grube informacije o pragu dovoljno je prirediti nekoliko uzastopnih peterostrukih razrjeđenja
osnovnih otopina. Utjecaj temperature ispituje se tako što se jezik brzo osuši, nakon umakanja kroz
desetak sekundi u otopinu niske (oko 00C), srednje (oko 370C) ili visoke (oko 500C) temperature.
3. Vremenski odnosi u zamjećivanju okusa mogu se grubo zapaziti podraživanjem vlastitog jezika.
Adaptacija osjeta okusa može se prikazati podraživanjem istog mjesta jezika istom otopinom kroz
105
Neurofiziologija
nekoliko minuta, sve dok se više ne osjeća okus te tvari. Naknadne reakcije mogu se dobiti tako, što se
nakon podraživanja jednog mjesta kiselinom primjeni destilirana voda.
4. "Sljepoća za okus" fenil-tiokarbamida može se odrediti višestrukim pokušajima otkrivanja osjeta

gorkog, nakon što se dotiče jezik vatom navlaženom tom tvari.
5. Anestezija okusnih receptora može se postići premazivanjem jezika otopinom kokaina. Nakon toga se
određuje nestajanje osjetljivosti za pojedine okuse.
Tablica 33-1. Pragovi za okus pojedinih tvari

Tvar Formula Mol. masa Prag(mol/L)
GORKO
kofein C8H10N4O2 194,1 0,0001
kinin sulfat (C20H24N2O2)2 H2SO4 746,90 0,000008
nikotin C5H4NC4H7NCH3 162,2 0,000019
hidroklorid C21H22N2O2HCl 370,75 0,0000016
urea CO(NH2)2 60,1 0,12
fenil-tiourea C6H5NHCSNH2 152,21
magnezijski sulfat MgSO4 · 7H20 246,49 0,0046
kušači 0,00002
nekušači 0,008
strihnin
KISELO
dušična kiselina HNO3 63,1 0,0011
klorovodična kiselina HCl 36,5 0,0009
sumporna kiselina H2SO4 98,1 0,001
mravlja kiselina HCOOH 46,0 0,0018
octena kiselina CH3COOH 60,1 0,0018
mliječna kiselina CH3CHOHCOOH 90,1 0,0016
maslačna kiselina CH3 (CH2)2 COOH 88,1 0,0020
SLANO
natrijski klorid NaCl 58,5 0,01
natrijski jodid NaI 149,92 0,028
kalijski klorid KCl 74,6 0,017
amonijski klorid NH4Cl 53,5 0,004
kalcijski klorid CaCl2 110,99 0,1
magnezijski klorid MgCl2 95,23 0,015
SLATKO
saharoza C12H22O11 342,2 0,01
glukoza C6H12O6 180,1 0,17
saharoza CO
C6H4 NNa +2H2O 241,1 0,000023
SO2
berilijski klorid BeCl2 80,0 0,0003
106
Neurofiziologija
ISPITIVANJE OSJETA OKUSA (REZULTATI)

Obrazac za rezultate
Ime i prezime ______________________________________________________________________
Datum ____________________________________________________________________________
1.
Raspored osjetnih područja na jeziku za osjet gorkog odgovara sljedećim područjima na jeziku:______
__________________________________________________________________________________
__________________________________________________________________________________
Subjektivni intenzitet osjeta okusa gorkog: (zaokruži jedan od sljedećih intenziteta)

+++, ++, +, 0;
Raspored osjetnih područja na jeziku za osjet slanog odgovara sljedećim područjima na jeziku:
__________________________________________________________________________________
__________________________________________________________________________________
Subjektivni intenzitet osjeta okusa slanog: (zaokruži jedan od sljedećih intenziteta)

+++, ++, +, 0;
Raspored osjetnih područja na jeziku za osjet kiselog odgovara sljedećim područjima na jeziku: _____
__________________________________________________________________________________
__________________________________________________________________________________
Subjektivni intenzitet osjeta okusa kiselog: (zaokruži jedan od sljedećih intenziteta)

+++, ++, +, 0;
Raspored osjetnih područja na jeziku za osjet slatkog odgovara sljedećim područjima na jeziku:
__________________________________________________________________________________
__________________________________________________________________________________
Subjektivni intenzitet osjeta okusa slatkog: (zaokruži jedan od sljedećih intenziteta)

+++, ++, +, 0;
2.
Približna vrijednost praga osjeta za GORKO _________________________________________ mol/L
Približna vrijednost praga osjeta za SLANO _________________________________________ mol/L
Približna vrijednost praga osjeta za KISELO _________________________________________ mol/L
Približna vrijednost praga osjeta za SLATKO ________________________________________ mol/L
Optimalni osjet okusa doživljava se pri temperaturi od ____________________________________ ºC
3.
_____ Subjektivni intenzitet osjeta okusa gorkog (relativni intenzitet stupnja 1) za okus gorkog nastaje u
vremenskom inervalu od : _____________________________________________________________
Subjektivni intenzitet osjeta okusa slanog (relativni intenzitet stupnja 1) za okus slanog nastaje u
vremenskom inervalu od : ____________________________________________________________
Subjektivni intenzitet osjeta okusa kiselog (relativni intenzitet stupnja 1) za okus kiselog nastaje u
vremenskom inervalu od : _____________________________________________________________
107
Neurofiziologija
Subjektivni intenzitet osjeta okusa slatkog (relativni intenzitet stupnja 1) za okus slatkog nastaje u
vremenskom inervalu od : ____________________________________________________________
4.
Označite KUŠAČ NEKUŠAČ
5.
Upišite kojim redoslijedom iščezavaju osjeti nakon premazivanja površine jezika s kokainom: ______
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
Ad 1. Gorko se najbolje osjeća stražnjim dijelom jezika (ispred papila cirkumvalata), a naslabije vrhom.
Za slano je odgovoran vrh i bočne strane jezika, dok je baza najmanje osjetljiva. Kiselo se najlakše
otkriva srednjim bočnim stranama jezika, a najteže bazom i vrhom. Sposobnost prepoznavanja slatkog
najjače je izražena na vrhu jezika, a najslabije na bazi. Iz opisa topografskog razmještaja okusa proizlazi
da je središnje područje neosjetljivo za okus u odraslih (ali ne i u djece). Podaci o osjetljivosti pojedinih
područja jezika upisuju se u obrazac za rezultate. Jak osjet okusa obilježi se +++, umjeren ++, slab +, a
odsutnost okusa 0.
Ad 2. Zabilježe se razrjeđenja otopina za testiranje koje se još mogu zamjetiti osjetom okusa. Prag za
pojedine okuse nije istog reda veličine koncentracija. Najniži je prag za okus gorkog. Nešto viši prag je za
okus kiselog, a najviši je za osjet slatkog i slanog.
Optimalan okus postoji pri srednjim temperaturama, dok je pri niskim ili visokim temperaturama jezik
gotovo neosjetljiv za okus.
Ad 3. Subjektivni doživljaj intenziteta okusa ne odgovara uvijek perifernom događanju. Nakon dodira s
kemijskom tvari protekne vrijeme latencije od 0,3 do 1 sekunde prije nego li se javi subjektivni osjet
okusa. Na vršku jezika najkraće je vrijeme latencije za slano, pa slatko, kiselo i najduže za gorko.
Najintenzivnije se okus osjeća tek nakon što djeluje podražaj nekoliko sekundi. Adaptacija osjeta okusa
nastupa već kroz desetak sekundi i potpuna je kroz 1 do 5 minuta. Adaptacija na saharozu ili sol
pospješuje osjet ostalih okusa. Destilirana voda izaziva osjet slatkog nakon kušanja kiselog.
Ad 4. Neki ispitanici osjete okus gorkog nakon dodira jezika s fenil-tioureom (kušači), dok drugi to ne
osjete (nekušači). Osjetljivost na skupinu N-C = S u tom aromatskom spoju određena je genetski i ovisi o
prisustvu odredenog receptorskog proteina na okusnim stanicama. Svojstvo se nasljeđuje dominantno, pa
nekušači, čiji je udio u populaciji 0,3, imaju oba gena recesivna.
Ad 5. Nakon premazivanja jezika kokainom iščezavaju osjeti ovim redosljedom: bol, gorko, slatko, slano,
kiselo i konačno osjet dodira.
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Zašto se prehlađena osoba žali na gubitak okusa ? ______________________________________
_______________________________________________________________________________
2. Zašto čovjek osjeti okus kiselog, ako uroni vrh jezika u lužnatu otopinu koja se nalazi u cinčanoj
čaši koju drži vlažnom rukom? _____________________________________________________
_______________________________________________________________________________
3. Koje je biološko opravdanje što je prag za osjet gorkog najniži? ___________________________

_______________________________________________________________________________
108
Neurofiziologija
34. vježba
Ispitivanje osjeta njuha
UVOD
Osjet njuha je kemijski osjet. Njušna membrana smještena je u gornjem i stražnjem dijelu nosne
šupljine. Njena povšina izosi 5 cm2. Receptori za osjet njuha su njušne stanice. One na svom distalnom
kraju imaju zadebljanje iz kojeg u sluz koja prekriva njušnu membranu, strši velik broj njušnih dlačica.
Da bi neka tvar podražila njušne receptore mora biti hlapljiva i topljiva u vodi i lipidima. Vrlo brzo nakon
podražaja njušni receptori adaptiraju se za oko 50%. Nakon toga se oni više ne adaptiraju premda
ispitanik gotovo u potpunosti izgubi osjet njuha vrlo brzo nakon podraživanja. Očito je da se radi o
mehanizmima adaptacije na osjet njuha na razini središnjeg živčanog sustava. Na temelju psiholoških
testova i istraživanja akcijskih potencijala pretpostavlja se da postoji sedam primarnih njušnih podražaja:
cvijetni, mošusni, kamforni, mentolni, eterski, jetki i gnjili.
CILJ VJEŽBE
Potrebno je ispitati njuh u čovjeka s ciljem određivanja praga podražaja, brzinu adaptacije i primarne
njušne podražaje.
Za razumijevanje i izvođenje vježbe student obvezno treba pripremiti gradivo iz udžbenika
Medicinska fiziologija, A.C. Guyton & Hall, Medicinska naklada-Zagreb, 1999., 53.
poglavlje (Kemijski osjeti-okus i miris; poglavlje Osjet mirisa).
Oprema: zaporni sat, vata, pepermintovo ulje, ulje od klinčića, alkohol, kamfor, cedrovo ulje.
1. Ispituje se brzina adaptacije osjeta njuha tako da se vatu natopljenu ispitivanom tvari stavi 10 cm od
nosa, pri čemu ispitanik koji drži oči zatvorenim, 0 normalno diše. Mjeri se vrijeme koje protekne
dok ispitanik više ne osjeća miris. Vrijeme adaptacije se izmjeri za pepermintovo ulje, ulje od
klinčića, alkohol, kamfor i cedrovo ulje.
2. Ispituje se utjecaj jedne tvari na percepciju druge: a) zatvori se jedna nosnica i ispitaniku daje da
udiše kamfor do momenta kad više ne osjeća miris. U tom momentu ispitaniku se naizmjenice daje
mirisati pepermintovo ulje i ulje od klinčića; b) postupak se ponovi s alkoholom i pepermintovim
uljem, odnosno uljem od klinčića.
Prag osjeta za njuh je izvanredno nizak ali se jako razlikuje za različite tvari. Određivanje praga podražaja
je relativno teško jer je osjet njuha subjektivni fenomen, a rezultati ovise o koncentraciji tvari i načinu
podraživanja. Njušni se receptori adaptiraju za približno 50% tijekom jedne do dvije sekunde. Osjet
mirisa se u vremenskom razdoblju od jedne do dvije minute adaptira do gašenja. Poznato je tako da
postoji antgonizam u percepciji raznih mirisa. Jaki mirisi maskiraju slabe. Postoji i antagonizam između
nekih mirisa istog intenziteta. Npr. potpuna adaptacija na kamfor onemogućava ispitanika da razlikuje
pepermintovo ulje od ulja za klinčiće, dok adaptacija na alkohol ne dovodi do istog učinka. Neke tvari,
aplicirane lokalno na njušnu membranu, blokiraju u potpunosti osjet njuha kao npr. kokain ili adrenalin.
Rezultate ispitivanja unesite u obrazac za rezultate.
109
Neurofiziologija
Obrazac za rezultate
Ime i prezime ____________________________________________________________________
Datum ____________________________________________________________________
Ad 1.
Tvar Adaptacija (s)
_________________________________________________________________________________
a/ pepermintovo ulje
_________________________________________________________________________________
b) ulje od klinčića
_________________________________________________________________________________
c) alkohol
_________________________________________________________________________________
d) kamfor
_________________________________________________________________________________
e) cedrovo ulje
_________________________________________________________________________________
Ad 2.
Tvar pepermintovo ulje i ulje od klinčića
razlikuje (+) ne razlikuje (-)

_________________________________________________________________________________
kamfor
_________________________________________________________________________________
alkohol
_________________________________________________________________________________
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Što je afektivna priroda njuha? _______________________________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
2. Kolika je mogućnost stupnjevanja jakosti osjeta mirisa?

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
3. Kako se tumači brza adaptacija do gašenja osjeta njuha? __________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
4. Za koju tvar je prag najniži i zašto? ___________________________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
5. Kakav je utjecaj jedne tvari na drugu u percepciji njuha i kako se to objašnjava? _______________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
110
Neurofiziologija
35. vježba
Osjet sluha
Ispitivanje sluha glazbenom viljuškom
UVOD
Naziv zvuk označava longitudinalno mehaničko titranje molekula neke tvari, koje se širi prostorom
kao područja zgušnjenja odnosno razrjeđenja, tj. promjena tlaka. Naše životno okruženje je vrlo bogato
zvukom. Dio zvučnih frekvencija (u idealnom slučaju od 20 do 20000 Hz) čujemo kao zvuk u užem
smislu riječi. Područje zvučnih frekvencija ispod 20 Hz nazivamo područjem infrazvuka, dok područje
zvučnih frekvencija iznad 20000 Hz nazivamo područjem ultrazvuka. Zvučne frekvencije u području
infrazvuka kao i zvučne frekvencije u području ultrazvuka uopće ne zamijećujemo, ili ih osjećamo kao
pritisak, odnosno toplinski podražaj. Za ispitivanje sluha mogu poslužiti različiti zvučni podražaji. Kao
izvor zvuka mogu poslužiti elektronički oscilatori koji mogu poslužiti za određivanje niza kvantitativnih
podataka o sluhu (postupak mjerenja nazivamo audimetrija), ali se jednostavno kvalitativno ispitivanje
može provesti i glazbenom viljuškom (muzičkim ugađalicama) dok postupak mjerenja nazivamo
akumetrija. Obično se razlikuju dvije vrste nagluhosti: živčana ili perceptivna nagluhost, koja je osobita
po oštećenju pužnice ili slušnog živca i provodna ili konduktivna nagluhost koja je osobita po oštećenju
mehanizma koji prenose zvuk u pužnicu. Istovremeno pojava obje vrste nagluhosti na istom uhu naziva se
mješovita nagluhost. Jednostavni pokusi izvedeni s glazbenom viljuškom mogu prikazati neke fenomene
u fiziologiji slušanja, i istodobno poslužiti za kliničko ispitivanje nagluhosti (vidi tablicu 35-1).
Normalan fiziološki put provodenja zvuka u unutrašnje uho vodi preko sustava slušnih koščica koji
ima ulogu podešavanja zvučne impedancije između vanjske atmosfere koja je u stanju plina i tekuće faze
koju čini perilimfa i endolimfa.
Tablica 35-1. Podaci dobiveni ispitivanjem sluha glazbenom viljuškom pri različitim vrstama
jednostrane nagluhosti
Uho D L D L D L D L
Sluh čuje čuje čuje skraćen čuje skraćen čuje skraćen
Weber W W W W
Rinne + + +  + + + 
Schvabach normalan normalan normalan produljen normalan skraćen normalan skraćen
Nalaz uredan sluh provodna nagluhost živčana nagluhost mješovita nagluhost
Zahvaljujući tom sustavu većina energije zvučnih valova prolazi kroz granicu između tih dviju
faza. Ako u nekom uhu ne postoji bubnjić i slušne koščice, zvuk može doprijeti u unutrašnje uho zračnim
putem, izravno do ovalnog prozorčića, ali je u tom slučaju osjet sluha oslabljen za tridesetak decibela.
Konačno, titranje tekućine u pužnici može biti izazvano prijenosom zvuka kroz kost. Gotovo sva energija
zvučnih valova se na granici zrak-kost reflektira pa ni zvukovi jakog intenziteta ne mogu dati osjet sluha
kroz kost. No titranje kosti se može pobuditi izravnim dodirom krutog sredstva kroz koje se širi zvuk
(npr. drška glazbene viljuške ili elektroničkog vibratora) s kostima lubanje (obično mastoidnim
nastavkom temporalne kosti ili sa zubima).
111
Neurofiziologija
CILJ VJEŽBE
Cilj je vježbe ispitati sluh glazbenom viljuškom.

Zagreb, 1999., 52. poglavlje (Osjet sluha).
Oprema: glazbena viljuška s vlastitom frekvencijom titranja 256 ili 512 Hz, vata umočena u parafin.
1. Nagluhost lijevog ili desnog uha se može otkriti naizmjeničnim stavljanjem ustitrale glazbene viljuške
ispred uha ispitanika i uha ispitivača pod pretpostavkom da ispitivač ima normalan sluh. Viljuška se
ustitra udarcem po tvrdom predmetu i postavlja uz jedno, pa uz drugo uho ispitanika sve dok on ne
prestane čuti na jedno uho. Tada viljušku osluškuje ispitivač, da bi utvrdio preostalu jakost tona koju
ispitanik nije čuo. Pokus se ponavlja za drugo uho ispitanika, koje slabije čuje.
2. Weberov pokus se izvodi tako da se ustitrala glazbena viljuška drškom prisloni na tjeme ispitanika
nakon što se razmakne kosa. Ispitanik se zamoli da prema subjektivnom doživljavanju kaže, odakle zvuk
dolazi (iz sredine glave, s lijeve ili desne strane), odnosno na koje uho bolje čuje. Pokus se mora provoditi
u prostoriji s umjerenom bukom (oko 30 dB) a ne u potpuno tihoj prostoriji (camera silenta). Pokus se
ponovi nakon što ispitanik začepi jedan zvukovod komadićem vlažne vate.
3. Bingov pokus nastavlja se na Weberov pokus nakon što o ispitanik prestane čuti ton ustitrale viljuške
na tjemenu. Tada ispitanik prstom zatvori zvukovod jednog uha i osluškuje ton.
4. Rinneov pokus se izvodi tako da se glazbena viljuška pobudi na titranje i zatim se drži naizmjenično
svakih nekoliko sekundi ili ispred uha tik uz vanjski zvukovod, ili se drškom pritisne uz mastoidni
nastavak temporalne kosti ne dodirujući ušku. Mijenjanje položaja viljuške izvodi se sve dotle dok
ispitanik više ne čuje ton u jednom položaju. Zabilježi se da li je to u položaju ispred uha ili drškom uz
mastoid.
5. Schwabachov pokus izvodi se tako da se držak zatitrane viljuške stavlja naizmjenično na mastoid
ispitivanog uha i mastoid zdravog uha ispitivača. Pokus je dovršen kad jedan od dvojice prestane čuti ton
viljuške. Zabilježi se da li je to ispitivač, ispitanik ili oba prestaju čuti ton gotovo istovremeno.
ANALIZA PODATAKA
ad 1. Najprije se provjeri da li ispitanik ima nagluhost na jednom i/ili drugom uhu, tj. da li "čuje", "čuje
skraćeno" ili "čuje jako skraćeno ".
ad 2. Ako se zatitrana glazbena viljuška drškom prisloni uz tjeme, titraji se kroz kost prenose do
unutarnjeg uha mimo provodnog aparata uha. Ispitanik s obostrano normalnim sluhom čuti će ton na oba
uha podjednako tj. lokalizirat će izvor zvuka u sredinu glave. Ima li ispitanik živčanu nagluhost jednog
uha, lateralizirat će ton na stranu zdravog uha, odnosno uha s boljim sluhom. Naprotiv radi li se o
provodnoj nagluhosti (koja se može oponašati začepljenjem uha) utjecaj vanjske buke u smislu
zaglušivanja je manji u bolesnom uhu, pa su uvjeti percepcije tona koji dolazi koštanim putem bolji u
tom, bolesnom uhu, nego u zdravom. Bolesnik stoga lokalizira ton na stranu uha s provodnom
nagluhošću. Weberov pokus ima u klinici primjenu kod jednostavnog odredivanja vrsti nagluhosti,
posebno jednostrane. Obično se rezultat označuje strelicom (W).
ad 3. Kad ispitanik s normalnim sluhom kaže da više ne čuje ton ustitrane viljuške na tjemenu, može
prstom zatvoriti zvukovod, pa će ponovo odmah čuti ton (Bingov pokus). Naime, zatvaranjem zvukovoda
112
Neurofiziologija
onemogućuje se zaglušenje uha vanjskom bukom, pa se stvaraju bolji uvjeti za percepciju zvuka koštanim
putem. Ne nastupi li pojačanje tona u začepljenom uhu postoji oštećenje provodnog sustava tog uha.
ad 4. Rinneovim pokusom može se pokazati da zdravo uho bolje čuje zvuk koji dolazi zračnim nego
koštanim putem. Izmjenično ispitivanje za svako uho posebno, odnosa zračne vodljivosti (viljuška ispred
uha) i koštane vodljivosti (držak viljuške na mastoidu) pokazuje kod zdravog ispitanika da je zračna
vodljivost dulja od koštane, tj. da se viljuška još uvijek čuje ispred uha makar se više ne čuje dok je
pritisnuta na mastoidni nastavak (R+). Ako neko uho čuje dulje koštanim putem nego zračnim radi se o
provodnoj nagluhosti (R). Rinneov pokus daje mogućnost da se odredi da li postoji smetnja u
provodnom aparatu uha.
ad 5. Schwabachovim pokusom se može potvrditi ili isključiti postojanje živčane nagluhosti

usporedivanjem koštane vodljivosti uha ispitanika s referentnom koštanom vodljivosti normalnog uha.
Dogodi li se da oba prestanu čuti ton praktički istovremeno, ispitanik nema nagluhost (Schwabach
normalan). Čuje li ispitivač duže od ispitanika postoji oštećenje u perceptivnom aparatu uha ispitanika
(Schwabach skraćen). Čuje li međutim ispitanik duže od ispitivača postoji provodna nagluhost kod
ispitanika (Schwabach produljen). Ispitanik čuje zvuk slabijeg intenziteta zato, što mu je uho zbog
provodne nagluhosti manje zaglušeno bukom prostorije nego normalno uho. Schwabachov pokus je kao
jednostavan test za određivanje živčane nagluhosti, posebno vrijedan pri dijagnostici obostrane
nagluhosti. Kod jednostrane nagluhosti isti se princip koristi kod Weberovog pokusa, gdje je referentno
zdravo uho bolesnika, dok je kod Schwabachovog pokusa referentno zdravo uho ispitivača.
PITANJA ZA RASPRAVU
1. O kakvoj se nagluhosti radi ukoliko je Rinne-test negativan, a Schwabach-test skraćen?
2. Zašto se pri jednostranoj nagluhosti izvodi pokus po Weberu?
3. Što će se dogoditi ako čovjek zatvori zvukovod pritiskom prsta na tragus dok proizvodi neki zvuk
(primjerice mumljanje)?
4. Zašto svaki pojedinac čuje svoj vlastiti glas drugačije nego što ga čuju ostali?
113
Neurofiziologija
36. vježba
Funkcionalne pretrage organa ravnoteže
UVOD
Vestibularni je aparat organ koji zamijećuje osjet ravnoteže. Sastoji se od sustava koštanih kanala i
komora u petroznom dijelu temporalne kosti, nazvanog koštani labirint; unutar njega je funkcionalni dio
vestibularnog aparata - sustav membranskih kanala i komora, nazvan membranski labirint. Membranski
labirint se sastoji od pužnice, triju polukružnih kanala i dviju velikih komora, utrikula i sakula.
Pužnica je glavno osjetno područje za sluh. Utrikul, polukružni kanali i sakul sastavni su dio
mehanizma za održavanje ravnoteže. Makule su osjetni organi utrikula i sakula, koji zamijećuju položaj
glave u odnosu na gravitaciju. Svaka je makula pokrivena želatinoznim slojem u koji je uronjeno mnogo
kristala kalcijeva karbonata (statokonije ili otoliti). U makuli se nalaze i brojne stanice s dlačicama
(cilije). Bazalni i postranični dijelovi tih stanica tvore sinapse s osjetnim završecima vestibularnoga
živca.
Vestibularni sustav kontrolira ravnotežu tijela pomoću podsvjesnih refleksnih mehanizama, tijekom
mirovanja (ortostatika) kao i tijekom pokretanja (dinamostatika). Pri tome se u kontroli isprepliću i
drugi čimbenici, primjerice: proprioreceptori u vratu i u tijelu, te vidne informacije. Vestibularni
sustav korigira ravnotežu mehanizmima smještenim u vestibularnim jezgrama, retikularnim jezgrama
moždanoga debla, te u malome mozgu.
CILJ VJEŽBE
Svrha vježbe je upoznati se s pretragama kojima se utvrđuju znakovi oboljenja vestibularnog aparata,
odnosno poremećaji ortostatike i dinamostatike (gornjih i donjih ekstremiteta).

funkcijama).
1. Ispitivanje nistagmusa (spontani znak oboljenja vestibularnog sustava)

Ima li ispitanik spontani nistagmus ili nema, ispitujemo tako da stojeći ispred ispitanika (koji sjedi) i
držeći rukom (desnom ili lijevom) glavu ispitanika, tražimo od njega da prati pogledom naš kažiprst, koji
smo ispružili i držimo ga u maksimalno mogućoj udaljenosti. Pomičući prst nadesno i nalijevo, prema
gore i prema dolje, utvrđujemo ima li ispitanik u bilo kojem smjeru nistagmus. Za promatranje slaboga
spontanog nistagmusa preporučuju se osobite naočale po Frenzelu s veoma jakim lećama (20 dioptrija),
kroz koje ispitanik ništa ne vidi, dok ispitivač vidi bolesnikove oči znatno uvećane (ove naočale imaju u
okviru sa strane malu žarulju, koja promatraču omogućuje vrlo jasno vidjeti promjene na oku ispitanika).
2. Poremećaji ortostatike (funkcija stajanja, padanje)-Rombergov pokus

Ispitanik stoji uspravno sa spuštenim rukama i približenim stopalima. Najprije se posmatra kako ispitanik
stoji dok su mu oči otvorene, a zatim kako stoji dok su mu oči zatvorene.
3. Poremećaji dinamostatike donjih ekstremiteta (funkcije hodanja)-Babinski-Weilov pokus

Poremećaj funkcije hodanja ispituje se tako da ispitanik hoda (u nekoliko navrata) sa zatvorenim očima
10 koraka naprijed i 10 koraka natrag.
114
Neurofiziologija
4. Poremećaj dinamostatike gornjih ekstremiteta-pokus ispruženih ruku

Ispitanik, koji sjedi nasuprot ispitivača, ispruži svoje ruke naprijed (vodoravno i paralelno) u smjeru
ispruženih ruku ispitivača, koji svojim prstima ne smije dodirivati prste ispitanika. Ispitanik zatim zatvori
oči. Promatra se jesu li ruke ispitanika nepomične ili se uklanjaju u bilo kojem smjeru.
ANALIZA PODATAKA
ad 1.
Jedan od najvažnijih simptoma oboljenja vestibularnog aparata je spontani nistagmus Za nistagmus
vestibularnog podrijetla karakteristično je da ima ritmični karakter, te se sastoji iz jedne brze i jedne
polagane komponente, koje neprestano alteriraju.
Nakon što se zamijeti spontani nistagmus, određuje se njegov smjer (prema brzoj komponenti) i ravnina.
Utvrđujemo da li postoji horizontalni, vertikalni, dijagonalni ili cirkularni, nadesno ili nalijevo spontani
nistagmus.Zatim nastojimo pobliže utvrditi kakvi su titraji nistagmusa, tj. jesu li fini, sitni ili grubi i jesu
li brzi ili spori. Zatim se analizira intezitet nistagmusa, tj. stupanj nistagmusa. Ukoliko se nistagmus
zamijećuje samo kad ispitanik gleda u smjeru nistagmusa, govorimo o nistagmusu prvoga stupnja.
Ukoliko ispitanik pokazuje nistagmus na jednu stranu i onda kada gleda ravno ispred sebe, govorimo o
nistagmusu drugoga stupnja. Ukoliko ispitanik ima nistagmus na jednu stranu i onda kada gleda na
protivnu stranu, tada se govori o najjačemu nistagmusu trećega stupnja.
ad 2.
Ukoliko funkcije vestibularnog sustava nisu narušene ispitanik stoji mirno s otvorenim i/ili zatvorenim
očima, a normalno održavanje ravnoteže ispitanik vrši i kod nagibanja prema natrag savijanjem tijela..
Pri narušenim funkcijama vestibularnog sustava ispitanik se, uz zatvorene oči, počne rušiti ("ispružen
kao kip") i pada na jednu ili na drugu stranu, ili samo balansira i pokazuje "tendenciju pada" na jednu
ili na drugu stranu. Ispitanik se, u principu, uvijek naginje na stranu oboljelog vestibularnog aparata.
ad 3.
Ispitanik s oštećenim vestibularnim aparatom, otklanjati će na bolesnu stranu pri hodanju naprijed, a na
stranu zdravog vestibularnog aparata pri hodanju natraške.
ad 4.
Ukoliko je vestibularni sustav intaktan, tada ispružene ruke ispitanika miruju ili se samo neznatno pomiču
u raznim smjerovima. Pri oštećenju jednog vestibularnog sustava ruke će se skretati same na tu stranu.
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Koji su osnovni strukturni dijelovi vestibularnog sustava? _________________________________

_______________________________________________________________________________
2. Kakva je uloga utrikula i sakula u održavanju statične ravnoteže ? ___________________________
_______________________________________________________________________________
3. Koja je uloga polukružnih kanala u održavanju ravnoteže?_________________________________
_______________________________________________________________________________
4. Što je endolimfa i koje su njene funkcije ? _____________________________________________
_______________________________________________________________________________
5. Što je nistagmus ?_________________________________________________________________
_______________________________________________________________________________
6. Osim vestibularnog sustava koji još čimbenici sudjeluju u regulaciji ravnoteže? ________________
_______________________________________________________________________________
115
Neurofiziologija
37. vježba
Ispitivanje podražljivosti vestibularnog sustava-kalorički nistagmus
UVOD
U svakome vestibularnom aparatu nalaze se tri polukružna kanala. To su prednji, stražnji i

horizontalni (lateralni) polukružni kanal, a postavljeni su tako da međusobno zatvaraju pravi kut, te tako
označuju sve tri ravnine u prostoru. Svaki je polukružni kanal na jednome svojemu kraju proširen
(ampula). Kanali su ispunjeni viskoznom tekućinom - endolimfom. U svakoj se ampuli nalazi mali
greben nazvan ampularna krista. Na vrhu je grebena želatinozna tvar, kupula. Protjecanjem endolimfe
iz kanala u ampulu dolazi do savijanja kupule. Iz stanica s dlačicama (smještenih duž ampularnog
grebena), u kupulu strše stotine cilija (kinocilije). Kinocilije svih tih stanica uvijek su usmjerene prema
istoj strani kupule. Savijanje kupule u jednome smjeru uzrokuje depolarizaciju stanica s dlačicama, a
savijanje u suprotnome smjeru hiperpolarizira stanice. Iz stanica s dlačicama vestibularnim se živcem
odašilju odgovarajući signali koji obavješćuju središnji živčani sustav o promjenama brzine i smjera
rotacije glave u trima različitim prostornim ravninama.
CILJ VJEŽBE
Svrha vježbe je prikazati podraživanje vestibularnog aparata toplinskim pokusima po Fitzgeraldu i

