Ranko Risojević

DJEČACI SA UNE

ROĐENJE

Ako se nikada nisi zapitao: Kako sam ja rođen? – ne znam šta da mislim o tebi. Možeš li
da živiš bez imalo radoznalosti? Hajde budi iskren! Slušaš, gledaš, čudiš se! Je li to sve?
Dobro, i diviš se. Ponekad i plačeš. Ali moraš se jednom, prosto iz zasjede, zapitati: Kako sam
rođen? Sabereš sve što su ti pričali, redom: mama, tata, baba, komšija, omiljeni pas, crna
mačka, stara peć, kruška koja više ne rađa, ako ih sve znaš i imaš, promućkaš dobro i prospeš
na papir. Samo, dobro pazi da se ne razleti, da ne ode pod krevet. Jer to što je pred tobom jeste
tvoje rođenje. Pokušaj, i to je jedna igra. Veoma zagonetna igra, jer je samo rođenje malog
čovjeka krupna zagonetka. Znam, neko će reći da je veći i tajanstveniji događaj smrt, ali taj
pametnjaković ima više godina od tebe i za njega ova knjiga t nije napisana. Mi idemo skupa
od početka, a jedan je pametan dječak rekao: Početak je kad sam se ja rodio, a kraja nema. I
nema!
Bio je rat kad sam se ja rodio. Rađao sam se usred rata, u ono vrijeme kad se nije znalo
kako će taj užas prestati i da li će ga neko preživjeti.
– Zašto se djeca rađaju u ratu? – mucala je tiho moja majka, obuzeta porođajnim
bolovima.
– Treba, treba, ćuti šta govoriš – tješila ju je kuma Jovanka. Spretna kao kakva djevojka,
snažnih ruku, dobra kuma Jovanka pomagala je dvadeset godina ženama u Kalenderima da se
porode. Čim ženi dođe pravi dan, šalju po Jovanku. Kad je ona pokraj porodilje, ne plaše se,
znaju da će sve biti dobro. Vjeruju joj i zato je vole.
Moja je majka ležala u malenoj sobi drvene kuće koju su svi zvali zgrada. Sva u znoju, u
srcu ljeta, ona se mučila da rodi mene. Kroz prozor je mogla vidjeti krušku, sa nekoliko grana
na samom vrhu. Grane su premrežile nebo kao ruke nepoznatog čudovišta. S potoka je stizalo
roktanje svinja što su u blatu tražile malo hladnoće. Neko je s brda dozivao nekog. Zvalo se i
galamilo, iako je bio rat, kad je opasno vikati.

1
 – Hajde, hajde napni se još malo – naređivala je stara Jovanka mojoj majci – samo još
malo, draga moja, ne budi lijena. Moraš sama roditi svoje dijete. Ne može to poštom, a ni
pticom, aka!
Napokon, uz jecaj, evo, glava mi je napolju, tu je rame, pa ruka, aha, evo me, dolazim,
dolazim. Još malo strpljenja. Proderao sam se, glas mi je zazvučao kao glas petoro
mirnodopske djece. Čak je i stoka na pojilu naćulila uši, pitajući se, pogledom svojih krupnih
tužnih očiju, koji je to junak gore, u drvenoj sobici.
– Evo ti ga, dušo moja. Pravi delija, poput oca – pljesnula me je po maloj smežuranoj
guzici kuma Jovanka. Vješto mi je zavezala pupčanu vrpcu.
– Kad ja zavežem, ne razvezuje se više.
– Što me je namučio, krmak mali.
– I ti si svoju majku namučila, dušo moja.
– Još jedna muška glava u selu – tiho je prozborila moja baba Stevanija. – Da mu je tu
otac, da ga čeka na pragu i da se veseli. E, bože moj, bože, ludog li vremena i gorih li ljudi.
Tako sam se rodio, u ratni, ružni svijet. Moja se majka nadala, i pored svega, da će moj
otac brzo doći kući i visoko iznad glave podići svoga sina, to jest mene.
– Ima li još muškaraca u Kalenderima da popiju čašicu rakije za moga unuka? – pitala je
baba Stevanija.
– Ima ono malo dječaka, dušo moja – odgovarala je kuma Jovanka. – Starci su u logoru,
ljudi u partizanima, samo smo mi, nesrećnice, sa ovom nejači u selu.
– Zvaće se Mirko. Kad mi brata nema više, neka mi bar on bude utjeha – rekla je na kraju
moja majka. Tako sam dobio i ime.

MAJKA JE BOLESNA

Iz grudi moje majke curkom je oticalo mlijeko, a ja nisam smio da sisam. U Kalendere je
došla bolest, tifus pjegavac. Prva ga je dobila baš moja majka, mjesec dana nakon mog
rođenja. Kosajoj je odmah opala, a groznicaje tresla njeno napaćeno tijelo. Bila je tako vruća
da je sve oko nje tonulo u izmaglicu, nejasno i daleko. Strašno!
– Ko nam samo donese ovaj pomor? – krstila se baba Stevanija.
– Uši, proklete, uši – odgovarala joj je kuma Jovanka.
– Gdje mi je dijete? Dajte mi dijete! – vikala je, grcala je u bunilu moja majka. Vidjela je,
kroz vatru, kroz neki strašni oganj, jure Nijemci, sa svojim ogromnim psima, otimaju joj dijete,
uzimaju joj sina Mirka i odlaze. Pokušavala je da skoči na njih, da im noktima izgrebe obraze,
ali oni su uzmicali i smijali se, smijali se. Po noj je padalo lišće, lišće... Sve se potom rastapalo
u vatri, ona je gubila svijest.
Danima se tako mučila, dok napokon tifus nije izgubio svu svoju vojsku. Tijelo se branilo
i odbranilo, mrtve klice više nisu mogle mojoj majci ništa. Ona je napokon mogla vidjeti

2
prozor svoje sobice i grane stare kruške, iznad izvora na kojima su se odmarale vrane.
– Ne volim ni vidjeti ni čuti vranu – mrmljala je okrećući se na drugu stranu, prema
drvenim oblicama od kojih je bila načinjena zgradica.
Ponovo je mogla vidjeti i mene. Prinosila me je baba Stevanija, ali ne spuštajući me
odmah na majčinu postelju. Ja sam se bio već odučio od njenog mlijeka, davali su mi drugo
jelo.
– Jadni moj sine – tužila je moja majka – ni nasisao mi se nisi pravog mlijeka. Šta će od
nas biti ?
– Što stalno kukaš, snajice? – korila ju je baba Stevanija. – Meni su dva sina u
partizanima, čovjek u logoru, pa opet ne kukam.
A kukala je i baba, samo za sebe, kad ostane sama, najčešće pred zaspivanje, kad je niko
ne vidi. Kukala je kao da je znala šta je još u životu čeka. Od njenog sam se plača, nijemog, ali
za dječaka ipak uznemirujućeg, budio i puštao svoj glas i plač.
Plač dolazi na plač, poslije babe ja, poslije mene moja majka. Lijep noćni razgovor,
krasna ratna pjesma! Noć je carevala oko nas, puna zamki i iznenađenja. Tek se smiriš, a javi
se mitraljez svojom otegnutom jekom: tratatatarataratarata – rata. Kao da čekaju samo taj
poziv, odazovu se bombe, zadrhti zemlja, uplašena od svih tih strahota.
– Samo da se ovaj ludi rat jednom završi – mrmljala je moja majka. – Valjda će ga neko i
preživjeti. Bar djeca.

ZEMUNICA

Trčkarao sam po drvljeniku, gologuz, izbjegavajući grane spremljene za potpalu, uvijek

zlobno spremne da me bocnu i ogrebu svojim oštrim krajevima. Kiša je stala, moje su noge
mijesile blato, ostavljajući za sobom malene tragove, koje je njuškao lijeni crni pas kao da se
uputio u lov, a ne u kuću da se ispruži kraj ognjišta i da po cijeli bogovjetni dan drijema
besposlen.
– Nit ga se ko boji nit kome treba – govorila je baba Stevanija tjerajući ga napolje.
– Nijemci i ustaše opet krenuli iz Kostajnice – derao se Nikolica splazajući se niza stranu.
– Eno ih u Borojevićima! Sada će ovamo!
Nastala je vriska i strka po selu. Sjatila su se djeca, užurbale žene, uzmukale krave,
raskokodakale kokoši. Nešto stoke potjerali su u šumu, na skrivena mjesta, da ih sačuvaju od
fašista. Ipak, nešto je moralo ostati i u selu.
Majka me je podigla u naručje i ponijela u šumu. Preko ramena nosila je biljac da me
umota kad zaspim. Duboko u šumi, uz sami potok, imali smo zemunicu koju je početkom rata
napravio moj otac. Bila je to prostrana rupa u zemlji, ojačana kolcima i daskama, čiji se otvor
maskirao granjem i šibljem.
– Ne cmizdri sada – preklinjala me je majka.

3
 Ja sam pružio ruku prema psu, koga i nije mnogo trebalo zvati. On je prije nas nanjušio
opasnost i odmah odmaglio na svoju stranu.
– Zna se on sakriti bolje od nas – tješila me je majka.
– Bože pomozi, šta će biti s nama? – jadala se baba Stavanija.
– Brže, narode, eno ih na prisoju! – donosio je nove vijesti vižljasti Nikolica.
Šćućureni u mraku, udisali smo vlagu šumskog humusa. Negdje gore, u selu, javljali su se
pucnji iz pušaka.
– Ako su poveli sa sobom i pse, već će nas pronaći – šaptala je za sebe moja majka.
– Ovo je prvi put iza ofenzive da dolaze ovamo – mudro je obavještavao Nikolica.
– Gdje su sada naši? – pitala je moja majka. Po njenim se rukama cijedila mlakasta
tečnost. Upiškio sam se i odmah zaspao. Disao sam tako glasno da me je majka morala okretati
na drugu stranu kako bih prestao. Činilo joj se da se to glasno disanje njenog dječaka čuje sve
do sela. A ono se jedva čulo tu u zemunici. Ali u mraku i u tišini od koje strahujemo svaki se
glas čini jačim i strašnijim nego što stvarno jeste.
– Samo tiho, tiho – mrmljala je majka, sada skoro potpuno mokra od mog piškenja.
Kad sam se probudio, i dalje smo bili u zemunici, u potpunom mraku. Više niko nije znao
da li je napolju još uvijek dan ili je već i tamo došla noć. U selu se čuo pokoji pucanj, skika
neke svinje, kukurikanje pijevaca. Fašisti još nisu bili otišli.
Majka je kvasila svoj kažiprst u mlijeko i stavljala mi u usta da ne plačem. Nekoliko puta
sam se spremao da se raspekmezim, ali sam osjećao majčin dah, njeno srce uza se, i odustajao.
Morao sam slutiti da sada nije vrijeme plača.
– Kad odu, mili moj, ti plači koliko hoćeš – ninala me je majka.
– Neka im se u grlu zaglavi kost naše muke – klela ih je baba Stevanija.
Onda su se iznenada pucnji pojačali, učestali. Odnekuda se začuo i otegnuti glas
mitraljeza.
– Partizani! Partizani! – zapjevao je Nikolica od sreće. Puškaranje je trajalo kratko i
prenosilo se sve dalje od nas.
Kad se dugo vremena više ništa nije čulo, Nikolica je provirio napolje. Svanjivalo je.
Naježio se od hladnoće.
– Idi vidi šta je gore – rekla mu je baba Stevanija.
Gore je sve bilo mirno, mogli smo se vratiti kućama. Fašisti nisu stigli ni svu zaklanu
stoku i živad ponijeti sa sobom. Dvije kuće dimile su se, već potpuno sagorjele. Ni zgradice
naše nije više bilo. Na svu sreću, i dalje je netaknuta stajala glavna kuća, tamo gdje je ognjište i
mlječar.
– Trag vam se zameo, skotovi! – jaukala je majka gledajući paljevinu. – Trag vam se
zameo!

MLJEČAR U KUĆI

4
 Svaka kuća ima svoje tajne i svaki dječak mora da otkriva te tajne. Osvajao sam prvo
veliku sobu sa vatrom u sredini. Vatra se nije smjela doticati, samo pružim ruke prema njoj i
grijem ih kad su hladne. Tako je vatra dobra, inače se naljuti i oprži. Koža nabubri, možeš je
kasnije kidati, iako to boli.
– Zaspo đed, pokojni Glavonja, a kožun mu pao u vatru. Sve planulo, đed skočio ko
pomahnito... Ajoj, što smo se prepali. Bjež' od vatre, što dalje, tako, tako... Grij guzicu, to
možeš, al' se ne prikučuj... – tako mi je govorila baba Stevanija.
Obično je tronožac stajao kraj vatre, kao kakva zvijer spremna na skok – ako je ne
zaskočiš, pobjeći će. Ja sam volio da se smjestim na taj tronožac pošto se nekako ne njega
popnem. Ali to mjesto nije bilo namijenjeno meni, zato se ponekad tronožac znao da naljuti, da
se ritne, i ja sam završavao na podu, opasno blizu vatre. Baba se tada smijala, hvatala me oko
pasa i dizala sebi u krilo. Jer, tronožac je bio njen.
– Tvoj je otac ovo načinio, zdjeljo, baš on. A gdje je sada, ko to zna, jadna li sam ja i
kukavna s tobom. Tamo se vode bitke, gine se i nestaje, a mi ovdje ko gluvaći, nit' šta ćujemo
nit' šta vidimo. Moj Mirkiću, moj jado, tako ti je to, 'rano moja.
Zanijet babinim kazivanjem, toplotom i bljeskanjem vatre, lako sam zaspivao – još
maloprije sam gledao, a sada sam već sklopio oči i plovim zemljom sna. Palacali su plameni
jezici oko kotlića u kome se spremala čorba.
Jeo sam sve što su mi davali. Niko me nije nutkao, ali ja sam znao šta je za jelo, dohvatao
to i sklanjao od psa. On je uvijek bio spreman da ukrade. Ali ni ja nisam bio manje drzak od
njega, znao sam mu uzeti iz usta komad mesa. Baba je rješavala nastali spor, uvijek u korist
psa, naravno, jer to meso i nije bilo za mene. Gledao sam kako se sprema hrana, držeći se babi
za suknju. Ona je mijesila hljeb u naćvama, polijevala vodom i žestoko trla. Kao da će rastaviti
naćve, osloboditi crne daske da i one prošeću po sobi. Hljeb je napokon bio zamiješen još
samo tijesto, ali baba ga je odmah stavljala na zemlju s koje je bila sklonila ugljevlje i pepeo,
poklapala loncem i odozgo ponovo nagrtala žeravicu. Ja sam se gurao uz nju da joj u nečemu
pomognem ili da joj nešto otmem iz ruku, ali ona me je oturala od sebe.
– De, diko, ne smetaj babi!
Vraćao sam se vatri, gdje su drijemali pas i mačka. Nas troje borilo se za što bolje mjesto,
za babin kožun. Na kraju smo se mirili da moramo dijeliti taj kožun, omađijani toplotom i
bljeskom plamenih jezika.
Sasvim u polumraku bila su jedna tajanstvena vrata, iza kojih se krio sir, kajmak, mlijeko
i mirišljavi hljeb kuruza. Mlječar! U mlječar djeca nisu smjela da ulaze, to je baba branila. Ona
je nestajala iza crnih vrata, zatvarajući ih uvijek za sobom. Unutra je bilo svjetlije, vidjele su se
police sa stvarima, ali još bolje vijenci luka. Ja sam znao da se baba uvijek vraća s nečim za
jelo, i tome sam se radovao. Prosto sam poskakivao u mjestu od nestrpljenja.
– Meka, kuva, daj baba...
– Što si ti jedna napast – odgovorala mi je izlazeći iz ostave.
U drugoj sobi bio je jedan prozor koji je gledao pravo u taj mlječar. Kraj prozora je stajala

5
klupa, i to je bila živa zgoda za penjanje. Mogao sam se popeti na nju i poviriti u mlječar.
Gledao sam tajanstvenu zemlju hrane, a srce mi je lupalo, dum-dum-dum, tupa-tupa. Usta su
ponavljala babi:
– Meka, kuva, daj baba.
– Što si ti jedna napast, sve ćeš izjesti.
Jednom sam se zatekao u sobi kad je prozor od mlječara bio otvoren, a nikoga nije bilo da
me nadgleda. Nisam mnogo oklijevao. Brzo sam se popeo na klupu, uspuzao uz prozorsku
dasku i ubacio unutra preko poklopljene kačice sira. Luk se bio nadvio nada mnom, naprijed je
visilo suvo meso, slanina i kobasica – pokušao sam nešto od toga da dohvatim, ali bez uspjeha.
Što je sve tako visoko dignuto, prosto previsoko kao kruškine grane?
Hvatao sam se za policu, penjao na burence, potom na prvu prečagu. Ali nisam mogao
dalje. Napokon sam uspio nekako da zakoračim još više, da se uhvatim za nešto visoko iznad
mene. Ali to je odmah poletjelo na mene, a ja na zemlju, na leđa...
Kad sam se probudio iz nesvjesti, ugledao sam iznad sebe drago lice babe Stevanije.
Potom je došla i majka.
– Jadna li sam s tobom, diko moja – korila me je baba – rat je gotov a ti krenuo da
pogineš u mlječari.
– Jesi li bio gladan? – pitala me majka.
– 'Ajde, gladan, kako možeš to reći? – ljutila se baba.
Ja sam pružio ruku prema majci, ali ona me je samo pomilovala po čelu.
– Budi miran, malo si se ugruvao. Brzo će to proći. Moraš malo ležati.
Bila je to moja prva istinska pustolovina.

MLIN I JAZ

Znao sam stati nasred potoka, tu mije bilo najljepše. Oko mojih nogu klizila je voda,
vrtjela se, milovala me. Mogao sam da udarim nogom tako jako da mi kapi zaskoče do leđa, da
poprskam prasce i psa.
Kad sam kretao uz potok, brzo sam stizao do njegovog izvora, koji je ključao ispod stare
kruške. Tu su mirovale velike crne svinje i njihov brbljivi porod uvrnutih repova. Do
ograđenog izvora one nisu mogle, jer točak je za ljude, a ne za životinje. Ali zato ni ja nisam
mogao do krušaka, kojima su se častile samo svinje. Dizao sam glavu, zabacivao je unazad
koliko god sam mogao da bih vidio, gore u suncu, visoko, grane pune krušaka. Hoće li se neka
otisnuti i izvan prostora ograđenog za svinje? Slušao sam ptice koje su odozgo pijuckale na
mene – vrane, čavke, pokoja grlica – sve sami vlasnici malih crnih krušaka.
Plašeći se rokćuće svinjske mase, okretao sam se niz potok, prema Tukovima, gdje je
rasla sočna trava i gdje se tjerala stoka na ispašu. Trčkarao sam za stokom koju je tjerao
Nikolica, zaostajao, stizao ih. Obavezno sam se uvijek zaustavljao kod stare oskoruše i sjedao

6
na ogromno korijenje. Uz mene je lijegao pas, ispruživši svoju crvenu jezičinu sve do prašine.
To je bila dobra hladovina, ogromna krošnja branila je od sunca, čelo se moglo osušiti. Sjedili
smo i dahtali, moj pas i ja, svako za svoj račun.
Pri dnu pašnjaka, tamo gdje se već razrastalo grmlje, kao prethodnica tamne šume, u kojoj
su vuk, lisica, a možda i medvjed, zajazili su potok, zaustavili vodu i načinili jezerce – jaz. Iz
jaza voda je oticala kroz probušeno deblo sve do velikog vodeničkog točka. Nad njima je
čučala, kao prestrašena, kao zauzeta svojim poslom, drvena kućica – mlin. U mlin su svraćali
odrasli s vrećama žita, da ga samelju, djeca, da vide mjesto gdje se skupljaju vile i vilenjaci,
gdje preko noći tutnji njihovo ludo kolo.
– Počnu ispred mlina, možda u vodi, jakako, u vodi, pa da se okrenu put izlaza, gore,
omađijaju pomeljara, hoće da ga zadave u snu. A sve zbog kokoši koju je on sebi ispeko na
žeravici. Ako je dobro ne drži, poslije nađe samo kosti. Nekada ni kosti ne ostanu. Takvi su
vilenjaci – lukavi i izjelice. A vile ostave iza sebe vreteno, nevidljivo, jakako, pa neoprezna
đevojka zna nagaziti na njega, i više u životu nema sreće. Mora joj se bajati, bacati vrelo
ugljevlje u lončić vode, da to popije. Tada čarolija spada sa insana i prelazi na hajvana, na
pašče ili lisicu. Ona podivlja i grize, od toga nema spasa. Kog ujede divlja lisica, bijesna, mora
se ubiti da on ne bi drugog ugrizao.
– Nikolica, Nikolica, što plašiš dijete?
– A reci, baba, je li tako?
– Ko bi znao kako je, kad ti kažem – prijetila mu je baba.
U mlinu je uvijek bio polumrak, drndalo mlinsko kolo, mljelo, ja nisam smio ući. Na
tavanu su spavali vilenjaci, nisu se mogli vidjeti, ali tamo su sigurno bili.
Brzo bih zažmurio i šmugnuo put jaza. U mlin još nisam smio, ima vremena, neće on od
mene pobjeći.
Jednom sam se zaputio ivicom brane, preko skliske oblice. Šta sam smjerao, to nisam
znao, ali to nisu ni drugi znali. Bio sam ćutljiv i samosvojan. Nisam mnogo objašnjavao svoje
namjere i postupke.
Lelujao sam na oblici – ili ću pasti u jaz i udaviti se, ili ću se strovaliti kud i voda pada,
niza stijenu, i ostati na mjestu mrtav, razbijen. Nikolica je to dobro znao, dobro vidio. Ali je
ćutao da me ne bi uplašio.
Privlačio mi se polako, oprezno, sigurno je osjećao hladnu vodu, koja ga je golicala po
stomaku i nogama. Ali on je mislio samo na to kako da me na vrijeme uhvati i sačuva. Ako
padnem, ni Nikolica ne treba ići kući, ubiće ga baba Stevanija.
Odjednom sam se zaustavio nasred grede. Uplašio sam se, razvukao usta i zaplakao. Više
nisam mogao da izdržim, opustio sam se i sunuo u jaz. Za mnom je odmah pljusnuo i Nikolica.
Obojica smo se dobro nagutali hladne vode. Ja sam hvatao vazduh, širio usta, koprcao se,
praćakao izgrebao jadnog Nikolicu. Ali napokon sam se smirio u njegovom naručju, potpuno
siguran u svoje spasenje.
– Đavo ti je voda, moj Mirkiću – mudrovao je Nikolica cijedeći gaće. – Ja idem u vodu
samo kad moram. Nisam riba, šta će mi!

7
 PRIČA PRED ZASPIVANJE

Rat je davno bio minuo – već sam to mogao da razumijem. Znao sam još da imam majku,
babu i Nikolicu. Oca nema, on je nestao u ratu, možda je mrtav, možda negdje daleko – odakle
se ne može nikome javiti. Znao sam još ljude koji su svraćali u našu kuću. Drugi su dolazili
rjeđe, o njima nisam ni mislio.
Jednom, tako, pred zaspivanje, gledajući vatru i majčina leđa, svijetlo babino lice, preko
koga su igrali plameni jezici, čuo sam lupu na vratima. U sobu su ušli stric Ilija i još dvojica
ljudi, ogromnih, posutih snijegom. Napolju je vladao snijeg i vjetar, prava duboka zima. Zato
su oni odmah pohitali vatri da se ogriju i osuše.
– Ovo je drug Rade, koji je jedno vrijeme bio u jedinici sa tvojim Markanom – govorio je
stric Ilija mojoj majci, koja je pružila ruku došljaku. Taman je htjela nešto da ostavi, i to je
držala u drugoj ruci, zatečena stričevim riječima.
Moj otac se zvao Markan, ali ja ga se nisam sjećao. Nisam shvatao zašto je majka plakala
kada bi neko u njenom društvu spomenuo moga oca. Ljutila se na one koji su joj govorili da je
sigurno poginuo negdje.
– Možda je u zarobljeništvu – odgovarala im je. Često je to i meni šaptala pred
zaspivanje. – Jednom će doći, sine moj, i biće srećan što ima takvog sina. Moraš biti dobar
dječak, da se otac ponosi tobom kad dođe. Da vidi da se nije zalud borio.
– Jeste li gladni? – pitala je baba Stevanija došljake.
– Pa i jesmo, prijo, odgovorio joj je drugi čovjek s kojim su se one isto pozdravile. On mi
je izgledao poznat, kao da je već jednom bio u našoj kući.
Baba je odmah otišla u mlječar. Čuo sam njeno lupkanje u mraku, od tog se pokrenuo i
moj stomak – osjetio sam glad. Ali ni riječi nisam smio zucnuti.
– Mi smo ti bili zajedno godinu dana, drugarice – govorio je onaj prvi došljak mojoj
majci. – Dobro smo se poznavali, ja i tvoj čovjek. Bio je hrabar, nema šta. Mitraljezac! Kako je
samo taj nosio svoje oružje, kao kakav štapić. Jak, brz i grlat, brate moj.
Kad vikne "Juriš!" prestrašimo se i mi, kamoli neće Švabe. Poslije kozaračke ofenzive
pođemo na Grmeč, onako izmoreni, izranjavljeni. Odmarali smo se u putu, na nekoj kosi koju
su tukli njihovi minobacači. Tvoj Markan pričao mi o tebi, kako te je poslao u selo da mu rodiš
sina. Je li to onaj dječak u krevetu? Neka je samo zdrav svojoj majci. Elem, grunu u drvo više
nas, isječe ga kao za potpalu, zasu nas zemlja i treska. Jedan veliki komad, prava cjepanica
pogodi tvog Markana u grudi, prevali ga preko mitraljeza i ubode u vrat. Udari i mene nešto u
potiljak, onesvjestih se odmah. Kad sam došao sebi, više nismo bili na onom mjestu.
Pitam ih: 'Gdje je Markan? Šta bi s njim?' Ali niko mi ne reče ništa. 'Je li poginuo?' pitam,
ali niko ne odgovara. Tako ti je to bilo, drugarice moja. Tako na žalost.
Majka je tiho jecala, baba stajala uz vatru, nepokretna, držeći sito i u njemu hranu za

8
goste.
– A opet, ko zna...– zausti baba nešto, ali je moja majka prekinu jednim pokretom ruke.
Kasnije su još nešto govorili, mljackali jedući, ali ja više ništa nisam razumio. Zaspao
sam, dišući mirno i duboko.

RASTANAK S DUMAČOM

– Idi poigraj se još malo, sutra selimo – rekla mi je jednog dana neraspoložena majka.
Uplašio sam se njenog ozbiljnog lica i strke po kući.
– Šta to radimo?
– Hajde, ne pitaj mnogo, i onako ništa ne bi razumio. Odlazimo iz dumače u Kostajnicu.
– Šta ćemo tamo?
– Da živimo, dijete moje.
– A baba? Ide li i ona s nama?
– Doći će poslije.
– A mačka? Ide li i mačka s nama?
– Mačka ne ide. Ima tamo dovoljno mačaka.
– A pas? Ide li i pas s nama?
– Pas neće. Ima tamo dovoljno pasa i mačaka. I dosta pitanja.
– Neću da idem! Neću – zagrcnuo sam se od plača. – Neću i gotovo. Ja ću ostati s babom,
s mačkom i sa psom. Šta ću ti ja tamo?
– Samo ti mirno idi napolje dok ja još imam strpljenja i dok me glava nije zaboljela.
Trkom napolje!
U suzama stajao sam na drvljeniku. Ništa oko sebe nisam vidio, sve se rastapalo,
rastapalo, smanjivalo ili povećavalo. Ništa nisam mogao da prepoznam, kao da sam već stigao
u Kostajnicu. Brisao sam rukavom oči, ali suzama nije bilo kraja. Napokon, vidio sam psa koji
se smotao uz panj i drijemao na suncu.
– Dođi! – rekao sam mu, i pas je lijeno krenuo za mnom. Nisam trčao, samo je pas znao
lijeno šmugnuti negdje ustranu i, isto tako neočekivano, iskrsnuti naprijed.
Došli smo do oskoruše i sjeli u njen hlad, na ogromno korijenje koje se ispružilo iznad
zemlje kao ruke nekog diva. Ja sam obuhvatio svog psa oko vrata i naslonio njegovu tešku
glavu sebi u krilo. Da je neko gledao sa strane, ne bi znao koje kome u krilu.
Kako da ostavim oskorušu, koja mi daje tako lijep hlad i čiji sam jezik naučio. Ona priča
sa mnom kada smo dobre volje, ona i ja.
– Šta ste se toliko uozbiljili? – kao da nas je pitala oskoruša. Ona je bila toliko stara da je
prestala da raspoznaje mladi svijet, ali mene je znala jer u ratu nije rođeno mnogo djece. Samo
dvoje – troje u cijelom selu. Zato me je oskoruša znala, morala je da obrati pažnju na mene jer
sam rado sjedio u njenom hladu.

9
 – Imamo razloga – kao da je odgovorio pas, s uzdahom od koga je zadrhtalo njegovo
veliko tijelo.
– Vas dvoje ne znate ništa, jer ste mladi – malo nabusito odgovorila je oskoruša. – Kad
malo ostarite, kad pređete stotinu godina, vidjeću vas ja. Nećete biti tako čudnovati.
– Stotinu godina, šta trabunjaš?– promrsi pas – toliko psi ne žive. Nema smisla biti toliko
star. To nije baš pametno.
– Dobro – promrljala je oskoruša tako tiho da sam je jedva čuo – zar ćemo se ovdje
prepirati? Šta je u pitanju? Možda vam mogu pomoći, jer mnogo pamtim.
– Rastanak! – rekao sam joj. – Odvode me u grad, a ja ne bih išao.
– Ne znam o čemu govorite, iako je bilo ljudi koji su pod mojom krošnjom pričali o
gradu. Mislim da je tamo ružno, jer se ljudi iz grada vraćaju umorni. Uostalom, ko im je kriv
što se kreću. Što nisu pametni kao drveće, da stalno stoje na jednom mjestu.
– Psi ne vole grad – lanuo je pas.
– Ne mogu ići, ne mogu – tvrdoglavo sam mrmljao sebi u bradu.
– Onda se negdje sakrij.
– To je dobro – oduševljeno je zalajao pas.
Hitro smo skočili s korjenja i sjurili se niz potok. Dva-tri puta sam pao, splazao se niz
lišće, izgrebao ruku i bedro, ali sve bez ijedne riječi. Jedva smo pronašli zemunicu. Još se
moglo ući unutra, i pas je odmah nestao u crnoj rupi. Ja nisam smio ući. Uplašila me je crnina
otvora i tišina šume. Ko zna šta je unutra. A kad padne noć, razmiljeće se okolo vilenjaci.
Pas je izišao i liznuo me po ruci. Ponovo je ušao u zemunicu. Zvao me je za sobom.
Unutra je bilo vlažno i ružno. Nisam mogao tu ostati.
Ponovo smo se gledali u oči, ja i moj pas.
– Možda će me baba spasti – za utjehu sam mu rekao. Zagazio sam u potok ispod
zemunice i prstom stao da dirkam crnožućkastog daždevnjaka, koji je pokušavao da se sakrije
u lišću. Pas je odmah navalio da ga gurka, ali ja mu nisam dao. I daždevnjak je bio moj
prijatelj. Pas se izgleda naljutio i odmaglio kroz šumu. Zvao sam ga, ali bez odziva. Morao
sam da se vratim sam, a vuk je mogao odnekud banuti.
Brzo sam se popeo uza stranu i izišao na čistinu Tukova. Čuo sam klepetušu na kravi
Rumenki. Nikolica je tjerao stoku sa ispaše.
– Šta ti tražiš ovdje?
– Ništa! Sutra selimo.
– To je dobro. U Kostajnici je lakše ići u školu. Možda ću i ja tamo na zanat.
– Šta će ti zanat?
– Moramo svi imati neki zanat, tako je rečeno. Sad kad smo pobijedili neprijatelja, treba
da izgradimo zemlju.
– Baš me briga za sve to. Ja bih radije ostao sa babom.
– De, de, šta ti znaš! Potrči i potjeraj prasce! Kome sam ja našao da pričam! Ti si prava
budala. Samo budale hoće da ostanu u selu kad svi bježe u grad.
Ućutao sam. Kad tako govori Nikolica, mislio sam, onda ja više nemam šta da kažem.

10
Ma, baš me briga šta on kaže, ja hoću da ostanem sa babom, i neću u školu, neću na zanat,
neću nigdje. Neću!
– Pa ti plačeš, Mirkić! – začudio se Nikolica kad me je bolje pogledao. Znaš da ću te sad
nogom udariti ako odmah ne prestaneš. Šta ti budališ!
Ušmrknuo sam nos, obrisao rukavom oči i lice i ništa nisam odgovorio Nikolici. Još malo
pa će mrak, a po mraku mogu plakati koliko hoću, niko me neće vidjeti.

