I

Načelo pravnog interesa

Problemu pravnog interesa u teoriji, a pod njemim uticajem I u praksi, pristupa se razlicito. Za
razliku od nekih drugih doktrina, u jugoslovenskom ucenju o pravnom interesu bilo je primijetno
nastojanje da se pojam pravnog interesa definise. Prema jednoj takvoj definiciji, pravni interes,
u najsirem smislu, postoji kada god se subjektivno pravo nalazi u jednom stanju nepodmirenosti
protivno zakonu, tako da bi ono bez intervencije pravosudnih organa ostalo nepodmireno. Prema
jednoj drugoj definiciji, koja se ovdje pokusava sintetizovati na temelju fragmentarnih
odredjenja konstitutivnih elemenata instituta, pravni bi interes bio pravna I konkretna korist koju
subjekt koji trazi pravnu zastitu ocekuje od angazovanja suda u odredjenoj pravnoj stvari, i koja
se ne moze ostvariti na neki drugi, svrsishodni nacin. Ovakva se definicija precizira zahtjevima
koje tuzilac treba ispuniti da bi mu se priznao taj interes. On mora: 1) Tvrditi da trazi pravnu
zastitu odredjenog sadrzaja jer je njegovo subjektivno pravo povrijedjeno ili ugrozeno; 2) Uciniti
verovatnim da ce, kad njegov tuzbeni zahtjev bude usvojen, to za njega predstavljati ostvarenje
odredjene pravne koristi koju bez povoljne sudske odluke ne bi mogao ostvariti.
U jugoslovenskoj teoriji kao da nije bilo spora o tome da se pravni interes pretpostavlja kod
kondemnatornih I konstitutivnih tuzbi te deklaratornih tuzbi za koje legitimacija proizilazi iz
zakona ili akta nadleznog tijela. U pogledu deklaratornih tuzbi uzimalo se da se kod njih pravni
interes po pravilu treba uciniti vjerovatnim. Takva bi potreba postojala kad tuzilac trazi
utvrdjenje sadrzaja pravnog odnosa radi otklanjanja opasne nesigurnosti koju prouzrokuje
neizvjesnot ili spor o njegovom sadrzaju, kao I kad tuzilac ucini vjerovatnim postojanje
opasnosti da bi tuzeni svojim drzanjem mogao ugroziti ostvarenje njegovih prava u bliskoj
buducnosti. Okolnost da se kod kondemnatornih, konstitutivnih I nekih deklarativnih tuzbi
postojanja pravnog interesa pretpostavlja pracena je u teoriji I praksi nastojanjem da se utvrde
slucajevi u kojima tog interesa ipak nema. Iz brojnih stavova iznijetih u jugoslovenskoj teoriji
moze se izvuci sledeci zakljucak: postojanje pravnog interesa ne moze se poricati onome ciji bi
zahtjev mogao biti odbijen, kao sto se, s druge strane, moze poricati postojanje pravnog interesa
tuzioca ciji je zahtjev osnovan, ali od izricanja presude o osnovanosti tog zahtjeva ne moze
ocekivati pravnu korist koju vec ne bi imao ili koji ne bi drugacije mogao postici.

Pokušaj određenja pojma u novom ključu

Institut pravnog interesa u parnicnom postupku trebao bi dati odgovor na pitanje kada ce to biti
potrebno da sud preduzme svoju pravozastitnu djelatnost povodom inicijative stranke koja trazi
da joj se u tom postupku pruzi pravna zastita određenog sadrzaja. Kriterijumi za utvrđenje
postoji li potreba zastite in concreto postavljeni su pozitivno i negativno. Polazeci od toga pojam
javnog interesa bilo bi moguce odrediti pozitivno i negativno. Uslov za trazenje i pruzanje
konndemnatorne zastite jeste postojanje potrazivanja koje mora dospjeti najkasnije do
zakljucenja glavne rasprave. Izuzetno, kondemnatorna zastita moze se traziti i pruziti i povodom
nedospjelih potrazivanja. To su prije svega slucajevi za koje je to izricito zakonom ili
„procesnim obicajnim pravom“ predviđeno. Mimo tih slucajeva utvrđenih ZPP-om,
kondemnatorna bi se zastita mogla pruziti kad je to zakonom predvidjeno (Npr u slucajevima u
kojima su na trazenje takve zastite ovlastena određena drzava tijela, asocijacije pravnih subjekata
ili drugi subjekti. U tim bi se slucajevima pravozastitna potreba ovlascenih osoba zakonski
predpostavljala). Uslov za trazenje konstitutivne zastite je postojanje prava da se trazi od suda
da sud svojom odlukom izrekne pravnu promjenu postojeceg pravnog stanja. Slucajevi u kojima
se samo od suda moze traziti pravna promjena kad se stranke o tome ne mogu saglasiti, odnosno
cak i kad su saglasne, redovno su predviđeni zakonom. Pravo traziti deklatornu zastitu
priznaje se osobama koje su na to ili ovlastene zakonom ili onima koji za to imaju pravni interes.
Definicija pravnog interesa kao konkretne pravne koristi koju neko moze ocekivati od
angazovanja suda u njegovoj pravnoj stvari upucivala bi na to sto mora moci steci onaj koji trazi
pravnu zastitu u postupku koji je pokrenuo. Medjutim, ne objasnjava se kada ce mu se priznati
potreba da trazi tu zastitu jer sama okolnost da ce neko moci steci neku konkretnu pravnu korist
od vođenja nekog postupka ne opravdava i postojanje pravozastitne potrebe za njegovo vođenje.
Na temelju izlozenog moglo bi se reci da bi pravni interes bio takvo stanje povrede ili
ugrozenosti pravne pozicije s obzirom na koju se intervencija suda trazi a koje, prema zakonskim
kriterijumima za trazenje i pruzanje pojedinih oblika pravne zastite, opravdava angazovanje suda
povodom inicijative aktivne stranke u postupku, ali i pruzanje te zastite.
Uprkos tome sto bi potreba za trazenjem pravne zastite postojala zato sto su za to ispunjenje
pretpostavke koje se traze prema kriterijumima za utvđenje njenog postojanja, ona se nece
priznati ako budu ispunjene pretpostavke koje se traze prema korektivnim kriterijumima,
kriterijumima koji je iskljucuju. Tu bi spadali slucajevi u kojima bi aktivna stranka vec
raspolagala pravnim instrumentima kojim bi mogla ostvariti onaj pravozastitni rezultat koji bi
mogla ostavriti i na temelju meritorne odluke cije donosenje trazi. To su slucajevi u kojima bi
stranka vec imala izvrsnu izjavu, zbog cega nacelno ne bi mogla ponovo tuziti (npr. ako bi
stranka vec raspolagala izvrsnom javnobiljeznickom ispravom, aktom kojim je trazbina utvđena
u stecajnom postupku i na temelju kojega se u određenim slucajevima moze traziti svrha).

O nepostojanju pravozastitne potrebe moglo bi se govoriti i u slucajevima u kojima je pravna

zastita zakonom ili sporazumom stranaka trajno ili privremeno iskljucena.
Pravni interes za vođenje parnickog postupka ne bi postojao ako bi postajao adekvatniji put
pravne zastite (npr. postupak za svrhu na temelju vjerodostojne isprave umjesto postupka za
izdavanje platnog naloga).
U tuzbi kojom pokrece parnicni postupak tuzilac, isticuci određeni zahtjev, trazi od suda da
donese odluku kojom ce prihvatiti taj zahtjev, tvrdeci da su ispunjene procesne i meritorne
pravozastitne pretpostavke za njeno donosenje, sto treba provjeriti tokom parnice. Zadatak suda
jeste da na temelju kontradiktornog raspravljanja s objema strankama, provjeri ima li ili nema
pretpostavki za prihvatanje zahtjeva tuzioca, te da donese odgovarajucu odluku o tome. Sud ce
pritom odluku kojom ce prihvatiti zahtjev donijeti ako utvrdi da su za to bile ispunjene
procesnopravno relevantne pretpostavke. Postupak ce se po pravilu okoncati donosenjem
procesne odluke kojom ce otkloniti vođenje postupka i meritorno suđenje, a ako utvrdi da nisu
bile ispunjene meritorno relevantne pretpostavke, on ce odbiti istaknuti zahtjev.
Parnicni se postupak vodi radi toga da bi se provjerilo treba li u konkretnom slucaju donijeti
odluku cije donosenje tuzitelj predlaze. Zato se pitanje ocjene o postojanju pravozastitne potebe
za vođenje parnicnog postupka u kojem ce se to provjerit predstavlja je li vođenje iniciranog
parnicnog postupka uopste potrebno radi ostvarenja pravozastitne svrhe ostvarenje koje se
njegovim vođenjem treba postici. Problem utvđenja pravozastitne potrebe u parnicnom postupku
postavlja se na dva razlicita nivoa: na hipotetskom nivou na kojoj se zakljucak o postojanju te
potrebe formira na temelju navoda u tuzbi i onoga sto se u njoj trazi i na nivou utvrđenosti
postojanja cinjenica o kojima ce taj zakljucak zavisiti. O hipotetskom zakljucku zavisila bi
ocjena je li uopste potrebno voditi inicirani postupak da bi se u njemu odlucilo o osnovanosti
istaknutog zahtjeva , o zakljucku utemeljenom na utvrđenom cinjenicnom stanju je li tuzitelj
imao stvarnu potrebu za vođenjem tog postupka. U tom je smisli problem razlikovanja između ta
dva naznacena kvaliteta pravozastitne potrebe u parnicnom postupku, dakle između
pravozastitne potrebe kao hipotetske kategorije i pravo zastitne potrebe kao kategorije
utvrđenosti. Analogno tome postavlja se kao problem razlikovanja između stvarne i procesne
legitimacije. Izlozeno određenje pojma pravnog interesa kao hipotetske kategorije i kao procesne
pretpostavke odgovaralo bi u osnovi pozitivnom određenju tog pojma. Ono bi, međutim,
ukljucivalo i slucajeve negativnog određenja pojma pravnog interesa u mjeri u kojoj bi se
zakljucak o njima mogao izvesti vec na temelju navoda u tuzbi.
Pravni bi interes kao procesna pretpostavka bio hipotetska kategorija. O njegovom bi se
postojanju prosuđivalo na temelju tvrdnji tuzitelja da postoji određeno, cinjenicno supstancirano,
izvanprocesno pravno stanje koje ga in cocreto ovlascuje traziti zatrazenu pravnu zastitu.
U hrvatskom se parnicnom pravu pravni interes kao kategorija utvrđenosti javlja kao meritorna
pravozastitna kategorija samo kod nekih vrsta tuzbi i odluka.

