Priča o medi i visibabama

U dubokoj šumi živio je mladi medo koji se tek ljetos odvojio od svoje majke. Živio
je kao što žive medvjedi – hranio se šumskim plodovima, pokušavao uloviti ribu u
hladnom planinskom potoku, skrivao se pred rojem pčela čiju bi košnicu oblizao...
Ništa nije govorilo o tome da je riječ o jednome posebnom medvjedu...
S dolaskom jeseni medo je počeo tražiti prikladno sklonište. Znao je da negdje
mora prezimiti jer medvjedi ne hodaju po snijegu kao vukovi. Pronašao je
prikladnu špilju i u njoj napravio brlog. Zima je došla brzo. Tek što je pao zadnji
list s grane, zapuhaše snjegonosni vjetrovi i uskoro je medin brlog duboko u
planini bio zameten snijegom.
Povremeno bi se medo budio iz sna, provirio u vanjski svijet i opet se vratio u
sigurnost svog doma sluteći da je proljeće još daleko.
Jednoga dana probudila ga je svjetlost koja je, jače nego obično, osvjetljavala
njegov brlog. Po deblu drveta, koje je raslo tik do njegova skrovišta, kuckao je
djetlić šepireći se u svom šarenom ruhu. „Proljeće, proljeće, stiglo je proljeće!“
kuckao je djetlić tako glasno da ga je mogla čuti svaka životinja daleko uokrug.
Medo je tromo ustao i dogegao se do izlaza. Snijeg je gotovo posve okopnio.
Koraknuo je iz brloga vođen snažnom željom za hranom i kretanjem, no brzo je
povukao svoju tešku šapu.
Tlo ispred njegova brloga bilo je prekriveno nježnim bijelim cvjetovima. Njihove
glavice povijale su se prema zemlji iz koje su netom niknule. Činilo se kao da se
srame. Medo je zastao i nije znao što mu je činiti.
„Ako zakoračim, sigurno ću uništiti ove divne cvjetove.“ pomislio je. Divio se
ljepoti proljetnih cvjetića, a onda se povukao natrag u brlog.
Drugoga dana ponovno se navirio van, no sada je visibaba jer, pogađate, riječ je
o njima, bilo još više i medo se opet povukao. Prošla su još tri dana.
Medo je osjećao je da je krajnje vrijeme da izađe i potraži hranu jer ga je hvatala
malaksalost. Cijelu zimu ništa nije jeo, što je za medvjede uobičajeno, ali s
dolaskom proljeća oni kreću u potragu za hranom. No svaki put kad bi izašao iz
brloga, suočio se s mišlju da bi njegova šapa mogla pogaziti cvijeće i on se svaki
puta povlačio.
Jednoga dana začuo je kuckanje ispred svojeg skrovišta. Provirio je i vidio
djetlića, svojeg susjeda, koji je zacvrkutao: “Svi se pitaju gdje si. Zabrinuti su za
tebe. Moraš izaći i nahraniti se.“
“Ne mogu, pogazio bih ove divne cvjetove.“
“Ali to su obične visibabe.“ rekla je ptičica. “Puna ih je šuma. Izađi i sam se uvjeri
u to.“
Ipak, medo nije mogao ni zamisliti kako svojom teškom nogom staje na bijele
cvjetiće. Njemu se nisu činili obični. Bili su nešto najljepše što je vidio u svom
medvjeđem životu.

1
Dani su prolazili. Ptice, vjeverice i lisice dolazile su pred medin dom i nagovarale
ga da iziđe, no on nije htio iako je već bio jako slab. Povremeno bi se navirio pred
brlog kako bi se divio nježnim glavicama bijelih visibaba, a onda se opet vraćao u
tamu svoje špilje. Snaga ga je polako izdavala...
Jednoga jutra začuo je onog istog djetlića: “Medo, medo, izađi!“
Zadnjim snagama medo je došao do izlaza iz špilje. I što je vidio? Visibaba više
nije bilo.
„Gdje su visibabe?“ pitao je djetlića.
„Nema ih više, uvenule su. Više im ne možeš nauditi. Slobodno izađi.“ rekao mu
je djetlić.
„I više ih nikada neću vidjeti?“ pitao ga je medo tužno.
„Hoćeš, idućeg proljeća ponovno će procvasti na istome ovom mjestu.“ odgovorio
je djetlić koji je znao sve tajne šumskoga života. „Ali za tebe bi bilo najbolje da se
preseliš na mjesto gdje ne rastu visibabe.“
Medo je na njegove riječi samo odmahnuo šapom i polako, zadnjim snagama
svojega izgladnjelog tijela, krenuo u potragu za hranom. Bio je siguran da će
iduće proljeće dočekati na ovome istom mjestu. Nije se mogao odreći ljepote
procvjetalih visibaba.

2
3