Pregled antropoloških tema iz prapovijesti

Emil Heršak
ehersak@ffzg.hr / ehersak@gmail.com
tel.: (098) 1777-880, (01) 6120-276

1. Prapovijest i zamisao o društvenom razvitku

Vrijeme "prije" povijesti
• Za razliku od hrvatskog pojma prapovijest, u većini zapadnoeuropskih
jezika (i isto u ruskom) za epohu koja nas zanima u pravilu se koristi
novotvorenica "pretpovijest" (engl. prehistory, fr. préhistoire, španj.
prehistoria, tal. preistoria), koja se pojavila u prvom dijelu 19. stoljeća.
• Iako nije posve jasno tko ju je prvi iskovao, i to u odnosu prema temelj-
nom pojmu povijesti ili historije, najbolji je kandidat za tvorca naziva
danski povijesničar i književni kritičar Christian Molbech (1783–1857).
• Točnije, Molbech je rabio danski pridjevski oblik forhistorisk (dakle
"pretpovijesni") u svojim predavanjima 1833. godine kao oznaku za
razdoblje nordijske povijesti do kraja vlasti, tj. smrti danskoga kralja
Gorma Starijeg (r. 900, vl. 936–958) [i u biti do prelaska Gormovog
sina, Haralda Modrozubog (r. 936, vl. 958– 986/987) na kršćanstvo].
• To doba počinje davno prije dolaska legendarnog Odina (Óðinn <
germ. *Wōðanaz) sa svojom družinom Asa (Æsir) iz Asgarda na istoka,
što je prema skandinavskim sagama dovelo do neodlučnog rata s
mjesnim Vanima (Vanir), pod vodstvom Freyra, nakon čega je slijedila Christian Molbech
vladavina švedskoga kraljevskog roda Ynglinga, od kojeg je, prema
nordijskim predajama, potekao i prvi kralj Norveške, Harald I.
Lijepokosi (stnord. Haraldr Hárfagri, 850–933).
• Dakako, bez obzira na problem stvarnog identiteta Odina i drugih
likova iz starijih skandinavskih saga, danas bismo rekli da se njihovo
vrijeme – koje je Molbech označio kao "pretpovijesno" – zapravo
odnosilo na "skandinavsko željezno doba": tj. na tzv. "predrimsko" i
"rimsko željezno doba" Sjeverne Europe (5 st. pr. Kr. do 400. n.e.) kao i
na kasnije "germansko željezno doba" (400–800 n.e.), ili najviše na
predvikinško "vendelsko razdoblje" (približno od 550. n.e. do prvog
vikinškog napada 793. godine, na samostan Lindisfarne u
Northumbriji).
• S druge strane, vrijeme do Odina po definiciji moralo bi povući to
dobno razdoblje unatrag mnogo dalje od epohe željeza: do nordijskog
brončanog doba (1700–500 pr. Kr.), i sve do nordijskog kamenog doba,
tj. do prvoga naseljavanja Sjeverne Europe i Skandinavije na kraju Christian Jürgensen Thomsen
posljednjega ledenog doba (11–10. tisućljeće pr. Kr.).
• Inače, ključnu podjelu na kameno, brončano i željezno doba u modernu znanost prvi je uveo jedan drugi
Danac: Christian Jürgensen Thomsen (1788–1865), glavni kustos zbirke starine u Kopenhagenu.
• Bilo je to 1836. godine, kada je Thomsen objavio svoje važno djelo Ledetraad til nordisk oldkyndighed,
"Vodilja kroz nordijske starine".
• Međutim, u tom i u drugim djelima on nije rabio (usvojio) Molbechov pridjev forhistorisk, nego se držao
pojma oldtilden, tj. "staro vrijeme" ("starina", "drevnost"), koji je zapravo bio danski prijevod za "antiku".
• Thomsenova podjela imala je, dakako, i jednu vrlo važnu antičku preteču, od koje je zacijelo polazila.
• Naime, još u prvom stoljeću pr. Kr. rimski je pjesnik Lukrecije (= Tit Lukrecije Kar, 96–55. pr. Kr.), u svom
djelu O prirodi, napisao stihove:
Oružje drevno ruke, nokti i zubi bješe Arma antiqua manus unges dentesque fuerunt
te kameni i odlomci šumskoga granja et lapides et item silvarum fragmina rami,
i plameni i oganj tek što ih [ljudi] upoznaše. et flamma atque ignes, postquam sunt cognita primum
• Ali je odmah u nastavku dodao:
Poslije se otkri moć željeza i bronce Posterius ferri vis est aerisque reperta
no rabiti broncu znalo se prije od željeza, et prior aeris erat quam ferri cognitus usus ,
jer je po prirodi lakše obraditi i obilnija. quo facilis magis est natura et copia maior
(De res natura. V: 1283 – 1288).

• Tijekom idućih desetljeća pridjevske oznake za "pretpovijesno" vrijeme pojavit će se u francuskom jeziku
(préhistorique), i poslije u engleskom (prehistoric).
• U prvom slučaju, vjerojatno je nazivlje imalo vlastitu prošlost, jer je upravo u istoj godini kada je Molbech
uveo danski oblik (1833), francuski je ljekarnik i istraživač daleke prošlosti, Paul Tournal (1805–1872) izumio
novu složenicu anté-historique, premda se ipak nije uvriježila.
• Tek je 1845. pisac, publicist i arheolog Gustave Séligmann d'Eichthal (1804–1886) u jednoj svojoj monografiji
po prvi put koristio pridjev préhistorique, koji će uskoro postati standardni na francuskom.
• Ali u Danskoj i općenito u Skandinaviji, o pretpovijesti se već dotad često govorilo, na što su uvelike utjecale
tadašnje političke okolnosti, i također neke (uvjetno rečeno) nacionalne težnje.
• U Norveškoj 1840-ih, jedan od vođa otvora prema Dancima, Peter Andreas Munch (1810–1863), pokušao je
plasirati tvrdnju da je u pretpovijesti izvorni jezik u Skandinaviji bio isključivo norveški, i da su Norvežani zatim
uveli taj jezik u Dansku.
• Poslije je znameniti njemački filolog i književnik Jacob Grimm (1785–1863) iskoristio i taj argument, zajedno s
nekim obilježjima jilanskih (jutlandskih) narječja, da bi u svom djelu "Povijest njemačkog jezika" (= Geschichte
der deutschen Sprache, 1848) zaključio da se u Jyllandu u davnini govorilo njemački!
• I štoviše, Grimm je podržao "nacionalno pravo" Njemačke da ponovno zauzme sva područja u kojima se bilo
kada u prošlosti govorilo njemački.
• Bilo je to u vrijeme kada se razvio snažan sukob između Njemačke i Danske, ponajprije u vezi s pokrajinama
Schleswig i Holstein, ali se također pojavio i zahtjev da Njemačka osvoji sav Jylland i zatim prepusti Švedskoj
sve ostatke Danske.
• Na takve nacionalne prijetnje odgovorio je danski arheolog Jens Jacob Asmussen Worsaae (1821–1885), koji
se suprotstavio Grimmu i drugima, tvrdeći da su u davna vremena u Danskoj i drugdje oko Baltika živjela
raznovrsna plemena.
• Štoviše, u jednom osvrtu na Grimmove jezične teze, rekao je da bi prema više-manje istom pravu Nijemci
trebali prepustiti Mecklenburg, Pomorje (Pomoraniju) itd. Slavenima, koji su živjeli tamo prije njih.
• Ratovi koji su uslijedili 1848–1851. i 1864. između njemačkih sila (pod vodstvom Pruske) i Danske svakako ne
ulaze u našu tematiku.
• No zanimljivo je da je baš u tom kriznom sklopu Worsaae objavio prvo znanstveno djelo (zapravo pamflet)
koje se u naslovu obraćalo pretpovijesti: "O pretpovijesnoj 'njemačkoj' populaciji u Danskoj. U odnosu na

2
 današnje političke pokrete" (Om en forhistorisk, saakaldet 'tydsk' Befolkning i Danmark. Med Hensyn til
Nutidens politiske Bevægelser. Kopenhagen, 1849).
• I u ovom razdoblju, pojam pretpovijesti napokon je ušao i u engleski jezik.
• Prvi ga je koristio škotski znanstvenik Daniel Wilson (1816–1892), koji je
poslije emigrirao u Kanadu i postao prvi predsjednik Sveučilišta u
Torontu.
• Wilsonovo glavno djelo "Arheologija i pretpovijesni anali Škotske" (= The
Archaeology and Prehistoric Annals of Scotland) bilo je objavljeno 1851.
godine – i premda je izgledno da se oslanjao na francuske predloške, po
svemu sudeći na Wilsona je utjecao Peter Munch, koji mu je bio bliski
prijatelj.
• Jedno od ključnih djela, koje je poslije u 19. stoljeću pomoglo odrediti
davnu prošlost, bila je knjiga "Pretpovijesna vremena" (Pre-historic
times ), koju je 1865. objavio John Lubbock (1834–1913).
• Lubbock je bio bankar, ali se amaterski bavio i arheologijom i biologijom
(točnije proučavanjem kukaca – mrava, pčela i osa).
John Lubbock
• Vodio je također intenzivnu prepisku s Charlesom Darwinom; u svojoj
knjizi, prihvatio je i odrednicu "pretpovijest", kao i Thomsenovu podjelu na kameno, brončano i željezno
doba.
• Osim toga, Lubbock je bio prvi učenjak koji je razdvojio kameno doba na paleolitik (staro kameno doba), i na
neolitik (novo/mlado kameno doba), i prema tom modelu irski arheolog Hodder Michael Westropp (1820 –
1885) uveo je već 1865/1866. ili možda 1872. pojam mezolitik (srednje kameno doba).
• Inače 1872. godine shema se dalje razradila kada je francuski
arheo-log Louis Laurent Gabriel de Mortillet (1821–1898)
podijelio paleolitik na "donji" i "gornji".
• Napokon, između tih faza, početkom 1950-ih francuski geolog i
arheolog François Bordes (1919–1981) umetnut će još i "srednji"
paleolitik.
• Treba dodati da je na njemačkom govornom području jedno
vrijeme postojala jaka konkurencija između uporabe pojma
Vorgeschichte (ili čistog neologizma Prähistorie), i alternative
Urgeschichte, koja je implicirala najstariju tj. iskonsku povijest
(iako je taj naziv prvo nastao u teološkom okvira). Ova druga
inačica napokon je prevagnula, i to iz sadržajnih razloga.
• Prema njemačkom Urgeschichte nastali su poslije oblici poput
Gabriel de Mortillet, 1872.
hrvatskog "prapovijest", češkog pravěk, slov. prazgodovina, pa i
mađarskog őskor (dosl. "pravrijeme").
• U ruskom se također pojavio oblik праистория, no dok je pridjevska izvedenica праисторический ostala
poprilično uobičajena.
• U ruskom je napokon prevagnula koncepcija prvobitnosti (первобытное общество), uz zapadnoeuropske
ideje o pretpovijesti (доисторическое общество, dosl. "dopovijesno društvo").

Iskonski svijet – idealno stanje ili divljaštvo

• Premda je Lukrecije, od koga je Thomsen posudio model za trodjelnu podjelu davne prošlosti, spomenuo
pomak prema metalnom oružju, za rimskog pjesnika to nije zapravo značilo napredak – priroda mu je uvijek
ostala ideal.

3
• Treba naglasiti da koncepcija o napretku nije bila tipična za prošla stoljeća i da se tek učvrstila u modernom dobu.
• U antici i u drevnomu svijetu, i općenito sve do kraja europske renesanse, česte su bile sheme ili o cikličnom
razvitku ili o postupnom propadanju čovječanstva.
• Nasuprot tome, prvobitno stanje bilo je zamišljeno kao najbliže savršenstvu.
• Staroindijska tradicija govorila je o četiri kozmička doba, pod imenom yuge (jedn. yuga / यग ु , dosl. "jaram"),
određene prema zgoditcima na kocki: 1) satya- ili kr̥tayuga, 2) tretā-, 3) dvāpara- i napokon 4) kaliyuga, i
tijekom kojih čovječanstvo prolazi od idealnoga stanja do propasti.
• U svakoj uzastopnoj fazi prvobitna dharma opada za jednu četvrtinu, vrlina i znanje se smanjuju, ljudi su i
tjelesno sve manji i žive sve kraće, a na kraju 1.000 prolaza kroz tih krugova od četiri doba, svijet se uništava,
tj. dolazi do propasti svijeta i do novog stvaranja.
• Jedan takav tisućkružni ciklus između stvaranja i propasti traje 4,32 milijardi godina, ali predstavlja tek jedan
dan (kalpa) u životu Brahme, nakon koje slijedi (više-manje) podjednako duga noć.
• U historijskom smislu, primjerice, staroindijski ep Mahābhārata smješten je u doba kaliyuge, i na kraju toga
doba – kako se kaže u epu – uslijedit će miješanje dužnosti kasta i zavladat će barbari (mleććha).
• Dakako, kaliyuga je počela, prema našem računjanju vremena, u polnoć 18. veljače 3102. pr. Kr. – i to je i
danas naše vrijeme.
• Kaliyuga ujedno znači vrijeme željeza, što predstavlja paralelu s antičkom shemom o vijekovima čovječanstva,
počevši od "zlatnoga doba".
• Postoji i mogućnost da je antička slika o srozavanju čovječanstva kroz četiri doba označena metalima sve
manjeg sjaja imala preteče u indijskim i isto u staroiranskim predajama.
Antička shema o dobima metala
• Antička shemu prvi je iznio grčki pjesnik Heziod (8–7. stoljeću pr. Kr.), u svom djelu Poslovi i dani.
• Prvobitni zlatni rod ljudi, kaže Heziod, živjeli su poput bogova, bez grižnje savijesti i slobodni od muke rada i
od tuge; uvijek su bili sretni i gozbovali, daleko od dodira zlih duhova, a kada bi umrli, bilo je kao da su tek
zaspali. I zemlja je bila prepuna obilja.

Lucas Cranach Stariji (1472–

1553), "Zlatno doba" (1530).

4
• Slijedio je manje savršen srebreni rod i zatim je Zeus, prema Heziodu, stvorio "užasnu i nasilnu" rasu brončanih
ili mjedenih ljudi (ἀνθρώπων χάλκειον). Jedino im je ratovanje bilo u srcu. Kovali su broncu, živjeli u brončanim
domovima, nosili brončano oružje. No svladani vlastitim oružjem, nestali su bez imena u ledenim dubinama
Hada.
• Naslijedio ih je pravedniji rod heroja, a zatim (sadašnji) rod željeznih ljudi – sklon razdoru i silničkoj vlasti.
Moralne su vrijednosti propale i jedni su drugima rušili gradove.
• Heziod je koristio izraz "rod/rasa" (γένος), no poslije će se uvriježiti misao o "dobu", ili "vijeku".
• Kasniji grčki pisci, i poslije njih i rimski, mijenjali su različite elemente iz Heziodovog opisa.
• Vergilije (Publije Vergilije Maron, 70–19. pr. Kr.), primjerice, povezao je heroje sa zlatnim dobom, i u
redoslijedu doba istaknuo je samo prvo i posljednje – zlatno i željezno (Ekloge, IV: 4 –17).
• No Vergilijev mlađi suvremenik Ovidije (= Publije Ovidije Naso, 43 pr. Kr.–17 n.e.) vratio se četveročlanoj
podjeli: "zlato doba" (sada izričito aurea aetas), i iduće naraštaje (proles) srebrenih, mjedenih/brončanih i
željeznih ljudi (Metamorfoze, I: 89–150).
• Isto tako, u antičku predodžbu o dobima unijela se predaja o velikim potopima: iskonski ili Ogigov potop,
okončio je srebreno doba. Platon (428–427 pr. Kr.) je smatrao da je to bio najveći potop od svih, i da se
dogodio 9.000 godina prije njegova vremena. Poslije je Deukalionov potop razdijelio brončano doba od
željeznoga, odnosno od vremena živućih ljudi. Grčki izvori spominje još i Dardanov potop, ali kontekst nije
razrađen.
Pad čovjeka
• Indijske i antičke sheme o stupnjevitom propadanju
mogu se usporediti s općom idejom o "padu čovjeka"
koja je postojala, primjerice, u biblijskoj tradiciji.
• U biblijskoj tradiciji Bog stvara čovjeka prema svojoj
slici i prilici, što bi značilo da je čovjek na početku
savršen: I reče Bog: "Načinimo čovjeka na svoju sliku,
sebi slična, da bude gospodar ribama morskim,
pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim
gmizavcima što puze po zemlji!" (Post I, 26)
• U početku čovjek živi u rajskom vrtu i sve što treba ili
želi nalazi se u njegovoj blizini, kao božanski dar.
• Slijedi ljudski grijeh ili neposluh, koji ga dovodi u
svijet umiranja, muke, boli i zla.
• Uz motiv o padu čovječanstva povezuje se i predaja o
Velikom potopu.
• Biblijski potop, ili Noin potop, najčešće se uspoređuje
s bliskoistočnim primjerima – s potopom iz
sumerskog mita o stvaranju, u kojem je glavni junak
Ziusudra, i s babilonskom inačicom te priče u "Epu o
Gilgamešu", u kojem je potop preživio Utnapištim.
• Noin se potop povezuje i s grčkim mitom o
Deukalionu, a sličnost je tu još veća jer božanska sila
šalje potop kao kaznu za sve veće izopačenosti ili
oholosti među ljudima (u sumersko-babilonskoj
tradiciji potonji motiv nije jasno izražen, barem u
očuvanim tekstovima). Hugo van der Goes (1440–1482), "Pad čovjeka" (1467/1467).

5
Arkadija
• Zamisao da je davna prošlost bila bolja od današnjice, zadržala se od antike sve do kraja renesanse.
• I to je bilo logično, uzevši u obzir činjenicu da je rajski vrt ili zlatno doba po definiciji trebalo biti stanje ili
vrijeme kada su ljudi živjeli u dodiru s božanstvom i u skladu s prirodom.
• I u tom smislu još su antički pisci zamislili da su ostaci nekadašnjeg načina života postojali u idealnim
pastoralnim sredinama, primjerice u Arkadiji u kojoj je Vergilije smjestio radnju svojih Ekloga.
• Arkadija je postala snažan motiv tijekom europske renesanse, jer je renesansa bila i formalno okrenuta prema
prošlosti, tj. prema "preporodu" grčkih i rimskih ideala koje je suprotstavila srednjovjekovnom svijetu iz
kojega je Europa upravo izlazila.
• Arkadija je ostala snažan, gotovo arhetipski motiv sve do modernoga doba, i od renesanse do epohe
romantizma postupno je potiskivala biblijsku sliku raja.

Thomas Cole (1801–1848), "Arkadija ili Pastirsko carstvo" (1834).

Znanje o prostoru i vremenu

• S druge strane, treba naglasiti da je prije modernoga doba poznavanje svijeta i prošlosti bilo još vrlo
ograničeno.
• Premda je i prije bilo "dalekih dodira" – primjerice između Europe i Dalekog istoka za vrijeme mongolskog
mira (pax Mongolica), takve su veze dovodile više do priča o čudesima, nego do znanja o dalekim krajevima s
drukčijim kulturama.
• Isto tako, prošlost je bila viđena kao razmjerno kratka.
• Prema kršćanskom obračunu, ab origine mundi, koja se najdulje zadržala u bizantskoj tradiciji (sve do 1700. u
Rusiji), svijet je bio stvoren 1. rujna 5509. pr. Kr.
• I od početka svijeta do potopa, prema shvaćanju u 16. stoljeću, nije proteklo ni 2000 godina ("...do Potopa
vodenoga, ima let iezero ∫est sto petdeset i ∫est", Vramec, Kronika, 1578)

6
• Međutim, renesansa je predstavljala most prema modernom dobu, i
postupno se tada počelo širiti znanje o svijetu i prošlosti.
• Ključno je bilo otkriće tzv. Novog svijeta, koje je bitno utjecalo na
europska poimanja o razvitku.
• No tek otkrivene indigene kulture Amerike poticale su oprečna (ili
suprotstavljena) shvaćanja.
• S jedne strane, pogotovo u prvo vrijeme nakon Kolumbova puta u
Ameriku, američki starosjedioci, koji su naizgled živjeli u skladu s
prirodom, podsjetili su Europljane na ideal Arkadije.
• Sam Kolumbo usporedio je Novi svijet, po svom obliku, ali i u smislu
njegove izdašnosti sa ženskom dojkom ili bradavicom (la teta de muger).
• I to je poticalo pozitivni stav: tzv. meki primitivizam.
• S druge strane ideologija dominacije koja je pratila proces kolonizacije
zahtijevala je da te indigene kulture budu prikazane kao manje
vrijedne, ili divljačke.
Kristofor Kolumbo (1451–1506). Portret koji
• Iz toga će nastati tvrdi primitivam.
je 1519. izradio talijanski slikar Sebastiano del
• Manja vrijednost uvijek je relativni pojam, ali ipak nema dvojbe da su Piombo (1485–1547).
u mnogim apektima materijalne kulture američke indigene kulture
zaostajale za europskim i uopće za starosvjetskim sklopom, i to čak u tako osnovnim izumima poput kolnoga
prijevoza.
• Amerikanci su imali neke oblike metalurgije, osobito obradu zlata i srebra, ali najveći dio Amerike (osim Arktika),
u trenutku kada je došao u dodir s Europljanima, još nije dosegnuo stupanj razvitka željeznog doba.
• Bez obzira na to što su neka američka društva postigla visok stupanj složenosti (Maje, Asteci, Inke), i ostvarila
velike pomake u graditeljstvu, medicini, matematici, itd., općenito su u tehnologiji ostala na kasnokameno-
dopskom stupnju razvitka.

Lijevo: španjolski kralj gleda kako se Kolumbo susreće s Tainima, narodom/plemenom iz aruačke skupine, na Hispaniolu (Giuliano
Dati, Kolumbovo pismo: La lettera dell’isole che ha trovato nuovamente el re di Spagna, Firenca 1493).
Desno: Nizozemski pisac i ilustrator Jan van Doesborch (u. 1536), objavio je 1507. rad o "Novom svijetu", Van der nieuwer werelt. Tri-
četiri godine izišao je engleski prijevod (Of the newe landes, 1510–1511), koji je bio ujedno i prvo djelo na engleskom o Americi. U
tom izdanju pojavila se slika o obitelji brazilskih urođenika.

7
 • I zato, protiv europskih pušaka i željeznih topova, njihovi
noževi i mačevi iz opsidijana nisu mogli prevagnuti.
• Ali u vrijeme pokoravanja Amerike, europski osvajači nisu
svoju fizičko-vojnu nadmoć tumačili ponajprije iz perspektive
materijalnog razvitka, nego iz perspektive ideologije.
• Američki starosjedioci bili su im inferiorni, jer nisu bili kršćani,
i jer su imali divljačke običaje, poput kanibalizma, itd.
• Sve češći kontakti s Indijancima još su više potencirali
razdvajanje shvaćanja između pobornika mekog i tvrdnog
primitivizma.
• Prvi su zadržali sliku o iskonskom ili primitivnom stanju kao
boljem od "civiliziranog stanja", što je bilo na liniji nostalgije
za Arkadijom i viziji o propadanju čovječanstva, dok su drugi
pripisivali negativni predznak primitivizmu i veličali progres
civilizacije.
• Primjerice, u 16. stoljeću, kao svjedok zbivanja u Novom
Bartolomé de las Casas
svijetu, dominikanac Bartolomé de las Casas (1485–1566)
osudio je okrutne španjolske postupke prema starosjediocima
Novog svijeta, naglasivši da su ti ljudi po svom karakteru blagi
i dobri i prirodno predodređeni za kršćanstvo,
• U idućem stoljeću, idealizirana slika već se uvelike narušila
(po svemu sudeći također zbog samog pokoravanja Novog
svijeta).
• I tada je britanski filozof Thomas Hobbes (1588–1679)
istaknuo da je život primitivnoga čovjeka "samotan,
siromašan, opasan, životinjski i kratak", te da je u prirodnom
stanju "čovjek čovjeku vuk" (Levijatan, 1651).
• Hobbsovo tumačenje označilo je pomak od idealizacije
Arkadije ili zlatnog doba, i prijelaz na koncepciju o
društvenom razvitku.
• S druge strane, vremenski okvir za taj razvitak nije bio još
dorađen.
• I doći će do nekih novih promjena u vremenskom obračuna
Thomas Hobbes kada je svijet nastao.
• Naime, godinu dana prije nego što je Hobbes objavio svoj Levijatan, James Ussher (1581–1656), irsko-protestanski
nadbiskup Armagha i poslije primat Irske, utvrdio je da je svijet bio stvoren točno u noći prije 23. listopada 4004.
pr. Kr., i da se Noin potop zbio 2438. pr. Kr. (Annales veteris testamenti, a prima mundi origine deducti, 1650).
• Sve u svemu, ni pretpotopno vrijeme, koje je moglo označavati neko iskonsko stanje nakon stvaranja, nije
bilo tako davno.
• No u 17. stoljeću, danski znanstvenik, i (nakon preobraćanja) neko vrijeme pomoćni katolički biskup, Nicolaus
Steno (= lat. Nicolaus Stenonis; dan. Niels Steensen ili Stensen, 1638–1686) prvi je povezao već pronađene fosile
s davnim živućim životinjama i s geološkim slojevima, što je imalo važne implikacije za razvitak geologije.
• Ipak prve moderne teze o starosti Zemlje nastale su tek potkraj 18. stoljeću, u doba prosvjetiteljstva, kada je
grof Buffon (grof Georges-Louis Leclerc, Comte de Buffon, 1707–1788) ustvrdio je zemlja stara 75.000 godina.
• Autori prosvjetiteljstva i općenito iz 18. stoljeća već su raspolagali mnogo većim fondom znanja o svijetu od
njihovih prethodnika.

8
• Međutim, ostala je podvojenost u pogledu vrednovanja primitivizma, tim više, što je "prirodno stanje"
dobivalo sve veću važnost u odnosu na filozofske teme vezane za razvitak suvremenoga društva.
• U tom ozračju, neki su nastavljali arkadijsku viziju o primitivnom stanju kao najboljem za ljudi, kada je čovjek i
u najbližem dodiru s Bogom.
• Primjerice, engleski pjesnik Alexander Pope (1688–1744), u pjesmi
"Esej o čovjeku" (1734), spjevao je jednostavnu ali višeznačnu
pohvalu o Indijancima, koja počinje riječima:
Eno ga, bijednog Indijanca! čiji neuk um
Vidi Boga u oblacima, ili ga sliša u vjetru…
(Lo, the poor Indian! whose untutor'd mind;
Sees God in clouds, or hears him in the wind)
• Primitivno ili prirodno stanje dovodilo se u vezi i s prirodnim
zakonima, o kojima su pisali francuski "filozofi“. Ali ipak, ključni
smjer prosvjetiteljstva implicirao je naglasak na progres.
• U 19. stoljeću, kako smo vidjeli, konačno se formirao pojam
pretpovijesti, a zatim, u njemačkom govornom području, i pojam
prapovijesti.
• U tom stoljeću znanost i tehnologija vrlo su brzo napredovale, više
nego danas, i to u svim sferama – naime, još potkraj prijašnjeg
stoljeća škotski je izumitelj James Watt (1736–1819) stvorio prvi
Michael Dahl (1659–1743), portret Alexandera
praktični parni stroj, a do kraja 19. stoljeća već su postojale
Popea (ulje na platno).
električne žarulje, telegrafi i telefoni.
• Za to vrijeme razvijale su se i nove znanstvene discipline: osim arheologije i geologije, također i sociologija i
antropologija. Kolonijalna carstva proširila su se diljem svijeta – i u svijesti Europljana nije više bilo mnogo
dvojbe da su oni razvijeniji od svih drugih naroda.
• Štoviše, na kraju stoljeća Rudyard Kipling (1865–1936) napisao je
svoje glasovite stihove "Breme bijeloga čovjeka" (1899), koji su
zagovarali civilizacijsku funkciju Europljana prema drugim kulturama
u svijetu.
• Ustvrdilo se da povijest napreduje, te da je osnova za to ponajprije u
materijalnom razvitku, koji zatim potiče i duhovni razvitak.
• I to je značilo, s druge strane, da je najstarija povijest, ili pretpovijest,
morala biti znatno manje razvijena od današnjice.
• Na pojam razvitka ili evolucije nedvojbeno je utjecao i rad Charlesa
Darwina (1809–1882). Ali Darwinov rad nije bio jedini koji je imao
bitan učinak na promjenu koncepcije o prošlosti.
• Već su geolozi poput Louisa Agassiza (1807–1873) otkrili da je zemlja
prošla kroz ledeno doba – i da je mnogo starija nego što se prije
moglo pretpostaviti (računica je već dostizala milijune godina).
• Godine 1842. engleski biolog Richard Owen (1804–1892) odredio je
naziv dinosauria za skupinu golemih izumrlih gmazova, koji su dotad
bili nepoznati – a tijekom 19. stoljeća znanost je upoznala i prve
ljudske fosile.
• Zamisao o progresiji, da su neka životinjska bića izumrla i da su druga
nastavili svoj razvitak, u izmjenjenom obliku, uhvatila je korijene. Charles Darwin u mladim danima (portret, ulje
na platno G. Richmonda).

9
Louis Agassiz je između 1837. i 1840. proučavao ledenjake u Švicarskoj, i odmah zatim prestavio svoju studiju o ledednim dobima u
prošlosti Zemlje (o čemu će biti riječ poslije). Lijevo: Agassiz 1840. u zaklonu koji je prozvao "Hôtel de Neuchâtelois" – kraj ledenjaka
nad izvorom rijeke Aar u Bernskim alpama; desno: litograf i fotograf Agassiza sredinom 19. stoljeća (autor Antoine Sonrel).

Richard Owen (lijevo) uveo je biološku kategoriju dinosauria. Na dočeku Nove godine 1853. održala se gozba u londonskoj Kristalnoj
palači unutar modela tijela iguanodona, koji je rekonstruirao Benjamin Waterhouse Hawkins (1807–1894).

• I dok se razrađivala shema o fizičkom razvitku Zemlje, izumrlih životinja i

ljudi iz prošlosti, autori poput Edwarda Burnetta Tylora (1832–1917) i
Lewisa Henryja Morgana (1818–1881) određivali su nove osnove za
pojmovanje razvitka kulture od primitivnijih stadija do razvijenijih.
• Tylor je prvenstveno istraživao religiju, i 1871. je u svojoj knjizi "Primitivna
kultura" (Primitive Culture) iznio tezu da se religije razvijaju iz početnih
politeističkih oblika u smjeru prema monoteizmu – osim te evolucijske
sheme, Tylor je predložio i koncept animizma.
• Neovisno o tome koliko je njegova teza o razvitku religije bila točna ili
kriva, činjenica je da se smjer razvitka odredio od primitivizma prema
suvremenom društvu.
Edward Burnett Tylor.

10
Morganova shema
• Još veći utjecaj imala je shema koju je razradio američki etnolog i
također rani antropolog Lewis H. Morgan.
• Njegovo kapitalno djelo "Drevno društvo" (Ancient Society),
objavljeno 1877., imalo je golem utjecaj na pojmanje kulturnog
razvitka i prijašnjih stanja društva.
• Ta je knjiga stekla dodatni utjecaj zato što su se na nju oslonili
Marx i osobito Engels, pa je tijekom 20. stoljeća (ili izravno ili preko
Engelsove prerade) postala gotovo dogmom u zemljama
nekadašnjeg realnog socijalizma.
• Iako danas možemo ozbiljno posumnjati u mnoge Morganove
postavke, i pogotovo u opću primjenjivost njegova modela, korisno
je iznijeti njegove glavne teze – tim više što naslov njegove knjige
uvelike evolucira temu ovog kolegija
• Morgan nije u svojoj shemi koristio tročlanu podjelu razvitka od
drevnosti koja je već postojala u njegovo vrijeme (kameno,
brončano, željezno doba), nego je umjesto toga govorio o tzv.
etničkim razdobljima.
• Pritom treba uzeti u obzir da se oznaka "etnički" u ovom slučaju
Lewis Henry Morgan
odnosila na njegovu kategoriju "etna" (ethna), što se obično
prevodi kao jedinica novine, otkrića ili vrsta domaće ustanove.
• Morganova tri "etnička razdoblja" bila su: divljaštvo (koje je bilo označeno opstankom na prirodnoj osnovi),
barbarstvo i civilizacija, a svako je dalje podijelio na tri stadija – nižu, srednju i višu.

Razdoblje divljaštva počelo je prije 60.000 godina

U nižoj fazi divljaštva čovjek se izdvaja od životinja negdje u tropskim ili suptropskim dijelovima svijeta.
Glavna su mu prehrana voće i korijeni, barem djelomično još živi u drveću, razvija jezik gesta. Obiteljska
struktura ovisi o krvnom srodstvu u generaciji, i braća i sestre pare se zajedno.
U razdoblju srednjeg divljaštva, čovjek razvija ribolov, počinje rabiti vatru i naseljavati obale. Jezik mu je
jednoslogovni i obiteljske veze se stvaraju tako da se nekoliko muževa žene za nekoliko žena (punaluanska
obitelj).
Na višem stupnju divljaštva čovjek počinje koristiti luk i strijelu, toljage i koplja. U prehranu uključuje
mesnu lovinu. Dolazi do pojave kanibalizma. Obitelj je sindiasmička, tj. monogamna ali bez zajednog
stanovanja. Jezik postaje višeslogovni i društvo se počinje organizirati u rodove, bratstva i plemena.
Nastaju prvi vjerski oblici u vidu obožavanja sila prirode.
Razdoblje barbarstva počinje prije 35.000 godina.
U nižoj fazi čovjek se počinje baviti povrtlarstvom i stvara prvu keramiku. Nastaju plemenska savezništva i
ograđena sela. Religija se usredotočuje na Veliki Duh. To je vrijeme nastanka "arijske" i semitske jezične
porodice.
U srednjoj fazi barbarstva počinje uzgoj životinja među Arijcima i Semitima, te obrada bronce. Nastaju
prve vodogradnje i domovi su zajednički u obliku utvrda.
Na višem stupnju barbarstva, počinje uzgoj žitarica i drugih biljaka među Arijcima, kao i metalurgija
željeza. Razvija se pjesništvo i mitologija. Grade se utvrđeni gradovi. Nastaje kolni prijevoz i metalno
oružje. Obitelj je monogamna i vlasništvo je pojedinačno; održava se gradski život i stvaraju se narodna
vijeća.

11
 Razdoblje civilizacije počinje prije 5.000 godina.
Niži stupanj odgovara antičkoj civilizaciji. Zemljoradnja se obavlja željeznim plugom na životinjskoj vuči.
Izvori za opstanak su već neograničeni. Ljudi koriste fonetsko pismo i arapske brojeve. Rat je umijeće.
Postoje gradovi, trgovina, novac i država utemeljena na teritoriju i vlasništvu. Grade se mostovi, lukovi,
dizalice, vodeni kotači i kanalizacije.
Srednji stupanj civilizacije odgovara srednjem vijeku. Obilježja su tog stupnja gotička arhitektura, feudalna
aristokracija s nasljednim titulama i hijerarhija pod vodstvom pape.
Viši stupanj civilizacije odgovara modernom dobu, i tu su glavne osobine telegraf, ugljeni plin, tekstilni
strojevi, parni stroj, teleskop, tiskanje, ustavi, kompas, barut, fotografija, moderna znanost, vjerska
sloboda, javne škole, predstavnička demokracija, klase, različite vrste zakona.
• Dakako, Morgana je više zanimala divljaštvo i barbarstvo od civilizacije, jer su se ta razdoblja više vezivala za
njegova osobna etnološka istraživanja. Zapravo je tek označio prijelaz u razdoblje civilizacije.
• To posljednje razdoblje više je doradio Engels u svom dijelu Podrijetlo obitelji,
privatnog vlasništva i države (1888), koje je u osnovi polazilo od Morganovih
zaključaka.
• No Engels je u svemu istaknuo motiv vlasništva ili imovine, te ustvrdio,
primjerice, da je s nastankom monogamnog braka nestalo prijašnje žensko
pravo, i muškarci su uspostavili apsolutnu vlast nad imovinom majki i djece.
• Budući da je Morganov rad, ili točnije Engelsova recepcija tog rada, bila
uključena u marksističku dogmu, njegova utjecajnost je ostala velika, čak i
nakon što su nove spoznaje tijekom 20. stoljeća dokazala da obilježja koja
je pripisivao pojedinim etničkim razdobljima, i osobito vremenski okvir, ne
odgovaraju rekonstrukciji (pra)povijesne zbilje.
• Ipak, treba naglasiti da je Morganov razvojni model ostao poticajan, i da su
zapravo i novije evolucijske sheme na stanovit način bile nadahnute
njegovim radom.
• Jedna takva shema, koja je nastala sredinom 20. stoljeća, polazila je od Friedrich Engels (1820–1895).
usložnjavanja oblika organizacije u društvu.
• Riječ je o antropološkom modelu koji je prvo oblikovao Elman Roger Service (1915–1996), i poslije nadopunio
Morton Herbert Fried (1923–1986), i po kojem postoje četiri razvojne etape u društvenoj složenosti:
1) Lovačko-sakupljačke družine (engl. bands) s pretežito egalitarnim unutarnjim odnosima,
2) Plemenska društva s početnim elementima društvenog rangiranja i razlika u prestižu,
3) Stratificirana plemenska društva pod vodstvo poglavara – tzv. poglavišta (engl. chiefdoms), i napokon
4) Civilizacije sa složenim društvenim hijerarhijama i uređenim vladama s posebnim institucijama vlasti.
Povijest i prapovijest
• Od europskog prosvjetiteljstva do kraja 19. stoljeća definitivno je nestala prijašnja predodžba o prošlosti kao
o nekom idealnom zlatnom vijeku i sve se više razrađivala slika o društvenom napredovanju tijekom
vremena, barem u smislu materijalnog progresa.
• Nastanak pojma "pretpovijesti" u prvom dijelu 19. stoljeća odredilo je polazišno, ili "iskonsko" doba kao nešto
što je postojalo "prije povijesti", a daljnji razvitak "do početka povijesti" bio je sažet u troetapnoj shemi
kamenog, brončanog i željeznog doba, kao i u Morganovom prikazu napredovanja od divljaštva do civilizacije.
• No sintagma da nešto postoji "prije povijesti" dovodi nas do problema određivanja što je uopće "povijest".
• Grčki predložak ἰστορία nastao je od ἵστωρ, "svjedok, znalac", od starije grč. tvorbe *wid- tor, čiji prvi dio seže
do ie. korijena *weid "vidjeti, znati", koji je očit u svim slav. i lat./rom. glagolima tipa "vidjeti" (lat. vedēre), u
hrv. "povijest" (što nam je tu ključno), "vijest" (praslav. *věstь) i "pripovijedati" (dorađeno od praslav. vědati), u

12
 nazivu sanskrtskih "veda" i također u pragerm. *witjan "znanje" (usp. stengl. wittan s istim značenjem, i današnji
engl. wit, "domišljatost, pamet, duhovitost").
• U tom smislu logična je bila definicija koju je u 16. stoljeću predložio engleski filozof Francis Bacon (1561–1626),
a po kojoj je povijest "znanje predmeta određeno vremenom i prostorom".
• No Bacon je mislio najviše na prirodoslovlje, historia naturalis (engl. natural history).
• Kada je riječ o povijesti u smislu registriranja različitih događaja iz ljudske prošlosti (društvene, kulturne,
znanstvene, političke, etničke, itd.), povjesničari su se služili ili pisanim izvorima, ili usmenom tradicijom, a
katkad i fizičkim ostacima iz prošlosti.
• Potonje bi moglo značiti da i područje arheologije ulazi u domenu povijest, iako su se povjesničari obično
ograničavali poglavito na pismene izvore, pa se tako uvriježilo i shvaćanje da je "pretpovijest" jednako
razdoblju "prije pismenosti".
• Ipak, iako se pismenost često koristi kao razgraničenje između povijesti i "pretpovijesti", postoji i gledište da
je zapravo sva ljudska prošlost dio povijesti.
• Prapovijest (prema njemačkom Urgeschichte) u takvom je viđenju bolja oznaka od zamisli o "pretpovijesti".
• Treba uzeti i u obzir komentar koje je 1961. iznio britanski povjesničar Edward H. Carr (1892–1982): "Granica
između pretpovijesnih i povijesnih vremena je prođena kada ljudi prestanu živjeti samo u sadašnjosti i kada
se svijesno zainteresiraju za svoje prošlosti i budućnosti. Povijest počinje s predajom tradicije, i tradicija znači
prijenos običaja i pouka iz prošlosti u budućnost".
• Dakako, Carrov koncept "življenja u sadašnjosti" je problematičan, ukoliko se ne odnosi na oblik življenja u
sadašnjosti koji je bio svojstven predljudskim precima čovjeka, i koje je zacijelo i dalje svojstveno životinjama.
• Koliko možemo zasad zaključiti, čovjek je već odavno razvio svijest koja ga razlikuje od životinja i potiče da misli i
o prošlosti i o budućnosti, pa bi ta granica o kojoj je Carr pisao nestala odmah nakon nastanka ljudske svijesti.
• S druge strane, u današnje vrijeme, često se stavlja naglasak samo na sadašnjost, i mada se misli o budućnosti
postoji katkad čak "zagovarana" tendencija prekiđanja veza s tradicijama, pa bismo mogli pomisliti da i
suvremena globalizacija na neki način predstavlja novi ulaz u prapovijest, prema Carrovom viđenju.
• To nas dovodi i do zamisli koje je američki politolog i ekonomist Yoshihiro Francis Fukuyama (1952–) iznio u
svojoj knjizi "Kraj povijesti i poslijednji čovjek" (The End of History and the Last Man, 1992), da će svjetsko
širenje liberalne demokracije i slobodnog tržišta Zapada, kao i zapadnoga stila života, označiti kraj sociokulturne
evolucije i nametnuti fiksni oblik ljudske vladavine.
• Ta nova "poslijepovijest", očito vezana za teze o današnjoj tzv. globalizaciji, mogla bi imati neke društvene,
kulturne i psihološke odlike "pretpovijesti", iako skeptičnost prema takvom ishodu je razumna.
• Za razliku od ideja koja pokušavaju odrediti neku crtu razdvajanja između povijesti i stanja prije (ili poslije),
pojam prapovijesti nema takvu granicu: prapovijest počinje, recimo, kada počinje ljudska svijest; za ljude, dakle,
nema pretpovijesti, osim ako se to ne bi odnosila na predljude, australopiteke i slično – i doista bi bilo bolje
opisivati također i vrijeme dinosaura kao "pretpovijest", ne "prapovijest".
• Doduše, sve su ovo zasad tek hipoteze, i samo nazivlja je katkad opterećeno jezičnim tradicijama, i ne toliko
smislom riječi.

2. Kanibalizam (posebna tema)

Riječ i opći primjeri
• Sama riječ kanibal nastala je prema Kolumbovom zapisu imena naroda Kariba.
• Točnije, 26. studenog 1492. Kolumbo je zapisao u svom dnevniku: "Svi ljudi na koje sam dosad naišao kažu da
se jako boje Caniba ili Canima" (Toda la gente que hasta hoy ha hallado diz que tiene grandísimo temor de los
Caniba o Canima...).
• Etnonim Kariba značilo je na jeziku toga naroda "hrabri", ali Kolumbo ga je čuo od Aruaka, prvom skupinom

13
 Amerinda s kojom je uspostavio dodir u novootkrivenom svijeta – i ta ga je riječ još više potaknula u zamisli
da je stigao do drugoga kraja Euroazije – ne samo u Indiju, nego u Kinu, u zemlju Velikog kana ("[vjerujem] da
Caniba nije ništa drugo nego narod Velikog kana", [creo] que Caniba no es otra cosa sino la gente del Gran
Can, 11.12.1492).
• Oblik Caniba je tako prevagnuo nad Cariba, iako je Kolumbo također zapisao da neki te ljude nazivaju Karibima.
• Ključno je, međutim, sadržaj koji je to ime poprimilo.
• Kad je Kolumbo 1493. ušao u jedno karipsko selo na otoku Gvadalupa vidio je komade ljudskih tijela kako vise
s kuća i dijelove tijela na roštilju – prišla su mu i trojica mladih robova, koji su tvrdili da su ih Karibi kanili pojesti.
• Kolumbo je bio užasnut – i tako je nastala veza između etnonima jednog tek upoznatog naroda i jednog osobitog
oblika ponašanja – konzumiranja pripadnika vlastite biološke vrste – koje je već imalo dugu pisanu povijest.
• Iz današnje perspektive, ta veza nije bila pravedna prema Karibima, koji i nisu bili osobit primjer "ljudožderstva"
(iako su bili na glasu kao žestoki ratnici), ali je ipak pomogla u stvaranju pojma.
• Doduše, moglo bi se reći da je naziv kanibali (cambali) za ljude koji jedu ljudsko meso, poslije "definirao"
Amerigo Vespucci (1454–1512), talijanski istraživač i kartograf koji je utvrdio da "Novi svijet" nije dio Azije, i
po kojemu će Amerika dobiti svoje ime.
• Vespucci je označio kanibalizam prvo u pismu pod nazivom Mundus novus, upućenom nakon puta u Južnu
Ameriku 1501–1502., firentinskom bankaru i političaru iz roda Medicija, Lorenzu di Pierfrancescu (1463–
1503), i zatim u drugom pismu 1504. firentinskom državniku Pieru Soderiniju (1450–1522) (Lettera di
Amerigo Vespucci delle isole nuovamente trovate in quattro suoi viaggi).
• U prvom pismu, kontekst se odnosi na Brazil, i tu je najpoznatiji izvadak sljedeći: "Ljudi, dakle, su goli, lijepi,
smeđe puti, tjelesno dobro građeni, njihove glave, vratovi, ruke, privatni dijelovi, noge i muškaraca i žena
malo su prekriveni perjem. Muškarci isto nose mnogo dragoga kamenja na svojim licima i prsima. Isto, nitko
nema ništa, nego je sve zajedničko. I muškarci imaju žene, koje im se sviđaju, bez obzira na to jesu li im
majke, sestre, ili prijateljice, i ne prave razlike. Isto se bore međusobno. I isto jedu jedni druge, i također one
koji su pobijeni, i njihovo meso vješaju u dimu. Oni žive do stotinu i pedeset godina. I nemaju vladu".
• U ovom opisu, dakako, vidimo neke neobične opaske, i zato je bilo i primjedbi o izmišljenim tvrdnjama.
• Nažalost, izvorni talijanski tekst pisma Mundus novus bio je izgubljen, ali se uskoro raširio latinski prijevod, i
vjerojatno najpoznatija verzija bila je objavljena 1505. u Augsburgu.

Slika uz tekst Vespuccijeva pisma Mundus

novus, objavljeno 1505. u Augsburg.
Taj drvorez, koji je izradio ili dao izraditi
izdavač Johann Froschauer, nije bio tek
jedan od prvih pokušaja ilustriranja izgleda
naroda iz Amerike, nego i prvi prikaz
kanibalizma u Americi

14
• Zatim je Vespucci u drugom spomenutom pismu (Soderiniju), u kojem je govorio o "novootkrivenim otocima",
tj. i o Karibima, definirao pojam kanibal.
• Opisujući susret s narodom na "velikom otoku", napisao je: "I stavljeni na brod, dali su nam znakove da smo
ih ulovili da ih pojedemo; i znali smo da su oni bili narod koji se zove 'kambali', vrlo gnusan, koji jede ljudsko
meso" (E messi nelle navi, ci disseno per segnali che li avevon cappati per mangiarseli; e sapemmo costoro
erano una gente che si dicono camballi, molto efferati, che mangiono carne umana).
Kanibalizam i ljudožderstvo
• "Ljudožderstvo", za razliku od "kanibalizma", vrlo je stari naziv, prisutna u pisanim izvorima od staroga vijeka
nadalje – ali ipak ljudžderstvo ne mora nužno značiti kanibalizam.
• Ljudožderi mogu biti životinje (lavovi, tigrovi, vukovi, itd.), ili mitska ili božanska bića izvan ljudskog roda (kiklopi
u grčkoj mitologiji, rakšase u hinduizmu, katkad zamišljeni bogovi kojima se žrtvuju ljudi ili njihov krv, itd.).
• U europskoj tradiciji, jedno od najranijih takvih primjera je kiklop Polifem iz Homerove Odiseje, koji nije čovjek –
ali je ljudožder, koji je pojeo dio Odisejeve družine, prije nego što ga je Odisej uspio prijevarom svladati.
• U Heziodovoj teogoniji, titan Kron pojest će svu svoju djecu (osim Zeusa), što se već može označiti kao
kanibalizam.
• Olimpijski bogovi – koji su već odražavali grčke vrijednosti – u pravilu nisu ljudožderi, i zato su Zeusovog sina
Tantala, besmrtnika ali ipak čovjeka, koji je pokušao servirati bogovima meso svog sina Pelopsa, kaznili
"Tantalovim mukama".
• Nešto slično, ali s mnogo važnijom posljedicom, dogodilo se u drugom mitu.
• Pelazgov sin, arkadijski kralj Likaon, ubio je i raskomadao Nikitma, jednog od svojih 50 sinova; njegovi drugi sinovi
skuhali su bratove ostatke i kralj je ponudili to ljudsko meso Zeusu, kako bi ispitao sveznalaštvo božanstva.
• Ali Zeus je bio toliko užasnut tim činom da je Likaona pretvorio u vuka (u skladu s njegovim imenom, od λύκος,
"vuk"); ubio je sve njegove sinove munjom – i, prema jednoj verziji, poslao je Deukalionov potop kako bi
uništio nasilne brončanodobne ljude iz oholnog roda Pelazga.
• Inače u grčkim mitovima možemo naići i na druge primjere ljudožderstva (neljudskih ili ne sasvim ljudskih
bića koja jedu ljudsko meso), koji katkad sugeriraju kanibalizam.
• Međutim, za našu temu treba još spomenuti mit o Minotauru s Krete, koji se hranio mesom atenskih mladića
i djevojaka, sve dok ga nije ubio Tezej – i štoviše, bez obzira na taj mit, noviji arheološki podaci potvrdili su da
je bilo primjera kanibalizma na Kreti negdje oko 1450. pr. Kr. (kada je kretska civilizacija možda ušla u krizu).
• I također izvan mitološkog okvira, u Herodotovoj Povijesti, primjerice, nalazi se osvrt na narod, koji je on
nazvao jednostavno "Ljudožderima" ("Ἀνδροφάγοι): Androfazi (= "ljudožderi") imaju najsuroviji način života
od svih ljudi i ne poznaju pravdu niti se drže bilo kakva zakona. Nomadi su, a nose odjeću nalik na skitsku,
imaju vlastiti jezik i jedini su od ovih naroda koji jedu ljudsko meso" (Povijest, IV, 106).
• Točno tko su bili Androfazi nije sigurno – premda većina znanstvenika ih povezuje s nekim ugrofinskim ili
samodijskim narodom koji je živio u zaleđu Skita. U tom smislu, jedna je mogućnost da se osvrt odnosi na
pretke Mordvina, koji bi prostorno više-manje odgovarali takvoj lokaciji. * Postoji i teza da je riječ o ranim
Samodijcima, ili "Samojedima" (precima Neneca i drugih), čije bi ime potvrđivalo njihov kanibalizam. Ali to je
zacijelo tek pučka etimologija. **

* Marija Gimbutas iznijela je hipotezu da je naziv "Androfazi" grčki prijevod skitskoga imena za Mordvine, mardxvār, spoj iranske riječi
mard "čovjek" + xvār "jesti, dakle "čovjekojed" (v. Gimbutas 1963: 99; usp. 1971: 47). Inače, Herodotov opis lokacije "Androfaga" doista
može odgovarati području današnjih Mordvina (= Erja i Mokša).
** Ime "Samojed" prvi se put pojavio u "Nestorovom ljetopisu" (12. stoljeće) u odnosu na godinu 1096., kada je jedan Novgorodac, Gjurjata

Rogovič, rekao da je poslao svoga sina u Ugru, kraj Samojeda. U tekstu se koristi strus. množ. oblik самоѣдь, no to ime zacijelo potječe od
izraza "zemlja Saama" (< sāme gen. etnonima + ædna, "zemlja"). Novi naziv "Samodijci" (rus. самодийцы) predložio je 1938. ruski jezičar i
etnograf Georgij Nikolajevič Prokofjev (1897–1942), navodno zbog veće točnosti, ali zacijelo i zbog nezgodnih kanibalističkih implikacija u
ruskom i u drugim slavenskim jezicima U neslavenskim jezicima, gdje ne postoji značenje "sami sebe jedu", zadržalo se ime "Samojedi"
(usp. njem. Samojedische Völker ili Samojeden, fr. Samoyèdes, engl. Samoyedic peoples, itd.).

15
• Inače, Herodot nam je dao još jedan opis iz Skitije, koji je etnografski važniji. Naime, govoreći o Masagećanima,
spomenuo je i ovaj običaj: ... kad netko postane uistinu star, okupe se svi njegovi rođaci i žrtvuju ga zajedno
sa svom njegovom stokom, pa se goste tim mesom, pošto su ga skuhali. To smatraju najvećim blaženstvom.
No onoga tko umre od bolesti ne jedu nego ga sahranjuju u zemlju i misle da je to nesreća jer ga nisu uspijeli
žrtvovati (I, 216).
• Mnogo poslije rimski pisac Publije Petronije Arbitor (11–66. n.e.) napisao je svom vrlo zanimljivom romanu
pod nazivom Satirikon – ili Vragolaste pripovijesti, kako je Eumolpo, bogati Rimljanin, odredio u svojoj
oporuci da njegov imetak mogu naslijediti samo oni baštinici koji će njegovo tijelo nakon smrti rasijeći i
pojesti.
• Petronijev opis Eumolpove oporuke nalazi se na kraju (u pogl. 141) današnjih izdanja Satirikon-a (iako se
izvorno nalazio u 12 ili 13. poglavlju). Dakako, taj tekst sadrži i širi "kulturni" opis:
Svi koji su u mojoj oporuci zapisani kao baštinici, s izuzetkom mojih oslobođenika, primit će ono što sam
im ostavio pod tim uvjetom da moje tijelo rasijeku na dijelove i pojedu u prisutnosti naroda.
– Znamo da se kod nekih naroda još i danas obdržava zakon da pokojnike moraju pojesti njihovi rođaci; i u
tome se ide čak dotle da bolesni ljudi često mogu čuti od svojih prijekore što kvare kvalitetu svojega mesa.
Ovim opominjem svoje prijatelje neka ne odbiju to što nalažem, nego da s istim onim oduševljenjem, s
kojim su zavjetovali moju dušu, pojedu također moje tijelo.
Glasina o golemom novcu je zaljepljivala oči i duše bijednika. Gorgija je bio spreman izvršiti
– U pogledu opiranja tvojega želuca, nemam se čega bojati. Pokorit će se zapovijedi ako mu za gađenje od
jednoga sata obećaš kao odštetu mnogo dobra. Ti samo zatvori oči i zamisli da ne jedeš ljudsku utrobu
nego deset milijuna sestercija. Naći ćemo osim toga neke neke ugodne začine kojima ćemo izmijeniti okus
mesa. Zapravo, ni jedno se meso ne sviđa čovjeku sámo po sebi, nego se prepravlja pomoću nekoga
određenog umijeća i na taj se način prilagođuje gadljivu želucu. Pa ako hoćeš da ti svoj savjet potkrijepim
primjerima, Sagunćani su se, pritiješnjeni od Hanibali, hranili ljudskim mesom, a nisu pri tome imali u
izgledu nikakvo nasljedstvo. Na isti su način postupali i Petelijci kada su bili već izbezumljeno od gladi; a
dok su se tako gostili, nisu išli ni za čim drugim, nego samo za time da ne gladuju. Kada je Scipion zauzeo
Numanciju, zatekli su ondje matere koje su držale u krilu napola pojedena tijela vlastite djece (prijevod:
Antun Branko Kalinić, v. Petronije, op. cit., Zagreb, 1986; str. 245–247).
• Osvrti na ljudožderstvo/kanibalizam nastavili su se od rimskogrčke antike do srednjeg vijeka, pa tako i u
kršćanskoj tradiciji (inače, rimski pogani svojedobno su optužili i rane kršćane za kanibalizam, zbog riječi
korištene prilikom euharistije).
• Katkad, takvi osvrti očito imaju značenje "barbarizacije drugih", što vidimo u prvom izričitom povijesnom
komentaru o Slavenima, koji je u 5. stoljeću n.e. napisao Pseudo-Cezarije… i u kojem ih je kao okrutne
divljake razlikovao od "Fisonita", tj. starijih žitelja uz južni Dunav:
A kako [bi se moglo dogoditi da] se u drugom pojasu nalaze i Sklaveni [= Slaveni] i Fisoniti, koji se nazivaju
Dunavljanima – prvi sa zadovoljstvom jedu ženske grudi kada [su] pune mlijeka i dojenčad [tada] razbijaju
na stijenama, kao miševe, dok se drugi suzdržavaju čak od uobičajenoga i bezgrešnog jedenja mesa? Prvi
žive u tvrdokornosti, samonaravi, u bezvlašću, sve vrijeme ubijajući, [bilo da je to] za zajednički obrok ili na
zajedničkom putovanju svoga vođe i zapovjednika, jedeći lisice i divlje mačke i svinje, odjekivajući vučje
zavijanje. Drugi se suzdržavaju od prejedanja, i slušaju i pokoravaju se svakomu. *

*Ovaj hrvatski prijevod je prema ruskoj verziji koju je izradio bizantolog Sergej Arkadijevič Ivanov (1956 –). Izvorni je grčki tekst: Πῶς δ' ἐν
ἑτέρῳ τμήματι ὃντες οἱ Σκλαυηνοί καί Φεισωνῖται, οἱ καί Δανούβιοι προσαγορευόμενοι, οί μὲν γυναικομαστοβοροῦσιν ἡιδέως, διὰ τό
πεπληρῶσθαι τοῦ γάλακτος, μυῶν δίκην τοὺς ὑποτίθθους ταῖς πέτραις ἐπαράττοντες, οἱ δέ καὶ τῆς νομίμης καί ἀδιαβλήτου κρεοβορίας
ἀπέχονται; καί οἱ μὲν ὑπάρχουσιν αὐθάδεις, αὐτόνομοι, ἀνηγεμόνευτοι, συνεχῶς ἀναιροῦντες, συνεστιώμενοι ἢ συνοδεύοντες, τὸν
σφῶν ἡγεμόνα καὶ ἄρχοντα, ἀλώπεκας καὶ τὰς ἐνδρύμος κάττας καὶ μονιοὺς ἐσθίοντες καί τῇ λύκων ὠρυγῇ σφᾶς προσκαλούμενοι οἱ δέ
καί ἀδηφαγίας ἀπέχονται καὶ τῷ τυχόντι ὑποταττόμενοι καί ὑπείκοντες. (v. Гиндин, Иванов i Литаврин, 1994, str. 254).

16
• Asocijacija na vukodlake, koja se može prepoznati u
ovom tekstu – Slaveni "zavijaju kao vukovi" – nije
slučajna, jer je od antike vukodlak (grč. λυκάνθρωπος,
lat. lupus hominarius > tal. lupo mannaro, usp. i stengl.
werewulf, "čovjek vuk") povezan s idejom o
ljudožderstvu (usp. opet priču o Likaonu).
• Doduše, hrv. riječ "vukodlak" (praslav. *vьlkodlakъ)
nešto je drukčija po podrijetlu, i prema jednom
tumačenju odgovora stnord. úlfhéðnar, "vučje krzno",
što je bila oznake za mahnite ratnike Odina; štoviše, vuk
je nekada imao i zaštitnu (totemsku) ulogu u
indoeuropskim, altajskim i inim tradicijama
• Ali već u ranom srednjovjekovlju "postati vukom" često
je značilo odmetnuti se od društva, ili od društvenih
pravila (usp. stnord. vargr, "odmetnik", i vargulf "vuk
koji napada druge u čoporu", što neki nude kao alt.
tumačenje za stengl. werewulf).
• Tko jede druge ljude, u takvom kulturnom sklopu, izvan
je društva, i nije više čovjek.
• Isto je donekle uočljivo u kasnijim predajama,
legendama ili stručnim tumačenjima o vješticama –
uostalom Baba Jaga ili Baba Roga u slavenskim bajkama,
kao i vještica u priči o Ivici i Marici, bile su kanibalke (ili Lucas Cranach Stariji, "Vukodlak" (1512).
demonske ljudožderke).
• I mnogo kasnije, nakon otkrića Amerike, Europljani će se upoznati
s osobitim duhom ljudožderom među algonkinskim Indijancima,
poznatim pod različitim inačicama imena Wendigo.
• Lik Wendiga bio je osebujan, jer se smatralo da i čovjek koji pojede
ljudsko meso u trenutku gladi može postati Wendigo.
• U 7. stoljeću, u Otkrivenju Pseudo-Metodija, kao u navedenom
opisu Slavena, opet se govori o narodu ljudoždera/kanibala koji
stižu sa sjevera, što je ovaj put povezano s biblijsko-
apokaliptičkom tradicijom o Gogu i Magogu: "Jer ljudi, izišli sa
sjevera, počet će jesti ljudsko meso i piti krv [ljudi] kao vodu. I svi
počinju jesti nečiste i gnusne zmije i škorpione i druge gmazove i
Vještice kuhaju dijete – iz rada koji je napisao zvijeri svakakve..."
svećenik i demonolog Francesco Maria Guazzo:
Comendium maledicarum (Milano, 1626).
• Drugi dio tog opisa očito se odnosi na ljudožderstvo za vrijeme
velike gladi.
• I takvih primjera ima na pretek iz svih vremena i svih podneblja.
• U drevnosti se vrlo često javljaju za vrijeme dugih opsada gradova, jer je i izazivanje gladi bio način ratovanja
– što se nastavljalo sve do najnovije povijesti (primjerice glad u Lenjingradu u drugom svijetskom ratu).
• Ali u kasnom srednjem vijeku i u modernom dobu glavni je uzrok obično bio glad zbog sloma poljoprivrednih
sustava: primjerice, velika glad iz 1315–1317. koja je zahvatila gotovo svu Europu, glad u Rusiji i Litvi na
prijelazu iz 16. u 17. stoljeće i "gladomor" (голодомор) 1932–1933. u Ukrajini.
• Možemo dodati da su približno u godinama litavsko-ruske gladi, točnije u zimi 1609–1610., engleski kolonisti
u Jamestownu u Virginiji pristupili kanibalizmu.
• Oko 80% stanovnika Jamestowna umrlo je te zime od gladi.

17
• Doug Owsley (1951–) fizički antropolog iz Smithsonovskog instituta, analizirao je 2013. i lubanju 14-godišnje
djevojke, koju je prozvao "Jane" i utvrdio da se na kostima nalaze vrlo tipični znakovi kanibalističkih ureza.
• Specifični primjer ljudožderstva zbog gladi odnosi se na slučajeve brodolomaca i sličnih malih skupina putnika
u nevolji.
• Dakako, ti su slučajevi postali učestali, u modernom dobu, usporedo s ekspanzijom europskog i općenito
zapadnog kolonijalizma prema sve udaljenijim područjima.
• Brodovi su plovili ne samo daleko, nego i kroz opasna svjetska mora, i izgledi za brzo spašavanje u slučaju
havarije bili su slabi ili ovisni o slučajnosti, tim više ako bi brod zalutao s puta, ili provodio neki istraživački
pothvat u nepoznatom područje.
• Preživljalo se na mesu umrlih suputnika, što je gotovo postalo "zakon mora", ako bi se dokazalo da nesretnici
nisu imali izbora (i da su se inače ponašali ispravno).
• Slika Théodore Géricaulta (1791–1824) iz
1819. "Splav Meduze" simbolizira takve
događaje (premda je brodolom fregate
Méduse, koja se nasukala 1816. blizu
obale Senegala, izazvala i skandal zbog
detalja u tom događaju).
• U novije vrijeme zrakoplovi su zamjenili
brodove – i zacijelo je najpoznatiji slučaj
bio pad leta 571 urugvajskog zrakoplovska,
13. listopada 1972. u visokim Andima.
• Zrakoplov je prevozio 45 ljudi u Čile: 5 iz
posade i 40 ragbijaša iz kluba u
Montevideu s članovima njihovih obitelji;
u padu ili malo poslije poginulo je 12 ljudi,
8 je stradalo u snježnoj lavini; ukupno je 26
Géricault, "Splav Meduze" (1819). umro do trenutka spasenja 72 dana poslije.
• Preživjelo je 16 mladića – od kojih su dvojica, Fernando ("Nando") Parrado (1949–) i Roberto Canessa (1953–),
izdržali mrkotrpan put od 12 dana kroz Anda kako bi osigurali spašavanje te skupine.
• U najnovije vrijeme, svijet je upoznao sve više incidenata "medicinskog kanibalizma" i "političkog kanibalizma",
iako i takvi primjeri imaju dugu povijest, i donekle su povezani s tzv. "obrednim kanibalizmom".
• "Medicinski kanibalizam" znači konzumiranje ljudskog mesa, ili ljudskih organa, iz navodnih terapeutskih razloga.
• U tu kategoriju, ulazi sve od konzumiranja dijelića tijela pogubljenih kažnjenika, ili komada egipatskih mumija,
u Europi od 16. čak do početka 20. stoljeća, do jedenja nerođenih fetusa u Kini i ubijanja albina u Africi.
• "Politički kanibalizam" u biti je oblik terorizam, sa svrhom da zaplaši neprijatelja.
• Takvi su incidenti bili zabilježeni u Africi tijekom posljednjih desetljeća, i
zapravo su i dio tradicionalnih (plemenskih) ratnih tehnika i u Africi i u Americi
i Oceaniji; no bilo ih je i u južnoj Kini za vrijeme maoističke "kulturne
revolucije" (1966–1976).
• Napokon, postoji i osobit oblik ljudožderstva, kojemu je glavni motiv ukus
ljudskog mesa – "gastronomski kanibalizam".
• Tako je veliki meksički slikar Diego Rivera (1887–1957), koji je tobože
eksperimentirao s kanibalizmom u mladosti, zapisao u svojoj autobiografiji:
"[...] otkrio sam da volim jesti ženske noge i grudi, jer, kao i u drugim
životinjama, ti su dijelovi poslastice. Također sam volio pohana rebra mladih
žena. Najviše, međutim, obožavao sam ženski mozak u vinegretu." Diego Rivera

18
Tipologija
• Riverova kratka usporedba ljudskoga mesa sa životinjskim vodi nas do prve razine u tipologiji, tj. do opće
tipologije konzumiranja mesa, tkiva ili tijela pripadnika vlastite biološke vrste.
• Prema procjeni, oko 1.500 životinjskih vrsta pokazuju veće ili manje sklonosti prema kanibalizmu (udio je
gotovo 90% među vodenim vrstama).
• Tipični su oblici:
Kanibalizam zbog gladi.
Kanibalizam prema veličini (engl. size structured cannibalism), što je najčešće potvrđeno u metafori da
velike ribe jedu male ribe.
Seksualni kanibalizam (razni paukovi – pogotovo crne udovice, zatim bogomoljke i škorpioni).
Kanibalski infanticid, i to u dva oblika: 1) mužjaci ubijaju i jedu mladunčad drugih mužjaka kada
preuzimaju ženke (čimpanze, mačke, psi, pavijani, medvjedi, lavovi), i 2) roditelji jedu svoje vlastito
potomstvo (čest primjer među ribama).
Kanibalizam u maternici – jedan zametak konzumira drugoga (neki morski psi, pjegavi daždevnjak).
• Od ovih općih bioloških oblika, među ljudima je najčešće prisutan kanibalizam zbog gladi – premda je bilo
slučajeva kanibalizma veličine (u Africi pigmejci su nekada bili meta bantuskih kanibala), i također kanibalskog
infanticida (autorica Carole A. Travis-Heinkoff, ističe da je u nekim kulturama, recimo kod australskih urođenih,
nekada bilo uobičajeno pojesti tijela djece koja su ili umrla u porodu, ili se rodila u vremenima teškoća).
• Isto tako, u kontekstu patologije i fantazije, moglo bi se govoriti o seksualnom kanibalizmu (osim u
kriminalistici, ta je tema prisutna u psihoanalizi i u literaturi).
• Ipak, apstrahirajući kanibalizam iz nužde (gladi), za ljude je ključan društveni i kulturni kontekst.
• Kako je istaknuo Konstantin Anatoljevič Bogdanov (1963–), stručnjak za književnost, mitologiju i antropologiju:
Čovjek, za razliku od životinje ne smije jesti sebi slične, pa tako nastaje zanimljiv paradoks: treba najprije
razlikovati svojega od tuđega i drugo, jednako važno, treba razlikovati osobito (ili individualno) od općega.
• S tim u vezi, Bogdanov se pozvao na Lévi-Straussa, po kojemu je tijelo nužan uvjet ljudske samoidentifikacije –
pa ako se jede tuđe tijelo, to je jednako jedenju tuđe individualnosti.
• Na društvenoj razini, kanibalizam bi djelovao protiv društvenoga poretka – i zato bi se smatrao neljudskijim,
što je više taj poredak razgrađen (tada, čovjek "postaje vuk").
• I alternativno, očekivali bismo veću sklonost prema kanibalizmu u manjim i manje složenim zajednicama.
• Najšira shema ljudskog kanibalizma uključit će, dakle, dva kriterija: 1) tko je jelo ili žrtva ljudoždera (njegova
pripadnost), i 2) na koji se način izvodi kanibalizam (faktor nasilja ili nenasilja).
• Dakle, prva je podjela između endokanibalizma s jedne strane, tj. konzumiranja pripadnika vlastite kulture,
naroda, plemena ili društvene skupine, i, s druge strane, egzokanibalizma, tj. konzumiranja pripadnika drugih
kultura, naroda, plemena ili društvenih skupina.
• Drugi kriterij polazi od toga je li osoba već bila mrtva kada je bila pojedena (nekrokanibalizam), ili je bila prvo
ubijena i zatim pojedena.
• A ovaj drugi moment (ubojstvo) može se dalje dijeliti prema razini dobrovoljnosti u prihvaćanju takve sudbine.
Naime, iako jelo ili žrtva najčešće nije voljna da bude ubijena i pojedena, bilo je slučajeva da je žrtva prihvaćalo
svoju sudbinu – i čak je priželjkivala.
• Potonje nije samo rezultat neke patologije žrtve (iako ima i takvih slučajeva), nego može nastati iz kulturnih
načela časti i dužnosti (u Asteka, i možda također u nekih južnoameričkih naroda).
• Spomenuti Herodotov opis Masagećana tipičan je primjer "pogrebnog kanibalizma", koji se može označiti kao
endo- + nekrokanibalizma.
• U novijoj povijest takav pogrebni kanibalizam prakticirao je narod Fore na Papui, koji je poznat i po izbijanju
epidemijske bolesti kuru.

