USPOREDBA USKRSNIH OBIČAJA NA PODRJUČJU MEĐIMURJA I

PODRAVINE

Martina Šteković
mstekovi@ffzg.hr
Ivana Lučića 3, 10000 Zagreb

Ovaj seminarski rad govori o običajima katoličkog blagdana Uskrsa, najvećeg, uskrsnim
tradicijskim običajima na području Međimurja, točnije na području Donje Dubrave i uže
okolice te na području Podravine, s naglaskom na Koprivnicu. Opisati ću običaje
karakteristične za oba lokaliteta prema podacima iz literature te prema kazivanjima i
sjećanjima kazivača.

Ključne riječi: Uskrs, uskrsni običaji, Podravina, Međimurje, Donja Dubrava, Koprivnica

UVOD

Početak obilježavanja Uskrsa vuče korijenje od samog početka kršćanstva, kao bitnog i
najvećeg blagdana vjere. U Uskrsu se sjećanjem na Isusovo uskrsnuće slavi obećanje novog
života ljudi na drugom svijetu. U crkvenom kalendaru posvećen mu je određeni vremenski
ciklus koji nazivamo uskrsni. Uskrsni ciklus običaja je raznolik i bogat. Mnoga su obilježja
slavljenja Uskrsa zajednička za cijelu Hrvatsku, ali neke značajke su specifične samo za
određene krajeve Hrvatske. Uskrs se obilježava prve nedjelje nakon prvog proljetnog punog
mjeseca. Prije samog Uskrsa postoji priprema pod nazivom Korizma. Nakon završetka
Korizme dolazi Cvjetnica, Veliki tjedan koji uključuje Vazmeno trodnevlje, a to su Veliki
petak, Velika subota i Uskrs. Nakon Uskrsa slijedi Uskrsni ponedjeljak. (Barlek 2006:286) U
nastavku ću detaljnije opisati običaje uz navedene događaje i iznijeti priče i doživljaje starijih
ispitanika, tj. svojih baka iz oba područja.

KORIZMENI OBIČAJI

Korizma je četrdesetodnevno razdoblje prije Uskrsa koje označava vrijeme priprave, pokore i
prijelaza. Broj četrdeset (lat. quadragesima) ima simboličko biblijsko značenje. U Bibliji,
izraelski narod lutao je četrdeset godina pustinjom te je Isus boravio u pustinji četrdeset dana.
(Hranjec 2011:115)

Prvi dan korizmenog ciklusa počinje Pepelnicom koja se još naziva Čista srijeda. Prijelaz u
korizmeno vrijeme nekad se obilježavao zvonjavom zvona uoči Pepelnice, na pokladni utorak
(fašnik, međimurski fašenjski tork) u 23 sata navečer. Zvuci zvona su označavali kraj veselja
zabave i plesa te upućivali na početak vremena molitve, posta, pokore i dobrih djela, tj. na
početak korizme. U Podravini uoči Pepelnice išlo se na jutarnji obred pepeljenja u crkvu, gdje
su se simbolički posipavale glave svih vjernika. U novije doba pepeljenje se ponavlja i prvu
nedjelju koja slijedi, za one koji nisu mogli obaviti u srijedu. (Podravski zbornik 2006:286) U
Međimurju također se išlo na jutarnji obred gdje im je svećenik na čelo stavljao znak
pepelom. Nekada se u vrijeme korizme svih četrdeset dana jela isključivo posna hrana koja se
začinjala samo biljnim uljem, tipično za Podravinu to je bilo bendevo ulje. Meso se uopće nije
jelo do Uskrsa pa su se domaćice dobro pripremale da budu opremljene sirom, grahom,
jabukama i ostalim. (Barlek 2006:286) Na području Međimurja, odnosno Donje Dubrave,
uglavnom su jeli sir, skuhanu sirotku, krumpir i luk, te ponekad jednom na tjedan meso.
Kuhalo se i kiselo zelje s uljem, pečeni krumpir i suhi bažol. (Hranjec 2011:116) Pepelnica ne
označava samo pročišćavanje vlastite duše i pokoru, nego i čišćenje kuće i prašine. Išlo se na
ispovijedi i težilo se na izostavljaju svakog veselja i što više molitve. (Barlek 2006:285-286)

CVJETNICA

Cvjetnica je nedjelja prije Uskrsa, a u Podravini su je nazivali Cvetna nedela dok u

