UNIVERZITET U TRAVNIKU

EDUKACIJSKI FAKULTET

SPECIJALNE NAMJENE

Psihološki poremećaji
SEMINARSKI RAD IZ PSIHOLOGIJE

Kandidat Mentor

Adel Trako Doc.Dr. Nermin Mulaosmanić

Travnik,decembar,2017
UVOD

Većina ljudi u različitom životu u situacijama susreće se s osjećaje. Zabrinutost za ili

konsultativni nered, prije svega kada je riječ o značajnim događajima kao što je važan ispit,
poslovni pregovori, prvi sastanak, intervju za posao ... U takvim situacijama one osjećaje oni
mogu rasti neka tjeskoba, nelagoda i napetost koja obično traje kratko. Ti osjećaji su česti oni
su dio svakodnevnog života, jer ljudi prirodno osjećaju skrb o kadasu s prijetnjom, opasnošću
ili stresom. Ova vrsta briga, gdje ljudi pokazuju da vode računa o nečemu, to jest odgovorna,
zdrava je. Naime, kada se svakodnevne tjeskobe intenziviraju emocionalnih poremećaja i
preuzima vodeću ulogu u životu pojedinca, o čemu možemo možemo govoriti o anksioznim
poremećajima. Psihologija se bavi proučavanjem ponasanja i doživljavanja(mentalnih
procesa). Psiholoski poremećaji su obrasci ponasanja ili doživljavanja koje prati zamjetljiva
patnja ili onesposobljenost. Psihološki poremećaji međutim nisu predvidljive reakcije na
specifična događanja. Tako je primjerice,za neke psihološke poremećaje karakteristična
anksionost ili depresija. Poremećaji mentalnog zdravlja se klasificiraju prema DSM sustavu,
koji klasificira poremećaje u nekoliko dimenzija i detaljno opisuje simptomatologiju, no ne
ulazi u specifikaciju uzroka poremećaja. Na pojavu psihičkih poremećaja utječu, u
nejednolikoj mjeri s obzirom na bolest, geni i okolina. Neke su bolesti uzrokovane organskim
oštećenjima,neke stečene drugim zivotnim iskustvima, a neke urođene.
Klasifikacija psiholoških poremećaja

Klasifikacija je temelj znanosti(Barlow,1991.). Bez pridavanja naziva sređivanja

psiholoških poremećaja,istrživači ne bi mogli međusobno komunicirati i napretka ne bi bilo.
Najvise upotrebljavana klasifikacijska shema psiholoskih poremecaja jest Dijagnosticki i
staticki prirucnik (Diagnostic Statistical Manual – DSM) Americke psihijatrijske
udruge(Maser i sur.,1991.).

DSM je stvoren kako bi se osigurano jednak nacin klasificiranja psiholoskih

poremecaja(Widinger i sur.,1991.), DSM je dobio nekoliko revizija.

Najnovije izdanje DSM klasifikacije – DSM-IV – koristi multiaksijalni ili multidimenzionalni

sustav procjene,dakle sustav koji koristi vise osi ili dimenzija. Takav nacin klasifikacije daje
sirok raspon informacija o funkcioniranju pojedinaca, a ne samo njegovu/njezinu dijagnozu.

ANKSIOZNI POREMECAJ

Anksioznost(tjeskoba) ima subjektivna i tjelesna obiljezlja (Beck i sur., 1988.).

Subjektivna obiljezlja ukljucuju strah da ce se nesto da ce se nesto strasno dogoditi,strah od
gubitka kontrole, plasljivost i nespisobnost opustanja. Tjelesne oznake proizilaze uz
simpatickog dijela autonomnog zivcanog sustava, a ukljucuju drhtanje,znojenje, ubrzani rad
srca,poviseni krvni tlak i malaksalost. Anksioznost je prikladna reakcija na prijetnju ili
ugrozenost,ali moze biti i abnormalna ako njezin intezitet nije u skladu s velicinom prijetnje
ili ako se javlja ''iz cista mira'', tj. kada se cini da događaji ne daju povoda za pojavu
anksioznosti. Vrste anksioznih bolesti:

