Professional Documents
Culture Documents
DR Ranka Kuic Keltska Poezija PDF
DR Ranka Kuic Keltska Poezija PDF
DR Ranka Kuic Keltska Poezija PDF
CRVEN ZMAJ
(petnaest vekova pesničke tradicije drevnih Kelta – Kamra)
Prevod: dr. Ranka Kuić
121
pršljenove. Najhrabriji bojovnici nosili su kork od čistog zlata. Telo su mazali belom (a
Škotlanđani i Pikti - plavom) bojom, dok im je kosa beljena krečom i njime ukrućivana,
tako da su svojim avetinjskim izgledom - kao utvare ili duhovi - izluđivali dušmanina, pa
bi on, u samrtnom strahu, bežao od njih, vrlo često i pre početka bitke. Bili su do te mere
neustrašivi i vrsni ratnici, da su u istorijske zapise ušli kao nepobedivi vojaci. O njima su
kružile priče da još ni jednu bitku nisu izgubili. U neravnopravnoj borbi sa daleko
brojnijim neprijateljem - koji je dolazio da im porobi posnu i gudurastu zemlju, dok se on
borio u pravom otadžbinskom ratu, oni su odolevali do poslednjeg daha i umirali
nepobeđeni, štaviše, takav samrtnik smatran je pravim pobednikom, jer hrabro izdišući, on
je potpuno očuvao najdragocenije: svoju beskompromisnu slobodu - opredelivši se, kao i
naši kosovski junaci, carstvu nebeskome, to jest, večnosti. To carstvo sa one strane smrti
za njih, kao i za naše kosovske junake, uz neprikosnovenu slobodu, bilo je najcenjenija
stvar koja se može zamisliti. Zato su ginuli rado, spremno i laka srca, kao da odlaze na
najlepšu gozbu. I do poslednjeg daha života oni su na bojnom polju razmahivali mačem
oko sebe i, kako kaže anonimni narodni bard u jednom njihovom slavnom englinu
(izuzetno kratkoj i sabijenoj pesničkoj formi u njihovoj poeziji):
- ubijani, oni su ubijali.
Ukoliko Velšanin - branilac ognjišta pred najezdom Anglosaksonaca koje je dočekivao
na vrlo udaljenom i isturenom položaju - nije uspevao da se vrati svome domu kao
pobednik, onda se i nije vraćao. Sa izgubljenom bitkom morao je biti izgubljen i njegov
ovozemni život koji je u poslednjem dvoboju sa dušmaninom prelazio u večnost. Kolika
bi sramota za Velšanina - vojnika bila takav povratak svome domu i porodici, najbolje
nam ilustruje sledeći englin - u kojemu majka kuka što joj se teško ranjeni sin još uvek
živ, mada na izdisaju - na nosilima vratio kući:
Avaj, teško mome poganom jeziku;
da njega ne bi, ne bi mi se on (sin)
živ kući vratio!
(To je neka vrsta keltske verzije onog starog grčkog: „Sa štitom ili na njemu".)
Još ne zakoračivši u mlado muževno doba, jedan velšanski dečak, Evan - koga su
roditelji ostavili da čuva nejaku čeljad kod kuće dok se oni (i žene i muškarci) dole u
dolini bore protiv dušmanske vojske da bi im zaprečili upad u svoje naselje na krševitom
bregu - borio se u sebi sa sobom: da li da posluša roditelje ili da siđe i sam u dolinu i jurne
u neravnomernu borbu. Doduše, on bi vešto hitnutim kopljem ili dobačenom strelom sa
takve uzvisine, mogao lako da pogodi barem jednog dušmanina, ali to ne bi bilo časno, jer
bi na taj način on neviteški iskoristio prednost, a to nije pošteno, i prema tome ni
dopustivo, pa makar bila u pitanju i odbrana rodnog ognjišta pred nasilnim upadima koje
rukovodi zla namera zlotvora, a ne poštena odbrana svoje otadžbine. Posle kraćeg
razmišljanja, Evan donosi odluku: naoružan kratkim mačem, strelom i dugim kopljem -
koje jedva uspeva da ponese on besomučno jurne u dolinu i gine pri prvom susretu sa
upadačima. O tome i takvom velšanskom junačini, golobradom dečaku, pevaju
starodrevni velšanski pevači-pesnici - bardi, neka vrsta kamrijskih minstrela. Takvi Evani
- bilo da su siromašni i nadareni rudari Vejlza, koji teško zarađuju koricu hleba u
122
neudobnim i opasnim velšanskim rudnicima i u vreme kasnije dominacije Engleza, bilo da
su visoki intelektualci (koji su, uglavnom, bili poželjan uvoz, na polju muzike i
književnosti, u vladajuću Englesku) – borili su se, i u velikoj meri izborili, za umnu
jednakost sa vladajućim Englezima. Posle jedne duže zabrane upotrebe kamrijskog jezika
po školama, danas Velšani imaju svoje škole, škole i univerzitete na maternjem jeziku,
poznate širom Britanije po odličnom nastavnom kadru, i fakultete i na engleskom jeziku,
ustanove na kojima danas studira i velik broj engleskih studenata.