Međimurju Cvetnica. To je poseban blagdan na kraju korizmenog razdoblja kojom započinje
Veliki tjedan. Mladi i odrasli odlaze u crkvu te nose grančice propupalog drveća ili cvijeća na
blagoslov. U Podravini to je najčešće bio drijenak koji se kombinirao s rukoveti vrbovog
šiblja (mačkima ili macokima). Nakon posvećenja grančice su se stavljale uz svetu sliku,
zaticale se za kućnu ogradu, ambar, ili spremale na tavan. Kasnije su se koristile za izradu
nekih kućnih predmeta ili stavljale na lonac kod kuhanja kako bi hrana bila posvećena.
Djevojke su na Cvjetnicu brale svijeće i ranom zorom se umivale u vodi u koju su stavile
proljetno cvijeće (latice ljubice, jaglaca) i jaje, a ponekad umjesto jaja, novac. To su radile s
uvjerenjem da će im lice postati svježe i mlado. Voda se ponekad skrivala pa su je djeca
tražila u igri. Zatim se i cijela obitelj umila. (Barlek 2006:290-291)
Na području Donje Dubrave uglavnom posvećene cica mace bacale su se na krov kuće. Ako
je grančica pala s krov nije se bacala ponovno nego se sačuvala, ako bi grmilo bacile bi se u
oganj. (Hranjec 2011:120)

VELIKI ČETVRTAK

U vrijeme Velikog tjedna (Veliki tjeden) uglavnom se radilo po kući i spremalo se, čistilo i
uređivalo kuću, a polju se radilo do devet sati navečer. Na Veliki četvrtak (Veliki četrtek)
služila se misa Večere Gospodnje. Poslije mise zazvonila bi zvona, ne samo na zvoniku nego i
u crkvi. Tada bi se zavezala zvona i sve do Velike subote ih se ne bi smjelo koristiti. Za
zamjenu su se koristile škrebetaljke na oba područja. U staroj Koprivnici u crkvi Sv. Antuna
sve do nedavna nalazila se u tornju velika drvena škrebetaljka koja se koristila na Veliki Petak
i Subotu kao najava pred obred. Tako je bilo nekad prije i u crkvi Sv. Nikole. Poslije mise
otkrivaju se oltari kao simbolika da je Isus ostao one noći sam i napušten. Nekad se u
Podravini prakticirao i stari obred pranja nogu. Kod kuće se nakon večere zrcalo pokrilo
natkanin stolnjakom, a raspelo bijelom krpom te se nitko nije smio gledati u zrcalo. (Barlek
2006:292-293)

VELIKI PETAK I SUBOTA

Veliki petak obilježava dan velike žalosti jer se sjeća na Isusove muke i smrt na križu. Toga
dana post i nemrs su obavezni. Danas samo Veliki petak i Pepelnica čine dane za koje je
obavezan post, dok se nekada postilo kroz čitavu korizmu. Jede se samo jednom, a neki su se
uzdržavali od svakoga jela, u Međimurju jelo se boci z makom. (Hranjec 2011:122) U
Podravini spremalo se obično kuhani posoljeni grah, krumpir i ribu te se pila voda. Takva jela
spremala su se kroz čitavo 20. stoljeće te se u većini kućanstava spremaju i danas. (Barlek
2006:294) Na Veliki petak obredi se bitno razlikuju od svih dana u crkvenoj godini.
Liturgijska boja toga dana je crvena, odnosno mučenička. Pjeva se Muka i pohodi se Kristov
grob. Obredu je prisustvovala cijela obitelj koja je molila pred izloženim grobom, poljubila
križ te darivala. Donedavno su grob čuvale straže, to su najčešće bili vatrogasci. Nakon tog
obreda slijedi pričešćivanje. Nekada se nad grobom molilo čitavu noć, još osamdesetih godina
20. stoljeća u Koprivnici se posjet crkvama obavljao sve do pred ponoć. Na Veliki petak, žene
su zamijesile uskrsne kolače. To su najčešće na oba područja bili kuglof, kolače-perece,
zdigane kolače. Kolači su se pekli u subotu rano ujutro. (Hranjec 2011:124)

Velikim petkom bojaju se jaja. U Podravini je višebojno ukrašavanje došlo do punog

savršenstva. Jaja su se bojala prirodnim bojama, ljuskom luka, ciklom, ukrašavala su se
voskom ili koncem. (Barlek 2006:297)

Na Veliku subotu u Podravini, ali i u Međimurju uz sitne razlike, radile su se vuzmenke.

Radili su se veliki zeleni stošci od borovice, raznoga granja, borovih grana, loze,
kukuruzovine i slame. Stavljala su se uglavnom izvan sela. Smatralo se da je paljenjem
vuzmenki osigurana plodnost zemlje sve do šezdesetih godina prošloga stoljeća.
Danas paljenje vuzmenki služi isključivo iz društvenih razloga. (Barlek 2006:298)
Na Veliku subotu nosila se hrana u crkvu na posvećenje. Hrana se spremala u košare i
prekrivala krpom, a ponekad se na krpu stavljala posvećena cica maca od Cvjetnice. Na
posvećenje se uglavnom nosila suha šunka, kuglof, mladi luk, sol, hren i kuhana jaja. Žene su
se natjecale koja će imati ljepšu košaru ili salvetu koja je prekrivala košaru. (Hranjec
2011:129)

