Radio drama ,,Glasovi porodice’’ Harolda Pintera

Harold Pinter (rođen 10. oktobra 1930, London, Engleska - preminuo 24. decembra 2008,
London), engleski je dramatičar koji je stekao međunarodnu reputaciju kao jedan od
najkompleksnijih i najizazovnijih dramskih autora poslije Drugog svjetskog rata. Njegove su
drame zapažene po upotrebi fragmentarnosti, kolokvijalnog govora, tišine u prikazivanju
supstancijalnih misli likova koje često leže nekoliko slojeva ispod i suprotstavljaju se njihovom
govoru. Za svoje dramsko stvaralaštvo 2005. godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost.
Pinterove drame su ambivalentne u svojim zapletima, predstavljanju likova i završecima, ali su i
djela neosporne snage i originalnosti. One obično počinju parom likova čiji su stereotipni odnosi i
igranje uloga narušeni pojavom nekog stranca; publika vidi kako se psihička stabilnost para
urušava dok se njihovi strahovi, ljubomore, mržnje, seksualne preokupacije i usamljenost
pojavljuju ispod površine bizarnog, ali uobičajenog razgovora. Dijalog je od centralnog značaja u
Pinterovim dramama i možda je ključ njihove originalnosti. Razgovor njegovih likova
(„pinteresque“) sastoji se od distancirane i neobično ambivalentne razmjene replika koja je
naglašena rezonantnim tišinama. Govor, oklijevanja i pauze likova otkrivaju ne samo njihovu
otuđenost i teškoće koje imaju u komunikaciji, već i brojne slojeve značenja koji mogu biti
sadržani i u najneškodljivijim izjavama. U komadu ,,Glasovi porodice’’ iz 1981. godine Harold
Pinter je uspješno eksperimentisao sa dramatizacijom epistolarnih narativa (tehnika romana) u
radiofonskom mediju. Čitav komad je u formi pisama. U svojim radio dramama Pinter se
fokusirao na nasilje, horor, misteriju, prijetnju, nervne lomove pojedinca, pogoršavanje ljudskih
odnosa, otuđenost, bizarne situacije, usvajanjem naturalističkog stila koji često dostiže nivo
nadrealizma otkrivanjem apsurdnosti ljudskog stanja. Pinter efikasno koristi apsurdističku
tehniku odsustva komunikacije u kojoj se fizička akcija uopšte ne odvija, već se isprepletani
monolozi i propovijedanje koriste u predstavljanju psihologije likova u drami. Sa tematskog
stanovišta njegove radio drame su slične, jer kao autor u prvi plan ističe ljudske odnose
isprepletene ljubavlju, uzbuđenjem, prijatnošću sjećanja na prošlost kroz mistificirajuće situacije
i nasilje. Drama ,,Glasovi porodice’’ u režiji Pitera Hola prvi put je emitovana na programu
,,BBC Radio 3’’ 22. januara 1981. Zatim je izvedeno i javno čitanje u ,,Narodnom pozorištu’’ u
Londonu 13. februara 1981. Predstava je dramatizacija epistolarija antifonskih glasova, ali i
artikulisana naracija trija (mladić - sin, žena – njegova majka, udovica i njegov mrtvi otac)
raspadnutog nukleusa porodice. Komad je komponovan od isprepletenih monologa i solilokvija
tri glasa. Sinovljeva pisma su dugačka i osciliraju između njegovih uzbuđenja, zadovoljstava,
interesovanja i sjećanja na novu porodicu sa jedne strane, ali i mistificirajuće situacije i osjećaja
gubitka, nesigurnosti i straha od budućeg života, sa druge strane. Pisma su prepuna suprotnosti u
prikazu zadovoljstva i bola. Majčina pisma su mnogo kraća i naizmjenično izražavaju ljubav za
njenog otuđenog sina i njene gorke zamjerke za njega. Međutim, između njihovih pisama ne
slijedi nikakva logička veza i ne ostvaruje se nikakva međusobna komunikacija. Njihovi glasovi
se ukrštaju u svojoj različitosti, u nikad ispunjenoj čežnji za susretom. Otud je njihova epistolarna
razmjena samo iluzija komunikacije. Autor ovdje obrađuje u svom djelu često prisutnu temu
pokušaja glavnog junaka da promijeni identitet odustajući od svoje biološke porodice i
preuzimajući novi identitet prilagođavanjem novoj porodici. Ova drama oštro obrađuje
izgnanstvo pojedinca obilježeno njegovim osjećajem gubitka. Svi članovi porodičnog trija u
ovom komadu su zatvoreni u sopstvenim zatvorima. Drama evocira univerzalno izganstvo
čovjekovo jer sva ljudska bića nepromjenjivo variraju između gubitka jednog i izbora drugog. Na
višem nivou sva ljudska bića su porodični izgnanici. Komad počinje glasom (u obliku pisma)
sina, mladića koji je napustio svoju biološku porodicu i započeo svoj novi život u iznajmljenoj
sobi u velikom gradu, potpuno sam. Kroz svoja pisma saopštava gdje se nalazi i kakva je njegova
veza sa gazdaricom i ostalim stanarima kuće u kojoj živi. Njegova pisma govore da je lako
prihvatio novu porodicu. Nju sačinjava pet članova: tri žene i dva muškarca. Tri dame su
gazdarica kuće gospođa Viters, njena ćerka lejdi Viters i unuka Džejn. Dva muškarca su krupni
čovjek po imenu gospodin Rajli, pun divljenja za mladića i misteriozni starac Bendžamin Viters.
