MOJ PUSTOLOVNI PLANET

Copyright ∂ Igor Knižek i Alfa

Nakladnik
ALFA d.d., Zagreb, Nova Ves 23a
Za nakladnika
Miro Petric
Glavni urednik
Boæidar PetraË
Izvršna urednica
Zrinka Dedić
Likovna urednica
Irena Lenard
Lektorica
Tanja Radović
Korektorica
Kristina Ferenčina
GrafiËka priprema
Studio za grafiËki dizajn ALFA

Biblioteku uređuje Božidar Prosenjak

Knjiga je tiskana uz potporu Zagrebačke županije.

IGOR KNIŽEK

Ilustrirao
Fabio Leone

1. izdanje

Zagreb, 2014.
Prva nagrada Mali Marulić 2013.
 Jednom davno, u malome primorskom gradiću živio je starac po imenu
Lucijano. Bio je to mrzovoljni hromi starac koji je cijeli život proveo radeći
jednu te istu stvar: kada bi nad gradićem pao suton, zadatak mu je bio upa-
liti sve ferale na rivi kako bi se gospođe i gospoda mogli nesmetano šetati i
glasno družiti na terasama gradskih kavana. Lucijano nije volio svoj posao,
ali kako je bio hrom, nikada nije mogao raditi ništa drugo, no gospoda su
toliko navikla na Lucijana da ga skoro više nitko i nije primjećivao! Dok bi
između gospode s cilindrima puževim korakom išao od stupa do stupa i palio
ferale, gledao bi more kako svjetluca pod zadnjim zrakama sunca i ponekad
bi se sa sjetom, a ponekad s gorčinom sjećao svojih mladalačkih dana.
Jedino biće koje ga je uvijek primjećivalo bila je mala Bepina.
Djevojčica sa sedam navršenih ljeta, garava i znatiželjna. Bepina je bila peto
dijete u sirotinjskoj kući, uvijek bosa, ali vesela. Čim bi ga navečer ugleda-
la, Bepina bi mu vikala:
− Barba Lucijano, barba Lucijano! Oćete prvo moj feral upalit?!
On bi svaki put nešto mrzovoljno promrmljao, ali bi joj ipak udovo-
ljio te bi tako feral ispred Bepinina doma uvijek zasjao prvi pa su ga ljudi
prozvali feralom šinjorine Bepine. No tu njenim pitanjima nije bio kraj!
Dok bi se Lucijano teškom mukom vukao od ferala do ferala, Bepina bi
skakutala za njim i stalno ga nešto zapitkivala. Danas je zanima ovo:
− Barba Lucijano, barba Lucijano, vidila sam vas na barci danas, jeste
ulovili koju ribu?

7
 Lucijano je uglavnom ne bi niti pogledao, ali bi nekim čudom ipak
odgovarao na sva njena pitanja, pa joj i sada odvrati:
− Opet ti, mala... ajde, biži ća! Jesam, ulovija sam jednu s velikim jezi-
kom, rekla je da se zove Bepina!
Bepina se kao i uvijek oglasi slatkim smijehom od kojeg zazvoni cijela
riva i svi se iznova začude čemu se to dijete toliko od srca smije uz tog vječ-
no namrgođenog starca.
− Ma kako će se riba zvat Bepina? A ko ju je tako nazva? − zapita ona
Lucijana.
On sjedne na stupić za koji se vežu brodovi da se nakratko odmori te
sasvim ozbiljno odgovori:
− E, priča sam ja sinoć s ocem sviju riba i on mi je reka da je svoju
kćer s najvećim jezikom nazva Bepina! I danas sam je ulovija i sad ću je
izist!
Bepina se uozbilji i reče:
− Ne morete izist ribu koja se zove ka i ja! Ja ću je pustit u more i spasit!
Lucijano se pridigne da nastavi svoj posao i odvrati:
− E, onda ću ja tebe bacit u more da mi uloviš drugu!
Bepina uplašeno ustukne i reče:
− Nemojte, barba, ja vam ne znam plivat!
Lucijano pokuša ubrzati svoj izlomljeni korak i dobaci joj onako iz
daljine:
− E, sram te bilo ča ne znaš, neka te mati nauči! Sad me pusti ća, noć
već gre, a ja nisam još sve ferale užga!
I tako bi mala Bepina svaku večer gledala Lucijana kako radi svoj
posao, a kad bi upalio i zadnji feral, mahnula bi mu na pozdrav stišćući čvr-
sto svoju jedinu krpenu lutku te otišla na počinak.
Dan za danom i Lucijano je sve teže vukao staro tijelo i sve je sporije
ferale palio. Iako mu nitko ništa nije zbog toga prigovarao, ipak su ga

8
poput mraza zebli prijekorni pogledi gospode nenavikle da po rivi dokoli-
če u tami, a posebno zabrinuti pogledi male Bepine. Jedne večeri ona ga
upita:
− Barba Lucijano, oćete vi skoro ić ća?
On je iznenađeno pogleda:
− Ma di bi iša, dite?
Bepina spusti pogled:
− Pa... tamo di se gre kad više nisi ovdi! A tila sam vas i pitat di se to
ustvari gre?!
Lucijano se tužno nasmiješi:
− E, to ti se gre baš kod onog oca sviju riba, ča sam ti ga spominja neki
dan! Svi mi ča živimo uz more pođemo k njemu, znaš!
Bepina se nasmiješi i uzvikne:
− Pa onda znam di ću vas opet nać!
Lucijano se uozbilji i reče:
− Dobro, dobro mala, ajde sad doma! Danas ne čekaj da užgam i
zadnji feral, jerbo će nevera!
Bepina ga prijekorno pogleda i reče:
− Ali barba Lucijano, ja bi tila ostat!
Lucijano se na to naljuti te podvikne:
− Reka sam ti svoje, ajd’ biži ća!
Bepina ga posluša i otrči kući, a Lucijano nastavi paliti ferale uz sve
jače zavijanje vjetra. Gospoda počnu napuštati terase grčevito držeći šešire
na glavama da im ih vjetar ne odnese u more. Kad je stigao do zadnjeg fera-
la, bura je već toliko puhala da se jadni starac jedva držao na nogama.
Odjednom Lucijano začuje duboki glas:
− E, Lucijano, Lucijano, svjetla ti se gase jedno po jedno! Koliko ti je,
starče, još plamena do kraja ostalo?
Lucijano iznenađeno pogleda svuda oko sebe, ali ne ugleda nikoga.

9
 Uvjeren da mu se pričinilo ili da je taj zvuk donio vjetar, on rukom prođe
kroz još uvijek guste, ali sijede vlasi te odluči poći kući. Međutim, glas se
začuje ponovo:
− Dobro pogledaj svoje ferale, jer danas je zadnji dan što si im svjetlo
darivao!
Lucijanu se sada učini da je glas došao negdje odozgo te podigne
pogled prema gore i na feralu iznad sebe ugleda krupna gavrana. Lucijano
zinu kao kanjac, ali svejedno upita gavrana:
− A di ferali idu da sam ih užga po zadnji put?
Gavran glasno zagrakće kao da se podrugljivo nasmijao te reče:
− Ne idu ferali nikud, starino, ti si taj što na put kreće!
Lucijano čvrsto nabije kapu na glavu, sve do očiju da mu je ne odnese
bura te reče:
− A ja sam isto tovar kad s gavranom ćakulam! Ko mi se to ruga tamo
iza kantuna? Sutra će mi se cila riva smijat!
Starac htjede otići, ali osjeti kako mu snaga napušta tijelo. On jedva
dotetura do obližnjeg zidića i sjedne na njega umalo se ne prevalivši preko
njega. Nevoljko, on ponovo pogleda gavrana i reče:
− Znači tako, doša si po mene! Mislija sam da ćeš bit bili anđel, di su
mi tebe čađavog poslali?!
Gavran se promeškolji i reče:
− Kako si zaslužio, tako ti je i poslano, starče! Mogao si i gore proći!
Pridigni se i pođimo!
Lucijano se s mukom pridigne, ali opet sjedne i upita:
− Ča? Samo tako? Bez da se pozdravim sa svitom?!
Gavran opet zagrakće:
− A s kime bi se ti pozdravio, starče? Pita li te itko za zdravlje? Zna li
itko da postojiš dok s feralima ne okasniš?
Lucijano pogne glavu:

10
 − Imaš pravo, čađavi, ali bi li mi ipak nešto učinija?
Gavran skoči na zidić do starca i reče mu:
− Ja nisam ovdje da ispunjavam tvoje zahtjeve, samo da te na drugu
stranu odvedem, ali reci…! Zadnja želja ipak je želja zadnja!
Lucijano tužno digne glavu i pogleda prema nebu, dok mu je bura
mrsila sijede uvojke što su virili van kape i reče:
− Tija bi samo na jedan dan ponovo bit ono ča sam bija! Bit mlad
samo na jedan dan i onda mirno mogu s tobom na kraj svita otić!
Gavran zavrti glavom i reče:
− Bit će ti učinjeno jer nisi bio zlica, ali slijepo se drži ovoga što ću ti
sada reći... Prvo, nitko ne smije saznati tko si! Drugo, više ne smiješ upali-
ti nijedan jedini feral!
Lucijano ga u čudu pogleda i reče:
− Ovo prvo mi je jasno, ali zašto ne smim za oproštaj još jednom upa-
lit ferale?
Gavran ponovo odleti na feral te mu odgovori:
− Ne pitaj zašto! Čitavog života bio si svojeglavo gunđalo pa si i sada
kada trebaš na vječni počinak poći! Ogriješiš li se o ovo što sam ti kazao,
skupo ćeš platiti svoj neposluh, starče, jer ću uzeti ono do čega ti je najvi-
še stalo!
Lucijano spusti glavu te stade mrmljati sebi u bradu:
− On će meni sve uzet?! A ča je to, da mi je znat?! Žena mi je otišla prije
mene, a kako će uzet moju barku, da mi je i to vidit?! Drugo ništa i nimam!
Zatim ponovo pogleda gavrana te mu reče:
− Dobro, čađavi, ništa nikome kazat neću, a ferale neću ni pogledat,
ma ću samo uživat svoj zadnji dan na svojoj rivi!
I tako Lucijano pođe na počinak uvjeren da se više jutrom ni probu-
diti neće, ali prije negoli je mogao znati, jutro je svanulo i on se trgne iz
postelje. Prvi put u trideset godina nisu ga zaboljela leđa dok se dizao sa

12
svoga starog, škripavog, željeznog kreveta. Zbunjeno se opipa rukom po
licu i reče sam sebi:
− Asti Gospe, pa ja sam još tu! Jesam li sanja ono sinoć? Mora da me
bura izludila!
Starac stavi ruke nad lavandin da se umije, ali kad ih ugleda, od zapre-
paštenja se ponovo vrati do kreveta i sjedne na nj. Tad još jednom podigne
svoje ruke i stade ih u čudu promatrati. To nisu bile uvenule staračke ruke,
već mlade ruke u punoj snazi. Lucijano ustane i brzo dođe do ogledala.
Kada se pogledao, na oči mu navru suze. Bio je to mladi Lucijano. Tako
mlad da ga se ni on više nije sjećao, stoga uzbuđeno uzvikne:
− O Bože, lipog li oproštaja od ovoga svita! A ča mi je sada činit?
Hoću li se sitit svega ča bi triba u ovaj jedan dan? Ma neka ide sve niz
vodu, idem odmah u ribe, ča drugo!?
I tako istrči Lucijano iz svoje kamene kućice te stade hitati gradićem i
vikati:
− Ja sam mlad, ja sam mlad!
Usput protrči i kraj šjore Margarete koja je nosila kutije s rajčicama uz
stepenice. Ona mu dovikne:
− Pa kad si tako mlad, odnesi mi ove škatule uza skale!
Lucijano se vrati i brzo odnese sve kutije na kat i otrči dalje doviknuvši
joj:
− Evo, šjora Margareta!
Ona ga u čudu pogleda i vikne za njim:
− Kako mi ime znaš, nikad te nisam vidila?
Ona začuje još samo glas koji se udaljavao iza ugla:
− Ne smim reć, šjora!
Lucijano istrči na rivu i stade pogledom tražiti svoju barku. Kad ju je
ugledao, otrči do nje i stade je odvezivati od stupića na molu, kadli osjeti
da mu je netko dobrano zavrnuo uho i začuje glas:

13
 − Mangupe jedan, ča to činiš? Ma je li ti to barku kradeš?
Lucijano se okrene i ugleda barba Luku, svojega prijatelja iz djetinjstva
s kojim nije razgovarao dvadeset devet ljeta. U neprilici što da mu kaže, on
odgovori:
− Ne kradem… barba, to je barka moga... oca... Lucijana!
Barba Luka sumnjičavo ga pogleda, pusti zarumenjeno uho da se vrati
na svoje mjesto i reče:
− Ti da si sin od Lucijana? Nisam uopće zna da je ima sina! A di si
dosad bija?
Lucijano se malo ohrabri:
− E, ja vam ne živim ovdi, evo sam iz... Argentine doša!
Stade ga barba Luka odmjeravati od glave do pete, mrštiti se te konač-
no reče:
− A ča je, je... isti si ka i on kad je bija mlad! Ja sam ti barba Luka!
Nekad smo ti ja i otac bili najbolji kompanjoni, ali smo se posvadili i dva-
deset devet lita nismo riči progovorili. E, ča ti je život!
Lucijano spusti glavu i nakon duže šutnje upita:
− A zašto ste se s... mojim ocem posvadili, barba Luka?
Barba Luki zasuze oči:
− E pa, prikane moj, to ti i je najgore od svega! Posvadili smo se oko
jedne divojke, razumiš ti mene, ali i ona, kad je vidila kako se uništava pri-
jateljstvo, ni više tila ni jednog ni drugog! A mi više nikada nismo progo-
vorili! Bidan ti je ovi život i gorak, prikane moj! Dok ne ostariš, ne znaš da
imaš samo jedan!
Lucijana stisne oko srca i ne mogavši više mirno gledati svog potrese-
nog kompanjona, on dokraja odveže svoju barku i reče:
− Barba Luka, ja sada grem na ribe, a kad se vratim, sist ćemo i pri-
čat o svemu! Tija bi znat kako je moj otac živija i ča ljudi o njemu govore!
Barba Luka na to se malo smrkne:

14
 − Nisu ti ljudi njega baš volili, znaš! Nije bija zla srca, ali težak je bija,
pretežak! Ima je naglu narav kojom bi uništija sve ono ča bi dobro mislija
učinit!
Dok se Lucijano polako s barkom udaljavao, barba Luka još mu dobaci:
− Slušaj mali, dobro otvori oči tamo vanka na moru, rekli su mi riba-
ri da je kit zaluta u valu! Pazi da ti barku ne privrne!
Lucijano se ne zabrine, nego se, naprotiv, obradova:
− Kit u našoj vali, kažete!? E, ako ga sad ne vidim, nikad ga neću ni
vidit!
I tako se mladi Lucijano otisne na pučinu, i dok ga je zlatno sunce gri-
jalo, a nježni povjetarac gladio po licu, on je poput djeteta, kao nikad
dotad uživao u ribolovu. Vozikao se barkom naokolo usput tražeći i kita
kojeg nikada u životu vidio nije, sve dok nije pao prvi sumrak.
Odjednom u daljini ugleda gorostasno stvorenje i u oduševljenju ma-
hnito stade veslati prema njemu da mu priđe što prije. No tek što ga je
mogao malo bolje vidjeti, kit zaroni i nestane s površine mora. Lucijano
razočarano klone i uzdahne:
− Idi, stvorenje, idi od mene... ka ča je oša i cili moj život... Ah, eto
se i suton spušta, valja mi se vratit i onog čađavca čekat...
I tako Lucijano nevoljko primi vesla i uputi se natrag prema rivi. Tamo
je na molu sa svojom krpenom lutkom stajala Bepina. Vidjevši da neki mla-
dić plovi na Lucijanovoj barci, ona krene prema njemu i povika:
− Ej! Jesi li vidija barba Lucijana? Evo pada mrak! Ma ko će ferale
užgat?
Lucijana ponovo stisne oko srca, jer je znao da sada zadnji put vidi
malu Bepinu, pa kad je barku uz mol smirio, reče joj:
− Slušaj, dite, moram ti nešto kazat... Ti si već velika, pa ti ne moram
tajit... Barba Lucijano je umra, pokoj mu duši!
Bepina ostade kao ukopana:

15
 − Kako umra?! Ma kako umra?!
Lucijano iziđe iz barke na rivu i stade vezivati konope za stup da barka
ne otplovi. Ne mogavši je od tuge ni pogledati, on nastavi:
− Barba Lucijano je bija jako, jako star! Ti si već prava cura i moreš
to razumit!
Bepini poteče suza niz obraz pa će drhtavim glasom:
− Znači… on je sad kod oca sviju riba, ka i svi ribari kad umru... A
ko će onda svaku večer užgat feral isprid moje kuće?
Lucijano čvrsto zažmiri kao da će ga to izbaviti od tuge što ju je ćutio,
pa odgovori:
− Naći ćemo nekog da ga užga, dite! Tu je blizu barba Luka, moremo
njega zamolit!
Lucijano pokuša otići, ali ga Bepina uhvati za rukav i potegne natrag,
upitavši ga:
− A zašto si ti bija u njegovoj barci, molim te, reci mi?!
Lucijano se okrene prema njoj, spusti se na koljena i nježno je pogla-
di po kosi:
− Ja sam Lucijanov sin, dite moje! Doša sam ga pokopat, ali se sutra
vraćam doma i nećeš me više vidit!
Bepina ga molećivo pogleda i kaza mu:
− Pa ako si mu sin, užgaj onda ti ovaj moj feral, molim te!
Lucijano se pridigne, uzdahne te reče:
− Kad bi barem smi, dite moje! Ali ne smim!
Bepina ga još čvršće uhvati za rukav i opet zavapi:
− Samo ovaj put, molim te!
Lucijano uvidi da nema kud pa zastane i reče:
− Dobro, dite, kad je taj feral toliko važan, ajmo ga onda užgat!
Tako, kad je sumrak već preuzimao nebo nad rivom, on upali Bepinin
feral. A kad se feral razgorio, Lucijano se okrene prema Bepini i reče joj:

17
 − Evo, dite, tvoj feral sada gori! Ajd’ sad doma počinut i ne plači za
barba Lucijanom, on je na lipšem mistu od ovega svita, viruj ča ti govorim!
Zatim poljubi malu Bepinu u razdjeljak i ostavi je samu uplakanu pred
njenom kućom, a on krene prema mjestu gdje se trebao naći s barba
Lukom. Kad je Lucijano zašao iza ugla, Bepina pod svjetlom mjesečine
spazi kita što se daleko na pučini uzdizao iznad površine mora i bacao viso-
ki mlaz vode u zrak. Mjesec tada prekrije tamni oblak pa joj se u mraku iz
vida izgubi i kit, ali ona uzbuđeno uzvikne:
− Pa to je otac sviju riba!!! A ću mu kazat da mi vrati barba Lucijana!
U svjetlosti tog jedinog upaljenog ferala, Bepina u mraku nekako raza-
bra Lucijanovu barku. Spretno odveže konop oko stupa, skoči na barku i
počne nejakim ručicama polako veslati prema izlazu iz lučice.
Za to vrijeme Lucijano pred starom konobom spazi barba Luku gdje
sjedi i čeznutljivo gleda ka nebu. Kad ga je ovaj vidio, počne mahati ruka-
ma i upita ga:
− A di ti je ćaća da užga ferale, skoro će noć?!
Lucijano sjedne do njega i reče mu:
− Moram vam nešto reć... Ja sam doša jer mi je otac umra...
Barba Luka ostade zgranut:
− Ma kako je umra, pa nisu ni kampaneli na crkvici zvonili?!
Lucijano nastavi:
− Otac je tako tija... Tiho je živija, tiho je i oša ća! Oću samo da znate
da je svima sve oprostija i da je molija da se i njemu isto oprosti...
I tako ga je barba Luka slušao u tišini večeri, sve dok izdržati više nije
mogao, a onda se pridigao i otišao niz ulicu teturajući nešto od vina, ali
više od čemera što nikada neće imati priliku da se izmiri sa svojim drugom.
Daleko na pučini Bepina je sva iznemogla uspjela nekako doveslati do
kita. Ona pusti vesla, ustane u barci i stade ga dozivati:
− Oče sviju riba, oče sviju riba! Molim te, vrati mi barba Lucijana!