Hallipikeu, kao i zamijetiti pojavu i trajanje nistagmusa.

funkcijama).
Oprema: Frenzelove naočale, voda temperature 300C i 440C, šprica, te odgovarajuće gumeno crijevo
kroz koje protiče voda.
Izvođenje vježbe: vježba se izvodi u polumračnoj prostoriji. Prilikom ispitivanja ispitanik mora ležati na
leđima s glavom podignutom za 300. Na taj način se polukružni kanal dovodi u okomiti položaj, čime se
izaziva najjači podražaj na receptore pri podizanju ili spuštanju endolimfe. Ispitaniku se postave
Frenzelove naočale. Uši se ispiru, točno 40 sekundi, najprije mlazom tople vode od 440C i to svako uho
posebno. Istodobno se prati pojava nistagmusa i njegovo trajanje. Vodom čija je temperatura 180C, izvodi
se isti pokus ukoliko su jedno ili oba vestibularna aparata nepodražljiva.
ANALIZA PODATAKA
Ispiranjem uha hladnom vodom, ohlađujemo zid labirinta na mjestu koje je najbliže bubnjiću, a to je
ampula lateralnoga polukružnoga kanala. U lateralnom polukružnom kanalu nastaje uslijed ohlađivanja
silazna ili ampulofugalna limfokineza, jer je položaj polukružnoga kanala viši nego položaj njegova
glatkoga kraka, a kako je poznato, hladnija tekućina, dakle i endolimfa, teža je od tople, zato se endolimfa
spušta prema dolje. Kod ispiranja uha toplom vodom nastaje na istom mjestu ugrijavanje labirintnog zida
što dovodi do uzlazne ili ampulopetalne limfokineze. Svaka ampulofugalna limfokineza u lateralnom
polukružnom kanalu provocira horizontalni nistagmus na protivnu stranu, dok ampulopetalna
limfokineza provocira nistagmus na podraženu stranu.
116
Neurofiziologija
Trajanje nistagmusa računa se od početka ispiranja do njegovog prestanka. Kod normalne podražljivosti
nistagmus traje 1 minutu i 30 sekunda, a razlika između desne i lijeve strane ne prelazi 5 sekunda.
Nistagmus koji traje kraće ili dulje od toga govori o narušenoj funkciji vestibularnog aparata.
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Obrazložite ulogu polukružnih kanala u održavanju ravnoteže. _____________________________

_______________________________________________________________________________
2. Što je endolimfa? _________________________________________________________________

_______________________________________________________________________________
3. Koja je funkcija endolimfe? _________________________________________________________

_______________________________________________________________________________
4. Objasnite ampulofugalnu i ampulopetalnu limfokinezu. ___________________________________

_______________________________________________________________________________
117
Srce i cirkulacija
Rad s pokusnim životinjama
Postupak s pokusnim životinjama
Teorijski dio. Biološki pokusi se izvode na pokusnim životinjama, koje se u tu svrhu uzgajaju u
zasebnim zgradama (vivarij), gdje se drže u kontroliranim uvjetima. Ishrana se vrši standardiziranom
hranom, kontrolira se izmjena svijetla i tame, a voda se daje ad libitum. Kako bi se izbjegle varijacije
među jedinkama, pokusi se uglavnom izvode na životinjama srođenog soja, koje se dobivaju parenjem
potomaka tijekom najmanje 20 uzastopnih generacija.
Postupak sa životinjama. Za uspješno izvođenje svake vježbe treba smireno i staloženo postupati
s laboratorijskim životinjama. Zbog stalnog kontakta sa stručnim osobljem koje se svakodnevno brine da
životinje budu u čistim kavezima, one su naučene na kontakt sa ljudima, pa im ne treba pristupati sa
strahom. Prilikom ulaska u kaveze pokreti ruku trebaju biti polagani, kako se životinja ne bi preplašila, jer
bi to zbog aktivacije simpatičkog nervnog sustava stvorilo i neujednačene početne uvjete u eksperimentu.
Štakori i miševi se prenose držanjem za sredinu repa, uz davanje uporišta životinji na podlaktici
druge ruke. Miš se može prenositi i držanjem za kožu šije palcem i kažiprstom samo jedne ruke, pa druga
ruka ostaje za izvođenje zahvata na životinji.
Za uspješno izvođenje nekih pokusa životinje se uvode u opću anesteziju kloral hidratom ili
drugom vrstom anestetika.
Obilježavanje životinja izvodi se tako da se škaricama jednom ili više puta zareže desno ili lijevo
uho, što omogućava kasnije prepoznavanje životinje u pokusu (D0L0, D1L0, D2L0, D0L1, D0L2 itd.).
118
Srce i cirkulacija
38. vježba
Učinak podraživanja vagusa i injiciranja neurotransmitera
na srce štakora
UVOD
Simpatička stimulacija srca posredstvom katekolamina (adrenalin, noradrenalin) dovodi do sinusne

tahikardije, a parasimpatička, posredstvom acetilkolina rezultira sinusnom bradikardijom i nastankom
atrio-ventrikulskog (A-V) bloka.
CILJ VJEŽBE
Prikazati rad srca štakora in situ i nakon podraživanja vagusa i injiciranja neurotransmitera.
Za razumijevanje i izvođenje vježbe student treba pripremiti gradivo iz udžbenika

Medicinska fiziologija, A.C. Guyton i Hall, Medicinska naklada-Zagreb, 1999., 9.
poglavlje (Srčani mišić; srce kao crpka).
OPREMA
Kirurški instrumenti, staklena kanila za kaniliranje traheje, ručna pumpica za zrak,

elektrostimulator, otopina kloral hidrata 217,6 mmol/L (3,6 g/L), otopina adrenalina 27,3 mmol/L
(razrijedi se 1/2 originalne ampule sa 100 mL fiziološke otopine), otopina acetilkolina 2,75 mmol/L
(otopi se 0,001 g acetilkolina u 2 mL destilirane vode da bi se postigla konačna koncentracija od 0,05%),
fiziološka otopina, 1-2 odrasla štakora.
UTJECAJ PODRAŽIVANJA VAGUSA NA SRCE
Štakor se anestezira kloral hidratom, a zatim se u vratnoj regiji isprepariraju obostrano vene
jugulares. Potom se između omohioidnog i sterohioidnog mišića pronađe n. vagus, koji se odvoji od
arterije karotis i što proksimalnije podveže koncem. Potom se izvrši traheotomija i kaniliranje traheje.
Zahvat se izvodi tako da se traheja polovično zasiječe britvicom. U nastali otvor rotirajućim pokretima se
uvuče staklena kanila, koja se zatim fiksira koncem. Nakon toga pristupa se torakotomiji. Izvrši se
najprije medijalni rez kroz kožu (od vrška sternuma prema gore), i ogole mišići toraksa. Zatim se štakor
oslobodi podveza na desnoj strani i lagano zaokrene na ruku eksperimentatora. Nakon toga potraže se 2.,
3., 4. i 5. rebro. Oko svakog rebra se na udaljenosti od 1 cm od sternuma podvuče konac, koji se čvrsto
podveže. Tako se podvezuju i subkostalne arterije na desnoj strani grudnog koša što omogućuje da se
učini rez kroz toraks (medijalno od podveza) bez većeg krvarenja. Neposredno po otvaranju desne strane
toraksa uslijedi pneumotoraks. Pluća kolabiraju, a nastaje i refleksni spazam krvnih žila na lijevoj strani
toraksa, pa se rez uz sternum može izvršiti i na lijevoj strani. Sternum se zatim odigne prema gore i čvrsto
podveže koncem u području drška, a zatim odstrani. Time se dobiva širok pregled na otvorenu perikardnu
šupljinu i srce. Budući da su oba plućna krila štakora u kolapsu, jedan od studenata iz skupine, mora do
kraja vježbe vršiti umjetno disanje uz pomoć pumpice kojom se preko kanile upuhuje zrak u traheju.
Nakon što se dobro promotri normalni rad srca, pristupa se stimulaciji n. vagusa. Potraži se prije
izoliran i podvezan živac. Proksimalno se prereže, a zatim stimulira pomoću elektrostimulatora
(istosmjerna struja od 6 V i 0,2 A).
119
Srce i cirkulacija
Prikaz i tumačenje rezultata.

Nakon električnog podraživanja vagusa dolazi trenutačno do usporenja rada
srca. Atriji se kontrahiraju sporije, a zbog nastanka A-V bloka, nastaje potpun
prekid u kontrakciji ventrikula. Nakon pauze od nekoliko sekundi (tijekom koje se
i dalje vrši stimulacija vagusa elekrostimulatorom), ventrikli se počinju ponovno
kontrahirati, ali u vrlo sporom ritmu, zbog aktivacije novog ventrikulskog centra
("bijeg" ventrikla). Između rada atrija i ventrikla, zbog prisustva totalnog A-V
bloka (blok III stupnja) postoji potpuna disocijacija. Učinak traje izvjesno vrijeme
(dok se ne razori acetilkolin), a zatim se ponovno vraća normalni srčani ritam.
DJELOVANJE ADRENALINA I ACETILKOLINA
U venu jugularis se kroz sloj pektoralne muskulature injicira 0,1- 0 2 mL otopine adrenalina.
Nakon što se registrira učinak i utvrdi prestanak djelovanja, kroz istu iglu injicira se 0,2-03 mL otopine
acetilkolina.
Prikaz i tumačenje rezultata.

Injiciranje adrenalina dovodi do ubrzanja srčanog ritma i snažnije srčane
kontrakcije, a injiciranje acetilkolina u cirkulaciju izaziva iste promjene kao i
električna stimulacija vagusa. Ponekad zbog veće ekscitabilnosti miokarda
nastaju i ekstrasistole, pa i spontana fibrilacija atrija i ventrikla.
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Kako se mijenja membranski potencijal S-A čvora nakon podraživanja autonomnih živaca? ________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
2. Zbog čega nastaje atrioventrikulski blok nakon podraživanja vagusa? __________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
3. Utječe li vagus izravnim putem na funkciju ventrikla? ______________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
4. Zašto se pritiskom na sinus karotikus izaziva sinusna bradikardija? ____________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
5. Kako se mijenja trajanje srčanog ciklusa pod utjecajem vagusa? ______________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
120
Srce i cirkulacija
39. vježba
Elektrokardiografija (EKG)
Dijelovi EKG-a
UVOD
Najvažnija funkcija srca je tjeranje krvi kroz dva odvojena optoka, a to su:
1. Plućna cirkulacija: prolazak kroz pluća omogućava oksigenaciju krvi i odstranjivanje
ugljičnog dioksida, te
2. Sistemna cirkulacija: kojom se tkiva opskrbljuju kisikom i hranjivim tvarima
Prema tome, srce je dvostruka crpka, jer tjera krv kroz dva odvojena optoka.
U normalnoj funkciji srca sudjeluju tri vrste stanica:
1. Stanice koje proizvode električni signal, čime određuju ritam srca (SA čvor ili normalni
predvodnik srca)
2. Sprovodna vlakna koja provode signal
3. Kontraktilne stanice (miokard) koje vrše mehanički rad
Prikaz električnih potencijala i mehaničkih dijelova srčanog ciklusa

Srce posjeduje specijalizirana mišićna vlakna koja, kao normalni srčani predvodnici
("pacemakeri"), započinju promjene električnih potencijala u srcu. Ovo svojstvo nekih srčanih stanica
naziva se urođena ritmičnost ili automatizam. Električni signal se stvara u sinus-atrijskom čvoru (SA
čvor) te se širi prema ventrikularnom mišiću provodnim putevima: internodusnih puteva i atrijskih
vlakana, atrioventrikularnog čvora (AV čvor), Hisova snopa, lijeve i desne grane snopa, te
Purkinjeova provodnog sustava (Sl. 39-1).
SA čvor
lijevi atrij
desni atrij
Hisov snop
internodusni putevi
AV čvor lijeva grana Hisova snopa

desna grana Hisova snopa interventrikularni septum
desni ventrikul lijevi ventrikul
Purkinjeova vlakna
Slika 39-1. Sprovodni sustav srca
Srce
Kada električni signal, odnosno val depolarizacije, dospije do kontraktilnih stanica miokarda one
započinju kontrakciju. Obratno, kada do njih dospije val repolarizacije one se relaksiraju. Prema tome,
očito je da električni signal pokreće mehanički rad srca.
121
Srce i cirkulacija
Kao što je navedeno, SA čvor je normalni predvodnik srca koji započinje svaki električki i
mehanički ciklus. Nakon depolarizacije SA čvora, širenje električkog potencijala kroz atrijski mišić
izaziva njegovu kontrakciju. Dakle, nakon depolarizacije SA čvora slijedi atrijska kontrakcija.
Impuls se iz SA čvora širi u AV čvor i putem internodusnih vlakana. Val depolarizacije ne može
prijeći izravno iz atrijskog u ventrikulani mišić budući da ih dijeli tkivo koje ne provodi električne
potencijale. Električni signal se zadržava u AV čvoru oko 0,2 sekunde tijekom kontrakcije atrija, a nakon
toga prosljeđuje u ventrikule putem Hisova snopa, lijeve i desne grane snopa te Purkinjeova
provodnog sustava. Purkinjeova vlakna provode električni signal izravno do ventrikularnih mišićnih
stanica što izaziva ventrikularnu kontrakciju (ventrikularnu sistolu). Val repolarizacije se također širi
kroz atrije, a zatim kroz ventrikule, čime započinje faza relaksacije (ventrikularne dijastole).
Iako srce proizvodi vlastite cikluse, intenzitet srčane funkcije, prikazan kroz broj otkucaja na
minutu (BPM od engl. beat per minute) i snagu kontrakcije srčanog mišića, mijenja se pod utjecajem
simpatičkog i parasimpatičkog dijela autonomnog nervnog sustava. Simpatički sustav potiče srčanu
aktivnost, odnosno ubrzava frekvenciju otkucaja i povećava snagu kontrakcije srčanog mišića. Tijekom
povećanih zahtjeva za kisikom (hipoksije), npr. za vrijeme vježbanja ili zbog pada krvnog tlaka,
simpatički utjecaj raste, što izaziva porast frekvencije i snage srčane kontrakcije. S druge strane,
parasimpatički utjecaji koče srčanu aktivnost. Tjelesna relaksacija izaziva predominaciju parasimpatikusa,
što smanjuje intenzitet srčane aktivnosti. Simpatička stimulacija raste tijekom udaha, dok parasimpatički
utjecaji dominiraju tijekom izdaha.
Elektrokardiogram (EKG)
Tijekom prijenosa signala iz srčanog predvodnika na srčani mišić, električni odjek valova
depolarizacije i repolarizacije se očituje po cijelom tijelu. Postavljanjem osjetljivih prijemnika
(elektroda) na određena mjesta na tijelu, možemo mjeriti odjek srčane električne aktivnosti. Registracija
srčanih električnih signala naziva se elektrokardiogram (EKG). Na temelju EKG-a moguće je izvesti
zaključke o mehaničkim osobinama srčane aktivnosti.
Dijelovi EKG-a
Normalna električna zbivanja u srcu se očituju na EKG-u kao osnovna crta isprekidana sa P-
valovima, QRS kompleksima i T-valovima.
 Osnovna crta (izoelektrična crta) je ravna crta na EKG-u. Ona je središte otklona koji se javljaju
kao posljedica električne aktivnosti tijekom valova depolarizacije i repolarizacije u srčanim
ciklusima.
 P-val nastaje zbog atrijske depolarizacije.
 QRS kompleks nastaje zbog ventrikularne depolarizacije i označava početak kontrakcije
ventrikula.
 T-val nastaje zbog ventrikularne repolarizacije i označava početak relaksacije ventrikula.
Električni signal atrijske repolarizacije prekriven je jačim signalom QRS kompleksa, pa se na

normalnom EKG-u ne vidi.
Pored opisanih valova, u EKG-u razlikujemo intervale i segmente. Interval je dio EKG-a koji
sadrži najmanje jedan val i dio ravne crte. Primjerice, PR interval uključuje P-val i dio izoelektrične crte
koja ga povezuje sa QRS kompleksom. PR interval predstavlja vrijeme potrebno da impuls od svog
nastanka u SA čvoru prijeđe u ventrikule. Segmenti u EKG-u označavaju vremenska razdoblja od kraja
jednog vala do početka drugog. Primjerice, PR segment se odnosi na vrijeme zadrške impulsa u AV čvoru
i prijenosa u ventrikule (slika 39-2).
122
Srce i cirkulacija
Slika 39-2. Dijelovi EKG-a
Budući da je EKG odraz električnih zbivanja, daje korisnu sliku srčane aktivnosti. Ako postoji bilo
kakva smetnja u nastajanju ili provođenju impulsa, EKG se mijenja. Bilježenje takvih promjena
omogućava dijagnostiku srčanih bolesti.
Poseban odnos dviju elektroda, pozitivne i negativne, prema trećoj elektrodi (uzemljenje), naziva
se odvod. Smještaj elektroda u različitim odvodima je standardiziran. U ovoj vježbi, bilježit će se II
odvod, koji ima pozitivnu elektrodu na lijevom stopalu, a negativnu na desnom ručnom zglobu te
uzemljenje na desnom stopalu. Uobičajene vrijednosti II odvoda prikazane su na tablici 39-1.
Tablica 39-1. Normalne vrijednosti dijelova EKG-a u II odvodu
TRAJANJE AMPLITUDA
Dio EKG-a
(sekunde) (milivolti)
P val 0,06-0,11 0,25
P-R interval 0,12-0,20
P-R segment 0,08
QRS kompleks (R) 0,12 0,8-1,2
S-T segment 0,12
Q-T interval 0,36-0,44
T val 0,16 0,5
Prosječna srčana frekvencija u odrasle osobe iznosi oko 70 otkucaja u minuti. Niže frekvencije
nalaze se u osoba koje redovito vježbaju. Srce sportaša može u mirovanju izbacivati dovoljno krvi za
tjelesne potrebe pri frekvenciji 50/min. Oni imaju veće srce, posebno mišić lijeve klijetke – stanje poznato
kao “hipertrofija lijeve klijetke”. Zbog većeg i efikasnijeg srca EKG sportaša pokazuje i druge razlike. Te
razlike su “normalne” za trenirane sportaše, premda su niska srčana frekvencija i hipertrofija u
netreniranih osoba pokazatelji zatajivanja srca.
U ovoj vježbi bilježit će se EKG tijekom četiriju različitih tjelesnih stanja. Budući da se EKG, kao
važna dijagnostička pretraga učestalo koristi, osnovni elementi su standardizirani da bi očitavanje bilo što
jednostavnije. EKG zapis ima svjetlije, manje kvadratiće, a preko njih tamnije i veće kvadrate. Manji
kvadratić predstavlja vrijeme od 0,04 sekunde na x-osi, a veći 0,2 sekude. Vodoravne crte predstavljaju
amplitudu u mV: tanje crte 0,1 mV, a deblje 0,5 mV (sl. 39-2.).
123
Srce i cirkulacija
CILJEVI VJEŽBE
1. Upoznati se s elektrokardiografom kao osnovnim sredstvom za određivanje električnih zbivanja u

srcu.
2. Povezati električna zbivanja u srcu s mehaničkim ciklusom
3. Pratiti promjene frekvencije i ritma na EKG-u u svezi s promjenom položaja tijela i disanjem
Za razumijevanje i izvođenje vježbe student mora obvezno pripremiti gradivo iz

udžbenika Medicinska fiziologija, A.C. Guyton i Hall, Medicinska naklada-Zagreb,
1999.; 11. poglavlje (Normalni elektrokardiogram).
Desna ruka Slika 39-3. Elektrode se postavljaju na

Bijeli kabel medijalne strane nožnih zglobova. Treća
elektroda se postavlja na palmarnu stranu
desnog ručnog zgloba.
Desna noga Lijeva noga

Crni kabel Crveni kabel
Ispitanik mora ležati opušteno, ne smije doticati metalne predmete (npr. slavine) i treba skinuti
metalni nakit. Kablovi se trebaju postaviti tako da ne povlače elektrode.
Bilježenje podataka
Podaci će se bilježiti u četiri različita odsječka:
A. Ispitanik opušteno leži. Bilježi se tijekom 20 sekundi, nakon čega se zaustavlja radi provjere zapisa i
pripreme za idući odsječak.
B. Naglo sjedne. Ispitanik se treba naglo podići u sjedeću poziciju. Da bi utvrdili promjene frekvencije
srčanih otkucaja, važno je nastaviti bilježenje što je moguće prije nakon što je ispitanik sjeo. Također
je važno da se ne bilježi tijekom posjedanja ispitanika jer će se zabilježiti artefakti pokreta. Bilježi se
također tijekom 20 sekundi, nakon čega se zaustavlja radi provjere zapisa.
C. Duboko diše. Bilježi se tijekom 20 sekundi, a u tom vremenu ispitanik treba 5 puta duboko udahnuti
i izdahnuti. Disanje mora biti sporo i duboko da bi artefakti EMG bili što manji. Svaki početak udaha
i izdaha se obilježava s “udisaj” i “izdisdaj”.
D. Nakon vježbe. Ispitanik treba izvoditi neku vježbu (čučnjevi ili sklekovi), da bi ubrzao frekvenciju
srca.
124
Srce i cirkulacija
ANALIZA PODATAKA
U ovom odsječku proučavaju se dijelovi EKG-a tijekom srčanog ciklusa, mjeri amplituda (mV) i
trajanje (sekunde) dijelova EKG-a u pojedinom odsječku. Ove vrijednosti se određuju na tri srčana
ciklusa u svakom odsječku.
Trajanje: P val Amplitude: P val

PR interval QRS kompleks
QRS interval T val
QT interval
ST segment
T val
REZULTATI
Ime studenta: __________________________________

Datum: _______________________________________
Ime: _________________________ Visina: ____________________________
Dob: _________________________ Težina: ____________________________
Spol: Muško/Žensko
A. Ispitanik leži na leđima, opušten, normalno diše:
Popuni sljedeće tablice potrebnim podacima, izračunaj srednju vrijednost i odstupanje.
Tablica 39-2.
Srčani ciklus Srednja
Mjerenje Odstupanje
1 2 3 vrijednost
Trajanje srčanog ciklusa (S)*
Srčana frekvencija (BPM)
* Mjeri se trajanje zapisa između dva susjedna R-zupca.
Tablica 39-3.
Trajanje (s) Amplituda (mV)
Dio
EKG-a ciklus 1 ciklus 2 ciklus 3 ciklus 4 ciklus 1 ciklus 2 ciklus 3 ciklus 4
P val
PR interval
PR segment
QRS kompleks
QT interval
ST segment
T val
125
Srce i cirkulacija
Tablica 39-4.
Ventrikularna mjerenja ciklus 1 ciklus 2 ciklus 3 srednja vrijednost
QT interval
(odgovara ventrikularnoj sistoli)
Kraj T vala do odgovarajućeg R vala
(odgovara ventrikularnoj dijastoli)
B. Ispitanik leži na leđima, duboko diše
Tablica 39-5.
Disanje ciklus 1 ciklus 2 ciklus 3 srednja vrijednost
Trajanje srčanog ciklusa (s)*
Udah
Izdah
C. Ispitanik naglo sjedne
Tablica 39-6.
Rad srca ciklus 1 ciklus 2 ciklus 3 srednja vrijednost
D. Nakon vježbe
Tablica 39-7.
Ventrikularna mjerenja ciklus 1 ciklus 2 ciklus 3 srednja vrijednost
QT interval
(odgovara ventrikularnoj sistoli)
Kraj T vala do odgovarajućeg R vala
(odgovara ventrikularnoj dijastoli)
126
Srce i cirkulacija
SUMARNI PODACI
1. Frekvencija srca (BPM)
Stanje Srednja vrijednost Odstupanje

Leži, normalno diše
Leži, duboko diše, udah
Leži, duboko diše, izdah
Sjedi, normalno diše
Nakon vježbe, početak snimanja
Nakon vježbe, kraj snimanja
Opišite promjene u srčanom radu ovisno o navedenim utjecajima. Opišite fiziološke mehanizme koji to
uzrokuju: ____________________________________________________________________________
____________________________________________________________________________________
____________________________________________________________________________________
____________________________________________________________________________________
____________________________________________________________________________________
____________________________________________________________________________________
____________________________________________________________________________________
____________________________________________________________________________________
2. Trajanje (T)
 Srčanog ciklusa
Mjerenje Srednja vrijednost Odstupanje

Udah
Izdah
Udah
Nakon vježbe
Izdah
Postoji li povezanost u trajanju srčanog ciklusa sa respiracijskim ciklusom? Objasnite. _______________

____________________________________________________________________________________
____________________________________________________________________________________
____________________________________________________________________________________
____________________________________________________________________________________
____________________________________________________________________________________
____________________________________________________________________________________
____________________________________________________________________________________
____________________________________________________________________________________
____________________________________________________________________________________
127
Srce i cirkulacija
 Sistole i dijastole
Mjerenje Srednja vrijednost Odstupanje

Ventrikularna sistola
Ventrikularna dijastola
Nakon vježbe Ventrikularna sistola
Ventrikularna dijastola
Kakve promjene u trajanju sistole i dijastole nastaju kao posljedica vježbanja u odnosu na odmor? ______
____________________________________________________________________________________
____________________________________________________________________________________
____________________________________________________________________________________
____________________________________________________________________________________
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Što mjerimo EKG-om? ______________________________________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
2. Koji su osnovni dijelovi EKG-a? _______________________________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
3. Opišite izgled QRS kompleksa. ________________________________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
4. Opišite izgled P i T vala. _____________________________________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
5. Što je to EKG-odvod? _______________________________________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
6. Prikažite izgled normalnog EKG-a u drugom odvodu, ukoliko bi se zamijenili polovi elektroda. _____
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
7. Opišite učinke simpatikusa na rad srca. __________________________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
8. Opišite učinke parasimpatikusa na rad srca. ______________________________________________

_________________________________________________________________________________
128
Srce i cirkulacija
40. vježba
Elektrokardiografija II
Bipolarni odvodi (I, II i III odvod), Einthovenov zakon,
srednja električna os u frontalnoj ravnini
UVOD
Willem Einthoven je 1901. g. razvio žičani galvanometar kojim je mogao registrirati električnu
aktivnost srca. Iako to nije prva naprava takve vrste, omogućila je ponovljivost rezultata. Njegovim
radom uspostavljen je standardni način snimanja EKG-a te je 1924. g. dobio Nobelovu nagradu. Od tada
EKG postaje moćno dijagnostičko sredstvo za dijagnostiku bolesti srca. Naglašavamo da je interpretacija
EKG-a u praksi empirijska i da se razvila u korelaciji s poznatim bolestima srca.
Prisjetimo se iz prethodne vježbe (EKG I) da električna aktivnost srca započinje u sinusatrijskom
(SA) čvoru, širi se atrijima do AV čvora. Širenjem podražaja širi se negativan naboj koji predstavlja
depolarizaciju. Depolarizacija atrija zabilježi se na EKG-u kao P val. U AV čvoru dolazi do usporavanja
električnog podražaja. Nakon toga, električni podražaj putuje putem AV snopa te lijeve i desne grane
snopa kroz interventrikularni septum. Depolarizacija se nastavlja iz septuma u ventrikule kroz
Purkinjeova vlakna. Depolarizacija ventrikula zabilježi se kao QRS kompleks na EKG-u. Nakon potpune
depolarizacije, ventrikuli se počinju repolarizirati što uzrokuje T val.
Kako se električna aktivnost širi kroz specijalizirane puteve i određenim redosljedom, ima
prostornu orjentaciju tj. električnu os. Količina električnih podražaja proporcionalna je količini
podraženog tkiva tako da je najveća razlika potencijala odraz depolarizacije lijevog ventrikula. Veličina
električnih potencijala koji se registriraju u pojedinom odvodu proporcionalna je količini podraženog
(depolariziranog) tkiva i odnosu mase podraženog i još uvijek nepodraženog tkiva. Najveća razlika
potencijala postoji prilikom depolarizacije ventrikula, jer se radi o najvećoj mišićnoj masi u srcu. Razlika
potencijala na EKG-u se vidi kao otklon od izoelektrične crte, a najveći otklon daje QRS kompleks. Kad
je na EKG-u izoelektrična crta to znači da nema tijeka struje, tj. cijelo je srce depolarizirano ili
repolarizirano.
Tjelesne tekućine sadrže ione koji omogućavaju prijenos električne struje. Zbog toga je moguće
mjerenje električne aktivnosti na površini kože. Na isti način ruke i noge se ponašaju kao produžeci
određenih točaka trupa. Mjerenja s noge odgovaraju mjerenjima s prepone, a ona s ruke, onima s ramena.
Stoga je poželjno elektrode za bilježenje EKG-a smjestiti na ručne i nožne zglobove. Za ispravan
zapis potrebno je uzemljenje koje se postavlja oko desnog nožnog zgloba.
Za trodimenzionalni EKG zapis opisane su tri ravnine: horizontalna, sagitalna i frontalna, kako je
prikazano na slici 40-1.
Slika 40-1. Tri ravnine za trodimenzionalan EKG-zapis.
129
Srce i cirkulacija
Pojam “odvod” definira se kao prostorni raspored dviju elektroda smještenih na tijelu. Jedna
elktroda označena je s +, druga s -. Smještaj elektroda određuje smjer bilježenja odvoda koji se zove os.
Os je određena smjerom idući od negtivne k pozitivnoj elektrodi. Elektrokardiograf procjenjuje razliku
(magnitudu) između pozitivne i negativne elektrode.
Vektor je matematički način prikazivanja sile dobivene mjerenjem električnih potencijala u
pojedinom odvodu. Opisuje se kao strelica čiji je vrh usmjeren pozitivno (prema pozitivnoj elektrodi).
Duljina strelice proporcionalna je jačini struje u tom odvodu.
Einthovenov trokut čine tri odvoda; odvod I je između desnog i lijevog ramena, odvod II između
desnog ramena i područja prepone, a III između lijevog ramena i prepone, s polaritetima kao na slici 40-2.
Slika 40-2. Einthovenov trokut kao zamišljena spojnica triju

odvoda.
Da bi pojednostavili računanje, uzima se kao da je to

- I + istostraničan trokut. Kako se ruke i noge ponašaju kao jednostavni
- -
produžeci trupa, odvode možemo definirati kako slijedi:
II III
+ + I odvod Desna ruka (DR) “-“ elektroda