Kondemnatorne tuzbe

Kod kondemnatornih tuzbi kojima bi se trazila osuda na ispunjenje ocjena o postojanju

pravozastitne potrebe kao meritorne pravozastitne pretpostavke zavisila bi od: 1) utvrđenja
postojanja određene trazbine kao takve; 2) utvrđenja njene povrijeđenosti neispunjenjem uprkos
dospjelosti i 3) utvrđenja da je tuzilac osoba koja je ovlascena traziti protiv tuzenika zatrazenu
kondemnaciju. Kod kondemnatornih tuzbi kojima bi se na temelju zakonski pretpostavljenog
pravnog interesa trazila osuda radi ispunjenja nedospjele cinidbe ocjena o postojanju
pravozastitne potrebe zavisila bi od: 1) utvrđenja o postojanju određene trazbine kao takve; 2)
utvrđenja da je rijec o takvoj trazbini radi ostvarenja koje se prema zakonu moze traziti osuda i
prije njene dospjeposti i 3) utvrdjenja da je tuzilac osoba koja je ovlastena traziti protiv tuzenika
zatrazenu kondemnaciju. Kod kondemnatornih tuzbi kojima bi se na temelju dokazanog pravnog
interesa trazila osuda radi ispunjenja nedospjele trazbine kad dospije u buducnosti ocjena o
postojanju pravozastitne potreba zavisila bi od 1) utvrđenja postojanja same trazbine kao takve;
2) utvrđenja stanja ozbiljne osporenosti trazbine i potreba njenog sudskog ostvarenja u
buducnosti, odnosno postojanja nekog drugog oblika njene ugrozenosti, opasnosti njene buduce
povrede i 3) utvrđenja da je tuzilac ovlascen traziti protiv tuzenog zatrazenu kondemnaciju.
Ono sto bi dodatno opravdalo postojanje pravozastitne potrebe za trazenje kondemnatorne zastite
cak i onda kad bi se utvdilo postojanje same trazbine kao takve jeste: 1) utvđenje dospjelosti
trazbine kod kondemnatornih tuzbi na trenutno ispunjenje; 2) utvrđenje postojanja određene
vrste trazbine kod kondemnatornih tuzbi na osudu radi ispunjenja nedospjelih trazbini na temelju
zakonsko predpostavljenog pravnog interesa i 3) utvrđenje vjerovatnosti ozbiljne ugrozenosti
trazbine kod kondemnatornih tuzbi na temelju dokaznog pravnog interesa.

Konstitutivne tuzbe

Kad konstitutivnu tuzbu podnosi osoba koja tvrdi da je na to ovlascena zakonom ocjena o
postojanju pravozatitne potrebe zavisila bi od: 1) utvrđenja postojanja određene izvanprocesne
situacije same po sebi; 2) utvrđenja postojanja zakonom predviđenog razloga za trazenje pravne
promjene koji bi implicirao i potrebu da se sudskom odlukom ostvari pravna promjena, zapravo
samog konstitutivnog prava, i 3) utvrđenja da su osobe između kojih se trazi konstitutivna zastita
osobe koje su na to aktivno i pasivno stvarno legitimisane. Kad konstitutivnu zastitu trazi osoba
koja svoje ovlascenje da trazi takvu zastitu temelji na postojanju dokaznog pravnog interesa,
trebalo bi, umjesto zakonski utvrđene legitimacije za trazenje te zastite, utvrditi postojanje toga
interesa. Ako sud ne bi utvrdio postojanje utvrđene pravnorelevantne izvanprocesne situacije te,
posebno, razloga za trazenje pravne promjene, tuzbeni zahtjev trebalo bi odbiti. Ako sud ne bi
utvrdio postojanje zakonski podrazumijevane legitimacije, zahtjev bi takođe trebalo odbiti jer
osoba koja bi trazila pravnu promjenu ne bi na to bila ovlascena, osim ako se ne bi ispostavilo da
spada u kategoriju osoba cija bi legitimacija zavisila o dokazanom pravnom interesu i da ima
takav interes. Ako sud ne bi utvrdio postojanje pravnog interesa onda kad je on legitimacijski
osnov za trazenje konstitutivne zastite, tuzbu bi trebalo odbaciti, zato sto tako određuje zakon.

Deklaratorne tuzbe

Kod deklaratornih tuzbi ocjena o postojanju pravozastitne potrebe za trazenje deklaratorne

zastite zavisila bi od: 1) utvrđenja postojanja prava ili pravnog odnosa cije se utvrdjenje trazi; 2)
utvrđenja svojstva osobe koja trazi utvrđenje kao osobe koja je na to ovlascena zakonom. Kad
deklaratornu zastitu trazi osoba koja tvrdi da za to ima pravni interes, ocjena o postojanju
pravozastitne potrebe zavisila bi od: 1) utvrđenja postojanja prava ili pravnog odnosa cije se
utvrđenje trazi te 2) utvrđenja postojanja cinjenica o kojima bi zavisio pravni interes za trazenje
deklaratorne zastite, i 3) podobnosti zatrazene zastite da se to stanje ugroze ukloni ili umanji.
Ako bi se povodom deklaratorne tuzbe utvrdilo da nema prava ili pravnog odnosa cije se
utvrđenje trazi, tuzbeni bi zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan. Ako bi se utvrdilo da osoba
koja je tvrdila da je zakonski ovlascena traziti deklaraciju nema to svojstvo, tuzbeni bi zahtjev
takođe trebalo odbiti jer ona ne bi imala pravo traziti zatrazenu deklaraciju. Odbijajuca bi
presuda u tom slucaju utvrđivala da ona nije u konkretnoj parnici imala pravo traziti deklaraciju
tj da nije bila stvarno legitimisana.

Iz analize pozitivnog, osnovnog, negativnog, i korektivnog određenja pojma pravnog interesa

kao procesne ali i kao meritorne pravozastitne pretpostvke moguce je zakljuciti da bi taj interes u
oba ta svoja svojstva imao znacenje opste pretpostavke (opste procesne pretpostavke) o kojoj bi
zavisila dopustenost utuzenja i suđenja tj opste meritorne pravozastitne pretpostavke o kojoj bi
zavisila osnovanost tuzbenog zahtjeva, odnosno, kad to zakon predviđa, procesne pretpostavke.

Prevelika neodređenost, raznopojavnost i premala preciznost te nemogucnost uopstenja te

pretpostvke

Okolnost da pojam „pravozastitne potrebe“ otvara vrata metajuridickim vrednovanjima i time

