ZLATNO DOBA ŠPANJOLSKE KNJIŽEVNOSTI

Dobar dan! Ja sam Dorotea i danas ću vam reći nešto o zlatnom vijeku španjolske
književnosti i orijentirati se više na Lopu de Vegu, jednog od predstavnika tog
doba. (zbog sljedeće teme koju ima Sara.)

Zlatni vijek španjolske književnosti ili „siglo de oro“ obuhvaća 16. i 17. stoljeće.
Predstavnici tog doba su Pedro Calderon de la Barca, već prije spomenuti
Lope de Vega, Tirso de Molina te pjesnik Luis de Gongora.
Na početku XVI. st. napisan je velik broj viteških romana.Prvi od njih, „Tirant
Bijeli“ te najčitaniji, „Amadis od Galije“, uspostavili su formalne i sadržajne
žanrovske odrednice: viteško djelovanje temelji se na platonskoj ljubavi i
kršćanskom idealu podupiranja dobra i pomaganja potrebitima. Pikarski roman
obradbom antijunaka i marginalaca otvorio je pripovjednoj prozi nov prostor za
raspravu o najtežim problemima tadašnjega društva, a pastoralni pak roman
idealizira ljubav i život u prirodi te dopušta čitanje na nekoliko razina. Osim
romana pisali su se i putopisi o Novome svijetu te o izmišljeni putovanjima.
Najveća pjesnička osobnost bio je Sv. Ivan od križa, mistik i liričar (poeme „Živi
plamen ljubavi“ i „Tamna noć duše“). Bio je karmelićanin kao i Sv. Terezija
Avilska, autorica najpoznatijih proznih djela među misticima („Moj život“,
„Zamak duše“).
Dramska su djela bile pastoralne igre s pjevanjem namijenjene dvoru, ali i djela s
psihološkom razradbom likova („Život je san“)te tzv. jednočinke, drame s jednim
činom s prizorima iz pučke svakidašnjice, iz kojih se postupno razvila velika
dramska umjetnost 17. st.
Barokno 17. stoljeće dalo je dvije stilske inačice: → gongorizam ili
kulteranizam čiji je utemeljitelj Luis de Gongora jest pjesnički izraz temeljen
uglavnom na metaforici i novim rječima, te tzv. konceptizam, svojstven u glavnoj
prozi, koji koristi jezičnu višeznačnost.
U to su doba stvarali najpoznatiji španjolski dramski pisci: Lope de Vega, Pedro
Calderón de la Barca, Tirso de Molina i dr.
P. Calderón de la Barca, čije djelo smo čitali za lektiru, usavršio je barokni stih i
izraz za dvorsko kazalište kao tehnički zahtjevnu i složenu predstavu prožetu
baroknom filozofijom prolaznosti i neponovljivosti, primjer je djelo „Život je san“,
poviješću npr. „Postojani vladar“.

 L. de Vega (1562–1635) Jedan od najoriginalnijih, vjerojatno i najplodniji pisac

uopće. Lope de Vega reformirao je španjolsko kazalište, razbio je jedinstvo
radnje i mjesta, uveo je šaljivdžije i intrigante teorijskim djelom „Nova umjetnost
pisanja dramskih djela u ovo vrijeme“ iz 1609. godine, napisao najviše dramskih
tekstova (od njih približno 1500 sačuvana je tek trećina) te pisao pastoralne
romane, poeziju i dr. Doveo je do vrhunca kazalište za široku publiku kao oblik
kazališnog i književnog života (tzv. kazalište u dvorištima  – teatro de los corrales)
djelima kao što su „Fuenteovejuna“ (1619), „Vitez iz Olmeda“ (1641). Još neka
poznatija djela Lopa de Vege su romani „Dorotea“ „Arkadija“, spjevovi „Osvojeni
Jeruzalem“ i „Tragična kruna“ te „Rime ljudske i božanske“ koje su zbirka
pjesama)

Na kraju, zlatno doba španjolske književnosti je veliki procvat književnosti uopće i

doba ispunjeno kićenošću, životnim pitanjima, novim i zanimljivim pojmovima,
postavljaju se filzofska pitanja i traže se odgovori.
 Arkadija, Dorotea (romani)

 Fuenteovejuna, Najbolji je sudac kralj, Vitez od Olmeda, Vrtlarov pas, Budalasta vlastelinka, Služavka,

Madridski čelik (drame i komedije)

 Ljudske rime, Rime ljudske i božanske (zbirke pjesama)

 Osvojeni Jeruzalem, Tragična kruna (spjevovi).