Urlich Plenzdorf

NOVE PATNJE MLADOG W.

Petra Močibov
Ivan Trapić

Studeni 2007.
STRUKTURA

Roman započinje osmrtnicama iz novina iz kojih saznajemo o smrti mladoga

Edgara Wibeau koji je poginuo od strujnog udara.
Na početku romana Edgar je već mrtav, a priča započinje nedugo nakon izdavanja
osmrtnica – kada Edgarov otac, koji ga je napustio kada je imao svega pet godina,
posjećuje njegovu majku u želji da sazna nešto o svojem sinu. Osim s majkom razgovara i
s Edgarovim najboljim prijateljem Willijem, simpatijom Charlie te s Edgarovim
poslodavcem Addiem. No ti dijalozi zauzimaju tek manji dio romana i više služe kao
uvodi u Edgarove posmrtne monologe. U posmrtnim monolozima Edgar iznosi
kronološki slijed događaja koji su rezultirali njegovom smrću i pritom iznosi mnoge
vlastite osjećaje, razmišljanja i stajališta.

SADRŽAJ

Edgar je uzoran sin i odličan učenik škole u Mittenbergu, gdje njegova majka radi
kao ravnateljica. Unatoč površinskoj smirenosti i doličnom ponašanju u njemu bujaju
najrazličitiji osjećaji zbog ograničenosti društva u kojem živi, želje za izražavanjem i
ponajviše zbog neshvaćenosti. Tako nakon jedne prepirke s profesorom Flemingom,
kojem ispušta željeznu ploču na nogu, odlazi s prijateljem Willijem u Berlin. No Willi ne
ostaje tamo dugo već se vraća u Mittenberg, a Edgar ostaje posve sam, što mu zapravo i
odgovara.
U Berlinu Edgar živi u staroj kućici pored vrtića predviđenoj za rušenje. Ondje se
prvi puta susreće s romanom Patnje mladog Werthera s čijom radnjom, ali i glavnim
likom, kasnije pronalazi puno sličnosti i u vlastitom životu, a neke citate koristi kao
verbalno oružje za kojeg i sam kaže Werther revolver. Nedugo po useljenju u trošnu
kućicu upoznaje dvadesetogodišnju odgajateljicu u vrtiću, Charlie. Zaljubljuje se u nju
iako zna da je ta ljubav neostvariva: što zbog razlike u godinama, što zbog činjenice da
Charlie ima zaručnika Dietera koji se ubrzo treba vratiti iz vojske i oženiti je. Iako Charlie
i sama gaji neke osjećaje prema Edgaru, ne može ih definirati, a djelomično i ne želi jer je
vezana za Dietera.
Pošto je potrošio sve zalihe koje je uspio skrpati Edgar se, ne bi li se prehranio,
zapošljava kao ličilac. Na poslu dolazi u sukob s poslodavcem Addijem zbog čega biva
čak i privremeno udaljen s gradilišta, no ubrzo ponovo pozvan natrag. Za ponovno
zapošljavanje uvelike je bio zaslužan Zaremba sa svojim opuštenim stavom i odličnom
sposobnošću umirivanja neugodne situacije. Osim toga, on je, iako je bio star, po
Edgarovu mišljenju, mogao nositi traperice da je htio, to bi bilo plemenito i nikome ne bi
smetalo.
Kada se vratio na posao, pokazali su Edgaru Zaremba i Addi njihov izum
bezmaglenog raspršivača boje za koji sanjaju da postane revolucionarno otkriće koje će
ih proslaviti i obogatiti. Edgaru se ta ideja veoma svidi te u želji da se dokaže (osobito
Addiju) i sam pokuša izraditi isti stroj s nekim vlastitim preinakama.
S početkom rada na stroju (a taj je rad iziskivao dobru organizaciju jer se odvijao
u tajnosti) počinje sve više sazrijevati i shvaćati kako svijet oko njega zaista funkcionira.
Ponovo posjećuje Charlie koja je već udata žena, i na njenu inicijativu pođu na izlet
brodom gdje se događa velika prekretnica u njihovu odnosu. Što iz ljubavi koju je
osjećala prema Edgaru, što zbog ljutnje na Dietera, koji se i opet nije dao smesti u
proučavanju književnosti, Charlie iskorištava trenutak za jedini poljubac s Edgarom. Bio
je ot posljednji put da su se vidjeli. Edgar je umalo bio gotov sa izradom stroja te je čak
odlučio po završetku izrade se vratiti u Mittenberg i nastaviti školovanje. No svi njegovi
planovi su prekinuti kada je ga pri testiranju stroja uslijed kratkog spoja pogubila struja.