relativizuje pravozastitnu duznost (npr. stav o nepostojanju pravozastitne potrebe zbog neznatne
vrijednosti predmeta spora) otvara mogucnost ekonomskog, politickog i ideoloskog tumacenja.
Nekonzistentnost zakoskoga uređenja ocitava se u neujednacenosti reagovanja u slucaju
nepostojanja pravnog interesa kao kategorije utvrđenosti. Sa jedne strane se zbog nedospjelosti ,
nakon sto ona bude utvrđena na razini pravosudne izvjesnosti tokom postupka do zakljucenja
glavne rasprave, odnosno zakljucenja prethodnog postupka, kondemnatorni tuzbeni zahtjev
odbija kao neosnovan. S druge se strane kondemnatorne, konstitutivne i deklarativne tuzbe-
onda kada legitimacija za njihovo podnosenje ovisi o postojanju pravnog interesa, odbacuju ako
se tokom postupka do zakljucenja glavne rasprave utvrdi da nije vjerovatno da taj interes postoji.
Nekonzistentnost takvih resenja potvrđuje i okolnost da se predlog za određivanje privremene
mjere osiguranja odbija kad se utvrdi da nema opasnosti da ce protivnik osiguranja svojim
ponasenjem onemoguciti ili otezati ostvarivanje trazbine predlagatelja osiguranja u buducnosti,
premda se ta opasnost kod privremenih mjera javlja u analognoj funkciji specificne pravozastitne
potrebe.
Ako bi se pravozastitnoj potrebi kao kategoriji utvrđenosti pridalio opste znacenje meritorne
pravozastitne pretpostavke, meritorna bi se odluka mogla pobijati zbog postojanja ili
nepostojanja te potrebe zbog pogresno ili nepotpuno utvrđenog materijalnopravno relevantnog
cinjenicnog stanja te zbog pogresne primjene materijalnog prava, analogno kao sto se tako moze
pobijati zbog dospjelosti odnosno nedospjelosti.
U pravnom je interesu i kao procesnoj i kao meritornoj pravozastitnoj pretpostavci implicirana
pravozastitna podobnost trazenog oblika pravne zastite, sto posebno dolazi do izrazaja kad se
trazi deklaratorna pravna zastita. Elementi o kojima bi zavisila ocjena postojanja pravnog
interesa i kao procesne pretpostavke i kao meritorne pravozastitne pretpostavke bili bi: 1)
postojanje određene izvanprocesne pravne situacije s obzirom na koju se zastita trazi; 2) njena
povrijeđenost ili ugrozenost, te 3) pravozastitna podobnost predlozene pravozastitne radnje. Kod
kondemnatornih tuzbi se pravozastitna podobnost uvijek ocituje u podobnosti trazene
kondemnacije da posluzi kao osnov za eventualnu buducu svrhu, osim u onim slucajevima kad
se kondemnacije ostvaruju po sili zakona kao kod osuda na davanje izjave volje.
Problem tereta dokazivanja pravnog interesa se razlicito postavlja u zavisnosti o tome javlja li se
taj interes kao procesna ili meritorna pravozastitna pretpostavka te o tome pretpostavlja li se u
određenim slucajevima njegovo postojanje ili ne. Kad pravni interes ima znacenje procesne
pretpostavke, rjesenje problema tereta dokazivanja zavisi od toga kako ce se ta pretpostavka
javljati - kao hipotetska kategorija ili kao katergorija utvrđenosti. Kod kondemnatornih
tuzbi na trenutno ispunjenje, ocjena o postojanju pravnog interesa kao procesne pretpostavke
formira se polazeci od hipoteze da su istinite tvrdnje u tuzbi iz kojih proizlazi zakljucak o
postojanju i dospjelosti trazbine. Kod kondemnatornih tuzbi kojima se na temelju
pretpostavljenog pravnog interesa trazi osuda na ispunjenje nedospjele cinidbe postojanje
pravnog interesa kao procesne pretpostavke sud ocjenjuje polazeci od hipoteze da su istinite
tvrdnje u tuzbi iz kojih proizlazi zakljucak o postojanju trazbine određenog kvaliteta uz koju se
veze pretpostavka o postojanju pravnog interesa za trazenje osude na ispunjenje nedospjele
cinidbe. Kod obje navedene kategorije kondemnatornih tuzbi na tuzitelju bi bio teret navođenja
ali ne i dokazivanja.
Kod konstitutivnih tuzbi, postojanje pravnog interesa kao procesne pretpostavke u slucajevima
u kojima bi tuzilac svoju legitimaciju izvodio iz zakona utvrđivalo bi se kao hipotetska kategorija
na temelju navoda u tuzbi. Eventualno, kad bi tuzilac trebao dokazivati određeno svoje svojstvo,
kao kategorija dokazanosti, u određenim slucajevima na nivou izvjesnosti. Buduci da i u
parnicama u povodu takvih tuzbi pravni interes i kao kategorija utvrđenosti ima znacenje
procesne pretpostavke, na tuziocu bi bio teret dokazivanja vjerovatnosti postojanja toga interesa.
Kod deklaratornih tuzbi kod kojih bi se pravni interes za njihovo podnosenje zakonski
podrazumijevao, tuzilac bi trebao utvrditi postojanje prava ili pravnog odnosa cije se utvrđenje
trazi te svoje svojstvo osobe kao osobe koja je zakonski ovlascena traziti takvo utvrđenje. U
određenim bi slucajevima on bio duzan i dokazati to svoje svojstvo - na nivou pravosudne
izvjesnosti. Kod deklaratornih tuzbi kod kojih bi legitimacija zavisila o dokaznom pravnom
interesu, postojanje pravnog interesa kao hipotetske kategorije utvrđivalo bi se polazeci od
navoda u tuzbi.
Kod kondemnatornih tuzbi na trenutno ispunjenje kod kojih je dospjelost kao kategorija
utvrđenosti meritorna pravozastitna pretpostavka za prihvatanje kondemnatornog zahtjeva, na
tuzitelju bi bio teret dokazivanja te cinjenice. Kod tuzbi kojima bi se trazila osuda na
ispunjenje u buducnosti na temelju pretpostavljenog pravnog interesa, na tuziocu bi bio teret
dokazivanja postojanja trazbine odgovarajucih svojstava, dok bi na tuzenom bio teret
dokazivanja okolnosti koje bi uprkos tome dovodile u pitanje pravni interes tuzioca.
Kod konstitutivnih tuzbi za cije bi se podnosenje podrazumijevalo postojanje pravnog interesa,
tuzilac bi trebao dokazati postojanje odgovarajuce izvanprocesne situacije te svoje pravo na
trazenje takve zastite, dok bi na tuzenom bio teret dokazivanja da on uprkos tome nema pravni
interes.
Kod deklaratornih tuzbi na temelju pretpostavljenog pravnog interesa tuzilac bi trebao
dokazati postojanje prava ili pravnog odnosa cije se utvdjenje trazi te svoje svojstvo zakonski
legitimisane osobe za trazenje takve zastite. Tuzeni bi trebao dokazati da uprkos tome nedostaje
pravni interes in concreto za trazenje trazenje takve zastite. Buduci da na postojanje pravnog
interesa prvostepeni sud pazi ex officio, on bi bio ovlascen tako i provjeravati postoje li razlozi
koje dovode u pitanje njegovo postojanje. Pritom bi trebalo uzeti da bi pravni interes postojao
ako bi se utvrdilo postojanje okolnosti iz kojih bi se takav zakljucak mogao izvesti, osim ako se
ne bi utvrdilo da postoje okolnosti koje bi uprkos tome iskljucivale njegovo postojanje. U tom bi
smislu sud mogao povuci posljedice koje su povezane uz nepostojanje pravnog interesa samo
ako bi sa sigurnoscu odnosno na razini vjerovatnosti utvrdio da postoje neke od okolnosti koje ga
iskljucuju, sto bi zavisilo o razlogu za iskljucenje pravnog interesa. Tako bi sudija trebao biti
siguran da tuzilac vec raspolaze izvrsnom ispravom da bi zbog toga mogao odbaciti njegovu
kondemnatornu tuzbu uprkos tome sto je utvrdio da je podnesena povodom dospjele trazbine.

Nacelo trazenja istine

Termin „istina“ i njegove izvedenice upotrebljava se u Zakonu o parnicnom postupku u vise

znacenja. Kad se prijasnjom odredbom trazilo da se potpuno i istinito utvrde sporne cinjenice,
pri tome se ocigledno mislilo na duznost suda da primjenom savjesne i brizljive ocjene svakog
dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka –
dakle primjenom određenih metoda istrazivanja procesne građe – nastoji postici takvo saznanje o
relevantnoj stvarnosti, koje bi u najvecem mogucem stepenu moglo odgovarati toj stvarnosti.
Dakle, postici moment apsolutne istine, koji se definise kao utvrđivanje kojim se u svojim
aktivnostima rukovodi metoda za koje savremeno iskustvo, nauka i praksa pokazuju da su
najprikladnije za postizavanje istinitog saznanja. Cesto se kaze da su ucesnici u postupku
duzni govoriti tzv. subjektivnu istinu. Zakon sadrzi odredbe o tuzbama za utvrđenje istinitosti,
odnosno neistinitosti neke isprave, kao i o istinitosti pismene punomoci.
Presuda – odluka kojom sud odlucuje o osnovanosti zahtjeva za pruzanje pravne zastite rezultat
je logickog silogizma u kojemu je preamissa minor saznanje o konkretnom cinjenicnom stanju, a
premissa major saznanje o apstraktnoj pravnoj normi. Pravilnost odluke uslovljena je dakle
pravilnoscu obiju premisa iz kojih je izvedena - saznanjem o cinjenicama i spoznajom o
pravu.
Sud primjenjuje pravno pravilo na svoju predstavu o stvarnosti. Odluka bi mogla biti adekvatan
regulator drustvene stvarnosti ako bi sudijina saznanje bilo vjeran odreaz te stvarnosti. Ako
saznanje o stvarnosti ne bi bilo istinito, odluka bi bila rezultat nepravilne primjene prava na
postojece objektivno cinjenicno stanje. U svojoj osnovi nepravilna, odluka bi bila negacija
pravozastitne funkcije pravosuđa. Sticanje istinitih saznanja i spoznaja o objektivnoj stvarnosti u
granicama u kojima je to uopste moguce bitan je preduslov pravilnosti i zakonitsoti sudske
odluke. Stranke se mogu zaliti protiv sudske odluke zasnovane na pogresno ili nepotpuno
utvrđenom cinjenicnom stanju. Stranke mogu i nakon pravosnaznosti, ako se ispune određene
pretpostavke, traziti ponavljanje postupka u kojemu je doslo do odluke zasnovane na pogresno ili
nepotpuno utvrđenom cinjenicnom stanju.