Lijeva ruka (LR) “+” elektroda
DR LR
II odvod Desna ruka (DR) “-“ elektroda
Lijeva noga (LN) “+” elektroda
III odvod Lijeva ruka (LR) “-“ elektroda
Lijeva noga (LN) “+” elektroda
Treba obratiti pažnju na smjer odvoda. Ovako postavljeni

desna noga
odvodi nazivaju se standardni (elektrode se postavljaju na
uzemljenje LN dogovorena-standardna mjesta), a bipolarni jer se mjeri razlika
potencijala između dvije elektrode.
Postoje još i tzv. unipolarni odvodi s udova (3 odvoda) i prekordijalani odvodi (6 odvoda), ali o
njima ne raspravljamo u ovoj vježbi.
Einthovenov zakon dan je matematičkom formulom: I odvod + II odvod=III odvod. Na taj
način, ako su poznate vrijednosti dvaju odvoda može se matematički dobiti vrijednost trećeg.
Slika 40-3. prikazuje drugačiji prikaz Einthovenovog trokuta. Svaku os možemo okomito ili
vodoravno pomicati i zadržati istu predodžbu. Na taj način se lakše uočava srednja električna os srca..
II III
Slika 40-3. Einthovenov trokut
prikazan na drugačiji način
I pomicanjem stranica trokuta u
I okomitom i vodoravnom smjeru.
III Električna aktivnost srca u

II
određenom vremenu može se prikazati u
obliku vektora. Srednja električna os
srca je zbroj svih vektora tijekom
srčanog ciklusa. Kako je QRS interval
posljedica depolarizacije klijetki i predstavlja većinu električne aktivnosti srca, električnu os možemo
odrediti približno samo na temelju tog intervala.
130
Srce i cirkulacija
Nadalje, možemo je odrediti gledanjem samo R zupca, koji predstavlja najveću magnitudu srčanog
ciklusa. Za precizno određivanje srednje električne osi, potrebno je odrediti tri dimenzije (X,Y i Z).
Praktično se to radi pomoću standardiziranih 12 odvoda. Tri od njih su prethodno opisani i pomoću njih
se može odrediti srednja električna os u frontalnoj ravnini. Tijekom ove vježbe baviti ćemo se samo
pojedinim električnim potencijalom u frontalnoj ravnini.
Kao što je prethodno opisano, približan način određivanja srednje električne osi u frontalnoj ravnini
je unošenje veličine R zubca iz I i III odvoda, kao što je prokazano na slici 40-4.
Slika 40-4. Prikaz određivanja srednje

veličina R zupca iz odvoda električne osi u frontalnoj ravnini
unošenjem vrijednosti za R zubac iz I i III
odvoda.
 Nacrtajte okomice s krajeva vektora

(desni kraj odvoda)
 Odredite sjecište okomica.
 Nacrtajte novi vektor iz nulte točke do
sjecišta.
srednja srednja
električna os
električna os
Smjer rezultirajućeg vektora otprilike odgovara srednjoj električnoj osi srca, a njena duljina
srednjem potencijalu srca.
Precizniji način određivanja srednje električne osi je brojčano zbrajanje potencijala Q, R i S
zubaca jednog odvoda umjesto samo veličine R zubca. Ostatak postupka isti je kao i prethodni.
Zbog toga što tijelo nije savršen vodič i elektrode nisu savršeno priljepljene uz kožu (između
ostalih razloga), važno je zapamtiti da je EKG zapis s površine kože samo približan prikaz električne
aktivnosti srca.
CILJ VJEŽBE
1. Zabilježiti EKG I i II odvoda kad ispitanik leži, sjedi i duboko diše u sjedećem položaju.
2. Ispitati EKG II odvoda.
3. Povezati smjer QRS kompleksa (+ ili -) sa smjerom osi odvoda.
4. Izračunati srednju električnu os QRS komleksa pomoću dvije metode.
Za razumijevanje i izvođenje vježbe student treba obvezno pripremiti

gradivo iz udžbenika udžbenika Medicinska fiziologija, A.C. Guyton i Hall,
Medicinska naklada-Zagreb, 1999.; 11. poglavlje (Normalni elektro-
kardiogram) i 12. poglavlje (Vektorska analiza; str. 121-125).
Elektrode postavite na slijedeći način:

 dvije elektrode na desni gležanj
 jedna elektroda na lijevi gležanj
 dvije elektrode na palmarnu stranu lijevog ručnog zgloba
 jedna elektroda na palmarnu stranu desnog ručnog zgloba
131
Srce i cirkulacija
Važno: da bi dobro prijanjale, elektrode treba postaviti barem 5 minuta prije kalibracije.
Ispitanik treba biti opušten tako da zapis mišićnih kontrakcija (EMG) ne interferira s EKG
zapisom.
Ako su navedeni uvjeti zadovoljeni pristupa se kalibraciji te nakon toga bilježenju podataka u
mirnom sjedećem i ležećem položaju, te nakon dubokog udisaja i izdisaja.
ANALIZA PODATAKA
1. Za svaki odvod odredite da li je R zubac pozitivan ili negativan.

2. Izmjerite amplitude Q, R i S zubaca u I i III odvodu posebno za srčani ciklus tijekom sjedenja,
ležanja, udaha i izdaha.
Slika 40-5. EKG-zapis u I i III odvodu.
REZULTATI
Ime studenta ______________________________

Datum ___________________________________
Ispitanikovi podaci
Ime _______________________ Visina ________________________

Dob _______________________ Težina ________________________
Spol: muški / ženski
A. Smjer QRS-kompleksa u različitim odvodima
Označite pozitivne (+) ili negativne (-) QRS-komplekse za svaki odvod
Odvod QRS kompleks

I
II
III
132
Srce i cirkulacija
B. Grafički prikaz srednje električne vrijednosti potencijala i srednje električne osi
U tablicu zabilježite amplitude QRS-kompleksa (mV).
Stanje: I odvod III odvod

ležeći položaj
sjedeći položaj
udah
izdah
Jedan način određivanja veličine srednje električne osi u frontalnoj ravnini je unošenje vrijednosti R
zubaca iz I i III odvoda
1. Povucite okomice s krajeva vektora pomoću kutomjera.
2. Odredite sjecište okomica.
3. Nacrtajte vektor od nulte točke do sjecišta.
Smjer dobivenog vektora otprilike odgovara srednjoj električnoj osi srca. Duljina tog vektora odgovara
srednjem električnom potencijalu srca.
Nacrtajte dva prikaza u sljedećim slikama pomoću podataka iz gornje tablice. Koristite olovke različitih
boja.
Slika 40-6. Ležeći i sjedeći položaj
II
III
133
Srce i cirkulacija
Na slici 40-6 pronađite vrijednosti:
Stanje Veličina srednjeg električnog potencijala (mV) Srednja električna os ( )

Ležanje _________________________ ________________________
Sjedenje _________________________ ________________________
Opišite razliku (ukoliko postoji) između veličine srednjeg električnog potencijala i srednje električne osi u
ležećem i sjedećem položaju: ____________________________________________________________
____________________________________________________________________________________
____________________________________________________________________________________
____________________________________________________________________________________
____________________________________________________________________________________
Slika 40-7. Udisaj/izdisaj
II
III

Udah _________________________ ____________________
Izdah _________________________ ____________________
Opišite razliku (ukoliko postoji) između veličine srednjeg električnog potencijala i srednje električne osi
tijekom udisaja i izdisaja. _______________________________________________________________
____________________________________________________________________________________
____________________________________________________________________________________
____________________________________________________________________________________
____________________________________________________________________________________
____________________________________________________________________________________
____________________________________________________________________________________
____________________________________________________________________________________
134
Srce i cirkulacija
C. Preciznije određivanje srednje električne osi i veličine srednjeg električnog potencijala
Zbrojite potencijale Q, R i S zubaca da biste dobili neto potencijal.
Ležeći položaj:
Odvod I Odvod III
Q _________________ Q ________________
R _________________ R ________________
S _________________ S ________________
QRS neto 1 ___________ QRS neto 2 ____________
Slika 40-8. Ležeći položaj
II
III

Ležanje _________________________ ____________________
_________________________ ____________________
Objasnite razliku veličina srednjeg električnog potencijala i srednje električne osi u ležećem položaju
dobivene na slikama 40-6 i 40-8. _________________________________________________________
____________________________________________________________________________________
____________________________________________________________________________________
____________________________________________________________________________________
____________________________________________________________________________________
____________________________________________________________________________________
135
Srce i cirkulacija
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Definirajte EKG. ___________________________________________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
2. Definirajte Einthovenov zakon. _______________________________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
3. Koji čimbenici utječu na smjer srednje električne osi? ______________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
4. Kako se amplitude I i III odvoda mijenjaju tijekom udisanja i izdisanja? _______________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
5. Da li dolazi do promjene osi i veličine potencijala? ________________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
6. Koji čimbenici utječu na amplitudu R-zupca zabilježenog u različitim odvodima? ________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
7. Usporedite srednju električnu os i veličinu potencijala dobivenih:
a) korištenjem samo amplitude R-zupca i korištenjem neto potencijala _________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
b) u ležećem naspram sjedećem položaju. ________________________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
136
Srce i cirkulacija
41. vježba
EKG i puls
Mehanička aktivnost srca, tlak perifernog pulsa, pletizmografija
UVOD
Osnovna je uloga srca stvaranje gradijenta tlaka koji uzrokuje cirkuliranje krvi. Ritmičan slijed
električnih i mehaničkih događaja omogućuje kontrakciju i relaksaciju atrija i ventrikula, što nazivamo
srčanim ciklusom. Električna aktivnost srca (akcijski potencijal), koja se bilježi kao ektrokardiogram
(EKG), uzrokuje mehaničku aktivnost srca (kontrakcija i relaksacija atrija i ventrikula). Kontrakcijom
srčanih komora krv se izbacuje u arterije. Budući da lijevo srce izbacuje krv u sistemsku cirkulaciju,
porast volumena u arterijama uzrokuje i porast tlaka, koji registriramo kao tlak pulsa.
Za vrijeme srčanog ciklusa električna aktivnost ventrikula, što se očituje QRS kompleksom na
EKG-u, predhodi mehaničkim zbivanjima koja uključuju kontrakciju muskulature ventrikula (sistola
ventrikula). Sistola započinje u vrijeme pojave R zubca i traje do kraja T vala. T val, predstavlja
repolarizaciju ventrikula, a pojavljuje se za vrijeme kontrakcije ventrikula. Dijastola ventrikula,
razdoblje relaksacije ventrikularnog mišića, započinje na kraju sistole (od kraja T vala) i traje sve do
slijedećeg R zubca. Budući da svaki srčani ciklus sadrži jednu sistolu ventrikula, koju odmah slijedi
dijastola ventrikula, trajanje srčanog ciklusa, ili srčana frekvencija, može se izmjeriti kao vrijeme između
dva uzastopna R zubca.
Kontrakcijom ventrikula ubacuje se određeni volumen krvi u arterije (udarni volumen). Iz lijevog
ventrikula krv stiže u aortu. Taj volumen krvi “gura” krv koja je već u aorti, pa se na taj način pojačava
krvni protok kroz aortu i ostale arterije, a prirast volumena uzrokuje porast tlaka (sistolički tlak). Mišićni
sloj u stijenci aorte i arterija omogućuje njihovo postupno širenje kako bi primile dodatni volumen krvi
tijekom sitole (hidrauličko filtriranje). Elastično svojstvo stijenki arterija pomaže daljnjem “guranju” krvi
kroz ostatak cirkulacijskog sustava. Za vrijeme dijastole, raširena se stijenka aorte steže i održava
arterijski tlak pomažući tako u održavanju toka krvi za vrijeme kad iz srca ne dolazi krv u aortu. Arterijski
tlak tijekom srčanog ciklusa predstavlja osnovnu pokretačku snagu protoka krvi.
Za vrijeme sistole ventrikula raste volumen krvi u aorti, koji širi njezinu stijenku. Prvo se proširi
dio odmah uz srce, a zatim se to se proširenje distalno širi niz aortalnu stijenku i na njezine ogranke. To
periodičko širenje stijenke aorte i drugih arterija naziva se tlačni val. Tlačni val možemo napipati nad
perifernim arterijama smještenim ispod kože (radijalna, femoralna, karotidna arterija), što zovemo puls ili
bilo. Tlačni val se širi kroz stijenke mnogo brže od krvi koja teče arterijama. Brzina širenja ovisi o
krutosti stijenke - što je stijenka arterija kruća (tj. manje popustljiva), to će brzina tlačnog vala biti veća.
Tlak se povisuje tijekom sistole, a snizuje tijekom dijastole. Jačina tlačnog vala (amplituda) ovisi o
veličini udarnog volumena koji rastegne aortalnu stijenku za vrijeme sistole ventrikula. Što je udarni
volumen veći, veći je prirast volumena u aorti i sistolički tlak, pa je veća i amplituda tlačnog vala. To će
uzrokovati veću razliku između sistoličkog i dijastoličkog arterijskog tlaka. Ta se razlika naziva tlak
pulsa.
Prenošenjem tlačnog vala na periferiju, primjerice na vrh prsta, naizmjenice se šire i sužavaju
arterije, zbog čega se povećava ili smanjenje volumen krvi u određenom tkivu ili organu. Na promjene
volumena krvi u tkivima utječe autonomni živčani sustav, čimbenici okoliša (npr. temperatura),
metabolička aktivnosti tkiva, i mnoštvo drugih čimbenika. Tako na primjer, mehanizam za regulacija
tjelesne temperature uključuje nadzor nad protjecanjem krvi u koži. Kada je potrebno otpustiti višak
topline, kožne krvne žile se šire, a kada toplinu treba čuvati, krvne žile se stežu.
Kao što je već prije navedeno, tlačni val se širi mnogo brže od protoka krvi. U aorti je protok krvi
najbrži i iznosi otprilike 40-50 cm/s, dok brzina tlačnog vala može biti znatno veća. Brzina putovanja
tlačnog vala iz srca prema periferiji može biti pod uplivom različitih čimbenika, među kojima su
sposobnost srca da se snažno kontrahira, arterijski tlak, elastičnost stijenki arterija i promjer arterija i
arteriola. Ovi čimbenici se mijenjaju ovisno o promjeni položaja tijela, aktivnosti simpatičkog živčanog
sustava, emocijama i sl.. Primjerice, brzina širenja tlačnog vala razmjerna je aktivnosti simpatikusa i
arterijskom tlaka, a obrnuto je razmjerna elastičnosti žile.
137
Srce i cirkulacija
Izmjenične promjene volumena krvi u tkivima možemo mjeriti metodom pomaka volumena
poznatom pod nazivom pletizmografija. Ona se temelji na pretvaranju svjetlosne energije u električnu
energiju pomoću fotoelektričnog pretvarača, koji emitira zraku svjetla kroz kožu i mjeri količinu svjetla
koja se reflektirala. Krv apsorbira svjetlost razmjerno njezinom volumenu. Što je volumen krvi u tkivu
veći, veća je i apsorpcija svjetlosti, a manja refleksija. Fotoelektrični pretvrač pretvara odbijenu svjetlost
u električni signal koji se potom obrađuje i prezentira na ekranu.
U ovoj vježbi, istodobno će se bilježiti EKG i puls.
CILJEVI VJEŽBE
1. Upoznati se sa temeljnim principima pletizmografije te njenom primjenom u kvalitativnoj

analizi promjena perifernog volumena krvi.
2. Promatrati i snimiti promjene u perifernom volumenu krvi i tlačnom pulsu pod različitim
eksperimentalnim i fiziološkim uvjetima.
3. Odrediti prosječnu brzinu putovanja tlačnog pulsnog vala između srca i prsta na ruci.
4. Prikazati električnu aktivnost udruženu s normalnom srčanom aktivnošću i prikazati vezu
između električne aktivnosti srca i protoka krvi kroz tijelo.

1999., 9. poglavlje (Srčani mišić; srce kao crpka) i 11. poglavlje (Normalni
elektrokardiogram).
Za bilježenje promjena u EKG-u elektrode treba postaviti na slijedeći način: jednu elektrodu na
unutarnju stranu desne noge, neposredno iznad skočnog zgloba, drugu elektrodu na unutarnju stranu
lijeve noge, neposredno iznad skočnog zgloba i treću elektrodu na zapešće desne ruke.
Pulsni pletizmograf treba postaviti tako da senzor bude smješten na jagodici kažiprsta i potom
omotan oko prsta Velcro trakom. Traka mora biti omotana čvrsto, ali ne prečvrsto da se ne izazove
prekid cirkulacije. Ispitanik ne smije biti u kontaktu s metalnim predmetima i mora skinuti sav nakit.
Potom se nastavlja bilježenje podataka o električnoj aktivnosti srca (EKG) i perifernom pulsu
(pletizmogram) u tri različita stanja:
Bilježenje podataka
Prvi dio
Ispitanik sjedi na stolici s rukama na naslonu za ruke i mora biti opušten (bilježenje traje 15 s).
Drugi dio
Ispitanik ostane sjediti, ali ruku na kojoj se ne nalaze elektrode stavlja u plastičnu posudu s vrućom
ili hladnom vodom (bilježenje traje 60 s).
UPOZORENJE!
Posuda s vodom NE SMIJE biti od metala, jer to predstavlja potencijalnu
opasnost za izolaciju BIOPAC Student Lab.
Treći dio
Ispitanik ostaje sjediti s podignutom ispruženom rukom iznad glave i ostaje u tom položaj (sva
ispitivanja vrše se na ruci bez elektroda i bilježenje traje 60 s).
138
Srce i cirkulacija
ANALIZA PODATAKA
Nakon bilježenja, pristupa se obradi podataka. U prvom kanalu zabilježena je električna aktivnost
srca (EKG), a vrijednosti su izražene u mV. U drugom kanalu zabilježena je amplituda perifernog pulsa
(pletizmogram), također u mV kao što je to prikazano na slici 41-1.
Prvi kanal
Drugi kanal
Slika 41-1.
REZULTATI
PODACI I RAČUNANJE
Ispitanikovi podaci
Ime _______________________________ Visina ___________________________
Dob _______________________________ Težina ___________________________
Spol: muški / ženski
Tablica 41-1. Usporedba EKG sa pulsnim pletizmogramom (dio 1-3)

Nadopunite tablicu podacima dobivenim u tri ciklusa iz svkog dijela i izračunajte srednje vrijednosti.
srednja
stanje mjerenje 1. ciklus 2. ciklus 3. ciklus vrijednost
Opuštena R-R interval
ruka frekvencija srca
1. dio pulsni interval
frekvencija pulsa
Promjena R-R interval
temperature frekvencija srca
2. dio pulsni interval
frekvencija pulsa
Podignuta R-R interval
ruka frekvencija srca
3.dio pulsni interval
frekvencija pulsa
139
Srce i cirkulacija
Tablica 41-2. Relativne promjene volumena (dio 1-3)

Dopunite tablicu podacima iz svakog zabilježenog dijela.
opuštena ruka temperatura podignuta ruka

mjerenje 1. dio 2. dio 3. dio
QRS amplituda
relativni puls (amplituda u mV)
C. Izračunavanje brzine pulsa

Udaljenost između ispitanikovog sternuma i ramena? _________________________ cm
Udaljenost između ispitanikovog ramena i kažiprsta? _________________________ cm
Ukupna udaljenost? _________________________ cm
Podaci 1. dijela
Vrijeme između R-vala i pulsnog vala? ____________________________ s
Brzina? _____________________________________________________ cm/s
Podaci 3. dijela
Vrijeme između R-vala i pulsnog vala? ____________________________ s
Brzina? _____________________________________________________ cm/s
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Prema podacima iz tablice 41-1, da li su vrijednosti frekvencije srca i pulsa jednake u svim
ispitivanim uvjetima? Da Ne
2. Prema podacima iz tablice 41-2, odredite koliko se amplitude QRS kompleksa mijenjaju između
različitih stanja?
Ekstremna temperatura – opuštena ruka? __________________mV
Uzdignuta ruka – opuštena ruka? __________________mV
3. Prema podacima iz tablice 41-2 odredite koliko se mijenja volumen pulsa u odnosu na različite
pozicije ruke?
Ekstremna temperatura – opuštena ruka? __________________mV
Uzdignuta ruka – opuštena ruka? __________________mV
4. Prema podacima iz tablice 41-2, odredite da li se amplituda QRS kompleksa mijenja s promjenom
amplitude pulsa? Ako da, zašto da i ako ne, zašto ne? ______________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
5. Opišite jedan mehanizam koji uzrokuje promjenu u volumenu krvi u prstima ruke. _______________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
6. Prema podacima iz dijela C ovog prikaza rezultata, kako objašnjavate razlike u brzini ako one
postoje?___________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
7. Koji čimbenici utječu na tlak pulsa i na koji način? ________________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
140
Srce i cirkulacija
8. Da li očekujete da će dobivene vrijednosti brzine pulsa drugih ispitanika biti slične dobivenima? Ako
da, zašto da i ako ne, zašto ne? ________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
9. Objasnite promjenu frekvencije i amplitude koja se događa zbog promjene položaja ruke? ________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
10. Koji čimbenici utječu na tlak pulsa mijenjajući udarni volumen? _____________________________
141
Srce i cirkulacija
42. vježba
Elektrokardiografija u štakora
UVOD
Snimanje EKG-a u štakora vrši se pomoću standardnih bipolarnih odvoda kao i pri snimanju
EKG-a u čovjeka. Zbog male srčane mase u štakora se stvaraju vrlo slabe struje, ali se njihova voltaža
može povećati pomoću kardiografa. Pomoću aparata se može usporiti i prikaz vrlo brze srčane
frekvencije, koja kod štakora iznosi oko 300 otkucaja u minuti. Na procese stvaranja i širenja impulsa
izrazito utječu vegetativni nervni sustav i promjene u koncentracijama kalcijskih i kalijskih iona.
Fibrilacija miokarda je stanje u kojem se atriji ili ventrikuli kontrahiraju vrlo učestalo (više od
300 otkucaja/min) i nekoordinirano, zbog pojave vrlo ekscitabilnog ektopičkog žarišta ili zbog kruženja
impulsa. Srce treperi, a krv stagnira u atrijima ili ventrikulima. U slučaju fibrilacije atrija to dovodi do
smanjenja ukupne aktivnosti srca kao crpke za 30% , a u slučaju fibrilacije ventrikula do smrti uslijed
smanjenja minutnog volumena srca. Kruženje impulsa nastaje najčešće zbog: a) produženja staze kojom
impuls prolazi kroz srce, b) zbog smanjenja brzine provođenja impulsa kroz miokard i c) zbog skraćenja
razdoblja nepodražljivosti miokarda. U svim ovim stanjima ishodište s kojeg je impuls krenuo nije više u
stanju nepodražljivosti, pa izostane normalno poništavanje impulsa i pravilna aktivacija miokarda
normalnim putem.
Umjetni centar predvodnik ("pacemaker") ugrađuje se u bolesnika s kroničnim A-V blokom koji
imaju povremene sinkope ili konvulzije uslijed ventrikulske bradikardije, odnosno simptome zatajivanja
srca ili neustaljen ventrikulski ritam. Elektrode, koje su povezane s više godina aktivnim generatorom
impulsa, implantiraju se na vanjsku površinu srca ili se putem vanjske jugularne vene ubacuju u
unutrašnjost samog srca. Asinhroni tip stimulatora vrši izravnu o atriju neovisnu stimulaciju ventrikula, a
sinhroni ima i treću, dodatnu elektrodu, kojom se registrira pojava vala depolarizacije u atrijima.
Generator impulsa pojačava ovaj signal i nakon pauze od 0,16 sekundi (normalni P-Q interval) aktivira
ventrikule.
CILJ VJEŽBE
Prikazati snimku normalnih i promijenjenih električnih zbivanja tijekom rada srca, te prikazati
fibrilaciju miokarda i rad elektrostimulatora srca.
Oprema: Elektrokardioskop, elektrokardiograf s pisaljkom, električni stimulator (pacemaker),

elektrostimulator, kirurški instrumenti, otopina adrenalina (razrijedi se 1/2 originalne ampule
/1:1000/ sa 100 mL fiziološke otopine, kako bi se dobila otopina koja sadrži 27,3 mmol/L
adrenalina, otopina acetilkolina (2,75 mmol/L (0,05%) otopi se 0,001 g acetilkolina u 2 mL
destilirane vode, 670,2 mmol/L otopine KCI (5%), 456,4 mmol/L otopine CaCI2 (10%), 2 odrasla
štakora.
Za razumijevanje i izvođenje vježbe student treba obvezno pripremiti

gradivo iz udžbenika udžbenika Medicinska fiziologija, A.C. Guyton i
Hall, Medicinska naklada-Zagreb, 1999.; 11. poglavlje (Normalni
elektrokardogram).
142
Srce i cirkulacija
1. Snimanje EKG u normalnoga štakora

Štakor se anestezira kloral hidratom, a zatim se u vratnoj regiji isprepariraju obostrano vene
jugulares. Potom se između omohioidnog i sternohioidnog mišića pronađe n.vagus. koji se odvoji od
arterije karotis i što proksimalnije podveže koncem.
U obje prednje i stražnje noge se paralelno s osovinom kosti ubodu injekcijske igle. Na njih se klemama
pričvrste pločice u koje se utiču elektrode elektrokardiografa. Elektrokardiograf se zatim poveže s
osciloskopom tako da se istovremeno mogu pratiti registracije na ekranu i na papiru. Nakon toga se snimi
EKG u sva tri standardna bipolarna odvoda i odredi položaj srednje električne osovine u štakora.
Ukoliko su procesi depolarizacije i repolarizacije srca u štakora normalni

registriraju se pozitivni P, QRS i T valovi, a srednja električna osovina je pod
kutom od 200- 900 (tablica 42-1).
2. Utjecaj podraživanja vagusa
U vratnoj regiji potraži se prije izoliran i podvezan n. vagus. Živac se proksimalno prereže, a zatim
se stimulira elektrostimulatorom (istosmjerna struja od 6V i 0,2A).
Nakon stimulacije vagusa nastaje sinusna bradikardija, i kompletni A- V

blok, za vrijeme kojeg nestaju QRS kompleksi. Nakon aktivacije novog
ventrikulskog centra ("bijeg" ventrikla) QRS kompleksi se ponovno javljaju; ali
u vrlo sporom ritmu i potpuno neovisno od P valova (tablica 42-2).
3. Djelovanje adrenalina i acetilkolina
U venu jugularis se kroz sloj pektoralne muskulature injicira 0,1-0,2 mL otopine adrenalina, a po
registraciji učinaka i 0,2-0,3 mL otopine acetilkolina.
Injiciranje adrenalina dovodi poput simpatičke stimulacije, do nastanka

sinusne tahikardije. Veća ekscitabilnost miokarda ponekad, međutim, rezultira
pojavom prijevremenih depolarizacija (ekstrasistola), a mogu nastati i brži
ritmovi, poput lepršanja i fibrilacije (tablica 42-3). Injiciranje acetilkolina
izaziva iste promjene kao i stimulacija n. vagusa, jer je to transmiter koji se
oslobađa na njegovim okončinama (tablica 42-4).
4. Učinak hiperkalcijemije
U jednu od izoliranih vena jugulares injicira se vrlo polagano 0,1- 0,2 mL otopine CaCl2. Očita se
učinak na EKG-u, a ukoliko štakor odmah ne ugine, doda se još CaCl2 kako bi se prouzrokovao zastoj
srca i smrt životinje. Nakon toga napravi se torakotomija i pogleda srce in situ. Ovaj nalaz se zatim
uspoređuje s nalazom u štakora, žrtvovanog u hiperkalijemiji.
Hiperkalcijemija dovodi do skraćivanja Q-T intervala i. porasta amplitude T-

vala koji započinje neposredno nakon završetka QRS kompleksa, pa izgleda da
su oni stisnuti (tablica 42-4). Budući da kalcijski ioni izravno stimuliraju proces
kontrakcije, hiperkalcijemija dovodi do zastoja srca u grču sistole, što se može i
makroskopski vidjeti nakon torakotomije (srce izgleda kao čvrsta lopta).
143
Srce i cirkulacija
5. Učinak hiperkalijemije
Za ovaj dio vježbe treba kloral hidratom anestezirati novog štakora. Nakon što se izloži jedna
njegova vena jugularis, štakor se na već opisani način spaja sa elektrokardiografom. Podesi se ponovno
amplituda i frekvencija njegovog EKG-a, a zatim se u venu jugularis injicira vrlo polagano 0,1-0,2 mL
otopine KCl. Očita se učinak, a zatim poveća doza KCl, kako bi štakor uginuo u hiperkalijemiji. Po
izvršenoj torakotomiji, pogleda se srce in situ.
Porast koncentracije kalija u vanstaničnoj tekućini dovodi do usporavanja

srčane frekvencije i pojave blokova u provođenju impulsa. U tipičnim
slučajevima dolazi do produženja P-Q intervala i stvaranja visokog i šiljatog T
vala, a zatim se pojavljuju i intraventrikulski blokovi. Oni dovode do širenja
QRS-kompleksa i promjene ST spojnice, a vrlo često nastaje i fibrilacija
(tablica 42-5). Hiperkalijemija naime smanjuje negativnost membranskog
potencijala u mirovanju, što dovodi do slabljenja akcijskog potencijala. To
rezultira sve slabijom srčanom kontrakcijom i konačno zastojem srca u dijastoli,
što se makroskopski može utvrditi nakon torakotomije (srce izgleda kao
mlohava vreća).
6. Izazivanje srčane fibrilacije
Štakor se pripremi na jednak način, kao i pri prethodnoj vježbi, a zatim se izravno na miokard
ventrikla prislone obje elektrode elektrostimulatora (istosmjerna struja od 6 mV i 0,2 A) i promatra
učinak.
Neposredno po primjeni električne struje nastaje val depolarizacije koji
se proširi u svim smjerovima po ventrikulima, a miokard ispod elektroda
postaje refrakteran. Približno nakon 0,25 sekundi mišić se počinje oporavljati
od nepodražljivosti, no neki se dijelovi oporave prije od drugih. Novi impuls
putuje sada samo u određenim smjerovima. Neki od valova depolarizacije se
ugase, ali neki zaobilaze refrakterna područja, pa nastaje dioba impulsa i
lančana reakcija, kojom se sve više impulsa širi miokardom nenormalnim
putovima. Srce izgleda kao "vreća puna crva" i ništa krvi se ne izbacuje na
periferiju. Na EKG-u nema pravilnih QRS kompleksa (tablica 42-6).Nakon
uklanjanja elektroda obično se ponovno uspostavlja normalni srčani ritam.
7. Prikaz rada elektrostimulatora srca
Stimulator srca ("pacemaker") se u vježbi izravno priključuje na elektrokardiograf, pa je potrebno

smanjiti jakost struja koje daje generator ugrađivanjem malog otpornika. Nakon toga se u stimulator utiču
elektrode jednog od standardnih bipolarnih odvoda i promatra učinak na osciloskopu.
Na ekranu osciloskopa registriraju se struje visokih amplituda, u ritmu,

koji diktira umjetni centar predvodnik (tablica 42-7).
144
Srce i cirkulacija
REZULTATI
Ime studenta ______________________________