Kroz sopstvena kontradiktorna pisma sin izražava svoje mladalačko neiskustvo i samoobmane.
Svoje prihvatanje nove porodice mladić evocira kroz brojne anegdote i aluzije na majčinu
naklonost prema njemu. Starac Bendžamin simbolično predstavlja njegovog mrtvog oca,
savjetujući ga da se vrati svojoj pravoj porodici i uglednom životu punom društvenog
prepoznavanja, ali ga i upozorava na očekivane opasnosti čudne porodice i svoj strah od
prikrivenih kriminalnih aktivnosti u kući. Sin u toku drame sve više opisuje svoje čuđenje,
zbunjenost i zaprepašćenje strancima u novoj porodici. On zaoštrava svoju situaciju u pismima,
oklijevajući između svog starog i novog života, života požude koju nađe u društvu svoje
gazdarice i njene unuke. On mu pruža fizički ugođaj i zadovoljenje čula, ali ne i ljubav, društvenu
prihvaćenost i poštovanje. Ova kontradikcija stvara unutrašnju napetost u njemu. Porodična
pisma u komadu ostaju artikulisane misli koje uopšte nisu napisane, ili ako su napisane nisu
objavljene, a čak i ako su objavljene nisu dostavljene i primljene od strane osobe kojoj su
upućene. Drugi dio komada fokusiran je na pojačanu otuđenost iskazanu zapanjujućim
upadanjem trećeg glasa porodice kroz pismo njegovog mrtvog oca napisano iz groba. Majčinska
pisma su izraz njenog osjećanja izolacije i stalne usredsređenosti na odnos djeteta i roditelja. Sin
je odgovoran zbog roditeljske izolacije i ugrožavanja porodične sreće, jer za njih postaje i
neuhvatljiv i neproziran. Diskomunikacija tako postaje efikasan medij za doživljaj i prenošenje
dubljeg značenja odsustva. Drama ističe motiv smrti i ponovnog rođenja u socijalnom kontekstu.
Mladićevo ponovno rođenje u novoj porodici se događa pošto su odredili ime ,,Bobo’’ za njega.
On je odabrao život tišine i izgnanstva dok njegova biološka porodica obilježava njegovu smrt
koja dramatizuje i radost i bol oba njegova izbora - napuštanje stare porodice i započinjanje
novog života u novoj porodici. Motiv smrti i ponovnog rođenja takođe je razvijen i kroz lik oca.
Da li je njegov otac biološki mrtav ili ne nije jasno naznačeno, ali je slika njegovog ponovnog
rođenja istaknuta njegovim pisanjem iz groba. Lik sina pokušava da promijeni identitet bježeći
od svoje prošlosti u namjeri da pronađe utočište u novoj porodici za koju misli da će ga zaštititi
od nesigurnosti i dati mu nov identitet. Činjenica je da čovjek ne može tako lako poreći svoje
korijene. U komadu lik mladića nije u mogućnosti da u potpunosti odbaci svoju prošlost i stvori
nov život, postajući biće za sebe. Tegoba njegove individuacije i dalje preovlađuje, u toj mjeri da
se on na kraju komada odluči da se vrati u svoj porodični dom. Dvosmislenost komada,
suprotstavljenost unutrašnjih psihičkih strujanja i sjećanja triju glasova mogu postati vrlo dramski
efikasni u radijskoj formi. Pinter slijedi tehniku epistolarnog romana za dramatizaciju i
eksternalizaciju toka svijesti likova kroz naraciju koja ističe usamljenost i očaj majke i sina.