Nije lako izdvojiti i posebno naglasiti glavne odlike tog srčanog naroda, ostatka
nekadašnjeg veoma brojnog plemena čiji su pripadnici u davnoj prošlosti, ili tačnije: čiji
su preci još početkom nove ere bili dokazano prisutni na ovim našim geografskim
širinama (pogledajte uvodna poglavlja Prvog dela!). To su pre svega: neizmerna ljubav
prema slobodi i svome sabratu - Kamru, čast poštenje, herojstvo (neophodno kao vazduh
koji udišemo), doslednost koja graničii sa tvrdoglavošću, velika imaginativnost, urođena
inteligencija, sanjarstvo i visoka muzikalnost (i najsiromašnije kuće imaju svoju liru ili
harfu, taj nacionalni instrument Velšana; Velšanin, najpriprostiji rudar, poseduje
muzikalnost na kojoj bi mu i najobrazovaniji muzičar s Kontinenta mogao iskreno
pozavideti), iznenađujuće oštro zapažanje, sposobnost urođenog lakog lakonskog
izražavanja i pravljenja izvanrednih poređenja, dar da se upola izrečene misli odmah u
celini shvate, izvrsna duhovitost, blistava sposobnost govorništva i građenja originalnih
stihova na licu mesta, da vas naprosto zapanje, sposobnost da za neverovatno kratko
vreme sve shvate i nove stvari nauče, zadivljujuće sveže pamćenje, itd.
Shvatljivo je, onda, što je takav narod još pre 15 vekova stvorio sjajnu poeziju u svim
mogućim ritmovima i sa svim mogućim aliteracijama, asonancama, konsonancama,
leoninskim rimama, britkim metaforama koje nepogrešivo pogađaju cilj, i svim
zamislivim i nezamislivim stilskim i jezičkim obrtima čije bogatstvo prevazilazi i
najbogatiju evropsku poeziju. Osim toga, vodeći bardi - među kojima je bilo i samih
druida - i takozvanih čarobnjaka - drevnih keltskih sveštenika - uspostavili su vrlo stroga
pravila pisanja, u početku tačnije rečeno: sastavljanja oda pohvalnica gospodaru -
zaštitniku pevača, vođi i vojskovođi plemena, a uporedo s tim i komponovanja kraćih ili
dužih lirskih tvorevina u kojima su značajna, često i ključna mesta pripadala pesničkim
jezičkim kovanicama (toliko prirodnim i podesnim za velšanski jezik), da se o njima
danas naširoko piše i raspravlja, a koje su i u najnovije vreme našle primenu u nazivima
pojedinih velšanskih naselja, u dugačkim rečima koje same u sebi sadržavaju sve ono što
dotično naselje ima i po čemu je značajno. Od prvih anonimnih pesnika-pevača, preko
polumitskog Aneirina i Taliesina, pa preko niza ličnosti koje su zaista postojale, i sve do
novijeg perioda u kojemu dominira, na primer, jedan veliki David ap Gvilam, pa do
novijih dana u kojima se još uvek, mada ređe, sastavlja poezija na kamrijskom, i konačno,
do najnovijih, širom Britanije poznatih, tvoraca imaginativnih i zvučnih stihova, koji pišu
na engleskom i, često, i na velšanskom jeziku, a o čemu danas svedoči poetski vodeći
časopis 'Talijesin' (čiji je redakcijski kolegijum, visoko ocenivši moj doprinos njihovoj
keltistici i keltologiji, zajedno sa predsedništvom njihove Akademije za književnost,
umetnost i nauku, meni dodelio izabravši me na izbornoj skupštini - titulu redovnog člana
