Professional Documents
Culture Documents
Književne Teorije XX Veka PDF
Književne Teorije XX Veka PDF
Književne Teorije XX Veka PDF
Biblioteka
KNJIŽEVNE NAUKE
Kolekcija
OSNOVA
Urednik
Gojko Tešić
Ilustracija na koricama
KNJIŽEVNE
TEORIJE XX VEKA
S poljskog prevela
Ivana Đokić
Naslov izvornika
Anna Burzyńska
Michał Paweł Markowski
TEORIE LITERATURY XX WIEKU
Stručna redakcija
Prof. dr Mirjana D. Stefanović
11
UVOD
– vrsta autorefleksije
Frenk Lentričija
– kritička svest
Edvard Said
– praksa
Mišel Fuko
Teorija književnosti juče, danas, sutra
Uvod 15
bilo je podjednako snažno i to ne samo u pomenutom periodu.
Može se čak reći da je zapravo kroz čitav XX vek teorija povezivana
ili sa široko prihvaćenim načinima objašnjavanja suštine književnosti
i uvođenja reda u sve što je u vezi s njom ili s postupcima prekomer
nog formalizovanja na koje se nerado obraćala pažnja. I, opet, jedni
su smatrali da teorija proširuje naše znanje o tome kako je književno
delo konstruisano, ko je njegov tvorac, i kako se može interpretira
ti. A drugi su, isto tako, smatrali da se bez problema možemo snaći
Teorija kao jezik bez tog znanja i jednostavno – čitati književnost. Otpor prema teo
o jeziku riji književnosti bio je vezan i za osećanje da ona čini još jedan jezik
(diskurs) uz pomoć kojeg nastojimo da opišemo druge jezike – jezik
književnog dela i jezik interpretacije/književne kritike. Dakle, teorija
– kako je tačno rekao jedan od savremenih teoretičara književnosti
– jesu, jednostavno,
„reči o rečima: teorijski sudovi o kritičkim sudovima, o re
čeničkim sekvencama koje nazivamo književnost“,
i istovremeno je stavljao do znanja da nas, iako ne možemo u potpu
nosti da pobegnemo od teorije, ovo (slojevito) nagomilavanje jezika
u suštini udaljava od onoga što je najvažnije – od same književnosti.
Teorija književnosti je, dakle, oduvek bila disciplina koja je iza
zivala kontroverze, ali se, nezavisno od svih ovih mišljenja, razvijala
– naročito kroz čitav protekli vek – obilato i plodno, stvarajući nove
škole, pravce i stilove refleksija od kojih su najvažnije i najuticajnije
opisane u ovoj knjizi. Dvadeseti vek je takođe bio vreme nastanka naj
XX vek – većeg broja teorijskih struja i škola u istoriji kao i podjednako snaž-
vek teorije nih napada na teoriju književnosti i njenih velikih kriza. Povećano
interesovanje teoretičara književnosti za teoriju pojavljivalo se povre
meno, u talasima, od početka veka pa sve do osamdesetih godina.
Najpre (posle antipozitivističkog preokreta) – jer je trebalo postavi
ti teorijske osnove i odrediti opšti oblik disciplini proučavanja knji
Zadaci teorije ževnosti. Zatim (u vreme strukturalizma) – jer je vredelo krenuti pu
književnosti u XX tem koji je utrla opšta lingvistika, stvoriti sistem književnog jezika i
veku
istovremeno na njemu zasnovati nauku o književnosti. Potom (kad
su se pojavili prvi znaci poststrukturalizma) – jer je trebalo izvršiti
temeljnu reviziju dotadašnjih načina razmišljanja o književnosti.
I, na kraju, osamdesetih godina, kad se sve češće počelo govoriti o
krizi teorije pa čak i o njenom sumraku ili „kraju“ – kad je trebalo
ozbiljno postaviti pitanje u kojem obliku se njome treba dalje baviti.
M. Krieger, Words about Words about Words: Theory Criticism, and the Lite
rary Text, Baltimore–London, 1988, str. 6.