Datum ___________________________________
Zabilježite izmjerene vrijednosti u tablicu, a u okvir ucrtajte izgled elektrokardiografskog zapisa.
Tablica 42-1. EKG u normalnoga štakora

Mjerenje Izmjerena vrijednost Jedinica mjere Izgled EKG-zapisa
srčana frekvencija
QT-interval
amplituda QRS kompleksa
Tablica 42-2. Utjecaj podraživanja vagusa

srčana frekvencija
QT-interval
Tablica 42-3. Djelovanje adrenalina

srčana frekvencija
QT-interval
Tablica 42-4. Učinak hiperkalcijemije

srčana frekvencija
QT-interval
Tablica 42-5. Učinak hiperkalijemije

srčana frekvencija
QT-interval
Tablica 42-6. Izazivanje srčane fibrilacije

srčana frekvencija
QT-interval
145
Srce i cirkulacija
Tablica 42-7. Prikaz rada elektrostimulatora srca

srčana frekvencija
QT-interval
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Što je spontana dijastolička depolarizacija? Zašto ona nastaje u području S-A čvora?______________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
2. U kojoj se fazi akcijskog potencijala srca otvaraju kalcijski kanali? ____________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
3. Razlikuju li se učinci podraživanja vagusa i injiciranja acetilkolina? ___________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
4. Koja je uloga kalcijskih kanala na membrani stanice, a koja u procesu kontrakcije miokarda? _______
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
5. Zašto nakon primjene KCl nastaju promjene u srčanoj kontrakciji? ____________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
6. Kakva je razlika između lepršanja i fibrilacije srca? ________________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
7. Koliko traje razdoblje funkcijske refrakternosti A-V čvora? Koliko se impulsa maksimalno može
prebaciti iz atrija u ventrikle? _________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
146
Srce i cirkulacija
43. vježba
Mjerenje krvnog tlaka u štakora izravnom metodom
(video-zapis)
UVOD
Brza kontrola tlaka se obavlja uz pomoć živčanih mehanizama (baroreceptorski refleksi,

kemoreceptorski refleksi, ishemijska reakcija CNS-a) i putem hormonskih mehanizama (noradrenalin-
adrenalin, renin-angiotenzin, vazopresin). Dugoročna kontrola se obavlja sustavom bubreg-tjelesne
tekućine. Osim ovih mehanizama u regulaciji arterijskog tlaka sudjeluju i dva vlastita cirkulacijska
mehanizma - pomak tekućine u kapilarama i stres relaksacija krvnih žila. Djelotvornost svakog od ovih
regulacijskih procesa može se prikazati u eksperimentalnim uvjetima.
Oprema: Aparat za mjerenje krvnog tlaka koji sadrži: živin manometar, sustav plastičnih i
gumenih cijevi ispunjen hepariniziranom zamjenom za plazmu (Periston), staklenu kanilu,
prijenosno pero s pisaljkom, pumpicu za dizanje tlaka, pean, klemu, regulator protoka, tronožni
metalni stalak i kimograf, elektrostimulator, 0,5% otopina adrenalina, 0,05% otopina acetilkolina,
fiziološka otopina, gaza, 2-3 odrasla štakora.
CILJ VJEŽBE
Ukazati na fiziološke mehanizme koji sudjeluju u regulaciji arterijskog tlaka.
Za razumijevanje i izvođenje vježbe student treba obvezno pripremiti gradivo

iz udžbenika Medicinska fiziologija, A. C. Guyton i Hall, Medicinska naklada-
Zagreb, 1999.; 14. poglavlje (Opći pregled cirkulacije; medicinska fizika tlaka,
protoka i otpora), 14. poglavlje (rastegljivost krvnih žila i funkcije arterijskoga
i venskoga sustava), 16. poglavlje (Mikrocirkulacija i limfni sustav), 17.
poglavlje (Tkivni nadzor i humoralna regulacija lokalnog krvnog protoka), 18.
pogavlje (Živčana kontrola cirkulacije i brza regulacija arterijskog tlaka) 19.
poglavlje (Dominantna uloga bubrega u dugoročnoj regulaciji arterijskog
tlaka i hipertenzije: integrirani sustav kontrole tlaka) i 20. poglavlje (Srčani
minutni volumen i venski priljev te njihova regulacija).
Najprije treba pažljivo pripremiti aparat za mjerenje krvnog tlaka. Sustavom cijevi treba povezati
živin manometar u obliku slova U sa bočicom Peristona i pumpicom za dizanje tlaka. U bočicu Peristona
se injicira sadržaj jedne originalne bočice heparina. Čitav sistem se potom ispuni ovom tekućinom i dobro
proštrca. Nakon toga se uz pomoć pumpice podigne tlak u sustavu na visinu normalnog krvnog tlaka u
štakora (na oko 16,0 kPa/120 mmHg). Peanom se spriječi vraćanje tekućine u bocu Peristona, a
regulatorom protoka, stisne se kateter kako bi se spriječilo istjecanje tekućine putem katetera i kanile. Vrh
prijenosne pisaljke se zatim primakne papiru na kimografu.
Nakon ovih priprema anestezira se jedan štakor i.p. injekcijom kloral hidrata (1 ml priređene
otopine/ 100 g tj. mase.) i učvrsti za eksperimentalni stolić. Štakoru treba ispreparirati određene regije
sljedećim redoslijedom:
1) u vratnoj regiji pronaći n. vagus i obje arterije karotis, traheju i vene jugulares.
2) na jednoj nozi ispreparirati n. femoralis,
3) izvršiti kaniliranje abdominalne aorte na račvištu.
Vratna regija se otvara rezom u medijalnoj liniji, od baze sternuma do vrška brade. Rez se u
donjem dijelu proširi prema lateralno, čime se prikazuju i obje vene jugulares. Nakon toga se između
omohioidnog i sternohioidnog, a ispod sternomastoidnog mišića obostrano pronađu vagusi i arterije
147
Srce i cirkulacija
karotis. Ispod vagusa i arterija podvuku se konci; kako bi se kasnije lako pronašli. Dušnik se također
izolira kako bi se izvršila traheotomija. U otvor napravljen polovičnim rezom između dvaju hrskavica
uvlači se staklena kanila, koja se zatim učvrsti koncem.
Nakon toga prilazi se prepariranju jednog n. femoralisa. Pronalazi ga se površno uz arteriju s
unutrašnje strane stražnjih ekstremiteta, nakon što se napravi rez kroz kožu, od šapice prema gore,
sredinom noge. Oko živca se što distalnije podvuče konac i podveže. Obje ispreparirane regije se pokriju
gazom natopljenom toplom fiziološkom otopinom.
Slijedi otvaranje trbušne šupljine rezom u medijalnoj liniji - najprije koža, pa muskulatura). U
donjem dijelu rez se obostrano proširi prema lateralno. Crijeva se obuhvate gazom namočenom u toplu
fiziološku otopinu i potisnu u stranu, kako bi se izložile abdominalne krvne žile. Račvište aorte se zatim
pažljivo ispreparira, razdvajanjem okolnog veziva. Vrhom staklene kanile se potom ulazi u aortu na
njenoj bifurkaciji u femoralne arterije. Kateter povezan sa sustavom za mjerenje tlaka se zatim oslobodi
pritiska (proširi se regulatorom protoka). Time se omogući izravni prijenos tlaka iz aorte štakora na živin
manometar. Vrh prijenosne pisaljke počinje oscilirati i registrirati trag na začađavljenom papiru.
Pokretanjem kimografa (4 mm/s) dobiva se isprekidana linija, koja odgovara normalnom arterijskom
tlaku u te životinje.
Nakon toga prilazi se određenim stimulacijama i očitavanju njihovih učinaka na arterijski tlak.
Neki od refleksa su slabijeg intenziteta, pa se moraju izvesti na što manje iscrpljenoj životinji. Prava slika
učinkovitosti svakog od regulacijskih mehanizama može se uočiti jedino ukoliko se izvodi samostalno na
do tada intaktnoj životinji. Stoga se preporuča da se na opisani način ispreparira još nekoliko štakora.
Redoslijed stimulacija je obilježen rednim brojevima.
1. Stimulacija n. femoralisa
Podvezan živac se prereže, a proksimalni dio živca se potom kratko (1-2 sekunde) stimulira
elektrostimulatorom (istosmjerna struja od 6 V i 0,2 A).
Električnom stimulacijom podražuju se i vlakna za bol, koja se nalaze u

sklopu n. femoralisa. Zbog nastale vazokonstrikcije dolazi do blagog porasta
arterijskog tlaka (slika 43-1A).
2. Učinci asfiksije
Asfiksija se izaziva kratkotrajnim stavljanjem prsta na otvor kanile traheotomiranog štakora (oko 6
sek.).
Kratkotrajni zastoj u disanju, dovodi do razvoja hipoksije i hiperkapnije, koje
putem kemoreceptorskog refleksa i izravnim putem stimuliraju vazomotorički
centar i dovode do porasta arterijskog tlaka (slika 43-1B).
3. Stimulacija sinus karotikusa
Podizanjem konaca i povlačenjem arterija karotis prekine se protok krvi prema glavi štakora. Očita
se učinak na tlak. Na osnovu rezultata zaključuje se o tome da li je cirkulacija prekinuta iznad ili ispod
sinus karotikusa, a zatim se mjesto podveza promjeni (prema gore ili prema dolje).
Učinak obostranog podvezivanja arterija karotis ovisi o mjestu podvezivanja. Ako se

ono izvrši iznad sinus karotikusa, zbog zastoja krvi doći će do porasta tlaka u
baroreceptorskim zonama. To će rezultirati većim odašiljanjem impulsa prema
vazomotoričkom centru. Oni inhibiraju lateralno područje ovog centra pa popušta tonus
vazokonstriktornih simpatičkih vlakana. Uslijedi vazodilatacija, a zbog podraživanja
vagusovog centra i smanjenje rada srca što rezultira padom arterijskog krvnog tlaka
(slika 43-1C). Ako se međutim podvezivanje karotida izvrši ispod sinus karotikusa,
zbog pada tlaka u baroreceptorskim zonama smanjit će se odašiljanje impulsa prema
vazomotoričkom centru. Uslijed manje inhibicije vazomotoričkog centra, dolazi do jače
vazokonstrikcije i porasta arterijskog tlaka (slika 43-1C).
148
Srce i cirkulacija
4. Stimulacija n. vagusa
U vratnoj regiji se pronađu konci podvučeni ispod vagusa, a zatim se izvrši podvezivanje živca na
dva mjesta. Vagus se zatim prereže između ova dva podveska. Nakon toga podraži se
elektrostimulatorom, najprije centralni, a potom i periferni dio vagusa. Upotrebljava se istosmjerna struja
od 6 V i 0,2 A kroz 1-2 sekunde.
Podraživanje proksimalnog dijela n. vagusa izaziva učinak sličan onom

koji nastaje in vivo nakon stimulacije baroreceptora smještenih u luku aorte.
Impulsi se prenose do medijalnog dijela vazomotoričkog centra, što rezultira
inhibicijom lateralnog vazokonstrikcijskog područja vazomotoričkog centra.
Zbog periferne vazodilatacije nastaje blagi pad arterijskog tlaka (slika 43-1E).
Stimulacija perifernog dijela n. vagusa izaziva međutim trenutačno, veliki pad
arterijskog tlaka. Učinak nastaje zbog odašiljanja inhibicijskih impulsa prema
srcu, koji dovode do nastanka sinusne bradikardije, pa i do pojave kompletnog
atrio-ventrikulskog bloka. Zbog ventrikulske asistolije arterijski tlak trenutno
pada. Nakon kratkotrajnog zastoja, obično uslijedi brza normalizacija tlaka
(unatoč tome što se živac i dalje podražuje elektrostimulatorom), jer nastaje
"bijeg ventrikula" čime se normalizira minutni volumen srca (slika 43-1D).
5. Učinci i.v. injiciranja adrenalina
U venu jugularis injicira se oprezno 0,2-0,3 mL otopine adrenalina (konc. 27,3 mmol/L). Injiciranje
se vrši kroz sloj pektoralne muskulature, a otopina se prethodno prilagodi tjelesnoj temperaturi štakora.
Injiciranje adrenalina dovodi do porasta arterijskog tlaka zbog porasta minutnog

volumena srca i ukupnog perifernog otpora (slika 43-1E). Učinak je
kratkotrajan jer se adrenalin brzo razgrađuje uz pomoć katekol-O-metil
transferaze i monoamino oksidaze.
6. Učinci i.v. injiciranja acetilkolina
U venu jugularis se kroz sloj pektoralne muskulature injicira 0,1- 0,3 mL otopine acetilkolina.
Injiciranje acetilkolina dovodi do naglog pada arterijskog tlaka (slika 43-1F)

zbog stimulacije acetilkolinskih receptora na srcu, što dovodi do bradikardije i
atrio-ventrikulskog bloka. Učinci spontano nestaju nakon razaranja injiciranog
acetilkolina putem kolinesteraze.
7. Izazivanje hipervolemije
U venu jugularis se lagano injicira 2-3 mL fiziološke otopine, zagrijane na tjelesnu temperaturu
štakora. Očita se učinak na tlaku i pričeka da se promjena spontano normalizira.
Višak tekućine u krvožilnom sustavu rezultira većim venskim priljevom i

većim minutnim volumenom srca. To dovodi do blagog porasta arterijskog tlaka
(slika 43-1G). Učinak je, međutim, slab i privremen, jer se odmah aktiviraju
kompenzacijski mehanizmi (nervni, humoralni, stres relaksacija krvnih žila).
149
Srce i cirkulacija
8. Izazivanje hipovolemije
Hipovolemija se izaziva tako da se jedna arterija karotis lagano zasiječe britvicom. Oko nje se
prethodno podvuče konac, kako bi se po istjecanju 2-3 mL krvi, krvarenje moglo zaustaviti. Po
normalizaciji tlaka, provede se još veće krvarenje potpunim presijecanjem obih karotidnih arterija, što
dovodi životinju u stanje ireverzibilnog cirkulacijskog šoka.
Napomena: Dobar prikaz učinaka hipovolemije (H) i hipervolemije (G) na arterijski tlak može se
dobiti jedino na intaktnoj životinji u kojoj svi regulacijski mehanizmi još normalno funkcioniraju, pa se
preporuča da se za ovaj dio vježbe priredi novi štakor.
Uslijed krvarenja smanjuje se venski priljev i minutni volumen srca što

rezultira opadanjem arterijskog tlaka (slika 43-1H). Ukoliko se međutim u
štakora teškog oko 200 grama izgubi manje od 3,6 ml krvi, što iznosi 30-40%
od njegovog ukupnog volumena krvi, koji je oko 12 mL (0,06% njegove
tjelesne mase) u toj životinji neće nastati progresivni hemoragijski šok, jer će se
aktivirati kompenzacijski mehanizmi (baroreceptori, ishemijska reakcija CNS-a,
obrnuta stres-relaksacija, stvaranje angiotenzina i vazopresina, reapsorpcija
tekućine u kapilarni sustav) koji će dovesti do normalizacije arterijskog tlaka.
Izgubi li štakor, međutim svega nekoliko mL krvi više od kritične količine, šok
će preći u progresivnu fazu, zbog pokretanja višestrukih mehanizama pozitivne
povratne sprege, koji pokreću začarani krug, sve jačeg pada minutnog volumena
srca i arterijskog tlaka.
REZULTATI
Slika 43-1. Ucrtajte krivulje (promjene krvnog tlaka) dobivene krimografom pri mjerenju krvnog
tlaka štakora izravnom metodom nakon stimulacija od A-H.
mmHg
120_
110_
100_
90_
80_
70_
A. stimulacija n. femoralisa B. učinci asfiksije
mmHg
120_
110_
100_
90_
80_
70_
C. stimulacija sinusa karotikusa D. stimulacija n. vagusa
150
Srce i cirkulacija
mmHg
120_
110_
100_
90_
80_
70_
E. adrenalin i.v. F. acetilkolin i.v.
mmHg
120_
110_
100_
90_
80_
70_
G. hipervolemija H. hipovolemija
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Koji su osnovni čimbenici koji kontroliraju visinu arterijskog tlaka? __________________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
2. Koji regulacijski mehanizam za kontrolu tlaka ima najveću amplifikaciju? _____________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
3. Zašto minimalne kronične promjene u volumenu tjelesnih tekućina dovode do znatnih promjena u
tlaku?____________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
4. Može li adrenalin dovesti do vazodilatacije? U kojim fiziološkim uvjetima je ovaj učinak stalno
prisutan? _________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
5. Pretvorite vrijednost arterijskog tlaka od 14,5 kPa u mm Hg i cm H2O. ________________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
6. Koliko iznosi sistolički, a koliko dijastolički tlak u desnom i lijevom ventrikulu? ________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
151
Dišni sustav
44. vježba
Respiracijski ciklus
Frekvencija disanja; relativna dubina disanja; regulacija ventilacije
UVOD
Temeljne uloge respiracijskog sustava su doprema kisika za energijske potrebe tijela, uklanjanje
ugljičnog dioksida i održavanje plazmatskog pH. Respiracijski sustav obavlja te složene funkcije u
suradnji s krvožilnim sustavom.
Mehanika respiracijskog ciklusa sastoji se od naizmjeničnih inspiracija i ekspiracija. Tijekom
inspirija, skeletni se mišići kontrahiraju, uglavnom ošit i vanjski međurebrani mišići i povećaju volumen
prsne šupljine i pluća pa tlak u plućima postaje niži od atmosferskog i zrak zbog toga ulazi u pluća.
Tijekom mirnoga izdisaja, inspiracijski se mišići opuste, pa se volumen pluća i grudne šupljine smanji.
Zbog toga se zrak istiskuje iz pluća. Uobičajeni izdisaj u mirovanju je dakle pasivan događaj koji nastaje
zbog relaksacije inspiracijske muskulature. U naporu ili pri pojačanom izdisaju, npr. kašlju, ekspirij
postaje aktivan i ovisi o kontrakciji ekspiracijske muskulature koja povlači rebra i stišće pluća.
Tijekom inspirija kisik iz plućnih alveola difundira u plućne kapilare i prenosi se do tkiva pomoću
eritrocita. Tkiva koriste kisik za dobivanje energije u metaboličkim procesima. Tijekom metabolizma u
tkivima se oslobađa ugljični dioksid, kao otpadni proizvod. Dio ugljičnog dioksida veže se s vodom, pa
nastane ugljična kiselina koja disocira na H+ i bikarbonat (HCO3-). Eritrociti prenose CO2 i H+ do pluća
gdje iz H+ i HCO-3 ponovno nastaje voda i CO2. Ugljični dioksid iz plućnih kapilara difundira u plućne
alveole i izluči se izdahnutim zrakom.
ERITROCIT
TKIVO
CO2 CO 2 + H2O H2CO 3 HCO 3- HCO 3-

karboanhidraza +
H+
O2 O2 + Hb- Hb- + H + Cl- Cl-
HHb+CO 2
HbO 2
PLAZMA
Slika 44-1. Izmjena CO2 u sistemskim kapilarama.

U plućima isti procesi teku u suprotnom smjeru.
Mnogi su čimbenici uključeni u regulaciju ventilacije, frekvencije i dubine disanja. Osnovni ritam
disanja određuju inspiracijski i ekspiracijski centri u produljenoj moždini.
 Inspiracijski centar započinje udisaj aktivacijom inspiracijske muskulature. Tijekom normalnog,
mirnog disanja (eupneja), prosječan broj udisaja u minuti (RR) je između 12 i 14.
 Ekspiracijski centar ograničava i inhibira inspiracijski centar, prestaje djelovanje inspiracijskih
mišića, pa uslijed sila povratnog stezanja prsnog koša i pluća dolazi do pasivnog ekspirija.
Na osnovni ritam disanja utječu:
a) viši centri u mozgu
b) povratna sprega iz perifernih (u arterijskom sustavu) i centralnih (u produljenoj moždini)
kemoreceptora
c) receptori istezanja u plućima
d) ostali osjetni receptori u tijelu
152
Dišni sustav
Primjerice prilikom navrezanja igle, moždana središta kontroliraju medularne respiracijske centre
tako da respiracijski ciklus privremeno stane da bi se smanjile kretnje tijela, te da bi se igla lakše
navrezla. Moždana kontrola također se primjećuje tijekom govora, kada je potrebno da zrak prolazi preko
glasiljki.
Kemoreceptori zamjećuju koncentracije O2, CO2 i H+ u krvi i cerebrospinalnom likvoru u
produljenoj moždini i povratnom spregom prilagođuju ventilaciju. Tijekom hiperventilacije frekvencija i
dubina disanja porastu, pa da se u plućima odstranjuje više ugljičnog dioksida nego što ga nastaje u
tkivima. Odstranjivanjem CO2 uklanjaju se i vodikovi ioni pa plazmatski pH raste što smanjuje ventilaciju
dok se ne uspostave normalne vrijednosti ugljičnog dioksida i vodikovih iona. Privremeni prestanak
disanja nakon voljne hiperventilacije zove se apnea vera.
Tijekom hipoventilacije (plitko i/ili sporo disanje) ugljični dioksid se nakuplja u tjelesnim
tekućinama (hiperkapnija) zbog toga što pluća ne odstranjuju ugljični dioksid brzinom kojom se on stvara
u tkivima. Povećano stvaranje ugljične kiseline izaziva porast koncentracije vodikovih iona, što snizuje
pH tjelesnih tekućina. Kemoreceptorska povratna sprega izaziva porast ventilacije dok se razina ugljičnog
dioksida i pH tjelesnih tekućina ne vrati na normalnu vrijednost.
Organizam je osjetljiviji na promjene razine CO2 nego O2 u krvi. Središnji kemoreceptori
produljene moždine izloženi su cerebrospinalnoj tekućini (likvor). Kako likvor, za razliku od krvi ne
sadrži pufere, promjene koje nastaju nakon vezanja CO2 s vodom i disocijacije na H+ i ion bikarbonata su
izraženije.
Kemoreceptori postaju vrlo osjetljivi na O2 kada se njegov parcijalni tlak značajno smanji.
Primjerice, nizak parcijalni tlak O2 na visokoj nadmorskoj visini potiče pojačanu ventilaciju što uzrokuje
pad CO2 i H+. Tako dolazi do porasta pH (respiracijske alkaloze). Jednostavan način ispravljanja
respiracijske alkaloze jest disanje u vrećicu. Visoka razina CO2 u zraku udahnutog iz vrećice uspostavlja
pH ravnotežu krvi.
CILJEVI VJEŽBE
1. Bilježenje i mjerenje ventilacije pomoću pneumografa i pretvarača temperature zraka.

2. Pokazati kako ventilacija utječe na promjene temperature zračne struje kroz jednu nosnicu.
3. Praćenje i bilježenje širenja i sužavanja toraksa te promjene frekvencije i dubine disanja tijekom
respiracijskog ciklusa koje nastaju zbog utjecaja mozga i kemoreceptora na kontrolna središta
produljene moždine.

gradivo iz udžbenika Medicinska fiziologija, A.C. Guyton i Hall,
Medicinska naklada-Zagreb, 1999.; 37. poglavlje (Plućna ventilacija),
39. poglavlje (Fizikalna načela izmjene plinova; difuzija kisika i
ugljičnog dioksida kroz respiracijsku membranu), 40. poglavlje
(Prijenos kisika i ugljikovog dioksida krvlju i tjelesnim tekućinama) i
41. poglavlje (Regulacija disanja).
U ovoj vježbi mjerit će se ventilacija pomoću pretvarača respiracijskih pokreta koji bilježi
frekvenciju i dubinu disanja tijekom respiracijskog ciklusa. Pretvaračem se promjene u širenju prsnog
koša pretvaraju u promjene voltaže, što se prikazuju u obliku valova. Jedan respiracijski ciklus zabilježiti
će se kao porast voltaže (uzlazni odsječak) tijekom inspirija i pad voltaže (silazni odsječak) tijekom
ekspirija. Pored toga bilježit će se temperatura zraka koji ulazi i izlazi kroz nosnice. Temperatura zraka
koji prolazi kraj temperaturnog senzora obrnuto je proporcionalna širenju ispitanikova grudnog koša.
Tijekom inspirija kada se prsni koš širi, ispitanik udiše razmjerno hladan zrak (u usporedbi s
temperaturom tijela). Zrak se u tijelu ugrije pa se tijekom izdisanja topli zrak se istiskuje iz pluća i dišnih
puteva.
153
Dišni sustav
Pretvarač respiracijskih pokreta priključuje se na kanal 1, a pretvarač temperature na kanal 2

uređaja za uzimanje podataka. Na prsni koš ispitanika postavi se pretvarač respiracijskih pokreta, a
temperaturni pretvarač se pričvrsti ispod nosnice za kožu pomoću ljepljive trake.
Nakon kalibriranja, pristupa se bilježenju podataka tijekom kojeg ispitanik sjedi opušteno.
Potrebno je zabilježiti promjene u respiracijskom ciklusu tijekom četiri odsječka vježbe:
1. normalnoga, mirnog disanja
2. hiperventilacije i oporavka
3. hipoventilacije i oporavka
4. tijekom kašljanja i čitanja naglas
ANALIZA PODATAKA
Analiziraju se odgovarajući odsječci zapisa i to posebno udisaj u tri ciklusa tijekom sva četiri odsječka,
izdisaj i cijeli ciklus. U svakom odsječku potrebno je odrediti trajanje inspirija, ekspirija i cijelog ciklusa
(T), frekvencija (BMP, Breaths Per Minute) te dubinu disanja, odnosno amplitudu nekoliko
pojedinačnih ciklusa (p-p)
Rezultate je potrebno unijeti u odgovarajuće tablice, te prema njima odgovarati na pitanja.
Protok zraka
Respiracijski
pokreti
Slika 44-2. Zapis zračnog protoka i respiracijskih pokreta tijekom

izvođenja odsječka: hiperventilacija i oporavak. Gornja krivulja prikazuje
protok zraka, odnosno promjene temperature koju bilježi temperaturni
pretvarač, a donja respiracijske pokrete koje bilježi pretvarač respiracijskih
pokreta (mV).
154
Dišni sustav
REZULTATI
Ime studenta ____________________________

Datum __________________________________
PODACI I RAČUNANJE
Ispitanikovi podaci
Ime _________________________________ Visina _____________________________
Dob ________________________________ Težina _____________________________
Spol ________________________________
A. Normalno disanje – 1. odsječak

Nadopunite tablicu 44-1 s izmjerenim vrijednostima za tri respiracijska ciklusa i izračunajte srednje
vrijednosti.
Tablica 44-1.
1. ciklus 2. ciklus 3. ciklus srednja vrijednost
trajanje inspirija
trajanje ekspirija
ukupno trajanje
frekvencija disanja
B. Usporedba frekvencije disanja (2.-4. odsječak)

Nadopunite tablicu 44-2 s mjerenjima triju ciklusa iz svakog odsječka vježbe i izračunajte srednje
vrijednosti.
Tablica 44-2.
hiperventilacija hipoventilacija kašalj čitanje naglas
mjerenje 1. odsječak 2. odsječak 1. odsječak 2. odsječak
T BMP T BMP T BMP T BMP
1. ciklus
2. ciklus
3. ciklus
srednja vrijednost
Bilješka: T je trajanje ciklusa, BMP je frekvencija disanja. Kašalj traje samo jedan ciklus
C. Relativna dubina disanja (1.-4. odsječak)

Unesite u tablicu 44-3 amplitude respiracijskih ciklusa iz svakog odsječka vježbe i izračunajte srednje
vrijednosti.
Tablica 44-3.
Dubina disanja 1. ciklus 2. ciklus 3. ciklus srednja vrijednost
eupnea
1. odsječak
hiperventilacija
2. odsječak
hipoventilacija
3. odsječak
kašalj
4. odsječak
155
Dišni sustav
D. Veza između dubine disaja i temperature (1.-3. odsječak)
Tablica 44-4.
eupnea hiperventilacija hipoventilacija
mjerenje
1. odsječak 2. odsječak 3. odsječak
vršna promjena temperature
trajanje između maksimalne
inspiracije i vršne promjene
temperature
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Kada će ispitanik dulje zadržati dah, iza hiperventilacije ili hipoventilacije. Zašto? _______________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
2. Nakon kratke hiperventilacije javlja se “apnea vera”.