19
• Kanibalizam zbog gladi može dovesti i do slučajeva endo- + nekrokanibalizma, ili do egzo- + nekrokanibalizma
(što bi značilo konzumiranje mrtvih tijela osoba iz vlastitog roda ili zajednice, ili iz neke druge zajednice) ali u
krajnjim instancama nije isključeno ni nasilje unutar zajednice ili prema vanjskim ljudima (ubijenje nevoljnih žrtvi).
• Tada ljudožder/kanibal nastupa kao gladna zvijer koja ubija
da bi preživjela.
• Vukodlak, djelomično, simbolizira takav pomak.
• S druge strane, likovi poput Babe Jage ili vještice u priči o
Ivici i Marici vjerojatno su imali funkciju da u vremenima
gladi upozore ljude (pogotovo djecu) na opasnost od
kanibala.
• Američki Wendigo, nasuprot tome, trebao je upozoriti
izgladnjele ljude da se nikako ne smiju upustiti u
kanibalizam.
• Iako, kako smo rekli, egzokanibalizam može imati nisku
razinu nasilja (osobito kada se odnosi na konzumaciju već
mrtvih tijela nepoznatih ljudi), no u pravilu je taj oblik
povezan s nasiljem.
• Ratnički i politički kanibalizam ulazi u tu nasilnu kategoriju
egzokanibalizma, u koju ulaze i neki primjeri "obrednog
kanibalizma", "medicinskog kanibalizma" i, uvjetno rečeno,
"gastronomskoga kanibalizma" (Rivera je vlastiti "primjer"
Alexander Zick (1845–1907), "Ivica i Marica" (= Hänsel udaljio od nasilja, jer je navodno jeo samo dijelove tijela iz
und Gretel). mrtvačnice).
• No treba naglasiti da se različite kategorije katkad prožimaju.
• Možemo navesti još neke sheme raščlanjivanja oblika ili vrsta kanibalizma:
• Tako, u svojoj knjizi "Kanibal u nama" (dosl. "Kanibal unutar", The Cannibal Within, 2000), Lewis F. Petrinovich
(1930–) navodi sljedeće svrhe kanibalizma:
1. Da bi se utažila glad ili nadopunila redovita prehrana (gastronomski kanibalizam), ili radi preživljavanje
(kanibalizam radi opstanka)
2. Da bi se izliječila ili spriječila bolest (medicinski kanibalizam)
3. Da bi se održavale veze zajednice s mrtvim rođacima (pogrebni kanibalizam)
4. Da bi se zadovoljili bogovi, radi osvete, ili radi dobivanje moći neprijatelja (žrtveni kanibalizam)
5. Radi zastrašivanja susjeda ili neprijatelja (politički kanibalizam)
• U knjizi "Konzumiranje nejestivoga" (= Consuming the Inedible, 2009), autori Helen Macbeth, Wulf
Schiefenhövel i Paul Collinson, iznose pet kategorije klasifikacije:
1. Prehrambeni kanibalizam: a) slučajni (nakon neke katastrofe), b) postojani (kao redoviti dio prehrane),
c) zbog bioloških čimbenika (slučajnih, dugotrajnih ili obrednih)
2. Obredni kanibalizma (pogrebni, magijski, osvetnički, itd.): a) afektivni (endokanibalizam), b) nasilni
(obično egzokanibalizam).
3. Demografski kanibalizam (zbog populacijske dinamike)
4. Suparnački (rivalski) kanibalizam (zbog prijašnjeg potomstva, muško uzurpiranje)
5. Disfunkcionalni kanibalizam (pojedinačni psihološki poremećaji).
• Neke ove kategorije odnosile bi se općenito na životinjski svijet.
• Napokon, u razradi tipologije kanibalizma, moguće je isto tako kategorizirati tko ili što se jede, i koja skupina
u zajednici prakticira kanibalizam.

20
• U tom smislu, "jelo" mogu biti ili muškarci (ratnici), ili žene i djeca, ili svi ljudi, i isto tako u kanibalističkoj gozbi
mogu sudjelovati ili samo muškarci ili samo uglednici, ili svi članovi zajednice.
• Što se tiče dijelova tijela, katkad su postojale preferencije ili obredni razlozi zašto se neki dio tijela jeo, a drugi
bacao.
• Najčešće su se jele ruke i noge, ali nije bilo rijetko da su se jeli i unutrašnji organi – mozak, srce, jetra, spolni
organi, itd.
• Preferencije su mogle imati simboličko značenje (srce kao znak hrabrosti, ili spolni organi radi seksualne
terapije), a podjele dijelova tijela mogle su slijediti određena pravila (u Melaneziji, među Forima o kojima će biti
riječ poslije – i koji su imali običaj nekrokanibalizma, spolni organi dali bi se najbližem rođaku suprotnoga spola).
• Prema etnografskim podacima, pripadnici nekih naroda koji su u novijoj povijesti prakticirali kanibalizam
nekada su istraživačima priopćili koje dijelove tijela smatraju najukusnijima (na Novom Zelandu mozgovi, na
Fidžiju ruke, na Rapa Nuiu prste, na Novim Hebridima ženske ruke i prsa, itd.).

Kanibalizam kao antropološka tema

• Nema sumnje da je kanibalizam bila jedna od najvažnijih tema u antropologiji, i to upravo zato što je
problematizirala samo značenje ljudskosti. Osim toga, budući da je ta tema bila vrlo provokantna, ona je
također izazvala rasprave o drugim temama, i tako pomogla u općem razvitku antropologije.
• Dakako, do danas su antropolozi ostali podvojeni u odnosu na stvarno
značenje i rasprostranjenost kanibalizma u ljudskim zajednicama.
• Jednu poziciju zastupaju autori poput Williama Arensa (1940–), koji je u
radu "Mit o ljudožderstvu" (= The Man-Eating Myth: Anthropology and
Anthropophy, 1979), minimizirao raširenost prakse kanibalizma u ljudskoj
povijesti i društvu, tvrdeći da su antropolozi potencirali tu temu, jer su
bili skloni tražiti egzotične primjere.
• S druge strane, Marvin Harris (1927–2001), u knjizi "Kanibali i kraljevi"
(= Cannibals and Kings, 1977) i neki drugi autori zastupali su mišljenje
da je kanibalizam bila vrlo česta pojava. Harris je, primjerice, zaključio
da je astečko carstvo u biti predstavljalo "kanibalsko kraljevstvo".
• Iz povijesne perspektive, kako smo vidjeli, ključni koraci u definiranju
novovjekovnih koncepcija i uopće zamisli o kanibalizmu – kao i samoga
naziva (dakle pojma) slijedili su nakon otkrića Novog svijeta.
• Europski osvajači Amerike, vjerovjesnici i prvi putopisci, redovito su
spominjali pojave kanibalizma (primjerice Bernardino de Sahagún, Hans Staden
Diego Durán, Juan de Grijalva, Hernán Cortés, Juan Díaz, Bernal Díaz,
Anrés de Tapia, Francisco de Aguilar, Ruy González i jedna anonimni
konkvistador u djelu o "Novoj Španjolskoj").
• Prema jednom tumačenju, oni su te opise potencirali, jer im je to
omogućilo porobljavanje Indijanaca.
• Naime još 1503. Izabela I., kraljica Kastilje i Léona, ukazom je zabranila
porobljavanje naroda, osim u slučajevima kada bi ropstvo pod
kršćanskim gospodarima tobože bilo "bolje" za te narode – što se
jamačno odnosilo na narode koji su prakticirali kanibalizam.
• Ipak, sredinom 16. stoljeća, Nijemac iz Hessena, Hans Staden (1525–
1579), nakon što je 1552. proveo devet mjeseci u zarobljeništvu
brazilskog naroda Tupinambá – koji ga je kanio pojesti, objavio je
opširno djelo koje će bitno utjecati na europska poimanja. Jedna od Stadenovih ilustracija iz prvoga
izdanja njegove knjige.

21
• Riječ je o knjizi "Istinita priča i opis zemlje divljih, golih, gadnih ljudožderskih naroda u Novom svijetu,
Americi" (Warhaftige Historia und beschreibung eyner Landtschafft der Wilden Nacketen, Grimmigen
Menschfresser-Leuthen in der Newenwelt America gelegen, 1557).
• Stadenova knjiga bila je prevedena na mnoge europske jezike i doživjela je ukupno 76 izdanja, i također na
nekoliko jezike. U njoj je Staden opisao razne aspekte života brazilskih Indijanaca, kao i praksu kanibalizma.
• U prvom izdanju sve je ilustrirao brojnim crtežima, koje je po svoj prilici sam izradio (v. potpis H + S, na slici, desno).
• Na temelju Stadenovih prvih i još grubih ilustracija, godine 1590. Theodor de Bry (1528–1598) izradio je seriju
novih i mnogo kvalitetnijih bakroreza za novo izdanje Stadenove knjige.

Dvije de Bryjeve ilustracije Stadenove knjige

• Za vrijeme Stadenovog iskustva, i Francuzi su se počeli zanimati za Novi svijet.

• Jacques Cartier (1491–1557) stigao je već 1534. do obale Sjeverne Amerike, ali su prvi pokušaji uspostavljanja
sjevernijih kolonija propali, što je povećalo interes za Brazil.
• Godine 1555., francuski vice-admiral Nicolas Durand de Villegaignon (1519–1571) osnovao je utvrdu na otoku
ispred današnjeg Rio de Janeira, koja je trebala postati središte kolonije "Antarktičke Francuske" (France
antartique).
• Utvrda je dobila ime Fort Coligny (odnosno "Fort de Coligni" na prvim kartama), u čast admirala Gasparda II.
de Colignyja (1519–1574), koji je bio hugenot – i Villagaignon je, u početku, kanio pretvoriti koloniju u neku
vrstu utočišta za francuske protestantske.
• S druge strane, da bi se suprostavili Portugalcima, Francuzi su uspostavili bliske veze s urođenicima na kopnu,
prije svega s plemenima Tupinambá (koji su zarobili Stadena) i Tamoio.
• U koloniju će stići i dva francuska autora, koji će opisati krajolik Brazila, običaje naroda i, dakako, kanibalizam.
• Prvi je bio André Thévet (1516–1590) katolički svećenik, istraživač i "kozmograf", i drugi Jean de Léry (1536–
1613), protestansko-kalvinistički pastor.
• Bez obzira na prve pokušaje sređivanja odnosa između katolika i protestanata, izbili su sukobi između njih, i u
listopada 1557. hugenoti su bili prognani na kopno, gdje su se na početku 1558. naselili među Tupinambaima,
prije povratka u Francusku.
• Među tim prognanicima našao se i Jean de Léry.
• S druge strane, Thévet, iako je bio katolički svećenik, nije sudjelovao u tadašnjim vjerskim sukobima, i svakako je
nastojao ih izbjeći.
• Stoga je fokusirao na razne neutralne teme (proučavao je ptice, kukce, biljke, oruđe domorodaca, itd.).

22
 • Dao je, primjerice, i opširan opis o duhanu.
• Vratio se u Francusku još prije progona hugenota iz središta
kolonije, i zatim je potkraj 1557. (ili 1558.) objavio svoje djelo
Singularitez de la France Antarctique, "Osobenosti Antarktičke
Francuske".
• Što se tiče opisa običaja urođenika u Thévetovom radu, iako se
mogu naći različite tematike, obično komentatori ističu dvije, na
koje će se osvrnuti i Léry – golotinja i kanibalizam.
• Golotinja i kanibalizam istaknuo je, kako smo vidjeli, i Staden u
naslovu svoga rada, jer su to zacijelo bili, za Europljane,
najčudnije osobine američkih "divljaka".
• Thévet je povezao golotinju sa svijetom bez zakona, bez religije i
kulture, u kojemu ljudi žive kao divlje zvijeri, i zaključio je da će
kolonijalizam ipak "odjenuti" to golo, zvjersko društvo.
• Kanibalizam je isto osudio, ali ga je ipak pokušao što objektivnije
André Thévet opisati (čak uz neke osvrte na kanibalske primjere izvan Amerike,
recimo kod "Skita").
• Naznačio je da svaki brazilski urođenik skuplja glave svojih neprijatelja i izlaže ih na kolce pred ulazom u svoj
dom; posebnu vrijednost imale su glave Portugalaca, iako je naglasio da su Indijanci rado ubijali i jeli također
Španjolce.
• Prema tim strancima bili su i okrutni.
• Međutim, postupak prema zarobljenicima bio je u pravilu dobar: dali bi im dobru hranu i ženske družice, sve
do dana žrtvovanja; tada bi zarobljenik bio svezan i ubijen udarcem toljage u glavu.
• Tijelo žrtve bi se razrezalo na komade; žene bi pojele crijeva, glava bi se čuvala (kao ukras, kako je bilo
rečeno) i krvlju žrtve oprala bi se muška djeca da bi postala hrabra.
• Thévet je naglasio da su i zarobljenici morali pokazati svoju hrabrost.
• Naznačio je riječi pjesme, koju bi zarobljenik pjevao prije nego što bi bio
ubijen: "Ja sam ubio i pojeo rođake i prijatelja onoga koji me je držao
kao zarobljenik" (I'ay tue et mange des parens et amis de celuy qui me
tient prisonnier).
• Dakle, kada bi zarobljenika pojeli, kanibali bi jeli i meso stvoreno od
mesa vlastitoga naroda.
• Poslije više godina, Thévet će ponoviti dio svog opisa Antarktičke
Francuske, uz prijašnje i nove ilustracije, u "Unverzalnoj kozmografiji"
(La cosmographie universelle d'André Thevet, 2 sv., 1675).
• Jean de Léry, nakon što je zbog progona iz Antarktičke Francuske morao
je živjeti neko vrijeme s Tupinambaima, i također će opisati njihove
običaje.
• Međutim, za razliku od Théveta, Léry je obavio svoje djelo "Povijest puta
provedenog u zemlji Brazil" (L’Histoire d’un voyage fait en la terre du
Brésil) ne odmah nakon povratka u Francusku, nego tek 1578., dakle
dvadeset godina poslije.
• Neki komentatori smatraju da ga je pokolj hugenota u Pariza u noći prije
dana svetog Bartolomeje (24. kolovoza 1574) potaknulo na razmišljanje
o kulturi divljaštva, i da je pokušao usporediti katoličko nasilje protiv Tupinambaska obitelj (gravura iz Léryjeve
protestanata s kanibalizmom. knjige (1578).

23
• Dakako, u svom radu opisao je i progon protestanata u Antarktičkoj Francuskoj, uz napomenu da "dobar
katolik Thévet" nije više bio tamo kada se to dogodilo.
• Inače, de Léry je iznio bitno različitu viziju o golotinji i kanibalizmu, od Théveta.
• Golotinja nije mu označavala divljaštvo ili zvjerski život, nego posve prirodno stanje i iskazivanje dobre građe
tijela (što posjeća na nekadašnji Vespuccijev komentar), dok je raskošna odjeća u Francuskoj, prema njemu,
poticala seksualni naglasak u žena i služila za "slavu i svjetovnost", ne "za poštenje i potrebu".
• Važnije za našu temu, de Léry je relativizirao kanibalizam.
• Bez obzira na nasilnost toga običaja, smatrao je da su Tupinambá čak humaniji kada ubijaju i jedu svoje
neprijatelje, nego da bi ih mučili.
• Dakako, okrutnost je vidio kao opću ljudsku odliku, i smatrao je da "barbarski narodi Brazila" mogu nam
pomoći da razumijemo sami sebe.
• Pod utjecajem informacija iz Brazila, pa svemu sudeći
također iz Stadenove osobne priče, ali svakako iz
radova Théveta i Léryja, francuski mislilac Michel de
Montaigne (1533–1592), objavio je pokraj 16. stoljeća
svoj esej "O kanibalima" ("Des Cannibales", Essais, I,
XXX, 1580).
• Vjerojatno je najglasovitija rečenica u tom radu,
sljedeća:
"Ne vidim... ništa barbarski ili divlje u tom narodu,
prema onomu što mi je bilo rečeno: osim što svatko
naziva barbarskim, to što se razlikuje od njegovih
običaja."
(Or je trouve... qu'il n'y a rien de barbare et de
sauvage en cette nation, à ce qu'on m'en a rapporté :
sinon que chacun appelle barbarie, ce qui n'est pas de
son usage).
• Štoviše, Montaigne je dodao da su zarobljenici
Michel Eyquem de Montaigne kanibala sretni – tijekom dva-tri mjeseca prije svoje
smrti.
• Naglasio je da i ti zarobljenici (dakle, buduće jelo) gotovo radosno prihvaćaju svoju sudbinu, i "... u ta dva ili tri
mjeseca koliko ih drže ponašaju se veselo; nukaju gospodare da se požure s tom kušnjom; izazivaju ih,
vrijeđaju, predbacuju im plašljivost, nabrajući im sve ratove što su ih protiv njih izgubili..."
• S tim u vezi, proširio je jednu od Thévetovih komentara, navodeći "pjesmu" jednog takvog zarobljenika: "Ovi
mišići... ovo meso i ove žile, sve je to od vas, o vi luđaci, jer drugo i niste, zar ne vidite da u meni još uvijek
kola srž tijela vaših predaka: uživajte u mojem mesu i naći ćete u njemu okus svojeg mesa."
• Taj je izvod povezan sa shemom, koja bi se mogla označiti kao "integrativni model kanibalizam".
• Nadalje, Montaigne je hvalio živote kanibala, koji žive bez pisma, brojeva, sudaca i političke nadmoći, koji
nemaju običaj služenja drugima, nemaju bogatstva ili siromaštva, ugovora ili nasljedstva, ni podjele
vlasništva, ni zanimanja... ni odjeću, ni poljoprivredu, ni metal, ni vino, ni žito, i niti riječi za "laž", "izdaju",
"prijevaru", "pohlepu", "zavist", "klevetu" i "praštanje".
• Osim toga, tvrdio je da dok osuđujemo neke njihove barbarske akcije, ne gledamo svoje vlastite – jer je
barbarskije pojesti čovjeka živog, nego mrtvog (il y a plus de barbarie à manger un homme vivant, qu'à le
manger mort).
• Prema jednom zaključku, Montaigne je uveo načelo kulturnog relativizma, ili također čak multikulturalizma,
koje je opstalo u antropologiji do danas, i postupno se raširilo i u druge discipline.

24
• Štoviše, postoji i teza da su sve rasprave o prirodnom pravu, od Johna Lockea (1632–1704) preko Jean-
Jacques Rousseaua (1712–1778) do Deklaracije o ljudskim pravima (1789) za vrijeme francuske revolucije
potekle od Montaigneove zamisli o "plemenitom divljaku", na osnovi zaključka o tupinambaskom kanibalizmu.
• Ali stiglo se napokon sve do krajnosti, do pojave političke korektnosti, pa je u tom smislu Bogdanov, u svom
radu, zaključio da je u današnjem kozmopolitanskom viđenju već postalo podjednako promatrati
kanibalistički obred na Papui (= Novoj Gvineji), ili gledati izvođenje flamenka u južnoj Španjolskoj.

Dva filma
• Dva su filma bila snimljena prema knjizi
Hansa Stadena:
1) Nelson Pereira dos Santos, Como era
gostoso o meu francês (= "Kako je bio
ukusan moj Francuz"), 1971. Riječ je o
brazilskom filmu, koji se nekada označuje
(ne baš točno) kao "crna komedija
2) Luiz Alberto Pereira, Hans Staden – lá
vem nossa comida pulando (= "Hans
Staden – Evo dolazi naše jelo,
skakutajući"), 1999. Brazilsko-portugalski
film koji više fokusira na psihološke
aspekte Stadenovog zatočeništva.
Komentar o filmovima
• Može se reći da noviji film Luiza Alberta
Pereire (1951–) iz 1999. godine vjerno prenosi samo prvi dio izviješća samoga Hansa Stadena, i zato ne ističe
elemente "integracije" zarobljenika u zajednicu, prije njegovog žrtvovanja na kanibalskoj gozbi.
• Stadenova knjiga sadrži dva dijela: u prvomu on opisuje što se njemu osobno dogodilo, i u drugomu se
usredotočuje na običaje naroda Tupinambá. Staden nije u prvom dijelu spomenuo da je dobio ženu i da je bio
faktički uključen u zajednicu, iako je naznačio u drugom dijelu da zarobljenici dobivaju žene, s kojima žive i s
kojima katkad imaju i djecu (koja, prema njemu, također mogu postati žrtve kanibalizma).
• Film Nelsona Pereire dos Santosa (1928–2018) iz 1971. godine fokusira baš na taj aspekt "integracije", i s
druge strane mijenja biografske podatke iz Stadenovog izviješća, pa tako glavni junak nije više Staden, nego
bezimeni Francuz, koji je na kraju i pojeden.
• Ipak, podaci o praksi kanibalizma i o obredu ubijanja žrtve mnogo su jasniji prikazani u ovom filmu, i doslovce
slijede Stadenov tekst, iako su uključeni i podaci iz radova Théveta i Léryja.
• U jednoj sceni u dos Santosovom filmu, kada se od Francuza zatraži da kaže nešto na francuskom, ponovit će
rečenicu iz Thévetove knjige o Antarktičkoj Francuskoj: "Ovi barbari svi hodaju goli, i mi hodamo nepoznato,
prekriveni, maskirani" (Ces barbares marchent tous nus / Et nous, nous marchons inconnus / Fardés, masqués).
• Štoviše, Pereira dos Santos je zapravo izmijenio (ili kombinirao) povijesni kontekst, smjestivši radnju u doba
kada je vice-admiral Villegaignon pokrenuo projekt Antarktičke Francuske (o ćemo je bila riječ).
• Na kraju filma označena je i propast Antarktičke Francuske, kada je francuske koloniste 1567. porazio
portugalski namjesnik Brazila, Estácio de Sá (1520–1567).
• Međutim, u jednom i u drugom filmu vidljiv je utjecaj europske politike na odnose s urođenicima.
• Francuzi ulaze u područje koje je papa još 1494. (ugovorom iz Tordesillasa) dodijelio isključivo Portugalcima i
Španjolcima, i stvaraju vlastite veze s pojedinim indijanskim narodima, u oprečju prema savezima koje su
stvorili Portugalci i Španjolci.
• Portugalci su skopili savez s Tupinaquinima, pa zato njihovi neprijatelji, Tupinambá, logično se povezuje s

25
 Francuzima – i kao što u "međuplemenskim" ratovima jedni redovito jedu druge, budući da su Portugalci
postali prijatelji Tupinaquina, to znači da ih Tupinambá mogu ubijati i jesti.
• Europljani potiču takav konflikt. Francuski trgovac kaže Tupinambaima da mogu pojesti svog zarobljenika, jer
je Portugalac – i ta njegova rečenica gotovo je izravno preuzeta iz Stadenovog opisa: "Ubite ga i pojedite ga,
jer je taj prokletnik pravi Portugalac, vaš neprijatelj i moj".
• No čini se da povijesni Staden nije imao određenu poziciju u tom europskom sukobu; on je služio i
Španjolcima i Portugalcima, i kada je trebalo bio je "prijatelj Francuza".
• Ali potonje i nije bilo sasvim izmišljeno, jer je u Stadenovoj domovini, Hessenu, tada vladao protestantski
prvak, grof Filipa I. Velikodušni (1504–1567), i upravo se u to vrijeme protestantizam sve više afirmirao i u
Francuskoj.
• Osim politike, jedan i drugi film prikazuju utjecaj Europljana na urođenike preko trgovine: Europljani donose
urođenicima noževe, bisere, sjekire i zrcala, i uzimaju od njih paprike (ili papar) i brazilsko drvo, koje se tada
koristilo u proizvodnji bojila.
• U kulturo-tehnološkom pogledu, Tupinambá su u vremenu Stadena bili na neolitskoj razini, ali riječ je o
neolitiku u transformaciji, upravo zbog dodira s Europljanima.
• Kanibalizam, dakle, može se u ovom sklopu smatrati nastavkom neolitskih običaja. Dakako, Tupinambá jedu i
Portugalce, ali ipak žrtve su im obično bili njihovi srodnici, Tupinaquini, koji su postupali prema njima na isti način.
• Riječ je tu i o "integracijskom modelu kanibalizma", koji je bio naznačen (kako smo rekli) u Montaigneovom eseju.
• U tom "integracijskom kanibalizmu" vrlo je važno da žrtva u trenutku pogubljenja održi svoje dostojanstvo
(da ne plače "kao Portugalac"), i da se ponaša u skladu s obrednim formulama, prije nego što bude ubijena
udarcem u glavu posebnom toljagom (iwera pemme, kako ju je Staden nazvao u svojoj knjizi).
• Film "Kako je ukusan bio moj Francuz" to dobro prikazuje: zarobljenikova "žena" (u filmu nazvana Seboipepe)
daje mu sve upute u vezi s obredom (i isto tako sprječava njegov pokušaj bijega prije pogubljenja).
• Međutim, dos Santos je u svom filmu isto uključio neke aluzije na književni pokret kanibalizma koji je potkraj
1920-ih izumio brazilski pjesnik Oswald de Andrade (José Oswald de Sousa Andrade, 1890–1954).
• U prvom broju časopisu koji je on pokrenuo 1928. u São Paulu, pod imenom Revista de Antropofagia, objavio
je svoj "Kanibalistički manifest" (= "Manifesto Antropófago"), koji je počeo riječima: "Samo nas kanibalizam
ujedinjuje. Društveno. Ekonomski. Filozofski".
• Taj je pokret zagovarao divlji ili urođenički prirodni odnos – i vidio je uspjeh Novoga svijeta u tome da pojede
sve kulturne, tehničke i znanstvene tekovine drugih.
• Stoga dos Santosov film završava simbolički (i satirički), jer nakon što tupinambaski vođa "Cunhambebe" pojede
Francuza, odmah poslije nauči kako koristiti topove (moć od kanibalizma), iako je i Thévet to prikazao.

Nekoliko poznatijih primjera

• Među poznatijim primjerima društava u kojima se prakticirao kanibalizam, mogu se spomenuti slijedeći:
1. U Africi: kanibalizam je bio najrašireniji u središnjim tropskim područjima, općenito u bazenu rijeke
Kongo i u susjednim krajevima
2. U Americi: Anasazi i neki sjeverniji narodi (Irokezi, algonkinski narodi, Tlingiti) u Sjevernoj Americi,
carstvo Asteka u Meksiku, Karibi u karipskom području i dakako tupijski i drugi narodi u Brazilu i
Južnoj Americi.
3. U Australiji:postojali su primjeri među nekim skupinama australskih urođenika.
4. U Polineziji: Maori na Novom Zelandu i stanovnici Rapa Nuia.
5. U Melaneziji: narodi otočja Fidži, i narodi Fore, Asmati i Korowai na Papui.
• Europski i američki istraživači i rani "kulturni antropolozi" upoznali su i isto počeli isticati afrički kanibalizam u
19. stoljeću, pogotovo za vrijeme europske "jagme za Afrikom" na kraju stoljeća.

26
• U tom sklopu, primjerice, velško-američki istraživač i novinar Henry Morton Stanley (1841–1902), glasovit po
svojoj afričkoj potrazi za škotskim vjerovjesnikom i istraživačem Davidom Livingstoneom (1813–1873), opisao
je, među inim, kanibalizam u naroda Manjema, blizu jezera Tanganjika (na zapadu današnje Tanzanije).
• Prema Stanleyju: "Neka manjemska plemena [u
izvorniku Manyuem, EH] ovisnici su o
kanibalizmu, s njegovim najgorim obilježjima.
Ona izvode predatorske ratove protiv svojih
susjeda i mrtva tijela ubijenih uvijek su
pojedena. U tom ludom bjesnilu njihovih
kanibalističkih sklonosti, nabijaju mekanu djecu
na svoja grozna koplja, i trgaju tijela ubijenih od
uda do uda. Čak i žene imaju istaknutu ulogu u
ovim užasnim orgijama" (v. James William Buel,
The World's Wonders as Seen by the Great
Tropical and Polar Explorers. Philadelphia:
Historical Publishing, 1884, str. 483).
• Majema bili su bantuski narod i njihovo je
etnonim navodno potekao od izraza una-ma- Slika uz Stanleyjev opis (Buel, op. cit., str. 485)
nyema, "jedači mesa".
• Isto tako, "Niam-Niam", jedno od imena naroda Zande (alt.
Azande) na sjeveroistoku bazena Konga značilo je "veliki jedači",
i pretpostavlja se da se odnosilo na čest običaj kanibalizma.
• Inače u SAD-u, informacije o kanibalizmu među afričkim
narodima pojačale su, nakon ukidanja ropstva, nove "rasne
teorije" o urođenom divljaštvu crnaca, koje su poslužile i kao
argumenti za nužnost daljnje nadvlasti bijelaca nad crcima.
• Dakako, na području SAD-a i u Sjevernoj Americi, kao smo
naznačili, kanibalizam je postojao i među amerindskim
narodima, i to na različitim kulturnim i civilizacijskim
stupnjevima razvitka.
• Rekli smo da je algonkinsko vjerovanje u Wendigo trebalo
poslužiti kao zaštita od kanibalizma u vremenima gladi,
međutim već sama potreba za takvim bićem (zbog kojega
kanibalizam postane tabu) znači da je praksa postojala.
• Naprotiv, u Irokeza, kanibalizam je bio ratni ritual – i posve
suprotno algonkinskom viđenju, tijekom gladi čak je i irokeški
"Dobri duh" dopuštao kanibalizam.
• Među sjevernoameričkim slučajevima, vrlo je zanimljiv i primjer
"Niam-Niam ratnici", Georg August Schweinfurth, Anasazija, po svoj prilici predaka hopijskih i drugih "seoskih"
Le Tour du Monde, 1874, sv. 28, str. 213. (pueblo) Amerinda iz sjeverne juto-astečke skupine.
• Ime "Anasazi" bilo je preuzeto iz jezika Navaha, koji nisu pripadali toj jezičnoj skupini, i značilo je "drevni
ljudi", ili još znakovitije "drevni neprijatelji"
• Anasazijska (ili čakokanjonska) kultura zacijelo je najpoznatija po vrlo dojmljivom mjestu Mesa Verde, i dugo
je vremena slovila kao mirna i "najciviliziranija" indigena kultura na području današnjih SAD-a.
• Američki fizički antropolog Christy Gentry Turner (1933–2013), koji je bio u mladosti policijski forenzičar,
posvetio je tridesetak godina istražujući pojavu koja je išla protiv takvih idealističkih viđenja.

27
 • Prvi američki istraživač čakokonjonske kulture,
zapadni kolonist i vodič, Richard Wetherell (1858–
1910) spomenuo je da je našao ljudske kosti
razbačene naokolo na način koji ne odgovara
pogrebnim običajima, i iznio je hipotezu da je
možda riječ o kanibalizmu.
• Turner je mnogo godina poslije došao do sličnih
zaključaka, ali je pritom razmotrio razne forenzičke
detalje: znakove udaraca na kostima – i na jednoj
lubanji mladoga djeteta, znakove
paljevine/pečenja (čak i razbijanje kosti do iste
veličine da bi stale u kotlove kao i životinjske
kosti), načine fragmentacije, tragove oruđa za
Fotografija drevnog naselja Mesa Verde iz 1891, najpoznatije
lokacije anasazijske kulture (Finski odbor za starine).
cjepkanje mesa od kosti, "polirane" površine kosti
zbog kuhanja u kotlovima, itd.
• Napokon, prema Turneru, u oko 50% anasazijskih nalazišta bilo je jasnih pokazatelja o kanibalizmu, tj. da su
ljudske kosti obrađene isto kao životinjske (i tvrdilo se čak da se kanibalizam provodio u dvije trećine naselja).
• U nalazištu "Cowboy Wash" na jugozapadu Kolorada ostaci 24 kostura govorili su o skupnom pokolju, ali tu je
bio otkriven i važan koprolit, koji je bio kemijski analiziran više puta i pokazalo se da sadrži ljudski hemoglobin.
• Zbog te kemijske analize, dakle, nije više bilo upitno da su Anasazi bili kanibali.
• Oko 30 ljudi ubijenih i pojedenih u isto vrijeme značilo bi da je u kanibalističkoj "gozbi" sudjelovalo između
200 i 400 ljudi.
• Prema zaključku arheologa Stevena LeBlanca (1943–), anasazijska kultura u prvoj fazi, do oko 900. n.e.,
svakako je bila obilježena redovitim ratovima, i zato su "sela" nastala na vrhovima brda (iz obrambenih
razloga), međutim kanibalizam razvio se tek poslije, kada je prevladalo općenito mirno stanje (od 900. do
1150. n.e.).
• Turner je to povezao s astečkim, ili točnije mezoameričkom utjecajem: prema njemu, Mezoamerindi koristili
su kanibalizam kao način kontroliranja puka i osiguravanja nadvlasti elite – i baš iz spomenutog mirnog doba
na anasazijskom prostoru potječu i naznake o mezoameričkom utjecaju.
• Anasazijski zgrade tada počinju odražavati mezoameričku arhitekturu; ispred "Velike zgrade" u nalazištu
Wupatki, primjerice, izgradit će se i loptačko igrališta, vrlo nalik na primjere iz doline Meksika.
• Turner je osobito istaknuo mezoamerički izgled
Velike kuće ("goleme k ive") u mjestu Chetro Ketl u
Novom Meksiku.
• I u ponovnom pregledu ostataka kostiju iz Puebla
Bonita, s kojim je Chetro Ketl bio povezan, otkrio je
isto da je jedna lubanja imala modificirane/
izoštene zube, prema mezoameričkom modelu
(koji prije nije postojao na sjeveru).
• Premda je riječ, doista, o samo jednom nalazu, ipak
je ta lubanja uvjerila Turnera da je skupina
meksičkih doseljenika prenijela kanibalske običaje
u anasazijske zemlje.
• Međutim, što se tiče Asteka, primjerice, njihovo
podrijetlo vjerojatno je povezano sa suprotnom
seobom sa sjeveru prema dolini Meksika. Velika kuća (kiva) u Chetro Ketlu (foto: National Park Service, 2009)

28
• Meksičko carstvo Asteka bilo je ipak osobito – zbog
golemih razmjera žrtvovanja i kanibalizma u
visokociviliziranom okviru. Procjene broja ubijenih
žrtvi, od kojih su mnoge bile zacijelo i pojedene,
kreću se između maksimuma od 80.400 u četiri
dana prilikom posvećenja Velike piramide u
Tenochtitlánu 1487. godine do minimalnog broja
od 300–600 žrtvi godišnje.
• Što se tiče srednjo- i južnoameričkog kanibalizma,
Karibi, razumije se, važni su zato što se prema
njima i nazvala pojava kanibalizma, iako su kasnija
proučavanja utvrdila da Karibi i nisu biti osobito
skloni kanibalizmu
• O kanibalizmu među narodima Tupi u Brazilu već Astečki kanibalizam (Codex Magliabechiano, sredina 16. stoljeća).
smo govorili.
• Zahvaljujući djelima Stadena, Théveta i Léryja koji su u 16. stoljeću pružali Europljani prve opsežne podatke o
kanibalizmu, najpoznatiji su svakako bili Tupinambá.
• Međutim, kanibalizam bio je običaj i među drugim tupijskim narodima, kao i među raznim drugim etničkim
skupinama u Južnoj Americi (primjerice u Amazoniji).
• Postoje mnogi osvrti i na kanibalizmu među australskim urođenicima (pogotovo na prostoru Sjevernozapadnih
teritorija), koje su zapisali istraživači, liječnici, antropolozi, geolozi, crkveni i državni djelatnici i druge osobe.
• Obredni i "ratni" kanibalizam bio je opisan.
• Osim toga, u vremenima gladi, jele bi se i starije žene; jedan čovjek uhvatio bi ženu iz pozadine i nagnuo je
dok bi je drugi muškarac udario u glavu "drvenim mačem" (nulla-nulla); očistili bi crijeva iz njezinog tijela i
zatim ga ispekli na vatri.
• I mala djeca, ili nešto starija, katkad bi se jela; uhvatila bi se za gležnjeve i glave bi im se razbile uz kamenu
stijenu; nekada bi novorođenče bilo prepušteno da umre i tada bi bilo pojedeno; majke bi pojele mrtvo
rođeno dijete ili umrlo novorođenče da bi vratili energiju u svoja tijela i postale plodnije i ubuduće rodile
zdravije dijete.
• U Polineziji pak, povijest Maora rječito govori o utjecaju lokalne ekologije na razvitak kanibalizma.
• Prvi kolonisti na Novom Zelandu ovisili su poglavito o lovu na veliku pticu mou (Euryapterix). No ubrzo su
strijebili sve te krupne ptice, s time da su tome možda pomogli štakori, koji su stigli s kolonistima na otok i
koji su jeli mouina jaja.
• A kad je lovine nestalo, Maori su prešli na uzgoj batate (kumara), biljke koja se može uskladištiti i gomilati kao
oblik bogatstva.
• To je potaklo ne samo rudimentarno društveno raslojavanje, nego i učestale pljačkaške pohode i porobljavanje
jedne skupine od druge.
• Maori su počeli graditi obrambene utvrde (pa) i trošiti višak proizvodnje na ratovanje koje im je postalo
središnjim dijelom života.
• U tom sklopu razvio se osobit oblik kanibalizma.
• Kanibalizam nije imalo neke osobite obredne važnosti, nego je meso neprijatelja (a katkad i robova) postalo
jednim od glavnih izvora bjelančevina nakon nestanka moe.
• Prostor novozelandskih otoka bio je toliko skučen da se takva konfliktnost razvila do krajnosti, ali ujedno
dovoljno velik da se ratnički stil života održao kao stabilan i bogat kulturni sustav sve dok dolazak Europljana
nije poremetio ravnotežu.

29
• Na Rapa Nuiu ("Uskršnom otoku") također je došlo do ekoloških promjena pod utjecajem ljudskog djelovanja,
ali se u ovom slučaju propast (često, premda ne uvijek) povezuje s podizanjem golemih kipova (moai), što je
utjecalo na nestanak drva na otoku, potrebnog za gradnju ribarskih čamaca.
• Unutrašnja tenzija je poticala borbe između pojedinih skupina na otoku – a kanibalizma je postao dio tih borbi.
• U Melaneziji, otoci Fidžija bili su u kolonijalnoj prošlosti poznati kao izrazito ratničko i kanibalsko područje, do
te mjere da su ih Europljani prozvali upravo "Kanibalskim otocima"; u 19. stoljeću u okrugu Rakiraki (na sjeveru
najvećeg fidžijskog otoka: Viti Levu) jedan je poglavica, pod imenom Ratu Udre Udre, navodno pojeo između
872 i 999 ljudi, tako da je postao "najveći" kanibal u povijesti.
• Inače, u novije vrijeme "kanibalska vilica" postala je čak turistički suvenir na Fidžiju.
• Melanezijski primjeri su važni jer su povijesno gledano najmlađi – na otoku Papui, Fore i Asmati prakticirali su
kanibalizam do sredine 20. stoljeća (s tim da su Fore dobili i bolest kuru), a Korowai gotovo do kraja stoljeća.

Sažetak karte "Anthropophagie", iz rada Deutsche Rundscau für Geographie und Statistik, 1893.

• Na njemačkoj karti iz 1883. vidimo da su na velikom euroazijskom području naznačeni i Tibet i zemlja
"Ostjaka" (to se ime odnosilo nekada na sjeverozapadne sibirske urođenike, prije svega na Hante, Kete i
samodijske Seljkupe).
• Kanibalizam u Tibetu u 13. stoljeću istaknuli su franjevački vjerovjesnici Willem van Rubroeck (1220–1293) i
Giovanni da Pian del Carpine (1182–1252); Tibetanci su, navodno, jeli tijela svojih umrlih roditelja
(nekrokanibalizam).
• Koliko je to bilo točno, ostaje upitno – ali smatra se da je kanibalizam imao obredno značenje u bonskoj religiji
Tibeta, i poznat je isto primjer tibetanskog budističkog sveca Milarepe (1052–1135) koji je pio ljudsku krv iz
lubanje, kao poruku o prolaznosti života.
• Što se tiče "Ostjaka", prema ruskim izvorima iz 18–19. stoljeća, kanibalizam je imao i kultno značenje (za
svečene gozbe i za šamanizam), kao i ulogu protiv gladi.

30
Kanibalizam u prapovijesti
• Svi primjeri koje smo zasad spomenuli potječu iz povijesnih ili književnih izvora, iz etnoloških radova i katkad
iz osobnih iskustava (drugo je pitanje koliko su stvarni).
• To se odnosi i na opise "kasnoprapovijesnih" praksa, primjerice na kanibalizam u narodu Tupinambá, koji su bili,
kako smo rekli, na neolitskom stupnju kado su ih upoznali Europljani (i takvih primjera bilo je više).
• Međutim, za daljnju prapovijest – tj. za prapovijest koja je čak izvan dosega mitova i legenda, ne postoje ni
unutrašnji izvori ni izviješća vanjskih promatrača – i štoviše, ograničene su i mogućnosti primjenjivanja
analogija.
• Analogije se mogu primjenjivati, oprezno, na neke pojave iz neolitika i mezolitika, i u tumačenju nekih
likovnih izražaja i nalaza iz gornjeg paleolitika.
• Ali složenija tumačenja smisla kanibalizma prema etnografskim i inim analogijama gube osnovu kad pođemo
dalje u prapovijest, u svijet koji nije samo ekološki drukčiji od našega, nego u kojem su i ljudske vrste drukčije.
• Kanibalizam se može pretpostaviti ako uočimo da su ljudske kosti u nekom nalazištu "obrađene" na isti način
kao i kosti životinja koje su prapovijesni ljudi lovili i jeli. Dakle, ako na ljudskim kostima vidimo znakove
rezanja radi skidanja mesa, ako utvrdimo da su lomljene na isti način kao i životinjske, i ako možda pokazuju
znakove da su bile izložene vatri, onda je moguće pretpostaviti da je riječ o kanibalizmu.
• Metolodoški, ipak, svaki komentar o takvim situacijama mora ostati pretpostavka, jer je (barem zasad) uvijek
riječ o posrednim indikacijama.
• Bilo bi drukčije jedino ako bismo mogli pronaći i analizirati izmet ljudi iz daljnje prapovijesti i točno utvrditi da
su pojeli pripadnike svoje vrste. Međutim, i u takvim slučajevima vjerojatno bi nastala pitanja tipa "je li doista
njihov izmet".
• S druge strane, ako su posredne indikacije vrlo jake, po logici Ockhamove britve bolje je prihvatiti pretpostavku
o kanibalizmu kao gotovo sigurnu, nego spekulirati o nekim ne baš jednostavnim alternativnim objašnjenjima
(primjerice, o obrednom skidanju mesa s kostiju).
• U tom smislu, ugledni francuski prapovjesničar André Leroi-Gourhan (1911–1986) nije smatrao da treba
posumnjati u postojanje kanibalizma u dalekoj prapovijesti. Prema njegovom zaključku, tu nema dvojbe, jer
su ljudi "... jedini primati koji se vrlo olako između sebe proždiru".
• U novije vrijeme Tim White (1950–) izrazio je slično mišljenje da je kanibalizam bio vrlo česta pojava u
paleolitiku i sve do kraja neolitika, i općenito sve dok su ljudi živjeli u malim lovačkim skupinama. Prema
njemu, snažan tabu protiv kanibalizma nastao je tek u kontekstu prvih civilizacija (doduše, astečka povijest
potvrđuje da se kanibalizam može ugraditi i u ideološki okvir civilizacija, međutim za razliku od tog primjera
kanibalizam na Kreti u sklopu minojske civilizacije vjerojatno je bio odraz neke ozbiljne društvene krize).
• Zanimljivo je da katkad postoji tendencija da se kanibalizam, čak u daljnjoj prapovijesti, pokušava opravdati
na način da mu se pripiše neko obredno značenje.
• Takav je pristup, čini se, povezan sa shvaćanjem da je čovjek nekako uzvišeniji ako jede pripadnike vlastite
vrste tek iz obrednih ili vjerskih razloga, nego ako to čini iz jednostavnih prehrambenih razloga.
• I tu opet postoji paradoks, jer od svih oblika kanibalizma, ljudi koji žive u civiliziranim društvima (tj. u
društvima s jakim tabuom protiv kanibalizma) najlakše praštaju incidente kanibalizma zbog gladi – a to bi
značilo upravo kanibalizam iz (vrlo ozbiljnih) prehrambenih razloga.
• U krajnjoj liniji, budući da ne možemo "sa sigurnošću" prenijeti u daleku prapovijest etnološke (itsl.) analogije
o nekom obrednom značenju kanibalizma, sve što možemo reći je da su ljudi valjda jeli druge ljude, ako su
postupali prema njihovim kostima na isti način kako su postupali prema životinjskim kostima.
• I budući da nemamo druge indikacije o nekim popratnim obredima, vjerojatno je bila riječ o jednostavnom
prehrambenom kanibalizmu.
• U nastavku spomenut ćemo nekoliko poznatih primjera.

31
Homo erectus
• U Atapuerci na sjeveru Španjolske, ljudske kosti lomljene su na isti način kao i životinjske i na kostima postoje
znakovi rezanja, tj. skidanja mesa s kostiju (850.000–300.000 PD).
• Ostaci ukupno 11 osoba pokazuju znakove kanibalizma, i gotovo su sve žrtve bile mladi ljudi ili djeca.
• U Zhōukǒudiàn-u (周口店, dosl. "Brdo zmajevske kosti"), nalazištu pekinškog pračovjeka, ljudske kosti također
su lomljene na isti način kao i životinjske i baze pronađenih lubanja su proširene, po mogućnosti radi vađenja
mozga (vremenski se kontekst danas datira oko 770.000 PD, no prijašnje procjene bile su sve do 200.000 PD).

Neandertalci
• Zbog evolucijske udaljenosti Homo erectus-a od naše ljudske vrste, naznake da je taj pračovjek bio kanibal nisu
izazvale veće dvojbe.
• Zapravo se očekivalo da je bio "divljak".
• Međutim, u slučaju neandertalca nastao je stanoviti zazor (pogotovo u vremenu dok se smatrao da je upravo
neandertalski pračovjek bio naš predak).
• Hrvatski paleonotog, geolog i arheolog Dragutin Gorjanović-Kramberger (1856–1936), nakon njegove analize
neandertalnih ostataka otkrivenih 1899. u Krapini, bio je prvi koji je iznio tezu o neandertalskom kanibalizmu.

Lijevo: Krapinska neandertalka priprema ognjište, gdje se nalaze ljudske kosti (znameniti kip
koji je 1969. prema naputkama Mirka Maleza (1925–1990) dovršio Stanislav Tucaković (foto:
EH, 2013).
Gorjanović-Krambergera je ovako opisao taj kanibalizma:
"Teško je zamislit, da je pračovjek iz Krapine mirno i nesmetano uživao svoje bogato lovište!
Nema sumnje da su mu u tu njegovu krajinu prigodice nasrtali susjedni čopori, koji nisu
možda imali tako izdašno loivšte; ta onomadni čovjek bio je lovac putnik; u takim prilikama
došlo je nesumnjivo do borbe na život i smrt. Palo je ljudi s jedne i s druge strane, no i s tim
mrtvacima postupalo se kao s dobro došlom lovinom. Čovjek je naime pojeo i te svoje
suplemenike, što više, razbijao im je cijevne kosti, da iz njih pojede moždinu. Pitat će me
cijeneni čitalac, po čemu slutim na to ljudožderstvo Krapinaca? Evo po ovom: čovječje kosti,
nađene u onoj špiljici, gotovo su sve bile razbijene, osobito baš one najjače, naime kosti
bedra. Te je kosti on u prijesnome stanju razbijao i to tako, da je ponajprije one zglobne
okrajke odbio; time je cjevasti dio kosti puknuo, a tada je bilo lako odstranjenjem onih
kaolitina doći do moždine. Zanimljivo je, naime, da se nije našla nijedna bedrena ili podkoljena
a ni nadlaktna kost čitava, već je sve čovjek u rečenu svrhu porazbijao. Osim toga našlo se je i
drugih čovječjih kosti – pa i lubanja – koje su bile razbijene i u vatri ispržene. Mi ćemo još
doskoro čuti, da je taj naš pračovjek s tim oglodanim i razbijenim kostima svojih suplemenika
baš tako postupao, kao i sa životinjskim kostima, t. j. bez ikakova ih je reda po špilji
porazbacao."
Dragutin Gorjanović, Pračovjek iz Krapine. Zagreb: Zemaljska tiskara, 1918. str. 21.

• Neki su stručnjaci predložili da bi naznake koje je Gorjanović-Kramberger uočio na krapinskim kostima (znakovi
rezanja, itd.) mogli biti odraz prirodnih procesa tijekom fosilizacije.
• Ipak, pokazatelji iz Krapine i drugih mjesta (Moula-Guercy, itd.) i dalje upućuju na mogućnost kanibalizma – i
u jednom nalazištu (El Sidrón), čini se da je kanibalizam bio i rezultat gladovanja.

Naša ljudska vrsta (Homo sapiens)

• Znakovi o kanibalizmu postoje već na najstarijim fosilnim ostacima suvremene ljudske vrste (konkretno kosti
ljudi suvremene vrste iz nalazišta na ušću rijeke Klasies u Južnoj Africi, stare 125.000 godina, pokazuju
znakove "obrade" u vatri).
• Poseban problem predstavljaju indikacije da su u Europi prvi pripadnici naše vrste jeli neandertalce.

32
• Jedna takva naznaka odnosi na vjerojatne ostatke neandertalskoga djeteta u nalazištu les Rois (Vienne) u
Francuskoj; prema tumačenjima, čini se da su ljudi iz naše vrste pojeli mladoga pripadnika neandertalske
vrste i iz njegovih (ili njezinih) zubi napravili ogrlicu.
• Još jedan primjer, koji se katkad tumači kao prikaz neandertalki koje su postale jelo, jest prikaz ležećih (i možda
ubijenih) žena na kamenoj ploči iz nalazišta Isturitz na zapadu francuskih Pireneja – međutim, zbog datiranja
te ocrtane ploče (na kraju gornjega paleolitika, oko 15.000 PD) vjerojatno je riječ ipak o ženama iz naše vrste.
• Štoviše, u Isturitzu i u drugim nalazilištima u zapadnoj i srednjoj Europi bili su pronađeni ostaci ljudskih kosti s
rezovima, i katkad lubanje pretvorene u čaše (što se povezuje s kanibalizmom). *

Ilustracija (EH) crteža na komadiću životinjske kosti iz spilje Isturitz. Dvije zdepaste i nosate ženske osobe leže na tlu, možda vezanih
ruku i nogu. Jedna ima znak bodljike (vrh koplja) na bedru, kakav se inače stavljao na lovne životinje, što se vidi i na bizonu na drugoj
strani iste ocrtane kosti.
Prikazane žene nalik su na neandertalke, ali, kako je bilo rečeno, zbog datiranja kosti, najvjerojatnije je riječ o ljudima moderne vrste. **
Inače u spilji San Teodoro na Siciliji bio je pronađen kostur žene današnje ljudske vrste iz gornjega paleolitika s komadićem kremena
(vjerojatno vrhom strelice) u zdjelici, što podsjeća na "bodljiku" na ovom prikazu.

Iz paleolitika u mezolitik
• Postoje arheološke indikacije da se kanibalizam nastavio, primjerice u Europi, od gornjega paleolitika do
mezolitika, i dalje.
• U Goughovoj spilji (Gough's cave) u zapadnoengleskoj pokrajini Somerset bili su pronađene jasne indikacije o
pretvaranju ljudskih lubanja u čaše – kao i u već spomenutom Isturitzu, i također u spilji Placard (Grotte du
Placard) u francuskom Charenteu.
• Nalazi iz Gougha, potječu iz vremena prije 14.700 godina, ali u istoj spilji bio je pronađen i mezolitski kostur
"čovjeka iz Cheddara" (datiran oko 7150 pr. Kr.), koji je, čini se, bio nasilno ubijen i također pojeden.
• Nadalje, jedna ljudska kost iz Kentove spilje (Kent's Cavern) u Devonu, približno iste starosti (9.000 PD ili oko
7000. pr. Kr.), obilježena je tipičnim urezima, povezanim s kanibalizmom.

* Na gornjopaleolitskom području u Hrvatskoj, paleontolog Mirko Malez, pregledajavući fragmentiranih koštanih ostataka ljudi moderne
vrste iz drugoga sloja u spilji Šandalja (= Šandalji II.), nađenih blizu ostataka ognjišta, pretpostavio je da to govori o kanibalizmu, iako danas
istraživači smatraju da su poslijesmrtni (tafonomski) čimbenici djelovali na raspad tih kostiju (v. Ivor Janković, James C.M. Ahern, Ivor
Karavanić i Fred H. Smith, "Biokultuni aspekti epigravetijenske okupacije sloja B/S nalazišta Šandalja II", Radovi Zavoda za znanstveni rad
HAZU, Varaždin, br. 22, 2011, str. 195).
**Jacques Maudit mislio je da je prva osoba na slici muškarac i druga žena (v. djelo: J.A. Mauduit. 40.000 godina moderne umjetnosti. Zagreb:
Epoha, 1961). André Leroi-Gourhan zaključio je da se na crtežu nalaze dvije žene – i s time se slažemo.

33
• Tragovi o kanibalizma postoje i u sklopu kasnomezolitske kulture Ertebølle (5300–3950. pr. Kr.); ljudske kosti
nađene u danskim nalazištima Dryholmen na Jytlandu i Møllegabet na otoku Ærø, bile su razbijene vjerojatno
radi vađenja koštane srži.
Karta europskih prapovijesnih nalazišta spomenutih u
tekstu, od Atapuerce (iz vremena prije neandertalske
epohe) do srednjo- i gornjopaleolitskih nalazišta, i
mezolitskih u Danskoj i Engleskoj. Herxheim, u sredini
karte, neolitsko je mjesto, o kojemu slijedi komentar.

Neolitski kanibalizam (primjer Herxheima)

• Jedno od najnovijih potvrđenih primjera o kanibalizmu naše vrste u prapovijesti odnosi se na neolitik.
• Prema istraživanjima objavljenim od kraja 2009. o neolitskom naselju iz kulture linearnotrakaste keramike (LBK)
kod Herxheima, u jugozapadnoj Njemačkoj, stanovnici su oko 5000. pr. Kr. ubili, pojeli i odbacili u rovove oko
mjesta ostatke oko 500 ljudi (možda čak 1000, jer je tek 50% rovova iskopano).
• Analize stroncija u zubima tih žrtvi potvrdila su da su svi kanibalizirani pojedinci bili stranci, iz visinskih
područja (iz Alpa, ili drugih planina) – i vjerojatno su pripadali ostacima europskih mezolitskih populacija.
• Osim vjerojatnosti ratovanja, spekulira se da je razlog za kanibalizam bio mogao biti i neki obred, koji je trebao
zaustaviti posljedice ekoloških promjena ili druge krize, ali kronologija tih promjena nije sasvim uvjerljiva.

U sklopu kolegija, vidjeli smo i dokumentarni film National Geographic-a, pod

naslovom "Kanibali kamenog doba" režiserke Jeanine Isabel Butler (proizvodnja
2010/2011), koji je prikazao nedavne rezultate istraživanja u Herxheimu.
Glavni komentatori u filmu bili su njemačka arheologinja Andrea Zeeb-Lanz, koja
vodi današnji "Herxheimski projekt" (= DFG-Projekt "Siedlung und Grubenanlage
Herxheim b. Landau"), njezin francuski suradnik Bruno Boulestin sa Sveučilišta u
Bordeauxa, i Carole A. Travis-Henikoff, američka autorica knjige "Večera s
kanibalom: potpuna povijest najstarijeg tabua čovječanstva" (Dinner with a Cannibal:
The Complete History of Mankind's Oldest Taboo. Santa Monica, 2008).
Navedeni podaci preuzeti su iz dokumentarca, i isto iz članaka dostupnih na www
stanici "Herxheimskog projekta" (http://www.projekt-herxheim.de/ng_k9.htm).
Travis-Henikoffova rekla je u filmu da je Herxheim najveće kanibalističko mjesto
poznato u svijetu. Zeeb-Lanzova i Boulestin različito su tumačili tu pojavu. Prema
Zeeb-Lanzovoj kanibalizam u Herxheima mogao je imati obredno značenje, dok je
Boulestin, naprotiv, stavio naglasak na nasilje neolitskih seljaka prema posljednjim
mezolitskim populacijama u Europi.
Pretpostavlja se, također, da je došlo do krize u doba ove pojave u Herxheimu, i vrlo
je zanimljivo da su analize DNK pokazale da će haplotipi LBK-ovaca poslije doživjeti
prekid, i da će daljnji tok genetike u Europi nastaviti nasljeđe mezolitičara, i možda
i populacijskih skupina iz kojih su potekle žrtve u Herxheimu.

34
3. Vremenovanje prošlosti
Što je, dakle, vrijeme? Ako me nitko ne pita, znam, ali
ako bih htio nikome na pitanje to razjasniti, ne znam.
Aurelije Augustin, Ispovijesti (11.14).

Opći pojam vremena

• Vrijeme – i prostor, dvije su temeljne odlike koje određuje naše postojanje u trenutačnom svemiru.
• Prema prevladajućoj teoriji, vrijeme je nastalo nakon "velikog praska", u kojem se prije nekih 13,8 milijardi
godina stvorio svemir (donedavni izračun bio je 13,73 ± 0.12 i najnoviji je 13,82 ili točnije 13,798 ± 0,037
milijardi godina).
• Teoriju o velikom prasku prvi je 1931. iznio belijski svečenik, matematičar i
astronom Georges Lemaître (1894–1966).
• Pitanje, je li postojalo neko drugo vrijeme prije velikoga praska, ostaje otvoreno.
• Neki znanstvenici, primjerice poput Stephena Hawkinga (1942–2018), smatraju
da je takvo pitanje besmisleno, ali ipak filozofske rasprave o stvarnosti
vremena nastavljaju se i dalje.
• Od drevnosti bilo je filozofija koje su tvrdile da je vrijeme, ili točnije protijek
vremena, tek iluzija u ljudskoj svijesti.
• Budistička filozofija osobito je razradila motiv o nestvarnosti vremena, i
svijeta općenito.
• Međutim, pod uvjetom da ipak prihvatimo realnost vremena, treba reći da je
i način kako se vrijeme kreće bio različito tumačen sve od drevnosti do
Georges Lemaître
danas.
• Konkretno, kako smo već naznačili indijskim primjerom yuga, katkad je vrijeme bilo viđeno kao kružno, kao
vječito vraćanje i ponavljanje, i katkad kao linearno, u smislu da je prošlost uvijek okončano vrijeme, i
budućnost je uvijek ispred nas.
• Kružno ili "ciklično" vrijeme, osim u Indijaca potvrđeno je u tradicijama mnogih naroda (Babilonaca, Kineza,
Indijaca, Grka, Maja, Inka, Asteka, itd.), i smatra se da je simbol te cikličnosti bio lik zmije (ili zmaja) koji guta
vlastiti rep.
Urobor
• Ili doslovce "repojed" (grč. οὐροβόρος < ουρά "rep"+ βορά "jesti")
tumači se kao jedan od najstarijih simbola cikličnosti vremena, života i
svemira.
• U Kini postoje preteče iz petoga tisućljeća pr. Kr. i jasni primjeri već od
vremena dinastije Shang (više manje od 1600. pr. Kr.).
• U Egiptu se taj simbol javlja isto tako barem od 1600. pr. Kr. (na prijelazu
u Novo kraljevstvo).
• Smatra se da je iz Egipta, preko Feničana, stigao u Grčku, no jedan od
najpoznatijih prikaza potječe iz helenističke Aleksandrije iz 2. st. n.e.
• U Mezoamerici također, Quetzalcóatl ("pernata zmija") bio je katkad
prikaz u obliku urobora.
Etimologija
• Poput simbola zmije koja se savija u krug, isto tako hrv. i sveslav. riječ "vrijeme" (usp. stcslav. врѣмѧ) odražava
ciklično ili kružno poimanje vremena. Etimološki je u svezi s glagolom "vrtjeti" (stcslav. врьтѣти, врьштѫ), i
nedvojbeno je u srodstvu, primjerice, s latinskim vertere "okretati se, vrtjeti" (usp. i lat. vortex, "vir, vrtlog)".

35
• S druge strane, germ. oblici tipa engl. time i njem. Zeit, izvode se obično od korijena *tī, koji je označavao
"protezanja, rastezanje" (usp. i engl tide, "plima"), a čini se da je slično izvorno značenje imao lat. tempus, i
možda grč. χρόνος.
• Zanimljivo je da je grčki prabog vremena, Kron ili alt. Hron (Χρόνος, dosl. "vrijeme"), koji su neki komentatori
brkali ili povezivali sa Zeusovim ocem, titanom Kronom (Κρόνος), bio zamišljem u zmijolikom obličju.
• Na početku stvaranja Kron ( "Hron") i njegova podjednako zmijolika supruga Ananka (Ἀνάγκη, dosl.
"neumitnost") savili su se oko prvobitnog svemirskog jajeta i razbili ga na zemlju, more i nebo (prema orfičkoj
tradiciji iz jajeta je izišao iskonski bog Fan).
• Kron je također u grčkoj i općenito grčkorimskoj mitologiji figurirao kao Eon (Αἰών), bog vječnosti.
• Grčki αἰών značio je "sila, životnost, životni vijek". Korijen je indoeuropski *aiw-. s istim značenjem, koji je
prisutan također u lat. aevus, u sans. ayu "život", i u germ. oblicima kao što su got. aiws "doba, vječnost",
stnor. aevi "životni vijek", njem. ewig "zauvijek". Hrv. i sveslav. "vijek" (stcslav. вѣкъ) nadovezuje se na tu
semantiku (usp. lit. liekas "sila, život", stnor. veig "sila", got. weihan "boriti se", pa i lat. vincere).
• Zamišljanje vremena i kao Eona i kao Krona odražava pokušaje da se vrijeme shvati ujedno kao vječito
kruženje (poput zodijaka) i kao protezanje ili protijek (od prošlosti preko sadašnjosti do budućnosti).
• Dakako, kružnost i protezanje moraju se međusobno nadopuniti da bi se vrijeme uopće shvatilo: dani i noći,
mjesečeve mijene, godišnja doba, ponavljaju se u krugu, i te "vrtnje" u općem protijeku vremena omogućuje
da se vrijeme doživi i mjeri.
• Tako postaje moguće podijeliti vrijeme na odsjeke, tj. krugove, "godine" ili "doba".
• Jedna od ponuđenih etimologija za lat. annus, "godina", vrlo to jasno odražava: lat. riječ bila bi u srodstvu s
oblikom annulus, "krug, prsten", što bi odgovaralo ideji o završenom krugu svake godine. Grč. ἔτος, nalažost,
nije tako izričit (obično se izvodi iz ie. *wetos, "star, dugotrajan"). No od ie. *i̯ēro-, "ljeto", razvio se grč. ὥρα
te lat. hora, kao i germ. korijen *jǣram (> njem. Jahr i engl. year).
• U početku je grč. i lat. oblik označavao godišnja doba. Tek se poslije razvilo značenje "sat", koje je danas očuvano u
rom. jezicima (fr. heur, tal. ora, španj. i port. horas), i zbog pozajmljivanja u germ. jezicima (njem. Uhr, engl. hour).
• Važno je naglasiti da je podjela vremena na "doba" polazila, barem načelno, od potrebe raspoređivanja ljudskih
djelatnosti u vremenu – ili drugim riječima, uz svako godišnje doba išle su odgovarajuće ljudske djelatnosti.
• U tom smislu, smatra se da je hrv. riječ "dob, doba" izvorno značila upravo: "to što je prikladno" (pravo
vrijeme, pravi oblik), dakle to što je "podobno", ili jednostavno "dobro" (< ie. *dhabh- "što pristaje").
• Ista se semantika može prepoznati u svezi između sveslav. riječi
"god" ili "godina", i glagola "goditi", pa i "dogoditi" (< ie.
*ghadh- "složiti"), kao i u oblicima "pogoditi" i "pogodba".
• Smisao je da se nešto "složi kako treba".
• Shvaćenje o "kvalitetnom" ili "pravom vremenom", postojalo je
u raznih naroda, pa tako, u grčkom primjeru, postojala je razlika
između vremena ili vječnosti općenito (χρόνος ili αἰών), i pojma
καιρός, tj. vremena u smislu "prave mjere" ili "pravog/ dobrog
časa".
• Druga je stvar što καιρός danas u novogrčkom jeziku znači
"meterološko vrijeme"; zanimljivu paralelu predstavlja rus. i ukr.
riječ погода, ili polj. pogoda, "meterološko vrijeme", koja isto
tako polazi od prvobitne semantike o pogodnom vremenu.
• Metrološko vrijeme nije označeno posebnom leksemom u hrv. i u Rimski mozaik Eona sa zodijakom u ruci (iz vile
drugim južnoslav. jezicima, niti u većini rom. jezicima (osim u Sentium blizu gradića Sassoferrata, u Italiji). Ispod
rumunjskom, koji je za meterološko vrijeme pozajmio srp. Eona nalazi se Geja (Γαῖα) – i oko nje četiri Karpoi
"vreme"), dok je pak engl. ili njem. razlikovanje time/Zeit od (καρποι, "polovi"), tj. godišnja doba: Proljeće (Εἶαρ),
Ljeto (Θόρον), Jesen (Φθῐνόπωρον) i Zima (Χειμών).

36
 weather/Wetter drukčije vrste (weather/Wetter seže do germ. korijena *wedrom,
koji se izvodi ili iz ie. *wedhrom (> hrv. "vedro [vrijeme]"), ili alternativno iz ie.
*wetrom (> hrv. "vjetar", stcslav. вѣтръ).
• No da se vratimo temi, poput starih Grka, i Hebreji su razlikovali vrijeme kao
opći tijek, iddan (`‫)עדן‬, od vremena koje je "pridobno" za ljudska djela, zěman
(‫)זמן‬. To je zacijelo izvorni, praktični, odnos čovjeka prema vremenovanju.
Vrijeme mora imati sadržaj – i za sva naša djela postoji trenutak.
• Timing is everything ("Sve ovisi o pravom času") rekli bi današnji anglofoni; i
napokon – što je "čas"?
• Tu je riječ, koja u hrv. jeziku označuje nešto malo dulje od trenutka, Petar Skok
(1881–1956) izveo iz običaja promatranja neba, radi utvrđivanja protijeka
vremena, dok Alemko Gluhak (1958–) spominje i moguću povezanost s grčkim
καιρός.

Cikličnost i linearnost – filozofija i praktičnost

• Rekli smo da se kružnost i protezanje vremena, ili drugim riječima cikličnost i
linearnost, moraju nadopuniti da bi se vrijeme uopće shvatilo, i napokon
mjerilo.
Isaac Newton i Albert Einstein.
• Ali različite kulture obično naglašavaju ili cikličnu ili linearnu perspektivu
vremena.
• A kad je polazište ciklično, trajanje ciklusa može biti vrlo različita: Asteci su, primjerice, vjerovali da svjetski
ciklus traje samo 52 godina – i da će se svijet slomiti na kraju takvog ciklusa, ako se bogovi ne hrane ljudskim
žrtvama. Suprotno tome, Indijci su imali vrlo dug vremenski ciklus – jedan vijek ili vremenski krug Brahme
traje, prema hinduističkom shvaćanju, čak 1022 godina!
• Na našu zapadnu koncepciju o vremenu bitno je djelovala judeokršćanska tradicija, u kojoj vrijeme napreduje
linearno od stvaranja svijeta do njegove propasti. U takvoj koncepciji: prije stvaranja, nije postojalo vrijeme, jer je
Bog stvorio i samo vrijeme – kako je sv. Augustin vrlo jasno označio u svojiim ispovijestima (v. Ispovijesti, knj. 11).
• I kao što smo vidjeli, zamisao o početku vremena implicitna je u teoriji o velikom praska, pa je zato Hawking
smatrao da prije velikog praska ili nije postojalo vrijeme, ili barem nema smisla o tome raspravljati.
• Filozofija o vremenu napokon je u zapadnoj znanosti dovela do nove dvojne koncepcije o vremenu: postoji
obično linearno vrijeme, koje se miče naprijed uvijek istom brzinom, kroz seriju trenutačnih stanja, poput
kadrova u filmu koje se vrte uvijek istom brzinom – i postoji relativno vrijeme, koje ovisi o brzini kretanja
aktera.
• Prva se vrsta vremena naziva još i Newtonovim vremenom, prema velikom engelskom znanstveniku Isaacu
Newtonu (1643–1727), a druga se vrsta najčešće povezuje s Albertom Einsteinom (1879–1955) i njegovom
teorijom relativnosti.
• Newtonovo vrijeme uglavnom odgovara potrebama mehanike i svakodnevnog života – i to je vrijeme koje se
najlakše doživljava preko svojih redovitih "vrtnji", i koje se zato najlakše razdjeljuje, odnosno mjeri. To je isto
tako vrijeme prema kojemu organiziramo svoja djela, tj. vrijeme u smislu stgrč. καιρός, hebr. zěman i
izvornog značenja hrv. riječi "doba".
• Međutim, kada mislimo o svemiru u cjelosti, pa i o geološkom vremenu i "intenzitetu" promjena u različitim
"eonima" od nastanka svemira, onda bismo vjerojatno morali dati prednost Einsteinovom vremenu.