Uvod 17
književnosti, onda se – opet najjednostavnije rečeno – teorija književ
nosti može shvatiti kao vrsta znanja koja pokušava da protumači šta
je književnost i šta su sve vrste delatnosti koje su s njom u vezi (počev
od njenog pisanja, preko analize, interpretacije, istraživanja, sve do
samog njenog čitanja). Dakle, mogli bismo najuopštenije reći kako je
teorija u stvari vrsta „znanja koje objašnjava“ (ili bar ono koje pokuša
Znanje va da nam objasni) šta je književnost i sve što je s njom u vezi, ili da je
koje objašnjava ona neka vrsta misaone spekulacije – svođenje književnosti na opšte
pojmove, definicije ili koncepcije ili, pak, sistematizovanje toka prak
sî povezanih pomoću određenih pravila s njom. Ovako shvaćena defi
nicija može se ipak odnositi na sve, ne samo na književnost, mada se
takođe odnosi i na nju (jer književnost se može definisati, takođe se
mogu odrediti opšta pravila njenog stvaranja ili interpretacije); ona
nam neće dati odgovor na pitanje po čemu se teorija književnosti raz
likuje od drugih vrsta teorijâ (na primer, teorije o pravljenju grnčarije
ili teorije o nastanku katastrofa). Ako, dakle, želimo da preciziramo
naš odgovor i tačnije odredimo šta konkretno jeste teorija književ
nosti, onda moramo da je sagledamo istorijski, kao i da ustanovimo
njene odnose sa disciplinama koje su joj uvek bile u manjoj ili većoj
meri bliske: s poetikom, s naukom o književnosti, sa interpretacijom,
a pre svega – sa samom književnošću.
1. Teorija i poetika
Teorijsko znanje o književnosti bilo je poznato još u antičkim vre
menima, ali se teorija književnosti kao posebna disciplina razvila
tek polovinom XIX veka zajedno s naukom o književnosti (Litera
Razvoj nauke turwissenschaft), a u potpunosti se konstituisala tek u XX veku –
o književnosti posle antipozitivističkog preokreta.
Od antike, a posebno od Aristotela i njegovih čuvenih traktata –
Poetike i Retorike – veći deo teorijskog znanja o književnosti obuhva
tala je upravo disciplina zvana poetika. Ova poslednja je, od početka
pa sve do kraja prosvetiteljstva, postojala pre svega kao normativna
Poetika poetika, odnosno ona koja je piscima unapred nametala pravila stva
ranja književnosti. Kasnije (manje-više od XIX veka) – počela je da
Pojavila se u Nemačkoj četrdesetih godina XIX veka.
Najznačajnije normativne poetike su – naravno, osim Aristotelove Poetike
(IV vek p. n. e.) – Horacijevo Pismo Pisonima (I vek p. n. e.); Julijusa Cezara
Uvod 19
Hajdegera, Ingardena, Lakana, Levinasa, Rortija, Fukoa, Liotara i De
ride. Važan izvor takvih iskaza postale su takođe, posebno od polovi
Estetika ne XVIII veka, estetičke teorije. Iako potiče iz pedesetih godina tog ve
ka, Aesthetica (1750–1758) Aleksandra Gotliba Baumgartena, koja je
izvršila radikalnu podelu na estetiku kao nauku o sagledavanju lepih
stvari (dakle, apstraktnu i filozofsku disciplinu) i na poetiku kao nau
ku o načinima predstavljanja (odnosno, mnogo konkretniju discipli
nu), potvrdila je konačan razlaz poetike i teorije. I mada se ni danas
ne može precizno razdvojiti poetika od teorije – posebno kad i sama
poetika postaje teorijska (počev od Vakernagla sve do strukturalista)
– ipak se u istoriji nauke o književnosti često težilo njenom razlikova
Poetika i teorije nju: poetika – kao praktično znanje o analitičkoj tehnici suprotstavlja
književnosti na je teoriji – kao apstraktnoj i pojmovnoj disciplini.
Uvod 21
3. Teorija i književnost
Sukob teorije Konstatacija da teorija mora imati svoj predmet, da je, kao i svest,
i književnosti uvek teorija „nečega“, čini se tako očiglednom da je to čak banalno.