te Akademije (Yr Academy Gymraeg). Posle duge i iscrpne diskusije sa njihovim
akademicima i književnicima, posebno sa sada pokojnim šefom Katedre za velšanski jezik
i književnost, i kasnije sa novim upravnikom, redovnim profesorom, drom Gvinom
123
Tomasom, ujedno i jednim od najvećih živih pesnika Vejlza, pristupila sam prevođenju tih
pesama na naš jezik i, konačno, upoređivanju značenja i muzike originala sa značenjem i
muzikom mojih prevoda na srpski, u čemu su mi oni pružili neophodnu i dragocenu
pomoć. Rezultat tih mojih napora naučnika (koji je prethodno odslušao potrebna
predavanja iz oblasti lingvistike uopšte i keltistike posebno), pesnika - prevodioca stoji
sada u celosti pred našim čitalaštvom, i ja se iskreno nadam da će ono imati blagonaklono
uvo za neobičnu muziku ovih prevoda sačinjenih u istom ritmu, rimi i brojem naglašenih
slogova kao i u originalu, o čemu ću ovde da im pružim samo jedan mali primer:
Kamrijski original dat izgovorno: Moj prevod na srpski
MOR TRUAN TUŽAN DAN
GENIV MOR TRUAN, TO BI TUŽAN DAN.
ADERIV, NE OSTA ŽIV
AMKEDIV, NI KEDIV
A KADVAN, NI KADVAN.
EL LJAHAR, LOM, DAR-MAR,
KIJULAUAR, MAČ - KRVAV ŽAR,
KIJULAUAN, ŠTIT - POKIDAN.
EV IKUID KUD SEŽE VID
O TRIURIURID OD KOPALJA ZID
O TRUAN. BI RASTRZAN.
Raznovrsnost tema takođe je bitna i uočljiva. Počev od silnih dvoboja i bitaka, sete
zbog dalekog zavičaja, slavljenja plemenskog vođe, blagog i darežljivog u miru i
razljućenog ali pravednog u boju za slobodu otadžbine, opustelog grada bez muške
čeljadi, ali koji će neminovno vaskrsnuti iz pepela u budućnosti, opisa grobova velikana i
običnih ratnika, slikanja uzburkanog mora i uzburkane duše, pa sve do proročanstva od
strane legendarnog MERLINA (koji veliča plodove i stabla jabuke tog čudesnog i mitskog
velšanskog drveta pod kojim se planovi odbrane kuju, snovi o devojci snuju, veseli zbog
bezbrižne mladosti, tuguje zbog ružne starosti (u pesmi koja je puna autobiografija
Merlinova i velšanskog naroda u prošlosti) - pa sve do vesele uspavanke, protkane
humorom, do zlatne devojačke kose kao plast sena, do smele pesme putene Velšanke koja
je na planini Snodon, uvek pokrivene snegom, u strastvenom žaru vodila ljubav, pa se
vraćala svome domu odenuta samo u haljinu od snežnog paperja zalutavši u snegu i
zadavši sebi čvrstu veru da više nikad..., sve do humora na piščev vlastiti račun, veselim i
smešnim stihovima, Doživljaji u krčmi, u kojima mladi plemić, potpaljen neizmernom
strašću prema seoskoj curi - lepotici zapada u vrlo smešne situacije i jedva izvuče živu
glavu. Da ne prepričavamo ostale pesme, nego da prepustimo čitaocu da uživa u tom
drugom neherojskom, lirskom delu ove rukoveti stihova. U ove poslednje, humorističke,
124
ubraja se i pesma - rugalica pod naslovom:
Prdaljka, u njoj je reč o onome što Velšani nazivaju tipičnim engleskim muzičkim
instrumentom, nekim isušenim buragom, napunjenim kamenjem, koji strahovito zveči, da
bi i bika izludio (ovde se Velšani podsmevaju Englezima koji su, po njima, nemuzikalni).