SELIDBA

– Kupila sam kuću dolje, u Kostajnici. Biće nam tamo bolje – rekla je moja majka i stricu
Iliji, koji je pridržavao vočiće. Još mršav, iako su bile prošle dvije godine od povratka iz
logora, on nije mogao da radi teže poslove.
– Imaš i ovdje kuću, Mileva – odgovorio joj je mirno.
– Imam kuću, ali nemam perspektive.
– Ne znam ja šta ti je ta perspektiva – dodavala je baba – ali ovdje se uvijek dobro živjelo.
Niko nije gladovao, pa nećeš ni ti.
– Partija od nas traži da idemo u grad, da tamo radimo. Industrijalizacija, elektrifikacija,
nema povratka na staro, drugovi.
– Da sam ja neka vlast, kao što nisam na svu sreću, seljacima bih zabranio da idu u grad.
Ko će zemlju ovu kopati, jadna majko? Ko će toliki narod na'raniti, tugo moja ? To meni neka
neko kaže!
– Ćuti, Ilija, nemoj da budeš neki element!
– I neću, Mileva, baš me briga. Samo ti idi.
Ja se nisam micao s praga, te me je svaki čas neko udarao, bilo nogom, bilo rukom, bilo
kakvom stvari. Gledao sam dva vočića što su stajali pred kućom upregnuta u kola, mršavi kao
stric Ilija.
Cimali su lijevo – desno, nestrpljivi da već jednom krenu. Majka i Nikolica iznosili su
ono malo naših stvari.
– Otkako sam došao iz logora, post mu ljubim, nikako da ojačam – žalio se stric Ilija
vočićima. – Ko dijete sam, bože mi pomozi. Ko ovaj, reći ćemo, Mirkić. A što si se ti tako
rastužio, a?
– Neću u grad! Neću!
– Svaku stvar majka je posebno pregledala opipavala, ušuškivala slamom i biljcima da joj
bude mekše i ljepše. Možda bi se neka stvar mogla i naljutiti i usput iskočiti iz kola, ko zna.
Bolje je s njima postupati lijepo, mislila je moja majka.
– Krećemo! – proderao se odjednom Nikolica, tako da sam se preturio preko praga od
zaprepaštenja. – Penji se, Mirkić!
Smjestili su me pozadi, te sam gledao iza kola ono što je ostalo za nama. Baba poljubila u

11
čelo, dok je pas ostao smotan na drvljeniku, kao da uopšte nismo prijatelji. Ali kad kola
krenuše, i on pođe za nama. Gledao sam potok, krušku iznad izvora, svinje, bujad, sve tamo do
Tukova, gdje je ostao jaz nad kojim samuje mlin, pun vila i vilenjaka.
Kako su kola klimala uz brdo, vidik mi se proširivao. Eno, baba briše oči rupcem. Eno i
mačke, kraj njenih nogu, eno svega što više neće biti oko mene. Stric Ilija sjedi na panju,
podbočio bradu šakom, gleda preda se i misli o logoru, odakle je samo nekim čudom izišao
živ.
Promicale su šljive, kestenovi, kuće, penjali smo se uz ćuvik, odakle se mogla vidjeti
Kostajnica. Tu ćemo se sigurno zaustaviti da se vočići odmore. Prešli smo i prisoj, spustili se
Reljića gajem, stigli iznad Borojevića – vidik se otvorio na sve strane, kao da smo se na oblak
ispeli. Skliznuo sam s kola na zemlju, prešao naprijed i stao kraj majke.
– Eno, eno, vidiš li, dolje je, s jedne strane i s druge strane, Una i Kostajnica. Ta voda što
vijuga, to je Una.
To je ta prokletnica, mislio sam za sebe, a srce mi je zalupalo u grudima kao zaobadana
krava. Kostajnica se protegla uz rijeku, kao pijavica preko babine noge, ne vidi joj se ni kraj ni
početak. A s druge strane brdo, oblo, s nekoliko borova na vrhu. Kao da se neko poigrao
posadivši to daleko drveće, možda neki nepoznati div.
– To brdo je Djed, rekla mi je majka pokazujući brdo prstom. Tamo ćemo ići na izlet kad
je lijepo vrijeme.
Nisam znao šta je to izlet, ali nisam htio pitati. Plašio sam se da ću ćuti opet nešto novo i
strašno. Nisam više htio da gledam put Kostajnice, plašeći se čarobnice Une, koja bi me mogla
smotati i s te daljine u svoja njedra. Nisu li tamo i neki svatovi zaglavili kad su pokušali da
pređu zimi preko rijeke, preko leda. Kad su bili nasred Une, led je pukao, otvorila se voda i
progutala ih. Tako je pričao stric Ilija, a on je vidio mnogo svijeta. Prošao je cijeli svijet
vraćajući se iz logora. Bio je i u Americi, ali tamo nije htio da ostane. Bez dumače neće da
živi. On je pametan čovjek.
Spuštali smo se prema gradu, niz Skakavac, gdje se put, izlokan, glibav, nikakav zapravo,
naglo ustremljivao u potok, kao goveče nesposobno da ga preskoči. Reklo bi se kao da put tone
u provaliju. Tu na kolima uvijek sve skače i ljuti se, hoće napolje.
– Hoće li neko jednom popraviti ovaj put niz Skakavac? – pitao je Nikolica ljutilo,
zauzdavajući volove koji su htjeli da svale i njega i kola u dubinu.
Dolazilo je i veče kad smo stigli u grad. Gledao sam oko sebe, u kuće s jedne i s druge
strane puta. Koliko tu ima kuća, koliko i urušenih zidova. Biće da je to ostalo od rata. Tu
sigurno niko ne živi. Na poljani su djeca trčala za krpenom loptom. Ukraj puta iz česme je
šumno isticao mlaz vode. Mršava žena podmetala je kantu i hvatala vodu u nju. Tu smo i mi
stali. Ja sam se dobro napio vode iz majčinih ruku, ali mi se ta voda nije svidjela. Nastavili
smo put.
Kad smo utjerali vočića u dvorište, već je bilo dobro mračno. Mrak je bio još veći zato što
smo naglo zašli među dvije visoke kuće, u usko dvorište moje buduće kuće. Niko nas nije
dočekao.

12
 Eto, tu smo, to je naša kuća.
Spustivši se s kola, ogledao sam se oko sebe, ali nisam imao šta da vidim. Visoki zidovi i
gore prozori. Ali na prozorima nije bilo prozorskih kapaka, nije bilo stakala, kao da im je neko
iskopao oči. Noću unutra sigurno ulijeću ptičurine i kljuju usnulim ljudima oči. I kiša i vjetar
urlaju po kući. Kakva li je to kuća!
Od straha sam prosto bio premro.
Majka me je povela uz drvene stepenice na ganjak. Pod majčinim i mojom koracima
uvijale su se trošne daske. Ni vrata nije bilo na kući – ušli smo odmah u usku duguljastu
sobicu, s čijeg se prozora, isto onako slijepog otvora, moglo vidjeti na ulicu. I tamo je vladao
sumrak. Prošli smo još jednu sobicu i dospjeli u prostoriju koja se nadnosila nad ulicu. Tu je na
jednom prozoru bilo nešto stakla, a preostali dio bio je začepljen kartonom i novinskim
papirom. U samom ćošku majka me je posadila na ležaj, koji je bio na podu. Ja sam se odmah
prevalio na leđa, i zaspao čim je majka izišla iz sobe. Jedva sam čuo njene utješne riječi:
– Samo spavaj, mi ćemo istovariti stvari. Biće nam ovdje...

KUĆA U GRADU

– Mačka nam treba. Kuća je puna miševa – rekla je majka nekoliko dana poslije našeg
dolaska. Iznad onog koliko-toliko zastakljenog prozora stavila je stručak bosiljka.
– Šta je to, mama?
– Bosiljak. Bar malo da nam zamiriše. Ovdje sve smrdi.
– Što smo onda dolazili?
– Siđi u dvorište i nečim se zabavi. Dosta je glupih pitanja. U selu nije bilo ulica i ja
nisam znao gdje ne treba ići, ali nisam htio više ništa pitati. Majka mi je zabranila na idem na
ulicu, a majku ne valja ljutiti, često mi je govorila baba. Majka dolazi kući umorna od posla u
zadruzi. Glava joj puca od poslova i briga, još da joj ja pravim probleme.
Prolazeći kroz sobe, mislio sam na babu Stevaniju, na onu našu staru kuću i njene lijepe
mirise. Na miris mlječara naročito, i na dim koji se dizao iznad ognjišta, zamičući u crninu
ispod krova. U ovoj kući nema ognjišta, nema mlječara, ničega nema. Šta ćemo jesti i od čega
ćemo živjeti?
Na prostranom drvenom ganjku bilo mi je najljepše. Bila su tu dva otvora, poput prozora,
jedan prema gradskom trgu, drugi na ono usko dvorište. Iznad glave – grede, iznad onih greda,
visoko gore, crijep. Po crijepu gizdavo šeću golubovi, okreću se oko sebe, ljube naočigled
vrabaca i sjenica.
Stalno opsjednut slikama sela, došao sam do stepenica zamišljajući da je to onaj stari
kućni prag. Stepenice su blago silazile u dvorište, ali meni je i to bilo promaklo u trenu –
skotrljao sam se sve do dna. Padao sam kao vreća krompira ili brašna koju bi Nikolica sprtio
kad se vrati s njive ili iz mlina.

13
 Ipak sam se dobro ugruvao. Zacvilio sam, zajecao od bola i od bijesa što nisam u selu.
Sve me je boljelo, sve peklo. Iz zguljenih lakata kvasila je krv.
Uznemirena, pojavila se i majka na vrhu stepenica.
– Šta si to uradio, nesrećniče nijedan? Zar nemaš drugog posla nego da mi samo probleme
stvaraš?
– Eto ti tvoja nova kuća ! Neka crkne kad je takva! Mrzim je, mrzim! Baš me briga za
nju. Neka izgori! Hoću babi!
Majka me je uzela u naručje i ponijela uz stepenice. Njena me je nježnost potpuno
razoružala, bilo mi je žao što sam joj sve to rekao. Zar nije pričala stricu Iliji kako će nam u
gradu biti bolje? Zašto je stalno sekiram? Zar je njoj lako da se o svemu brine?
Ukočenog, onemoćalog, majka me je spustila na ležaj. Osjećao sam da mi u stvari nije
ništa, ali sam se i dalje pravio povrijeđen.
– Daj da vidim šta ti je bilo. Hajde pusti.
– Neću, kad ti kažem. I neću ovdje više da živim – ponovo me je spopala ljutina i tuga, jer
sam se sjetio babe Stevanije. Da je ona tu, donijela bi mi varenike, kajmaka, svega. A šta mi
majka može dati? Jaje na oko, ako ima masti, i pljusku po guzici.
– Nemam ja vremena, dušo moja razmažena, da s tobom sada raspravljam. Ako te nešto
boli, daj da vidim: ako si zdrav, diži se odatle da te ne istučem! Jasno?
– Boli me – procvilio sam lažljivo. – Sve me boli, zar ne vidiš?
– To što ja vidim nije ništa. Budi ozbiljan, više nisi mali.
Ostavši sam, okrenuo sam se prema zidu, ljut na sebe, na ovu kuću, na majku, čak i na
jadnu babu Stevaniju. Zašto i ona nije došla s nama? Znam ja nju, već bi pronašla negdje malo
mlijeka za mene. I ne samo mlijeka, možda i slanine. A majka nema vremena, mora u zadrugu,
na posao. Hoće li mrak pasti dok se ne vrati?

ZVONE

Kroz odškrinutra vrata, kroz ona vrata što su zapravo visila na jednoj šarci, prijeteći da
padnu nekome na vrat i prignječe ga, kroz ta vrata, koja nisam smio otvarati, progovorila je
jedna dogola ošišana glava. Bljesnule je u dvorištu kao da je neko ubacio pun Mjesec. Dva
krupna oka ispitivala su moje dvorište.
– Šta je, šta tražiš? – pitao sam te oči i tu ošišanu glavu.
– Tebe – mirno su odgovorila usta, koja su se odmah pojavila iza kapije. Iza usta uđoše i
drugi dijelovi njegovog tijela. Napokon je u dvorištu bio dječak u kratkim hlačicama. Stajao je
ukipljen, bos, s golemim krastama na koljenima.
– Kako ti je ime ? – pitao sam dalje. Mogao je i on pitati isto to mene, ali sam ga
preduhitrio.
– Zvonko, ili samo Zvone.

14
 – Hm, Zvonko. Zvone, ne znam kakvo je to ime, ali nije važno. Gdje je tvoja kuća?
– Odmah tu niže. Je li ovo sada tvoje dvorište, a?
– Jeste. A zašto?
– Zato što je ovdje prije bio drugi dječak. Ali on je otputovao. Bio mi je dobar drug. Neću
više da se družim s djevojčicama, jer su dosadne i gnjave me s lutkama.
– Ne znam – rekao sam, jer stvarno nisam znao šta hoće.
– Kako ne znaš ? To zna svako.
– Ne znam. Nisam se družio s curicama.
– Blago tebi. A s kim si se ti igrao?
– S jednim psom, jednom mačkom, s Nikolicom i s babom Stevanijom, još...
– Blago tebi što nije bilo djevojčica. Ja imam brata Emila, ali on je stariji i neće da se igra
sa mnom.
– A te djevojčice, gdje su one?
– Tamo u mojoj kući. To su moje rođake. Ali bolje da ih ne upoznaš. Strašno su
uobražene. A gdje radi tvoja mama?
– U zadruzi.
– Aha. Onda ćeš ti imati šećera. Nemaš tatu?
– Nemam.
– Nemam ni ja. Ti si seljak, je li?
– Šta onda? – začudio sam se njegovom pitanju.
– Ništa. Možemo biti drugovi. Ako se budemo družili, djevojčice nam neće moći ništa.
– Važi. Bićemo drugovi. A koje su to djevojčice?
– Vera, Maja i Goga, ali baš te briga za njih.
– Smiješna imena, je li?
– Baš te briga. Da ti nešto poklažem! – Zvone se izgubio iza vrata. Vratio se poslije
nekoliko minuta, sada s nekom spravom, koju je vukao iza sebe na nekoj uzici.
– Šta si to zavezao kad nije pas?
– Ovo je jedna strašna mašina. Ide na gas. – Ja sam mislio da je to pas, kad je zavezano.
– Kakav pas, ovo je strašna mašina. Imaš li gasa?
Ustrčao sam uz stepenice da pronađem flašu s petrolejom. Uspio sam da se popnem na
stolicu i da je dohvatim s ormara. Pola flaše već je bilo prazno.
Smjestio sam se kraj ograde, uz ganjak. Naslonjeni na daske ganjka, dali smo se na posao.
Zvone je usuo gas u svoju mašinu. Nije bio naročito spretan, pa je više prolio naokolo nego što
je usuo unutra. Kad je sve bilo gotovo, iz džepa je izvukao šibicu.
– Ti se skloni, ovo može biti i opasno.
– Kako znaš?
– Tako, rekao mije Emil.
– Onda, nemoj paliti!
– Ne budi kukavica. – Već je ukresao i bacio šibicu na petrolej. Odjednom sve buknu kao
ludo. Vatra je skočila na daske ganjka i dohvatila ih svojim vrelim zubima.

15
 – Bježimo da nas neko ne vidi – uplašeno je promucao Zvone. Vukao me je za rukav.
– Izgorjet će kuća, budalo. Ne mogu sada bježali.
– Dobićemo batine kad nas uhvate.
– Izgorjeće kuća, luđače. Šta si to uradio!
Kroz kapiju je protrčao neki čovjek sa kofom vode, odgurnuo nas ustranu i vodom posuo
vatru. Ona se kao malo umirila, ali još se nije gasila. Čovjek dograbi pruće što je stajalo sa
strane i poče da mlati po daskama kao da je poludio. Vatra se napokon umiri, smorena
udarcima.
– Koje ste vi palikuće! – otpuhnu čovjek. – Ko vam je samo dao taj prokleti gas, kad ga
niko nema? A?
Sada smo mogli da pobjegnemo. Zvone kroz vrata, a ja uz stepenice pa u kuću.
Šta će mi majka reći kada dozna za ovo? Ako zakasni, možda neće ni vidjeti. A sutra će
već biti lakše nešto smisliti.

FARKO

– Ti ne znaš Farku ?
– Ne znam – odgovorio sam svom prvom prijatelju Zvoni.
– U njegovom su dvorištu dunje. Tamo i Hajdić baca smeće.
– Ne znam ni Hajdića.
– On drži apoteku. Baci neke flašice od lijekova. I nožiće za staklo.
– Zašto me ne povedeš tamo?
Farko je sjedio u šupi, na kladiću. Pred njim su na drugom kladiću bile bočice ispunjene
što bjelkastom, što crvenkastom tečnošću.
– Ovo je moj drug Mirko – rekao mu je Zvone.
– Neka, sada radim nešto vrlo važno. Imam samo jedan problem, ne mogu otvoriti jednu
flašicu. U njoj je važan lijek.
– Kome treba lijek? – pitao sam.
– Mojoj mački. Ona uvijek treba lijek. Sada ima proljev. Svu je kuću uprljala i Enes će je
ubiti ako je ne izliječim.
– Što je ne istjerate iz kuće ?
– Ne može. On je istjera, mačka se vrati. Ne mogu se sve rupe začepiti.
– Da vidim – ponudio sam se mudro.
– Šta imaš gledati ? Kao da sam ja blesav ? Ne može, i gotovo. Uzmi malo dunje.
Dunja je zaista divno mirisala. Ali mene je više zanimala ona flašica, oko koje se se sada
trudili Zvone i Farko. Naravno, ništa nisu uspjeli da urade. Ne ide to tako, mislio sam, dok su
oni okretali čep na sve strane. Čep je bio obuhvaćen okolo tankim bjelkastim plehom. Taj je
pleh prvo trebalo skinuti.

16
 – Bez noža to ne može – na kraju sam im rekao.
– S nožem je opasno – odgovrio je Farko. Naravno, to Zvone nikada ne bi rekao. On se
nije ničega plašio.
– Daj meni kad ti kažem.
Napokon su mi ustupili zagonetnu flašicu. Iz džepa sam izvadio komad sječiva nekog
noža koji sam pronašao u svom dvorištu.
– Pazi da se ne posjećeš. To može biti opasno, ako se zatruje.
– Znam ja s nožem – odgovorio sam samouvjereno.
Dobro zam zahvatio odozdo pleh i povukao nožem prema gore. Drukčije nije moglo. I
uspio sam da ga zasijecam. Još sam jednom, i bilo bi gotovo. Neka vide šta ja znam. Ponovo
sam zavukao nož odozgo i povukao naviše. Ali ruka mi je skliznula i sječivo je ušlo u dlan
moje lijeve ruke. Ispustio sam flašicu na zemlju i uhvatio se za duboku posjekotinu, iz koje je
linula krv.
– Hajde brže, to će ti Hajdić previti.
– Ne smijem.
– Hajde, ne budali.
Prošli smo kroz sumračan hodnik i ušli na stražnja vrata apoteke.
– Koje to tamo? – čuli smo glas.
– Čika Hajdić, tu je jedan dječak, ima posjekotinu.
Hajdić se odmah pojavio, u bijelom mantilu sav bijel i zastrašujuće ćelav po ogromnoj
glavi na kojoj su bile naočale sa metalnim okvirima.
– No dečki, i'te vr't, kaj ste ponorili? Kako se stalno igrate budala? Da vidim. No, kaj si se
stisko, bedak jedan?
Očistio mi je dlan crvenkastom tečnošću koja je užasno pekla, i preko njega stavio zavoj.
– I'te s milim bogom. Kaj ste ponorili, mulci jedni, pa se igrate glupostima – ispratio nas
je Hajdić kroz ona ista vrata. Ništa nisam razumio od njegove priče,
– On je iz Zagreba, znaš, zato tako govori. Ima kod mene pekmeza, možda se nađe i
korica hljeba, pa ćemo malo zasladiti.
Tako sam upoznao svog novog druga Farka.

ZIMA, ZIMA, E PA ŠTA JE

Gledao sam kroz prozor na kome su se pojavile meni nepoznate ledene crtarije. Čekao
sam da se pojavi i Snježna kraljica i da me povede sa sobom. Ni kod nje mi ne bi bilo hladnije
nego u novoj kući. Pokrivao sam se po glavi, ali je i pod pokrivačem bilo hladno. Naša spavaća
soba bila je centar Sjevernog pola.
– Preselićemo se potpuno u kuhinju. Tamo ćemo i spavati. Ali ni drva više nemamo –
rekla je napokon majka.

17
 – Što si dolazila u grad! – otpjevao sam svoju svakodnevnu pjesmicu, koja je moju majku
strašno ljutila. Samo sad mi nije smjela ništa reći jer je s nama bila i baba Stevanija. Baba je
spavala u kuhinji, a mi u sobi. Majka je odlučila da se svi nekako stisnemo u kuhinju. Ja sam
bio presretan što je baba s nama, jer sam mogao s njom po cijeli dan pričati o selu. Ona mi je
govorila o mački i o psu, o Nikolici, koji je bio vrlo vrijedan.
Noktom sam grebao led s prozora i gledao napolje kroz rupu – sve je bilo bijelo, pospano,
promrzlo. Dva vočića su se mučila na trgu da povuku sanke pune drva. Polegle klade po
sankama, vuku se po snijegu, duže i teže od vočića. S jedne strane sanki gurala je žena, s druge
muškarac.
Na prozor su slijetali vrapci. Kačili su se za ram, nešto čekali. Ja sam im lupnuo pozdrav,
ali vrapci su uplašeno odlijetali.
– I ptice su gladne ove zime – govorila je majka,
– Da im malo izmrvim hljeba?
– Kad baš hoćeš. Ni mi nemamo previše. Mrve su pale u snijeg, čudne, nestvarne, kao da
sam ih sanjao. Vrapci se nisu pomjerali u prvi čas.
– Šta im je?
– Plaše se – rekla mi je majka – nisu navikli na takve poklone. Kad su ljudi gladni, moj
sine, tada životinje nikome ne vjeruju.
– 'Oćeš li ti, snajo, po drva? – pitala je baba Stevanija.
– E, onda ću i ja s tobom.
– Mogu li i ja u Kalendere, mama? Mogu li, mogu li?
Kroz šumu se teško prolazilo, grane su svaki čas istresale svoj bijeli tovar na glave
prolaznika. Kao da su ih željele odvratiti od sječe. Naročito su bile zlobne prema meni.
Nišanile su pravo iza vrata, tu gdje je najgore kad zapadne snijeg. Cijedi se niz leđa, a ne
možeš ga izvaditi. Čim ga dodirneš, on je već voda.
– Mogao si ostati s babom, dolje u selu.
Ja sam ćutao i koračao dalje. Kraj mene su išli stric Ilija i vižljasti Nikolica, koji je bio
porastao otkako smo otišli iz sela. Prišli su jednom ceriću, odmjerili ga i odmah počeli posao,
bez ijedne riječi. Stric je zabilježio mjesto gdje će rezati, a potom su on i Nikolica prihvatili
testeru. Šuma je odjekivala, vikala na njih, tjerala ih od drveća. Drvo se srušilo sa strašnim
krikom. Hvatalo se granama za druga stabla, smrtno ranjeno, tražilo podršku. Sve je drhtalo,
snijeg je ledio naokolo, da bi se sve završilo strašnim udarom u zemlju. Šuma je potom ponovo
mirovala, kao da i nije ranjena. Ona je nijemo plakala za svojim drvetom. Ja sam osjećao kako
velike šumske suze kaplju meni na vrat. Sklize niz leđa, sve do dugih šifonskih gaća, koje mi
je majka sašila na svojoj "singer" mašini. Tu joj je mašinu još prije rata kupila njena majka
Sava, moja druga baba.
Kasno uveče stigli smo u Kostajnicu. Ja sam kunjao na gornjem deblu, njišući se kao
kakvo strašilo – majka me je pridržavala da ne padnem u snijeg. Vočići su teglili cik-cak, s
kraja na kraj prtine. Snijeg je škripio pod sankama, čula se pjesma drveta i gvožđa, koje je
držalo skupa sve komade, koji bi najrađe pobjegli nazad u šumu. Debla su dobro stegnuta

18
konopcem, a potom je konopac uvrnut jednom granom, koja je zapela za lotre. Visoko iznad
kola treperila su zvjezdana jata, hladna i ona.
– Ako ne dobiješ upalu pluća, dobro će biti – rekla mi je majka dok me je smještala u
krevet. Malo rasanjen, ježio sam se pri dodiru sa hladnom posteljom. Ali san je već bio tu, da
me ugrije, da mi priča o kravi Rumenki, koja je ostala gore i selu. Lizala mi je so iz ruke i
gledala me svojim velikim kravljim očima. Eh, da je i ona u Kostajnici, bar bi mlijeka bilo.

ZIMSKI KAPUT

– Budi miran da te ne ubode igla.

Plašio sam se majstora Nike. Malen, nabijen, čudnih plavkastih očiju podlivenih krvlju,
palio je cigaretu za cigaretom i samo škrgutao zubima kad mu se konac prekine. Gledao sam
bez daha kako iz usta vadi špenadle i zabada ih u moj budući kaput. Pun je špenadli. Gdje ih
čuva? Nije vrag da su mu u stomaku. Ako baš i nisu u stomaku stvorene, morale su tamo stići
kroz usta.
– Dobar štof? – pitala ga je majka, ali Niko nije odgovarao. On je, umjesto odgovora, pio
rakiju. Mjerio je, otpuštao, bilježio iglama, koncem i kredom. Ja nisam mogao da shvatim da
će to biti kaput, ličio mi je na sve prije nego na kaput.
– Engleski štof. Dobila sam ga četrdeset pete i napravila suknju. A vidiš i sam, ko da je

19
nov.
– Aha – rekao je Niko i popio još jedan štampl rakije.
– Ne znam ni sama otkuda se taj štof zatekao u Kostajnici. Pipni, molim te, pravi engleski
štof. I mi moramo jednog dana takav štof napraviti,
– Aha, lako mi je za štof – oglasi se napokon Niko – neka se ima šta jesti. Jesti!
– Biće, jasno, kako ne bi bilo – užurbala se moja majka kao da je ona kriva što su godine
gladne. – Biće svega, ali ne može odmah.
Ja sam istezao glavu, gledao kroz prozor. Napolju se hvatao mrak, od izlaženja nije bilo
ništa. Cijelo poslijepodne sjedio sam tu i gledao u Niku i singericu. Dobro, kaput je
napredovao, ali strašno sporo. Već se dobro vidjelo da je to kaput, ali je posla bilo još. Nije
bilo izgleda da se posao završi prije noći.
– I šta kažeš, a? – pitala me je majka.
– Ništa.
– Sviđa li ti se?
– Bože moj, kako možeš biti takav? Kaput, bleso jedna.
– Tako, ne znam ni sam.
– Ma vidi ti njega – ljutila se majka, a ljutnuo se i Niko i dohvatio me malo po glavi.
– Šta je, što se udaraš? – ljutio sam se i ja. – Ti misliš da ja nisam dobar majstor, je li?

20
 – Šta ja znam.
– Hajde ne budi klipan. Ne možeš tako govoriti majstoru Niki. Pa on je najbolji majstor za
kapute. Najbolji kad ti kažem.
Ja nisam znao kako izgledaju najgori majstori, kamoli najbolji. Meni je zapravo bilo
svejedno, a najbolji a najgori. Napolju je bio već mrak i ja ću uskoro u krevet, i to mi je bilo
najgore. A kaput ko kaput, valjda će biti dobar, topao. To je najvažnije. Ako je napravljen od
najbolje majčine suknje, mora biti dobar.
– Mislim da će biti odličan – napokon sam glasno rekao.
– Odličan, jakako nego odličan – mrmljao je za sebe Niko. – Dupli red dugmadi, sve ivice
prošivene, biće stani pa gledaj. Stani pa gledaj!

UČITELJICA BOSA

– Mirko! Pred tablu! Hajde, šta se skanjivaš!

Glas učiteljice Bose zvonko i ozbiljno ošinuo me je po ušima. Šta hoće? Tako se učenici
ne prozivaju bez neke greške. A greška može biti samo moja, nikako učiteljice Bose. Šta li sam
uradio da mi je znati?
– Rekla sam: brže! Vučeš se kao prebijena mačka.
Stao sam pred nju, a pogledom zahvatio dio zida, prve klupe, potom i one iza. Vidio sam
Farku kako mi namiguje i Zvonu, koji se kezio od radosti kao da će neko dijeliti karamele. Oni
nisu sasvim čitavi, mislio sam. Šta se keze kog đavola?
– Stalno gledaš kroz prozor. Šta je tamo tako zanimljivo?
Ćutao sam jer nisam imao šta da kažem. Uostalom, nisam ni znao šta je napolju tako
zanimljivo. Jedino mi je bilo sasvim jasno da je u školi strašno dosadno. Već mjesec dana
mučio sam se s tom školom. Molio sam majku da me ispiše, prvo da me uopšte ne upisuje, ali
ništa nije pomoglo. Čak me je i ispljuskala zbog toga.
– Prije bih se ubio nego što bih išao u školu – rekao je Kemo.
– Ne zijaj okolo nego odgovaraj na pitanje – već ljutito zavikala je na mene učiteljica. –
Ja sam tvog oca učila, pred rat. Bio je odličan đak. Nije zvjerao kroz prozor dok smo učili
azbuku. A ti hvataš zjale.
Ćutao sam i dalje, nisam imao šta da kažem u svoju odbranu. Nisam mogao da zamislim
svog velikog oca, niti učiteljicu pred njim. Govorili su mi da je bio ogroman, dva metra. Kako
će takav stati u klupu? To nisam shvatao. Šta je njega učiteljica Bosa mogla naučiti? Ona
pojma nije imala tada o tesanju drveta niti o pravljenju tamburica. A o sviranju da ne govorim.
Mog je oca zanimala više šuma nego škola. Uzme sjekiricu i u šumu. Tamo kreše, radi. To je
bio njegov posao, a ne ovo zamajavanje u školi.
– Istjeraću ja tebi te bubice iz glave. Pruži dlan!
Opet batine, tako to ide. Prije neki dan dobio sam lenjirom po dlanu. Sada, opet isto.
Pružio sam dlan, stidljivo, kao da očekujem milostinju. Nasam vidio lenjir, jer nisam smio da
gledam prema učiteljici. I dalje sam gledao u zid. Odjednom, fljas, osjetim udarac, kao da me
je zmija ujela za dlan.
Pružio sam i drugi, a jedna se suza iskrala iz mog lijevog oka. Opet zmija, dlan je ludo
bridio.
– Sada u ćošak, i da se nisi do kraja časa okrenuo ovamo.
Stajao sam na suncu, koje je peklo kao da se cijelo ljeto spremalo samo za taj dan. Upeklo
mi u potiljak i u leđa, osjećao sam niz leđa vrutak znoja kako silazi. Polako sam se premještao
put prozora, mic po mic, milimetar po milimetar.
Napokon sam mogao da vidim jedan dio prozora; polako sam podigao glavu i vidio Kemu
na kruški. Iza sebe čuo sam žamor, ali nisam razumio o čemu su govorili. Kemo se popeo na
vrh kruške i pregledao jedno gnijezdo.
Što sad ne padne, mislio sam, pa da ne žalim, što sam ovdje. Ali Kemo nije znao pasti s
kruške. On nije znao pasti ni sa starog grada.
– Čuješ li ti šta govorim? – odjednom je do mene prodro glas učiteljice Bose.
– Molim – okrenuo sam se prema njoj i tupo zurio preda se.
– Sutra da ti dođe mati u školu. Jesi li razumio?
– Razumio sam – odgovorio sam nevoljno.
Podvornik je udarao u zvono iz sve snage, škola se tresla. Svi su skočili sa svojih mjesta i
pojurili za učiteljicom na hodnik pa u dvorište. Samo sam ja stajao na istom mjestu, kao da
sam zaboravio koračati. Okrenuo sam se prema prozoru. Kemo je silazio s kruške. Nešto je
imao u njedrima. Šta bi to moglo biti?
Okrenuo sam se prema vratima i izletio napolje. Iako sam krenuo posljednji, među prvima
sam bio u dvorištu. Nisam pošao na kapiju, već sam preskočio tarabe i okrenuo prema Kemi.
– Šta to imaš ?
– Grlice. Hajde da ih metnemo u kavez. Trebaće im hrane.

SA KEMOM I HALIDOM

– Gdje ti je majka? – pitao me je Halid.

– Ha. Zaboravio sam joj reći.
– Onda ne idi učiteljici Bosi na oči. Prebiće te. I klečaćeš u ćošku.
– Šta da radim? – preznojio sam se od muke.
– Što i ja. I meni je rekla da dovedem majku u školu. Neću više u školu.
– Kao da tako može!
– Kemo me čeka u voćnjaku.
– I ja ću s tobom.
Pred spavanje majka me je pitala kako je bilo u školi. "Dobro", odgovorio sam joj i
okrenuo se prema zidu. "Jeste li šta učili?" pitala je dalje majka. "Učili smo, uvijek nešto
učimo", odgovorio sam joj. To je bilo sve, jer smo oboje bili pospani. Uopšte nisam imao
namjeru da joj kažem za poruku učiteljice Bose.
Kemo je ležao pod jabukom, pred njim se nalazila ogromna lubenica, načeta. Roj pčela i
muva kružio je oko njega.
– Sinoć sam je digao i do maloprije držao u bunaru. Baš je dobra, hladna kao led.
Legli smo kraj njega u travu. Ja sam ležao na leđima, oturio od sebe bukvar, gledao kroz
grane u nebesko plavetnilo. Nisam vidio ni nebo ni sunce, već učiteljicu Bosu, koja je izvela
velikog Radu pred tablu i udara ga lenjirom po dlanovima i vuče za ogromne uši.
– Šta se keziš ko mačak ?
– Baš je dobro što smo kidnuli iz škole.
– Znaš šta ću uraditi sa tvojim bukvarom ? – pitao me je Kemo.
– Ne znam. Šta ti bukvar smeta?
– Nema bukvara, nema škole. Shvataš? Ne možeš imati bukvar i biti ovdje sa mnom. Ha!
Je li ti jasno, bukova glavo? Shvataš? Ja to ne dopuštam. Je si li za moje društvo ili ćeš u
školu? Odluči se odmah.
Ćutao sam. Nisam bio za školu, ali bukvar je bukvar. Njega mi je majka kupila u Novom,
kad je bila na seminaru. Ako ga ne vidi u kući, naljutiće se. A ako se naljuti, doznaće sve o
školi. To je jasno.
– Vidiš li ovo? – pitao me je dalje Kemo i poturio mi pod nos svoju strašnu kuburu. –
Sâm sam je napravio, od čaure. A čauru sam našao kod Vandešpila, u onoj starudiji. Imam i
baruta. Sve imam. Pucaću u tvoj bukvar i prosviraću mu kuršum kroz grudi. Biće mrtav.
Naježio sam se od straha.
– Ili ćeš ti sam pucati u svoj bukvar? Kako hoćeš. Ja ću zapaliti čikom "drave". Ovako,
vidiš.
Ruke su mi se tresle od straha, kuburu nisam mogao ni pogledati, kamoli držati.
– Ne smiješ biti žena, shvataš? Ako hoćeš sa mnom da se družiš, moraš biti čovjek.
Pucati, krasti, penjati se po drveću i po starom gradu. Sve!
Njegov me glas peckao kao lenjir učiteljice Bose. Prislonio je moj bukvar uz jabuku i
odmakao se pet koraka. Ja sam se sklonio u stranu sa Halidom.
Iskaišaću ti ovu glupu knjigu, budalo. Ništa od nje neće ostati. Bićeš slobodan poslije.
Samo gledaj.
Bilo mi je žao knjige, čak sam požalio i to što sam pobjegao iz škole. Kako da kradem, da
robim i radim sve to što je htio Kemo? Otići su u zatvor. Ali nisam mu smio ništa reći. Mogao
bih i batine dobiti od Keme. S njim nije bilo šale.
Bukvar nije bio kriv što učiteljica muči đake. A učiteljica nije bila kriva što su đaci
neposlušni. Ko je onda kriv? Možda je ipak Kemo u pravu, možda je najveći krivac bukvar.
– Tu knjigu ne mogu smisliti. Glupi bukvar, ko ga samo izmisli!
Kemo je nanišao, ispruživši ruku ispred sebe što je više mogao. Zatim je prinio čik
"drave". Prasak je uznemirio voćnjak, kao da je eksplodirala škola. Dim i Kemino
zapomaganje! Iz njegove je ruke tekla krv. U toj je ruci, u desnici svojoj, držao kuburu. Prsti su
mu bili iznakaženi, a kubure nije bilo nigdje. Ja sam pogledom tražio svoj bukvar. On je i dalje
stajao tamo gdje je bio i maloprije, prislonjen uz jabuku. Kao da mi se osmjehivao zbog svoje
pobjede.
Ne, protiv bukvara se ništa ne može. Zagrlivši ga, pobjegao sam iz voćnjaka, skupa s
Halidom. Ostavili smo Kemu da se sam izvuče iz neprilike u kojoj se našao samo zbog mržnje
na bukvar.