18
 Kad je to izrekla, zanijemi, očekujući da kit izroni, ali osim škripanja
omalenog jarbola, šuma valova i krikova galebova, ništa se drugo čulo
nije.
− Oče sviju riba, vrati mi barba Lucijana, znam da je kod tebe! On mi
je tako reka!
Tad oblaci ponovo prekriju mjesec, a Bepina dohvati mali feral što je
visio u barba Lucijanovoj barci i služio za mamljenje riba. Bepina kresne
šibicu i zapali goruću nit u feralu, a zatim ga uzme u ruku i prinese rubu
barke da bolje vidi površinu mora. Imala je što i vidjeti. Iz mora ju je gle-
dalo nečije golemo oko! Bio je to on − otac sviju riba.
Bepina vrisne od straha, a kit iznenada cijeli izroni na površinu te gole-
mi nastali val zaljulja barku toliko da se ona zajedno s Bepinom prevrne.
Bepina se primi za kormilo da ne potone i stade vikati:
− Barba Lucijano! Pomozi mi! Barba Lucijano!
Lucijano, ne znajući što se zbiva daleko na pučini, za to vrijeme odlu-
či zadnji put prošetati svojom rivom. Kad je došao do Bepinina ferala koji
je jedini svijetlio u noći, Lucijano začuje klepetanje krila. Bio je to gavran.
On sjedne na Bepinin feral i kljunom ga ugasi. Lucijano ga upita:
− Ča to činiš, nesritniče? Ča ne pustiš da ditetu gori feral?
Gavran ga pogleda i reče:
− Nisam ja nesretnik, nego ti! Nismo li imali dogovor da nipošto ne
pališ ferale?!
Lucijano ga prkosno pogleda i upita:
− Kakvo si ti to stvorenje zloguko? Ma nisam te uopće triba ni slušat!
Gavran zagrakće tako glasno da je Lucijano morao poklopiti uši i
reče:
− Prgavi starče! Zato što me nisi poslušao da ostaviš ferale ugašene,
tvoja je barka jednu dušu odvela tamo gdje nije trebala biti! Dogovor si
pogazio i zato ćeš skupo platiti! Ovaj život na tvoju dušu ide!

19
 Lucijano kao ošinut pogleda prema rivi i u mraku nekako uvidi da
uistinu nema njegove barke. Odjednom mu sine tko je uzeo barku i u očaju
zavapi:
− Bepina!!!
Gavran na to odleti, a Lucijano brže-bolje otrči do kuće barba Luke i
stade mu mahnito lupati na vrata. Ubrzo začuje glas:
− Ča lupaš, tovare, ka da su ti đavli za petama?!
Lucijano poviče:
− Izlazi vanka, Bepina je otišla sama na more s mojom barkom!
Barba Luka istrča još onako u pidžami te se obojica sjure put rive.
Odvežu Lukinu barku te isplove iz lučice s upaljenim feralom na pramcu
brodice. Nakon nekog vremena podignu se visoki valovi, a Bepinu još nisu
ugledali. Stanu je dozivati u noći, kadli feral osvijetli njenu krpenu lutku
kako je tamo-amo bacaju valovi.
Lucijana obli ledeni znoj, izdaju ga koljena te se treskom spusti na
brodsku klupčicu, a barba Luka se uhvati za glavu i reče:
− Moramo natrag, prevrnit će nas valovi!
Uto Lucijano pod svjetlom mjesečine u uskiptjelom moru ugleda bje-
linu svoje prevrnute barke „Šperance” i Bepinu kako se grčevito drži za
kormilo. Bez razmišljanja skoči u more i počne bjesomučno grabiti prema
njoj dok su ga valovi bacali na sve strane. Lucijano osjeti kako ga napušta
snaga, ali stisnu zube, nastavi plivati dalje te poviče:
− Tu sam, Bepina, ne puštaj barku!
Bepina se okrene i veselo osmjehne, kao da nije utopljenik u pobje-
snjelom moru te odvikne:
− Znala sam da ću vas naći, barba Lucijano!
Lucijano se nemalo iznenadi kako ga je Bepina sada odmah prepozna-
la te joj pruži ruku da je primi, ali to više nije bila mlada snažna ruka, već
uvenula, staračka. Lucijano se tužno nasmiješi i reče joj:

20
 − Neka dite, neka bude ča biti triba… samo nek sam tebe naša!
Zatim uprti Bepinu na leđa i stane plivati prema barba Lukinoj brodici
dok su ih velebni valovi dizali u nebesa pa zatim, noseći ih, bacali u ponore.
Barba Luka ih zapazi kako se približavaju te baci mrežu prema njima
vičući im:
− Uvatite mrižu! Mrižu uvatite!
Lucijano, s Bepinom na leđima, uspije uhvatiti mrežu i barba Luka ih
stade vući prema brodici. Kad ih je dovukao pod svjetlo, pogleda u čudu,
ugledavši sada ponovo ostarjeloga Lucijana. Primi Bepinu iz njegovih ruku,
izvuče je na brodicu te uzvikne:
− Otkud ti, starino?! Ja sam mislija da si umra!? A di ti je sin?
Lucijano mu, grčevito se držeći za mrežu, htjede odgovoriti, ali tada
ga poklopi golemi val što se dovaljao. Barba Luka krene prema rubu barke
u namjeri da skoči u pobjesnjelo more izvući ga, no onda mu prođe gla-
vom kako bi brodicu, samu s Bepinom, opet prevrnuli valovi te samo u boli
čvrsto zažmiri, stisne zube i snažno zagrli Bepinu, jer je i sama htjela u
more za Lucijanom. Kad se uplakana Bepina prestala otimati, Luka obriše
suzu što mu je kliznula niz staračko, od silnih bura ogrubjelo lice.
Lucijano je tonuo sve dublje i dublje kadli ugleda bijelo stvorenje što
mu se polako približavalo kroz morsku tminu. Bio je to prekrasan bijeli
anđeo. Lucijano sa zadnjim iskrama života u sebi pomisli:
− Pa zar mi nisu poslali crnoga gavrana?
Kad je sklopio oči, još začuje glas anđela koji mu nježno reče:
− E, moj Lucijano, kako si zaslužio, tako ti je i poslano!

22
 Jednom davno u Liburniji živio je dječak po imenu Petar. S petnaest
navršenih ljeta bio je jedini i pomalo razmaženi sin u dobrostojećoj obite-
lji trgovaca pa je dane provodio bezbrižno u igri i veselju, ali nije mnogo
mario za druge niti se s drugom mladeži družio, već je nekako sam sebi
dovoljan bio. Najviše je uživao u ribolovu pa bi od ranog jutra satima sam
strpljivo sjedio na obali rijeke Rječine, koja se onomad Tarsia zvala, čeka-
jući da mu plovak zaigra. Kada bi se to dogodilo, zatitralo bi i njegovo srce,
a ako bi ulov bio uspješan, njegov ponos činio se golemim poput brda
Kičeja iza kojeg bi se uvijek javljale prve jutarnje zrake sunca.
Društvo mu je gotovo uvijek pravio neugledni pas mješanac koji ga je
neprestano pratio. Petar nije znao odakle je pas stigao niti pripada li ikomu.
Kada bi dječak došao na rijeku, pas bi jednostavno izišao iz obližnjeg žbu-
nja i sjeo kraj njega. Kad bi mu se koja, već uhvaćena riba otkvačila s udice,
pas bi skakao i sprečavao je da se vrati u vodu. Petar nije mogao shvatiti
zašto pas dolazi svaki dan, jer mu ni na koji način nije pridavao posebnu
pažnju. Nije ga nikad ni pogladio, niti mu lijepo govorio, a kad bi mu dosa-
dio, čak bi ga znao i otjerati. Tek tu i tamo bacio bi mu osušenu koricu
kruha i gledao kako je jede poput najslasnijeg objeda ikad spravljenog.
Jednog jutra pas nije došao, ali Petar nije ni mario za to. Čak mu je
bilo i drago što je konačno sam. Iako nije želio da se psu dogodi neko zlo,
nije ga uopće bilo briga gdje bi on mogao biti. Osim toga, jučer mu je otac
poklonio zlatnu udicu pa ju je žurio isprobati.

27
 Tako je cijeli dan pecao sam, a kad je valjalo poći kući, on podigne
štap, ali plovak ne htjede izići iz vode. Petar pomisli kako je udica zacijelo
zapela o nekakvo granje u vodi.
− Zašto mi je baš ova zlatna zapela?! Otac će se zacijelo ljutiti ako se
vratim bez nje! − brinuo je.
Tako Petar odloži štap na obalu i pođe kući bez njega te potraži oca.
Kada ga je našao, reče mu oprezno:
− Oče, danas sam lovio zlatnom udicom što si mi je poklonio! Ulovio
sam tucet riba i nadam se da je nikad neću izgubiti!
Otac se namršti:
− I bolje ti je da je ne izgubiš, sine, jer to bi me jako naljutilo! Nisam
janje dao za nju da bi je zlatnu rijeci samo tako poklonio, nego da je imaš
na ponos što si moj sin!
Petar se rastuži, ali umjesto da prizna što se dogodilo, reče:
− Ne boj se, oče, pazit ću na nju i nikad je neću izgubiti!
Dječak tada ode do majke koja je spravljala objed. Kad ga vidje, obra-
duje mu se te ga upita:
− Kako to da si se tako brzo iz ribolova vratio, sine?! Više ti ne priči-
njava zadovoljstvo?
Petar spusti glavu i tužno će:
− Nije to, majko, nego mi je očeva zlatna udica zapela u rijeci o neko
granje i ne mogu je otkvačiti! Možeš li mu ti to reći, molim te? Strah me
da se ne naljuti na mene!
Sada mu se smrkne i mati te ga prekori:
− Što si to učinio, nesretni dječače?! Znaš li kako je otac bio sretan
kad ti je kupio tu udicu?! Mogao je sebi dati izliti nakovanj, ali on je kupio
tebi udicu! Idi i donesi je kako god znaš!
Vidjevši da nema druge, Petar se ponovo vrati do rijeke.

28
 − Čega se oči boje, ruke naprave! − reče sam sebi i stade polako ula-
ziti u rijeku. Nije bilo prvi put da se udica zakvačila za podvodnu travu ili
granje, ali uvijek bi je nekako uspio iščupati, no ovaj put udica se izgleda
jako zaplela pa je Petar ulazio sve dublje i dublje u vodu.
Kad je već ušao u rijeku do ramena, odluči zaroniti da oslobodi udicu
pa uzme zrak i nastavi ići pod vodom prateći nategnutu uzicu. Kad je sti-
gao do kraja, sav se zaprepasti. Udica se nije zakvačila za granje, nego za
golema soma, najvećega kojeg je ikada vidio.
Petar u očaju počne roniti prema površini da pobjegne od nemani, ali
kad je već skoro izišao na obalu, som ga zgrabi za nogu i počne vući natrag
u rijeku.
− Neee, molim te, nemoj, dat ću ti sve što hoćeš, samo me nemoj
pojesti! − plakao je i preklinjao Petar.
Som na trenutak zastane, otpusti dječakovu nogu i začuđeno upita:
− A što bih ja to mogao htjeti, a da bi slađe bilo od lijepog, ugojenog
dječaka?!
Petar je sav drhtao od straha.
− Što god hoćeš, moj otac ima koza i konja! Evo dat će ti četiri koze
ako me pustiš!
Som se zamisli i reče:
− Hmm, koze mi inače vrlo prijaju, ali pustit ću te jedino ako mi nešto
drugo obećaš donijeti! Nešto mnogo, mnogo slađe, meni riječnim miljama
draže!
U Petru se ponovo rodi nada da bi se mogao izbaviti te upita neman:
− Reci, što je to? Što to tako jako želiš?
Som se, zlobno se cereći, unese Petru u lice i reče mu:
− Ako imaš najboljeg prijatelja, nekoga tko bi dao svoj život za tebe,
njega bih pojeo još slađe, najslađe!
Petar zaplače:

29
 − Ali ja nemam takvoga prijatelja, odmalena su me učili da budem
sam i da mi ne treba nitko!
Som se namršti:
− Onda ćeš ipak ti napuniti moj želudac što kruli već danima, njemu
će biti svejedno, idemo!
Som nastavi vući Petra u rijeku kako bi ga pojeo.
− Čekaj, some, čekaj! Daj mi samo jedan dan! Možda nađem nekoga
tko bi to učinio za mene! − molio je Petar.
Som opet zastane pa reče:
− Dobro, dat ću ti jedan dan, samo jedan dan! Ako se do sutra nave-
čer ne vratiš na rijeku, pojest ću ti oca i majku kad budu tkaninu na sajam
čamcem vozili pa ćeš i sam od gladi skapati!
Petar sav očajan krene natrag u selo kadli odjedanput, iz obližnjeg žbu-
nja istrči pas i veselo zamaše repom Petru u pozdrav.
− Samo si mi ti sad nedostajao, linjavče! − jedva izusti Petar i ne osvr-
ćući se nastavi hodati dok ga je pas veselo i ponosno pratio.
Petar se nije usudio ići kući da mu otac i mati ne saznaju što se zbiva,
pa krene u susjedno selo.
− Što ću sada, znam da nitko ne želi umrijeti, kao ni ja! − širio je ruke
Petar.
Tako idući putem sretne prosjaka pa mu kaže:
− Siromašni čovječe, ako umreš umjesto mene, moj će ti otac dati
deset konja!
Prosjak se nato nasmije i odgovori:
− Pa što će mi konji ako na onaj svijet odem? Kako ću u njima uživati?
Petar tužno pogne glavu.
− Znam, nevaljalo je to što te tražim, ali dok sam spašavao zlatnu
udicu iz rijeke, uhvatio me veliki som i rekao da će me pojesti ako ne
nađem nekoga tko će umrijeti umjesto mene! − potuži se Petar.

30
 Prosjak se zamisli, a onda mu predloži:
− Znam što ti je činiti, dječače! Tu u selu je jedan starac na samrti!
Nagovori ga da ode k somu, a konje daj njegovoj obitelji! Petar se razve-
seli i potrči u selo.
Nakon što je saznao gdje živi starac na samrti, Petar dođe do njegove
kuće. Kad je pristojno pozdravio začuđene ukućane, Petar priđe starčevoj
postelji i upita ga:
− Hoćeš li umrijeti sada, umjesto sutra ili dan poslije, ako moj otac
dade tvojoj obitelji petnaest konja?!
− Ne biram ja kad ću umrijeti, dječače! Nebo samo bira kad će vrata
svoja za mene otvoriti − odvrati starac slabašnim glasom.
− Znam, nevaljalo je to što te tražim, ali dok sam spašavao zlatnu
udicu, uhvatio me som i rekao da će me pojesti ako ne nađem nekoga tko
će umrijeti umjesto mene! − potuži se Petar.
Starčeva se obitelj na to ljutito uskomeša. Petru objasne da im je draži
njihov djed pa makar poživio još jedan jedini dan, nego stotinu konja, te
ga grubo izbace iz kuće. Ipak, doviknu mu da ode pitati u selu gubavaca tri
dana hoda od njihova sela. Petar ih posluša i pokunjeno ode.
Cijelo to vrijeme i dalje ga je pratio onaj pas lutalica, strpljivo slijedio
svaki njegov korak te naposljetku krenuo za njim tražiti i gubavce. Tako su
hodali tri dana bez hrane i vode dok se Petar naposljetku nije srušio od
umora i žeđi. Pas kao da se uplašio dječakova posrtaja te poput vihora
pohita nekamo u daljinu.
Dok mu je, već u bunilu, vruć vjetar pirkao u oči i osušene usne, Petar
zapazi kako se pas vraća držeći u zubima jabuku. Petar mu se obraduje i reče:
− Eto, linjavče, jabukom si mi vratio za one korice kruha što sam ti
davao! Hvala ti!
Voćka ga malo osvježi i on prvi put pogladi psa po glavi, ustane te u
daljini spazi nastambe gubavaca.