Fobije. Postoji nekoliko vrsta fobija,ukljucujuci i specificne fobije,kao sto su socijalna fobija
i agorafobija. Specificne fobije su pretjerani ,iracionalni strahovi od specificnih objekata ili
situacija. Socijalne fobije su trajni strahovi od prosudbe drugih ljudi ili nekih djela zbog kojih
bismo se moral stidjeti ili osjecati ponizenima. Strah od javnih nastupa (trema) ili govora
uobicajene su socijalne fobije. Jedna spicificna fobija je i strah od dizala,neki od injekcija. U
specificne fobije spada i klaustrofobija(strah od zatvorenih prostora), akrofobija (strah od
visine), strah od miseva ,zmija i drugih plazecih zivotinja. Kod djece su cesti strahovi od
zivotinja i imaginarnih bica. Najcesca fobija kod odraslih je agorafobija. Agorafobija (grcki
''agora'' – trg), doslovno znaci ''strah od trgova'',tj. velikih, napucenih prostora. Osobe sa
agorafobijom boje se prostora iz kojih bi tesko moglo biti pobjeci ili u kojima,npr.u slucaju
nekih nemira,pomoc ne bi bila dostupna. Osobe s tom fobijom najcesce odbijaju izaci iz
kuce,narocito same, paim je stoga tesko ili cak nemoguce zadrzati posao ili odrazavati
uobicajeni drustevni zivot.

PANICNI POREMECAJ je nagli napad akutne aksioznosti,koja nije izazvana nekim

specificnim objektom ili situacijom. Ljudi koji pate od panicnog poremecaja dozivljavaju
snazne tjelesne promjene, kao npr.pomanjkanje zraka,snazno znojenje,drhtanje i lupanje
srca(Goleman, 1992.). Kao i Kim Weiner (1992.), narocito su svjesni promjena u radu srca
(Ehlers i Breure, 1992.), pa nije neobicno ako pomisle da imaju pravi srcani napad. Ljudi s
panicnim poremecajem zale se i na gusenja, mucnine,utrnute udove, navale vrucine koje se
izmenjuju s navalama hladnoce, bolove u prsima,strah od smrti, od gubitka kontrole ili
zdravog razuma. Napdi panike mogu trajati minutu – dvije, ali i sat vremena, pa i duze.
Nakon toga ljudi se obicno osjecaju osjecaju iscrpljeno.

GENERALIZIRANI ANKSIOZNI POREMECAJ. Glavna znacajka ovog poremecaja je

trajna anksioznost. Kao i kod panicnog poremecaja, ta se anksioznost ne moze pripisati
nekome objektu , situaciji ili aktivnosti koja izaziva strah, ves se cini da je trajno prisutna.
Znacajke tog stanja mogu biti: motoricka napetost( drhtanje, nemogucnost opustanja,mrstenje,
vrpoljenje) ; pretjerana pobuđenost autonomnog zivcanog sustava( znojenje, suha usta,
ubrzani rad srca, omamljenost,proljev); zle slutnje i cuvstva strave i groze, te pretjerana opca
uzbudjenost koja se ocituje u rastresenosti, nesanici i razdrazljivosti.

OPSESIVNO-KOMPULZIVNI POREMECAJ. Opsesije su misli ili predodzbe koje se

neprekidno i nekontrolirano vracaju, te djeluju iracionalno. Opsesije prati anksioznost (Foa,
1990.). opsesivne misli i predodzbe toliko se uporno i prisilno ponavljanju da znacajno
ometaju svakidasnji zivot. Kod osoba sa opsesivno-kompulsivnim poremećajem su često
depresivni simptomi, i ljudi koji pate od recidivnih depresivnih poremećaja, često tokom
depresivne epizode mogu razviti opsesivne misli. Za opsesivno-kompulsivni poremećaj
karakteristično je to misli ili impulsi moraju biti prepoznati kao sopstveni, mora postojati bar
jedna misao ili akcija koja, čak i uprkos otporu, ponavlja, misao ili akcija koja se ponavlja ne
može sama po sebi biti povoljna za subjekt. Otoci, slike ili impulsi moraju biti neugodno
ponavljani. Kompulzije su misli ili ponasanja koja smnanjuju anksioznost vezanu uz opsesije
(Foa, 1990.).
POSTTRAUMATSKI STRESNI POREMECAJ (PTSP). Pozar,pucanje,ranjavanje
nozem,samoubojstva,izvanredna medicinska stanja, nesrece,bombe i eksplozije,samo su neka
od taumatskih iskustava s kojima se vatrogasci gotovo redovno susrecu. Posttraumatski
stresni poremećaj je uporno ponavljanje sjećanja na smrtonosne misli, zastrašujuće misli,
noćne more, bes ili razdražljivost kao odgovor na spektakularno iskustvo tokom koje je došlo
do pretnje fizičke povrede ili dolaska (npr. Silovanje, zlostavljanje djece, rat, prirodne
katastrofe). je vrhunski efekat kao posledica psihološkog izlaganja stresnim iskustvima,
uključujući smrtne slučajeve, ozbiljne telesne povrede ili pretnje fizičkom integritetu osobe
koja doživljava traumatsku traumu