Definirajte hiperventilaciju. __________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
Definirajte apneu veru. ______________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
Opišite povratnu spregu koja izaziva apneu veru. _________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
3. Objasnite promjene parcijalnih tlakova O2 i CO2 tijekom hipoventilacije i hiperventilacije. _________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
4. Koje se vrste apneje javljaju u snu? Zašto? _______________________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
5. Opišite kako će se svaki od sljedećih čimbenika mijenjati porastom nadmorske visine: barometarski
tlak, PaO2, PaCO2, plućni arterijski tlak. _________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
6. Kakve se promjene zbivaju u tijelu pri hipoventilaciji? _____________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
156
Dišni sustav
7. Kako organizam prilagođava frekvenciju i dubinu disanja da bi suzbio učinke hipoventilacije? _____
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
8. U kojem je dijelu respiracijskog ciklusa temperatura zraka koji struji kroz nosnice:
Najviša? ________________________ Najniža? _______________________________________
9. Objasnite kako se temperatura zraka mijenja ovisno o respiracijskom ciklusu. __________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
10. Opišite kašalj kao promjenu u respiracijskom ciklusu. _____________________________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
11. Koje se promjene respiracijskog ciklusa zbivaju tijekom čitanja naglas i zašto? _________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
12. Pogledajte podatke iz tablice 44-1 tijekom mirnog disanja. Da li je ispitanik udahnuo odmah nakon
kraja ekspirija ili je postojala pauza? Objasnite podražaj i mehanizam započinjanja inspirija. _______
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
13. Pogledajte podatke u tablici 44-3. Postoje li razlike u relativnim dubinama ventilacija? ___________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
157
Dišni sustav
45. vježba
Plućne funkcije I
Plućni volumeni i kapaciteti
UVOD
Volumen zraka koji osoba udiše (inspirira) i izdiše (ekspirira) mjeri se spirometrom (spiro = dah,
meter = mjeriti). Zvonasti spirometar građen je od valjka čije su stijenke dvostrukih zidova, a prostor
između njih je ispunjen vodom (Slika 45-1). U vodu je uronjen obrnuto okrenuti valjak koji pluta na vodi.
Na obrnuto okrenuti valjak spirometra pričvršćen je kolotur koji je spojen s pisačem. Ispitanik udiše i
izdiše u posudu ispunjenu vodom i pomiče plutajući valjak s kojim se pomiče i pero koloturnika. Kretanje
obrnuto okrenutog valjka tijekom udisaja i izdisaja bilježi se na papiru bubnja koji se okreće stalnom
brzinom. Tijekom udisaja, zrak se odstranjuje iz valjka i pisač se podiže u skladu s udahnutim
volumenom. Kad izdahnuti zrak uđe u valjak,
pisač se spušta i bilježi volumen izdahnutog
zraka. Dobiveni zapis, koji prikazuje
promjene volumena u vremenskom razdoblju,
zove se spirogram.
Slika 45-1. Zvonasti spirometar
U ovoj vježbi, koristit ćete pretvarač zračnog protoka i odgovarajući kompjutorski program, koji će
zračni protok pretvoriti u odgovarajuće volumene. To je puno brža metoda za dobivanje podataka o
plućnim volumenima nego klasičnim spirometrom. Mjerenje zračnog protoka treba biti precizno, jer je
kompjutorska pretvorba zračnog protoka u volumen također vrlo precizna.
Četiri su primarna odsječka ukupnoga plućnog kapaciteta koji se međusobno ne preklapaju:
1. Respiracijski volumen
2. Inspiracijski rezervni volumen
3. Ekspiracijski rezervni volumen
4. Rezidualni volumen
Respiracijski volumen (TV od engl. tidal volume) je volumen zraka udahnutog ili izdahnutog
tijekom normalnog disanja. Kad osoba diše u mirovanju respiracijski volumen je oko 500 mL. Tijekom
tjelovježbe respiracijski volumen može biti veći od 3 litre.
Inspiracijski rezervni volumen (IRV) je volumen zraka koji se može dodatno udahnuti
najsnažnijim udisajem nakon normalnog udisaja. U odraslih mladih muškaraca IRV u mirovanju je
približno 3300 mL, a u mladih odraslih žena 1900 mL.
Ekspiracijski rezervni volumen (ERV) je volumen zraka koji se nakon normalnog izdisaja može
dodatno izdahnuti iz pluća tijekom najsnažnijeg izdisaja. U mladog zdravog muškarca ERV u mirovanju
je približno 1000 mL, a u mladih odraslih žena oko 700 mL.
Rezidualni volumen (RV) je volumen zraka koji ostaje u plućima nakon najsnažnijeg izdisaja i ne
može se istisnuti iz pluća. Suprotno IRV, TV i ERV rezidualni volumen se ne mijenja tijekom tjelovježbe.
Prosječna vrijednost rezidualnog volumena u odraslih muškaraca je 1200 mL, a u žena 1100 mL.
Rezidualni volumen predstavlja zrak koji trajno ostaje u plućima nakon što se prvim udahom po rođenju
158
Dišni sustav
pluća napune zrakom. Pluća se tijekom slijeda respiracijskih ciklusa nikad potpuno ne isprazne. Stoga se
rezidualni volumen (RV) ne može mjeriti ni spirometrom, niti mjeračem zračnog protoka.
Rezervni
4 inspiracijski
Volumen zraka u plućima (L)
volumen
3
Respiracijski
volumen
2
Rezervni ekspiracijski
volumen
1
Rezidualni volumen
Slika 45-2. Spirometrijski zapis plućnih volumena.
Plućni kapaciteti su zbrojevi dvaju ili više primarnih plućnih volumena. Pet je plućnih kapaciteta,
koji se mogu izračunati kako slijedi:
1. Inspiracijski kapacitet (IC) IC = TV + IRV
2. Ekspiracijski kapacitet (EC) EC = TV + ERV
3. Funkcionalni rezidualni kapacitet (FRC) FRC = ERV + RV
4. Vitalni kapacitet (VC) VC = IRV + TV + ERV
5. Ukupni plućni kapacitet (TLC) TLC = IRV + TV + ERV + RV
Plućni kapaciteti, su ovisni o dobi i visini, ali i o drugim čimbenicima. Stoga se izmjerene
vrijednosti, ako predstavljaju 80% predviđenih vrijednosti za odgovarajuću dob i visinu, još uvijek
trebaju smatrati normalnima.
CILJ VJEŽBE
1. Zabilježiti i/ili izračunati pojedine plućne volumene i kapacitete.

2. Usporediti dobivene vrijednosti volumena i kapaciteta s očekivanim vrijednostima.
3. Usporediti vrijednosti plućnih volumena i kapaciteta osoba različitog spola, dobi, težine i visine.

Zagreb, 1999., 37. poglavlje (Plućna ventilacija).
Za izvođenje ove vježbe najprije je potrebno podesiti (kalibrirati) parametre uređaja, koji su bitni
za dobro predstavljanje podataka koji se uzimaju, pamte i analiziraju. Po završenoj kalibraciji treba
precizno pamtiti podatke, jer je preračunavanje zračnog protoka u volumen vrlo osjetljiva metoda.
Pamćenje podataka počinje disanjem ispitanika u pretvarač zračnog protoka, preko nastavka za usta i
filtera za jednokratnu upotrebu. Za vrijeme disanja ispitaniku se postavlja štipaljka za nos, kako bi disao
samo kroz pretvarač zračnog protoka. Ispitanik će disati u pretvarač zračnog protoka s ciljem da se
159
Dišni sustav
zabilježi respiracijski volumen, rezervni inspiracijski volumen i razervni ekspiracijski volumen. Na

temelju zabilježene krivulje brzine zračnog protoka kompjutorski će program automatski nacrtati krivulju
plućnih volumena. Zatim će se pristupiti analizi podataka i izračunavanju plućnih kapaciteta.
Upute ispitaniku za disanje:

 diši normalno 3 ciklusa disanja (3 x potpun udah i izdah)
 udahni duboko koliko možeš
 izdahni do točke do koje bi izdahnuo nakon normalnog udisaja
(ne izdiši sav zrak koji bi mogao izdahnuti)
 diši normalno 3 ciklusa disanja
 izdahni potpuno
 ponovno diši normalno 3 ciklusa
ANALIZA PODATAKA
Po završenom uzimanju podataka, dobivena krivulja bi trebala izgledati kao što pokazuje slika 45-
3. Gornja krivulja predstavlja izmjerene volumene, a dobivena je pomoću kompjutorskog programa iz
brzine zračnog protoka. Volumeni su izraženi u litrama. Donja krivulja predstavlja protok zraka kroz
pretvarač (i l/s) i služi za stvaranje krivulje plućnih volumena, pa na njoj nećemo vršiti analizu podataka.
Najprije ćemo izmjeriti respiracijski volumen tako što ćemo odrediti amplitidu (p-p vrijednost) u
jednom od prva tri vala dobivenog zapisa, koji predstavljaju kretanje zraka pri normalnom mirnom
disanju. Zatim ćemo izmjeriti rezervni inspiracijski volumen iz četvrtog vala koji je nastao nakon
dubokog udisaja. Pri određivanju IRV moramo paziti na činjenicu da te IRV mjeri nakon što se završi
normaln udisaj. Konačno, na sličan način izmjerit ćemo ekspiracijski rezervni volumen iz 8 vala na
zapisu, koji je nastao pri najjačem izdisaju.
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11
Slika 45-3. Prikaz jednog karakterističnog zapisa nakon završenog mjerenja. Gornja krivulja
predstavlja volumene, a donja brzinu zračnog protoka. Valovi 4 i 8 nastali su nakon maksimalnog
udisaja, odnosno izdisaja, a ostali valovi predstavljaju promjene volumena pri normalnom disanju.
160
Dišni sustav
REZULTATI
Ime studenta:_______________________________
Datum: ___________________________________
Ispitanikovi podaci:
Ime:______________________________ Visina:________________
Dob: _____________________________ Težina:________________
Spol: muški/ženski
MJERENJE VOLUMENA
A. Predviđeni vitalni kapacitet
Jednadžba za izračunavanje predviđenog vitalnog

kapaciteta
Muškarci VC = (0,052 x visina) - (0,022 x dob) - 3,60
Žene VC = (0,041 x visina) - (0,018 x dob) - 2,69
VC - vitalni kapacitet u litrama; visina u centimetrima; dob u godinama
Predviđeni vitalni kapacitet:_____________________________litara.
B. Izmjereni plućni volumeni i kapaciteti:
Naziv volumena Mjerenje

Respiracijski volumen (TV)
Inspiracijski rezervni volumen (IRV)
Ekspiracijski volumen (ERV)
Vitalni kapacitet (VC)
Korišteni rezidualni volumen (RV): ___________litara.
Koristeći dobivene i gore navedene podatke izračunajte plućne kapacitete:
Kapacitet Formula Izračunata vrijednost

Inspiracijski (IC) IC = TV + IRV
Ekspiracijski (EC) EC = TV + ERV
Funcionalni rezidualni (FRC) FRC = ERV + RV
Ukupni plućni (TLC) TLC = IRV + TV + ERV + RV
Usporedite plućne volumene ispitanika s prosječnim vrijednostima koje su spomenute u uvodu:

Respiracijski volumen: ________________________________________________
Inspiracijski rezervni volumen: __________________________________________
Ekspiracijski rezervni volumen: _________________________________________
161
Dišni sustav
C. Odnos izmjerenog i predviđenog vitalnog kapaciteta
Koliki postotak predviđenog vitalnog kapaciteta predstavlja izmjereni vitalni kapacitet?
Izmjereni VC (L) / predviđeni VC (L) x 100 = ____________ %
Vitalni kapacitet ovisan je i o drugim čimbenicima osim dobi i visine. Stoga 80% od predviđenih
vrijednosti još uvijek treba smatrati normalnima.
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Zašto predviđeni vitalni kapacitet ovisi o visini? __________________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
2. Objasnite kako drugi čimbenici mogu utjecati na plućni kapacitet? ____________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
3. Kako će se promjeniti plućni volumeni, ako se mjerenje vrši nakon naporne tjelovježbe? __________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
4. Koja je razlika između izmjerenih plućnih volumena i kapaciteta? ____________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
5. Definirajte respiracijski volumen. ______________________________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
6. Definirajte inspiracijski rezervni volumen. _______________________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
7. Definiraj ekspiracijski rezervni volumen. ________________________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
8. Definirajte rezidualni volumen. ________________________________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
9. Definirajte plućne kapacitete. _________________________________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
10. Navedite plućne kapacitete. ___________________________________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
162
Dišni sustav
46. vježba
Plućne funkcije II
Brzina plućnog protoka; forsirani ekspiracijski volumen (FEV1,2,3);
maksimalna voljna ventilacija (MVV)
UVOD
Respiracijski ili plućni sustav ima važnu ulogu u opskrbi organizma kisikom (O2) za vrijeme
udisaja, odstranjivanju ugljik-dioksida (CO2) za vrijeme izdisaja, te održavaju acido-bazne ravnoteže (pH)
odstranjivanjem CO2 iz organizma.
Budući da je kisik neophodan za stanični metabolizam, veličina plućne ventilacije određuje gornje
granice radnog kapaciteta ili metabolizma. Prema tome, mjerenjem plućnih volumena i brzine protoka
zraka kroz dišne putove možemo procijeniti zdravstveno stanje neke osobe.
 Forsirani vitalni kapacitet (FVC) označava količinu zraka koju osoba može forsirano
izdahnuti nakon maksimalnog udisaja.
 Forsirani ekspiracijski volumen (FEV) označava postotak FVC koji osoba forsirano izdahne
u razdoblju od 1, 2, i 3 sekunde (FEV1, FEV2, FEV3).
 Maksimalna voljna ventilacija (MVV) označava funkcionalni plućni test koji objedinjuje
volumen i brzinu zračnog protoka za procjenu sveukupne plućne ventilacije.
Pomoću tih mjerenja možemo odrediti gornju granicu tjelesnog rada kojeg osoba može ostvariti na
temelju stanja svog dišnog sustava. Kada osoba maksimalno udahne, a nakon toga maksimalno izdahne
volumen izdahnutog zraka je tzv. pojedinačni vitalni kapacitet (Single Stage Vital Capacitiy) (SSVC)
te osobe. Vrijeme potrebno za postizanje maksimalnog izdisaja nije čimbenik koji određuje SSVC.
Zbog smještaja pluća u prsnoj šupljini, vitalni kapacitet je ograničen veličinom prsišta. Prema
tome, na kapacitet dišnog sustava utječu: dob, spol i težina (Tablica 46-1).
Tablica 46-1.
Jednadžba za procjenu vitalnog kapaciteta
Muškarci VC = (0,052 x visina) – (0,022 x dob) – 3,60
Žene VC = (0,04 x visina) – (0,018 x dob) – 2,69
VC - Vitalni kapacitet u litrama; Visina u centimetrima; Dob u godinama
Koristeći jednadžbu iz tablice 46-1 možete izračunati da će vitalni kapacitet 19-godišnje djevojke
visine 167 centimetra iznositi 3,815 L:
0,041 x (167) – 0,018 x (19) – 2,69 = 3,815 L
Prosječni se plućni kapaciteti odraslih osoba smanjuju s godinama. Žene imaju manje volumene od
muškaraca iste dobi i tjelesne mase. Porastom tjelesne mase volumeni rastu s iznimkom predebelih ljudi
kojima se volumeni smanjuju.
Čak i kod iste osobe, plućna se opskrba i potražnja bitno razlikuju ovisno o tjelesnoj aktivnosti i
zdravstvenom stanju organizma. U skladu s time, brzina i dubina ventilacije (volumen zraka koji
udahnemo i izdahnemo u jednoj minuti) nisu statične, već se stalno moraju prilagođavati potrebama
organizma. Kako se povećava razina aktivnosti, volumen i brzina protoka zraka se mijenja. Promjene u
volumenu i brzina kojom se volumen mijenja, koriste se da bi se procjenilo stanje dišnog sustava osobe.
163
Dišni sustav
Kronične plućne bolesti mogu se podijeliti u dvije fiziološke kategorije:

1. kronične opstruktivne bolesti pluća (KOBP)
2. kronične restriktivne bolesti pluća.
Kronične opstruktivne bolesti pluća (KOBP)

U opstruktivnim bolestima pluća, kao što su astma ili emfizem, smanjen je protok zraka kroz dišne
putove. U astmi, upala sluznice dišnih putova i obilna mukozna sekrecija smanjuju promjer dišnih putova
i povećavaju otpor protjecanju zraka. To rezultira zviždanjem (karakteristika asmatskog disanja) te
smanjenjem minutnog volumena zraka koji protječe u minuti. U dijagnostici opstruktivne bolesti pluća
obično se mjeri plućni protok zraka i ERV.
Kronične restriktivne bolesti pluća

U restriktivnim bolestima pluća smanjena je mogućnost napuhivanja i ispuhivanja pluća, a kao
rezultat toga, neki plućni volumeni i kapaciteti su ispod normalnih vrijednosti. Primjerice, u plućnoj
fibrozi koja se pojavljuje u rudara kamenog ugljena, vitalni kapacitet je smanjen. Vitalni kapacitet je
smanjen zbog istodobnog smanjenja inspiracijskog i ekspiracijskog rezervnog volumena. To se pojavljuje
i pri silikozi ili drugim kroničnim bolestima pluća u kojima je smanjena plućna rastegljivost. Restriktivne
bolesti pluća se dijelom dijagnosticiraju određivanjem plućnih volumena i kapaciteta.
Nije neobično za jednu osobu da istodobno ima i restriktivnu i opstruktivnu plućnu bolest, iako
svaka bolest može imati različito podrijetlo, te može početi u različito vrijeme. Primjerice, osoba može
istodobno bolovati od emfizema i plućne fibroze.
U ovoj vježbi upotrebljavati ćete dva testa za mjerenje brzine protjecanja zraka kroz dišne putove:
1. Forsirani ekspiracijski volumen (FEV)
2. Maksimalnu voljnu ventilaciju (MVV)
Ukupni plućni
Plućni volumen (% vitalnog kapaciteta)
100
kapacitet
FEV1
FEV3 FVC
50
0 Rezidualni
volumen
0 2 5 Vrijeme (s)
1 3 4
Slika 46-1. Spirogram forsiranog vitalnog kapaciteta i forsiranih ekspiracijskih
volumena zdrave osobe
Test 1: Forsirani ekspiracijski volumen (FEV)

Forsirani ekspiracijski volumen je test u kojem se određuje vrijeme potrebno da ispitanik izdahne
zrak koji odgovara vrijednosti vitalnog kapaciteta.
FEV1, FEV2, FEV3 su određeni kao postotak vitalnog kapaciteta koji se forsirano izdahne nakon
maksimalnog udisaja u vremenskom razdoblju od jedne, dvije i tri sekunde.
164
Dišni sustav
Zdrav odrastao čovjek može maksimalnim naporom izdahnuti oko 66-83% svog vitalnog
kapaciteta u prvoj sekundi (FEV1), 75-94% u drugoj sekundi (FEV2) i 78-97% do kraja teće sekunde
(FEV3).
Asmatičar može imati normalan ili približno normalan vitalni kapacitet ako se on izmjeri
spirometrijom. No, kada asmatičar izdahne vitalni kapacitet maksimalnim naporom, izmjereni FEV se svi
smanjuju jer opsežna mukozna sekrecija i kontrakcija glatkih mišića bronha smanjuje promjer dišnih
putova, te je potrebno duže vrijeme za potpuno izdisanje vitalnog kapaciteta zbog povećanog otpora
protjecanju zraka u dišnim putovima.
Test 2: Maksimalna voljna ventilacija (MVV)

Maksimalna voljna ventilacija (maksimalni dišni kapacitet) mjeri vršnu vrijednost pluća i
respiratornih mišića. MVV se određuje kao volumen zraka koji protječe kroz dišni sustav u jednoj minuti
za vrijeme brzog i dubokog disanja (hiperventilacija). U ovom testu, ispitanik udiše i izdiše što je moguće
dublje i brže (> 1 udisaj/s), a mjere se volumen u mirovanju i frekvencija disanja. Budući da je teško
održati maksimalnu frekvenciju disanja, ispitanik hiperventilira najviše 15 sekundi. Da bi se izračunala
MVV, prosječni se volumen za svaki respiracijski ciklus (L) pomnoži s ukupnim brojem respiracijskih
ciklusa u minuti i dobije se maksimalna ventilacija (L/min).
Normalne vrijednosti ovise o spolu, dobi i tjelesnoj masi. MVV je mjera koja pokazuje koliko nam
dišni sustav ograničava radnu sposobnost ili opseg vježbanja.
Rijetko možemo nadmašiti MVV, čak i na kratko, pa MVV ograničava količinu kisika koji je na
raspolaganju za mišićni rad. Općenito, najviše 50% MVV može se koristiti tjelesni rad koji traje duže od
10 minuta. Većina ljudi ima teškoće pri disanju kada upotrebljava samo 30-40% svojeg MVV. U
restriktivnim i opstruktivnim bolestima pluća MVV se smanjuje.
CILJ VJEŽBE
1. Zabilježiti i izračunati forsirani ekspiracijski volumen (FEV) i maksimalnu voljnu ventilaciju

(MVV).
2. Usporediti dobivene vrijednosti FEV s očekivanim normalnim vrijednostima.
3. Usporediti vrijednosti MVV među ispitanicima.

Zagreb, 1999., 37. poglavlje (Plućna ventilacija).
U prvom odsječku ove vježbe najprije ćemo izmjeriti forsirani vitalni kapacitet i forsirani
ekspiracijski volumen tako što će ispitanik disati u pretvarač zračnog protoka prema uputama koje se
nalaze u okviru. Nakon toga, u drugom odsječku izmjerit ćemo maksimalnu voljnu ventilaciju tako što će
ispitanik kroz 15 sekundi disati najdublje i najbrže što može u pretvarač zračnog protoka, prema uputama
koje se nalaze u okviru.
Upozorenje!
Pri izvođenju ovog postupka ispitaniku se može zavrtjeti. Ispitanik
treba sjediti, a ispitivač na njega motriti. Postupak treba prekinuti
ako se ispitanik počne loše osjećati.
165
Dišni sustav
Upute ispitaniku za disanje pri snimanju FEV:

a) Dišite normalno kroz tri ciklusa.
b) Udahnite što dublje možete, zatim nakratko zadržite dah.
c) Izdahnite što brže i potpunije možete.
d) Dišite normalno slijedeća tri ciklusa.
Upute ispitaniku za disanje pri snimanju MVV:

a) Dišite normalno u pretvarač protoka zraka kroz 5 ciklusa.
b) Dišite brzo i duboko 12-15 sekundi.
c) Normalno dišite slijedećih 5 ciklusa.
Natuknice za postizanje optimalnih podataka:

a) Ispitanik bi trebao nositi laganu odjeću tako da odjeća ne smanjuje širenje prsnog koša.
b) Uvijek treba koristiti nosnu štipaljku da bismo bili sigurni da nema ispuštanja zraka kroz nos
za vrijeme mjerenja.
c) Ispitanik treba pokušati proširiti prsni koš na najveći volumen za vrijeme maksimalog
forsiranog udaha.
d) Za vrijeme snimanja FEV, ispitanik treba izdahnuti što je moguće brže u usni nastavak.
e) Za vrijeme snimanja MVV, ispitanik bi trebao izdahnuti i udahnuti što je moguće brže i
dublje. Frekvencija disanja trebala bi biti brža od 60 udisaja u minuti. Disati treba kroz 12-15
sekundi.
f) Uvijek počnite disati u pretvarač zračnog protoka prije nego što počnete snimanje i nastavite
disati u prijenosnik protoka zraka do kraja snimanja.
g) Ako počnete snimati u vrijeme udisaja nastojte dovršiti snimanje do kraja izdisaja i obrnuto.
To nije odlučujuće, ali povećava točnost pretvorbe zračnog protoka u volumen.
ANALIZA PODATAKA
Po uspješnom uzimanju podataka krivulja za određivanje FEV bi trebala izgledati kao krivulja na
slici 46-2.
Slika 46-2. Krivulja forsiranog ekspiracijskog volumena (L) zdrave osobe
166
Dišni sustav
Iz dobivene krivulje odredit ćemo vrijednosti forsiranog vitalnog kapaciteta, FEV1, FEV2 i FEV3,
koje kompjutorski program izračunava kao vrijednost p-p, a što predstavlja razliku između maksimalne i
minimalne vrijednosti u obilježenom području.
Po uspješnom uzimanju podataka krivulja za određivanje MVV trebala bi izgledati kao zapis
prikazan na slici 46-3.
Područje maksimalne voljne

ventilacije
Slika 46-3. Određivanje maksimalne voljne ventilacije (MVV). Nakon pet ciklusa
normalnoga disanja ispitanik je udisao najbrže i najdublje što može u razdoblju od
otprilike 25 sekundi. Nakon toga je opet nastavio normalno disati.
Za određivanje MVV obilježit ćemo razdoblje od 12 sekundi brzog i dubokog disanja te odrediti za
svaki pojedini ciklus volumen zraka koji je udahnut, odnosno izdahnut.
REZULTATI
Ime studenta: _____________________________________

Laboratorij: ______________________________________
Datum: __________________________________________
Osobne karakteristike ispitanika:

Ime: ____________________ Visina: ______________________
Dob: ____________________ Težina: ______________________
A. Određivanje forsiranog vitalnog kapaciteta (FVC)

Vrijednost FEV: __________________________(L)
167
Dišni sustav
B. Usporedba FEV1, FEV2, FEV3 s normalnim vrijednostima

Tablica 46-2.
Vremenski FEV FEV FEV/VC FEV/VC FEV Referentna
interval L L x 100 = % vrijednost
0-1 % FEV1 83%
0-2 % FEV2 94%
0-3 % FEV3 97%
C. Mjerenje maksimalne voljne ventilacije (MVV)
1. Broj ciklusa tijekom 12 sekundi: ________________________________
2. Izračunajte broj registriranih ciklusa u minuti (RR):

RR = ciklusi/minute = broj ciklusa tijekom 12 sekundi x 5
Broj ciklusa tijekom 12 sekundi: _______ x 5 = _____ ciklusi/min
3. Mjerenje pojedinačnog ciklusa

Upotpunite tablicu 46-3 mjerenjima svakog pojedinačnog ciklusa. Ako je ispitanik imao samo pet
potpunih ciklusa tijekom 12 sekundi tada ispunite vrijednosti volumena za samo pet ciklusa. Ako je ciklus
nepotpun, nemojte ga uzimati u obzir pri računanju. (Tablica može imati više ciklusa nego što je
potrebno).
Tablica 46-3.
Broj ciklusa Volumen (L)
Ciklus 1
Ciklus 2
Ciklus 3
Ciklus 4
Ciklus 5
Ciklus 6
Ciklus 7
Ciklus 8
Ciklus 9
Ciklus 10
Ciklus 11
Ciklus 12
Ciklus 13
Ciklus 14
Ciklus 15
4. Izračunajte prosječni volumen po ciklusu (PVC):

Zbrojite volumene svih nabrojenih ciklusa iz tablice 46-3.
Zbroj = ______________ litara
Podijelite dobiveni zbroj s brojem pobrojenih ciklusa. Dobit ćete prosječni volumen po ciklusu
PVC = ________ / _________ = litara
5. Izračunajte MVV:
Pomnožite vrijednost PVC brojem respiracijskih ciklusa koje ste predhodno izračunali (RR).
MVV = PVC x RR = __________ x _________ = litre/min
168
Dišni sustav
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Defirnirajte forsirani ekspiracijski volumen (FEV). _______________________________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
2. Usporedite dobivene vrijednosti FEVx s prosječnim vrijednostima navedenim u tablici 46-2.

FEV1 manji od jednak kao veći od
3. Da li je moguće da ispitanik ima normalan vitalni kapacitet ako ima smanjenu vrijednost FEV1
Objasnite. ________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
4. Definirajte maksimalnu voljnu ventilaciju (MVV) ________________________________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
5. Usporedite MVV jednog s ostalim ispitanicima.

manji od jednak kao veći od
6. Maksimalna voljna ventilacija povećava se s godinama. Zašto ______________________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
7. Kod asmatičara se smanjuje promjer dišnih putova uslijed kontrakcije glatkih mišića, stanjivanja
stijenke dišnih putova i mukozne sekrecije. Na koji se način to odražava na vitalni kapacitet, FEV1 i
MVV ___________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
8. Bronhodilatatori otvaraju dišne putove i odstranjuju sekret. Na koji način se to odražava na FEV i
MVV ___________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
9. Usporedite vrijednosti FEV1 i MVV asmatičara s onima u atletičara. __________________________

_________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
169
Integrirani sustavi
47. vježba
Galvanski odgovor kože i poligraf
UVOD
Električna struja protječe strujnim krugom zbog razlike u električnom potencijalu na početku i na
kraju kruga. Električni potencijal ili elektromotorna sila (E) mjeri se u voltima (V). Jakost struje (I) se
mjeri u amperima (A). Strujni krug pruža otpor protoku struje, a mjeri se u omima ().
U skladu s Ohmovim zakonom, nepoznatu treću varijablu možemo izračunati ako su dvije od tri
varijable poznate.
Ohmov zakon: I (A) = E (V) / R ()
Primjer: ako su poznate vrijednosti voltaže i otpora jednostavnog strujnog kruga,

pomoću te formule možemo izračunati jakost struje. Ako su jakost struje i otpor
poznati, formula za izračunavanje voltaže će glasiti E = IR.
Ohmov zakon možemo izraziti i slijedećom tvrdnjom: ako se struja konstantne jakosti
primjenjuje preko otpornika, promjene u otporu će proizvesti promjene u voltaži u izravnom
razmjeru promjenama otpora.
Primjer: ako se konstantna struja od 1,0 A primjenjuje preko otpornika od 2 ,
izmjereni napon će iznositi 2,0 V (I = E/R ; 1,0 A= 2.0 V / 2,0 ). Kad bi otpor pao na
0,5 , voltaža bi također pala na 0,5 V (I = E/R ; 1,0 A = 0,5 V / 0,5 ).
U pokusima koje ćemo izvoditi u ovoj vježbi primjenjivat ćemo principe Ohmovog zakona i
bilježiti promjene u električnom otporu kože.
Ljudska koža pokazuje nekoliko bioelektričnih fenomena, posebice u krajnjim djelovima
ekstremiteta (prsti, dlanovi ruku i tabani).
Galvanski otpor kože (GSR, galvanic skin resistance) je otpor koji se može izmjeriti kada struja
konstantne jakosti prolazi između dviju elektroda na dlanu ruke koje su međusobno udaljene 2-3 cm. Na
električni otpor utječe emocionalno stanje osobe.
Galvanski potencijal kože (GSP, galvanic skin potential) mjeri se kada su prethodno navedene
elektrode spojene s pojačalom napona. Ako ne dovodimo struju izvana, možemo izmjeriti napon između
elektroda, a njegova voltaža (amplituda) će ovisiti o emocionalnom stanju ispitanika.
Združene promjene galvanskog odgovora kože i galvanskog potencijala kože koje su povezane s
emocijama ispitanika sačinjavaju galvanski odgovor kože (GSR, galvanic skin response).
Galvanski odgovor kože nastaje zbog promjena tonusa autonomnog živčanog sustava, ponajprije
simpatikusa, u koži i potkožnom tkivu kao odgovor na promjenu stanja uzbuđenosti ispitanika. Promjene
u perifernom autonomnom tonusu dovode do promjena u znojenju i protoku krvi kroz kožu, što dovodi do
promjene GSR i GSP.
Primjer: Ako na jednom području kože udaljenom od elektrode primijenimo bolni
podražaj, primjerice ubod igle, pobudit ćemo generalizirano izbijanje simpatikusa.
Aktivacija simpatikusa izaziva pojačano znojenje, koje smanjuje otpor kože jer znoj
sadrži vodu i elektrolite, te se povećava električna vodljivost kože. Krajnji odgovor je
porast napona jer struja lakše prolazi kroz kožu.
Kao i u slučaju somatskih osjetilnih podražaja (npr. bol, pritisak, dodir), promjene u emocijama
izazivaju promjene perifernog simpatičkog tonusa, a to će promijeniti galvanski odgovor kože. Kao
primjer može poslužiti vazodilatacija krvnih žila kože lica (rumenilo) i pojačano znojenje koje često
nastaje kao posljedica emocionalnog stanja srama. Pojačano znojenje, posebice dlanova, javlja se u
mnogim stresnim situacijama (npr. studentima pred ispit).
Određivanje i bilježenje galvanskog odgovora kože često se kombinira s određivanjem i
bilježenjem drugih psihofizioloških varijabli koje su ovisne o autonomnom živčanom sustavu kao što su
srčana frekvencija, frekvencija disanja i krvni tlak. Uređaj kojim se bilježe te promjene naziva se
poligraf. Doslovan prijevod riječi poligraf bio bi “mnogo mjerenja” (poly-mnogo, graph-pisati), iako je
170
Integrirani sustavi
za većinu ljudi poligraf sinonim za detektor laži. U ovoj vježbi poligraf ima pravo značenje riječi, budući
da koristi tri tipa mjerenja: (a) disanje, (b) GSR i (c) srčanu frekvenciju.
U pokusima koji slijede, bilježit će se frekvencija disanja, GSR i srčana frekvencija u različitim
eksperimentalnim prilikama, kako biste stekli što bolje razumijevanje poligrafije, njezinih primjena i
ograničenja.
Važno je imati na umu da iako su ova mjerenja utemeljena na sličnim principima na kojima radi
pravi poligraf, ipak se u ovom slučaju ne može govoriti o detektoru laži.
CILJ VJEŽBE
Mjerenje galvanskog odgovora kože, frekvencije disanja i srčane frekvencije, te bilježenje reakcija
ispitanika na tri različite skupine pitanja: A) tiho govorenje imena, računanje, fizički dodir; B) odgovori
na boje i C) odgovori na pitanja (sa «da» ili «ne»).