POSJETA

Iako je napolju bilo još vidno, ja sam već ležao u krevetu. Do brade sam se pokrio,
zavukao ruke pod pokrivač i prekrstio ih na grudima. Sav sam se bio stisnuo, kao da sam se
plašio da mi neko ne ukrade nešto dragocijeno.
Maloprije sam pobjegao od Keme. Ostavio sam ga okrvavljenih prstiju, bez pomoći. Sada
sam se pitao hoće li se Kemo naljutiti na nas zato što smo pobjegli. Ali daleko mi je bilo draže
što je moj bukvar ostao neoštećen, što ga kubura nije raznijela u paramparčad, kako je prijetio
Kemo. A za školu, nadao sam se, već ću nešto smisliti. Napraviću se bolestan. To je najlakše.
Šta me boli? Stomak. Nešto unutra, šta ja znam. Ne mogu stajati na nogama.
Od pomisli na stvarni bol u želucu, preznojio sam se.
Onda sam začuo korake na stepenicama. Ne, to nije samo majka. S njom je bio još neko.
Ko bi to mogao biti?
Tišina, niko nije ušao u moju sobu. Bili su u kuhinji, znao sam, razgovarali s babom
Stevanijom. Ko je to s mamom?
Najrađe bi ustao i došunjao se do kuhinje da vidim ko je to stigao sa majkom. Ali sam se
plašio da me ona ne uhvati u laži. Ako mogu da hodam, valjda sam mogao otići i u školu. Da,
samo ona nije znala da ja nisam bio u školi. Pa da, otkuda bi znala.
Više nisam mogao da izdržim, ustao sam oprezno i na prstima pošao u kuhinju. Otvorio
sam polako vrata, prišunjao se drugim vratima, iza kojih je predsoblje sa singericom, kad
odjednom ta druga vrata zinuše preda mnom.
Premro sam od straha. Svjetlost me je trenutno malo zabljesnula, ali ne toliko da ne bih
vidio da u hodniku, kraj šivaće mašine, sjedi učiteljica Bosa. Sjedi i puši.
Brzo sam potrčao u sobu, ali je bilo kasno.
– Ovamo dođi, Mirko! – Taj majčin glas nije trpio pogovora, dobro sam ga poznavao.
Ako me sada dohvati dlanom, a učiteljica lenjirom, ni baba me neće spasti da iznesem živu
glavu iz predsoblja.
– Prijatelj ti je otišao u ambulantu.
Ko to govori? Nije majka, valjda je učiteljica. Od straha više nisam razaznavao glasove.
 – A šta misliš da se tebi to desilo? – pitala me je majka.
– Šta to?
– O, što si ti naivan. Pitaš šta, je li? Kao ne znaš? Majčin je glas sada već bio srdit. Još
malo, i prvi će grom opaliti. Dohvatila me je za uho i privukla k sebi. Šta je to sad? Zbija sa
mnom šalu.
– Ako ćeš s Kemom, onda se kupi i idi k njemu. Meni takav ne trebaš. Razumiješ li?
Suze su me oblile od straha. Odjednom se preda mnom, u mislima, stvorio Kemo, krvavih
ruku, kojima je od mene otimao bukvar.
– Ne, ne, neću – grcnuo sam. Neću Kemi.
– Ipak je lakše ići u školu, je li? – mirno me je upitala učiteljica Bosa. Osjetio sam jednu
meku ruku kako mi se spustila na glavu i uplela svoje prste u moju čekinjavu kosu.
Je li to ruka učiteljice Bose? Zar i ona zna biti nježna? – Jesmo li se dogovorili, a? – pitala
me je majka još jednom.
– Jesmo – jedva sam izgrcao tihim glasom.
– Onda idi u kuhinju i nešto pojedi – dodala je savim mirno. Podigao sam glavu i
pogledao svoju majku i učiteljicu Bosu.
Jedna uz drugu, u polumraku sobe, kraj prozora, kroz koji je dopiralo nešto predvečernjeg
sjaja, te dvije žene učiniše mi se kao prava zaštita od moga druga Keme.
Nisam se imao više čega plašiti. Tek s tom mišlju otpustio sam ruke, koje su neprestano
stiskale na mojim grudima bukvar.

ZVRK

Gradom je zavladao zvrk. Gdje je god bilo malo betona, zvrk se vrtio cijeli dan. Načinjen
od drveta, išaran svakojakim bojicama, tjeran kandžijom, zvrk je bio znak dječije umješnosti.
Ko ima bolji zvrk, sigurno i više vrijedi.
Ja sam tražio po dvorištu komad drveta da iz njega izdjeljam zvrk. Nisam pitao svoje
drugove ko njima pravi zvrkove, vjerovao sam da to oni sami čine. A šta da sam ih i pitao kada
ja nisam imao nikoga ko bi meni načinio zvrk? Morao sam da ga načinim sam, kakav takav.
Našao sam komadić drške stare metle. Obal, malo tanak, ali biće dobar. Zvrk ne mora biti
velik, važno je da je dobro zašiljen, da dolje ima pribijen cvek, na kome se vrti. Cvek sam već
imao, našao sam ga na obućarskom smeću. Bio je nešto iskrivljen, ali sam ga ispravio. Bio mi
je u džepu; već je načinio malu rupu na platnu i grebao me po bedru.
Nož je bio tup, a drvo tvrdo. Ne, od tog posla nije moglo biti ništa. Morao sam ipak tražiti
drukčiji komad, nešto mekše drvo. Možda od vrbe. Ni vrba nije loša.
Otišao sam na Unu i odsjekao jednu granu. Sav sam se izelenio po košulji, ali sam uspio.
Grana je bila dovoljno debela, od nje su se mogla načiniti i dva zvrka.
Do predveče pokušao sam da načinim zvrk, ali nije išlo. Nož nije valjao, bio je tup; kad
bih odmjerio kraći komad, nisam imao za šta da držim. Ipak sam uspio da se posječem na dva
mjesta, oba puta po lijevoj ruci, kojom sam držao granu. Rasjekao sam i palac, ubo se u dlan.
Sav sam ceptio od bijesa.
Napokon sam odustao i od vrbe. Bacio sam je u Unu. Nije otplovila, zapetljala se u druge
grane i zaustavila uz obalu. Sjeo sam na pijesak, podnimio se i zagledao u vodu.
Šta da radim? Ko će mi napraviti zvrk? Sam ne znam, a od drugova ne mogu da tražim.
Zvrk se ne poklanja. Para nemam da ga kupim. Vratio sam se kući utučen.
Sutradan, poslije škole, nisam se zadržao na ulici sa Farkom i Zvonom, nego sam otišao
pravo kući. Provirio sam kroz prozor na ulicu, vidio sam na pločniku Farka i Zvonku kako
tjeraju zvrkove. Bio je i Rade s njima koji je imao najljepši zvrk.
Pogledao sam preko puta, na česmi je majstor Hare prao ruke.
– Što si se ti snuždio komšija, a?
– Ništa, tako.
Odjednom mi je sinulo. Majstor Hare je kolar, on pravi drvene točkove, pravi kace, pravi
sve što hoćeš od drveta. Zašto ne bi i meni napravio jedan običan zvrk?
– Mogu li vas nešto zamoliti, čika Hare?
– Ne s prozora. Čekam te u radionici. Bujrum!
Ja još nisam bio u radionici majstora Hare. Zato sam ušao bojažljivo; unutra je vladao
polumrak. Sve je bilo prekriveno finom prašinom od drvene piljevine. Mirisalo je na drvo i
smolu.
– Priđi, šta se plašiš? Šta si htio?
– Svi imaju zvrk, pa...
– Dobro, kad svi imaju, imaćeš i ti. Je li tako? Nema razloga da moj dobri komšija nema
zvrk. A ti ćeš meni već nešto pomoći. Je li tako? Šta kažeš? A? Jesmo li se dogovorili?
Od radosti nisam mogao riječ reći. Gledao sam netremice u majstorove ruke, koje su za
nekoliko minuta napravile takav zvrk kakav još nisam vidio.
– Cvek nema.
– Evo, u džepu mi je.
Jedva sam promucao na kraju nekoliko riječi zahvale. Izletio sam napolje da se što prije
pohvalim drugovima. Još su bili tamo. U žurbi sam zaboravio svoju kandžiju. Ako se vratim,
oni će možda otići na ručak. Posudiću nečiju kandžiju.
– Ja dajem – rekao je Rade – ako mi poslije dopustiš da udarim nekoliko puta tvoj zvrk.
Morao sam da pristanem. Uzeo sam kandžiju i opleo po zvrku. Ali zvrk je bio nov i neuk,
tvrdoglav, nije htio da igra. Samo se lijeno selio s jednog na drugi kraj betona, i to postrance.
– Daj to meni, da ti pokažem!
Rade je sa tri prsta okrenuo zvrk tako vješto da je on odmah zaigrao kao medvjed u
cirkusu. Zatim ga je udario nekoliko puta sasvim blago. Onda, iznenada, uslijedio je tako
snažan udarac da se zvrk izvio kroz vazduh, preletio pet-šest metara i zaigrao na kraju betona,
iznad samog kanala. Bilo je kasno da ga spasim. Nije se obrnuo oko sebe ni dva puta, preturio
se na stranu i nestao u šahtu.
 Oči su mi se odmah napunile suzama. Poletio sam za svojim zvrkom, ali sam uspio samo
da vidim kako nestaje u kanalu.
– Ti si lopov – zavrištao sam na Radu i dohvatio oblutak što je ležao uz sam šaht.
Zamahnuo sam iz sve snage i udario vižljastog Radu u nogu.
– Koga si to udario? Sad ću ti ja pokazati.
Rade je bio viši i jači od mene. Ali ja nisam bježao. Nisam ni oči obrisao od suza.
– Zašto si to uradio? Namjerno si to uradio, stidi se.
Rade se nije obazirao ni na moje riječi ni na moj plač, odgurnuo me je, a zatim udario
nogom. Ja sam se preturio i licem pao u prašinu.
Tući se nisam mogao. Brzo sam skočio na noge i odjurio kući. Babe nije bilo, ona se prije
nekoliko dana ponovo preselila na selo. Majka je bila na poslu. Zabio sam se u sobu, sam, pao
po krevetu i plakao sve dok veče nije donijelo sumrak u prozor.
Bilo mi je strašno što sam sâm, ali znao sam da bi mi neko stran smetao. Prvi put mislio
sam na oca, koji bi mi sigurno pomogao da imam zvrk i da se ne plašim Radeta.

RADE

Nečije ruke dotakle su me po ramenu i potom mi zatvorile oči. Pitao sam se ko bi to

mogao biti. Neki dječak, viši od mene, koščat, jak. Nisam znao.
– Ne znaš, je li?
Pretrnuo sam jer sam prepoznao Radetov glas. Šta sad hoće? Zar će ponovo početi da me
tuče? Ako pokuša, udariću ga nogom među noge, razbiću mu glavu kamenom, uništiću ga, ima
vremena.
– Vidi šta sam ti donio.
U Radetovoj je ruci bio zvrk ljepši od onog moga, izgubljenog juče u šahtu. Išaran
vodenim bojicama, zvrk je izgledao kao papagaj.
– Danas ću te naučiti kako se tjera zvrk. Da se više ne ljutiš na mene. Važi?
– Važi – oteo mi se neki čudan zvuk iz suva grla. Poslije škole krenuli smo u Radetovo
dvorište.
– Zvrk moraš udarati vrhom biča. Samo vrhom. Ovako, gledaj.
Sve što mi je Rade pokazivao bilo je jednostavno, ali mom zvrku nije ni najmanje bilo do
igre, do rada. Pokušavao sam skoro cio sat, ali bez uspjeha. Naučio sam da ga okrenem
prstima, da zaigra toliko da se može koristiti bič, ali ne više od toga.
– Čuj, da mi zvrk ostavimo za sutra. Imam bolji prijedlog. Da se popnemo kod mene na
sjenik, tamo je veselo.
Mene nije trebalo mnogo nagovarati da ostavim zvrk. Vidio sam da mi to ne leži – ne
znam, pa gotovo. Možda ću sutra naučiti, možda, ali danas sigurno neću.
Popeli smo se drvenim stepenicama na staju. Dolje su bili konji, teški i opasni štajerski
konji. Radetov očuh bio je kiridžija, prevozio je šumska debla na željezničku stanicu. Iz staje
se dizao topli smrad balege.
Sijeno je ispunilo gornji dio staje dopola. Iznad sijena nalazile su se samo još grede, i
iznad greda krov. Rade se popeo na najbližu gredu pomoću malih, tu prislonjenih rnerdevina i
odozgo skočio u sijeno. Ja sam ga izgubio iz vida. Gdje je samo upao. Izvlačio se odozdo,
otresao trinu i travčice sa lica.
– Hajde uživaj.
Ja sam se popeo na istu onu gredu i skočio u sijeno. Dočekala me je meka masa sijena,
propustila kroz svoju površinu, da bi me ipak na vrijeme zadržala prije poda.
– Šta kažeš, a?
– Savršeno.
Rade je mijenjao grede i mijenjao skokove. Čas je skakao na leđa, čas na glavu, čas na
stomak. Sve mu je išlo od ruke. I ja sam se oslobodio početnog straha, osjećao sam se
bezbjedno. Ne mogu se udariti, to je najvažnije.
Popeo sam se na najvišu gredu, zatvorio oči i poletio dolje. Skliznuo sam niz rub sijena,
nisam se zadržao u sredini, nisam, ni na podu. Nisam primijetio na vrijeme da sam, igrajući se,
došao do ruba dasaka, da su dolje konji i da bih mogao propasti sve do njih.
Pao sam nauznak, pravo pored konjske glave. Oni su se poplašili i počeli da skaču. Na
svu sreću, pao sam u jasle, tako da se nisam mnogo udario. Osjećao sam da mogu ustati, da
nisam povrijeđen, ali nisam se smio pridići. Samo sam dopuzio do kraja jasala, gdje nije bilo
konjskih glava i tu uplašen mirovao.
– Ne boj se, ja ću te izvući.
Rade je odozgo skočio do mene kao da skače sa donjeg stapenika na zemlju. Pomogao mi
je da iskočim iz jasala i bezbjedno iziđem iz staje. Iako su mi koljena klecala, a srce lupalo, ja
sam ipak uspio da se dočepam svog dvorišta. Tek tu obrisao sam znoj što mi se bio skupio po
čelu i vratu. Opipao sam džep, tražeći zvrk. Ali zvrka nije bilo .
– Do đavola i sijeno i konji. Izgubio sam zvrk!
Popeli smo se drvenim stepenicama na staju. Dolje su bili konji, teški i opasni štajerski
konji. Radetov očuh bio je kiridžija, prevozio je šumska debla na željezničku stanicu. Iz staje
se dizao topli smrad balege.
Sijeno je ispunilo gornji dio staje dopola. Iznad sijena nalazile su se samo još grede, i
iznad greda krov. Rade se popeo na najbližu gredu pomoću malih, tu prislonjenih merdevina i
odozgo skočio u sijeno. Ja sam ga izgubio iz vida. Gdje je samo upao. Izvlačio se odozdo,
otresao trinu i travčice sa lica.
– Hajde uživaj.
Ja sam se popeo na istu onu gredu i skočio u sijeno. Dočekala me je meka masa sijena,
propustila kroz svoju površinu, da bi me ipak na vrijeme zadržala prije poda.
– Šta kažeš, a?
– Savršeno.
Rade je mijenjao grede i mijenjao skokove. Čas je skakao na leđa, čas na glavu, čas na
stomak. Sve mu je išlo od ruke. I ja sam se oslobodio početnog straha, osjećao sam se
bezbjedno. Ne mogu se udariti, to je najvažnije.
Popeo sam se na najvišu gredu, zatvorio oči i poletio dolje. Skliznuo sam niz rub sijena,
nisam se zadržao u sredini, nisam, ni na podu. Nisam primijetio na vrijeme da sam, igrajući se,
došao do ruba dasaka, da su dolje konji i da bih mogao propasti sve do njih.
Pao sam nauznak, pravo pored konjske glave. Oni su se poplašili i počeli da skaču. Na
svu sreću, pao sam u jasle, tako da se nisam mnogo udario. Osjećao sam da mogu ustati, da
nisam povrijeđen, ali nisam se smio pridići. Samo sam dopuzio do kraja jasala, gdje nije bilo
konjskih glava i tu uplašen mirovao.
– Ne boj seja ću te izvući.
Rade je odozgo skočio do mene kao da skače sa donjeg stapenika na zemlju. Pomogao mi
je da iskočim iz jasala i bezbjedno iziđem iz staje. Iako su mi koljena klecala, a srce lupalo, ja
sam ipak uspio da se dočepam svog dvorišta. Tek tu obrisao sam znoj što mi se bio skupio po
čelu i vratu. Opipao sam džep, tražeći zvrk. Ali zvrka nije bilo .
– Do đavola i sijeno i konji. Izgubio sam zvrk!

LOPTANJE I PRVA TUČA

Na školu više niko nije mislio. Knjižice smo negdje bili zaturili, pogubili stvari –
zanimala nas je samo lopta. Tog ljeta u Batinu prodavnicu stigle su prve gumene lopte.
Odlično su odskakale, ali kratko trajale. Jedan neoprezan šut u živicu, i od lopte više nema
koristi. Oni vještiji znali su da zakrpe loptu, ali ona nije htjela da odskače, samo bi skliznula u
stranu, kao za inat. Male lopte, tenisice, bile su dobre za glavomet. Ali glavomet nije naročito
omiljena igra. Pravi majstor pozna se samo na ledini, kad zaigra bosonog.
Rade je za mene imao stalno mjesto, na beku. Ako i promašim loptu, neću sigurno
promašiti igrača. Moj udarac cjevanicom u protivnikovu cjevanicu, ili koljenom u stomak, bio
je sve moje fudbalsko znanje.
– Mogao bi ponekad udariti u loptu – primjećivao je Rade.
– Da je ispucam?
– Ko će je onda pronaći u kukuruzu!
– Nisam ja kriv što imam takav šut.
Volio sam udariti protivnika u bedro, takav se udarac teško uočava, a djelovao je strašno.
Ekipa se mijenjala. Najteže je bilo igrati protiv Radeta. On me je prelazio kako je htio, a
nisam ga smio udariti. Na golu je bio kum Mišo, druga rupa naše ekipe. On nije mogao uhvatiti
ni jednu loptu. Za tili čas protivnici bi vodili sa pet golova razlike. Sve što navala napravi,
odbrana upropasti. Kum se ljutio na mene, naravno, to me je dovodilo do bijesa.
Kako to danas igraš? – vikao je na mene kao da sam mu ja sestra, a ne kum.
– Nemaš ti veze s branjenjem, o tome se radi!
 – Da mi ti nećeš reći kako se brani?
– I hoću, brale. Stani na beka da vidiš kako se brani!
Promijenili smo mjesta. Na golu mi nije bilo loše. Hvatao sam lopte, ali nekoliko udaraca
prođoše pokraj mene.
Kumu je bilo krivo zbog mojih odbrana, nastojao je da što više lopti promaši kako bi me
neka iznenadila. Podla igra! Za jednu loptu koja je išla preko kamena slegnuo je ramenima na
Radetovno tvrđenje da je to gol.
– Ne može biti! – pjenio sam se.
Ali na gol nisam dugo čekao. Već iduću loptu Rade je udario svom snagom. Da kum nije
podigao nogu, ona bi se odbila prema protivničkom golu, ali on je namjerno podigao stopalo
od zemlje toliko da lopta prođe ispod i uleti meni u gol. Ni vidio je nisam. To je već bilo
previše. Nije smio da me ljuti toliko!
Ustremio sam se na kuma, udario ga nekoliko puta šakom u lice, uhvatio ga oko pasa i
bacio na zemlju. Kuma je oblila krv, a ja nisam od bijesa mogao prestati. Udario sam ga
nekoliko puta nogom. Bio me je strašno naljutio.
Ali kad sam vidio na svojim rukama krv, kad sam pogledao još jednom mog sirotog
kuma, koji je još uvijek ležao na travi, strašno sam se zastidio.
Nikada se nisam tukao s njim, šta mi bi odjednom? Ali šta sam uradio, uradio sam. Ne
mogu sada da ga dižem sa trave i umivam vodom s potoka. Neka to uradi sam.
Pobjegao sam kući, praveći se i dalje ljut. A na kuma više nisam mogao biti ljut. Ljutio
sam se na sebe sama, na glupost koju sam počinio.
– Šta ti je ? – pitala me je majka za večerom, koju sam samo prevrtao po kašici.
– Namjerno je pustio loptu, namjerno, kad ti kažem.
Nisam mogao da zaustavim suze niti da izostavim pravdanje. Majka nije htjela više da me
ispituje. Uvijek je prestajala sa pitanjima kada bi vidjela u mojim očima suze.
– I šta sad? – dodala je više za sebe.
– Ništa, sutra će ti reći kuma.
Dva dana kum se nije pojavljivao među nama. Nije vrag da je to zbog mojih udaraca?
Nisam mogao više da izdržim, otišao sam njegovoj kući. Ponio sam džep pun klikera, da ga
odobrovoljim. Znao sam da će se više obradovati mojim špekulama nego meni. Nije ni važno.
Puzali smo po zemljanom podu u njegovoj malenoj kući, izvlačili odlutale špekule ispod
kreveta, sve dok se kuma nije vratila kući s posla.
– Ja najviše volim da slušam kako vaš sat izbija časove.
Stvarno, sat je tako jasnim, mekim zvonom otkucavao osam puta. Ostavio sam sve klikere
kumu i pošao kući.
– I da više niste činili gluposti – doviknula je kuma za mnom. A možda ona i nije mislila
na našu tuču, već na nešto drugo, što se odnosilo na njenu djecu, koja su se bila stisla za
malenim stolom da večeraju. Njih četvero oko zemljane činije, u malenoj kuhinji, u malenoj
kući. Kad sam god izlazio iz njihove drvene kuće, osvrtao sam se i gledao je začuđenim očima
– je li moguće da svi oni stanu u tu kuću? A bili su tamo, nije to bila fatamorgana.
 – Znam tajnu – rekao sam majci za večerom – kad gledaš spolja, njihova je kuća malena,
ali je iznutra prostrana.

OSVETA

Cijelo ljeto s nama u Kostajnici bila je baba Stevanija. Majka je imala mnogo posla,
dolazila kasno uveče kući, umorna lijegala odmah na počinak jer je zorom morala ponovo na
posao. Meni je s babom bilo lijepo, naročito kad smo išli u posjetu babinoj priji Milki.
Naročito je njena kćerka Jelena bila sklona meni. Uvijek je imala kolačić za mene, neku priču
ili jednostavno smijeh. Smijali smo se bez razloga, držeći se za ruke.
– Ja bih se odmah udala za tebe, Mirkić, samo kad bi tvoja baba pristala na to.
– Nemoj ti to dva puta reći, odgovarala je baba Stevanija, i smijala se kao da ništa
smješnije nije čula.
Ja, naravno, nisam imao namjeru da se odmah ženim. Uostalom, znao sam da bi i mama
bila protiv toga. Pravdala bi svoje protivljenje time što još nisam završio ni osnovnu školu.
Kao da je to uopšte važno.
– Prosićemo mi Jelenu, ima vremena – govorila mi je baba uvijek na povratku od prije
Milke.
Bila je nedjelja, velika zapara. Lopta se ni rukom nije mogla gurkati, kamoli da neko trči
za njom. Izležavali smo se u vrelom pijesku uz Unu, između dva spuštanja niz brzake na
sitama. Ja zapravo i nisam smio u duboku vodu, jer još nisam znao plivati. Zavidio sam svojim
drugovima, koji su se praćakali posred Une kao ribe. Kako li su samo naučili tu korisnu
vještinu – plivanje? Probrčkao bih se u plićaku i bježao u pijesak, koji se tako lijepio za moje
mokro tijelo. Čarobna topla zrnca.
– Tamo su svatovi! – doviknuo nam je Rade s kestenove krošnje, gdje je čučao kao kokoš,
iz meni nepoznatog razloga.
Požurili smo odmah svi u grad, pred opštinu. Kum će bacati dinare u prašinu. Ako bude
darežljiviji, možemo i za sladoled zaraditi.
Još izdaleka čuli smo rzanje konja, pucanje biča i ludo razvlačenje harmonike. Fijaker do
fijakera, sasvim naprijed mlada, sva u bijelom – bili su to bogati svatovi.
Kad sam ugledao mladu, prosto mi je srce stalo od zaprepaštenja. Nije moguće, u tim je
kolima moja Jelena. Moja Jelena je mlada! Vitka, u bijeloj haljini, sa bijelim velom kao gorska
vila, kraj meni nepoznatog, crnog, s brčićima ufitiljenim čovjekom. Je li to njen đuvegija?
Sakrio sam se iza kestena u parku da me slučajno ne bi vidjela. Još samo jednom da je
osmotrim, neka onda ide svojim putem. Baš me briga, šta mi je ona da je žalim!
Jelena je bila vesela. Mladoženja je držao njenu ruku u svojoj crnoj šapi i smijao se ko lud
na brašno. Odakle mu samo one sunčane naočale?
Da mi je pri ruci bila Kemina kubura, možda bih i pripucao na njega. Svatovi su se
veselili, pucali iz pištolja, karabina i dvocijevki. Oko mene bjesnio je mali rat. Uplašio sam se,
naljutio. Morao sam da pobjegnem odatle. Nisam više mogao da gledam moju lijepu Jelenu s
rukom u ruci onog majmuna s naočalima.
Trčao sam ne razmišljajući kuda hitam. Predahnuo sam tek kad sam se našao pred
potokom, u čijoj su crnoj vodi bezbrižno plivale patke. Jedan patak imao je oko vrata crvenu
vrpcu. Znao sam da je Jelenin, baš po toj kočopernoj vrpci. E kad baš hoće, osvetiću joj se.
Prevarila me je.
Uzeo sam veliki kamen i bacio ga na patku sa crvenom vrpcom oko vrata. Voda se
zamutila, a patak je nestao pod kamenom. Gotov je, izgleda.
Odjednom sam se uplašio. Nisam smio to uraditi. Šta je kriv jadni patak što se Jelena
udaje za onog, onog... kako li se već zove taj majmun s naočalama.
Pobjeći ću na selo, kod strica Ilije. Niko neće znati da sam ja ubio patku. Niko, čak ni
Jelena. Ipak, treba prvo reći babi Stevaniji, bar da ona zna kuda sam krenuo. A za Jelenu joj
neću reći.
Ali nisam izdržao, prosto sam zagrcao kad sam je vidio.
– Ona se udala, baba, udala se i prevarila me.
– Ma ko, mili moj? Zar tvoja mama?
– Ne, ne, šta pričaš, baba! Jelena se udala. Ona se udala! Ja sam joj patka ubio iz osvete.
Ubio sam ga. Eno leži mrtav u potoku.
– Sram je bilo. Neka se stidi, takvog momka da ostavi. Sigurno se udala za nekog kenjca
iz Prijedora. Ima li naočale?
– Ima, ima. To je majmun iz Prijedora.
Kad je uveče stigla majka, još nisam bio zaspao. Pravio sam se da spavam, ali sam morao
progledati kad sam osjetio njene usne na svom čelu. Što me ljubi kad sam ubio Jeleninog
patka?
– Ubio sam joj patka!
– Spavaj, dušo moja. Kakvog patka? O čemu pričaš? Patak je živ i zdrav. Malo si mu
nogu prignječio, ali već će on ozdraviti do sutra.
– Naći će tebi baba drugu curu – čuo sam babin glas iz predsoblja.
– Ne treba meni nikakva cura ! Ostavite me, hoću da spavam!

SVINJE I KOKOŠI

Stric Mladen načinio je pod ganjkom svinjac i kokošinjac. Sašio ih je od dasaka, kao dvije
male kuće za patuljke. Volio sam ljeti ležati na kokošinjcu, s njegovog krova mogao sam dobro
da vidim ulicu i drugove kada naiđu. Ležim i čitam, a ispod mene skaču kokoši, rokću prasci,
ispod mene živi naša hrana.
U to vrijeme klanje svinja bijaše događaj bez premca među svim drugim zbivanjima u
Kostajnici. Ne samo meni već uopšte svima koje sam znao – tada smo se mogli najesti do
sitosti, i više čak; niko nije govorio: nemoj više, dosta ti je, ostavi za poslije. Bile su to gladne
godine, ali nekoliko dana mogli smo biti siti, do nadutosti. Šta mari ako ćeš kasnije povraćati,
prislonjen uz daske tog istog svinjca! Bolje je biti sit pa povratiti, nego gladovati.
Na dva-tri dana prije klanja počinje da se osjeća groznica iščekivanja. Još samo malo i
biće krvavica, 'ladetine, svega, svega. Još samo dan-dva. Još samo dan. Sutra zorom doći će
majstor Simo sa oštrim noževima i mašinom za kobasice. Prije njega, još za mraka, stići će
ogromno drveno korito u kome će se svinja ošuriti vrućom vodom, stići će vješala na koja će
se podići očišćeno brdo mesa.
Čim se probudim, čujem skiku u svinjcu. Svinje su nemirne, znaju šta im se sprema.
Osjete užurbanost oko svinjca, predosjete opasnost koja će se uskoro ušunjati među njih. Ali
one ne mogu ništa – debeli Simo sada odlučuje. Uvlači se u svinjac kao car kome se prohtjelo
malo razonode, dohvati svinju za zadnje noge i izvlači napolje, kao da vuče lutku svoje isto
tako debele kćerke, a ne čudovište od stotinu pedeset kila. Svinja skiči, zove upomoć, ali
najmanje ćemo joj mi dječaci pomoći. Mi se oblizujemo dok gledamo šta se dešava. Evo,
debeli Simo kleči na svinji, majka drži za zadnje noge, a ja pritrčavam s velikom šerpanjom da
uhvatim krv.
– Nemoj, mali, da se prolije. Jesi li me razumio? – mrmlja debeli Simo i dugi tanki nož
uvlači svinji u grlo kao konac u iglu. Ropac, krv šiknu kao voda sa česme, preskoči šerpu,
prolije se po mojim rukama, onako topla, crvena i ljepljiva. Snijeg je poprskan, isprljan, ranjen
crvenilom svinjske krvi. Svinja se još otima, bacaka nogama, ali snaga je polako napušta,
malakše, gotova je. Sada je ona samo meso, samo naša zimska hrana.
Snose u lonce vrelu vodu, sipaju je na svinju, već uvučenu u drveno korito. Ona nije tu
legla da se kupa, već da joj skinu čekinju. Debeli Simo radi nožem, mi ostali plehanim
kašikama. Od crne, prljave svinje postaje očaravajuće brdo mesa.
Na vješala se mrtva svinja ne da. Na sve načine otežava posao debelom Simi i mojoj
majci. Ipak, na kraju uspiju da joj stražnje noge nabiju na željezne kuke i da vješala usprave
uza zid. Još nešto krvi ocijedi se na snijeg. Počinje razdvajanje na dvije pole, vađenje crijeva i
džigerica. Ja i moji drugovi čekamo mjehur. Mjehur još nije lopta, ali već će biti, poslije
nekoliko dana naduvavanja i sušenja.
Na šporetu cvrči slanina, nastaju čvarci, topi se mast. Debeli Simo spravlja kobasice.
Oprana crijeva navlači na svoju veliku špricu, u kojoj je mljeveno meso, češnjak, aleva paprika
i biber. Soba miriše po budućim kobasicama, nama voda curi na usta. Čekamo krvavice!
Kasno noću, kad su gotovo svi otišli, tonem u san, sklupčan na sećiji u kuhinji. Ove
godine sve se dobro svršilo, prošlu možemo da zaboravimo. Ali u sjećanju će, ipak, ponekad
izići slike jednog strašnog jutra. Sipila je sitna kišica kad je majka zajaukala u dvorištu. Sjurio
sam se niz stepenice, da se i sam ukočim pred strašnim prizorom. Pred nama su u svinjcu
ležala dva ukočena prasca.
– Šta im je bilo, mama?
– Svinjska kuga, kuku nama! Šta ćemo zimus jesti? Uveče, objesivši ih na čvrste kolce,
odnijeli su prasce do Une i otisnuli niz mutnu i brzu rijeku.
Te godine već smo imali gubitak – kokošija kuga odnijela nam je desetak kokošiju i
pilića. Skočanjene, izgledale su kao kakve lutke. Vadio sam ih svojim rukama iz kokošinjca,
čudeći se kako na njima više nema crnih ušiju – tekutova. I njih smo otisnuli niz Unu.
– Kako ćemo preživjeti ovu godinu, jadni mi? – danima je jadala moja majka. Plašio sam
se dolaska večeri jer sam znao da će uveče kući prispjeti majka, da će se sjetiti svojih kokošiju
i udariti u plač i kuknjavu.
– Hoće li proći ikada ove gladne godine?