31
 Ušavši u selo, ubrzo bijahu okruženi desecima gubavaca. Ugledavši ih,
Petar se toliko uplaši da zamalo zaplače od straha. Najstariji među njima
koji jedini nije bio bolestan, obrati se Petru:
− Ne boj se, dječače, mi možda strašno izgledamo, ali to nije ono što
je u našoj duši! Reci, kakva te nevolja donosi ovamo?
Petar, još uvijek uplašen izgledom gubavaca, tiho reče:
− Moj otac dat će vam dvadeset konja ako jedan od vas danas umre
umjesto mene!
Među gubavcima nastane žamor, a zatim opet progovori starac:
− Dječače, život nam ionako nije drag, ali ako već moramo umrijeti
danas, reci nam barem − zašto?
Petar spusti glavu i tiho reče:
− Znam, nevaljalo je to što od vas tražim, ali dok sam spašavao zlat-
nu udicu iz rijeke, što mi ju je otac darovao, uhvatio me som i rekao da će
me pojesti ako ne nađem nekoga tko će umrijeti umjesto mene! Ako se ne
vratim, onda će pojesti moje roditelje kad na sajam budu čamcem išli! −
potuži se Petar.
Jedan od gubavaca nato mu odvrati:
− Ništa nije vrijedno ljudskoga života! Zašto si izložio svoj život rije-
ci zbog jedne udice, pa makar bila i zlatna?!
Petar odgovori:
− Majka mi je rekla da se ne vraćam kući bez nje, a otac bi se strašno
naljutio da sazna kako sam je izgubio!
Nato ga upita drugi gubavac:
− A zašto misliš da je tvoj život vredniji od našeg?!
Petar uzvrati:
− Vi ćete brzo umrijeti, a ja bih mogao živjeti još dugo jer sam
mlad…!
Starac ga tada pogleda kao da mu je u očima sva tuga svijeta i reče mu:

32
 − U redu, dječače, ja ću umrijeti umjesto tebe, ali imam jedan uvjet i
moraš obećati da ćeš ga ispuniti!
Petar se osmjehne i primi starca pod ruku da krenu i ne sačekavši da
mu starac kaže o čemu je riječ:
− Hvala ti, dobri čovječe! Ja ću ti pokazati gdje te čeka som!
Starac ga zaustavi te mu reče:
− Nemoj misliti da se život samo tako dobiva na poklon! Umrijet ću
umjesto tebe ako ti ostaneš ovdje umjesto mene! Netko mora ići u selo po
hranu ovoj mojoj jadnoj braći, jer bi inače svi pomrli! Možda to tebe, oca
ti i majku nauči da život vrijedi više no zlato! Onda, vrijedi li dogovor još
uvijek?!
Petar se zaprepasti, jer nije mogao zamisliti da bi mogao živjeti s
gubavcima, možda i dobiti gubu i tako jezivo izgledati. Umjesto odgovora,
on se dade u bijeg i tako je trčao sve dok se nije srušio od umora.
Ujutro ga probudi lavež onoga psa što ga je slijedio. Petar se ogleda i
shvati da je na obali rijeke. Nije to bila ona njegova lijepa, travnata i grmo-
vita obala, već blatna i muljevita, ali prije negoli je ustao, pred njega iz
vode izroni som i ljutito mu reče:
− Kasniš dva dana, dječače! Danas navečer bih ti majku i oca mogao
pojesti kada se sa sajma budu vraćali! Jesi li našao nekoga da te zamijeni,
govori sada?!
Petar zaplače, ponovo sjedne u blato i reče:
− Nisam, some, ali nemoj mi pojesti oca i majku, jer od gladi ću i ja
bez njih skapati!
Umjesto odgovora som širom razjapi usta i krene prema dječaku da ga
proguta, no tada se nenadano na soma zaleti pas i, želeći obraniti dječaka,
uskoči ravno nemani u usta, a ovaj ih treskom zaklopi. Petar u bijesu i
očaju potrči u vodu i stane rukama udarati soma, ali ga ovaj udari svojim
teškim repom i odbaci natrag na obalu.

33
 Dok je neman uranjala u vodu, još se jednom okrene prema Petru i
reče mu:
− Hvala ti, najviše volim proždirati nesebične duše, a beskorisne
poput tvoje ostavljam žive da mi ih donose! Evo ti tvoja zlatna udica, dje-
čače, i vidimo se kad je opet izgubiš!
Petar shvati što je učinio, gorko zaplače te zaviče:
− Molim te, vrati mi mog psa, jer i njegov je život vredniji nego moj!
Ipak, bilo je prekasno. Neman sa psom u raljama zaroni u dubine, a
Petar u očaju otrči u šumu gdje je danima hodao bez cilja i konačno pao
zbog iznemoglosti. Sutradan su ga u potrazi za hranom našli gubavci i kako
im prvi put nije rekao odakle dolazi, odveli su ga opet u svoje selo. Kad se
malo oporavio, rekli su mu da je starac koji se brinuo za njih preminuo i
da su sada svi osuđeni na polaganu i bolnu smrt od gladi i žeđi.
Petar je bio toliko potresen, ali i dirnut što su mu tako nesebično opro-
stili, da ipak odluči ostati u njihovu selu i pomagati im umjesto plemenita
starca i više mu nije bilo važno ni hoće li i sam dobiti gubu. Kad je nakon
nekoliko godina i zadnji gubavac preminuo, Petar se vratio ocu i majci koji
su bili toliko sretni što im se sin vratio da ga više nikada nisu ni prekorili.
Petar više nije bio onaj isti razmaženi i pomalo sebični dječak. Sada je
izrastao u zrelog i mudrog mladića, jer je istinski shvatio da nikakvo zlato
ili svojina ne mogu biti vredniji od nečijeg života.

34
 Jednom davno, u seocetu podno Velebita, živio je jedan vrijedni mli-
nar. Imao je lijepu i dobru ženu, dvoje prekrasne djece, a posao mu je išao
dobro pa mu ništa nije nedostajalo. Ipak, on bijaše silno nesretan jer nije
bio bogat.
Jednoga ranog jutra, kad je nakratko izašao iz mlina pogledati svoje
usjeve, vidje seoskog grbavca koji se poput vjetra s obronaka velebitskih
sjurio, kao da ga svi vrazi gone. Kad ga je grbavac ugledao, stade uzbuđe-
no vikati i pokazivati na svoja leđa. Kad je mlinar bolje pogledao, vidio je
da čovjek više nema grbe. Privučeni vikom i drekom, probuđeni seljani sta-
doše se okupljati oko njih, ne mogavši se načuditi onomu što se dogodilo
grbavcu pa ga upitaše:
− Kamo ti se djenula grba, grbavče?
Grbavac uzbuđeno odvrati:
− Eto me sa sajma iz sela s druge strane Velebita! Taman oko ponoći
prolažah kroz pastirsko groblje na vrhu planine, kadli ispred mene doleti
golema sova! Prvo ustuknuh te pomislih da je sam đavao po mene došao,
ali onda pred mene iskoči vilenjak Vid, što ljude zdravljem daruje!
− Gromkim glasom Vid me upita: Po što si došao, nesretniče? Ja mu
odgovorih da nisam došao ni po što, već slučajno prolazim, vraćajući se u
svoje selo. Vilenjak se začudi mom odgovoru te me upita hoću li mu pro-
dati svoju grbu. Ja mu u šali odvratih da hoću, kako ne bih, a on mi je uzme
tek tako (!), dade mi pet zlatnika i evo me pred vama, zdrav i čio, i još ću
se dobro najesti u krčmi za zlatnike koje mi je dao!

37
 Grbavac još nije pravo ni završio rečenicu, a mještani se raspametiše i
svi koji su imali neku tegobu potrčaše prema Velebitu, a s njima i mlinar.
Ljudi se nakon nekog vremena domogoše prvih obronaka te se stadoše
penjati uz planinu. Dva pastira što su tu ovce pasla zabezeknuše se tom
gomilom što se mahnito verala uzbrdo te upitaše jednoga od njih:
− Što se to loše zbilo da na Velebit bježite, ljudi?!
Ovaj ih pošteno i ne pogleda, ali odvrati:
− Ama nije loše, nego vilenjak Vid na vrhu planine sve boljke čudom
liječi! Eno je grbavca izliječio da više nema grbe!
Kad su to čuli, pastiri ostaviše ovce šarplanincu da ih čuva te i oni
pođoše riješiti svoje tegobe.
Tako su pred ponoć već svi stigli na malo pastirsko groblje pri vrhu
planine. Na stećak ispred njih prvo doleti sova te zahuče, a potom pred
njih iz mraka stupi vilenjak. Umjesto da se iznenadi koliko je svijeta pohr-
lilo, on ih zadovoljnim smiješkom upita:
− Eh, koliko vas je! Po što ste došli, nesretnici?!
I tada mu svaki pridošli seljan reče svoje tegobe. Vid bi svakoga upi-
tao hoće li mu prodati to što ga boli, a kad bi dobio potvrdan odgovor −
on bi im tu tegobu uzeo, tako ih izliječio, i još svakomu dao nekoliko zlat-
nika. Zadnji je na red došao mlinar.
Kad je vilenjak vidio da mu se mlinar ustručava prići, pristupi on
njemu, pa mu reče:
− Što se nećkaš, nesretniče? Ne oklijevaj, već reci po što si došao?!
Mlinar odgovori:
− Ja imam zdravlje, ja sam došao od tebe tražiti bogatstvo, ako imaš
kakvo da mi daš!
Vid zakrivi glavu, u čudu počne obilaziti mlinara i ogledavati ga sa
svih strana, a onda mu reče:
− Dobro, ali ako ti dam bogatstvo, ti mi onda moraš dati sve svoje boljke!

38
 Mlinar to jedva dočeka pa odgovori:
− Uzmi što ti srce želi!
Vid opet zakrivi glavu pa upita:
− Imaš li giht, to mi treba?
Mlinar odgovori da nema.
Vid upita:
− Imaš li strumu, to dobro plaćam?
Mlinar odgovori da nema.
Vid malo promisli, pa upita:
− Imaš li bolne kosti, to će mi dobro doći za koji dan?
Mlinar odgovori:
− Nemam ni to!
Vid se sada već smrkne pa nastavi:
− A imaš li sušicu, već sam kupio jednu, ali dvije su dvije!
Mlinar mu odgovori:
− Dragi vilenjače, nažalost, ni to nemam!
Vilenjak će na to:
− A nisi ni grbav, vidim… e, pa kad je tako, onda zbori sada, smeta li
ti da ti dam bogatstvo, a zauzvrat uzmem tvoje dobro zdravlje?
Mlinar nikada u životu nije bio bolestan te kao iz puške odgovori:
− Uzmi ga, ne treba mi!
Vid mu tada uzme zdravlje, a dade mu škrinju punu zlatnika te nesta-
de u noći ostavljajući ga samoga na groblju.
Zora je svitala, a mlinar se sam veselo vraćao u selo sa škrinjom zlat-
nika i nije ga smetalo što sada ima strumu, grbu, bolne kosti i sušicu. Kad
je stigao pred svoju kuću, taman su zakukurikali prvi pijetlovi, a on stade
lupati po vratima, vičući:
− Ženo, ženo! Bogati smo! Otvori vrata da vidiš škrinju zlatnika što
ti nosim!

39
 Žena veselo poskoči otvoriti mu vrata, jer se zabrinula što ga nema
cijeloga dana i noći, ali kad ga ugleda onakvog izmučenog svim tim bole-
štinama, skoro se skameni pa ga plačući upita:
− Ajme, što uradi od sebe, mužu?
Mlinar počne jako kašljati, ali ne obraćajući pažnju na to, reče ženi:
− Sve ću ti ispričati, ali sada mi postelju spremi da se odmorim od puta!
Žena mu se ispriječi da ne uđe u vlastitu kuću, pa kaže:
− Ne možeš u kuću, jer imaš sušicu pa će se djeca razboljeti od tebe i
umrijeti!… Hajde spavati u štalu dok se ne zaliječiš!
I tako mlinar pođe spavati u štalu, podstavi si meke slame i sijena, ali
se ništa ne naspava, jer mu je smetala grba pa se već ranim jutrom uputi u
selo kako bi kupio sve što dosad nije mogao.
Nije prešao ni stotinu stopa kad ga ožegne bol u nogama i leđima te
se vrati po konja. Kako je jahao selom, svi ga gledaše s nevjericom, jer nije
bio ni pola čovjeka od onog snažnog i zdravog mlinara. Kad je nakupovao
sve za čime mu je srce čeznulo, zastade pred krčmom da objeduje, jer bija-
še ogladnio.
No čim je prag krčme prešao, ljudi brže-bolje stanu ustajati od stolo-
va i izlaziti van, jer je nekada naočiti mlinar sad više nalikovao na nakazu
nego na čovjeka. Tako on ostade sam s krčmaricom te naruči bogat objed,
no kad ga je dobio, shvati da ne može gotovo ništa pojesti, jer mu je stru-
ma smetala pri gutanju.
On plati i s mukom izađe pred krčmu te se primi za korito iz kojega
su mu pili konji da se odmori. Tad se ugleda u vodi te se i sam užasne svo-
jega novog lika pa gorko reče:
− Što li sam zbog zlatnika od sebe učinio?! Ali znadem što mi je čini-
ti... Idem vilenjaku da mi vrati moje zdravlje!
I tako se on popne na mulu, a onda se, čvrsto je držeći za vrat da
onako slab ne ispadne, uputi pravac Velebita. Bilo je već blizu ponoći kad

40
se više mrtav nego živ dovukao do pastirskoga groblja. Kao i prvi put, do
njega najprije doleti sova, a onda pred njega iskoči vilenjak, i kao da ga
nikad prije vidio nije, upita:
− Po što si došao, nesretniče?
Mlinar, stišćući zube od boli, odgovori:
− Po svoje zdravlje sam došao, Vide!
Vilenjak se zadovoljno počeše po bradici te reče:
− Drago mi je da si se predomislio! Vrati mi moje zlatnike, a evo tebi
tvoje zdravlje!
Mlinar posramljeno spusti glavu te prizna: − Nemam više tvoje zlat-
nike! Kupio sam sve što sam htio, a ranije nisam mogao kupiti!
Vid se sada smrkne pa slegne ramenima i kaže:
− Dogovor je dogovor… Idi, radi i zaradi ponovo one zlatnike pa
kada i zadnji zlatnik skupiš, ti ponovo dođi i otkupi svoje zdravlje!
Mlinar se pokunjeno vrati u selo, proda pošto-poto robu što ju je
kupio da povrati barem dio zlatnika, a onda ga je čekalo deset godina
teškoga rada, prije no što je skupio i zadnji zlatnik. Obitelj mu je živjela
skromnije no ikada, ali žena i djeca voljeli su ga i bili sretni što će im otac
napokon dobiti svoje zdravlje natrag i biti ono što je nekad bio.
I tako, jednoga dana mlinar ponovo zajaše mulu, sa zlatnicima se uputi
put pastirskoga groblja te ih o ponoći preda vilenjaku.
Ovaj mu tada konačno vrati njegovo zdravlje i pouči ga:
− Idi sada, živi i budi zadovoljan onim što imaš!
Tako i bijaše, mlinar mu zahvali, vrati se svojoj obitelji konačno sre-
tan, jer sada je u dubini srca znao da su njegova prekrasna djeca, njegova
dobra žena i dobro zdravlje njegovo najveće bogatstvo.

41
 Prije mnogo, mnogo ljeta bilo jedno malo selo onkraj mora, gdje su svi
disali kao jedno tijelo. Netko bi odmahnuo rukom i ustvrdio da nisu imali
ništa, jer živjeli su jednostavno, u kućicama složenim od stijena koje je sada
uspavani vulkan davno izbacio iz svoje tajnovite utrobe, a hranu bi pripre-
mali na zajedničkom ognjištu. U guštari oko sela same su pasle šarene kozi-
ce koje bi natrag o podne dozivali zvoncem. Kad bi se kozice vratile, žene
i djeca pošli bi do uvale gdje bi dočekivali svoje muževe i očeve koji bi se
vraćali s ribarenja. Ako bi ulov bio dobar, cijelo selo bi se veselilo, a ako
ne bi, opet svi bijahu jednako sretni već i zato što su se ribari vratili živi i
zdravi. Zato bi neki drugi ipak rekli da su imali sve.

Ako se neki ribar zbog strašnih oluja ne bi uspio vratiti iz uskiptjelog

mora, seljani bi zapalili veliki krijes oko kojega bi se onda svi okupili i u
suzama pjevali drevne pjesme, koje su se prenosile s koljena na koljeno,
kako ribareva duša ne bi bila usamljena na putu prema nebu. Vjerovali su
da duše ribara u olujnim noćima Stvoritelju nosi vjetar koji fijuče u stije-
nama uz obalu.
Jedan mali djevojčurak iz sela bio je osobito zadivljen tim pričama.
Seljani su je prozvali Vjetropirka. Ne iz današnjih pobuda, kada tako zove-
mo one u koje se ne možemo pouzdati, već zato što bi znala otići na obalu
i satima sjediti uz otvore u stijenama, kroz koje bi odnekud fićukao taj
čarobni vjetar, pirio i mrsio joj duge vlasi. No ni to joj dovoljno bilo nije,

45
 jer navečer bi baku ispitivala o dušama potonulih ribara, koje je baka jed-
nom, kad je i sama bila dijete, na trenutak i vidjela. No samo krajičkom
oka.
Iako bi Vjetropirki cijelo tijelo drhtalo dok je slušala bakinu priču, ona
nije osjećala strah, već samo veliko, preveliko uzbuđenje.

U selu su voljeli Vjetropirku, iako su je zbog njene opčinjenosti vje-

trom smatrali pomalo neobičnom, jer su je viđali kako ćakula s njim.
Mislila je da je vjetar dobro biće, a da se naljuti samo kad su ljudi nevalja-
li. Svi su se znali šaliti s njom zbog toga i pitati je što im poručuje vjetar, a
onda bi joj od milja uvijek štogod poklonili. Postolar bi joj napravio nove
postole, mljekar bi joj dao trokutić sira, ribar bi joj dao najljepši biser koji
bi našao u moru. Zauzvrat bi samo htjeli vidjeti njen anđeoski osmijeh.
Voljeli su i drugu dječicu u selu, ali svi su znali da je Vjetropirka posebna
te nitko nije bio jalan.
A bio je dobra srca taj slatki curetak. Ponekad dok bi slatko snivala, iz
njene sobe čuli bi je kako u snu govori:
− Ponesi me, vjetre, ponesi! Do moga none me donesi!
Nono je bio njen djedica, ostao zagrljen negdje u plavim njedrima
mora. Oplakan, opjevan i nikada zaboravljen.

Jednoga dana, nakon šaku prohujalih ljeta, Vjetropirka, sada već sta-
sita djevojka, nakon berbe uživala je u grozdu na postelji od kamenjara.
Odjednom, začuje neobičnu graju u selu. Pridigne se i brzo popne na liti-
cu odakle joj se selo pružalo kao na dlanu. Ugleda čovjeka s neobičnim
šeširom kako u selo ulazi u čudnoj kočiji koju nisu vukli konji, pa ni magar-
ci. Namjesto uzdi, čovjek je u rukama držao nešto sasvim nalik kotaču pa
se Vjetropirka, misleći da sanja, nije mogla načuditi kako se ta kočija uopće
kreće. Znatiželjka kakva je bila, sjurila se poput brdske kozice u selo i

46
među okupljenim seljanima, koji su šaputali da se nekakav šjor vratija iz
Amerike, ugledala pridošlicu.
I on je ugledao nju, ali u njegovu pogledu nije mogla osjetiti niti pro-
čitati išta. Gledao ju je ravnodušno, kao da je ona neki pas lutalica, nedo-
stojna njegove pažnje.

