Professional Documents
Culture Documents
Ne Vjeruj Svojim Ocima
Ne Vjeruj Svojim Ocima
TADA
POSLIJE
SADA
ADELE
Pod mojim noktima još uvijek ima blata kada David konačno
stigne kući. Osjećam kako mi žari nadraženo tkivo, duboko
prema korijenu noktiju. Želudac mi se okreće, izazivajući novi
nalet nervoze kada se ulazna vrata zatvore pa načas ostanemo
stajati zureći jedno u drugo sa suprotnih krajeva dugačkog
hodnika naše nove kuće u viktorijanskom stilu, razdvojeni
dužinom savršeno ulaštenoga drvenog poda, prije negoli krene,
blago se njišući, prema dnevnom boravku. Duboko udahnem i
pridružim mu se, žacajući se pri svakom teškom udarcu svojih
potpetica o pod. Ne smijem se bojati. Moram to ispraviti. Mi to
moramo ispraviti.
„Skuhala sam večeru“, kažem, nastojeći ne zvučati odveć po-
trebito. „Samo stroganoff. Izdržat će do sutra ako si već jeo.“
Okrenut je od mene, zuri u naše police za knjige koje su dje-
latnici tvrtke za selidbu ispunili sadržajem kutija. Pokušavam ne
razmišljati o tome koliko je izbivao. Počistila sam razbijeno staklo,
pomela i oribala pod te se pobrinula za vrt. Svaki dokaz o prijaš-
njem bijesu uklonjen je. Isprala sam usta nakon svake čaše vina
što sam je popila u njegovoj odsutnosti, stoga ga neće osjetiti na
meni. Ne želi da pijem. Tek čašu ili dvije u društvu. Nikada sama.
No večeras sam morala.
LOUISE
Pitam se, nakon što ode pa stanem čistiti ostatke naše večeri, je
li možda nju Jay prvi prevario. Možda je to Sophiena tajna koja
počiva u srži njezinih sastanaka po hotelskim sobama. Možda sve
to čini samo kako bi se osjećala bolje ili se potajno osvetila. Tko
zna? Vjerojatno previše mozgam o tome. Pretjerano mozganje
moja je specijalnost. Svakom svoje, podsjetim se. Djeluje sretno
i to mi je dovoljno.
Tek je nešto više od dvadeset dva i trideset, ali iscrpljena sam,
stoga načas povirim u Adamovu sobu, osjećajući utjehu dok ga
promatram kako mirno spava, sklupčan na boku pod svojim
pokrivačem s motivima Ratova zvijezda te Paddingtonom, pliša-
nim medvjedićem, pod jednom rukom, a potom zatvorim vrata i
prepustim ga snu.
ADELE
LOUISE
zatim vlažnom krpicom, ali uspije joj tek dobar dio platna uči-
niti prozirnim, ali svijetli obris ispranog crvenila ostane vidljiv.
Lice mi se pregrijava, a svila lijepi za leđa. To je uvod u ostatak
mojeg dana, osjećam to.
Nasmijem se njezinu dobronamjernom pokušaju da me očisti
pa odem u zahod i dam sve od sebe kako bih sušilom za ruke
osušila košulju. Ne osuši se dokraja, ali barem se čipkasti porub
mojeg grudnjaka — blago sivkast od pranja — više ne nazire. To
su one sitnice.
Moram se nasmijati samoj sebi. Koga zavaravam? Ne mogu
ja to. Osjećam se ugodnije dok raspravljam o najnovijoj epizodi
crtanih filmova s Adamom, nego dok nastojim sličiti modernoj,
sofisticiranoj ženi. Stopala me već bole u cipelama s potpeticama.