TEORIJSKA STAJALISTA. U skladu s psihodinamskim stajalistima,fobije simboliziraju

konflikte iz djetinjstva. Psihodinamska teorija tumaci generaliziranu anksioznost kao trajnu
teskocu odrzavanja potisnutih impulsa u nesvjesnom. Psihoanaliza gleda na opsesije kao na
probijanje nesvjesnih impulsa i prisila u neke radnje,koje ljudima omogucava da te impulse,
barem djelimicno,zadrze potisnutima. U slucaju silovanih zena, postojeci podaci upucuju na
to da izlaganje situaciji u kojoj je doslo do silovanja( npr. Prolazak kroz istu ulicu, ili boravak
na radnom mjestu), ali sada bez tog negativnog iskustva,moze ublaziti,posttraumatske patnje
(Wirtz i Harrell, 1987.).

DISOCIJATIVNI POREMECAJI

Kod disocijativnih poremecaja dolazi do razdvajanja mentalnih procesa kao sto su misljenje,
cuvstva,identitet,pamcenje ili svijesno dozivljavanje – procesa koji nam daju osjecaj
cjelovitosti (Spiegel i Cardena, 1991.).

DSM klasifikacija nudi popis od nekoliko disocijativnih poremecaja,koji ukljucuju i

disocijativnu amneziju,disocijativne fuge, disoc,indentitet i depersonalizaciju.

DISOCIJATIVNA AMNEZIJA. Kod disoc.amnezije dolazi do nagle nemgucnosti prisjecanja

vaznih osobnih podataka. Gubitak pamcenja ne moze se pripisati organiskim problemima,kao
sto su udarac u glavu ili trovanje alkoholom,pa se stoga i radi o psiholoskom,a ne organskom
poremecaju. Amnezija moze trajati nekoliko sati ili godina,a nastaje isto tako naglo kao sto je
i nestala. Neke osobe tvrde da imaju psiholoski problem poput amnezije kako bi izbjegli
vlastitu odgovornost,to ponasanje naziva se simuliranje. U disocijativnoj fugi osoba
pokazuje gubitak pamcenja o vlastitoj proslosti, pa iznenadno ,neocekivano napusta dom ili
odluta s radnog mjesta. Tijekom fuge osoba ili ne razmislja o proslosti ili izvjestava o nekim
toboznjim sjecanjima, za koja ne zna da su netocna. Po povratku u stanje prije fuge,osova se
ne sjeca niceg sto se dogadjalo tijekom trajanja fuge.

DISOCIJATIVNI POREMECAJ IDENTITETA (ranije poznat pod nazivom multipla ili

visestruka licnost) naziv je za Billiyev poremecaj,opisan na pocetku ovog poglavlja. Osove
koje pate od tog poremecaja imaju istodobno 2 ili vise identiteta, svaki od njih sa zasebnim
osobinama licnosti i osjecanja. Ti identiteti mogu biti svjesni istodobnog postojanja ''drugih''
ili ne. Događa se da razliciti identiteti cak dobivaju naocale razlicitih dioptrija (Braun, 1988.).

DEPERSONALIZACIJA – karakterizira je trajan ili ponavljajuci osjecaj odvojenosti od

vlastitog tijela,kao da osoba ''izvana'' promatra vlastite misli,samu sebe dozivljava kao
vođenu ''automatskim pilotom'' ili kao u snu.

SOMATOFORMNI POREMECAJI

Ljudi sa ovim poremecajima zale se na tjelesne probleme, kao sto su paraliza ili bol ili pate
zbog trajnog uvjerenja da imaju neku tesku bolest, iako se ne moze pronaci nikakav znak
tjelesne abnormalnosti. Postoje slijedece vrste :

KONVERZIVNI POREMECAJ ocituje se kao velika promjena na tjelesnom funkcioniranju,

ili kao gubitak nekih funkcija ,iako za to ne postoji medicinsko objasnjenje. Osobe se ne
pretvaraju da ih nesto boli ili da su izgubile neku funkciju; ne radi se o namjernom
produciranju simptoma.