Vrijeme i kalendar
• Možemo, dakle, utvrditi da je naše shvaćenje vremena uvjetovano i našom domovinom u svemiru (planetom
Zemljom) i biologijom naše vrste.

37
• Bilo gdje druge u svemiru, "vrtnje" dana, godina i možda mjeseca bile bi drukčije. A te "vrtnje", da ponovimo,
omogućuju podjelu vremenu.
• Što se tiče biologije,u slučaju vinske mušice, školjkaša ili kornjače metabolizam vrste utječe na njezin životni
vijek – i to je potencijalno povezano s osjećajem za vrijeme.
• Ali o poimanju vremenu, kad je riječ o ovim primjerima, vrlo je teško govoriti: Može li vinska muškica ili
školjkaš, ili kompleksnija vrsta poput kornjače, pojmiti vrijeme? I što reći o biljnjim vrstama, koje katkad žive
tisuće i tisuće godina.
• U ljudi, biologija je možda dovela do prvih
kalendara. Naime, prema jednoj teoriji, na potrebu
praćenja protijeka vremena utjecale su žene.
Poticaj je dao, navodno, ženski mjesečni ciklus i
trudnoća. Stoga bi žene bile odgovorne za izum
kalendara, i prema istoj tezi, također za razvitak
matematike (barem aritmetike) (v. John
Kellermeier, http://www.tacomacc.edu/home/
jkellerm/Papers/Menses/Menses.htm).
• U svakom slučaju, prvi su kalendari najvjerojatnije
nastali u gornjem paleolitiku – pa možemo
Ženski trudnički "kalendar". Ernst Bumm i Albrecht Mayer, Grundriss
nagađati koji je tada bio motiv za praćenje zum Studium der Geburtshülfe (Wiesbaden, 1902).
vremena.
• No bez obzir na to koji je bio motiv, neki su znanstvenici (primjerice Raph Solecki, 1917–) tvrdili da je upravo
izum kalendara odražavao prednost gornjopaleolitskih ljudi moderne vrste nad drugim ljudskim vrstama, poput
neandertalaca.

Geološko vrijeme (i klima)

Je li vrijeme u kojem voda ispira uvijek isto kamenje, u kojem
valovi stotine i stotine tisuća godina uvijek jednolično udaraju o
obalu, tek duže od nabijene ruske 1917. godine, ili je jednako s
njom po gustoći.
Ernst Bloch, Tübingensku uvod u filozofiju, 1962

• Ernst Bloch (1885–1977) nije bio geolog, ali njegov gore navedeni citat ilustrira problem "gustoće vremena" –
ili možda relativnosti vremena – koji se pojavljuje svaki put kada razmišljamo o geološkom vremenu.
• Naime, s jedne strane, u kontekstu geološkoga vremena, sva ljudska povijest i prapovijest pokriva tek
nekoliko posljednjih trenutaka u povijesti razvitka Zemlje.
• Primjerice, prema jednoj poznatoj metafori, ako se dosadašnja prošlost Zemlje zamisli kao jedan dan od 24
sati, onda bi se ljudi pojavili tek 19 sekundi prije polnoći.
• Međutim, pitanje je možemo li uopće usporediti geološku prošlost s našim shvaćanjem vremena. Kriteriji su
sasvim drukčiji i subjekt je drukčiji.
• Pa ipak, geologija nas dovodi do problema međuodnosa između živih i neživih bića (ili anorganske i organske
tvari), koji je i dalje ključan za našu vrstu.
• Štoviše, kao što smo vidjeli na početku kolegija, razmišljanje o prošlosti Zemlje bilo je važno i u stvaranju slike
o razvitku (ili propadanju) čovječanstva.
• Da se podsjetimo: prvo se vjerovalo da je svijet bio stvoren onakav kakav i dalje jest: možda u savršenijem
obliku, ali s istom fizičkom prirodom i istim živim bićima.
• Sve do 17–18. stoljeća, malo je tko shvaćao suprotne poruke koje su se mogle iščitati iz različitih geoloških
slojeva, ili iz fosila.

38
• Nije se shvaćalo da i kamen ima relativnu starost, dok su fosili bili viđeni vrlo često tek kao slučajne "igre
prirode" , tj. fosil ribe tek kao "slučajni prikaz ribe", kao što crte na nekim stijenama mogu nalikovati na
ljudsko lice, itsl., ali ipak su samo dio kamena.
• Sama riječ "fosil" (pridjev od lat. fŏssum "iskopano" < fodere,
"kopati"), proširila se u 16. stoljeću iz francuskog u druge
europske jezike, ali je u početku označavala općenito tek sve što
je "iskopano" (usp. rus. prevedenicu ископаемый, "fosil").
• Ipak, već u antici neki autori zaključili da fosili govore o prošlom
obliku krajolika.
• Tako je grčki filozof Ksenofan (570–475. pr. Kr.) tvrdio da fosilne
ribe i školjke nađene na zemlji govore da ju je nekada prekrivalo
more, i u sličnom smislu Herodot (484–425. pr. Kr.) je, nakon
posjete Egipta, napisao: "vidio [sam] kako se Egipat proteže ispred
čvrste zemlje, kako se školjke nalaze u brdima i kako se sol
pojavljuje u obliku cvjetova…" (Povijest, 2: 12).
• I Aristotel je zagovarao takvu misao, a u renesansi također
Leonardo da Vinci (1452–1519), ali doći do zaključka da ribe i
Fosil školjke iz spilje Veternice (foto: EH). školjke na kopnu govore o prijašnjim morima je razmjerno lako, i ne
mora implicirati različitu fizičku građu prijašnjih mora i kopna.
• Zapravo – kako smo spomenuli u uvodu – tek je u 17. stoljeću Nicolaus Steno uključio fosile u opća geološka
razmatranja, dok su dinosauri, primjerice, ušli u znanost kao različita (i vrlo upadljiva) vrsta životinja tek 1842.
(na prijedlog Roberta Owena).
• Treba, međutim, naglasiti da su fosili općenito vrlo rijetke pojave, i svega se oko 1% svih bića koja su ikada
živjela pretvorilo u fosile.
• Da bi došlo do fosilizacije, živo biće mora biti gotovo odmah poslije smrti prekriveno pijeskom, blatom ili
vulkanskim pepelom, i poslije proces mineralizacije obično traje oko 10.000 godina.
• Međutim, postoje neki primjeri, kada se to dogodilo i na masovnoj razini.
• Jedan od najpoznatijih je iz zapadne Kanade (kod rijeke Red Dear u Alberti), gdje je oko 400 rogatih dinosaura,
mladih i starih, stradalo u prijelazu preko paleorijeke prije 75 milijuna godina (nalazište je bilo otkriveno 1977.
godine).
• Još jedan znameniti primjer, ovaj put iz Montane ("Jajno brdo", Egg Mountain, blizu mjesta Choteau), dogodio
se približno u isto vrijeme kada je jedno veliko krdo Majasaura sve odjednom poginulo od otrovoga plina iz
vulkana, i poslije je životinje prekrio vuklanski pepeo.

Majasaure, prije nego što ih je

pogodila eksplozija vulkana u
Montani (Debivort, 2007).

• Osim mineralizaliziranih fosila, postoje i drugi oblici prezervacije ostataka života iz prošlosti.

39
• Očuvani otisci stopala ili dodira kože, ostaci brloga, gnijezda, znakovi ugriza ili drugih akcija, i također koproliti
(fosilni izmet) uvrštavaju se u kategoriju fosilnih tragova ili "ihnofosila" (od grč. ιχνος, "otisak, trag", usp. engl.
trace fossils, fr. Paléoichnologie i njem. Palichnologie, rus. ископаемые следы ili ихнофоссилии).
• Katkad se biljke ili životinje iz jantara i zaleđeni ostaci nekada živih bića uvrstavaju u fosile – najpoznatiji takvi
slučajevi su ostaci mamuta, prvi put (barem koliko znamo) otkriveni u sjevernoj Rusiji 1900. godine.
• Može se reći da je u 18. stoljeću krenuo znanstveni razvitak geologije, i to najprije u sklopu debate između tzv.
neptunista i plutonista. Prvi su objašnjavali izgled zemlje polazeći od utjecaja oceana i voda (i katastrofalnih
poplava); drugi su dali prednost vulkanizmu i sličnim pojavama.
• Začetnik neptuničke teorije bio je pruski znanstvenik Abraham Gottlob Werner (1750–1817), koji je vjerovao
da je svijet nekada bio prekriven golemin oceanom punim sedimentima, dok je plutonističku tezu prvi iznio
škotski fizičar, geolog i prirodoslovac James Hutton (1726–1797).

Izumitelji teorija o nastanku Zemlje, poznatih

pod nazivima "neptunizam" i "plutonizam"
Lijevo: Abraham Gottlob Werner (portret
izradio pruski dvorski slikar Christian Leberecht
Vogel, 1759–1816).
Desno: "James Hutton u polju" (karikatura iz
1777. ilustratora Johna Kaya, 1742–1826)

• Polazeći od neptunističke teorije talijanski je učenjak Giovanni Arduino

(1714–1795) proučio relativne pozicije naslaga tla uz rijeku Pad, te 1759.
uveo geološku podjelu slojeva na primarne (nastale navodno prije Velikog
potopa), sekundarne (nastale u doba potopa) i tercijarne i kvartarne
(nastale poslije potopa). Ta njegova podjela djelomično se zadržala do
danas, u zamisli o tercijarnom i kvartarnom vremenu.
• Dakako, u 19. i 20. stoljeću geolozi i prirodoslovci općenito razradili su
mnogo složenija vremenovanja prošlosti Zemlje, koja su polazila i od
starosti slojeva i stijena, i od vrsta života koje su se pojavile u različitim
fazama te prošlosti.
• Ukratko, najveća podjela u geologiji danas su eoni, ili rekli bismo
"vječnosti", koje se dalje dijele na ere, razdoblja (ili periode), epohe (dosl.
"odsječke") i doba.

Umjetnički prikazi daleke prošlosti

Talijanski geolog Giovanni Arduino uveo
• Zamisliti kako su izgledali kameni u prapovijesti, pogotovo jer su i dalje je nazive "tercijar i "kvartar" koji se i danas
postojali, nije bilo teško, no prvi pokušaji ilustriranja živih bića u dalekoj koriste u geologiji.
prošlosti nastali su razmjerno kasno.

40
• Francuski prirodoslovac i zoolog Georges Cuvier (1769–1832) koji je u
posljednjim godinama 18. stoljeća zagovorao teoriju o katastrofizmu i
isto iznio prve teze o masovnim izumiranjima, prvi je pokušavao
prikazati izumrle životinje.
• U svom radu Recherches sur les ossemens fossiles de quadrupèdes
(1812) predložio je da se nacrtaju rekonstrukcije fosila – i to je pokušao
učiniti u svojim bilješkama, iako nije htio odmah objaviti te radove.
• Tek je poslije, u suradnji sa svojim studentima, predstavio skice dviju
izumrlih vrsta sisavaca, nazvanih Palaeotherium (dosl. "Drevna zvijer",
koju je Cuvier povezao s tapirom, ali danas se smatra u rodu s konjima) i
Anoplotherium (vrste kopitnjaka, koji je živio u oligocenu).
• Prvu opću scenu, odnosno skupnu kompoziciju života u dalekoj
prošlosti naslikao je vodenom bojom 1830. engleski geolog Henry
Thomas de la Beche (1796–1855). Djelo je nazvao "Duria Antiquior"
("Drevniji Dorset"), i temeljilo se na fosilima (iz jurskoga razdoblje, kako
Georges Cuvier i njegovi crteži (dolje).
će se poslije odrediti) koje je u primorskom mjestu Lyme Regis u
Dorsetu iskopala Mary Anning (1799–1847).
• De la Beche je rekonstuirao izgled tih i drugih živih bića iz spomenute
lokacije. No zanimljivo je da je isto tako pravio karikature, od kojih je
najpoznatija, objavljena iste 1830. godine, bila kritika teorije koju su
neki geolozi zastupali (primjerice Charles Lyell) o cikličnom razvitku
života i povratku izumrlih bića.
• De la Beche je 1835. postao prvim ravnateljem Britanskoga geološkog
društva, koje je bilo tada osnovano kao odjel kartografske agencije
vlade Velike Britanije (Ordnance Survey).

"Duria Antiquior", prva opća ilustracija

daleke prošlosti, koju je 1830. nacrtao
Henry Thomas de la Beche (gore).

41
Koliko je stara Zemlja?
• Starost zemlje (i sunčeva sustava općenito) utvrdio je 1953. američki geokemičar Clair Cameron Patterson
(1922–1995), i to na osnovi radiometrije (analize raspadanja izotopa urana i olova), na primjeru nekoliko
željeznih meteorita iz Vražjeg kanjona (Canyon Diablo) u Arizoni.
• Prema Pattersonovoj analizi, naša je Zemlja nastala prije 4,55 ± 0,07 milijardi godina, što je vrlo blizu
najnovijem proračunu: 4,54 ± 0,02 milijardi godina (možemo, dakle, starost Zemlje više-manje zaokružiti na
između 4,5 i 4,6 milijardi godina).
• Tri pune "vječnosti", ili u geološkom rječniku "eona", već su protekle od nastanka zemlje, dok četvrta još
traje: 1) Hadij (engl. Hadean) (< grč. Ἅιδης ili Άΐδης, "bog podzemlja, Had"), 2) Arhaik (< grč. αρχή, "iskon"), 3)
Proterozoik (prema zamisli o prethodnom životu, ili praživota), i 4) Fanerozoik (< grč. φαίνω + ζωή, u smislu
"pojavljivanja života).

• Treba ipak naglasiti da nazivlje najstarijih vremena još nije standarizirano, iako će uskoro vjerojatno biti.
• Konkretno, ime HADIJ za najstariji eon predložio je 1972. američki paleontolog i geograf Preston Ercelle Cloud
(1912–1991). Ali u udžbenici možemo i dalje pročitati da je arhaik, zajedno s proterozoikom, početak
geološke prošlosti. Prva geološka vremena često su i općenito grupirana u opću kategoriju "prekambrij" ili
"kriptozoik" (od κρυπτός,+ ζωή, "skriveni život").
• ARHAIK i PROTEROZOIK, drugi i treći eon, dijele se na ere prema jednostavnoj shemi. Arhaik dijeli se na
eoarhaik (< grč. ἠώ, "zora") i na staru, srednju i novu eru (paleo-, mezo- i neoarhaik). Podjela proterozoika je
slična (paleo-, mezo- i neoproterozoik).
• FANEROZOIK (od grč. "vidljiv život"), koji još traje, dijeli se na 1) paleozoik, ili vrijeme "starog života" (u koje ulaze
razdoblja kambrij, ordovicij, silurij, devon, karbon i perm), 2) mezozoik, vrijeme "srednjeg života" (razdoblja

42
 trijas, jura, kreda) i 3) kenozoik (< grč. καινός, "nov" + ζωή "život"), vrijeme
"novog života" (s razdobljima paleogen "starorođeni" i neogen
"novorođeni").
• Zatim, dva razdoblja kenozojske ere dijeli se po epohama, za koje je
britanski geolog Charles Lyell (1798–1875) uveo sljedeće nazive:
1) Paleogen obuhvaća: paleocen (< παλαιός "starije" + καινός "novo" – tj.
"starije novo vrijeme"), eocen (dosl. nova zora), i oligocen (ὀλίγος
"malo" + καινός "novo", u smislu "malo novih vrsta");
2) Neogen, današnje razdoblje/period, obuhvaća: miocen (μείων, "manje"
+ καινός "nov"), pliocen (πλεῖον "više"+ καινός "nov" i pleistocen
(πλεῖστος, "najviše" + καινός "nov"), što bi, dakle, značilo, "manje
novo", "novije" i "najnovije" vrijeme.
• Za doista najnovije vrijeme, tj. vremenske epohe u kojoj danas živimo, Lyell
je predložio englesku oznaku recent ("nedavno, recentno"), koja se poslije
zamjenila terminom holocen (ὅλος, "sasvim"+ καινός "novo"). Charles Lyell (izvor: Popular Science
Monthly, sv. 1, 1872).
• Semantički niz svih tih naziva, kada se prevodi doslovce, zvuči i malo
zabavno ("staro-novo", "od zore novo"... "manje novo", "više novo", "najnovije", "sasvim novo"), ali to nije
neobična pojava u znanstvenoj terminologiji.
• Treba dodati i da se za četiri epohe koje tvore neogensko razdoblje i dalje koriste stare oznake Arduina:
tercijar (od paleocena do pliocena) i kvartar (za pleistocen i holocen).
• U razmatranju tema poput prapovijesnog društva, razumljivo je da će nas najviše zanimati razvitak u
neogenu, dakle u tercijaru i kvartaru, ali bit će korisno i sažeti glavne naglaske iz ukupnog tijeka geološke
prošlosti.

Hadij – vrijeme nastanka Zemlje (i Mjeseca).

• Iako se nedavno pojavila i teza o "hladnoj zemlji", i dalje prevladava zaključak da je zemljina kora najprije bila
užarena magma. Temperatura zemljine površine bila je u početku iznad 1100 oC.
• No postupnim hlađenja na površini nastala su prva
čvrsta područja, kratoni (od grč. κράτος "jak"), koji
će se stabilizirati do kraja hadija. Najstariji kratoni
na Zemlji nalaze se u Australiji i na jugu Afrike.
Datiranje cirkonskih zrna iz kratona Yilgarn u
zapadnoj Australiji (u području Jack Hills) ukazalo je
na starost od približno 4,3 milijardi godina.
• Atmosfera je u vrijeme hadija bila sastavljena
najviše od vodene pare (vjerojatno čak oko 80%),
ugljikovog dioksida (10%), sumporovodika (5–7%) i
manjih količina dušika, ugljikovog monoksida,
vodika, metana i inertnih plinova.
• Nije sasvim utvrđeno otkuda je stigla prva vodena Erupcija vulkana. Za vrijeme hadija pretpostavlja se da je golem dio
para. Prema mišljenju koje je dugo vremena površine Zemlje bio užaren.
prevladavalo, nastala je tijekom vulkanizacije,
međutim sve češće se govori o utjecaju kometa i ponajprije hondrita (meteroita punih minerala iz OH
skupine), koji su donijeli elemente vode na Zemlju.
• Bilo kako bilo, zbog postupnog hlađenja zemljine kore do kraja hadija vodena para u atmosferi se kondenzirala
i u obliku kiše stvorila prvobitne oceane.

43
Arhaik – početak života
Millerov eksperiment
• Godine 1952. američki kemičari Stanley Lloyd Miller (1930–2007) i Harold
Clayton Urey (1893–1981) izveli su znameniti pokus da bi dokazali kako se iz
neorganskih tvari mogu sintetizirati organski spojevi, i to prema hipotezi
koju su prije predložili ruski biokemičar Aleksandar Oparin (1894–1980) i
britanski genetičar J.B.S. Haldane (1892–1964).
• Da bi rekreirali prvobitne uvjete na Zemlji, Miller i Urey zatvorili su metan,
amonijak i vodik (vjerojatnu "praatmosferu") u kružni sustav posuda,
zajedno s vodom ("pramorem"), koju su grijali i hladili (da bi se isparavala i
kondenzirala), te strujnim iskrama simulirali su učinak munje.
• Nakon tjedan dana u vodi su pronašli aminske kiseline. Rezultate pokusa
objavili su 1953. godine.

Definicija života
• Od 1955. godine američki je biokemičar Sidney Fox (1912–1998) nastavio Stanley Miller (NASA, 1999).
Millerov rad na sintetiziranju aminskih kiselina.
• I Fox je utvrdio da spojevi aminskih kiselina, izloženi visokim temperaturama kakve su nekada postojale na
svijetu, stvaraju polimere, tj. "proteinoide", kako ih je nazvao, i kada se zatim stave u vodu, sami se spontano
organiziraju/spajaju u "mikrosfere", nalik na najstarije jednostanične organizme iz fosilnih nalaza.
• Stuart Kauffman (1939–) izradio je 1993. matematički model, koji je pokazivao da se spajanje molekula ne
odvija slučajno, nego prema spontanom redoslijedu.
• Sama definicija živih organizama bila je u novije vrijeme svedena na pet kriterija: 1) prisutnost jedne ili više
stanica; 2) dobivanje energije ili općenito hrane iz okoliša u procesu metabolizma; 3) odgovaranje na poticaje
iz okoline (ponašajno, metabolično il psihološki); 4) mogućnost reproduciranja, i 5) biološka stabilnost (tj. živo
biće ostaje tijekom života to što jest, ameba ostaje ameba, hrast ostaje hrast, mačka ostaje mačka, itd.).

Početak kontinentalnih masa

• Na početku arhaika prvi kratoni na Zemlji već su se počeli povezivati u kontinentalne mase, iako su to bile
male cjeline, u usporedbi s današnjim kontinentima.
• Prema jednom mišljenju, najstariji veći kontinent bila je "Vaalbara", koja je navodno prije 3,6 do 3,1 milijardi
godina povezivala tada prostorno bliske kratone Kaapvaal (u južnoj Africi) i Pilbara u Australiji.
• Druga hipoteza pretpostavlja da se prije
3 ili 3,1 milijarde godina stvorio nad-
kontinent "Ur", koji se protezao između
Kaapvaala, indijskih kratona Bhandera i
Sighbhum i australskih Yilgarn i Pilbara.
• Što se tiče života, pretpostavlja se da su
prvi oblici života mogli nastati već na
samom početku arhaika, prije 3,8
milijardi godina.
• Radilo bi se o primitivnim bakterijama i
također jednostaničnim organizmima iz
roda Arheja (lat. Archaea, od grč. ἀρχαῖος,
"prastar, prvobitan"), koji mogu živjeti u
krajnjim uvjetima.
Ur, prakontinent iz arhaika.

44
• Po svoj prilici zbog fotosintetskih djelovanja tih organizama, počeo se povećavati udio kisika na Zemlji.
• Ali se u početku kisik nije dugo zadržavao u slobodnom obliku u atmosferi, jer se najvećim dijelom trošio u
procesu oksidacije željeza.
• Dakako, pojave tzv. trakastih željezovitih formacija (engl. banded iron formations, ili BIF-ovi), koji datiraju od
prije 3,7 milijardi godina posredno svjedoče o fotosintezi i o ranim oblicima životu.
• Ipak, prvi fizički dokazi o postojanju života su stromatoliti, tj.
fosilni ostaci djelovanja cijanobakterija (lat. Cyanobacteria) ili
prema starom nazivu "modrozelenih algi", koji datiraju iz
vremena od prije 2,7 milijardi godina (međutim, danas
postoje i datiranje na 3,5 milijardi godina, prema kamenima iz
Warrawoona u zapadnoj Australiji).
• U isto vrijeme (prije 2,7 milijardi godina), kopnene površine
svijeta vjerojatno su se spojile u nadkontinent "Kenorland",
koji je uključivao dijelove Laurencije (Sjeverne Amerike i
Grenlanda), Baltike (baltičkoga štita), zapadne Australije i
također Kalaharijsko područje. Stromotoliti iz NP Glacier, Montana (foto: Paul Carrara,
National Park Service, 1982).
Proterozoik
• Eon proterozoika započeo je prije nekih 2,5 milijardi godina.
• U vremenu prije 2,48 do prije 2,1 milijardi godina, hipotetski nadkontinent Kenorland postupno se raspadao
na dijelove, i više-manje istodobno Zemlju je zahvatila prva vrlo jaka glacijacija – huronsko ledeno doba (2,4
do 2,1 milijardi godina PD).

Velika katastrofa kisika

• Isto prije 2,4 milijardi godina, iz još ne sasvim razjašnjenih razloga, udio slobodnoga kisika u atmosferi počeo
je postojano rasti, što je potaknulo masovno izumiranje dotadašnjih ranih vrsta života.
• Ta se promjena naziva velikom katastrofom kisika.
• Život se morao prilagoditi toj promjeni i razviti antioksidantske mehanizme kako bi mogao izbjeći otrovne
učinke kisika.
• I tada je, čini se, započela ključna simbioza između živih stanica i
nekih ranih virusa (komadića DNK) koji će na kraju proterozoika
stvoriti osnovu za razvitak mitohondrija u eukariotskom tipu stanica
(smatra se da su najstariji primjeri eukariota, tj. stanice s nasljednim
materijalom u jezgrama, nastali prije 2,1 do 1,6 milijardi godina).
• Mitohrondriji su pretvarali kisik u adenozin trifosfat (ATP) koji je
služio kao skladište za energiju u stanicama.
• Poslije je porast udjela kisika potaknuo razvitak prvih jednostaničnih
kompleksnijih organizama.
Mitohondrij iz pluća sisavaca (mikroskopski
foto: Louisa Howard, 2006)
• Preživjele su, dakako, i neke anaerobne bakterije, koje će često biti
uzročnici bolesti.

Proterozojski nadkontinenti
• Prije nekih 1,8 milijardi godina, kratoni na zemljinoj kori opet su se spojili u jedinstven nadkontinent, za koji
su predložena imena Kolumbija, Nuna ili Hudsonija. Kolumbija je trajala približno do prije 1,5 milijardi godina,
te obuhvaćala Laurenciju, Baltiku, Ukrajinski štit, Amazoniju i Austaliju – i možda Sibir, sjevernu Kinu i prostor
današnje Kalaharijske pustinje.

45
 • No najpoznatiji proterozojski nadkontinent bila je Rodinija (<
rus. родина, domovina) koja se oblikovala prije 1,1 milijardi
godina i trajala do prije 750 milijuna godina. Uključivala je
Laurenciju, dio Južne Amerike (Amazoniju) i Antarktike, zap.
Australiju te dijelove Baltike i zap. Afrike (Saharu). Položaj
indijskih kratona različito se tumači. Za praocean oko Rodinije
prihvaćeno je ime Mirovija (< rus. мир, "svijet").
• Nakon raspada Rodinije, njezini dijelovi su se razmjerno kratko
opet spojili u nadkontinent Panotija (prije 600 do 540 milijuna
godina).
• Svi ti prvi nadkontinenti bili su prilično monotoni u svom
reljefu. Međusobna pritiskivanja tektonskih ploča nisu još
stvorila velike planinske lance.
• Osim toga, na kopnu nije još postojao život, jer iako je količina
kisika u atmosferi rasla, ozonski omotač se nije razvio do
Jedna moguća rekonstrukcija Rodinije (gore). U nekim stupnja da bi mogao zaštititi kopnene površinu (i život) od
paleogeografskim prikazima Indija se nalazi u prostoru snažnih UV zračenja.
između Južnoafričkog kratona i Australije.
• Stoga se sav život odvijao isključivo u moru.

Kriogenska glacijacija
• I dok se Rodinija postupno raspadala, Zemlja je vjerojatno ušla u najveću glacijaciju u svojoj prošlosti, tj. na
kraju proterozoika, tijekom kriogenske ere (prije 850–635 milijuna godina) led se proširio do ekvatora
(pogotovo od 650 milijuna godina PD).
• To se razdoblje opisuje kao vrijeme "snježne Zemlje", ili "snježnogrudaste Zemlje" (engl. Snowball Earth),
prema nazivu koji je 1992. uveo geobiolog Joseph L. Kirschvink (1953–).
• Kirschvink je tvrdio da se tada smrznuo i sav veliki ocean na svijetu, ali neki su kritičari istaknuli da se takvo
globalno zaleđenje nije ipak moglo dogoditi, tim više što nema naznaka (u stromatolitima) da je led izazvao
neki masovni pomor.
• S druge strane, vrlo je znakovito da se na kraju kriogena dogodio prvi znatan skok u broju živih vrsta
(eventualno kao posljedica adaptacijskih mehanizama).

Ediakarijska era (završnica proterozoika)

• Nakon kriogenske glacijacije slijedila je ediakarijska epoha
(635–542 milijuna godina PD), tj. konac proterozoika, nazvan
prema brdima Ediacara, sjeverno od Adelaide u južnoj Australiji.
• Katkad se za ovu epohu i dalje rabi starije ime "vendska"
(prema slavenskom narodu Venda), koje je 1952. predložio
ruski paleontolog Boris Sergejevič Sokolov (1914–2013), i
odnosilo se na nalaze iz sjeverne Rusije.
• Znakovito je da je udio slobodnoga kisika u atmosferi naglo
porastao od ediakarija nadalje.
• Život se podijelio u mnoštvo složenijih vrsta, na što su možda
također djelovale neke adaptacije na kraju prijašnje glacijacije.
• Ediakarijska biota bila je vrlo osobita i drukčija od kasnijih živih Dickinsonia costata. Ediakarijsko biće, koje se smatra
životinjom. Živjelo je uz Australiju i sve do Ukrajine i
vrsta. Te su životinje ili općenito organizmi bili često nalik na Bjeloga mora uz obalu Rusije.
biljke, s mekušastim tijelima cjevastog ili lisnatog oblika.

46
• Po svoj prilici živjele su svuda po svijetu, ali njihovi fosilni tragovi, osim u Australiji, najviše su očuvani u
arktičkom Sibiru, uz Bijelo more, u Newfoundlandu i Namibiji.
• Nije jasno je li sav taj živi svijet izumro do početka naše "vječnosti", tj. do početka eona fanerozoika.
• Krajnje teorije su upitne. Pa dakle, moguće je zamisliti kakav rez, ali ne potpun – jer je dio ediakarijskih vrsta
zacijelo doprinio daljnjem razvitku života, što je najvidljivije u slučaju koralja i spužvi.

Filogenetičko stablo života (autor skice: Eric Gaba, 2006)

Fanerozoik – stvaranje današnjeg živog svijeta

Paleozoik (era "staroga života")

• Već u prvom periodu paleozoika, kambriju (prije 542–488 milijuna godina), uvelike su se namnožile prve
životinjske vrste. Ta se pojava naziva "kambrijskom eksplozijom".
• U poprilično toplom kambrijskom moru, već prepunim hranjivim tvarima, pojavit će se mnoštvo različitih
spužvi, žarnjaka, rebraša, vrpčara, kolutićavaca, ramenonožaca, mekušaca, bodljikaša, člankonožaca, i drugih
životinja, od kojih se samo neke mogu razmjerno uvjerljivo povezati s prijašnjim bićima.
• U skupini člankonožaca razvit će se znameniti trilobiti ("trorežnjaci"), prve
životinje s nogama – i do kraja kambrija nastat će prvi kralježnjaci i napokon
prve besčeljusnjače (prve ribe iz hrskavičnjačke skupine).
• Ali na prijelazu iz kambrija u idući period, ordovicij, dogodilo se velik pomor,
izumrlo je oko 57% svih bioloških vrsta, nakon čega je slijedila nova
raznovrsnost.
• Tijekom ordovicija (448–416 mil. godina) osobito su se raširili trilobiti, kao i
vrste iz skupine ramenožaca, bodljikaša i mekušaca (pogotovo nautiloidi).
• U moru su se pojavile prve čeljustouste ribe, tj. preteče morskih pasa; iako će
tek poslije idućih 30–40 milijuna godina morski psi postali dominantni
predatori.
• Ordovicij je i vrijeme kada su se na kopnu, uz obale i oko močvara, pojavile prve
gljive i zelene biljke.
• Na kraju ordovicija, slijedio je nov opći pomor i izumrlo je oko 27% svih vrsta. Tipičan trilobit iz silurija: Joachim
Barrande (1799–1883), Système
silurien du centre de la Bohême, sv.
I, dodatak III, slika. 3 (Prag, 1856).

47
• U trećem razdoblju paleozoika, u siluru (416–444 mil. godina), u moru su se razvile prve koštunjače, tj.
koštane ribe – i njihov će razvitak, između ostalog, bitno utjecati i na pomak prema prvim vodozemcima.
• Općenito, silur, kao i iduća razdoblja – devon (444–359 mil. godina) i karbon (359–299 mil. godina) – proteći
će u znaku postupnog razvitka i širenja biljnih i životinjskih vrsta po kopnu.
• U siluru su se na kopnu pojavili člankonošci, a zatim u devonu, osim kukaca, i vodozemci.
• Na prijelazu iz devona u karbon ponovio se niz masovnih izumiranja, u konačnici eliminiravši oko 50% svih
živih vrsta.
• S druge strane, sve veće širenje raslinja po kopnu od silura nadalje dovelo je do vrlo velikog porasta količine
kisika u atmosferi, koji je dostigao najviše razine u geološkoj prošlosti u karbonu i u idućem permskom
razdoblju (prije 299–251 mil. godina).
• Povratni utjecaj na životinjski svijet bile su razne pojave gigantizma, koje su vrlo očite na primjerima divovskih
kukaca iz toga doba.
• Poslije su se na kopnu razvili prvi sauropsidi (preteče gmazova i ptica) i prvi sinapsidi (preteče sisavaca).

Usporeba veličine vretenca (= vilinog konjica) Rekonstrukcija kostura dimetrodona (sinapsida) u Muzeju krapinskih neandertalaca
Meganeura iz razdoblja karbona s djevojkom (foto: EH, 2010).
visokom 165 cm. Golemi vretenci postojali su i
u permskom razdoblju.

• Na kraju paleozoika, u permskom razdoblju, sinapsidi su dominirali na kopnu.

• No perm je završio najvećim masovnim pomorom u posljednjih 500 milijuna godina – tada je izumrlo oko 96%
svih morskih rodova flore i faune, i oko 70% svih kopnenih rodova.

Permska ekstinkcija
• Razlozi za veliku permsku ekstinciju bili su vjerojatno različiti; pretpostavlja se da su tada pale razine mora i da je u
oceanima došlo istovremeno do masivnoga ispuštanja metana, što je smanjilo količinu kisika u oceanima.
• Ujedno se povećala količina CO2 u atmosferi, što se povezuje s neobično jakom vulkanskom aktivnošću.
• Najjači vulkanizam dogodio se oko 251 mil. godina prije današnjice u zapadnom Sibiru, u području tzv.
sibirskih trapa (сибирские траппы < šved. trappa, "stubište", koji se koristi kao naziv za velike površine
bazaltne lave).

48
• Količina lave tada izbačena iznosila je oko 1,5 milijuna kubičnih metara i pokrila 337 km2 Sibira, do dubini od 3
metra.

Količina kisika u atmosferi

Kretanje prosječne svjetske temperature

49
Mezozoik (era "srednjeg života")
• Na prijelazu iz paleozoika u mezozoik već će postojati golemi nadkontinent Pangea, "Svezemlja"; inače, to
ime je predložio 1915. godine njemački geolog Alfred Wegener (1880–1930).
• Za razliku od svih prijašnjih spojenih kontinentalnih masa
(Kolumbije, Rodinije i Panotije), Pangea je vrvjela životom.
• Raspored istih bioloških vrsta diljem Zemlje djelomično
potječe iz tog doba.
• U mezozoika je prevladavala topla klima.
• Unutrašnjost Pangeje vjerojatno je bila suha, ali općenito
Pangea je bila povoljno smještena za razvitak života, iako
će se već u drugom razdoblju mezozoika početi raspadati
na dva velika kontinenta, Lauraziju i Gondvanu.
• Era mezozoika, s razdobljima trijas (prije 251–200 milijuna
godina), jura (prije 200–146 milijuna godina) i kreda (146–
66 milijuna), poznata je kao vrijeme dinosaura.
• Preci sisavaca razvijali su se tada u sjeni dinosaura.
• Obično se smatra da su tritelodonti (vrsta Trithelodontidae),
male životinje iz roda cinodonta s tjelesnom dužinom od
Rekonstrukcija Pangeje
10–20 cm, bili preci prvih pravih sisavaca.
• Na kraju mezozoika u biljnom svijetu se pojavilo
cvijeće – i to više-manje istodobno kada su se razvili i
prvi sisavci, i to najprije prasisavci (Protheria), pa
zatim tobolčari (Metatheria) i viši sisavci (Eutheria).
• Međutim, nije jasno kakav bi bio ishod daljnje
evolucije sisavaca da na kraju mezozoika nije
uslijedila još jedna biološka katastrofa, koji je naglo
dokrajčila premoć dinosaura i drugih gmazova.
• Pretpostavlja se da je taj veliki pomor prije nekih 66
milijuna godina bio rezultat sudara svemirskog tijela,
konkretno asteroida, sa Zemljom, o čemu svjedoči
ostaci kratera na rubu današnjeg Jukatana, koji
datiraju ukupno iz tog vremena.
Jedan od poznatih prikaza sukoba između tiranosaura i tricerotopsa
• Bilo kako bilo, dinosauri su izumrli, i počela je era američkoga umjetnika Charlesa R. Knighta (1874–1953), koji bi se
"novog života", kenozoik, koja će biti obilježena trebao odnositi na razdoblje krede (National Geographic, 1919).
"dominacijom" različitih vrsta sisavaca.
• Viši sisavci (Eutheria), i također tobolčari (Marsupialia) odvojili su se vjerojatno malo prije sredine rane krede
od razreda jednootvornih sisavaca (Monotremata), od kojih su danas najpoznatiji čudnovati kljunaši
(Ornithorhynchus anatinus).
• Tijekom kasne krede slijedila je daljnja podjela viših sisavaca.
• Razred Placentalia, koja će napokon prevagnuti u ovoj skupini, nastala je negdje oko 105 milijuna godina PD, i
iz nje će, prema najnovjim teorijama, izrasti temeljne grane, koje će se također razdijeliti do kraja krede.
• Iz grane Atlantogenata, koja se prije 103 milijuna godina oblikovala na tada spojenom arealu (Gondvane)
između Afrike i Južne Amerike, izdvojila se oko 75 milijuna godina PD ogranak Afrotheria, i oko 73 milijuna PD
južnoamerički ogranak Xenarthra.
• Neke sheme, međutim, smatraju da se upravo Xenarthra najprije izdvojila – i da su iz ostatka skupine Eutheria
(tj. Epieutheria) nastali ogranci Afrotheria i Boreoeutheria.

50
• No Boreoeutheria, dosl. grana "sjevernih viših sisavaca", oblikovala se možda oko 97 milijuna godina PD
između Afrike i bivšeg kontinenta Laurazije (Sj. Amerike i Azije).
• Iz te sjeverne grane, na prostoru oko rascjepne zone Laurazije (buduće Europe), oko 91 milijun godina PD
nastao je ogranak Euarchontoglires, dosl. "pravi vođe puhova", i na ostatku Laurazije, prije nekih 87 milijuna
godina, razvio se ogranak Laurasiatheria, što znači doslovce "laurazijske zvijeri".
• Ali bez obzira na te razdvojbe, sisavci su i dalje ostali vrlo slični, i rekli bismo svi nalik na miševe ili cinodonte, i
tek će u idućoj eri (kenozoiku) postati vrlo različiti.
• Godine 1982, Dale Russell (1937–), u to vrijeme kustos za fosile kralježnjaka u Kanadskom nacionalnom muzeju u
Ottawi, predložio je tezu da bi se možda dinosaur troodon (iz podreda teropoda), koji se pojavio prije 77,5–77,6
milijuna godina (u doba kasne krede), razvio u biće slično čovjeka da nije došlo do katastrofe na kraju krede.
• Russell je primijetio da se omjer lubanje prema ostalom tijelu u troodontida povećavao kroz evoluciju, i da je
bio šest puta veći nego u drugih dinosaura.
• Da se taj trend nastavio, obujam lubanje troodona dosegnuo bi sve do danas oko 1.100 cm3, što je usporedivo s
ljudskim obujmom lubanje.
• Troodoni su imali isto i prste, s kojima su mogli hvatati i držati predmete, i također binokularni vid.
• Russell je pretpostavio da bi "dinosauroidi" (tj. čovjekolika bića nastalih od dinosaura iz roda troodontida),
imali velike oči, tri prsta i vjerojatno spolne organe povučene u tijelo poput većine gmazova i ptica.
• Ne bi imali mliječne žlijezde i možda bi hranili svoje mlade podrigivanjem hrane kao što to čine neke ptice.
• Pretpostavio je da bi im jezik bio nalik na ptičji pjev.

Kenozoik (era "novog života")

• Da ponovimo: era kenozoik se dijeli na razdoblje paleogen (što doslovno značilo "starorodno vrijeme") i na
neogen ("novorodno" vrijeme).
• Nadalje, paleogen se dijeli na epohe: paleocen, eocen i oligocen, dok se neogensko vrijeme dijeli na miocen,
pliocen, pleistocen i holocen.
• I rekli smo da se u podjeli kenzoika i dalje koristi dio Arduinove sheme: epohe od paleocena do pliocena ulaze
u tercijar, i od početka pleistocena počinje kvartar.
• Što se tiče općih uvjeta života, na početku kenozoika klima je bila još gotovo tropska, i to najviše na prijelazu
iz paleogena u eocen, ali je poslije od početka oligocena i sve više od sredine miocena, i u pliocenu postala
sve hladnija.
• Napokon je epoha pleistocena (početak kvartara) bila vrijeme redovitih smjena ledenih i međuledenih doba.
Daljnji Razvitak sisavaca
• U nedavnom radu o genomskoj raznolikosti i kariotipskoj evoluciji, ruski genetičari Aleksandr Sergejevič
Grafodatski i Vladimir Aleksandrovič Trifonov iz Instituta za molekularne i stanične biologiji u Novosibirsku i
američki primatolog Roscoe Stanyon, razradili su novu skicu evolucije sisavaca.
• Kariotipi predstavljaju ukupne zbirke kromosomskih skupina neke vrste.
• Njihovo istraživanje – koje je utvrđivalo sličnosti i datiralo vremena nastanka razlika u evolucijskom hodu
pojedinih skupina životinja, pokazalo je da su temeljne grane viših skupina sisavaca nastale još u kasnoj kredi.
• Kako se moglo pretpostaviti, prva je podjela, prije 200 milijuna godina, razdvojila razred Theria od jednootvornih
sisavaca (Monotremata), i do kraja krede iz skupine viših sisavaca oblikovala se placentalna skupina.
• Zanimljivo je da su autori datirali nastanak tobolčara kasnije, i u međuvremenu su od viših sisavaca nastale
već spomenute grane Atlantogenata i Boreoeutheria, i njihovi nasljednici (Afrotheria i Xenarthra u prvom
slučaju, i Euarchontoglires i Laurasiatheria u drugom).
• Štoviše, i prve preteče primata, dvojezubaca, glodavaca i kukcoždera nastali su već do kraja krede, tj. u
mezozoika, premda se raznolikost uvelike povećala tek nakon prijelaza u kenozoik (v. Graphodatsky et al.,

51
 "The genome diversity and karyotype evolution of mammals", Molecular Cytogenetics, 2011, 4, 22.).

Glavne tendencije
• Općenito možemo prepoznati barem tri opće tendencije kroz svu geološku prošlost:
– Prvo, veza između nežive i žive prirode vrlo je bliska, i stječe se dojam da su te sfere na početku
bile čak međusobno prožete.
– Drugo, tri dinamična čimbenika određuju uvjete života na Zemlji: 1) toplina (visina temperature Zemljine
kore, ili klima), 2) atmosfera (količina kisika), 3) odnos između mora i kopna (razvitak i kretanja
kontinenata).
– Treće, razvitak života redovito je bio popraćen velikim pomorima i nestankom biljnih i životinjskih vrsta,
u moru i na kopu. Čini se kao da su se "karte ponovno miješale" prilikom svakog takvog pomora, što je
dovodilo do smjene "vodećih vrsta".

Klima i izgled svijeta

Ledena doba
• Ako stavimo čovjeka u taj geološki sklop, možemo reći da se sva prapovijest ili
povijest naše vrste ljudi (H. sapiens) odvijala u sklopu pleistocena i holocena,
dok je prošlost naših hominidnih predaka započela najranije u završnici
miocena.
• Moglo bi se isto reći da su specifični uvjeti u pleistocenu, prije svega
razmjerno brza mijenja ledenih doba i međuleđa (tj. međuledenih doba), bili
odgovorni za "konačno usavršenje" naše vrste.
• Ali sam broj ledenih doba postao je donekle upitan: u posljednje vrijeme neki
geolozi predlaže znatno veći broj od prije uobičajene sheme, osobito u
Europi (14 ili više).
• Štoviše, geološko nazivlje tih doba nije neujednačeno niti između udaljenih
dijelova svijeta, niti unutar širih povezanih regija.

52
• Kako smo naznačili u uvodnom osvrtu na ideje o razvitku u prošlosti, zamisao da je Zemlja prošla kroz neko
ledeno doba prvi je iznio švicarski paleontolog i geolog Louis Agassiz
• Tu je misao najprije predstavio 1837. u predavanju Švicarskom prirodoslovnom društvu.
• Idućih godina Agassiz je proveo više terenskih istraživanja po Alpama, i zatim objavio svoje važno djelo, u dva
sveska, "Studije o ledenjacima" (Études sur les glaciers, Neuchâtel, 1840).
• Ipak, trebalo je više vremena prije nego što se kronologija ledenih doba utočnila.
• Njemački znanstvenici Albrecht Penck (1858–1945) i Eduard Brückner (1862–1927), istražujući morene
(naslage ledenjaka) u južnoj Bavarskoj, uz rub Alpa, uveli su 1909. klasičnu shemu četiri ledena doba u
pleistocenu, nazvana prema pritocima gornjega Dunava-Günz, Mindel, Riss (Riß) i Würm.
• Imena rijeka u pravilu su se poslije koristila za označavanje ledenih doba u različitim područjima svijeta, s
iznimkom u Sjevernoj Americi, gdje su geolozi odlučili prozvati ta doba najprije prema državama, ili
lokacijama u SAD-u.
• Nažalost, američki model pokazao se nedavno bez osnove u odnosu na sve glacijacije i međuleđa u Sjevernoj
Americi iz doba prije 250.000 godine, koje je danas općenito označeno kao "predilinojsko" (engl. Pre-Illinoian).
• Za Britansko otočje i sjever kontinentalne Europe također se rabe specifične sheme, s različitim nazivima
(prema područjima u britanskom primjeru, i prema rijekama u Njemačkoj, Nizozemskoj i Poljskoj).
• Za glacijacije i međuleđa u ruskoj tj. istočnoeuropskoj ravnici sve do Urala, i nadalje u Sibiru, nazivlje je isto
tako specifično, i nije u svim primjerima usklađeno.
• Štoviše, geološka istraživanja u sjevernoj Italiji poslije su proširila i izvornu alpsku shema Pencka i Brücknera,
tako da se danas prva pleistocenska glacijacija uz Alpe, ili u Srednjoj Europi naziva Donau, prema njemačkom
imenu za rijeku Dunav.
• Nije lako, dakle, odrediti sveopću shemu za pleistocenske glacijacije, iako barem za neka ledena doba i
međuleđa postoje vremenske korelacije.
• Tablica u nastavku prikazuje jedan pokušaj korelacije:

• Alpska i britanska shema razmjerno su bliske, i sjevernokontinentalna europska je isto vrlo bliska – jedino se
mlađi dio zalskoga razdoblja (= Saale) izdvaja u podledeno doba Warta (od imena rijeke na zapadu Poljske).
• Ruska (istočnoeuropska) i sibirska kronologija više-manje je usklađena s europskima unatrag do "donske
glacijacije", ali tu postoje potpodjele (mlađi dio dnjeparskoga ledenog doba je "moskovsko", zapadnosibirski
bahtinski završava saratovskim, itd.).
• Sjevernoamerička podjela, kako je bila rečeno, je problematična prije faze Illinois.
• Radi jednostavnosti, slijedit ćemo u nastavku prije svega alpsku shemu: tj. dunavsku glacijaciju ili Donau, te
međuleđe Donau-Günz, oledbu Günz, međuleđe Günz-Riss, oledbu Riss, međuleđe Riss-Mindel, oledbu
Mindel, međuleđe Mindel-Würm i na kraju ledeno doba Würm (s podfazama "Stariji" i "Mlađi Würm").

53
• Polazeći od alpske sheme, smjena pleistocenskih ledenih doba započela je prije 1.800.000 godina (kada je
završila dunavska glacijacija), i trajala sve do prije nekih 10.000 godina.
• Ako razmotrimo samo postojanja suvremene ljudske vrsta, i ne prijašnjih tipova hominida, relevantno
razdoblje je počelo prije 300.000 godina, od kraja ledenog doba Mindel.
• U prvom dijelu toga razdoblja ljudi suvremene
vrste nisu imali izravni dodir sa zaleđenim
krajolik. Tada su još živjeli vjerojatno u istočnoj
Africi, dok su zaleđena sjeverna područja
nastanjivale kasne skupine starije vrste, H.
erectus.
• Tek prije nekih 50-40.000 godina, ljudi naše
vrste prodrijet će na sjever, i otada će
ledenodobni uvjeti bitno utjecati na njihov
daljnji razvitak.
• Što se pak tiče samih razloga ledenih doba,
obično se navode tri moguća tipa utjecaja:
1. Svemirske promjene (putanje sunca kroz svemir
i orbita zemlje oko sunca, promjenljivost
Promjene dubine more tijekom ledenih doba.
sunčeva zračenja, premještanje polova),
2. Zemaljski razlozi (promjene morskih struja,
promjene reljefa kontinenata i utjecaj na vjetrove i padine),
3. Čimbenici u atmosferi zemlje (količina CO2 u zraku, ili vulkanske prašine, itd.).
• Prosječna temperatura na Zemlji bila je od početka pleistocenu hladnija nego u svim prethodnim razdobljima
kenozoika, iako treba reći da je tijekom međuleđa bila često ista ili čak toplija nego što je u naše vrijeme.
• To se može utvrditi na temelju datiranja koncentracija CO2 u slojevima iz ledenih jezgri, dobivenih iz polarnih
područja, i također prema geološkim indikacijama o prosječnim dubinama mora u prošlim vremenima.
• Dakako, tijekom ledenih doba, na znatnom dijelu sjeverne polutke klima je bila vrlo hladna i izgled krajolika
znatno drukčiji nego danas; no danas imamo najtočnije rekonstukcije svijeta samo za posljednje ledeno doba:
1. Ledene ploče pokrivale su Skandinaviju, Karsko i Čukotsko more i Britansko otočje, Pribaltik i
sjevernoeuropsku nizinu, Rusiju do gornjeg Povolžja i sjeverne dijelove Sibira. Prošireni ledenjaci nalazili su
se oko Alpa, Pireneje, od istočnoga Sibira do srednjoazijskih gorja i Himalaja. Polovina Sjeverne Amerike
bila je pod ledom.
2. Zemne spone postojale su između Sibira i Aljaske, Azije i japansko-sahalinskog područja, uz istočnokinesku
obalu, između jugoistočne Azije i Sundskih otoka. Australija je bila spojena s Novom Gvinejom i
Tasmanijom ("Australaziju"), ali je zbog Wallaceove i Weberove crte bila odvojena od Sunda.
3. Prekidi zbog jezera postojali su u središnjoj Euraziji; golema paleojezera pokrivale su velik dio Sibira; Kaspija
je bila proširena i prostrane močvare nalazile su se oko Aralskog jezera; razgranati jezerski i/ili močvarni
sustavi postojali su i na području Mongolije i oko srednjoazijskih gorskih masiva.

Raspored životinja i raslinja.

• U ranom pleistocenu životinje i biljke u Europi tvorile su kartegoriju vilafrankijske flore i faune, nazvane prema
talijanskoj lokaciji Villafranca d'Asti oko 40 km južno od Torina.
• Životinje iz te sheme zastupljene su, primjerice, i u nalazištu La Pineta, kod Isernije u talijanskoj pokrajini
Molise, datiranom oko 730.000 PD, gdje se nalaze ostaci lovine ranih europskih predstavnika H. erectus-a.
• No općenito, u rasporedu životinja, postojala je razlika u zastupljenosti vrsta između hladnih razdoblja, tj.
ledenodopskih, i toplih međuleđa.

54
Kasnoledenodopski okvir
• Od Francuske do Sibira i Japana protezala se tundra s lišajevima, ili močvarna tajga s nešto borova i breza.
Izgled svijeta: led, velika
jezera i kopneni
prijelazi na vrhunca
posljednjega ledenoga
doba oko 18.000 PD.

• Šume su rasle samo u riječnim dolinama, zaklonjene od jakoga

vjetra, ili na jugu, u Iberiji, na Balkanu i drugdje gdje su se
miješale sa stepskim raslinjem.
• Arktički tip krajolika postojao je u srednjoj i istočnoj Europi, ali
ipak klimatski uvjeti nisu dostigli krajnje domete današnjeg
Arktika. I nije ni bilo dugih arktičkih noći.
• Tundra je privukla mnoštvo krupne i male divljači – za
paleolitskog lovca najvažniji bili su sob i mamut, a ledenjačke
rijeke bile su prepune lososa i pastrva.
• Ritam života paleolitskih lovaca i skupljača bilja, određivao je
svojstven odnos prema okolini. U ruskoj etnologiji taj se odnos Jedna od prvih rekonstrukcija izgleda mamuta, koju
naziva "prisvajajući" (gotovo isti izraz na ruskom kao na hrvatskom), je nacrtao Benjamin Waterhouse Hawkins (1807–
1894). Predložak je bio kostur "lenskoga mamuta"
a u angloameričkom "parazitski" ili "grabežljivi" (engl. predatory)
koji je 1799. uz obalu sibirske rijeke Lene našao
način života koji je bio tipičan za sav paleolitik, a u kojemu je lovac Osip Šumakov, i 1806. analizirao prirodoslovac
čovjek morao imati vrlo veliko područje da bi se uzdržavao. i ađutant ruske akademije Mihail Ivanovič Adams
• I bit će da ga je upravo bogata biomasa privukla na eurazijsku (1780–1836), prema kojem se primjer katkad naziv
"Adamsov mamut". Sliku je Hawkins objavio 1859. i
tundru; a to je bio i razlog za prodor novih ljudi u Europu u
zatim u radu: Samuel Griswold Goodrich, Johnson's
najhladnijem dijelu würmske glacijacije. Natural History. New York, 1871, str. 634).

Holocen – novi ekološki uvjeti

• Na kraju posljednje glacijacije došlo je do kolebanja između toplijih i hladnih razdoblja.
• Iznimno je hladno postalo upravo na samom kraju ledenoga doba, u mlađem drijasu (prije 13.000–11.500
godina), kada je u Europi došlo do ponovnih širenja ledenih površina (efekt pada saliniteta u Atlantiku na
golfsku struju).
• Zatim je prije nekih 11.500 godina, ili između 10.000. i 8000. pr. Kr., završilo razdoblje pleistocena, ustupajući
mjesto holocenu, vremenu u kojem još živimo (iako je vrlo moguće da je riječ tek o novom međuleđu).

55
• Zemlja se zagrijavala, ledenjaci su nestajali i more je potapalo kopnene nizine.
• Rasterećeno od leda, tlo se mjestimice podiglo (izostatski povrat), prije uspostave nove ravnoteže.
• Na području Sjevernoga mora pojavila se Doggerska zemlja (Doggerland), koja je koja je postala privlačno
područje za mnoge životinjske vrste, i također za ljude, sve dok nije nestala nakon nekoliko tisućljeća.
• Uzdignuti tereni mijenjali su prirodne vodene tokove.
• U sjevernoj Europi voda se skupljala u "šancima" uz rub sve manjih ledenjaka.
• Baltik je tvorio jezero prije 10.600–8.400 godina (prema drugim autorima od 7500 do 5000 pr. Kr.), a u
sjeverozapadnoj Rusiji nastao je sustav glacijalnih jezera, s odvodom u Baltik, jer su nabori tla sprečavali
odljev na jug.
• Crno more, koje se na početku odledbe napunilo slatkom (otopinskom) vodom, počelo se sužavati i
smanjivati, sve dok se nije spustilo ispod razine Sredozemlja.
• Premda nije lako odrediti kako se istodobno kretala krivulja zatopljenja, ipak postoje rekonstrukcije (vidi
iduću grafiku).

• Temperatura je rasla do postglacijalnog vrhunca, "altitermala", najtoplije oko 6.000 PD, kad je iznosila 1,5–
2,5oC više nego danas i kad je razina oceana bila oko tri metra niža. Ali je teže utvrditi detalje o pojedinim
fazama u tom razvitku.

Blytt-Sernanderova shema
• U određivanju tih faza, mnogi se istraživači pozivaju na shemu koju su razradili Axel Blytt (1843–1898) i Johan
Rutger Sernander (1866–1944), prema analizi prapeludi u sjevernoj Europi. Riječ je o zgodnoj konstrukciji,
iako je neki znanstvenici smatraju zastarjelom:
1. Predboreal (do prije 11.500 PD). Zatopljenje. Šumski pokrov prekrio je tundre i hladne stepe. Prvo se
pojavilo raslinje otporno na studen (borovi, breze, vrbe), a poslije i osjetljivije bjelogorice (lijeska, hrast,
brijest, lipa, joha). Mnogi su krupni sisavci izumrli, ili su, poput soba, krenuli dalje na sjever. Visoku
biomasu, zamijenila je raznolika ali manja biomasa kontinentalnih šuma.
2. Boreal (11.500– 8900 PD). Sastav šuma (donekle i raspored životinja) nešto se izmijenio. Suhe
kontinentalne i tople altitermalne prilike pogodovale su rastu borova i lijeske.
3. Atlantik (8900–5700 PD). Bilo je to vlažno i toplo razdoblje. Prevladavale su mješovite hrastove šume
(hrast, brijest, lipa), a poslije toga današnji klimatski uvjeti.
4. Subboreal (5700–2600 PD). Suho i toplo razdoblje (ali hladnije od atlantika). Smanjenje brijesta i lipe i
povećanje lijeske. Razvitak zemljoradnje (na osnovi žitarica) i stočarstva.
5. Subatlantik (od 2600 PD do danas). To je klimatsko razdoblje u kojoj još živimo.

Svjetski plan
• Moramo se pitati koliko je taj sjevernoeuropski klimatsko-ekološki razvitak odražavao promjene u čitavom svijetu?
• Na svjetskom planu jedna je pojava utvrđena: od početka holocena više-manje do 5000. pr. Kr. položaj
ekvatorskog kišnog pojasa (točnije, "intertropske konvergencijske zone") nalazio se sjevernije nego danas,

56
 tako da se Sahara pretvorila u područje s obiljem jezera i rijeka, a znatno se smanjilo i područje pustinja u
Arabiji i istočnoj Indiji.
• Ipak, uz rubove tih prostora, u dijelovima Bliskog istoka, u zemljama oko Crnog mora, u istočnoj Europi i
možda drugdje, bilo je u nekim intervalima sušnije nego danas, što je eventualno povezano s jačim
oborinama drugdje – i poslije sa subborealnim razdobljem zahladnjenja.
• No sva klimatsko-ekološka gibanja u posljednjih desetak tisuća godina čine se gotovo beznačajnima u
usporedbi s dramatičnim promjenama u pleistocenu. Pa ipak, ta je dramatičnost prividna, jer je pleistocen
trajao vrlo dugo (tj. u odnosu na holocen) i u njemu je bilo i intervala stabilnosti.
• S druge strane, za razvitak ljudske kulture, čak i geološki neznatne mijene mogu biti vrlo važne, ako ne i
presudne. K tome, od kraja kamenoga doba čovjek je sve više djelovao na oblikovanje prirodnog okoliša, tako
da mu je sve više prijetila i opasnost da ga priroda neugodno iznenadi.

Saharski akvalitik
• Današnje Čadsko jezero tvorilo je veliko unutrašnje more (Megačad), okruženo razgranatom mrežom rijeka.
• Ljudi su se okupljali na obalama jezera i rijeka i počeli su živjeti "gotovo sjedilačkim načinom života" na osnovi
ribolova "... u kojem su lov i sabiranje plodina postali samo sporedne djelatnosti". To je bila tipična mezolitska
ekološka niša.
• Pojavit će se i petroglifska umjetnost, koja pruža stanovit uvid u dinamičnost tadašnjih saharskih zajednica.
• U jezičnom pogledu, možda je tu došlo do dodira između govornika pranilosaharskih jezika i ranih Afroazijaca,
čiju je pradomovinu Igor Mihailovič Djakonov (1915–1999) smjestio nešto istočnije od Megačada.
• Kasnije ekološko osiromašenje okoliša, prije svega zbog globalnih klimatskih promjena, a već mjestimice zbog
djelovanja samih ljudi, poticalo bi širenje ljudi iz te jezgre.

Sjeverna Afrika oko 8.000 PD (karta spaja podatke o afričkoj klimi iz Odsjeka za fizičku geografiju Sveučilišta u Mannheima (ur. Birgit
Schröder), i neke naznake rijeka iz članka Nick A. Drake et. al, "Ancient watercourses and the biogeography of the Sahara explain the
peopling of the desert", PNAS, 2010, 27. prosinca 2010, doi:10.1073/pnas.1012231108).

57
Biološki razvitak (evolucijski stadiji/epohe)
• Charles Darwin je u nastavku citiranog teksta dodao da je pitanje gdje je čovjek nastao ipak "beskorisna
spekulacija", jer su tijekom miocena čovjekoliki majmuni (od kojih se razvila hominidna grana) nastanjivali i
Europu i druge kontinente.
• Treba imati na umu i to da su upravo u Europi 1854. godine bili otkriveni fosili pračovjeka u dolini Neander
kod Düsseldorfa – premda se pretpostavljalo da je neandertalski čovjek imao preteče negdje drugdje.
• Naime, u skladu s filozofijom ex Oriente lux, tj. prema kojoj se kolijevka i civilizacije i samog čovjeka nalazila
na Istoku, postojala je tendencija traženja ljudskih korijena upravo u Aziji. Uostalom, i prema Bibliji rajski vrt
se nalazio na Istoku, i takvo je gledište katkad čak i podsvijesno utjecalo na razmišljanja zapadnih znanstvenika.
• Jedna takva "istočna" shema bila je hipoteza o izgubljenom kontinentu Lemuriji,
koju je 1864. iznio engleski orintolog Philip Lutley Sclater (1829–1913).
• Iako je bio prije svega stručnjak za ptice, uočivši prostorni raspored lemura i
avetnjaka na Madagaskaru i na Komorskim otocima, u Indiji i u južnoj Aziji, Sclater
je zaključio da taj raspored vrsta iz reda tzv. "polumajmuna" odražava ostatke
velikoga kontinenta, koji je nekada bio središtem roda lemura (stirps lemurum).
• U Sclaterovu vrijeme malo se znalo o tektonskim procesima, o pomicanju
kontinenata ili o geologiji oceana, pa je zato zaključak o potopljenom
(među)kontinentu mogao zvučiti kao vrlo dobro objašnjenje za biološke sličnosti
između kopana razdvojenih morem.
• I tu je isto postojala jedna stara tradicija, koja je vrlo vjerojatno utjecala na
znanost. Konkretno, Platonova priča o Atlantidi stvorila je prototip o Philip Lutley Sclater (portret iz
1896. ili prije (The Condor, 1905).
izgubljenom kontinentu.
• Alfred Russel Wallace (1823–1913), mladi Ernst Haeckel (1834–1919) i drugi svojedobno vodeći prirodoslovci
podržavali su zamisao o Lemuriji – i štoviše Haeckel je upravo na Lemuriji smjestio prastanište vrste koju je
prozvao Pithecanthropus ("majmun-čovjek").

Prijevod kartografskog prikaza Ernsta Haekela o raseljavanju ljudi iz "Lemurije". Haeckel je 1866. objavio prvu kartu raseljavanja, ali je
tek poslije 1870. dodao "Lemuriju". Za ovaj prikaz korištena je karta na francuskom (v. Henri du Cleuziou, La création du monde et les
premiers âges de l'humanité, Pariz: C. Marpon & C. Flammarion, 1887, fig. 229).

58
 • Pod utjecajem takvih teorija, nizozemski
liječnik Eugène Dubois (1858–1940) pošao
je 1891. na otočje Nizozemske Istočne
Indije, između Azije i "ostataka Lemurije",
gdje je 1891/1892. kod Trinila uz rijeku
Solo na otoku Javi otkrio dio lubanje, zubi i
kosti tipa čovjeka s vrlo arhaičnim crtama.
• Na Haeckelovo zadovoljstvo, Dubois je
nazvao svoga pračovjeka Pithecanthropus
erectus (= "uspravni majmun čovjek").
• No zatim je 1927. kanadski liječnik i isto
paleoantropolog Davidson Black (1884–
1934), na osnovi analize gornjega kutnjaka
Alfred Russel Wallace (lijevo) i Ernst Haeckel (desno) (izvori: crtež Wallacea
Popular Science Monthly, sv. 11, 1911; Haeckela, Popular Science Monthly, nađenog još 1921., predstavio svijetu
sv. 6, 1874/1875, prema portretu iz 1860. godine). pračovjeka iz spilje Zhōukǒudiàn (周口店)
kod Pekinga – Sinanthropus pekiniensis.
• Potkraj 1929. kineski arheolog Péi Wénzhōng (裴文中, 1904–1982) iskopao je ključni dokaz – gotovo potpun gornji
dio lubanje, a poslije je izgled lubanje "pekinškog pračovjeka" rekonstruirao Franz Weidenreich (1873–1948).
• Dakle, sve se činilo da je pretpostavka o nastanku čovjeka na Istoku bila točna, pa je zato malo pozornosti
privukla fosilna lubanja nađena 1921. u mjestu Kabwe (nekada Broken Hill), u tadašnjoj Rodeziji.

Afrika i australopitek
• Što se Afrike tiče, "rodezijski čovjek" svakako nije izgledao osobito arhaičan, osobito u usporedbi s javanskim
pitekantropima.
• Međutim, godine 1924. Raymond Arthur Dart (1893–1988),
australski anatom koji se doselio u Južnu Afriku, dobio je fosilnu
lubanju, koju je njegov kolega i prijatelj, geolog Robert Burns
Young (1874–1949), pronašao u uredu tvrtke "Northern Lime" u
gradiću Taung na sjeveru Južne Afrike (činovnicima tvrtke dotad
je služila kao utega za papir).
• Dart je prema tom primjerku opisao nov taksonomski rod
majmuna-ljudi (Homo-simiadae), koji je u evolucijskom pogledu
bio stariji od javanskih fosila.
• Za pronađeni primjerak, ponudio je naziv Australopithecus
africanus ("Južni majmun afrički"). Lubanja iz Taunga pripadala je
mladom biću, najvjerojatnije djetetu od tri godine, koje je prema
datiranju živjelo prije 2,3 milijuna godina.
Računalna rekonstrukcija glave djeteta iz • Poslije Darta, fosilna svjedočanstva o starosti hominida u Africi
Taunga (autor: Cicero Moraes).
postala su sve brojnija i sve rječitija.
• Tijekom 20. stoljeća ključne uloge u otkrivanju i tumačenju fosilnih nalaza imali su: Robert Broon (1866–
1951), članovi obitelji Leakey – Louis (1903–1972), Mary (1913–1996), Richard (1944–) i Meave (1942–),
zatim Yves Coppens (1934–), Maurice Taieb (1935–), Alan Walker (1938–2017), Donald Johanson (1943–),
Tim White (1950–) i drugi.
• Međutim, nazivi koji su se u početku dodijeljivali pojedinim fosilnim primjercima, i u Africi i izvan nje, bili su
neusklađeni, jer je gotovo svaki fosilni nalaz bio označen kao predstavnik zasebnog roda i vrste.

59
Pojednostavljanje taksonomije (izrada oruđa i uspravni hod)
• Sredinom 20. stoljeća evolucijski biolog Ernst Mayr (1904–2005) prvi je pokrenuo trend pojednostavljanja
nazivlja. Mayr je zagovorao povezivanje primjeraka poput javanskog pitekantropa, pekinškog pračovjeka i
slične taxa fossiles u opću kategoriju Homo erectus.
• Mayrovi argumenti bili su prihvaćeni, i poslije je utjecajni američki antropolog Francis Clark Howell (1925–
2007) uveo opću shemu po kojoj se svi hominidi trebaju razvrstati ili u Australopithecinae ili u rod Homo.
• To je, primjerice, utjecalo na Louisa Leakeya koji se 1964. osobito potrudio da se ostaci donekle razvijenije
lubanje OH 7 koju je njegov sin Johnathan otkrio 1960. u Olduvajskoj guduri, označe kao Homo, i ne kao "još
jedan prokleti australopitek".
• No Leakey zapravo nije imao neprijeporne anatomske indikacije za tu klasifikaciju, nego je polazio od toga da
je fosil bio nađen zajedno s ranim oblicima oruđa, koje je možda izradio.
• Ukratko, Leakey je povukao granicu između australopiteka i roda Homo na
temelju teze da je OH 7 bio sposoban praviti oruđe – i zbog toga, na njegovo
insistiranje, Dart je za tog hominida predložio naziv Homo habilis, "čovjek
sposoban [praviti oruđe]".
• Dartov student Phillip V[allentine] Tobias (1925–2012) analizirao je ostatke
lubanje OH 7, i umjesto Darta sudjelovao u pisanju članka u kojem je Homo
habilis bio predstavljen svijetu.
• Što se tiče australopiteka, prvi ključni pomak nakon otkrića "djeteta iz Taunga"
dogodio se 1974. kada su Donald Johanson, Maurice Taieb i Yves Coppens
otkrili velik dio kostura "Lucy", starog 3,2 milijuna godina.
• "Lucy" je bila označena kao Australopithecus afarensis, a bitno je bilo to da je
struktura njezine zdjelice potvrđivalo pretpostavku da je hodala uspravno.
Dotad su se pretpostavke o uspravnom hodu mogle temeljiti samo na analizi
baze lubanja.
• Dodatnu potvrdu za uspravni hod, i to vrlo jasnu, pronašla je 1976. Mary
Leakey kad je u u mjestu Laetoli (u Olduvajskoj guduri) prepoznala trag stopala Visina Lucy, u usporedbi s visinom
dvonožnog hominida u sloju vulkanskog pepela istraloženog prije 3,6–3,75 današnje žene (općenito).
milijuna godina.
• Sve u svemu do početka 1990-ih, unatoč sve više novih spoznaja o ranim hominidima, shema je ostala
podjeljena na Australopithecinae i Homo.