VEČERI BEZ MAJKE

Svako večer bez babe i majke bilo je mučenja za mene. Baba ode u Kostajnicu, a majka
od posla ne može doći kući prije večeri. Još prije polaska kući, u posljednoj igri s drugovima,
ili na posljednjem času u školi, mislio sam kako ću se dočepati kuhinje. Bila je to velika
pustolovina.
Penjem se drvenim stepenicama, već je veče, sumračno, korak po korak, a iza sebe
osjećam nečije prisustvo. Nikoga ne čujem, samo svoje srce, koje u grudima tambura neku
pjesmu od koje me hvata strah. Ludo i plašljivo srce!
Nikoga nema, nikoga nema, nikoga nema – šapućem sam sebi, a ne vjerujem u to što
govorim. Možda se neko sakrio iza kokošinjca, čeka da se popnem pa da me napadne s leđa.
Sjedao sam na prag, oslonjen leđima o vrata, gledao niz stepenice. Naravno nije bilo
nikoga. Ponovo sam se uplašio bez razloga.
Vrata su opet bila zaključana, morao sam preko tavana. Ako još malo čekam, smračiće se
potpuno. Ko će tada na tavan! Više nisam smio čekati, iako se nekada majka znala vrlo brzo
pojaviti.
Penjao sam se na tavan, ponovo osjećao iza sebe neko komešanje, približavanje. Ipak
neko ima, ne može biti da ja to samo zamišljam, umišljam. Čuo sam golubove, koji su se
meškoljili u golubarniku, zatvarao im vrata da ih mačka ne bi iznenadila, pažljivo stajući na
grede kako ne bih pao kroz tavan. S greda su visili komadi suvog mesa: slanina, kobasice i
šunke. Kao obješene prijeteće životinje kezile su se na mene iz mraka, spremne na skok.
Jeste, još jutros je to bilo suvo meso, ali ko zna, možda se promijenilo, možda je meso
neko zamijenio šišmišima ili još gorim stvorenjem. Samo ako se osvrnem, skočiće na mene i
izgrebati mi oči, popiti krv...
Hitro sam otkrivao sobu, sklanjao dvije daske postavljene tačno iznad stola. Skakao sam
na sto, i dalje strahujući od pratilaca. Pošto nisam mogao sa stola da dosegnem daske, tavan je
morao da ostane otvoren, crnina je zjapila u mene kao provalija u nebo. Brzo sam se sklanjao
iz te sobe, zatvarao za sobom vrata i tražio šibice da zapalim vatru. Mrak je ustupio mjesto
svjetlosti, sjenke su bježale u ćoškove, mada su se i dalje prikradale mojim leđima, plazeći
preko zidova kao priviđenje. Ipak, u kuhinji se nisam ničega plašio. Znao sam da je kuća
zaključana, i da se niko neće penjati na tavan sa željom da skače u sobu. Kod nas nije imao šta
da ukrade. A da skače samo da bi mene uplašio, u to zaista nisam vjerovao. Ipak, može li
čovjek znati šta se stvarno događa u mraku – ko na nas vreba i ko nam sprema neku zamku!
Pošto bih pojeo večeru, uradio zadaću i nešto pročitao, uzimao sam petrolejku i prelazio u
sobu. Za mnom su odjednom kretale i sjenke, šmugnuvši sa strane. Vješao sam petrolejku na
ekser pokraj vrata, svlačio se, duvao u plamičak i brzo skakao u krevet. Više nije bilo šale,
mrak je vladao sobom i svim stvarima.
Tavan mi i dalje nije davao mira. Zavukao bih glavu pod pokrivač, misleći da nada mnom
sada sigurno neko stoji i, samo ako provirim, uhvatiće me za glavu i iščupati iz kreveta. Iako
tavanica nije nada mnom bila otvorena, nego su one dvije daske u drugoj sobi, činilo mi se da i
zatvorenih očiju, uvučen pod jorgan, vidim onaj crni prostor tavana, a nad taj otvor nanose se
neka mala, zlobna stvorenja, slična komadima suvog mesa: keze se, pokazuju svoje duge prste
i oštre nokte. To su vukodlaci, znao sam, ne smijem se pokazivati niti vjerovati u njih. Ko u
njih povjeruje, ostaće bez očiju. I krv će mu popiti, jer drugu tečnost ne vole.
Tonući u san, gubio sam vezu sa tavanom, ali su se nepoznata bića znala i dalje vrzmati
oko mene, slijediti me i prijetiti mi. Sanjao sam da trče, iza mene uz stepenice, da mi se kače o
vrat, da me obaraju na zemlju. Onda sam se ipak oslobađao, letio uvis, iznad svih vukodlaka,
preskakao kuće i planine, bio slobodan i jak.
– Zašto se pokrivaš preko glave? Tako se samo oznojiš – govorila mi je majka kad bi
došla, a ja se probudio.
– Tako; kad legnem, uvijek mi je hladno.
Naravno, meni nikada nije bilo hladno, ali pravu istinu nisam smio da kažem majci. Ona
bi mi opet govorila da ja sve to samo umišljam, da u kući nikoga nema osim nas, itd., ali ja
znam svoje.

VEČERI S MAJKOM

Grad je tonuo u noćnu tišinu, s prozora sam mogao da vidim tek ponekog psa skitnicu
kako protrči preko trga. Naslonjena na svoju singericu, majka mi je pričala jednu od svojih
priča:
"Spremila mene mati lijepo, obukla mi čistu haljinu, obula nove opanke. Ne objašnjava
zašto me tako oprema. Nikada ništa nije objašnjavala djeci. Moraš je slušati, inače slijede
batine. Za šumu se ne oblače čiste stvari. Uhvatila me majka za ruku, stisla kao da sam
namjeravala bježati. Prosto me ruka zaboljela od njenog stiska, i brzo ide, sva sam se slomila
da je stignem. A jedva da je tri riječi svezala tokom cijelog puta do Kostajnice. Sve u sebi
sabiram, i oduzimam zašto li me vodi u grad. Da mi nešto kupi? Možda. Nije isključeno. Zbog
škole sigurno nije. Nastava je završena, polugodište je gotovo, sada je raspust. Zapravo i nije
toliko daleko do škole. Za koji dan je početak drugog polugodišta. Kako sam na to bila
zaboravila? Tako razmišljam, a sve trčkaram za majkom.
Zaista, pravo u školu. Pređemo hodnikom, taman pred zbornicu, kad nas zaustavi
podvornik Milovan, kako li se zvao, više se ne sjećam.
– Šta ćeš ti tu? – izdera se na moju majku.
– A ko si ti da me pitaš, a?
– Mogu ja da te izbacim ako si bezobrazna.
– Gledaj ti samo svoja posla, a mene ostavi na miru.
Još bi tu bilo prepirke da ga moja majka ne odgurnu rukom, a mogla je ona takvog
žgoljavca i izdevetati, i ne otvori vrata zbornice. Tamo sjede učiteljica, učitelji, direktor škole.
Meni se noge podsjekle, ne mogu maknuti.
– Šta je bilo, ženo? – pita je direktor.
– Ne mogu ja ovu svoju više u školu davati. Dajte vi meni njeno svjedočanstvo.
– Ne može svjedočanstvo na polugodištu, šta je tebi! Nemoj svoje dijete samo tako
lišavati škole.
– Ne mogu! Ima ona drugog posla kod kuće, prečeg posla. Ako ne date, 'ajd' zbogom, i ne
morate.
Učiteljica se žurno digla sa svog mjesta i pošla prema nama, ali me je majka izvukla
napolje takvom brzinom da sam jedva uspjela da vidim zabezeknutog podvornika škole.
Dođemo kući, bez ijedne riječi. Ja se odmah sakrijem pod krevet. Čujem da me majka
traži, neću da iziđem. Napokon, njoj dosadi, počne da viče, da bogara. Ipak ćutim, ne izlazim.
Odjednom vidim: kleknula ona na pod i zaviruje pod krevet.
– A tu si, je li? Od mene se misliš sakriti! Pokazaću ja tebi tvoju školu. To li te je naučila,
a?
I dograbi moja majka metlu pa po meni. Izudarala me je tako strašno da sam cijelu
nedjelju dana imala po rukama i nogama velike modrice".
Poslije majčine priče oboje ćutimo i gledamo kroz prozor. Vjetar lagano ljulja svjetiljku
na pustom gradskom trgu.
– Da otpjevamo nešto – molio sam je uvijek na kraju priče.
A ona je samo to čekala. Voljela je da pjeva sa mnom, sve dok se ne izredaju sve pjesme
koje zna.
Sve ptičice iz gore spustile se na more. Samo jedna ostala, koja mi je pjevala...

POLI' VILO

– Ja znam ko je izmislio štampariju – pohvalio sam se brzopleto poslije utakmice, dok

smo košuljama otirali znoj s lica i leđa.
– Pa ko je to uradio? – pitao je Huso. On je bio majstor za izdijevanje imena, za građenje
nakaradnih nadimaka.
– Johan Gutenberg – zakliktao sam pun sebe. Znao sam da drugi nemaju pojma o tome i
htio sam da se pohvalim. Huso je samo to čekao da primijeti posprdno:
– Dobro, dobro, pravi si ti Johan. Sada znamo kako se i ti zoveš.
Bilo je već kasno da se ljutim, da se kajem, morao sam da otrpim. Jedino mi je ostala
nada da će jednom i Huso naletjeti. Znao sam da se neću osloboditi svog nadimka, jer kome bi
Huso jednom prišio nešto, to je ostajalo.
Jednom sam se zatekao kod Huse, na njegovom tavanu. Bilo je to nekih mjesec dana
pošto mi je on dao nadimak Johan. Tu smo gledali jedno gnijezdo kad je dolje, u kuću, ušao
neki neznanac. Huso mi je odmah dao znak da ćutim i da mirujem. Čuo sam neznanca:
– Da mi vračaš, baba?
– Ne mogu. Ja se time ne bavim.
– Ne plaši se, nisam ja nikakva vlast. Neću te prijaviti.
– Ne plašim se ja, nemam čega. Ali ja ne vračam.
Čovjek je navaljivao, navaljivao, tako da je stara ipak morala pristati. Bila je to Husina
baba. Kad je počela da vrača, ja sam se pretvorio u uho, ali jedva da sam neku njenu riječ
razumio. Toliko sam se bio prestrašio da mi je srce jaklo lupalo, te nisam od njegove lupe
mogao ništa čuti. Znao sam da nije dobro slušati i gledati vračare. Od toga je dijete moglo i da
oslijepi.
U potvrdu svojih riječi, stara Mušička, Husina baba obično je izmamljivala kišu kroz
počađavjele daske tavanice. Ona bi samo okrenula glavu gore i zavapila:
– Poli', vilo! – i pljusak bi skvasio posjetioca do gole kože. Poslije te nebeske kiše, svi su
vjerovali njenim riječima. Da nema kiše, ne bi joj niko vjerovao, jer nije sposobna da stvori
čudo.
Sklupčana na kraju sećije, ona je ličila na kakvo dijete koje se namackalo bojicama da
izgleda kao Indijanac. Vjerovatno nije bila teža od četrdeset kilograma.
Neznanac je slušao Husinu babu bez riječi, a ona je mrmljala, mrmljala, žvakala riječi bez
kraja. Skoro sam zadrijemao od tog njenog mrmora, kad me osvijestiše njeni krici, kao da zove
upomoć:
– Poli', vilo!
Od njenih sam se riječi skamenio na mjestu. Ali i Huso se skamenio, jer su te njene riječi
očigledno bile namijenjene njemu.
– Šta da radim? – mrmljao je, ubiće me majka. – Da se popišam, beli ne smijem, ubiće me
i zbog toga.
Dobra babina vila, Huso nije imao vode u kanti, koja je obično bila puna.
– Poli', vilo! – zavapila je ponovo baba kao da je neznanac kolje pa joj treba priteći u
pomoć.
A Huso sa svoje strane zakuka:
– Nejma, majka, više vode!
Dolje neznanac odmah planu na babu. Optužio ju je da vara, da ne zna vračati, da je treba
odmah uhapsiti, i izgovorio joj mnogo ružnih riječi. A baba je samo kukala, samo se rukom
udarala u mršava staračka prsa. Kad zavlada tišina, poslije udarca vratima, ona zavika:
– Siđi dolje, šejtane, gurabete, dati pokažem ima li ili nejma vode. Tako si ti našao mene
da prevariš!
Od toga dana, mojom zaslugom, Husu su svi dječaci zvali Poli' vilo, ili samo Vilo. A on
se bunio više od bilo koga od nas. Nikako nije mogao da shvati da i on može biti namagarčen.

TETAK MILAN

– Sutra ću u Dubicu, prijo, pa ako ti nešto treba... – jednom je uveče moju majku
obavijestila komšinica Persa.
Ja sam već duže vrijeme molio majku da me pusti u Dubicu do tetka Milana i tetke
Ljubice, ali ona je bila zauzeta, a sam nisam mogao otići. Do Dubice ima dvadesetak
kilometara. Nije to otići u Kalendere.
– Da on nije premalen za takav put ? – pitala je prija Persa moju majku.
– Malen jeste, ali izdržljiv je. Samo ti njega povedi.
Napolju je već bio dan, ali tako rano da sam se jedva uspio razbuditi. Nikada nisam ustao
ranije. Bilo je ljeto, obukao sam se lako, a na noge nazuo patike. U rukama sam nosio mrežicu
sa košuljom i džemperom, za svaki slučaj, ako zahladi.
Išli smo dosta brzo. Ja sam svaki čas zaostajao za komšinicom Persom, ali ona me je
sačekivala svakih petnaestak minuta, ne požurujući me i ne razgovarajući sa mnom. Bila je
zauzeta nekim svojim mislima, od kojih joj je lice bilo ozbiljno i pomalo tužno. Poslije po
prilici sat hoda, sjeli smo da se odmorimo. Sjedili smo u dvorištu neke niske seljačke kuće, iza
koje je lajao mali žuti pas. Troje djece sjedilo je na pragu i mirno nas zagledalo. Između njih se
provukla domaćica i iznijela pred nas sir, kuruzu, kajmak i lončić vode. Ja sam to jutro pošao
bez doručka, ali sam putem zaboravio da nisam jeo. Sada sam to nadoknadio. Iza nas u tanjiru
bogami nije ostalo ništa. Za to vrijeme dvije su žene pričale šapatom. Ja sam se dobro napio
vode, pomilovao po glavi onog malog žutog psa, koji je došao do nas vrteći kratkim repom kao
baba Stevanija vretenom.
Ponovo smo se odmarali na dva sata do Dubice, pod velikom lipom, pred nekom školom,
čiji su svi prozori bili porazbijani. Na neka su okna stavili papir, koji je onako čađav, crn,
djelovao kao povez preko nepostojećeg oka. Tu sam se izuo jer su mi se noge potparile od
tijesnih patika. I majicu sam skinuo, jer je pripeka bila strašna. Stavio sam je na glavu da ne
dobijem sunčanicu. Znoj mi se cijedio niz leđa, išao sam brže, ne osjećajući uopšte kamenčiće
na putu. Bio sam se navikao da ljeti idem stalno bos.
U Dubicu smo stigli po planu, negdje iza podne. Iako me nisu očekivali, obradovali su mi
se i tetka i tetak. Tetka mi je pomogla da se operem i osvježim. Namazala mi je leđa
jekodermom, jer su me strašno pekla. Tako uređen, legao sam ne široke krevete, poprijeko, i
odmah zaspao. Kad sam se probudio, već je bilo veče, napolju se čula pjesma, u kuhinji je
galamio moj rođak Bobo.
U sobu je ušao tetak Milan i opružio se pokraj mene na krevet. Volio je da se igra sa
mnom, da me zadirkuje, golica, da mi priča strašne lovačke priče.
– Kada ćemo nas dvojica već jednom u lov?
– Kad ti hoćeš. Ja sam spreman.
U stvari, ja sam se plašio lova. Još nisam smogao hrabrosti da krenem s tetkom u lov na
zečeve, iako me je on svaki put zvao sa sobom. Znao sam da od tetka ne mogu da sakrijem
svoj strah i pomalo sam se ljutio na njega – zašto me stalno isto pita?
– Ti misliš da sam ja kukavica, a ja mogu da ti odgrizem nos.
I da bih mu pokazao da se ne šalim, ja sam ga blago zubima uhvatio za nos. Tetak se
strašno smijao, što me je prisililo da pojačam stisak zuba. Tetak se više nije smijao, nego se
uvijao poda mnom da se izvuče. E, nećeš, majčin sine, mislio sam, i dalje ga stiskajući zubima
za nos. Pokušavao je tetak da se izvuče, okretao lijevo-desno, mlatarao rukama, ali bez
uspjeha. Stegao sam ga koliko sam mogao, zažmurivši, kako sam uvijek činio kad bih se našao
u nekoj opasnosti.
Ali me iza leđa zgrabiše nečije čvrste ruke i podignuše iznad tetka. Sada sam mogao da ga
pustim. Bila je to tetka Ljubica. Vidio sam na krevetu tetka, crvena nosa, a iz očiju su mu
iskrsnule dvije velike suze. Nisam mogao da se snađem. Nije moguće da sam ga tako strašno
ugrizao za nos!
– Dragi moj tetak, oprosti mi, molim te. Nisam htio.
– A, nema sada ništa "dragi moj tetak" i "oprosti mi"! U jesen ćeš sa mnom u prvi lov, za
kaznu. Kad si takva junačina, da te vidim na djelu.

LOV

Jesen je došla kad sam se najmanje nadao. Hladan vjetar tjerao je prašinu u oči i brazdao
zemlju svojim crnim ratarskim noktima. Između kuća promaja je zaustavljala prolaznicima dah
i punila im oči prašinom. Lov je bio otvoren. Dan prije, majka i ja stigli smo u Dubicu, u
posjetu tetku Milanu.
– Jesi li zaboravio Šta si mi obećao?
– Ne sjećam se nešto. O čemu se radi?
– Hajde sjeti se, junačino. Nos!
– Da, da – zabrzao sam – sjetio sam se.
– Znači, sutra zorom nas dvojica idemo u lov?
– Idemo.
Nastojao sam da ne razmišljam mnogo o sutrašnjem lovu, jer me je odmah hvatao paničan
strah. Znao sam da nas ružno vrijeme ne može spriječiti da iziđemo u šumu – lovci nikada ne
pitaju kakvo je vrijeme. Jedino me je umirivalo saznanje da idem u lov sa najboljim lovcem
koga znam. Njegovi su trofeji ukrašavali cijeli stan: patke, vjeverice, razne ptice, među kojima
je najstrašnija bila jedna sova, smještena baš iznad kreveta u kome sam ja spavao. Onda
srndaćki i jelenski rogovi, jedna glava divlje svinje, i još mnogo sitnih trofeja. Zapravo, meni
je bilo žao jadnog zeca. Zečetina je ukusna kad je spremi tetka Ljubice, a pošto odleži u kačici
nedelju dana, ali gledati zeca kako pada pogođen smrtonosnim tetkovim hicem, to nikako sebi
nisam mogao da predstavim. Najčudnije mi je bilo da jedan tako blag čovjek, koji nikada
nikome ništa ružno nije rekao, može pucati na nedužnu divljač.
Ali nešto slično nisam tetku smio ni spomenuti. Kad bih spomenuo lov, njegove su oči
odjednom dobijale nov sjaj – kao da su se u njima zapalila dva mala svjetla.
– Mnogo je gore zaklati svinju, bespomoćnu, u svom dvorištu, ili nedužnu kokoš, nego
ustrijelili zeca u šumi, poslije dugog traganja, poslije dugotrajnog hodanja po čistom vazduhu.
Ne ustrijelim ja svakog zeca koji prođe pokraj mene. Mnogi i utekne, samo ako je vješt. To je
lov, dragi moj. Kad naumiš da zakolješ kokoš, ona ti beli ne može umaći. A zec može. Koliko
sam se samo puta vratio iz lova praznili ruku. Eto, vidiš, lov je ipak sport.
Brzo smo se udaljili od kuće, zapucavši pravo preko prisojne strane prvog brda iznad
Dubice. Išli smo kraj živice, ali i preko oranja; vjetar je brisao oko nas, ledeći nam ruke i nos.
Nisam imao rukavice pa sam ruke stiskao duboko uvučene u džepove. Tetak je išao lako,
uvježbanim korakom, ne rasipajući snagu, ker trčkarao na svoju ruku, čas lijevo, čas desno,
ostajući iza nas ili isprednjačujući tako daleko da ga nismo mogli ni vidjeti ni čuti.
– I oni izlaze iz šume na ovakvom vremenu, tražeći hranu. Ali kad dan odmakne, treba
ipak ići uz sam šumski rub, tu ćemo ih naći.
U neko doba, kad sam već bio izgubio nadu da ćemo toga dana nešto uloviti, začuli smo
kevtanje kera u daljini.
– Tu je! Ti samo s moje desne strane idi. Nešto iza mene. Tako, nikako naprijed, pred
pušku! Jesi li me razumio?
Klimnuo sam glavom, jer su mi se vilice bile stisle da ni riječi nisam mogao izmucati.
S naše lijeve strane prostirala se šuma, a kevtanje se približavalo, još malo i skočiće na
nas.
Nisam znao kuda da gledam. I baš kad sam pogledao prema suprotnom visu, tetkova
dvocijevka prasnula je strašnom snagom – prvo jednom, a onda još jednom. Kao da su me ta
dva hica pokosila, izgubio sam tlo pod nogama i pao u djetelinu, kao da sam ja pogođen a ne
jadni zec.
– Šta je, junačino? Na zemlji si, a?
Tetak me uhvati za ruku i lako podiže, namjesti mi kapu na glavu i povede sa sobom da
bih vidio zeca. Mala topla krzena gomila ležala je uz jedno hrastovo stablo, išarana crvenom
bojom. To je uradila sačma tetkove puške! Kraj te gomilice, na zadnjim nogama, sjedio je ker i
dahtao, dahtao.
Tetak podiže zeca za zadnje noge i pruži mi ga.
 EJUB

Ne znam tačno kada se Ejub pojavio među nama. Uvijek sa harmonikom, začešljane kose
preko glave, zalizane briljantinom, izgledao je više kao filmski junak nego kao naš sugrađanin.
Ponekad bi se provezao motorom, koji je strašno urlao, pozivajući nas iz daljine da se
sakupimo pred kafanom "Balj". Tu je bilo postavljeno nekoliko stolova pod ogromnom
krošnjom divljeg kestena, čije su grane daleko nadvisivale niski krov birtije.
Mi smo lijegali i travu parka, koji je počinjao odmah od stolica, i gledali u Ejuba kao u
priviđenje. S čokanjem rakije pred sobom, s ogromnom harmonikom na stomaku, privlačio je i
druge posjetioce birtije. Ali on nije volio ničije društvo.
– Bogati, odmakni se – zapovjednički bi rekao svakom ko bi mu se usudio prići. To je
važilo i za mog komšiju Nikolu Jovića, koji je od svih pijanaca u Kostajnici bio najpametniji.
I da bi potkrijepio svoje riječi, Ejub bi pritisnuo nekoliko basova prstima lijeve ruke,
istovremeno rastežući malo mijeh harmonike. Taj me je zvuk očaravao, iako je djelovao kao
frktanje bijesnog mačka.
– Volio bih da znam svirati kao Ejub – govorio sam prijateljima.
– Kad si ti njega slušao da znaš kako svira? – pitao je Rade.
– Nisam nikada. Ali znaš da on svira predivno. O tome se priča i u Dubici. Bio sam tamo i
čuo tetka kad je rekao da niko bolje od Ejuba ne svira od Dubice do Prijedora. Shvataš, od
Dubice do Prijedora.
– Možda drugog harmonikaša i nema.
– On je najbolji, ne budali.
Mojim drugovima bilo je dosadno da leže u travi i da love svaki Ejubov pokret, pa su me
ubrzo ostavljali samog. Ja sam samo to i čekao. Smetali su mi – plašio sam se da nas Ejub ne
otjera zato što mu ne damo mira.
Tako sam skoro sedam dana ležao u parku i gledao i Ejuba i njegovu Harmoniku. Samo
jednom on je natakao na ramena tregere i odsvirao sasvim tiho neku meni nepoznatu melodiju.
– Hodi, mali, ovamo.
Je li moguće da on zove mene? Već sam se pomalo i ja bio umorio od tog stražarenja,
kome više nisam vidio nikakve svrhe.
– Sjedi za moj sto.
Bio sam preneražen. Zar ja da sjednem kraj velikog Ejuba, kad tu ne smije prisjesti ni
jedan Nikola Jović, svjetski čovjek? Šta to želi od mene?
– Zašto me stalno pratiš?
– Volio bih da znam svirati na harmonici.
– A ko će te ovdje, u ovoj kasabi, naučiti? Ko, druškane moj? Ja to ne radim. Nije za
ovakve umjetnike učiteljski posao. Nije da me nisu tražili, ali ja to ne volim. Oni koji druge
uče nisu umjetnici, već učitelji. Oni gnjave, druže moj. Gnjave. Cico! Daj dječaku jedan
malinovac.
– Samo ti mirno popij svoj malinovac. Ne plaši me se.
Dok sam pio, Ejub je tiho svirao. Muzika je bila savršena, kao da nije pripadala ovom
svijetu. Dva puta sam se zagrcnuo, jedva sam na kraju stigao do dna čaše.
– Hajde ti lijepo sa svojim drugovima. Ima vremena, možda ćeš naučiti da sviraš. A u onu
tamo nedjelju, uveče, ovdje će biti moje veče, moj koncert. Pa dođi da se vidimo. Hoćeš li?
– Svakako. Majka će me dovesti.
Otrčao sam na Unu, prosto pobjegao od Ejuba. Ležeći u vrelom pijesku, mislio sam samo
da ću iduće nedjelje slušati Ejuba. A o razgovoru s njim i o malinovcu nikome nisam smio da
pričam. Samo bi me ismijali. Rekli bi da fantaziram, da me je udarila sunčanica. Zar sa mnom
da sjedi Ejub i priča? Gluposti!

KONCERT

Majka je jedva pristala da me povede na Ejubovo veče.

– Još će nam neko razbiti glavu pivskom flašom. Ne znaš ti naš narod. Kad se napije, kad
čuje harmonikaša i sevdalinku, samo staklo leti.
– Nije Ejub takav pjevač.
– Šta ti znaš kakav je Ejub pjevač? Kao i svi drugi, loče rakiju i rasteže harmoniku.
Velika umjetnost!
– Na šla ličiš, prijavšitno jedna! – uzdisala je trljajući hrapavu kožu mojih nogu. – Takva
koža više pristaje nekoj domaćoj životinji nego dječaku koji je završio peti razred. Fuj!
Ljetna bašta je to veče bila pod opsadom. Sve zaposjednuto, prići se moglo samo uz silno
guranje. Majka se progurala kroz tu svjetinu, praćena mrmljanjem i dobacivanjem onih koji
nisu imali kartu. Vukla me je za ruku i ćutala. Dva puta se obrecnula na neke koji nas nisu
htjeli pustiti, spomenula im je miliciju, na šta su se oni samo zlobno i ružno iscerili na nas.
– Jedva sam ovaj sto rezervisala, znaš. Ne znam hoćemo li odavde uopšte nešto vidjeti.
Kad bismo bar nešto imali vidjeti. Ovako, Ejub, pijanica i harmonikaš.
Nisam joj smio spomenuti da me je Ejub častio malinovccm i pozvao na svoj koncert.
– Da ti nisi toliko zaintačio, znaš, ne bi mene ni top natjerao u ovu ludnicu. I kog đavola
tu čekamo, čemu se nadamo, kao da će neko džabe dijeliti brašno?
Iako se brašno dijelilo veoma rijetko, ja sam te večeri više volio Ejuba i njegovu
harmoniku.
– Zašto se ljutiš, mama?
Ejub se pojavio tek kad je nestrpljenje u publici zaprijetilo tučom, lomom stolica i glava.
– Hoćemo Ejuba! – urlala je gomila iza nas, i to više oni iza stolova, bez karata, koji su se
bili načičkali oko ograde. – E-jub, E-jub!
Ali kad je Ejub razvukao svoju harmoniku, nastao je potpuni tajac, mogle su se čuti žabe
kreketuše u potoku iza birtije. Počeo je nekim makedonskim orom, nastavio drugim kolom,
potom zapjevao iz sveg glasa "Aj kolika je u Prijedoru čaršija!" Bila je to njegova čuvena
pjesma.
Nastade lom i cilik stakla. Od radosti publika je prosto eksplodirala. Flaše i čaše letjele su
iznad nas kao lastavice pred kišu. Nastao je sveopšti krkljanac, majka i ja hitro se zavukosmo
pod sto. Iznad nas bjesnio je građanski rat. Tek pošto prestade, rat se završi primirjem. Mogli
smo izaći iz zaklona. Publika se umorila i koncert se nastavi.
Te večeri Ejub mi je izgledao kao Čarobnjak iz Oza, sposoban da ljude opčini i da ih
odvede iz te bašte u zemlju radosti i uživanja. Takav čovjek vrijedi mnogo – razmišljao sam.
Idući kući, stalno sam u sebi mrmljao njegove pjesme, baš one koje moja majka nije
naročito voljela. Ona je više voljela dalmatinske, a ja bosanske.
– Šta to stalno pričaš, molim te?
– Mislim – odapeh ne razmišljajući – kako bi bilo lijepo da mi je Ejub otac, pošto oca
nemam.
Tek pošto sam to rekao, shvatio sam kako je to glupo i da sam majku uvrijedio.
Ona je stala nasred ceste, u čudu ili u žalosti, ko bi znao, i zagledala se u mene. Bila je
noć, ali ja sam dobro vidio žalost u njenim očima, na njenom licu. Kako mi je samo bilo žao
što sam to rekao.
– On je posljednji čovjek koji bi ti mogao biti otac, sine moj. Taj, taj, pijanac i
motociklista. Ja se zbog tebe nisam više udavala, da ne dobiješ životinju za očuha, a ti tako.
Uhvatio sam je za ruku i obasuo poljupcima kao nikada do tada.
– Oprosti mi, mama, molim te. Znam da sam rekao glupost, ali ja tako volim muziku.

GAS

Petrolejska lampa nije bila najljepši predmet u kući, ali od svih svari nju sam najviše
volio. Bez petrolejke kuća je izgledala kao tamna i opasna pećina. Kada bih se zagledao u
njeno dno od zelenkastog stakla, u petrolej, ili gas, kako smo ga najčešće zvali, sanjao sam o
pravom, električnom svjetlu.
Dešavalo mi se da razbijem cilinder od tankog stakla prilikom paljenja lampe. Umjesto
grdnje i batina, majka je tada obično govorila:
– Jednom ćemo skuckati para da uvedemo elektriku. Nećemo mi dovijeka gubiti oči uz
ovu čađavicu, đavo je odnio.
Kraj lampe je uvijek drijemala šibica. Bilo je dovoljno napipati kutiju drhtavim prstima,
ukresati palidrvce, podići cilinder i upaliti stijenj – mrak je nestajao. Nestajala je opasnost,
duhovi i vukodlaci bježali su u svoje tamne rupe. Lampa je bila moj najveći prijatelj. Njena me
je treperava svjetlost branila od tavana i podruma, od svega onoga što mi je uvečer ledilo srce
kad sam prilazio kućnim vratima.
 Kad bih je spustio na sto, lampa je davala dovoljno svjetla da čitam. Ubrzo bi me zapekle
oči, morao sam knjigu odložiti, odjednom mi se spavalo. Ako ne bih otišao odmah u krevet,
glava mi je padala na knjigu, i tu me je majka nalazila. Lampa se u međuvremenu sama od
sebe ugasila, jer kad fitilj dogori do mjesta gdje prolazi na svom čudnovatom putu od skladišta
gasa do slobodnog prostora u cilindru, on se gasi kako se petrolej ne bi zapalio. Plamen se
smanjuje, tanji, kraća, i evo, utrnuo se, više nema svjetla nema zaštite. Duhovi i čudovišta
vraćaju se oko mene da me plaše. Od njih sam zaštićen još jedino snom.
Za petrojelku je bio potreban petrolej, gas. Gas se dijelio, kad ga je bilo, u te srećne dane,
iz velikog plavog bureta. Prodavac je imao lijevak, koji je stavljao na flašu i velikom kutlačom
sipao unutra koliko si platio.
Kad gasa nije bilo, o njemu se najviše pričalo. Nagađalo se kad će doći, u gradu su kružile
najčudnije priče. Za čas bi se stvorio red pred prodavnicom, iako je bila zatvorena, iako niko
nije znao odakle je potekla glasina da gas stiže. Ali gas nije tog dana stizao i red se brzo
raspadao, smanjivao, na kraju je uvijek ostajalo samo nekoliko nas najupornijih.
Jednom, tako, danima nije bilo gasa. Već treću noć, lijegali smo u mraku ni obavezna
pjesma pred spavanje nije nam pričinjavala nikakvo zadovoljstvo. "Sve ptičice iz gore" nisu se
veselo spuštale na more, jer je more bilo u mraku. "Vinetua" sam čitao samo po danu. Sva
sreća što je bilo ljeto, i dan je bio beskrajan. Čim se smrkne, trebalo je u krevet, jer sutra majka
ranije ustaje i mora biti odmorna. Čuo sam uveče da će sutra ujutru gas sigurno stići. Ustao
sam rano, misleći da moram biti prvi, da ću se namjestili uz samu gvozdenu roletnu, čekajući
Miloja da je podigne u sedam sati. Ali sam se prevario. Prije mene već ih je petoro bilo u redu.
Sa mnom je istovremeno stigao i Farko, tako da sam imao dobro društvo za čekanje.
– Majka mi je rekla da ne dolazim bez gasa – obrazlagao je Farko svoje rano ustajanje.
– Ja sam siguran da će danas stići,
Cijelo prijepodne pržili smo se na suncu. Beton je bio vreo, znoj nam je lio niz lice, niz
leđa i gaće. U kosi je bilo znoja. Farko na svoju dogola ošišanu glavu stavio neke stare prljave
novine da ga ne bi uhvatila sunčanica. Jednoj ženi pozlilo je, pa su donijeli vode i polili je po
licu. Ali njoj od toga nije bilo mnogo bolje i morala je da izađe iz reda.
Pred podne zaista stiže gas. Dva bureta na toliko naroda. Nasta krkljanac. Oni iza nas tako
pritisnuše da još nekoliko žena povika:
– Spašavajte, umrijesmo!
Staklo na vratima puklo je kao papir. Nekoga je i porezalo, čuo sam da mu savjetuju da
ide doktoru. On se branio, prvo je htio uzeti gas. Bio je drugi na redu, nije htio da ostavi svoje
dobro mjesto. Ja sam nekako uspijevao da ostanem na svome mjestu; držao sam se zida, što je
uvijek bilo najbolje. Ali jedan čovjek pokušao je da pređe ispred mene, pružio je svoju desnu
nogu naprijed. U tome su ga trenu pritisnuli oni iza nas i on svom svojom težinom stade na
moju lijevu nogu. Ja sam bio bos i njegova teška cipela učini svoje – bol je bio tako strašan da
sam izgubio svijest.
Kada sam otvorio oči, vidio sam oko sebe nekoliko žena, koje su me hladile vodom. A
noga, ona je izgledala upravo strašno – krv se još cijedila sa ona tri prsta na kojima više nije
bilo noktiju.
– A gas? – pitao sam prvo. – Ima li gasa?
– Nema, mali. Šta će ti gas? Idi doktoru, neka ti previje nogu da se ne da na zlo.
– Sutra dođi, možda nešto pronađem za tebe – prosu preda me nešto nade trgovac Milija.
Nisam mu mnogo vjerovao, jer je cijeli grad govorio da je Milija najveći lopov u Kostajnici i
da se obogatio na nestašicama.
Tužan, morao sam da bez gasa odšepesam kući, što mi je bilo žalije od uništenih nokata.
Znao sam da će nokti narasti, ali za gas ću opet morati u red, ako ga uskoro uopšte bude. –
Posudiću nešto novaca, uvešćemo tu struju već jednom – tješila me majka to veče. – A poslije,
poslije možemo i radio kupiti.