Sud je u pravilu vezan dispozicijama stranaka o cinjenicama koje smije utvrđivati i o dokazima
koje smije ocjenjivati radi provjeravanja istinitosti njihovih tvrdnja o cinjenicama. U vazecem
ZPP-u bitno su redukovani i potisnuti nekad snazni elementi inkvizitornosti u korist raspravnih.
Prihvatanje raspravne metode i u odnosu na dokaze motivisano je nacelnim stavom da bi zbog
prirode odnosa o kojima se sudi u pravilu na strankama treba biti i teret inicijative za prikupljenje
tog elementa procesnog materijala. Raspravna metoda je u odnosu na cinjenice i dokaze
prihvacena i zbog uvjerenja da samo nesputana inicijativa stranaka moze osigurati svestrano
obavjestavanje suda o relevantnoj procesnoj građi, da su antagonisticki stavovi stranaka
garancija da ce sudu biti pruzena obostrana, pa zato i svestranija informacija o bitnim
elementima spora. Zadatak procesnih sistema bio je i jeste osiguranje procesnih pretpostavki
koje ce omoguciti formiranje istinitih pretpostavki o relevantnim cinjenicama. U tom kontekstu
izraz istinito je adverb: oznacava modus aktivnosti. „Utvrđivanja cinjenica“ nije pridjev kojim
bi se oznacio kvaliteta rezultata istrazivanja. Izraz „istinito“, dakle, treba protumaciti u
prenesenom smislu: istinito je ono utvrđivanje koje se u svojim aktivnostima rukovodi metodama
za koje suvremeno iskustvo, nauka i praksa pokazuju da su najprikladniji za postizanje momenta
apsolutne istine. Buduci da se problem utvrđivanja istine svodi na problem metode istrazivanja
cinjenicnog stanja, umjesno je sto se studije u vezi s ovom problematikom obrađuje pod
zajednickim naslovom „trazenje istine“ u postupku, da se tako naglasi da je teziste problema u
trazenju, u aktivnosti, u radnoj metodi sticanja istinitih znanja o stvarnosti. Sve razlicite teze o
optimalnoj metodi svode se na dvije osnove. Prema prvoj, najbolji rezultati mogu se postici ako
se zakonom strogo propisu metode istrazivanja i zakljucivanja i prema drugoj, u svom
istrazivackom radu sud ne bi smio biti sputan zakonskim pravilima - trebalo bi mu omoguciti da
u svakom konkretnom slucaju bira, između oprobanih metoda, onu za koju nađe da je in
concreto najadekvatnija. Buduci da se u onom prvom sistemu istrazivacke metode propisuju
zakonom, sistem se zove zakonska ili legalna metoda utvrđivanja istine. Buduci da se zakonom
propisuju forme postupanja, ta metoda naziva se i formalna metoda trazenja istine, a rezultati
njenog istrazivanja formalna istina. Samo nedostatak zakonskih stega moze stvoriti platformu
za postizanje zadovoljavajucih rezultata. Sud bi morao biti visestruko slobodan: 1) u izboru
sredstava dokazivanja, 2) u metodi njihovog ispitivanja i 3) u ocjenjivanju njihove dokazne
vrijednosti. Termini „materijalna“ i „formalna“ istina nisu, dakle, dvije razlicite istine o
stvarnosti jer istina o stvarnosti mozw biti samo jedna. Zbog toga sto je za metodu trazenja tzv.
materijalne istine bitno da nema zakonskih pravila koja sputavaju mogucnost saznanja, nacelo
trazenja materijalne istine obicno se formulise negativnom definicijom, kao „nacin postupanja iz
kojega su iskljucene sve stetne forme koje bi se inace, iz bilo kojeg razloga, nametale“. Izbor
optimalnih metoda ne zavisi iskljucivo od zakonodavca. Njegova je volja determinirajuca jer sud
ne smije poduzimati one istrazivacke aktivnosti koje mu zakon zabranjuje. Ali, kako to pokazuju
zakonski testovi, zakonodavceva volja nije jedini faktor od kojega zavisi mogucnost saznanja i
poznaje istine. Poruka nije upravljena samo zakonodavcu vec i sucu. Zakonski okviri dovoljno
su siroki da i suca ucine odgovornim za ozivotvorenje osnovnog zadatka.
Postavlja se pitanja kako provjeriti istinitost utvrđenja o cinjenicnom stanju na kojemu je sud
zasnovao svoju odluku tj s cime bi trebalo uspoređivati sudijina utvrđenja radi provjeravanja
njihove istinitosti. Najefikasnija metoda sastojala bi se u: 1) uporedjivanju utvrđenja suda s
objektivnom stvarnoscu. No takva komparacija nije moguca jer covjek ne moze spoznati vanjski
svijet izvan svojih cula pa bi bilo moguce komparirati predpostavke sudije koji je sudio sa
pretpostavkama suidje koji kontrolise njegovo suđenje. Zbog toga je 2) komparacija moguca
samo između utvrđenja suda cija se odluka kontrolise te saznanja i spoznaje, o toj istoj
stvarnosti, onoga koji obavlja kontrolu i 3) Kontrolu pravilnosti rada suda protiv cije je odluke
ulozeno pravno sredstvo, a ne na ponovno neposredno ispitivanje stvarne osnove spora.
Instacijski sud kontrolise pravilnost obavljenog suđenja, o cinjenicama o kojima on sam
neposredno ne zapaza niti o njima sudi. S obzirom na to da metoda determinise sadrzaj rezultata
istrazivacke aktivnosti, pouzdanje u metodu implicira i pouzdanje u rezultate dobivene
primjenom određene metode. Izlaz se stoga nalazi u ovlastenju instancijskog suda da svoju
kontrolu obavi na posredan nacin, kontrolisuci metode istrazivanja i zakljucivanja koje je
primjenjivao sud ciju odluku kontrolise. Rezultati posredne kontrole ne ovlascuju kontrolni sud,
buduci da se sam ne upusta u neposredno suđenje, da utvrđenja suda ciju odluku kontrolise
proglasi neistinitim na temelju konstatacije da taj sud nije u istrazivanju stvarnosti postupao na
nacin na koji se po njegovom misljenju trebalo postupati. Kontrolni sud mogao bi tada samo da
posumnja u rezultate njegovog istrazivanja. Sve dok se oni baziraju na metodama koje se sa
stajalista savremenih dostignuca nauke i prakse ne mogu smatrati najprikladnijim, ni kontrolni
sud ne bi bio duzan da prihvati rezultate istrazivanja kao istinite. On tada smije ukinuti odluku
ciju pravilnost kontrolise i narediti ponovno suđenje, ali ne moze nakon svoje posredne kontrole
sam preinaciti napadanu odluku i formirati svoj zakljucak o sadrzaju relevantnih cinjenica.
Postoje dva sistema izbora, ispitivanja i ocjene snage dokaznih sredstava: 1) sistem slobodne
ocjene dokaza (sistem trazenja tzv.materijalne istine) i 2) sistem legalne ocjene dokaza (sistem
trazenja tzv.formalne istine). U sistemu legalne ocjene dokaza procesno pravo određuje
pretpostavke za izbor, izvođenje i ocjenu dokazne vrijednosti dokaznih sredstava. Zakonska
pravila su, po prirodi stvari, apstraktna, generalna i apriorna. Ona se oslanjaju na tipicna pravila
iskustva stecena kroz generacije. U tom sistemu irelevantan je licni stav sudije. U sistemu
legalne ocjene dokaza sud smije upotrijebiti samo ona dokazna sredstva koja mu stranke ponude.
Za ocjenu dokazne snage ispitanih sredstava primjenjuju se dva zakonska kriterijuma. Po
pozitivnom – pravna pravila određuju da je sud duzan uzeti za dokazanu određenu tvrdnju kad je
potvdi određeni broj kvalificiranih dokaznih sredstava. Po negativnom kriterijumu – zakonski
propis određuje minimum kvalificiranih dokaznih sredstava bez cijeg postojanja sud ne smije
uzeti da je određena tvrdnja dokazana; no ako se zakonom određene pretpostavke ispune, to jos
uvijek ne obavezuje sud da cinjenicnu tvrdnju stranke uzme za dokazanu. Za sistem slobodne
ocjene dokaza karakteristicno je da ne postoje zakonska pravila o izboru, ispitivanju i dokaznoj
snazi dokaznih sredstava. O tome sud odlucuje slobodno: nije vezan ni ogranicen posebnim
formalnim dokaznim pravilima ili dispozicijama stranaka. Sud odlucuje s obzirom na okolnosti
konkretnog slucaja, ispitujuci individualna svojstva konkretnih dokaznih sredstava, formirajuci
zakljucke induktivnom metodom. Odluke suda zavise od perceptivnog i intelektualnog
kapaciteta individualno određenih sudija. Nevezan zakonskim pravilima, sud je duzan uzeti da
je određena tvrdnja dokazana tek kad formira licno uvjerenje o njenoj istinitosti. Neformalan,
sustinski, materijalni pristup problemima povezanim s utvrđivanjem sadržaja cinjenicnog stanja
osnovna je karakteristika tog sistema. To je i razlog kojega su ga njegovi pobornici, kriticari
sistema trazenja tzv.formalne istine, radi podvlacenja njegove bitno oprecnog kvaliteta, nazvali
sistemom slobodne ocjene dokaza, sistemom trazenja tzv.materijalne istine. Sloboda u
ocjenjivanju odnosi se samo na slobodu od formalnih, zakonskih dokaznih pravila. Sudija nije
slobodan od opstih zakona logike, psihologije, nauke, iskustva uopste. Sloboda i arbitrernost
nisu isto. Odatle i pravo stranaka da ulazu zalbu protiv odluke suda o utvrđenju cinjenicnog
stanja. Osnovni instrument koji omogucuje kontrolu rezultata sudijinog rada je obrazlozenje
njegove odluke. U obrazlozenju sud je duzan iznijeti argumente koji opravdavaju primjenu
određene istrazivacke metode, izbor dokaznih sredstava, pravilnost svojih zakljucaka.
Nepostojanje valjanog obrazlozenja razlog je apsolutne nistavosti. No sloboda izbora i
ocjenjivanja dokaza nije sama po sebi garancija za saznanje i spoznaju istine. Nepostojanje
stetnih i zakonskih propisa treba dopuniti pravilima koja osiguravaju primjenu najsavremenijih
metoda istrazivanja, dijalekticku sintezu svih rezultata raspravljanja, savjestan i istinoljubiv
pristup procesnoj građi. ZPP CG je zasnovan na sistemu slobodne ocjene dokaza, no uz znacajne
korekture i odstupanja. Ako uprkos njihovom postojanju insistiramo na tome da je domace
parnicno procesno pravo u principu zabacilo sistem legalne , formalne ocjene dokaza, onda to
cinimo zbog toga sto nalazimo da je sistem slobodne ocjene dokaza dominantan i direktivan, i da
uprkos ozbiljnosti pravila koja impliciraju odstupanja od toga sistema – ti izuzeci nisu u stanju
ugroziti osnovnu fizionomiju toga procesnog sistema. Ostvarenje ovog principa mora biti
poduprto sistemom procesnih pravila koja trebaju unaprijediti nastojanja za pravilnim
utvrđivanjem cinjenicnog stanja. Bitno je da ta pravila budu dovoljno elasticna, da omoguce
adekvatnu primjenu s obzirom na prlike konkretnog slucaja jer iskustvo pokazuje da nema
procesnih pravila cija bi vrijednost bila apsolutno pozitivna. Citav niz institucija parnicnog
procesnog prava usmjeren je na ostvarenje tih zadataka. Ovdje spadaju pravila o saslusanju
stranaka, o kontradiktornom raspravljanju pred sudom, o pruzanju pomoci neukoj stranci, o
duznosti sudionika u postupku da govore istinu, o ovlascenju suda da pozove stranku radi
osobnog izjasnjenja ili radi saslusanja o relevantnim cinjenicama, o duznosti građana da svjedoce
i vjestace pred sudom, o duznosti edicije isprava, o iako ogranicenim inkvizitornim ovlascenjima
suda u pogledu izbora dokaznih sredstava i cinjenica o kojima ce se izvoditi dokazivanja, o
nacelu neposrednosti, usmenosti i pismenosti, o javnosti, o izuzecu sudaca u ciju se objektivnost
sumnja, elasticna pravila direktivne naravi o nacinu izvođenja dokazivanja, o slobodnoj ocjeni
dokaznih sredstava, pravila o obrazlozenju sudske odluke, o pravu na pravni lijek zbog pogresno
ili nepotpuno utvrđenog cinjenicnog stanja, o ovlascenju instancijskog suda da po sluzbenoj
duznosti kontrolira pravilnost zakljucaka nizeg suda o relevantnom cinjenicnom stanju. Nacelno
proklamirana sloboda izbora, ispitivanja i ocjene dokaznih sredstava visestruko je ogranicena.
Zbog toga se u parnicnom postupku istina, i kad je shvacena u relativnom smislu, ne moze uvijek
ostvariti. Nacelo trazenja istine nema apsolutni primat. Naprotiv, i ono je samo jedno od
instrumentalnih nacela koja trebaju posluziti efikasnom ostvarenju krajnjeg zadatka – pruzanju
razborite, pravilne, i zakonite zastite. Ono je prihvatljivo u mjeri u kojoj sluzi ostvarenju te
slozene svrhe. I nacelo trazenja istine podvrgnuto je opstem pravilu o ogranicavanju Kad bi
nacelo trazenja istine bilo nepovredivo, ne bi bilo ekonomske zrtve koju ne bi bilo vrijedno
podnijeti da se sazna istina, ne bi bilo kraja cekanju na istinitu pravdu, ne bi smjelo biti kraja
mogucnostima ulaganja pravnih lijekova sve dok god ima izgleda da se istina sazna, a
nezakonitost ukloni. Nasuprot tome, granice ekonomskih mogucnosti brzo zaustavljaju teznje
ka istini, strah od samopomoci prisiljava na napustanje lagodne rezerve nekadasnjeg
starorimskog sudije koji je, brinuci o svojoj savjesti, smio otkloniti pruzanje zastite kad mu stvar
cinjenicno nije bila jasna. Ogranicenje nacela trazenja istine koje prihvata nas sistem gpp-a
sustinske su naravi. Ona nisu rezultat formalizma vec neophodan odraz potrebe da se
ogranicavanjem njegove ekstremne primjene ostvari zastita drugih drustvenih dobara kojima
treba dati prednost pred zahtjevom da se utvrdi tzv. potpuna istina. Ogranicenja su opravdana
samo ako su nuzna. Konstatacija da ogranicenja postoje ne ovlascuje na zanemarivanje
nastojanja da se ustraje u trazenju istine. Brojna su procesna pravila koja svojim sadrzajem
ugrozavaju ostvarivanje nacela trazenja istine u parnici. Stepen u kojemu ugrozavaju tu
mogucnost variraju. Razlozi kojima se ogranicenja opravdavaju raznovrsni su:
1) Ogranicenja u pravu na slobodan izbor dokaznih sredstava: a) zakon u pravilu dopusta
sudu da koristi samo one dokaze koje predloze stranke; b) zakon dopusta samo određeno
dokazno sredstvo radi dokazivanja ugovora o prorogaciji, punomoci, dana predaje podneska
pošti, utvrđivanja sadrzaja izjava osoba koje ne znaju jezik suda ili su gluhonijeme, radi
dokazivanja pretpostavka za izdavanje dokumentarnog platnog naloga; donekle i postojanja
ugovora o arbitrazi. Restrikcije se opravdavaju potrebom unosenja vece sigurnosti i sprijecavanja
šikane; c) zakon zabranjuje upotrebu određenog dokaznog sredstva odnosno određene
istrazivacke metode: dokazivanje saslusanjem stranaka zabranjeno je u postupku osiguranja
dokaza, u svim ostalim parnicama ima tek supsidijaran znacaj, nije dopusteno izvoditi dokaze
pribavljene na nezakonit nacin.
Sud ne smije saslusavati ni svjedoke ni vjestake o onome sto predstavlja sluzbenu ili vojnu tajnu.