Još stariji hominidi

• Na kraju 1992. Gen Suwa (1954–), član ekipe Tima Whitea, otkrio je u etiopijskoj pustinje Aramis ostatke
hominida, starog 4,4 milijuna godina. Iako su taj nalaz prvo uvrstio u rod Australopithecus, poslije su White i
njegovi kolege odlučili uvesti oznaku Ardipthecus, tj. "zemni majmun" što je bio prvi pomak od uvriježene
taksonomije u dvadesetak godina.
• Zatim na prijelazu iz 20. u 21. stoljeća istraživači su otkrili još starije fosile vjerojatnih ili barem mogućih
hominida – i dali su im osobite nazive:
• Prvo su 2000. Martin Pickford (1943–) i Brigitte Senut (1954–) kod mjesta Kapsomina u Tugenskom gorju
Kenije pronašli ostatke "milenijskog čovjeka", Orrorin tugenensis, starog 6,2–5,6 milijuna godina (orrorin znači
na jeziku naroda Tugen "izvorni čovjek").
• Zatim je 2001., u fosilnom lezištu Toros-Menella u Čadu, Ahounta Djimdoumalbaye (1970–), član ekipe Michela
Bruneta (1937–), našao ostatke mogućeg hominida, starog 7,0–6,0 milijuna godina. Brunet ga je nazvao
Sahelanthropus tchadensis ("sahelski čovjek – čadski"), ali se uvriježio nadimak "Toumaï" koji mu je dao
Djimdoumalbaye (na jeziku čadskog naroda Gorane ta riječ znači "životna nada").

60
 Mjesta u Africi gdje su bila nađeni ostaci raznih preteča (ili srodnika) roda Homo.

• Dakako, nije zasad izvjesno koliko se ovi najstariji primjeri mogu povezati s hominidima i s daljnjom ljudskom
evolucijom, jer je isto tako danas poprilično jasno da se nisu ni sve vrste australopiteka razvile u smjeru prema
rodu Homo.
• Fosilna svjedočanstva ostaju vrlo važna, ali od kraja 1960-ih nova genetska istraživanja nadopunila su naše
spoznaje o toku ljudske evolucije.

61
Molekularni sat
• Analiza ljudske i majmunske genetike isto je pomogla u utvrđivanju prednost Afrike kao pradomovine
hominida, ili točnije pomogla je ukloniti nekada najperspektivnijeg izvanafričkog kandidata za mjesto
rodonačelnika hominida iz naše genetske loze.
• Riječ je o vrsti Ramapithecus, koja je živjela prije 14.000.000 do 8–7.000.000 godina u sjevernoj Indiji i
Istočnoj Aziji.
• Sve do kraja 1960-ih, na temelju nađenih primjera čeljusti, činilo se da bi ramapitek doista mogao biti naš
predak.
• Potkraj 1960-ih novozelandski molekularni genetičar Allan [Charles] Wilson (1934–1991) i njegov američko-
hrvatski suradnik Vincent [Matthew] Sarich (1934–2012), ispitali su na Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyju
krvnu bjelančevinu majmuna i ljudi, i utvrdili da se čovjek i njemu najsrodniji majmun, čimpanza, razlikuju
samo u 2% krvne genetika.
• Wilson i Sarich su zaključili da se podjela između predaka ljudi i njihovih najbližih majmunskih srodnika
(prema pretpostavci o brzini mutacija gena) zbila tek prije 5 milijuna godina.
• Dakle, ramapitek je živio prerano da bi ga se moglo smatrati hominidom.
• Godine 1977. nova je rekonstrukcija čeljusti ramapiteka također opovrgla tezu o njegovoj hominidnosti.
Danas se obično smatra da je ramapitek bio predak azijskih čovjekolikih majmuna, osobito orangutana.

Biološko vremenovanje
• Vidjeli smo da geologija dijeli prošlost Zemlje na eone, ere, razdoblja i epoha, koji traju milijarde ili milijune
godina, i da sva pretpovijest i prapovijest naše vrste obuhvaća tek vrlo kratki posljednji segment te duge
prošlosti.
• U biološkom vremenovanju polazit ćemo od evolucijskih stadija u smjeru nastanku današnje vrste ljudi.
• I te stadije možemo podijeliti prema sljedećoj shemi:
Primatsko i majmunsko polazište. Nastanak primata i čovjekolikih majmuna
Početak hominida. U skupinu prvih hominida možemo uvrstiti različite australopiteke i njihove preteče:
ardipitek, orrorin, "Toumaï" i slično.
Račvanje i razvitak roda Homo. I tu možemo razlikovati tri stupnja: prema nazivlju Franza Weidenreicha
Archanthropinae (H. erectus i slične vrste) i Paleoanthropinae (prije svega "neandertalac"), s time da je taj
dtugi naziv 1916. predložio Grafton Elliot Smith (1871–1937), i napokon Neanthropinae, tj. suvremenu
vrstu ljudi, prema izrazu koji je uveo Arthur Keith (1866–1955).
• U nastavku označit ćemo glavne crte tih triju fazu. Razmotrit ćemo opće podatke za svaku etapu biološkoga
vremenovanja (najvažnije fosilne nalaze), kao i povezani razvitak u odnosu na problematiku prapovijesnog
društva (općenito).
• Tematika prapovijesnog društva odnosi se poglavito na današnju vrstu čovjeka, od kojeg je krenula "prapovijest" u
smislu "najstarije povijesti", ali biološko vremenovanje prijašnjih faza, kao i geološko, pruža podatke o "polazištu".

Primatsko i majmunsko polazište

U svakom slučaju ljudska ruka je savršenstvo od remek-djela, kome se ne bi
moglo ništa ni dodati ni oduzeti... a ipak je ovo remek-djelo ruka majmuna.
Miroslav Krleža, Aretej.

• Vidjeli smo da je Darwin smatrao pitanje o mjestu nastanka čovjeka problematičnim, zbog velike
rasprostranjenosti čovjekolikih majmuna u miocenu.
• Ali ako pođemo dalje unatrag do vremena nastanka prvih primata – a podrijetlo primata najvjerojatnije seže
65 milijuna godina u prošlost – rasprostranjenost je znatno šira.

62
• Štoviše, primati nastavljaju jednu od najuspješnijih evolucijskih pravaca koji je jedan dio sinapsida, preteča
sisavaca, pokrenuo još na prijelazu iz paleozoika u mezozoika; sinapsidi su dominirali na kopnu i dostigli velike
razmjere u permskom razdoblju paleozoika, ali ih je veliki pomor na kraju perma gotovo sasvim uništio, što je
poslije omogućilo prevlast gmazova u mezozoika.
• Od preostalih sinapsida, i poslije prvih sisavaca koji su se pojavili u mezozoiku u sjeni dinosaura, čini se da je
najuspješnija linija adaptacija išla u smjeru smanjenja tjelesne veličine i zadržavanja što manje
specijacijalizacije.
• Prvi primat, tj. protoprimat, vjerojatno je bio maleno biće
nazvano Purgatorius, vrlo nalik na današnje vjeverice ili
štakore, i koje je živjelo u "Brdima čistilišta", Purgatory Hills, u
Montani, na kraju razdoblja krede; ta je životinja preživjela
propast dinosaura i nekako se raširila iz Amerike u ostali svijet.
• Purgatorius je možda doista živio kao štakor, ali većina je
sisavaca u to doba bila slična.
• Velik nadkontinent Pangea razdijelio se prije nastanka proto-
primata, ali oceanski razmaci između novijih kontinenata nisu
bili toliko široki kao danas. Purgatorius (crtež: Nobu Tamura, 2008)
• U svakom slučaju jedan ogranak protoprimata proširio se
preko Atlantika, točnije fosilna vrsta Plesiadapis, koja je prije 58–55 milijuna godina (malo prije rastanka
prvih primata) živjela osim u Sjevernoj Americi, već i u Europi.
• Daljnje račvanje i razvitak primata, ne mora nas ovdje zanimati.
• Bitno je naglasiti da smo iz primatskog stadija naše evolucije naslijedili neka vrlo važna obilježja, koja i danas
određuju našu egzistenciju.
• Jedno je da je osobito razvijen vid, koji se u primata razvio više nego u drugih sisavaca, koji obično imaju razvijeniji
njuh. Primati imaju stereoskopski vid (= dubinski) i bolje raspoznavaju boje od drugih sisavaca.
• Pretpostavlja se da su primati razvili bolji vid zbog života u drveću, pa bi to bio oblik specijalizacije.
• Međutim, druga osobitost primata vrlo je arhaična – i zapravo označuje izbjegavanje specijalizacije.
• Riječ je tu i o ljudskoj ruci. Ali za razliku od Krležine višeslojne misli da je ljudska ruka "ipak ruka majmuna",
ona je čak primitivnija i od toga.
• Ljudska ruka zadržava nespecijalizirane odlike "ruke" prvobitnog sisavca.
• I to je dovelo do daljnje prednosti, jer kako je je Leroi-Gourhan objasnio prednji ekstremiteti izravno su
povezani s mozgom, i što je ljudsko ruka bila manje specijalizacija mogla je obaviti i više različitih funkcija,
dovodeći zatim i do više povratnih stimulacija za razvitak mozga.
• Oblik ruke očita je bila važna u razvitku prvih majmuna.
• Ali gdje su nastali prvi majmuni?
• Obično se smatra da je Afrika bila pradomovina svih majmuna, no noviji fosili iz Kine problematizirali su to
gledište.
• Riječ je o protomajmunu eosimiji (lat. Eosimias) koji je živio u Kini i općenito u Aziji u srednjem eocenu, prije
45–40 milijuna godina; prve fosile te vrste otkrio je 1994. američki paleontolog Christopher Beard kod
Shànghuánga (上黄) u pokrajini Jiāngsū (江蘇) i 1995. u bazenu Yuánqū (垣曲) na jugu pokrajine Shānxī (山西);
godine 1999. jedna je druga ekipa pronašli ostatke eosimije isto u središnjem Mjanmaru (Burmi).
• Eosimija je bio vrlo mali primat (težak ispod 200 i čak ispod 100 grama).
• Bez obzira na to kada i gdje su se protomajmuni prvo izdvojili iz općeg stabla primata, tijekom milijuna godina
njihovi potomci su se raširili po velikom dijelu tzv. Staroga svijeta – i napokon, na početku miocenskog razdoblja
(možda prije 20 do 15 milijuna godina) nastali su i prvi čovjekoliki majmuni (Hominidae), po svoj prilici u Africi.

63
• Poslije su isto razne vrste čovjekolikih majmuna (primjerice iz roda Dryopithecinae) nastanili golem prostor od
Afrike i Europe do Indije i Kine.
• Na tu je ekspanziju morala djelovati nova konfiguracija kopna u srednjem miocenu, točnije kopnene veze
između Afrike i Euroazije, preko Arabijske ploče, prije nekih 17 milijuna godina.

Početak hominida
• Početak hominida označuje australopitek – i najvjerojatnije i te ranije vrste koje smo spomenuli: ardipitek,
orrorin i "Toumaï" (= Sahelanthropus tchadensis).

Lijevo – nalazišta najstarijih vrsta (do sahelantropa/"Toumaïa"

do kasnih ardipiteka).
Desno – nalazišta različitih australopiteka i parantropa. Potonji
su prema spomenutoj Mayrovoj i Howellovoj shemi također bili
uvršteni u rod Australopithecinae, ali se u novije vrijeme počelo
opet rabiti, sve češće, naziv Paranthropus (dosl. "pored/uz
čovjeka"), koji je svojedobno uveo Robert Broom, i koji po svoj
prilici bolje odgovara položaju parantropa u odnosu na ljudsku
evoluciju. Međutim, parantropi su i danas katkad označeni kao
dio roda australopiteka, sukladno Mayrovoj i Howellovoj shemi.

• Za australopiteka, i parantrope, ključno je bilo postizanje uspravnog hoda, što je konačno oslobodilo ruke za
druge djelatnosti – iako u početku australopiteci i pogotovo njihovi prethodnici bili su u osnovi tek "sasvim
dvonožni" čovjekoliki majmuni.
• I poput drugih čovjekolikih majmuna, i isto "nehominida", tj. pavijana, australopiteke je karakterizirala znatni
spolni dimorfizam, što bi sugeriralo da je jedan mužjak vladao nad haremom od nekoliko ženki.
• Pomak prema potpunom dvonožnom hodu mogao je početi još i prije, tj. dok su preci australopiteka bili jako
bliski precima čimpanza.
• O tome svjedoči činjenica da tzv. patuljasti čimpanza, ili bonobo, hoda uspravno gotovo 40% vremena.
• Što se tiče drugih inovativnih pomaka australopiteka, nije posve jasno je li već prešao na mesnu prehranu, što
bi – prema nekim tezama – doprinjelo razvitku mozga, premda je jasno da su barem manje specijalizirane
vrste australopiteka povremeno konzumirale meso.

64
• Naprotiv, robusne vrste parantropa/australopiteka razvile su jake čeljusti, vjerojatno za žvakanje tvrde biljne
hrane.
• U nastavka, razmotrit ćemo prvo inventar najvažnijih nalaza, te zatim jedan scenarij za nastanak ranog
australopiteka, poznat pod imenom "Priča s istočne strane".

Mesna prehrana i suradnja

• Za Leakeyja je glavna adaptacija roda Homo bio prijelaz na mesnu
prehranu.
• Mesožderstvo – ili kao lov ili kao strvinarstvo – u povratnoj je vezi
s porastom mozga.
• Taj utjecaj mesožderstva na razvitak mozga, potvrđuju i drugi
primjeri životinja.
• U pravilu zvijeri iz roda Carnivora, i velike i malene, imaju više
razvijene mozgove, od biljoždera, što je možda najočitije u zvijeri
čiji pripadnici žive samotno, bez čopora.
• S druge strane, u biljoždera jaka reprodukcijska sposobnost može
osigurati opstanak vrste, umjesto razvitka mozga ili čoporne Zečji mozak (A) i mačji mozak (B).
suradnje.
• Što se tiče suradnje u čoporu, tu je ključan pokazatelj dimorfizma
spolova.
• Mužjaci australopiteka bili su gotovo dva puta veći od ženki, pa se
može zaključiti da su njihovi čopori bili uređeni tako da je jedan
mužjak vladao nad haremom ženki, tjerajući druge mužjake iz
čopora.
• Dugo se pretpostavljalo da se u rodu Homo razlika u tjelesnoj
veličini između mužjaka i ženki uvelike smanjila, što bi značilo da je
porasla suradnja u čoporu, i to među mužjacima i ženkama, kao i
među samim mužjacima. Skica utisaka stopala iz Laetolija, najvjerojatnije
odražava različiku u veličinu mužaja i ženika iz
• Međutim, noviji nalazi indiciraju da je barem u prvoj fazi razvitka vrste australopiteka (crtež prema fotografiji Dona
roda Homo, spolni dimorfizam ostao izražen (o čemu će biti riječ). Hitchocka, 2013).

Račvanje i razvitak roda Homo

Archanthropinae
• Vidjeli smo da je Louis Leakey još sredinom 1960-ih godina odredio vrstu
• Homo habilis kao prvi stupanj razvitka roda Homo.
• Međutim, do danas je Homo habilis ostao problematičan, i čini se da je i ta
vrsta (ukoliko ima taksonomsku osnovanost), upravo kao i australopitek u
vremenu "adaptivne radijacije", bila vrlo raznolika
• Tek s nastupom idućeg predstavnika hominida, dakle vrste Homo erectus,
slika postaje mnogo jasnije.
• Homo erectus zapravo stoji na razmeđu. Sve su prijašnje vrste "majmunaste",
a sve su vrste nakon erectus-a "očito ljudske u izgledu i ponašanju".
• Homo erectus je stvorio i prvu jasnu kamenodobnu kulturu, ašelsku, i može
se reći da od njegove pojave počinje kameno doba, tj. donji paleolitik. Crtež rekonstruirane glave "dječaka iz
• Što se tiče fizičkog izgleda, obujam mozga Homo erectus-a bio je veći nego Turkana" (Nikolas Zalotockyj, 2009).

65
 u njegovih preteča, kosti su bile deblje i imao je pravi nos – ne majmunsku gubicu. Tijelo mu je bilo snažno i
premda se utvrdio da je hodao uspravno, prvo se smatralo da nije hodao tako uspravno kao današnji ljudi.
• Ta se vizija temeljila na prijašnje nalaze iz Azije (Java, Beijing).
• Međutim, 1984. godine Kamoya Kimeu (1940–) član ekipe Richarda Leakeyja i Alana Walkera, otkrio je uz potok
Nariokotome na zapadnoj obali Turkane gotovo potpun kostur Homo erectus-a (KNM-WT 15000), star između
1,8 i 1,6 milijuna godina, što je bitno promijenilo naše spoznaje o izgledu tih praljudi.
• Riječ je o "dječaku s Turkane", koji je umro u dobi između 9. i 11. godine; bio je visok 160 cm – i smatralo se
da bi do odraslosti narastao na oko 2 metra visine. *
• Njegova zdjelica i kukovi potvrđuje ne samo da je hodao posve uspravno, nego i da je mogao hodati spretnije
i trčati bolje od današnjih ljudi (dakle, manje bi "gegao" od nas danas).
• Ipak, na početku 21. stoljeća otkriće vjerojatno odrasle ženske zdjelice Homo erectus-a uz rijeku Busidima u
formaciji Gona u Etiopija, datirane između 1,8–1,2 milijuna godina PD, pokazalo da je nalik na ženske zdjelice
naše vrste; žena ili djevojka iz Gone bila je mala, visine između 119,4 i 144,8 cm, što bi zajedno s oblikom
zdjelice ukazivalo na visok stupanj spolnog dimorfizma u Homo erectus-a. **
• S druge strane, otvor u kralježnici "dječaka s Turkane", za prolaz hrptene moždine, bio je uzak, možda zato
što mu je mozak bio manji, i to u području prsnog koša; prema Walkeru, ta osobina možda ukazuje na slabiju
kontrolu disanja prilikom govorenja, što bi značilo da dječak i njegov rod nisu imali sposobnost govora sličan
kasnijim ljudskim vrstama.
• Jedan daljnji korak dogovorio se između 1991. i 2005. kada su u gruzijskom selu Dmanisi bili pronađeni ostaci
lubanja i čeljusti Homo erectus-a, sve u svemu četiri od četiriju pojedinaca, datirani također između 1,8 i 1,6
milijuna godina.
• Zbog arhaičnosti izgleda, neki su znanstvenici gruzijskog pračovjeka povezali čak s Homo habilis-om.
• Ipak, postojale su morfološke sličnosti s "Dječakom s Turkane", premda je otvor za hrptenu moždinu u tih
primjera bio širi nego u dječaka.
• Praljudi iz Dmanisija po svoj prilici odražavaju rane prodore iz Afrike u Euraziju.
Manuporti
• Jedna pojava povezana s Homo erectus-om govori nam i o razvitku njihove svijesti.
• Ašelska kamenodopska kultura koju je Homo erectus razvio (o čemu bude riječ poslije) imala je osobit izgled, i
osim toga istraživači su u nalazištima otkrili predmete koji govore o stanovitom shvaćanju simbolike.
• U spilji u južnoafričkoj dolini Makanpansgat, 1925. jedan je učitelj (Wilfred I.
Eizman) pronašao kamenčić iz jaspisa, koji je nalikovao na ljudsko lice, i to u
slojevima starim između 2,5 i 1,0 milijuna godina (prema drugom datiranju,
3,0 milijuna godina).
• Budući da je bio otkriven u nalazištu s kostima australopiteka, znanstvenici su
prvo zaključili da su potonji prenijeli kamenčić u svoj "dom", i to iz prapotoka
gdje je bio vjerojatno oblikovan, koji je bio udaljen oko 4 km od spilje.
• Ipak, nije isključeno (i čini se vjerojatnijim) da je jedan od najranijih Homo
erectus-a prepoznao lice svoje vrste na kamenčiću – i odnio ga svom čoporu.
• Riječ "manuport" za takve predmete (od lat. manu portare, dosl. "rukom
nositi") znači da takvi predmeti nisu izrađeni, nego tek pokupljeni u prirodi i
prenijeti u staništa. Kamenčić iz Makanpansgata (crtež:
Zora Heršak, 2014).

*Novije analize datiraju kostura "dječaka s Turkane" na starost od 1,5 milijuna godina, i smatraju da je umro u dobi od tek 8 godina. Jedna
procjena smatra da bi narastao na visinu od 1,85 cm da je doživio do odraslosti.
** Ostaci zdjelice iz Gone bile su pronađene 2001. i 2008. Scott W. Simpson objavio je rezultate rekonstrukcije.

66
• Postoje i primjeri na granici između manuporta i izrađenih predmeta,
prije svega tzv. "venera" iz Tan Tana (‫ )طﺎﻧطﺎن‬u Maroku, stara 500.000
ili barem 300.000 godina, i "venera" iz Berehat Rama (‫ )ﺑﺣﯾرة ﻣﺳﻌدة‬na
Golanskoj visoravni, datirana na starosti od najmanje 233.000 godina.
• Praljudi su, čini se, dodatnom obredom naglasili crte na kamenima
pronađenim u prirodi, koji je pokazali sličnosti s ljudskim oblikom;
znakovito je da je tantanska venera bila ukrašena crvenim okerom.
• Ali postoje i naznake da su praljudi iz vremena Homo erectus-a (ili
bliskih vrsta, Homo heidelbergensis i sl.) katkad sami, svijesno, urezali
simboličke oznake na predmete.
• Jedan takav primjer je slonovska/mamutska kost (tibija/cjevanica) iz
Bilzingslebena u Njemačkoj s urezima, datirana oko 400.000–
350.000 PD, koja prenosi neko značenje. Dvije arhantopske "venere" (uvjetno rečeno); iz
• Ljudi koji su napravili te ureze bili su iz vrste Homo erectus-a (ili Tan Tana u Maroku (prva lijevo) i Berehat Rama
na Bliskom istoku (desno) (crtež: José-Manuel
Homo heidelbergensis-a, prema nekadašnjem nazivu, koji se opet Benito).
sve češće koristi za europski podtip).

Ukrašena kost iz Bilzingslebena.

Walkerov model
• Alan Walker, koji je analizirao kostur "dječaka s Turkana", iznio je poslije pet teza u vezi s prelaskom hominida
u ulogu mesoždera-grabežljivca, ili lovca:
1. Vrsta se mora prilagoditi za veću brzinu kretanja i/ili za veći stupanj društvenosti (međusobne suradnje).
2. Mora pronaći način za rezanje mesne hrane, i to ili razvitkom prikladnih zubi ili izvanjskom
tehnologijom (oruđem).
3. Mora preustrojiti fizionomiju svojih crijeva za novi tip hrane.
4. Nakon prelaska na energetski izdašniju mesnu prehranu, slobodno vrijeme naglo raste, što omogućuje
vrsti predah za razvitak tehnoloških novina i komunikacijskih sposobnosti.
5. Vrsta mora sniziti svoju populacijsku gustoću, ili smanjenjem tjelesne veličine pojedinaca u populaciji ili
proširenjem staništa.
Ekspanzija praljudi po svijetu
• Prema Walkerovom modelu, budući da postoje tek rubni primjeri smanjenja veličine pojedinaca u populaciji,
prostorna ekspanzija Homo erectus-a bila bi nužna posljedica njegovog pretvaranja u lovca.
• Područje naseljenosti može se utvrditi na temelju otkrivenih fosila i oruđa. Međutim, osim većih nalaza kod
Zhoukoudiana 42 km jugozapadno od Pekinga i kod brda Atapuerca u Španjolskoj, fosilni ostaci Homo
erectus-a mnogo su rjeđi od posrednih naznaka njegove prisutnosti. Osim ostataka logora i mjesta s kostima
ubijenih životinja, tipično donjopaleolitsko oruđe nađeno je od Mauretanije na zapadu do Dalekog istoka, od
Mongolije i Engleske na sjeveru do Indokine i krajnjega juga Afrike.
• Je li Homo erectus bio rijetka životinja? Vjerojatno da.
• Naime, iako je za rijetkost fosila odgovorna i prirodna netrajnost koštane materije, održavanje niske
populacijske gustoće u skladu je s Walkerovim modelom.
• Niska populacijska gustoća i razdvojenost malih skupina u golemom arealu, zacijelo su potaknula razvitak razlika
i lokalnih osobitosti, bioloških i kulturnih, koje su (možda) ostale u "korijenu" kasnijih ljudskih raznolikosti.

67
Prema dosadašnjim nalazima, Homo erectus razvio se na istočnoafričkom područje, i to uz Rovovsku dolinu, gdje su zasad najstariji
datirani fosili bili nađeni u Koobi Fori (istočno od Turkanskoga jezera) i u Olduvajskoj guduri. No već prije 1,2 milijun godina slijedio je
prodor arhantropa na Bliski istok, Kavkaz, Javu – i poslije u Maroko/Iberiju i Kinu.

Lijevo: zgrada (istraživačkoga) ureda

kenijskog Nacionalnog muzeja u Koobi
Fori (foto: Maina Kiarie, 2012).
Na ovom području (u zoni 123) 1972.
bila je otkrivena lubanja KNM-ER 1470,
koju je ruski antropolog Valerij Pavlovič
Aleksejev (1929–1991) opisao kao izraz
hominidne vrste bliže Homo erectus-u
nege habilis-u, kojoj je dao naziv Homo
rudolfensis (Turkansko jezero prije se
zvalo Rudolfovo).
Nedavno su Maeve Leakey i njezini
suradnici na prostoru Koobi Fore otkrili
nekoliko novih fosilnih primjera koje bi
mogle ulaziti u tu vrstu.
Iako nije još sasvim jasno kada i kako se
Homo erectus razvio iz tih preteča,
turkansko područje zacijelo je bilo jedno
od njegovih prvih staništa.

68
Pojava Homo rhodesiensis-a u Africi, i veća brojnost arhantropa u Europi za vrijeme ledenog doba Günz:

Moreplovstvo i "hobiti".
• Wallaceova crta proteže se istočno od Bornea i Balija (između
Bornea i Sulawesija, odnosno između Balija i Lomboka), dok
Weberova crta razdvaja Molučke otoke i Istočni Timor od
Sahulskoga praga, tj. od Nove Gvineje i Australije.
• U pravilu nijedna životinja nije mogla preći razmeđa ako nije mogla
letjeti ili preplivati veće udaljenosti (poput nekih surlaša).
• Iako su Wallaceova i Weberova crta sprječavale prodor većine
životinjskih vrsta tijekom pleistocena, kod mjesta Mata Menge
na otoku Flores, istočno od Wallaceove crte, istraživači su
sredinom 1990–ih pronašli kameno oruđe u slojevima starim
800.000–900.000 godina. Jedino je objašnjenje da je H. erectus
uspio prijeći morske prolaze u (primitivnom) plovilu.
• Idućih godina s Floresa stigli su i vrlo zanimljivi fosilni dokazi, koji
potvrđuju da je jedna osobita vrsta malih ljudi tu preživjela sve do
20.000 ili 13.000 PD (s time da je najstariji fosilni primjer datiran
Wallaceova i Weberova crta oko 74.000 PD) – znanstvenici su tim bićima dali nadimak "hobiti"
i za njih uveli taksonomsku kategoriju Homo floresiensis.

69
 • "Hobiti" možda potvrđuju tezu iz Walkerovog modela, tj. da mesožderi
koji žive od lova moraju ili proširiti svoj areal ili smanjiti svoju tjelesnu
veličinu.
• Ostaje upitno jesu li "hobiti" potekli od neke skupine Homo erectus-a, koja
se u izoliranim uvjetima Floresa preinačila prema patuljastom rastu, ili od
ljudi današnje vrste, koje su stigli poslije i također se razvili prema patuljstvu.
• Dok neće biti moguće testirati DNK Homo erectus-a, ovaj će problem
ostati otvoren.
• Ali neki fizički indikatori idu u prilogu zaključku da je riječ o ogranku iz
stabla Homo erectus-a, koji je preživio na Floresu.
• Nedostak brade na pronađenoj lubanji, i opći oblik lubanje sugerira
srodstvo s erectus-om.
• Dodatni je indikator oblik ručnog zgloba: analiza tri pronađenih kosti iz
Usporedba visine moderne žene iz ručnog zgloba H. floresiensis-a ukazala je na srodstvo sa starijim afričkim
gornjega paleolitika (1,7 m) s visinom čovjekolikim majmunima i ranim hominidima, tj. na morfološku razliku u
"hobitice" (oko 1 m).
odnosu na ručne zglobove u modernih ljudi i također u neandertalaca.

Paleoanthropinae
• Pod pojmom paleoantropa možemo podrazumijevati vrste srednjega stupnja u razvitku prema našoj ljudskoj
vrsti.
• U pravilu je riječ o neandertalcima, ali i neke kasnije inačice
(uvjetno rečeno) "napredne" vrste Homo erectus-a mogle bi se
isto uvrstiti u tu skupinu. To bi vrijedilo, primjerice, za mlađe
predstavnike praljudi iz Atapuerce, i vjerojatno iz srednje i
istočne Azije.
• Neandetalac inače označuje srednje kameno doba, ili srednji
paleolitik, koji je uglavnom povezan s mustjerskom tehnikom
obrade kamena.
• Fosile koje su 1856. pronašli radnici kamenoloma u Maloj
Feldhoferovoj spilji (Kleine Feldhofer Grotte) u riječnoj dolini
Neander, prvo je opisao lokalni prirodoslovac Johnann Carl
Fuhlrott (1803−1877) i zatim bonski profesor anatomije
Hermann Schaaffhausen (1816−1893). * Crtež neandertalca iz 1888., djelo slikara Phillipharta,
• I Fuhlrott i Scaaffhausen su odredili te fosile kao ostatak drevne prema naputkama Hermanna Schaaffhausena (1816–
vrste ljudi. 1893).
• Ime Homo neanderthalensis uveo je 1864. irski anatom i geolog William King (1809–1886), koji je isto, poput
Fuhlrotta i Schaaffhausena, smatrao da je neandertalac predstavljao neku drevnu vrstu ljudi.
• Međutim, drugi znanstvenici smatrali su da je ipak bio tek osobit tip iz okvira naše vrste.
• Štoviše, ubrzo nakon otkrića kosti iz Neanderske doline, profesor anatomije iz Bonna, August [Franz Josef
Karl] Mayer (1787–1865), iznio je tezu da je riječ o rahitičnom mongolskom kozaku, koji je 1814. (na kraju
napoleonskih ratova) sudjelovao u pohodu ruske vojske preko Njemačke u Francusku.

*
Usput rečeno, njemački toponim Neanderthal nastao je iz sjećanja na kalvinističkoga pastora i skadatelja iz 17. stoljeća,
Joachima Neumanna (1650–1680), koji je svoje prezime Neumann preveo na grčki kao Neander, dosl. "Novi čovjek". Po
njemu, "Neanderu", poslije je bila prozvana ta dolina uz rijeku Düssel u kojoj je on djelovao i gdje će biti pronađeni ostaci
"neandertalskoga čovjeka".

70
• Mayer je zamislio da je možda taj kozački jahač, pred smrti, odbacio svoje oruđe i odjeću i uvukao se u
Feldhoferovu spilju, gdje je umro.
• Znameniti engleski biolog, Thomas Henry Huxley (1825–1895), objavio je 1864. osvrt na zaključke Kinga,
Mayera, Schaaffhausena i engl. anatoma Williama Turnera (1832–1916).
• Huxley se najviše složio s Turnerom, koji je – osim primjera iz lokacije Neanderthal, opisao i lubanju iz Engisa
u Belgiji (pronađenu već 1836. godine, i za koju danas znamo da je isto ulazila u neandertalsku skupinu).
• Prema Turneru, iako nije bila otkrivena neka ljubanja sa skroz sličnim
oblikom kao što ima neandertalska, postoje paralele s kranijima
"divljih rasa, koji sada postoje" i također modernih europskih
naroda.
• Kako je bio rečeno, Huxley se s tim složio – osvrnuo se i na neke
australske urođeničke lubanje – i pretpostavio da nema osnove
izdvojiti neandertalca općenito iz vrste H. sapiens (v. njegov tekst:
"Further Remarks upon the Human Remains from the Neanderthal",
National History Review, br. 4, 1864, str. 429–449).
• Usput je u šali nacrtao tipa čovjeka pod nazivom H. Hercules
columarum, što bi značilo "Čovjek Herkulovih stupova".
• Huxleyja ćemo opet spomenuti, kada u nastavku razmotrimo fizičku
(ili uvjetno rečeno "rasnu") evoluciju H. sapiens-a
• Ipak, dugo je vremena ostao problem kako odrediti sveukupnu
skupinu tih drevnih ljudi, te njihov odnos prema današnjim ljudima.
• U tom smislu, i Ernst Haeckel smatrao je neandertalca tek manje
savršenom podvrstom suvremenih ljudi, Homo sapiens, i stoga je
1866. predložio naziv Homo sapiens stupidus.
• Dvojbe su ostale također nakon idućih otkrića neandertalskih fosila,
od kojih je najviše bilo u Krapini, gdje je Gorjanović-Kramberger na
kraju 19. stoljeća pronašao koštane ostataka nekoliko desetaka Huxleyjev crtež (1864).
neandertalaca (možda oko 70 pojedinaca).
• Neandertalac je imao mnoge sličnosti sa suvremenom vrstom ljudi – i u prosjeku čak i veću lubanju (i mozak),
ali tumačenje njegova mjesta u evoluciji nije bilo lako.
• Zapravo, do prije dva-tri desetljeća izgradile su se dvije oštro usprotivljene pozicije, o razvojnom odnosu
između neandertalaca i modernih ljudi:
1. Jedan dio znanstvenika smatrao je da je neandertalac predstavljao tek lokalnu varijaciju u sklopu
jedinstvene ljudske vrste, i da je sudjelovao u nastanku suvremenih ljudi.
2. Prema drugom mišljenju, neandertalac nije ulazio u rodoslovlje suvremenih ljudi, tj. ljudi naše vrste i
neandertalci imali su skupnog pretka na stadiju H. erectus-a, no poslije su se evolucijski podijelili:
neandertalci su napokon izumrli i zamjenili su ih ljudi naše vrste.
• Prva pozicija poistovjećena je s tzv. multiregionalnom teorijom, koju su razvili američki antropolog Milford
Howell Wolpoff (1942–), i njegov australski odnosno kineski kolega, Alan Thorne (1939–2012) i Wu Xinzhi
(1928–).
• Ukratko, Wolpoff i njegovi suradnici tvrdili su da neandertalac nije izumro – da ga nisu zamijenili ljudi
modernog tipa, nego da je riječ samo o jednoj od više rubnih populacija u sklopu opće ljudske različitosti koja
je dala i svoj doprinos suvremenim ljudima.
• Multiregionalisti su često ukazivali na anatomske sličnosti i kontinuitet između starijih i novijih fosila, i to kako
na zapadnom (tipično "neandertalskom") rubu ekumena, tako i u jugoistočnoj Aziji (u svim područjima
razvitka nasljednika javanskog Homo erectus-a).

71
• Ne može se reći da su multiregionalisti podcijenili vidne razlike između pojedinih fosila (recimo između
lubanje "arhantropa" i suvremene ljudske glave), ali su precijenili do koje se granice varijabilnost može razviti
unutar jedne te iste vrste.
• Postoji problem vremena potrebnog da bi se temeljne genetske novine raširile kroz čitavu vrstu, osiguravajući
njezino jedinstvo, i problem veličinu ukupne populacije. Prema jednom komentaru, bilo bi nemoguće zadržati
jedinstvo vrste u uvjetima kad je na prostoru od Pekinga do Južne Afrike živjelo svega 10.000 odraslih pojedinaca.
• Suprotna pozicija od multiregionalista bila je u novije vrijeme označena kao teza o afričkom izlasku. Pretpostavka
je bila da su suvremeni ljudi nastali iz neke paralelne grane evolucije od prijašnjih skupina Homo erectus-a, i
da je arhaična vrsta Homo sapiens nastala u Africi negdje između 300.000 i 200.000 PD.
• Ta paralelni grana prema precima modernih ljudi u Africi vodila bi preko naprednih vrsta Homo erectus-a u
Africi, recimo preko Homo rhodesiensis-a, koji su neki učenjaci usporediti i izjednačili s razvijenom inačicom
Homo erectus-a iz Europe, za koju se sve češće rabi stari naziv Homo heidelbergensis. *
• Međutim, sve do prije 100.000–70.000 godina nije postojala veća razlika između predaka suvremenih ljudi i
neandertalaca u manifestacijama materijalne i duhovne kulture, što vjerojatno govori i o njihovoj tadašnjoj
umnoj ("inteligencijskoj") sličnosti.
• Život neandertalaca možemo ukratko sažeti ovako: a) nastavak lovačkog života (s velikim fizičkim teškoćama),
b) napredak kamene tehnologije, c) naznake o kultovima (vrlo upitno, spiljskoga medvjeda), d) sahranjivanje
mrtvih kao i briga o starijima, e) moguće ograničeno korištenja jezičnih znakova, f) kanibalizam – vjerojatno
kao odgovor na krajnje uvjete, g) vjerojatnost odjeće, h) život u spiljama i/ili gradnja nastambi.

Pregledna karta važnijih mjesta gdje su bila nađeni ostaci neandertalaca i/ili njihovog oruđa (više detalja bit će na idućim kartama).

• Poput svojih prethodnika, neandertalci su bili lovci, i to razmjerno hrabri i uspješni, koji su se, čini se, usredotočili
na megafaunu.

* Naziv Homo heidelbergensis predložio je 1908. Otto Schoetensack (1850–1912), nakon otkrića fosilne čeljusti u prijašnjoj godini kod Mauera
blizu Heidelberga. Mayr i Howell uklonili su tu oznaku i smjestili mauerski i srodne primjere u skupinu Homo erectus-a, ali se u posljednjim
desetljećima opet rabi hejdelberški naziv za razvijene predneandertalske vrste u Europi, i katkad također za Homo rhodesiensis (problem je
što su europski primjeri vodili do nastanka neandertalaca, dok je afrički "rodezijski" čovjek mogao biti prethodnik arhaičnih Homo sapiens-a.
Štoviše, ostaje i dalje upitno kako kategorizirati ranije primjere hominida iz Europe, primjerice iz Atapuerce prije više od pola milijuna godina i
nedavno nađenu arhaičnu hominidnu čeljust iz spilje Male Balanice u Srbiji, datiranu 2013. na starost između 525 i 397 tisuća godina.

72
• No znakovito je da se na neandertalskim kosturima mogu prepoznati tragovi vrlo čestih ozljeda: preko 30% ima
znakove povreda glave, oko 25% tragove povreda ruku, 15% povreda trupa i preko 10% povreda noge i stopala.
• Jedna analiza usporedila je ozljede neandertalaca s ozljedama američkih jahača rodea.
• Tehnološki napredak dovodio je do planske izrade oruđa iz unaprijed pripremljene kamene jezgre (v. o tome
u nastavku).
• Neki su istraživači prepoznali i naznake o kultovima u postupku prema lubanjama spiljskih medvjeda (položenih u
kamene sanduke, ili u nišama u spiljama – primjerice u Veterinici na Medvednici), međutim danas znanstvenici
sumnjaju u pretpostavku o takvom kultnom običaju. *
• Djelomično kao posljedica multiregionalne teorije (dok je bila aktualna), odnosno uključivanja neandertalaca
u naše rodoslovlje – ali i zbog drugih čimbenika (otkrića kostiju starijih hominida, i isto "političke korektnosti"
1960-ih i 1970-ih, itd.), opća slika o neandertalcu temeljito se izmjenila od kraja 19. stoljeća do danas.

Jedna od rekonstrukcija neandertalskih lovaca iz

Neandertalskog muzeja u Mettmannu, blizu doline
Neander u Njemačkoj (foto: Okologix).
Zanimljivo je da izgled te muške osobe katkad izaziva
dvojbu, jer nije odmah jasno je li doista predstavlja
neandertalca, ili možda "kromanjonca".
Međutim, nagib glave odgovara tipičnoj fizionomiji
neandertalskoj lubanji.

Denisovci
• U Denisovoj spilji, blizu Okladnikove i Čapirske na Altaju (v. prijašnju kartu), istraživači su pronašli oruđe staro
oko 125.000 godina, koje je ulazilo u sklop "neandertalske" levaloaške i mustjerske tehnike (o čemu će biti riječ), i
napokon će u istoj spilji biti otkriven članak nožnoga palca neandertalske ženke (iz vremena oko 50.000 PD).
• Međutim, 2008. znanstvenici iz Novosibirska također su otkrili koštane ostatke vrška malog, datiranog na starost
od oko 40.000 godina.
• S tim će se primjerom povezati i jedan zub/kutnjak, nađen još 2000. u Denisovoj, i koji je po veličini prelazio
sve hominidne razmjere.
• Svante Pääbo i njegovi suradnici (u nastavku iznijet ćemo i još neke rezultate iz rada Pääboa i njegovih kolega)
uspijeli su iz tih ostataka dobiti uzorke mtDNK i u ožujku 2010. objavili su da se uzorak razlikuje od neandertalaca
i od suvremenih ljudi
• Ukupno 202 baznih parova mtDNK dobivenih iz rečenih denisovskih ostataka bili su različiti od neandertalskih, i
385 bili su različiti od modernih ljudskih.
• Kako se utvrdilo, kost i zub pripadali su ženskoj osobi, i zanimljiva je da su bili nađeni zajedno s rukotvorinama,
pa čak i narukvicom.

* Vidi komentar Ivora Jankovića na Youtube-u (https://www.youtube.com/watch?v=dzXOkSA5cC0).

73
 • Uzevši nove nalaze u obzir, utvrdilo se da su
denisovci činili posebnu ljudsku vrstu, što je uvelike
utjecalo na shvaćanja o paleoantropskoj prošlosti.
• No kako je bilo rečeno, u Denisovoj spilji našao se i
fosilni trag neandertalke, i premda je imala najbližu
DNK-ovsku vezu s drugim neandertalcima (i to, iz
Mezmajske spilje i Vindije), ipak je pokazala i malo
veću genetsku vezu s denisovcima (> 0,5%).
• Jasno, dotična altajska neandertalka i dalje je bila iz
iste vrste kojoj je pripadala, bez obzira na tu malu
vezu s denisovcima.
• Pa ipak, njezin primjer značio bi da je u vremenu
negdje između 50.000 i 40.000 PD na području oko
Altaja došlo do stanovitog miješanja između
Pogled iz Denisove spilje (foto: Nikolaj Čuvajev, 2007). neandertalaca, koji su prodrli, na istok i denisovaca
na koje su tamo našli, ili koji su tamo stigli s istoka.
• Zanimljivo je da su DNK rezultati neandertalskih zubi i kosti iz susjedne Okladnikove spilje, datirani iz nešto
kasnije faze (37.000–30.000 PD) bliže povezane s tipičnijim zapadnim neandertalcima.

Neanthropinae
• Iako se rasprave nisu do danas okončile, pa svemu sudeći neantropi, tj. ljudi naše (moderne) ljudske vrste nisu
potekli (u osnovi) od neandertalaca, nego su se razvili zasebno iz arhaičnih polazišta, najvjerojatnije u Africi.
• Ključne su indikacije:
1. Datiranje palestinskih fosila (tek od početka 1980-ih),
koje je pokazalo da su to područje naseljavali ljudi više-
manje modernog izgleda oko 100.000 PD, i da su
neandertalci živjeli u Palestini nakon njih (što bi
isključilo evoluciju modernih ljudi iz neandertalskog
stabla).
2. Stanovite fizičke karakteristike prvih ljudi naše vrste u
Europi, prije svega razmjerno velik kruralni indeks, što
je tipično za populacije iz toplijih (afričkih) područja. *
3. Analiza neandertalskog mtDNK 1997. godine koja je
nakon analize 360 baza neandertalskog DNK utvrdila
da između neandertalaca i suvremenih ljudi ima 28 Povezanost ljudskih vrsta (prikazana u dokumentarnom filmu
različitosti (što se može usporediti s 55 različitih baza Adriana Finighana "Seks u kamenom dobu" (= "Sex in the Stone
mtDNK između suvremenih ljudi i čimpanza). Age", National Geographic, 2012).

4. Analize genetike (mtDNK i Y-kromosom) suvremenih ljudi koja je uvrdila da svi danas živući ljudi potječu od
jedne "ženske instance" koja je živjela u Africi prije približno 200.000 godina, i da svi današnji muškarci vode
podrijetlo od jednog muškarca koji je također živio u Africi možda više-manje u isto vrijeme. Ti opći pretci
današnjih ljudi dobili su nadimke "Eva" i "Adam".
• Razlozi koji su doveli do zamjene neandertalca i do širenja naše ljudske vrste ostaju do danas spekulativni, ali
moguće je da su suvremeni ljudi barem prije 60.000–50.000 godina već imali artikuliraniji jezik i da su razvili
složeniji simbolički sustav. Dakako, prve moguće preteče suvremenih ljudi, sežu natrag u prošlost malo manje od
200.000 godina, prema datiranju primjera Homo sapiens idaltu iz Herta u Etiopiji, ili možda 300.000 godina.

* Kruralni indeks (= "nožni indeks") je omjer cjevanice prema bedrenoj kosti (v. prikaz u nastavku).

74
• Na idućoj karti možemo vidjeti svjetski raspored koštanih/zubnih ostataka kasnih arhantropa, paleoantropa i
ranih neantropa od 300.000 do 120.000 PD (tj. od međuleđa Mindel-Riss do kraja ledenoga doba Riss).

• Tri rasporeda oznaka na karti poprilično su jasna: 1) razvitak i širenje neandertalske vrste u Europi i pogotovo
od početka ledenoga doba Riss; 2) nastavak evolucije Homo rhodesiensis-a u Africa – i pojava prvih tragova
arhaičnih Homo sapiens-a u Africi (u nalazištima Eyasi – oko 244.000 PD, Herto, Singa, Pinnacle Point, Solebu i
Haua Fteahu); i 3) daljnja prevlast Homo erectus-a u Aziji, od srednje Azije do Indije, Jave i sjeverne Kine.
• Kasni azijski primjeri Homo erectus-a do danas izazivaju dvojbe.
• Prema nekim analizama, fosilni/koštani i zubni primjeri iz kineskih nalazišta Dàlì (大荔), Chángyáng (长阳) i
Yánhuīdòng (岩恢洞), govore o prijelazu iz Homo erectus-a u arhaične vrste Homo sapiens-a.
• Lubanja iz okruga Dali u pokrajini Shaanxi, najpoznatija od spomenutih nalaza, datirana oko 200.000 PD, imala
je obilježja djelomično nalik na Homo erectus i djelomično na arhaični Homo sapiens, i također se razlikovala po
izgledu od lubanja neandertalaca i predneandertalaca u Europi.
• Do danas nije poznato koji bi položaj u razvitku naše vrste imao čovjek iz Dalija i slični primjeri iz Kine, premda
se neko vrijeme (u Kini) zagovarala teza da su moderni ljudi nastali u istočnoj Aziji, i ne u u Africi.
• Prema dosadašnjim nalazima, za vrijeme međuleđa Riss-Würm (120.000–80.000 PD) ljudi moderne vrste bili
su već prisutni na golemom području Afrike, od "Pogranične spilje" (Border Cave) na granici Svazija i JAR-a (i
poslije od nalazišta Sea Havest i Blombas na samom jugu kontinenta) sve do "Sultanske luke" (Dar-es-Soltane)
u Rabatu u Maroku, i gore Adrar Bous u nigerskoj pustinji Tenere – više-manje istovremeno u Palestini (Shul i

75
 Qafzeh), i također na jugu Kine (kod brda Mulan, Mùlánshāng 木蘭山, i u spilji Zhiren, Zhìréndòng 智人洞发 dosl.
"spilja umnih [= sapiens] ljudi", u pokrajini Guangxi) i na Javi (u Punungu oko 100.000 PD).
• Posljednji arhantropi zadržali su se tada u nekim lokacijama (Tâm Hang i Hang Hùm u Vijetnamu, Daeyundong
u Koreji, i čini se u spilji Coupe-Gorge na francuskoj strani Pireneja), dok su neandertalci već nastanili velik dio
Europe i neka susjedna područja. *
• Istraživani ostaci denisovaca, Homo floresiensis-a i nekih drugih primjera potječu iz vremena ledenoga doba
Würm I. (80.000–35.000 PD), kada su i neandertalci prodrli daleko na istok, do Zagrosa (Šanidara i Bīsetūna),
Fergane (Tešik Taša) i zatim Altaja.
• No ljudi moderne vrste pojavit će se u njihovom susjedstvu (u Palestini i Maroku kako rekosmo), još za vrijeme
Riss-Würma, i zatim će potkraj Würma I. i tijekom Würma II. (35.000–12.000 PD) postupno preuzeti prevlast.
• Zasad najstariji ostaci modernih ljudi na sjeveru u doba Würma I. bili su pronađeni u Ust-Išimu i Bajgari na
zapadu Sibira (i datirani su oko 45.000 i 43.000 PD).

• Na karti u nastavku vidljiva je raširenost neandertalskih ostataka u Europi i okolnim područjima, u međuleđu
Riss-Würm i tijekom ledenoga doba Würma I.

*Nalazište Suhaja Mečjotka na Volgi, povezano s neandertalcima, datira se između 100.000. i 75.000. PD, dakle potkraj riss-würmskoga
međuleđa (točnije "mikulinskog" u Rusiji). Mali ljudski ostatak (komadić čeljusti) iz spilje Azih (ili Azoh) na Kavkazu (u Gorskom Karabahu),
datiran oko 110.000 PD, izaziva dvojbe oko svog podrijetla, ali se obično smatra neandertalskim.

76
• Međutim, iako su prvi pripadnici vrste Homo sapiens stigli u međuleđu Riss-Würm do Palestine i Maroka (od
115.000 do 100.000 PD), daljnja ekspanzija ipak je stala nakon početka razdoblja Würm I. (oko 80.000 PD).
• Štoviše, neandertalci su tada zamijenili Homo sapiens-a na Bliskom istoku.
• Prošlo je zatim nekoliko desetaka tisuća godina, prije nego što su moderni ljudi opet krenuli na sjever.
• Spomenuti sibirski primjeri svjedoče o tom novom pokretu – i premda istraživači nisu našli, osim ljudskih kosti,
predmete o njihovom načinu životu (oko Ust-Išima i Bajgare), čini se da su na sibirskom području moderni
ljudi napokon razvili kulturno-adaptacijske metode za opstanak u hladnim krajevima.
• Poslije – na kraju Würma I. – počeli su prodirati u Europu, s istoka prema zapadu.
• Međutim, neka nalazišta povezana s tom pojavom modernih ljudi u Europi ostaju u tom pogledu upitna.
• Primjerice, do danas nije poznato jesu li ostaci čeljusti nađenih u bugarskoj spilji Bačo Kiro, i datiranih čak oko
46.000 godina, pripadale modernim ljudima ili neandertalcima (u istoj spilji postoje stariji slojevi s paleolitskim
predmetima, koji se smatraju neandertalskim, i mlađi slojevi s predmetima modernih ljudi).
• Pretpostavlja se da su spomenuti ostaci iz Bačo Kira bili neandertalski – iako će i moderni ljudi ući u tu spilju.
• Isti su problemi postojali u odnosu na čeljust, pronađenu 2002. u rumunjskoj "Spilje s kostima", Peştera cu Oase
(br. Oase 1.); međutim, ostaci dviju drugih (vjerojatno ženskih) lubanja (Oase 2. i Oase 3.), nađenih iduće godine
u istoj spilji, izgledali su moderni, unatoč robusnim crtama – i poslije je DNK analiza potvrdila da je i pronađena
čeljust bila moderna (i muška).
• Kosti iz Peştere cu Oase, datirane oko 40.000. (ili 37.800) PD, smatraju se jednom od prvih potvrda o dolasku
modernih ljudi u Europu; ali takav rani primjer su i zubi koje imaju modernu strukturu (ne neandertalskom,
kako se prije mislilo) iz "Spilje konja", Grotta del Cavallo, na jugu Italiji, iz vremena oko 45.000 PD.

77
• Moderni oblik imala su i dva dječja donja prednjaka iz sjeverne Italije, datirana na starost od oko 40.000
godina – jedan iz lokacije Riparo Bombrini na zapadu Ligurije, i jedan iz fumanske spilje, "Grotto di Fumane",
u Lesinskom gorju (Monti Lessini) sjeverno od Verone.
• Bilo je moguće analizirati DNK iz fumanskog zuba – i pokazalo se da je taj prednjak doista moderan.
• Štoviše, jedna robusna čeljust nađena također u Lesinskom gorju, u lokaciji Riparo Mezzena – i isto datirana
oko 40.000 PD (iako donekle problematično), dugo se smatrala neandertalskom, ali se poslije uspjelo
ekstrahirati DNK iz te kosti, i analiza je potvrdila da je čeljust pripadala Homo sapiens-u.
• Osim u spiljama u Rumunjskoj i Italiji fizički tragovi Homo sapiens-a iz vremena Würm I. (katkad samo komadići
zubi) bili su pronađeni u Mađarskoj, Hrvatskoj, Njemačkoj, Francuskoj i Španjolskoj (na frankokantabrijskom
području), od Walesa na zapadu do Rusije na istoku Europe.
• Iako se neki ti nalazi mogu datirati više-manje istodobno kada su se pojavili primjeri iz Peştera cu Oase, ili malo
poslije (recimo Abri Castanet u Francuskoj, El Castillo u Španjolskoj i Istállóskő u Mađarskoj), većina potječe s
kraja Würma I., tj. iz vremena prijelaza u Würm II.
• Tijekom Würma II. (35.000–12.000 PD) Homo sapiens naselio je svu dostupnu Europu – i neandertalci su po svoj
prilici do 28.000–25.000 PD nestali s kontinenta (posljednji su živjeli na jugu Iberije); ipak, moguće je da će se
jednoga dana u Europi, ili drugdje, pronaći mlađi tjelesni ostaci neandertalaca, i stoga ima smislu odrediti
20.000 PD kao krajnju teorijsku granicu postojanja te ljudske vrste

• Na karti (gore) vidi se da su tijekom Würma II. neandertalci još neko vrijeme živjeli u jugozapadnoj Francuskoj i
najviše u južnoj Iberiji (najmlađi su primjeri iz Zafaraye na jugu Španjolske, Gorhamove spilje na Gibraltaru

78
 [Gorham's Cave] i Salemasa u Portugalu); na početku Würma II živjeli su i u Hrvatskoj (u Vindiji), i vjerojatno u
nekim drugim srednjoeuropskim područjima.

Analiza DNK (dodatni komentari)

• Godine 1982. studentica Allana Wilsona, Rebecca Cann (1951–) iznijela je u svojoj doktorskoj disertaciji rezultate
istraživanja mtDNK kao pokazatelja ljudske evolucije.
• Pet godina poslije Cannova, njezin kolega Mark Stoneking (1956–) i Wilson objavili su ključan članak o mtDNK
i ljudskoj evoluciji ("Mitochondrial DNA and Human Evolution"), u uglednom britanskom časopisu Nature (br.
325 /1987, str. 31–35), i bio je to početak hipoteze o "Afričkoj Evi".
• U idućim desetljećima, do danas, slijedile su intenzivnije i sve točnije analize mtDNK i Y-kromosona, koje su
nadopunile pretpostavke o podrijetlu i ekspanziji suvremenih ljudskih populacija.
• Napokon je u drugom dijelu 1990-ih Svante Pääbo (1955–) iz Instituta Max Planck za evolucijsku antropologiju u
Leipzigu pokrenuo područje "paleogenetike", i to prvo na osnovi analize fosilne DNK iz neandertalskih kosti.
• Pääbovo otkriće 1997. bitne razlike između neandertalske i moderne DNK bilo je ključno.
• No njegova ekipa otkrila je u svibnju 2010. da su ljudi naše vrste (izvan Afrike) naslijedili malo neandertalske
DNK, što ne mijenja temeljnu razliku, premda je znakovito (današnji su podaci između 1,5 i 2,1% DNK).
• Ubrzo poslije (u ožujku 2010.) Institut u Leipzigu utvrdio je iz analize DNK da su i denisovci predstavljaju posebnu
vrstu, premda se utvrdilo (kako je bilo već rečeno) da su se i neki neandertalci na Altaju miješali s njima.
• Istraživači iz Instituta Max Planck također su obradili DNK čovjeka iz Ust-Išima, i zaključili (kako smo naznačili)
da je bio najstariji dosad nađen moderni čovjek u sjevernoj Euroaziji – iako je imao stanovit neandertalski trag
u svojoj genetici, i to nešto jači udio nego što ga imaju moderne euroazijske populacije. *
• Međutim, najnovija i doista senzacionalna vijest iz područja paleogenetike, bila
je objavljena u prosincu 2013., nakon što su Pääbo i njegovi suradnici uspjeli
izlučiti mtDNK iz jedne bedrene kosti, pronađene u 'Jami kostiju' (Sima de los
Huesos) u Atapuerci – i stare čak 400.000! I štoviše, taj DNK pokazivao je
vezu s denisovcima.
• Postoji i hipoteza, koja je bila naznačena u spomenutom filmu o denisovcima
("Seks u kamenom dobu") da su i neandertalci bili u rodu s potonjima, pa bi
jedno moguće područje kontakta možda bila Atapuerca.
• Pääbo je u Zagrebu, za vrijeme 40. škole biološke antropologije "Dr. Hubert
Maver" (2. lipnja 2014), osim o denisovcima (iako se nije stigao osvrnuti na
rezultate iz Atapuerce), iznio više podataka o neandertalskom i modernom DNK.
• Unatoč očekivanjima, analize su pokazale se da je neandertalska mtDNK jače
zastupljena u istočnoazijskim populacijama (koje imaju i denisovske genetske
tragove, premda vrlo slabe), nego u europskim, dok izvorne afričke
populacije (što je razumljivo) nemaju takvu genetiku.
• Zanimljiv je bio Pääbov komentar da je neandertalska DNK koju su moderni
ljudi naslijedili možda utjecala na pigment kose i kože i na neke druge pojave,
ali da parenje između neandertalaca i modernih ljudi nije zahvatila muške Svante Pääbo u Zagrebu 2. 6. 2014.
(foto: Antropološki institut).

* Istraživači iz Max Planck Instituta (MPI) uspjeli su odrediti i haplotipe čovjeka iz Ust-Išima. Konkretno, njegov Y-DNK haplotip bio je K2
(danas najviše zastupljen u Austaliji, što je vrlo zanimljivo), dok je njegov mtDNK haplotip bio R* (iz zapadnoazijsko-indijskog područja).
Isti su znanstveni analizirali DNK pronađen na dječjem donjem prednjaku iz sjeverne Italije (iz lokacije Grotta di Fumane). Vjerojatno se
radilo o zubu djevojčice, koja nije imala mogla imati očev haplotip, ali je imala isti mtDNK haplotip kao i čovjek iz Ust-Išima. No prema drugom
istraživanja (u kojem su surađivali znanstvenici iz MPI-a), čeljust čovjeka iz rumanjskog nalazišta Peştera cu Oase, tj. osobe Oase 1, imala
je Y-DNK haplotip F i mtDNK haplotip N, što bi se moglo tumačiti kao daljnja veza sa zap. Azijom (preko haplotipa F) i s pomorskom granicom
između Afrike i južne Arabije (preko mtDNK haplotipa N, koji je najviše zastupljen na jemenskom otoku Sokotru.

79
 reproduktivne mogućnosti, pa bi zato povezanost išla samo preko ženske linije (kao u primjeru mula i mazgi,
ženke katkad mogu imati potomke, dok mužjaci ostaju sterilni).
* * *
• Paleogenetske znanstvene analize pomogle su ne samo u određivanju veza između različitih ljudskih vrsta,
nego katkad i u datiranju fosilnih primjeraka.
• Jedno od važnih takvih primjera bio je "čovjek iz Altamure" (pronađen 1993. u spilji Lamalunga, blizu grada
Altamura u Apuliji na jugu Italije), koji je imao neandertalski izgleda, ali se zbog prijašnjih (klasičnih) datiranja
smatrao starim oko 400.000 godina, što nije ulazio u neandertalsku shemu.
• Stoga se smatrala da je mogao predstavljati Homo erectus-a (ili heidelbergensis-a), ili čak posebnu vrstu.
• Iduće analize pomaknule su starost na oko 150.000 PD, ali do 2010. talijanski su istraživači uspjeli iz komadića
lubanje tog čovjeka ekstrahirati njegovu DNK, koja je zbog sličnosti sa strukturom primjera DNK dobivenih od
drugih neandertalaca iz Würma I. odedila njegovu starost na oko 57.000 PD.
• Dakako, istraživanja paleogenetike izvan Afrike, nisu promijenila temeljnu pretpostavku, prvi put iznijetu u
radu Rebecce Cann, o afričkom podrijetlu današnje ljudske vrste.

Na karti su prikazana ključna mjesta, od Španjolske do Sibira, gdje je DNK bila ekstrahirana iz prapovijesnih kosti.

* * *
• Treba još dodati da su neke druge novije analize o tragovima neandertalske DNK u genetici modernih ljudi
poprilično promijenile prijašnja mišljenja.
• Bilo je logično pomisliti da takvi tragovi nisu prisutni danas u afričkim populacijama (u pravilu), jer nisu bile nađene
indikacije o prisutnosti neandertalaca u Africi, premda ih je ipak bilo blizu sjeverne granice tog kontinenta (u
Palestini i južnoj Iberiji).
• Uzevši u obzir koncentracije neandertalskih nalazišta u Europi, na Bliskom istoku i u sjevernom dijelu Srednje
Azije (u Uzbekistanu i oko Altaja), moglo se pretpostaviti da su današnji Europljani i "Sibirci" (uvjetno rečeno),
naslijedili najveći udio marginalne neandertalske DNK.
• No pokazalo se da je broj neandertalskih "genomskih regija" u modernih ljudi u prosjeku najveći u istočnoj i
jugoistočnoj Aziji, gdje dosad nisu bili otkriveni koštani ostaci neandertalaca!

80
• Ali postoje neke moguće indikacije.
• Godine 2006. kod mjesta Salhit na sjeveroistoku Mongolije bila je pronađena kalota lubanje koja je po jakim
nadočnim lukovima, nagibu čela i dužine tjemena vrlo slična neandertalskim lubanjima.
• Yves Coppens i njegovi suradnici, koji su prvi analizirali kalotu, zaključili su da je riječ o arhaičnom Homo
sapiens-u, ali su isto označili sličnosti s neandertalskim crtama. *
• Problem je bio u datiranju nalaza, jer su neki autori odredili starost na oko 20.000 PD, no Coppens i José Braga
su u jednom naknadom osvrtu rekli da se prema geološkom datiranju može općenito odrediti razdoblje poslije
50.000 PD.
• Ostaje, dakako, upitno je li čovjek iz Salhita bio neandertalac, ili srodan toj vrsti.

• Međutim, jedan stariji nalaz iz spilje Xǔjiāyáo (许家窑), locirane nešto više od 200 km zapadno od Beijinga,
koji je bio datiran između 125.000 i 104.000 PD, isto je pokazao sličnost s neandertalcima.
• Znanstvenici su rekonstruirali ušnu šupljinu prema fragmentu lubanje 15 iz Xujiayaoa i utvrdili da je sasvim
istovjetna tipičnoj neandertalskoj. **

*
Za prikaz kalute čovjeka iz Salhita, v. Yves Coppens, Damdinsuren Tseveendorj, Fabrice Demeter, Tsagaan Turbat i Pierre-Henri Giscard,
"Découverte d’une calotte crânienne d’un Homo sapiens archaïque dans le Nord-Est de la Mongolie", C.R. Palevol. 7/2008, str. 51–60
**
Erik Trinkaus (1948–) opisao je to kao veliko iznenađenje, ali je smatrao da problematizira ideju da su takve fizičke crte isključivo
neandertalske (v. http://news.wustl.edu/news/Pages/27104.aspx).

81
• Još jedan važni primjer bio je kostur čovjeka već moderne vrste, otkriven 2003. u spilji Tiányuán (田園), oko 6
km od znamenite lokacije Zhoukoudian, i datiran na starost od oko 40.000 godina.
• Genetičari su 2012. uspjeli izlučiti i analizirati DNK iz nožne kosti tog čovjeka, i pokazalo se da ima genetsku
sličnosti s današnjim azijskim i američkim populacijama, veću udaljenost od europskih, ali i tragove neandertalske
veze (v. Qiaomei Fu et al. "DNA analysis of an early modern human from Tianyuan Cave Chine", PNAS, sv.
110, br. 6, str. 2223–2227).
• Ipak, osoba iz Tianyuana nije imala istaknutiji udio neandertalske DNK u odnosu na moderne populacije, premda je
šire istraživanje, pod vodstvom Jeffreyja D. Walla iz Instituta za ljudsku genetiku na Kalifornijskom sveučilištu (u
San Franciscu), jasno potvrdilo da u današnjih azijskih populacija postoji veći udio neandertalske DNK nego u
europskim (neki naknadni komentari spominju čak 20–30% veći udio).
• Postoje nekoliko teorija o razlozima za veći udio neandertalske DNK u Aziji.
• Prema jednoj tezi, preci ranih europskih i istočnoazijskih Homo sapiens-a, još dok su bili zajednička skupina
nakon prijelaza iz Afrike, parili su se u toj fazi s neandertalcima, možda na prostoru Bliskog istoka ili druge, no
poslije kada su neandertalci u Europi gotovo izumrla – što je smanjilo parenje s precima modernih ljudi na
tom prostoru, preci istočnih Azijaca susreli su dalje na Istoku druge neandertalske skupine i obnovili genetske
veze s njima.
• Drugo, moguće je da su neandertalci živjeli u većem broju u Aziji, ili pak intenzivno migrirali preko Altaja u istočnu
Aziju, kada su već nestajali u Europi, što bi omogućilo nastavak dodire između njih i modernih ljudi u istočnoj
Aziji (premda istočno i južno od srednjoazijskih gorja do danas nisu bili otkriveni nedvojbeni neandertalski
fosili, to ne znači da se neće ubuduće pronaći).
• Treće, prirodna selekcija navodno ne može lako smanjiti udio opasnih (ili neobičnih) gena ako su populacije
malene, pa zato ako je razmjerno mala populacija modernih ljudi naselila istočnu Aziju nakon parenja s
neandertalcima, zadržila bi duže vrijeme udio neandertalske DNK (tu je hipotezu predložio Sriram Sankararaman
iz Odsjeka za genetiku na Harvardskoj medicinskoj školi, za tu druge teze v. Carl Zimmer, "A New Theory on
How Neanderthal DNA Spread in Asia", New York Times, 12. 2. 2015).
• Napokon, uzevši u obzir vezu neandertalaca s denisovcima, potvrđenu na osnovi DNK neandertalke iz Denisove
špilje – i tragove denisovske DNK u Aziji i zapadnoj Oceaniji, moguće je da su takve mješovite skupine širile
neandertalsku DNK prema istoku.
• Da se podsjetimo – ostaci denisovske DNK najjači su na jugoistoku Aziji i u zapadnoj Oceaniji (u Melaneziji i
Australiji), ali vidjeli smo iz tablice (Wall et al.) da su također i relikti neandertalske DNK razmjerno jaki na
jugoistoku Azije.
• Moguće je, dakle, da su dvije skupine paleoantropa, recimo neandertalci s udjelom denisovskih gena i
denisovci s nekim udjelom neandertalskih gena, prenijeli tragove jedne i druge sheme DNK u moderne
populacije zbog spolnih veza s neantropima.
• Doduše, denisovci su i dalje problem. Odakle su došli?
• Prema rezultatima Pääbove ekipe, nekada (prije 400.000 godina, kako smo naznačili) denisovska genetika
postojala je i na zapadu, u Atapuerci, i u posljednjem ledenom dobu (ili prije) na Altaju (u spilji po kojoj je ova
ljudska vrsta dobila ime), ali nažalost izlučenje DNK iz drugih fosila nije pronašla starije ili mlađe naznake
denisovske DNK.
• Pääbo je pomislio da bi možda "čovjek iz Dalija" (u Kini oko 200.000 PD) mogao imati denisovsku genetiku –
ali se DNK uopće nije mogla ekstrahirati iz dalijskog primjerka, dok je pak čovjek iz Tianyuana imao
neandertalsku, ali ne i denisovsku DNK.
• Postoje pretpostavka da su Denisovci (u posljednjem ledenom dobu) živjeli pretežito na jugoistoku Azije, gdje
su 1979. bili pronađeni ostaci vrlo neobičnih lubanja u dvije kineske lokacije: Mălùdòng-u (马鹿洞 = "Spilji
crvenog jelena") i Lónglín-u (隆林), koji su bili datirani 2012. tek oko 13.000 PD (tj. u razmjeru između 14.500 i
11.500 PD).

