Za života je objavio dvije zbirke pjesama „Stihovi“  (1950) i „Čapur u kršu“ (1960).

U
literaturi se prvi put javio kao šesnaestogodišnjak. Njegove pjesme odišu ljepotom,
nostalgijom, žalom za prošlim vremenima, tihom tugom zbog prolaznosti svega –
ljudi i vremena.  Jedna od njegovih najpoznatijih pjesama je „Ljudi-sjenke“. Pošto je i
on sam bio nenametljiv, tih, nije tražio mnogo, smatra se da je ovo i
poluautobiografsko djelo. Pjesma „Kari šabanovi“  na nas ostavlja poseban utisak. 
Možemo, makar na kratko, da se nađemo na karima, vozimo starim putevima uz
kolsku škripu i slušamo priče Jovana Šabana, Lesovog druga koji mu je bio
inspiracija za ovu pjesmu. Druga, s kojim je provodio kišne dane, sunčana jutra i
modre sumrake.
On je mir nalazio pišući pjesme u kojima je iznosio svoje nedoumice, zapažanja,
strahove i činjenice. Kao plod njegovog pisanja imamo divne pjesme –  napisane
srcem u kojima upoznajemo Lesovu blagu narav, pjesničku dušu i koje nas podstiču
na razmišljanje. Čitajući njegove pjesme ispunjene dubokim unutrašnjim osjećanjima,
uz prisustvo nostalgije i melanhonije, upoznajemo ljude, svijet, prirodu i same sebe.
Napisao je 53 pjesme.
On je pjesme dugo "nosio u sebi", slagao stih o stih, osluškivao i odmjeravao, ne
žureći s bilježenjem. Bilo nam je jasno — Leso ne piše pjesmu, ona u njemu nastaje.
Dorađujući u sebi stihove, brusio ih je, tražeći što savremeniji izraz, uvijek težeći
vanrednoj stilskoj čistoti