Pesnik opisuje ljubavni zagrljaj divne dame koju je upravo dok je s pesnikom bila na
vrhuncu, užasno prestrašio disharmonični zvuk 'prdaljke', i dama je, zblanuta, pobegla iz
gaja.
Upozoravamo čitaoce na silno bogatstvo velšanske metrike i slikova, što smo nastojali
da očuvamo i u našem prevodu, držeći se onog pravila koje je još davno pred sebe
postavila sastavljačica i prevodilac ove keltske zbirke: ista dužina, isti broj naglašenih
slogova, ista aliteracija, konsonanca, asonanca, leoninska rima i odgovarajuće kovanice i
složenice. Verujemo da će prevodi ovih drevnih kamrijskih stihova, ma kako davno ti
originali bili ispevani, delovati iznenađujuće sveže i originalno, i poslužiti i kao inspiracija
našim mladim poetama.
Danas retko ko piše stihove na kamrijskom, a broj onih koji stvaraju poeziju na
engleskom, zaista je impresivan. Ovde nismo zastupili te pesnike. Tako su uzvišeni i
briljantni Dilan Tomas, tvorac sjajnih stihova na engleskom, i još nekolicina vrlo dobrih
stvaralaca pesništva na engleskom, ostala izvan ove antologije.
125
Pohvalnica Kinanu Garvinu
(Talijesin, 6. vek)
Sa Kadvelovih strana
Vojska mu odabrana,
Po ušančenju znana,
Kopljima rujnim od rana
Muškarce od Gvenćana
Pobi kraj Vajskih brana.
Tu ne pogibe Geraint,
Taj Devončanin silovit,
Al' puče mnogog borca štit.
129
At u boj hrli, grivom sivkastom
K'o srebra odsjaj bojem rasipan.
Mirdin:
Tužan dan,
Beše to tužan dan.
Ne osta živ
Ni Kediv
Ni Kadvan.
Lom, dar-mar:
Mač - krvav žar,
Štit pokidan.
130
Kud seže vid
Od kopalja zid
Bi rastrzan.
Taliesin:
Kad Melgun,
Kršan, pun,
Uz grlat klan
I silu svu
Napravi tu
Sam krš i jad...
Mirdin:
Mrk i sur
Uz kalambur
Udari klan.
Gde Erit
I Guerit
I s njim at Belan
Uz mača sev
I bojni pev
Već sutradan
Pir slavit' jer
Suprotan smer
Uze Elgan
Što trnovit
Put pređe skrit
Za grobni stan.
Taliesin:
Ris jednozub,
- Štit čudnovat
131
I ogroman –
Stiže tad
Za borbu rad
I časti pun.
Pade Kindur
Što za njeg štur
Ne bi Kinlan;
Kuk'o je on
Svom vođu sklon.
Izgibe znan
Taj dični rod:
Zbrisan bi vod
Baš k'o Elgan.
Mirdin:
Uz huj i bruj,
Kopalja zuj,
U krvi sav,
K'o munja splet,
Sav razmahan
Uz boja plam
Od mača klet
Bi sateran,
I Erbin
I mnogi sin
Raskomadan.
Taliesin:
A Meglun
Besa pun,
Pripreman,
Svoj žar i jad,
132
Bučan k'o grad,
I nenadan,
On osobit
I tankovit
Strelovit
Silovit
I krvi sit
U ovaj sabi dan.
Mirdin:
Mnogi će odred mlad
U krvi tad
Bit' rastrzan
I krvavi će pir
Da pokosi k'o val
Nenadan
Vod nateran
U drugi smer,
Da obrukan
K'o licemer;
Uz mača sev
Njemu će, vaj,
Labuđi pev
Bit' otpevan.
Taliesin:
U krvav glib
Eliver
Svoj posla mir
Za hrabromer
Sinova sedam
Sudbina sedam
133
Na krvav megdan.
Mirdin:
Lep k'o dan
Svaki sin
Vatren, mlad,
Kierbin,
Vod sedmored
Rod Kinvelin
Ovenčan klan.
Taliesin:
Sedmoštit,
Sedmognev,
Govanon,
Plahovit
Njihov red
K'o Avon
K'o avet
Uz koplja zvon
Krvlju okupan...
Mirdin:
K'o sedmodžin
Sav kordon
Sudnji mu dan
Bi Kelidon
gde Koed
Tu skonča on
k'o velikan.