82
• Moguće je da je ta vrsta, nazvana "Ljudi crvenojelenske spilje" (kin. 马鹿洞人, od engl. sažetka "Red Dear
Cave people"), bila u srodstvu s paleoantropima čiji su ostaci bili pronađeni u "Spilji majmuna" (Tam Pa Ling)
u Laosu, i datirani oko 54.500. PD.
• Neki su istraživači (primjerice Christopher Stringer) smatrali da bi ti ljudi iz "Spilje crvenog jelena" mogli biti
potomci miješanja između denisovaca i Homo sapiens-a, ali nažalost još nema potvrde iz DNK analize o takvoj
mogućnosti.
• S tim u vezi, neki znanstvenici iznose hipoteze o različitim ljudskim podvrstama koje su opstale do paleolitika
(ili do kraja pleistocena), s mogućim međupovezivanjima, iako drugi ističu da je tada Homo sapiens imao
velike vlastite varijacije.
Stringerov zaključak
• Kad je napisao svoju knjigu o "afričkom izlasku" *, Christopher Stringer (1947–), jedan od glavnih pobornika
tadašnje teorije o zasebnom afričkom podrijetlu suvremene ljudske vrste, još nije mogao znati što će daljnja
genetska istraživanja napokon utvrditi.
• Međutim, shema o zamjeni vrsta koju je Stringer iznio u toj knjizi pokazat će se do danas više-manje točnom,
ili vrlo vjerojatnom (i uglavnom je u skladu s rezultatima istraživanja neandertske i neantropske DNK, koje smo
malo prije naznačili).
• U sažetku, prema Stringeru, razvitak je napredovao ovako:
1. U početku Homo erectus živi u Africi.
2. Zbog prodora praljudi u razne dijelove svijeta vrsta se postupno razdijelila.
3. Fizičke promjene su prije 300.000 godina dovele do pojave "primitivnih neandertalaca" u Europi.
4. Isto tako kasne populacije tipa erectus u istočnoj Aziji težit će prema ljudskom tipu s većim mozgom što,
navodno, potvrđuju lubanje iz Dalija u Kini, i Ngandonga na Javi.
5. Evolucija se u međuvremenu nastavila u Africi. Bitni pomaci u Africi vodili su prema ranom (arhaičnom) tipu
sapiens-a: starom 200.000 godina, poput Džebel Irhūda u Maroku i Florisbada u Južnoj Africi, Border Cave-a u
Svaziju i Kibiša (Omo)u Etiopiji. ** Prijelazna je evolucija do suvremene ljudske vrste trajala do 100.000 PD.
6. Negdje prije 150.000 godina, svjetska je klima znatno zahladnjela.
7. Dok su ledenjaci zahvatili sjeverna područja, u Africi je nestašica vlage proširila pustinje Sahare i Kalaharija i
razrijedila gustu srednjoafričku prašumu. Nastala su manja šumska utočišta, okružena travnjacima. U tom
krajoliku, pogodnom za ljude, stanovništvo je raslo.
8. No prije 130.000 godina nakratko je zatoplilo. S povratkom tople i vlažne klime suzile su se pustinje na jugu
i sjeveru, a u središnjim područjima opet se proširila prašuma. Ljudi su tada učinili prve korake na putu izlaska iz
Afrike, naseljavajući susjedna područja. O tome bi svjedočili palestinski fosili.
9. Općenito, prije 100.000 godina, suvremena se ljudska vrsta raširila do Palestine i možda do drugih azijskih
područja na sjeveru, i sve do obale Kaapske pokrajine na jugu.
10. I onda se nešto dogodilo...
11. Ukupna populacija naglo se smanjila, na 10.000 odraslih pojedinaca, što je u skladu s genetskim pokazateljima.
12. Ljudi su napustili rubna područja poput Palestine i vjerojatno se povukli natrag u unutrašnjost Afrike. Kao
razlog, Stringer spominje novo zahlađenje i jednu prirodnu katastrofu. Prije 74.000 godina [tj. 73.000 ±
2.000 PD prema drugim znanstvenim osvrtima, EH] eruptirao je vulkan Toba na Sumatri, najveća erupcija
u posljednjih 450 milijuna godina, pa bi pepeo i prah izbačen u Zemljinu atmosferu uzrokovao nekoliko
godina vrlo hladnih vulkanskih zima.

* Christopher Stringer i Robin McKie. African Exodus. The Origins of Modern Humanity. London: Pimlico, 1997
**
Florisbad i Džebel Irhūd danas se obično smatraju razvijenim tipovima erectus-a (Homo rhodesiensis ili heidelbergensis), dakle pretečama
arhaičnog Homo sapiens-a. Homo sapiens idaltu, koji ulazi u potonju skupinu, nije još bio datiran u vremenu kada je Stringer dovršio svoj rad.

83
 13. Dugo je trebalo da se naša vrsta oporavi od krize, ali je zatim – prije 60.000–50.000 godina, krenula uspješna
ekspanzija u svijet. Sada su i posljedice glacijacije (niže razine mora i kopneni mostovi) ubrzavale širenje.
14. Konačno, prije 35.000–30.000 godina (prema Stringeru) suvremena je vrsta ljudi zamijenila posljednje
neandertalce u Europi, kao što je vjerojatno zamijenila i sve slične arhaične ljudske populacije u drugim
dijelovima svijeta.
* * *
• Stringer je napisao da je erupcija Tobe bila najveći
takav događaj u posljednjih 450 milijuna godina,
no danas se smatra da je vulkanska aktivnost koja
je stvorila sibirske trape prije 250 milijuna godina
bila najveća u povijesti Zemlje – i naveli smo i
pretpostavku da je taj vulkanizam imao utjecaj na
golemu ekstinkciju na kraju permskog razdoblja.
• Ipak, taj detalj ne mijenja bitno Stringerove
zaključke, i što više – usporedba goleme erupcije s
događajima na kraju perma može čak i pojačati taj
argument.
• Snaga erupcije Tobe prema znanstvenom mjerilu
(opsegu vulkanskog tufa u km3) iznosila je oko
2800, dok je najveća erupcija u modernom dobu,
1815. vulkana Tambora na indonezijskom otoku
Jezero Toba na otoku Sumatri, s površinom od 1.130 km2 i dubinom
Sumbawa, iznosila tek 80 (Vezuv, primjerice, od oko 500 m, nastalo je nakon goleme prapovijesne erupcije vulkana
dostigao je mjerilo od svega 3 kada je 74. n.e. (foto: Mimihitam, 2007).
eruptirao i uništio Pompej i Heraklej).

Snaga erupcije vulkana Toba, prema znanstvenom mjerilu (opsegu vulkanskog tufa u km3), u usporedbi s drugim najpoznatijim
vuklanskim erupcijama (grafika je bila izrađena prema ilustraciji na indonezijskoj www stranici: https://dody94.wordpress.com/
2010/06/01/gunung-toba-supervolcano-yang-mengguncang-dunia-3/).

84
Kasniji pomaci
• Daljnji biološki razvitak ljudi od gornjega paleolitika sve do modernog doba, osobito nakon prodora u izvan-
afrička područja, dovest će do nekih razlika u njihovom fizičko-tjelesnim obilježjima.
• Pritom, uz izravne biološke prilagodbe novim klimatsko-ekološkim uvjetima ili novim okolišima, treba uzeti u
obzir kulturno-biološke adaptacije i također kulturno-društvene čimbenike, koji su postali sve važniji tijekom
gornjega paleolitika.
• Kulturno-društveni čimbenici mogu djelovati na fizičko-tjelesni izgled, ako određuju kriterije poželjnosti u
spolnom odabiru, i tako povećavaju vjerojatnost da osobe koje imaju poželjne fizičke odlike prenose svoje
gene na iduće naraštaje.
• Takvi utjecaji mogu biti "praktični", u vezi s društvenim potrebama za preživljavanje, i/ili "slučajni", povezani s
prošlošću razvitka kulture pojedinih zajednica.
Krzno i koža
• Preteče hominida prolazile su kroz različite biološke adaptacije ovisno o djelovanju klimatskih i drugih promjena
na njihova staništa, i ovisno o njihovim odgovorima, tj. reakcijama na te promjene, i o uspješnosti tih odgovora.
• U opisu "Priče s istočne strane", spomenuli smo adaptivnu radijaciju, tj. višestrano umnožavanje vrsta i podvrsta
(australopiteka) prema mogućnostima staništa, i zatim zahladnjenje prije 2,6 milijuna godina, na početku
pleistocena, koje je taj hominidni "grm" suzilo na samo nekoliko vrsta koje su preživjele u novim uvjetima.
• Jedna druga ključna adaptacija krenula je u doba Homo erectus-a, i njezini učinci će utjecati na fizičku
raznolikost kasnijih ljudskih vrsta.
• Možemo poći od gubitka krzna, što je općenito rijetkost među
sisavcima, i isto tako vidno razlikuje ljude od njihovih najbližih
srodnika, čovjekolikih majmuna.
• Prisjetimo se da je britanski zoolog i antropolog Desmond Morris
(1928–) popularno definirao ljude upravo kao "gole majmune",
majmune bez krzna.
• Ali ljudi imaju zapravo veću koncentraciju dlačnih folikula na koži od
majmuna, što bi značilo da su naši preci možda nekad bili "krznatiji"
od čovjekolikih majmuna.
• To je logično, jer krzno/pokrov dlaka štiti kožu od jakog ultraljubičastog
(UV) zračenja i čovjekoliki majmuni, budući da žive u tropskim šumama
Nekadašnja zamisao o čudnovatim bićima. (pod zaštitom raslinja), ne trebaju tako gusto krzno kakvo su
Michael Wolgemut (1434–1519), "Dlakava
vjerojatno trebali prvi preci ljudi, koji su se razvili u otvorenijem
žena", Nürnberška kronika (1492).
krajoliku Istočne Afrike.
• I onda se nešto izmijenilo!
• Najveći dio pokrova dlaka na ljudskom tijelu pretvorio se u paperjaste (vellus) dlačice, osim dlaka/vlasi na
glavi, i poslijepubertetskih dlaka na nekim dijelovima tijela.
• Zadržavanje jakih dlaka na tjemenu, u kosi, bilo je važno, jer je vrh glave najizloženiji izravnom sunčevom UV
zračenju, dok je jača dlakavost na dijelovima odraslih tijela, osobito oko spolovila, pod pazuhom, i u
muškaraca na licu (brade i sl.) imala ulogu vjerojatno u signaliziranju spolne zrelosti i spolnih razlika.
• Ali zašto su uopće naši preci izgubili tipičnu "krznenu" dlakavost sisavaca?
• Postojala su razna kuriozna objašnjenja, sve od teze o "vodenom majmunu", koju je 1923. predložio njemački
patolog Max Westenhöfer (1871–1957), do jedne novije pretpostavke evolucijskih biologa Marka Pagela i Waltera
Bodnera, prema kojima je krzno nestalo da bi se ljudi zaštitili od nametnika (uši).
• Napokon, već duže vrijeme postoji tumačenja da je bitni poticaj bila nova potreba za termoregulacijom,
putem znojenja, nakon što su ljudski preci morali ubrzati svoje kretanje, zbog širenja savane ili zbog prelaska
na lovački život (gonjenje lovine).

85
• Teorija termoregulacijskog znojenja zbog brzine kretanja danas u pravilu prevladava, ali treba se zapitati zašto su
sve druge životinje koje trče po savani ili kao predatori ili kao lovine (lavovi, gazele i sl.), i dalje zadržale svoja krzna.
• U svakom slučaju, koji je god bio razlog za gubitak krzna u hominida, poslije se morao razviti drukčiji način
zaštite kože od UV zračenja – jer bi prejaka izloženost zračenju uništavalo vitamin B u tijelu, što bi smanjivalo
reproduktivne sposobnosti, i isto tako dovodilo do opasnosti od raka kože i drugih bolesti.
• Zato je kao rješenje u koži hominida porasla proizvodnja
melanina, tamnog pigmenta koji nastaje u gotovo svim živim
bićima, i koji je potaknut upravo UV zračenjem.
• Postoje dvije vrste melanina: 1) crnosmeđi eumelanin, u
dlakama uglavnom (kosi ili krznu), i u koži i očima, i 2) rumeno-
crvenkast feomelanin, koji je također prisutan u dlakama, koži
i sl., ali je u ljudi osobito izražen u usnicama, bradavicama i u
vanjskim dijelovima spolova.
• I kada je došlo do te pigmentacijske promjene u ljudi?
• Američki antropolog Alan Ray Rogers (1950–) izradio je model genetskih mutacija i zaključio da se gubitak
krzna u ljudskih predaka najvjerojatnije dovršio u Africi prije 1,2 milijuna godina, što bi odgovaralo vremenu
kada je živio H. erectus.
• Rogers je zaključio da su se nakon gubitka krzna, u prvoj fazi adaptacije događale postupne varijacije u boji koži.
• Neki hominidi bi se rađali svjetlije puti, i neki tamnije puti.
• Vrućina, odnosno vrlo jako UV zračenje u Africi pogađalo bi prve, i zato sve dok je vrsta bila nastanjena u
afričkoj pradomovini usporedo s gubitkom krzna napredovalo bi potamnjenje kože.
• No kako znamo iz fosilnih nalaza, neki ogranci H. erectus-a napustili su Afriku prije vremenske granice koju je
Rogers označio.
• Tu možemo izdvojiti čovjeka iz Dmanisija (1.850.000–1.600.000 PD), dio kineskih nalaza (Yuanmou 1.700.000
PD i Lantian 1.300.000 PD), i neke europske indikacije o prvotnom prodoru H. erectus-a (oruđe iz Chilhaca
1.800.000–1.500.000 PD, možda uz malo veći pomak i lubanju iz Ceprana, 900.000-800.000 PD, kao i najstarije
ostatke iz Atapuerce, oko 850.000 PD).
• Jesu li ti praljudi iz roda erectus-a koji su naselili sjever prije Rogersove granice od 1,2 milijuna godina bili i
dalje svjetlije puti i ujedno dlakaviji?
• U sjevernim područjima, gdje je klima općenito hladnija i sunčevo zračenje slabije, i dlakavost, kao i svijetla
koža, može biti prednost.
• U takvim klimatsko-ekološkim uvjetima, ne treba do krajnosti smanjiti dlakavost da bi se omogućila bolja
termoregulacija znojenjem – i štoviše, dlakavost može i štititi tijelo od hladnoće, dok s druge strane, u
područjima slabijeg UV zračenja nije dobro imati previše melanina u koži, jer bi to dovelo do druge nevolje.
• Naime, koža ipak mora primiti stanovitu mjeru UV zraka kako bi se u njoj sintetizirao vitamin D.
• Ako je u sjevernim klimatskim područjima koncentracija melanina u koži prevelika, to će blokirati stvaranje
dovoljne količine vitamina D, što dovodi do rahitisa i drugih opasnih bolesti.
• Uzevši to u obzir, jesu li (možda) prvi predstavnici Homo erectus-a koji su napustili Afriku zadržali prijelazni
izgled iz Rogersovog sheme varijacija i je li moguće da su njihovi potomci na istoku bili denisovci, i na zapadu
preteče neandertalaca?
• Nažalost, iz postojećih analiza ne možemo doći do pravih zaključaka.
• Za denisovce, takav model se ne može još potvrditi, i što se tiče neandertalaca, iako oni nisu genetski isti kao i
mi, dovoljno su bliski (uz mogućnost parenja) da smo dugo morali imati zajedničko srodstvo (do prije 500.000
godina, pa bi prema Rogersovom modelu i u njihovih predaka prevagnula prvo tamija pigmentacija).
• Naša vrsta, ukoliko je suditi prema primjeru Homo sapiens idaltu iz Etiopije (Herta), nastala je, kako je bilo rečeno,
barem prije nekih 200.000 godina, i vjerojatno je bila razmjerno tamnoputa kada se počela širiti po svijetu.

86
• I kad su ljudi naše vrste stigli na sjever, recimo u Europu prije 50.000–
45.000 godina, na osnovi kruralnog indeksa (što je potvrđeno) i
vjerojatne boje kože, moglo bi se zaključiti da su izgledali donekle
slično nekim današnjim afričkim populacijama, ali ne nužno sasvim.
• Međutim, i dalje postoji mogućnost da su prvi ljudi koji su napustili
Afriku bili nešto dlakaviji, možda na raznini današnjih populacija u
Sredozemlju, na Bliskom istoku, u srednjoj Euraziji – i pogotovo oko
Kavkava, itd.
• Zatim, svjetlina kože povećala bi se razmjerno brzo – jer, kako smo
naznačili, prevelika razina melanima u koži u sjevernim klimatskim
krajevima onemogućila bi stvaranje dovoljne količine vitamina D u
tijelu.
• Rekli smo da bi to potaknulo pojavu rahitisa – tj. poremećaja u Kruralni indeks (= omjer cjevanice prema
razvitku kosti, koji se najčešće iskazuje u iskrivljenom rastu dječjih bedrenoj kosti). Zbog potrebe zadržavanja
noga. topline, u hladnijim krajevima ljudi su razvili
manji kruralni indeks nego u toplijim krajevima.
• Ali manjak vitamina D dovodio bi općenito i do slabljenja kosti
zdjelice, što bi u žena moglo uzrokovati smrt prilikom rađanja.
• Ukratko, u sjevernim klimatskim krajevima žene s pretamnom kožom češće bi umirale pri rađanju, za razliku
od žena svjetlije puti, koje bi u sve većem razmjeru prenosile svoje gene u nasljedstvo.
• Veza između vitamina D i uspješnosti u rađanju vidi se i u činjenici da žene općenito imaju svjetliju kožu
(kosu, oči, itd.) od muškaraca iz njihovih populacija, i isto tako u žena je omjer feomelanina prema
eumelanina obično nešto veći nego u muškaraca.
• Zanimljivo je da se ta opća biološka tendencija, u nekim kulturama, nekako odrazila i na pojmovanje ženske i
muške ljepote, i to ne samo u sredinama u kojima je svjetla koža prevagnula.
• Recimo, žene iz naroda Himba u Namibiji imaju običaj bojati svoju
kožu okerom, što daje koži svjetliji i crvenkast ton, kao da ima veliku
količinu feomelanina.
• I koliko je dugo trebalo da se prvi Europljani moderne vrste pretvore
iz "crnaca" u "bijelce"?
• Antropologinja Nina G. Jablonski (1953–), danas vodeća stručnjakinja
za boju ljudske kože u SAD-u, smatra da je 10.000–20.000 godina bilo
dovoljno da se crnci pretvore u bijelce, ali da je bilo i više
stupnjevanja na tom putu, pri čemu je u područjima jakih klimatskih
mijena između ljeta i zime, razvitak sposobnosti potamnjenja kože
također bio važan adaptacijski čimbenik.
• Drugi istraživači naveli su da bi čak 2.000 godina moglo biti dovoljno
za tu promjenu.
• U sažetku, ceteribus paribus, svjetlija koža zbog manje proizvodnje
Žena iz naroda Himba, s kožom obojenom melanina, odražava mikroevolucijske promjene, koje su bile nužne
crvenim okerom (foto: Zoran Stiperski). zbog biološke adaptacije naše vrste različitim podnebljima, u vremenu
naseljavanja sjevernih dijelova ekumena.
• I u polazištu, prilagođavanje boje kože postalo je važno nakon što je Homo erectus izgubio svoje krzno, vjerojatno
zbog potrebe termoregulacije.
• Ali potreba za termoregulacijom utjecala je i na drugu fizičku promjenu na koju smo već ukazali: na kruralne i
brahijalne indekse, koji su se nakon naseljavanja hladnijih područja smanjili zbog potrebe zadržavanja tjelesne
topline.

87
• Učinak je bila niža tjelesna visina, i to već u
neandertlaca.
• Neandertalci su bili niži od prvih ljudi moderne
vrste u Europi upravo zbog njihovog kruralnog
indeksa, koji je bio čak manji nego u današnjih
Eskima, i (prema Trinkausu) negdje oko omjera
za današnje Saame (ispod 75 posto).
• Prosječna visina finskih Saama, izmjerena
1930-ih godina, iznosila je 160,4 cm za
muškarce i 149,1 cm za žene (Esko K.
Näätänen, Über die anthropologie der Lappen Saami iz Norveške (foto: Granbergs Nya Aktiebolag, između 1900 i 1920).
in Suomi. Helsinki, doktorska teza, 1936).
• Danas je prosječna visina Saama zacijelo veća (iako nema još uvjerljivih podataka), ali ima razloga prepostaviti
da je fizičko prilagođavanje Saama životu na europskom sjeveru ponovilo u nekim pogledima nekadašnju
prilagodbu neandertalaca.
• Drugim riječima, dvije genetski različite skupine, koje nisu ni pripadale istoj vrsti ljudi, u sličnim klimatsko-
ekološkim uvjetima razvile su neka podudarna fizička obilježja.
• Saami također imaju svjetlu kožu, u stupnjevima 1–12, i najviše do 15 prema shemi koju je razradio austrijski
antropolog Felix von Luschan (1854–1924), i koja se rabila u antropologiji sve do sredine 20. stoljeća.

• Iako je u Saama koža često tamnija nego u susjednih skandinavskih i finskih populacija, pogotovo na Kolskom
poluotoku – i to vjerojatno zbog dodira ili srodstvo s istočnijim populacijama – i dalje se može smatrati
poprilično svjetlom.
• S tim u vezi, u analizi neandertalske DNK utvrđena je mutacija gena MC1R, što znači da su i neandertalci imali
nižu proizvodnju melanina, i stoga vjerojatno svijetlu kožu, i u njihovom primjeru (više-manje) crvenu kosu (više
feomelanina nego eumelanina). *

*Već više godina postojala je teza da su neandertalci često imali crvenu kosu. Međutim, jedna nova analiza genetike par nađenih primjera
zaključila je da nisu svi neandertalci imali takvu kosu (v. Dannemann i Kelso, 2017: 584–585).

88
• I upravo je crvena kosa povezana s najsvjetlijom bojom kože, često s pijegama, prema novijoj kategorizaciji
utemeljenoj na otpornosti prema sunčevnom zračenju, koju je 1975. predložio harvardski dermatolog
Thomas B. Fitzpatrick (1919–2003).
• Fitzpatrick je označio taj najsvjetliji tip, alternativno, kao "keltski".
Sažetak Fritpatrickove skale (1975):
Prema von
Tip Alternativni nazivi Opekline od sunca Potamnjenje
Luschanovoj skali
Vrlo svijetla ili bijela koža, "keltski" tip,
I. Često / uvijek Nikada / rijetko 1–5
pjege, tipična albinska koža
II. Svijetli ili svjetloputni europski Obično Nekada, ali teško 6–10
III. Srednjosvjetli ili tamnoputi europski Rijetko / blago Obično 11–15
Srednjotamni, tipično sredozemni, ili
IV. Rijetko Često 16–21
maslinasti i istočnoazijski
V. Tamni ili "smeđi" tip Vrlo rijetko Nekada potamni 22–28
VI: Vrlo tamni ili "crni" tip Krajnje rijetko Prirodno crno-smeđa koža 29–36

• U svakom slučaju, pigmentacija je osobina koja je najlakše povezati s utjecajem podneblja nastanjenja –
najsvjetliji ljudi razvili su se u sjeverozapadnim krajevima Eurazije, gdje je klima ne samo hladna, nego i često
kišna i maglovita, što dodatno spječava prodor sunčanih zraka.
• U sjeveroistočnim dijelovima Eurazije i na sjeveru Amerike, sunce je razmjerno sjajno i u hladnim područjima,
iako (kako ćemo vidjeti) postoje dodatni razlozi zašto su ljudi iz tih područja obično nešto tamnije puti od,
recimo, sjeverozapadnih Europljana.
• Boja vlasi, kako je bilo potvrđeno i u neandertalskom primjeru, odražava vrlo slične čimbenike kao i boja kože,
tj. razinu crnosmeđeg eumelanina i rumeno-crvenkastog feomelanina.
• Ali ne samo boja vlasi, nego i njihov oblik – kovrčav, valovit ili ravan, smatra se odrazom krajolika, tj. sunčanog
zračenja: kovrčav "afrički" oblik s jedne strane više štiti glavu od zračenja, i s druge omogućuje i kolanje zraka
i hlađenje tjemena, dok ravna kosa navodno omogućuje lakši prodor sunčevih zraka do tjemena.
• Kombinacija oblika i boje otvara različite mogućnosti za postizanje istih rezultata: recimo kovrčava svjetla
kosa odgovarala bi tamnoj ravnoj kosi, itsl.
• Napokon, oblik nosa isto ulazi u skupinu fizičkih adaptacija ljudi na krajolike koje su naselili u davnini, premda
nije uvijek sasvim jasno kako se oblik nosa razvija u tom smislu.
• Pretpostavlja se da široka nozdrva odgovaraju vlažnim i toplim okolišima, u kojima je čovjeku potrebno brzo
udahnuti veću količinu zraka, dok naprotiv, dugi i uski nosevi, s uskim nozdrvama, odgovaraju sušnim područjima, i
kad su manje istureni isto tako odgovaraju područjima u kojima je zrak hladan i treba ga zagrijati u nosu
prilikom udisanja.
• To je barem tipičan model za suvremene ljude – dok neandertalski slučaj pokazuje stanovitu kontradikciju.
• Neandertalci, osobito iz vremena würmske glacijacije, imali su vrlo velike, isturene i široke noseve, što se
može zaključiti prema izgledu njihovih lubanja, ali takvi nosevi ne bi baš odgovarali vrlo hladnom krajoliku u
kojem su živjeli.
• Dakako, nosevi u velikoj mjeri određuju opći izgled lica, koji je u ljudskoj vrsti postao sve važniji čimbenik u
spolnom odabiru, s razvitkom društvenosti.
• U tom sklopu, shvaćanje ljepote je važno – i to je u velikoj mjeri kulturno određen čimbenik, ali postoje ipak i
neke opće tendencije u ljudi.
• Jedno je sve veći naglasak na pojavu neotenije.

89
Neotenija
• Tendencija prema neoteniji, ili "dječjem izgledu" (pogotovo lica) bitno je promijenila ljudski izgled od
paleolitika do danas.
Lijevo: mladi i odrasli čimpanza (izvor: Adolf Naef.
"Über die Urformen der Anthropomorphen und die
Stammengeschichte des Mensenschädels", Die
Naturwissenschaften, 1926, 14, str. 19.). Čovjek bi
se zapravo razvijao kao neotenični majmun.
Američki paleontolog i biolog Stephen Jay Gould
(1941–2002), koji je smatrao da je neotenija bila
ključni čimbenik u ljudskoj evoluciji, zaključio je da
ove slike "vrijede tisuću riječi".

• Imati dječji izgled omogućuje osobi da izgleda manje napadno, što može biti važna prednost u društvenim
odnosima.
• Dvije pojave koje nismo dosad spomenuli vrlo moguće imaju neotenijsko podrijetlo: plava kosa i plave oči.
• Razumije se, riječ je o fizičkim fenomima koji odražavaju nisku razinu melaninske pigmentacije, ali postoji i
jedna druga karakteristika: u mnogim područjima svijeta djeca se često rađaju sa svjetlom bojom kose i
svjetlim, plavim, očima.
• Kosa i oči poslije mijenjaju boju, ovisno o genetskim čimbenicima, međutim – prema najnovijim istraživanjima
Hansa Eiberga (1945–) sa Sveučilišta u Kopenhagenu, negdje na području sjeverozapadno od Crnoga mora,
prije nekih 10.000–6.000 godina došlo je do mutacije i do zadržavanja plave boje očiju.
• Moglo bi se pretpostaviti da se nešto slično dogodilo i u primjeru plave boje kose.
• Bilo kako bilo, "dječji izgled" postao je vrlo privlačan, i uvelike se proširio osobito u područjima ekumene u
kojima su se često rađala djeca s plavim očima i kosom.
• Pretpostavka da je do genetske mutacije došlo sjeverno od Crnoga mora dovodi se u vezu s govornicima
protoindoeuropskih narječje, što bi objašnjavalo zašto se plave oči javljaju u krajevima koji su bili u dodiru s
Indoeuropljanima (jasno, širenje jezika tek je u tendencijom i nikako ne u izravnom odnosu prema prijenosu
fizičkih obilježja populacija).
• Što se tiče očiju, postoji još jedna fizička karakteristika, koja je možda nastala zbog neotenije.
• Epikant (lat. epicanthus), ili "mongolski nabor" (njem. Mongolenfalte) na
očima, karakteristika je koja je prisutna u većini ljudskih zametaka prije
rođenja, ali koja se obično gubi prije rođenja ili u prvim mjesecima ili
godinama života.
• U Europi se "mongolski nabor" najčešće javlja kod djece na sjeveru Oči s blagim epikantom.
kontinenta, tj. u Skandinaviji i u susjednim krajevima (prema mjerenjima
V. V. Bunaka iz 1956. godine oko 7% Saama zadržalo je epikant, za razliku od 2,3% Finaca i samo 0,14% Rusa).
• U azijskim populacijama epikant se najčešće zadržava, pa je bilo i tumačenje da je nastao iz potrebe prilagodbe
hladnoj srednjoazijskoj unutrašnjosti: nabor navodno štiti oči od zime, sunčanoga sjaja, prašine, itd.
• S druge strane, moguće je pretpostaviti da je kao u slučaju plavih oči, u istočnih Azijaca došlo do genetske
mutacije, koja je omogućila da se epikant zadrži, i da je ta karakteristika očiju bila viđena kao lijepa.

90
• Ovisno o kulturnim ukusima, azijske oči mogu se shvaćati kao lijepe, što se može isto zaključiti iz umjetničkih
prikaza iz Dalekog istoka (druga je stvar da je donedavno u nekim azijskim zemljama, primjerice u Japanu,
postojala modna sklonost prema zapadnom izgledu, i da su neke Japanke pretrpjele plastičnu kirurgiju radi
skidanja epikanta).
• Napokon, neotenija je dovela vjerojatno do još jedne pojave, koja je izmijenila izgled ljudi – do pojačavanja
udjela brahicefalije.
• Fizički su antropolozi dugo vremena koristili upravo razmjere lubanje, od tzv. dugih lubanja, "dolihocefalnih",
preko srednjih, "mezocefalnih", do kratkih, "brahicefalnih", za razvrstavanje ljudi prema rasama.
• Pa ipak, utvrđeno je da se u istoj populaciji iz generacije u generaciju mogu mijenjati omjeri lubanja – i
primjerice, od srednjega vijeka do danas, u mnogim dijelovima Europe postojala je tendencija prema sve
većem udjelu brahicefalije.
• Na tu tendenciju vrlo su vjerojatno utjecali i drugi
čimbenici, ali okrugle brahicefalne glave ipak imaju više
dječji izgled od dugih dolicefalnih – i isto tako na lice
otpada veći udio glave, što je opet naglasak na društveni
sadržaj.
• S druge strane, neki su povijesni narodi – Huni, Sarmati i
u Americi Maje, deformirali dječje lubanje kako bi im dali Tipična skica brahicefalne, mezocefalne i dolihocefalne
izduženi izgled, što govori o kulturnoj relativnosti kriterija lubanje (pogled odozgo)
za određivanja ljepote.

Kultura, biologija i fizički izgled

• Zamisli o ljepoti, sklonost prema dječjem izgledu, itd., održavaju kulturne čimbenike, koji preko spolnog
odabira utječu napokon na fizički izgled, tj. na češći prijenos nekih gena umjesto drugih.
• Međutim, i drugi kulturni čimbenici mogu utjecati na fizički izgled: pogotovo način prehrane.
• Prehrana s jedne strane ovisi o ekologiji, pa tako u oskudnim ili otočjim područjima može doći do smanjenja
tijela kao u primjeru "hobita" na Floresu, i raznih pigmejskih populacija u Africi, na Andamanskim otocima i
drugdje.

Njemački antropolog i "rasni

teoretičar" Egon von Eickstedt
(1892–1962) 1928. zajedno s
pigmejkama, na Andamanskim
otocima u Bengalskom zaljevu
Indijskog oceana.

91
• Ali i načini dobivanja hrane kao i glavne vrste hrane, što ovisi i o kulturi, su bitni – pa se tako dogodilo da se
ljudska visina znatno smanjila od paleolitika do neolika.

Visina se znatno smanjila od gornjega paleolitika do neolitika, i zatim je pokazala varijacije sve do najnovijeg vremena. Podaci u ovoj
shemi preuzeti su iz više izvora, i za Hrvatsku iz HAS-a (= Hrvatskog antropološkog sustava).

• U Eskima način prehranjivanja, koji uključuju i jetra od riba i morskih sisavaca, pruža velike količine vitamina
D, što je Eskimima omogućilo da zadrže razmjerno tamnu boju kože, iako žive u arktičkom krajoliku.
• Spomenuli smo da su se Saami donekle prilagodili hladnom sjevernom krajoliku kao i neandertalci (niske
kruralne indekse), ali Saami nisu nikada razvili robusna tijela kakva su imali neandertalci, jer su razmjerno rano,
možda još u vrijeme prodora u svoju domovinu (u mezolitiku), razvili složene i raznovrsne ekonomije (napokon i
uzgoj sobova), što je smanjilo njihovu izravnu tjelesnu izloženost svim poteškoćama života na sjeveru.
• Zanimljivo je koliko su se Saami razlikovali od svojih susjeda, sjevernih "nordijaca" koji su, po svemu sudeći,
prodrli na sjever u mezolitiku iz frankokantabrijskih područja.
• Razmjerno robustna vanjština "nordijaca" održava drukčiji adaptacijski smjer.
• Dodatni čimbenik bit će raspodjela hrane prema društvenim slojevima – primjerice, kneževi i kraljevi u brončanom
dobu, kada se socijalna stratifikacija znatno povećala, bili su nekoliko centimenata viši od običnih pripadnika
zajednica.
• I osim prehrane, kao što je istaknuo slovenski znanstvenik Stane Južnič (1928–2013), na visinu je moglo utjecati i
učestalost ratovanja u društvu.
• Suprotno neotenijskoj
tendenciji, moćan izgled,
izražene muške crte –
golema tijela, velike i guste
brade, snažne ruke, kao u
prikazima ruskih bogatira, a
katkad i tamnije vanjštine –
mogli su prestrašiti
neprijatelje prije nego što bi
došlo do sukoba.
• Ali i tu postoji još jedna
kulturološka suprotnost –
zašto je, recimo, u bijelih
Lijevo: Viktor Mihailovič Vasnjecov (1848–1926), "Bogatir" (1870-ih godina); desno: Kacušika Europljana vrlo česta
Hokusai (葛飾北斎, 1760–1846), "Plemić s knjigom"; mudrost je tu u spoju s ćelavom frizurom. ćelavost?
• Prema jednoj pretpostavci društvena selekcija (u smislu spolnog odabira) nije mogla poticati ćelavost u
paleolitiku, jer je tada prosječni životni vijek bio prekratak, da bi muškarci oćelavili prije smrti.
• Međutim, ta je teza zacijelo netočno, ako se uzme u obzir da pogotovo u europskim populacijama ćelavost se
može pojaviti razmjerno rano (prije 30 godina života).

92
• I štoviše, naši podaci o ljudima iz paleolitika potvrđuje da su neki ipak živjeli duže od 50–60 godina, pa čak
katkad do današnjih tipičnih prosječnih očekivanja života.
• Tumačenja ćelavosti se vrte oko toga da predstavlja neku kombinacija između iskaza autoriteta zrelosti s
jedne strane, i neotenije s druge.
• I što reći, napokon, i o pretilosti?
• Za razliku od visine tijela, na koju može utjecati spolno-reproduktivna selekcija, pa je zatim osoba nasljeđuje
iz svoje genetike, pretilost – ili "debljina" može se više-manje mijenjati tijekom života.
• Međutim, genetika može poticati sklonost prema pretilosti, pa zato neki ljudi lakše i brže skupljaju salo na tijelu,
čak uz "normalnu" prehranu, dok drugi ostaju mršavi sav život, bez obzira na to koliko kalorija konzumiraju.
• Evolucijski gledano, osobe sklone pretilosti imaju veću otpornost prema krizama u kojima nastupa glad, jer
imaju zalihe u tijelu, koje im mogu pomoći preživjeti.
• Zato je logično da je u krajevima koji su kroz povijest bili izloženi čestim napadajima gladi (obično zbog
demografskih odnosa populacija prema izvorima hrana) sklonost prema pretilosti bila jača, jer su "mršavi"
brže umirali, za razliku od "debelih", koji su preživjeli i prenosili vlastite gene na svoje potomstvo.
• U Hrvatskoj je takav učinak vidljiv u sjeverozapadnim regijama, gdje je demografska koncentracija
stanovništva najveća, kao posljedica migracijskih kretanja za vrijeme turskih ratova.
• No i kulturološki čimbenici također utječu na prijenos sklonosti
prema pretilosti.
• Pretilost može označavati moć, bogatstvo ili pak sreću, što je
bilo izraženo u ljudskoj prošlosti sve od vremena pretilih
prapovijesnih venera do pojave istočnoazijskih kipova debelih
"buddha", i isto do naše slavonske tendencije prema
"okruglosti".
• S tim u vezi, kulturno shvaćanje ženske ljepote, koje je svakako
utjecalo na spolni odabir, bilo je u prošlosti vrlo često usmjereno
na "obilnost ("okruglost"), od prapovijesti i Rubensovih slika
žena, sve do kraja 1960-ih godina, kada je modna industrija
promijenila ploču i progurala nove "moderne" kriterije, s
pomoću mršavih mladih djevojaka poput Lesley Lawson (1949–),
poznate pod nadimkom "Twiggy"
(dosl. "Grančica").
• I jasno, u 20. stoljeću, pa i do danas,
pojava anorekcije se raširila, prije
svega u zapadnim kulturama, gdje je
Peter Paul Rubens (1577–1640), "Venera pred
ogledalom" (1614/1615). i pretilnost također dostigla najveće
povijesne ramjere (pogotovo u
SAD-u).
• Danas su bez svake sumnje apsolutno najdeblji ljudi na svijetu, prema prosjeku,
građani SAD-a.
• Ali ta američka debljina ne polazi od kulturnih polazišta, jer je posljedica isključivo
pomaka u standardu i zastoja u prijesnosu bioloških promjena u kulturoške
kriterije.
• Steatopigija (grč. στεατοπυγία < στέαρ "mast/ salo" + πυγή "stražnjica") osobit je
oblik debljine, koji je tipičniji za žene, iako postoje također i muški primjeri.
• Danas je steatopigija najčešća u crnačko-afričkim populacijama, pogotovo u Kojsana
("Hotentota" i "Bušmana") i u manjoj mjeri u bantuskih naroda i Pigmeja.
Kojsanka sa steatopigijom.

93
• Razlika prema drugim populacijama (europskim, azijskim, amerindskim) upućuje na genetsku modifikaciju, ali
razlog je u ovom slučaju povezan sa shvaćanjem "ženstvenosti", tj. žene s većim stražnjicama imale su u
afričkoj prošlosti prednost u spolnom odabiru.
• Kojsani su hranili (i danas nekad hrane) djevojčice masnim jelom kako bi im se stražnjice povećale, jer im to
poslije osigurava veću privlačnost.
• Steatopigija je po svemu sudeći bila privlačna i u prapovijesnoj Europi, o čemu svjedoče mnogi kipovi žena od
paleolitika do neolitika.
• I kako ćemo vidjeti, postala je možda i "financijska" vrijednost!
• Međutim, u Europi i Aziji nije došlo do genetske promjene u izgledu žena, kao što se dogodilo u podsaharskoj
Africi.
• Ali ipak, u europskoj prošlosti bilo je različitih naglasaka na obilnost ženskih stražnjica, i to sve do prijelaza u
20. stoljeća.

Ljudske rase
• Uzevši su obzir što smo upravo naznačili, vidimo da je fizički razvitak naše vrste od paleolitika nadalje bio
potaknut i prilagodbom novim područjima u koje su se ljudi širili, i dugoročnim društvenim i kulturnim
procesima.
• Međutim, nisu sva pravila uvijek išla istim putem, nisu se sve ljudske skupine na isti način prilagodili krajoliku,
i pravila za spolni odabir nisu uvijek bila ista.
• Štoviše, ljudske skupine koje nisu bile u bliskom srodstvu mogli su razviti slične vanjske izglede ako bi se
prilagodile istoj vrsti okoliša!
• S druge strane, smatra se da udio gena koji se odnosi na vanjski izgled ljudi, dobiven zbog prilagodbe
krajoliku, iznosi svega oko 6% sveukupne naše osobite genetike.
• Drugim riječima, ako polazimo samo od vanjskih pokazatelja (boje kože ili kose, oblik nosa, očiju, glave, itd.),
za razvrštavanje ljudi u tipične rasne kategorije, onda polazimo od vrlo malog udjela njihove genetike.
• Štoviše moguće je da su ti vanjski pokazatelji nastali zbog paralelnih prilagodbi različitih skupina sličnom
okolišu, i da zapravo nemaju nikakvo značenje za srodstvo dotičnih skupina.
• Pa ipak, o pojmu "rase" treba reći nekoliko riječi.
• Vanjski pokazatelji, tj. uobičajeni vanjski izgled, doista su se već od drevnosti rabili za razvrstavanje ljude u
skupine, koje će poslije nazvati rasama.
• Dovoljno je pogledati staroegipatske tipologizacije.
• U srednjoazijskim (i kineskim) prikazima također možemo naći podosta primjera iz umjetnosti, u kojima je
prikazana fizička razlika između, primjerice, europoida i azijaca.
• No teško možemo sve do vremena europskog "prosvjetiteljstva" pronaći nešto što bi bilo nalik na znanstveno
proučavanja rasa, ili na tzv. "znanstveni rasizam" (koji je imao bitne negativne utjecaje).
• Što se tiče same riječi "rasa", njezina etimologija nije sasvim jasna – postoje teze da je nastala od kasnolat. rātĭo,
što bi bila skraćenica od gĕnĕrātĭo, "naraštaj", ili od lat. rādix, "korijen", starovisokonjem. reiza, "crta, vrpca", ili
arap. rās (‫)سأر‬, "podrijetlo, početak"; arapska je teza dosta zanimljiva – tim više što postoji i starofr. oblik harraz
ili harace, vezan za uzgoj konja, koji je po svoj prilici preuzet (preko Španjolske) od arap. al + rās > ar-ras (‫)ساﺮﻠا‬.
• U svakom slučaju na kraju srednjovjekovlja pojavit će i tal. razza i fr. race, i taj će se naziv do 17. stoljeća
proširiti u druge europske jezike, ali se rabio vrlo općenito za različite tipove ne samo ljudi, nego i životinja,
biljaka, vina, itd.
• Tek će na kraju 17. stoljeća francuski liječnik François Bernier (1625–1688) napisati prvu modernu shemu o
podjeli ljudi po rasama (djelo "Nova podjela svijeta prema različitim vrstama ili rasama ljudi koji je nastanjuju…"
(Nouvelle Division de la Terre par les différentes Espèces ou races d’homme qui l’habitent… 1684).

94
• Mnogo poslije, na kraja svoga života, glasoviti taksonom Carl von
Linné (1707–1778) podijelit će čovječanstvo na četiri osnovne rase
(europsku, američku, azijsku i afričku).
• Oko 1800. Georges Cuvier, koga smo već spomenuli u vezi s crtežima
fosilnih životinja, smanjit će taj broj na samo tri temeljne rase:
"bjeloputu", "žutoputu" i "tamnoputu" (prema grč. nazivlju,
"leukodermna", "ksantodermna" i "melanodermna" rasa).
• Međutim, jedna je stvar tek klasificirati ljude na temelju njihovog
izgleda – i drugo je pokušati hijerarhizirati tu klasifikaciju.
• I potonje se počelo događati u 18. stoljeću, i to iz vrlo jasnog razloga:
transatlantska trgovina afričkim robljem, koja je krenula gotovo
odmah nakon otkrića Amerike, bila je vrlo unosan posao u tom istom
stoljeću, kada je oko 50% robova bilo prevezeno.
• I bilo je to i stoljeće "razuma", pa je trebalo pronaći i logično
opravdanje zašto je ropstvo na rasnoj osnovi dobro, ili barem
prihvatljivo.
• Ukratko, afrički crnci su se tada znanstveno odredili kao niža ljudska
bića, pa je čak i američki predsjednik Thomas Jefferson (1743–1826), William Blake (1757–1827), "Afrika i Amerika
poznat po izjavi da su "svi ljudi stvoreni jednaki", držao dvije stotine podržavaju Europu" (1798). Ova Blakeova slika
crnih robova na svojim imanjima, koje nije (uglavnom) htio osloboditi. spajala je i kritiku ideologije o podređenosti
nekih rasa i isto zagovarala ljudsko jedinstvo.
• Dakako, bilo je tada jakih kritika protiv takvog "rasizma" – i na kraju Blake je naslikao i vrlo jake osuđujuće prikaze
će tijekom 19. stoljeća ropstvo biti ukinuto u europskim kolonijama i mučenja afričkih robova (robinja).
u američkim zemljama.
• Ali filozofija rasne nejednakosti je još dugo imala pobornike, i to sve više na temelju tadašnjih znanstvenih
istraživanja.
• Osim toga, tijekom 19. stoljeća, uz razvitak komparativne i povijesne lingvistike, i osobito indoeuropeistike,
jezična pripadnost postat će također jedna od kriterija za određivanje ljudskih rasa.
• Preko jezičnih studija napokon se tako stvorio i pojam "arijske rase", iako se jedan od vodećih indoeuropeista
iz 19. stoljeća, Max Müller (1823–1900), koji je zagovarao korištenje naziva "Arijci", snažno se protivio
povezivanju jezičnih i rasnih kategorija.
• Daljnji pohod "arijevskog" rasizma nam je poznat, i
završio je tek nakon drugoga svjetskog rata.
• U međuvremenu, s razvitkom darvinističkih teorija o
vrstama, biolozi su se počeli ozbiljno zanimati za
određivanja ljudskih rasa.
• Jednu od prvih rasnih karata svijeta proizveo je Thomas
Huxley, veliki zagovornik Darwinovih teorija (ali koji je
kako smo prije naznačili, uključivao i neandertalce u
ljudske "rase").
• Po svemu sudeći najveći utjecaj na daljnji razvitak
proučavanja rasa imao je rusko-francuski antropolog
Joseph Deniker (1852–1918), koji je na prijelazu iz 19. u
20. stoljeće proveo razdiobu čovječanstva isključivo Thomas Huxley (lijevo) i Joseph Deniker (desno.
prema fizičkim mjerilima.
• Koristeći se građom o boji puti, boji šarenice, tipu kose, obliku nosa i glave te visine tijela, Deniker je razlučio
ukupno 29 rasa iz 17 skupina; uveo je i kategorije kao što su nordijska, dinarska, mediteranska, itd. rasa.

95
Prijevod/skica Huxleyjeve karte iz njegovog članka "O zemljopisnoj podjeli glavnih preinaka čovječanstva" (= "On the
Geographical Distribution of the Chief Modifications of Mankind", Journal of the Ethnological Society of London, sv.
II, 1869-1870, 404–412).

Denikerova karta europskih rasa objavljena 1899. godine.

96
• Jedno od posljednjih zagovaratelje ovakve vrste rasne klasifikacije bio je američki antropolog Carleton Stevens
Coon (1904–1981).
• Međutim nakon svih nevolja koje je rasizam izazvao u 20. stoljeću – i to ne samo u Europi za vrijeme
nacističkoga uspona, nego pogotovo i u SAD-u, koje su u "rasnom" pogledu bile vrlo raznolika zemlja,
znanstvenici su počeli izražavati ili sumnju ili protivljenje prema koncepciji rase.
• Još je 1930-ih godina, biolog Julian Huxley (1887–1975), unuk Thomasa Huxleyja, sugerirao da se naziv "rasa"
zamijeni nazivom "etnička skupina".
• Julian Huxley imao je znatan utjecaj i na UNESCO, a bio je i prvi glavni ravnatelj te organizacije (1946–1948).
• UNESCO je 1950. izdao "Izjavu o rasnom pitanju", koja je trebala prije svega osuditi rasizam, koji je nanio
toliko zla u vremenu nacizma.
• Izjavu su potpisali mnogi vodeći biolozi, psiholozi i antropolozi iz toga vremena, i tekst je sastavio američki
antropolog Ashley Montagu (1905–1999).
• Montagu je izričito predložio da se riječ "rasa" izbaci iz javne uporabe i zamijeni pojmom etničke skupine.
• Bio je to vrlo problematičan korak, koji je ostavio tragove u američkoj antropologiji sve do danas.
• Problematičnost nije u osudi rasizma – što je svakako bio častan i dobar potez, nego u narušavanju pojma
etničnosti, koji ima društveno-povijesnu i ne biološku osnovu, pa kada je zatim "etnička skupina" trebala
zamijeniti rasu – to je stvorilo samo još veću pojmovu zbrku.
• Postojala je opća suglasnost da se zamisao o hijerarhiji viših i nižih rasa mora izbaciti iz znanosti – i to ne
samo jer je nepravedna, nego također zato jer se nije mogla niti empirijski potvrdi niti definicijski odrediti.
• Čak da bi se i moglo dokazati da neka "rasa" ima prednost u nečemu, što bi to uopće značilo?
• Uostalom, zasad se mogu dokazati tek prednosti u nekim fizičkim sposobnostima, koje su derivirane od ekoloških
prilagodbi.
• Nema dvojbe da crnci, recimo, zbog razmjerno dužih omjera noga (kruralnih indeksa), nerijetko mnogo lakše
postići uspjehe u trkačkim športovima od bijelaca – i to je dio njihovog izgleda.
• Američki antropolozi osobito su isticali to što je bilo rečeno prije, tj. da tek 6% gena neke osobe određuje
njegov fizički (rasni) izgled, i isto su tvrdili da ljudske skupine u svom unutarnjem sastavu sadrže veću
varijaciju u genetici, nego što postoji između različitih ljudskih skupina.
• Uzevši u obzir taj niski postotak, na kraju se došlo do toga da je postojanje fizičkih razlika među ljudima bilo
gotovo sasvim negirano, iako su kriminalističke i forenzičke službe u SAD-u i u drugim zemljama i dalje vodile
računa o vanjskom (ili "rasnom") izgledu u pokušajevima identificiranja zločinaca ili žrtava zločina.
• Što se forenzike tiče, pa i arheologije, postojale su neka obilježja lubanja koje su se mogle odrediti kao
pretežito europoidne, mongoloidne ili negroidne, i u nedostatku drugih informacije to je moglo pomoći u
rješavanju nekih problema.
• U međuvremenu su ruski antropolozi, osobito Valerij Pavlovič Aleksejev (1929– 1991), uvelike rafinirali kriterije
za razvrstavanje populacija prema fizičkih obilježjima, koje su rabili često u tumačenju (pra)povijesti Eurazije.
• U pravilu njihov postupak temeljit će se na populacijskim tendencijama.
• Zapravo vrlo je slično gledište zastupao i američki biolog ukrajinskoga podrijetla Theodosius Dobzhansky (=
Теодосій Григорович Добжанський, 1900–1975): prema njemu rase su skupovi populacija s više-manje
sličnim rasporedima genetsko-nasljednih osobina koje se razlikuju od drugih takvih skupova populacija
unutar iste (biološke) vrste.
• Riječ je, dakle, o genetskom težištu.
• Napokon, u posljednje vrijeme, genetičari su ušli u igru, i danas se ljudske skupine sve više razvrstavaju ne
samo prema njihovim vidljivim fizičkim obilježjima, nego i prema mnogim nevidljivim osobinama.
• Dakako, nevidljive osobine koristile su se i prije, recimo krvne skupine, ali danas je genetika stigla do razine
da može povezivati različite skrivene tjelesne osobine, tj. genetski materijal, i tako provesti grupiranja
populacija po njihovom podrijetlu i po njihovoj tendencijskoj srodnosti.

97
• U tom smislu, nedavno je japansko-američki genetičar Masatoshi Nei (1931–) izradio sljedeću tablicu o
vremenu međusobnog razdvajanja tri glavne ljudske rase ili temeljne populacijske skupine:
Europoidi/mongoloidi 41.000 ± 15.000 godina
Negroidi/europoidi 113.000 ± 34.000 godina
Negroidi/mongoloidi 116.000 ± 34.000 godina

I što poslije neantropa?

• Ova tema bit će obrađena na kolegiju "Antropologija budućnost", međutim zasad možemo samo naznačiti da
je opća zamisao, sve donedavno bila da će ljudi imati sve veće glavne, pa su u tom smislu nastale i duhovite
karikature.
• Neki znanstvenici, poput Olivera Curryja iz Instituta za
kognitivne i evolucijske antropologije Sveučilišta u
Oxfordu, zamislili su i podjelu čovječanstva na razne vrste
kroz više tisućljeća, što podsjeća na temu koju je opisao
Herbert George Wellsa (1866–1946) u svom romanu
Vremenski stroj (= The Time Machine, 1895).
• Osim toga postoje i teze o sve većem utjecaju genetskoga
inženjeringa, koji će na kraju promijeniti i ljudski izgled,
inteligenciju i trajanje života.
• U Wellsovom romanu, "vremenski putnik" stiže do godine
802.701., gdje susreće dvije ljudske vrste: malene Eloje i
Morloke.
• Eloji ne rade ništa i samo se igraju na površini zemlje, dok
Morloci žive u podzemlju, uzdržavaju Eloje kao stoku i
hrane se njihovim mesom.
• Američko-mađarski režiser George Pal (György Pál
Wells je nacrtao ovu duhovitu karikaturu 1893. godine i Marczinscak, 1908–1980), snimio je film prema
nazvao to biće "Čovjek u godini milijun" (= "The Man of
Wellsovom romanu, u kojem je uključio i motiv
the Year Million").
nuklearnog rata u 20. stoljeću (= "The Time Machine",
1960).
• Napokon 2002. godine Wellsov unuk, Simon Wells (1961–), režirao je nov film prema romanu svoga djeda, u
kojem će raspad Mjeseca dovesti do kraja svjetskih civilizacija, i više tisućljeća poslije Eloji će stvoriti kulturu
nalik na amerindsku, dok će se Morloci dijeliti na grube ljudoždere i elitni sloj.

Tehnološke (ili materijalne) epohe

Čovjek je životinja koja izrađuje oruđe.
(Man is a tool-making animal.)
Benjamin Franklin, 1778.

• U svojoj knjizi Hands ("Ruke"), britanski primatolog John Russell Napier (1917–1987) istaknuo je dalekovidnost
Franklinove definicije čovjeka, pogotovo jer se u Franklinovo vrijeme zapravo nije osjećala potreba da se ljudi
definiraju u odnosu na druge životinje. Podrazumijevalo se da ljudi, za razliku od životinja, imaju duše i razum.
• Dakako, filozofi su razmišljali također o fizičkoj ili materijalnoj strani ljudske biti. Ali u to doba prije nastanka
modernih teorija o evoluciji bilo je svakako inovativno, poput Franklina, svesti sve tjelesne, umne i duhovne
odrednice ljudskosti na jednostavni kriterij tehnologije – na izrađivanje oruđa.
• Mnogo godina poslije Karl Marx (1818–1883) citirao je Franklinovu definiciju. A za Marxa je bilo ključno to da
je Franklin naglasio radni proces, tj. izradu oruđa, a ne samo oruđe, ali je ipak dodao da ostaci prošlih oruđa

98
 imaju istu važnost za istraživanje izumrlih ekonomsko-društvenih formacija, kao i fosilne kosti za određivanje
izumrlih vrsta životinja.
Der Gebrauch und die Schöpfung von Arbeitsmitteln, obgleich im Keim schon gewissen
Tierarten eigen, charakterisieren den spezifisch menschlichen Arbeitsprozeß, und Franklin
definiert daher den Menschen als "a toolmaking animal", ein Werkzeuge fabrizierendes
Tier. Dieselbe Wichtigkeit, welche der Bau von Knochenreliquien für die Erkenntnis der
Organisation untergegangner Tiergeschlechter, haben Reliquien von Arbeitsmitteln für die
Beurteilung untergegangner ökonomischer Gesellschaftsformationen.
Korištenje i pravljenje oruđa, iako u klici postoji među životinjama, karakterizira specifični
ljudski proces rada, i zato Franklin definira čovjeka kao "a tool-making animal“, životinja
koja izrađuje oruđe. Istu važnost koju građa koštanih ostataka (= fosila) ima za shvaćanje
organizacije izumrlih životinjskih vrsta, ostaci oruđa imaju za istraživanje izumrlih
ekonomskih društvenih formacija.
Karla Marx, Kapital, I (3.7)

Benjamin Franklin (1706–1790)

• I neovisno o Marxovim mislima (koje su postale utjecajne tek nakon njegove smrti), može se reći da je
određivanje oblika (ili vrsta) društava prema tipu njihova oruđa bilo prihvaćeno kao temeljna shema za
analizu razvitka prapovijesnih društava još u 19. stoljeću.
• Da se podsjetimo, ta je shema nastala 1836. nakon što je Thomsen uveo svoju podjelu prapovijesti na kameno,
brončano i željezno doba.
• U širem smislu, možemo govoriti o tehnološkim epohama u vremenovanju prapovijesti.
Prije prve epohe
• I nije bilo slučajno zašto je Napier, kako je naznačeno, skrenuo pozornost na Franklinovu definiciju čovjeka.
• Napier je bio treći autor – uz Louisa Leakeyja i Phillipa Tobiasa – važnoga članka iz 1964. godine u kojem je
fosilni hominid OH 7 bio predstavljen kao prvi predstavnik ljudskoga roda, Homo habilis.
• Njihovi argumenti za takav zaključak temelili su se na pretpostavci da je upravo taj vjerojatni fosilni prethodnik
ljudske vrste izradio oruđe koje je bilo nađeno zajedno s njegovim ostacima
u Olduvajskoj guduri.
• Drugim riječima, ta trojica znanstvenika, uz pomoć Raymonda Darta,
proglasila je OH 7 čovjekom upravo prema Franklinovoj definiciji.
• Inače, Napier je u svojoj knjizi o rukama istaknuo postupnost prijelaza na
izrađivanje oruđa, te među inim ukazao na Dartovu misao da je još i
australopitek pravio oruđe.
• Dart je pripisao australopiteku vrlo rudimentarnu tehnološku kulturu, koju je
nazvao osteodontokeratičkom (engl. osteodontokeratic), jer je smatrao da je
australopitek – primjerice u južnoafričkom nalazištu Makapansgat, modificirao
inventar od kosti, zubi i roga, da bi stvorio neku ranu vrstu oruđa.
Majmun koristi grančicu za vađenje
• Napier je zaključio da ta Dartova "kultura kosti, zubi i roga" nije bila mnogo termita iz termitnjaka.
naprednija od vrsta preinake koje pravi čimpanza kada prilagodi drvenu
grančicu da bi mu služila za vađenje termita iz termitnjaka, ili kada koristi lišće kao spužvu ili toaletni papir. Pa
ipak, mislio je da je "možda odličan primjer" tehnike modificiranja oruđa.
• Glavno oruđe australopiteka bilo je (navodno) nadlaktična kost, koja je služila kao batina, i s koje je bio skinut
gornji (proksimalni) kraj.

99
• Općenito, Napier je razlikovao tri stadija: 1) korištenje oruđa, 2) modificiranje oruđa, i napokon 3) izrađivanje
oruđa. Ali razlika između korištenja i izrađivanja oruđa bila mu je ključno, jer kako je istaknuo: "Gotovo svaki
primat može koristiti oruđe, ali samo čovjek može izrađivati oruđa".
• Štoviše, kako je poznato, korištenje oruđa nije ograničeno samo na primate: morske vidre služe se kamenim
batom da razbiju školjke, i strnadica Camarhynchus pallidus s Galapagosa (jedna od "Darwinovih zeba")
znamenita je po tome što koristi kaktusovu bodljiku u vađenju ličinki kukaca iz stabala.
Mašta
• Preci čovjek, zaključio je Napier, rabili su oruđe milijune godine prije nego što su ga počeli sami izrađivati, jer
je za izrađivanje oruđe (prema njemu) bila potrebna mašta.
• Napier je dodao da su čimpanze možda blizu te granice u maštovitosti, premda postoji tu i jedna zanimljiva
razlika između čovjekolikih majmuna i ljudi.
• Mašta je na neki način u oprečju prema logici, i čini se da su majmuni, u granicama svojih umnih mogućnosti,
više rukovođeni prirodnom logikom od ljudi.
• Pokusi u procesu učenja pokazali su da čovjekoliki majmuni, kada im se pokaže nekoliko rješenja za neki
problem (primjerice hvatanje predmeta izvan dosega s pomoću oruđa), uvijek biraju najbrže, odnosno
najlogičnije rješenje, dok ljudi imaju sklonost biranja rješenja koja im pokaže osoba u koju imaju povjerenje.
• Sistem učenja je drukčiji, jer ljudi oponašaju svoje učitelje (bez obzira koliko su oni praktični), dok su majmuni
do kraja logični i praktični (u smislu ostvarivanja cilja).
• K. Nagell, R.S. Olguin i M. Tomasello označili su to kao razliku između "društvenog učenja" u ljudi (koje sadrži
simboličku razinu), i "emulativnog učenja" u drugih primata (koje je usmjereno na promjene u okolišu) (v. Journal
of comparative psychology, 1993, sv. 107, br. 2, str. 174–186).
• I baš ta formalna nepraktičnost u ljudi potiče maštu, i napredak. Krajnja praktičnost, ili logično ekonomiziranja
truda i vremena, nikada ne bi dovela do eksperimentiranja s novim rješenjima, koja ne moraju – ali mogu –
donijeti napredak.
Majmun ubojica
• Dartova teza o osteodontokeratičkoj kulturi kao tehnološkom pomaku u australopiteka dugo je vremena bila
upitna, djelomično i zbog načina na koji ju je obrazložio.
• Naime, pod dojmom drugoga svjetskog rata, Dart je na početku 1950-ih objavio članak "Predatorska tranzicija
od majmuna do čovjeka" ("The predatory transition from ape to man", Int. Anthropol. Ling. Rev., I, 1953:
201–19) u kojem je prikazao razbijene kosti ne samo kao tehnološke inovacije, tj. kao rano oruđe, nego i kao
znak nasilja u svijetu australopiteka.
• Konkretno, Dart je tvrdio da su australopiteci ubijali i kanibalizirali druge pripadnike svoje vrste, te iz njihovih
ostataka izrađivali oruđe (odnosno oružje).
• Dartovu tezu o "majmunu ubojici" (engl. killer ape) poslije je doradio američki antropolog Robert Ardrey
(1908–1980), u knjizi "Afrička geneza" (The African Genesis, 1961).
• Teorija o "majmunu ubojici" – iako je danas uglavnom odbačena – isprovocirala je u svoje vrijeme korisne
rasprave, koje se mogu razmotriti u sklopu tematike o nasilju u prapovijesti.
• Međutim, zasad treba reći da su naknadne analize kosti na koje je Dart skrenuo pozornost pokazale da su bile
izmijenjene davno poslije smrti pojedinaca kojima su pripadale.
• Dakako, opću zamisao o osteodontokeratičkoj kulturi ne moramo povezati s tumačenjem koje je Dart ponudio.
Uostalom, pretpostavka da su nekada kosti služile kao osnovno oruđe nije bila nova.
• Nakon posjete Zhoukoudiana 1935. godine, francuski je "papa prapovijesti", Henri Breuil (1877–1961), zaključio
da je prije kamenog doba moglo postojati koštano doba.
• Iako se kamen – i poslije metal – najbolje očuvao kao pokazatelj različitih tehnoloških epoha u prapovijesti
treba imati na umu da je tehnologija prapovijesnih ljudi ili praljudi gotovo sigurno uključivala druge materijale:
kost i rog, kao i drvo, kožu, i druge materijale koje se nisu očuvale do danas.

100
Vatra
• Kontrolirana uporaba vatre također ulazi u tehnološku sferu.
• Štoviše, neki antropolozi smatraju da je vatra zapravo imala presudnu ulogu na ljudski razvitak.
• Praljudi su će postati jedina živa vrsta na svijetu koja zna kako svijesno i planski rabiti vatru za svoje potrebe,
što je pokrenulo energetsku tehnologiju, koja je i danas bitna za naš život.
• Korištenje vatre utjecalo je na mogućnosti prehrane, štitilo je čovjeka od napada divljih životinja (pomoglo je
u napadima na lovinu, i možda na druge ljude), i omogućilo je naseljavanje hladnih područja na sjeveru.
• Vatra je poprimila također veliku kulturnu važnost i idejno značenje u ljudskom društvu – pa će ognište postati
simbolom doma, i središte oko kojega su se ljudi družili, pričali i povezivali.
Lokacije nalazišta s tragovima uporabe vatre (nisu prikazana sva mlađa nalazišta).

Belgijski pisac J.-H. Rosny (= Joseph Henri Honoré Boex, 1956–1940), koji se
bavio i znanstvenom fantastikom, objavio je 1909. (u feljtonu) i 1911. u punoj
verziji utjecajnu knjigu "Borba za vatru" (La Guerre du feu).
Roman je doživio više izdanja i prijevoda, i također utjecao na neka prijašnja
shvaćanja ili vizije o prapovijesti.
Francuski režiser Georges Denola (1865–1944) snimio je već 1915. prvi film
prema knjizi i 1981. Jean-Jacques Annaud (1943–) režirao je drugu verziju, koja
je dobila više nagrada.
Tematika vatre bila je temeljni motiv u romanu.

Lijevo: ilustracija talijanskog secesijskoga slikara Manuela Orazija (1860–1934), s

naslovnice drugog izdanja (La Guerre du feu, Paris: Pierre Lafitte, 1913).

101
Epoha paleolitika
• Vidjeli smo na početku kolegija da je paleolitik, tj. staro kameno doba, podijeljeno na tri dijela – donji, srednji
i gornji paleolitik.
• Tipični kameni inventar za te tri tehnološke (pod)epohe ne razlikuje se samo prema obliku i svrsi pojedinih
vrsta oruđa, nego i prema načinu izrade oruđa.
• Prema shemi koju je uveo britanski arheolog Grahame Clark (1907–1995), kameno oruđe može se klasificirati
sukladno 5 načina, ili modusa izrade:
Modus 1, stvara oruđe jednostavnim udarenjem kamenom o kamenu da bi se dobili različiti odbojci
(odbitci, krhaci).
Modus 2 podrazumijeva oblikovanje oruđa također s pomoću kosti, roga ili drva, što daje veću kontrolu
nad konačnim oblikom.
Modus 3 polazi od pripreme kamene jezgre od kojih se dobiva veći broj korisnih odbojaka (levaloaška
tehnika).
Modus 4 tipično proizvodi duge i raznolike oštrice od odbojaka dobivenih od jezgre.
Modus 5 tipiziran je izradom malih i preciznih oruđa, tj. mikrolita.

Donji paleolitik
• U donjem paleolitiku oruđe se izrađivalo samo prema modusu 1 i 2 – i to se odnosi na dvije glavne kulture te
epohe: olduvajsku i ašelsku.

1) Olduvajska kultura
• Olduvajska kultura obuhvaća najstarije izrađeno oruđe naših
predaka, i baš je ta kultura (kako je bilo naznačeno) poslužila kao
marker za određivanje početka roda Homo.
• Pretpostavlja se da su oruđe olduvajskog tipa izrađivali
predstavnici vrsta Homo habilis i Homo erectus.
• No riječ je o vrlo rudimentarnom oruđu, o grubo razbijenim
oblucima (engl. pebble tools), koje su vjerojatno mogli oblikovati i
neki tipovi australopiteka. Uostalom, pokazalo se da i čimpanze Primjeri odluvajskog sjekača i iz Dmanisija, datirani
mogu naučiti tehniku izrađivanja olduvajskih predmeta, iako to oko 1.850.000 PD (crtež: José Manuel Benito).
ne znači da bi sami provodili tu praksu. Tu postoji i spomenuti
problem majmunske mašte.
• Olduvajska kultura nazvana je prema izrađevinama koje su Louis Leakey i njegova supruga Mary pronašli od
1930-ih u Olduvajskoj guduri u Tanzaniji.
• Međutim, stotinjak godina prije istraživanja Leakeyjevih u Olduvaju, francuski geolog Jacques Boucher de
Perthes (1788–1868) otkrio je vrlo slične primjere oruđa u dolini rijeke Somme, blizu gradića Abbeville, gdje
je radio kao carinski službenik.
• Opći naziv za taj prvi europski donjopaleolitski sklop nije postojao, sve dok L.L. Gabriel de Mortillet nije u
svojoj knjizi "Pretpovijest, drevnost čovjeka" (Le Prehistorique, antiquité de l'homme, 1883) predložio naziv
chelléen (šeljski), jer je smatrao da su primjeri iz mjesta Chelles blizu Pariza potjecali iz geološki najjasnijih
slojeva. Breuil je poslije uveo oznaku "abeviljska" kultura, prema mjestu gdje je Boucher de Perthes otkrio prve
primjere.
• Danas je abeviljska kultura uglavnom uvrštena u olduvajsku, koja se potvrdila kao starija, pa se abeviljski naziv u
pravilu više ne koristi (osim kada je potrebno istaknuti upravo mladu europsku inačicu olduvajskog kompleksa).
• Zasad najstariji primjer olduvajskog oruđa nađen je u Goni u afarskom dijelu Etiopije, i datira od prije 2,6–2,58
milijuna godina. Primjeri iz samog Olduvaja datiraju iz razdoblje od prije 1,9–1,75 milijuna godina, i sličnu
starost ima i oruđe iz Turkane (Koobi Fora, 1,87 mil. godina).