USKRS

Uskrs se smatra najsvečanijim blagdanom jer obilježava Kristovo uskrsnuće i nadu za novi
život. Ukoliko se blagoslov hrane nije učinio na Veliku subotu to se činilo na uskrsno jutro.
Od blagoslovljene hrane svaki je član obitelji trebao pojesti komadić da bi bio zdrav i
uspješan te godine, a mrvice s uskrsnog stola morale su se pažljivo skupiti, pazeći da ne
padnu na pod, i spaliti. Posvećenu hranu životinje nisu smjele jesti. Ujutro se išlo na misu i
molilo, cijelo mjesto se okupljalo. Mladi su obukli svoju najbolju odjeću jer nakon mise
slijedila je zabava nakon duge korizme. Međusobno su se poklanjale pisanice i sklapala
prijateljstva. Prije Uskrsa pisanice su čuvane u zdjelici kao ukras svečanog stola prije
darivanja, dobivene su se stavljale u zdjelu. Također na uskrsno jutro odrasli su pisanice
sakrili na vrtu pa su ih djeca kroz igru tražila. Na oba područja običaji su bili jednaki. (Barlek
2006:299-301) Danas su se ovi običaji, prema kazivačicama, zadržali i ostali skoro pa
nepromjenjivi od četrdesetih godina prošlog stoljeća.

USKRSNI PONEDJELJAK
Uskrsni ponedjeljak nastavak je uskrsnog slavlja, pa se tog dana posjećuju rođaci i prijatelji te
odlaze na izlete. Igraju se razne igre. Tuckanje s pisanicama, karakteristično za oba lokaliteta.
Koprivničanci su odlazili na druženje na uskrsno proštenje u Močilama, dok je Donja
Dubrava imala svoje vlastito. Pio se gverc i jeli su se medenjaci. (Barlek 2006:301)

USKRSNI OBIČAJI DANAS

Danas uskrsni blagdani služe za odmor od posla i za druženje s obitelji. Obje kazivačice
ispričale su mi da se u vrijeme njihovog djetinjstva, četrdesetih i pedesetih godina dvadesetog
stoljeća, više držalo do provođenja i očuvanja običaja. Bitnu ulogu je imala crkva. Odlasci na
ispovijed, pričešćivanje i propovijedi bili su vrlo bitni za tadašnje ljude. Danas se to smatra
neobavezno te ljudi ne pronalaze vrijeme za takve stvari, dok je još prijašnjih desetljeća,
crkva bila mjesto okupljanja i druženja. U današnje vrijeme blagdan Uskrsa podrazumijeva
zajednički obiteljski ručak te razmjena pisanica u većine. Natjecanje tko ima ljepšu košaru i
salvetu i danas se zadržao i vrlo je bitan starijim ženama. Načini ukrašavanja pisanica se
znatno promijenio. Više se ne koriste prirodne boje, nego se bojaju u kupljenim bojama i po
njima se zalijepe naljepnice, ručno se ukrašavaju sve manje. Neki običaji poput umivanja u
zoru gotovo su pa skoro nestali i ne pojavljuju se danas. Stariji naraštaji još uvijek se trude
oživjeti uskrsne običaje kroz razne radionice u gradu i KUD-ove gdje djeci pokazuju načine
prirodnog ukrašavanja pisanica ili kroz razne manifestacije pokazuju kakvi su običaji bili
nekada. Kazivačice su se složile da se i njima smanjio dojam Uskrsa i uzbuđenje oko
provođenja običaja ali im je bitno da se ovako bogata i raznolika tradicija i običaji ne
zaborave.

ZAKLJUČAK

Korizmeno vrijeme i Uskrs su od davnih dana bili najbitniji kršćanski blagdani. Običaji su se
strogo obnašali i pazilo se na tradiciju. Crkva je imala veću ulogu u životu ljudi te su ljudi bili
aktivniji i pokorniji za vrijeme korizme i blagdana. Prema pričama svojih baka shvatila sam
da nema velike razlike u običajima između ta dva područja. Najveće razlike su u nazivlju
različitih predmeta. U njihovo vrijeme, četrdesetih godina prošlog stoljeća, već se tada manje
pažnje davalo običajima te komentiraju da u današnje vrijeme, tradicijski običaji poput
umivanja cvijećem i kovanicama, potpuno su nestali. Danas ovi blagdani služe za odmor od
posla i za druženje s obitelji. Djeca se vesele izradi pisanica. Više se ne stavlja toliko naglasak
na Kristovu muku i odlazak u crkvu. Mlađi naraštaji trebali bi slušati starije i zajedno s njima
oživjeti stare običaje kako ne bi pali u zaborav.

LITERATURA

BARLEK, Josip. 2006., „Uz križ stati – hrvatski Uskrs; Uskrs u Podravini“. U Podravski
zbornik 2006.. Muzej grada Koprivnice, 279-302.

HRANJEC, Stjepan. 2011., „Međimurski narodni običaji“. Matica Hrvatska, 115-137.

Kazivači: Jakupak Margareta, 77, Donja Dubrava, 18.4.2017.

Šteković Marija, 79, Koprivnica, 18.4.2017.