Videće svi,
Mirdin
134
I Taliesin
Taj proročki čin
K'o ostvaren san.
I.
Jabuko jedra
slađanih grana,
osobita,
ponosita,
od voća štedra,
gospodskog soja,
rođena moja,
jabuko rana;
od svih plodova izabrana,
po slasti svojoj veličana.
II
Jabuko medna,
napredna,
zelena devo,
ti, voćko zdrava,
stabljiko prava,
blista ti glava.
136
Po žetvi završenoj.
Grunuće Vejlz na Engleze,
Pa mnoga engleska glava
Ostaće mrtva da spava
Sred ustaničkog huka.
III
Jabuko slatka,
zlatograna,
iz tvoga hlada
proričem sada:
Rat Pikta, svih brđana:
Kad njihova odbrana
Sa graničnih im strana
Uz pomoć Dablinčana,
K'o sila razuzdana
Sa jezera prostrana
U sedam lađa dođe
Do naših velških strana,
njih sedamsto kad pođe
Na vojske od Velšana,
U Vejlz neće da prođe
Ni sedmina, ni vođe,
Kroz živi zid Velšana,
Sem sedam baš tikvana,
Tih polupraznih glava
Što biće ispražnjene.
IV
Jabuko rosna,
137
od ploda savijena,
nad Runom nadvijena,
pod tvojim skutom,
sva srca zanesena
boj bijah za devojku
sa mačem u desnici
i štitom vrh ramena
u šumi kelidonskoj
Gde drveća je sena.
I samcat sam noćiv'o
Ne spavajuć' ni trena.
Oslušni sad, prasence,
Što glava ti je snena:
Slavuj za Vejlz se moli
Da opsada kraljeva,
Kad stignu s mora,
bude Uspešno odbijena.
Jabuko vita,
Sred Lenarha,
Tajnovita:
Pred Riderhom kraljem
Sudbina mu skrita:
Pod tobom je vojska
Hrabra, ponosita,
A Gvendid me ne ljubi,
Ljubav joj se ubi.
Riderhova svita
Za me i ne pita:
138
Uništih mu sina,
Propade i ćerka,
Nisu više živi,
Za to mene krivi.
Sudbina mi jadovita:
Ni muško ni žensko
Do mene ne hita;
Svud me odbacuje
Mladost uznosita.
A u boju kod Arvida
Nošah tork od zlata
K'o junak iz snova.
Danas sam igračka
Dvoj'ce labudova.
VI
Jabuko sladna,
Sjajnog behara
I gustolista
U gaju Argedida,
Sred dana čista
Sa mnogo žara
Kraj tvog behara
Čuh da me kara
Jausag od blaga što blista,
Taj što bogatstva brani,
Ta ličnost jedna i ista,
I ne dva puta,
I ne tri puta,
Već čet'ri puta.
139
O, tako mi velikog Hrista,
Što duša moja ga moli
Da grom me grdni skoli
Pre neg' što ikad zablista
Na dlanu desnice moje
Iz rane Gvausaškog sina
Gvausaška krvca čista.
VII
Jabuko slasna,
Primamljiva,
Što rasteš gde je reka,
Svak' bi do tvoga ploda,
Al' brani mu brza voda
Da do tebe stigne
Sjajni plod da digne
Što na grani čeka.
Kad krv mi vrela beše,
Ja u tvome hladu
Grlih momu mladu;
To plavuša bi neka
Što znala je tih dana
Da bude razdragana,
Ta tankovita seka,
Ta plava lepotica.
Svom srcu tražih leka
Baš tri'estčet'ri leta
K'o luda srca meka,
K'o čovek neki ludi
Sa mnogo ludih ljudi.
140
K'o veselo sam đače
Svoj život provodio
Uz minstrele - pevače.
K'o luda, srca meka,
Sad star, usred divljine,
Bez momine miline,
Ja sam k'o senka neka
I dršćem bez prestanka
I nemam mirnog sanka,
Jer ne znam šta me čeka
I moga Gvendolava
Kog' slava ovenčava,
Mog zmaja – gospodara
Što sve mi je u životu,
Tu junačku divotu.
Smori me bolest preka
U šumi kelidonskoj.
Želim, sa puno žara,
Da sve od sebe pružim,
K'o vojnik veran da služim Vojskinog Gospodara1
Do kraja životnog veka.