Ali, u istoriji teorije književnosti sam odnos između teorije i njenog
predmeta predstavljao je suštinsku temu razmatranja teoretičara,
a često je izazivao i veoma spontane diskusije. To se dešavalo naroči
to onda kad se osećao sukob interesa teorije i književnosti, a poseb
no nepodudarnost naučnog žargona teorije s umetničkim jezikom
književnosti kao i neadekvatnost veštačkih modela u odnosu na bo
gatstva književnog univerzuma. Na ovo su pre svega upozoravali za
griženi protivnici naučnih tendencija u teoriji književnosti. Tako se,
na primer, nemački filozof Nikolaj Hartman pozivao na pomenuti
grčki koren reči „teorija“ i sve u njoj sadržane sugestije, skrećući pa
žnju na to da se na njih već gotovo uopšte ne računa u modernom
vremenu. Tako je konstatovao:
Teorija kao „Teorija znači ‘opažanje’ [Einsicht]. Danas je to skoro zabo
pronicljivo ravljeno. Aristotel ju je shvatao kao ‘čisto gledanje’. Ne zna
posmatranje
či, dakle, ni doktrinu, ni sistem, ni objašnjenja ni obrazlože
nja. Znači isključivo ‘pronicljivo posmatranje’.“19
Slično je tvrdio američki romanista Leo Bersani optužujući
strukturalizam da je birokratski i skrećući pažnju na to da
Strukturalizam „sadržaj maštarijâ strukturalista – ponekad javan a obično,
kao totalna ipak, skriven – predstavlja stalno privlačnu fantastičnu na
kontrola
meru totalne kontrole“.20
Podvrgavajući oštroj kritici teoriju u znaku strukturalizma, on
je istovremeno dovodio u pitanje naučne pokušaje nekih teoretičara
književnosti optužujući ih pri tom za, u suštini, osrednja dostignuća.
Teorijska pravila koja su stvarali (na primer, čuvena Jakobsonova de
finicija poetske funkcije) činila su, prema njegovom mišljenju, samo
Metajezik neku vrstu hermetičnog i nadmenog jezika (takozvanog metajezika)
koji je znatno više služio za stvaranje same teorije nego za razume
vanje suštine književnosti.21 Ali u XX veku nije nedostajalo ni pri
stalicâ uverenja o tome da ako se uopšte stvara teorija – pa i teorija
19 N. Hartman, „Sistematyczna autoprezentacja“, Liteatura na Świece, 1987,
br. 4, str. 306.
20 L. Bersani, „Czy istnieje nauka o literaturze?“, Pamiętnik Literacki, 1974,
sv. 3, str. 335, 338.
21 Ibid., 322–327.
4. Teorija i interpretacija
Još se u antici razmišljalo o odnosu između teorije i prakse, a naroči
to o njihovoj hijerarhiji i uzajamnom odnosu. Postavljalo se, dakle,
pitanje o tome šta je važnije: praksa ili teorija? Delovanje, odnosno
njegovi opšti uslovi ili načela? Raspravljalo se i o tome šta treba da
22 H. Markjevič, Nauka o književnosti, Beograd, 1974, str. 23, prevod: Stojan Su
botin.
23 R. Barthes, „Od nauki do literatury“, u: Mit i znak. Eseje, Warszawa, 1970, str. 322.
24 Pogledati: Poststrukturalizam.
Uvod 23
bude prvo a šta drugo: dakle, da li teorija treba da bude ispred prak
Prvenstvo teorije se – stvarajući pravila i programe za nju ili obrnuto – da može samo
ili prakse? opisivati već postojeće prakse ne namećući im unapred ograniče
nja? Mada su ovakva pitanja podsećala na nešto poznatiju dilemu
o tome šta je starije – kokoška ili jaje, ona su u istoriji filozofske i
književnoteorijske misli prilično uspešno zaokupljala pažnju raznih
mislilaca. Stil mišljenja koji je davao prvenstvo teoriji u odnosu na
Aristotelova praksu ustalio se počev od Aristotela koji je, na primer, izneo miš
koncepcija ljenje da je čovekova delatnost racionalnog karaktera, jer uvek u
svrsishodnog
delovanja sebi sadrži neki misaoni projekat. Najbitnije je, dakle, postavljanje
cilja koji aktivni subjekat želi da ostvari, a sama aktivnost isključivo
je dopuna ovog misaonog čina. Razlikujući na taj način u čoveko
voj delatnosti misaoni elemenat (teorijski, a istovremeno teleološki
– celishodan) i aktivan elemenat (praktičan, energetski), Aristotel je
istovremeno za sva vremena postavio njihovu hijerarhiju i samim
tim podredio praksu teoriji.