Oduvijek sam smatrala da to dođe s godinama, ta sposobnost
savršenog koračanja u visokim potpeticama i vječito skladnog
odijevanja. Kako se pokazalo — barem u mom slučaju — proži-
vjela sam kratku fazu dotjerivanja tijekom izlaženja u klubove
u dvadesetima, a sada uglavnom nosim traperice, džempere i
Conversice te kosu svezanu u konjski rep, praćene zavišću spram
onih koji se i dalje trude. Zavišću spram onih koji imaju razloga
da se trude.
Kladim se da ona nosi visoke potpetice, pomislim namještajući
svoju odjeću. Još sam veća budala što se nisam držala hlača i
ravnih cipela.
Telefoni su jutros tihi, stoga se do trenutka kada sat polako
otkuca deset i trideset zabavljam označavajući kartone u sustavu
u skladu s terminima zakazanima za ponedjeljak te sastavljanjem
popisa onih koji slijede do kraja tjedna. Za neke — složenije slu-
čajeve — već ima preslike bilježaka, ali želim djelovati učinkovito,
stoga se pobrinem da na raspolaganju ima cjelovit popis. Potom
dam ispisati razne e-mailove za koje smatram da bi mogli biti
korisni ili važni, ili pak da bi ih uprava mogla zaboraviti, a zatim
također ispišem i laminiram popis kontakt-brojeva za bolnicu i
policiju te razne druge službe koje bi mogao zatrebati. Zapravo je
prilično smirujuće. Tip iz bara blijedi u mojem umu, a zamjenjuje
„Gledaj,“ kažem, „to zapravo nije bilo ništa, bili smo pijani i
zanijeli se, i samo smo se poljubili, a vjeruj mi, nemam namjeru
reći bilo kome za to i mislim da, ako se oboje potrudimo zaboraviti
da se ikada dogodilo, nema razloga da se jednostavno ne slažemo,
i nitko nikada neće doznati…“ Riječi izlijeću u blebetavom naletu
i ne mogu ih spriječiti. Osjećam znoj zatočen pod svojim puderom
dok se gubim i pregrijavam.
„Ali“ — djeluje negdje na pola puta između zbunjenog i prestra-
šenog dok hitro zatvara vrata za sobom, i ne mogu mu zamjeriti
— „što radiš ovdje?“
„Ah.“ Unatoč svem svojem trabunjanju, zaboravila sam reći
očitu stvar. „Ja sam tvoja tajnica i recepcionarka. Odnosno, tri
dana u tjednu. Utorkom, četvrtkom i petkom. Stavljala sam neke
stvari na tvoj stol i vidjela…“ Kimnem prema fotografijama. „Ja,
ovaj…“ Rečenica se otegne. Teško da mogu reći: Vrlo sam pomno
promatrala tebe i tvoju prelijepu ženu poput luđakinje.
„Ti si mi tajnica?“ Pogleda me kao da je primio snažan udarac u
trbuh. „Zbilja?“ Možda ne u trbuh. Možda nekamo niže. Doslovce
mi ga je žao.
„Znam.“ Slegnem ramenima pa napravim kakvu nesumnjivo
groznu komičnu grimasu. „Koje su šanse?“
„Tu je bila druga žena kada sam prošli mjesec došao razgovarati
s dr. Cadiganom. Ne ti.“
„Starija, pomalo uštogljena? To bi bila Maria. Ona radi preo-
stala dva dana. Djelomično je umirovljena, ali odavno radi ovdje,
a dr. Sykes je obožava.“
Još uvijek stoji na dovratku. Očigledno mu je teško sve to
pojmiti.
„Zbilja jesam tvoja tajnica“, kažem polakše. Smirenije. „Ne uho-
dim te. Vjeruj mi, ni ja ne uživam u ovome. Vidjela sam te jučer
kada si svratio. Nakratko. Zatim sam se pomalo sakrila.“
„Sakrila si se.“ Zastane. Trenutak se naizgled proteže u besko-
načnost dok promišlja o svemu.
„Da“, odvratim pa pogoršam svoju sramotu dodavši: „U zahod.“
Nakon toga uslijedi duga stanka.