VIII
Jabuko sočna,
Sjajnocveta,
Što rasteš
Sred zemnog šaropleta,
U gaju što se zeleni
Plodom što se rumeni
1
Војскин господар, тј. Господар војски - Бог
141
Pod tobom, usred leta,
Proreče Hvivlejana
Da jednog skorog će dana
Odrede stranog dušmana
Zateći sudba kleta:
Kad od hrabrosti lude
Krvava borba bude,
Kad svoje sakupe ljude
Kraljevi zmajevog leta,
Silna nastaće šteta
Kad Kelti umešaju prste
I koplja sva ukrste
U proboju najjače vrste,
Bezverci biće im meta.
Mlad junak rat će da svrši,
Svu vojsku im rasprši;
Sve Engleze da skrši
Navala hitropleta.
I tad će, sred velškog sveta,
Pesništvo da procveta.
IX
Jabuko bujna,
Rujna,
K'o zevalica rumena
Što rasteš
Tajnom obavijena,
Lišćem zaklonjena,
U šumi Kelidona,
Još neukradena.
142
Takva na dohvat nije,
Jer vešto se krije.
Al' plod nedra njena
Izgube u trenu
Kad u njenu senu
Stigne obučena
Kadvaladra vojska
Sa doline Tavi
Što je Tejvi pravi,
Kad momčad visprena
Krene belolika
Velškog roda dika
Da kroti plemena
Kojima je kosa
Duga,raščupana,
Divlja, raspletena.
Jabuko plemenita,
Od oka skrita,
K'o ružica crvena,
Što rasteš
Tajnom opkoljena,
Lišćem zaštićena
u gaju Kelidona
Još nenadmašena.
U lisnatom jatu
Nikom na dohvatu.
Al' sred jednog trena
Nestaće ti ploda
143
Kad posle pohoda
Stigne obučena
Kadvelova vojska
Sa Ridskoga zbora,
Vojnog dogovora.
I Kinan, k'o smena,
I druga plemena
Krenuće za njima
Kol'ko god ih ima,
Da Engleze zbrišu
Što na Vejlz kidišu.
Engleska će vojska
Biti potučena,
Velški zmaj će sjati
Pravda kad se vrati,
Rog će da objavi,
Pirom da se slavi
Bitka dobijena.
Pobeda će slavna
Srčanih Velšana
Svečanim pesmama
Izobilja, mira,
Biti proslavljena.
144
Godau i Reged, s vojskom, njemu se pridružio
Od Arga do Arvida, k'o armija velika,
Već sutradan u zoru.
I Flamdvin tad povika:
„Stigoše l' to taoci? Da li će spremni biti?"
146
Aneirin: Gododin
(Aneirin, 6. vek)
I kad u trenu
ljudi se prenu,
148
u Katret krenu
srca hrabroga,
A medovina
piće im beše
uz putir mnogi
vina slatkoga.-
Godinu celu
- već kako valja –
po običaju
doba drevnoga
Tristošezdeset,
uz to još i tri
dična junaka
torka zlatnoga
U boj tad stiže;
a od njih p'janih,
od celog skupa
tog ratničkoga
Samo su troj'ca
krvavu glavu
mogla izvući
iz boja toga:
Dva psa Erona,
na borbu svikla,
snažna k'o čelik,
kroka hitroga,
I ja, pun rana,
što s njima bejah,
da boj opišem
sred stiha svoga.
Zbog medovine
149
i slatkog vina
ta vojska nesta
tek što se sjati.
Tih svih junaka
preteški udes
samo ja znadem:
smrt ga naplati.
Ne dočekavši
prosede vlasi
kraj svi su našli
borci krilati.
Ka Katret-gradu
hitahu oni;
od tri stotine,
jedan se vrati.
Ovajn
(6. vek)
Fragment iz 'Gododina'
Snaga muškarca,
Uzrast mladića,
Rub kilta zlatan,
Srčanost bojna;
At vrlo hitar,
Debelogrivi
Pod butinama
Krasnoga vojna;
Štit lak i širok
Uz bok mu vitki;
150
Oštrica mača
Plava, ubojna.