Te prividno daleke dileme postale su opet aktuelne, naročito u
poslednje dve decenije XX veka kad je počelo veoma ozbiljno da se
razmišlja o zavisnosti teorije i prakse u okviru teorije književnosti,
Teorija a konkretno: o odnosu između teorijskih modela i interpretativnih
i interpretacija praksi. Tada su se, takođe, ponovo vratila pitanja koja su na opštem
planu već odavno postavljana. Dakle, šta je važnije: misaona speku
lacija o književnosti i stvaranje teorijskih koncepcija koje će biti u
stanju da objasne i opišu njenu prirodu? Ili, pak, praksa, dakle, jed
nostavno čitanje i interpretacija književnih dela? Ili, drugačije reče
no – da li književnost možemo interpretirati u potpunosti slobodno
ili interpretaciju moramo blagovremeno ograničiti nekim pravilima
i unapred odrediti njen cilj? Ako je i moramo ograničiti, onda uz po
Spor moć kojih kriterijuma – da li bi to trebalo da bude saglasnost s hipo
o granicama
interpretacije
tetičkom namerom autora (jednostavno rečeno: s tim „šta je autor
imao na umu“)? Ili bi to trebalo da bude recimo, na primer, podu
darnost sa istinom? A ako je tako, onda – s kako shvaćenom isti
nom? I, dalje – postoji li tako nešto kao što je „pravilna“ ili „prava“
ili „adekvatna“ interpretacija književnog dela? A ako je tako – ka
ko se zapravo mogu odrediti njene granice? Zatim – ako ne postoji
nešto kao što je „pravilna“ interpretacija, da li to znači da možemo
potpuno proizvoljno koristiti književnost za svoje ciljeve? Naravno,
odgovori na ova pitanja morali su svaki put imati u vidu određenu
Izvori značenja koncepciju književnosti – makar da bi se priznalo da postoji neka
književnosti objektivna semantička sadržina dela koju jednostavno treba strplji
vo otkrivati (a ona je ili rezultat autorove namere ili osobina samog
24 Književne teorije XX veka
dela – efekat njegove unutrašnje konstrukcije, njegove značenjske
kohezije, semiotičkog sistema ili konvencije u kojoj je stvoren i sl.)
ili obrnuto – da takva struktura uopšte ne postoji i da se sve formi
ra tokom interpretacije uz pomoć čitaočeve invencije. U ovom po
slednjem slučaju važno je precizno odrediti ulogu čitaoca: smatralo Uloga čitaoca
se, na primer – posebno u okviru fenomenologije književnosti ili
teorije književne komunikacije – da interpretacija uistinu doprino
si stvaranju značenja književnog dela, ali da se ovaj proces dešava
samo zahvaljujući „partituri“ koju je autor upisao u delo, odnosno
predloženom projektu za njegovo izvođenje, te – na kraju – da upra
vo piščeva zamisao unapred određuje tok čitanja.
U XX veku su se dešavali brojni teorijski sporovi o slobodi inter
pretacije – a posebno o granicama i mogućnostima njene ingerencije
za književno delo, a takođe i o jeziku kojim se interpretatori književ
nosti služe s ciljem izražavanja njenog smisla, kao i o diskurzivnom
statusu književnog komentara. Od njih su u istoriju ušla naročito dva:
spor francuskog filozofa hermeneutičara Pola Rikera s takozvanim
Majstorima Skepse (Ničeom, Marksom, Frojdom) koji je započeo Spor oko
još šezdesetih godina, i spor drugog francuskog filozofa Žaka Deride interpretacije
u XX veku
s nemačkim filozofom Hans-Georgom Gadamerom (ili uopštenije reče-
no: spor dekonstruktivista s pristalicama tradicionalne hermeneutike)
osamdesetih godina.25 Ovi sukobi, međutim, ostali su nerešeni, a pro
blemi odnosa teorije i interpretacije, kao i pitanje slobodâ i ograniče
nja postupaka interpretiranja književnosti, do danas su ostali problemi
koji stalno izazivaju burne diskusije među teoretičarima književnosti.
Dilemama koje su se odnosile na prirodu interpretacije i njen
odnos prema teoriji bile su posvećene (još na početku osamdesetih
godina) i veoma važne metodološke rasprave vođene već u okviru
same teorije književnosti – na primer, američka diskusija pod nazi
vom „Protiv teorije“ (od 1982. do 1985. godine), koja je oficijelno Američke
inaugurisala delatnost takozvanih neopragmatista u nauci o književ književnoteorij
ske debate
nosti,26 kao i spor o granicama interpretacije koji se odigrao u Kem
bridžu 1990. godine za vreme takozvanih Tanerovskih predavanja
u kojima su, između ostalih, učestvovali Umberto Eko, Ričard Rorti
i Džonatan Kaler.27 Koliko je prva od ovih diskusija osporavala smisao
25 Pogledati: Hermeneutika.
26 Zabeležena u zborniku Against Theory: Literary Studies and the New Pragma
tism, red. W. J. T. Mitchell, Chicago–London, 1985. Pogledati takođe: Prag
matizam.