LIKOVI

Edgar Wibeau

Edgar je veoma pametan i bistar sedamnaestogodišnji mladić no njegova

razvijena inteligencija, mašta i želja za istraživanjem sputane su u svakidašnjem
društvu čijim se pravilima pokorava unatoč tome što je neshvaćen. On ne želi iskakati iz
društvenih okvira i stoga poštuje društvene norme kojih je predstavnik njegova majka
kojoj se ne želi suprotstaviti
Držao sam se po strani jednostavno zato što nisam želio ljutiti
mamu. S moje je strane to bila zbilja velika pogreška: nikada je
nisam htio uzrujavati. Uopće, bio sam se navikao na to da
nikoga ne uzrujavam.
jer zna da bi mu to donijelo samo probleme i neodobravanje okoline jer se od njega
očekuje samo ono najbolje i ne daje mu se mjesta za pogrešku.
No na kraju Edgar zatupljivanje više ne može podnijeti i odluči otići iz poznate
sredine Mittemberga u velik i nepoznati Berlin (prostorna evazija) kako bi pokušao
živjeti posve samostalno bez ikakvih ograničenja i normi te ne bi li dokazao, kako
drugima tako i sebi, kakvi potencijali zapravo leže u njemu. On samoga sebe i smatra
neshvaćenim genijem i zato pokušava slikati, a sve negativne komentare objašnjava
nespremnošću okoline da shvati njegovu ingenioznost.
Nepriznatijeg genija od mene svijet još nije vidio.
U toj novostečenoj slobodi radi sve što je ikada želio, nije ograničen, ali
istovremeno malo-pomalo počinje uviđati kako svijet funkcionira.
Kada se prvi put našao potpuno sam dosada mu je mrska želi nekako potratiti
vrijeme koristeći pritom svoj intelekt – želi čitati, ali ne može jer u kućici nema nikakvog
štiva.
Moje mišljenje o knjigama bilo je: nijedan čovjek ne može
pročitati sve knjige, pa čak ni one koje su doista dobre. ....
Ionako su, po mom mišljenju, u svakoj knjizi sadržane gotovo
sve knjige.
Iz tog se razloga on koncentrirao na dva mu omiljena romana koje je pročitao toliko
puta da ih je znao napamet te ih je rado čitao u sebi kada je bio živčan. Ti su romani:
Lovac u žitu:
Taj Salinger je plemeniti kit. Kako se samo smuca po onom
mokrom New Yorku i ne smije kući jer je odmaglio iz škole, iz
 koje su ga ionako htjeli eksati, to me uvijek pogađalo u zdrav
mozak.
i Robinson Crusoe:
Sad će se netko možda naceriti. Nikada to ne bih živ priznao.
Do promjene dolazi kada se zaljubljuje u Charlie, no iako svjestan da je nikada
neće imati njegova je ljubav prilično snažna. Unatoč tome njega zabavljaju pokušaji
osvajanja Charlie.
On je znao postupati s djecom, što se rijetko sreće kod
muškaraca, mislim, mladića. Osim toga, mislim da djeca
točno znaju voli li ih tko ili ne voli.
(Klinci)Vjerojatno misle da je čovjeku s njima gala. Ipak sam to
prihvatio, strpljivo kao govedo. Prvo, Charlie je mislila kako
izvrsno izlazim na kraj s djecom, neka vrsta dječje lude. To joj
mišljenje nisam htio uskratiti. Ja, pa dječja luda! Drugo, klinci
su bili moja jedina šansa da ostanem uz Charlie.
U toj privlačnosti po prvi puta uviđa sličnost između sebe i Werthera koji mu postaje
glavno utočište u trenutcima neshvaćanje okoline i koristi ga kao obranu citirajući neke
njegove dijelove nazivajući te postupke Werther revolver.
Odmah sam pustio da progovori moje najjače oružije, stari
Werther.
A onda sam došao ja i povukao svoj Werther revolver.
U govoru zbog neiskustva ne zna kako da se izrazi pa često koristi izraze tipa:
Ruljo, jel me razumijete što želim reći!
Govoreni jezik mladeži – žargon/slang jedna je od bitnih karakteristika jeans
proze jer se tako otvara mogućnost zornije predodžbe stanja u kojem se mladež nalazi, a
štivo je pristupačnijei otvorenije, samim time i dojmljivije.
Glavni junaci jeans proze doduše shvaćaju traperice ne kao hlače već kao pogled
na svijet, a to vrlo opširno, već na samom početku romana objašnjava i Edgar:
Pravi jeans ne smije, na primjer, sprijeda imati zatvarač
sprijeda. Postoji samo jedna vrsta pravih traperica. Onaj tko je
pravi nosač jensa zna na koje mislim. Što ne znači da je svatko
tko nosi pravi jeans istodobno i pravi jeanstreger.… Osim toga,
traperice su hlače do kukova, to jest hlače koje s kukova skliznu
ako nisu dovoljno uske, te ostaju gore jednostavnom silom
trenja. … Mislim da su traperice pogled na svijet, a ne hlače.
Kako počinje raditi na stroju tako se počinje mijenjati i Edgarov svjetonazor.
Štošta dobiva neki smisao. Edgar se više ne želi iz čistog hira suprotstavljati okolini,
počinje bez poteškoća komunicirati s Dieterom, a razmišlja čak i o ponovnom povratku u
Mittemberg i nastavku školovanja. Sam Edgar je svjestan tih promjena i kaže:
Ali sabrao sam se i odmah sišao, te sam do kraja bio skroman,
razuman, zreo mladić, kakav sam ruljo, odnedavno. Ne znam
može li to tko zamisliti – ja, pa skroman!
no kako mu prije nije bio problem odbaciti manire dobrog ponašanja tako mu sada više
nije problem ponovno ih prigrliti nazad i reintegrirati se u društvo.