Međ' nama nikad
Žuč se ne prosu;
Po meni, ime
Biće ti slavno:
Polju krv dade
Pre svog venčanja,
Gavranu hranu
Pre pogubljenja,
Moj drug odavno
Marov jedinac.
Tvoj je pokrivač
Gavrani gladni.
Smuči se meni
To tle ogavno.
Or'o od Pengverna
(Anon., 7. vek)
Hvaljenome
(Anon., 7. vek)
152
Ovco, Meri, ozvonjena
Ovco, vilom zatravljena,
Hajte domu svome!
Dingadova halja
(Anonim., 7. vek)
Uspavanka
Iz 'Elegije o Kindilanu'
(Anonim., 9. vek)
155
Orla od Elija skrhana slušam noćas
Gde krvav gazi mu grudi.
Bol hoće da me sludi!
156
Više životom ne vrvi:
Zmaj se veseli prolivenoj krvi.
158
Iz 'Mrske starosti'
(Anon., 9. vek)
159
List sam što ga vetar vitla (udes mi je strašno tužan),
Razbac'o ga vetar silan i razneo povetarac;
Rodio se ovog leta, i postao odmah starac.
Sve što voleh još k'o mladić, sada moja kletva prati:
Devu, starca, mladog ata; niko od njih sad me neće;
Niko meni da navrati, više ni s kim nemam sreće.
Grobovi
(Anon., 13. vek)
161
Čio bi k'o sablja britka.
Iz 'Zime'
(Anon., 13. vek)
Tuga u proleće
(Anon., 13. vek)
163
Glas kukavice iz krošnje me zove,
Još veća tuga mi biva;
Kad dim zasmrdi, bol se budi:
Od roda - nikoga živa.
Zanos
(Hivel ap Gvined, 14. vek)
164
Mili Bože, čuda, lepih stvari zbora!
Krasota od zdanja sred zemnog svemira!
Kada hitnuh koplje, sred ratnih nemira,
Uspešno razdvojih Povis od Gvineda.
Na belome atu, zbog borbenog hira,
Odoh predaleko od mesta sabira.
Da izdržim samo dok ne stignu moji!
San se ispunjava: Bog mi udes bira.
Val zapenjen, beli, ovaj grob sapira.
Val zapenjen, beli, sav žal preplivava,
Obojen k'o inje koje se stvrdnjava.
Volim žal mejronski gde prestaje trava,
Gde na beloj ruci ležaše mi glava.
Volim poj slavuja kad se oglašava,
Sred dolje gde reka reku opasava.
Poj slavuja koji Gvined nadgledava
Zna daljinu ovu da mi odmerava:
Daleko je Keri od livskih tvrđava!
Jahah od Regeda do ovih ustava;
Dan i noć na konju od njeg me odvaja.
Da mi je pre smrti minstrelova slava
I tegejskog kralja lepotica prava.
Bio sam ljubavnik klasičnoga stava;
Nek mi Bog oprosti: život se svršava.
Val zapenjen, beli, sav žal preplivava.
166
A strast prema Havis već je odabrana.
167
Nevolje u krčmi
(David ap Gvilam)
Prdaljka
(David ap Gvilam, 14. vek)
170
Tako jedno pola sata.
Ispruženi baš smo bili
Slatkostrasje željno pili,
Kad se začu čudan vrisak,
Iz trbuha nekog pisak,
A stig'o je, moram reći,
Iz buraga koji zveči.
Na njemu je ovčar svir'o.
Po gnjatu je njega dir'o.
Vrla dama, pre vrhunca,
Trgnu se zbog ovčar-junca:
Zblanuta je ona bila:
Prdaljka je istravila;
Kidnu glavom bez obzira.
Nikad gore ne zasvira
Vododera i baglama,
Strašnih zvona svih galama!
Taj engleski, mili Bože,
Instrumenat sav od kože
U kome se pesak muva
K'o u loncu da se kuva;
Crnokora klepet - kesa,
Od koje se i bik stresa,
K'o đavolje ludo stenje,
Materica i kamenje,
K'o da gvožđe neko kuje,
Pa udarci zvone, zuje.
Nek' ga zgodi munja sama:
Prestravi se moja dama!
171
Pada sneg...
(Pesnikinja Gvervil Mehain 15. vek)
Belo brašno,
zemaljska putenost,
hladno runo planina;
Sićani sneg
lednog crnog dneva,
sneg kao tkanina;
Britko perje
Mekoća poslana
Da bude mi haljina.