2) Ogranicenja prava na slobodnu ocjenu dokazne snage dokaznih sredstava: a) sud mora
uzeti da postoje cinjenice na koje ukazuju pravila o zakonskim presumpcijama. Takvog su
znacaja procesna pravila o dokaznoj snazi javnih isprava, o pravnom znacaju izjave kojom
stranka u parnici priznaje cinjenicne navode svoga protivnika koji su za nju nepovoljni. Pravila
se opravdavaju razlozima pravne sigurnosti, podjele rada i potrebe pouzdanja u pravilnost rada
ostalih nadleznih tijela itd.. b) sud se u pravilu moze i mora zadovoljiti samo vjerovatnoscu da je
određena tvrdnja istinita kad utvrđuje postojanje procesnih pretpostavaka, kad ocjenjuje
osnovanost zahtjeva za izdavanje platnog naloga. Ogranicenja se opravdavaju razlozima
ekonomicnosti, pravilima iskustava da se moze pouzdati u tipicne dokumente pravnoga prometa
itd.. Sustinski, u ovu grupu pravila pripadaju i pravila o zakonskim presumpcijama, jer se njima,
po nacelu vjerovatnosti, iskazuje pouzdanje u dokaznu snagu jedne indicije, iako sama po sebi ne
pruza dovoljno osnove za uvjernje o izvjesnosti da određena cinjenica postoji.
3) Pravila cija primjena u znatnoj mjeri smanjuje mogucnost saznanja istine: ovdje pripada
pravilo o odustajanju od izvođenja dokaza za cije izvođenje stranke nisu polozille iznos za
namirenje troskova za njihovo izvođenje, pravilo o odustajanju od izvođenja dokazivanja za
koje se moze pretpostaviti da se nece moci izvesti ili bar ne u primjerenom roku, pravilo koje
ovlascuje sud da zakljuci glavnu raspravu prije nego sto pribavi određena dokazna sredstva,
pravilo koje ovlascuje sud da po slobodnoj ocjeni utvrđuje visinu određenog iznosa odnosno
kolicinu stvari; pravila koja ovlascuju sud da odstupi od nacela neposrednosti; pravila kojima se
ogranicava pravo na iznosenje novih cinjenica i novih dokaza; pravila o prekluzivnim rokovima,
pravila koja zabranjuju upotrebu određenih pravnih lijekova radi pobijanja odluke zbog
pogresno ili nepotpuno utvrđenog cinjenicnog stanja; pravilo o zabrani primjene pravila o
reformatio in pejus; pravila koja ovlascuju stranke da neposredno disponiraju zahtjevima u
parnici ili cinjenicnom osnovnom sporu; pravilo o zabrani pobijanja presude zbog nepravilno
utvrđenog cinjenicnog stanja u parnicama male vrijednosti. Ako se visina svote odnosno kolicina
stvari ne moze utvrditi, ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teskocama, zakon ovlascuje
sud da o tome (o visini svote odnosno o kolicini stvari) odluci prema slobodnoj ocjeni. Za nas je
izvan sumnje da se norma clana 220. Zpp neposredno odnosi na metodu utvrđivanja cinjenicnog
stanja, a ne na primjenu materijalnog prava, odnosno na sud o osnovanosti tuzbenog zahtjeva.