FARKIN TAVAN

Voljeli smo Farkino dvorište. Ali nas je jednako zanimalo i ono što je bilo gore, u kući,
naročito pod krovom. Kad bih zabacio glavu, kao da ću osmatrati nebo nad sobom i Sunce
visoko u zenitu, mogao sam da vidim polukružni otvor na Farkinom tavanu. Bio je kao prozor
nekog čardaka ni na nebu ni na zemlji, visoko gore, tamo gdje huje vjetrovi i odakle izlijeću
golubovi u svoja nebeska šestarenja.
– Šta je gore, Farko?
– Hoćeš li da pogledaš ?
– Hm, kako?
– Ništa lakše. Hajde dođi.
U široko predvorje ulazilo se iz uskog prolaza između kuća. Iz tog predvorja mnoga vrata
vodila su na razne strane, kao u kakvoj bajci. Jedna vrata u Hajdićevu apoteku, druga u neki
podrum, treća u Hajdićevu ostavu... a ona uz sami zid – gore, u Farkin stan. Na naše kucanje
jedna se glava promolila kroz neki gotovo nevidljivi prozorčić, a potom se i vrata otvoriše.
Farkina mama odlazi u kuhinju, a nas ostavlja u predsoblju, u kome su pružene dvije duge
krpare po žutom podu. Na kraju predsoblja stajala je skupina pletenih bijelih stolica oko isto
tako pletenog stola.
Gdje je ulaz u tavan? Nisam uspijevao da proniknem u tu tajnu. Farko najednom zidu
pronađe nevidljivu kvaku i otvori. Vrata su zaista bila iste boje kao zid i potpuno ravna s njim.
Na nas je otuda zinuo mrak, i ja sam ustuknuo. Ali Farko je već grabio uz drvene
basamake, pa sam morao za njim ako nisam htio da ispadnem kukavica.
– Čuvajte se, dječaci – čuo sam upozorenje Farkine mame. Ona se uvijek brinula o nama.
Kad smo bili gladni, ona nam je nudila jelo i hladno piće himber. U toj sam se kući uvijek
lijepo i veselo osjećao – niko na nas nikada nije galamio.
Bauljao sam četveronoške uz drvene stepenice, mrak je polako poništavao moju hrabrost.
Ili ću pasti, ili će me nešto ugristi. Tu sigurno ima slijepih miševa, sova, pacova, i čega sve ne.
Nikada nisam bio na tako visokom tavanu, sigurno najvišem u Kostajnici. Mrak me pritisnuo
sa svih strana, kao da me uvlači u tunel.
Kad sam se nekako prikučio vrhu stepenica i tavanu, preda mnom se našla jedna ogromna
greda, koju je trebalo preći ako sam želio dalje. Osvrnuo sam se da vidim ide li neko za mnom.
Svjetlo je izgledalo daleko i bilo sasvim slabo. Da bi i to malo svjetla poništio, neko je
pritvorio vrata. Jedva sam nazirao grede oko sebe i crijep visoko iznad glave. Nešto svjetla
ukazalo se naprijed, iza nekih dalekih vrata.
– Hajde, šta čekaš? – zvao me je Farko.
Da bi me osokolio, on je potpuno otvorio neka vrata. Otuda pokulja svjetlost kao voda iz
probušene kese. Prozor je, dakle, tamo. Farko se odmah izgubio unutra, ostavivši me da se sam
obračunavam s gredom i svim ostalim preprekama. Obgrlio sam gredu rukama i prebacio se
potrbuške na drugu stranu. Pošao sam prema svjetlu. Pogled mi je, sam od sebe, odlutao desno.
Htio sam da vidim avet, koja nasrnu iz mraka na mene. Premro sam od straha, odskočio nazad,
ali avet je bila uporna. Jedva sam joj nekako umakao u onu sobu i zatvorio vrata za sobom.
Srce mi je tako bijesno lupalo u grudima da nisam mogao do daha doći. Osjećao sam iza sebe,
iza vrata zapravo, da čeka na mene bijelo čudovište. U sobu sigurno nije smjelo jer je tu
vladala svjetlost. Soba je lebdjela u svjetlosti kao kabina prekookeanskog broda. Farko se od
smijeha valjao po podu.
– Uplašio si se, je li? Ha, ha, ha. Na tebe je nešto bijelo nasrnulooooo, je li? Ha, ha, ha.
– Ne znam o čemu govoriš. Šta tu izigravaš? – vratio sam mu istom mjerom.
– Svi se uplaše. Znam, ne brani se. Enes uvijek namjesti konac tako da onaj koji ne zna o
čemu je riječ povuče gips za sobom.
– Kakav gips? To nije gips!
– Ha, ha, ha, jesam li ti rekao! – krivio se Farko. – To je gips u kome je ležala bivša
vlasnica ove kuće kad je slomila kičmu. Objesili su je tako da je godinu dana visila ti tom
gipsu. Godinu dana, druže moj! Kako je samo izdržala?
Nisam mu vjerovao ni riječ. Sve je to izmislio. Ja sam svojim očima vidio bijelo
čudovište. On sigurno brani svoj tavan da ne bi došla milicija, koja bi brzo uhvatila tu avet.
Samo, kako ću nazad?

TRAMPA

U jednoj debeloj knjizi, koja je imala neki njemački naslov, Farkin brat, Enes, imao je
bezbroj različitih poštanskih marki. Satima smo ih razgledali pokušavajući da odgonetnemo
njihovo porijeklo. Suomi, Helvetia, Danmark, Swerige, šta li samo znače ti nazivi? Nisu nas
toliko zanimale naše, jugoslovenske marke koliko te, najčešće izdužene, bjelosvjetske, čije je
porijeklo jedino Enesu bilo poznato. Pitao sam ga jednom gdje se sve to može naučiti.
– Iz knjige, Mirko. Ali prvo treba biti filatelist.
 – Čekaj, čekaj. Kako si rekao, fila...fila...
– Filatelist. Skupljač marki.
– Ah, kako bih ja rado skupljao marke! Samo kako? Odakle meni tako divne marke, iz
cijelog svijeta? Ta France, kako se već kaže!
– Mogli bismo se mijenjati. Ja tebi marke, ti meni nešto drugo, što ti već imaš a što meni
treba. Trampa!
– Šta ja imam? Ništa! Sve je to tebi nezanimljivo. Ti sigurno svoje marke ne bi dao za
neku običnu stvar. Takve su marke skupe.
– Znam da su skupe. Ali ti razmisli večeras pa mi sutra nešto donesi. Vidjet ćeš da ću se
mijenjati sa tobom. Volim trampu.
Cijelo to poslijepodne temeljito sam pretresao kuću ne bih li slučajno otkrio nešto
vrijedno za trampu. Šta god da bih pogledao, izgledalo mi je maleno i skromno. Ove vrijednije
stvari nisam smio da diram bez maminog odobrenja.
Napokon sam iz jedne ladice, u kojoj je majka držala pribor za pisanje, izvukao njeno
crno naliv-pero, prelijepu jednu stvar, koju je majka dobila na poklon u zadruzi. Sa pozlaćenim
percem, bilo je to najljepše naliv-pero koje sam ikada vidio, prosto jedno čudo tehnike. Osim
direktora škole, mislio sam, niko drugi u Kostajnici nema takvo naliv-pero. Ono je sigurno
vrijedno za zamjenu. Nema sumnje, Enes će pristati na trampu. Tako je bilo. Samo me je
priupitao:
– Jesi li pitao majku za ovo pero?
– Pitao sam – zabrzao sam sa odgovorom plašeći se da se slučajno ne predomisli i ne
odustane od zamjene.
– Nemoj poslije da moram vraćati pero. Ako nisi pitao, ti prvo pitaj pa onda dođi. Ja ću
čekati.
Ako se zamjena odloži, više neću vidjeti marke. Neko će drugi donijeti nešto još ljepše i
dobiti to filatelističko bogatstvo. Ne, trampa se mora izvršiti odmah.
– A šta ti misliš, da bih ti ja donio nešto protiv čega je moja majka?
Napokon, Enes je pristao, čak mi je nudio da uzmem još nešto, jedno povećalo, s
baterijske lampe, za gledanje maraka i jednu knjigu na francuskom jeziku. Pošto sam francuski
tako slabo znao da ni pomoćni glagol biti nisam umio promijeniti u prezentu, nisam prihvatio
njegov dodatni dar. Uzeo sam samo nekoliko flašica hemikalija, tri epruvete, malo sumpora i
lakmus-papir, kao i papirnatu cjediljku za hemikalije i rastvore. Čudio sam se zašto mi Enes
sve to daje, kada su njegove marke sigurno jednako vrijedne kao moje pero. Bio sam
zadovoljan trampom i ponosno sam se vratio kući. Jedva sam čekao majku da joj pokažem
svoje novo bogatstvo.
– No, šta to imaš tu na stolu?
Jedna se epruveta otrgnula iz moje vlasti i razbila na podu. Odjednom sam se počeo
dvoumiti da li da kažem istinu. Ipak, majka će saznati za ovu trampu, bolje je da ne lažem.
– Pogledaj, molim te, šta sam dobio. Najljepše marke koje postoje. Pogledaj, takvo što još
nisi vidjela.
 – Da, lijepe su. A ko ti ih je dao?
– Enes, ko bi drugi. Znaš i sama da jedino on ima takve stvari.
– Dobro, dobro. Šta si ti njemu dao za sve to?
– Naliv-pero – smjelo mi je izletjela istina pred majku.
Ali krilca moje istine brzo su posustala kada su vidjela majčino zaprepaštenje. Ona se
uhvatila za glavu, kao da ju je nešto zaboljelo. Sjela je na prag, a čelo spustila samoj sebi u
krilo. Kao da se odjednom razboljela.
– Šta ti je, mama?
– Crni moj sine, neznalico jedna, kako te tako ljudi mogu prevariti! Ti si onakvo pero dao
za te... za te, gluposti. Jednostavno, gluposti!
– Ali mama... – htio sam da se opravdam, da joj proturječim, ali bljesak njenih tamnih
očiju sve mi je kazao. Još jednom sam učinio strašnu glupost, katastrofu, to mi je postalo jasno.
– Dobro, dobro, ne ljuti se. Vratiću pero kad ti kažem.
– A, ne, ja to nisam rekla. Kad se nešto jednom uzme, više nema vraćanja. Nismo mi
cigani. Sklanjaj mi to s očiju, više mi ne spominji nikakve marke. Jesi li razumio?
Već sutra sam zaboravio majčinu ljutnju, a ni ona mi nije ništa govorila o svom zlatnom
peru. Sklupčan na sećiji u kuhinji, satima sam razvrstavao marke, upoređujući nazive na njima
sa onim što mi je na jedan papirić bio napisao Enes. Kad sam sve pregledao i naučio, mogao
sam da ih odložim u crni ormarić, gdje sam držao svoje stvari. Taj ormar je bio jedina stvar
koju smo čuvali kao uspomenu na Kalendere. Još prije rata istesao ga je svojim rukama moj
otac.
Još sam se samo pitao da li neko u gradu ima bolje marke od mene. Čuo sam da se govori
o Miralemovoj zbirci, ali Miralem je bio gimnazijalac, kome se nije moglo lako prići. Od
mojih drugara niko nije imao ništa slično.

POŠTAR IBRO

Svakodnevno izgledajući poštara Ibru, od koga smo očekivali pisma i vijesti iz dalekih
krajeva, iz nepoznatih zemalja, od nepoznatih ljudi, na nepoznatim jezicima, mi smo se često
susretali sa njegovom kusom rukom, koje smo se svi odreda plašili. Niko nije znao kako je
poštar Ibro izgubio svoju desnu šaku. Pridržavajući patrljkom te ruke svoju crnu torbu, on je
vadio kartonski fascikl, u kome su se, tačno poredana, nalazila pisma onim srećnicima koji su
ih primali. Pisma čak s markama iz Južne Amerike.
– Jamerika je bogata – vikao je pijani Reuf, a mi smo pjevali:
Amerika i Engleska
biće zemlja proleterska.
– U prizemlju moje kuće jedna soba je pretvorena u magacin. Tu su se čuvali paketi i
vreće Zemljoradničke zadruge: šećer, brašno, lonci i tekstil. Na taj je magacin pazio poštar Ibro
kad god bi prošao pokraj moje kuće, uzimajući na sebe i tu stražarsku dužnost.
– Treba čuvati narodnu imovinu – govorili su nam u školi. Poštar nam je svakodnevno u
tome bio uzor.
Nabasa on jednog dana na čudan prizor. Pred magacinom djeca su jela šećer, pravi
pravcati kristalni šećer. Pred sobom su imali jednu plavu posudu, iz koje su prstima grabili i u
usta ubacivali bijelu skupocijenu hranu.
– Odakle vam to, a? – dreknuo je na njih poštar Ibro, kao prikaza iskočivši iza lipe.
Dječaci su zamrli, jezici im se zavezali, ni da beknu.
– Koje uzeo šećer iz magacina? – ponovo, još strašnije, dreknuo je poštar na njih i obrisao
brke praznim rukavom.
– Mi nismo – uglas zaciktaše oni.
Ja nisam bio s njima, jer sam načas otišao u kuću. Svu krivicu mogli su komotno svaliti
na mene.
– Brže po njega! – zapovijedio im je poštar spremajući u svoju torbu onom cijelom šakom
kartonski okvir sa nerazdijeljenim pismima. Sada je imao ozbiljnijeg posla.
U tom sam pristigao i ja, ne razmišljajući uopšte gdje se izgubio žamor mojih drugova.
Bez ijedne riječi poštar me uhvati za uvo i povede u stanicu milicije. Svi smo morali s njim.
Jedan po jedan, da se ne stvara gužva. Suze su nam kapale u prašinu, ali nijedan nije prozborio
ništa.
Pokušavao sam da se otmem tom neprijatnom i bolnom stisku poštarevih prstiju one
jedine ruke. A ta je ruka zaista bila snažna, kao da se u nju preselila sva snaga iz one bivše
ruke, kad su je odrezali.
– Evo lopova, kriminalca, hajduka i crne bratije! – drečao je poštar Ibro kao da je uhvatio
bandu za kojom traga cijela zemlja i engleski Skotland Jard.
– U 'aps s njima, odma'!
Komandir milicije, lično, okrenuo se, okrenuvši na zadnjim nogama stolicu na kojoj je
sjedio. Kao da nije mogao vjerovati svojim očima čuvši onu silnu viku.
– Da ti nisi malo pretjerao, Ibrahime? – polako mu odbroji. – Ti mi tu dovodiš djecu, a
vičeš: "Lopovi, hajduci!" Šta ti je?
– A djeca, tako sam i ja mislio, ali pitaj ih šta su učinili. Pitaj ih ako meni ne vjeruješ.
Povedi istragu.
– Šta ste to učinili? – zijevnu komandir milicije, više reda radi nego da bi sproveo stvarnu
i ozbiljnu istragu.
– Uzeli su šećer iz magacina, šećer, čuješ li? – zakukao je poštar prema ostalim
milicionerima, koji su za stolom igrali "žandara!".
– Nikakav mi šećer nismo uzeli, čika-milicionere – napokon sam uspio promucati – to je
moje sledovanje.
– Laže magarac! Kakvo sledovanje kad njegovi drugovi kažu da je uzeo iz magacina?
– Tako sam im ja kazao da neko ne bi rekao mojoj mami da sam podijelio cijelo
sledovanje šećera. Meni je danas rođendan.
 – Dobro, dobro – zaključi priču komandir milicije i ponovo nam okrenu leđa – idite kući,
mi ćemo već sve provjeriti.
– Ja bih njih u 'aps, komandire, te lopove – i dalje se derao jednoruki poštar, ali mi smo
već kidnuli napolje.
Cijelu tu sedmicu nijedan od nas nije se usuđivao priupitati poštara Ibru ima li nešto za
njega.

STARI GRAD

Una plâče stari grad Zrinjskih svojim desnim bokom, nabacujući se na njega svojom čas
mutnom, čas bistrom haljinom. Metalna vrata rijetko smo vidjeli otvorena. U starom gradu
jedini stalni stanovnici bili su zmije i gušteri, vrane i gavrani, sove i golubovi, sitni vrapci i
najraznovrsniji korov, čete mrava i naš prijatelj Kemo. Bila je potrebna velika odvažnost da bi
se neko popeo uz zidine starog grada. Na neki način je to bio i ispit naše stvarne hrabrosti.
Naravno, to nije bilo nimalo lako i uspijevalo je samo rijetkima.
Ljeti, predveče, kad je već sunce bilo palo na daleka brda iznad željezničke pruge, Kemo
nas je pozdravljao sa najviše tačke svoga pohoda provirujući kroz probijene krovne daske na
zapadnoj kuli. Tamo se družio sa golubovima i sovuljagama, neuhatljiv za nas. Samo ga je
vjetar mogao da pronađe gore, na gredama, s kojih su davno bile otkinute daske i odnesene
stepenice. Tamo je spavao, odmarao se preko dana, tamo slušao duge povjerljive razgovore
ptica, čiji je jezik znao.
– Sve mi kažu – hvalio nam se. – Ptice su mi najbolji prijatelji, one nikada neće izdati
čovjeka u nevolji. S vama ne smijem u krađu, jer odmah sve izbrbljate kod kuće.
Ja sam u više navrata pokušavao da se popnem na stari grad. U početku me je hvatao strah
već na prvom koraku, dok se još nisam dobro ni podigao sa zemlje. Odmah sam odustajao,
skakao nazad, preturao se preko glave, dočekivao na noge i glumio veliki napor i još veću
nevolju. Ma kako takav pad bio namjeran i bezazlen, ja sam ipak znao zakačiti nogom zid i
skinuti malo kožu s bedra. Krv bi odmah orosila moju kožu, otirao sam je rukom i odozgo
stavljao list bokvice, koja liječi sve rane. Bokvica se popljune i prilijepi na ranu – ni Hajdić
nema bolji lijek.
Jednom sam se odvažio da se popnem do polovine zida, tu je trebalo malo skrenuti
udesno, iskoračiti dobro i prstima desne noge napipati udubljenje koje je napravio Kemo, i u to
udubljenje smjestiti palac desne ruke. Ja sam se tu odjednom ukipio, i ni makac. Nisam znao
kako da nastavim, ali još manje na koji način da se vratim. Meni je povratak odjednom bio
najvažniji, jer gore nisam smio. Nisam razmišljao kako bih se vratio odozgo, s vrha zida, nisam
uopšte mislio da je povratak teži od penjanja. Priljubljen uza zid, molio sam nekog čarobnjaka
da me pretvori u guštera kako bih se vratio u podnožje zida. Gore ili dolje? Kako, kako?
Napokon sam nekako uspio da napipam ispod sebe jedan ispust, na koji sam stavio lijevu
nogu, potom i desnu, i tako do kraja. I dalje sam bio potpuno polegao po kamenu, dječak-
gušter – osjećao sam na jeziku okus kamena i mahovine. Na kraju nisam uspio da dohvatim
stopalom zemlju, izgubio sam ravnotežu, strpljenje i povjerenje u sebe, htio sam da jednom
završim to beskrajno silaženje – skotrljao sam se dolje. Dobro sam se ugruvao, ali, osim
ogrebotine, ništa mi se ozbiljnije nije desilo. Sve su kosti bile cijele, ni krvi nije bilo mnogo i
ona je brzo prestala da kvasi. Jedino je ostalo malo razočarenje: kad ću opet uspjeti stići do
pola zida?
Ipak, dan za danom, pokušaj za pokušajem, i ja sam, napokon uspio stati na vrh zida. Bio
sam sličan ptici, iznad igrališta i Une, iznad ceste i kestenova, iznad mosta čak. Mogao sam da
vidim sve naokolo, i još više, mogao sam napokon da zavirim u sam stari grad. Šta me je tamo
čekalo? Prvo, svi preostali drugari, osim Safeta, koji nikada nije uspio da se popne uza zid.
Potom sve ostalo.
Rade nas je odmah poveo u podrume zapadne kule, gdje je bio tajanstveni otvor koji je
vodio prema Uni, u crnu dubinu.
– Tu je bio ulaz u tunel ispod Une, sve do crkve prijeko. Ako Turci napadnu, onda se žene
i djeca kroz prolaz presele u crkvu, a muškarci se bore koliko mogu. Jednom se prolaz urušio i
dolje su ostali momak i djevojka, koje više nisu uspjeli osloboditi. Prolaz nije popravljan, te se
više ne može proći ispod Une.
– Ja sam čuo da su se u Uni jednom udavili neki svatovi kada su pokušali da je pređu na
sankama. Led krenuo i oni odoše na dno.
– Da, da, tonući pod led, oni su vidjeli dolje, u prolazu, kroz staklo koje ima tamo, ono
dvoje, momka i djevojku, kao žive. Osmjehivali su se na njih zagrljeni. I mahali im –
neočekivano ispriča Zvone.
– Naježili smo se od njegove priče, ne usuđujući se da ga pitamo ko mu je o tome pričao.
Uputili smo se ivicom zida prema onoj strani gdje smo se bili popeli. Trebalo je sići. Ja
sam ostao posljednji, kao što sam bio posljednji i kada smo se penjali. Gledao sam ih kako
gmižu dolje, spretno poput zmije, i uplašio se od visine. Morao sam se odmaknuti i prisloniti
uza sam zid kule, tako mi je odjednom pozlilo. Jednostavno, nisam znao kako ću početi
silaženje. Namještao sam se, namještao, ali nisam imao hrabrosti da napokon spustim nogu
preko zida. Plašio sam se da ne promašim izbočinu, da mi se pod nogom ne odlomi kamen i ne
povuče me dolje. Bilo mi je došlo da zaplačem, skupio se neki čemer u mojoj duši. Zvao bih
majku, ali kako da me ona čuje? I da me čuje, ne bi mogla da mi pomogne. Znam da bi ona
ipak nešto izmislila, ali nije u blizini. Nema ni Keme, da mi pravi društvo na tim sumornim
zidinama, na koje već naliježe veče. Sumrak se hvata a ja ne vidim načina da se spustim niza
zid. A ne smijem ostati sam sa sovama i zmijama, sam sa crnim i opakim gavranovima.
Pokušao sam još jednom, ali opet nisam uspio da pronađem mjesto gdje bih stavio desnu
ruku. Ipak, nisam smio da odustanem. Srce je tuklo, tuklo, po leđima me kvasio znoj, a ja sam
ležao na zidu tražeći nogom kamen, prokletu izbočinu. Odjednom sam osjetio da me hvataju
nečije snažne ruke za podlaktice. Premro sam od straha, sijevnulo mi je u glavi da bi to mogli
biti oni mrtvi ljubavnici, koji su došli da me odvuku u svoje hladno i vlažno skrovište. Tamo
da me pojedu.
– Samo slobodno – čuo sam poznati glas, i srce se odjednom otkravilo, toplota u grudima
donijela mi je sasvim novu hrabrost. Bio je to Kemo. Njemu sam vjerovao, slobodno se
opustio i odmah napipao izbočinu, na koju sam stavio nogu. Sišao sam lako, bez ikakva straha.
Kada sam odozdo pogledao uz zidine da vidim gdje je Kemo i da mu zahvalim, gore je
već bio mrak. Kemo je nestao neopaženo, kako se i pojavio.

POSLJEDNJA TUČA

– Evo slamka na Halidovom ramenu, a evo i na tvome – zapodijevao je Rade tuču između
mene i Halida. – Ko skine protivniku slamku s ramena, jači je. Da vidimo!
Volio sam se tući s Halidom jer je bio dobar drugar. A ja sam se tukao jedino s drugarima.
Nisam htio da učestvujem u tučama sa priječanima, kako smo zvati dječake s one strane Une.
Oni mi nisu bili drugari i služili su se podmuklim trikovima – znali su kamenom razbiti glavu.
Mi to nikada nismo međusobno radili. Tuča je morala biti viteška – samo pesnicama, bez tuđe
pomoći. Tu pobjeđuje jači. Ko je kukavica, taj se ne smije pesničiti, on voli iza ćoška da baci
kamen u glavu ili da izvede neku još goru stvar.
Halid je imao sestru Esmu, koja je u kuglani namještala kegle. Zato smo ga zvali Kegla.
Halid se ljutio na taj nadimak, činilo mu se da mi tako vrijeđamo njegovu sestru. Naravno,
nadimak mu je dao Huso, zvani Poli' vilo. Ako se neko htio potući s Halidom, bilo je dovoljno
da ga nazove Keglom. Druga je mogućnost bila slamka, koju je namještao Rade kao nešto
stariji i jači.
U jedno ljetnje jutro potukli smo se kraj Une, Halid se mašio za slamku na mojem
ramenu, što je bila uvreda. Ja sam ga odmah nazvao Keglom. Počelo je ćuškanje, odgurivanje.
– Šta ti je, ostavi me na miru.
– Čuj, ti meni Kegla, šta ti je ?
– Ostavi me na miru, razbiću ti nos.
– Ti nos razbiti, čuj? Da vidim, hajde da vidim.
Uvod nije mogao da traje cijeli dan, za to nikada nisam imao strpljenja. Dohvatio sam
Halida po nosu i odmah ga raskrvario. Uhvatili smo se oko struka, u kosti, da se nosimo kao
pravi borci. Izdahne Halid, ništa; izdahem ja, opet ništa. Podjednako jaki, koščati, najbolje smo
se udarali koljenima. Koljenom u stomak ili bedro, gdje prije zakačiš.
Nosili smo se se tako, kao u narodnoj pjesmi, cijeli dan do podne, a kad je u podne sunce
odskočilo i svi se razišli, i mi prestadosmo. Oprali smo se dobro na Uni i otišli na ručak kod
moje babe Stevanije. Grah s kobasicama – prejedemo se uvijek pa poslije patimo i povraćamo.
Posljednji put potukao sam se s Halidom u brdima, kod Radetove stoke. Taj dan proveli
smo čuvajući krave i telce, penjući se po drveću, gdje smo u rupama tražili ptičja jaja i poslije
se njima gađali. Halid je tu bio najspretniji, penjao se najviše, lakše pronalazio jaja. A onda
gađao samo mene, jer Radeta nije smio. Dva njegova dobra pogotka završila su na mome
potiljku. Nisam to mogao da otrpim. Samo tuča mogla je riješiti tu uvredu.
– Hajde, kad si toliki junak, Kegla, da se potučemo. Hajde, siđi ako smiješ!
Nije ga trebalo mnogo nagovarati. Tuča je bila krvava i duga. Razbijenih noseva, modri
od udaraca i ugriza, nalijetali smo jedan na drugog kao da nam od toga zavisi život.
Kad smo već bili toliko umorni da nismo ni ruku mogli podići, prekinuli smo taj strašni
obračun. Umrljani krvlju, pocijepanih hlača i košulja, potjerali smo s Radetom stoku kući. I
Rade je bio iznenađen žestinom naše tuče.
A mi smo silazili niz put držeći se za ruke kao najveći prijatelji. Više nikada nismo se
potukli. Ne samo međusobno već ni sa kim.

BIBLIOTEKA

Bibliotekar Alija imao je jednu nogu, dvije štake, naočale i moju privrženost biblioteci. U
velikoj prostoriji buduće birtije "Palež" smjestila se jedna velika vitrina, sa šest zastakljenih
krila, iza kojih su se tiskale knjige kao učenici na školskim prozorima. Očigledno im se nije
dopadalo da su unutra same, tražile su ruke koje će ih listati, oči koje će ih čitati. Čak i po
cijenu gužvanja listova, oštećenja korica, potpunog uništenja. Jednima su korice već bile
otpale, dok su se kod drugih još držale na nekoliko končića koji su izvirivali iz hrbata knjige.
Mnogima su stranice bile strašno umašćene, jer ih je učenik čitao i istovremeno jeo pitu. I
pored svih tih vanjskih manjkavosti, koje bi nekog odmah ubile, te su mi knjige od prvog dana
bile neiscrpan tajanstveni svijet ljepote i mašte.
– Kad čitam, imam osjećaj da više nisam u kući nego negdje daleko, gdje je sve ljepše –
često sam majci govorio u zanosu.
Podne daske biblioteke mazale su se otpadnom naftom, od koje se pod sjajio i smrdio tako
strašno da mi se uvijek činilo da ću povratiti sve što sam tog dana pojeo, ili se bar onesvijestiti.
Pitao sam se kako Alija uspjeva izdržati u tom smradu tolike dane. Sigurno mu u tome pomažu
moćna bića iz knjige svojim čarolijama, svojom natprirodnom moći. Nisam mogao da odvojim
oči od debele zelene knjige na čijem je hrbatu pisalo "Tajna čovječje psihe". Alijina vitrina nije
bila pretjerano prostrana, ali meni je trebalo mnogo godina da pročitam sve knjige koje su se u
njoj gurkale.
Odmah sam htio da čitam one najteže, u kojima su složene sve svjetske tajne, sva moguća
čuda. Ali se nisam usuđivao zatražiti neku poimenice. Alija je dobro znao šta kome treba, i ja
sam strpljivo čekao da dođem na red. On nas je upozoravao da kojim slučajem ne ručamo na
knjizi i da je ne stavljamo pod jastuk. Tako iz knjige ništa neće preći u glavu. Noć je za
spavanje, a dan za čitanje. I da se knjiga ne kida, da se predgovorom i pogovorom ujutro ne
potpaljuje vatra u peći. Svaka njegova riječ za mene je bila svetinja, više sam pazio gdje
stavljam knjigu nego gdje sam stajem.
 – Šta bi, Mirko, razum ovaj, čitao?
Alija je, naravno, kao svi odrasli ljudi, imao uzrečicu; njegova je bila "razum ovaj",
kojom se koristio tako često da su ga svi tako i zvali: Razum ovaj.
– Nešto teže – zatražio sam smjelo.
– Hm, teže, razum ovaj. Kažem, teže. A šta je teže za jednog dječaka kakav si ti?
"Kapital"? To je preteško. To bi mogao biti Džek London, je li, i njegov "Bijeli očnjak", ali ja
više nemam niti jednog cijelog primjerka. Posljednji se iscjepao i morao sam da ga bacim.
Ukipljen, u stavu mirno, čekao sam šta ću na kraju dobiti. Knjiga će sada doći kao
presuda vrhovnog suda. Hoću li se dosađivati ili uživati u novoj knjizi?
– Ovog puta, "Nikoletina Bursać", razum ovaj. Jesli li čitao "Nikoletinu"?
Ništa ne govorim, mogao bi me poslati kući i bez knjige, i sasvim zadovoljan odlazim
kući. Bolje je čitati drugi put "Nikoletinu" nego treći put dosađivati se sa "Mačkom Tošom".