HIPOHODRIJA. Osobe tvrde da imaj neku tesku tjelesnu bolest, iako se to nikako ne moze
potvrditi medicinskim nalazima. Takvki ljudi postaju potpuno zaokupljeni sitnim tjelesnim
znakovima, ustrajuci u svom uvjerenju uprkos svim uvjeravanjima lijecnika.

POREMECAJI RASPOLOZENJA

Glavno obiljezlje jeste poremecaj u izrazenim emocijama. Taj poremecaj najcesce ukljucuje
depresija ili izuzetno poviseno ,veselo raspolozenje. Najcesce se kod depresije radi o
normalnoj ,obicnoj pojavi. Ako ste primjerice,pali na ispitu itd. Depresivna cuvstva ,kao i
anksioznost kod anksioznih poremecaja, smatra se abnormalnima kada njihov intezitet ne
odgovata okolnostima ili ne postoji ocit razlog za njihovo postojanje. Vrste :

VELIKI DEPRESIVNI PORECEMACAJ. Ljudi koji pate od ovog poremecaja imaju slab
apetit,gube na tezini, uzbuđemi su i nemirni ili pokazuju psihomotoricku retardaciju, te
nemogucnost koncetracije i odlucivanja. Mnogi se zale da im vise '' nije ni do cega'' , a nisu
rijetki ni pokusaji suicida.

BIPOLARNI POREMECAJ. (Raniji naziv: manicno-depresivni poremecaj) jesu promjene

raspolozenja, od intezivno radosnog do depresije. U povisenoj manicnoj fazi ljudi su
pretjerano uzbudjeni ili luckasti, pretjerujuci sa salama. U manicnoj fazi ljudi i ubrzno govore,
kao ''pod pritiskom'', skacu s teme na temu,pokazujuci ubrzani bijeg ideja. Gotovo nemoguce
prekinuti ih ili im nesto reci.

SHIZOFRENIJA

Se smatra najtezim poremecajem koji moze pogoditi ljudsko bice (Carpenter i Buchanan,
1994.). Pogađa gotovo 1% populacije sirom svijeta. Poremecaj zapocinje u relativno ranoj
zivotnj dobi, a negativni ucinci koje izaziva najcesce su trajni. Procijenjeno je da između 1/3
i ½ beskucnika u SAD-u ima shizofreniju (Bachrach, 1992.). Ljudi sa shizofrenijom misle na
nelogican i neorganiziran nacin. Njihov govor je cesto potpuno zbrkan , jer spajaju dijelove
razlicitih rijeci li stvaraju besmslene stive i rime. Mnoge shizofrene osobe imaju deluzije ili
sumanute ideje,npr.deluzije velicine, proganjanja ili odnosa. U slucaju sumanutih ideja
velicine,odoba moze vjerovati da je Isus ili osoba s nekom posebnom misijom, ili ima neke
velike, nelogicne planove o spasavanju svijeta. Osobe s idejama proganjanja vjeruju da ih
npr.trazi mafija ili neke tajne sluzbe (CIA,FBI). Shizofrene osobe mogu imati raznorazne
deluzije,npr.drzati da su pocinile neka neoprostiva djela , da se raspadaju od neke odvratne
bolesti ili cak da one ili svijet uopce ne postoje. Percepcije shizofrenih osoba cesto ukljucuju
halucinacije – prizore koji se pojavljuju bez ikakve vanjske simulacije, a osoba ih smatra
realnima. Motoricka aktivnost shizofrenih osoba moze biti divlja i uzbudjena ili usporena do
stupora. Moguce je pojavljivanje cudnih pokreta i neobicnih izraza lica. Emocionalne
reakcije mogu biti plitke, otupljene ili neprikladne,kao npr.hihotanje izazvano nekom losom
vijescu. Shizofrene osobe izbjegavaju socijalne kontakte i sasvim se ''zakapaju'' u vlastite
misli i fantazije. Postoje 3 glavne vrste:

PARANOIDNA SHIZOFRENIJA. Osobe sa ovom shizofrenijom imaju sustavno

organizirane sumanute ideje,a vrlo cesto i s njima povezane slusne halucinacije. Najcesce
imaju deluzije velicine i proganjanja,ali mogu imati i sumanute ideje ljubomore,kada vjeruju
da im je partner nevjeran. Ove osobe cesto su uzbuđenje, konfuzne i ustrasene, a njihove zive
halucinacije obicno su u svezi s njihovim deluzijama.
DEZORGANIZIRANA SHIZOFRENIJA. Obiljezlja osoba sa ovom shizofrenijom jesu:
nedosljedno, nesuvislo i dezorganizirano ponasanje,labavljenje asocijacija, dezorganzirane
sumanute ideje, nepotpune deluzije i halucinacije, te plitke ili izuzetno neprikladne
emocionalne reakcije. Cesta znacajka dezorganizirane shizofrenije je i izuzetno osteceno
socijalno ponasanje. Raspolozenje osoba ove shizofrenije moze biti budalasto i luckasto,
praceno hihotanjem i besmislenim brbljanjem. Događa se da zanemaruju svoj izgled i
higijenu,a gube i kontrolu nad eliminatornim funkcijama.

KATATONA SHIZOFRENIJA. Osobe sa ovom shizofrenijom imaju napadno poremecenu

motoriku. Ostecenje motoricke aktvnosti moze se ocitovati kao znacajno usporeno motoricko
ponasanje,sve do stupora,koje moze iznenada prijeci u uzbudjenu fazu ubrzanog kretanja.
Napadna osobina je vostana savitljivost (fleksibilnost) ,spremnost osoba da zadrze bilo koji
tjelesni polozaj u koji ih stavimo. Kod katatonicnih osoba moze postojati i mutizam,ali kad
opet progovore,cesto izjavljuju da su cijelo vrijeme cule sbe sto se oko njih govorilo.

POREMECAJI LICNOSTI

Glavno obiljezlje poremecaja licnosti ,kao i crta licnosti,jesu trajni obrasci ponasanja. No,za
poremecaje licnosti karakteristicni su nefleksibilni i neprilagodjeni oblici ponasanja. Ta
ponasanja ometaju osobno i socijalno funkcioniranje,a izvor su patnje i za samu osobu ili
druge ljude (Widiger i Costa, 1994.). Postoji velik broj razl.poremecaja licnosti koji ukljucuju
paranoidne, shizotipne, antisocijalne i izbjegavajuce poremecaje.

Definirajuca crta paranoidnog poremecaja licnosti je sklonost interpretiranju tuđeg

ponasanja kao namjerno ugrozavajuceg ili ponizavajuceg. Iako osoe s ovim poremecajem ne
pokazuju opceito derganizirano misljenje,sumjicave su prema drugima, pa zbog toga
stradavaju njihovi socijalni odnosi. Cesto sumnjice kolege na poslu ili nadredjene,ali u vecini
slucajeva uspijevaju zadrzati svoje radno mjesto.

Shizotipni poremecaj licnosti. Bitno obilježje shizotipnog poremećaja ličnosti je pervazivni

model socijalnih i interpersonalnih deficita izraženih akutnom nelagodom u bliskim odnosima
(i smanjenim kapacitetom za njih) kao i iskrivljenim kognitivnim i perceptualnim poimanjem
i ekscentričnim ponašanjem.

Često imaju ideje odnosa (tj. nepravilno tumačenje običnih zgoda i vanjskih događaja koji kao
da imaju posebno i neobično značenje baš za tu osobu). To treba razlučiti od sumanutih ideja
odnosa u kojima je vjerovanje podržano sumanutom uvjerenošću.
Shizoidna licnost. Shizoidni poremećaj čovjeka karakterizira nesposobnost okupljanja bliskih
intimnih prijateljstava, koja ih definira aktivnostima koje su tipične za usamljeni način života.
Osoba sa shizoidnim poremećajem osobnosti često ima poteškoća u izražavanju emocija s
preokupiranjem emocionalnom hladnoćom. Postoji i tendencija introspekcije i mašte, dok
malo ili nimalo aktivnosti nije stvar zadovoljstva. Osoba s ovim poremećajem
osobnosti čini se da nema potrebe za intimnošću i izbjegavanju bliskosti s
drugima. Oni vole provoditi vrijeme sama nego s drugim ljudima. Osobe s
ovim poremećajem često se nazivaju "usamljenici".