Karakterističan je način na koji se komad bavi običnim ljudima koji su suočeni sa bazičnim
egzistencijalnim pitanjima uslijed neprijateljskih okolnosti. Kako bi naglasio brehtijansku
tehniku V-efekta autor je spretno iskoristio kontradikcije i suprotnosti tri glasa. Komad je
ispunjen misterijom, napetošću i nasiljem. ,,Glasovi porodice’’ razotkrivaju motive koji uključuju
poteškoće u komunikaciji, izoštrenost sjećanja, prošlosti i porodične disfunkcionalnosti poznate
iz ostalih Pinterovih dramskih djela. Majka i sin neprestano imaju problema u međusobnoj
komunikaciji, što rezultira intenzivnijim pokušajima komunikacije koji samo čine situaciju
apsurdnijom. ,,Drama sjećanja’’ je komad u kojem glavni lik pripovijeda događaje koji su
pohranjeni u njegovom sjećanju. Termin je skovao dramski pisac Tenesi Vilijams, opisujući
svoje djelo ,,Staklena menažerija’’. U svojim produkcijskim bilješkama, Vilijams piše: ,,Budući
da je drama sjećanja, ,,Staklena menažerija’’ može se predstaviti neobičnom slobodom
konvencije."
Od kraja 1960-ih do ranih 1980-ih, Pinter je napisao niz dramskih komada i skica koje istražuju
složene nejasnoće, elegične misterije, komične materije i druge karakteristike pamćenja, koje
kritičari ponekad klasifikuju kao Pinterove ,,drame sjećanja". One uključuju komade ,,Pejzaž’’
(1968), ,,Tišina’’ (1969), ,,Noć’’ (1969), ,,Stara vremena’’ (1971), ,,Ničija zemlja’’ (1975),
,,Izdaja’’ (1978), ,,Glasovi porodice’’ (1981), ,,Stanica Viktorija’’ (1982) i ,,Jedna vrsta Aljaske’’
(1982). Neki od Pinterovih kasnijih komada, uključujući ,,Vrijeme zabave’’ (1991), ,,Mjesečina’’
(1993), ,,Pepeo pepelu’’ (1996) i ,,Proslava’’ (2000), imaju neke odlike njegove dramaturgije
,,sjećanja" u fokusu na prošlost u sadašnjosti, ali i otkrivaju ličnu, političku rezonancu i druge
tonalne razlike u odnosu na njih. Moglo bi se reći da čitav Pinterov dramski opus funkcioniše
gotovo na tri nivoa: (prividno) realističnom, metaforičnom i oniričnom. Upravo ovaj posljednji
snoliki nivo pruža Pinteru mogućnost da se putem visoko formalizovane repeticije i otvorene
poetičnosti preko ritualnog pozorišta nesmetano vrati onoj istinskoj, lirskoj  vrsti pozorišta, čiji je
zagovornik bio i sam Breht.  Iako mnogi savremeni tumači njegovog recentnog opusa insistiraju
na tezi da ciklus drama napisanih od polovine 1980-ih (naročito komadi ,,Još jedno pred
odlazak’’, ,,Gorštački jezik’’ i ,,Proslava’’) predstavlja radikalan Pinterov zaokret od
eskapističkog apsurda ka političkom pozorištu (dominantna tema: kršenje ljudskih prava), oni su
samo djelimično u pravu. Tačno je da se kontekst Pinterovih drama radikalno preobrazio, ali su
njegove opsesije ostale iste: skrivena poezija svakodnevnog govora, vječno zagonetna sudbina
ljudskog postojanja (kao i sveprisutna sumnja u istu) i konačno, Pinteru omiljena, moć sjećanja
(koliko god pamćenje kolebljivo i nepouzdano bilo), u nadi da nam samo ono može predočiti
esencijalni ontološki problem našeg apatridskog bistvovanja u svijetu, ,,u odnosu na raj, što bi
rekao Majkl Bilington, koji smo odavno izgubili’’. Za realizaciju snimanja ove radio drame u
studiju bih pozvao troje glumaca, jednog mladog i dvoje starijih, muškarca i ženu. Uz upotrebu
arhivske muzike i raznih foley efekata napravljenih u laboratoriji zvuka u službi predstavljanja
dramskih okolnosti, atmosfere i rastuće napetosti, služio bih se i obradom glasova glumaca radi
dobijanja efekta unutrašnjih monologa i tokova svijesti, onozemaljskog prikazanja lika oca, ali i
prisustva glasova druge porodice o kojoj pripovijeda mladić. Žanrovski bih odredio ovu dramu
kao psihološki triler, a upotrebom stilizacije u realiziciji bih se kretao ka magijskom realizmu.
Izvorni tekst komada bi pretrpio izvjesna skraćenja i montažu i kolažiranje određenih dijelova.