Čuveni predsjednik SR Bosne i Hercegovine i član Predsjedništva SFR Jugoslavije.

Iako je mogao, Mikulić, inače rođen u Pograđu kod Gornjeg Vakufa-Uskoplja 1928. godine,
odbio je da napusti glavni grad države, koji je 44 mjeseca bilo pod opsadom. Slobodu ponovo
nije dočekao.

Sahranjen na sarajevskom groblju Sv. Josipa, u prisustvu čak 2.000 do 2.500 ljudi u gradu pod
opsadom.
„U teškim je trenucima pravio državu Bosnu i Hercegovinu, borio se za njenu ravnopravnost
u bivšoj federaciji, za materijalni razvitak, za nacionalni identitet Muslimana, ravnopravnost
naroda, organizirao Olimpijadu, odbio je sve pozive da napusti ratno Sarajevo, svojim je
prisustvom ulijevao povjerenje, vedrinom optimizam; znao sve o teškoj bolesti, i da će
umrijeti i htio da to bude ovdje, među svojim“, zapisat će u sarajevskim „Danima“ Hrvoje
Ištuk, nekadašnji urednik RTV Sarajevo, Mikulićev zemljak, rodom iz Bugojna.

Ne samo to, Mikulić je, zahvaljujući svojim vezama, širio diljem svijeta istinu o agresiji
na BiH.
Napisao je tako potresno pismo legendarnom predsjedniku Međunarodnog olimpijskog
komiteta (MOK) Juan Antoniju Samaranchu, čovjeku koji je samo osam godina ranije
kazao da je Sarajevo organiziralo do tada najbolje Zimske olimpijske igre u historiji.

“Obraćam Vam se povodom spoljne i unutrašnje agresije na domovinu nas Bosanaca i

Hercegovaca, međunarodno priznatu, suverenu i nezavisnu državu – Republiku Bosnu i
Hercegovinu”, pisao je Mikulić Samaranchu.

Agresija je, pisao je Mikulić, stravično brutalna.

“Ubijaju se i ranjavaju nevini ljudi, žene i djeca. Preko 250.000 ljudi, najvećim dijelom
starih osoba, žena i djece napustilo je svoje domove i pobjeglo ispred prijetećih
opasnosti. Uništavaju se privatna, društvena i državna imovina, spomenici naše
prošlosti, kulturna dobra, škole, bolnice, vjerski objekti, privredna preduzeća i
infrastruktura. Blokiraju se i izlažu opasnostima čak i ustanove za retardiranu i slijepu
djecu… Bosna i Hercegovina i njen glavni grad Sarajevo u potpunoj su u blokadi.
Prijete glad i epidemije”, naglasio je Mikulić.

Između ostalog, napisao je i da “rješenje za krizu mogu naći samo građani i narodi Bosne i
Hercegovine”.

“Oni nisu bili, niti su sada u međusobnoj svađi”, istakao je Mikulić, poručujući Samaranchu
da bi bio “tužan da vidi Sarajevo”.

Mikulić veličinu svoje ličnosti nije potvrdio samo u najteže vrijeme tokom agresije. Bio veliki
čovjek i kada je bio na vrhuncu moći.

Svjedoči to i njegova uloga u borbi za nacinalnu emancipaciju muslimanskog naroda, kojem

će 90-tih biti vraćeno i njegovo nacionalno ime. Uz Džemala Bijedića, neka zapamte i nove
generacije Bošnjaka, Mikulić će odigrati jednu od najvažnijih uloga u tom historijskom
procesu.

Hrvoje Ištuk o tome ovako piše:

„Pod konac 1970. godine, u jeku priprema za popis stanovništva u Jugoslaviji, grupa bivših ali
neuništivih i uvijek aktuelnih be-ha političara, među njima i dvojica Muslimana, požalila se
Titu na stajalište koje treba i de iure verificirati muslimanski nacionalni status. Kao, Mikulić i
Bijedić su to isforsirali, a muslimani su, zna se, Srbi, Crnogorci, ima ih i Hrvata, Jugoslovena.
Mikulić je pozvan kod Tita, kamo se za svaki razgovor valjalo seriozno pripraviti“, navodi
Ištuk.

Mikulić je bio spreman i odlučan.