Medicinska naklada-Zagreb, 1999., 60. pogavlje (Autonomni živčani
sustav; srž nadbubrežne žlijezde).
Elektrode za bilježenje EKG postavljaju se na standardan način (desna noga, lijeva noga, desna
ruka). Pretvarač respiracijskih pokreta postavlja se na prsni koš, a pretvarač galvanskog odgovora kože se
postavlja oko kažiprsta i srednjeg prsta lijeve ruke ispitanika.
Nakon postupka podešavanja, pristupa se uzimanju podataka tijekom kojeg ispitanik mora biti
opušten, a okolina mirna. Bilježenje se vrši u tri odsječka. U prvom se bilježe odgovori ispitanika koji su
povezani s kognitivnim ponašanjem i somatskim osjetilnim podražajima (v. tablicu 47-1), u drugom
odsječku bilježe se ispitanikove reakcije na različite boje (v. tablicu 47-2), a u trećem odsječku bilježe se
ispitanikovi odgovori koji su posljedica njegovih odgovora na postavljena pitanja (ispitanik mora
odgovarati sa « da » ili « ne » ; v. tablicu 47-3). U ovom posljednjem dijelu ispitanik može odgovarati
istinito ili neistinito, a na kraju treba reći na koja je pitanja iskreno odgovorio što je potrebno za analizu
podataka.
Slika 47-1. Na postavljena pitanja ispitanik odgovara sa “da” ili

“ne”. Prvi kanal prikazuje galvanski odgovor kože, drugi disanje, a treći
srčanu frekvenciju.
171
Integrirani sustavi
ANALIZA PODATAKA
Analiziraju se galvanski odgovor kože, frekvencija disanja i srčana frekvencija (sl. 47-1):
1) kad ispitanik sjedi opušteno bez primjene ikakvih vanjskih podražaja – osnovna linija
2) svaki odsječak posebno kada na ispitanika djelujemo različitim podražajima.
Rezultati se unose u odgovarajuće tablice, te se prema njima odgovara na pitanja.
REZULTATI
Ime studenta: __________________________

Datum: _______________________________
PODACI I RAČUNANJE
Ime _________________________________
Dob _________________________________
Spol: muški/ženski
A. Nadopunite tablicu 47-1 s podacima iz prvog odsječka. Zabilježite P za povećanje, S za smanjenje, a

BP ako nije došlo do promjene.
Tablica 47-1. Podaci iz 1. odsječka
Postupak Srčana frekvencija Frekvencija disanja GSR

Odmaranje (osnovna linija)
Tiho govorenje imena
Brojenje do 10
Brojenje do 30
Dodirnuto lice
B. Nadopunite tablicu 47-2 s podacima iz drugog odsječka. Zabilježite sa P povećanje, S smanjenje, a sa

BP ako nije došlo do promjene.
Boja kvadrata Srčana frekvencija Frekvencija disanja GSR

bijela
crna
crvena
plava
zelena
žuta
narančasta
smeđa
ružičasta
172
Integrirani sustavi
C. Nadopunite tablicu 47-3 s podacima iz 3. odsječka. Zabilježite s P povećanje, S za smanjenje, a BP

ako nije došlo do promjene.
Srčana Frekvencija
Pitanje Odgovor Istina GSR
frekvencija disanja
Student?
Plave oči?
Dobiti 5?
Motor?
Braća?
Mlađi od 25?
Posjet s drugog planeta?
Posjeta vanzemaljaca?
“Seinfeld”?
Istina?
PITANJA
1. Koja je praktična vrijednost promjene galvanskog odgovora kože zabilježenih u pokusu s bojama? _
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
2. Koje su glavne fiziološke promjene izazvane galvanskim odgovorom kože? ____________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
3. Navedite tri razloga zbog kojih testiranje iskrenosti i poštenja neke osobe može dati neuvjerljive
rezultate? ________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
173
Integrirani sustavi
48. vježba
Biološka povratna sprega (biofeedback)
UVOD
U zadnje vrijeme ponovo je povećan interes za interakciju duha i tijela. Mnogi procesi u tijelu su
pod kontrolom naše volje. Kao primjer možemo prikazati sljedeće: kad je netko žedan tada se mora
pomaknuti i svojom inicijativom uzeti čašu, napuniti je vodom i popiti. Osoba je tada potpuno svjesna
svojih pokreta. No kad jednom počne gutati vodu, slijede radnje koje idu automatski, primjerice sekrecija
sline, ritmična kontrakcija jednjaka, pomicanje vode u želudac, bućkanje želuca itd.. Ovi su procesi pod
kontrolom autonomnog živčanog sustava (AŽS) i nisu pod kontrolom naše volje.
Autonomni se živčani sustav može smatrati dijelom motoričnog sustava u kojem, međutim,
izvršitelji nisu skeletni mišići, već glatki mišići, srčani mišić i žlijezde. Važna funkcija autonomnog
živčanog sustava jest sudjelovanje u održavanju stalnog unutrašnjeg okoliša u tijelu (homeostaza). Sastoji
se od dva dijela, simpatičkog i parasimpatičkog živčanog sustava koji inerviraju iste organe, ali često
pokazuju suprotne učinke. Mentalni ili fizički stres obično ekscitiraju simpatički sustav. To se naziva
simpatičkom alarmnom reakcijom ili reakcijom borbe ili bijega jer životinja u takvom stanju gotovo
trenutno odluči hoće li ostati i boriti se ili će pobjeći. U oba slučaja simpatička alarmna reakcija
omogućuje životinji provoženje snažne aktivnosti uslijed povišenja krvnog tlaka, povećanja dotoka krvi u
aktivne mišiće, povećanja intenziteta staničnog metabolizma u cijelom tijelu te povećane mentalne
aktivnosti.
Pod pojmom biološke povratne sprege (biofeedback) podrazumijeva se odnos između

autonomnih funkcija s jedne strane i naše svijesti (volje) s druge strane. Postoji mogućnost treniranja,
gdje se uči kako snagom volje možemo utjecati na fiziološke procese koji su pod kontrolom AŽS-a. Kod
tako treniranih ljudi postoji mogućnost da snagom volje reguliraju mnoge procese: srčanu frekvenciju,
krvni tlak, glavobolju, kao i postupke odgovora u stresnoj situaciji.
Jedna metoda kontrole krvnog tlaka poznata je pod imenom "zagrijavanje ruku". Kakve veze ima ta
metoda zagrijavanja ruku s visokim krvnim tlakom? Krvni je tlak rezultat srčanog rada (minutnog
volumena srca) i perifernog otpora. Periferni je otpor obrnuto proporcionalan s krvnim protokom na
periferiji. Zagrijavanjem krvi u tijelu povećava se protok krvi kroz kožu i koža postaje toplija. Stoga,
toplije ruke značajno povećavaju krvni protok.
Ovakvim se treniranjem može naučiti kako savladati i stresne situacije. U fiziološkom smislu,
opuštanje, odnosno relaksacija glavna je metoda kod treniranja pri čemu se nastoji smanjiti aktivnost
simpatičkog dijela AŽS-a, a povećati utjecaj parasimpatičkog dijela AŽS-a.
Galvanski odgovor kože (GSR) ili elektrodermelna aktivnost tradicionalano se dovodi u vezu sa
simpatičkom živčanom aktivnošću. Galvanski odgovor kože ovisi o radu žlijezda znojnica i mjeri se na
palmarnoj strani šake. Za razliku od srca, žljezde znojnice su pod kontrolom samo simpatikusa. Ako je
simpatički dio autonomnog živčanog sustava jače pobuđen, tada raste aktivnost žlijezda znojnica, a kao
posljedica toga raste i galvanski odgovor kože. Na osnovu ovoga, galvanski odgovor kože se
tradicionalno upotrebljava kao indeks aktivnosti simpatičkog dijela autonomnog živčanog sustava. Kad se
osoba nalazi u stanju opuštenosti, GSR bi trebao biti niži.
Galvanski odgovor kože uzima se kao mjera emocionalnog i simpatičkog odgovora, a kao indeks
simpatičke aktivnosti je vrlo složen iz mnogo razloga. Galvanski odgovori kože su odgođeni za 1-3
sekunde, nisu jednaki kod istog stimulusa. Vanjski čimbenici kao što su temperatura i vlažnost pogađaju i
utječu na vrijednosti galvanskog odgovora kože, što doprinosi varijabilnosti rezultata. Unutranji
čimbenici kao što su lijekovi mogu promijeniti GSR. I konačno neurotransmiter za palmarne žlijezde
znojnice je acetilkolin, a ne noradrenalin koji je glavni neurotransmiter za većinu simpatičke aktivnosti.
174
Integrirani sustavi
CILJ VJEŽBE
Cilj je ove vježbe izmjeriti EKG, galvanski odgovor kože (GSR) i srčanu frekvenciju (puls) u dva
različita stanja u kojem se nalazi ispitanik: a) stanju potpune opuštenosti i b) stanju maksimalne
uznemirenosti.

Zagreb, 1999.; 17. poglavlje (Tkivni nadzor i humoralna regulacija lokalnoga
krvnog protoka), 18. poglavlje (Živčana regulacija cirkulacije i brza kontrola
arterijskog tlaka) i 60. poglavlje (Autonomni živčani sustav; srž nadbubrežne
žlijezde).
Kod izvođenja vježbe koristimo dva prijenosna sustava:

1. Sustav za prenošenje galvanskog odgovora kože (GSR). Elektrode se postavljaju na kažiprst i
srednji prst lijeve ruke. Senzorni se dio postavlja s donje strane prstiju.
2. Sustav elektroda za prikaz EKG-a i srčane frekvencije: Elektrode se postavljaju na mjesta za
drugi standardni odvod EKG-a (desna ruka, lijeva noga, desna noga).
Ispitanik se prvih 90 sekundi nalazi u stanju potpune opuštenosti:

a) opušteno sjedi u stolici
b) diše polako
c) smiješi se
d) ima zatvorene oči
e) razmišlja o nečem ugodnom
U narednih 90 sekundi nastoji se dovesti u stanje uznemirenosti:

a) misli na neku stresnu situaciju
b) radi grimase
c) zadržava dah
d) ispitivač može pljesnuti rukama iza glave ispitanika
U oba stanja ispitaniku će se mjeriti EKG i galvanski odgovor kože.
Opaska:
Treba naglasiti da će se rezultati razlikovati od osobe do osobe. Ne postoje standardne
vrijednosti po kojima bi se mogli ravnati, već je važno pratiti promjene koje se javljaju
tijekom izvođenja vježbe kod svakog pojedinca, a veličina promjena ovisi o samom
ispitaniku kao osobi. Mnogi ljudi niti ne razmišljaju da bi mogli snagom volje imati
utjecaja na rad srca i živčani sustav. Zato ispitanika moramo pripremiti i dati mu do
znanja da će promjene biti vidljive, ako se on koncentrira na pravilno izvođenje
vježbe. Mora se raditi u uvjetima koji omogućuju potpuno opuštanje ispitanika tj. ne
dozvoliti galamu i buku.
Na ekranu će nam se pojaviti tri parametra (sl. 48-1): EKG, GSR i srčana frekvencija.
Za daljnju analizu potrebna su nam samo zadnja dva, te ćemo EKG isključiti.
ANALIZA PODATAKA
Na ekranu sada imamo dva osnovna parametra: GSR i srčanu frekvenciju.

Mjere se vrijednosti ova dva parametra u tri različita stanja ispitanika:
1. 10-15 sekundi nakon početka vježbe
2. stanje maksimalne opuštenosti
3. stanje maksimalne uznemirenosti (uzbuđenja)
175
Integrirani sustavi
Slika 48-1. Prikaz EKG-a (prvi red), srčane frekvencije (srednji red) i
GSR-a (treći red) izmjeren u ispitanika u stanju opuštenosti (do
trokutastoga znaka) i u stanju uznemirenosti (desno od trokutastog znaka na
vrhu slike).
REZULTATI
Ime _______________________ Težina_______________
Dob_______________________ Visina________________
osnovna linija stanje maksimalne Stanje maksimalne

Mjerne vrijednosti
(10-15s) opuštenosti uznemirenosti
srčana frekvencija
GSR
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Objasnite fiziološke mehanizme kojima su izazvani dobiveni rezultati? ________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
2. Objasnite kako zamišljate program kod svladavanja stresne situacije. Navedite fiziološke parametre
koje biste vi mjerili, prijenosnike kojima biste se služili, i navedite svoje kriterije za uspješno
treniranje programa. ________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
3. Koji su dijelovi autonomnog živčanog sustava i objasnite njihovu funkciju. _____________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
4. Definirajte "Biofeedback" i objasnite opća načela rada. _____________________________________

_________________________________________________________________________________
5. Zašto je GSR korisni pokazatelj "biofeedback training"? ____________________________________

_________________________________________________________________________________
176
Integrirani sustavi
49. vježba
Fiziologija aerobne vježbe
Kardiovaskularna i respiracijska prilagodba: EKG za vrijeme i nakon vježbe;
ventilacija za vrijeme i nakon vježbe; izmjena topline
UVOD
Vršenje tjelesnog rada ovisi o raspoloživosti energije u skeletnim mišićima za mišićnu kontrakciju.
Za kontrakciju i relaksaciju skeletnog mišića potrebna je kemijska energija koja potječe od adenozin
trifosfata (ATP), spoja bogatog energijom koji se stvara u vlaknima skeletnog mišića tijekom
metabolizma hranjivih tvari. Premda je kemijska energija prisutna u različitim vrstama hrane
(bjelančevine, ugljikohidrati i masti), ne može izravno koristiti za kontrakciju i relaksaciju. Umjesto toga,
mišićna vlakna metaboliziraju osnovne hranjive tvari, a dio energije oslobođene za vrijeme metabolizma
koriste za stvaranje ATP. Molekule ATP služe kao izvor energije za kontrakciju i relaksaciju. Ovaj proces
je prikazan na Slici 49-1.
Slika 49-1.
toplinska energija (toplina)
monosaharidi
stanični
glicerol
masne kiseline + O2 metabolizam CO2 + H2O + energija
amino kiseline
kemijska
energija
energija iz metabolizma
hrane ADP Pi energija
ATP + +
recikliranje
energija za izvršenje
staničnog rada
ATP ADP + Pi + energija
adenozin
trifosfat adenozin anorganski
difosfat fosfat
stanični rad
kontrakcija,
sekrecija,
provođenje i sl.
Da bi se zadovoljile povećane potrebe za ATP tijekom vježbanja, povećava se obim kemijskih

reakcija u tijelu kojima se pribavlja ATP. Tijekom aerobnog metabolizma u kemijskim reakcijama koristi
se kisik za potpunu razgradnju ugljikohidrata i masti. Pri umjerenoj vježbi mišići mogu koristiti aerobni
metabolizam za zadovoljenje povećanih energetskih potreba. Aerobni metabolizam ne omogućava
177
Integrirani sustavi
mišićima razvijanje maksimalne snage, ali aerobna aktivnost može se održati u dugim vremenskim
razdobljima. Tijelo prvo koristi pohranjeni dostupni kisik, a potom intenzitet vježbe ograničuje
pribavljanje i dostavu kisika putem dišnog i kardiovaskularnog sustava.
Dišni sustav pribavlja kisik udisanjem i uklanja ugljični dioksid izdisanjem. Tijekom vježbe,
stanice mogu trebati i šest puta više kisika nego tijekom mirovanja. Budući da kisik čini samo 20% zraka,
tijekom vršenja vježbe dišni sustav mora se prilagoditi povećanoj potrebi za kisikom.
Navesti ćemo neke od dišnih prilagodbi tijekom vršenja vježbe:

 Povećava se brzina disanja (ventiliranja). Broj udisaja po minuti raste brzo na početku vježbe i
dostiže plato.
 Povećava se dubina disanja.
 Protok zraka u pluća i iz pluća vježbom raste.
Aerobnu vježbu ograničava sposobnost krvožilnog sustava da oksigeniranu krv isporuči mišićima.
Vježba povećava učinkovitost krvožilnog sustava i skeletnih mišića, pa se pri određenom broju otkucaja i
unosu kisika može izvršiti veći rad. U isto vrijeme s povećanjem potrošnje kisika, tijelo treba odstraniti
višak ugljičnog dioksida, drugih otpadnih produkata i toplinu koju proizvode mišići.
Navesti ćemo neke od prilagodbi krvožilnog sustava:
 frekvencija srčanog rada i količina krvi koju srce osigurava povećava se da bi se zadovoljile
povećane tkivne potrebe, nakon čega se srčana frekvencija stabilizira.
 u usporedbi s mirovanjem, ventrikularna relaksacija (dijastola) se skraćuje, dok je trajanje
venrikularne kontrakcije (sistola) nepromjenjeno.
 s povećanim krvnim protokom više krvi se "usmjeruje" u područja u kojima su potrebe veće.
U umjerenim aerobnim vježbama, prijenos kisika i konačnih produkata metabolizma krvlju je

dostatan za takvu razinu aktivnosti. No, kad osoba nije navikla na umjereni tjelesni napor, energija se
troši brže nego što je mišići mogu pribaviti. U takvim slučajevima mišići, umjesto da prestanu s radom,
energiju počinju pribavljati anaerobnim metabolizmom. Razina mišićne aktivnosti pri kojoj se mišići
prebacuju na anaerobnu proizvodnju energije može se mijenjati. Primjerice, odgovarajućim vježbanjem
podiže se anaerobni prag, jer anaerobni metabolizam uzrokuje odstranjivanje tvari koje uzrokuju umor, pa
se odgađa nastup umora.
Što je snažnija i duža aktivnost, koristi se više uskladištene energije, razvija se sve veći dug kisika,
i sve je veće opterećenje srca, pluća i mišića. Po završetku aktivnosti srce i pluća će nastaviti raditi brzo
kroz neko vrijeme, da bi snabdjeli tijelo s kisikom kojeg je nedostajalo za vrijeme vježbe. Kisik se koristi
za punjenje energetskih izvora, npr. glikogena, i za pretvorbu nakupljene mliječne kiseline u drugih
spojeva. Ovim putem čovjek pribavlja kisik ili "vraća" dug kisika koji nastaje za vrijeme vježbe, pa je to
jedan od razloga zašto metabolizam ostaje povišen poslije vježbe i ne vraća se odmah na razinu koju je
imao u mirovanju.
Uz snabdjevanje kisikom i uklanjanje otpadnih produkata, krv je također i glavni prijenosnik

topline. Skeletni mišići proizvode toplinu dok pretvaraju kemijsku enegiju u mehaničke pokrete. Da bi se
toplina odstranila iz tijela, krvlju se dovodi blizu kožne površine ili pluća, odakle može biti izdana
radijacijom u hladniju okolinu. Najučinkovitiji put za uklanjanje topline je hlapljenje tekućine u plin.
Izlučivanjem znoja, toplina proizvedena tijekom vježbe može se iskoristiti za isporavanje znoja i hlađenje
krvi.
Tijekom tjelesnog napora postoji istodobno potreba za rashlađivanjem tijela (usmjeravanje prema
koži) i potreba da se krvlju opskrbe skeletni mišići. Tijekom vježbe većina krvi će se usmjeriti u mišiće
koji vrše rad, a vrlo malo se usmjerava prema površini i plućima radi odavanja topline. Poslije vježbe
potrebno je odavati toplinu, pa će se više krvi usmjeriti prema koži, što će izazvati rumenilo lica u osobe
koja je upravo završila vježbanje.
178
Integrirani sustavi
CILJ VJEŽBE
1) Zapaziti i zabilježiti respiracijske promjene koje predstavljaju prilagodbu promijenjenim

metaboličkim zahtjevima mišićne aktivnosti.
2) Zapaziti i zabilježiti promjene u električnoj aktivnosti srca s promjenom razine mišićne
aktivnosti.
3) Zapaziti i zabilježiti promjene u temperaturi kože, koje se poklapaju sa aktivnošću znojnih
žlijezda i razinom tjelesne aktivnosti.

Medicinska naklada-Zagreb, 1999.; 6. poglavlje (Kontrakcija skeletnog
mišića), 11. poglavlje (Normalni elektrokardiogram), 37. poglavlje
(Plućna ventilacija) i 60. poglavlje (Autonomni živčani sustav; srž
nadbubrežne žlijezde).
Svaka osoba koja u anamnezi ima oštećenje srca ili dišnog puta,
primjerice srčana oboljenja i astma, ne može biti ispitanik.
Ispitanik treba izvesti umjerenu vježbu u trajanju od 10 minuta i treba skinuti gornji dio odjeće da
omogući postavljanje elektroda. Elektrode se postavljaju na slijedeći način: bijela elektroda se postavi na
desno rame, crna elektroda se postavi na donji kraj prsnog koša s desne strane, crvena elektroda se postavi
na donji kraj prsnog koša s lijeve strane. Ovako postavljene elektrode stvaraju konfiguraciju II odvoda
EKG-a.
Tijekom izvođenja vježbe prate se četiri vrste podataka: EKG, srčana frekvencija, zračni protok, i
temperatura kože.
Voditelj vježbe odrediti će tip i trajanje vježbe. Ovdje je opisana metoda kontinuiranog bilježenja
podataka prigodom vježbe stupanja na mjestu.
Upozorenje: Voditelj treba pratiti srčanu frekvenciju i osigurati da ispitanik

tijekom vježbe ne prelazi maksimalnu frekvenciju koja se izračunava formulom:
Maksimalna brzina srčanog rada za ispitanika = 0,8 x [220-dob]
Pomoću navedene formule izračunaj ispitanikovu maksimalnu brzinu srčanog rada za vrijeme
vježbe.
Ispitanikova maksimalna brzina srčanog rada: __________________________________________
Izračunaj ispitanikovu maksimalnu srčanu frekvenciju prije nego počne vježbati. Ispitanik ne bi
trebao prelaziti ovu brzinu tijekom vježbe.
Kad započne bilježenje podataka na desnoj strani prozora pojaviti će se stupić u obliku termometra.
Ovo je jednostavno vizualna pomoć za praćenje srčane frekvencije i prisutna je samo za vrijeme
bilježenja podataka.
Nakon 5 sekundi snimanja, ispitanik počinje s vježbanjem koje traje 5 minuta.
179
Integrirani sustavi
Ispitanik prestaje s izvođenjem vježbe:

a) ukoliko postigne maksimalnu brzinu srčanog rada
b) ukoliko osjeća vrtoglavicu
c) nakon isteka vježbanja koje traje 5 minuta
Sa zabilježavanjem treba nastaviti i nakon što ispitanik prestane vježbati. Voditelj vježbe odrediti
će dužinu ovog odsječka zabilježavanja; preporuča se najmanje 5 minuta.
Slika 49-2. Zapis zračnog protoka, elektrokardiograma, temperature kože

i srčane frekvencije tijekom izvođenja vježbe. S desne strane prikazan je
promjenjivi stupić koji prikazuje srčanu frekvenciju.
ANALIZA PODATAKA
U prvom intervalu od 5 sekundi (prije vježbanja) analizira se frekvencija srčanog rada i

temperature kože. U odvojenjim mjerenjima analizira se broj udisaja u minuti i vrijednost maksimalne
amplitude zračnog protoka.
Potom se analiziraju sve navedene vrijednosti (frekvencija srčanog rada, frekvencija disanja,
maksimalna amplituda zračnog protoka i promjene temperature kože) u vremenskim razmacima od 30
sekundi tijekom razdoblja vršenja vježbe od pet minuta.
Zatim se iste vrijednosti analiziraju u vremenskim razmacima od 30 sekundi, tijekom pet minuta
nakon završetka vježbe.
180
Integrirani sustavi
REZULTATI
Ime i prezime visina
Dob težina
Spol: muško/žensko Izračunata maksimalna frekvencija : ___________________
A. Prije vježbanja
Upotpuni tablicu 49-1 s rezultatima mjerenja u razdoblju od pet sekundi prije izvođenja vježbe.
Tablica 49-1.
Brzina srčanog rada Brzina disanja Protok zraka Temperatura kože
B. Za vrijeme vježbanja
Upotpuni tablicu 49-2 s rezultatima mjerenja za vrijeme vježbe.
Tablica 49-2.
Vrijeme Vrijeme
(min) (sekunde) Brzina rada srca Brzina disanja Protok zraka Temperatura kože
0 0
30
1 60
90
2 120
150
3 180
210
4 240
270
5 300
C. Nakon vježbanja
Upotpuni tablicu 49-3 s rezultatima mjerenja nakon završetka vježbanja.
Tablica 49-3.
Vrijeme Vrijeme
(min) (sekunde) Brzina rada srca Brzina disanja Protok zraka Temperatura kože
0
30
1 60
90
2 120
150
3 180
210
4 240
270
5 300
181
Integrirani sustavi
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Koristeći dobivene podatke opišite vrijeme i tipove fizioloških promjena primjećenih za vrijeme
vježbanja:
EKG: ____________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
srčana frekvencija : _________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
frekvencija disanja: _________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
temperatura: _______________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
dubina disanja: _____________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
2. Kad se ispitanik počeo znojiti:

Opišite temperaturne promjene prije znojenja i nakon što je počelo znojenje. ____________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
Da li brisanje znoja za vrijeme vježbanja hladi tijelo? Zašto? _________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
3. Na koji se način nadzire tjelesna temperatura tijekom vršenja rada i nakon zaršetka rada? Koji su
najbolji načini odavanja topline?
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
4. Kako se način nadzire izlučivanje žlijezda znojnica? _______________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
5. Nakon koliko vremena se ispitanikove vrijednosti vraćaju na normalnu razinu? __________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
6. Koji fiziološki mehanizmi djeluju tijekom izvođenja vježbe i u razdoblju nakon vježbe? ___________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
7. Definirajte anaerobni prag. ___________________________________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
182
Integrirani sustavi
Kako se anaerobni prag mijenja s vježbanjem? ___________________________________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
8. U kojim procesima se prilikom mišićne kontrakcije koristi ATP? _____________________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
9. Koliko se može maksimalno povećati potrošnja kisika u stanici tijekom vježbe? _________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
10. Usporedite promjene u brzini disanja:
U istog ispitanika (u mirovanju, maksimalnu brzinu tijekom vježbe, nakon vježbe) ______________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
Između dva ispitanika: Da li se javljaju razlike među ispitanicima u brzini disanja tijekom izvođenja
istog dijela vježbe? _________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
11. Navedite vrijednosti plućnih volumena i kapaciteta. _______________________________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
12. Koje se promjene na EKG mogu zapaziti tijekom vršenja mišićnog rada? ______________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
183
Probavni sustav i jetra
50. vježba
Učinci podraživanja vagusa i injiciranja histamina
na lučenje u želucu
(video zapis)
UVOD
U normalnim uvjetima kiselost želučanog soka kreće se od pH 3 do 5. Ovaj pH je optimalan za

pretvorbu izlučenog pepsinogena u aktivni oblik pepsin, a djeluje i baktericidno. Lučenje želučanog soka
regulirano je živčanim i hormonskim činiocima. Živčana kontrola se obavlja prvenstveno putem vagusa.
On stimulira sve vrste žlijezda u želucu, a poticanjem lučenja gastrina dovodi do lučenja još veće količine
kiselog želučanog sadržaja. Na lučenje kiselog želučanog sadržaja poticajno djeluje i histamin koji se i
normalno lokalno stvara u želučanoj sluznici. Dapače, vjeruje se da je prisutnost histamina preduvjet za
djelovanje gastrina.
Oprema: elektrostimulator, bireta za titranje, otopine histamina, fiziološka otopina, 0,1 molarna
otopina natrijevog hidroksida, otopina fenol-ftalein (314 mmol/L u 10,84 mol/L alkohola), pH metar
ili indikatorski papirići za određivanje pH otopina, tri štakora.
CILJ VJEŽBE
Prikazati učinak električnog podraživanja vagusa i injiciranja histamina na kiselost želučanog soka
u štakora.
gradivo iz Medicinska fiziologija, A. C. Guyton i Hall, Medicinska
naklada-Zagreb, 1999.; 62. poglavlje (Opća načela gastrointestinalne
funkcije-pokretljivost, živčani nadzori krvni optok), 63. poglavlje (Prijenos
i miješanje hrane u probavnom sustavu) i 64. poglavlje (Sekrecijske
funkcije probavnog sustava).
NAČIN IZVOĐENJA VJEŽBE.
Štakori se anesteziraju injiciranjem otopine kloral hidrata intraperitonealno. Potom se prvom

štakoru otvori vratna regija i preparira vagusni živac. Svi štakori se potom laparatomiraju u području
epigastrija, medijalnim rezom dužine oko 2 cm. Zatim se na distalnom kraju reza učine lateralni rezovi
kako bi se dobio bolji pristup regiji. Potom se lagano odmaknu crijeva služeći se gazom namočenom u
fiziološku otopinu, ugrijanom na tjelesnu temperaturu, kako se ne bi izazvao šok u životinje. Ovim
načinom se dobije pristup želucu koji se zatim podvezivanjem odvoji od ostalog dijela probavne cijevi. U
području kardije pažljivo se odvoje živčane niti vagusa od stijenke i podveže krajnji dio jednjaka koncem
uz pomoć igle i iglodržača. Na isti se način u području piloričkog sfinktera izvrši podvezivanje na
distalnom kraju želuca. Nakon toga, uz pomoć skalpela učini se rez u području pilorusa iznad mjesta
podvezivanja, kako bi se u šupljinu želuca pažljivo uvela zavijena staklena kanila. Ona se mora učvrstiti
podvezivanjem, kako se ne bi pomicala tijekom izvođenja vježbe. Kanila služi za ispiranje želučanog
sadržaja na početku vježbe i uzimanja uzorka želučanog soka na kraju vježbe. Ispiranje želučanog
sadržaja vrši se uz pomoć šprice koja se natakne na zavijenu staklenu kanilu, naizmjeničnim punjenjem i
pražnjenjem želuca fiziološkom otopinom ugrijanom na tjelesnu temperaturu. Nakon ispiranja želuca,
kanila se dobro zatvori kako bi novostvoreni želučani sok ostao u želucu.
Nakon ove pripreme, na jednom štakoru se podražuje prethodno izdvojeni n. vagus u vratnoj regiji.
Podraživanje se vrši elektrostimulatorom, čije se obje elektrode prislone uz živac. Koristi se izmjenična
struja 50 Hz, 0,2 A i 220 V. Podraživanje se vrši tijekom 30 min. i to na taj način da se živac podražuje
kroz 5 sekundi u razmaku od 30 sekundi, kako bi se tijekom pauze očuvao rad srca. Drugom štakoru
injicira se subkutano 0,1 mL pripremljene otopine histamina na 100 grama tjelesne mase, a trećem
štakoru ista količina fiziološke otopine.
184
Nakon 30 minuta svim životinjama špricom se uzme uzorak želučanog soka, koji se potom titrira
kako bi se utvrdila kiselost pojedinog uzorka. Titracija se vrši uz pomoć birete. Kao lužinu koristimo
natrijev hidroksid, a kao indikator fenol-ftalein. Registrira se količina NaOH koja se potroši na titraciju
svakog uzorka i unese u obrazac R-II. Kiselost pojedinog sadržaja može se odrediti i uz pomoć pH metra.
REZULTATI
U tipičnom pokusu, na titraciju uzorka želučanog soka, uzetog nakon vagusne stimulacije, troši se
oko 3,1 mL priređene otopine NaOH. Na titraciju uzorka uzetog nakon injiciranja histamina, troši se oko
1,8 mL otopine NaOH. Najmanje lužine (oko 0,4 mL) se troši na titraciju želučanog soka u kontrolne
životinje, injicirane fiziološkom otopinom. Molaritet (mol) želučanog soka u pojedinom uzorku možemo
izračunati na osnovu formule:
mol želučanog soka = mL utrošene NaOH x mol utrošene NaOH

mL želučanog soka
Dobivene rezultate unesite u tablicu 50-1.
Tablica 50-1.
Postupak Utrošak NaOH u titraciji (mL) Kiselost želučanog soka (pH)
Stimulacija vagusa
Injiciranje histamina
Injiciranje fiziološke otopine
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Na koji način se regulira želučana sekrecija? _____________________________________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
2. Koja je uloga pepsina i koje mogu biti štetne posljedice njegovog djelovanja?___________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
3. Što je gastrin i koja je njegova uloga u probavi hrane? _____________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
4. Zašto je važan pH želučanog soka? ____________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
5. Kako histamin utječe na sastav želučanog soka? __________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
6. Koji je najučinkovitiji način podraživanja želučane sekrecije? Zašto? _________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
7. Kako je želučana sluznica zaštićena od štetnog djelovanja HCl?______________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
185
51. vježba
Brom-sulftaleinski test u štakora
UVOD
Sekrecijske funkcije jetre često se procjenjuju na temelju brom-sulftaleinskog (BSP) testa. Po

injiciranju u cirkulaciju, ova boja ima isti put izlučivanja kao i bilirubin nastao raspadom eritrocita. U
ovom se obliku boja izlučuje u žučne kanaliće procesom aktivnog transporta. U normalnim uvjetima, u
ljudi 70- 100% boje izluči se putem žuči, pa je retencija boje u krvi nakon 45 minuta normalno manja od
5%. BSP-testom utvrđuje se "detoksikacijska" sposobnost jetrenih stanica i prohodnost žučnih putova, a
može se izračunati i veličina protoka krvi kroz jetru primjenom direktne Fickove metode, na osnovu
brzine kojom se krv čisti od boje i arterio-venske razlike u koncentraciji BSP.
Oprema: kirurški instrumenti, metalne kopče, trahealna kanila, fina staklena cjevčica za
kaniliranje duktus koledokusa, zaporni sat (štoperica), centrifuga, staklene epruvete, 419 mol/L
otopina bromsulftaleina (2 g/L), 0,1 molarna otopina NaOH, otopina kloral hidrata 217 mmol/L (136
g/L), 2 štakora.
CILJ VJEŽBE
Prikazati sekrecijske funkcije jetre u normalnim uvjetima i nakon smanjenja mase jetrenog tkiva.