102
• Najstariji olduvajski predmeti izvan Afrike nađeni su u Riwatu u Pakistanu (starost od 1,9 milijuna godina), u
mjestu Lenggong u Maleziji (1,83 mil. godina), u Dmanisiju u Gruziji (1,85 mil. godina), u Majuangou u sjev. Kini
(1,66 mil. godina) i u Ubediji u Palestini (1,4 mil. godina).
• Osim zagonetnog nalaza iz Chilhaca (i gruzijskih nalaza – ukoliko uvrstimo Gruziju u Europu), europski primjeri
nisu stariji od milijun godina, i uglavnom ulaze u vremenski interval 1,0– 0,5 milijuna godina (iako ima i
mlađih primjera).
• Jedan takav stariji europski primjer bio je nađen u Hrvatskoj, u spilji Šandalja I. u Istri, a datira se na starost od
oko 800.000 godina.

Oruđe izrađeno prema modusu 1. – opći pregled proširenja i rasporeda.

• Mary Leakey pokušala je sistematizirati olduvajsko oruđe u četiri kategorije:

1. za tešku namjenu (heavy duty),
2. za laku namjenu (light-duty),
3. iskorišteni komadi (utilised pieces), i
4. otpad (debitage, waste).
• U prvu kategoriju ulaze kamene jezgre, sjekači – "čoperi" (choppers, chopping tools), koji su najvjerojatnije
koristili za obradu drva i kože.
• U kategoriju oruđa za laku namjenu ulaze višestrani strugači (poliedre), ili pak šila, dubila, itsl.
• Iskorišteni komadi, kao i otpad, imaju praktičnu namjenu.

103
• Važno je naglasiti da olduvajsko oruđe, po sebi, nije služilo za lov, nego vjerojatno za obradu hrane (rezanje
mesa, razbijanje oraha), za struganje kože, kopanje i udaranje. Ali kameno oruđe moglo je pomoći u pripremi
drvenih palica ili koplja za lov.
• Materijal iz kojeg se oruđe pravilo bio je različit: kvarc, kvarcit, bazalt ili opsidijan i poslije kremen i kremenjak.
• Svi olduvajski predmeti izrađeni su jednostavnim udaranjem kamena, prema modusu 1. No prije 1,7 milijuna
godina, i to prvo u istočnoj Africi, počela je izrada oruđa prema modusu 2, što je povezano s nastankom ašelske
kulture.

Oruđe izrađeno prema modusu 2. – ašelska kultura glavni je primjer ove tehnike. Na karti su označena i nalazišta u kojima modus 1.
prelazi u modus 2. (primjerice, Kanjera na obali Viktorijskog jezera i Chongokni u Koreji).

2) Ašelska kultura
• Nazvana je prema gradiću Saint-Acheul na rijeci Somme u sjevernoj Francuskoj, blizu kojega je u prvom dijelu
19. stoljeća spomenuti Boucher de Perthes, uz olduvajska oruđa, pronašao i primjere karakterističnih donjo-
paleolitskih ručnih sjekira (ručnih klinova, ili šačnika). Ali zapravo prve takve primjere u Europi otkrio je još 1797.
engleski antikvar John Frere (1740–1807), u nalazištu Hoxne u Suffolku.
• U svom radu o prapovijesti, Gabriel de Mortillet izrazio je sklonost prema nazivu "ašelski" (acheuléen), ali i dvojbe,
jer, kako je napisao: "Nažalost Saint-Acheul nije nalazište čisto od svih mješanja" ("Malheureusement Saint-
Acheul n'est pas une station pure de tout mélange", Le Prehistorique… 1883, str. 132).
• Ipak, oznaka "ašelska kultura" bila je prihvaćena u prapovijesnoj arheologiji 1925. godine, i koristi se sve do
danas, bez obzira što se pokazalo da je i taj donjopaleolitski izražaj nastao najprije u Africi.

104
• Zasad najstarija ašelska "ručna sjekira", datirana na starost od prije 1,65
milijuna godina, potječe iz zapadne Turkane.
• Osim razlike u načinu izrade oruđa (modus 2), glavna je inovacija ašelske
kulture to da je oruđe obrađeno s dvije strane, odatle i francuski stručni
naziv biface (dosl. "dva lica").
• Tipična ašelska oprema obuhvaća razne ručne sjekire (kopljolike i
srcolike šačnike, rezne klinove i sjekire s odrezanim krajem, fr. bout-
coupé), zatim sjekače, obrađene odbojke, strugače i segmentirane
sjekače.
• Za izradu tih predmeta u Africi se koristio vrlo raznolik materijal: kamen
iz sedementskih i magmatskih stijena poput muljnjaka i bazalta, kalcedon,
kvarcit, andezit, pješčenjak, kremenjak i škriljac, pa čak i meki kameni
poput vapnenca. S druge strane, u Europi se najčešće koristio kremen.
• Ručne sjekire vjerojatno su služile za kopanje korijena, rezanje mesa i Rani crtež ašelske ručne sjekire (šačnika)
obradu krzna i drva. Neki su autori pomislili da su se mogli korisiti i za ba (Joseph Déchelette, Manuel d'archéologie
canje na lovinu, ili da su možda imali simboličke svrhe (možda kao muški préhistorique celtique et gallo-roamin.
"pokloni" za vrijeme parenja). Paris: Picard et fils, 1908, str. 81).

• Budući da su neke ašelske ručne sjekire obrađene mnogo više nego što bi trebalo za funkcionalne potrebe,
Richard Leakey smatrao je da je riječ i o umjetničkim djelima.
• O mogućim umjetničkim ili simboličkim sklonostima svjedoče antropomorfni predmeti koje su nositelji
ašelske kulture skupljali u prirodi, možda i tzv. Venera iz Berehat Rama na Golanskoj visoravni (stara najmanje
230.000 godina), zatim urezana mamutska tibija iz Bilzingslebena (400–350.000 PD) i primjeri uporabe okera
(Kapthurin u Keniji, 285.000 PD, Duinefontein u Južnoj Africi, 400–200.000 PD).
• Ašelska kultura nije se raširila po čitavom svijeta, kao što je bio slučaj s olduvajskom. Naime, u jugoistočnoj
Aziji donjopaleolitski praljudi nisu razvila ašelske tehnike.
• Zbog toga je godine 1948. američki arheolog Hallan Leonard Movius (1907–1987) povukao crtu na karti svijeta
koja je, prema njemu, dijelila ašelsko područje od istočne sfere, u kojoj su su i dalje prevladavali (odluvajski)
sjekači. Poslije je otkriće ašelskih predmeta u Južnoj Koreji (Chongokni) donekle relativiziralo tu "Moviusovu liniju".
• Općenito, ašelsko područje zahvatilo je veći dio Afrike (osim nekih tropskih i pustinjskih područja),
jugozapadni dio Azije (Anatoliju, Arabijski poluotok, Iran, Pakistan, Indiju), Sredozemlje i dio Europe
(Panoniju, Francusku, zemlje Beneluksa, Njemačku, Englesku).
• Treba dodati da su se i olduvajski predmeti često dalje koristili usporedo s ašelskima.
• No u Europi, primjerice, prije 500.000–400.000 godina dotadašnji olduvajski (ili abeviljski) horizont podijelio
se u dva smjera: na klaktonsku tradiciju obrade odbojaka i na ašelsku.
• Klaktonska kultura razvila se u međuleđu Mindel-Riss. Ime je dobila po engleskom gradiću Clacton-on-Sea u
Essexu, gdje je 1911. geolog Samuel Hazzledine Warren (1872–1958) našao tipične sjekače i obrađene
odbojke. U istoj lokaciji nađeni su i ostaci obrađene palice, zajedno s ostacima slona i nilskog konja.
• Za klaktonsku je tradiciju osobito to što se na kamenom oruđu nalaze urezi koji upućuju, čini se, na spojne
točne odnose veze s drvenim ručkama (polugama) ili čak kopljima.
• Kako se danas čini, klaktonski ljudi nastavljali su (razvijenije) olduvajske tradicije u isto vrijeme kada je
drugdje u Europi već prevagnula ašelska kultura i kada je ašelska tehnika već prelazila na stil/modus 3, tj. na
levaloašku tehniku pripreme kamenih jezgri.
• U globalnoj perspektivi, nositelji ašelske kulture pripadali su različitim ranim ljudskim tipovima.
• Malo je dvojba da je prvobitnu ašelsku kulturu razvio rani Homo erectus, i da je ta vrsta praljudi odgovorna za
ašelski uspon. Ali poslije su ašelsku tradiciju nastavili nasljednici erectus-a: razne prijelazne vrste prema
neandertalskom čovjeku, kao i prema arhaičnim predstavnicima naše vrste ljudi (Homo sapiens idaltu i drugi).

105
• Štoviše, postoji mogućnost da je primjetno usavršavanje ašelskih ručnih sjekira u Africi, prije nekih 600.000
godina, povezano s napredovanjem praljudske evolucije. Od tada su prijašnje krupne i manje simetrične
ručne sjekire zamijenili tipičniji, ili pak usklađeni primjerci.
Srednji paleolitik
• Početak srednjeg paleolitika različito se datira: u literaturi možemo naići na podatke da je ta (pod)epoha
kamenoga doba počela prije 300.000 godina, 250.000 godina ili prije 200.000 godina.
• Za srednji paleolitik karakteristično je, prije svega, izrada oruđa prema modusu 3., koji ima i starije preteče.

Oruđe izrađeno prema modusu 3. Rani primjeri potječu iz međuleđa Günz-Mindel i i ledenoga doba Mindel.

• Od pripremljene jezgre dobivaju se korisni odbojci, koji zatim služe kao

strugači, šiljci, itd. Zbog toga je svojedobno Breuil smatrao da je srednji
paleolitik vrijeme prevlasti tehnologije odbojaka.
• Ta inovacija, poznata kao levaloaška tehnika (prema pariškom predgrađu
Levallois-Perret, gdje su prvi primjerci tako obrađenih oruđa bili
pronađeni), nastala je još u sklopu kasne ašelske kulture.
• Leroi-Gourhan opisao je bitnu logiku te inovacije: trebalo je pripremiti
samo jezgru, a onda je pračovjek od jednog kilograma kremena dobio
čak dva metara korisnoga sječiva (dok se ašelskom tehnikom dobivalo 40
cm, i olduvajskom tek 10 cm). Levaloaška tehnika

106
• Zasad najstariji primjerci levaloaškog oruđa potječu iz ašelskih slojeva u Kapthurinu u Keniji, i datirani su na
starost od 500–200.000 godina.
• U Europi i u okolnom području, levaloaška tehnika usavršila se u sklopu mustjerske
kulture (= musterjen), nazvane prema tipskom nalazištu le Moustier u francuskoj
Doronji.
• Musterjen gotovo je poistovjećen sa srednjim paleolitikom.
• Obično se smatra da je mustjerska kultura "u pravom smislu" nastala prije 200.000
godina. Međutim, novo datiranje za mustjerski sloj i ljudske ostatke iz spilje Pradayrol
u jugozapadnoj Francuskoj ukazalo je na starost od čak 330.000 ± 5000 godina.
• Takvo novo datiranje dovela je i do pomicanja granice početka srednjeg
paleolitika dalje u prošlost.
• Mustjerska kultura, i srednji paleolitik općenito, često se poistovjećuje s
neandertalskim čovjekom. I doista, u velikoj većini slučajeva neandertalski fosili Mustjerska oštrica iz Doronje
nađeni su zajedno s mustjerskim oruđem. (Déchelette, op. cit., str. 99).

• To vrijedi, između ostaloga, i za najveće nazalište neandertalskih fosila u Europi – dakle, i za našu Krapinu.
• Ipak, postoje i potvrde da su mustjersko oruđe koristili i ljudi današnje vrste (primjerice na Bliskom istoku,
prije 100.000 godina), dok će dio posljednjih neandertalaca, u vremenu prijelaza iz srednjega u gornji paleolitik
prihvatiti stanovite gornjopaleolitske novine, koje se obično povezuju s predstavnicima današnje vrste ljudi.

Bihevioralni modernitet
• U srednjem paleolitiku pojavljuje se i prve naznake "bihevioralnog moderniteta" (engl. behavioural
modernity), tj. oblika ponašanja koji će karakterizirati suvremene ljude.
• O tome svjedoče indikacije o obredima i (najvjerojatnije) neandertalski pogrebi i briga za bolesne i starije
članove zajednice.
• Zanimljivo je da su genetske analize pokazale da su psi (ili točnije njihovi vučji preci) bili pripitomljeni u
srednjem paleolitiku, što se također može shvatiti kao znak bihevioralnog moderniteta.
• Pripitomljenje psa vjerojatno govori i o daljnjem razvitku lovačkih tehnika.
• Levaloaška tehnika mogla je olakšati i izradu kompozitnog oruđa: recimo vezivanje kamenih šiljaka na koplja,
što bi olakšalo lov na krupnu divljač. I poznato je da su neandertalci često lovili veliku divljač.
• Pa ipak, čini se da mustjerci nisi lovili projektilima, nego da su primjenjivali tehniku zasjeda i preusretanja. A
za tjeranje lovine u zasjedu, psi su mogli biti vrlo korisni.
• U svakom slučaju takve lovačke akcije zahtijevale su višu razinu društvene koordinacije.
• Za složene akcije poput lova na kozoroge (Capra ibex) u visokim gorama – ili na velike i opasne životinje poput
dlakavih nosoroga (Coelodonta antiquitatis), visoki stupanj kordinacije bio bi krajnje nužan.

Ekipa Roberta K. Waynea, iz Kalifornijskoga sveučilišta u Los Angelesu,

poučavajući pseći genom, utvrdila je da su se psi genetski odvojili od vukova prije
nekih 100.000–60.000 godina, što bi značilo u srednjem paleolitiku.
Dakle, moguće je da su prve korake prema pripitomljenju vuka učinili već i
neandertalci, ili slične vrste ljudi.
Doduše, prvi fosilni dokazi o suživotu ljudi i pasa potječu tek iz gornjeg paleolitika.
Naime, u spilji Goyet u Belgiji bili su pronađeni ostaci ranoga psa (ili vuka), datirani
na starost od oko 31.700 godina. Postoje i hipotetski ostaci (možda) prvoga psa,
pripitomljenoga oko 33.000 PD, iz Razbojničke spilje na Altaju.

Lijevo: Europski vuk iz ZP Maksimira (foto: EH)

107
Gornji paleolitik
• Počevši prije 75.000–70.000 godina (ako ne i prije) zbivale su se važne promjene, koje će u konačnici omogućiti
prijelaz u kulturnu epohu gornjeg paleolitika.
• Prvo, sudeći prema ostacima iz spilje Blombos u Južnoj Africi, čovjek je već počeo konzumirati morsku hranu
(školjkaše, možda i ribe), i izrađivati ukrase i možda umjetnine (ogrlice od školjki, izrezbarene komade okera).
• Vjerojatno između 70.000 i 60.000 PD skupine ljudi moderne vrste prodrle su iz Afrike u susjedna područja
Azije, te zatim nastavili put do jugoistočne Azije i Australije.
• U Europi, prvi predstavnici današnje vrste ljudi – često identificirani kao "kromanjonci" – pojavit će se najkasnije
do 45.000 PD, i s njihovim dolaskom proširit će se prve gornjopaleolitske kulture.
• Gornji paleolitik obično se povezuje s ljudima današnje vrste, no u Europi na početku te kulturne (pod)epohe
postoje naznake o "miješanju" srednjopaleolitskih i gornjopaleolitski tehnika, što se često tumačilo kao znak
dodira ili utjecaja između neandertalaca i došljaka današnje vrste.
• O tome svjedoče: 1) seletska kultura s glavnim lokacijama u Mađarskoj i Slovačkoj (nazvana prema spilji Szeleta
u gorju Bükk), 2) bohunička, također iz srednje Europe (eponimsko mjesto
nalazi se u gradskoj četvrti Bohunice u Brnu, gdje su bili pronađeni njezini
primjeri), 3) šatelperonska u zapadnoj Europi (opisana prema predmetima iz
"Viline spilje", la Grotte de Fées, blizu Châtelperrona u središnjoj Francuskoj) i
4) uluzijska u Italiji (ime je dobila od spilje Uluzzo na samom jugu Apulije, no
pojaviti će se i u sjevernoj Italija).
• Datiranje tih ranoprijelaznih gornjopaleolitskih (ili protogornjopaleolitskih)
kultura katkad je problematično: primjerice, obično se smatra da seletska
pokriva razdoblje od 42.000 do 38.000 PD (bohunička gotovo isto vrijeme),
dok se pak šatelperonska datira, prema nekim zaključcima, iz mlađe faze,
počevši između 40.000 i 36.000 PD, ili već od 45.000 PD – i takva razlika u Šatelperonske oštrica (Déchelette,
op. cit., str. 116).
procjeni postoji također u odnosu na uluzijsku kulturu. *

• Međutim, sve te kulture kronološki

odgovaraju vremenu kada je dodir
između neandertalaca i pripadnika
suvremene ljudske vrste bio moguć.
• S tim u vezi, spomenute kulture
pokazuje stanovit kontinuitet s
prijašnjom mustjerskom tehnikom
(korištenjem tipičnih levaloaških
jezgri), uz usvajanje glavnih
gornjopaleolitskih novina (izrada
noževa i nakita).
• Zato postoji hipoteza da su ih razvili
upravo neandertalci, nakon što su
nekako upoznali nove moduse od
Homo sapiens-a.
• Doduše, danas znamo samo da su
neki neandertalci barem koristili te
Međurazmještaj mustjerskih i ranih (ili proto)gornjopaleolitskih nalazišta, u Europi. ranogornjopaleolitske predmete.

* Grotta del Cavallo, blizu spilje Uluzzo na obali istoimenoga zaljeva (Baia di Uluzzo, apulijska općina Nardò), sadrži, kako je bilo rečeno,
jedan od zasad najstarijih fizičkih tragova (par zubi) modernih ljudi. U toj spilji postoje također predmeti uluzijske kulture.

108
• Ključni dokaz bio je kostur neandertalke ("Pierrette") iz Saint-Césaire-a u jugozapadnoj Francuskoj, koji je bio
pronađen 1979. zajedno sa šatelperonskim inventarom (čini se da je neandertalka bila sahranjena oko 36.000
PD s tom opremom).
• Međutim, iako su neandertalci rabili šatelperonske (i slične) predmete, nije sigurno jesu li ih sami izrađivali, ili
ih preuzeli (trampom ili "trgovinom") od ljudi naše vrste.
• Bilo kako bilo, iduće europske gornjopaleolitske kulture pripisat će se isključivo suvremenom ljudskom tipu, i
naprotiv, prema drugim nalazima, posljednji neandertalci u Europi, na jugu Iberiji i vjerojatno izlozirani, ostat
će na razini mustjerske kulture sve do vremena kada će izumrijeti.
* * *
• Općenito, gornji paleolitik karakteriziran je daljnjim razvitkom tehnika za proizvodnju oruđa (modus 4. i
modus 5. prema Clarkovoj shemi), povećanjem raznovrsnosti tipova oruđa kao i materijala iz kojega je
napravljeno – međutim, najupadljivije obilježje je vrlo velik skok u umjetničkim ili simboličkim izražajima (i
zacijelo u bihevioralnom modernitetu).

Modus 4. i 5. – razvitak gornjopaleolitskih kultura.

• Umjetnost i simbolika u prapovijesti (i paleolitiku) bit će glavna tematika u nastavku teksta, u poglavlju pod
naslovom "Prapovijest govori o sebi", s time da je već bilo i bit će nekih usputnih osvrta.
• Ovisno o definicijskim kriterijima, broj gornjopaleolitskih kultura koje su se razvile u različitim dijelovima svijeta
poprilično je velik (dvadesetak ili tridesetak), ali za naše potrebe fokusirati ćemo najviše na europske.

109
• Prema klasičnoj europskoj shemi (koja se oblikovala više-manje u prvom dijelu 20. stoljeća, ali koja je i dalje
korisna), gornjopaleolitski slijed u Europi dijeli se na četiri velike kulturne konfiguracije, nazvane prema
eponimnim nalazištima u Francuskoj:
Orinjačka (fr. aurignacien) od 37–35.000 do 28.000 PD,
Gravetska ili "gravetijen" (fr. gravettien) od 29.000 do 22.000 PD,
Solitrejska (fr. solutréen) od 22.000 do 17–15.000 PD,
Magdalenska (fr. magdalénien) 17.000 do 10.000 PD. *
• O tim kulturama (i drugim temama) raspravljat ćemo u nastavku (više u općenitom, nego u specijalističkom
smislu. Zasad je samo važno zapamtiti kronologiju (i to u glavnim crtama, jer postoje stanovite razlike u
datiranju), zatim prostorni razmještaj i neke temeljne identifikacijske detalje tih četiri konfiguracija.

1) Orinjačka kultura (37–35.000 do 28.000 PD)

• Poznata je po prvim razvijenim umjetničkim izrazima (spiljskim slikama i kipovima ljudi i životinja), prvim
glazbenim instrumentima (frulama od kosti), nakitu (ogrlicama, narukvicama, itd.), te po izradi oštrica (sječiva),
igli i harpuna prema modusu 4.
• Nalazi iz znamenite francuske spilje Cro-Magnon (Dorogne, općina Les Eyzies-de-Tayac) pripadaju ovoj kulturi.

Primjeri orinjačkog oruđa: A) koštani šiljak,

B) obrađeni kameni odbitci (Déchelette, op. cit., str.
116, 122), i karta orinjačkih i neodređenih
ranopaleolitskih nalazišta (lijevo).

2) Gravetska kultura (29.000 do 22.000 PD)

• Dijeli se na dva okruga: a) zapadni, pretežno na području Francuske, i b) istočni, povezan s lovcima na
mamute u srednjoj i istočnoj Europi.
• "Dijagnostički znak (predmet)" za utvrđivanje gravetskih lokacija je specifično dubilo (fr. burin) s tupim
zaleđem, iako je ova kultura (zapravo) najpoznatija po brojnim figurama žena, tzv. "venerama", na području
od južne Rusije do Francuske, i isto po nastambama u srednjoj i istočnoj Europi izrađenih iz mamutovih kosti.
• Nalazišta Dolní Věstonice i Pavlov u Moravskoj, Mežirič u Ukrajini, i Kostjonki (Костёнки) i Sungir (Сунгирь) u
Rusiji, pružaju odlične uvide u način života gravetskih ljudi, pogotovo u istočnom područja.
• Na području zapadne i djelomično srednje Europe gravetsku kulturu zamijenit će u kasnom gornjem paleolitiku
prvo solitrejska i zatim magdalenska kultura.

*
Aurignac, prema kojemu je nazvana "orinjačka kultura", je mjesto i općina u podnožju francuskih Pireneja (u okrugu Gornje Garone / Haute-
Garonne). La Gravette je spiljski zaklon uz srednji tok rijeke Dorogne. Brdo Roche de Solutré ("Solitrejski kamen") nalazi se blizu grada Mâcon
u Burgundiji, i poluspilja Madeleine (= Abri de la Madeleine) smještena je blizu grada Tursac u doronjskoj regiji.

110
• No u djelovima sredozemne Iberije, u Italiji, jugoistočnoj Europi i Anatoliji nastavit će se razvijati, sve do
mezolitika, lokalne kulture označene kao "epigravetske".

Gravetski primjeri: A) specifično dubilo, B) jedan od

nekoliko "venera" iz Brassempouyja (Déchelette, op.
cit., str. 124, 215), i opća karta gravetskih i nekih
solitrejskih nalazišta (lijevo).

3) Solitrejska kultura (22.000 do 17–15.000 PD)

• U sklopu solitrejske kulture, pojavljuje se prvi primjerci pravih strelica, odnosno šiljaka za projektile, kao i
najvjerojatnije prvi primjeri bacača koplja (atlatla).
• Definicijski predmet su vrlo pomno obrađeni šiljci, u obliku lovorovog lista.
• Tipični su i ukrašeni biseri, kremeni noževi i pile, igle i kuke (udice), te predmeti iz kosti i roga.

Prostori solitrejske i magdalenske kulture (lijevo), i neki

znakoviti predmeti: A) solitrejski lovorasti vršci, igle i kuke;
b) magdalenski harpuni (Déchelette, op. cit., str. 139, 153).

4) Magdalenska kultura (17.000 do 10.000 PD)

• Magdalenska kultura (uz epigravetijen) označuje završnicu europskog gornjeg paleolitika.
• Riječ je o kulturi lovaca na sjeverne jelene, koja je najpoznatija po bogatoj spiljskoj umjetnosti u Lascauxu,
Altamiri i drugdje.
• Inače, znakovito je da su jeleni gotovo odsutni u toj umjetnosti, premda iz kulturnog otpada magdalenaca
znamo da su im bili glavna lovina.

111
• Za magdalensko doba tipično je daljnje povećanje raznolikosti oruđa, a zatim i sve jača tendencija prema izradi
mikrolita (oruđa modusa 5).
• Završne etape magdalenske kulture razlikuju se i prema složenim vrstama harpuna od roga, kosti i slonovače.
Izvan Europe
• U odnosu na gornjopaleolitske komplekse izvan Europe, zasad treba upozoriti samo na nekoliko kretanja i pojava.
• Više-manje u vremenu razvitku prvih gornjopaleolitskih kompleksa u Europi, ljudi su već naselili sjeverno
područje Srednje Azije, Sibir, Japan i poslije toga svu Ameriku.
• Tragovi prisutnosti suvremene vrste ljudi u Sibiru sežu u prošlost do oko 45.000 PD (spomenuli smo nalaz
kosti iz Ust-Išima), ali najpoznatiji gornjopaleolitski kompleksi u Sibiru – Maljta (rus. Мальта) uz gornji tok
Angare, na istoku od Bajkala, i Afontova gora – nastali su prije 22.000–20.000 godina.
• Japanski gornji paleolitik, prema 14C datiranju, započeo je prije nekih 35.000
godina (s pojavom tzv. trapezoidnih oruđa), ali ipak pomak se dogodio u
Japanu na kraju ledenog doba, u vrijeme dok je magdalenska kultura
obilježavala Zapadnu Europu; tada je nastala ranodžōmonska kultura (engl.
incipient Jōmon, 14.000–4000. pr. Kr.), poznata i po paleolitskoj keramici, iako
su – prema najnovijim nalazima – najstariji takvi iz Kine, iz spilje Xiānrén (仙人)
u kineskoj pokrajini Jiangxi.
• Što se tiče Amerike, točno vrijeme naseljavanja i dalje je upitno – no o razdoblju
između 15.000 i 13.000 PD svjedoče ostaci 12 nastambi, otpad od hrane i jedan
koprolit iz mjesta Monte Verde na jugu Čile. Osim toga, nedavno je jedan ljudski Rani primjer džōmonske keramike,
koprolit iz spilje Paisley u Oregone bio datira na starost od 14.300 godina. 10.000– 8.000 pr. Kr. (Nacionalni
muzej u Tokiu).
• Dakako, iako je Amerika bila naseljena prije, važno mjesto u materijalno-
kulturnom vremenovanju i dalje ima klovisova kultura (prema mjestu Clovis u Novom Meksiku), koja je prema
novom datiranju nastala prije 13.500–13.000 godina (i propala potkraj mlađega drijasa).
• S tim u vezi, arheolozi Dennis Stanford i Bruce Bradley, polazeći od velike sličnosti u oruđu, iznijeli su zanimljivu
tezu o solitrejskom (europskom) podrijetlu nositelji klovisove kulture (v. njihov rad: Across Atlantic Ice. Berkley:
University of California Press, 2012).

Epoha mezolitika
• Naziv "mezolitik" odnosi se na srednje kameno doba, i kako je bilo rečeno u prvom uvodnom predavanju, taj
je izraz uveo Hodder M. Westropp… ili 1865/1866. ili 1872. godine, i to nakon Lubbockove podjele kamenoga
doba na paleolitik i neolitik.
• Međutim, smatra se da je taj pojam popularizirao tek V. Gordon Childe (1892–1957).
• Budući da mezolitik označuje i nastavak gornjopaleolitskih tehnika (osobito mikrolitskih tehnika), u novim
klimatskim uvjetima holocena, za tu epohu neki znanstvenici preferiraju oznaka "epipaleolitik" (dosl. "kraj/
rub paleolitika").
• Katkad je riječ samo o sklonostima u nazivlju, ali neki autori ipak pokušavaju razlikovati epipaleolitik od mezolitika.
• Primjerice, španjolski prapovjesničar José Alfonso Moure Romanillo (1949–), smatrao je da treba koristiti pojam
epipaleolitik za poslijeglacijalne zajednice koje nastavljaju stari lovačko-sakupljački način života, dok bi se
zajednice koje pokazuje progresiju prema zemljoradnji mogle označiti kao mezolitske.
• Zanimljivo je takvo razlikovanje, ali nažalost moglo bi stvoriti nove probleme, jer se razdoblje mezolitika općenito
može opisati kao višetisućljetna epoha traženja novih načina života, u izmjenjenom prirodnom krajoliku.
• Unatoč nekim očitim dostignućima, u početku mezolitske kulture nisu impresionirali znanstvenike – u odnosu
na impresivna dostignuća gornjega paleolitika, pogotovo spiljske umjetnosti, mezolitske zajednice, stisnute u
dubini šuma ili na rubu močvara, nisu davale dojam osobitog napretka.

112
• I dojam o zastoju bio je najjači prilikom razmatranja
mezolitskih kultura nastalih na bivšem magdalenskom
području: aziljijsku (od 10.000. pr. Kr.), sauveterijsku
(8000–7000. pr. Kr.) i tardenoasku (od 7500. pr. Kr.).
• Međutim, u sjevernoj Europi primjećuje se nastavak
kulturne dinamike, ali s većim naglaskom na primorske
adaptacije (korištenje morskih izvora hrane).
• Štoviše, prema genetskim pokazateljima (dobivenim od
analize mtDNK), čini se da je to područje bilo naseljeno, u
doba povlačenja ledenjaka, upravo iz bivših magdalenskih
krajeva Zapadne Europe.
• Mezolitske zajednice nastale su i na krajnjem sjeveru Vodeni život u mezolitiku (slika EH).
Europe, gdje je najstariji kompleks nazvan po nalazištu
Komsa u norveškom Finnmarku (oko 9500. pr. Kr.). U nešto
južnijem potezu, tj. sjeverno od Trondheimskog fjorda,
poslije se razvila kultura Fosne (8000–7000. pr. Kr.), koja
možda predstavlja nastavak Komse. Veslo s Razbojničkog otoka istočno od Urala (Institut za
• Ali najnaprednija ili barem najčešće spomenut mezolitski arheologiju u Jekaterinburgu, foto: EH). Vodeni tokovi iz
primjer iz sjeverne Europe bila je kultura Maglemose, na Zauralja prema Aralu i Kaspiji također su poticali razvitak
mezolitskih zajednica.
području oko zapadnog Baltika i Oresunda; datiranje te
kulture danas se stavlja u vremenski razmak od 9500. do 6.000 pr. Kr. i njezin istočni ogranak označuje se kao
zasebna (iako vrlo bliska) kultura Kunda (nazvana prema eponimnom nalazištu u Estoniji).
• Osobito u kundskom sklopu, jasno se vidi sve veća važnost ribolova i lova na tuljane. Takav je način života bio
tipičan također za suomusjärvijsku kulturu iz Finske (6500–4200. pr. Kr.), koja je (prema jednom mišljenju) vodila
podrijetlo od sjevernih tradicija Komse i Fosne.
• Među naprednijim mezolitskim kompleksima ističe se i iznimna pojava Lepenskog vira na Đerdapu, s protofazom
do 6. tisućljeća pr. Kr.
• Sve upravo spomenute mezolitske kulture
odražavaju tendenciju prema (uvjetno rečenom)
"vodenom načinu života".
• O "vodenom načinu života" svjedoči ne samo
ribarska oprema i ostaci morske ili rječne hrane,
nego i vesla, često nađena u mezolitskim lokacijama
oko Baltika i Sjevernog mora (uz obale Doggerske
zemlje), kao i u drugim sličnim kontekstima.
• O samim čamcima ima manje izravnih dokaza, ali
postoji jedan više-manje uvjerljiv fizički nalaz, iz
mjesta Pesse u Nizozemskoj, datiran između 8200. i
7600. pr. Kr.
• Osim toga, u donekle sličnom sklopu, petroglifi s
područja oko Kaspijskoga jezera, nastali između
8000. i 5000. pr. Kr., jasno prikazuju duguljaste
čamce ili lađe.
• Nadalje, saharski akvalitik, i to u prvoj fazi "vlažne
Sahare" (7000–5500. pr. Kr.), odlično odražava
Važnije mezolitske kulture u Europi "vodeni način života".

113
• Naime iako se taj saharski primjer katkad uvrštava već u neolitik, u početnoj fazi riječ je o specifičnom
mezolitskom pomaku prema sjedilaštvu, na temelju ribolova (što je bilo već spomenuto).
• Sličan obrazac sjedilaštva u faktički mezolitskom
sklopu, dugo je vremena obilježavao sjeverno-
američke "arhaične" kulture uz obalu Britanske
Kolumbije (u Kanadi).
• Japanska džōmonska kultura, koja je prije bila
naznačena, zadržala je do kraja svoju lovačko-
sakupljačku ili ribarsku osnovu, ali je ipak od
srednje faze (3000–2000. pr. Kr.) pokazivala
sve veću tendenciju prema sjedilaštvu, pa se
zbog toga bila uspoređena isto s "arhaičkim"
kulturama iz Britanske Kolumbije.
• U džōmonskom naselju Sannai-Marujama (jap.
三内丸山) u prefekturi Aomori (= "Plava šuma,
青森市) na sjeveru otoka Honšua, datiranom
Selo naroda Kwakiutl u Britanskoj Kolumbiji (crtež Thomasa Heddingtona između 3900. i 2300. pr. Kr., vrlo je vidljiva sve
iz 1772, bakrorez iz 1792).
veća postojanost života na jednomu mjestu.
• Ostaci domova iz prve faze nalik su na mezolitske lovačke zemunice ili kolibe, ali do sredine trećega tisućljeća pr.
Kr. počet će se graditi skladišta i duge nastambe, koje u rekonstrukciji podsjećaju na kuće iz neolitske Europe.
• Međutim, kasniji nagovještaji o prijelazu prema neolitiku primjetni su u natufijskoj kulturi na Bliskom istoku,
nazvanoj prema nalazište Wādi al-Naṭūf u Palestini.
• Natufijska kultura nastala je još u desetom ili jedanaestom tisućljeću pr. Kr., i trajala je do druge polovine
devetoga tisućljeća pr. Kr. (alt. od 12.500. do 9.500 pr. Kr.).
• Oprema za rezanje i obradu žitarica u inventaru Natufljana (kameni srpovi, stupe i tučci) najavljuje buduće
neolitske tehnike.

Epoha neolitika
• Kako se moglo primijetiti u prijašnjim primjedbama o paleolitiku i mezolitiku,
određivanje tehnološko-materijalnih (pod)epoha prapovijesti ne polazi
isključivo od vrste tehnologije – biološki, društveni i klimatsko-ekološki
čimbenici nadopunjuju i/ili kvalificiraju osnovno tehnološko
vremenovanje.
• I to vrijedi osobito za neolitik (dosl. "novo kameno doba").
• Za razliku od starijih shema, u kojem je neolitik bio opisan kao vrijeme
"glačanog kamena", Childe je definirao neolitik, ili neolitsku revoluciju,
kao kvalitetni preokret u načinu življenja.
• U neolitiku je čovjek prestao ovisiti o izravnom prisvajanju hrane iz prirode,
te postao aktivan proizvođač hrane.
• Neolitik, dakle, ne označuje nov stadij u tehničkom priboru, ili u obradi
oruđa, nego novu primjenu oruđa, iskustva i znanja, što je sve omogućilo
čovjeku da postane proizvođač hrane, tj. da bude zemljoradnik i/ili stočar.
• Ali ne treba shvatiti Childeovu "neolitsku revoluciju" kao nagli preokret –
razdoblje traženja novih rješenja, koja će dovesti do početka neolitika
trajalo je više tisućljeća; o tom dugom putu, svjedoče, primjerice, nalazi
Vere Gordon Childe, izumio je pojam
spomenute natufijske kulture. neolitske revolucije.

114
• Ne smatra se da su natufljani već prihvatili postojanu zemljoradnju, iako su se doista približavali prijelazu na
neolitski način života, kao što njihovi srpovi i sve više trajnije nastambe potvrđuju.
• U vezi s pomacima prema trajnom nastanjivanju,
vrlo su indikativni ostaci najstarijega "hrama" na
svijetu, u mjestu Göbekli Tepe ("Trbušasto brdo")
u Turskoj (u području Urfe, blizu granice Turske sa
Sirijom), otkriveni 1994. i datirani oko 10.000 pr.
Kr. (mlađi slogevi oko 7500. pr. Kr.).
• Jedna razmjerno nova i važna vijest, koju je podržao
vodeći arheolog Göbekli Tepea, Klaus Schmidt
(1953–2014), odnosi se na slučajnu biološku
mutaciju pšenice, koja se navodno zbila nedaleko
od nalazišta i više-manje u doba kada je Göbekli
Tepe bio izgrađen.
• Zrna (sjemenje) prestala su slobodno padati sa
stabla te divlje pšenične trave, što je omogućilo
Göbekli Tepe, iskopine (foto: Alexandra Wang, 2012) čovjeku da ih lako skuplja i od njih pripremi nešto
nalik na kruh (ili kašu, EH). *
• Osim toga, nedavno otkriće tragova mutirane vrste smokve u najstarijim slojevima Jerihona (Tell es-Sultan), iz
vremena oko 9400. pr. Kr., sugeriralo je novu tezu da je i uzgoj smokve pokrenuo neolitik.
• Sva ta rana faza prijelaza – poznata i kao predkeramični neolitik – trajala je više-manje do sredine 7. tisućljeća
pr. Kr.
• Pa ipak već negdje do 7000. pr. Kr. prve prave neolitske zajednice nastale su na visoravnima Bliskoga istoka i
Anatolije, u područjima umjerenih oborina.
• Tipični su primjeri Džarmo uz gorje Zagrosa u sjevernom Iraku, Çatalhöyük, Hacılar i Çayönü Tepesi u Anatoliji,
Ali Koš i Tepe Guran u zapadnom Iranu, itsl.
• Zatim u 7. ili početkom 6. tisućljeća pr. Kr. prvi kanali za navodnjavanje nastali su u srednjem Iraku (Čoga
Mami, Tell es-Sawwan), na jugu Iranu (Tepe Sabz) i u Anatoliji (Hacılar).

Lijevo: neolitska (i predneolitska ili protoneolitska)

naselja u sklopu "plodnog polumjeseca" i u južnoj
Anatoliji.
Naziv "plodni polumjesec" (engl. fertile crescent) izumio
je američki arheolog i povjesničar James Henry Breasted
(1865–1935), koji je nakon doktoriranja 1894. u Berlinu,
pokrenuo egiptologiju i orijentalne studije u SAD-u, na
Sveučilištu u Chicagu. Prema njegovom opisu: "Ovaj
plodni polumjesec otprilike je polukrug, s otvorenom
stranom prema jugu, i sa zapadnom stranom na
jugoistočnom kutu Sredozemlja, neposredno sjeverno od
Arabije, i istočni kraj na sjevernom rubu Perzijskog
zaljeva…" (v. J.H. Breasted, Ancient Times. A History of the
Early World. Boston: Ginn and Company, 1916, str. 101).
Breasted je smatrao da se gorsko područje nalazi "iza
leđa plodnoga polumjeseca", ali danas znamo da je to
područje imalo bitnu ulogu u ranom neolitiku.

*V. o tome isječak iz dokumentarca BBC-a The Challenger, 3. dio serije (2012); komentator je škotski geolog Iain Stewart (1964–)
(https://www.youtube.com/watch?v=9qyD3EjU0Gg).

115
• Gradnju kanala možda je potaknulo novo razdoblje hladnije i suhe klime na Bliskom istoku, kada su i neka
prijašnja neolitska naselja duže vrijeme ostala napuštena.
• Prema hipotezi oceanografa Williama Ryana (1939–) i Waltera Pitmana (1931–), u sušnom razdoblju do početka
6. tisućljeća pr. Kr. neolitske zajednice skupile su se oko Crnog mora, tada slatkovodnog jezera, odvojenog od
Sredozemnog mora (i već ispod razine mora); no između 5600. i 5500. pr. Kr., sudeći prema pomoru školjkaša u
Crnom moru, Sredozemlje je prodrlo (razbila prijelaz) preko Bospora u to bivše "Crnomorsko jezero".
• Taj događaj, prema Ryanu i Pitmanu,
potaknuo je jake migracije i tako
utjecao na širenje neolitskih zajednica
prema Europi i u druge krajeve.
• Teza Ryana i Pitmana problematična
je barem u odnosu na neolitsku prvu
ekspanziju prema Europi, jer su su
prve neolitske zajednice u Europi (u
Tesaliji, južnoj Makedoniji i na Kreti)
nastale još do 6000. pr. Kr., što znači
nekoliko stoljeća prije pretpostavljene
crnomorske katastrofe.
• Ipak, točno je da se u 6. stoljeću pr.
Kr. neolitska zemljoradnja razmjerno
brzo proširila na velik dio jugoistočne
Europe (Starčevo-Körös-Criş, zatim
Vinča, Karanovo i Danilo), što može
biti povezano s nekim novim
impulsima iz drugih područja. Ekspanzija neolitske zemljoradnje
• U 5. tisućljeću pr. Kr. zemljoradnja se proširila na zapadno Sredozemlje i dalje uz Dunav u srednju Europu.

Mortilletova rana rekonstrukcija švicarskog "jezerskoga naselja" Današnje viđenje švicarskih jezerskih naselja (model iz Muzeja
iz neolitika, na vodi (1883). Latenium kod Neuchâtela, foto: Aleksej Baljuk).

• Zatim u 5–4. tisućljeća, još dok je trajala podunavsko-srednjoeuropska ekspanzija, uz atlantski pojas razvio se
zapadnoeuropski neolitik; uz zapadnoeuropski neolitik vežu se i znamenita "jezerska naselja" u Švicarskoj,
koja su nekada bila rekonstruirana kao "sela na vodi"; riječ je o sojenicama – međutim, danas se uglavnom
smatra da su se ta naselja nalazila uz obale jezera u razdobljima nižih vodostaja.

116
• Napokon u 4–3. tisučljeću pr. Kr. seoske zajednice nastale su na Istoku Europe (tripoljska kultura i kultura
bojnih sjekira).
Glavne neolitske kulture u Europi u 4. tisućljeću pr. Kr.
Došlo je do prijenosa kulturnih tekovina (ponegdje
vjerojatno uz seobe) iz vinčanskoga područja, koje je
nastavilo starčevačke (Starčevo-Körös-Criş) tradicije, u
smjeru istoka, prema tripoljskoj i jamnoj kulturi, i prema
zapadu, uz Dunav, gdje je kultura LBK ("linearnotrakaste
keramike", od njem. Linearbankeramik) bila ključna.
Međutim, u srednjoj Europi više-manje na LBK-ovskom
području, razvit će se složeni lenđelski sklop (nazvan prema
nalazištu Lengyel u Mađarskoj), koji je obuhvaćao više
podvrsta, primjerice sopotsku kulturu u Hrvatskoj.
Jamna kultura na istoku, obično se povezuje s prvim
zajednicama koje su govorile protoindoeuropski jezik.
Kultura "ljevastih vrčeva" na sjeveru, TRB (njem.
Trichterbecherkultura) imala je mezolitske korijene, no bila
je povezana i sa širenjem neolitskih megalitskih kompleksa
uz zapadnoeuropski pojas (od Iberije do Britanije i
Skandinavije, i do Švicarske).

• I dok se zemljoradnja širila prema jugoistočnoj Europi, krenuo je i egipatski i saharski neolitik – konkretno u
drugoj (slabijoj) fazi vlažne Sjeverne Afrike (5500–2500. pr. Kr.).
• U isto vrijeme (6–5 tisućljeću pr. Kr), ako ne i prije, zemljoradničke zajednice nastale su u povjesnom
Turkestanu (Džeitun, Anau, Namazga) i na sjeveru Irana (Hissar, Sialk); iz Irana su nove tehnike stigle do
doline Inda i pokrajine Sind.
• Što se tiče Kine, noviji podaci datiraju početak kineskoga neolitika već u 7-6 tisućljeću pr. Kr., i štoviše, do
5000. pr. Kr. u južnoj se Kini oblikovala jedna osobita neolitska kultura na bazi uzgoja riža.
• Međutim, najvažnije seoske tradicije na prapornom tlu uz Žutu Rijeku nastale su tijekom 5. tisućljeća pr. Kr., i to
prvo Yăngsháo (仰韶) na zapadu (4800–2000. pr. Kr.) i zatim Dàwènkŏu (大汶口) na istoku (4100–2600. PD). U
završnici kineskog neolitika, uz Žutu Rijeku razvit će se i važna kultura Lóngshān (龍山) (3000–2000. pr. Kr.).
• Nadalje, početak neolitskog razvitka u Americi ("Novom svijetu") također se datira već od 7 tisućljeća pr. Kr., s
time da je polazište bilo rana "hortikultura" (vrtlarstvo), a ne "agrikultura" (zemljoradnja). Tek je uzgoj
kukuruze od 5. (do 3.) tisućljeća) omogućio sjedilački život – prvo u Meksiku, Srednjoj Americi i u planinama
Perua (gdje se otprije uzgajao i krumpir).
• Kao i u Americi, vrtlarstvo je pokrenulo neolitik u tropskim i supstropskim predjelima Afrike, Melanezije i na
polinezijskim otocima.

Kultigeni
• U zapadnom arealu, glavni neolitski kultigeni bile su rane vrste pšenica (divlja
pšenica, triticum dioccum, i jednozrna pšenica triticum monoccum) i
mahunarke (leća, slanutak i gorka grahorica), a zatim od 1500 pr. Kr. tisućljeća
pr. Kr. i raž (osobito na sjeveru).
• Oko 5000 pr. Kr. počelo se saditi i lan za odjeću.
• Spomenuli smo i uzgoj smokve u Jerihonu na samom početku neolitika (ili
vjerojatno još u predneolitiku).
• Voćarsko je inače bilo važno – i osim smokve, dva ploda imala su osobit utjecaj
na neolitske transformacije u zapadnom arealu: 1) vinova loza (vinogradarstvo,
je počelo na Kavkazu i u sjevernom Iranu oko 6000 pr. Kr.), i 2) maslina
(maslinarstvo se proširilo iz Istočnog Sredozemlja od 5. do 3. tisućljeća pr. Kr). Pšenica.

117
• Različiti inventari ranih kultigena u drugim područjima svjedoče
o zasebnom putu prema neolitiku.
• U Kini, osim uzgoja riža na jugu (i donekle uz Žutu Rijeku), glavna
je žitarica bila proso. Neolitski Kinezi sadili su i razno povrće,
pogotovo repu i jame (Dioscorea), i od davnine također konoplje
(koje su koristili za izradu odjeće).
• U Americi, kako je bilo spomenuto, ključni kultigen bila je
kukuruza, no Amerikanci su uzgajali i razne vrste graha, tikvice, i
u prašumama Brazila rano je počeo uzgoj manioke (prema nekim
tvrdnjama čak prije 10.000 godina!).
• Krumpir se isto počeo uzgajati u visinama Perua, negdje između
8.000. i 5.000. pr. Kr.
Proso (foto: Markus Hagenlochner, 2006).
• Trebamo se isto zapitati: Kako su kultigeni prelazili iz jedne
kulture u drugu?
• Katkad su postojali konfliktni odnosi između naroda, koji su sprječavali ili usporavali prodor nekog kultigena iz
jedne kulture u drugu.
• Primjerice, vinova loza (kao i vino) nije se brzo proširilo iz gorskih krajeva Kavkaza i Zagrosa u donju Mezopotamiju,
ne samo zbog drukčijih ekoloških uvjeta u nizinama uz donji Tigris i Eufrat, nego i zato što Sumerani, Akađani,
pa i Babilonci nisu imali dobro mišljenje o narodima iz gorja, gdje se vinova loza prvo uzgajala.
• Isto tako je strah od nepoznatoga utjecao na prihvat kultigena.
• I u modernom dobu, sve do 18–19. stoljeća, nije bilo lako uvjeriti Europljane da treba uzgajati i jesti američke
biljke, koje nisu bile dio tradicionalne prehrane.
• Francuzi su vrlo dugo izbjegavali "zemne jabuke" (pommes de
terre, krumpir), i Srbi su se isto bojali krumpira, jer je, navodno,
nalikovalo na ljudske glave.
• Rajčice, kao i krumpir, također su dugo izazivale dvojbe, čak u
Angloamerikanaca koji su ih katkad smatrali otrovnima; zato
prema jednoj predaji, oko 1820. u Salemu pukovnik Robert
Gibbon Johnson (1771–1850) pred zgradom suda pojeo je
pred narodom košaru tih "rajskih jabuka" kako bi dokazao da
nisu otrovne.
• Imena poput "rajske jabuke" (njem. Paradise Apfel > paradajz
i hrv. "rajčica"), kao i talijanski pomodoro (= "zlatna jabuka")
imala su svrha istaknuti vrijednost kultigena.
• Mogli bismo naći podosta povijesnih primjera sumnjičavosti
prema novim vrstama hrane, a zacijelo su postojali slični
Američko povrće (foto: EH).
odnosi i u neolitiku.

Stočarstvo
• Iako je neolitik najviše vezan uz sjedilačku tendenciju prvih zemljoradničkih zajednica na osnovi uzgoja bilja,
valja ukazati i na alternativni put, kojim su krenuli rani stočari, ili pastiri, i koji je u daljnjem tijeku doveo do
stočarskog nomadizma.
• Nekada se smatralo da je stočarstvo moglo nastati čak i prije zemljoradnje, kao adaptacija lovačkih zajednica.
• No osim pripitomljenja psa (vuka), domestikacija (udomaćenje) drugih životinja (male i velike stoke, peradi,
itd.) razvila se u suodnosu sa zemljoradnjom, iako postoje naznake o prethodnom "simbiotičkom odnosu"
između ljudi i nekih životinja.

118
• Usput rečeno, navodno je američki povijesničar Philip Van Doren Stern (1900–1984) čak ozbiljno tvrdio da su
muškarci pripitomili ovce i koze kako bi dobili popustljivije seksualne partnerice (v. J. M. Adovasio, Olga Soffer
i Jake Page, The Invisible Sex. New York: HarperCollins e-books, 2007, str. 261–262)
• Prije više godina ruski je povjesničar i antropolog Viktor Šnireljman (1949–) ovako sažeo razvitak stočarstva:
– U mnogim ranim neolitskim ili čak protoneolitskim zajednicama seljaci su držali stoku još od početku: prvo
radi prestiža, a zatim za poljske radove, obradu plodova (vršidbu) i prijevoz tereta (životinjski izmet pružao
je dodatnu korist kao gnojivo).
– Poslije je potražnja za mlijekom i za vunom povećalo važnost stoke. Na Bliskom istoku, u Europi i Africi
životinjsko mlijeko počelo se konzumirati (prvo u obredne svrhe) od druge polovine 5. tisućljeća pr. Kr., ili
u sjevernoj Mezopotamiji možda već od 6. tisućljeća (ako je suditi prema "posudama za mlijeko" u
hasunskoj kulturi). Vuna se počela obrađivati na Bliskom istoku od 5. tisućljeća, a u Grčkoj, Srednjoj Aziji i
Sibiru u 4–3. tisućljeću pr. Kr.
– Za to vrijeme (6–4. tisućljeće pr. Kr.) sazrijevali su uvjeti za nomadsko stočarstvo. Prvo se pojavilo
(polu)nomadstvo kozara i ovčara, u brdskim predjelima Bliskog istoka, a zatim i drugi oblici nomadstva:
seljenje stoke između ljetnih i zimskih pašnjaka, i horizontalno /"meridijonalno" i rjeđe "radijalno"/
tjeranje stoke).
• Nadalje, Šnireljman je identificirao četiri razloga za prijelaz na nomadsko stočarstvo (dva primarna razloga i
dva sekundarna):
– Porast stanovništva, manjak zemlje i specijalizacija rada u ranim neolitskim zajednicama motivirali su neke
skupine da se presele do ruba plodnih područja i da se sve više posvete stočarstvu (to je bio primarni
razlog na Bliskom istoku, u Iranu, Baktriji i sjevernoj Kini).
– Jačanje zemljoradnje i veća potreba za stokom (za poljske radove, prestiž, itd.) potaknula je same
zemljoradnike da dadu svoja stada na ispašu zaostalim susjedima (taj je primarni razlog potvrđen među
Apatanima u sjevernoistočnoj Indiji i u mnogih afričkih naroda).
– Već formirane stočarske skupine migriraju na prostor drugih zajednica, gdje zbog većeg bogatstva i/ili
vojne premoći postanu referentne grupe potonjih (taj sekundarni modus navodno je doveo do razvitka
stočarstva među Nilotima, Bantuima i drugim narodima istočne Afrike, kao i na euroazijskoj stepi).
– Napokon, Šnireljman je dopustio mogućnost da su katkad i neke lovačke skupine imale stanovitu, ali
neveliku ulogu u (sekundarnom) razvitku nomadizma.
• Korisno je spomenuti i kronologiju pripitomljenja pojedinih životinjskih vrsta:
– Ovce, koze i svinje stvorili su "simbiotski odnos" s
ljudima ili između 11.000. i 9000. pr. Kr., ili između
9000. i 7000. pr. Kr. (dakle u protoneolitiku, ili u
ranom neolitika). Ovce su bile udomaćene u
gornjoj Mezopotamiji, koze u Iranu; svinje i na
Bliskom istoku i u Aziji (Kini).
– Goveda su bila pripitomljena malo poslije, i to u
različitim područjima (na Bliskom istoku, u Indiji i u
saharskoj – tijekom akvalitika, i u podsaharskoj
Africi).
– Domestikacija glavnih vrsta domaće peradi trajala
je od 6000. do 3000. pr. Kr. (kokoši u Indiji i
južnoistočnoj Aziji oko 6000. pr. Kr., patke u Kini Divlje svinje, preteče domaćih (foto: NASA, 2002).
oko 4000. pr. Kr. i guske u Egiptu oko 3000 pr. Kr.)
– Magarci su bili pripitomljeni u Egiptu oko 5000 pr. Kr., a konji na eurazijskoj stepi (na sjeveru današnjega
Kazahstana) oko 4000. pr. Kr.

119
 – Nije posve jasno kada su ljudi pripitomili deve: prema različitim tezama jednogrba deva bila je pripitomljene
u Arabiji između 4000. i 2000. pr. Kr., najkasnije do 1400. pr. Kr., a dvogrba deva u Srednjoj Aziji vjerojatno
do 2500. pr. Kr.
– Dotad su stanovnici peruanskih Anda pripitomili američke kamelide, ljame i alpake (inače najveće i najvažnije
domaće životinje u Americi, sve do dolaska Europljana). *

I kao što je pas, na stanovit način, simbol paleolitika, tako je mačka simbol
neolitika.
Pripitomljeni vuk, koji je dopustio da ga (pra)ljudi pretvore u psa, postao je član
ljudske lovačke družine, i prema nagonu čopora prihvatio je ljudsko vodstvo
(uvjetno rečeno "prijateljstvo").
Mačka je pak uspostavila "interesnu vezu" s čovjekom.
Ljudi su u neolitiku počeli skladištiti žitarice – to je privuklo miševe, a miševi su
privukli mačke. Tamaneći miševe, mačke su se udebljale, i ljudi su imali više žita.
Genetske analize pokazale su da sve današnje domaće mačke potječu od svega
pet divljih mački (vrsta Felis silvestris) koje su živjele na području oko "Plodnog
polumjeseca" u ranom neolitiku.
Iz Bliskog istoka mačke su stigle i na Cipar. U ciparskom neolitskom nalazištu
Šilurokampu (Σιηλλουρόκαμπος, "Polje pasa" na ciparskom narječju), koje datira
iz vremena oko 7500. pr. Kr., nađen je ukop čovjeka s mačkom, prvi jasni dokaz o
pripitomljenju mačke.

Lijevo: Đuro, napredni mačak (koji katkad grize), uz računalo (foto: EH).

Metalno doba
• Prvo treba reći da su starije podjele prapovijesti spominjali, nakon
kamenoga doba, samo brončano i željezno doba.
• Naziv "bakreno doba" za početno razdoblje u vremenu metala nastalo je
poslije, i često i danas izaziva dvojbe, što je i razumljivo s obzirom na
činjenicu da je riječ o prijelaznom dobu; zato se kao alternative koriste
oznake "kalkolitik", ili još češće "eneolitik" (što bi sve značilo
"bakrenokameno doba").
• Ali problem nije toliko u nazivu "bakreno doba" (koje možemo rabiti i dalje),
koliko u odsutnosti jedinstvene sekvencije razvitka metalurgije u različitim
krajevima svijeta. Naime, ne samo da je prijelaz od kamene na metalnu
terminologiju bio neujednačen i višeslojan, nego su u nekim područjima
nedostajali stupnjevi u tom prijelazu.
• Veći dio Afrike, primjerice, prešao je izravno iz kamenoga u željezno doba. S
druge strane, osim nekih eskimskih plemena na sjevernoj periferiji,
prapovijesna društva Amerika nikada nisu upoznala metalurgiju željeza.
• Slijedi da je uobičajena sekvencija (bakar, bronca, željezo) prikladna tek za
eurazijsko području, ali i tu susrećemo različite razvojne situacije i "Prijelazi" – šiljci iz kremena, kosti, bakra
međustupnjeve: tj. dok je u nekim područjima još trajalo bakreno doba, i bronce (Muzej Latenium, EH)
drugdje je već počela obrada bronce. A različite razine obilježavaju i daljnji
razvitak brončane (kao i željezne) tehnologije.
• Međutim, treba pokušati iznijeti barem neke opće razmjere – i poslije možemo zaključiti da metal ima i druge
značajke za društveni razvitak, osim tehnoloških, i te značajke ne ovise (nužno) o jedinstvenosti sekvencije.

* Vikunja (španj. vicuña) iz roda američkih kamelida u pravilu je ostala divlja, iako su DNK analize pokazale da je alpaka, koja je bila važna
stočarima zbog svog gustog krzna, možda potekla od vikunje.

120
Bakreno doba
• Eksperimentiranje s bakrenom rudačom započelo je u Anatoliji i u susjednim krajevima Azije negdje potkraj 8.
i u tijeku 7. tisućljeća pr. Kr. – dakle u općem sklopu neolitika.
• Samorodni bakar, inače, bio je naširoko poznat u neolitskom
svijetu, ali njegova primjena bila je u pravilu ograničena na
nakit, igle i druge male predmete.
• U toj prvoj fazi bakar se oblikovao udarcima (mekom
tehnikom), kao neka vrsta kamena.
• Sudeći prema nalazima iz Anatolije (Çatalhöyük), toplinska
obrada najranije se pojavila na Bliskom istoku.
• Međutim, zemljoradničke zajednice na balkanskom i
karpatskom prostoru također su pokazale metaluršku
inovativnost. Tu se razvila neobično jaka proizvodnja, najčešće
s pomoću tehnike lijevanja, a oruđe i oružje činilo je čak oko Samorodni bakar (foto: Parent Géry, 2013)
95% metalnih izrađevina.
• Bakreni predmeti s Balkana (poslije i tehnike) stigle su među seljake tripoljske kulture na istoku, te preko njih
i u kulturne oblasti Srednji Stog-Hvalinsk (buduće "kurgansko područje"). Ipak, prevladavala je stanovita
stagnacija, i ukupni kontekst je ostao u pravom smislu (e)neolitski.
• U isto vrijeme, ili točnije u drugoj polovini 6. i u 5. tisućljeću pr. Kr., metalurgija bakra već se ustalila na
području Bliskoga istoka i u Iranu (Sialk, Tepe Zage).
• Kovanje bakra počelo je tada i na jugu Turkmenije, zacijelo kao kulturni uvoz iz Irana.
• Čini se da su prvi metalni predmeti u Afganistanu i Beludžistanu također bili iranskog podrijetla. Lokalna
proizvodnja u tim krajevima datira iz 4. tisućljeća pr. Kr.
• Slijedio je prodor tehnika prema dolini Inda i u Radžastan, i povratni utjecaji iz Indije.
• U drugoj polovini 4. i tijekom 3. tisućljeća pr. Kr., kulturne veze i razmjena iskustava s bliskoistočnim središtima
potaknule su razvitak metalurgije i na Kavkazu.
• Majkopska kultura na Kavkazu, koja se oblikovala na početku 3. tis. pr. Kr., postala je važno izvorište metalnih
izrađevina za stepsko stanovništvo Pricrnomorja i Povolžja, tj. za narode iz tzv. "kurganske provincije", koji su
u to doba počeli prodirali na zapad.
• Kurganski prodor na zapad, koji su Marija Gimbutas (1921–1994) i drugi poistovjetili s govornicima indoeuropskih
jezika, može se svezati s pojavom mlađih bakrenodopskih kompleksa u podunavsko-balkanskom prostoru
(primjerice s vučedolskom kulturom).
• Ali metalurgija bakra imala je i dugu autohtonu tradiciju u jugoistočnoj Europi.
• Postoji mogućnost da su neki raniji impulsi iz jugoistočne Europe utjecali na nastanak iberijskog metalurškog
žarišta u 4. tisućljeću pr. Kr. (iako se u ovom slučaju u osnovi radi o samostalnoj pojavi). Iberijski centri zatim
su uspostavili dodire s Marokom, dok su približno u isto vrijeme sirijske ili anatolske skupine prodrle u Egipat,
donijevši sa sobom tehnike koje su bitno izmijenile lokalne neolitske tradicije.
• Osim u Egiptu (i u područjima Sredozemlja), razvitak metalurgije u Africi znatno je kasnio (sve do uvođenja
željeza). Doduše, na početku 1. tisućljeća pr. Kr., u dijelovima Mautetanije i Nigera pojavio se jedan osobit
način obrade samorodnog bakra.
• Najranija uporaba metala u Americi također je počivala na obradi samorodnog bakra.
• Na prijelazu između 4. i 3. tisućljeća pr. Kr., na sjevernoj strani Velikih jezera, gdje je čistog bakra bilo u
izobilju, razvila se tzv. starobakrena kultura (Old Copper Culture).
• Indijanski majstori rabili su bakar za izradu kopljenih glava, noževa, dlijeta i šila. Metal su oblikovali hladnom
tehnikom (udaranjem), ali katkad su ga zagrijavali i lomili. Metoda lijevanja u kalupe nije im bila poznata, pa
se zato može govoriti o nekoj vrsti "neolitske" obrade.

121
• Metalurgija u pravom smislu počela je u Americi na kraju 2. tisućljeća pr. Kr., i to najprije na području Anda,
gdje je zlato bilo osnovni metal.
• Zlato je imalo posebnu ulogu napokon u peruanskoj močikanskoj kulturi (100–800. n.e.).
• I u Meksiku taj je razvitak počeo tek oko 900 n.e.
• Južno- i srednjoamerički metalurzi obrađivali su (osim zlata) i bakar (recimo, neki močikanski obredni noževi,
tumi, pravili su od bakra), i u doba Inka također broncu
• Srednjoamerički i južnoamerički metalurzi obrađivali su (osim zlata) i bakar, a u doba Inka i broncu.
• Ali ipak, sve do dolaska Europljana, američki narodi rabili su metal gotovo isključivo za prestižne ili obredne
predmete, a samo rijetko za izradu oruđa.
• Zato je britanski arheolog Stuart Piggot (1910–1996) zaključio da su čak i najrazvijenije (mezo) američke
kulture formalno ostale neolitske do kraja. To bi vrijedilo, dakle, za Olmeke, kulturu Teotihuacána, Maje,
Asteke, pa i za Inke.
• U mnogim krajevima Euroazije (i u preddinastičkom Egiptu) početna metalurgija zlata i bakra imala je slično
(prestižno) značenje kao i u Americi.
Širenje obrade bakra i poslije bronce.

Brončano doba
• Iako je bakar zbog svoje mekoće bio vrlo pogodan za
obrađivanj e, upravo zbog te mekoće njegova je
primjena u zemljoradnji ili u ratovanju (za izradu
oružja) ostala ograničena.
• Da bi se dobila čvršća kovina, prikladnija za takve krute
svrhe, trebalo je sliti bakar s drugim metalima i tako
proizvesti bronca.
• Prve brončane legure, s dodatkom arsena ili nikla (u
Kilikiji) datiraju iz druge polovine 5. i s početka 4.
tisućljeća pr. Kr.
• Poslije se proširila prava, tj. kositrena bronca, koja je
zauzela ključno mjesto u ranim civilizacijama Bliskoga Brončana sječiva, vrh koplja i kalupi (Muzej Latenium, foto EH).
istoka i istočnog Sredozemlja.

122
• Prema jednoj pretpostavci taj se materijal pojavio u područjima gdje je bilo i bakra i kositra. U zapadnom
arealu takva su se područja nalazila u Armeniji i u jugoistočnoj Arabiji. Drugdje je trebalo uvoziti ili prvu ili
drugu sirovinu, pa je bronca u pravilu bila skupocjena. Mogla su je praviti samo društva koja se već dosegla
stanovit razvojni prag, te koja su mogla razmjenjivati višak vlastite robe za uvoz nužnih sastojaka.
• Slijedi da su uspješne zemljoradničke zajednice, čak i u rudom siromašnim krajevima, preuzele vodstvo u
brončanom dobu.
• Primjeri iz Mezopotamije, Egipta, Krete i južne Grčke dobro to ilustriraju. Vjerojatno su isti čimbenici djelovali
u razvitku indske civlizacije.
• U kineskom slučaju, uspješna zemljoradnja u dolini Žute Rijeke, možda uz neke poticaje sa zapada preko
Sibira, pokrenula je brončanodobnu civilizaciju Shāng (商) u 18. stoljeću pr. Kr. Doduše, starokineska predaja
govori o brončanim predmetima još u vrijeme prvobitne dinastije Xià (夏), koja je prema tradicionalnoj
kronologiji nastala na kraju 3. tisućljeća pr. Kr. Osim toga, stanovit utjecaj mogle su imati drevne veze s
jugom. Naime, obrada ne samo bakra, nego i bronce, počela je u južnoj Kini i u dijelovima jugoistočne Azije
već oko 3000 pr. Kr. Ipak, smatra se da je društveno značenje tih novina na jugu bilo razmjerno slabo,
prvenstveno zbog otežanih uvjeta u vlažnim tropskim sredinama.

Željezno doba
• Prvi željezni predmeti potječu iz Irana, još iz druge polovine 6. i iz 5. tisućljeća pr. Kr.
• Potkraj idućeg tisućljeća željezo je bilo poznato isto u Egiptu. U većini slučajeva radilo se o meteoritskom željezu.
• Međutim, negdje na kraju 4. ili tijekom 3. tisućljeća pr. Kr., prava crna metalurgija počela je u sjevernim
planinama Anatolije.
• Željezo se vjerojatno najprije proizvelo kao nusproizvod, jer se željezna rudača koristila u procesu taljenja
bakra. Cijena mu je početku bila vrlo visoka, čak četvrdeset puta viša od cijene srebra.
• Osim toga, lokalni su vladari u Anatoliji pokušavali zabraniti izvoz.
• Premda su Hetiti u 15. stoljeću pr. Kr. naučili njegovu obradu (do zavidne kakvoće), u njihovo vrijeme
proizvodnja "crnoga metala" ostala je ograničena. Neki autori smatraju da su zbog vojnih razloga čuvali tajnu
nove kovine, a možda su imali i objektivne poteškoće u samoj proizvodnji.
• Nekada se mislilo da su ideološki razlozi stvorili odbojnost prema željezu, budući da je dolazilo iz stranih
krajeva i nije bilo povezano s podvizima bogova ili predaka kao što je bila bronca (i bakar).
• U svakom slučaju, šira primjena počela je tek nakon 12. stoljeća pr. Kr., po svoj prilici zahvaljujući migracijama
sa sjevera koje su zahvatile čitavo istočno Sredozemlje i dokončale hetitsku vlast.
• Otad je željezo, jedan od najčešćih metala na Zemlji, uvelike "demokratiziralo" metalurgiju u zapadnoj Euroaziji.
• Nakon što se proširila po Sredozemlju, željezna
metalurgija je u prvom dijelu 1. tisućljeća pr. Kr.
zahvatila velik dio kontinentalne Europe.
• Halštatska kultura (800–450. pr. Kr.) bila je u tome
prekretnica, i nakon nje je latenska kultura (od 450.
pr. Kr. do 1. stoljeća pr. Kr.) još veći uspjeh u obradi
željeza.
• U Africi i Kini široka proizvodnja željeza datira iz
druge polovine 1 tisućljeća pr. Kr., a u Americi u 1.
tisućljeću n.e. željezo su upoznali i Eskimi.

Željezna fibula iz vremena latenske kulture (Muzej Latenium, foto EH).