„Tokom razgovora Mikuliću je jedan od argumenata-ilustracija bila i istina da je i sam Tito u

vlastoručno pisanim tekstovima za vrijeme rata imenicu Musliman pisao velikim slovom
“M”. Kad se došlo do toga, Tito ga je prekinuo riječima: “Čujte, Branko, nisam vas pozvao da
mi objašnjavate nešto što odavno znam, već da vam kažem da su mi to M uvijek križali
intelektualci, mahom Bosanci (spomenuta imena su mi poznata, n.a.), da o tome vodite
računa, jer bez takvog M nema države Bosne i Hercegovine”, naglasio je Ištuk.

Gornjovakufljanin Branko Mikulić je tokom Drugog svjetskog rata, zajedno sa ocem Jurom,
otišao u partizane još kao dječak. Bio je po struci ekonomista, a po opredjeljenju politički
radnik. Nakon 1945. godine obavljao je niz istaknutih funkcija u BiH i Jugoslaviji, te bio
istaknuti član Saveza komunista Jugoslavije.

Izvor: Radiosarajevo.ba

KOBNE GODINE, SARAJEVO, 2016. HRVATSKO NARODNO VIJEĆE U BOSNI I

HERCEGOVINI, BRANKO MIKULIĆ KOBNE GODINE,

Sljedeći korak u pripremi agresije na Bih bilo je razoružavanje Teritorijalne odbrane,

uskladištenje oduzetog oružja u magazine bivše JNA. Učinjeno je to u ljeto 1990. U
razgovorima sa bliskim prijateljima i poznanicimagovorio sam i sugerirao da se odbije
provođenje odluke Predsjedništva SFRJ o predaji oružaj.Međutim, oružje je ipak predato, pa
je BiH DOČEKALA AGRESIJU BEZ ORUŽJA i organiziranog sistema odbrane.
Neposredno pred agresiju, bivša JNA je oduzeto oružje od Teritorijalne odbrane predala SDS-
u, naoružavala je i obučavala teroriste te stranke. Str 76

U 1991. Otpočela je i sistemski izvršena okupacija produkcionih i emisionih sistema RTV

Sarajevo. Teroristi SDs i bivša JNA, uz angažiranje ljudi iz RTV Srbije, nasilno su zaposjeli
relejne stanice:Leotar-12.juni 1991, Kozaru 1.avgust 1991,Plješevicu 28.oktobar 1991.

Ciganište Doboj 3.februar 1992, Majevica 13.mart 1992. Trovrh Goražde 22.mart 1992.
Neposredno pred otpočinjanje agresije okupirana je Relejna stanica Vlašić 1.maj 1992. O
oštećene Hum i Bjelašnica 77 strana

Osmog aprila četnici su napali Zvornik, a devetog osovjili ovaj grad i počeli vršiti brojne
zločine nad Muslimanima.
Samo u tom danu, prema kazivanju preživjelih, ubijeno je više od 400 civila.97 str

Bernad Kušner, ministar u vladi Francuske, nakon obilaska jednog borja logora, izjavio je:To
što smo vidjeli u Omarskoj, na Manjači i u mnogim okolnim mjestima, posebno u Kozarcu,
naprosto je deprimirajuće. U logorima koje smo posjetili nema nikave sumnje o užasnom
tretmanu zarobljenika, od kojih je velila većina civila bez ikakve krivice. Oni su evidentno
maltretirani i tučeni, a uslovi života su katastrofalni. Str 227.

Ali u ovom ratu okruženi smo i našim hrabrim braniocima grada i Republike, ljekarima,
vatrogascima, radnicima vodovoda, novinarima....koji svi zajedno čine armiju hrabrih boraca
za suverenu i slobodnu Bosnu i hercegovinu.228

Generalna skupštna un usvojila je 25.avgusta 1992. Rezoluciju o agresiji na RBiH 233.

U BiH agresor je u avgustu 192 ubijao ljude, žario i paliom ostatke od onoga što su ljudi
vjekovima gradili i stvarali. Ali branioci Republike postižu sve bolje i veće rezultate na
bojnom polju. Borbe su se vodile na svim ratištima. Agresor je upotrebljavao sva sredstva s
kojima raspolaže, dovozio nova oruđa i oružja iz Srbije, kao i pojačanje u ljudstvu.
Nepriajteljska avijaicja djeluje sve intezivnije na više ratišta, bombarduje gradove i naselja.
Agresorska avijacija bombarduje Gradačac, Visoko, Cazin, Novi Travnik, Bugojno, Jjace, str
235