Medicinska naklada-Zagreb, 1999.; 70. poglavlje (Jetra kao organ).
NAČIN IZVOĐENJA VJEŽBE.
Dva odrasla štakora anesteziraju se kloral hidratom i pričvrste leđima na eksperimentalni stolić.
Izoliraju se obje vene jugulares, a zatim se izvrši traheotomija. U polovični rez između hrskavica uvuče se
staklena kanila, koja se učvrsti koncem. Nakon toga se prilazi kaniliranju duktus koledukusa na jednom
štakoru (A) i vršenju parcijalne hepatektomije na drugom štakoru (B). Oba zahvata izvode se nakon
laparotomije u medijalnoj liniji, rezom duljine oko 3 cm od drška sternuma.
U štakora A prikaže se duodenum i pronađe žučni vod koji se proteže od medijalnog lobusa jetre i
otvara u duodenumu, nedaleko od piloričnog sfinktera. Pomoću fine staklene kanile izvrši se kaniliranje
ovog duktusa i omogući izlijevanje žuči u zdjelicu, koja sadrži nekoliko mL otopine NaOH. Operacijski
rez zatvori se metalnim kopčama. Pri tome treba paziti da duktus i kanila leže u istom pravcu, da se ne bi
mehanički omelo izlučivanje žuči. U štakora B izvrši se, osim toga i parcijalna hepatektomija.
Pritiskom na abdomen uzduž medijalnog reza izvrši se izbacivanje medijalnog i lijevog lateralnog
jetrenog režnja. Oko njih se podvuče konac, kojim se podvezuju krvne žile na hilusu, a zatim se režnjevi
odstrane. Operacijski rez zatvara se metalnim kopčama ili s dva šava.
Nakon toga se iz vene jugularis oba štakora izvuče 0,5 mL krvi, koja se prebaci u epruvete za
centrifugiranje (I kontrolni uzorak). Ne vadeći iglu, u venu se zatim uštrca otopina BSP (0,25 mL otopine/
100g tjelesne mase). Istovremeno se aktivira zaporni sat. Zabilježi se vrijeme koje je potrebno da se prve
količine BSP pojave u žuči (štakor A). Pet minuta nakon iv. injiciranja BSP uzme se ponovno 0,5 mL
krvi iz vene jugularis u oba štakora i prebaci u epruvete za centrifugiranje (II uzorak). Postupak uzimanja
krvi se ponovi zatim još jednom nakon 45 minuta (III uzorak).
Svi uzorci krvi centrifugiraju se na 400 g kroz 10 minuta. Serum se odvoji i prebaci u nove
epruvete. U svaku od njih doda se zatim 1-2 kapi NaOH i uspoređuju se promjene u boji, koje pritom
nastaju.
186
U štakora A s normalnom funkcijom jetre BSP se počinje izlučivati putem žuči već 3-4 minute
nakon iv. injekcije. Njegovo prisustvo u žuči otkriva se na osnovu pojave purpurne boje, koja nastaje
nakon kontakta BSP i NaOH koji se nalazi u zdjelici za skupljanje žući. Istom kolorimetrijskom
reakcijom utvrđuje se prisustvo BSP u venskoj krvi. Kontrolni uzorci seruma neće promijeniti boju nakon
ukapavanja NaOH, za razliku od drugih uzoraka u obje životinje. Treći uzorci seruma, uzeti nakon 45
minuta od injiciranja BSP će biti različito obojeni. U životinje A će biti prisutno vrlo malo (ili ništa BSP),
dok će ga u štakora B biti još relativno mnogo, jer je kirurškim putem izazvano smanjenje jetrene mase.
Rezultate treba unijeti u tablicu 51-1.
Tablica 51-1. Rezultati bromsulfoftaleinskog (BSP) pokusa

Vrijeme Intenzitet boje u uzorcima seruma (+, ++, +++)
Ispitanik pojave BSP u
žuči (minute) I II III
Normalni štakor (A)
Parcijalno hepatektomirani
štakor (B)
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Koje su ekskrecijske funkcije jetre? ____________________________________________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
2. Kojim procesima se izlučuje bilirubin? _________________________________________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
3. Što su bilijarni miceli? ______________________________________________________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
4. Da li se konjugirani bilirubin nalazi u mokraći zdravog čovjeka? _____________________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
5. Hoće li BSP test biti promijenjen u hepatitisu? ___________________________________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
187
52. vježba
Posljedice podvezivanja duktusa koledokusa
UVOD
Jetrene stanice izlučuju žuč, koja žučnim vodovima otječe u duodenum ili se koncentrira u žučnom
mjehuru. Dođe li do poremećaja u produkciji žučnih boja, u procesu konjugacije ili u procesu izlučivanja
bilirubina nastaje žutica. Koncentracija bilirubina u plazmi tada može porasti s normalnih 9 mmol/L (u
čovjeka) čak na 700 mmol/L. Koža i sluznice oboje se tada žućkasto, a nastaju i drugi poremećaji ovisno
o tipu nastale žutice.
Opstrukcijska žutica nastaje zbog mehaničkih prepreka u istjecaju žuči (kamenci, tumori, pritisak
izvana, ožiljci, spazam itd.). Hemolizna žutica nastaje uslijed pretjeranog raspadanja eritrocita, a
hepatocelularna (parenhimatozna) žutica zbog oštećenja funkcije jetrenih stanica.
Oprema: kirurški instrumenti, otopina kloral hidrata 217,6 mmol/L (3,6 g/L), urobil test trake (Pliva),
1-2 odrasla štakora.
CILJ VJEŽBE
Ukazati na etiologiju i patogenezu opstrukcijske žutice i mogućnosti njene dijagnostike.

Medicinska naklada-Zagreb, 1999.; 70. poglavlje (Jetra kao organ).
Podvezivanje duktus koledokusa vrši se sedam dana prije same vježbe. U tu svrhu štakor
anesteziran kloral hidratom se laparotomira u medijalnoj liniji. Pronađe se i podveže duktus koledokus
(vidi opis u prethodnoj vježbi, štakor A). Operacijski rez zatvori se u dva sloja.
Na samoj vježbi skupe se uzorci fecesa i urina ove životinje i izvrši testiranje na prisustvo
urobilinogena i bilirubina u mokraći, pomoću urobil traka. Traka se pri tome kratko uroni u mokraću
(najviše 1 sekundu). Višak urina se ukloni povlačenjem trake uz rub epruvete. Nakon 30-60 sekundi
usporedi se boja dobivena reakcijom na traci s bojom na skali, koja se nalazi na bočici.
Podvezivanje duktusa koledokusa izaziva potpuni mehanički ikterus (žutica). Budući da žuč ne
ulazi u crijevo, stolica je akolična (blijeda poput krede) i masna. Kako se ne stvara niti urobilinogen u
crijevu, njega nema niti u mokraći. Proces konjugacije bilirubina u jetrenoj stanici teče međutim i dalje
normalno, pa se veća količina konjugiranog bilirubina apsorbira u krv i limfne putove. Tome doprinosi i
pucanje stijenke prepunjenih žučnih vodova.
Konjugirani bilirubin prolazi u bubrežni filtrat pa se može dokazati i u mokraći. Mokraća je obično
tamno obojena, pjenušava poput crnog piva.
Dobivene rezultate unesite u tablicu 52-1.
Tablica 52-1.
Žučne boje
Tip žutice u krvi u mokraći u stolici
Opstrukcijska žutica Potpuna blokada
Nepotpuna blokada
Hemolitička žutica
Hepatocelularna žutica
188
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Kako se manifestira nepotpuni opstrukcijski ikterus? ______________________________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
2. Zašto insuficijencija jetrene stanice dovodi do nastanka intrahepatičkih žučnih tromba i kolestaze? __
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
3. Kojim mehanizmom nastaje osteomalacija nakon potpune opstrukcije žučnih puteva? ____________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
189
Endokrinologija i metabolizam
53. vježba
Učinak hormona štitnjače na potrošak kisika
UVOD
Hormoni štitaste žlijezde (tiroksin i trijodtironin) djeluju na intenzitet metabolizma u većini stanica
u tijelu. Za organizam s normalnom funkcijom štitnjače kaže se da je eutireotičan. Ako se koncentracija
tireoidnih hormona u krvi znatno poveća (hipertireoza, tireotoksikoza) potrošak kisika u organizmu može
se povisiti do l00% iznad normalne vrijednosti, a ako se koncentracija tih hormona jako smanji
(hipotireoza) intenzitet metabolizma može pasti gotovo na polovicu normalnog. Budući da se u pokusu na
životinjama ne mogu postići pravi bazalni uvjeti, govori se o potrošku kisika ili o intenzitetu
metabolizma, a ne o bazalnom metabolizmu.
Organizam u oksidativnim procesima stalno troši kisik i proizvodi toplinu, ugljični dioksid i vodu.
Ako životinja diše u zatvorenoj posudi smanjuje se sadržaj kisika, a povećava sadržaj ugljičnog dioksida.
Taj se ugljični dioksid može vezati na alkalije u obliku karbonata. Prema tome, trošenjem kisika pada
tlak, a iz razlike između tlaka unutar posude i atmosferskog tlaka, uz podatak o volumenu zraka u posudi,
može se izračunati koliko je kisika potrošeno.
Oprema: boca sa širokim grlom (volumena 2 L), mrežasti cilindar sa sredstvom za apsorpciju
ugljičnog dioksida (smjesa natrijevog i kalcijevog hidroksida), živin manometar, natrijev
levotiroksinat (Vobenol, Lek) ili Thyral (3,9 mol J/dan/štakor), propiltiouracil (PTU) (1,2 mmol/L),
eutireotični, tireotoksični i hipotireotični štakori u zasebnim kavezima.
CILJ VJEŽBE
Prikazivanje učinka povećane i smanjene funkcije štitnjače na promet energije u štakora.

Medicinska naklada-Zagreb, 1999.; 72. poglavlje (Energetika i intenzitet
metabolizma) i 76. poglavlje (Metabolički hormoni štitnjače).
Dva tjedna prije vježbe 6-9 mladih odraslih štakora iste dobi i spola raspodjeljuje se u 3 jednake
skupine: jedna skupina dobiva običnu laboratorijsku hranu i vodovodnu vodu za piće (kontrolna skupina,
K), druga skupina (skupina, T) dobiva vodu s dodatkom sintetskog hormona štitnjače (5mg tiroksinata
/1L vode za 2 štakora) ili hranu s dodatkom preparata sušene štitne žlijezde (Thyral u količini koja
odgovara 3,9 mol, (0,5 mg) organski vezanih atoma joda po štakoru na dan), a treća skupina (skupina P)
umjesto vode za piće dobiva otopinu propiltiouracila u vodi koji koči sintezu hormona štitnjače (PTU 1,2
mmol/L, (0,2 g/L). Na samoj vježbi ovako pripremljenim štakorima izmjeri se potrošak kisika (sl. 53-1).
Slika 53-1. Mjerenje potroška kisika u štakora.

A) boca (2 L) sa širokim grlom, B) mrežasti cilindar s
apsorpcijskim sredstvom za CO2, C) gumeni čep, D)
gumena cijev, E) živin manometar i skala za očitavanje
razlike tlaka (skala je pomična u odnosu na U-cijev).
190
Mjerenje se izvodi u boci sa širokim grlom. Da bi štakor sam ušao u bocu, dovoljno je da se lagano
uhvati za sredinu repa, izvadi iz kaveza i postavi pred otvor vodoravno položene boce. Zatim se u bocu
stavi cilindar s apsorpcijskim sredstvom za CO2 i dobro začepi, a u svrhu boljeg brtvljenja, između čepa i
stakla nakapa se malo vode. Nakon toga natakne se gumena cijev manometra na metalnu cijev koja
prolazi kroz čep i zabilježi se vrijeme. Poslije točno 10 minuta očita se pad tlaka (razlika nivoa između
obaju stupaca žive). Bocu valja odmah odčepiti, da se štakor ne uguši i položiti vodoravno da životinja
sama izađe. Nakon toga štakora treba izvagati i vratiti u pravi kavez. Sve rezultate valja upisati u priloženi
obrazac i statistički obraditi Studentovim t-testom.
U odnosu na potrošak kisika u kontrolnoj skupini (K), u skupini T očekuje se znatno povećanje tog
potroška, a smanjenje u skupini P. Potrošak kisika izračunava se prema formuli:
V = (Vp-Vž) p/Pa
pri čemu je V = potrošeni kisik (L), Vp = volumen posude umanjen za volumen cilindra s apsorpcijskim
sredstvom (L), Vž = volumen životinje, kao približna mjera volumena uvrštava se tjelesna masa (kg), p =
razlika tlaka, Pa = barometarski tlak.
Premda su iste dobi štakori se, čak i unutar iste skupine, međusobno razlikuju po tjelesnoj masi.
Zato se, za međusobno uspoređivanje rezultata, promet energije mora svesti na neki zajednički nazivnik
kao što je npr. tjelesna masa, ili površina tijela. Površina tijela štakora može se izračunati iz tjelesne mase
na temelju empirijske formule:
površina =10 x masa 2/3
pri čemu je površina u cm2, a tjelesna masa u g. Za bržu primjenu služimo se tablicom 53-1, koja
prikazuje odnos tjelesne mase i površine štakora.
Tablica 53-1. Odnos tjelesne mase i površine štakora
g cm2 g cm2 g cm2

90 201 220 364 350 497
100 215 230 375 360 506
110 230 240 386 370 515
120 243 250 397 380 525
130 257 260 407 390 534
140 270 270 418 400 543
150 282 280 428 410 552
160 295 290 438 420 561
170 307 300 448 430 570
180 319 310 458 440 579
190 331 320 468 450 587
200 342 330 478 460 596
210 353 340 487 470 605
191
Tablica 53-2. Učinak hormona štitnjače na potrošak kisika.
Kontrola (K) Tireoidni hormoni (T) Propiltiouracil (P)

D1 D2 L1 L2 D1 D2 L1 L2 D1 D2 L1 L2
Tjelesna masa (g)
Potrošak O2
Tjelesna površina (m2)
Potrošak O2 (L· m-2 · h-1 )
Potrošak O2 (prosjek +/-
standardna pogreška)
t-vrijednost*
p-vrijednost*
* rezultati Studentovog t-testa
PITANJA I ZADACI
1. Izračunajte prosječni promet energije u svim skupinama štakora u K u kJ · m-2 · h-1 (energijski
ekvivalent litre kisika = 20,2 kJ). Promet energije u kontrolnoj skupini (K) usporedite s prometom
energije za vrijeme različitih aktivnosti u čovjeka (Tablica 53-3 u dodatku), a razliku izrazite kao
numeričku frakciju vrijednosti za čovjeka. _______________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
2. Čovjek tjelesne mase 70 kg, visine 170 cm, u uvjetima koji po aktivnosti odgovaraju uvjetima ovog
mjerenja u štakora, troši oko 210 kJ · m-2 · h-1. Iz nomograma očitajte tjelesnu površinu tog čovjeka,
te izračunajte njegov potrošak energije u kJ /h, a iz tog podatka i tjelesne mase izračunajte potrošak
energije u kJ · kg -1 h-1. Prosječni potrošak energije u skupini K treba također izraziti u kJ · kg -1 h-1,
izračunati razliku između tih vrijednosti za čovjeka i štakora, te rezultat za čovjeka izraziti u obliku
numeričke frakcije. _________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
3. Nabrojite hormone štitaste žlijezde i objasnite njihovo djelovanje. ____________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
4. Opišite mehanizam sinteze hormona štitnjače. ____________________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
192
5. Objasnite mehanizam regulacije lučenja hormona štitaste žlijezde. ____________________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
Tablica 53-3. Potrošak energije za vrijeme različitih aktivnosti

kJ · m-2 · h-1
Spavanje 147
Ležanje u budnom stanju 167
Uspravno sjedenje 210
Pisanje, uredski posao 250
Stajanje 360
Pranje 420
Hodanje (5 km/sat), kućanski poslovi 590
Vožnja biciklom, tresavica 1050
Skijanje 2100
Trčanje 2500
Slika 53-2. Nomogram za određivanje tjelesne površine iz tjelesne mase i

visine. Ucrtan je primjer očitavanja: visina 170 cm, masa 70 kg,
površina 1,8 m2.
193
54. vježba
Izazivanje hipokalcijemične tetanije u štakora
UVOD
Kalcij je prijeko potreban u velikom broju bioloških funkcija, među kojima su živčani prijenos,
lučenje i djelovanje hormona, enzimske reakcije, mišićna kontrakcija i grušanje krvi. Nadalje, kalcij je
najvažniji mineral koji pridonosi strukturnoj cjelovitosti kosti i zubi. Koncentracija Ca++ u izvanstaničnoj
tekućini iznosi 10-3 M, što je oko 10 000 puta više od koncentracije u stanicama (10-7 M). Koncentracija
kalcija u plazmi iznosi od 2,15 do 2,65 mmol/L. Oko 50% tog kalcija u plazmi u ionskom je stanju, u
biološki aktivnom obliku; 10% je vezano u neionskom, ali ultrafiltrabilnom obliku, kao npr. kalcijev
bikarbonat, dok je 40% u spoju s bjelančevinama, uglavnom albuminom. Ravnoteža kalcija ovisi o
primanju kalcija hranom, o količini kalcija koji se apsorbira u probavnom sustavu, o izlučivanju kalcija
bubrezima, te o "unutrašnjem" premještanju kalcija u koštana skladišta i iz njih.
Padne li koncentracija ukupnog kalcija u krvi na oko 1,5 mmol/L nastaje hipokalcijemična tetanija.
Ako se u eksperimentu uspije spriječiti nastanak spazma laringsa, manifestirat će se i drugi znakovi
hipokalcijemije kao što su dilatacija srca, poremećeno zgrušavanje krvi, povećana permeabilnost
staničnih membrana i promjena u aktivnosti staničnih enzima. U eksperimentalnim uvjetima nagli
nastanak hipokalcijemične tetanije može se izazvati injiciranjem Na citrata, koji s lakoćom veže Ca++. Na
tom svojstvu osniva se i njegovo antikoagulacijsko djelovanje.
Oprema: otopina natrijevog citrata 340 mmol/L (100 g/L), otopina CaCl2 456,4 mmol/L (100 g/L),
dvije šprice, štakor.
CILJ VJEŽBE
Ukazati na normalne učinke kalcija u organizmu, na osnovu simptoma koji prate njegov
nedostatak.
Medicinska naklada-Zagreb, 1999.; 79. poglavlje (Paratireodni hormon,
kalcitonin, metabolizam kalcija fosfata, vitamin D, kosti i zubi).
Štakoru se ip. injicira otopina Na citrata u količini od 1 mL/ 100 g tjelesne mase. Promatraju se
simptomi nedostatka Ca++, koji nastaju gotovo trenutačno. Zatim se nekoliko puta udari peanom po čaši i
promatra učinak. Rukom se opipa trbušna stijenka, kako bi se procijenio tonus muskulature.
Ukoliko se štakor spontano ne oporavi injicira mu se 1-3 mL otopine CaCl2 (ip.), čime se gotovo
trenutačno normalizira koncentracija Ca++ u plazmi.
Natrijski citrat veže Ca++ u netopive kalcijske soli, pa naglo nastaje hipokalcijemija. Zbog manjka
ionskog kalcija koji normalno na membranama ekscitabilnog tkiva otežava ulazak Na+, lakše nastane
električna aktivnost. Zbog podražaja centralnog nervnog sustava životinja postaje vrlo uzbuđena i
agresivna. Grize sve oko sebe (oprez - studente treba odmaknuti od eksperimentalnog stola), a zbog
preosjetljivosti perifernog nervnog sustava svaki, pa i minimalni nadražaj dovodi do spazma muskulature.
194
Zvučni signali poput udarca peanom o staklenu čašu, prouzrokuju nagle i nekontrolirane trzaje, a dodir
rukom po abdominalnoj muskulaturi izaziva tetaničku kontrakciju muskulature koja se osjeti pod prstima.
U daljnjem toku može nastati spontani spazam muskulature uz kičmu i opistotonus, te zastoj disanja. Na
šapama se često opaža grč sličan karpopedalnom spazmu u čovjeka. Faza tetanije i uzbuđenja u štakora se
obično ubrzo i spontano smiruje jer se pokreću kompenzacijski mehanizmi. Najbrži su oni koji dovode do
mobilizacije Ca++ iz kosti (izmjenjivi Ca - prva linija obrane). U daljnjem toku povećalo bi se izlučivanje
paratireoidnog hormona i smanjilo lučenje kalcitonina (hormonska kontrola - druga linija obrane), čime
se povećava razgradnja kosti i potiče reapsorpcija Ca++ iz crijeva i tubula bubrega.
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Na koju vrstu soli u kostima djeluje paratireoidni hormon? __________________________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
2. Koliko ima izmjenjivog kalcija u kostima? ______________________________________________

________________________________________________________________________________
3. Što može dovesti do nastanka hipokalcemične tetanije u čovjeka? ____________________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
4. Što je pseudohipoparatireoidizam? _____________________________________________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
5. Koja je uloga vitamina D u koncentraciji kalcija u plazmi? __________________________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
6. Objasnite djelovanje hormona kalcitonina. ______________________________________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
195
55. vježba
Thornov test u štakora
UVOD
Thornov test je klinički test kojim se ispituje funkcijska sposobnost kore nadbubrežne žlijezde, a
temelji se na pojavi da pojačano lučenje glukokortikoida izaziva pad koncentracije polimorfonuklearnih
eozinofila u venskoj krvi (eozinopenija). Bolni signali pri bilo kojoj vrsti stresa (trauma, fraktura,
opekotina, toplina, hladnoća, iscrpljujuća bolest, fizički napor itd.) djeluju izravno na hipotalamus iz čije
se eminencije mediane pojačano luči hormon koji oslobađa kortikotropin - CRH (corticotropin releasing
hormone). Hipotalamično-hipofiznim portalnim sustavom CRF dolazi do adenohipofize gdje pospješuje
sekreciju adrenokortikotropnog hormona (ACTH). Oslobođeni ACTH izaziva u zoni fascikulati i zoni
retikularis kore nadbubrežne žlijezde pojačanu produkciju i sekreciju glukokortikoida, koji zatim
uzrokuju eozinopeniju.
Oprema: britvica (žilet), pribor za brojenje leukocita, otopina za brojenje eozinofila po

Manner-u (urea 83,194 mol/L /500 g/L), ili po Hinkelmanu (žuti eozin 0,5 g, 40 % formalin 0,5 mL,
95% fenol 0,5 mL, vode ad 100 m L), trisodium citrate 294,1 mmol/L (6 g/L), vodeni phloksine 27
mmol/L (20 g/L), šprica i igla, ACTH 723 mmol/L), te dva odrasla štakora.
CILJ VJEŽBE
Na temelju pojave eozinopenije, procijeniti sposobnost kore nadbubrežne žlijezde da na podražaj

adrenokortikotropinom poveća lučenje glukokortikoida.

Medicinska naklada-Zagreb, 1999.; 77. poglavlje (Hormoni kore
nadbubrežne žlijezde).
Vježba se može izvesti ili tako da se životinja izloži nekoj stresnoj situaciji (npr. prijelomu tibije i
fibule; plivanje 10 min u hladnoj vodi) ili tako da se životinji supkutano injicira 0,2 mL ACTH. Ukoliko
kora nadbubrežne žlijezde normalno funkcionira, pola sata nakon prijeloma kostiju, odnosno dva sata
nakon davanja ACTH oslobodit će se u suvišku glukokortikoidi koji će pored ostalih učinaka izazvati i
eozinopeniju. Procjena se izvrši na osnovu usporedbe broja eozinofila u pokusnog štakora i broja
eozinofila u normalne (intaktne) životinje.
Krv iz repnih vena oba štakora navuče se u melanžere i razrijedi 10 ili 20 puta s otopinom po
Manneru (ili po Hinkelmanu). Brojanju eozinofila pristupa se tek nakon trideset minuta, odnosno nakon
što su se eritrociti razorili urejom (formalinom i fenilom iz otopina), a eozinofilna zrnca obojila floksinom
(eozinofili). Eozinofili svake životinje se zatim broje nakon mučkanja od 3 min na površini dviju
kompletnih mrežica na hemocitometru (2 x 9 mm2), pa se njihova koncentracija izračunava prema
formuli:
6 8
Eo / L = X/18 x 10 x10 (ili 20) x 10 = X/18 x 10
196
U jednoj litri periferne krvi intaktni štakor normalno ima 145 - 580 x 106 polimorfonuklearnih
eozinofila, jer je ukupan broj leukocita u štakora od 10 do 19 x 109 (prosječno 15 x 109/L) a koncentracija
eozinofila od 0,01-0,04 (1-4 %) kao i u čovjeka. Nađe li se da je broj polimorfonuklearnih eozinofila u
pokusnog štakora manji od navedenih normalnih vrijednosti, zaključuje se da je kora nadbubrežne
žlijezde pokusnog štakora funkcijski sposobna, jer je pod utjecajem ACTH pojačano izlučila
kortikosteron.
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Što potvrđuje eozinopenija u štakora kojem je prethodno injiciran ACTH? _____________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
2. U koju grupu kortikoida ubrajamo kortizol? Zašto? ________________________________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
3. Kako se tumači protuupalno djelovanje kortizola? _________________________________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
4. Zašto se kortizol primjenjuje prilikom autoimunih bolesti? __________________________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
5. Do čega dovodi pretjerano lučenje kortizola? ____________________________________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
6. Do kada će se ACTH, provociran stresom, pojačano lučiti iz adenohipofize? ____________________

________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
197
56. vježba
Bilateralna adrenalektomija u štakora
UVOD
Oprema: operacijski stolić, kirurški instrumenti, predmetno stakalce, britvica (žilet, otopina kloral
hidrata 217,6 mmol/L (36 g/L), fiziološka otopina 152,4 mmol/L (9 g/L), te Rota-rod ili pokretni
bubanj i dva štakora.
CILJ VJEŽBE
Prikazati adrenalektomiju u štakora, presjek nadbubrežne žlijezde, te posljedice adrenalektomije na

izbor tekućine za piće i na sposobnost izdržavanja tjelesnog napora.