Charlie – Charlotte

Charlie ne zna što da misli o Edgaru. Ona ne može točno odrediti njegov karakter
jer joj se Edgar sviđa, ali ne može prihvatiti njegov stil života i u toj bujici osjećaja ne zna
kako se zapravo osjeća:
– Smijem li vas nešto upitati? Jeste li voljeli Edgara?
– Kako voljela? Edgaru nije bilo još ni osamnaest godina, a ja
sam imala preko dvadeset. Imala sam Dietera.To je bilo sve. A
na što mislite?
– Ne morate mi odgovoriti.
– Voljela sam ga naravno. Znao je biti vrlo zgodan. Dirljiv.
Neprestance je bio u pokretu … ovaj …
Unatoč neslaganju s Edgarom i tvrdnjama da je ndorasao i veliko dijete, izgleda
da je jedina koja ga uistinu razumije
Ne, ne varam se! U njezinim crnim očima razabirem da s mojom
sudbinom suosjeća. Ona mi je sveta. U njezinoj prisutnosti
žudnja šuti. (Patnje mladog Werthera, J. W. Goethe),
čak mu je i privržena, ali ipak stavlja dužnost na prvo mjesto i uspjeva kontrolirati svoje
nedefinirane osjećaje.
Charlie je pucala i pucala i strpljivo dopuštala da ej obuimam,
da bi napokon ipak primijetila što je Dieteru, ili , možda, da bi
na kraju ushtjela to primijetiti. Tu je prestala.
Ona je lijepa i pametna, a kao teta u vrtiću okružena je djecom baš kao i Charlotte
svojom braćom i bilo joj je drago što i Edgar pokazuje interes za njih:
On je znao postupati s djecom, što se rijetko sreće kod
muškaraca, mislim, mladića. Osim toga, mislim da djeca točno
znaju voli li ih tko ili ne voli.
Iako istovremeno i veoma odlučna, nepokolebljiva, nepažljiva i arogantna
Charlie je spadala među one koje ste mogli pitati vjeruje li u
„dobro u čovjeku“, i koji odgovaraju „da“, ne crveneći se pri tom.

Dieter – Albert

Charlien zaručnik gotovo sasvim oprečan Edgaru baš kao i Albert Wertheru. On je
tih i povučen, vječito zadubljen u proučavanje književnosti ne bi li čim uspješnije završio
studij germanistike koji je po povratku iz vojske upisao.
O Dieteru bih rekao još sljedeće: vjerojatno je uredu. ... I
vjerojatno je čak bio pravi čovjeka za Charlie.
On je sasvim uklopljen u okolinu, vrlo smiren i racionalan te vrlo tolerantan
prema Edgaru kao i prema njegovu prijateljstvu s njegovom ženom.
 Sklon mi je, ali držim da je to Lottino djelo, a nije njegovo
vlastito osjećanje. U tom su žene pravi majstori i pravo je što je
tako; žene mogu održati dva štovatelja u dobrim odnosima, a to
je njima na korist, ma koliko se takmaci rijetko slagali. (Patnje
mladog Werthera, J. W. Goethe)
Ne shvaća Edgara kao ozbiljnu prijetnju za svoj brak, ali je dovoljno pošten da ga
ne izaziva
A i pošten je: Lottu nije ni jednom u mojoj prisutnosti poljubio.
Bog mu platio! (Patnje mladog Werthera, J. W. Goethe)
što u Edgaru budi neki čudni osjećaj, možda čak i ljubomore što se toliko uspjeva
suzdržavati da čak pomisli:
Zar ga svaki pišljivi posao ne privlači više nego draga i divna
žena? ... Zasićanje je to i ravnodušnost! (Patnje mladog Werthera, J.
W. Goethe)
Samo što Dieter nije bio poslovan čovjek, a Charlie bijaše pak
sve prije nego draga žena. A nije kod Dietera bila posrijedi ni
prezasićanost.
Lik Edgarova oca

Edgara je otac napustio kada mu je bilo svega pet godina i nije mario za njega sve
do sada kada pokušava saznati čim više o njemu. Iako pokazuje zainteresiranost za život
svojega sina iz njegovih postupaka ne može se vidjeti nikakvo žaljenje zbog toga što ga je
napustio i što nije učestvovao u njegovu životu.