Osobe sa antisocijalnim poremecajem licnosti uporno krse prav drugih ljudi

i dolaze u sukob sa zakonom. Cesto imaju neki povrsni sarm i barem
prosjecnu inteligenciju. Napadna su im obiljezlja: potpuno pomanjkanje
osjecanja krivnje ili anksioznosti zbog svojih nedjela,nemogucnost ucenja
na temelju iskustva,te nemogucnost stvaranja smislenih veza s drugim
ljudima (Widiger,1990.). Iako ih roditelji cesto snazno kaznjavaju,a vrsnjaci
ne prihvacaju zbog njihovog loseg vladanja,oni i dalje odrzavaju svoj
impulzivni,nemarni stil zivljenja (Patterson, 1993; White i sur.,1994.). Zene
cesce od muskaraca pate od anksioznih i depresivnih poremecaja,dok su
kod muskaraca cesci antisocijalni poremecaji licnosti (Russo, 1990b).

Osobe s izbjegavajucim poremecajem licnosti opcenito nisu spremne uci u

odnose s drugim ljudima bez podebnih uvjeravanja da ce biti prihvacne,jer
se silno boje neodobravanja i kritike. Zbog takvog ponasanja najcesce
imaju nekoliko bliskih veza s ljudima izvan uze obitelji, suprotno od ljudi sa
shizoidnim poremecajem licnosti ,ljude s izbjegvajucom licnoscu zanimaju
drugi ljudi ,prema kojima gaje i topla ,prijateljska cuvstva.

POREMECAJI HRANJENJA

ANOREKSIJA NERVOZA. Postoji izreka da se nikad ne moze biti suvise bogat ili suvise
mrsav. Anoreksija nervoza je poremećaj hranjenja karakteriziran namjernim gubitkom
tjelesne težine koji je bolesnik potaknuo i podupire.

Glavne značajke ovoga poremećaja su: osoba odbija zadržati normalnu tjelesnu težinu, jako je
zabrinuta da će se udebljati, pokazuje značajan poremećaj u percepciji oblika ili veličine
svoga tijela, gubitak menstruacije kod žena generativne dobi ili kašnjenje menstruacije kod
žena u pretpubertetu, odnosno gubitak potencije u muškaraca.

BULIMIJA NERVOZA Bulimija nervoza je sindrom okarakteriziran ponavljanjem napadaja

pretjeranog jedenja i prekomjerne zaokupljenosti kontrolom tjelesne težine koji dovodi do
prekomjerna jela, nakon čega slijede povraćanje ili uporaba sredstava za čišćenje (purgativa).
Za postavljanje dijagnoze, prejedanje i neodgovarajuće kompenzacijsko ponašanje mora biti
prisutno, u prosjeku, najmanje dvaput tjedno u vremenu od tri mjeseca . MKB-10 dijagnostički
kriteriji za istraživanje i kriteriji u DSM-IV gotovo su istovjetni, osim po vezi između
anoreksije nervoze i bulimije nervoze. Nasuprot onome u DSM-IV, gdje se isključuje
dijagnoza bulimije nervoze ako se poremećeno ponašanje javlja isključivo tijekom anoreksije
nervoze, u MKB-10 isključuje se dijagnoza anoreksije nervoze ako je prisutno redovito
uzimanje velikih količina hrane na mahove.
ZAKLJUCAK

Čak i od nas, doživio je teške trenutke u svom životu bez obzira je li to

zdravlje, posao, financije ili gubitak bliske osobe i u tom je slučaju normalno pokazuju
emocije u obliku tuga, mentalne boli i izolacija od drugih. Međutim, postoje česti slučajevi
tuga koji prevladavaju proći kroz nečiji život do akutnog stanja i onesposobiti ga osobnost
koja normalno živi i razvija polako postaje bolestan. Kad primijetimo ljude koje poznajemo
već duže vrijeme Takve promjene u ponašanju, razmišljanju i komunikaciji trebaju se suditi
na sve načine Pomažemo im slušajući ih, potičući ih da razmišljaju i raspravljaju s njima kako
i na koji način mogu riješiti svoje probleme i postupno ih uvesti iz izolacije u društvo život.
Nikada ne biste smjeli ostaviti nekoga ovako mora se liječiti humorom i pažnjom s puno
ljubavi. U situacijama u kojima shvaćamo da nemamo moći da oboljelom pomognemo,
moramo uvjeriti pacijenta da se obrato stručnjaku poput psihologa, psihijatra ili certificirani
psiho terapeut.