27 U. Eco, R. Rorty, J. Culler, Ch. Brooke-Rose, Interpretacja i nadinterpretacja,
red. Collini, Kraków, 1996 (Interpretation and Overinterpretation, Cambrid
ge University Press, 1992). O ovome ću pisati kasnije.
Uvod 25
postojanja teorije književnosti, a pre svega teorije interpretacije (kao
discipline koja ograničava slobodu čitanja književnosti), toliko je
druga pokrenula detaljniju problematiku – podrobno analizirajući
različite varijante i domene ingerencija čitaoca / primaoca u književ
ni tekst. Prva je skrenula pažnju na to da je preterana restriktivnost
teorije interpretacije i krutost pravila iščitavanja književnosti koje je
ona utvrdila doprinela krizi teorije uopšte. Zahvaljujući, međutim,
drugoj, uspele su da se na videlo iznesu brojne teškoće u formulisa
nju interpretativnih sudova i da se sistematizuju međusobno konku
rentni stilovi čitanja književnosti.28
Posmatrajući, dakle, XX vek iz sadašnje perspektive, moglo bi
se reći da su u nauci o književnosti gotovo kroz čitav ovaj vek po
stojala dva međusobno konkurentna teorijska stava. Prvi od njih bi
Dva međusobno se mogao nazvati – i nte r pre t at iv no -he r meneut i čk i, a drugi
konkurentna – ana l it i čko- naučni. Prvi je bio usmeren ka produbljivanju shva
teorijska stava
tanja književnosti i svih vrsta pojavâ vezanih za nju, drugi – ka stva
ranju snažnih temelja nauke o književnosti. Prvi je stvarao različite
interpretativne jezike i zahvaljujući tome otvarao književnost prema
novim kontekstima, uvećavajući bogatstvo njenih značenja, odnosa
i korišćenja. Drugi je, naprotiv, stvarao različite sheme i modele uz
pomoć kojih se ovo mnoštvo problema vezanih za književnost mo
glo kondenzovati i dovesti do što preciznijih formula. Dva pomenu
ta glavna teorijska stava proizvela su u XX veku dve snažne struje
u teoriji književnosti i možemo ih adekvatno odrediti kao interpre
tativno-hermeneutičku i analitičko-naučnu struju. Od koncepcijâ
Interpretativno- predstavljenih u ovoj knjizi, prvoj struji pripadaju, na primer, teo
hermeneutička rije ruskih formalista, strukutralne poetike (na primer, Mukaržov
struja
skog, Jakobsona, Todorova, Ženeta ili Rifatera), generativne poetike
(na primer, naratološka), poetike recepcije, strukturalna semiologija
(koncepcije Tartuske škole, Ekova teorija ili teorija „ranog“ Barta
i sl.); drugoj struji – fenomenologija (kao podloga za savremene her
Analitičko- meneutike), književna psihoanaliza, teorija interpretacije i književne
-naučna struja hermeneutike, kao i najnovija pojava: dekonstrukcija i dekonstrukti
vizam, feministička, etnička ili postkolonijalna kritika, gender i queer
kritika, proučavanja kulture i slično. Danas se, uzimajući u obzir do
minaciju jedne ili druge tendencije u teoriji književnosti XX veka,
mogu izdvojiti i dve njene najvažnije varijante.