Else Wibeau – majka

Nije previše marila za Edgara i njegove potrebe iako ga jako voli, ali je stoga puno
zahtijevala od njega ponajviše da bude odličan učenik što Edgaru zadaje puno problema
u životu. Nepojmljivo joj je kada Edgar odlazi i u prvi mah poduzima sve kako bi ga
vratila u Mittemberg, ali kasnije kako vrijeme prolazi uviđa svoje greške, shvaća Edgara i
ne zamjera mu što je otišao te mu prepušta odluku o vremenu povratka.

Addi – Grof C.

Šef poduzeća u kojem Edgar radi, nagle je ćudi: veoma živčan i lako se naljuti,
tako da su tokom zajedničkog rada on i Edgar imali dosta razmirica no unatoč tome što
su se ipak dobro slagali u jednom trenutku Edgar napušta posao baš kao što i Werther
napušta posao u Weimaru kod grofa C.. Addi je zapravo dobra osoba pa čak odlazi
natrag po Edgara nakon što mu je dao otkaz, a kasnije sebi predbacuje da je djelomično
skrivio Edgarovu smrt.

Willi – Wilhelm
Willi je najbolji Edgarov prijatelj s kojim odlazi od kuće i koji mu na neki način
daje mjesto stanovanja u Berlinu. On je, baš kao i Wilhelm Wertheru, Edgarova jedina
poveznica sa svijetom iz kojeg je otišao i biva obaviješten o novim dogodovštinama
točno isto kao i Wilhelm jer Edgarove su poruke Williju zapravo magnetske vrpce sa
citatima iz Goetheovog Wethera.

(NOVE) PATNJE MLADOG W.

)
Osim inicijala, Werther i Edgar Wibeau (a ne Wiebau kako ga je mnogo ljudi
običavalo zvati, a što mu je bio uzrok velike frustracije) imaju mnogo toga zajedničkog
no i jednu bitnu razliku: Edgar ne posustaje do mjere da počini samoubojstvo.
Zapleti u njihovim životima vrlo su slični: zbog neshvaćenosti, napuštaju rodni
kraj, upoznaju neostvarivu ljubav života (pri čemu Charlie kao da je moderniji oblik
imena Charlotte) koja je pritom obećana drugom muškarcu (Charlie Dieteru, Charlotte
Albertu) kojemu je vjerna i kojega voli, a koji je sasvim oprećan njihovim senzibilnim
ličnostima. Osim toga njihova ljubav života je ujedno i jedina osoba koja ih uistinu
shvaća, a i sama gaji neke osjećaje no sputana je obvezom prema drugom. Nadalje, i
Werther i Edgar bivaju primorani zaposliti se, gdje ponovo nailaze ne neshvaćanje. No,
za razliku od Werthera, Edgar pronalazi još neki smisao u životu: izradu bezmaglenog
raspršivača boje i u potpunosti mu se posvećuje.
Obojica su pokušali umanjiti svoju bolnu ljubav udaljavanjem od drage, no niti
jednom to nije uspjelo, a vrlo su važnu ulogu igrali i njihovi najbolji prijatelji (Wertheru
je to William, dok se Edgara obraća Williju) kojima javljaju novosti o svojim patnjama, i
koje mole da te novosti uljepšano priopće njihovim majkama. Oni to čine doslovno isto:
naime, Edgar se služi citatima iz Old Werthera koje, u skladu s modernijim vremenima,
snima na magnetske vrpce i poštom šalje prijatelju.
Brojne sličnosti koje nalazimo između Edgara Wibeaua i Werthera govore o tome
da su ljubavne patnje kao i osjećaj nesklada s okolinom konstantno prisutne u životima
svih naraštaja, a poneke sitne razlike ipak su samo posljedica razvoja društva i tehničkih
novotarija.

Zanimljivost

Plenzdorf je prvotno želio da Edgar počini samoubojstvo, ali u doba Demokratske

Njemačke Republike to nije bilo dopušteno.

Literatura
1. Urlich Plenzdorf: Nove patnje mladog W.; Znanje, Zagreb 1978. godina
2. http://en.wikipedia.org/wiki/Die_neuen_Leiden_des_jungen_W.