PRIREDBA

U istoj sobi gdje je bila Alijina biblioteka, ali uz suprotni zid, nalazila se pozornica.
Napravljena od šest pivskih buradi i debelih dasaka, planki, koje su bile sastavljene i
pričvršćene dugim ekserima od po pet cola, pomoću dvije poprečne grede koje su počivale na
buradima – pozornica je bila moj drugi san. Od jednog do drugog zida po zategnutoj žici
klizila je crvena plišana zavjesa. Na toj su se pozornici davale mnoge neobične predstave, koje
sam gledao bez daha, razmišljajući kako bi lijepo bilo da i ja sam bar nešto jednom odozgo
izrecitujem okupljenom narodu. Da ih pogledam kako stisnuti, u duvanskom dimu, upiru oči u
mene i očekuju stihove. Ili možda neku ulogu, ko zna? Gledali bi me otvorenih usta, samo kad
bih zaigrao.
I desilo se da dođe taj trenutak kad ću ja išetati na binu. Danima sam se preslišavao,
uključujući u to preslišavanje i majku. Ponavljao sam sigurno stotinu puta "Krvavu bajku".
Dva puta sam cijeli događaj sanjao: učenike i njihove nastavnike, fašiste sa mitraljezima, i krv,
krv, toliko krvi da sam se u njoj gušio. Budio sam se uplašen i grozničav. Činilo mi se da sam i
ja u tom stroju u Kragujevcu, pred njemačkim mitraljezima, među učenicima i njihovim
nastavnicima i učiteljima, "na brdovitom Balkanu".
Samo da i taj dan dođe pa da odahnem. Na probi je sve bilo veoma lako. Sala prazna –
odozgo me je mogao vidjeti samo čika Alija, ali on je bio zaokupljen čitanjem "Borbe" –
ohrabrila me je da pjesmu Desanske Maksimović izgovorim u jednom dahu. Učiteljica je bila
zadovoljna, čak ni direktor nije imao nikakvu primjedbu. Jedino mi je nastavnik fiskulture
skrenuo pažnju na pogrešan izgovor i naglasak nekih riječi. On je bio iz Srbije i tražio da se te
riječi naglašavaju na njegov način. Ali direktor je bio protiv toga i ja zadovoljan iziđoh
napolje.
Uveče sam počeo da se preznojavam čim se sala napunila. Košulja mi se prilijepila za
leđa a koljena su svaki čas klecala. Šta će tek biti kada izidem pred taj svijet! Poješće me
svojim smijehom. Nema druge, spetljaću se. Stajao sam sâm iza pozornice, stiješnjen u onom
uskom prolazu kroz koji su tkali učesnici priredbe, najavljivači, nastavnici i još mnogo drugih,
nepoznatih osoba. Kad sam čuo svoje ime, noge mi se posjekoše u koljenima i, da nisam bio
stisnut uza zid, sigurno bih sjeo na pod. Osjećao sam zagušujući miris prašine i nafte.
Ali neko me gurnu i ja ispadoh nasred bine kao da sam bio izbačen iz praćke. Šta sad? –
mislio sam grozničavo. Šta ću ja tu? Da se vratim, ne mogu od stida. Da ipak nešto
odrecitujem, možda ću se sjetiti? Kako ide prvi stih? Koju pjesmu ja treba da recitujem?
Ipak, noge me same poniješe još dva koraka naprijed – i, gle čuda, poklonih se mraku
ispred sebe, iz koga su me gledale tolike oči kao žiške divljih zvijeri. Činilo mi se da publike
nema, da su preda mnom cijevi Nijemaca i da će otuda svakog trena pokuljati olovo i vatra.
Riječi su dolazile same, ja sam ih izgovarao kao da prkosim mitraljezima i sili. Slušajte me,
gadovi, brbljalo je u mome srcu, slušajte kako recituje sin ove zemlje na "brdovitom Balkanu",
pravi rodoljub. Mi smo neuništivi. Neuništivi!
Kad sam završio kliktaj, koji je bio tako kratak, tek jedan tren, aplauz me presječe, jer
sam njega najmanje očekivao. Kako, zar preda mnom nisu Nijemci? Zar neću dobiti kundak u
glavu? Tek mi se tada noge oduzeše. Jedva doklecah do zavjese i tu kljoknuh sa strane, više
povučen nečijom rukom nego od svoje volje. Učiteljica me uhvati oko pasa i smjesti na klupu.
– Kako si ti bio sjajan! Divan, prosto divan! Rođeni glumac. Pogledao sam pažljivo svoju
dobru učiteljicu, koja mi već dvije godine ništa nije predavala ali se starala o recitatorskoj
sekciji škole, i primjetio u njenim očima suze. Je li moguće da sam ja izmamio te suze? Jesu li
to prave suze?
– A zašto vi plačete, drugarice učiteljice?
– Svi plaču, Mirko, da ih samo vidiš. Svi plaču.

MAJSTOR NA TRAPEZU

Privlačila me je igra "karike na marike". U sredini su bile flašice pune pića, okolo noževi
zabodeni u dasku, a sve okruženo konopcem koji je bio učvršćen na kočiće udaljene od flaša i
noževa za jedno tri koraka. Izgledalo je sasvim blizu, bez muke bi trebalo nabaciti široku
drvenu kariku na grlić flaše ili ručku noža. Ja sam prvo gađao nož, jer me je nož jedino i
zanimao. Gledao sam one koji su imali dovoljno novaca da kupe odjednom deset karika; radili
su pogrešno, bacali odjednom po tri, čak i po pet. Karike su im se sudarale u letu, padale po
flašicama kao grad, i tu se nije mogao očekivati ni slučajan pogodak.
Danima sam pokušavao da pogodim nož, ili bar flašu, ali sve bez uspjeha. Trošio sam ono
malo novca sačuvanog za ringišpil. Ljut, odlučio sam se za jedan sasvim drzak i neočekivan
potez. Kada se gazda okrenuo na drugu stranu, brzo sam zakoračio jednom nogom unutra i
bacio smjelo kariku na flašu. I gle čuda, karika se zadržala, obgrlivši flašu kao prijateljicu.
 – Evo, evo srećnog i spretnog čovjeka! – derao se na sav glas vlasnik radnje i ne gledajući
me. A kad je napokon pogledao svog spretnog i srećnog čovjeka, narogušio se i namrgodio od
bijesa. Pomislio sam da bi najbolje bilo odmah pobjeći, ako je vidio moj majmunluk, ali sam
hrabro ostao.
– Kad jedan dječak, jedan dripac, i sve najgore što se može nabrojati, kad takav pogađa,
narode, zašto odrasli ne bi mogli? Navali, narode, siguran dobitak. Nema prevare, za pet dinara
dobiješ flašu konjaka. Navali, narode, karike na marike.
U flaši je bila rakija i ja sam je donio u kafanu da mi Cigo da nešto para za nju. Jedva sam
mu uspio dokazati da flašu nisam ukrao, kako je on tvrdio, nego zaradio svojom spretnošću.
Prijetio mi je milicijom, ali se ja nisam uplašio. Ipak mi nije dao pare, nego flašu malinovca.
Bio sam na njega ljut i odlučio da mu se jednom osvetim. Naravno, kasnije sam zaboravio na
osvetu.
Da bih zaradio nešto novaca za ringišpil, streljanu ili "karike na marike", organizirao sam
u svom dvorištu nešto poput igara na vašaru. Poredao sam nekoliko praznih konzervi jednu do
druge, napravio tri krpenjače i davao djeci da gađaju za dinar. Dobitak – figurica od gline koju
sam sâm napravio. Glavni zgoditak – čaša malinovca. Sva djeca iz okoline dolazila su u moje
dvorište da okušaju svoju vještinu. Samo su rijetki imali i para, ostali su gađali džabe.
Ipak su me najviše privlačili artisti i njihov život. Igrači na žici i trapezu, majstori
vratolomija, mađioničari, gutači plamena i krotitelji zmija. Odmjeravajući svoje znanje i svoju
snagu, ja sam osjetio da bih mogao postati u svojoj ulici slavan. Ja sam rođen za vratolomije na
trapezu, tako sam mislio. Privezao sam o gredu na verandi dva kraja konopca o koja sam
pričvrstio komad drške stare metle. Trapez je bio gotov. Danima sam vježbao obrte, premete i
naskoke. Napokon sam ocijenio da je vrijeme da predstavu pokažem publici. Ulaz sam
naplaćivao samo jedan dinar; ko nije imao dinar mogao je donijeti bilo šta, tek da ne uđe baš
besplatno. Pravi artisti nikada ne vježbaju besplatno, govorio je veliki majstor Roko.
Publika se umirila i ja sam se pojavio iz predsoblja, u potkošulji i u dugim gaćama, koje
sam bio odozgo i odozdo zategao lastikom. Samom sebi izgledao sam kao pravi artista.
S lakoćom sam se popeo na trapez i napravio pad naprijed. Uzdah publike uvjerio me je
da sam uspio. Mislili su da ću pasti, ali ja sam se spretno zadržao nogama. Oslobođen
početnog straha, bio sam spreman za novu vratolomiju, premet nazad.
Slobodno sam se bacio nazad, uzmah je bio savršen, tijelo mi je poletjelo kroz vazduh,
zanjihalo se, vidio sam iznad sebe grede, koje proletješe prema crepovima, ali i čuo
uznemirujući zvuk cijepanja gaća. Odmah sam se spustio sa trapeza a gaće su mi skliznule na
pod. Bila je to katastrofa, potpun krah. Ostao sam sasvim go pred publikom, koja je moj
neuspjeh dočekala gromoglasnim smijehom. U srce mi se najviše zabo Verin oštri smijeh. Ni
onaj vježbač što je promašio ruke svoga druga i sletio u mrežu nije se gore od mene osjećao.
On je svoju tačku ponovio i uspio da popravi utisak. A šta ja da radim pred ovim nasmijanim
nevaspitancima? Ni časio nisam, preskočio sam gledaoce i upao u predsoblje, zalupivši vrata
za sobom. Iza mene ostao je glasan smijeh i vriska.
– Ovo vrijedi para! – urlao je Zvone.
 – Hi, hi, hi – smijala se Vera.
Šta bih samo dao da ona nije tu. Danima smišljam pjesmicu za nju, a gle sada bruke.
Poslije tog kobnog dana nisam javno nastupao. Vježbao sam samo za sebe i nikada mi se
više nije dogodilo ništa slično tragičnom cijepanju gaća.

RIBAR

Od Keme sam naučio da pecam – s mosta, ispod mosta ili sa obale. Zavisno od mjesta s
koga se baca udica u Unu, trebalo je i različito raditi.
Prvo sam ribu hvatao u potoku. Zavlačio sam ruke pod korijenje vrba, pipao, tražio dok
ne bih dodirnuo migoljavo tijelo, koje je bježalo, nije mi polazilo za rukom da uhvatim veću i
vrijedniju ribu. Tu nisam bio dovoljno vješt, bar ne kao Halid i Kemo. Ali s Kemom se u tome
niko nije mogao da uporedi u cijeloj Kostajnici.
Jednom sam odlutao uz potok, igrajući se vodom i uživajući u njenoj prijatnoj svježini na
julskoj pripeci više negoli tragajući za ribom. Stao sam uz jedan veliki panj i razmišljao da li se
pod njim nešto krije. Voda mi je bila do kukova, tek su gaće bile nešto skvašene. Odjednom
osjetio sam da mi uz tijelo gmizi nešto hladno. Misleći da je sigurno neka grana, pokušao sam,
i ne gledajući, da to skinem sa sebe. Ali nisam uspio. Pogledao sam dolje i, o užasa, vidio
zmiju, koja se bila prometnula kroz moje gaće tako da joj je rep bio u vodi a glava već klizila
prema mome stomaku. Naglo sam spustio ruku, zgrabio je odozdo za rep, izvukao i bijesno
bacio preko vrbe u njivu. Pošao sam odmah da je vidim, ali sam morao da prisjednem na
obalu, jer mi je odjednom došla neka slabost. Osjetio sam strah od onoga što mi se moglo
dogoditi, iako sam znao da je to bezopasna zmija, bjelouška. Ali zmija je zmija, s njom nema
šale.
Najviše sam volio pecati s poprečnih greda ispod mosta, zaklonjen od pogleda radoznalog
svijeta, od sunca koje nesnosno prži. Tu sam sjedio satima, posmatrajući plovak kako se
poigrava s maticom; plovak i matica kao mačka i klupko vunice. Obješena o ekser, niska riba
svjedočila je o mojoj vještini, i svaki put kada bih bacio pogled na nju, osjećao sam se veoma
zadovoljan i srećan. Nisu bile naročito velike, uglavnom oko pedalj, ali i to će biti dovoljno za
večeru. A možda će se još nešto uhvatiti, do noći ima dovoljno vremena.
Posmatrajući vodu koja je mirno promicala ispod mosta, prozirna i divna, vidio sam jednu
veću ribu kako se muva oko glista. Klen! Srce mi je zaigralo čim sam pomislio da će zagristi
glistu. Samo se Kemo mogao da pohvali takvim ulovom, ali on je za sve nas bio pravi učitelj
ribarskog zanata. Plašio sam se da riba neće zagristi, kako su obično činili veliki klenovi, ali
ona se neprekidno vrzmala oko moje gliste, oblizivala je, njuškala, gurkala ustima, udarala
repom, izvodila neku svoju čudnu igru.
– Hajde, hajde, ribice moja zlatna, zagrizi, ne plaši se.
I riba zinu, mamac netade u njenim ogromnim ustima. Isti tren cimnem štapom k sebi.
Udica se zabi ribi u usta. Ona bijesno povuče na drugu stranu, ali ja sam bio spreman.
Uspio sam da je dovučeni do glavnog stupa, pričvrstio konac da se ne odveže i spustio se
dolje, da je uhvatim rukom. Plašio sam se da je suviše teška za najlon i da bi se on mogao
prekinuti, naročito ako bi se riba počela da praćaka u vazduhu. Uhvatio sam je čvrsto desnom
rukom, a lijevom sam i dalje držao konac, nisam htio odmah da izvadim udicu, treba biti
siguran sa svih strana. Ako mi isklizne iz ruke, konac će već dolje zadržati da ne otperja.
Lagano sam se uspinjao, vodeći računa o svakom koraku. Riba je bila mirna, znao sam
dobro da ona malaksava, da više nema snage da se praćakne.
Ali ne lezi vraže! Kad sam već bio blizu gornje grede, sasvim kraj onog mjesta sa koga
sam pecao, riba naglo mahnu svojim snažnim repom, tijelo joj se izvi kao čelična opruga i
uščupa mi se iz ruke. Da bih je ipak zadržao, oslobodih i lijevu ruku, kojom sam se držao za
gredu. Sad sam već bio sličan ptici, mada nisam znao da letim. Riba pljusnu u vodu, a ja po
njoj, nepripremljen za takav skok; između dvije sedre zabio sam se prema dnu i pri tom udario
kukom u jednu od njih. Bol me je gotovo onesvijestio, ali ja sam i dalje mislio jedino na ribu.
Kako sam pao s njom, tako sam konac prekinuo i riba je plivala, više mlitavo plutala nego
plivala, vukući za sobom i jedan kraj konca.
Bacio sam se za njom. Za mnom je ostao crveni trag, od krvi što se cijedila iz mog
zguljenog kuka. No to nije bilo ništa prema gubitku takvog ulova. U dva skoka sam je dohvatio
i izdigao visoko iznad vode, držeći jedan kraj konca. Riba je bila potpuno mirna. Dobauljao
sam s njom do obale i pružio se na kamenje i pijesak. Tek sam sada mogao da pogledam svoju
ranu. I dalje se iz nje cijedila krv, ali ne toliko da bi me to moglo zabrinuti.
Riba je mirovala uza me, velika, ogromna, skoro tri pedlja od glave do širokog repa.
– Ipak sam te savladao, budalo jedna! Glavu sam zbog tebe mogao da izgubim!
Ona je bila mrtva i nije mogla da čuje moje osvetničke riječi.

ZMIJA

Nisam volio da čuvam prasce. Koliko znam, niko u tome nije uživao. Ako neko kaže da
jeste, beli laže. Morao sam satima da pazim na svaki njihov pokret, sâm, na ruševinama stare
klaonice. Kada je srušena, ne znam. Ostali su samo njeni temelji i ispucala betonska ploča, po
kojoj se nakupilo mnogo zemlje te je narasla bujna trava. Temelji su bili zarasli u kupinu i
čkalj. To je bilo jedino mjesto gdje sam mogao da istjeram prasce na ispašu, jer u Kostajnici mi
zemlje nismo imali. Na svu sreću, prasci su bili mirni i nije ih bilo mnogo – obično dvoje,
samo rijetkih godina troje.
Prasce sam na ispašu tjerao rano jutrom ili pred veče. Ponekad bi mi se pridružio pokoji
drugar, pa smo mogli zametnuti neku igru, okušati se u mačevanju ili skakati iz mjesta u dalj.
– Tamo ima opasnih zmijurina, pazi se – svaki put opominjala me je majka.
Zaista, nekoliko puta mi smo pronašli njihova malena jaja, sakrivena ispod kamenja i
komada betonske ploče. Ali nijednu nisam vidio.
No jedno predveče desilo se nešto potpuno neočekivano. Bio sam sâm. Imao sam dobru
čakiju, oštru kao brijač, kojom sam rezbario ljeskov štap. Taj me je posao bio toliko obuzeo da
sam nekoliko puta morao da tražim u okolnim kukuruzima prasce, koji su, izgleda, samo
vrebali na moju neopreznost kako bi strugnuli prema misiračama.
Sunce je već bilo na zalasku, od Une je prijatno pirkao osvježavajući povjetarac.
Odjednom čuo sam neobičnu skiku, kao da stiže iz stegnutih usta praseta koje kolju. Zvuk je
bio strašan i uznemirujući, pomislio sam da neko davi prase.
Skočio sam sa kamena na kojem sam sjedio, ili čučao, i potrčao prema tom pisku. Jedan
bijeli praščić stajao je uz gomilu kamenja kao hipnotisan, i skičao, skičao. Ogromna zmijurina,
sklupčana u travi, s izdignutom trouglastom glavom, iz koje je palacao strašni jezičak,
spremala se da zada smrtonosan udarac mome lijepom praščiću. Jednim strašnim udarcem
onim štapom po odvratnoj gomili pogodio sam zmiju tačno u glavu. Ali sam nastavio da
udaram sve dok se štap nije od jednog udarca slomio po sredini.
Napokon sam pogledao masu po kojoj sam udarao. Zmija je bila isječena na komadiće.
Nisam vjerovao svojim očima. Kao i obično, tek poslije samog događaja, osjetio sam
klonulost, slabost i strah. Vilice su mi zadrhtale, zubi zalupali, koljena zaklecala kao da sam
drveni lutak.
Šta bi bilo da sam joj prvim udarcem promašio glavu? Te noći budio sam se nekoliko
puta, svaki put sa tom istom misli. A preda mnom je stalno igrala zmijina glava, i njen strašni
pogled u moje bijelo prase probadao me je kroz stomak. Oko nogu motale su mi se zmijurine,
skakale sa grana, izlazile iz vode i milile uz moje noge i trup.
Kad ću ih se osloboditi?

SKIJANJE

Tih zima, kada sam išao u osnovnu školu, hrane nije bilo dovoljno, gladovali su pomalo i
ljudi i životinje. Ali je zato snijega bilo u izobilju. Svaka zima bila je za priču, starci su se
javljali riječima da takvu nisu dugo zapamtili, a mi smo radosni mogli ujutro zaključiti da je
snijeg visok toliko da vjerovatno opet u školi neće biti dovoljno đaka i da će se sva nastava
svesti na čišćenje snijega oko škole.
Još da sam imao skije, poput mojih drugova Ante i Đogaza, najboljih skijaša u gradu, i ja
bih letio niz padinu kao oni. Uspio sam da dobijem jedne koje je Anto prodavao. Dao sam mu
nešto para i obojica smo bili zadovoljni. Skije sam uveče stavio pokraj kreveta da mi se nađu
pri ruci čim se probudim. Dugo sam im opipavao jake metalne okove, koje je bio napravio
majstor Alija; na njima su bili pričvršćeni jaki kaiši, koji stegnu cipele tako dobro da nikako ne
možeš izletjeti napolje. Prije će se neko slomiti nego što će ti vezovi da popuste.
– S ovakvim skijama i ja ću skijati kao oni.
 – Samo ti noge čuvaj, da te ja ne vodim doktoru. Lako je meni za skije – govorila mi je
majka svako jutro.
S takvim se skijama, naravno, nije moglo skijati u parku, uz školu ili tamo gdje su se i
drugi skijali. Trebalo je ići onim putevima koje su već prokrstarili Anto i Đogaz, ali i otkrivati
druge padine i kose, presijecati snijeg cjelac, sam sebi praviti stazu.
Skije su padale u snijeg dublje nego što sam ja htio, pomalo sam se ljutio na njih, ali više
na tako visok snijeg. Pokušao sam da napravim stazu za spust, onako kako nas je učio
nastavnik Branko, ali to je bio dug i mukotrpan posao, za koji su bili potrebni mnogi skijaši.
Napokon sam okrio jednu takvu stazu, spuštala se sa velike visine, prosto mi se zamaglilo
pred očima kada sam podigao pogled. Odmah sam krenuo gore. Jedino su Anto i Đogaz mogli
da naprave takvu stazu.
Pokraj nje, u snijegu, nije bilo nijednog mjesta za koje bi se moglo reći da predstavlja
otisak nečijeg tijela i pada. A tako dobro mogu da se skijaju samo njih dvojica. Ali ako su oni
mogli, sa ovakvim skijama, koje same znaju kako treba držati tijelo da se ne padne, onda ću i
ja.
Imao sam ja već iskustva sa skijama, onim jednostavnim, koje sam pravio od obične
jelove daske i koje su se lomile već drugog – trećeg dana. Zato sam i uspio otprve da se
spustim bez pada. Pri dnu sam samo zamlatarao rukama, kako bih održao ravnotežu, prolazeći
iz kosog u horizontaklni položaj, iz veće u manju brzinu. Mome veselju, jasno, nije bilo kraja,
čak i kad sam nekoliko puta ozbiljno pao i pobranao snijeg pokraj staze. Poput snježnog
čovjeka, ugrijan, uopšte nisam obraćao pažnju na svoj izgled. Jedva sam čekao da se popnem
na vrh brijega i da se ponovo strelovito spustim.
Smračivalo se, više se nije vidjela cijela staza, pa sam odlučio da je za taj dan dosta.
Naučio sam da se skijam, mogu biti zadovoljan. Kako će se majka obradovati kad joj kažem
novost!
Bio sam otišao dalje nego što mi je u prvi mah izgledalo. Skijajući se putem, već sam
pomalo osjećao i hladnoću; umjesto onog maloprijašnjeg veselja javljao se strah od moguće
majčine ljutnje. Ostao sam ipak predugo, ona će strahovati šta je sa mnom. Noge su mi se
ohladile, prsti prosto utrnuli. U cipelama je bilo snijega, koji se topio a potom se voda ledila.
Jedva sam se dovukao do kuće. Mrak je bio dobro zavladao gradom, na ulicama se mogao
vidjeti samo rijetki prolaznik i pokoji pas.
Skije sam jedva uspio da skinem sa smrznutih cipela. Na meni je sve bilo smrzlo. I ruke
su mi bile modre od hladnoće, prsti su jedva otkopčali kaiše. Ostavio sam skije na verandi,
otvorio vrata od predsoblja i ušao udrvenjenim, smrznutim korakom. Majka je sjedila za
svojom singericom. Oči su joj bile crvene i vlažne, a u rukama je držala debeli kožni kaiš.
Znao sam šta me čeka, ali sam joj ipak htio saopštiti novost. Htio, i odmah odustao. Njeno
suzno lice uvjerilo me je u moju pogrešku – znao sam da se batine sasvim opravdane.
Uostalom, najvažnije je da sam naučio da se skijam i da sam ipak kući došao živ i, vjerovatno,
zdrav.
– Prvo se izuj!
 To je bilo daleko lakše reći nego učiniti. Odjeća mi je bila potpuno smrzla, skorena, a
prsti naposlušni, drveni. Jedva sam nekako skinuo rukavice, ali i o cipelama nije moglo biti ni
govora. Majka se sagla i polako mi razvezala pertle. Pažljivo me je izula, posušila mi ledene
noge krpom i obula debele vunene čarape. Izgledao sam zaista strašno, kao da cijeli dan nisam
izlazio iz debelog snijega.
– Naučio sam, znaš – govorio sam joj, pokušavajući da je zagrlim smrznutim rukama dok
me je skidala – naučio sam da se skijam, poput Ante i Đogaza.
Onako polugolog, u toploj kuhinji, majka me, presavi preko stolice i nekoliko puta
žestoko dohvati kaišem. Odahnuo sam kada me je počela tući. Batine su trajale kratko i nisu
me naročito zaboljele. Majka je odmah otišla u sobu da mi potraži suvu odjeću. Kad se vratila,
u desnoj je ruci držala maramicu i brisala oči, suznije nego što su maloprije bile.
– Nemoj, mama, molim te! Sad kad znam da se skijam, neću više ostajati tako kasno.
– Rat me nije uništio, a ti ćeš me uništiti svojim ludostima.
Te večeri morao sam u krevet bez uobičajene pjesme s majkom.

KONAČAR

Kao iskusan izviđač bio sam određen da budem konačar. Trebalo je, s još jednom grupom
starijih izviđača, da u Plaški otputujem dan prije odreda i da tamo podignemo logor, kako bi se
naši drugovi, pospani i umorni, svalili u šatore i odmah zaspali snom malih buba. Bio sam
ponosan na tu veliku čast, koja je, uostalom, i bila prirodna za jednog zamjenika komandira
čete.
Tetak Milan posudio mi je svoj lovački ranac, jednu savršenu stvar kojoj nisam mogao da
izbrojim sve džepove i tajne pertince. Tu je bilo toliko prostora da su se unutra začas izgubile
moje malobrojne stvarčice. Morao sam da smišljam šta još ja ponesem a da to bude koliko-
toliko izviđački opravdano. Nije se smjelo nositi ništa suvišno. Na kraju je moj ranac ipak bio
potežak, poklopio me je spustivši mi ramena prema zemlji kao da će ih otkinuti. Ali jedan
konačar nije smio da se žali na težinu prtljaga.
Putovali smo dugo, stalno putičkim vozom. Prvo do Sunje; tu smo presjeli za Zagreb, a iz
Zagreba, opet presjedajući, krenuli smo za Rijeku. Voz je kloparao kroz noć, a ja sam gledao
svoj pospani lik u crnom ogledalu prozora; napolju je vladao mrak, nije se ništa moglo vidjeti.
Nisam se premetao kao drugi, koji nisu mogli da se skrase na jednom mjestu uprkos
naredbi da ne smiju prelaziti iz vagona u vagon. Više nego drugi poštovao sam naređenja
starijih. Osim toga, mislio sam stalno na tetkovo uputstvo da moram držati na oku njegov
ranac, kako ne bi nestao. U vozu uvijek ima lopova i treba paziti stvari, inače dobiju noge.
Što smo duže putovali u noć, glava mi je postajala sve teža, obuzimala me strašna
pospanost. Pridržavao sam rukama svoju neposlušnu glavu, koja nije vodila računa o tome da
sam ja jedan konačar, koji mora da vlada svojim snom – to je najviše vještarstvo.
 Ali jedno je bila moja želja da ostanem budan, a drugo ćudljivi san, koji ne haje za
vještarstva i tvrde namjere. San je nekada zaista dosadan, ne ostavlja te na miru čim primijeti
da si malo umoran. Da se bar nešto vidi napolju, mora biti da prolazimo kroz zanimljiv kraj!
Trgnuo sam se kada je nastavnik Boro viknuo: Ogulin! Izlazimo! Zar sam baš toliko
spavao? Napolju je bilo manje mračno, voz je još kloparao, znači Ogulin je bio tek pred nama.
Treba se spremiti za izlazak. Sa sobom smo imali toliko stvari da smo ih jedva izbacili iz voza.
Na svu sreću, bili su tu iskusniji i jači izviđači, koji ne znaju za umor. Izišavši na peron, stresao
sam se od čudne jeze koja me odjednom obuzela, iako smo bili u srcu ljeta, u mjesecu julu.
Skotrljali smo se nekako na peron ogulinske željezničke stanice sa onom hrpom stvari,
među kojima su najteži bili šatori. Kao egipatska piramida privlačili su poglede putnika. Nisam
htio da strpam svoj ranac, mogao bih da ga zaboravim. Uskoro smo se ukrcali u novi voz, koji
je išao za Plaški. Putovali smo kratko – ukazalo se jutro, s jedne je strane nebo bilo jarko
crveno. Izgledalo mi je prosto nemoguće da je s te strane istok, kada bi morao biti na sasvim
suprotnoj strani.
U Plaškom smo se smjestili podno stare crkve. Prostor je bio ograđen niskim kamenim
zidom. Šatore smo podigli lako, u tome smo svi bili vješti. Nismo li prošle godine osvojili prvo
mjesto na takmičenju izviđača u Novoj Gradišci? Pošto smo uredili šatore i krug okolo,
izležavali smo se preostali dio dana. Ručali smo ono što su nam majke bile spremile u ranac. Ja
sam svoju hranu podijelio sa Marinkom, majstorom svih instrumenata, koji je bio domac i nije
imao nikoga da mu spremi hranu za put. Bar ne onakvu kakva je bila moja. Ponio je dvije
konzerve i nešto sira, ali to smo ostavili za kasnije.
Pred veče nam je već bilo dosadno. Spremali smo se za spavanje, još uvijek umorni od
prethodne noći, koju smo probdjeli. San je tražio svoje, iako smo htjeli dočekati naše drugove,
koji će stići kasno te noći. Ja sam bio ponio svijeću, opet po savjetu tetka Milana, koji je imao
iskustva u logorovanju, kao stari partizan. Imao sam komad žice, koji sam omotao oko svijeće
i privezao za šatorski kolac. Svijeća je bila tačno nad mojim rancem. Tako smo u našem šatoru
imali dobro osvjetljenje. Svi su mi stisnuli ruku na toj domišljatosti sa svijećom.
U neko doba čuli su se povici odozdo, dolazili su ostali izviđači našeg odreda. Pojurili
smo iz šatora, kao da ih nismo vidjeli mjesec dana. Preskočili smo zid i zaputili se na
željezničku stanicu. Zaista, odred je već bio tu. Ja sam pomogao Veri da ponese svoje stvari.
Htio sam se pohvaliti za domišljatost sa svijećom, ali sam kao dobar izviđač to ostavio
drugima.
– Vatra!
– Dim iz šatora!
Pojurili smo prema šatoru koji se dimio kao pušnica za sušenje mesa. Iz mog je šatora
sukljao dim. Bacio sam se unutra, pobacao napolje stvari, u noć tamnu kao podrum bez
prozora. Ranac mi je bio nagoren, više ga nisam mogao da zavežem, a u njemu su bile
nagorjele i neke stvari. Za sve je bila kriva svijeća, koja je dogorjela do žice i prevrnula se, na
svu sreću, tačno u moj ranac. Da njega nije bilo, vatra bi sigurno zahvatila i šator. Eto, eto,
šteta na tetkovom rancu spriječila je veću štetu. Ali šta će reći tetak Milan kad vidi kako sam
čuvao lovački ranac? O tome nisam smio ni misliti.
Tako je počelo moje prvo izviđačko ljetovanje. Dva dana sam bio nerasopložen, stalno
zagledavo u ranac, ali sam uskoro zaboravio tu nevolju. Slijedeći drugove, prepustio sam se
kupanju i uživanju. Izviđačke obaveze nisu bile ni jednostavne ni male.

ODGAJIVAČ PTICA I RIBICA

Bio sam kod Keme, sjedio u njegovoj tamnoj i prljavoj sobi, nad kojom je stražario
strašni, ogromni gavran. Vrata Kemine kuće uvijek su bila otvorena, jedva su se mogla i
pritvoriti, ali nad tim ulazom bdio je gavran.
– Neeee! neee! – graktao je gavran na svakog ko bi mu se približio.
Nije dopuštao divljim golubovima da kljucaju zrna u Keminom dvorištu. Imao je Kemo
još različitih ptica, koje je ponekad prodavao kupcima čak iz prijeka.
– Pronađeš ptiče i othraniš ga. To je dovoljno. Ta će ti ptica biti vjerna, ti si joj roditelj.
Tako sam ja othranio gavrana.
Nisam htio da ga pitam kako se ptići hrane, vjerovao sam da ću to i sam nekako pronaći.
Dovoljno je to što sam kod Keme vidio ptice, sam ću učiniti isto to što je on postigao. Zar
jedan nepismenjak da bolje zna od mene, učenika šestog razreda, kako se othranjuju ptići?
Pismen čovjek više zna od nepismenog, pa samim tim i više vrijedi. To su nam govorili od
prvog razreda; ako su lagali, nije uopšte vrijedilo ići u školu. Ja sam im vjerovao.
Danima sam obilazio voćnjake i šumu tragajući za gnijezdima do kojih je lakše doći, za
gnijezdima na nižim granama ili u šupljini stabala. Ali ta su gnijezda obično bila prazna.
Nisam znao ni kada se tačno ptići legu, možda sam tražio u potpuno pogrešno vrijeme.
Jedva sam jedno pronašao, na vrhu stare divlje jabuke, zaklonjeno od pogleda takvih
namjernika kakav sam ja bio, u kome su bila dva ptića, žutih kljunova i paperja, koje se
nakostriješilo od straha kada su ugledali moje uznemirene oči. Držeći ih na dlanu, osjećao sam
kako dobuje njihovo malo srce u mršuljavim, još nezaštićenim perjem, prsima. Dugo sam
razmišljao da li da ih uzmem ili da sve prepustim prirodi, ali je moja radoznalost pobijedila.
Morao sam da se okušam u istom poslu u kome je Kemo bio vrhunski majstor.
Ptiće sam odnio kući i odmah ih stavio u kavez, koji je dugo čekao ovakve stanovnike.
Izmrvio sam im dosta hljeba potopljenog u mlijeko, nisam škrtario, neka se najedu dobro.
Zamišljao sam ih već kao velike ptice koje s krova moje kuće gospodare okolinom. A nisam
zapravo znao ni kome ptičjem rodu pripadaju moji ptići. Možda su to neke male ptice, koje su
daleko od bilo kakvog gospodarenja. Sutradan, međutim, moji su ptići osvanuli mrtvi. Hranu
nisu bili ni taknuli. Zaprepašten, optuživao sam sebe cijeli taj dan za ubistvo, surovo ubistvo
dva nedužna ptića. Nisam bio sposoban da ih nahranim.
– Eh, eh – prekorijevao me je Kemo kad sam mu se izjadao – zašto mene nisi pitao.
Ptićima se hrana stavlja na kljun, i to crvići. Misliš li ti da je to lako? Ali da si pitao, ja bih ti
pokazao.
Nisam mogao da shvatim kako je to Kemo znao a ja nisam. Gdje je naučio tu jednostavnu
nauku? Odlučio sam da se više ne bavim pticama. Očigledno je da mi to ne leži. Probaću s
ribama i akvarijem, tu sam sigurno bolji od Keme. On zna pecati, tu mu svaka čast, ali uzgajati
ribe ne zna. To je ipak nauka.
Kod starog Vandašpila, koji je otkupljivao otpadno željezo i puževe, pronašao sam stari
fenjer s fijakera. Stakla su mu bila cijela i ja sam ga opravio, tako da mi služi kao akvarij.
Šupljine sam ispunio staklarskim gitom, odozdo stavio malo gipsa, a unutra pijesak i
kamenčiće. Time je avakvarij bio gotov. Iz njega voda nije isticala; prozirna i s nekoliko
travčica, očekivala je ribice.
U potoku je bilo riba, trebalo ih je samo pohvatati i strpati u akvarij, što za mene nije
predstavljalo nikakav problem. Mislio sam da moj akvarij ne smije biti siromašan, kao što je
onaj školski, gdje se tri mršuljave ribice dosađuju. Dobro, nemam zlatne ribice, ali zašto
moraju biti baš zlatne? Uhvatiću naše, potočne, i one su lijepe. Sa mnom se potpuno složio i
nastavnik Boro.
Prokrstario sam potok, stjerao cijelo jato crnih riba u škripac i pohvatao ih u veliku teglu.
U mutnoj vodi ribe su bezglavo plivale, mogao sam da ih dodirnem prstom, da ih razgledam i
proučavam do mile volje. To je početak svake nauke, potrebno je posmatrati prirodu. Bio sam
radoznao da izbliza posmatram život riječnih riba.
Cijelo veče se nisam odvajao od svojih riba, koje su bile potpuno ispunile akvarij.
Prebrajao sam ih i zapisao broj jedanaest.
Sutradan, međutim, po površini vode plutalo je pet mrtvih riba. Njihovi bjelkasti trbusi
uznemirili su me, nisam mogao da pojmim šta se dogodilo s tolikim ribama. Ali sve nisu bile
uginule, ostalo ih je dovoljno da nastavim proučavanje. Namrvio sam im hljeba i otišao u
školu. Kad sam se vratio, u akvariju se više ništa nije micalo. Sve su se, kao za neki inat, bile
izvrnule na leđa i beživotno plutale po površini.
Opet sam pogriješio. Ali u čemu? Kako se gaje ribe u akvariju? I mogu li se baš sve ribe
gajiti u akvariju?
Još jednom sam sve ponovio, ali s istim rezultatom. Donio sam punu teglu riba, smjestio
ih u akvarij, ponudio im hljeba, ali do sutradan u podne sve su bile mrtve.
Ne, nije to za mene, zaključio sam na kraju. Ne poznajem ja životinjski svijet. Bolje će
biti da se posvetim fizici i hemiji, tu ću sigurno imati više uspjeha. To su prave nauke.