1. Antipozitivistički preokret
Najvažnija teorijska pitanja koja su se pojavila još na osnovi pozi
tivističke nauke o književnosti imala su, pre svega, epistemološki i Epistemološka
metodološki karakter. I mada je teorija u pozitivizmu očigledno u se i metodološka
pitanja
bi implicite sadržavala opštu koncepciju svog predmeta, ontološka
pitanja – a pre svega: šta je književnost? – ipak nije postavljala di
rektno, smatrajući da ona predstavlja isti predmet proučavanja kao
i sve što nas okružuje. I metode proučavanja tada su preuzimane od
prirodnih nauka koje su u to vreme određivale opšti ton nauke usta Prirodne nauke
novljavajući time metodološki kanon. Prvo izrazito stanovište koje i počeci teorije
književnosti
se pojavilo u metodologiji pozitivizma bilo je genetičko tumačenje
i u skladu s njegovim nazivom bilo je više orijentisano na pitanje o
tome odakle potiče književnost, nego na pitanje šta je ona. Tragom
tendencije ka određivanju spoljnih činilaca koji su uticali na nasta Genetizam
nak književnog dela pojavljivale su se različite varijante metoda
istraživanja književnosti: istorijske, sociološke, prirodnjačke, psiho
loške i slično. Na taj način se pokušala objasniti geneza književnog
dela – ili pozivanjem na istorijski ili na društveni kontekst, ili na
psihu autora (pa čak i njegovu „fiziologiju“) ili, takođe, traženjem
Uvod 27
analogije s teorijama prirodnih nauka (na primer, s teorijom evolu
Antipozitivistički cije koja je primenjivana na teoriju razvoja književnih rodova).29 Pi
preokret tanja o suštini književnosti pojavila su se tek nakon ozbiljne raspra
– geneza
savremene ve o metodama naučnog saznanja, koja se odvijala na prelazu XIX
teorije u XX vek. Kao rezultat ove rasprave (nazovimo je „antipozitivistič
kim preokretom“), humanističke nauke su se osamostalile i odvoji
le od prirodnih nauka uvodeći sopstvenu, nezavisnu metodologiju.
Podela na prirod Upravo zbog toga se u antipozitivističkom preokretu može uočiti
ne i humanistič ne samo geneza savremene humanistike već i geneza savremene te
ke nauke
orije književnosti. To je bio, na razmeđi XIX i XX veka, spor oko
metoda naučnog saznavanja, iniciran suprotstavljanjem već pome
nutoj pozitivističkoj metodologiji, koji je u istraživačkim procesima
izjednačavao spoljašnje činjenice prirodnog sveta i unutrašnje poja
ve duhovnog života. Suštinu ovog spora predstavljalo je genetičko i
determinističko shvatanje književnog dela: kao rezultat psihološke,
društvene, istorijske i sličnih priroda tih uzroka. Tako je kao naj
važniji cilj diskusije antipozitivističkog preokreta postalo izrazito
odvajanje prirodnih i humanističkih nauka (uključujući i teoriju
književnosti), izvršeno u skladu sa suštinskom razlikom predmeta
istraživanja (uključujući i književnost). Kao posledica ovoga, došlo
Nomotetske je do opšte podele nauka na prirodne – nomotetskog karaktera (od
i idiografske grč. nomos = zakon i thetos = ustanovljen), i humanističke – idi
nauke
ografskog karaktera (od grč. idios = osobit i graphein = pisati).30
Ove prve trebalo je da se bave objašnjavanjem različitih pojava i
procesa u spoljašnjem svetu i usredsređivanjem glavne pažnje na
zakone koji su vladali ovim pojavama i procesima; druge, za koje
je osnovni saznajni postupak trebalo da bude shvatanje duhovnog
života, pripremale su se pre svega za opis onoga što je pojedinačno
i neponovljivo.
Ovo je za teoriju književnosti imalo veoma važne posledice; pre
svega je odvajanje humanistike od prirodnih nauka, a zajedno s njom
i nauke o književnosti, povlačilo za sobom neminovnost jasnog defi
Specifičnost nisanja specifičnosti književnosti kao predmeta teorije književnosti.
književnosti Upravo su tada – iz razumljivih razloga – za teoretičare književnosti
postala najvažnija pitanja specifičnih svojstava književnog dela kao
29 O pozitivističkim metodološkim koncepcijama (naročito o metodama pri
rodnih nauka ili „estofizio(loško)psihološkoj“ metodi) pogledati: Teoria ba
dań literackich za granicą. Antologia, red. S. Skwarzyńska, t. 1: Romantyzm
i pozytywizm, deo I: Kierunki romantyczne i przedmarksowska rosyjska szkoła
realizmu, Kraków, 1965.
30 Ovu podelu izvršila su dvojica predstavnika neokantovske Badenske škole
V. Vindelband i H. Rikert 1894. godine.
Uvod 29
Ideja o sistemu jezika i koncepcija De Sosirove opšte lingvistike na
metnula je, dakle, strogo određen način razmišljanja o književnosti
i teoriji književnosti, koji je kroz veći deo XX veka određivao pravac
teorijskoknjiževne refleksije. De Sosirovi stavovi o teoriji jezika tako
đe su izvršili veoma snažan uticaj na izgled same teorije književnosti.