123
Ideološke ili duhovne epoha (ili "razvitak")
... visoko razvijene srednjoameričke kulture bile su formalno
"neolitske" u starosvjetskom smislu da su koristili kamen ili
kremen ili opsidijan za oštrice...
Stuart Piggott

• Piggott je pogodio jednu ključnu misao, iako ju je vrlo blago izrekao, vjerojatno da se ne bi sukobio s težnjama
u njegovo doba da se napusti dugogodišnja usredotočenost na starosvjetsku arheologiju i tehnologiju; imao
je svakako široke svjetske nazore, ali ipak nije mogao zanijekati da tehnološke epohe nisu nužno podudarne s
ideološkim (idejnim), ili duhovnim epohama.
• Tehnologija, ukratko, nije sve – i moguće je stvoriti visoko složeno društvo na gotovo neolitskim osnovama, o
čemu svjedoče društva Maja, Asteka i Inka.
• Uvjetno rečeno možemo te razine nazvati ideološkim ili duhovnim epohama, premda ih je teško točnije
definirati, ili odrediti neku skalu vremenovanja.
• Shema je zapravo višestrana: važnost pojedinaca ili društva, važnost moći ili suradnje, obuhvatnost religijskih
sfera, temelji morala, pa čak i sfere identiteta, mogu prolaziti kroz evolucijske korake, pa bi se eventualno
mogle razraditi prema vremenovanju.
• Primjerice, kako se čini, društvenost je najvjerojatnije
postiglo složenije razine nakon što su suvremeni ljudi u
gornjem paleolitiku zamijenili prijašnje vrste.
• Društvenost je povezana također s oblicima obiteljske
organizacije, i u širem smislu s načinom povezivanja
spolova, starijih i mlađih naraštaja, nositelje pojedinih
kultura, pa i susjednih naroda, itd.
• Kako je bilo naznačeno na početku kolegija, svojedobno je
Morgan opisao razvitak međuspolnih odnosa prema
vremenskoj shemi od divljaštva do civilizacije – i osim toga
drugi su autori u 19. i ranom 20. stoljeću pretpostavljali da
se društveni razvitak kretao od matrijarhalnih do
patrijarhalnih zajednica. V. M. Vasnjecov, "Kameno doba. Pir" ("Пиршество", 1883).
• Marija Gimbutas je poslije istaknula razliku između staroeuropskih kultura, koje su tobože bile usmjerene
idejno i duhovno na žensku odnosno "matrističku" dimenziju, i patrijarhalnih indoeuropskih kultura.
• Koliko je takvo tumačenje doista točno, ostaje upitno – ali vizija koju je Gimbutasova ponudila nije nužno
povezana s tehnološkim vremenovanjem.
• Ideološke ili duhovne epohe, dakle, slijede vlastiti razvitak.
• I štoviše naći ćemo katkad da i tehnološki vrlo razvijena društva, mogu zadržavati ideološke sadržaje, koji sežu
do kamenoga doba, iako se ti elementi redefiniraju i u pravilu poprimaju nove značajke.
• Doduše, moguće je (donekle) vidjeti vezu između ideja i vrsta organizacije društva, s kojima su takvi sadržaji
bliže povezani, prije nego s pukom tehnološkom osnovom.
• Taj faktor bit će važan i u određivanju pojmova u odnosu na civilizaciju, poglavarske vlasti, itsl.
• Falička motiv, primjerice, sasvim je prapovijesni i jasno je osvječen već u predmetima iz orinjačke kulture. U
civiliziranim društvima se zadržao (osobito u drevnom Rimu), međutim u modernim kulturama ipak je često
sveden na komediju (o čemu je pisao još i Aristotel).
• Ipak, danas u visokorazvijenom japanskom društvu, kult falusa primjerice, dio je sintoističkih shema, koje u
biti nastavljaju prapovijesne šamanističke tradicije – ali ujedno čak potiču načine ponašanja i društvene
organizacije, koji su doveli do danas tehnološki vrlo razvijenog Japana.

124
4. Prapovijest govori o sebi (simbolski izražaji)
Općenito o simbolici ili "umjetnosti"
• Primjeri simbolike, ili "umjetnosti" (kako se najčešće označuje) nedvojbeno su najjasnija potvrda pojave
"bihevioralne modernosti" u prapovijesti, dakle (kako je bilo naznačeno) oblika ponašanja koji će
karakterizirati suvremene ljudi.

Zajednička peticija poglavara Čipeva/Odžibva američkom predsjedniku Jamesu K. Polku (1849) za posjed malih jezera (8) uz jezero
Superior (10), i blizu jedne ceste (11). Glavni je poglavar ždral (1), i sve životinje predstavljaju toteme. Oči su povezane kako bi se
izrazilo jedinstvo (6), i polaze od ždrala (v. Joseph Deniker, The Races of Man. An Outline of Anthropology and Ethnography. London:
Walter Scott, 1900, str. 138–139).

• Simbolika, u ovom smislu, uključuje raznovrsne manifestacije, a njezin najopćenitiji izraz je ljudski jezik, koji
nam omogućuje da sistematiziramo i prenosimo iskustva da bi se mogli kolektivno adaptirati svom okolišu i
održavati društvene interakcija.
• Stoga je ta problematika ključna za tematiku prapovijesnih društava.
• Može se pretpostaviti da su stanovite razine simbolike postojale odavno, pa tako i od samoga nastanka naše
vrste. "Manuporti" iz vremena Homo erectus-a, kao i oblici standardizacije u izradi oruđa i slično, ukazuju na
simbolske dimenzije u epohi prije pojave naše ljudske vrste.
• Ali svi ti "iskonski" pokazatelji simboličkih misli vrlo su slabi u usporedbi s "eksplozijom" nepobitnih znakova
na početku gornjeg paleolitika.
• Uobičajeno je opisati tu "eksploziju" više-manje kao "umjetnost".
• I mi možemo rabiti tu oznaku, ali moramo biti svjesni da je zamisao o "umjetnosti" kao neke posebne sfere
djelatnosti više proizvod kasnijih svjetonazora.
• Naime, kada razmišljamo o prapovijesnoj umjetnosti zapravo je trebamo shvatiti tek kao sustavno simboličko
izražavanje, ili kao svojevrsni jezik ili pismo iz prapovijesti.
• U nedostatku drugih "pisanih" izraza, proučavanje te umjetnosti jedini je način kojim možemo pokušati
"pročitati" prapovijest iz njezine vlastite perspektive.

Otkriće prapovijesne umjetnosti

• Na neki je način paradoksalno to da je prapovijesnu umjetnost trebalo "otkriti".
• Naime, premda je bilo potrebno pronaći, identificirati i često rekonstruirati predmete tzv. pokretne
125
 umjetnosti, barem je dio crteža u spiljama (koje su se posjećivali), kao i prikaza na otvorenim stijenama, ostao
više-manje vidljiv od vremena kada su nastali.
• I doista, ljudi su odavno znali za te crteže, i štoviše odnosili su se prema njima na način koji je možda evocirao
njihovu svrhu.
• Primjerice, godine 1458. papa Kalist III. (= Alfons de Borja, r. 1378., papa 1455–1458) zabranio je Španjolcima
da vrše obrede u spiljama u kojima su prikazani konji, a u 14. ili 16. st. ruski pravoslavni redovnici ili svećenici
smatrali su potrebnim da stave znak kršćanskoga križa preko mezolitskog ili neolitskog petroglifa šamana na
obali Onješkog jezera.
• Dakako, iako je narod tu i tamo prepoznavao te likove iz prošlosti, nije jasno je li način na koji se odnosio
prema njima doista odgovarao svrsi zbog kojih su nastali.
• Je li, recimo, lik na Onjegi doista označavao "šamana" ili "đavla"?
• Zna se, primjerice, da je tzv. "div" ili "prostak" (engl. rude man) iz krede u
mjestu Cerne Abbas u Dorsetu sve do novije prošlosti služio kao
pomagalo za plodnost (bilo je preporučeno da žene koje nisu mogle
zanijeti prespavaju na falusu "diva").
• Međutim, ni do danas se ne zna ni prava svrha, pa ni točno vrijeme
nastanka tog lika, je bio opisan tek u 17. stoljeću i postoji teza da je riječ o
političkoj karikaturi na račun Olivera Cromwella (1599–1658), prikazan
kao Herkul.
• Da bi se točnije počelo čitati simboliku i vlastiti jezik prapovijesti trebalo
je prvo utvrditi uopće pojam prapovijesti, i to – kako smo vidjeli –
dogodilo se tek na početku 19. stoljeća.
• I u istom stoljeću "otkrili" su se i prvi predmeti prapovijesne umjetnosti, "Prostak", oslikan iz krede na polju blizu
točnije umjetnost iz europskog paleolitika. mjesta Cerne Abbas (Dorset).
• Smatra se da je prvi takav predmet bio pronađen između 1827. i 1829. u
Velikoj spilji Bize (= Grande Grotte de Bize) u pokrajini Aude na jugu Francuske. Riječ je o rogu jelena s
uklesanim ševronima.
• Zatim 1860. godine francuski paleontolog Édouard Lartet (1801–1871) otkrio je rog s uklesanom glavom
medvjeda. Objavio je crtež nalaza iduće godine – i to je zapravo bio prvi priznati primjerak prapovijesne
(paleolitske) umjetnosti.
• Prvu ljudsku figuricu, djelomični kip žene, pronašao je 1864. Paul Hurault
Marquis de Vibraye (1809–1878) blizu mjesta Laugerie-Basse u Doronji. Zbog
neprikrivene golotinje, nazvao ju je Vénus impudique ("neskromnu", ili
"bestidnu Venera"), i to u sarkastičnom smislu u odnosu na poznate antičke
i klasične prikaze Venere, koja skriva spolne detalje svoga golog tijela.
• U zadnjem dijelu 19. stoljeća fond prapovijesnih pokretnih umjetnina
znatno se povećao, osobito zahvaljujući marljivom radu francuskog
arheologa Édouarda Piettea (1827–1906) i drugih ranih istraživača.
• Radilo se, dakako, najčešće o predmetima iz francuskog gornjega
paleolitika, upravo na temelju kojih se počela definirati predodžba o
najstarijoj prapovijesnoj umjetnosti.
• I sve dok su ti predmeti izgledali više-manje jednostavni ili "neuki", nije bilo
teško prihvatiti ih kao radove drevnih ljudi.
• Međutim, pravi je šok izazvalo novo otkriće slika na stijenama u
kantabrijskoj (sjevernošpanjolskoj) spilji Altamira – te će slike radikalno
utjecati na prijašnja shvaćanja o umjetničkim dometima paleolitskih ljudi. "Bestidna Venera" (crtež: H. Breuil)

126

Marcellino Sanz de Sautuola
• Priča o Altamiri danas je već vrlo poznata.
• Sve je počela još 1868. kada je pas lovca Modesta Peresa pronašao otvor u
spilju, što je nakon nekoliko godina ponukalo jednog lokalnog zemljoposjednika
i ljubitelja starina da pobliže razmotri spilju.
• Bio je to Marcellino Sanz de Sautuola (1831–1888).
• Sautuola je započeo svoja istraživanja 1875. godine, no tek je 1879. vidio
znamenite crteže, zbog kojih je Altamira postala poznata. Točnije, te je crteže
prva ugledala njegova tada osmogodišnja kći Maria.
• Dok je njezin otac kopao po podu spilje, Maria je pošla sama u razgledavanje
spilje i u jednom trenutku izvikula već famoznu frazu: "Gledaj Tata – volovi"
(= Mira, Papa, bueyes!).
• Sautuola je brižno nacrtao prikaz životinja, među kojima su prevladavali bizoni, i
konačno 1880. objavio svoje rezultate.

Dio Sautuolinog crteža glavne scene iz Altamire (1880).

• Ali reakcija znanstvenika bila je u početku krajnje skeptična. Smatralo se da su crteži iz Altamire predobri. Nije
se vjerovalo da su paleolitski ljudi mogli stvoriti takve umjetnine, pa se govorilo da je Sautuola ili podvalio
krivotvorinu, ili da je bio žrtva nečije podvale. U najboljem slučaju, smatralo se da su slike u spilji nacrtali
Kelti, ili rimski vojnici.
• Tada vodeći autoriteti poput Gabriela de Mortilleta i prapovjesničara Émilea Cartailhaca (1845–1921)
kategorički su odbijali prihvatiti Altamiru kao djelo prapovijesnih ljudi.
• Ali nakon otkrića drugih spilja sa sličnim crtežima u Francuskoj (La Mouth, Pair-non-Pair, Les Combarelles),
prihvatila se i Altamira – ali tek poslije Sautuoline smrti.
• Iako su primjeri iz europskog paleolitika, poput crteža nađenih u Altamiri i poslije u drugim mjestima
uglavnom na "frankokantabrijskom" području, postali gotovo sinonimi prapovijesne simbolike, daljnji tijek
istraživanja potvrdio je da je u gornjem paleolitiku došlo do procvata umjetnosti diljem svijeta.
• Istina, oblici te umjetnosti variraju – i spiljski crteži nisu svuda prisutni: tj. u nekim krajevima prevladavaju
primjeri pokretne umjetnosti.
• No u Africi, ne računajući na razne crteže i rezbarije iz vremena prije gornjeg paleolitika ili čak iz vremena Homo
erectus-a, prvi primjeri jasne figurativne umjetnosti stari su najmanje oko 30.000 godina (u Nambiji), u Indiji
najstariji prikazi iz Bhimbetke (u državi Mahya Pradeš) mogli bi biti također oko 30.000 godina stari, i isto

127
 vrijedi za najstarije primjere iz Australije (uzevši u obzir problematičnost datiranja petroglifa u Jinmiumu na
oko 75.000 godina).
• Ipak, u nastavku razmotrit ćemo prvo europske, euroazijske i poslije neke jugoistočnoazijske slike (najstarije).

Pokretne umjetnine i umjetnost na stijenama

• Prema izračunu, samo na području zapadne Europe, dosad je bilo pronađeno oko 10.000 primjera pokretnih
umjetnina iz gornjega paleolitika. Riječ je o različitim gravurama na komadima kamena (obično kamenim
pločama), kosti i na dijelovima rogova, ili pak o izrađenim predmetima (malim kipovima, utilitarnim
predmetima sa umjetničkim dodacima, itd.)
• Rasprostranjenost tih predmeta nije ujednačena. Negdje su rijetki, a negdje ih ima u golemom broju.
• U mjestu Parpalló na istoku Španjolske bilo je nađeno čak 5.034 kamenih pločica s gravurama, u spilji La
Marche (općina Lussac-les-Châteaux) u središnjoj Francuskoj 1.512, u spilji Enlène u francuskim Pirenejima
oko 1.100, u Gönnersdorfu u rajnskom području Njemačke oko 500, itd.
• Osim toga, na području Srednje Europe (Češke, Slovačke, Austrije, Mađarske) gotovo sva umjetnost iz
paleolitika ulazi u kategoriju pokretnih umjetnina.
• Umjetnost na stijenama, tj. "parijetalna umjetnost" (fr. art pariétal), koja uključuje i spiljske crteže i petroglife
na otvorenim stijenama (fr. art rupestre, engl. rock art), prevladavala je u gornjem paleolitiku na ograničenom
području Europe, iako se od mezolitika, osobito u obliku petroglifa, raširila po golemom dijelu i Europe i svijeta.
• Statistika za gornji paleolitik jasno ukazuju na prostornu koncentraciju parijetalne umjetnosti. Konkretno, dosad
je u Francuskoj otkriveno ukupno 147 spilja ili stijena s crtežima, u Španjolskoj 130, u Italiji (sa Sicilijom) 25, u
Portugalu 3, u Rumunjskoj 2 (Coliboaia, Cuciulat) i tek jedna lokacija u Bosni i Hercegovina (Badanj kod Stoca),
možda u Hrvatskoj (Siničića spilja kod Brinja), i na istoku Ruske Federacije (Kapova u Baškiriji).
• Zatim, ako pogledamo konkretno frankokantabrijsko područje, danas je evidentirano oko 56 lokacija u
francuskom Périgordu odnosno Doronji, 30 u francuskim Pirenejima i čak 87 u kantabrijskoj Španjolskoj od
Asturiasa do Navarre.
• Dakako, neki ti lokaliteti imaju tek nekoliko crteža, dok ih neki imaju na stotine. Prednjači Lascaux s oko 600
slika i gotovo 1500 gravura, i zatim spilja "Trojice braće" (Trois-Frères) s oko 1500 primjera.
• U nekim lokacijama pokretne umjetnine nalaze se zajedno s parijetalnim primjercima. Ali postoji i zanimljiva
specijalizacija.
• Primjerice, u spilji Enlène, u kojoj postoje i tragovi ognjišta i koja je spojena sa spiljom Trojice braće, gotovo
nema zidnih crteža ili gravura, ali zatim ima mnoštvo pokretnih umjetnina. Ista takva dvojnost postoji u
francuskim Pirenejima između Spilje krave (La Vache) i spilje Niaux, koje se nalaze jedna nasuprot druge u
uskoj dolini. U Spilji krave ima tragove ognjišta i pokretnih umjetnina, ali nema ukrašenih stijena, dok u
Niauxu nema tragova boravka, ali zato je ta spilja prepuna crteža.

Rekonstukcije prikaza
• Nema sumnje da je golem utjecaj na našu predodžbu o
paleolitskoj umjetnosti imao Henri Breuil, koga smo već više
puta spomenuli.
• Breuil je počeo preslikavati spiljske crteže od samog početka 20.
stoljeća, kada je bio još vrlo mlad čovjek (1900. u spilji La
Mouth i 1902. u Altamiri).
• Tehnika koju je rabio u prvom dijelu 20. stoljeća uključivala je
izravno preslikavanje. Preko crteža bi položio papir i zatim
precrtao sve što je mogao prepoznati. Poslije je mjerio i
koregirao svoje crteže i na kraju ih objavljivao (iako nekada tek
poslije mnogo godina). Henri Breuil u mlađim i starijim godinama.

128
• Upravo Breuilov golem utjecaj doveo je do toga da danas mnoge već vrlo poznate slike, koji su standardni dio
udžbeničkih prikaza, doživljavamo i tumačimo preko Breuilovih rekonstrukciju. No Breuilove su slike sadržavale i
subjektivni element.
• Naime Breuil je vjerovao da parijetalne slike odražavaju "lovačku magiju", pa je u tom smislu katkad isključivao
crte koje je smatrao suvišnima i tražio prepoznatljive anatomske detalje.
• Danas, kao prvo, tehnike rekonstrukcije mnogo su razvijenije, i izravno preslikavanje smatra se nedopustljivom,
zbog mogućnosti uništavanja uzorka. I isto tako uzimaju se u obzir sve crte. Drugim riječima smatra se da i
crte, mrlje, ogrebotine, itd. koje je Breuil smatrao suvišnima (ili "parazitskim") – prenose određeno značenje.
• Štoviše, istraživači poput Alexandera Marshacka (1918–2004) uveli su i novi tehniku promatranja primjera
paleolitskih znakova i umjetnina – pod mikroskopom.

Starost slika
• Datiranje paleolitskih slika nije lak posao, i dok se pokretne umjetnine mogu katkad datirati prema slojevima
u kojima su nađeni, ili prema organskom materijalu (ako je riječ, primjerice, o koštanoj materiji), to je teže u
slučaju prikaza na stijenama.
• Stoga se dugo vremena pokušavalo datirati parijetalnu umjetnost ili prema asocijaciji s predmetima nađenim
u spilji, ili prema stilovima prikaza.
• Razvitak simbolike, kako je bilo više puta rečeno, pripisivalo se ljudima naše vrste, pa bi se stoga i parijetalna
umjetnost mogla najranije datirati u doba kada su se u nekom kraju pojavili "neantropi".
• Ali vidjeli smo da su i neke prijašnje vrste ljudi (možda prije 400.000 godina!) urezivale predmete (primjerice
slonovsku tibiju iz Bilzingslebena), i također rabile oker.
• I jedan novi nalaz iz spiljskoga sustava Nerja zapadno od Malage na južnoj obali Španjolske, obrađen 2012.
godine, potaknuo je hipotezu da su najvjerojatnije neandertalci napravili prve spiljske crteže u Europi.
• Datiranje organskih naslaga oko crteža (desno) ukazalo je na starost između 43.500 i 42.300 godina, što bi
značilo da je bio naslikan u vremenu kada su neandertalci još živjeli na jugu Iberije.
• Ali ipak nije riječ o izravnom datiranju.
• Danas je izravno datiranje moguće, kada dio pigmenta u slikama sadrži ugljen, premda datiranje ugljena,
recimo prema metodi 14C može dati maksimalnu moguću starost slika, i ne nužno stvarnu starost.
• Međutim, ta izravna metoda bitno je utjecala na spoznaje, jer je potvrdila, primjerice, da najstarije slike iz
spilje Chauveta, koja je bila istražena tek 1990-ih, datiraju od prije 30.000 godina! I možda čak od 40.000 PD.
• Datiranje slika iz Chauveta promjenilo je i dugodišnja shvaćena o razvitku stilova u umjetnosti. Naime, crteži
iz Chauveta tehnički su odlični, i ujedno su zasad i najstariji utvrđeni primjeri koji se vežu za našu vrstu ljudi
(za razliku, eventualno, od "slika" iz spilje Nerja).
• S druge strane, kada je riječ o vrednovanju stilova, neki su istraživači spomenuli problem "amaterizma":
drugim rječima, sve nađene slike nisu nužno djela vrhunskih umjetnika. Neke su možda radovi početnike,
neke bi mogle biti igrarije djece. U tom smislu, tehničke slabije izvedene slike ne moraju se interpretirati kao
odraz starijih ili "primitivnijih" etapa.
• Treba uzeti u obzir i razvitak tehnika: razne vrste boja, odnosno pigmenata koji su se koristili, i oruđa za rad.
• Koliko je poznato, paleolitski umjetnici u zapadnoj Europi koristili su samo pet boja: crvenu, žutu i smeđu koju
su dobivali od okera, crnu – najčešće od ugljena, i bijelu od kaolinita (mineralne gline). Boja se nanosila na
stijene ili druge predmete katkad prstima, ali vjerojatno i nekom vrstom kista. Za česte siluete ljudskih ruka
(osim kad je riječ o otiscima), možda se boja brizgala iz usta umjetnika ili osoba koje su ih pravile.

Sadržaj prikaza – što se slikalo?

• Što se tiče parijetalnih prikaza, nema dvojbe da su među prepoznatljivim likovima prevladavale životinje, i to
najčešće konji i bizoni.

129
 • Prema Leroi-Gourhanu, od ukupno 2.260 analiziranih parijetalnih slika,
610 prikazivale su konje i 510 bizone.
• Rijeđi su prisutni prikazi pragoveda (ili turova), jelena, kozoroga, riba,
ptica, mamuta, nosoroga, medvjeda, velikih mačaka, dabara, kukaca, itd.
• Jedno vrijeme se smatralo da su ljudski prikazi rijetki. Međutim, danas
znamo da to nije slučaj. Samo u La Marcheu imamo oko 115 prikaza ljudi!
• Česti su oblici koje su bili označeni tek kao "antropomorfni", tj. koji su
imali samo neke sadržaje koje podsjećaju na ljude, i napokon postoje i
nekoliko "kompozitnih" likova poluljudi-poluživotinja (najpoznatiji su tzv.
"čarobnjaci" iz spilje Trojice braće/Trois-Frères i iz spilje Gabillou).
• Ipak, najčešći se i na stijenama, a također često na predmetima pokretne
umjetnosti, pojavljuju crte i znakovi koje ne možemo sasvim shvatiti.
Portret Leroi-Gourhana (slikar: José-
• Bilo je pokušaja da se neki ti znakovi objasne kao skraćene slike
Manuel Benito Álvarez).
predmeta: strelica, kučica, toljaga i često spolnih organa.
• U tom smislu je Breuil uveo naziv tektiform za oblike nalik na kučice ili kolibe, a Leroi-Gourhan je poslije te iste
znakove pretumačio kao ženske simbole.
• Dakako, u novije vrijeme pojavila se zamisao da bi se moglo raditi o ideogramima, ne o simbolima konkretnih
predmeta. Štoviše, neki su istraživači ukazali na stanovite sličnosti nekih znakova, s najstarijim sustavima
pisanja u širem Sredozemnom području i drugdje.
• To je dovelo do zamisli da bi apstraktni znakovi na stijenama i predmetima, koji se postojano ponavljaju u
više-manje istom obliku, mogli predstavljati kakvo rano pismo, ili "predpismo", ili barem identifikacijske
znakove, poput srednjoazijskih tamgi.
Tumačenja
• O tumačenjima ćemo više govoriti poslije, no zasad treba navesti samo neke opće smjernice.
• Još na kraju 19. st. istraživači poput de Mortilleta bili su skloni mišlju da paleolitske umjetničke izraze nemaju
neko osobito značenje. Smatrali da je riječ jednostavno o estetici, o umjetnosti radi umjetnosti.
• Poslije, u prvom dijelu 20. stoljeća, glavna je tvrdnja bila da je riječ o "lovačkoj magiji", što se pokušavalo
dokazati na temelju etnografskih analogija iz Australije i drugih dijelova svijeta. Navodno je bila riječ o
stanovitom obliku "simpatične magije", koja je trebala poboljšati izglede za lov.
• Kada se pokazalo da prikazane životinje ne odgovaraju stvarnim životinjama koje su ljudi lovili i jeli, ipak su
istraživači dalje tvrdili da se radi o lovačkoj umjetnosti. Primjerice, slike lavova trebale su nekako lovcima
prenositi snagu i moć tih životinja.
• Poslije se na temelju usporedbi s umjetnosti Sana ili Bušmena razvila teza o šamanskoj funkciji barem spiljske
umjetnosti. U tom smislu, crte, točke i drugi nejasni oblici bili su protumačeni kao posljedice halucinacija i
stanja transa, dok su životinje bile viđena kao "životinje-duhovi" koji pomažu šamane.
• Slijedile su interpetacije o kultovima plodnosti, pa je tako svaka debela životinja, ili svaka figurica debele
"Venere" bila zamišljena kao trudna.
• Pojavila se nešto poslije i tzv. "pornografska teza" o prapovijesnoj umjetnosti.
• Napokon, prve pomake od etnografskih analogiji učinili su sredinom 20 st. Annette Laming-Emperaire (1917–
1977) i André Leroi-Gourhan, koji su umjesto etnografskih analogija počeli statistički obrađivati scene.
• U odnosu na spiljske crteže, Leroi-Gourhan je na kraju razvio svoju tipologiju o vrstama životinja koje su bile
povezane s pojedinim dijelovima spilja.
• Podijelio je životinje u četiri skupine: grupu A predstavljao je konj (30%), grupu B bizon i pragovedo (30%),
grupu C jeleni, kozorozi i mamuti (30%) i grupu D (10%) dabri, velike mačke i nosorozi. Kada je te grupe
usporedio s topografijom spilja, ispalo je da je 90% životinja iz grupe A i B koncentirano u središnjim zonama,
većina životinja iz grupe C nalazi se blizu ulaza spilja ili bočno od središnje zone, i životinje iz grupe D nalaze se
u tamnim krajnjim dijelovima spilja.

130
• Leroi-Gourhan je nastavio svoju analizu i uočio dualizam između konja i bizona, koji su općenito najčešće životinje.
• Bizone je zamislio kao simbole žena (što je bilo poprilično nategnuto, ali u skladu s tezama u odnosu na
neolitik i brončano doba o vezi između žena i "bikova"), a zatim je podijelio znakove nađene u spiljama na
"tanke" ili "muške" znakove, i na "pune" ili "ženske znakove".
• Laming-Emperaire je u početku slijedila sličnu shemu, ali je na kraju prihvatila totemsko gledište o konjima i
bizonima, koji bi tako označavali simbole povezanih klanova. Scene u središnjim dvorama spilja zamislila je
kao prikaze kreacijskih mitova.
Pregled parijetalnih crteža i gravura
• U nastavka ćemo pregledati nekoliko najpoznatijih, najtipičnijih, ili pak iznimnih primjera parijetalnih crteža i
gravura, kroz koje prapovijest "govori o sebi".
• Općenito se može zaključiti da se parijetalni izražaj razlikuje od "pokretnih umjetnina", i to barem na dva
bitna načina.
• Prvo, za razliku od pokretnih umjetnina, parijetalni izražaji su trajniji. Pokretni predmeti brže nestaje – lakše
se lome, razbijaju, gube, itd., i to nerijetko tijekom samo jednog ili u najboljem slučaju nekoliko ljudskih
naraštaja, dok crteži i gravure na stijenama mogu trajati tisućljećima.
• To osobito vrijedi za spiljske primjere, koje su – za razliku od vanjskih parijetalnih izražaja (konkretno petroglifa) –
u pravilu zaštićeni od utjecaja prirodnih elemenata. U nekim slučajevima, prirodni elementi mogu čak pomoći
da se očuvaju, recimo kada neki odron zemlje ili slična pojava zapečati ulaz u spilju i tako zaštiti crteže i od
atmosferskih utjecaja i od eventualno destruktivnih djelovanja ljudi.
• No razmjerno velika trajnost partijetalne umjetnosti nije samo vrlo zgodna okolnost za današnje istraživače
prapovijesti. Znakovito je da su se u mnogim dijelovima svijeta iste spilje ili stijene oslikavane kontinuirano
tijekom više stoljeća i na frankokantabrijskom području, primjerice, tijekom nekoliko desetaka tisućljeća.
• Zbog te tendencije, moglo bi se pretpostaviti da su spilje i stijene poprimile stanovito "sveto" značenje, u
smislu odnosa ljudi prema prostoru, ali i prema prošlosti.
• Međutim, kada u ovom smislu govorimo o "svetom" značenju ne moramo to nužno povezati sa sferom
religije ili božanstvenosti, iako je ta veza izričita u većini poznatih primjera.
• Naime, u širem smislu pojam "svetosti" može se odnositi na svaki siguran i postojan sadržaj života, koji
pomaže ljudima da se integriraju u njihov svijet, u društvu, u povijest (ili prapovijest), itd.
• I to nas dovodi do druge bitne razlike između parijetalnih izražaja i pokretnih umjetnina.
• Parijetalni izražaji, po svemu sudeći, odražavaju kolektivne misli, osjećaje i potrebe u razmjerno dugom
vremenskom hodu, dok to ne mora biti tako u primjeru pokretnih umjetnina.
• Dakako, točno je da neke pokretne umjetnine mogu poprimiti i kolektivne značajke. One mogu povezivati
zajednice putem razmjene, ili zbog kakve funkcije u obredima.
• Ali one isto tako mogu poslužiti potrebama pojedinaca, dok je, naprotiv, vrlo malo vjerojatno da su barem u
prvim epohama prapovijesti pojedinci za vlastite potrebe mogli monopolizirati parijetalne izražaja.
• Istina, postoje primjeri malih ili pak izoliranih parijetalnih crteža, koji su možda neke osobe slučajno napravile – ali
to su obično iznimne pojave.
Gornjopaleolitska parijetalna umjetnost
• Odmah treba ponoviti da se izraz "umjetnost" (i pojam "umjetnina") u nastavku koristi općenito za sve crteže
i gravure koje ćemo razmotriti, iako su neki izražaji po svemu sudeći imali smisao ili funkciju koja bi se teško
mogla odrediti kao "umjetnička".
• Pregled ćemo započeti primjerima iz frankokantabijskog područja, koji su ujedno najstariji u prošlosti (općenito).
• Dvije spilje na tom području zaslužuju posebnu pozornost. I kroz njih ćemo proći od dvorane do dvorane,
odnosno od galerije do galerije.
• Riječ je o spiljama Chauvet (Chauvet-Pont-d'Arc) u okrugu Ardèche (Rhône-Alpes), i Lascaux u Doronji.

131
• Zatim ćemo iznijete neke zanimljivosti, ili teme iz drugih gornjopaleolitskih spilja, uz neke kraće preglede
njihovih sadržaja.
• Potom slijede primjeri gornjopaleolitske parijetalne umjetnost izvan spilja, odnosno u drugim područjima
svijeta. I tu ćemo poći od primjeri koji su na stanovit način najbliži frankokantabrijskim izražajima (Dolina
rijeke Côa u Portugalu, Kapova i Ignjeteva spilja na Uralu).
• Poslije ćemo razgledati izbor najstarijih crteža i gravura na stijenama u Indiji, Americi, i u drugdje, premda se
mora reći da se većina tih primjera ipak ne odnosi na gornji paleolitik, nego na mezolitsko, neolitsko ili kasnija
kulturološka razdoblja (koja ćemo pokušati sažeto predstaviti poslije). *

Chauvet (Francuska)
• Spilja Chauvet nalazi se u južnoj Francuskoj, u dolini rijeke Ardèche (u regiji Rhône-Alpes).
• I jedno od najvažnijih značajki ove spilje, osim njezinog vrlo važnog sadržaja, polazi od činjenice da je bila
otkrivena tek sredinom 1990-ih godina.
• Troje francuskih speleologa, Jean-Marie Chauvet (po kojem je spilja dobila ime), Éliette Brunel i Christian
Hillaire, slučajno su je otkrili 18. prosinca 1994. godine.
• Slijedila je serija zakonskih zavrzlama i sporova oko prava na
korištenje i opise spilje, koja su bila razrješena tek 1998., kada je
Francusko ministarstvo kulture dopustilo tada vodećem
francuskom autoritetu za spiljsku umjetnost, Jeanu Clottesu
(1933–), da dovede ekipu stručnjaka u Chauvet.
• To kasno otkriće, dakako, omogućilo je da se u daljnjoj analizi
primjene najnovije tehnike iz struke, i da se spilja Chauvet zapravo
bolje obradi od gotovo svih prije otkrivenih lokaliteta na širem
frankokantabrijskom području.
• I ne samo to! Koristeći nove metode datiranja crteža, prvo se
utvrdilo da su najstarije prikazi u Chauvetu nastali prije 30.000
godina, što je bio tada najstariji datum na frankokantabrijskom
području, i vu svijetu; ali se nedavno, kako je bilo rečeno, taj
datum pomaknuo čak do 40.000 PD.
• Dakako, arheološki materijal u spilji pripada različitim slojevima –
od najstarijih faza orinjačke kulture, preko razdoblja gravetske
kulture do magdalenskog razdoblja.
• Njemački režiser Werner Herzog (1942–) snimio je 2010. film o
Chauvetu, koji je nazvao "Spilja zaboravljenih snova" (= "Cave of
Forgotten Dreams").

Lascaux (Francuska)
• Spilja Lascaux, blizu mjesta Montignac u Dorogni nedvojbeno je
najpoznatija ukrašena spilja, eventualno uz Altamiru, u Spiljske slike iz Chauveta
frankokantabrijskom području.
• Otkrila su je 1940. četvorica dječaka u potrazi za izgubljenim psom (što je slično slučaju otkriću Altamire).
• Starost crteža i gravura procjenuje se na između 18.000 i 15.000 godina, što bi odgovaralo solitrejskom
razdoblju i starijem magdalenskom.

* Nažalost, nije bilo moguće u tekst uključiti i komentare o gornjopaleolitskim petroglifskim prikazima mamuta u SAD-u, međutim za tu temu

v. članak: Ekkehart Malotki i Henry D. Wallace, "Columbian Mammoth Petroglyphs from the San Juan River near Bluff, Utah, United States",
Rock Art Reserach, sv. 28, br.2, 2011, str. 143–152.

132
• Spilju je prvo istražio i opisao Hénri Breuil, i zatim Séverin Blanc (1893–1970) i André Glory (1906–1966);
Glory je prebrojio ukupno 1.433 grafičkih izražaja (danas se taj broj procjenjuje na oko 1.900).

Bik, konji i jeleni (lijevo) – i jedan od tzv. kineskih konja (desno), iz Lascauxa.

• Ukupna podna površina spilje je 250 m2, što je manje, primjerice, od spilje Chauvet (koja ima dužina od oko 500 m2).
• Zbog mnogobrojnih višebojnih crteža, spilja je stekla nadimak "sistinska kapela prapovijesti" (Breuilova ideja).
• Zbog svoje glasovitosti spilju je tijekom godina posjećivalo veliko mnoštvo turista, a taj ljudski kontakt utjecao
je na promjenu njezine unutrašnje atmosfere, što je dovelo do propadanja crteža.
• Iz toga razloga spilja je bila zatvorena za javnost, međutim oko 200 metara od nje bila je izgrađena viša-manje
vjerna kopija, koja je bila službeno otvorena 18. srpnja 1983. godine.

Gloryjev crtež stijene mačaka u Lascauxu.

• Izbor dugih primjera gornjopaleolitske parijetalne umjetnosti:

El Castillo Gargas Combarelles Tuc d'Audoubert
Bone Abri du Poisson Bernifal Font-de-Gaume
Arcy-sur-Cure Cussac Grotte de Saint-Cirq Gabillou
Escoural Grotte Margot Niaux Kapova
Coliboaia Pech Merle Trois-Frères Bédeilhac
Cuciulat la Pileta Paglicci Church Hole
Cosquer la Madeleine Roc-aux- Sorciers Romanelli
Marsoulas Foz Côa Romito Addaura
Hojt Cenher la Mouthe Altamira Grotta del Genovese
Los Casares Ekain Grotte des Fadets Sikači-Aljana
Maltravieso Badanj Laugerie-Basse Siničić spilja
Pair-non-Pair Bara-Bahau Rouffignac Upper Sand Island

133
 Kartografski prikaz lokacija iz popisa –

El Castillo (Španjolska)
• Prema novom datiranju ugljena u spilji, slike bi mogle biti stare 40.000 godina i više, iako ima i prikaza koji su
vjerojatno nastali tek u magdalenskom vremenu.
• Ukupno ima oko 150 zoomorfnih likova, ali je spilja možda poznatija po grafičkim znakovima i otiscima ruka,
prvim takvim primjerima u Europi (i u svijetu).
• Siluete ruka pravile su se puhanjem boje oko ruke.
Spilje u okrugu Bone (Sulawesi)
• U spiljama u okrugu Bone (= Kabupaten Bone) na otoku Sulawesi u
Indoneziji, stotinjak km sjeverno od grada Maros, prije nekoliko
desetljeća bili su pronađeni parijetalni obrisi ruka, prikazi životinja i
ljudskih bića.
• Prema najnovijim analizama (objavljenima u listopadu 2014), obris
jedne ruke datira iz vremena oko 40.000 PD (barem od 39.900 PD),
vrlo zanimljiv prikaz babiruse (iz roda svinja) oko 35.400 PD, i mlađi
primjeri iz vremena oko 27.000 PD.
Obrisi ruka iz spilje Pettakure u okrugu Bone
• Najstariji prikazi su iz spilja/lokacija Leang Barugayya 1. i 2. na Sulawesiju (foto: Cahyo Ramadhani, 2014).

134
• Smatra se da je riječ možda i o najstarijim takvim otiscima/slikama na svijetu.
Arcy-sur-Cure (Francuska)
• Riječ je o četrnaest spilja, uz rijeku Cure (blizu grada Arcy), datiranih između
33.000 i 28.000 PD.
• Među crtežima životinja prevladavaju mamuti (50% svih životinjskih likova),
iako su dobile imena po drugim životinjama, ili drugim karakteristikama.
Pojednostavljeni prikaz mamuta iz
Escoural (Portugal) Arcy-sur-Cure (EH).
• Spilja je bila naseljena još u srednjem paleolitiku, prije 50.000 godina, i ljudi
moderne vrste boravili su u njoj od 35.000 do 8.000 pr. Kr.
• Umjetnost se po vremenu (i stilu) datira iz orinjačkoga i solitrejskog razdoblja (30.000 do 16.500 pr. Kr.), i
također iz magdalenskoga (16.000. do 10.000 pr. Kr).
• Katkad se razlikuju dvije etape: rana oko 25.000 pr. Kr i kasna oko 13.000 pr. Kr.
• Postoje zoomorfni prikazi (uglavnom konji i bizoni), i isto apstraktni znakovi.

Coliboaia (Rumunjska)
• Spilja (Peştera Coliboaia) nalazi se u parku prirode Apuseni, blizu sela
Giuleşti (u županiji Bihor), na sjeverozapadu Rumunjske.
• Prikaze na stijenama spilje otkrili su tek u rujnu 2009. rumunjski
speolozi, i zatim su u svibnja 2010. francuski stručnjaci za parijetalnu
umjetnost stigli na lokaciju i proveli prve analize.
• Crteži se datiraju oko 30.000 PD, ali Jean Clottes pretpostavio je da su
stari možda između 35.000 i 23.000 godine, dakle iz orinjačkog i
gravetskog razdoblja.
• U svakom slučaju riječ je o zasad najstarijem otkrivenom primjeru
Nosorog iz Coliboaie (EH).
spilje s parijetalnim crtežima iz jugoistočne (ili srednjoistočne) Europe.

Cuciulat (Rumunjska)
• Spilja se nalazi blizu grada Braşov u istočnoj Transilvaniji.
• Datiranje parijetalnih prikaza pokriva veliko
vremensko razdoblje od 25.000 do 12.000 PD.

Cosquer (Francuska)
• Spilju je 1985. otkrio Hénri Cosquer, a službeno ju
je prijavio 1991. godine.
• Specifičnost je da je riječ o potopljenoj spilji, u koji
se danas može ući samo kroz tunel koji se nalazi
37 m ispod vodene površene.
• Dodatna je zanimljivost različitost prikazanih
životinja – uz bizone, kozoroge i konje, prikazani
su i tuljani, "pingvini" (točnije velike njorke) i
meduze.
• Spilja sadrži 55 otisaka ruku. A) "Pingvin" iz Cosquera (EH); B) Johannes Gerardus Keulemans
(1842–1912), ilustracija velike njorke (izvor: Wilhelm Blasius,
• Datira se na oko 19.000 PD, odnosno u solitrejsko Naumann, Naturheschichte der Vögel mitteleuropas. Der Riesenalk, Alca
razdoblje. impennis L. Gera: Untermhaus, 1903, ilustracija 17).

135
 Marsoulas (Francuska)
• Spilja sadrži crteže i gravure iz dugoga vremenog hoda, od 30.000 PD
sve do 13.000 PD.
• Osobito je stilistički zanimljiv točkasti prikaz bizona (v. desno).
Hojt Cenher (Mongolija)
• Spilja (mong. Хойд Цэнхэр, engl. Khoit Tsenkher) iznimni je primjer iz
srednje Azije.
• Crteži su datirani između 20.000. i 15.000. PD, dakle iz gornjega
paleolitika.
• Prikazan je velik broj različitih životinja (bizona, kozoroga,
slonova/mamuta, nojeva, lavova, antilopa, ovaca, deva), nacrtanih Bizon iz Marsoulasa.
jedna preko druge.
• Također su naslikani simboli i drveće.
• Prvu analizu petroglifa provela je 1966. mongolsko-sovjetska ekspedicija,
pod vodstvom Alekseja Pavloviča Okladnikova (1908–1981).

Los Casares (Španjolska)

• Smatra se da su petroglifi iz ove spilje nastali u orinjačkom i solitrejskom
razdoblju, odnosno od 30.000 do 25.000 PD, iako neki stručnjaci datiraju
mlađe gravure između 15.000 i 10.000 PD.
• Prikazani su čudovati poluljudski-poljuživotinjski likovi, nazvani "žabama".
• Prema Paulu Bahnu, los Casares sadrži jedini izričit prikaz seksualnog čina u Detalj iz spilje Hojt Cenher (EH).
gornjopaleolitskoj umjetnosti.

A) Tzv. "žabe" iz Los Casaresa, B) seksualni čin koji je istaknuo Bahn, C) čudnovato biće.

Maltravieso (Španjolska)
• Nalazište u južnoj/središnjoj Španjolskoj.
• Prikazi u spilji pripadaju različitim razdobljima, od srednjeg orinjačkog doba do magdalenskoga.
Pair-non-Pair (Francuska)
• Riječ je o jednoj od prvih otkrivenih ukrašenih spilja.
• Ime znači "pismo – glava".
• Grafički izrazi se datiraju od 30.000 ili 25.000 PD sve do 14.000 PD.

136
 Gargas (Francuska)
• Prema datiranju organskoga materijala (nađenih kosti), može se zaključiti
da se spilja koristila od 27.000 PD.
• Znakovita je zbog velikog broja otisaka ruka, često bez prstiju.
• Nije sasvim jasno jesi li te ruke bile doista deformirane, ili samo tako
prikazane.
• Prema omjeri prsti (dužini kažiprsta) pretpostavlja da ima podjednaki broj
muških i ženskih ruka.
Ruke, katkad silutete bez prsti (ili tako
Abri du Poisson (Francuska)
prikazane).
• Riječ je o spilji s malim brojem prikaza.
• Najpoznatija je gravura ribe, zacijelo lososa, datirana na oko 25.000 PD, dakle u epohu gravetijena.

Riba iz Abri du Poisson-a

• Postoji i starija gravura vulve (na kamenu), koja se datira u vrijeme perigordijske kulture (od oko 35.000 PD).
Cussac (Francuska)
• Spilju je otkrio 2000. godine Marc Delluc.
• Gravure se datiraju oko 22.000. PD, dakle iz gravetskog razdoblja.
• Zanimljivi su profilni prikazi žena (o tome će biti još riječi, i prikaz, v. str. 163).
• Spilja je također poznata po kostima nekoliko ljudi (dosad je bilo pronađeno
ostataka kostura pet osoba, četiri odraslih osoba i jednog adolescenta

Pech Merle (Francuska)

• Naziv znači na okitanskom "Brdo Merle".
• Grafike potječu iz razdoblja od kulture gravetijena do magdalenijena,
odnosno iz vremena između 25.000 i 16.000 PD.

la Pileta
• Spilja se nalazi na jugu Španjolske, u pokrajini Malaga.
• Ulaz je 1905. otkrio istraživač José Bullón Lobato i poslije su Hénri Breuil i
Hugo Obermaier pronašli pedesetak parijetalnih crteža u prvim prostorima. "Negativna" silueta ruke iz Pech
• Prvi pronađeni kosturi i također Merle-a.
keramika upućivali su na razdoblje
neolitika.
• No 1978. slijedilo je novo istraživanje: bile su otkrivene nove
dvorane, i ukupno 134 slika – i danas se smatra da su najstarije
slike nastale oko 20.000 PD.

Riba iz spilje la Pileta.

137
 La Madeleine
• Spilja, odnosno zaklon ili poluspilja (Abri de la Madeleine), dala je ime kasnoj gornjopaleolitskoj magdalenskoj
kulturi.
• Poznata je po mnogim važnim pokretnim predmetima
od kojih su neki od najstarijih datirani oko 20.000 PD
(ili kasnije)
• Iako nema mnogo primjera parijetalne umjetnosti,
ipak postoji neki tragovi o gravuri, primjerice
primjerice dva reljefa ležećih žena, na lijevoj i desnoj
stijeni spilje. Crteži reljefa žena iz La Madeleine (za precizne ilustracije, v. Leroi-
Gourhan, 1973).
Foz Côa (Portugal)
• Riječ je o gravurama na otvorenim stijenama, koje su bile otkrivene tijekom 1980-ih blizu grada Vila Nova de
Foz Côa, u dolini rijeke Côa u Portugalu.
• Datiraju se na starost između 20.000 i 10.000 godina.
• Uglavnom je riječ o prikazima životinja, ali postoji i jedan prikaz ljudskog lika.

Lijevo: stijena u Foz Côi s gravurama (foto: David Perez, 2013); desno: detalj s jedne stijene (foto: Lusitania, 2008).

La Roc-de-Sers (Francuska)
• Datirano između 19.000 i 17.000 PD.
• Prikazi životinja i, čini se, dva čovjeka.
La Mouthe (Francuska)
• Najstarije grafike u spilji se datiraju oko 17.000 PD.
• Ukupno ima oko 200 gravura i crteža bizona, konja,
jelena, mačaka i vuka, kao i dva otiska ruka i jedan
"tektiform".

Ekain (Španjolska)
• Vrlo lijepa spilja u Baskijskoj zemlji.
• Prikazi se odnose uglavnom na magdalensko
razdoblje. Ekain (foto: Xabier Eskisabel, 2009)
• Oko 60% crteža prikazuju konje, 20% bizona i 10% koza
(i ima još i crteža jelena, medvjeda, nosoroga i riba).

138
 Badanj (BiH)
• Riječ je o spilj blizu Stoca u Hercegovini u kojoj se nalazi jedna gravura, koje
je prema datiranju nastala između 14.000 i 12.500. pr. Kr.
• Gravura se tumači kao prikaz konja.
Bara-Bahau (Francuska)
• Općenita kronologija između 16.000 i 13.000 PD.
• Spilja je bila otkrivena 1951 . godine.
Bernifal (Francuska)
• I ova se spilja datira u razdoblje između 16.000 i 13.000 PD.
• U njoj je Breuil prvo definirao pojam tektiforma.
Skica tektiforma iz Bernifala (EH, prema
predlošku Sémhura, 2009).

Gornjopaleolitska gravura iz Badnja.

Combarelles (Francuska)
• Spilja je locirana na doronjskom području (u općini Les Eyzies-de-Tayac-
Sireuil, gdje se nalaze i druge važne lokacije: Font-de-Gaume, Lascaux i
Mamut iz Combarellesa (Joseph Déchelette,
Abri du Poisson).
Manuel d'archéologie prehistorique
• Starost crteža datirana je između 16.000 i 13.000 PD. celtique et gallo-romaine, Paris: Alphonse
• Osim prikaza mamuta, zanimljivi su i ženski profili (v. na str. 163). Picard et fils, 1908, str. 51).

Grotte de Saint-Cirq / du Sorcier (Francuska)

• Crteži su nastali u razdoblju između 16.000 i 13.000 PD, iz solitrejskog i
magdalenskog kulturnog razdoblja.
• Prikazani su konji, bizoni (jedan je vrlo jasan), kozorozi, geometrijski motivi i
tri ljudske forme.
• Gravura jedne gotovo potpune muške figure, s izpruženim rukama i velikim
spolnim organom, dala je spilji popularnije ime Grotte du Sorcier ("Spilja
čarobnjaka").

Niaux (Francuska)
• I ova spilja ulazi u isto razdoblje (16.000 do 13.000 PD).
• Poznata je po svojim doista iznimnim slikama.
• Posjetitelji su uočili neke crteže u spilji, u središnjoj "Tamnoj dvorani"
(Salon noir) već u 17. stoljeća, i zatim su ih tadašnji "turisti" stizali
razgledavati, iako se u to doba nije moglo zamisliti koliko s u stari. "Čarobnjak" iz spilje Saint-Cirq / du
Sorcier (foto: Jebulon, 2012).

139
• Znanstveno istraživanje pokrenuo je 1906. Émile Cartaihac.
• Nema tragova da su ljudi u gornjuem paleolitiku ikada stanovali u ovoj spilji, premda postoje takvi tragovi iz
obližnje spilje La Vache.
• Spilja Niaux, dakle, nije imala ulogu redovitog doma, nego je po svoj prilici bila neko "sveto mjesto".

Bizon sa stelicama na bok iz Niauxa

Trois-Frères (Francuska)
• Spilju je otkrio 21. srpnja 1914. grof Henri Bégouën (1863–1956), i budući da je imao tri sina, dao joj je naziv
"Tri brata" (prema svojoj "maloj bandi").
• Spilja ima najveći broj gravura (oko 5000), i ukupno 350 klasificiranih crteža likova (170 bizona, 84 konja,
nosorog, spiljski lav i razna druga bića i 7 antropomorfnih likova).
• Umjetnost potječe iz magdalenskog razdoblja (16.000–13.000. PD).
• Najpoznatiji lik je "čarobnjak", koji je precrtao Henri Breuil, i isto tako dva "čovjeka-bizona", od kojih jedan,
prema jednoj tezi, ima frulu u nosu.

Breuilov crteži "čarobnjaka" (desno), i "čovjeka-bizona", tobože s frulom u nosu (lijevo), iz spilje Trois-Frères, vrlo su poznati i mogu se naći
u mnogim udžbenicima o prapovijesnoj umjetnosti. Međutim, postoje mišljenja da je Breuil previše "očistio" te preslike.

140
 Paglicci (Italija)
• Spilja Paglicci (nazvana prema obližnjem selu) nalazi se na
Garganskom poluotoku na sjeveru Apulije (u općini Rignano
Garganico).
• Smatra se da su parijetalni crteži u ovoj spilji najstariji u Italiji, i
datiraju se oko 16.000. PD.
• Najpoznatija je slika konja, ali postoje i oznake ruka i skice koza, krava,
jedne zmije i gnjezda s jajima (katkad se tvrdi da su crteži slični
primjerima iz Lascauxa i Altamire).
• Međutim, neki predmet nađeni u spilji bili su uvrsteni u orinjačku i
gravetsku kulturu, iz razdoblja između 34.000. i 28.000. PD, pa bi bili i
najstariji primjeri tih kultura u Italiji.
• Arheolozi iz Siene otkrili su u spilji kosture mladića i žene, koje se 2008.
bili datirani na starost od oko 28.000. PD.

Roc-aux-Sorciers (Francuska)
• Poluspilja se nalazi u francuskoj općini Angles-sur-l'Anglin (Vienne).
• Gravure se datiraju oko 14.000 PD, iz magdalenskog razdoblja. Muzej spilje Paglicci u Rignano Garganicu (foto:
• Poluspilja je bila povezana s mjesnim legendama o čarobnjacima (i Thaumazein, 2014).
čarobnjačicama) već od prije nego što su je arheolozi analizirali.
• Godine 1950. bio je otriven friz s prikazima bizona, konja, divljih kosa, mačaka – i također dvije gravure žena,
označene kao "venere".

Romito (Italija)
• Spilja Romito (Gotta del Romito) nalazi se na sjeveru Kalabrije, u općini Papasidero (i pokrajini Cosenza).
• Prvo istraživanje obavljeno je 1961. i tada su prikazi pragoveda na vanjskoj strani spilje bili datirani oko
10.500. PD i povezani s epigravetskom kulturom.

Pragovedo, na stijeni ispred ulaza u spilju

Romito. (foto: Velvet, 2012).

• Novija istraživanja od 1960-ih sve do 2010. utvrdili su najprije datume između 11.150 ± 150 i 10.960 ± 350 PD
i napokon je bila otkrivena "skulptura" nastala oko 16.000 PD.

141
• U spilju je bilo nađeno i nekoliko grobnica, s kosturima uglavnom mladih ljudi.
• Danas se smatra da je umjetnost u spilji staro 16.000 do11.000 godina, i da tragovi ljudske prisutnosti potječu
od 23.000 do 6.500 PD.

Altamira (Španjolska)
• Prva ukrašena gornjopaleolitska spilja, koja je pokrenula znanost o prapovijesnoj/gornjopaleolitskoj umjetnosti
(što je bilo već spomenuto).
• Najstariji crteži potječu iz vremena oko 15.500 PD.

Bizon iz Altamire (jedan od najpoznatijih preslika).

Laugerie-Basse (Francuska)
• Riječ je o magdalenskoj lokaciji (datiranoj oko 15.000. PD).
• Osim svojih gravura, najpoznatija je po scene na kosti "žene uz jelena/soba" (fr. Femme au Renne).

"Žena uz jelena", Laurgerie-Basse.

Rouffignac (Francuska)
• I ovo je magdalenska spilja, s prikazima iz vremena oko 15.000 PD.
• Spilja je vrlo duga, ukupno 8 km.
• Crteži/gravure su bez boje odnosno jednobojni, tamni (ugljenasti).
• Od ukupno 224 životinjskih i 4 ljudskih likova, prevladavaju prikazi mamuta (158 primjera).

142
 Tuc d'Audoubert (Francuska)
• Spilja se nalazi blizu sličnih krških konfiguracija Trois-Frères i Enlène, i pronašao ju je 1912. grof Bégouën, u
društvu sa svojom trojicom sinova.
• Datiranje je oko 15.000 PD.
• U prvom dijelu spilja sadrži parijetalne slike, no najpoznatija je po kipovima bizona izrađenih iz gline, nađenih
na podu spilju.
• Na tlu oko tih glinenih kipova nalaze su otisci stopala, i malih zacijelo dječjih peta.

Kopija glinenih bizona iz Tuc d'Audouberta (Anthropos paviljon, Moravski zemaljski muzej, Brno).

Font-de-Gaume (Francuska)
• Gravure su datirani oko 14.000 PD (iako ih nije bilo moguće izravno datirati).
• Ima preko 200 crteža, od kojih su neki postali vrlo popularni primjeri spiljske umjetnosti.

Lijevo: Breuilova preslika vuka iz Font-de-Gaime (za izvorni polikromni otisak, v.

Louis Capitan, Henri Breuil i Denis Peyrony, La caverne de Font-de-Gaume aux
Eyzies (Dordogne). Monaco: Chêne, 1910. plakat XXXVII.).
Crtež vuka iz Font-de-Gaume najstariji je dosad otkriveni prikaz te životinje, i to
iz vremena kada su se vukova vjerojatno već "pretvarali" u pse.
Nažalost, original je danas jedva vidljiv u spilji. Izbijedio je – i skroz je pokriven
kalcitom (v. o tome: font-de-gaume.monuments-nationaux.fr/fr/visite-de-la-
grotte/un-bestiaire-tres-diversifie/un-loup-evanescent/)

Gabillou (Francuska)
• Datiranje 14.000–10.000 PD.
• Spilja je poznat i po crtežu čovjeka s rogovima, možda šamana, koji ima stanovite
sličnosti s ljudima-bizonima iz spilje Trois-Frères.

Kapova spilja (Baškirija/RF)

• Nalazi se na području Baškirske (Baškirije, Baškortostan) u Ruskoj federaciji, i na
baškirskom jeziku poznata je kao "Šulgan taš" (Шульган-Таш, dosl. "provaljeni
kamen").
• Riječ je o vapneničkoj spilji na Uralu, s gravurama koja pokazuje velike paralele s
frankokantabrijskom umjetnošću.
"Šaman" ili "čarobnjak" iz spilje
Gabillou (Breuil).

143
• Postojale su svojedobno i hipoteze da su crteže u spilji izradili magdalenski (ili srodni) doseljenici sa Zapada
• Crteži su datirani oko 14.000 PD.

Životinje oslikane u Kapovskoj spilji

Bédeilhac (Francuska)
• Oko 13.000 PD.
• Vrlo originalna spilja po stilu. Osim raznolikih crteža, postoje gravure i reljefni prikazi na glinenim stijenama.
Church Hole (Engleska)
• Spilja Church Hole, u guduri Creswell Crags u srednjosjevernoj djelu Engleske, zasad je jedina poznata spilja s
primjerima paleolitske parijetalne umjetnosti u Britaniji.
• Crteže su 2003. otkrili Paul Bahn, Segrio Rippoll i Paul Pettit.
• Premda ima naznaka i o prisutnosti skupina neandertalaca u Creswellskoj guduri još u završnom dijelu
srednjeg paleolitiku, dok su suvremeni ljudi tu nakratko živjeli već prije nekih 32.000 godina, ipak glavna faza
počela je tek oko 14.000. PD, u skladu magdalenske kulture.
• Crteži iz spilje Church Hole zasad su datirani oko 12.000. PD.

Addaura (Italija)
• Spilja se nalazi na sjeveru brda Pellegrino, blizu Palerma.
• Crteži na stijenama se datiraju iz vremena oko 12.000. PD, odnosno
iz vremena od epigravetske kulture do mezolitika.
• Spilja uključuje tri velika dijela (dvorane).
• Urezi na stijenama (pragrafiti) bili su slučajno otkriveni 1943. kada su
saveznici, nakon upada na Siciliju, uskladištili streljivo u spilji, nakon
čega je slijedila eksplozija koja je srušila jedan od kamenih zidova i
razotkrila primjere.

Spilja Đenovežanina (otok Levanzo / Italija)

• Spilja Đenovežanina (Grotta del Genovese) nalazi se na otoku
Levanzo, uz zapadnu obalu Sicilije.
• Crteži u spilji potječu vjerojatno iz razdoblja od kraja gornjega
paleolitika do mezolitika, odnosno od 12.000 do 8.000 PD.
• Slike su bile otkrivene 1949/1950. i godine 1953. arheolog i
antropolog Paolo Graziosi (1906–1988) proveo je iskopavanje (da bi
se moglo stići do primjera).
• Stariji prikazi iz Spilje Đenovežanina pokazuje stanovite sličnosti s
crtežima iz spilje Addaura (na kopnu Sicilije).
• Postoje također i teorije da su ljudi koji su napravili ove ilustracije
bili preteče Sikana ili drugih urođeničkih naroda Sicilije.
Detalj gravirane scene iz Addaure, prema kopiji iz
Regionalnog arheološkog muzeja u Palermu.

144
 Romanelli (Italija)
• Spilja Romanelli na krajnjem jugu Apulije bila je jedna od prvih spilja istraženih za prapovijesnu umjetnost u Italije.
• Prve je radove provodio 1900–1905. Paolo Emilio Stasi (1840–1922), nastavnik dizajna u klasičnoj gimnaziji u
Maglie – umjetnik i ljubitelj svoga rodnog kraja.
• Datiranje spiljske umjetnosti je donekle i dalje problematično.
• Katkad se spominje 15.000. do 10.000. PD (epigravetski i mezolitski okvir), ali češće razdoblje između 12.000.
i 11.000. PD.
Gravure likova u spilji Romanelli nisu lako uočljivi, no
moguće ih je rekonstruirati.
Lijevo: životinja, zacijelo bizon, u skladu je s vrlo čestim
prikazima iz gornjega paleolitika u Europi (za skicu preko
izvornika, v. http://www.openspeleo.org/openspeleo/
caves-view-179.html).

• U spilji su bili nađeni ostaci ljudskih kosti, i jedno datiranje ih je smjestilo vremenski oko 11.900. PD.
Sikači-Aljan (Habarovsk, Rusija)
• Nalazište je blizu sela Sikači-Aljana (Сикачи-Алян) i Mališevo (Малышево) u Habarovskom kraju, uz desnu
obalu rijeke Amur.
• Najstariji primjeri datiraju s kraja ledenoga doba, iz 12. do 10. tisućljeća pr. Kr., najmlađi iz 3. tisućljeća pr. Kr.
(poslije su bili izdubljeni željeznim oruđem).
• Prikazani su divlji konji, koze, losovi, ptice, jedan mamut, šamanska lica, i zacijelo zbog kasne dorade postoje i
vrlo precizni crteži "šamanskih" maski, čamaca, i drugih detalja.

Mamut i nepoznata životinja (lijevo), poznatije životinje (desno) (foto: Andshel, 2011).

• Uzevši u obzir te kasne promjene, ovi su primjeri vrlo zanimljivi također jer govore o vrlo dugom nastavku
mjesnih vjerskih (ili inih) usmjerenja.
• Mamut, dakako, nije bio dorađen, jer je već odavno izumro.
• Nanajci, tunguski narod koji živi uz obalu Amura (ima ih danas oko 17.000, i to uglavnom u Habarovskom kraju),
usvojili su ove petroglife kao izraz njihove kulture (gotovo kao "nacionalne" simbole).

145
• I može se pretpostaviti da su Nanajci, odnosno njihovi daleki preci, izrezbarili ili dovršili najmlađe petroglife u
Šikan-Alanu, i također razvili neki duhovni odnos prema najstarijima gravurama, koje su govorile o prapovijesti
njihove zemlje.

Lice na kamenu uz obalu Amura (lijevo), maske i brodovi – kasniji petroglif (desno) (foto: Andshel, 2011).

Siničić spilja / spilja Siničića (Hrvatska)

• Riječ je o spilji iz okolice Brinja, gdje su speleolozi 1999. otkrili ureze
u stijeni, koje su se tumačili kao simboli, može za neke obrede, ili za
rani kalendar.
• Smatra se da ta grafija možda datira iz vremena oko 11.500 PD,
odnosno iz ranoga mezolitika.
• S tim u vezi moglo bi se pretpostaviti da su ljudi koji su urezali
znakove pripadali nekoj epigravetskoj skupini.
• Speleolozi su otkrili znakove na stijeni 1997. godine, i to oko 550 m
od ulaza.
Pojednostavljena skice ureza na stijeni Sinčić spilje.
Upper Sand Island (Utah, SAD)
• Petroglifi se nalaze na pješčenjaku blizu gradića Bluff, uz rijeku San Juan u državi Utah.
• Ključna su dva profila mamuta, koja zbog vremena izumiranja te vrste u Sjevernoj Americi, određuju mlađi
datum petroglifa.
• Smatra se da su ti crteži nastali između 13.000. i 11.000. PD, i da su ih napravili ljudi iz klovisove kulture (za
ilustracije v. Malotki i Wallace, 2011: 147, 149).

Parijetalna umjetnost mezolitika i neolitika

Akakus Val Camonica Sjeverska pisanica
Tassili n'Adžer Donja Kalifornija Tomska pisanica
Tibesti Ubirr Astuvansalmi
Lene Hara Valltorta Kanozero
Bhimbetka Cuevas de la Araña Magura
Pedra Furada El Cogul Cocev kamen
Gobustan Zalavruga Laxe dos Carballos
Cueva de las Manos Ognjega Sydney
Ignatjevska spilja Alta Kimberley

146
 Kartografski prikaz lokacija iz popisa –

Gorje Akakus / ‫( أﻛﺎﻛﻮس‬Libija)

• Riječ je o nalazištu u libijskom dijelu Saharske pustinje.
• Iako većina prikaza potječu iz mezolitika i neolitika (i najmlađi su iz 1. stoljeća n.e.), najstariji ipak potječu iz
razdoblja prije 12.000 godina, što bi značilo negdje na samom kraju paleolitika.

Desno: krajolik Akakusa; desno – nojevi prikazani na petroglifu (Franzfoto, 2010).

• Stilovi imaju sličnosti s drugim saharskim petroglifima, i jednim dijelom prate i kronologiju koju je Henri Lhote
razradio polazeći od primjera iz visoravni Tasili n'Adžer na jugoistoku Alžira (slijedi katak opis u nastavku).
• Ključni istraživač petroglifa u Akakusu bio je talijanski arheolog Fabrizio Mori (1925–2010).
• Grafija možda datira iz vremena oko 11.500 PD.
147
 Tassili n'Adžer / ‫" طﺎﺳﯿﻠﻲ ﻧﺎج‬Visoravan rijeka" (Alžir)
• Riječ je nedvojbeno o jednom od najzanimljivijih i najpoznatijih lokacija u Sjevernoj Africi.
• Ukupno ima oko 15.000 petroglifa, različitih starosti, od koji su nastariji, prema OSL datiranju (optički
simulirane luminiscencije) nastali prije 10.000–9.000 godina.
• Europski istraživači upoznali su te petroglife i prije, no prve sustavne crteže napravio je 1933. stanoviti
francuski časnik poznat kao "pukovnik Brenans".
• Henri Lhote (1903–1991), francuski istraživač i etnograf, i također učenik Henrija Breuila, upoznao je
"pukovnika Brenansa" i zatim je sam krenuo u detaljno istraživanje petroglifa.
• Lhote je potkraj 1950-ih uveo i osobitu kategorizaciju stilova i razdoblja petroglifa iz Tasili n'Adžera.
• Lhote je razradio ovakvu vremensku shemu: 1) razdoblje bizona (Bulubus), kada su se crtali lovci i velike divlje
životinje poput slonova, žirafa i nosoroga; 2) razdoblje "okrugloglavih" (têtes rondes), prema izgledu ljudskih
likova, 3) goved(ar)sko ili stočarsko razdoblje, 4) razdoblje konja, i 5) razdoblje deva.

Rani petroglifi iz "razdoblja bizona" – nekadašnji afrički bizon, Bubulus antiquus (lijevo) i slon (desno)

Žena s kraja epohe "okrugloglavnih" (lijevo) – i žene iz stočarskoga razdoblja (desno). Prva je slika datirana oko 4.000. pr. Kr., ili čak oko
10.000 pr. Kr. (sic!). Druga se datira oko 3.000 pr. Kr. (nažalost, često se smatra krivotvorenom, koju je naslikala ekipa Henrija Ljotke).

• Datiranje, prema današnjim procjenama, uz stanovita preklapanja moglo bi biti ovakvo: 1) bizonsko ili lovačko
razdoblje (najkasnije do 5000. pr. Kr., kada je Bulubus antiquus izumro), 2) "okrugloglavo" (6000–4000. pr. Kr.),

148
 3) govedsko ili stočarsko (4500–2500. pr. Kr.), 4) konjsko (od 1200 pr. Kr.), 5) razdoblje deva (od 200. pr. Kr.
do 700. n.e., kada je suša napokon prevagnula).

Petroglifi iz kasnoga "konjskoga razdoblja" prikazuju, među inim, bojne kočije (lijevo). Šire područje oko Tassili N'Adžera do tada će
naseljavati drevni berberski narod, Garamanti (koji je Herodot prvi spomenuo, u 5. stoljeću pr. Kr.). Iduće razdoblje, "devino", fokusirati
će na život u oazama (v. primjer, desno). No slike na saharskim stijenama iz tih vremena uglavnom već izlaze iz prapovijesti.

Tibesti (Čad)
• Ovaj je gorski lanac smješten na sjeveru Čada, s jednim ogrankom koji se nastavlja u južnu Libiju.
• Petroglifi imaju neke sličnosti s onima iz područja Tasili n'Adžar.
• Najbrojniji su primjeri na visoravni Ennedi, ali se odnose najviše na kasnija razdoblja (vrijeme konja i deva).

A) Skupina nojeva i zebra – primjeri starijih petroglifa iz Tibestija, i B) "čovjek iz Gonoe", na stijeni u dolini Gonoa na visoravni Ennedi.

Lene Hara (Timor)

• Spilja Lene Hara glavna je u spiljskom sustavu Kéra-
Kéra na sjeveroistoku otoka Istočni Timor, na kojem se
pretpostavlja da su ljudi živjeli već preko 35.000 godina
(nakon prijelaza preko Wallaceove crte na jugoistoku
Azije).
• U svibnju 2009. na stijenama spilje bile su otkrivene
rezbarije, koje prikazuju lice.
• Starost tih prikaza datirana je oko 10.000 PD, dakle u
vremenu klimatskog prijelaza u holocen.
• Druge slike u okolnim spiljama datiraju se u razdoblju Stilizirana ilustracija lica /maski iz spilje Lene Hara (EH).
između 6.000 i 2.000 PD.