Vjetropirka među okupljenima zapazi i svoju majku te je povuče na

stranu i upita:
− Ko nam je ovo doša, majko?
Došljak je u to vrijeme poput purana što se šepiri stajao pored svoga
automobila, posve novoga svjetskog čuda i onako „svisoka” o nečemu ra-
zgovarao sa seljanima.
Majka joj odgovori:
− To je šjor Šime! Ka zelenbać se otisnija brodom u svit, i eto nam ga
nakon trideset lita, živog i zdravog, ali i imućnog, kako se vidi!
Vjetropirka se začudi i upita:
− A što znači biti imućan, majko?
Majka se blago nasmiješi:
− Ne znaš ti što je to, je li, drago dite? To je kad imaš sve i ništa ti ne
manjka u životu!
Vjetropirka je opet u čudu pogleda:
− A po čemu je onda bolji od nas, ni nama ništa ne manjka! I mi smo
onda imućni, i što ako nemamo tu čudnu karocu što je valjda vitar nosi, i
tu smišnu nošnju s konopčićen oko vrata!
Majka je pogladi po kosi, pa reče:
− Nismo jednaki, dite moje! Nas hrani ova škrta zemlja i kad nas neće
kiša, skoro pa smo gladni! On je zaradi puno šoldi u svitu i sagradit će ovdi
svoju tvornicu! Zaposlit će naše ljude!
Vjetropirka ju je gledala ne trepćući:

47
 − A šta će činit u toj tvornici?
Majka je pogleda pomalo zabrinuto te reče:
− Ne znam, kćerce, ali tribalo bi nam svima bolje biti!

I zaista, za neko vrijeme, tvornica šjor Šime, velika poput tuceta nji-
hovih malenih kamenih kuća bi podignuta, ali je iznutra još uvijek bila pra-
zna i nitko nije znao što će se u njoj zapravo proizvoditi. Vjetropirka ju je
u čudu gledala sa svoje litice, ali se vremenom i prestala brinuti, jer je izgle-
dalo da će ta velika siva zgrada koja je potpuno izmijenila bajkoviti izgled
sela zauvijek i ostati prazna.
Iako sada više nije bila dijete, Vjetropirka je još uvijek ćakulala s vje-
trom. Jednoga dana tako dođe na svoju liticu i počne ga zazivati:
− Vitre, dragi vitre, reci mi što vidiš tamo preko mora i planina?!
Vjetar zahuče jače i počne fićukati kroz stijene.
− Ma što to pričaš, kompanjone? Kakve to goleme ptice u daljini lete,
a krilima ne moraju zamahivati?! Ma takvo nešto ne postoji!… Joj, kako
bih to volila vidit!
Vjetar zafijuče još jače, a Vjetropirka će zabrinuto:
− Što još zboriš, vitre? Da odem majci po novu opravu, jer dolazi
nevera i bit će joj hladno?! Evo letiiiiiim, nosi me kompanjone!!!
Poviče i sjuri se niz brdo do kuće u kojoj je živio seoski krojač. Tamo
je već u gostima bio šjor Šime pa Vjetropirka iznenađeno ustukne. Krojač
se digne sa stolice i srdačno krene prema Vjetropirki:
− Dođi dite, priđi! Upoznaj šjor Šimu, dobar je čovik!
Vjetropirka plaho pruži ruku prema Šimi koji je mlako primi i nešto
nerazumljivo promrmlja. Krojač se ponovno okrene prema Vjetropirki kao
da to nije primijetio i upita je:
− Kojim dobrom, srićo moja?!
Vjetropirka sramežljivo spusti pogled i tiho reče:

48
 − Mojoj majci triba nova oprava, jer dolazi nevera i bit će joj hladno!
Ja ću vam za to trideset dana sukna prati!
Krojač u nevjerici iskolači oči:
− Ma što to govoriš, nesritno dite!? Kakvo pranje sukna?! Zar s tim
svilenim ručicama? Evo ti najtoplija oprava i neka majka poljubi tako bri-
žnu kćercu!
Krojač joj pruži opravu, a ona mu se zahvalno nasmiješi i polako,
neodlučno izađe s opravom kroz vrata. Krojač se ponovo okrene prema
Šimi:
− Eto vidiš, Šime, to ti je moja nadnica! Njen osmih mi je podarija
snagu da pokrpam još deset oprava, iako mi se to prije nije dalo! To ja ču-
dom zovem!
Šime se kratko nakašlje, a zatim zamisli pa reče:
− Hm, hm, zar ti to tako sa svima? Prvo radiš pa onda poklanjaš, a ne
naplatiš svoju muku?
Krojač odmahne rukom:
− Ma, Šime, drugima uzmem nešto sitno, tek toliko, ali Vitropirki
nikad ništa, ona je blago ovoga sela!
Šime se još više uozbilji:
− A po čemu je to ona blago ovoga sela kad samo dođe i uzima što joj
se prohtje? Nego, hajde da se ja i ti dogovorimo nešto... Bi li ti htio imati
automobil poput mene?
Krojač zastane da razmisli:
− Pa, Gospe ti, zapravo i bih, ali kako, ja sam samo seoski krojač?
Šime iznenada ustane i digne ruku u zrak s uperenim kažiprstom:
− E pa ovako, od danas ćeš početi raditi za mene! Preselit ćeš svoju
radnju u moju tvornicu! Ja ću te plaćati pravim šoldima da jednoga dana i
ti zaslužiš automobil i da gospar kao ja budeš! Za nikoga više nema besplat-
nih oprava pa ni za tu Vrtirepku! Je li to dogovoreno?

49
 Krojač pogne glavu, a onda tiho prozbori:
− Dogovoreno je...
Rečeno bi i učinjeno pa istoga toga dana, na čuđenje cijeloga sela, kro-
jač preseli sva sukna i alate u šjor Šiminu tvornicu.

Sutradan je Vjetropirka, nakon što je cijeli dan lila znoj kopajući u

vrtu, otrčala u šumu kako bi pozdravila drveće i ptice i našla pokoji zalu-
tali lahor da proćakula malo s njime. Kad je u šumi došla do jedne čistine,
legne na nju i zatvori oči. Uskoro na licu osjeti lagan povjetarac. Sva se ra-
zveseli i još sklopljenih očiju upita:
− Lahore mili, reci mi, što vidiš tamo daleko iznad mora i planina?
Lahor zašušti kroz drveće, a Vjetropirka zahihoće:
− Ma što to govoriš? Kakva je to crna gusjenica što huči poput sove i
ljude sa sobom nosi u daljine? Nema takvog čega! Baš takvo dite nisam!
Lahor se u dahu pretvori u vjetar te zašušti jače i stade povijati grane,
a Vjetropirka uplašeno otvori oči:
− Zar stvarno, kompanjone moj? Moj dragi otac se razboliva i tribat
će ići onome vidaru iza Vučje gore? Valja mi poći kod ribara da ga pitam
ima li koji biser da mi vidaru za nagradu dade!
Ustane ona tako s postelje od trave i otrči iz šumarka prema ribarevoj
kućici. Unutra je već bio šjor Šime. Kad ugleda Vjetropirku na vratima,
namršti se i okrene glavu u stranu.
Kad ju je ugledao ribar, veselo poskoči sa stolice i pođe prema njoj:
− Evo moje krasotice, lipše no svi biseri što sam ih ikad naša! E, da,
upoznaj šjor Šimu, dobar je čovik!
Ona ponovo plaho pruži ruku prema Šimi kao da se već nisu upozna-
li, a on je opet mlako primi i ponovno samo nešto sebi u bradu promrm-
lja. Vjetropirka se okrene prema ribaru i stade bez daha govoriti:
− Slušajte, barba Niko, otac mi se razboliva i morat će poći daleko,

50
sve do onog vidara iza Vučje gore! Imate li koji biser, tribat će mu da nešto
ostavi za konačište i da ostane za nagradu vidaru!
Ribar se nasmiješi i raširi ruke:
− Divojko, divojko mila! Još tri bisera imam, i rado ću ti jednog dati!
Želim još puno lita viđat tvog oca snažnog i zdravog!
I tako ribar prođe do malog visećeg ormara na zidu, uzme drvenu
kutijicu i iz nje izvadi sjajni biser. Nježno ga položi Vjetropirki na dlan, pa
kaza:
− Uzmi, dite, i neka je sa srićom i tebi i tvom ocu!
Vjetropirka se zahvalno osmijehne i reče:
− Hvala na vašoj dobroti, za to ću vam trideset dana mriže krpati!
Ribar se uhvati za glavu, porumeni, i samo što mu se ne počne pušiti
iz glave:
− Ma kakvo krpanje mriža, pa ti i ne znaš kako se to radi, samo bi
povridila te slatke ručice! Idi i neka otac zagrli tako brižnu kćer!
Vjetropirka se okrene i ode, a ribar ugleda Šimu kako u nevjerici maše
glavom te ga upita:
− Što mašete glavom, šjor Šime, da vam nije propuh uši uvatija?
Šime ostade ozbiljan te ga upita:
− Cccc, zar ti uvijek tako? Ploviš, pržiš se na suncu, život na kocku
stavljaš, a onda bisere svakome poklanjaš?
Ribar slegne ramenima:
− Pa moram ljudima u nevolji priskočit! Eto je čovik bolestan, a i nije
Vitropirka bilo tko, njena sreća i mene čini sritnim! Zbog njene dobrote i
crni đava bi poželija bila krila!
Šime rupcem obriše znoj sa čela i prstima popravi brke:
− Ma o kakvoj ti dobroti govoriš kad ona dođe i samo uzima što joj
se prohtje?! E, to su ti baš đavolja posla! Reci ti meni, bi li ti htio imati
automobil poput moga?

51
 Ribar se zamisli pa reče:
− Ne triba vam to meni, šjor Šime, ja plovim po moru, imam svoju
barku!
Šime se sad smrkne:
− A reci ti meni, bi li htio da se i tvoja djeca muče i kruh zarađuju
gorko, kao ti?
Ribar se sad dublje zamisli pa kaza:
− Hm, pa to ne bih, a zašto me to pitaš?
Šimi se osmjehne brk:
− Pa ja i ti ćemo se lako dogovoriti, od sada sav svoj ulov, a posebno
bisere (!), donosi na prodaju kod mene u tvornicu, a ja ću te plaćati šoldi-
ma kako bi ti djecu svoju u škole poslao, da im ne bude teško kao tebi!
Usput budi rečeno, nema više besplatnih riba ni bisera ni za koga, pa ni za
tu Vjetromorku! Je li to dogovoreno?
Ribar pogleda po svojoj kolibi onako kao da tek sad vidi koliko je bije-
dna, počeška se po glavi i onda potvrdno kimne glavom i reče:
− Bit će tako, Šime! Na dicu moram mislit, na dicu!

I tako je od toga dana ribar sav ulov nosio Šimi koji ga je prodavao u
svojoj tvornici, a ribaru je novcem plaćao njegov dogovoreni dio.
Međutim, nije to bio zadnji posao koji je šjor Šime sklopio. Nakon kroja-
ča i ribara, na razne je načine nagovorio sve seoske meštre da počnu radi-
ti za njega. I uskoro, nitko više nije razmjenjivao usluge ni dobra i nitko si
više nije međusobno pomagao. Za sve što su trebali, seljani su sada mora-
li k Šimi, a ako nisu imali što dati za ono što im je trebalo, Šime im je to
upisivao kao dug u svoju malu crnu knjižicu. Uskoro je došla velika suša i
seljani više nisu imali čime plaćati usluge meštara, pa tako ni Šimi nisu
mogli vraćati ono što su mu ostali dužni. Šime im je počeo prisvajati vrto-
ve, maslinike, pa i cijela imanja, pravdajući to njihovim dugom. Meštri su

52
prolazili nešto bolje. Sada su imali prave pravcate šolde, ali su morali gle-
dati kako njihovi suseljani sve više propadaju. Ipak, nisu baš ništa činili
kako bi to promijenili.

Jednoga dana Vjetropirka je išla obrati smokvu, kadli ugleda ženu

kako plače pokraj puta, dok je svoje čedo čvrsto stiskala u njedrima. Spusti
se na koljena do nje i upita je:
− Što plačete, šjora Magda, valjda vam nije dite bolesno?
Žena podigne pogled, dok su joj krupne suze tekle niz lice i reče:
− Nije bolesno, Vitropirko, ali je gladno! Išla sam do mlikara u šjor
Šiminu tvornicu da mi da mlika ili sira, ali ne smije dati, ili neće! Suša mi
je pojela sav pomidor, nemam mu čime platiti!
Vjetropirka odmah skoči na noge:
− Čekajte ovdi, gospojo Magda, vidjela sam barba Niku u lučici, tra-
žit ću ga biser da vam dade! Dat ću mu za to sve smokve što naberem!
Vjetropirka se sjuri prema moru i ugleda ribara kako upravo isplov-
ljava. Stade mu vikati da se vrati, ali kako je nije čuo, ona skoči u more i
počne plivati za barkom i vikati:
− Barba Niko, barba Niko, vratite se! Vitar mi je reka da će nevera!
Okrenite se, molim vas, i šjora Magda vas triba!

I ribar se konačno okrene i pogleda je, ali to više nije bio onaj na-
smiješeni srčani pogled, već joj se učini kao da je na barci umjesto ribara
namršteni šjor Šime. Vjetropirka prestane plivati i neko vrijeme ostane
tužno gledati ribara kako se sve više udaljava prema pučini. Tad ponovo
otpliva na obalu i zamoli šjoru Magdu da je još malo pričeka i otrči s koša-
rom prema smokvi.
Nakon što je obrala smokvu, Vjetropirka ljutito uleti u šjor Šiminu
tvornicu, a kad ga ugleda, ljutito se obruši na njega:

53
 − Što to činite, zli čoviče? Što ste to učinili od sela, ne bojite li se
Gospoda? Evo vam smokve, dajte mi mliko za šjoru Magdu!
Šime se samo posprdno nasmiješi, zapali debelu cigaru te reče:
− A što sam to učinio, mala? Ove vrijedne ljude konačno više nitko ne
izrabljuje! Posebno ti! Vrijeđa te što više nema besplatnih stvari za tebe, je li?
Vjetropirka skoro iskipti od bijesa:
− Ja sam tu najmanje važna, zlikovče! Ovo je selo živilo u slozi, svi su
si međusobno pomagali! Ako ko nije ima, dobija bi, pa bi vratija kad bi
ima! Svi smo bili sretni, kako to ne razumite?!
Šime otpuhne veliki dim ravno Vjetropirki u lice i počne se glasno
smijati:
− Sretni?! Hahahaha, nisam ovdje došao da bi ljudi bili sretni! Osim
toga, da su stvarno bili zadovoljni onim što imaju, ne bi sami došli k meni!
Svi meštri sada rade za mene! Nitko ih tjerao nije, samo njihova glad za
šoldima! Sada uzmi tamo kod mljekara kanticu mlijeka i gubi se iz moje
tvornice! Usput budi rečeno, danas ću posjetiti oca ti i majku! Jako mi, jako
duguju, ali mislim da znam kako ću naplatiti taj dug!

I tako Vjetropirka otrči iz tvornice i odnese mlijeko šjori Magdi, a onda

sjedne na svoju liticu, gdje je plakala satima i satima. Čekala je da puhne vje-
tar i kaže joj što da radi, no ni daška vjetra bilo nije. Ipak, daleko na hori-
zontu približavala se velika nevera.
U isto vrijeme šjor Šime sjedne u svoj automobil i seoskom kaldrmom
krene prema kući njenih roditelja. Kako se približavao njihovoj kući, i oluja
se sve više približavala selu. Gromovi su u daljini tresli sve jače, a munje su
parale nebo. Kad je konačno stigao, Šime zaustavi automobil, izađe iz njega,
pogleda u nebo te prkosno reče:
− Vidim da dolaziš, olujo, vidim… ali nitko me neće zaustaviti da
odem po ono što mi pripada, pa čak ni ti!

54
 Zatim krene prema vratima, ali prije negoli je ušao, ugleda Vjetropirku
na njenoj litici kako širi ruke prema nebu i pjevušeći čeka svoga kompanjo-
na vjetra.
Šime u nevjerici zavrti glavom i uđe u kuću. Tamo zatekne Vjetro-
pirkina oca i majku kako šutke sjede za praznim stolom.
Šime odmakne slobodnu stolicu te također sjedne.
Kako je Šime zatvorio vrata, vani konačno zapuše vjetar. Vjetropirku
sada obasja radost te poviče:
− Vratija si se, kompanjone moj! Reci mi, što vidiš iza mora i plani-
na? Promalja li se iza ovoga crnila makar i mršava nada? Što postoji tamo
na drugom kraju svita? Vidiš li sunce i oblake od svile? Vidiš li sretne i
nasmijane ljude?
Vjetar sada zapuše tako da je gotovo odnese s litice. Vjetropirka posr-
ne na stijene tako da sirota razbije koljena, ali ona i ne obrati pažnju na to,
već molećivo upita:
− Što mi to govoriš, vitre? A di to puno bisnih ljudi hita i poput mrava
drugi mravinjak gazi? Zar tamo grmi i sijeva još jače? Oli se ljute jedni na
druge? Zašto se ne moremo svi volit i sretni živit?

U kući, nakon duže mučne šutnje, Šime progovori:

− ... Ovo nije drago ni meni, a vama znam da pogotovo nije, ali vi
znate da je došlo vrijeme naplate vašega duga. Ja znam da nemate čime vra-
titi, jer je bila suša i sve posađeno je propalo… Ipak, lako se možemo dogo-
voriti... Oprostit ću vam dug, ako mi date svoju kćer za ženu!
Otac se digne od stola i zamahne rukom na Šimu kao da će ga porav-
nati s crvenom zemljom. Ipak, samo mu sruši cilindar s glave i poviče:
− Okani se moje kćeri, tate, jer dostojan nisi niti da joj ime izgovoriš!
Šime hladno podigne cilindar s poda, stavi ga ponovo na glavu i
reče:

55
 − Kako hoćete, ništa joj nedostajalo ne bi, a ni vama! Osim toga, nitko
vas nije tjerao da uzimate što ne možete vratiti, vi ste došli k meni, ne zabo-
ravite to!
Majka digne glavu, dok joj je suza tekla niz obraz i spuštala se na usnu
pa reče:
− Pristajemo, šjor Šime, ja ću joj to reći! Znam da će to ona učinit za
nas, ali učinite li vi njoj nešto nažao, gorit ćete na onome svitu!
Šime ustane od stola i reče:
− Onda smo se dogovorili! Usput budi rečeno, eno nje tamo na
onome njenom brdu. Idi pa joj kaži da se spremi i pođe sa mnom!

Dok je Vjetropirki na litici vjetar mrsio kosu, a more je zapljuskivalo svo-

jom pjenom, ona zapazi kako iz njene kuće izlaze zajedno barba Šime, majka
joj i otac. Ponovo se okrene prema moru, tužno spusti glavu te tiho reče:
− Znam, vitre, već znam da su mu dali moju ruku, jer jadni drugo više
nemaju, ali nikad me taj zli čovik imati neće! Ponesi me, vitre, ponesi! Do
moga me none odnesi!
Vjetropirka se pusti s litice u pobjesnjelo more. Kad su je u zagrljaj pri-
mila modra njedra, nevera pobjesni dokraja, ričući poput ranjenog zmaja,
a njenoj majci zaklecaju koljena te posrne i zavapi:
− Neeee, dite moje jedino!
Njen muž je nekako jedva primi da ne padne na zemlju dok je nevera
bjesnila sve jače te i sam zarida:
− Anđele naš mili!
Šime obriše s čela hladni znoj, što ga je oblio, te ustukne i krene prema
svom automobilu govoreći sam sebi:
− Eto ti nevolje! Bolje da nisam ovdje!
Šjor Šime uskoči u svoj automobil s namjerom da pobjegne, ali vjetar
počne tako strahovito puhati da se automobil nije mogao pomaknuti s mjesta.