Raspravno i istrazno nacelo

Procesna pravila koja se izvode iz raspravnog i istraznog nacela rjesavanju pitanje inicijative za
prikupljanje cinjenicnog i dokaznog procesnog materijala na temelju kojega sud donosi
odluku o tuzbenom zahtjevu. Procesni materijal obuhvata: a) cinjenice na kojima se zasnivaju
zahtjevi stranaka; b) dokazna sredstva kojima se cinjenice utvrđuju; c) pravila iskustva; d)
pravna pravila, pomocu kojih sud stvara zakljucke o cinjenicnom stanju i o pravnoj osnovanosti
zahtjeva. Procesni sistemi zasnovani na konzekventnoj primjeni raspravnog nacela inicijativu
za prikupljanje procesnog materijala priznaju samo strankama. Sud je pasivni posmatrac
njihovog raspravljanja. U procesnim sistemima zasnovanim na dosljednoj primjeni istraznog
nacela inicijativa za prikupljanje procesnog materijala pripada, naprotiv, sudu. Stranke ne mogu
svojim dispozicijama regulisati tok parnice niti uticati na prikupljanje procesnog materijala.
Priznanje cinjenica u parnici ima samo znacaj indicija. To ne znaci da stranke ne mogu sudu
skretati paznju na određene cinjenice i dokazna sredstva. No one nemaju pravo na iznosenje
cinjenica i predlaganje dokaza nasuprot kojemu bi stajala duznost suda da o tim navodima i
prijedlozima vodi racuna i da o njima odluci. Raspravna i istrazna metoda prikupljanja procesne
građe odraz su dispozitivnog odnosno oficioznog karaktera određenog sistema; njihova
primjena na određenom sektoru procesnih aktivnosti: raspravna metoda- odraz dispozitivnog
sistema ; istrazna metoda – odraz oficioznog sistema. Protiv iskljucive primjene rapravnog
nacela istice se da iskljucuje mogucnost pravilnog i potpunog utvrđivanja cinjenicnog stanja. Pri
trazenju prihvatljive solucije zakonodavac treba teziti za rjesenjem koje ce stvoriti povoljne
uslove za pravilno utvrđivanje cinjenicnog stanja i zastitni pravni poredak od nedopustenih
dispozicija stranaka , no koji ce, u isto vrijeme, voditi racuna i o zahtjevu da se procesnopravni
sistem, u osnovi instrumentalnog znacaja, negacijom osnovnih kvaliteta odnosa o kojima se u
parnici rapravlja, ne prometne u kocnicu pravilnog razvitka tih odnosa, cijoj zastiti treba sluziti.
Iskustva pokazuju kako nijedan izlozeni sistem, konzekventno primjenjen, ne osigurava
zadovoljavajuce rezultate.. Prihvacene solucije moraju voditi racuna o raznovrsnoj prirodi
odnosa o kojima se u parnici raspravlja i odlucuje. Raspravna metoda osnovna je i
dominantna u odnosu na prikupljanje cinjenicne osnove spora. U novom ZPP-u raspravna je
metoda postala dominantnom i u domeni prikupljanja dokaznih sredstava i izvođenja dokaza.
Time je novi sistem postao dominantno raspravni. Stranke su ovlascene i duzne iznijeti sve
cinjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predloziti dokaze kojima se te cinjenice utvrđuju.
U pogledu cinjenica i dokaza ovo ovlascenje stranaka iskazuju se u dvojakom smislu: a) u
pozitivnom smislu sud mora voditi racuna o cinjenicnim tvrdnjama i dokaznim prijedlozima
stranaka koji su pravno relevantni; i b) u negativnom smisli sud ne smije voditi racuna o
cinjenicama i dokazima na koje se niti jedna od stranaka nije pozvala ma koliko da bi oni inace
mogli biti relevantni u sporu. Nepotpuno izosenje cinjenica i predlaganje dokaza moze se
negativno odraziti na uspjeh stranke u parnici, jer ce sud, u nemogucnosti da utvrdi relevantne
cinjenice, ili da stekne uvjerenje o njihovom postojanju, biti prisiljen utvrditi da tih cinjenica
nema te odbiti zahtjev za pruzanje pravne zastite zasnovan na tvrdnjama o njihovom postojanju.
Sudu se osigurava aktivna podsticateljska uloga u okvirima pravila zasnovanih na dominantno
raspravnoj metodi. Takva mu uloga, mada ga ne ovlascuju i na poduzimanje aktivnosti mimo i
protiv volje stranaka, pruza priliku da usmjerava djelatnost stranaka ka postizavanju opstih
ciljeva parnicnog postupka. Od narocitog su znacenja odredbe o tzv.otvorenom pravosuđenju.
Iako su cinjenice ono sto jest pa su to i pravna pravila i pravila iskustva, u građansko procesnom
pravnom pojmu „cinjenica“ pridaje se uze znacenje. Cinjenicom se smatra samo ono postojece
sto ulazi u sastav konkretne donje premise sudijinog zakljucivanja , dakle ono postojece o cemu
se sudi. Ne smatramo cinjenicom: a) apstraktna pravna pravila, a u izvjesnom smislu ni
apstraktna pravila iskustva, koja ulaze u gornju premisu zakljucivanja; b) ono sto svojim
postojanjem samo sluzi zakljucivanju o postojanju necega sto je relevantno, na cemu se gradi
odluka – dokazano sredstvo. U procesnom pravu znacenje cinjenice pridaje se samo onom
postojecem sto se u procesu zakljucivanja koristi kao ono sto jest a od cega zavisi sudijska
odluka tj ono na cemu se odluka gradi. Prilikom utvrđivanja cinjenicnog stanja sud je: a) u ime
raspravnog nacela ovlascen i duzan koristiti se navodima stranaka u parnici o cinjenicama bez
obzira na to koja ih je stranka iznijela, ali samo o relevantnim cinjenicama na koje su ukazale
stranke, ne i onima za koje je na drugi nacin saznao. Sud moze uzeti u obzir samo one cinjenice
o kojima su stranke imale mogucnost raspravljati tokom parnice. No sud je b) u ime nacela
inkvizitornosti ovlascen ispitivati i cinjenice koje stranke nisu iznjele, ali samo ako iz rezultata
raspravljanja proizlazi da stranka precutkivanjem takvih cinjenica idu za tim da raspolazu
zahtjevima kojima ne mogu raspolagati. Ako stranke svojim dispozicijama ne ugrozavaju pravni
poredak, sud nije ovlascen utvrđivati cinjenice koje stranke u parnici nisu iznijele. Među
cinjenicne elemente procesne građe pripadaju i tzv. prejudicijelni pravni odnosi, tacnije
cinjenice od kojih zavisi njihovo postojanje. Iako u zakonu nema odredaba o tome, treba uzeti da
je sud ovlascen uzeti u obzir cinjenice koje su opste poznate – notorne i kad se niti jedna stranka
nije na njih pozvala. Posredno pravo relevantne cinjenice, (indicije), u sustini su funksionalno
dokazano sredstvo pa za njih vaze pravila o ovlascenjima suda o izboru dokaza, a ne o izboru
cinjenice. Podijeljena su misljenja o tome je li sud ovlascen uzeti u obzir i cinjenoice za koje je
slucajno saznao tokom raspravljanja, mada ih ni jedna od stranaka nije navela. Dokazana
sredstva su, kao elementi procesne građe, sve ono na temelju cega se moze zakljucivati o
postojanju cinjenica koje su u parnici relevantne. I dokaza sredstva su, prema tome,
fenomenoloski, takođe cinjenice, ono sto jest, no cinjenice kojima se u procesu dakle
funksionalno, ne pridaje znacaj onoga na cemu se gradi sudijska odluka, vec onog pomocu cega
se izvodi zakljucak o postojanju onoga sto jest podloga sudijske odluke. Sud je, po pravilu,
ovlascen izvesti samo dokaze koje su stranke predlozile. Samo ako posumnja da stranke idu za
tim da raspolazu zahtjevima kojima se ne mogu raspolagati, sud je ovlascen po sluzbenoj
duznosti izvoditi i dokaze koje stranke nisu predlozile. Sud je ovlascen slobodno odlucivati o
tome koje ce od predlozenih dokaza izvesti radi utvrđivanja vaznih cinjenica. Predlozene dokaze
koje ne smatra vaznim sud ce odbiti. Indicije su specificno dokazano sredstvo pa i za njih vaze
pravila o dokazima. Pravila iskustva su apstraktni sudovi cinjenicne naravi zasnovani na
dugotrajnom promatranju zivotnih pojava ili eksperimentu za koje se osnovano moze
pretpostaviti da vaze i za buduce slucajeve. Ova pravila mogu biti rezultat naucnih istrazivanja,
ali i svakodnevne prakse. Pravila iskustva su premissa major cinjnicnog suda. Znanja o njima
sud je ovlascen sticati i van procesa, privatno, upustajuci se u studiju određenog iskustvenog
podrucja. Kad određena pravila iskustva sudu nisu poznata, sud je ovlascen da radi njihovog
utvrđivanja izvodi dokazivanje (konsultuje vjestake). Ako su određena pravila iskustva sastavni
dio pravne norme, ona su pravni element suđenja. Ako pravila iskustva nisu dio pravne norme pa
neposredno sluze samo za utvrđivanje cinjenica a ne i za ocjenu osnovanosti zahtjeva, ona su
element cinjenicnog stanja, praemissae minor silogizma iz kojega nastaje sudska presuda, no u
toj premisi ona su premissa major silogizma koji dovodi do utvrđivanja određene cinjenice. Iako
u slucaju u kojemu pravilo iskustva nije dio pravne norme utvrđivanje njegovog sadrzaja nije
pravno pitanje, postoji tendencija da se pravilo iskustva i tada, zbog njegovog apstraktnog
znacaja, procesno tretira kao pravno pitanje. Odatle se izvodi zakljucak o dopustenosti revizije
protiv odluka za koje se tvrdi da se oslanjaju na pogresno utvrđenom cinjenicnom stanju jer su
pogresno primijenjena mjerodavna pravila iskustva. Pravno pravilo, apstraktni imperativ o tome
kako treba regulirati pravne odnose, sud mora poznavati (Jura novit curia). Svojim procesnim
dispozicijama stranke ne mogu sprijeciti sud da po zakonu i svojoj savjesti primjeni mjerodavno
pravno pravilo. Stranke su ovlacene tokom parnice iznositi svoja pravna shvatanja koja se
odnose na predmet spora, no takvim shvatanjima ni u kom pogledu ne vezuje sud. Sadrzaj
apstraktnih pravnih pravila ne moze stoga biti predmet dokazivanja u parnici. Pravilo po
kojemu sud mora poznavati pravne norme ne znaci, naravno, da ih sud zaista sve poznaje. Pa
ipak, uvazavajuci fakticne teskoce u nastojanju suda da sazna za sadrzaj stranog prava, trebalo je
u izvjesnom smislu odstupiti od opstihpravila: sud bi mogao i od stranaka zatraziti da mu
podnesu javne isprave, izdane od nadleznog inostranog tijela, kojima se potvrđuje koje pravo
vazi u stranoj državi. U svom standardnom obliku ta isprava – tzv. certificat de coutume –sadrzi
objektivnu informaciju o vazecem pravnom izvoru, o mjerodavnoj sudskoj praksi i o stajalistu
pravne nauke. Ova nastojanja suda, cak i kad se ostvaruju na raspravi i uz koriscenje klasicnih
dokaznih sredstava, nemaju pravnotehnicki karakter i izvođenja dokaza niti strano pravo ima
karakter pravno relevantne cinjenice. Utvrđivanje sadrzaja i smisla stranog prava je pravno a ne
cinjenicno pitanje procesne građe. Odatle proizlaze znacajni zaključci: a) na strankama ne lezi
teret dokazivanja sadržaja stranog prava; b) neuspjeh stranaka da pomognu sudu u utvrđivanju
sadrzaja stranog prava ne moze dovesti do zakljucka da određena strana pravna norma ne postoji,
c) i u pravnim lijekovima u kojima nije dopusteno pobijanje odluka zbog pogresno ili nepotpuno
utvrđenog cinjenicnog stanja moze se napadana odluka krizirati zbog pogresne primjene stranog
materijalnog prava.