149
 Bhimbetka (Indija)
• Riječ je o važnom nalazištu na sjeveru
središnje Indiji, u krajoliku erodiranih
sedimentarnih kamena, smještenih uz
doline rijeka.
• Lokacija ima mnoštvo spilja i poluspilja,
koje su poslužile kao zakloni – i u njima
je bilo pronađeno oko 500 parijetalnih
crteža.
• Bhimbetku (tj. ukupni prostor) otkrio je
1953. arheolog Viśnu Śridhar Wakankar
(1919–1988) i nazvao je prema Bimi,
junaku iz Mahābhārate.
• Neki su indijski arheolozi pomislili da bi
dio slika mogao potjecati iz paleolitika,
ali je ipak najsigurnije datirati najstarije
crteži iz mezolitika, odnosno iz remena
Stariji prikaz iz Bhimbetke (foto: Raveesh Vyas, 2009)
od prije najmanje nekih 9.000 godina.
• Dakako, smatra se da je indijski mezolitik vjerojatno stariji od mezolitika u zapadnijim krajevima Eurazije.
• Mlađi petroglifi iz Bhimbetke prikazuje ratovanje i lov na konjima i sl., što odgovara znatno kasnijem vremenu
(treba uzeti u obzir da je konj bio pripitomljen u srednjoj Aziji oko 4.000. pr. Kr.).

Pedra Furada (Brazil)

• Ime na portugalskom može se prevesti kao "rupičasti kamen".
• Oko 900 crteža na ovoj lokaciji potječu iz vremena između 11.000. i 5.000. PD.
• Istraživanje lokacije (ne samo petroglifa) provodila je brazilska arheologinja Niéde Guidon (1978–1987).
• Neki drugi nalazi ukazivali su na to da su ljudi stigli na ovo mjesto već prije 13.000 godina, a neki 14C rezultati
dali su nevjerojatno staro vremenovanje, sve do 43.000 PD, što do danas izaziva oštre polemike.

Pedra Fuada: žena rađa (lijevo) – životinje i ljudi (desno) (foto: Vitor 1234).

Gobustan (Azerbajdžan)
• Mjesto se nalazi u Azerbajdžanu, blizu obale Kaspijskog jezera, i crteži su datirani između 9000. i 6000. pr. Kr.

150
• Ukupan broj petroglifa iznosi oko 6.000, s
prikazima životinja (nadasve bizona i
kozoroga), također i ljudi (pojedinačno ili
skupno), itd.
• No najvažniji su crteži čamaca ili lađa, koji
govore o tipičnom načinu životu u
mezolitiku, usmjerenom prema vodi,
vodenim putovima i ribarstvu.
• Zbog sličnosti gobustanskih prikaza lađa sa
skandinavskima, znameniti norveški
istraživač i antropolog Thor Heyerdahl
(1914–2002) putovao je između 1980. i
2000. u Azerbajdžan, jer je bio uvjeren da su
Asi, stnord. Æsir, rod koji je Odin, prema
predaji, predvodio, potekli iz toga kraja.
• Heyerdahl je pomislio da je ime Æsir moglo
biti u srodstvu s etnonima Azera (odnosno
toponimom Azerbajdžana), ali povjesničari A) Kozorog – običan, B) ljudi – družina ili slavlje, C) brodovi i životinje, D) brodovi,
obično smatraju da azerski naziv potječe od vjerojatno u plovidbi (skica prema različitim predlošcima).
Atropata (grč. Aτρoπάτης, stperz. Aturpat, 370–321. pr. Kr.), ahemenidskog satrapa Medije i poslije namjesnik
Aleksandra Makedonskog, koji je stekao ugled u mazdaizmu (ime Azerbajdžana može u modernom perzijskom
značiti i "Zemlja vatre").

Cueva de las Manos / Spilja ruka (Río Pinturas /Argentina)

• Crteži iz "Spilje ruka" u Patagoniji pokrivaju vjerojatno vrlo dugo razdoblje.
• Obično se datiraju između 8.000. pr. Kr. do 180 n.e.

Cueva de las Manos (foto: Mariano Cecowski, 2005).

Ignatjevska spilja (Rusija)

• Iako se svojedobno tvrdilo da bi neki prikazi mogli potjecati iz gornjega paleolitika, to se poslije pokazalo
netočnim.
• Datiranje pigmenta (14C) ukazalo je na starost između 8.000 i 6.000 godina.

151
 Val Camonica / Kamunska dolina (Italija)
• Postoji oko 300.000 petroglifa, i zato je, dakle, ova lokacija jedna od najvećih nalazišta petroglifije u Europi.
• Prema scenama i temama prikaza, može se zaključiti da se petroglifi odnose na vrijeme od mezolitika/
epipaleolitika, sve do željeznoga vijeka i početka antičke povijesti.
• Prikaz bizona na kamenu kod mjesta Mezzaro u dolini, i neke od "velikih životinja" (los, jeleni, i sl.), smatraju
se mezolitskim ili epipaleolitskim.
• Inače, dolina je dobila ime po narodu Kamuna (lat. Camunnni), koji su ovdje živjeli u željeznom dobu, i s kojim
su se susreli i Rimljani u 1. stoljeću pr. Kr.

A) Mezolitske/epipaleolitske gravure: jelen

(ili možda los) i još jedna "velika životinja",
vjerojatno konj; B) znatno kasniji petroglif,
iz željeznog doba (8–5. stoljeća pr. Kr.), s
nadimkom "svećenik koji trči", i C) drugi
ljudski lik ("kozmonaut" sic!) iz istog doba
ispod "kamunske ruže" (= la rosa camuna).
Golem broj petroglifa u "Kamunskoj dolini"
vrlo je važan, jer ti brojni prikazi odražavaju
različite društvene i tehničke promjene od
kamenoga doba do antike.

Donja Kalifornija (Meksiko)

• Područje intenzivnih prikaza nalazi se u gorju Sierra de
San Francisco (= Gorje Sv. Franje).
• Crteži su datirani između 1100. i 1300. PD.
• Najčešći su likovi ljudi i jelena, ali razne druge životinje,
kao što su zečevi, velikorogate ovce, ptice, ribe i zmije
također su zastupljene.
• Ljudske slike često imaju stilizirane frizure. Manji dio
ljudskih likova prikazan je sa spolnim obilježjima, poput
muških spolnih organa ili ženskih grudi.
• Manji dio ljudskih i životinjskih likova prekriven je
prikazima projektila (valjda strelica ili atlatla pikada). Sierra de San Francisco (foto: E. Ruvarey, 2014).

Ubirr (Austalija)
• Mjesto se nalazi u sklopu Nacionalnog parka Kakadu, na u
Sjevernom teritoriju Australije.
• Iako se petroglifi u ovoj lokaciji katkad datiraju od 40.000.
pr. Kr., ipak najstariji su vjerojatno nastali između 8.000. i
7.000. pr Kr.
• Osim toga, postajao je kontinuitet, i mnogi su crteži bili
preslikani ili stvoreni tek prije 2.000 godina.
• Prikazane su životinje (ribe, kornjače, itd.), i likovi koji se
smatraju duhovima ili precima australskih urođenika.
Ubirr (foto: Namiac, 2005).

152
 Valltorta (Španjolska)
• U guduri Valltorta (kat. Barranc de la Valltorta), na sjeveru Valencijske zajednice, nalazi se trinaestak spilja i
poluspilja, s petroglifima.
• Nacrtane su životinje (jeleni, kozorozi, konji, divlje svinje, vukovi ili psi, kukci) i vrlo često ljudi.
• Crteži su najpoznatiji zbog prvih prikaza lova s lukom i strijelom u europskom mezolitiku.
• Datiranje petroglifa nije sasvim sigurno, ali se obično pretpostavlja da su nastali između 10.000. i 8.000. pr. Kr.
• Za stil umjetnosti rabi se katkad naziv "istočna petroglifska umjetnost" (španj. arte rupestre levantino), zbog
lokacije blizu istočne obale Španjolske (taj stil navodno se i prvo razvio u Valltorti).
• Ključni rad o petroglifima u Valltorti objavili su 1919. njemački prapovjesničar i antropolog Hugo Obermaier
(1877–1945) i njegov francuski kolega Paul Wernert (1877–1972), obojica bliski suradnici Henrija Breuila.

Lijevo: lov na jelene u "Spilji konja" (Cueva de los Caballos /kat. Cova dels Cavalls), i desno: "borba i obred" (Los Bosquimas) (izvor:
Hugo Obermaier i Paul Wernert, Las pinturas rupestres del Barranco de Valltorta (Castellón). Madrid: Museo Nacional de Ciencias
Naturales, 1919. prikaz 23. i str. 122.

Cuevas de la Araña (Španjolska)

• "Spilje pauka" (Cuevas de la Araña, tri spilje)
nalaze se jugoistočno od Valencije, u općini
Bicorp.
• Petroglifi se datiraju oko 8.000. pr. Kr.
• Najpoznatiji je prvi prikaz osobe koja skuplja med,
na stijeni u drugoj paukovoj spilji.
• Osoba, vjerojatno žena, vadi med iz divljeg
pčeljinjaka i stavlja ga u posudu, dok oko nje (ili
njega) lete pčele.
• Možda je riječ o postupku za pripremu medovine.
• O važnosti medovine, koju je Claude Lévi-Strauss
(1908–2009) povezao s početkom civilizacij, v.
Emil Heršak i Maja Adžija, Sveta pića (Zagreb: TIM
press, 2013).
Druga "Spilja pauka" – vađenje meda iz pčeljinjaka, s pčelama u pozadini.

153
 El Cogul (Španjolska)
• Poznata i kao (kat.) Roca dels Moros (španj. Roca de los Moros).
• Petroglifi iz ove lokacije u Katalunji, datiraju se između 8.000 i 4.500 pr. Kr., što bi značilo od mezolitika do
neolitika, ali također i do rimskih vremena.
Žene iz El Cogula.

Zalavruga (Karelija / Rusija)

• Petroglife iz Stare Zalavruge otkrio je istraživačka ekipa pod vodstvom V. Ravdanika 1936. godine, i smatraju
se jednim od najspektakularnijih vizualnih prikaza prapovijesnih ribara-lovaca-skupljača.
• Prikazan je lov na losove – i korištenje skija.
• Kompleks Stara Zalavruga može se podijeliti u dvije zasebne cjeline prema položaju na površine stijene, ali neki
su ruski znanstvenici razlikovali tri cjeline.

Zalavruga – muškarci i skijama (lijevo), i lov na losove (desno).

Onjega (Karelija/ Rusija)

• Petroglifi se uglavnom nalaze na istočnoj obali jezera Onjega i datiraju iz 4–3. tisućljeća pr. Kr.
• Česti su prikazi vodenih ptica (oko 45% crteža), ali ključan je lik "šamana" (ili demona) s rta Vražjega nosa.
A) Labud – najčešći tip gravure; B) labud,
losovi i "svjetsko jaje"; C) "šaman" (ili
demon) s obale rta Vražjega nosa, nad kojim
su ruski redovnici, u 14. ili vjerojatno u 16.
stoljeću, zacrtali križ.

154
 Alta (Finnmark / Norveška)
• Riječ je najsjevernijim petroglifima u Europi.
• Nalaze se na nekoliko mjesta oko pritoka rijeke Alta u Barencovo more.
• Ukupno ih ima oko 6000, iz vremena od mezolitika nadalje.
• Najstariji crteži blizu obale mora datirani su oko 4200. pr. Kr., i najmlađi iz ovog područja potječu iz vremena
oko 500. pr. Kr.

Petroglifi uz rijeku Altu – gravure lovaca, losova i brodova (i

ribolova) – vrlo su slične tematski i po stilu petroglifima koji će
prevladavati na području sjeverozapadne i srednje Eurazije.
Lijevo: jedna od detalja (foto: Jerzy Durczak, 2003).
Jaka crvena boja nije izvorna, nego su je na tragove petroglifa
dodali "restauratori" u današnje vrijeme (taj običaj postoji u
Norveškoj, Švedskoj i Finskoj).

Tomska pisanica / Томская писаница (Sibir / Rusija)

• Lokacija je smještena u zapadnom Sibiru, uz rijeku Tom, koja utječe u gornji Ob.
• Na lokaciji se nalazi oko 280 petroglifa iz 4. do 1. tisućljeća pr. Kr.

Lijevo – jedan od petroglifa na stijenama uz rijeku Tom (foto: Dmitrij Afonin, 2006); desno – skica losa iz Tomske pisanice (EH).

Astuvansalmi (Finska)
• Finsko nalazište, s petroglifima iz mezolitika ili neolitika.
• Najpoznatiji je prikaz "žene-lovkinje", ali lokacija uključuje i prikaze "šamana",
čamaca i životinja.

Kanozero (oblast Murmansk / Rusija)

• Riječ je o petroglifima na otočićima i uz obalu jezera na poluotoka Kola.
• Prikazi potječu vjerojatno iz neolitika (ili ranog metalnog doba), i slični su drugim
primjerima iz sjevernoistočne Europe. Lovkinja iz Astuvansalmija.

155
• Međutim, postoje i specifični motivi (križevi, kotači).
• Prikazani su i čamci i lova na "kitove".

Kanozero: lov na kitove, losovi i kotači

Magura (Bugarska)
• Spilja je smještena na sjeverozapadu Bugarske, blizu
Dunava.
• Iako se katkad pretpostavlja da su najstariji crteži
nastali prije 10.000 godina, na samom kraju
paleolitika ili tijekom epipaleolitika, općenito prikazi
potječu iz razdoblja od mezolitika sve do bronanoga
doba.
• Vjerojatno prikazuju vjerske ceremonije, bogove i
lovačke scene.

Cocev kamen (Makedonija)

Magura (foto: NK, 2007).
• Spilja se nalazi u općini Kratovo.
• Smatra se da je u prapovijesti možda bila megalitski observatorij (nalazi se na visini od 481 m).
• Vjerojatno se koristila u spomenutu svrhu oko 4.000 PD.
• Na stijeni blizu ulaza postoje crteži, crvene boje.

Lijevo: brdo/spilja Cocev kamen (foto: Marko Skavesna, 2011), desno: skica petroglifa oko ulaza u spilju (EH).

156
 Laxe dos Carballos (Galicija / Španjolska)
• Petroglifi se nalaze u arheološkom parku kamene umjetnosti, Campo Lameiro, blizu Pontevedre u Galiciji.
• Ime znači, na galijskom, "ploča od hrasta".
• Crteži su datirani iz vremena između 4. i 2. tisućljeća pr. Kr., dakle iz ranoga neolitika do brončanog doba.
• Na području Galicije postoje i druga nalazišta petroglifa iz istoga razdoblja (primjerice, Laxe das Rodas, gal.
"ploča kotača", kod grada Luoro).

Laxe dos Carballos – gravura jelena (foto: Froaringus, 2011), i kružnog motiva (foto: Jose Pereira, 2006)

Sydney (Australija)
• Na širem gradskom području Sydneya pronađen je razmjerno velik broj petroglifa, koje su u prošlosti naslikali
australski urođenici.
• Slike su vjerojatno oko 5.000 godina stare, dakle iz vremena oko 3000. pr. Kr. (više-manje).
Kimberley (Australija)
• Petroglifi (i slike u spiljama) u regiji Kimberley, na sjevernom području Zapadne Australije, bili su datirani
jednom na vrlo veliku starost, čak u paleolitik, iako su nove studije pomaknule vrijeme njihovog nastanka
znatno kasnije.
• Postoje više mjesta u regiji, gdje se slike
nalaze.
• Prvi europski Australac koji ih je otkrio,
1891. godine, bio je stočar Joseph Bradshaw
(1854–1916), koji ih je također prvi ocrtao, i
to u stilu koji je danas poznat pod njegovim
imenom.
• Najpoznatiji petroglifi prikazuju "Wandjine"
(jedn. Wandjina ili Wondjina), tj. duhove
oblaka i kiše (prema vjerovanjima
australskih urođenika).
• Prema najnovijem obračunu, najstariji takvi
primjeri nastali su prije 3.800 godina.

Wandjine na stijene iz gudure Wunnumurra, uz rijeku Barnett u Kimberleyju

(foto: Graeme Churchard, 2013).

157
Parijetalna umjetnost kasne prapovijesti (od neolitika, bakrenog ili brončanoga doba, i iz starijih
kulturno-tehnološka razdoblja izvan Eurazije)

Baga Zarja Sulekska pisanica Drakensberg

Beli Vallée des Merveilles Huá Shān
Jelin rt Tanum Fremont
Šajtanska pisanica Bojarske pisanice Kondoa
Šiškinske pisanice Twyfelfontein Niah
Sajmaluu-Taš Brdo Brandberg

Kartografski prikaz lokacija iz popisa –

Baga Zarja (Burjatija / Rusija)

• Riječ je o petroglifskom nalazištu iz Burjatije.
• Područje je poznato po koncentraciji ukopa iz sklopa kulture pločastih grobova (1100. do 300. pr. Kr.),
odnosno po nastavku tradicija iz vremena brončanodopske glaskovske kulture (18. do 13. stoljeće pr. Kr.).

Gravure iz Baga Zarje: A) los (stari motiv iz Eurazije), B) rogati čovjek (ili šaman), C) jahač, D) baktrijska deva, E) koza sa simbolom
sunca iznad boka.

158
 Beli (otok Cres / Hrvatska)
• Riječ je o jednom od rijetkih primjera petroglifa u Hrvatskoj, širok 15 cm.
• Nije jasno točno što prikazuje – no po različitim tumačenjima predstavlja ili
čašu s ručkom, ili vulvu.
• Datiranje je problematično, i može biti tek par tisuća godina.
Jelin rt / Еловый мыс (Ural / Rusija)
• Tipični uralski primjer, iako ima svega nekoliko petroglifa.
• Crteži su bili napravljeni okerom – i izdržali su više tisućljeća godina, ali su u Petroglif iz Belija (točke označuju rub
najnovije vrijeme doživjeli vandalizam kamena).

Šajtanska pisanica (Zauralje / Rusija)

• Ovi se petroglifi nalaze na "Šajtan-kamenu", stijeni uz srednji i gornji tok rijeke
Rež, na srednjoistočnoj strani Uralskog gorja.
• Postoje tri skupine petroglifa, i čini se da su noviji izrađeni navrh stariji.
• Oker je dodan na ureze, što vjerojatno svjedoči o doradama prikaza tijekom
dugoga vremena.

Šiškinske pisanice (Pribajkalje / Rusija)

• Ukupno postoje oko tri tisuća petroglifa, uz 3,5 km po obali rijeke Lene, blizu
sela Kačug u Irkutskoj oblasti.
• Datiranje je od kasnoga neolitika, sve do 19. stoljeća.
Sajmaluu-Taš (Kirgizija) Jelin rt

• Na kirgiskom jeziku, ime zači "mjesto ukrašenog kamena".

• Lokacija se nalazi na unutrašnjoj strani Tian Shana, na visini od 3.000–3.500 m.
• Riječ je o najvećoj zbirci petroglifa u ovom području Srednje Azije, s oko
90.000 pojedinačnih primjera.
• Najstariji prikazi potječu iz brončanoga doba, odnosno iz 3. do 1. tisućljeća pr.
Kr., a najmlađi iz 8. stoljeća n.e.
• Česti su motivi različitih životinja (slonova, lavova, snježnih leoparda, vukova,
kozoroga, jelena, ptica i gmazova), pa i domaćih vrsta (konja, bikova, jaka).
• Scene prikazuju lov, pokrete ljudi uz gorskih putova, obredne plesove, vožnje Šajtanska pisanica
u bojnim kolima.
• Postoje i primjeri predstavljanja demona s psećim glavama.

Osobit stil petroglifa iz Sajmaluu-Taša

Sulekska pisanica / Сулекская писаница (Hakasija / Rusija)

• Dobar dio petroglifa se danas jedva vidi.
• Osim toga, od 1920-ih nadalje prikazi su pokriveni vandalskim grafitima.
• Pretpostavlja se da su crteži, urezani u kamenu, nastali možda u prvom tisućljeću pr. Kr.

159
 Vallée des Merveilles (Francuska)
• Ime znači "Dolina čuda", i mjesto se nalazi u okrugu Nice.
• Dosad je otkrivena oko 40.500 gravura.
• Najstarije sežu do brončanoga doba, a najmlađe su nastale u srednjem vijeku.
• U analizama najstarijih sadržaja obično se stavlja naglasak na volovske plugove i na indikacije o poglavništvu.

Vallée des Merveilles – plugovi i simboli/glave

volova, iz brončanoga doba.

Tanum (Švedska)
• Petroglifi iz Tanuma pokrivaju oko 18 km2 i uvršteni su u popis svjetske baštine UNESCO-a.
• Gravure sežu do nordijskog brončanog doba (između 1800. i 500. pr. Kr.).
• Tipični su likovi muškaraca, prikazi brodova, volova i konja.
• Osim toga, neke slike predstavljaju prve europske ilustracije nasilja među ljudima (ili rata).

Lijevo: ratnici (foto: Fred J., 2005); desno: "žalosna žena" s dugom kosom – i prikaz čovjeka koji opći sa životinjom (foto: Legumvra, 2009).

Bojarske pisanice (južni Sibir / Rusija)

• Velika i mala bojarska pisanica, nalaze se 6 kilometara od
sela Troickoje uz rijeku Jenisej, u Bogradskom rajonu
Republike Hakasije.
• Riječ je o izrazu tagarske kulture (7–3. stoljeća pr. Kr.).
• Crteži prikazuju jelene (22), koze (12), kozoroge (3), bikove
(9), psa (1), tj. sve ukupno 47 životinja, kao i ljude (24),
kotlove (17), domove (28), jahače (6), itd.
• Crteži domova obuhvaćaju "izbe", ali i prve jurte. Domovi (jurte).

160
 Twyfelfontein (Namibija)
• Smatra se da su ljudi, zacijelo iz kojsanske jezične skupine, naseljavali ovo područje već od prije 6000 godina.
• Ukupno je nađeno oko 2.500 primjera petroglifa
• Smatra se da je većina stara tek oko 2.500 godina.
• Nalazište je uvršteno u UNESCO-ov popis svjetske baštine.

Twyfelfontein – divlje životinje (lijevo) i "plešući kudu/antilopa" (desno) (foto: Thomas Schoch, 2003).

Brdo Brandberg (Namibija)

• Na ovom području ima oko 45.000 primjera petroglifa.
• Uglavnom je riječ o radovima Sana (odnosno Bušmena).
• Najpoznatiji crtež je tzv. "bijela dama", koji je 1918. okrio njemački istraživač Reinhard Maack (1892–1969).
• Neovisno o tom nazivu, riječ je zapravo o muškarcu, vjerojatno šamanu.

Bijela dama (izvor: Hugo Obermaier i Herbert Kühn,

Buschmannkunst. Felsmalereien aus Südwestafrika.
Leipzig: Schmidt & Gunther, 1930).

Drakensberg (Južna Afrika)

• Planinski lanac Drakensberg najviši je u Južnoj Africi
(do visine od oko 3.500 m).
• Ukupno ima između 35.000 i 40.000 bušmanskih
petroglifa
• Smatra se da su prvi (tj. najstariji) petroglifi nastali
prije 2.400 godina.

Petroglif iz Drakensberga (foto: Lukas Kaffer, 2007).

161
 Huá Shān / 华山 (Kina)
• Nalazište (= brdo Hua) smješteno je uz rijeku Zuojiang, u autonomnoj regiji Guangxi Zhuang.
• Smatra se da su petroglifi stari 1.800 do 2.500 godina, i da su ih izradili preci naroda Zhuang (iz tajske jezične
skupine).
• Riječ je o golemim crtežima, najvećim i u Kini i u svijetu.
Petroglifi na stijeni brda Hua
(foto: Rolfmueller, 2011).

Fremont (jugozapad SAD-a)

• Petroglifi su rad nositelja fremontske kulture, koja je obuhvaćala područje američkih država Utah, Nevada,
Idaho i Kolorado između 700. i 1.300. n.e.
• Nositelji fremontske kulture bili su susjedi Anasazija, iako su se od njih bitno razlikovali.
Čovjek s rogovima iz fremontske kulture, na stijeni "Nacionalnoga dinosaurskog
spomenika" (= Dinosaur National Monument) između države Kolorada i Utaha (za
fotografiju petroglifa, v. James Q. Jacobs: jqjacobs.net).

Kondoa (Tanzanija)
• Mjesto petroglifa, Kondoa Irangi, nalazi se u pokrajini Dodoma, u Tanzaniji, oko 20 km
sjeverno od grada Kondoa.
• Na tom području postoji čak između 150 i 450 prirodnih zaklona, ukrašenih petroglifima.
• Crteži pokrivaju oko 2.000 godina, i prikazuju život lovačko-sakupljačkih naroda.
• Zanimljivo su i stilizirani likovi žena.

Niah (Sarawak / Malezija)

• Spiljski kompleks Niah, na sjeveru otoka Bornea, najpoznatiji je po dječjoj lubanji
moderne ljudske vrste, otkrivenoj u središnjoj spilji, i datiranoj na starost od oko 40.000
godina.
• No u drugoj spiljskoj dvorani, poznatoj kao "oslikana spilja", nalaze se crteži stari oko
1.200 godina.
• Riječ je o vrlo kasnim primjerima, iako bi se donekle mogle uvrstiti u posljednju fazu
prapovijesti. Kondoa – žene.

162
Primjeri pokretnih umjetnina
• Pokretne umjetnine, kao i parijetalna umjetnost, također prenose značenja, ali u pristupu tom problemu
može se iznijeti teza da su pokretne umjetnine, za razliku od grafičkih prikaza u spiljama ili na stijenama na
otvorenom, više okrenute prema pojedincu ili barem užoj (obiteljskoj) zajednici, nego prema širem rodu,
plemenu ili narodu.
• Takva teza proizlazi iz činjenice da su pokretne umjetnine po samoj definiciji prostorno nefiksirane, što
dovodi do toga da su i više izložene nestanku ili odbačivanju, ukoliko ih pojedinci osobno ne čuvaju, ukoliko
im se ne održava ili obnavlja vrijednost iz naraštaju u naraštaj, itd.
• Općenito možemo reći da su pokretne umjetnine "fluidnije" i više ovisne o slučaju, nego što su parijetalni izrazi.
• I osim toga možemo pretpostaviti da su primjeri pokretne umjetnosti koji su se zadržali do danas, pa tako u
drugom smislu potvrdili svoju trajnost, često bili iznimi.
• Naime, ljudi koji su se trudili urezati likove ili grafičke znakove u komade kosti, slonovače ili kamena, ili koji su
te tvrde materijale klesali, zacijelo su pravili mnogo više umjetnine u lakim medijima poput drveta ili kože.
• Ne možemo znati omjer, primjerice, između broja umjetnina pravljenih u drvu i broja pravljenih u kosti ili kamenu,
ali je po svemu sudeći bilo mnogo izradbi u drvu ili u drugim lakim medijima, koje se nisu održale do danas.
• No znači li to da su izražaji u težim medijima imali neku iznimnost i onda kada su nastali.
• Drugim riječima, je li svojedobna važnost neke pokretne umjetnine određena prema njezinom fizičkom
materijalu, što bi značilo da je ono što se očuvalo do naših dana bilo važno i onda kada je nastalo.
• Ne nužno! To možda stoji za neke figurice životinja i ljudi iz kamena ili slonovače koje su stigle do nas s jakom
patinom zbog više naraštaja rukovanja, što svjedoči o njihovoj vrijednost za društva u kojima su nastale, ali
imamo i vrlo mnogo kamenih pločica s crtežima koje su više puta precrtavane i napokon bačene na pod spilja
u kojima su bile pronađene.
• Takvi su primjeri pločice iz španjolske spilje Parpalló i francuske spilje La Marche.
• Za današnje istraživače te su pločice fascinantne, jer na njima možemo vidjeti i lica ljudi iz kamenoga doba.
• Ali čini se da autori tih prikaza nisu im pripisivali trajnu vrijednost.
• Neki su autori sugerirali da bi pločice iz nalazišta kao što Parpalló i La Marche mogle biti tek "učenički pokusi",
u nekim likovnim akademijama gornjega paleolitika.

Vrste pokretnih umjetnina

• Prvi kriterij za razlikovanje pokretnih umjetnina odnosi se na praktičnu korisnosti.
• Je li riječ o ukrašavanju predmeta utilitarne namjene (recimo bacača koplja ili druge vrste oružja ili oruđa), ili
o neutilitarnim izražajima kao što su kipovi životinja, ili crteži na kamenim pločicama.
• I kada se utvrdi da umjetnina nije (vjerojatno) imala neku praktičnu namjeru, treba se vratiti tezi iznijetoj na
početku ove teme i stupnjevati razinu do koje je okrenuta prema pojedincu, ili prema široj zajednici.
• Konkretno, kategorija koju možemo označiti kao "nakit" najviše je usmjerena na pojedincu. Nakit u pravilu
nose pojedinci i radi se o vrsti predmeta koja je stoga, barem prividno, usko vezana za osobu koja je nosi.

Relativnost zamisli
• Dakako, spomenite su kategorije (utilitarnost, stupanj osobnosti) relativne, jer mada je, recimo, nakit prividno
najosobnija vrsta pokretne umjetnine, njegova vrijednost je često i društvena. Bogatstvo nakita nerijetko
potvrđuje važnost osobe u društvu, i osim toga vrsta nakita može odrediti i pripadnost društvu.
• Pripisivanje vrijednosti ključni je problem u pristupu pokretnoj umjetnosti iz prapovijesti.
• Teza s kojom smo počeli ovu temu je logična, ali i diskutabilna, pa je zato i iznesena.
• Parijetalna umjetnost – pogotovo u spiljama na čijim su stijenama ljudi crtali ili urezivali znakove nekoliko
tisuća godina – lako se može povezivati s potrebama integriranja većih društvenih zajednica, ali i pokretne
umjetnine, premda su manje trajne, također mogu, barem posredno, svjedočiti o širim vezama u društvu.

163
• Zajedništvo stila, vježbanje toga stila (eventualno na kamenim pločicama), izražavanje ideološke ikonografije
svoga društva, a napokon i mogućnost razmjenjivanja pokretnih predmeta koji odražavaju društvene
vrijednosti, sve redom pomaže u integriranju i ljudi i manjih zajednica u šire društvene cjeline.
• U nastavkom razmotrit ćemo neke primjere pokretnih umjetnina iz gornjopaleolitske Europe.
• Zatim u posljednjoj temi pogledat ćemo tipične umjetnina s ljudskim likovima.
Pokretne umjetnine nepraktične namjene – gravirane pločice
• Po broju, čini se, ovakvih je primjera najviše očuvano iz gornjega paleolitika.
• Riječ je o različitim motivima urezanim na kamenim pločicama (obično od vapnenca), ili na komadima kosti ili
roga odnosno slonovače.
• Kao i u slučaju parijetalne umjetnost, neki se motivi mogu jasno prepoznati (likovi životinja ili ljudi), dok su
drugi nejasni, i možda imaju neko simboličko značenje.
• Nije jasno kakva se vrijednost pripisivalo tim predmetima. U lokacijama gdje ih je najviše bilo pronađeno, čini
se da su te pločice bile odbačene nakon graviranja crteža ili motiva, ili su pak nove gravure bile urezane povrh
prijašnjih.
• Zbog toga se čini da su to bili obični pokusi, ili možda razibrige, koje nisu imale neku trajniju vrijednost.
• No moguće je da im je vrijednost bila obredna u trenutku kada su nastale, i da je njihovo odbacivanje ili
uništavanje poslije obreda bilo logično, jer je svaki nov obred zahijevao novu ploču (ili ploče).
• To bi objašnjavalo i zašto se toliko mnogo pločica našlo u određenim lokacijama, recimo u spilji Parpalló u
pokrajini Valencije u Španjolskoj, ili u spilji La Marche u Francuskoj.
• To su mogle biti ili obredne lokacije, ili alternativno – kako je bilo sugerirano – mjesta nekih "umjetničkih škola".
• Neke gravirane pločice potječe već iz najstarijih razdoblja prapovijesti, ali najviše ih je očuvano iz solitrejskog i
magdalenskog vremenskog i kulturnog razdoblja.
• Izvan Europe, zasad su najpoznatiji primjeri iz Maljte u južnom Sibiru, datirani oko 20.000 PD.
Parpalló
• U ovoj spilji nađeno je dosad (kako je bilo već naznačeno) čak 5.034 pločica, od kojih se najstarije pripisuju
ranom solitrejskom razdoblju.
• Uglavnom se radi o graviranim pločicama, iako ima nekih primjera crteža s uporabom pigmenata.
Gravirana kamena pločica iz
spilje Parpalló.

La Marche i Enlène
• Kao i Parpalló, spilje La Marche i Enlène ističu se po grafičkim izražajima na kamenim pločicama.
• U prvom slučaju, najviše su pozornosti privukli portreti ljudi iz paleolitika koje smo razmotrili u prijašnjem
predavanju (v. podsjetnik desno).

164
• Enlène je pak najpoznatiji po tzv. velikoj ploči, na kojem se nalazi i scena koju neki istraživači tumače kao
prikaz spolnog čina.

A) "Velika ploča" iz spilje Enlène, 27 cm × i 21 cm (prema preslici Françoisa Brioisa, za opis v. Jean-Pierre Duhard, Réalisme de l'image
féminine paléolithique. Paris: CNRS, 1998, i Robert Bégouën i Jean Clottes, "Compléments aux plaquettes gravées d' Enlène", Cuadernos
de Arte Rupestre, br. 4, 2007, str. 51–80); B) jedna od brojnih gravura lica na pločama iz la Marche-a (prerada EH, izvor: Stéphane Lwoff, "La
Marche, Commune de Lussac-les-Châteaux (Vienne) ", Bulletin de la Société préhistorique de France, 1943, sv. 40, br. 7–9 , str. 171).

Maljta
• Oko sela Maljta i Burjet' (Буреть), uz donji tok Angare – nedaleko od pritoka te rijeke u zapadni rub Bajkalskoga
jezera, bili su pronađeni mnogi umjetnički predmeti (kipovi, gravirane ploče i sl.), datirani između 24.000. i
15.000. PD.
• Na jednoj ploči urezan je profil mamuta.

Pokretne umjetnine nepraktične namjene – nakit

• Kategoriju nakita odredili smo kao osobit oblik
umjetnina koji je načelno usmjeren na pojedinca.
• Dakako, nakit često uključuje samo površno
modificirane prirodne predmete (školjke,
životinjske zubi), iako to ne mijenja nužno njezino
potencijalno simboličko značenje (odnosno
sadržavanje neke poruke).
• S druge strane, čak i prirodno modificiranje može
zahtijeva vrlo velik trud.
Ogrlica iz spilje Mas-d'Azil, u okrugu Ariège (izvor: Déchelette, op. cit.,

165
• Primjerice, procjenjuje se da je za izradu jednog bisera iz slonovače bilo potrebno oko 45 minuta rada – a u
gravetijskom nalazištu u Sungiru u Rusiji bilo je nađeno ukupno oko 3500 takvih bisera.
• Nakit je poznat još iz srednjega paleolitika, tj. ako bi bilo točno (kao što je vjerojatno) da su školjke probušene
u spilji Blombos na Jugu Afrike bile povezane u ogrlice ili slične vrste nakita.
• Međutim u gornjem paleolitiku pojavljuje se i okrugle pločice iz kosti ili slonovače, tzv. rondele, koji su možda
imale i neko kolektivno identifikacijsko značenje za pojedince koje su ih nosili.

Rondel iz Mas d'Azila, iz razdoblja magdalenske kulture

(veličina 5,1 × 4,9 cm i debljina od 0,9 cm).

Pokretne umjetnine nepraktične namjene – skulpture

• Prve skulpture su se također možda pojavile već u srednjem paleolitiku, tj. ako su figurice poput tzv. "Venere
iz Berehat Rama" doista bile oblikovane (pra)ljudskim rukama.
• Dakako, prve vrlo jasne skulpture datiraju od samoga početka gornjega paleolitika, tj. u Europi iz orinjačkog
razdoblja.
• U kategoriju skulptura možemo uključiti i likove životinja i ljudi, kao i drugih predmeta koje možemo ili jasno
prepoznati ili barem zaključiti da su imali neko simboličko značenje.

Mali kipovi (oko 2 cm dužine): manut iz spilje Vogelherd iz orinjačkog razdoblja (lijevo), i vodena ptica iz Höhlefelsa, datirana na starost
oko 30.000 ili 35.000 godina (desno) (foto: EH).

• Potonje se odnosi na slučajeve kada je, primjerice, neka kost očito svijesno izrezbarena, ali ne možemo
utvrditi njezin figurativni predložak, ili eventualno reći da je bila dio nekog praktičnog oruđa.
• No govoriti tada o nekom simboličkom značenju ne mora uvijek biti točno. Moguće je jednostavno da ne
poznajemo predložak prema kojem je takav predmet bio izrađen, ili ne poznajemo oruđe čiji je bio dio.

166
• U vezi s tematikama ukrašenih utilitarnih predmeta i ljudskih likova, bit će inekih poklapanja, jer je katkad
teško razlikovati je li neki predmet bio samostalna skulptura ili dio atlatla ili druge vrste oružja ili oruđa.

Ukrašeni utilitarni predmeti

• Po svemu sudeći običaj dodavanja urezanih motiv ili likova ili klesanja
dijelova utilitarnih predmeta najviše se raširio u magdalenskom razdoblje.
• Najviše su se tako modificirali bacači koplja i poslije vrhovi harpuna.
• Razlozi za biranje motiva nisu jasni, premda je bilo pokušaji da se i likovi na
bacačima kopalja povežu s tzv. "lovačkom magijom" ili šamanističkim
vjerovanjima.
• Katkad se čini da iskleseni ili izrezbareni motiv potpuno dominira
predmetom, do te mjere da može čak otežavati njegovu osnovu svrhu.

Muški i ženski likovi, "venere" i slično Bacač koplja (= atlatl) iz Mas d'Azila.

• Najstariji kipovi ljudskih likova u Europi i u svijetu (ne računjajući upitne primjere iz Tan-Tana u Maroku i
Berehat Rama na Bliskom istoku), jesu: A) "čovjek-lav" (njem. Löwenmensch) iz spilje Stadel (= Hohlenstein-
Stadela), na području Švapskih alpa, B) "venera" iz Höhle Fels-a na istom području, i C) žena iz Galgenberga u
Austriji, koja je dobila nadimak "Fanny", jer je izgledalo kao da se vrti u plesu, pa je bila nazvana prema bečkoj
plesačici Fanny Elßler (1810–1884).
• Ti najstariji primjeri, datirani između 40.000. i 30.000 PD,
ulaze u orinjački kulturni sklop.
• "Čovjeka-lava" sastavio je arheolog Joachim Hahn (1942–
1997) iz preko 200 malih komadića mamutovske kosti,
pronađenih 1939. u spomenutom nalazištu.
• Prema prvoj rekonstrukciji, kip je bio visok 29,6 cm i
smatralo se da mu je spol bio muški (zbog izbočine u
međunožju). Ali 1974. i 1975. istaživači su pronašli još neke
komadiće kipa, koje su prema njemačko-švicarskoj
prapovjesničarki Elisabeth Schmid (1912–1992) ukazivali na
ženski spol kipa.
• Ta vizija Schmidove bila je u skladu s tadašnjim
koncepcijama o ženskom fokusu u prapovijesti.
• Još nekoliko ostataka kipa – pronađenih 2008. – dovelo je
do najnovije rekonstrukcije 2013. godine.
• Ta posljednja rekonstrukcija "čovjeka-lava" ipak nije
promijenila prijašnju mušku spolnu interpretaciju kipa, nego
je samo malo povećala visinu lika, na 31,1 cm, što je znatno
veće od većine kipova "venera"
• Što, dakle, reći o učestalosti muških i ženskih kipova u
A) "Čovjek-lav", (B) "Venera" iz Höhlefelsa, C) "Fanny".
prapovijesti.
• Vidjeli smo da ima mnogo prikaza muških likova u parijetalnoj umjetnosti, od gornjega paleolitika nadalje,
primjerice "čarobnjaka" ili "šamana", lovaca, ribara i napokon ratnika.
• Naglašeni falusi određuje spol tih nacrtanih likova.
• Međutim, crteži/gravure ženskih likova, ili ženskih spolovila (vulva), također su vrlo česti.
• Zapravo, ukoliko razmotrimo najvažnije primjere iz europskog gornjeg paleolitika, nije lako odrediti koji je
spol prevladavao u tadašnjoj parijetalnoj umjetnosti.

167
• S druge strane, premda je "čovjek-lav" najvjerojatnije predstavljao muško biće, među kipovima, i u pokretnoj
(prenosivoj) umjetnosti općenito, u gornjem paleolitiku prevladavali su ženski likovi ili motivi.
• Iako su ljudi u orinjačkom razdoblju i poslije izrađivali također faličke predmete – i osim toga, postoji barem
jedan nedvojbeno muški kip iz Brna (izrađen iz mamutovske kosti i datiran oko 26.000 PD), gotovo svi drugi
ljudski kipovi (ili djelomični predmeti), osobito od vremena gravetske kulture, ulaze u kategoriju "venera". *
• Najpoznatije su gornjopaleolitske "venere" iz nalazišta Willendorf u Austriji, Dolní Věstonice u Češkoj, Moraviany
u Slovačkoj, Laussel, Brassempouy i Lespugne u Francuskoj, Kostjonki i Avdejevo u europskoj Rusiji, i sela Maljta
i Berjet' u ruskom Sibiru.

Venera iz Willendorfa (lijevo) i dolnjovjestonička Venera (desno) (foto: EH).

• Zašto su ženski likovi prevagnuli u pokretnoj umjetnosti? Postoji, dakako, stara hipoteza o "božicama" Zemlje
ili plodnosti, kao i suprotna "paleopornografska" teza, no moguće je da su ženske figure imale i "razmjensko-
simboličku ulogu" u povezivanju gornjopaleolitskih društava.
• Nagnuti ženski profili među parijetalnim prikazima iz Cussaca (iz razdoblja oko 22.000 PD) i Combarellesa (između
16.000 i 13.000 PD), i također gravura na ploči iz "Viline spilje", Grotte des Fadets blizu La Marche-a (datirana
oko 15.000 PD), možda su označali početak takve simbolike.

Ženski profili: A) spilja Cussac, B) Combarelles,

C) Grotte des Fadets.

*Što se tiče faličkih predmeta iz gornjeg paleolitika, pretpostavlja se da neki nisu imali nikakvih umjetničkih ili simboličkih funkcija, nego
da su služili tek kao "spolne igračke" za žene. Falus iz Höhlefelsa, datirano oko 28.000. PD, koji je po izgledu i veličini vrlo nalik na tipičan
penis, najčešće se smatra takvim predmetom.

168
• U svakom slučaju, za vrijeme magdalenskog razdoblja nastat će standardizani model, koji ističe ženski profil i
nagib stražnjice.
• Primjeri pronađeni u Gönnersdorfu (blizu Neuwieda u Njemačkoj) izričiti su u tom pogledu, dok "venere" iz
magdalenskog nalazišta Wilczyce, u poljskom Svetokrižnom vojvodstvu, predstavljaju krajnje apstrakcije.

A) Profil jedne od "venera" iz Gönnerdorfa; B) kamen

iz Wilczyca, oblikovan u "veneru".

• Moguće je pomisliti da su te poljske "venere" imale stanovitu "novčanu" funkciju, kao što će mnogo tisućljeća
poslije imati kauri školjke na velikom području Azije i Afrike.
• Ta teza temelji se na zamisli da su se prapovijesne zajednice rodbinski povezivale preko svojih žena (što će biti
običaj i mnogo poslije u povijesti).
• Zato bi ženski lik postao prvi opći simbol razmjene – ali treba naglasiti da je tu riječ tek o radnoj hipotezi.

Literatura*
Acosta González, Andrés (ur.) (2003). Grabados de los Casares, Riba de Saelices (Guadalajara). Guadalajara: Aache ediciones
Adovasio, James M.; Olga Soffer i Jake Page (2007). The Invisible Sex. Uncovering the True Roles of Women in Prehistory.
New York: HarperCollins
Agnolin, Adone (2002). "Antropofagia ritual e identidade cultural entre os Tupinambá", Revista de Antropologia, São Paolo,
USP, sv. 45, br. 1, str. 131–185.
Aixela, Yoland et al. (2006). Las mujeres en la prehistoria. València: Museu de Prehistòria de València
Алексеев, Валерий Павлович (1989). Историческая антропология и этногенез. Москва: Наука
Алексеев, Валерий Павлович (1985). Человек – эволюция и таксономия. Москва: Наука
Алёкшин, Вадим Андреевич (1986). Социальная структура и погребальный обряд древнеземледельческих обществ.
Ленинград: Наука
Алексеев, Валерий Павлович (ur.). (1990). История первобытного общества. Москва: Наука
Аникович, Михаил Васильевич; Hиколай Кузьмич Анисюткин i Надежда Игоревна Платонова (2010). "Человек и
мамонт в Восточной Европе: подходы и гипотезы", Stratum plus, br. 1., str. 99–136.
Ardrey, Robert (1961). African genesis: a personal investigation into the animal origins and nature of man. London:
Macmillan
Arens, William (1979). The Man-Eating Myth: Anthropology and Anthropophy. Oxford: Oxford University Press
Arsuaga[Ferreras], Juan Luis (2005). Ogrlica neandertalca – U potrazi za prvim mislima. Zagreb: Izvori

*
U popisu literature nalaze se neki izvori već citirani u tekstu, ali ne svi. Izvori koji su citirani samo zbog svoju povijesnu ulogu u razvitku
znanosti navode se u tekstu, ali ne u ovom popisu, i isto tako izvori korišteni samo za ilustracije nalaze se u tekstu, ne u popisu. Popis je
selektivan, i u planu je da se dalje doradi, da bi poslužio kao pomoć za studentske seminare. Uvršteni su uglavnom knjige – i neki članci
koji su bili istaknuti u tekstu.

169
Бадер, Отто Николаевич (1965). Каповая пещера. Палеолитическая живопись. Москва: Наука
Bahn, Paul (ur.) (1992). Dictionary of Archaeology. Glasgow: Harper–Collins.
Bahn, Paul i Jean Vertut (1999). Journey Through the Ice Age. London: Seven Dials
Barnes, Gina Lee (1999). The Rise of Civilization in East Asia. The Archaeology of China, Korea and Japan. London: Thames &
Hudson.
Bégouën, Robert i Jean Clottes (2007). "Compléments aux plaquettes gravées d' Enlène", Cuadernos de Arte Rupestre, br. 4.
Benac, Alojz (gl. ur.) (1979). Praistorija jugoslavenskih zemalja, I. "Paleolitsko i mezolitsko doba", Sarajevo: Centar za
balkanološka ispitivanja
Benac, Alojz (gl. ur.) (1979). Praistorija jugoslavenskih zemalja, II. "Neolitik", Sarajevo: Centar za balkanološka ispitivanja
Benac, Alojz (gl. ur.) (1979). Praistorija jugoslavenskih zemalja, III. "Eneolitik", Sarajevo: Centar za balkanološka ispitivanja
Benac, Alojz (gl. ur.) (1983). Praistorija jugoslavenskih zemalja, IV. "Brončano doba", Sarajevo: Centar za balkanološka
ispitivanja
Benac, Alojz (gl. ur.) (1987). Praistorija jugoslavenskih zemalja, V. "Željezno doba", Sarajevo: Centar za balkanološka ispitivanja
Benveniste, Émile (2005). Riječi indoeuropskih institucija, Zagreb: Disput
Bogaard, Amy (2005). Neolithic Farming in Central Europe. An Archaeobotanical Study of Crop Husbandry Practices. New York:
Routledge
Богданов, Константин Анатолевич (1999) "Каннибализм: История одного табу". Пограничное сознание (Альманах
"Канун", 5). Санкт Петербург, str. 198–233.
Breasted, James Henry (1916). Ancient Times. A History of the Early World. Boston: Ginn and Company, 1916
Buel, James William (1884). The World's Wonders as Seen by the Great Tropical and Polar Explorers. Philadelphia: Historical
Publishing.
Burroughs, William James (2005). Climate Change in Prehistory. The End of the Reign of Chaos. Cambridge: Cambridge
University Press.
Camberlain, Andrew (2006). Demography in Archaeology. Cambridge: Cambridge University Press
Cann, Rebecca L.; Mark Stoneking i Allan C. Wilson (1987). "Mitochondrial DNA and Human Evolution", Nature, br. 325, str.
31–35.
Capitan, Louis; Henri Breuil i Denis Peyrony (1910). La caverne de Font-de-Gaume aux Eyzies (Dordogne). Monaco: Chêne
de las Casas, Bartolomé (1982). Kratko izvješće o uništenju Indija, (uvod i bilješke: Franjo Šanjek, prev. Marijan Biškup).
Zagreb: Globus
Cavalli Sforza, Luigi Luca (2008). Geni, narodi i jezici. Zagreb: Algoritam
Cavalli Sforza, Luigi Luca (2004). L'evoluzione della cultura. Torino: Codice.
Cavalli Sforza, Luigi Luca; Paolo Menozzi i Alberto Piazza (1996). The History and Geography of Human Genes. Princeton, NJ:
Princeton University Press [skraćeno izdanje]
Cervera, José; Juan Luis Arsuaga, Eudald Carbonell i José Ma Bermúdez de Castro (1996). Atapuerca. Un millión de años de
historia. Madrid: Plot ediciones.
Champion, Timothy; Clive Gamble, Stephen Shennan i Alasdair Whittle (1984). Prehistoric Europe. London: Academic Press
Childe, V[ere] Gordon (1957). "The Bronze Age", Past & Present, sv. 12, studeni 1957, str. 2–15.
Childe, Vere Gordon (1950). Prehistoric Migrations in Europe. Oslo: H. Aschehoug
Clark, Grahame (1978). World Prehistory – In New Perspective. London: Cambridge University Press.
Clark, Grahame (2009). Economic Prehistory. Cambridge University Press
Clark, Grahame i Stuart Piggott (1985). Prehistoric Societies. Harmonsworth: Penguin.
Clottes, Jean (2011). Pourquoi l'Art Préhistorique. Paris: Gallimard
Condemi, Silvana i Gerd-Christian Winger (ur.) (2011). Continuity and Discontinuity in the Peopling of Europe. One Hundred
Fifty Years of Neanderthal Study. London: Springer
Coon, Carleton Stevens (1975). The Races of Europe. Westport, Conn: Greenwood Press
Coppens, Yves; Damdinsuren Tseveendorj, Fabrice Demeter, Tsagaan Turbat i Pierre-Henri Giscard (2008), "Découverte
d’une calotte crânienne d’un Homo sapiens archaïque dans le Nord-Est de la Mongolie", C.R. Palevol., 7, str. 51–60

170
Coppens, Yves (predgovor) i Bernard vandermeersch (uvod) (1999). Dictionnaire de la Préhistoire. Paris: Enyclopaedia
Universalis–Albin
Coulborn, Rushton (1959). The Origins of Organised Societies. Princeton: Princeton University Press.
Čulina, Lovre (2014). "Izvještaj o komparativnom istraživanju odnosa agresivnog ponašanja i socijalne strukture kod primata",
Holon, 4 (1), str. 168–175.
Dannemann, Michael i Janet Kelso (2017). "The contribution of Neanderthals to Phenotypic Variation in Modern Humans",
The American Journal of Human Genetics, 101, 5. ožujka, str. 578–589.
Darwin, Charles Robert (2000). Postanak vrsta putem prirodnog odabira ili Očuvanje rasa povlaštenih u borbi za život, (prev.
i uvod: Josip Balabanić). Zagreb: Ljevak
Darwin, Charles Robert (2007). Podrijetlo čovjeka i odabir ovisan o spolu, (prev. i predgovor: Josip Balabanić). Zagreb:
Školska knjiga
Davison, Kate; Pavel Dolukhanov, Graeme R. Sarson i Anvar Shukurov (2006), "The role of waterways in the spread of the
Neolithic", Journal of Archaeological Science, 22, str. 641–642.
Déchelette, Joseph (1908). Manuel d'archéologie prehistorique celtique et gallo-romaine, Paris: Alphonse Picard et fils
Delson, Eric; Ian Tattersall, John A. Van Couvering i Alison S. Brooks (ur.) (2000). Encyclopedia of Human Evolution and
Prehistory. New York: Garland
Demoule, Jean-Paul (ur.) (2009). La révolution néolithique dans le monde. Paris: CRNS
Deniker, Joseph (1900). Les Races et les Peuples de la Terre. Eléments d'Anthropologie et d'Ethnologie. Paris: Schleicher frères /
The Races of Man. An Outline of Anthropology and Ethnography. London: Walter Scott.
Dixson, Alan F. (2009). Sexual Selection and the Origins of Human Mating Systems. Oxford: Oxford University Press
[Долуханов] Dolukhanov, Pavel (2003). "Archaeology and Languages in Prehistoric Northern Eurasia", Japan Review, 15, str.
175–186.
[Долуханов] Dolukhanov, Pavel (2008). "The Initial Expansion of Anatomically Modern Humans in Northern Eurasia: New
Evidence and New Hypotheses (= Первоначальное распространение человека с анатомически современным
строением в северной Евразии)", Journal of Siberian Federal University, 2008/1, str. 273–283.
Долуханов, Павел Маркович (1969). История Балтика. Москва: Наука
Долуханов, Павел Маркович (1979). География каменного века. Москва: Наука
Долуханов, Павел Маркович (1988). История средиземных морей. Москва: Наука
Drews, Robert (1993). The End of the Bronze Age. Changes in Warefare and the Catastrophe ca. 1200 B.C. Princeton: Princeton
University Press.
Durhard, Jean-Pierre (1996). Réalisme de l'image masculine paléolithique. Grenoble: Editions Jérôme Millon
Echegaray, Joaquín González i Leslie G. Freeman (1998). Le Paléolithique inférieur et moyen en Espagne. Grenoble: Éditions
Jérôme Million.
Ehlers, J.; P.L. Gibbard i P.D. Hughes (ur.) (2011). Quaternary Glaciations – Extent and Chronology. A Closer Look. Amsterdam:
Elsevier
Engels, Friedrich (1973). Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države. Zagreb: Naprijed
Fagan, Brian Murray (ur.) (1983) Prehistoric Times. New York: W.H. Freeman & Company.
Farbstein, Rebecca; Dinko Radić, Dejana Brajković i Preston T. Miracle (2012). "First Epigravettian Ceramic Figurines from
Europe (Vela Spila, Croatia)", PLoS ONE, 7(7): e41437. doi:10.1371/journal.pone.0041437
Fiedel, Stuart (1988). Prehistory of the Americas. Cambridge: Cambridge University Press.
Формозов, Александр Александрович (1987). Наскальные исображениь и их изображения. Москва: Наука
Геориевский, Александр Борисович (2009). Эволуционная антропология. Санкт Петерсбург: Нестор-История
Гиндин, Леонид Александрович; Сергей Аркадьевич Иванов i Геннадий Григорьевич Литаврин (ur.) (1994). Свод
древнейших письменных известий о славянах, sv. 1. Москва: Наука.
Gimbutas, Marija Alseikaitė (1963). The Balts. London: Thames & Hudson.
Gimbutas, Marija Alseikaitė (1971). The Slavs. London: Thames & Hudson.
Gimbutas, Marija Alseikaitė (1991). The Language of the Goddess. San Francisco: Harper.

171
Gimbutas, Marija Alseikaitė (1996). The Goddesses and Gods of Old Europe 6500–3500 BC. Myths and Cult Images. London:
Thames & Hudson.
Gorjanović, Dragutin (1918). Pračovjek iz Krapine. Zagreb: Zemaljska tiskara
Gould, Stephen Jay (2003). Čovjek po mjeri. Zagreb: Jesenski i Turk.
Graphodatsky, A[leksandar] S[ergejevič] i Vladimir A[leksandrovič] Trifonov i Roscoe Stanyon (2011), "The genome diversity
and karyotype evolution of mammals", Molecular Cytogenetics, 4: 22
(http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC3204295/).
Guilaine, Jean i Jean Zammit (2001). Le sentier de la guerre: visages de la violence préhistorique. Paris: Éditions du Seuil
Гумилев, Лев Николаевич (1989). Этногенез и биосфера земли. Ленинград: Издательство Ленинградского
университета
Guthrie, R[ussel] Dale (2005). The Nature of Paleolithic Art. Chicago: Chicago University Press
Habu, Junko (2004). Ancient Jomon of Japan. Cambridge: Cambridge University Press
Harding, Anthony F. (2000). European Societies in the Bronze Age. Cambridge: Cambridge University Press
Harris, Marvin (1977). Cannibals and Kings: The Origins of Cultures. New York: Vintage
Herak, Milan (1987). Geologija. Zagreb: Školska knjiga
Heršak, Emil (2004). Drevne seobe, Zagreb: Školske knjiga, 2005.
Heršak, Emil i Maja Adžija (2013). Sveta pića. Zagreb: TIM press
Hobbes, Thomas (2013). Levijatan ili Građa, oblik i moć crkvene i građanske države. Zagreb: Jesenski i Turk
Hofmann, Daniela i Penny Bickle (2009). Creating Communities New Advances in Central European Neolithic Research.
Oxford: Oxbow books.
Hublin, Jean-Jacques i Shannon P. McPherron (ur.) (2012). Modern Origins. A North African Perspective. New York: Springer.
Huxley, Thomas (1864). "Further Remarks upon the Human Remains from Neanderthal", National History Review, br. 4,
Scientific Memoirs 2, str. 420–449.
Huxley, Thomas (1869–1870). "On the Geographical Distribution of the Chief Modifications of Mankind", Journal of the
Ethnological Society of London, sv. II, str. 404–412.
Ивик, Олег (2010). История человеческих жертвоприношений. Москва: Ломоносовь
Janković, Ivor et al. (2006). "Vindija Cave and the Modern Human Peopling of Europe", Collegium Antropologicum, sv. 30,
br. 3, str. 457–466.
Janković, Ivor i Ivor Karavanić (2009). Osvit čovječanstva: počeci našega biološkog i kulturnog razvoja. Zagreb: Školska knjiga.
Janković, Ivor; James C.M. Ahern, Ivor Karavanić i Fred H. Smith (2011). "Biokultuni aspekti epigravetijenske okupacije sloja
B/S nalazišta Šandalja II", Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU, Varaždin, br. 22.
Južnič, Stane (1987). Antropologija. Ljubljana: Državna založba Slovenije.
Каневский, Лев (1998). Канибализм. Москва: Крон-Пресс
Karavanić, Ivor (2006). Život neandertalaca. Zagreb: Školska knjiga
Karavanić, Ivor (2011). Prapočetci religije: simbolika i duhovnost u paleolitiku. Zagreb: Školska knjiga
Karavanić, Ivor i Ivor Janković (2007). "Srednji i rani gornji paleolitik u Hrvatskoj", Opuscula archaeologica, 30, str. 21–54.
Karavanić, Ivor. "Kanibalizam ili mogućnosti religijske svijest u krapinskih neandertalaca", Obnovljeni život, 48, 1993, str. 99–104.
Клейн, Лев Самуилович (2009). Новая археология. Донецк: Донецкий националыный университет
Клёсов, Анатолий Алексеевич и Андрей Александрович Тюняев (2010) Происхождение человека по данным
археологии, антропологии и ДНК-генеалогии. Москва: Бостон.
Komšo, Darko (2006). "Mezolitik u Hrvatskoj", Opuscula archaeologica, 30, str. 55–92.
Kozłowski, Janusz K. (2003). "La néolithisation de la zone balkanodanubienne et l’occupation du territoire", Civilisations, br.
52-1, str. 9–24.
Laming, Annette (1964). Lascaux. Peintures et gravures. Paris: Union générale d'éditions
Leakey, Lewis Seymore Barrett; Phillip Valentine Tobias i John Russell Napier (1964). "A new species of the genus Homo from
Olduvai Gorge", Nature, sv. 202, str. 7–9.
Leakey, Richard (2006). Porijeklo ljudske vrste. Zagreb: Konzor
Leakey, Richard i Roger Lewin (1995). The Sixth Extinction. New York: Bantam Doubleday

172
Leroi-Gourhan, André (1968). Religije prethistorije. Zagreb: Naprijed
Leroi-Gourhan, André (1973). Prähistorische Kunst: d. Ursprünge d. Kunst in Europa. Freiburg im Breisgau: Herder, 1973.
Leroi-Gourhan, André (1992). Les chasseurs de la préhistoire. Paris: Éditions A.-M. Métailié
Leroi-Gourhan, André (ur.) (1997). Dictionnaire de la préhistoire. Paris: Quadrige/Presses Universitaires de France
de Léry, Jean (1580). L’Histoire d’un voyage fait en la terre du Brésil. Paris: Genebra: Antoine Chuppin (izv.
http://www.mafua.ufsc.br/BT1730002.html)
Lubbock, John (1865). Pre-historic times. New York: D. Appleton
Lwoff, Stéphane (1943). "La Marche, Commune de Lussac-les-Châteaux (Vienne)", Bulletin de la Société préhistorique de
France, sv. 40, br. 7–9 , str. 166–180.
Macbeth, Helen; Wulf Schiefenhövel i Paul Collinson (2009). Consuming the Inedible. Neglected Dimensions of Food Choice.
New York: Berghahn
Mallory, James P. (2006). Indoeuropljani. Zagonetka njihova podrijetla – jezik, arheologija, mit. Zagreb: Školska knjiga
Malotki, Ekkehart i Henry D. Wallace (2011). "Columbian Mammoth Petroglyphs from the San Juan River near Bluff, Utah,
United States", Rock Art Research, sv. 28, br. 2, str. 143–152.
Mann, Michael (1997). The Sources of Social Power, I. Cambridge: Cambridge University Press
Марков, Геннадий Евгеньевич (2009). Первобытное общество. Мосвка: Исторический факултет МГУ
Martin, Paul S[chultz] (2005). Twilight of the Mammoths. Ice Age Extinctions and the Rewilding of America. Berkeley:
University of California Press
de Montaigne, Michel (2007). "O ljudožderima", Eseji, sv. I. str. 312–328 (prev. Vojmir Vinja) Zagreb: Disput. (za francuski
izvornik, v. http://www.bribes.org/trismegiste/montable.htm)
Morgan, Lewis Henry (1877). Ancient Society. Tucson: University of Arizona Press
de Mortillet, Louis Laurent Gabriel (1883). Le Prehistorique, antiquité de l'homme. Paris: Reinwald
Mussi, Margherita (2002). Earliest Italy. An Overview of the Italian Paleolithic and Mesolithic. New York: Kluwer/Plenum
Näätänen, Esko K. (1936). Über die anthropologie der Lappen in Suomi. Helsinki (doktorska teza)
Nagell, K, R.S. Olguin i M. Tomasello (1993). "Processes of social learning in the tool use of chimpanzees (Pan troglodytes)
and human children (Homo sapiens)", Journal of comparative psychology, sv. 107, br. 2, str. 174–186.
Napier, John Russel (1980). Hands. New York: Pantheon Books
Norton, Christopher J. i David R. Braun (ur) (2010). Asian Paleoanthropology. From Africa to China and Beyond. New York:
Springer
Obermaier, Hugo i Paul Wernert (1919). Las pinturas rupestres del Barranco de Valltorta (Castellón). Madrid: Museo Nacional
de Ciencias Naturales
Pääbo, Svante (2014). Neanderthal Man: In Search of Lost Genomes. New York: Basic Books
Patton, Mark (1993). Statements in Stone. Monuments and Society in Neolithic Brittany. London: Routledge
Péricard, Léon i Stéphane Lwoff (1940), "La Marche, commune de Lussac-les-Châteaux (Vienne): Premier atelier de
Magdalénien III à dalles gravées mobiles (campagnes de fouilles 1937-1938)", Bulletin de la Société préhistorique
française, sv. 37, br. 7–9, str. 149–154.
Petrinovich, Lewis F. (2000). The Cannibal Within. Evolutionary Foundations of Human Behavior. New Jersey: Transaction
Publishers
Petronije [= Publije Petronije Arbitor] (1986). Satirikon – ili Vragolaste pripovijesti. Zagreb: Grafički zavod hrvatske.
Rivera, Diego i Gladys March (1992). My Art, My Life: An Autobiography. Mineola: Dover Publications
Rosny, J.-H. (2011). La Guerre du feu : roman des âges farouches, Paris, SonoBooK
Rowley-Conwy, P. (2006) "The concept of prehistory and the invention of the terms 'prehistoric' and 'prehistorian': the
Scandanavian origin, 1833–1850", European journal of archaeology, 9 (1). str. 103–130.
Ruhlen, Merritt (1994). The Origin of Language. Tracing the Evolution of the Mother Tongue. New York: John Wiley.
Rukavina, Iva (2013). Umjetnost ledenoga doba. Zagreb: Matica hrvatska
Ryan, William B. i Walter C. Pitman (2000). Noah's Flood. The New Scientific Discoveries about the Event that Changed History.
New York: Simon & Schuster
Рыбаков, Борис Александрович (gl. ur.) (1989). "Мезолит СССР", Археология СССР. Москва: Наука

173
Рыбаков, Борис Александрович (gl. ur.) (1996). "Неолит Северной Евразии", Археология. Москва: Наука
Савватеев, Юрий Александрович (1979). Петроглифы Карелии. Петрозаводск: издательство "Карелия"
Серебрянный, Леонид Рувимович (1980). Древнее оледение и жизнь. Москва: Наука
Sarich, Vincent M[atthew] (1998). "Rasa i jezik u prethistoriji", Migracijske teme, sv. 14, br. 13. str. 209–231.
Smith, Fred H. i James C.M. Ahern (2013). The Orgins of Modern Humans. Biology Reconsidered. New Jersey: Wiley
Staden, Hans (1557). Warhaftige Historia und beschreibung eyner Landtschafft der Wilden Nacketen, Grimmigen
Menschfresser-Leuthen in der Newenwelt America gelegen. Marpurg: Kolb,1557 (izv. tekst:
https://archive.org/details/staden)
Stanford, Craig B. i Henry T. Bunn (2001). Meat-Eating & Human Evolution. Oxford. Oxford University Press
Stanford, Dennis J. i Bruce A. Bradley (2012). Across Atlantic Ice. Berkley: University of California Press
Stringer, Christopher i Robin McKie. African Exodus. The Origins of Modern Humanity. London: Pimlico, 1997
Шнирельман, Виктор Александрович (1988). »Производственные предпосылки разложения первобытного общества«,
u: Юлиан Владимирович Бромлей (ur.). История первобытного общества – эпоха классообразования. Москва:
Наука, str. 5–139.
Srejović, Dragoslav (1969). Lepenski vir. Nova praistorijska kultura u Podunavlju. Beograd: Srpska književna zadruga
Srejović, Dragoslav (ur.) (1997). Arheološki leksikon. Beograd: Savremena administracija
Taylor, Paul D. (2006). Extinctions in the History of Life. Cambridge: Cambridge University Press
Taylor, Timothy (1996). The Prehistory of Sex. Four Million Years of Human Sexual Culture. London: Forth Estate
Težak-Gregl, Tihomila (1995). Prapovijesno doba. Zagreb: Školska knjiga
Thévet, André (1878). Singularitez de la France Antarctique. Paris: Maisonneuve & cie (izv. u novom izdanju:
https://archive.org/details/singularitezdela00thevrich)
Тодорова, Хенриета i Иван Вайсов (1993). Новокаменната епоха в Българиа. София: Наука и изкуство
Travis-Heinkoff, Carole A. (2008). Dinner with a Cannibal: The Complete History of Mankind's Oldest Taboo. Santa Monica
Press
Trigger, Bruce Graham (1980). Gordon Childe – Revolutions in Archaeology. London: Thames & Hudson
Trigger, Bruce Graham (1995). Early Civilization. Ancient Egypt in Context. Cairo: The American University in Cairo Press
Trinkaus, Erik i Pat Shipman (1994). The Neandertals. Changing the Image of Mankind. London: Pimlico
Turner, Christy G. i Jacqueline A. Turner (19999). Man Corn: Cannibalism and Violence in the Prehistoric American Southwest.
Salt Lake City: University of Utah Press
Воеводский, Леопольд Францевич. Каннибализм в греческих мифах. Опыт по истории развития нравственности.
Москва: Телема, 2010.
Walker, Alan i Pat Shipman (1996). The Wisdom of the Bones. In Search of Human Origins. New York: Alfred A. Knopf
Wesel, Uwe (1983). Der Mythos vom Matriarchat. Frankfurt am Main, 1980
White, Tim D. (2014). Prehistoric Cannibalism at Mancos 5MTUMR-2346. Princeton, N.J.: Princeton University Press
Yanko-Hombach, Valentina; Allan S. Gilbert, Nicolae Panin i Pavel M. Dolukhanov (2007). The Black Sea Flood Question:
Changes in Coastline, Climate, and Human Settlement. Dordrecht: Springer
Зорина, Зоя Александровна i Анна Анатольевна Смирнова (2006). О чем рассказали "говорящие" обезьяны. Москва:
Языки славянских культур

* * *
Sve slike, fotografije i grafike u tekstu su ili u javnom vlasništvu (zbog isteka autorskih prava ili pak izjava njihovih
autora), ili ulaze u zakonske kriterije o "poštenoj uporabi" (engl. fair use) u edukativne svrhe, ili su djela autora
teksta (skripte), ili je autor za neke fotografije i ilustracije dobio osobno pravo korištenja. Potonji primjeri se ne
mogu prenijeti i koristiti, osim u dogovoru s autorom.

Zadnja verzija: 9. veljače 2019.

174