SAFET

– Ti ćeš biti Indijanac, naravno, ali pazi se ako te uhvatim, znaš već šta su kauboji radili
Indijancima,
Tako sam ja uvijek bio bliži Indijancima nego kaubojima. Nisam se mnogo ljutio, meni su
Indijanci bili draži od kauboja.
– Sve znam, ali snaga uvijek ne pobjeđuje, treba biti i lukav.
Za luk je dobar glog, a za strijele lijeska. Oko vrha strelice omota se malo bakarne žice,
onda je teža i ubojitija, leti pravo na cilj. Ako je odapneš uvis, ode iznad krova, ali može razbiti
prozor, iskopati oko ili ostati u oluku do koga se ne može doći. Veliki je užitak odapeti strijelu
u nebo, da se takmiči sa tačkastim pticama. Odapinjati je na golubove nije sasvim dobro, ali se
rijetko desi da se golub stavarno i pogodi.
Jednom su me kauboji uhvatili u grmu, povukli za noge na drugu stranu. Sav sam se
izgrebao po licu i laktovima. Molio sam ih da me puste, sam ću izaći, trnje će me potpuno
iznakaziti, ali su bili potpuno neosjetljivi na moju molbu. Gluvi kao psi.
– Osvetiću vam se – prijetio sam im.
Samo su se nasmijali na tu moju prijetnju. Oni su svoj posao radili kaubojski ozbiljno i
surovo.
Zavezali su me za šljivu, namazali mi lice crvenom bojom i otišli.
Nisam se mogao osloboditi, a pristizala je hladna noć. Cvokotao sam i pogledom
pretraživao okolinu, kako bih nekoga spazio da mi pomogne. Nisam htio da zovem pomoć, kad
su se već zvijezde bile osule po cijelom nebu, naišla je Zvonina majka i odvezala me.
– A, đavoli crni, šta su ti uradili! Mogao si tu cijelu noć da ostaneš da ja slučajno nisam
naišla!
Sutradan sam se probudio odmoran, sunce je već bilo visoko izgrijalo. Čuo sam dolje
dozive drugova. Provirio sam kroz prozor, na ulici su već bili svi, oboružani drvenim
mačevima. Mušketiri, vitezovi okruglog stola, svi odreda plemeniti i hrabri.
Istrčao sam napolje sa komadom hljeba u ruci, nisam imao vremena da pojedem nešto
više. Uzalud me je baba dozivala i molila da uzmem malo čvaraka, malo slanine jaje naoko
bar. Zvali su me viteški mačevi i sveta dužnost da se osvetim. Grdno su se prevarili ako misle
da sam zaboravio uvredu nanesenu jednom Indijancu.
Popeli smo se na Djed, onom težom stranom, i zadihani sjeli navrh brda. Gledali smo
dolje Unu i dva grada, koje je rijeka razdvajala a drveni most spajao. Na mostu su bile sitne
prilike, koje se nisu mogle raspoznati.
Ja sam se poigravao svojim mačem, koji je bio napravljen od dobrog komada daske. Znao
sam da se ne može slomiti lako, a da meni dozvoljava da udaram po protivničkim mačevima
svom snagom, ne poštujući pravila mačevanja. Bio sam nestrpljiv da se zametne kavga. Kako
ću nekoga pljoštimice opaučiti po leđima, zapamtiće dobro ovaj dan! Nisam ja baš od njih
slabiji u svim tim igrama. U fudbalu rezerva ili golman, u rukometu ništa, plivati još ne znam...
ne smijem ni nabrajati sve. A gdje je skijanje, klizanje, pjevanje, sviranje? U svemu tome sam
među posljednjima. A učenje niko ne računa.
Prve su čarke počele između Radeta i Zvone, Farke i Safeta. Ja sam za svoju buduću žrtvu
izabrao Safeta. On nije bio naročito vješt ni u čemu, a ponajmanje u mačevanju. A baš me je
on juče svezao za drvo, smrtouzice, tako da nisam mogao da se sam odvežem. Teta Marija je
srp morala da upotrijebi kako bi me oslobodila.
 Safet se plašio mačevanja. On nije volio igre u kojima je morao da se sam samcit bori,
jurio je samo s drugovima kad su nastupali kao grupa. Zato je jedva pristao da se ogleda sa
mnom. Osvrtao se, tražeći Radetovu podršku, ali Rade je i dalje ratovao sa Zvonom. Bili smo
iznad jednog usjeka od dva metra, koji se dolje završavao žbunjem i trujem. Ja sam vješto
rukovao svojim mačem, osjećao sam da mi je u rukama mač Robina Huda ili D 'Artanjana. Taj
mač sve zna i može.
Kad se Safet našao okrenut leđima prema onom usjeku, tačno iznad njega, ja sam, ne
razmišljajući mnogo, zamahnuo mačem iz sve snage, kao da ću ga udariti po glavi. Takvi se
udarci nisu mogli lako braniti. Moj je teški mač lomio lako jelove mačeve, zato je uvijek bilo
najrazumnije odskočiti unazad, povući se i tako izbjeći direktan udarac. To je uradio Safet, ali
iza njega nije bilo mjesta za ustuk – odskočivši, on je izgubio oslonac pod nogama i stropošao
se dolje. Ja sam ostao gore, sa zamahnutim mačem, iznenađen naglim padom protivnika više
nego on sam.
I dalje sam držao mač visoko iznad sebe, da svi vide da ga nisam ni taknuo, ali me niko
nije gledao. Odmah su svi potrčali dolje da vide šta je sa Safetom, koji je jaukao kao da mu je
sve slomljeno. Nisam vjerovao da mu se išta tako strašno desilo – pretvara se samo da bi me
obijedio. Napokon sam i ja odbacio mač i sišao dolje da vidim o čemu je riječ. Safeta su
zavukli iz kupine izgrebanog, pocijepane odjeće. Nije mogao da stane na noge, a držao se i za
lijevu stranu rebara. Priskočiše nam u pomoć i dvojica nepoznatih ljudi. Uhvatiše Safeta i
poniješe ga sa sobom.
– Prokleti mulci – mrmljao je jedan – šta to radite!
Poslije tog događaja, neko vrijeme sjedili smo pokunjeni, nismo se usuđivali da
govorimo, kao da su svi krivi skupa sa mnom.
Ipak, Rade predloži da trčimo s nožem u ruci, ako neko ima nož, kao pravi Indijanci. Bio
je to pravi izazov, iako sam znao za opasnost od takve lude jurnjave. Letio sam preko zaravni,
kao na konju. Odjednom sam se okliznuo na nešto i prućio po zemlji. Pri padu nož me zagrebe
po gornjoj usni, prosjekavši je skoro do zuba. Krv poteče po mojoj ruci, kao osveta za moju
malopređašnju neopreznost.
Držao sam se za gornju usnu, pritiskivao je rukom, ali krv je i dalje tekla, crvena, topla,
ljepljiva, moja krv. Rade mi je dao zabalavljenu maramicu da pritisnem posjekotinu. Spustili
smo se niz Djed, tiho i brzo. Nisam smio ići do Hajdića, a ni majci se nisam smio pojaviti
takav. Zavukao sam se u sobu i pogledao u ogledalo. Da, izgledalo je loše, posjekotina je bila
tačno ispod nosa, duboka, zinula je na mene kao avet.
– Kakav ludi dan! Najvažnije je ipak da krv više ne teče. A valjda i Safetu ništa nije
slomljeno.

NEMA VIŠE BABE STEVANIJE

 Bio sam na vrhu starog grada kada me odozdo zovnu Zvone:
– Idi odmah, kući! Mama te traži!
Majku sam zatekao u crnini. Na glavu je stavila crnu maramu, jedva sam je poznao. Njen
me izgled uplašio. Znao sam da se nešto desilo.
– Idemo u selo. Baba Stevanija je umrla.
Pri pomenu babe Stevanije majka izvadi maramicu i ušmrknu se, potom obrisa i oči.
Plakala je. Ja sam stajao pred njom ne shvatajući da ne znam šta se sada očekuje od mene.
– Hajde da te obučem. Moramo poći, danas poslijepodne je sahrana. Moraju tako, toplo je
vrijeme, a ona je umrla sinoć.
I dalje nisam shvatao majčinu žalost. Dobro, obukla se u crninu, takav je običaj, ali zašto
plače? Nije umrla njena majka, već samo moja baba, majka mog nepostojećeg oca.
Vrijeme je bilo divno. Šuma rascvjetana, na nebu nijednog oblačka. Pjesačili smo lagano
uz brdo, kroz šumu, ponekad se držeći za ruku, a češće odvojeno. Nismo razgovarali. Majka je
bila zadubljena u svoje misli, a ja sam okolo zijao tražeći gnijezda u krošnjama starih bukava.
Nijedno nisam primijetio. Ptice su bježale dalje od puta, u duboki mir šume.
Kad smo stigli u selo, bio sam toliko umoran da sam otišao u štagalj da prilegnem. Oko
kuće skupilo se mnogo svijeta, jeli su i pili, razgovarali o ljetini i koječemu drugom. Kraj babe
je naricala neka žena: "Pozdravi mi moga Duška, kumo, neka se ne ljuti na svoju majku, kumo
moja, majka ga je uvijek voljela, pozdravi mi mog jadnog Duška, što ode mlad u tamu..."
Poljubio sam babu u čelo, kako mi je majka rekla. Osjetio sam pod usnama hladnu kožu.
Je li to ona ista baba koju sam toliko puta poljubio, u čelo, u lice? Zašto je sada tako hladna?
Vidio sam da oko mene, u sobi, svi plaču. Samo ja nisam plakao. Nisam to mogao da
shvatim. Zar ne bi bilo prirodno da plačem? Nisu oni više od mene voljeli moju babu
Stevaniju. A kad neko umre, onda se za njim plače, ako nam je bio drag.
Dali su mi mesa i hljeba, i ja sam se dobro najeo. Potom sam otišao na štagalj i legao na
sijeno.
Kad sam se probudio, oko mene bio je potpun mir. Taj mi je mir bio čudan. Kako se ne
čuje više niko oko kuće? Da nisu otišli?
Skočio sam sa štaglja. Pred kućom nije bilo nikoga. Potrčao sam u kuću, tamo je za
stolom kunjala samo jedna stara žena, koja nije mogla stati na noge.
– Gdje su svi otišli?
– Na groblje, sine moj, na groblje. Da sahrane tvoju dobru babu Stevaniju. Od svih unuka,
ona je tebe, jadnička svoga, najviše voljela.
Prvi put osjetio sam u sebi želju da plačem. Kad su odnijeli babu na groblje, onda je ona
zaista mrtva. Više je neću vidjeti.
Znao sam gdje je groblje i požurio da je još jednom vidim. Ali nisam stigao na vrijeme.
Kad sam dotrčao na groblje, babu su već bili spustili u raku, i po kovčegu je bubnjala zemlja
koju su bacali ljudi s lopatama.
Suze su mi same procurile iz očiju, nisam mogao da ih zaustavim. Plakao sam i jaukao, a
majka me je privukla k sebi i milovala po glavi.
 – Više baba neće doći u Kostajnicu! Šta ćemo mi bez nje?
– De, de, šta ti je sada? Smiri se, prirodno je da stari umiru. Prirodno je, ne budali, jednog
dana i ja ću umrijeti.
Moje su se suze odmah udvostručile, iako nisam vjerovao majčinim riječima. Kako bi ona
uopšte mogla da umre? Zašto se šali sa mnom tako grubo!

MEVIĆI

Došlo je bilo vrijeme gajenja golubova. Svaki od mojih drugova nastojao je da ima što
više pravih pitomih golubova, koji će ukrašavati krov i dvorište. Lepezaneri, što raskošno gaze
kao kakve princeze; gušani, čiji je podvoljak lijep kao najljepša ženska bunda; teški golubovi
poput tovarnih štajerskih konja, gaćani; i najcijenjeniji visokoletači – prevrtaneri, koji odlete
tako visoko da ih jedva vidiš, potom sklope krila i padaju kao kamen, da bi se, kad se nađu na
samo metar od zemlje, odjednom zaustavili i vinuli prema svjetlosti i visinama.
Prvo sam uspio da nabavim nekoliko mladih golubova divljaka; držao sam ih zatvorene,
hranio kukuruzom i pšenicom. Kad sam ih pustio, više se nisu udaljavali, bili su pripitomljeni.
Koliko sam samo strepio da ne odlete nepovratno, koliko sam samo drhtao gledajući otvorena
vrata kaveza! Ali oni su izišli, prošetali krovom, sunčali se, letjeli uvis i uveče se ponovo našli
tamo gdje im je bilo mjesto – u mome kavezu. Mojoj radosti nije bilo kraja. Napokon, mogu
isto što i drugi, golubovi me slušaju, to je posao za mene.
Ali ja sam ipak htio pitome golubove. Oni nisu bili jeftini, jedan par stajao hiljadu dinara.
Molio sam majku:
– Daj mi, molim te, šeststo dinara, da ih kupim.
– A kakvi su to golubovi, zapravo?
– Mevići. Tako se zovu.
– Nikad nisam čula da se golubovi zovu mevići. To je neka prevara. Ti si naivan, a oni
prepredeni.
– Zašto bi me varali?
Majka je dugo razmišljala, prošetala se dva puta kroz cijelu kuću, popušila jednu cigaretu,
"zeta"– golubovi su bili skupi. Ali je na kraju ipak pristala. Odvojila je iz svog malenog
novčanika šeststo dinara i pružila mi ih bez riječi.
Donio sam svoja dva mala uzdrhtala mevića, stavio ih u kavez koji sam napravio od
letvica. Legao sam kraj njih, na tavan, u prašini, i sanjario tako cijelo poslijepodne. Bili su
nepovjerljivi, jedva se se micali iz jednog ćoška, gdje su izgledali kao dvije zgužvane loptice
papira.
Jedva sam se odvojio od njih i pošao na večeru.
Skoro sedam dana držao sam ih u kavezu, hranio i pojio, činilo mi se da su već prvikli na
svoj novi stan. Bilo im je lijepo, nisu imali razloga da žale za starim kavezom, gdje ih je bilo
mnogo. Bio sam nestrpljiv da ih pustim, da prošetaju po krovu moje kuće, da se pokažu
svijetu. Kemo mi je jednom rekao da se golubovi ne smiju puštati iz kaveza prije nego provedu
u njemu mjesec dana. Neće se vratiti. Ja sam strahovao da nisam uranio, ali toliko nisam
mogao da čekam. Uostalom, ovi su mevići sasvim mladi i za njih ne važi takvo upozorenje.
Kuda bi oni mogli ići? Prošetaće se malo po krovu vratiti u kavez.
Išetati su iz kaveza tek poslije dugog nećkanja, kao da nisu vjerovali da su dobili potpunu
slobodu. Ali čim su izišli iz kaveza, odmah se se vinuli u vazduh, ne zadržavajući se uopšte na
mome krovu, i odletjeli nekoliko kuća dalje, preko ulice, preko trga, na krov najviše zgrade u
blizini. Gledao sam ih nekoliko sati kako sjede, nepomični i, izgleda, nezainteresirani za
povratak. Još nisam puštao maha strahu, znao sam da se moraju vratiti. Kuda bi mogli otići od
mene?
Bližilo se i veče a mevići su i dalje bili na onom strašno visokom krovu, kome se uopšte
nije moglo prići ni sa koje strane. Na svaki drugi krov mogao sam da se popnem, bilo na koji
način, ali tamo nisam. Mevići su se jedva vidjeli, ali se nisu micali. Bilo mi je čudno što ne
traže drugi zaklon, znao sam da golubovi ne lete po mraku. Zar će na tom krovu provesti noć?
Nadao sam se da će se on ipak sjetiti svoga kaveza i vratiti u zaklon.
Napokon je mrak preuzeo vlast nad gradom, meviće više nisam mogao da vidim – ostali
su gore, na onom ludom krovu. Nisam mogao izdržati, rasplakao sam se. Strašno sam se kajao
što sam napravio tu glupost i pustio ih prije vremena. Zar sam tako upropastio majčin novac?
Baš sam glup, strašno glup i brzoplet. Više brzoplet nego glup. I Kemo je mudriji od mene. Šta
mi vrijedi svih ovih šest razreda, kojima će se uskoro pridružiti i sedmi, kad ih ne znam
iskoristiti.
Iako sam se tako izjadao sam sebi, ipak sam se nadao da će se mevići ujutro vratiti, da će
se sjetiti gdje im je kavez i hrana. Do jutra će biti tamo, sigurno su strašno zaplašeni, onda će
se vratititi. Nema razloga da plačem.
Tek što se zora najavila u izmaglici koja se povlačila s Une prema Djedu, ja sam već bio
na prozoru. Jesu li još tamo moji mevići? S prozora ih nisam mogao da vidim. Popeo sam se
hitro na tavan – ni u kavezu nisu bili. Kavez je zjapio prazan, kao utvara. Jedva sam smogao
snage da bacim nešto žita ostalim golubovima. Izjurio sam na ulicu, obišao kuću na kojoj su
moji mevići zanoćili, ali nisam mogao da ih spazim. Obilazio sam druge kuće, jednu po jednu,
gledao moje golubove. Šta im se desilo?
– Gdje su mogli nestati ?
– Možda će se ipak vratiti. Nemoj se zbog toga sekirati. Bavi se nečim drugim. Šta će ti
golubovi? – tješila me je majka.
Ali mevići se više nisu pojavili. Tražio sam ih kod odgajivača, koji mi ih je bio prodao, ali
on je samo odmahnuo rukom, ne trošeći svoje dragocjene riječi na mene. Time mi je odmah
postao sumnjiv. Znam, znam, mevići su se vratili u svoj stari kavez, a taj... taj lopov, kad ga
moram tako nazvati, on mi ih ne da natrag. Nisu to male pare.
 MAČKE I KAZNA

Poslije nestanka mevića, moje oduševljenje za uzgajanjem golubova ipak nije potpuno
nestalo. Uspio sam nekako nabaviti dva lijepa goluba, jednog lepezanera i jednog ukrštanca,
nešto između gaćana i velikog divljaka. Za njih sam dao dvije njemačke knjige, koje sam
pronašao na Farkovom tavanu. U kavezu sam imao još dva para divljaka, koje sam bio potpuno
pripitomio. Jedna golubica danima je ležala na jajima. Očekivao sam njene mlade kao
najznačajniji događaj u to vrijeme.
S novim golubovima bio sam odlučan: ne puštati ih prije nego što prođe mjesec dana.
Izdržao sam i više; sigurno je bilo prošlo i cijelih četrdeset dana kad su se prvi put slobodno
išetali na krov. Naravno, ono o mevićima se nije moglo ponoviti. Poslije šetnje po mom krovu
i paradnog letenja iznad drugih, moji novi golubovi ponovo su se spuštali odakle su i poletjeli.
Oni uopšte nisu slijetali na tuđe krovove. Oko njih su se skupljali golubovi divljaci, slijetali su
tu i vrapci, ali moji su golubovi bili kao prinčevi.
Uveče sam slušao njihovo gugutanje i meškoljenje, i taj me je romor uspavljivao kao
najljepša muzika. Spavao sam mirno, bez snova, probudio se rano, i prva moja misao bila je da
sam napokon dobio golubove kakve sam već dugo tražio. Sada su sigurno već napolju, na
krovu, jer im nisam zatvorio izlaz.
Mirno sam doručkovao i potom se popeo na tavan. Već na prvoj prečki ljestvi uplašio me
čudan mir koji je gore carovao. Opet se nešto dogodilo! Van sebe od straha, ustrčao sam uz
stepenice i, pri pogledu na kavez, od zaprepašćenja zajecao. Moji golubovi ležali su u kavezu,
nepokretni, raskomadani, u masi pokidanog perja. Sve je bilo isprskano krvlju. Šta ih je tako
podavilo? Koja strašna zvijer?
Nisam to mogao da gledam, potrčao sam prema ljestvama, spotakao se i prevrnuo. U padu
sam ipak uspio da se uhvatim za gredu, potoni i za jednu prečku ljestvi. Pao sam žestoko na
verandu. Ležao sam ne osjećajući bol od pada i udarca; boljelo me je nešto drugo, u grudima, u
duši, nešto teže – mojih golubova više nema! Udavila ih je neka odvratna mačka. Ostavio sam
joj otvorena vrata preko krova, napravio i tu veliku glupost.
Majka me je zatekla u krevetu, utučenog, gotovo bolesnog. Ispričao sam joj šta se desilo,
prosto sam to izgrcao, jedva dolazeći do daha od naleta suza i jada. Ona je opipala mjesto
udara, ali nije bila nezadovoljna. Nema preloma, sve će biti dobro.
– Osveti im se.
– Kako? Kako?Neću sada trčati za njima i gađati ih kamenjem
– Ne, kamenjem, nećeš. Nego mišomorom. Pospi lijepo odozgo mišomor, one će se noćas
vratiti. Neka se dobro najedu, i neka crknu.
Vratio sam se na tavan, uzdrhtala srca, misleći da ću možda pronaći bar jednog goluba
živog, ali sve je bilo isto tako nepokretno kao i maloprije. Vidio sam razbijena jaja, u kojima
su već bili zameci. Mogao sam imati dva krasna mlada goluba! Posuo sam po golubovima
olovnosivi otrovni prašak. Posivjeli su odmah kao da se uhvatila plijesan, naročito na onim
mjestima gdje je bilo najviše krvi.
Sutradan, iza ograde, dvije velike sive mačke ležale su mrtve. Prije ih nisam viđao oko
kuće, bile su to neke lutalice. Radovao sam se svom uspjehu – želio sam osvetu, i imao sam je.
Istog dana došao mi je prijatelj iz Zagreba, mali bijeli Ivica. On je uvijek imao neke čudne
planove, neke ideje kojih se mi nikada nismo mogli sjetiti. Čim je vidio mačke, predložio je da
otvorimo mesnicu. Ali mene više ništa od toga nije zanimalo. Još malo morao sam da tugujem
za svojim golubovima. Mogao sam biti odgajivač golubova samo da nije bilo tih prokletih
mačaka.
Mačke nikada nisam zavolio.

DALEKI SVJETOVI

Sve što sam bio vidio prije onog dana kada sam prvi put stavio na uho slušalicu
prikopčanu na detektorski aparat, istog je trena izblijedilo. I prije sam kod Farke otkrivao
čudesne stvari, koje su donosila njegova braća, naročito Mirza i Enes, zvani Enco. Kao
gimnazijalci i potom studenti, oni su učili u drugim gradovima, o kojima se među nama pričalo
s čežnjom. Od nas su više znali i više vidjeli, s više stvari su se družili. Tako je Enes prvi
napravio detektor u Kostajnici, čudesnu spravu pomoću koje su se mogli čuti daleki svjetovi.
Kada sam stavio slušalicu na uho, zapljusnula me je udaljena muzika. Nisam znao kakva je to
muzika, nisam se nakon toga ni sjećao da li je neko možda pjevao – to mi i nije bilo važno;
muzika je jednostavno bila veličanstvena.
– Šta je to, Farko?
– Muzika. Radio-Zagreb, koliko čuješ.
– I ko je to napravio.
– Enes i ja. Nije li divno?
– Sve bih dao da mi je imati ovakav detektor.
– Pitaćemo Enesa, možda on zna način na koji da dođeš do detektora.
Enes je oko sebe skupljao dječake, objašnjavajući im uporno tajne fizike i hemije.
Razgovori s njima bili su za nas jednako važni kao časovi nastavnika tih predmeta. On se nije
brinuo da li mi nešto razumijemo, da li je to po programu; uvijek nam je govorio ono što je
njega trenutno opsjedalo, na čemu je sam radio.
Za žicu je bilo lako, dobio sam cijeli smotak tanke bakarne žice, od koje sam napravio
zavojnicu. I za antenu nije bilo naročito teško: u dvorištu sam čuvao komad žice koji je ostao
električarima kada su posljednji put postavljali vodove u gradu. Da tu žicu nisam ja sklonio, to
bi sigurno uradio Kemo. A šta će njemu takva žica kad on pojma nema o fizici? On bi tom
žicom nešto po kući zavezivao i tako je upropastio.
Od Enesa sam dobio najvrijedniju stvar – komadić kristala – čudesnu rudu u kojoj se
stvarao glas ili muzika. Trebalo je još nabaviti slušalicu. Ali gdje je naći?
 Jedino su u pošti imali slušalice. Ako nekako odobrovoljim Safeta, možda bih mogao od
njega dobiti taj dragocijeni predmet. Od našeg obračuna na Djedu bilo je prošlo dovoljno
vremena da se sve zaboravi. Mi smo nastavili da se družimo kao da među nama nikada nije
bilo rata.
Safetov otac je radio iza jednog a njegova majka iza drugog šaltera u pošti. Uvijek sa
slušalicama na ušima i sa jednim utikačem u ruci, Safetova majka slala je svoj visoki glas sve
do trga. Halo, Novi! Javi se, Dubice! Ovdje Kostajnica! Halo, Novi! Meni se činilo da tamo
negdje, u tom Novom ili Dubici, na kraju svijeta, valjda, svi spavaju, a Safetova majka viče li
viče, pokušavajući da ih probudi. I ostale stvari u pošti bile su krajnje tajanstvene, naročito
žućkasti telegraf, kraj koga je stajao Safetov otac u bijeloj košulji čiji su rukavi bili stegnuti
lastišem. On kroz prste propušta traku sa koje čita poruke ispisane Morzeovom azbukom.
Ja sam sa Safetom tih dana bio nerazdvojan. Jedva sam čekao da me pozove k sebi, u
sobu, gdje ima zbirku maraka, koju do sada nijedan od nas, njegovih drugova, nije vidio. Kad
smo se napokon našli u njegovoj sobi, Safet je odmah izvukao svoje albume s markama.
Poredane u albume, koji su i sami bili vrijedni, njegove su marke izgledale savršeno nove.
Među njima nije bilo stranih, ali su domaće bile kompletne. Ja sam oduševljeno hvalio marke,
a mislio na drugo.
Gdje li mu je slušalica? Ima li on uopšte slušalicu?
Kad sam je vidio, ruka je sama poletjela da zgrabi najvrijedniju stvar u sobi.
– Nije li ovo slušalica?
– Iz nekog starog telefona – nemarno je odgovorio Safet, nastavljajući da lista svoj album.
– Da mi je posudiš nekoliko dana, a ? – tvrdio sam pazar.
– Uzmi je sasvim, meni ne teba. Gledaj ovamo, pokazaću ti tri marke koje vrijede jednu
cijelu tatinu platu.
– Izvini, tražiće me mama, moram kući.
Safet, naravno, nije znao da je moja mama na selu i da će se tek kasno noću vratiti.
Detektor je čekao spreman, trebalo je samo prikopčati slušalicu i postaviti antenu.
Izvukao sam se ispod krova, pažljivo polegao po crijepovima verande i pošao naprijed. Išao
sam prema drugom kraju, kao preko planinskog grebena, vukući za sobom žicu. Kad sam
došao do kraja, ne gledajući dolje, učvrstio sam je na štap koji sam ranije proturio odozdo.
Poslije toga trebalo je vratiti se – ali kako? Okrenuti se nisam mogao, plašio sam se da ću
skliznuti niz crijep, po kome se bila uhvatila mahovina. Odjednom me zgrabio strah, obuzela
panika. Pa ja uopšte ne znam kako ću se vratiti na tavan! Znoj mi je kvasio košulju, kosa se
slijepila za čelo, a ja sam polako, kao rak, mic po mic, krenuo nazad. Napredovao sam tako
sporo da sam mislio da će me noć zateći na krovu. Ali nije bilo tako; kad sam leđima dodirnuo
daske tavanskog opšiva, moje se raspoloženje odmah promijenilo. Ne, avantura je bila potpuno
luda i nisam imao namjeru da je ponavljam.
Sada mi je bilo preostalo da čekam noć. Sve dok Sunce ne zađe, ne može se ništa čuti.
Smrkavalo se užasno sporo, bilo je ljeto i Suncu se nije žurilo na odmor. Čeprkao sam po
svojim laboratorijskim stvarima, brisao stakalca na koja sam stavljao žablje krakove ili
presjeke raznog bilja. A sve to nije me zanimalo. Nekoliko puta spajao sam uho i slušalicu –
nikakav šum nije stizao iz metalne školjke. Počeo sam pomalo da sumnjam u svoje
graditeljsko umijeće. Zar će zaista i ovo proći kao slični moji poduhvati – gajenje golubova,
ribice u akvariju, ptići nesretnici?
Kad su se ukazale prve zvijezde, zalupalo mi je srce od uzbuđenja. Prinio sam slušalicu
uhu i začačkao po kristalu. Krčanje! Dobro, i to je nešto, maloprije nije bilo ni krčanja.
Nekoliko trenutaka tako, kad odjednom, prosto fantastično, samo što sam vrh žice stavio u
jedno malo udubljenje kristala, prosu se muzika... Šta je to sviralo? Odakle je muzika dolazila?
Je li to Radio-Zagreb?
Možda je to ipak muzika sa zvijezda, kad se javila istovremeno s njihovom pojavom.
Možda mi neka udaljena bića šalju poruku prijateljstva. Ako je tako, ja sam im zahvalan.
Sigurno je njima divno kad svoje muzičke poruke šalju udaljenim svjetovima.
Kad bih jednog dana mogao i ja njima poslati neku poruku! Bilo kakvu!

NOBEL IZ POTKROVLJA

Oko čudesnog detektora ogradio sam prostor mog fizičko-hemijskog kabineta. Tu sam
imao namjeru da proučavam različite pojave živog i neživog svijeta, da se bavim
eksperimentima iz fizike, hemije i biologije. Provesti jedan dan u svijetu nauke, govorio je
nastavnik Boro, vrijedi više od cijelog orangutanovog života. Više mladi mozak napreduje za
taj jedan dan nego što orangutanov mozak napreduje tokom cijelog života. Ali da mi i nije
govorio tako očigledne stvari, ja bih se sam priklonio nauci, pod uticajem Enesovim.
U mom laboratoriju bila je jedna stara petrolejka bez cilindera, sa novim fitiljem; ona je
mogla da posluži umjesto špiritne lampe, nad kojom se u školi griju epruvete i retorte. Tu su se
nalazili komadi stakla, kože i drugih korisnih otpadaka. U jednoj kutijici držao sam ekserčiće
koje sam pronašao na obućarskom otpadu uz potok. Od Hajdića sam sakupio nešto bočica i
nožića za otvaranje ampula sa destilisanom vodom.
Sve sam te stvari složio najednu policu, a po podu sam bacio jednu staru krparu. Sjedio
sam na starom, babinom tronošcu. Laboratorija je tako osposobljena za upotrebu, trebalo je
početi sa eksperimentima. Nisam nijednog trenutka posumnjao u svoju sposobnost da stvorim
nešto novo, da iz vode i nekog praha načinim nepoznati spoj koji će mi donijeti svjetsku slavu.
Možda ne baš svjetsku slavu, ne težim za njom, ali sigurno ugled u Kostajnici. Biću cijenjen
kao nastavnik Boro, možda i nešto više od njega.
Bio sam ponosan na laboratorij, dovodio sam mlade dječake da bi mi se divili. Jednog
sam izabrao za pomoćnika, al' mu nisam otkrio svoju veliku tajnu. Naučio sam od Enesa kako
se pravi barut. Recept je jednostavan: malo sumpora ili šalitre, nešto istucanog drvenog uglja, i
eto baruta. Pronašao sam šalitru na zidu stare kuće u čijem je podrumu dugo bila stoka. Kroz
zid se cijedila stočna mokraća i tu se nakupila žutozelena skrama šalitre. Pažljivo sam je
ostrugao u kutijicu i presrećan odjurio na tavan. Samljeo sam je jednim oblim kamenom i tako
dobijeni prah pomiješao sa nešto sumpora i sa istucanim drvenim ugljeni koji mi je dao kovač
Alija. Na jednu ciglu stavio sam malo te mješavine i zapalio. Sve je buknulo poput baruta –
potpun uspjeh. Bolji barut nije imao ni tetak Milan. Bio sam ponosan na svoje znanje, već sam
vidio sebe kao velikog hemičara. Zar je bolje počeo u svoje vrijeme i veliki Lavoazije?
Drugi eksperiment bio je daleko tajanstveniji, jer mi niko nije dao nikakva uputstva. U
jednu epruvetu, jednu od onih koje sam za naliv-pero dobio od Enesa, stavio sam malo vode,
hipermangana, nešto onog barutnog praha i još malo praha iz jedne flašice koju sam našao kod
apotekara Hajdića.
Sve sam to grijao na vatri, a onda iz epruvete sasuo u malu retortu, koju sam postavio na
stalak iznad petrolejke.
Dok sam poslovao oko toga, čuo sam da neko dolazi kroz dvorište. Provirio sam kroz
prozor da vidim ko je. Naučnike ne treba smetati u njihovom radu. Neću ja valjda svoje tajne
otkrivati Zvoni ili Radetu! To njih ne zanima. Izgleda da mi se pričinilo, nikoga nije bilo dolje
u dvorištu. Taman sam hrtio da okrenem oči prema retorti, kada iza mojih leđa grunu strašno –
eksplozija izlomi crijep na stotinu komada.
Učinak je zaista bio strašan. Sve oko lampe bilo je polomljeno, a iznad se lijepo moglo
vidjeti nebo, jer nekoliko crijepova više nije bilo na svom mjestu.
Šta li sam to samo zamijesio? Ako ovo vidi majka, propao sam!
Brže – bolje uspio sam sve dovesti u red, a na mjesto gdje su bili crijepovi postavio sam
komad pleha. Od epruveta, retorti, cjevčica i flašica nije ostalo ništa.