Nacelo neposrednosti

Nacelo neposrednosti trazi: a) da sud svojim culima zapaza prirodu i sadrzaj dokaznih sredstava,
da između suda i izvora informacija ne bude posrednika; b) da sud koji tako zapaza procesni
materijal bude onaj isti koji odlucuje o dokaznoj vrijednosti dokaznih sredstava, te c) da taj sud
donese odluku odmah nakon zakljucivanja raspravnog rocista na kojemu je prikupljao procesnu
građu.
Posredno izvođenje dokaza je naprotiv, radna metoda prilikom koje se funkcija ispitivanja
dokaznih sredstava i funkcija ocjene dokazne vrijednosti ispitanih sredstava povjerava razlicitim
subjektima. Onaj koji ih ispituje nije ovlascen utvrđivati cinjenicno stanje, onaj koji utvrđuje
cinjenicno stanje svojim culima ne dolazi u dodir sa sredstvima informacija, o njima saznaje
posredno (na temelju referata onoga koji je s njima stupio u direktan kontakt). Pravila izvedena
iz nacela neposrednosti rjesavaju problem odnosa između sudije koji sudi i sredstava informacija
i cinjenice o kojoj određeno dokazno sredstvo pruza informaciju. Varijante ovog posljednjeg
odnosa dovode do zakljucka o postojanju neposrednih i posrednih dokaznih sredstava. Zbog toga
sto se terminoloskim parovima: a) neposredno ili posredno izvodi dokazivanje i b) neposredno
ili posredno dokazno sredstvo – oznacavaju razliciti odnosi, moguce je aa) da neposredno
dokazno sredstvo bude neposredno i posredno izvedeno, ali i bb) da posredno dokazno sredstvo
bude neposredno i posredno izvedeno. Tako npr. ako je svjedok posredno dokazno sredstvo,
njega moze ispitivati ili sudija koji sudi (neposredno izvođenje dokaza), ili zamoljeni sudija
(posredno izvođenje dokaza). Ako je određena zgrada neposredno dokazno sredstvo, nju moze
posmatrati sudija koji sudi neposredno izvođenje dokaza, ili zamoljeni sudija – posredno
izvođenje dokaza. Shvaceno u sirem smislu, nacelo neposrednosti trazi da se pri odabiranju
dokaznih sredstava prvenstvo daje onima koja su izvorniji dokaz, koja su neposrednija. Tada se
neposredno dokazno sredstvo ispituje na neposredan nacin. Posredno izvođenje dokaza
oskudijeva upravo u svojstvima koja su narocito prednost neposrednosti. Obavijesti prikupljene
po kriterijumu neposrednog ispitivaca mogu biti nedovoljne za onoga koji treba ocijeniti
dokaznu vrijednost izvedenog dokaza. Prednost neposrednog izvođenja dokaza pred posrednim
toliko su nesumnjive da se problem izbora ne bi ni postavljao kad neposredno izvođenje dokaza
ne bi u izvjesnim slucajevima nametalo nesrazmjerne terete koji ozbiljno dovode u pitanju opstu
svrsihodnost te metode. Shvatajuci nacelo neposrednosti kao sredstvo, a ne kao cilj postupka,
hrvatski procesni sistem zasnovan je na kompromisnom rjesenju: proglasava nacelo
neposrednosti rukovodnim pravilom, on dopusta odstupanje od tog pravila kad god bi
ustrajanje na njegovoj primjeni moglo ugroziti ostvarenje osnovnih kompleksnih zadataka
pravosuđa.
Odstupanje se moze manifestirati tako da: a) dokaze ne izvodi raspravni sud nego sam
predsjednik vijeca ili zamoljeni sudac; b) sud ne obnavlja neposredno izvođenje dokaza na
novom rocistu za glavnu raspravu, vec se ogranicava na citanje zapisnika s ranijeg rocista o
rezultatima neposrednog ispitivanja tih dokaznih sredstava; c) drugostepeni sud ocjenjuje
cinjenicne tvrdnje oslanjajuci se na zapisnike o neposrednom izvođenju dokaza pred
prvostepenim sudom; d) se sud zadovoljava posrednim dokaznim sredstvima, informacijama o
posredno relevantnim cinjenicama.
Sud o tuzbenom zahtjevu odlucuje po pravilu na osnovu neposrednog raspravljana. Dokazi se
prvenstveno izvode na glavnoj raspravi, pred sudom u sastavu nadleznom da sudi o tuzbenom
zahtjevu. Sud je ovlascen pozvati i stranku koja ima punomocnika da se izjasni o vaznim
cinjenicama, te da pozove svaku stranku radi saslusanja radi dokazivanja. Sud moze iz vaznih
razloga odluciti da se neki dokazi izvedu posredno, pred predsjednikom vijeca ili zamoljenim
sucem. U odsutnosti stranke sud ce raspravljati oslanjajuci se na njene pismeno preduzete radnje.
Ako je odrzano pripremno rociste, na prvom rocistu za glavnu raspravu predsjednik vijeca samo
upoznaje clanove vijeca s rezultatima pripremnog rocista. Ako se novo rociste odrzava pred istim
vijecem, rasprava se nastavlja a predsjednik vijeca u pravilu ukratko izlaze tok pređašnjih
rocista, a ako se novo rociste drzi pred izmjenjenim sastavom suda, sud moze, posto se stranke o
tome izjasne, odluciti da se koazi ponovo ne izvode neposredno vec da se samo procitaju
zapisnici o izvođenju tih dokaza. Okolnost da je u donosenju odluke sudjelovao sudac koji nije
bio na glavnoj raspravi jest tzv. apsolutno bitna povreda odredaba parnicnog postupka.
Procesne radnje mogle bi se preduzimati u usmenoj ili u pismenoj formi. Pismena stranaka imaju
samo znacenje prethodnog obavjestavanja o radnjama koje se namjeravaju usmeno poduzeti,
sama po sebi nemaju procesno znacenje – qoud est in actis non est in mundo. Nasuprot tome,
ektremno ostvareno nacelo pismenosti odrice svako znacenje procesnim radnjama koje nisu
poduzete u pisanom obliku - quod non est in actis non est in mundo.
U prilog usmenosti istice se narocito da je usmeno postupanje demokraticno jer je sud
pristupacan i nepismenima. Protiv primjene nacela usmenosti istice se da usmena izlaganja
improvizovana, neprecizna, izrecena uz propustanje bitnoga, nesređena.. Onome koji ih slusa
prijeti opasnost da precuje bitno, da ne zapamti njihov sadrzaj ili da ga pogresno razumije. Ne
omogucava mu razmisljanje o saslusanom. O radnjama koje su samo usmeno preduzete nema
traga, pa odatle nemogucnost organizovanja postupka o pravnim lijekovima. U prilog nacela
pismenosti istice se da pisana registracija ostavlja trajan trag o poduzetim radnjama, ona
omogucuje konciznost, plansku razradu, izbjegavanje nepotrebnih ponavljanja, sređenost itd.
No i protiv nacela pismenosti isticu se ozbiljni prigovori. Pismenost nije demokraticna metoda
jer se njome mogu sluziti samo privilegirani – pismeniji ili imucniji.
Solucija koju je prihvatilo crnogorsko procesno pravo polazi od stanovista da parnica nije
jednostavan i jedinstven sistem postupanja, vec je podijeljena na stadije sa specificnom
fizionomijom, detereminiranom posebnim ciljevima koji se u njima ostvaruju. Insistiranje na
dosljednoj primjeni usmenosti i pismenosti bilo bi dijalekticki neopravdano.
Ako za pojedine radnje nije predviđen oblik u kojemu se mogu poduzeti, zakon određuje da se
parnicne radnje poduzimaju pismeno izvan rocista ili usmeno na rocistu. Zakon, dakle, u nacelu
određuje usmenost kao dominantan oblik procesnih radnja na rocistu, a pismenost kao
dominantnu formu procesnih radnja izvan rocista.
U pripremnom stadju dominira pismena forma. Na pripremnom rocistu i na glavnoj raspravi
parnicne radnje poduzimaju se usmeno. Ako to nije moguce dosljedno provesti, onda se
usmenost u pravnom smislu rijeci samo donekle nadomjesta citanjem isprava u kojima je
registrovan sadrzaj preduzetih radnja.
Sud odlucuje o tuzbenom zahtjevu u pravilu na osnovi usmenog raspravljanja. Svjedok
iskazuje usmeno; vjestaci iznose svoj nalaz i misljenje u pravilu samo usmeno; i stranke se
usmeno saslusavaju. Na pripremnom rocistu i na rocistu za glavnu raspravu stranke izlazu tuzbu
i odgovor na tuzbu usmeno. Isprave i rezultati posredno izvedenih dokaza citaju se na raspravi.
Ako je svjedok gluh, postavljaju mu se pitanja pismeno, a ako je nijm, pozvat ce se da pismeno
odgovara. Sud moze pozvati vjestaka da prije rocista podnese pisani nalaz i misljenje. Tuzba,
odgovor na tuzbu i druge izjave, prijedlozi i priopcenja koja se daju izvan rasprave podnose se u
pisanom obliku, u formi podnesaka, ali se druga priopcenja osim tuzbe i usmeno na zapisnik.
Punomoc se u pravilu izdaje u pisanoj formi. Sud ce uvaziti podneske odsutne stranke. Sud
moze donijeti presudu na osnovi podnesaka bez odrazavanje rasorave; priopcenja izvan rocista
mogu se davati samo u pisanom obliku. Platni nalozi izdaju se na temelju podnesaka tuzitelja. U
stadiju prethodnog ispitivanja tuzbe sud donosi svoje odluke u pravilu samo na temelju procesnih
radnja poduzetih u pisanoj formi. U nacelu, povreda pravila o formi postupanja moze biti razlog
relativne nistavosti. Ako tuzilac uz tuzbu ne prilozi ispravu o sporazumu o mjesnoj nadleznosti,
nadleznost ce se određivati kao da takav sporazum nije ni zakljucen. Ako je u slucajevima kada
je duzan odrzati glavnu raspravu sud donio bez glavne rasprave, ta procesna povreda je razlog
apsolutne nistavosti. Zbog te povrede ne moze se ulagati revizija niti se moze traziti
ponavljanje pravomocno zavrsenog postupka.