56
Tada se iz nebesa stušti i gromoglasni pljusak koji natopi motor šjor Šimi-
na automobila i on se u trzajima, poput umiruće zvijeri, ugasi.
Privučeni vikom, počnu se okupljati ljudi iz okolnih kuća da vide što
se događa. Vidjevši to, Šime poviče:
− Ljudi, pogurajte auto! Tko bude gurao, dobit će šolde!
No mogao je samo zapanjeno gledati kako nitko ne obraća pažnju na
njega i njegov auto pa poviče još glasnije:
− Šolde, ljudi, dobit ćete šolde!
Kad shvati da njegove riječi odlaze u vjetar, Šime duboko uzdahne i
sjedne u automobil da se skloni od kiše, dok su se svi ostali mještani sku-
pili na litici i strepeći gledali dolje prema pobješnjelom moru. Postolar se
uhvati za glavu i zavapi:
− Ajme, jadno dite, šta učini?!
Šjora Magda ljutito se okrene prema muškima i poviče:
− Šta čekate, muškardini?! Skačite za njom ili ću ja!
Krojač na te riječi brzo stade skidati cipele pa se još zadnji put okrene
prema svima i reče:
− Evo, skačem, ako mi se šta dogodi, pazite mi dite!
Tad se iza obližnje hridi ukaže ribareva barka što se vraćala u luku te
seljani stadu vikati i dozivati:
− Niko! Barba Niko! Vitropirka je pala u more! Pala je u more!
Barba Niko zapazi da mu ljudi nešto viču odozgora, ali kako je puha-
la bura i glasno su šumjeli valovi, nije odmah shvatio što se događa. Tad
zapazi Vjetropirkine zlatne vlasi u moru te odmah skoči u divlje, uskovit-
lano plavetnilo. Nakon borbe s golemim valovima, nekako je uspije dovu-
ći do svoje barke. Barba Niko je čvrsto zagrli bojeći se najgoreg, no ona
ubrzo otvori oči, a ribarevo lice ponovo obasja iskonska radost. Vjetro-
pirka ga pogleda i tiho mu reče:
− Šjor Niko, vratili ste mi se!

57
 Ribar uzme vesla u ruke da se barka ne razbije o hrid te odgovori:
− Jesam, dite drago, vratija sam se! A zašto si u bezdan skakala, tugo moja?
Vjetropirka zažmiri i tužno će:
− Otac i mati su me morali dati Šimi da nam ne otme sve što imamo,
ali nikojim šoldima se ne more moje srce kupit!
Barba Niko duboko uzdahne, istovremeno se boreći održati barku da
je valovi ne prevrnu te jedva izusti:
− E, sad će moje srce prepuknit! Ako moreš, oprosti nam svima! Sad
znamo što nam je činit!
Zatim iz svega grla zaviče prema svjetini na litici:
− Ljudi, ljudi! Onaj đava Šime tija je kupit našu Vitropirku za šolde
ka da je ona živina, a ne čovik!
Šjora Magda odmah uzvrati:
− Jeste li čuli, ljudi, vanka iz sela s tim zlom!
Tad poviče i postolar:
− Di je taj nesritnik?! Bolje da ga ne vidim!
Krojač se okrene tražeći Šimu pogledom, a onda ga ugleda kako se
skrio od nevere u svom automobilu. Pokaže prstom prema njemu pa po-
viče:
− Eno ga tamo, sakrija se u svoju karocu da ne kisne!
Vjetropirkin otac riknu poput lava:
− Uvatimo ga!
Seljani potrče prema Šiminu automobilu i stanu ga silom vaditi iz
njega. Šime se stade otimati vičući:
− Pustite me! Nisam ja ništa kriv! Samo sam vam htio pomoći da ne
ostanete bez svega!
Vjetropirkin otac bijesno ga pogleda te mu odvrati:
− Ti si jasno pokaza šta si tija! Već kad si doša ovdi, bija si imućan i
ima si sve o čemu smo mi ostali samo sanjati mogli, ali nikad ti nije bilo

58
dosta! Šoldi su ti izili dušu, Šime! Ti više nisi čovik! Ljudi, rušite tu tvor-
nicu da više ne gledamo to ruglo!
I tako, seljani u bijesu do temelja razrušiše šjor Šiminu tvornicu, auto-
mobil mu gurnu niz liticu u more, a njega samog dovedu do izlaza iz sela
te mu rekoše:
− Odlazi! Vraćaj se tamo oklen si doša! I da te nikada više nismo vidi-
li ovdi!
Seljani krenuše natrag prema selu, a Šime se primi za glavu i zavapi:
− Nemojte tako! U tvornici su mi ostali svi šoldi! Budite ljudi!
Seljani se, međutim, niti ne okrenuše na njegova zapomaganja te zagr-
ljeni nastaviše put svojih kuća, a on ostade posred puta sam, prljav i posve
izgužvane oprave. Tako je šjor Šime, ponižen, i uz to još ostavši bez svega,
zauvijek otišao iz sela, a seljani su o sutonu zapalili najveći krijes što ga je
taj kraj ikada vidio te su sretni duboko u noć svojoj Vjetropirki pjevali naj-
ljepše pjesme. Dok su je svi gledali s ljubavlju i divljenjem, ona im na-
smiješeno reče:
− Ljudi moji dragi! Sad ste dobili natrag jedni druge i obećajte mi da
to više nikada nećete izgubiti!
I tako su se u selo vratili dobrota, ljubav, sloga i zajedništvo, i svi su
konačno duboko u svom biću shvatili da je to puno vrednije od bilo kakvih
„šoldi”.

59
 Nekad davno, još u brončano doba, u Panoniji je živio dječak po
imenu Jambrek. Njegov otac bio je poznat kao veliki ratnik i Jambrek se
silno trudio rasti što brže ne bi li i on zadobio silno poštovanje poput
njega.
Od malih nogu trčao bi šumama i šikarama s lukom i strijelom, a kad
bi uzeo očevu dugu motku za gacanje po močvarama, svi seljani stali bi se
od srca smijati jer bi se, onako mali, uvijek sapleo o nju i pao licem u blato.
Jambreka bi to jako uvrijedilo pa bi svaki put pobjegao daleko, daleko.
Tako jednom, trčeći bijesno kroz šumu, ugleda miša i od ljutnje ga
stade naganjati sve dok miš ne pobježe u svoju rupu.
− Zašto me progoniš, što sam ti učinio?! − bojažljivo upita miš iz
svoga skloništa.
Jambrek se nadmoćno nadvije nad rupu te progovori:
− Ja sam Jambrek, uskoro ću biti veliki ratnik i svi će me se u šumi
bojati kao ti sada! Bit ćeš moj prvi plijen! − reče, podigne očevu motku te
počne rovati po mišjoj rupi ne bi li je proširio i ulovio miša. Miš pobjegne
dublje u zemlju te izbjegne zlu sudbinu, ali mu Jambrek jadnom ipak mot-
kom prignječi jednu nožicu.
Drugi dan Jambrek je krišom pratio lovce u lovu na lisice, no kad je
lisica u bijegu od lovaca krenula prema njemu, Jambrek se dade u paničan
bijeg. To su vidjeli i lovci te je stadoše loviti i grohotom se smijati. Jambrek
je znao da će ga sada zadirkivati u selu, pa kad je trčeći šumom naišao na

63
 pauna, odluči „vratiti” svoju hrabrost te počupa paunu perje i stade se
njime kititi.
− Zašto si mi počupao perje? − tužno ga upita paun.
− U selu ću reći da nisam bježao od lisice, nego da sam spazio tebe i
potom te ulovio! − grubo mu odgovori Jambrek i tako okićen kočoperno
se zaputi ka selu.
Kad se vratio u selo, našao je oca kako priprema strijele za sutrašnji
lov. Jambrek mu pristupi i reče:
− Oče, već sam velik i jak! Hitar sam poput vuka i mudar poput sove!
Spreman sam za ispit hrabrosti!
Otac se okrene prema njemu, nasmiješi se i reče:
− Sine, kamo žuriš, tek ti je deset ljeta?!
Jambrek odmahne glavom:
− Ne, oče, vidi ova gizdava pera! Vješto sam ulovio pauna, a i mišu
sam rekao da će me se cijela šuma uskoro morati čuvati, jer ću biti veliki
lovac!
Otac ga zabrinuto pogleda te mu kaže:
− Sine, moraš poštovati svakog stvora u šumi, jer da nema njih, ska-
pali bismo od gladi! Ako ti paun ne treba za jelo, ne smiješ ga osramotiti
čupajući mu perje, jer će se šuma okrenuti protiv nas!
Jambrek, kao da uopće nije slušao oca, reče:
− Molim te, oče, reci starješinama da sam spreman za ispit hrabrosti,
i to već sutra!
Otac se prvo zamisli pa reče:
− Dobro sine, ako misliš da si spreman, sutra ćeš nam to i pokazati...
Sutradan se sastao seoski savjet te odlučio da će Jambreka golorukog
poslati u dio šume koji su zvali Garonjina šuma, jer je to tada bio dom
gorostasnog crnog vepra Garonje, gdje će morati provesti cijelu noć i
pokušati ga nadmudriti da ga ne nanjuši i ne pojede. Tako su Jambreku

64
žene iz sela namazale tijelo bojama za koje su vjerovale da će ga štititi od
zvijeri i dječak je krenuo put Garonjine šume.
Kad je već zašao duboko u šumu, Jambrek sretne ježa.
− Kamo si se zaputio? − upita ga jež.
Jambrek ga svisoka pogleda i odgovori:
− Idem u Garonjinu šumu kako bih ga nadmudrio i tako zaslužio
postati ratnikom!
Jež ga pogleda kao da je sišao s uma i uzvikne:
− Nitko iole mudar ne ide u taj dio šume, ti očito ne želiš lovcem
postati, nego lovinom!
Jambrek se podrugljivo podsmjehne:
− E, ja nisam poput drugih! Popet ću se na najviše drvo i prespavati
na njemu! Tako Garonja neće ni moći do mene pa ću se sutra vratiti u selo
kao veliki lovac!
− Slušaj, dječače, ti ne znaš ništa o Garonji! Penjanje na drvo ti ništa
neće pomoći jer Garonja može…! − htjede ga upozoriti jež.
− Šuti, pikavče, dosta mi je tvojih jadikovki! − prekine Jambrek ježa,
podigne ga i nabode ga naopačke njegovim bodljama u truli panj, tako da
se mogao samo bespomoćno koprcati na leđima.
− Zašto si to učinio, samo sam ti htio pomoći dobrim savjetom?! −
upita ga tužno jež.
− To će te naučiti da se ne praviš pametan! − reče Jambrek i nastavi
svojim putem ostavivši ježa u nevolji.
Za neko vrijeme Jambrek je dobio osjećaj da ga netko prati, ali kad bi
se osvrnuo, ne bi vidio nikoga pa je pomislio da to prođe gdjekoja životi-
nja i pogleda ga usput iz prikrajka.
Za svaki slučaj, od dijela srušenog drva izradi malu praćku i nastavi
oprezno dalje svojim putem. Odjednom ugleda hrpu nekakvih kostiju što
su obješene kao upozorenje visjele s grana i sledi mu se krv u žilama, jer se

65
 sjetio kako mu je otac kazao da one označavaju početak Garonjine šume.
Čim je kročio nekoliko koraka dalje, odmah potrči, dohvati se za prvo
nagnuto stablo i uzvere se na njega, namjeravajući provesti svoj naum da
probdije gore noć i tako nadmudri Garonju. Tako, dok je sjedio na stablu,
polako se počela spuštati noć pa sam sebe zaveže užetom oko pasa za drvo,
da ne bi u snu pao s njega.
Dok se na drvetu borio sa snom, nije primijetio da se u tami prema
njegovu drvetu počela šuljati golema crna sjena. Odjednom mjesečina os-
vijetli golema zastrašujućeg vepra koji napravi tri kruga oko drveta, a
potom se osovi na zadnje noge i počne se verati na njega. Jambrek se trgne
iz drijemeža, jer osjeti da je nešto zatreslo stablo, a zatim zapazi ljutog stvo-
ra obasjanog mjesečinom kako mu se približava.
Dječak odmah pomisli da je to Garonja te cikne, brže-bolje se odveže,
skoči s drveta na zemlju te stane bježati da spasi glavu. Vepar se također
spusti niz drvo i stane ga progoniti. Jambrek počne vrištati i zvati upomoć,
ali u gustoj šumi nije bilo nikoga tko bi mu mogao pomoći.
Tada opazi miša kojemu je zgnječio nogu i zavapi:
− Mišu, ti znaš gdje su sve pećine i jame, pomozi mi da se sakrijem od
Garonje!
Miš će sažalno:
− Pomogao bih ti, dragi dječače, ali avaj! Sklonište je daleko, a mene
boli noga pa ti ga ne mogu pokazati!
Jambrek ostavi miša i stade bježati dalje kroz gustu šumu, dok su ga
grane nemilice šibale po zarumenjenom licu. Odjednom spazi pauna kako
spava u svome gnijezdu i zacvili:
− Paune, paune! Molim te, sakrij me od Garonje, jer će me pojesti!
Paun polako otvori oči i reče mu:
− Rado bih to učinio, dječače, ali počupao si mi perje pa te nemam
čime sakriti!

66
 Jambrek već osjeti kako mu vepar diše za vratom i učini mu se kako
mu neće moći pobjeći te zadnjim snagama potrči još jače, preskoči potok,
uzvere se na brdašce i tamo ugleda ježa.
− Ježu, ti imaš bodlje! Spasi me od Garonje, jer će me uživati za veče-
ru! − zarida Jambrek.
Jež se tek maloprije oslobodio iz onoga panja pa iscrpljen jedva i
pogleda Jambreka te mu tiho reče:
− Dječače, zaista bih te pokušao spasiti, ali otupio si mi bodlje, više ne
mogu nikome ništa!
Jež lagano ode svojim putem, a Jambrek se okrene i vidi da mu je
vepar odmah iza leđa te zavapi:
− Čekaj, nemoj me pojesti, molim te! Ne želim više biti ratnik, ja sam
još dijete!
Garonja zastane, na Jambrekov užas osovi se na zadnje noge, ali zatim,
poput nekog čuda, iz njegove kože izađe Jambrekov otac. Spusti se na
koljena, privije uplašenog sina na grudi te mu reče:
− Jambrek, sine moj... slušaj me sada dobro... ne bih te nikad izložio
pogibelji pa ni ono gdje si bio nije bila Garonjina šuma, ali želio sam da
sâm uvidiš kako si se prema svima nevaljalo ophodio! Jesi li sada naučio
svoju lekciju? − upita ga.
− Jesam, oče! Osjećam stid što sam mučio manje stvorove od sebe!
Od sada ću im biti prijatelj, a biti ratnik, to ću postati kad budem velik i
mudar kao ti ! Oprosti mi, oče!
Kad je to čuo, otac se istinski obraduje i reče mu:
− Sine, bit ćeš ono što budeš želio biti, a sada budi ono trebaš biti −
veselo i razigrano dijete!
Rekavši to, on zagrli sina te zajedno krenu natrag kući na počinak.

67
 Jednom davno, u malom hrvatskom mjestu onkraj Zagreb grada,
Dugom Selu, rodio se dječačić po imenu Ferdo. Bio je to radostan, dobro-
dušan dječačić kojega je voljelo cijelo selo. Nažalost, obitelj mu je bila siro-
mašna pa su jedne teške zime, kad je Ferdo imao svega tri godine, njegovi
majka, otac i sestra umrli od hladnoće, a malenog su na sam Božić prona-
šli žandari, jedva živog, umotanog u četiri debele deke i odnijeli ga u žan-
darmeriju kako bi se barem malo ugrijao. Čim je osjetio malo topline, dje-
čačić je odmah živnuo i stao veselo trčkarati među žandarima koji su kar-
tali, bučno se prepirući i polako pijuckajući vrući čaj. Od pare što je suklja-
la iz čaja maglili su se prozori kroz čija je labava okna fijukao jak vjetar što
je vani raznosio snijeg − čas ovamo, čas onamo. Dok je Ferdo zadivljeno
gledao mršavo božićno drvce, jedan mlađi žandar, Josip, mirno je sjedio po
strani i tužno promatrao Ferdinu nevinu razigranost. Drugi, stariji žandar,
što se sav unio u igru vatreno se prepirući čije su karte jače, pogleda mla-
doga kolegu i namršti se te mu dobaci:
− Ne misli na to dijete! Dobro znaš da ga čeka sirotište! Zbog ovakve
surove studeni bit će ih još barem tucet takvih!
Josip duboko uzdahne i žalosno mu odvrati:
− Da... znam! Ali tako mi je milo ovo dijete… Kada bih ga barem
mogao uzeti k sebi!
− Da ga i uzmeš, ne možeš spasiti cijeli svijet! Kao što rekoh, nesret-
nika je uvijek bilo i bit će! − odvrati mu stariji.

71
 I tako je došlo jutro… Josip, koji je stražario cijele noći, pomiluje
Ferdu po glavi kako bi ga probudio. Dječačić odmah poskoči i radosno ga
pogleda svojim krupnim, znatiželjnim očima.
− Vrijeme je da krenemo, prijatelju mali! − reče mu Josip.
− Krenimo, krenimo! − veselo ponovi Ferdo, istežući svoje sićušne ručice.
Josip ga toplo obuče, još ga umota u deku te krene s njim put sirotišta.
Kad je stigao, pokuca na teška željezna vrata i obuze ga osjećaj kao da
kucanje odzvanja satima i satima. Vrata mu otvori jedna od časnih sestara
što su brinule o djeci, a Josip joj preda Ferdu u ruke i reče joj:
− Evo vam povjeravam ovoga dječaka. Obitelj mu je od studeni pomr-
la! Čuvajte mi ga dobro, jer ću doći po njega čim budem mogao!
Zatim pomiluje dječaka po glavi i reče mu:
− Obećavam ti, mali prijatelju, da ću ubrzo doći po tebe!

Međutim, od žandarova obećanja prošle su četiri godine, a on mu,

nitko nije znao zašto, nije dolazio čak ni u posjete.
Za to vrijeme Ferdo je izrastao u krasnog dječaka. Svaki je dan uzalud
čekao svog žandara da dođe po njega, ali još nije gubio nadu. Ni narav mu
se nije promijenila − i dalje je bio vedar, nestašan, u srcu zlatan i svi su ga
u sirotištu voljeli. No, danju radostan Ferdo, cijelu bi noć u snu plakao i
nitko ga ne bi mogao probuditi ili ga utješiti. Svi su to znali pa su prije spa-
vanja u uši stavljali sir, jer izgleda da pomoći nije bilo, a onda bi im noću
taj sir iz ušiju ispadao, pa bi se svi vrtjeli, gnijezdili, sir tražili, pa ga pono-
vo stavljali, i nitko nije spavao kako treba, ali se nitko s jutrom na Ferdu
ne bi ljutio.
Nažalost, kada su ga, zato što bješe lijepo plavokoso i plavooko dije-
te, nekoliko puta htjeli i usvojiti, svi bi ga za nekoliko dana, očiju oteklih
od nespavanja, vraćali u sirotište, kao da je u pitanju roba s greškom, a ne
dijete koje treba strpljenja, ljubavi i utjehe.