MORE

Iz opštine su obavjestili moju majku da me spremi na more, u Cavtat.Tamo ću ljetovati

zajedno sa drugom ratnom siročadi prijedorskog sreza. U šarenoj opštinskoj zgradi, gdje sam
jednom bio priveden kao uhapšenik poštara Alije a povodom nesrećnog šećera, odredili su za
ljetovanje, pored mene, i mog mlađeg drugara Ratka.
Majka mi je za tu priliku kupila novo odijelo. Spremljen za ljetovanje, sa izviđačkim
iskustvom, uskočio sam u voz za Prijedor. Dok se voz udaljavao, nas smo dvojica kroz otvoren
prozor posmatrali Kostajnicu, koja je ostajala u dolini ostavljena i tužna. Oči su mi zasuzile. U
taj tren naišao je tunel, vagon se napunio dimom i smradom, povikali su da zatvorimo prozore.
Ali oči su nam od tog dima bile toliko prenadražene da smo sve do Prijedora suzili.
U Prijedoru skupiše nas sve u dječijem domu.
Isti dan, ali uveče, ukrcaše nas u voz, opremljene raznovrsnim stvarima – među kojima
sam naročito dobro uočio konzerve sa sirom. Putovanje je trajalo beskrajno dugo, više nisam
znao da li smo putovali dva dana i jednu noć ili jedan dan i dvije noći. Ponovo smo presjeli u
Sarajevu.
 – Brzo, djeco, hvatajte mjesta. "Ćiro" će biti prepun.
– Zašto se mi ovoliko mučimo i zlopatimo zbog tamo nekog mora? – upitao sam samog
sebe u jednom trenutku. Pitanje sam izrekao glasno, ali drugi su spavali i niko mi nije dao
nikakav odgovor. Čak ni moj drug Ratko.
Napokon, napokon, ugledali smo more, s vrha nekog brijega, odakle je voz vijugavo
silazio satima. Gubilo se i ponovo javljalo, kao neka nebeska pojava a ne velika plava voda,
koja ne može tek tako iščeznuti i ponovo se pojaviti. Nije na filmu ili u snu, nego na javi.
Izlazeći iz voza, naježili smo se od hladnoće. Na tom moru, gdje smo očekivali zemaljski
raj, nije bilo toplo prvog trenutka ni onoliko koliko je bilo kod kuće, u Kostajnici. Ali hladnoća
je došla od nespavanja – žudjeli smo za krevetom. A umjesto u sobama, eto velikog
iznenađenja, naši su kreveti bili u šatorima. Obradovao sam se tim šatorima kao svojim dobrim
drugovima izviđačima. Ovi su šatori bili veći i ljepši od izviđačkih, u njima su bila smještena
prava četiri kreveta. Naprijed je bio prozor, koji se noću mogao zatvoriti.
Naredili su nam da nakon ručka moramo spavati. Lijegao sam nevoljno, buljio u vrelo
platno šatora pokušavajući nekako zaspati. Iznenadio sam se kad sam se probudio – ipak sam
spavao, znači.
Naredili su nam još da ne smijemo stalno biti u vodi. Dvadeset minuta u vodi, potom
sunčanje. U početku desetak minuta na suncu, ostalo vrijeme u hladu, kako ne bismo izgorjeli.
More je bilo toliko toplo da su mi ta naređenja izgledala sasvim budalasta, i nisam ih se uopšte
pridržavao. Kad bi samo Una bila upola topla kao ovo more, nikada se od nje ne bismo
rastajali. Što se sunčanja tiče, nisam morao da strahujem – došao sam dobro osunčan.
Moja najveća nevolja bila je strah od plivanja. Preda mnom je bio osmi razred, a ja još
nisam znao da plivam. Kad god bi me neko nagovarao da pokušam, ja sam se sjećao onog
jadnog pokušaja iz sela, kada sam se skoro utopio u jazu. Sjećao sam se, zapravo, onoga što su
mi pričali. Teško da sam sâm događaj pamtio tako jasno kako sam znao da ispričam detalje.
Zaliv je bio plitak i to je ljutilo plivače, koji su morali dosta da pješače po plićaku da bi se
bacili u vodu i plivali. Moglo se i drukčije doći do dublje vode, pravo sa malog pristaništa,
odakle su oni stariji skakali na glavu. Divio sam im se i miješao među njih, kako bi izgledalo
da i ja znam isto to. Ali čim bih pomislio da je pod pristaništem voda meni preko glave, bježao
sam od ruba u strahu da se dolje slučajno ne otisnem.
Jedno jutro, odmah poslije doručka, stajali smo tu, na molu, kako bi rekli, Dalmatinci, kad
me neko snažno udari u leđa. Sve se desilo nenadano i munjevito, da uopšte nisam stigao
pomisliti kako ne znam da plivam. Razmahao sam rukama i nogama na sve strane, bez ikakva
straha, osjetivši odmah da me voda drži, da ne tonem. Nisam pokušavao da izmjerim dubinu,
plivao sam prema plićaku. Bacakao sam se kao pas, koji od rođenja zna kako pliva i ne plaši se
vode.
– Plivam! Plivam! – kliktao sam od sreće. Pogledao sam prema molu, tamo su se cerili od
zadovoljstva moji šatorski drugovi. Ko li je samo učinio tu korisnu svinjariju? Zar sam se
mogao ljutiti na njega? Izletio sam iz vode kao vihor, sve je prštalo oko mene, dotrčao do
pristaništa i sam skočio. Nagutao sam se slane vode ovog puta, ali to mi uopšte nije smetalo.
Znao sam da plivam! Prosto sam letio s jednog kraja obale na drugi, lud od sreće što sam
savladao tu zagonetnu vještinu. Mislio sam da nikad neću naučiti da plivam.
Poslije nekoliko dana krenuli smo na izlet, raspoređeni u dva čamca, već svikli na more,
bili smo spremni da taj izlet iskoristimo što bolje. Čuli smo da tamo kuda idemo ima školjki i
da je more divno bistro. Maestral nas je rashlađivao, na nebu nije bilo ni oblačka. Ispred nas
velika stjenovita gromada u moru, tamo prema Dubrovniku. Pred obalom počeše dječaci
iskakati iz čamca. Ko će brže na obalu! Na kraju sam samo ja ostao u čamcu, uz barbu koji nas
je vozio.
– Ća je s tobom; lipi moj, a? Oli ne znaš plivat?
– Znam, barba, kako ne bih znao.
I da potvrdim te svoje hrabre i istinite riječi, prevrnuh se preko ruba čamca u duboku
plavu vodu. Plivao sam lako, ali me je neki strah tjerao da žurim. Osjećao sam pod sobom
ogromnu dubinu, koja me je prosto vukla za noge. I neki se teret uhvatio mojih nogu, nisam s
njima mogao ništa.
Malo-pomalo gubio sam snagu. Otkrio sam da moje plivanje nije ni izbliza tako dobro
kako sam zamišljao. Uhvatio me je strah da neću stići do obale. Gdje li je samo barba i njegov
čamac? On bi mi pomogao. Da zovem upomoć nisam mogao, bilo me je stid. Ali ako ništa ne
pomogne, moraću da vičem.
Napokon sam se dosjetio da legnem na leđa i da se tako odmorim. Opružio sam se dobro,
osjetio sam da me vodeni jastuk drži. Gledao sam iznad sebe, u visini su kružili veliki
galebovi, a nebo je izgledalo beskrajno plavo i daleko. Osjetio sam se strahovito usamljen tu,
daleko od majke i kuće, daleko od onih koji bi mogli da mi pomognu. Ali snaga mi se vraćala,
i ja sam se mogao ponovo okrenuti na stomak i lako doplivati do obale. Ležeći u pijesku,
osjećao sam i dalje strah od dubine, ali istovremeno i ponos što sam sâm pobijedio taj strah i
svoje neznanje. Ipak sam uspio!
Došao je i dan povratka kući. Crni kao crnci iz centralne Afrike, putovali smo onom istom
prugom, ali sad nestrpljivi da što prije stignemo na Unu, gdje ćemo pokazati novo znanje i
novi izgled.
U Banjoj Luci nastade prava zbrka. Čekali smo da voz krene put Prijedora, isti onaj koji
nas je dovezao iz Sarajeva, kad nas neko obavijesti da moramo da presjednemo u drugi voz, jer
ovaj neće ići dalje. Užurbasmo se, nismo imali vremena. Plašili smo se da novi voz ne ode bez
nas. Poletjesmo sa svojih mjesta, zaglavili smo se na izlazu, popadasmo na peron, ali, srećom,
niko se ne ozlijedi. Uspjeli smo u posljednji tren da uhvatimo voz za Prijedor.
Našao sam mjesto uz prozor, zavalio se i odahnuo. Još malo i biću kod kuće. Ponovo ću
vidjeti majku.
Voz je dobro klaparao prema Prijedoru kad sam se sjetio da sam u žurbi, zaboravio kaput
u onom drugom vozu. Uz kaput sam zaboravio i mermeladu koja nam je bila razdijeljena za
večeru. Kako objasniti majci nestanak kaputa? Dođavola i more i vozovi, koji se svaki čas
mijenjaju!
Okrenuvši se prema prozoru, da me niko ne bi vidio, pustio sam nekoliko suza. Prisjetio
sam se da već petnaestak dana nisam vidio majku i svoju laboratoriju pod krovom.
Šta će ona reći za kaput? Da, ali šta će reći da znam plivati! Biće joj drago.
Ta me je posljednja misao utješila i razvedrila. Obrisao sam suze i počeo da zviždućem
"Sve ptičice iz gore..."

STIHOVI ZA VERU

U petom i šestom razredu sjedio sam u istoj klupi s Verom. U sedmom me je bilo sramota
da sjedim s njom, djevojčice su sjedile naprijed, a dječaci iza njih.
U osmom razredu počeo sam da pišem pjesme. Samo su dvije teme bile dobre za poeziju
– rodoljublje i ljubav. I u prvom se stihu, naravno, nalazi riječ "ljubav", ona prema svome rodu
i domovini. Ne mogu se pjesme pisati tek tako, i veliki su pjesnici imali svoje dame kojima su
posvećivali svoju poeziju.
U jednom sam se trenutku zapitao: Ko je moja dama ?
Pitanje je bilo pomalo i smiješno, jasno, ali ja se nisam nasmijao. Od svih djevojčica samo
je Vera mogla biti dama srca moga, kako se to govorilo u književnosti.
Trebalo bi nešto napisati i uručiti joj, poslati poštom ili dati lično.
Lično dati? To nije jednostavno. Pocrveniću, zbuniti se, zabrljati. Ako još i ona pocrveni,
šta ću tada?
Ali prvo pjesmu treba napisati. Za pjesnika je to najvažnije. Za pjesnika? Ne umišljem li
ja da sam već pjesnik? Pjesnik bez pjesama?
Vidio sam na nekim slikama pjesnike – iza njihovih leđa police sa knjigama, njihove lične
biblioteke. Pretvorio sam svoj stari ormar u biblioteku, u kojoj, nažalost, nije bilo mnogo
knjiga, svega desetak svezaka. I među tim knjigama većinu su činile mamine političke, koje
nisam ni razumio ni čitao.
Moji prozni zapisi u školi su uvijek ocjenjivani odličnom ocjenom. Ali ja sam htio da
napišem pjesmu, a ne prozu. Prozu mogu pisati svi, poput pisma, ali poeziju samo odabrani.
Zašto ja ne bih bio jedan od tih odabranih?
Pročitao sam nešto o inspiraciji, razumio da se radi o tome da ti neko prosto došapne
stihove, koje ti samo zapišeš. Danima sam osluškivao hoće li neki glas napokon reći nešto
lijepo što bih mogao da poklonim Veri. Ali nikakav glas nije mi došapnuo stihove. Samo je
moj komšija, pijani Nikola Jović, svako jutro vikao kroz prozor:
– Studenti svih zemalja, uozbiljite se.
Inspiracije nema, moraću se sam pomučiti.
Sigurno to neće biti tako dobro kao pri inspiraciji, ali vrijediće nešto.
Smislio sam četiri stiha koja su mi se učinila uspješna:

Volim jednu malu

 u crvenoj vesti,
ja ću nju
u ljubav zavesti.

Gledao sam svoja slova, svoje riječi i stihove, zagledao cijelu pjesmu kao da je
novogodišnji poklon. Je l' moguće da sam je ja sročio? Baš mi se dopala.
Samo, šta sam htio ovom pjesmom reći ?
Kad bi me nastavnik Stanković to zapitao, da li bih znao odgovor? Je li moja pjesma
jedno priznanje? U njoj ja priznajem da volim jednu malu u crvenoj vesti. Ona zaista nosi
crveni džemper, i tu nisam pogriješio; ali da li je stvarno volim? Šta uopšte to znači kad se
nekom kaže: Volim te? E tu mogu samo da blenem i da nagađam. Mogu isto reći da volim
kolače, hurmašice, naprimjer, ili baklave, naravno, naročito baklave. Bilo bi bolje da sam
napisao: Ima jedna mala u crvenoj vesti. To je sasvim tačno. Ništa nisam slagao ni izmislio, a
opet lijepo zvuči.
Drugi dio pjesme je još čudniji: Ja ću je u ljubav zavesti. Šta tek to znači? Da sam
napisao: u kino odvesti, to bi bilo sasvim tačno, jer bih rado pošao s Verom u kino. To je
osnov. Pjesma treba biti jedan poziv:

Ima jedna mala

u crvenoj vesti,
i ja ću je
u kino odvesti

Lijepo i skladno. Sasvim tačno, što je najvažnije. Pa, ipak, ipak, ne čini mi se onako lijepa
kao ona prva. Suviše mi je nekako jasna, suviše jednostavna, kao da sam napisao: Vera, da li bi
pošla sa mnom u bioskop? Glupo, zar ne, ali tačno. Ipak ću ostaviti onu prvu. Ona izgleda kao
prava pjesma, kojoj nikada do kraja ne znaš smisao. Može biti i ovako i onako, a može opet
nikako.
Iskoristio sam veliki odmor da pjesmu gurnem u Verinu svesku iz srpskohrvatskog.
Čekao sam šta će biti kad je ona otkrije. Nisam se potpisao, činilo mi se to nepotrebnim. Ako
ne može da pogodi ko je napisao tu pjesmu, onda ja nisam pjesnik.
Kad je čas počeo, Vera je otvorila svoju svesku, ali njen pokret bio je tako plahovit da
moj listić skliznu sa klupe i odleti pod katedru. Tu ga pokupi nastavnik srpskohervatskog, drug
Branko.
Nastavnik je razmotao moj papirić, dok sam ja sigurno crvenio kao paprika, i u sebi
pročitao šta tamo piše.
– Čije je ovo?
Niko se nije javio. Vera je gledala kroz prozor, kao da je se to uopšte ne tiče. Ja sam
ćutao.
– Šta to znači? Neko ne priznaje svoj pjesnički dar? Šteta, pjesma i nije loša. Malo gruba,
ali originalna. Pjesnik treba da bira druge teme, najviše iz prirode. Očigledno, njemu ljubav još
ništa ne znači bar ne ova ljubav prema maloj crvenoj vesti.
Opšti smjeh zapljusnuo je razred, razbijajući se o moju glavu.
Isto to poslijepodne vidio sam Veru dva puta, i oba puta osjetio nešto čudno u sebi – htio
sam joj prići. Ali oba puta bila je sa jednim starijim dječakom iz doma. Prvi put u dvorištu
škole, odmah poslije nastave, drugi put pred veče, šetali su preko mosta.
Do kraja školske godine stalno sam ih viđao zajedno. Na kraju mi je to bilo i svejedno –
jer više nisam pisao pjesme.

ODLAZAK

Došao je i juni. Pred školu smo iznijeli dvije klupe da se slikamo. Na klupu je sjeo
razrednik Boro, oko njega djevojčice, iza njih su stajali oni malo viši, a na klupi iza ovih oni
najviši. Ispred svih, na zemlju su sjela petorica: Zvone, Farko, Rade, Mišo i ja. Rade i ja imali
smo u rukama male lopte teniske. Mišo i ja ošišali smo se prije mjesec dana, kosa nam je tek
pokrila čelo. Svi smo veoma ozbiljni, uparađeni, kao da smo zaboravili da se smijemo i
kliberimo. Kao da smo se uplašili, kao da bismo htjeli nazad, u razred, makar još jednom u
osmi, ili u sedmi, ili u bilo koji, samo ne dalje u život.
A život nas je čekao kao tvrdoglavo drvo nepažljivog vozača. Drvo neće da se skloni, a
vozač ne pazi. Gleda drvo, iznenađen kako ga nije vidio, odakle ono tu, a drvo gleda njega u
oči, bezobrazno, smije mu se u lice. Takvo drvo, to je život. Sve ono dotle je osnovna škola.
Išao sam iz škole sa majkom, koja je nosila svjedočanstvo s odličnim uspjehom.
– Šta bi htio za nagradu? Malu nagradu, naravno, ovo je samo mala matura.
Bili smo tačno na trgu, gdje je jedna žena prodavala u sepetu trešnje. Pred njom je stajao
crveni lončić pun tamnocrvenih trešanja.
– Kupi mi trešanja, mama, ali pola sepeta, molim te. Uvijek sam želio pola sepeta
trešanja. Samo za mene, da se najedem do sitosti.
Brzo sam se uvjerio da nije lako pojesti pola sepeta trešanja. Ali za cijelo poslijepodne i
to se može uraditi.
Te noći probudio me je tupi bol u stomaku. Izletio sam iz kreveta, i jedva se dočepao
klozeta. Tu sam povraćao, povraćao, tu sjedio, patio se, proklinjao u sebi trešnje i svoju
oblapornost. Sjetio sam se pjesme Đure Jakšića gdje sin traži da mu babo kupi pečenja jarećeg.
Mogao sam tražiti usnu harmoniku i cijelo ljeto vježbati na njoj.
– Ljeto sam proveo na Uni, s drugovima, u razgovorima o daljem školovanju, i u loptanju.
Kad se približio septembar prosto smo zinuli od čuda – kad prije prođe ljeto! Majka i ja
odlučili smo da nastavim školovanje u gimnaziji u Prijedoru. Smjestiću se u đački dom, koji je
sasvim blizu školi.
– Prijedor nije daleko, viđaćemo se svaki mjesec – tješila me je majka.
 I eto, početkom septembra, ponovo sam se našao u dvorištu onog đačkog doma odakle
smo prošle godine krenuli na more. Dom je zvrjao prazan, tek će sutra pristići moji budući
drugovi. Stvari sam ostavio na jedan krevet u prostranoj spavaonici, koja još nije bila
pospremljena. Djelovala je pusto i tužno. Požurio sam napolje, na sunce, među visoke topole.
– Hej! – čuo sam poziv iza sebe. – Ko si, dakle, ti?
– Došao sam izgleda nešto ranije.
– Nema veze. Bolje ranije nego kasnije. Imaš li šta za klopu? Ovdje još ne kuvaju. Prosto
sam pregladnio.
– Imam nešto u kutiji.
Vratio sam se do svojih stvari pronašao kutiju sa hranom, koju mi je majka spremila iako
sam se tome protivio. Zašto da nosim hranu kada ću se hraniti u domu? Ali majka je tjerala
svoje; hranu moram ponijeti. Pečena kokoš, kolačići, sve ono što obično majke spremaju
svojoj djeci za put.
– Samo ti prošeći ako ne možeš jesti. Imaš tu šta da vidiš.
I moj se budući domski drug naklopi na kokoš. Čuo sam iza sebe njegovo uporno
mljackanje.
Napolju se najavljivala jesen, niko nije čistio dvorište i ja sam gazio po debelom ćilimu
opalog žutog lišća. Iznad mene lišće se zlatilo kao Verina kosa.
Sjeo sam na jednu klupu umoran i tužan. Bio sam potpuno sam, u pustom domu gdje
samo jedan čudni dječak mljacka i krcka moju kokoš, daleko od drugova i Kostajnice. Daleko
od majke!
Steglo me nešto u grudima, opipavao sam somot svojih novih crnih hlača, koje mi je
majka sašila prije polaska, gledao nove crne cipele, i moja je tuga rasla. Sve oko mene, sve na
meni bilo je novo i meni nepoznato. Suze su krenule same, kako obično kreću, ali sada iz
dubine, odakle još nikada nisu tekle. Nisam ni pokušavao da ih zaustavim. Naslonivši se na
jednu topolu, plakao sam kao da nikada više neću prestati da plačem.
Suze su presušile kad se već počeo hvatati mrak. Vratio sam se u spavaonicu, i sam
osjetivši glad.
Moj cimer – kolega spavao je okrenut prema zidu. Od moje hrane nije ostavio ni mrvu.
Gladan i umoran, onako obučen, legao sam na go madrac svog kreveta, buljeći u strop. Bio
sam prvi put stvarno odvojen od majke. Preda mnom se otvarao veliki nepoznat svijet, kome je
trebalo pokazati znanje i upornost. Hoću li ja za to imati snage?

Bilješka o piscu

Biografija

Ranko Risojević, istoričar matematike, pjesnik, prozaista, publicista, kritičar, prevodilac, rođen
je 8.8.1943. godine, u selu Kalenderi, opština Bosanska Kostajnica, diplomirao je matematiku
sa fizikom na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu. Desetak godina radio kao
srednjoškolski profesor matematike, a potom u banjalučkom izdavačkom preduzeću "Glas",
gdje kao prvi stalno zaposleni urednik izdavačke djelatnosti pokreće više edicija. Uređivao je
edicije "Univerzitetska biblioteka" i "Osvjetljenja". Istovremeno je bio u uredništvu časopisa
"Putevi", prvo kao član redakcije a potom, u dva mandata, kao urednik. Bio je na funkciji
direktora Galerije likovnih umjetnosti RS, a trenutno je direktor Narodne i univerzitetske
biblioteke Republike Srpske

Poezija

• Vid tame, "Svjetlost", Sarajevo , 1967

• Vreme i vrt, "Svjetlost", Sarajevo , 1971
• Tako, ponekad, "Veselin Masleša", Sarajevo , 1972
• Bosanske elegije, "Glas", Banja Luka , 1975
Bosniaj elegioj, prevod na esperanto, Banja Luka , 1986
• Istrpi ovo draganje, "Svjetlost", Sarajevo , 1975
• Snovi o vječnom i pjesme smrti, "Svjetlost", Sarajevo , 1979
• Ozon, "Veselin Masleša", Sarajevo , 1986
• Prah, "Matica srpska", Novi Sad , 1988
• Brdo, "Svetovi", Novi Sad , 1991
• Vrata tame, "Vreme knjige", Beograd , 1997
• Mesija, "Rad", Beograd , 1997
• Samoća, Molitve, "GLAS srpski", Banja Luka , 1999
• Prvi svijet, "Matica srpska", 2003.
Knjiga je dobila nagradu "Skender Kulenovic" za najbolju knjigu poezije 2004. godine.

Proza

• Umjetnost Marije Teofilove, priče, "Svjetlost", Sar. 1974

• Nasljedna bolest, roman, "V. Masleša", Sar. 1976
• Slike za utjehu, poetska proza, "Svjetlost", Sar. 1981
• Veliki matematičari, biografske priče, "Nolit", Beograd , 1981, drugo izdanje 1987;
treće izdanje 1991
• Priče iz novina, "V. Masleša", Sar. 1982
• Dječaci sa Une, roman za djecu, "Nolit", Bgd, 1983
Prevod na makedonski: Momčinjata od kaj Una, "Naša kniga", Skopje , 1988
• Tijelo i ostalo, roman, "Prva književna komuna",Mostar, 1987
• Priče velikog ljeta, "Svjetlost", Sarajevo , 1988
• Slavni arapski matematičari, matematičke priče, "Nolit", Beograd , 1988
 • Trojica iz Zrikovije, roman za djecu, "V.Masleša" 1990
• Sablasni šinjel, roman, "Rad", Beograd , 1993
• Šum, kratke proze, "Svetovi", Novi Sad , 1995
• O duši, Media centar "Prelom", Banja Luka , 1998
• Ivanovo otvaranje, roman za mlade, Zadužbina "Petar Kočić", Banja Luka - Beograd,
2000
Drugo izdanje, "Zvonik", Beograd, 2001.
Knjiga je dobila nagradu za najbolju knjigu za mlade "Politikin zabavnik", za 2000.
godinu.
• Vlado S. Milošević - jedan vijek, monografija, "Fakultet umjetnosti", Banja Luka , 2001.
• Bosanski dželat, "Glas srpski", 2004.
Knjiga je dobila nagradu "Branko Copic", Fondacije "Branko Copic" Srpske akademije
nauka i umjetnosti za 2004. godinu.
• Arheolog, "Zavod za udžbenike i nastavna sredstva", 2005.

Dramska djela

• Cvrčak zvani maestro, radio-igra, Radio-Sarajevo, 1969

• Čudesno dugme gusarskog kapetana,radio-igra, Rad-Sar, 1970
• Oružje, radio-igra,Rad-Sar,
• Kocka mašte, radio-igra, Rad-Sar,
• Skitnice, radio-igra, Radio-Zgb,
• Suzana i njeni prijatelji, radio-igra, Rad-Sar, prevedena i izvedena na Radio-Berlinu
(dva puta)
• Stari sat, radio-igra, Rad-Sar,
• Priča o šahu, radio-igra, Rad-Sar,
• Čuvar zvukova, radio-igra, Rad-Sar, 1987
• Još jedan od snova ljetne noći ili Balada o Simeonu, Narodno pozorište Bosanske
krajine, 1972
• Jablan, lutka-igra, Dječje pozorište, B. Luka, 1984
• Patuljci i bauci, lutka igra, Dječje pozorište, B. Luka 1987; objavljeno kao zasebna
knjiga, "Glas", Banja Luka, 1988 prvo izdanje, drugo izdanje 1990
• Jazavac pred sudom, operski libreto, prema P. Kočiću, muzika Vlado Miloševic,
Sarajevska opera,
• Kočić, skupa sa Gojkom Bjelcem, Narodno pozorište Bosanske krajine, Banja Luka ,
1990
• Pohod na mjesec, prema pričama i pjesmama B. Ćopica, Dječije pozorište, Banja Luka ,
1990 i 1997
• Borba neprestana, lutka-igra, u zborniku: Dramski i lutkarski tekstovi namijenjeni
kazalištima za djecu, "Jugoslavenski festival djeteta", Šibenik, 1990.
 • "Nemiri i snovi mladog Andrića", "Scena", Novi Sad , 1-2, 1993, str. 125-136 (pogovor
Jovica Pavić: "Bledoliki predmet želja", str. 136-137
• "Bozićna priča ili Hristovo rođenje", "Dječije pozorište" Banja Luka , 1994. Kao
predstava dva puta uprizoreno, 1993. i 1994. u režiji Luke Kecmana

Prevodi

• R. M. Rilke: Valejski katreni, u knjizi VOĆNJACI, zajedno sa Koljom Mićevićem,

"Glas", Banja Luka , 1986

Izbori

• Izbor iz poezije i proze u 40. tomu edicije Savremena književnost naroda i narodnosti
BiH u 50 knjiga. Predgovor i izbor Mladen Šukalo, "Svjetlost", Sarajevo , 1976.
• Poezija, "Veselin Masleša", Sarajevo , 1988.
• Izbor priča za djecu, "Veselin Masleša", Sarajevo , 1990; zajedno sa Alijom H.
Dubocaninom, (Savremena književnost za djecu u BiH)
• Odbrana svijeta, "Glas Srpski", Banja Luka , 2000.

Veći radovi u periodici i predgovori za tuđa djela

• Biografija Vlade S. Miloševica, separat iz časopisa "Putevi", Banja Luka , 1976.

• Dnevnik, "OKO", Zagreb , 1979.
• Nenad Radanović - pjesnik djetinjstva, predgovor za izbor N.Radanovica u ediciji
"Savremena književnost naroda i narodnosti BiH u 50 knjiga",Tom 34, "Svjetlost",
Sarajevo , 1976.
• Lijepa pobuna Tomislava Obradovica, predgovor za izbor T. Obradovica u ediciji
"...",Tom 46, "Svjetlost", Sar. 1976.
• Raknimatrijevo Branka Cucka, predgovor za izbor B. Cucka u ediciji "...", "Svjet.", Sar.
1976.
• Izbor, predgovor, pogovor i bibliografija za knjigu Slavka Mandica: "Krici i jauci",
"Glas", Banja Luka , 1992.
• Izbor iz bosansko-hercegovacke poezije za djecu, IV razred, predgovor i pogovor, te
bilješka o piscima, "Svjetlost", Sar., 1989.
• Bosansko-hercegovacka poezija, VIII razred, predgovor, pogovor i bilješka o piscima,
"Svjetlost", Sar., 1989.
• Izbor iz savremene poezije naroda i narodnosti SFRJ za djecu,II razred, predgovor i
pogovor, "Svjetlost", Sar., 1989, 1990.
• Izbor, predgovori pogovor za Pjesme Ismeta Bekrica, "Svjetlost", Sar., 1989.
• Miholjsko ljeto, predgovor i izbor prica Nenada Ešpeka, "Svjetlost", Sarajevo , 1990.
• Predgovor i izbor za ediciju Djecija knjizevnost naroda i narodnosti BiH u 20 knjiga
 Valerija Skrinjar Tvrz: Bosonoga, "Veselin Masleša", Sar., 1990.
• Predgovor za ediciju djecija knjizevnost naroda i narodnosti BiH u 20 knjiga Nusret
Idrizovic: Mrav i azdaha, "Veselin Masleša", Sar.,1990.
• Izbor pjesama i pogovor za knjigu Branko Copic: Jezeva kuca, "Glas", Banja Luka ,
1990.
• Predgovor i ostali propratni tekstovi za "Robinsona Krusoa", D.Defoa, lektirsko izdanje,
"Glas", Banjaluka, 1982.
• Pogovor za "Prolom", B.Copica, "Svjetlost", " Sarajevo ", 1991.
• Pogovor, i priredivanje sabranih pjesama Ljupka Racica: Mozdani štapin, Podruznica
udruzenja knjizevnika RS, Banjaluka, 1995.
• Predgovor za izabrane pjesme Predraga Bjeloševica: Vodena košulja, "Glas srpski",
1996.
• Pogovor za izabrane pripovijetke Ranka Pavlovica: Zuta bjelina, "Oslobodenje" i "Glas
srpski", 1998.

Osim ovih, velikih radova, dvadeset godina objavljuje prikaze na knjige, eseje, prevode i popis
tih radova iznosi nekoliko desetina bibliografskih jedinica. Ti su radovi objavljeni u listovima i
casopisima od "Glasa", "Puteva", "Zivota", "Izraza", "Republike", "Letopisa Matice srpske",
"Polja", "Knjizevnosti", "Dela", "Oka", "Knjizevnih novina", "Knjizevne reči" do listova i
casopisa na jezicima naroda i narodnosti SFRJ. Zastupljen u više antologijskih izbora
jugoslavenskog i BiH stvaralaštva:

• "Erkundun", savremena pripovjetka mladih jugoslavenskih pripovjedaca, objavljena u

DDR u dva navrata u prevodu Barbare Antkowiak , Berlin , 1985. i 1986.
• Jugoslavenska pripovijetka, u izboru Srbe Ignjatovica, za arapsko podrucje koja ce
uskoro izaci u Damasku.
• Antologija srpske price za decu, sastavio Slobodan Z. Markovic, Srpska knjizevna
zadruga, Beograd , 1984.
• "Peti in biti", antologija BiH poezije na slovenačkom jeziku, Cankarjeva zalozba u
Ljubljani, 1983.
• Suoceni sa svijetom, antologija novije poezije u BiH, sastavio Husein Tahmišcic,
"Svjetlost", Sarajevo , 1971.
• Savremena poezija u BiH, casopis "Život", Sarajevo , 1980.
• Izbor od sovremenata poezija na narodite i narodnostite na Bosna i Hercegovina,
Struške veceri na poezijata, Struga, 1983.
• Savremena BiH proza , lektira za osnovnu školu, "Veselin Masleša", Sarajevo , 1985.
• Poezija srpska na kineskom,