Belasa se sneg,
Smet zavej'o breg,
Oko obnevidelo;
Do kosti mokro mi telo.
Devojčina kosa
(David ap Edmond, 15. vek)
174
Jabuke ogriz, ptiče malo, milo,
Piljci i sve ono što mu drago bilo,
Oštar mač mali od tvrdoga gloga
I lak luk za strele od stabla mladoga.
Plašio se gajdi, strašila za ptice;
I moljaše majku da mu da loptice.
Kad ugleda orah, on uzvikne: AO;
Svakome je uvek rado cvrkutao,
I meni je znao da se umiljava:
Pa napući usne da me ismejava,
Pa lak smešak onda iznese na lice
Zbog kockice neke il' druge sitnice.
Kada bi, k'o Lazar, vaskrslo mi čedo,
Kad bih svog sina živoga ugled'o!
Sedam ih Bevno nebesnika vrati,
U zemni život žive ih povrati –
Što duh mog sina sada osmi nije?
Verno mi srce jad neprestan bije:
On nežan, divan, u grobu mi čami,
Srce mi puca - što trune u tami!
Uz smrt svog jedinca, ja, pogođen, stojim:
K'o dve žive rane u grudima mojim;
E moj sine, pesmo, još nedopevana,
Jedina mi željo do sudnjega dana,
Ti, ukrasu doma, simfonijo žića,
I raskoši moja, svetiljo mog bića,
Moje duše dušo, moj izvore nade,
Ptiče što sve mi moje pesme znade;
Ljubavi, crkvo, poljupčiću meden,
Gnezdašce moje (a već tako leden),
Ševo - pevaču, detinjstvo mi celo,
175
Šone, moj sine, moj luče i strelo,
Što teškom činiš pretešku oštrinu
Duboke čežnje oca prema sinu!
Na usnama mi osmeh izdahnuo,
Na ustima mi smeh je presahnuo;
Liku mog lika, zbiru vragolija,
Nema sad više naših igrarija,
Zabave slatke što oca razgali,
Ručice koja traži orah mali;
Za loptom nema više skakutanja,
Sa ocem nema glasnog popevanja.
Pohvala devojci
(Hju Moris, 17. vek)
176
željo sana usred dana,
Beloputa, belolika, bistrooka, besprekorna.
Druželjubna, duhovita, divotama darovana,
Biser-devo, bogom dana.
177
Lek mi pruži od gorčine, zoro slasti i miline,
Izleči me, momo medna;
Od bola me možeš spasti tim napitkom čiste slasti;
Čuj me, momo, mišlju čedna, orosi mi usta žedna
Dok ti pišem sad uz ime ove rime, izvanredna!
Izatkana od mladosti,
Od svih deva izabrana - po radosti;
Život bi mi blistav bio, k'o ljiljan se zacaklio
Na mom putu u tvom skutu,
Raj bi bio kog' sam snio
Samo moja kad bi bila, uvek sa mnom govorila;
Radost bi nam bila stalna, naša sreća idealna,
Jer od svih sam najverniji, devo uska, jajo-ljuska.
Gde po noći, i po danu, budeš htela, u tvom stanu
Da te ljubim (pamet gubim), razigranu, razdraganu,
Za tobom bih k'o slep iš'o, kao da sam s uma siš'o.
Ne nećkaj se; ovog dana ti me uzmi za dragana
Srca svoga jedinoga,
Da ti ljubim lice belo i visoko, umno, čelo;
Vernu ljubav da delimo; noću, danju, žedan toga
Tvog voljenja željenoga.
178
A ja ću te veličati dok mi smrt život ne skrati,
(A ja ću ti širit' slavu dok mi smrt ne uzme glavu).
Pohrli mi, oslobodi srce koje briga zgodi,
Pa je rana usečena, bolno zjapi raširena.
Uđi sada u poemu, i smili se jadu svemu
U koji me udes gurn'o;
Ne dodaji nove boli ovoj duši što te voli,
Ne produžuj patnje moje, moje stanje jadno, tmurno.
Već me ljubi strasno, žurno!
Dobrodošlica pesniku
(Edmund Ričard, 18. vek)
179