72
 Tako, iako ni kriv ni dužan, postao je dijete koje nitko nije želio, a on
je sam zbog toga sve više patio. Ipak, najviše ga je rastuživalo to što je kona-
čno sebi priznao da njegov žandar Josip vjerojatno nikada neće doći po
njega.
A Josip se u međuvremenu oženio, dobio dvoje dječice i godinama
naporno i nakon žandarske službe dodatno radio kako bi svojoj obitelji
mogao priuštiti pristojan dom. Često je mislio na obećanje koje je dao
Ferdi, ali je ipak oklijevao da ode po njega, jer bi se uvijek sjetio riječi sta-
rog žandara kako usvajanjem jednog djeteta ne može spasiti cijeli svijet.
A Ferdo? Njemu se polako otvarao novi svijet. Kroz neko je vrijeme
prvi put otkrio rupu u ogradi sirotišta i iskrao se van, na cestu, gdje je
upravo prolazila kočija. Kočijaš ga spazi u zadnji čas i panično povuče uzde
da ga konji ne bi pregazili. Ferdo se nije uplašio, jer je kočiju vidio samo s
prozora i nije znao da je mogao nastradati. Umjesto toga nasmiješi se koči-
jašu, i još uvijek stojeći nasred puta, upita ga:
− Kamo toliko žuriš, striče?
Kočijaš se primi za glavu.
− Ma kakav sam ti ja stric, nesretniče! S puta mi se skloni, čekaju me
putnici! Zakasnim li, drugu će kočiju odabrati!
Ferdo ga upita:
− Voziš li i djecu?
Kočijaš skine šešir da obriše znoj sa čela.
− I magarce vozim… ako plate!
Ferdi zasjaše oči.
− Hoćete li mene povesti ako vam poljubim ruku?
Kočijaš se sada nasmije.
− Pa ne znam, nisam dama, niti sam fratar da mi ruku ljubiš! A gdje
su ti otac i majka kad ovako lutaš sam?
Ferdo spusti pogled i tiho mu odvrati:

73
 − Zaspali su, jer im je bilo hladno!
Kočijaš tada pogleda Ferdu, pa rupu u ogradi sirotišta te spazi kako
mu s jednog prozora uzbuđeno maše jedna časna sestra, a druga trči
prema njima. Kad je stigla do njih, svojim rukama obgrli Ferdu i čvrsto ga
stisne.
− Dijete nesretno, moglo si nastradati! Hvala ti što si ga zaustavio,
kočijašu!
Kočijaš digne šešir u pozdrav i nastavi dalje, a časna sestra prebaci
Ferdu preko ramena i stane ga škakljati dok ga je nosila natrag.
− Ti, mala zločestoćo! Sad ćeš podove ribati, jer si neposlušan!
Tako i bi, Ferdo je uzeo staru četku i kantu punu vode, jer je dobio
zadatak da izriba pod u jednom malom hodniku u kojemu se jedva okre-
nuti mogao, ali on je uživao i u tome pa su mu silom morali iščupati četku
iz ruke dok je on molio da izriba još koji hodnik. Tu noć Ferdo nije mogao
spavati, jer je mislio na novi svijet koji je otkrio.
Od toga dana često bi bježao izvan ograde sirotišta. Lutao je blatnja-
vim ulicama, poljima, šumarcima. Pjevajući bi se naganjao s mačkama i
psima, dosađivao sladoledarima, sve dok ga neki žandar, vatrogasac ili
dobronamjernik ne bi pronašao i vratio natrag u sirotište. Koliko da su god
časne u sirotištu pazile na njega, on bi uvijek našao načina da pobjegne.
Posljednji put kad je pobjegao, bilo je drukčije…
Ferdo je prešao cijeli Martin Breg i već dva dana lutao selima s njego-
ve druge strane, tako da ga nitko nije mogao naći, a on se nije znao sam
vratiti u sirotište. Bio je već dobro izmoren i gladan kada ga odjednom
netko pozove:
− Hej, mali!
Ferdo se okrene i ugleda poznatog kočijaša.
− Dobar dan, gospodine! − nasmiješi se Ferdo, iako je bio malaksao.
− Jesi li se izgubio? − upita kočijaš.

74
 − Malo! − veselo će Ferdo.
− Hoćeš li da te povezem? − upita kočijaš.
− Pa htio bih, ali ne možete, jer ne vozite nikoga ako nema novaca, a
ja nemam! − slegne ramenima Ferdo.
− Znaš što, mali, platit ćeš mi kad budeš mogao! Hajde, skoči gore!
− pozove ga kočijaš.
Ferdo se popne na sjedalo uz kočijaša, osvrne se oko sebe, pa upita:
− A kamo idete sada?
Kočijaš zatrese uzde te konji krenu.
− U Zagreb grad! − odgovori kočijaš.
− Mogu li s vama? − upita Ferdo.
Kočijaš se zamisli te reče:
− Pa, još nije toliko zima, možda bi i mogao, ali što bi rekle tvoje
časne?
Ferdo mu ne odgovori, već se zagleda u kočijašev zamotuljak iz koje-
ga je primamljivo mirisalo po dimljenom mesu.
− Koliko dugo nisi nešto prizalogajio? − upita ga kočijaš.
Ferdo se primi za trbuh te digne glavicu kao da se pokušava sjetiti:
− Od prekjučer, mislim, ali nisam baš jako gladan! Kočijaš zabrinuto
kimne glavom, uzme smotuljak te ga pruži Ferdi koji navali kao da nikada
u životu jeo nije.
Kočijaš izvadi iz neke drvene kutije još jedan kaput te zaogrne Ferdu da
mu ne bude hladno. Tako su dugo, dugo putovali dok naposljetku nisu stigli
u Zagreb grad. Ferdo je bio zadivljen njegovom veličinom i sjajem te nije
mogao progovoriti ni riječ, već je netremice gutao svaki blješteći izlog, pozla-
ćene kočije što su im dolazile ususret, prekrasno obučene dame što su za ruku
vodile svoju djecu i gospodu s aktovkama i cilindrima kako nekamo žure.
− Kako je krasno, kao iz bajke! − izusti Ferdo, a usta mu još pod doj-
mom ostadoše otvorena.

75
 Kočijaš ga pogleda tako zadivljenog, nasmiješi se i stane povlačiti uzde
pa mu reče:
− Eto, mali, stigli smo… sad ćemo se malo okrijepiti pa uskoro kre-
ćemo natrag. Ja ću putnicima skinuti kofere s kočije, a nove ću kofere uto-
variti. Ti protegni noge, ali ne idi daleko da se ne bi izgubio!
I tako, dok je kočijaš bio zauzet koferima, Ferdo odluči malo prošeta-
ti i virnuti u izloge. Tako dođe do izloga zalagaonice i u njemu ugleda li-
hvara kako navija malu drvenu glazbenu škrinjicu. Kada ju je navio, otvo-
rio je poklopac i ponovo stavio u izlog. Ferdo ugleda malog anđela koji je
svirao harfu i začuje slatke zvukove uspavanke. Ubrzo osjeti kako mu suza
potekne niz obraz... bila je to ista melodija koju mu je još u zipki pjevuši-
la njegova majka. Ferdo se odvaži ući u zalagaonicu te s unutrašnje strane
stane promatrati škrinjicu koju je lihvar odložio u izlog. Tusti, bradati li-
hvar jedno vrijeme nije obraćao pažnju na Ferdu, ali kad se zalagaonica
ispraznila, shvati da dječak već duže vrijeme gleda u škrinjicu.
− Što hoćeš, ti mali? − grubo ga upita dubokim, hrapavim glasom.
− Ja bih htio ovu škrinjicu što svira! − razveseli se Ferdo što ga netko
iz tako velikoga grada pita nešto.
− Imaš li novaca? − upita ga mrko lihvar.
− Nemam, mogu li vam donijeti kad budem imao? − ozbiljno upita
Ferdo.
Vidjevši da Ferdo nema novaca, lihvar se naljuti, izađe iza pulta i
grubo gurne Ferdu van, dobacivši mu:
− Gubi se, nemam ja vremena za prosjake!
Ferdo zatetura i lupi glavicom u drveni potporanj što se nalazio ispred
zalagaonice. Zavrti mu se i zamuti u glavi te više nije znao s koje je strane
došao pa stane očajnički trčati lijevo-desno ne bi li ugledao svog kočijaša,
ali ga nije nikako mogao pronaći.
Kočijaš je u to vrijeme teška srca krenuo natrag za Dugo Selo bez

76
Ferde, jer mu je u kočiju ušao jedan nestrpljivi i oholi putnik te nije imao
vremena tražiti ga. Tko zna što će biti s jadnim djetetom!? mislio je, ali
ništa nije mogao učiniti.
Ferdo je ubrzo shvatio da se izgubio pa se pomirio s time i stao bescilj-
no lutati ulicama, ne znajući što da radi.
Odjednom, na jednim vratima ugleda natpis:
TRAŽI SE MALI OD KUHINJE
Na trenutak zastane, a zatim se približi i pokuca. Iznutra ga kroz pro-
zor spazi krčmareva žena te mu otvori vrata.
Ferdo progovori:
− Dobar dan, tražite li vi maloga od kuhinje?
Krčmarica se nasmiješi i odgovori:
− Da, a zašto te to zanima?
Ferdo podigne ruke i reče:
− Zar se i on izgubio kao i ja? Ako hoćete, pomoći ću vam da ga nađete!
Žena se od srca nasmije i reče mu:
− Pa ti znaš čitati, to je stvarno lijepo!
Ferdo ostade ozbiljan i upita:
− A mogu li ja biti u kuhinji dok se on ne vrati?!
Žena pozove Ferdu unutra i ispriča sve mužu. Dogovorili su se da će
Ferdo donositi namirnice i čistiti povrće, a za to će dobivati krevet, hranu
i mjesečno pet kuna.
Tako i bi, Ferdo se dizao u zoru i vrijedno pomagao krčmarici sve dok
ne bi otkucala ponoć, a onda bi iscrpljen lijegao i spavao dok se ne bi ogla-
sio pijetao iz kuhinje, kojega bi kasnije bockao vilicom u pećnici da pro-
vjeri je li dovoljno pečen. Ferdo je bio umoran, ali i sretan, jer je zarađivao
svoje prve novčiće pa je počeo snivati snove o lijepoj i sretnoj budućnosti.
Tako je radio tri mjeseca. Nakon nekog vremena krčmar i njegova žena
počeli su primjećivati da Ferdo baš svake noći plače, i to tako glasno da

77
 nitko od njega nije mogao spavati. Krčmar nakon još jedne neprospavane
noći pozove ženu i kaže joj:
− Slušaj, ovaj mali više ne može ostati ovdje!
Njoj poteče suza niz obraz.
− Nemoj to činiti, molim te, to dijete je tako milo! Uskoro će i Božić,
ne smijemo to činiti!
No krčmar se nije dao smesti.
− Ja bih ga još otrpio, ali gosti nam ne mogu spavati! Propast će nam
posao, ženo! Daj mu plaću što je zaradio i još deset kuna te ga na ulicu
pošalji! Netko će ga već zasigurno prigrliti! Ta nisu ljudi zvijeri!
Ženi se slamalo srce, ali morala je poslušati muževljeve zapovijedi te
učini kako je rekao. Oko vrata mu objesi platnenu kesu s dvadeset pet
kuna, zatvori vrata iza njega te stane gorko plakati.
Jadni Ferdo i nije bio previše tužan, jer nije shvaćao što znači pred
zimu izgubiti posao i toplu sobu, već djetinje naivno požuri kupiti glazbe-
nu škrinjicu na koju je mislio svaki dan. Kad je dotrčao pred zalagaonicu,
osjeti da mu srce kuca tako jako kao da će iskočiti van iz grudi. Uđe unu-
tra i sav zadihan, jedva prozbori:
− Dajte mi onu škrinjicu što svira!
Lihvar ga mrko odmjeri pa kaže:
− Ma nemoj, svi bi da im nešto dadem! Nisam vam ja ubožnica! Jesi
li opet došao bez novaca?
Dječak poviče:
− Nisam, striče, imam dvadeset pet kuna!
Lihvar uzme škrinjicu, stavi je na pult ispred sebe i kaže Ferdi:
− Onda mi daj te novce i nosi tu ušljivu kutiju odavde!
Ferdo ostade začuđen:
− Ali… na njoj piše da košta deset kuna!
Lihvar pobjesni, jer nije znao da Ferdo zna čitati.

78
 − Slušaj, mali odrpanče, škrinjica za tebe košta dvadeset pet kuna!
Ako je ti ne želiš kupiti, kupit će je netko drugi! Dakle, ili je kupi ili se gubi
odavde!
Ferdo se pokunji, dade lihvaru koliko je tražio i polako izađe sa škri-
njicom, čvrsto je stišćući kako mu slučajno ne bi ispala.
Isti taj dan u dugoselsko sirotište dotrčao je Josip koji je ipak odlučio
poslušati svoje srce, održati obećanje i uzeti Ferdu k sebi prije Božića. Bio
je sretan što je konačno uspio sagraditi lijepu kućicu gdje su ga on i žena
namjeravali udomiti uz svoju djecu, ali mu časne ispričaju kako je dječak
pobjegao i kako ga nitko ne može naći te ga stadu preklinjati da ga nađe
što prije zbog studeni. Kad je sve to čuo, Josip se osjeti krivim što tako
dugo nije dolazio vidjeti dječaka, pa se stane po mjestu raspitivati je li ga
tko vidio, ali mu nitko nije znao ništa reći.
Jaka je studen grabila velikim koracima i stezala svoje ledene okove
širom zemlje, a Ferdo je u Zagreb gradu spavao u veži stare napuštene
zgrade. Preživljavao je jedući ostatke tuđe hrane zajedno sa psima i mačka-
ma, a s jednom kunom što ju je pronašao na cesti kanio je kočijašu, kada
ga ponovo sretne, platiti za put natrag u sirotište. Više nije imao sreće da
ga netko primi u kuću, makar i na nekoliko dana, jer mu se odjeća vreme-
nom poderala pa je izgledao kao skitnica. Samo bi mu krčmareva žena
povremeno doturila nešto hrane i koju kunu kad bi ga ugledala na ulici, no
Ferdo je svejedno bivao sve mršaviji i jadniji.
Josip je pak sutradan, očajnički lutajući Dugim Selom i ne gledajući
kamo ide, skoro završio pod kočijom.
− Što ne gledaš kuda ideš, nesretniče? − izgrdi ga kočijaš.
Josip tužno odvrati:
− Oprosti prijatelju, ali kada sam obećanje djetetu pogazio, bolje da
sam i sâm pogažen ostao...
Kočijaš se namršti.

79
 − A da ti nisi slučajno onaj žandar što si djetetu obećao da ćeš doći po
njega pa nisi?
Josip se posrami, ali mu se u očima pojavi i tračak nade te ga upita:
− Pa njega jadnoga i tražim! Ako znaš gdje je, vodi me k njemu, pri-
jatelju!
Kočijaš sada tužno spusti glavu i odvrati:
− U Zagreb grad ga odvedoh, ali nije me poslušao da ne ide daleko pa
se izgubio... da ga barem nisam poveo...
Josip se brzo maši lisnice, izvadi iz nje dvadeset kuna i plati kočijašu
da ga vozi u Zagreb grad. Kad su stigli, kočijaš mu gurne novce natrag u
džep, poželi mu sreću u traženju Ferde te se zaputi natrag u Dugo Selo.

Pahulje su padale i padale, izvodeći svoj lijepi, ali ledeni ples, a Ferdo
je cvokotao zubima u veži čvrsto stišćući svoju glazbenu škrinjicu.
Odjednom primijeti kako škrinjica počinje sjajiti posebno blistavim sjajem
te je otvori. Maleni anđeo stade se presijavati u stotine prelijepih boja i svi-
rati poznatu mu uspavanku. Ferdi opet poteknu suze i taman je htjede od
tuge zatvoriti, kadli iz nje začuje nježni, anđeoski glas:
− Ferdo, mili moj Ferdo! Moj stari vlasnik bezobzirno me založio i
ostavio, a dugo me nitko nije htio kupiti. Ti se dobro brineš za mene i zato
ću ti ispuniti tri želje!
Ferdi u nevjerici sad zablistaju oči onim starim radosnim sjajem.
− A što da poželim, reci mi anđele? − upita Ferdo.
− Ja ti to ne smijem reći, jer bi čarolija nestala! − reče anđeo.
− Onda dobro, želim da sva djeca iz mog sirotišta nađu dobre mame
i tate!
Anđeo zasvijetli još jačim sjajem i kaže:
− Bit će tako, reci svoju drugu želju!
Ferdo se sada zamisli, a onda se rastuži pa reče:

80
 − Svi govore da stalno plačem po noći i da nitko ne može spavati od
mene! Tako mi je žao, ali ja se ničega ne sjećam ujutro, pa… želim da više
ne plačem po noći, ako može?!
Anđeo zasvijetli poput najsjajnije zvijezde na nebu i progovori:
− Nećeš više plakati, dijete! Obećajem ti! A sada... reci svoju treću
želju!
Ferdi opet radosno zablistaju oči te reče:
− Škrinjice, želim da te netko dobar uzme i brine se o tebi, jer ja ću
ionako umrijeti od studeni kao mama, tata i seka!
Glazba iz škrinjice tad prestade svirati, a anđeo prestade sjajiti te tužno
prozbori:
− Neka bude tako, sada snivaj dijete, snivaj… i sudbu ćeš lakše doče-
kati...
Ferdo zatvori škrinjicu, navuče na sebe poderanu vreću za zob što ju
je našao odbačenu te pokuša zaspati, sav se tresući od studeni.

Bio je Badnjak. Josip je u suzama hodao i hodao uzduž i poprijeko oki-

ćenim ulicama, perivojima i trgovima i bezuspješno se raspitivao za Ferdu.
Očajan, shvati da ga vjerojatno neće uspjeti naći te krene prema
Kamenitim vratima gdje je vidio zapaljene svijeće, kako bi se pomolio za
Ferdu. Osvrne se kako bi popratio mršavu mačku lutalicu što se dala u trk
za nekim još gladnijim mišićem te kroz rupu u natrulim vratima jedne veže
zapazi nekoga kako unutra spava. Pomisli kako je to neki skitnica koji
možda znade tko se sve vrzma ulicama te ga htjede upitati je li možda zapa-
zio kakvog malog nesretnika da okolo baulja. Polako otvori vrata pa umje-
sto skitnice ispod razderane vreće spazi usnulog Ferdu kojem se već zale-
dio rumeni nosić.
Samo izusti:
− O, dijete moje drago!