Svoje mišljenje o teoriji uopšte, tvorac opšte lingvistike veoma jasno
Teorija kao je izrazio u jednom razgovoru: „Jezik je kompaktan sistem i teorija
kompaktan bi trebalo da bude u istoj meri kompaktna kao i jezik.“32 De Sosira je
sistem
interesovao pre svega jezički sistem u, da tako kažemo, čistom stanju
– apstraktan i opšti, izolovan od istorijskih promena, od govora, od
subjekta i stvarnosti. Zahvaljujući tome, i teorija književnosti, koja
je kao osnovu prihvatila upravo kategoriju sistema jezika, mogla je
Čista teorija zadržati ovu željenu „čistotu“, opštost i apstraktnost.33
Na osnovi strukturalizma, dakle, pojavio se i osnažio model prave
naučne, sistemske teorije književnosti. Karakterisali su je, pre svega:
– autonomija (nezavisnost od etike i politike kao i ideoloških
uticaja);
– objektivnost (nezavisnost od subjekta, konteksta i sl.);
– univerzalnost i nadistoričnost (priznavanje opšte važnosti i
Osobine obaveznosti teorijskih teza, zakona ili pravila interpretacije,
sistemske teorije bez obzira na istorijske i kulturne promene, kao i etničke, ra
književnosti
sne, polne, seksualne i sl.);
– celovitost;
– j ezička neutralnost (izrada specijalnog sistema tvrdnji – me
tajezika).
Istraživači književnosti samim tim su se vratili traganju za zako
nima i njihovom ustanovljavanju, odnosno nomotetizmu – drugači
jem, naravno, nego onom pozitivističkom, jer je isto tako bio zasno
Povratak van na sistemu jezika, možda čak i ortodoksnijem. Zamenili su, kako
nomotetizmu je to definisao jedan od strukturalističkih teoretičara, „determinizam
geneze – determinizmom strukture“.34 Samim tim su u suštini
„zaobišli razgraničenje između humanističkih i prirodnih nau
ka koje su još na početku veka izvršili nemački neokantovci“.35
32 F. de Sosir, Opšta lingvistika, Beograd, 1969, prevod: Sreten Marić (kritičko
izdanje, u prevodu Dušanke Točanac), Sremski Karlovci–Novi Sad, 1996.
33 Pogledati: Strukturalizam (I) i Strukturalizam (II).
34 Ž. Ženet, Figure, Vuk Karadžić, Beograd, 1985, str. 24, prevod: Mirjana Mio
činović.
35 H. Friedrich, Strukturalismus und Struktur in literaturwissenschaftlicher Hin
sicht. Eine Skize (1967). Ovaj citat navodi B. Aleman u članku „Strukturalizm
w literaturoznawstwie?“, Pamiętnik Literacki, 1974. sv. 3, str. 297.
2. Poststrukturalistički preokret
Kasnih šezdesetih i tokom sedamdesetih godina teoretičari književ
nosti našli su se pred ozbiljnom dilemom: treba li se i dalje baviti Kriza
teorijom književnosti, a ako treba – kako onda zapravo shvatiti njen humanističkih
nauka šezdesetih
zadatak? Ovo je za sobom povuklo duboku, široko postavljenu i vi i sedamdesetih
šegodišnju raspravu o statusu teorije u okviru discipline proučava godina
nja književnosti,37 a u poslednje vreme je – što se vidi i iz sadašnje
perspektive – prouzrokovalo snažan preokret u nauci o književno
sti, koji se često poredi čak i s antipozitivističkim preokretom. Je
dan od prvih pokušaja iskazivanja specifičnosti poststrukturalizma,
koji je učinio Robert Jang, označavao ga je dosta radikalnim nazi
vom – „kraj Teorije“.38 Ma kako da je ovaj kraj tretiran uslovno i Kraj Teorije?
više u onom ranije upotrebljenom značenju „zalaska“ ili „potrošeno
sti“, ipak je sama deviza, kao i čitav Jangov zaključak, precizno skre
tao pažnju na srž problema: data epoha u istoriji nauke o književ
nosti bila je na svom zalasku izazvanom prezasićenošću naučnim
dogmatizmom i saznajnim fundamentalizmom. „Kraj“ je, dakle, u
ovom slučaju označavao de facto dovođenje u pitanje modela savre
mene teorije i diskvalifikaciju ideala „snažne“ nauke u humanistici.
36 R. Nycz, „Dyziedziny zainteresowań współczesnej teorii literatury“, Ruch Li
teracki, 1996, sv. 1, str. 14.
37 Upravo ovu raspravu, opšte uzevši, zovemo „poststrukturalizmom“. Pogleda
ti: Poststrukturalizam.