II

Procesna legitimacija

Aktivna procesna legitimacija je ovlašćenje koje lice ima da u svojstvu tužioca protiv
određenog tuženog vodi parnicu u kojoj je istaknut određeni kondemnatorni, konstitutivni ili
deklaratorni tužbeni zahtjev, dok bi pasivna procesna legitimacija bila pravna pozicija
određenog tuženog protiv koga je tužilac ovlašćen voditi takvu parnicu.
Aktivno stvarno legitimisan je svaki tužilac koji je ovlašćen očekivati, prema rezultatima
postupka, da njegov tužbeni zahtjev bude prihvaćen (dakle, tužilac za koga je utvrđeno da je
njegov tužbeni zahtjev osnovan), dok bi pasivno stvarno legitimisan bio svaki tuženi prema
kome bi tužilac imao takvo ovlašćenje (dakle, prema kome bi tužbeni zahtjev bio prihvaćen).
Iz sledećih razloga važno je razlikovati stvarnu i procesnu legitimaciju:
1) Riječ je o dva, po sadržaju i opsegu, korespondirajuća instituta koji se međusobno razlikuju s
obzirom na način utvrđivanja njihovih pretpostavki kao i po njihovoj procesnoj funkciji i
značenju;
2) U parnici je potrebno razlikovati postojanje prava na suđenje koje se realizuje meritornom
odlukom (procesna legitimacija) od prava na suđenje koje će rezultirati povoljnom meritornom
odlukom (stvarna legitimacija);
3) O postojanju procesne legitimacije se treba odlučiti već na početku parnice na temelju
navoda tužbe, a o postojanju stvarne legitimacije tek na temelju sprovedenog postupka.
Upravo zbog toga bi neko mogao iamti procesnu legitimaciju u konkrentoj parnici (i stoga pravo
na meritornu odluku), a nemati stvarnu (pravo na povoljnu meritornu odluku). Ako bi sud, po
pravilu, već na početku parnice utvrdio da tužilac nema aktivnu procesnu legitimaciju odnosno
da tuženi nije pasivno procesno legitimisan tužbu bi trebalo odbaciti; ako bi sud na temelju
sprovedenog postupka utvrdio da tužilac nema aktivnu stvarnu legitimaciju, odnosno da tuženi
nije stvarno pasivno legitimisan trebao bi tužbeni zahtjev odbiti;
4) Institutom procesne legitimacije sistem se štiti od vođenja nepotrebnih postupaka a institut
stvarne legitimacije ima značenje meritorne pretpostavke o kojoj zavisi osnovanost tužbenog
zahtjeva;
5) Procesna legitimacija je redovno hipotetska kategorija, a stvarna legititimacija se temelji na
sudskoj verifikaciji postojanja bitnih pretpostavki za prihvatanje tužbenog zahtjeva;
6) Procesna legitimacija može zavisiti o okolnostima koje su indiferentne za postojanje stvarne
legitimacije i time za osnovanost zahtjeva.
Materijalnopravnu legitimaciju imaju ona lica koja su ne samo stvarno legitimisana, već i ona
koja su istovremeno ovlaštenici i/ili obveznici prava, odnosno učesnici pravnog procesa u vezi sa
kojim je pravna zaštita zatražena. U tom smislu bi stipulant koji je kao tužilac uspio u parnici u
kojoj je tražio osudu promitenta kao tuženog da na temelju ugovora u korist trećeg isplati nešto
beneficijaru tog ugovora, bio aktivno stvaron legitimisan. Materijalnopravnu legitimaciju
imao bi u tom slučaju beneficijar.

Procesna legitimacija i pravni interes

Procesna legitimacija i pravni interes nijesu podudarni, iako međusobno mogu biti uslovljeni
instituti. Razlike između ova dva instituta su:
1) Postojanje procesne legitimacije ne zavisi isključivo o postojanju pravnog interesa kao
konkretne (hipotetske) pravozaštitne koristi koja bi se mogla poličiti povodom traženja pravne
zaštite određenog sadržaja. Pravni interes, po pravilu, sam po sebi nije dovoljna legitimacijska
osnova za traženje tog oblika zaštite. Kod konstitutivne tužbe pravni interes samo izuzetno sam
po sebi ima značenje legitimacijske osnove za njihovo podnošenje;
2) Mogući su slučajevi u kojima neko može biti procesno legitimisan voditi određeni postupak, a
nemati za to pravni interes. Tako bi se u slučaju u kojemu se tužiocu koji je inače ovlašten
pokrenuti određeni postupak, dakle, koji je ovlašten na njegovo vođenje, ali mu se negira
postojanje pravnog interesa zato što mu stoji na raspolaganju adekvatniji put pravne zaštite od
onog koji je izabrao, ili zato što mu vođenje pokrenutog postupka radi postizanja određene
pravozaštitne koristi uopšte nije potrebno, moglo uzeti da tužilac ima procesnu legitimaciju ali
nema pravni interes;
3) Nedostatak legitimacije i nedostaak pravnog interesa bile bi dvije pojmovno odvojene
procesne pretpostavke o kojima bi zavisila dopuštenost pravnog lijeka – jedna bi se svodila na
pitanje je li pravni lijek podnijela za to ovlašćena osoba (procesna legitimacija), druga na to je li
podnošenje pravnog lijeka potrebno s obzirom na pravozaštitni cilj koji se njime hoće (treba)
postići;
4) Razlozi naučne metodologije zahtijevaju jasno razgraničenje pojmova koji se koriste u
teorijskom radu jer će o tome zavisiti određenost i preciznost naučnog rada;
5) Ako bi se prihvatio stav da procesna legitimacija prerasta razvojem postupka u stvarnu
legitimaciju i u slučajevima u kojimase ovlaštenje za vođenje parnice priznaje i trećima koji za to
imaju pravni interes, moralo bi se uzeti da odbijanje zahtjeva zbog nedostatka legitimacije trećih
znači isto što i odbijanje zahtjeva nedostatka pravnog interesa.

Procesna legitimacija za pokretanje i vođenje kondemnatornih parnica

S obzirom na to da se parnični kondemnatorni postupak kao kognicijski postupak mora sprovesti

zato da bi se provjerilo pripada li tužiocu zaista utužena tražbina prema tuženom, u načelu se
procesna legitimacija treba priznati onima koji tvrde das u povjerioci protiv onih za koje tvrde
da su dužnici. U tome se očitava hipotetski karakter procesne legitimacije: pri ocjenjivanju
postoji li ona polazi se od hipoteze da je istina ono što je tužilac utvrdio u tužbi i ako bi se na
temelju toga moglo zaključiti da bi on (ako bi se ta hipoteza potvrdila) bio povjerilac, a tuženi
dužnik, strankama bi se priznala odgovarajuća procesna legitimacija. Treći samo izuzetno
mogu kao tužioci tražiti osudu (navodnih) dužnika da nešto ispune povjeriocu. Tako npr:
1) Stipulant može tražiti osudu promitenta da beneficijaru ispuni ono na što se ugovorom u korist
trećeg obavezao; 2) imatelj mjenice na koga je ona prenesena sa indosamentom koji sadrži
napomenu ,,vrijednost za naplatu”, ,,za inkaso”, ,,kao punomoć” ili ma kakvu drugu napomenu
koja znači nalog, može obavljati sva prava koja iz nje proističu, osim što mjenicu može indosirati
samo kao prijenos punomoći, što znači da može i utužiti mjeničnu tražbinu u svoje ime, a
eventualno, za tuđi račun; 3) svaki solidarni povjerilac ima pravo zahtijevati od dužnika
ispunjenje cijele obaveze, dakle i u pogledu dijela koji bi trebao pristati drugim takvim
povjeriocima; 4) svako može zahtijevati od drugog da ukloni izvor opasnosti od kojega prijeti
znatnija šteta njemu ili drugome, kao id a se suzdrži od djelatnosti od koje proizilazi
uznemiravanje ili opasnost štete ako se uznemiravanje ili šteta ne mogu spriječiti odgovarajućim
mjerama (podnijeti svojevrsni action popularis, ekološku tužbu). Legitimacija za traženje
kondemnatorne zaštite priznaje se direktno navenedenim kategorijama trećih, ali izuzetno
mogu je tražiti i oni koji učine vjerovatnim postojanje svog pravnog interesa.

Procesna legitimacija za pokretanje i vođenje konstitutivnih parnica

Određivanje kruga subjekata koji mogu tražiti ovu zaštitu može se odrediti na tri načina: 1) U
određenim slučajevima traženje konstitutivne zaštite rezervisano je zakrug lica i/ili tijela koji su
na to izričito ovlašćeni (npr. tužbu za razvod braka mogu podnijeti samo supružnici); 2) u
određenim slučajevima ovo pravo priznaje se i drugima koji učine vjerovatnim da za to imaju
pravni interes (npr. tužbu za poništaj braka mogu podnijeti lica koja za to imaju pravni interes);
3) teorijski je moguće zamisliti slučaj u kojem bi se pravo tražiti konstitutivnu zaštitu priznalo
svakom ko za to bude imao pravni interes, bez navođenja određenih kategorija izričito na to
ovlaštenih osoba i/ili tijela. Čini se da domaće pravo ne poznaje takve slučajeve.

Procesna legitimacija za pokretanje i vođenje deklaratornih parnica

Kriterijumi za utvrđivanje procesne legitimacije za traženje deklaratorne zaštite postavljeni su na

tri načina: 1) u određenim slučajevima procesnu legitimaciju imaju samo osobe i eventualno
tijela koji su izričito navedeni u zakonu (stranke u parnici za utvrđivanje očinstva su dijete,
djetetova majka i muškarac čije se očintvo utvrđuje i centar za socijalni rad ako je pokrenut
postupak); 2) u drugim slučajevima legitiamciju imaju osobe koje su za to ovlaštene zakonom i
oni koji za to imaju pravni interes (pravo na tužbu radi utvrđenja da li brak postoji ili ne ima
svaka osoba koja za to ima svaka osoba koja za to ima pravni interest te organ starateljstva); 3)
konačno, ako drukčije nije propisano za pojedine slučajeve traženja deklaratorne pravne zaštite,
takvu zaštitu može tražiti svako ko za to ima pravni interes.

Pravo na povoljnu meritornu odluku

Tužilac bi mogao očekivati povoljnu meritornu odluku ako bi s obzirom na raspoloživi činjenični
materijal u momemntu zaključenja glavne rasprave sud o tom materijalu trebao formirati stav
koji bi, pravilnom primjenom materijalnog prava, opravdao donošenje takve odluke. Pravo na
povoljnu meritornu odluku višestruko je relativizovano. O postojanju tog prava odlučivalo bi se s
obzirom na činjenični materijal koji je bio prikupljen i utvrđen prema kriterijumima procesnog
prava u konkretnom postupku do zaključenja glavne rasprave; organi ovlašćeni ocjenjivati
njegovo postojanje bili bi određeni procesnim pravom; tim bi pravom bila uređena i procesna
strana realizacije te ocjene; tim bi pravom bili utvrđeni čak i neki njeni sadržajni kriterijumi itd.
Stav stranaka o postojanju prava na povoljnu meritornu odluku bio bi tek subjektivna ocjena koju
treba verifikovati nadležno tijelo – sud na temelju sprovedenog postupka i s obzirom na rezultate
tog postupka.