81
 Brzo ga uzme u naručje i otrči s njim do prve krčme, baš one gdje je
Ferdo vrijedno radio te ga polegne na klupu blizu ognjišta. Iznenađeni
krčmar sjeti se kako je grubo otpravio Ferdu, i ne znavši kamo bi pogledao
od stida, pokrije lice dlanovima, a Josip mu pruži trideset kuna te mu nalo-
ži da im spremi topao i obilan objed. Tada mu pogled zastane na škrinjici
koju je Ferdo grčevito držao u lijevoj ručici i zabrinuto, ali radosno mu reče:
− Pravo je čudo što si još živ, maleni! Što to tako brižno čuvaš u toj
škrinjici?
Josip pruži ruku i uzme škrinjicu da je odloži, ali Ferdo, još u bunilu
od studeni, ponovo mu je istrgne iz ruke i prisloni na uho da je, kako je
mislio, zadnji put čuje kako svira. Josip se na to osmjehne i okrene ključić
da je navije. Ferdo podigne poklopac, a anđeo ponovo čarobno zasvijetli,
no umjesto da zasvira, nježno mu šapne u uho:
− Dijete moje milo, izabrao sam onoga tko će se najbolje brinuti za
mene, a to ćeš biti ti!
Ferdo otvori oči i tek tada postade svjestan da je pored njega njegov
žandar. Čvrsto ga, čvrsto zagrli i dugo, dugo ga ne ispusti iz ruku, jer se
bojao da čarolija ne prestane. Uz oganj tada ugleda veliki okićeni bor, a
škrinjica ponovo zasvira melodiju koju mu je pjevušila njegova majka.
Ferdo zaplače od sreće, a za njim i krčmareva žena koja klekne pored njega
i poljubi ga u ručicu.
I tako su Ferdina lutanja završila, a Josip i njegova žena pružili mu
dom o kojem je sanjao, dali mu sestrice te mu postali majka i otac, i to naj-
bolji koje je mogao poželjeti.
Josip je pak, održavši obećanje, dobio najodanijeg i najvrednijeg sina
koji mu je pomagao i bio mu na ponos u svemu. I tada je sa sigurnošću
spoznao − iako će nesretnika uvijek biti, spasivši jednog od njih − spasio
je cijeli svijet.

82
 Jednom davno živio je stari Svebor na svome lijepom ladanju pokraj
Samobora grada i svi su ga znali kao dobroćudnog, ali škrtog čovjeka. Iako
je već dobro prevalio pedeseto ljeto, nikada se nije ženio, jer se strašno
bojao da mu ženina obitelj ne preuzme imanje. Tako bi dane provodio u
svom velikom voćnjaku ili hraneći koke i patke. Ponekad bi otišao do sela
prodati mlijeko i za te novce kupiti duhan koji je neprestano pućkao u svo-
joj smiješnoj, duguljastoj luli.
Siromašnijim susjedima ponekad bi znao pozajmiti koji dukat, ali kada
bi došao dan za vraćanje, Svebor bi neumoljivo pokucao na vrata. Ako
novac ne bi bio vraćen, Svebor bi se strašno naljutio i idući kući mahao
rukama i vikao tako da bi i ptice preplašene poletjele s grana. Ipak, nije bio
zlopamtilo pa bi, kada bi zaboravio što je bilo zadnji put, ipak iznova bio
spreman pomoći. Ljudi su to znali pa su ga takvoga i prihvaćali.
Jednoga dana u kuću su mu došli gradski pisari kako bi popisali što sve
ima. Naime, načelnik samoborski, pozamašni gospodin Lichtenvalner, liko-
vao je kako će baštiniti Sveborovo imanje nakon njegove smrti, jer se navo-
dno pročulo kako je Svebor bolestan i neće još dugo živjeti. Suhonjavom
Sveboru, kao prekaljenom škrcu, to je stvaralo noćne more, ali nije imao
nikoga komu bi po svojoj volji ostavio svoju kuću i zemlju, ako već mora.
Bezbroj kapi znoja kapalo mu je niz poveliki orlovski nos dok je gle-
dao ukočene gradske pisare kako sav njegov život stavljaju na požutjeli
komad papira.

85
 Svebor je počeo razmišljati o tome što bi se uistinu moglo zbiti kada
on ode na drugi svijet. Zamišljao je kako na njegovu stolicu za ljuljanje
sjeda tusta načelnikova stražnjica i kako zatim svojim vodnjikavim biro-
kratskim očima odmjerava njegove purice što radosno trče po njegovu
dvorištu i zoblju kukuruz koji je on sam sijao i njegovao. To ga je tako
naljutilo da je sav zajapuren, rumen poput cvijeta maka izjurio na dvorište,
popeo se u svoj mali fijaker, ošinuo konja bičem po stražnjici i pojurio put
Samobora grada.
Kad je stigao pred gradsku vijećnicu, skoči s fijakera i pojuri u načel-
nikov ured. Načelnik se nije iznenadio što vidi Svebora. Već je trljao ruke
kako će Sveborovo seosko imanje pretvoriti u svoj ljetnikovac, a znao je da
se to Sveboru baš i neće svidjeti.
− Kojim dobrom, Svebore?! − upita ga podrugljivo.
− Znaš ti dobro! Možeš poslati stotinu pisara i još toliko svojih molja-
ca, ali ono što je moje, nikada nećeš dobiti! − odvrati starac.
− Svi jednom moramo otići, Svebore! Zato uživaj dok si još živ, a što
te briga što će biti poslije! − drsko mu reče načelnik.
− Živjet ću ja duže nego ti, tate gradski! − ljutio se Svebor.
− Nećeš, Svebore, ljudi pričaju da si bolestan, a gdje ima dima, ima i
vatre… − bešćutan je bio načelnik.
− I kada bih bio, ipak nećeš dobiti moje imanje! − reče Svebor i lupi
dlanom po načelnikovu stolu tako da su i pero i tinta i načelnikova rijetka
dlaka na glavi poletjeli uvis.
− A kako ćeš me spriječiti, starče?! − upita ga nadmoćno načelnik.
− Oženit ću se… − reče tužno Svebor.

I tako je Svebor proširio glas da se ženi. Sinula mu je i sjajna ideja!

Otišao je u svoj golubarnik, izdvojio tucet najsnažnijih golubova i odlučio je
svakog od njih poslati s pismom o svojoj ženidbenoj namjeri privezanom

86
ptici uz nogu. U pismu je naveo da ima kuću, voćnjak, oranicu i vreću punu
novaca, a zauzvrat očekuje vrijednu ženu koja će mu podariti nasljednika.
Potom je dugo u noć uz svjetlo fenjera ispisivao dvanaest puta isto
pismo, a kad je svanulo jutro, privezao je svakom golubu po jedno pismo
i sa sjetom ih pustio da slobodno lete.
Kako su to bili udomaćeni golubovi, svi su nakon kratkog leta sletjeli
u obližnja sela. Svi osim jednoga kojeg je vjetar odnio daleko, daleko preko
Medvednice i dvaju jezera. Kad se umorio, on sleti na prozor djevojke koja
je živjela usamljeno usred guste šume. Živjela je sama jer je još od djetinj-
stva na lijevom obrazu imala duboki ožiljak zbog kojega su je u njenom selu
izbjegavali i sumnjičavo gledali pa je odlučila otići u šumu gdje je nitko nije
mogao vidjeti, a jedino društvo pravile su joj koke i pijetlovi te njen magar-
čić Tvrtko. Ona nježno pomiluje goluba te mu posluži suncokretova sje-
menja i prida mjericu vode. Potom zapazi da golub nosi pismo te mu ga
skine s noge i otvori ga. Kad ga pročita, reče sama sebi: − Ah, Marta... baš
će tebe izabrati ovakvu, ne moraš ni ići... − I tako odloži pismo i pođe na
počinak, no sanak joj nije htio na oči. Vidjevši da ne može umiriti svoju
znatiželju, ona rano ujutro baci žita kokicama, uzme u zavežljaj malo
kruha, jedan krumpir i nešto slanine te na svome magarčiću krene put
Sveborova imanja.
U selima oko Sveborova imanja, gdje su sletjeli ostali golubovi, i nije
bilo baš puno zagrijanih udavača, jer su svi dobro poznavali Sveborovu
tešku narav, ali ipak to isto jutro dođoše njih četiri. Ne bijahu to starice,
već žene u punoj snazi pa im se i Svebor ugodno iznenadi. Potom iz obliž-
njeg šumarka tiho i spuštene glave iziđe i Marta. Zaveže svog magarčića za
stup pored sijena i pojila te se pridruži ostalim ženama.

Svebor je želio znati koje su od njih u potrazi za srećom, a koje u potra-

zi za njegovom zlatnom vrećom i zato je odlučio da neće gledati žene samo

87
 po ljepoti, već i po tome koliko su vrijedne i dobre domaćice. Starom su se
jarcu ionako sviđale sve žene, jer zbog svoje naravi nikada nije uspješno
udvarao nijednoj, ali unaprijed je već odlučio da ne želi oženiti „onu s ožilj-
kom”. Iako je znao da je to nepravedno i ružno, nju je odmah u sebi otpi-
sao pa je smišljao kako da je se riješi, ali tako da ona sama odustane i ode.
S tome mišlju Svebor ih dovede na polje, dade im motike i reče:
− Kopajte do kraja polja! Koja prva prekopa, bit će mi žena!
I dadu se žene na kopanje tako da je sve zemlja frcala uokolo pa je čak
grumen pogodio Svebora posred čela. Marta prekopa prva.
Svebor se osupne i ne bijaše mu to drago pa kaže:
− Hajde, sad na berbu jabuka! Koja prva nabere pun sepet jabuka, bit
će mi žena!
I dadu se žene na berbu, otimaju se za svaku jabuku, ciču, frču, trče,
nose… Marta nabere najviše.
Svebor vidi da je vrag odnio šalu pa reče:
− I jaja treba skupiti! Koja skupi najviše jaja, žena će mi biti!
I zatrče se žene u kokošinjac. Bježe kokoši, grakću guske, urliču pura-
ni, štipaju se ljuto žene u bitki za svako jaje, neko se i razbije, pa se Svebor
prima za čelo, dok ne zavikne da je dosta. Marta mu donese najviše.
Muči se Svebor, znoji se da bi vjedro mogao napuniti… što će sada?!
Po svojim bi riječima morao oženiti „onu s ožiljkom”, a to ne želi! Ipak,
čak i ne priznajući si to, počeo ju je gledati nekako drukčije. Moglo joj je
najviše trideset ljeta biti. Sitnija od svih drugih žena, onako mršava, ali žila-
va, stajala je postojano i gledala zamišljeno u pod. Svebor se upita odakle
tako mirno i tiho stvorenje crpi toliku snagu. Odjednom, prije nego što se
mogao snaći, ona podigne glavu i pogleda ga ravno u oči.
Svebor je očekivao pogled pun prkosa i ljutnje, ali takav dočekao nije.
Marta ga pogleda nježno, gotovo sažalno, kao da je on taj koji ljutu
muku muči, a ne žene koje je upregao pa su već pri kraju svojih snaga.

88
 Svebor spusti pogled i duboko se zamisli. Njen ožiljak više mu nije
budio nelagodu, kao da je malčice izblijedio ili se nekako počeo navika-
vati na njega. Ipak, i dalje odluči ustrajati u svome nepravednom planu i
riješiti se Marte. Vidje da se ona jadna već umorila, jer se silno trudila da
bude najbolja u svemu, pa se sjeti da u štaglju ima još i neistovareno sije-
no…
− Žene! − poviče Svebor. − Eno, u štaglju su kola puna sijena koje
se mora za zimu nabacati i složiti! Ja znam da to nije ženski posao i ona
koja mi ženom postane, neće to više nikada morati raditi! Zato ću oženiti
onu koja najduže izdrži, a ja ću kasnije posao završiti!
I krenuše žene polako i s mukom sijeno vilama na tavan bacati… pa
zamahuju, otpuhuju, znoje se i polako Svebora i njegovu ženidbu već pro-
klinju, ali ne odustaju! Svebor ode u kuću objedovati te se vrati za sat vre-
mena. Imao je što vidjeti! Sve se žene srušile od umora i spavaju na sijenu,
a jedino Marta još prebacuje sijeno, iako se jedva drži na nogama.
Svebora stegne oko srca. Poželi je lijepo i u miru poslati kući, samo da
je ne gleda kako se dalje muči. Ipak, ne smogne snage da to učini, a i osje-
ti kako mu srce govori nekim nepoznatim jezikom koji do sada nije čuo.
On joj reče:
− Ti si, ženo, najvrednija, ne može se reći, ali ja sada želim vidjeti i
koja je žena najpametnija!
Ona mu se umorno nasmiješi i odgovori:
− Ne trudi se, već vidim da sve ovo radiš kako bi se mene otarasio!
Ako želiš da odem, tako će i biti, ali mi moraš to u oči kazati!
Svebor na te riječi zanijemi. Više nije bio siguran ni u što, kao da mu
se u njegove namjere uvukao crv sumnje, te samo poviče:
− Žene, ustajte, da vidimo što nam je dalje činiti!
Jedna žena ustane i odmah se zaputi kući proklinjući Svebora i njegovu
tešku narav. Ostale tri ljutito ga pogledaju očekujući što će sada čangrizavac

89
 novo smisliti. Svebor shvati da bi ispao jako zloban kada bi sada neku drugu
prije Marte izabrao te smisli kako će ih sve kući otpraviti pa neće morati ni
nju oženiti. Tad pogleda još jednom Martu i iznenadi se kako je njen ožiljak
još manji. Kao da je od zadnjega pogleda još više izblijedio. Zamisli se pa
reče:
− Ovako, žene… sve ste vrijedne i dobre i ovo je zadnje što ću tražiti
od vas… Evo svakoj šaka pšenice, šaka graha i šaka krumpira… Time me
morate nahraniti svaki dan, trideset dana u mjesecu!
Vidjele žene da ih je Svebor stao zamajavati pa pobacaju zrnje što im
je Svebor u šake tutnuo te pognute glave stadu kući odlaziti, ali Marta se
ne makne s mjesta.
− Daj mi tu pšenicu, grah i krumpir! − reče Marta.
− Što ćeš s time, znaš dobro da me time ne možeš hraniti trideset
dana! − začuđeno će Svebor i dade joj što je tražila.
− Mogu te time hraniti godinama! − odvrati ona.
− Pokaži mi kako?! − upita Svebor iznenađeno. Umjesto odgovora,
ona ga odvede na polje gdje zasadi sve što je dobila…
Svebor shvati kakvo vrijedno i mudro biće ima pred sobom, široko se
osmjehne, klekne pred nju i reče:
− Istina je da sam te zbog tvog ožiljka već otpočetka otpraviti htio, ali
oprosti staroj budalastoj prznici, ako možeš! Već sam odavno trebao nau-
čiti da se ljudi gledaju srcem, a ne očima, no to sam uvidio tek sada! Ako
još to želiš, budi moja žena i sve što imam neka bude i tvoje!

I tako se stari škrtac Svebor konačno smekšao te je dobio dobru,

pametnu i vrijednu ženu, i od tog dana više nikada nije ni primijetio oži-
ljak na njenom licu. Za neko vrijeme dobili su i kćer, nasljednicu imanja, a
tusti načelnik Lichtenvalner od muke si je počupao i ono malo kose što mu
je ostalo.

90
 Pogovor

ZA NAŠ UZDRMANI PLANET POTREBNA JE LJUBAV

Bajka je jedna od najstarijih književnih vrsta. Tijekom stoljeća preži-

vjela je različite transformacije i iz nje su se razvile nove podvrste. Priča s
konvencionalnim bajkovnim odrednicama, kakve su zacrtane za vrijeme
romantizma kada je ta vrsta bila na vrhuncu svoje popularnosti, svako toli-
ko zamire i ponovno oživljava. Suvremeni pisci individualiziraju bajke svo-
jom autorskom obradom.
Igor Knižek u zbirci Moj pustolovni planet donosi sedam bajki koje
dobrim dijelom počivaju na konvencionalnoj bajkovnoj poetici, zbog čega
ih lako i prepoznajemo, odnosno određujemo kao bajke. Ipak, da autor
nije dodao i neke nove dimenzije klasičnoj bajci, zbirka bi bila nezanimlji-
va. Knižek zna dobro tkati priču: u dramatsku strukturu fabule unosi pravu
mjeru lirizma i emotivnosti, a uvijek ubacuje i pokoje filozofsko zrno koje
može potaknuti čitatelja na razmišljanje o smislu našega postojanja na
ovome planetu i mogućnosti njegova oplemenjivanja. Neke će nas njegove
priče asocirati na poznata nam literarna djela, ali Knižek daje svoju origi-
nalnu verziju prepoznatog nam motiva. Na primjer, bajku Mlinarevo naj-
veće bogatstvo mogli bismo usporediti s mitskom pričom o kralju Midi.
Mlinar kao i Mida biva kažnjen zbog svoje pohlepe i nezasitnosti tako da
se ispunjenje vlastite želje pretvara u strašnu mu kaznu. Sve što Mida
dotakne, pretvara se u zlato pa ne može ništa ni pojesti ni popiti, a mlinar
je pak za bogatstvo mijenjao svoje zdravlje. Oboje su tako doveli svoju
egzistenciju do ruba opstanka i tek tada shvatili da bogatstvo bez života

91
 postaje potpuno besmisleno. No dok u antičkim mitovima probleme raz-
rješavaju bogovi (Dioniz spašava Midu naredivši mu da se okupa u rijeci
Paktolu), Knižek u svoje bajke unosi kršćanski svjetonazor pa junaci svoje
probleme rješavaju tek kada mučeničkom egzistencijom zapravo zasluže
njihovo rješenje. Obitelj mu je živjela skromnije no ikada, ali žena i djeca
voljeli su ga i bili sretni što će im otac napokon dobiti svoje zdravlje natrag
i biti ono što je nekad bio.
U simpatičnoj Vjetropirki iz bajke Legenda o Vjetropirki prepoznat
ćemo dvojnicu djevojčice Momo iz istoimenoga djela Michaela Endea.
Dok Momo predstavlja načelo poezije, Vjetropirka predstavlja načelo pri-
rode (druži se s vjetrovima, osjeća prirodu svim svojim bićem). Šjor Šime,
povratnik iz Amerike, kao i sivi ljudi kod Endea, predstavlja načelo bespo-
štedne ekonomije koja prijeti čitavom selu i neobičnoj djevojčici
Vjetropirki. Vjetropirka je uspjela, kao i Momo, svojom srčanošću spasiti
prijatelje i sumještane od velikoga zla − otuđenosti koja nastaje kad ljudi
u pomami za novcem sve podrede stjecanju materijalnih dobara te u nedo-
statku vremena i zaboravu na potrebite izgube svoju ljudskost. Ova je bajka
snažna, romantično obojena, kritika suvremenoga društva.
Bajka Neženja Svebor i mudra seljančica najviše podsjeća na narodnu
bajku i strukturom i temom (biranje životne družice i izbor one koja nije
najljepša). Sam kraj asocira na Perraultova Kraljevića čuperka koji je bio
ružan, ali ljepotica koja se udala za njega prestala je primjećivati njegovu
ružnoću. Vele da je kraljevna pomislila o ustrajnosti svoga dragoga, o nje-
govoj obzirnosti i o svim dobrim svojstvima njegove duše i pameti pa više
nije vidjela izobličenost njegova tijela ni ružnoću njegova lica. Knižek pak
kaže da je Svebor dobio dobru, pametnu i vrijednu ženu, i od toga dana više
nikada nije ni primijetio ožiljak na njenom licu.
Bajka Radosni Ferdo i čarobna glazbena škrinjica može čitatelje pod-
sjetiti na Šegrta Hlapića Ivane Brlić-Mažuranić ili na Razma u skitnji Astrid