Medicinska naklada-Zagreb, 1999.; 60. poglavlje (Autonomni živčani
sustav; srž nadbubrežne žlijezde).
Priprema vježbe izvodi se tako da se tjedan dana prije izvrši bilateralna adrenalektomija u jednog
štakora, te lažna adrenalektomija (laparotomija) u kontrolnog štakora.
Adrenalektomija se izvodi tako da se štakor uvede u narkozu intraperitonejskim injiciranjem otopine
kloral hidrata u količini od 1 m L/ 100 g tjelesne mase. Zatim se štakor položi na leđa i učvrsti za
operacijski stolić, te pripremi za kirurški zahvat. Potom se izvrši laparotomija rezom u dva sloja.
Abdominalni organi se pomaknu lateralno kako bi se omogućio pristup do oba bubrega. Zavijenom
pincetom odstrani se zatim masno tkivo koje sadrži i nadbubrežnu žlijezdu. Isti zahvat izvrši se i na
drugoj strani. Nakon što se trbušni organi vrate u položaj in situ, izvrši se šivanje u dva sloja i životinju se
vrati u kavez. Na kontrolnom štakoru izvrši se samo laparotomija. Obim životinjama se zatim omogući
nesmetan pristup do dviju boca (od 0,26 L) sa pićem. U jednu bocu stavlja se obična voda, a u drugu
fiziološka otopina.
Odstranjene nadbubrežne žlijezde se polože na predmetno stakalce, a zatim poprečno prerežu,
kako bi se mogla razgledati struktura kore i medule.
Sedam dana nakon operacije (na samoj vježbi) obje životinje se podvrgavaju testu izdržavanja
fizičkog napora. Prije toga pogleda se koliko vode je potrošio svaki štakor tijekom prethodnog dana.
Testiranje sposobnosti izdržavanja fizičkog napora vrši se stavljanjem štakora na pokretni bubanj (Rota-
rod), koji ih prisiljava na trčanje. Brzinu okretanja bubnja podešavamo pomoću veličine prijenosnog
remena. Pritiskom na dugme podesi se brojač okretaja na "0" (nulu), a zatim se utvrdi koliko okretaja
može savladati pokusni, a koliko okretaja kontrolni štakor. Prilikom starta može se aktivirati i štoperica.
Na poprečnom presjeku kroz nadbubrežnu žlijezdu se i makroskopski mogu razlučiti srž i kora.
Kora je žućkaste boje, a srž je crvenkasto-smeđa. Kora izlučuje kortikosteroide (mineralokortikoide,
glukokortikoide i androgene), a srž predstavlja ganglij simpatičkog nervnog sistema, koji na podražaj
simpatičkim, preganglijskim vlaknima, izlučuje adrenalin i noradrenalin.
Utvrđuje se nadalje da bilateralno adrenalektomirani štakor u pravilu pije slanu vodu, jer mu to
omogućava preživljavanje. Nedostatak mineralokortikoida bi, naime, brzo doveo životinju u stanje
cirkulacijskog šoka, kad se ne bi peroralno unašao NaCl.
198
U testu izdržavanja fizičkog napora utvrđuje se da bilateralno adrenalektomirani štakor ne može

podnijeti stres, izazvan trčanjem. On posustaje unutar prve minute po izlaganju naporu, odnosno ne
savladava obično niti deset rotacijskih krugova. Uzrok leži prvenstveno u nemogućnosti lučenja
kortikosterona, koji bi mobilizacijom proteina i masti, te stimulacijom procesa glukoneogeneze trebao
priskrbiti energije za savladavanje mišićnog napora. Popratni nedostatak mineralokortikoida je osim toga
možda već toliko smanjio volumen tjelesnih tekućina, da nije mogao nastati odgovarajući porast
minutnog volumena srca, koji bi podmirio povećane metaboličke potrebe u aktiviranoj muskulaturi.
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Zašto bilateralno adrenalektomirana životinja, pri slobodnom izboru, koristi za piće vodu obogaćenu
s NaCl? __________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
2. Koji su razlozi prijevremenog umora, te pokazivanja znakova fizičke slabosti u iste životinje? ______
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
3. Možemo li korigirati stanje u kojem se nalazi bilateralno adrenalektomirani štakor i na koji način? __
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
4. Opišite građu nadbubrežne žlijezde te navedite glavne sekrecijske produkte pojedinih zona. _______
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
________________________________________________________________________________
199
57. vježba
Test tolerancije za glukozu (TTG)
UVOD
Razina glukoze u krvi regulira se djelovanjem većeg broja hormona od kojih je najvažniji inzulin, a
zatim glukagon i adrenalin. Glukokortikoidi i hormoni štitne žlijezde (tiroksin i trijodtironin) također
mogu igrati znatnu ulogu, osobito u stanjima stresa (hladnoća, dugotrajno gladovanje i sl.). Koncentracija
glukoze u krvi (GUK) natašte je konstantna i, mjerena enzimskom metodom, iznosi 3,33-5,55 mmol/L
(60-100 mg/100 mL). Nakon uzimanja obroka, GUK poraste (alimentarna hiperglikemija): Glukoza je
najvažniji stimulans sekrecije inzulina, hormona što ga luče  stanice Langerhansovih otočića pankreasa.
Inzulin potom smanjuje razinu glukoze u krvi, tj. djeluje hipoglikemijski. Funkcijska sposobnost -
stanica ispituje se opterećivanjem organizma glukozom. Pri tom se ustanovljuje veličina i trajanje porasta
GUK-a (hiperglikemije). Dogovoren postupak opterećenja organizma glukozom naziva se test tolerancije
za glukozu (TTG) ili OGTT. Patološke krivulje TTG mogu se dobiti u dijabetičnih osoba, u
hipertireotičnih i hipotireotičnih osoba, te u hiperinzulinizmu.
Za potrebe ove vježbe, GUK će se mjeriti glukoza-oksidaza-peroksidaza (GOD-PAP metodom). Za
tu enzimsko-kolorimetrijsku metodu, na glukozu nazočnu u krvi djeluje se glukoza-oksidazom, kako bi
nastao glukonat i vodikov perooksid. Nastali H2O2 u prisutnosti peroksidaze oksidira potom kromogen
(koji se nalazi u test reagenciji). Intenzitet nastale boje proporcionalan je s koncentracijom glukoze u
uzorku krvi, a jačina apsorpcije se određuje spektrofotometrijski.
Oprema (za jednog ispitanika) l:50 g glukoze otopljene u čaši vode (oko 200 mL), 5 lanceta,
vata u kuglicama, pet čistih i suhih pipeta od 0,1 mL za uzimanje krvi, gumeno crijevo za
navlačenje krvi u pipete, 2 pipete od 1,0 m L za pipetiranje standarda C i uzoraka nakon
deproteinizacije, 2 pipete od 10 m L za pipetiranje reagensa A i B, gumena propipeta, 5 plastičnih
epruveta za centrifugu označenih prema vremenima uzimanja uzoraka krvi, Glukoza plus kit
(Pliva). Kit sadrži reagens A za deproteinizaciju, reagens B za određivanje glukoze, koji sadrži 3
bočice: 1) pufer/kromogen, 2) enzime glukoza -oksidazu i peroksidazu i 3) fenol, te reagens C
(standardne otopine glukoze od 5 i 10 mmol/L). Otopina A mora se prirediti, a otopine B i C nalaze
se u kompletu za određivanje glukoze, 6 čistih i suhih staklenih epruveta za kolorimetar označenih
prema odgovarajućim vremenima uzimanja uzoraka krvi, centrifuga, metalni stalak za epruvete,
zaporni sat (štoperica/ i kolorimetar (crveni filter).
Oprez: otopine A i B pipetiraju se isključivo propipetom ili automatskom pipetom, jer
sadrže otrovne tvari!
CILJ VJEŽBE
1. Odrediti koncentracije glukoze natašte i nakon uzimanja glukoze.

2. Procijeniti lučenje inzulina iz gušterače na poticaj povećane koncentracije glukoze u krvi
(hiperglikemije).

iz udžbenika Medicinska fiziologija, A.C. Guyton i Hall, Medicinska naklada-
Zagreb, 1999.; 78. poglavlje (Inzulin, glukagon i šećerna bolest).
Ispitanik mora biti natašte. Odredi se najprije GUK natašte, a potom se dade ispitaniku da popije
50 g glukoze otopljene u čaši vode. Uzorci krvi za određivanje GUK uzimaju se iz jagodice prsta 30, 60,
90 i 120 minuta nakon pijenja glukoze. Postupak je sljedeći: u plastičnu epruvetu (1 epruveta za svaki
uzorak krvi) stavi se 1,0 mL reagensa A (propipeta!). Jagodica prsta obriše se vatom natopljenom
alkoholom i duboko ubode lancetom. Prva kap se obriše suhom vatom, a potom se uzme pipetom točno
0,1 mL krvi i smjesta ispusti u 1 ml pripremljene otopine A. Pipeta se nekoliko puta ispere u uzorku iste
200
epruvete. Uzorak se dobro promućka i odmah zatim centrifugira tijekom 10 minuta na 3000 okretaja/min.
Epruveta s uzorkom ne smije se centrifugirati sama, već mora imati protutežnu epruvetu na suprotnoj
strani rotora centrifuge. Ovim postupkom istalože se korpuskularni elementi i bjelančevine krvi u obliku
crvenog taloga, a iznad njega je bistar nadtalog. Taloženje je važno provesti neposredno poslije vađenja
krvi jer u suprotnom eritrociti metaboliziraju glukozu. Nakon ovog postupka uzorci se mogu ostaviti
stajati sve dok se ne pripravi i posljednji, a bez opasnosti od razgradnje.
U daljnjem postupku upotrijebi se nadtalog. U staklenoj epruveti pomiješa se 0,2 mL nadtaloga i i
2,0 mL radne otopine reagensa B, koja se napravi tako da se sadržaj jedne bočice 1 prelije u odmjernu
tikvicu od 200 mL i dobro ispere redestiliranom vodom. Zatim se sadržaj jedne bočice 2 otopi u
redestiliranoj vodi i prelije u istu odmjernu tikvicu, a tikvica se nadopuni do oznake redestiliranom
vodom. Sadržaj jedne bočice 3 doda se u tako priređenu otopinu (pipetiranje se mora obaviti upotrebom
gumene propipete zbog opasnosti od ozljeda natrijevim-azidom i fenolom). Zatim se sadržaj epruvete
dobro promućka, a potom se epruvete začepe tamponima od vate. Opisani se postupci primijene na svaki
uzorak krvi.
Osim uzoraka dobivenih iz krvi, moraju se prirediti i sljedeći: a) slijepa proba (SP) = 0,2 mL
redestilirane vode + 2,0 mL radne otopine i b) standardni uzorak (SU) = 0,2 mL reagensa C (1:11)+ 2,0
mL radne otopine. Dovoljna je samo jedna slijepa proba i jedan uzorak standarda za više ispitanika.
Staklene epruvete s ovim uzorcima također se dobro protresu i zatvore tamponima vate.
Sadržaj svih epruveta se potom promiješa i inkubira na temperaturi 20-250C, zaštićeno od svjetla.
Nakon 35-60 minuta očitaju se ekstinkcije uzorka (Euzorka) i Standarda (Estandarda) pri valnoj dužini od 510
nM. Aparat se prethodno mora izbaždariti slijepom probom (SI') na nultu vrijednost. Razvijena boja
stabilna je 30 minuta i u tom vremenu treba očitati uzorke (staviti crveni filter!). Koncentracija glukoze u
krvi može se izračunati prema formuli:
Koncentracija glukoze u uzorku (mmol/L) = (Euzorka/Estandarda) x koncentracija standarda (mmol/L)
Izmjere se vrijednosti ekstinkcije za svaki uzorak krvi i izračuna se GUK prema jednadžbi za
izračunavanje koncentracije glukoze u krvi. Dobiveni podaci upišu se u tablicu, a potom se ucrtaju u
koordinatni sustav. Tako se dobije krivulja TTG.
20
15 šećerna bolest
GUK (mmol/L)
hipertireoza
10
normalna krivulja
5 normalne vrijednosti GUK natašte
hipotireoza, hiperinzulinizam
0
0 30 60 90 120 150 180
Vrijeme uzimanja uzorka krvi (min)
Slika 57-1. Normalna i patološke krivulje testa tolerancije za glukozu (TTG)
U normalnih osoba krivulja TTG izgleda kao što je to prikazano na slici 57-1. 30-60 minuta nakon
opterećenja organizma glukozom, koncentracija glukoze u krvi poraste na 7,8-8,9 mmol/L, a nakon 120
minuta vrati se približno do normalnih vrijednosti (oko 5,5 mmol/L). Na slici 57-1 prikazane su i
patološke krivulje TTG, koje se mogu izmjeriti u šećernoj bolesti, hipertireozi, te hipotireozi i
hiperinzulinizmu.
201
Tablica 57-1. Rezultati testa tolerancije za glukozu

Vrijeme uzimanja uzorka krvi EGUK Koncentracija glukoze u krvi (mmol/L)
Natašte 0 min
Nakon uzimanja glukoze 30 min
60 min
90 min
120 min
Ucrtajte izmjerene vrijednosti koncentracije glukoze u krvi u kordinatni sustav na slici 57-1. Tako
ćete dobiti krivulju TTG.
15
GUK (mmol/L)
10
0
0 30 60 90 120
Vrijeme nakon uzimanja glukoze (min)
Slika 57-2. Konstrukcija krivulje tolerancije za glukozu.
PITANJA ZA RASPRAVU
1. Da li je u ispitanika GUK natašte u granicama normale? U kojem je vremenu od pijenja glukoze

postignut maksimalan GUK i koliko iznosi? ______________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
2. Ukoliko ste mjerili GTT u više ispitanika, da li su odgovori pod 1. i 2. identični za sve ispitanike. Što
su to "biološke varijacije" i kako bi ih u ovom slučaju objasnili? ______________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
3. Pada li GUK dva sata nakon uzimanja glukoze na normalne vrijednosti? _______________________
_________________________________________________________________________________
Ako GUK dva sata nakon uzimanja glukoze nije pao na normalu, na što to ukazuje? _____________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
4. Ima li, dakle, ispitanik normalnu toleranciju na glukozu? ____________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
5. Što treba poduzeti pri nalazu patološkog GTT? ___________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
202
58. vježba
Inzulinska hipoglikemija u štakora
UVOD
Razina glukoze u krvi regulira se djelovanjem većeg broja hormona od kojih je najvažniji inzulin,
a zatim glukagon i adrenalin. Glukokortikoidi i hormoni štitne žlijezde (tiroksin i trijodtironin) također
mogu igrati znatnu ulogu, osobito u stanjima stresa (hladnoća, dugotrajno gladovanje i sl.), a u kontrolu
normoglikemije uključuju se i drugi hormoni (hormon rasta, prolaktin, somatostatin).
Injicira li se veća doza inzulina izgladnjelom organizmu nastat će izrazita hipoglikemija, koja će
aktivirati lučenje hormona koji mogu vratiti razinu glukoze na normalne vrijednosti. Dolazi odmah do
aktivacije simpatičkog nervnog sustava i lučenja adrenalina iz srži nadbubrežne žlijezde (dovodi do
glikogenolize u jetri i mišićima) i lučenja glukagona iz alfa-stanica pankreasa (izaziva glikogenolizu u
jetri i pojačava glukoneogenezu). Dugotrajna hipoglikemija stimulira još i lučenje kortizola (izaziva
glukoneogenezu i smanjuje iskorištavanje glukoze u stanicama) i hormona rasta (smanjuje iskorištavanje
glukoze u stanicama, pospješuje odlaganje glikogena i smanjuje uzimanje glukoze u stanice).
Aktivacija simpatičkog nervnog sustava u životinja injiciranih inzulinom rezultira pojavom
karakterističnih simptoma (uznemirenost, piloerekcija, drhtanje, tahikardija, porast arterijskog tlaka).
Moždane stanice kao energijski supstrat iskorištavaju samo glukozu, koja pasivno prolazi kroz njihove
membrane u količini, koja izravno ovisi o koncentraciji glukoze u plazmi. Inzulin ne utječe na ovaj
transport, ali izazivanjem hipoglikemije posredno, dovodi do smanjenja metabolizma u CNS-u. Kad
razina glukoze u krvi padne na kojih 3-4 mmol/L središnji živčani sustav postaje jako podražljiv, jer
hipoglikemija tog stupnja olakšava aktivnost neurona. Javlja se krajnja nervoza, drhtanje, halucinacije, a
onda uslijede klonično-tonični grčevi (razina glukoze u krvi je 1-3 mmol/L). Pri još većoj hipoglikemiji
dolazi do gubitka svijesti, odnosno do nastanka hipoglikemične kome, u kojoj životinja umire, ukoliko se
intravenski odmah ne injicira glukoza.
Oprema: Inzulin (Pliva), otopina glukoze 1,39 mol/L (250 g/L), igla, šprica, kirurški instrumenti,
štakori mase 100-150 grama.
CILJ VJEŽBE
Prikazati simptome napredovanja hipoglikemije sve do kome, injiciranjem inzulina štakoru.

gradivo iz udžbenika A.C. Guyton i Hall, Medicinska naklada-Zagreb,
1999.; 78. poglavlje (Inzulin, glukagon i šećerna bolest).
Dan prije vježbe mladi se štakor stavi na gladovanje. Na početku vježbe štakoru se injicira 30-40
jedinica inzulina im., a zatim se promatraju promjene koje nastaju u ponašanju životinje. Kad životinja
uđe u hipoglikemijsku komu, injicira joj se glukoza (2-3 mL iv.) kroz isprepariranu venu jugularis u
vratnoj regiji (operativni rez se vrši bez anestezije jer je životinja potpuno neosjetljiva na bol). Glukoza
se, međutim, može dati ip. jer će se brzo reapsorbirati preko peritoneuma. Po oporavku, životinji se
stavlja jedna metalna kopča na operativnu ranu, ako se izvršilo izlaganje v. jugularis. U kavez se stavi
hrana, a za piće se ponudi otopina glukoze.
Za razvitak pune slike hipoglikemijskog šoka potrebno je vrijeme od 2 do 3 sata, po injiciranju

inzulina. Početna hipoglikemija, koja se razvije već nakon pola sata, izaziva glad i uznemirenost
203
životinje, a zatim uslijedi piloerekcija i drhtavica (nakon 1- 2 sata) klonično-tonički grčevi (nakon 2 sata)
i gubitak svijesti, uz popuštanje tonusa sfinktera rektuma i mokraćnog mjehura (nakon 2- 3 sata).
Po injiciranju glukoze nastaje trenutačni oporavak. Životinja dolazi k svijesti, a u roku od par
sekundi nestaju i svi simptomi uzrokovani hipoglikemijom. Štakor međutim može ponovno pasti u
hipoglikemijsku komu, zbog dugotrajnog djelovanja injiciranog inzulina. Sve dotle dok je pri svijesti on
će tražiti hranu i birati slatku vodu za piće.
PITANJA I ZADACI
1. Kako glukoza ulazi u stanicu? _________________________________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
2. Što je GLUT? ______________________________________________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
3. Utječe li inzulin izravno na ulazak glukoze u neurone? _____________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
4. Kojim mehanizmima se održava normoglikemija između obroka?_____________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
5. Što je glikogenoliza i kako je regulirana? ________________________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
6. Koji simptomi nastaju u ljudi zbog aktivacije simpatičkog živčanog sustava u hipoglikemiji? _______
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
7. Po kojim se simptomima može razlikovati hipoglikemijska od hiperglikemijske kome? ____________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
8. Kakve promjene u volumenu tjelesne tekućine bi mogle uslijediti zbog hipoglikemije? ____________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
9. Što je postprandijalna hipoglikemija? ___________________________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
204
59. vježba
Dokazivanje korionskog gonadotropina
u mokraći trudnih žena Aschheim-Zondekovim testom
UVOD
Stanice sincicijskog trofoblasta imaju i važnu hormonsku ulogu, jer od trenutka implantacije
jajašca počinju lučiti korionski gonadotropin (HCG; human chorionic gonadotropin) u tjelesnu tekućinu
majke. Prve mjerljive količine korionskog gonadotropina pojavljuju se u tjelesnoj tekućini majke 20 dana
nakon posljednje menstruacije, a zatim rastu i postižu maksimalnu količinu između 40. i 80. dana. Budući
da se HCG izlučuje putem bubrega, može ga se otkriti u urinu. Njegovo prisustvo u mokraći predstavlja
stoga temelj brojnih testova za dokazivanje trudnoće. Samo u iznimnim slučajevima može ukazivati na
prisustvo neoplastičkog rasta. Otkriva se putem bioloških ili imunoloških testova.
Biološki testovi se osnivaju na gonadotropnom djelovanju HCG, koje se testira na reprodukcijskim
organima životinja.
Oprema: urin gravidne žene, urin negravidne žene, filter papir, eter za narkozu, kirurški
instrumenti, lupa, lijevak za odvajanje, vodena kupelj, glukoza, otopina octene kiseline 1,67 mol/L
(100 g/LI, infantilne ženke štakora u dobi od 21-24 dana.
CILJ VJEŽBE
Prikazati hormonske promjene inducirane trudnoćom i učinke spolnih hormona na genitalnom

traktu. Utvrditi djelovanje HCG na reprodukcijske organe infantilnih ženki štakora.

gradivo iz udžbenika A. C. Guyton i Hall, Medicinska naklada-Zagreb,
1999.; 82. poglavlje (Trudnoća i laktacija).
Sakupe se uzorci prvog jutarnjeg urina trudnice (najbolji rezultati se dobivaju uz pomoć urina,
skupljenog 8. tjedna nakon posljednje menstruacije, u doba maksimalne vrijednosti HCG-a), i urina
negravidne žene (kontrola). Uzorci se obilježe npr. s T i N i najprije filtriraju kroz filter papir, a zatim
ekstrahiraju eterom kako bi se odstranile tvari toksične za životinju. U slučaju da je pH urina alkalan
mokraću treba prije toga lagano zakiseliti octenom kiselinom. U lijevak za odvajanje stavljaju se urin i
eter (u omjeru 1:4) i promućkaju. Nakon 3-5 minuta, mokraća se ispusti u porculansku zdjelicu, koja se
stavi u vodenu kupelj na 40oC, da eter ishlapi. Mokraći se zatim doda malo glukoze (300 g/L). Ovako
pripremljeni uzorci mogu se pohraniti u hladnjak do upotrebe.
Priprema za vježbu započinje četiri dana prije, izborom dviju infantilnih ženka štakora. Jednoj se
injicira supkutano pripravak urina T, a drugoj N. Daje se 0,5-1 mL urina, dva puta dnevno (ujutro i
poslijepodne) kroz 3 dana (ukupno 3-6 mL). Životinje treba držati u odvojenim kavezima. Sto sati nakon
prve injekcije urina, životinje se žrtvuju kako bi im se pažljivo pregledali vanjski i unutarnji
reprodukcijski organi. Pregleda se vaginalno ušće svake ženke, a zatim se otvara trbušna šupljina i
razmatra položaj i izgled ovarija, tube i uterusa. Uz pomoć lupe promatra se površina jajnika i utvrđuje
prisustvo hemoragičnih mjesta, koja govore o ovulaciji, a utvrđuje se i prisustvo žutog tijela.
Korionski gonadotropin iz urina trudnice, dovodi do otvaranja vaginalnog ušća, kornifikacije

vaginalnog epitela, porasta veličine uterusa, maturacije ovarija i stvaranja korpus luteuma u do tada
seksualno nezreloj ženki.
205
PITANJA I ZADACI
1. Luči li se korionski gonadotropin u muškarca? ____________________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
2. Kakvi bi učinci nastali u muškarca nakon injiciranja korionskog gonadotropina? _________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
3. Može li se u urinu negravidne žene naći korionski gonadotropin? _____________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
206
60. vježba
Učinak spolnih hormona na citološki nalaz
vaginalnog razmaza u ženki štakora
UVOD
Normalno reprodukcijsko razdoblje žene i ženke drugih sisavaca obilježavaju ritmične promjene u
intenzitetu lučenja gonadotropnih i spolnih hormona. One dovode do cikličkih promjena na endometriju i
rezultiraju u proliferacijskoj (estrogenskoj), sekrecijskoj (progesteronskoj) i deskvamacijskoj
(menstruacijskoj) fazi ciklusa. Slične cikličke promjene mogu se utvrditi i na vaginalnoj sluznici, pa se na
temelju vaginalnog citološkog nalaza i svojstva cervikalne sluzi može utvrditi faza spolnog ciklusa u
žene. Slične promjene nastaju i u fertilnih štakorica u kojima ciklus traje 4-5 dana. Od toga 3 dana
pripadaju anestrusu, a 2 dana estrusu.
Oprema: sterilni štapići omotani vatom, fiziološka otopina, mikroskop, kirurški instrumenti, 4-5
ženki štakora u dobi oko 2,5 mjeseca.
CILJ VJEŽBE
Utvrditi različitost u izgledu vaginalnog epitela fertilne ženke štakora, ovisno o fazi spolnog
ciklusa.
gradivo iz udžbenika A.C. Guyton i Hall, Medicinska naklada-Zagreb,
1999.; 81. poglavlje (Fiziologija žene prije trudnoće i ženski spolni
hormoni).
Sterilni drveni štapići se na jednom kraju čvrsto omotaju vatom i navlaže fiziološkom otopinom.
Potom se pažljivo uvedu u vaginu odabranih štakorica (pretpostavlja se da se sve ne nalaze u istoj fazi
estrusa). Štapić se lagano zarotira, a zatim se napravi razmaz na predmetnom stakalcu ovlaženom jednom
kapi fiziološke otopine. Razmazi se zatim mikroskopski pregledavaju, pod malim povećanjem. Prema
slici utvrđuje se faza estrusa, a zatim se žrtvuju dvije štakorice, koje se nalaze u različitim fazama estrusa
i makroskopski pregledaju njihovi uterusi.
Tijekom anestrusa u vaginalnom razmazu prevladavaju leukociti uz poneku kornificiranu epitelnu

stanicu. Kao prvi znak estrusa javlja se veća sluzavost vagine, a leukociti se zamjenjuju mnoštvom
okruglih, nukleiranih epitelnih stanica, koje su tri puta veće od leukocita. Nakon ove proliferacijske faze
koja završava ovulacijom, slijedi sekrecijska faza, odnosno faza kasnog estrusa u kojoj se u vaginalnom
razmazu nalaze deskvamirane, ljuskave stanice, koje čine siraste mase, a pojavljuju se ponovno i
leukociti, koji najavljuju novu fazu anestrusa. Rezultate prikazuje slika 60-1. Po otvaranju trbušne
šupljine u ženki koje se nalaze u različitim fazama estrusa može se utvrditi da je uterus u anestrusu tanak i
blijed, a u estrusu ružičast, zadebljao i edematozan. Oplodnja je moguća jedino u vrijeme estrusa,
odnosno najkasnije 12 sati nakon utvrđivanja nalaza prikazanog pod B) na slici 60-1.
207
A B C
Slika 60-1. Citološki nalaz u vaginalnom razmazu štakorice tijekom

različitih faza spolnog ciklusa
PITANJA I ZADACI
1. Kakva je vaginalna sluz neposredno pred ovulaciju u žene? __________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
2. Što je fenomen "paprati" u sluzi?_______________________________________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
3. Kakva je tjelesna temperatura žene u sekrecijskoj fazi spolnog ciklusa? ________________________

_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________________
208

MedRi - Priruènik Za Vje-Be Iz Fiziologije, Neurofiziologije I Imunologije PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

MedRi - Priruènik Za Vje-Be Iz Fiziologije, Neurofiziologije I Imunologije PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Hematologija

Tablica 1-1. Neki važniji antikoagulansi

NAČIN IZVOĐENJA VJEŽBE

Sedimentacija eritrocita je pojava taloženja eritrocita u uzorku krvi u kojem je spriječena

Za razumijevanje i izvođenje vježbe student obvezno treba pripremiti gradivo iz

NAČIN IZVOĐENJA VJEŽBE

PRIKAZ I TUMAČENJE REZULTATA

Brzina sedimentacije se izražava u milimetrima plazme iznad sloja istaloženih eritrocita (u za to

1. Koji fizikalni faktori utječu na brzinu sedimentacije? _______________________________________

Određivanje broja eritrocita u 1 L ljudske krvi.

Za razumijevanje i izvođenje vježbe student obvezno treba pripremiti gradivo iz

NAČIN IZVOĐENJA VJEŽBE

Slika 3-1. Komorica po Bürker-Türku:

Slika 3-2. Prikaz mrežice po Bürker-Türku

Slika 3-3. Melanžer za brojenje eritrocita

PRIKAZ I TUMAČENJE REZULTATA

Pošto su izbrojeni eritrociti u barem 80 kvadratića, pristupa se izračunavanju broja eritrocita.

Broj eritrocita u mm3 krvi iznosi_____________________.

1. Zašto se krv mora prije brojenja eritrocita razrijediti? ______________________________________

2. Koje su moguće pogreške u postupku određivanja broja eritrocita? ___________________________

Oprema: hemoglobinometar po Sahliju, pipeta sa oznakom 0,02 mL za uzimanje krvi, kapaljke,

Određivanje koncentracije hemoglobina u uzorku krvi metodom po Sahliju.

Za razumijevanje i izvođenje vježbe student obvezno treba pripremiti gradivo iz

NAČIN IZVOĐENJA VJEŽBE

Hemoglobinometar po Sahliju (hemometar) sastoji se od stalka s dvije učvršćene staklene cjevčice

Slika 4-1. Hemoglobinometar po Sahliju:

PRIKAZ I TUMAČENJE REZULTATA

Budući da su rezultati dobiveni ovim mjerenjem izraženi u g% hemoglobina treba ih pretvoriti u

Koncentracija hemoglobina iznosi___________________________________.

1. Kako se odnose dobiveni rezultati prema očekivanima? ____________________________________

2. Sinteza i razgradnja hemoglobina. _____________________________________________________

3. Fiziološka uloga hemoglobina. ________________________________________________________

Slika 5-1. Volumni udio stanica u krvi (hematokrit)

Krv za određivanje hematokrita dobiva se iz jagodice prsta ili venepunkcijom.

Određivanje volumnog udjela stanica u krvi kojeg nazivamo hematokrit.

Za razumijevanje i izvođenje vježbe student obvezno treba pripremiti gradivo iz

NAČIN IZVOĐENJA VJEŽBE

PRIKAZ I TUMAČENJE REZULTATA

Hematokrit iznosi ___________.

Indeks boje (CI)

Hb kao numerička frakcija norme

Prosječan stanični volumen eritrocita (MCV)

Vrijednost hematokrita (volumni udio)

Prosječan stanični hemoglobin (MCH)

Prosječan stanični hemoglobin (MCH - prema engleskom mean corpuscular hemoglobin) je

Koncentracija hemoglobina (g/L)

Normalne vrijednosti za čovjeka su 27-31 pg.

Prosječna stanična koncentracija hemoglobina (MCHC)

Na temelju koncentracije hemoglobina u krvi i hematokritske vrijednosti izračuna se prosječna

Koncentracija hemoglobina (g/L)

Izračunavanje hematoloških indeksa i utvđivanje njihova značenja.

Za razumijevanje i izvođenje vježbe student obvezno treba pripremiti gradivo iz

PRIKAZ I TUMAČENJE REZULTATA

Za održavanje cjelovitosti membrane stanice u nekoj vodenoj otopini, potrebno je da ta otopina

Prikazati pucanje eritrocita u hipotoničnoj otopini i izmjeriti njihovu osmotsku otpornost.

Za razumijevanje i izvođenje vježbe student obvezno treba pripremiti gradivo iz

NAČIN IZVOĐENJA VJEŽBE

PRIKAZ I TUMAČENJE REZULTATA

Tablica 7-1. Otopine NaCl za određivanje osmotske otpornosti eritrorcita

Minimalna rezistencija __________________________mmol/L ( _________%) NaCl

Neutrofilni granulociti su veći od eritrocita

Plazma stanice se normalno ne nalaze u razmazu periferne krvi, a budući da im je uloga

Upoznavanje postupka pripravljanja krvnog razmaza, bojanja po Pappenheimu i određivanja

Minimalna rezistencija __________________mmol/L ( _%) NaCl