92
Lindgren ili na Andersenovu Djevojčicu sa žigicama ili na neku drugu priču
o siročetu kojih je i u hrvatskoj i u svjetskoj književnosti mnogo. Knižekova
priča o Ferdi odiše posebnom toplinom i plemenitošću. Mali Ferdo oliče-
nje je nesebičnosti koja kulminira u Ferdinim željama. Sve je tri želje isko-
ristio za dobrobit drugih, potpuno zaboravljajući sebe samoga. Završna
rečenica priče nosi jasnu poantu: − Iako će nesretnika uvijek biti, spasivši
jednog od njih − spasio je cijeli svijet.
Sve nam to potvrđuje činjenicu da postoje općeljudske svevremenske
teme o kojima je već mnogo pisano u raznim književnim oblicima, ali vje-
šti književnici ponovno posežu za njima i iskazuju ih na način prihvatljivi-
ji i bliži današnjim generacijama čitatelja.
Iz svake Knižekove bajke čitatelji će nešto naučiti, bilo da je autor
željenu pouku iskazao direktno kao u bajci Jambrek i Garonjina šuma, bilo
da je čitatelja ponukao na filozofsko promišljanje o ljudskoj egzistenciji na
našem planetu kao u bajkama Feral šinjorne Bepine ili Priča o Petru.
Bajka Jambrek i Garonjina šuma simpatična je didaktična priča u
kojoj dijete junak na svojoj koži osjeti posljedice svakoga svojeg lošeg
postupka prema drugima i kad više ne može očekivati ni od koga pomoć,
shvati svu ružnoću svojega ponašanja te doživi potpuno preobraćenje u
dobroga dječaka. I u ostalim Knižekovim bajkama likovi doživljavaju
moralnu preobrazbu, a ljubav prema drugome postaje glavni pokretač i
motiv da se istrpe udarci života. Tako u Feralu šinjorine Bepine glavni
junak tek na kraju svojega životnog puta spozna bit čovjekova postojanja
na ovome svijetu, a u Priči o Petru glavni je junak dječak pa tako to isto
shvati na vrijeme i preuzevši žrtvu, pomogne drugima, a svojem životu da
plemeniti smisao.
Svojim bajkama Knižek upućuje čitatelja da upozna i razvije svoju
osobnost, da razvije svijest o vlastitom dostojanstvu, ali i da poštuje tuđe
dostojanstvo. Upućuje ga i da razvije svijest o vlastitoj odgovornosti za

93
 sredinu u kojoj živi te da pronalazi načine kako s drugima ostvariti ugo-
dan suživot.
Ove bajke malim će čitateljima pomoći da se razviju u zdrave, zrele i
sretne osobe koje će imati pozitivan odnos prema svijetu i životu i koje će
shvaćati u čemu je prava vrijednost života.

dr. sc. Dubravka Težak

94
 Biljeπka o autoru

IGOR KNIŽEK rođen je 1972. u Kutini. Do svoje

osme godine živio je u slavonskom selu Krivaj, oda-
kle se doselio u Sesvetski Kraljevec. Po struci je geo-
log. Trenutno živi i stvara u Dugom Selu pokraj Zagreba.
Piše od svoje trinaeste godine, a u tridesetoj zaokuplja ga dječja pri-
povijetka. No osim pripovijetki, piše pjesme, romane, drame i filmske sce-
narije.
Za dramulet Feral šinjorine Bepine dobio je prvu nagradu kazališnog
festivala „Mali Marulić” Gradskog kazališta mladih i Kazališta lutaka u
Splitu 2013. godine.
Na Festivalu „Pazi knjiga!” 2012. njegova slikovnica Kako je paž spa-
sio Zagreb postaje dvostrukom dobitnicom nagrade „Ovca u kutiji”.
Naime, i stručni i dječji žiri proglasili su je najboljom hrvatskom dječjom
slikovnicom te godine.
Ista knjiga dobila je i književnu nagradu „Grigor Vitez” za dječju knji-
gu s najboljim ilustracijama u 2012. Autor ilustracija je Tomislav Tomić.
Knjige Priča o dva brata, Drvosječa Tvrtko i Kako je paž spasio Zagreb
preporučene su kao dobra literatura za djecu u biltenima za 2011. i 2012.
godinu stručne Komisije za knjižničarske usluge za djecu i mladež
Hrvatskog knjižničarskog društva.
Objavio je ilustrirane dječje knjige Priča o dva brata i Drvosječa Tvrtko
i fazan iz nebeskoga vrta (Sipar, 2011.) i Kako je paž spasio Zagreb (Sipar,
2012.).
Zbirku bajki Moj pustolovni planet objelodanio je u Alfi 2014. godine.

95
 Biljeπka o ilustratoru

FABIO LEONE rođen je 1979. godine u Latini, u

Italiji. Diplomirao je uljnu tehniku na rimskoj Akademiji fine umjetnosti.
Godine 2007. počinje ga zanimati digitalna umjetnost, a od 2008. surađu-
je s agencijom The Bright Group International za koju radi i njegova supru-
ga. Taj ga rad jako veseli, a uz to svakodnevno ima mogućnosti raditi na
sebi i usavršavati se u poslu. U slobodno vrijeme radi na osobnim projek-
tima kako bi obogatio vlastiti portfolio i sam sebi otvorio nove izazove.
Njegove ilustracije sada se mogu naći u mnogim knjigama i časopisima koje
diljem svijeta objavljuju: Miles Kelly, Compass Media, Pearson, Oxford
University Press, Nelson Evergreen, MacMillian, Školska knjiga, Bill
Studio Group, Qbs Learning.

96
 SADRÆAJ

FERAL ŠINJORINE BEPINE ..................................................................5

PRIČA O PETRU ..................................................................................25
MLINAREVO NAJVEĆE BOGATSTVO ..............................................35
LEGENDA O VJETROPIRKI ..............................................................43
JAMBREK I GARONJINA ŠUMA ........................................................61
RADOSNI FERDO I ČAROBNA GLAZBENA ŠKRINJICA ................69
NEŽENJA SVEBOR I MUDRA SELJANČICA......................................83
Pogovor ................................................................................................91
Bilješka o autoru ..................................................................................95
Bilješka o ilustratoru ............................................................................96
 DO SADA IZAŠLO U ALFINOJ BIBLIOTECI ZA DJECU I MLADEŽ
(*Alfina lektira)

Bardijewska, Liliana Budak, Mile

KUĆA OSAM TAJNI OPANCI DIDA VIDURINE − rasprodano
Nagrada Poljskog odjela IBBY-ja − Knjiga godine 2006. (Priredio: Josip Kekez)
Lista „Bijelih vrana” 2007.
Počasna lista IBBY-ja 2008. BUDI SVOJ
*Hrvatska lirika 19. stoljeća
Begić, Irena (Priredio: Vinko Brešić)
DOLORES I ŠUMSKE SJENE
Cvenić, Josip
Bilopavlović, Tito POVRATAK VILINSKOG KONJICA
FILIPINI IZA UGLA
*PAUNAŠ Čuić, Stjepan
Nagrada „Grigor Vitez“ 1978. TAJNOVITI PONOR
*BISERNO URESJE
Čunčić-Bandov, Jadranka
Hrvatska usmena ljubavna poezija
*IGRE SA ZMAJEVIMA
(Priredio: Stipe Botica)
*ŠALE, TRICE, ZVRNDALICE
Bitenc, Jadranko TINKA FAKINKA
LANA ∑ GODINA MAČKE
*TWIST NA BAZENU Daudet, Alphonse
*PISMA IZ MOG MLINA
Bjažić, Mladen (Priredio: Vlado Pandžić)
OPASNO PO ŽIVOT − rasprodano
Nagrada „Ivana Brlić-Mažuranić“ 1993. Ezop
*BASNE
Blažinović-Kljajo, Ankica
(Priredio: Josip Kekez)
MENI JE NAJBOLJE BITI JA

Boždar, Ivan Gardaš, Anto

PISMA SUNCU − rasprodano *BAKRENI PETAR
ČOVJEK S CRVENIM ŠTAPOM
BOŽIĆNE PRIČE *DUH U MOČVARI
(Priredio: Božidar Petrač) *IZUM PROFESORA LEOPOLDA
KRAĐA U GALERIJI ILI SVE SE UROTILO
Brajko-Livaković, Maja PROTIV MALOG TERZIĆA
*FINKA FI LJEPŠI ĆE POSTATI SVIJET
*KAD POBIJEDI LJUBAV *MIRON U ŠKRIPCU
Nagrada „Mato Lovrak“ 1997.
TAJNA JEDNOG VIDEOZAPISA
NEMOJ REĆI NIKOME
NIJE FER − rasprodano
Nagrada „Alfa − knjiga za mladež” 1999. Gjalski, Ksaver Šandor
SIRENA I OBLAK − rasprodano DOLAZAK HRVATA − rasprodano
STAKLENI DVORAC *POD STARIMI KROVI
(Priredio: Vinko Brešić)
Brlić-Mažuranić, Ivana
*ČUDNOVATE ZGODE ŠEGRTA HLAPIĆA Gjenero, Jelica
KORALJNA OGRLICA
Gjerek, Anica − Gjerek-Lovreković, Maja Iveljić, Nada
ZVJEZDANA KOŠULJA − rasprodano ŠESTINSKI KIŠOBRAN − rasprodano
Nagrada „Grigor Vitez“ 1972.
Gluščević, Maja
*BIJEG U KOŠARI Jaić, Marijana
DORI»IN DNEVNIK IZA OBLAKA
IVIN VUČKO − rasprodano
Nagrada „Grigor Vitez“ 1995. Jelačić Bužimski, Dubravko
*BALKANSKA MAFIJA
*KLOPKA ZA MEDVJEDIĆA
*MARTIN PROTIV CIA-e i KGB-a
TKO JE OTEO DOLORES − rasprodano
Jurkić, Štefa
Grozdanić, Ksenija
NEVIDLJIVA KRALJICA
NOVA SAM U ŠKOLI
(Priredio: Božidar Petrač)
Hercigonja, Želimir
Kanižaj, Pajo
*BAJKOVNICA − PRAŠNJAVKO
ČUDO U DJETETU
KJEL − CRNA LABUD PTICA
*TAJNI LEKSIKON 3ČAVE PJESME − rasprodano
Nagrada „Grigor Vitez“ 1993.
ZAPISI ODRASLOG LIMAČA − rasprodano
Horkić, Dragutin
LJEŠNJAK U VITRINI − rasprodano
KIP DOMOVINE
Horvat, Rudolf Antologija hrvatske rodoljubne poezije 19. i 20.
NA BEDEMIMA STARE HRVATSKE − rasprodano stoljeća
(Priredio: Ivo Zalar) (Priredio: Božidar Petrač)

Horvat, Tihomir Kišević, Enes

PUSTOLOVINE PUHA OCIJA I DJEVOJČICE LAMPA, PAČE, MAČAK
TONKE
Nagrada „Anto Gardaš“ 2011. Knižek, Igor
MOJ PUSTOLOVNI PLANET
*HRVATSKA LAĐA 1. − rasprodano
(Priredili: Vlado Pandžić i Božidar Petrač) Kolumbić, Tin
PRIČE IZ PETROVA UHA
*HRVATSKA LAĐA 2.
(Priredili: Vlado Pandžić i Božidar Petrač)
Kopjar, Mladen
*HRVATSKE BAJKE I BASNE ZVJEZDANIN PRAH
(Priredio: Ivica Martičević) ÆGANCI OD VANILIJE

HRVATSKE USMENE LIRSKE PJESME − Kozarac, Josip

rasprodano *SLAVONSKA ŠUMA
(Priredio: Stipe Botica) (Priredio: Dubravko Jelčić)

HRVATSKE USMENE PJESME I BROJILICE − Kravčenko, Asja

rasprodano BOK, KONJIĆU!
(Priredili: Josip Kekez i Vlado Pandžić)
Krilić, Zlatko Mayer, Milutin
*ČUDNOVATA ISTINA TATARI U HRVATSKOJ − rasprodano
*KRIK (Priredio: Ivo Zalar)
*VELIKI ZAVODNIK NA PRVOM SUDARU
*ZABRANJENA VRATA Mihelčić, Nada
ZAGONETNO PISMO ZELENI PAS
Nagrada „Grigor Vitez“ 2009.
Kušan, Ivan Nagrada „Anto Gardaš“ 2009.
Nagrada „Mato Lovrak“ 2009.
*KOKO U PARIZU − rasprodano
Nagrada „Grigor Vitez“ 1972. Nagrada „Mali Princ“ 2009.
*UZBUNA NA ZELENOM VRHU − rasprodano
Mihoković-Kumrić, Nada
KROZ STAKLENE O»I
Kušec, Mladen
*LASTIN REP
KRIJESNICE PREDGRAĐA − rasprodano
Nagrada „Mato Lovrak“ 1995.
MAMA, TATA I JA − rasprodano
Nagrada „Mato Lovrak“ 1992. *TKO VJERUJE U RODE JOŠ

Laća, Josip Nagulov, Franjo

*GRAND HOTEL CRTA»

Lice, Stjepan Nazor, Vladimir

BUBEKOVO GNIJEZDO
Lovrak, Mato
ANKA BRAZILIJANKA − rasprodano
DOBRA OLUJA − rasprodano
DRUŽBA PERE KVRŽICE − rasprodano
VLAK U SNIJEGU − rasprodano
*VELI JOŽE, VODA I DRUGE PRIČE
(Priredio: Vinko Brešić)
Pilić, Sanja
*MRVICE IZ DNEVNOG BORAVKA
Nagrada „Ivana Brlić-Mažuranić“ 1995.
*NEMAM VREMENA

Majer, Vjekoslav Primorac, Branka

ŽIVOT PUŽA − IZ DNEVNIKA MALOG PERICE *LJUBAVNI SLUČAJ MAČKA JOJE
− rasprodano MAMA, PAZI PAS − rasprodano
(Priredio: Vinko Brešić) *MATURALAC
Nagrada „Mato Lovrak“ 1993.
Mandić, Milena ZVONKA ZMAJ I TRI KAVALIRA
*POKAJNIK Nagrada „Anto Gardaš“ 2013.

Marušić, Matko Prosenjak, Božidar

ŠKOLA PLIVANJA *SIJAČ SREĆE

Matoš, Antun Gustav Pulić, Nikola

*OKO LOBORA I DRUGI PUTOPISI
(Priredio: Vlado Pandžić)
Mažuranić, Fran
*LIŠĆE I MLADOST-RADOST
(Priredio: Vlado Pandžić)
ČUVARI AMFORA − rasprodano
KLJUČIĆ OKO VRATA − rasprodano
Nagrada „Grigor Vitez“ 1985.
KORMORAN
KRKOM UZVODNO − rasprodano
Raguž, Mario
MAČKA MJAUČKA
Rajić, Vlado Šincek, Mira
LJETOVANJE S ČOVJEKOM KOJI NIJE MOJ TATA PRIČULJCI

Ramljak, Ivan Ićan Škrinjarić, Sunčana

*KRUH SVETOGA ANTE KAKTUS BAJKE − rasprodano
Nagrada „Serra International − Venezia“ 1992. Nagrada „Grigor Vitez“ 1970.
*POVRATNIK
SAN BEZ UZGLAVLJA − rasprodano Taritaš, Milan
Nagrada „Grigor Vitez“ 1986. GDJE IZVIRE POTOK
SUZA I RADOST DIDOVA − rasprodano
Nagrada „Grigor Vitez“ 1992. Tihi-Stepanić, Jasminka
ŠKOLARAC BACIT ĆU TI KOMPJUTOR KROZ PROZOR
IMAŠ FEJS?
Rodari, Gianni Nagrada „Mato Lovrak“ 2011.
ČIPOLINO − rasprodano
Todorovski, Zvonko
Rozgaj, Stanko *MIRAKUL OD MORA
SVEČANA VEČERA KOD SEBASTIANA BACHA MRLJA
Nagrada „Mato Lovrak“ 2004.
Rundek, Melita PLAVI TRUBAČ
HAJ, JA SAM ONLINE
Tomaš, Stjepan
*PSIMA ULAZ ZABRANJEN MALI RATNI DNEVNIK − rasprodano

Smolec, Sonja Tomičević, Ivan

HALO, ZEMLJA ZOVE SNJEŽANU! PASJA POSLA − rasprodano

Storić, Šime Turić, Đuro

JANA, VOLIM TE, AL’ STVARNO
MAČKA SE UVIJEK DOČEKA NA NOGE
Nagrada „Anto Gardaš“ 2006.
*POLJUBIT ĆU JE USKORO, MOŽDA
Nagrada „Alfa − knjiga za mladež“ 1999.
Nagrada „Mato Lovrak“ 2000.
*SUVREMENA HRVATSKA NOVELA
(Priredio: Tomislav Sabljak)
ZNAMENITI HRVATI − rasprodano
VILA HRVATICA
Antologija hrvatskoga pjesništva humanizma i
renesanse (Priredio: Rafo Bogišić)
VISOKI JABLANI − rasprodano
Hrvatska lirika 20. stoljeća
(Priredio: Vinko Brešić)

ZABREG − rasprodano
*ŠALJIVE NARODNE PRIČE Antologija suvremenoga hrvatskog pjesništva
(Izbor i obrada: Zlatko Krilić) o Zagrebu (Priredio: Vinko Brešić)

Šenoa, August Zemunić, Vera

*BRANKA LJUBAVI OBIČNE I NEOBIČNE
(Priredio: Vinko Brešić)
*PROSJAK LUKA ZuboviÊ, Sonja
©ALE I POHVALE
Šimunović, Dinko
*ALKAR I DUGA
(Priredio: Josip Kekez)
 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu
Nacionalne i sveuËiliπne knjiænice u Zagrebu pod brojem 872218.

Tisak
GRAFIKA MARKULIN
Tiskano u ožujku 2014.