38 R. Young, „Poststructuralism: The End of Theory“, Oxford Literary Review,
1982, t. 5.
Uvod 31
Tokom mnogih diskusija i polemika bile su narušene skoro sve pre
Diskvalifikacija mise teorije književnosti koje su bile u znaku strukturalizma, a pre
ideala snažne svega već pomenuta autonomnost, objektivnost, univerzalnost i ide
nauke
ja metajezika. Poststrukturalizam se, dakle, pokazao kao pravac pre
svega metateorijskog karaktera; glavni problem koji je zaokupljao
pažnju teoretičara književnosti postao je ovde saznajni i ontološki
Nove status teorije književnosti, njenih mogućnosti i ciljeva, a pre svega
perspektive – perspektive njenog daljeg funkcionisanja.39
teorije
književnosti Poststrukturalistički preokret često je bio određivan i kao „an
tipozitivistički preokret šezdesetih godina“ s obzirom na to da je iz
vršio isto tako radikalne promene modela teorije / nauke o književ
nosti. Za teoretičare književnosti s kraja XIX i početka XX veka i za
teoretičare književnosti s kraja šezdesetih godina, osnovni predmet
interesovanja postalo je opšte stanje njihove discipline. Međutim,
ukoliko se u slučaju antipozitivističkog preokreta u korenu metadis-
ciplinarne rasprave nalazila pomenuta neophodnost odvajanja hu-
manistike od prirodnih nauka i njenog utemeljivanja kao nezavisne
nauke, utoliko se pred poststrukturalistima nalazio zadatak drugači
je vrste. Rasprave poststrukturalističkog preokreta narušile su, pre
svega, modele racionalnosti u kojima je nauka o književnosti do tada
Tri fundamen pronalazila svoju osnovu. Tri najvažnija pitanja koja je poststruktura
talna pitanja
poststrukturali
lizam postavio odnosila su se, dakle, na sledeće osnovne probleme:
zma – prvo: koje su saznajne mogućnosti i ograničenja teorije i da li
su teorijske teze uvek i svuda obavezujuće?;
–d rugo: kakvim jezikom pisati teoriju – uz pretpostavku da na
čin pisanja nije neutralan jer na njega suštinski uticaj vrše re
torika, ideologija ili želja;40 mogu li se pisati teorijske rasprave
književnim jezikom?;
– treće: kako predstaviti odnos između teorije i interpretacije,
da li teorija pomaže u interpretativnoj praksi ili je ograničava?
Odgovorima na ova pitanja morala se, očigledno, baviti i teorija. Te
oriju ove vrste, čiji su ciljevi pre svega bili kritičke prirode prema
tradicionalnim načinima teoretisanja, odnedavno zovemo postmo
dernom teorijom, naglašavajući na taj način takođe njene čvrste ve
ze s postmodernom filozofijom (shvaćenom najopštije kao kritiku
zapadne metafizičke tradicije i prosvetiteljskog pogleda na svet koji
39 Pogledati o tome: R. Nycz, „Nicowanie teorii“, u: Tekstowy świat. Poststruk
turalizm a wiedza o literaturze, Warszawa, 1993. i A. Burzyńska, „Teoria czy
postteoria“, u: Kryzys czy przełom. Studia z teorii i historii literatury, red.
M. Lubelska, A. Łebkowska, Kraków, 1994.
40 Šire o poststrukturalističkom preokretu, pogledati: Poststrukturalizam.
Uvod 33
književnosti od širokog istorijsko-društveno-kulturnog konteksta
u kojem se ovaj čin dešava. Sve ove pojave sačinjavaju trenutan vid te-
Teorija kulture orije književnosti koju najopštije možemo označiti nazivom teorija
kulture. To je teorija u okviru koje, i uprkos njenom nazivu, u prvi
plan izbija ne toliko teoretisanje, koliko različiti postupci interpre
tacije koji pokreću izdiferencirane kontekste kulture u koje je uklju
čen književni tekst.
Opisane promene u shvatanju zadataka teorije književnosti, koje
su se pojavile kao posledica poststrukturalističkog preokreta, doprine
le su takođe veoma izrazitom prelasku interesovanja teoretičara knji
Interpretacija ževnosti s teorije na praksu te, dakle – na interpretaciju književnosti44
iznad teorije
koja se danas smatra apsolutno najvažnijom obavezom teoretičara
književnosti. Posmatrači istorije teorije književnosti proteklog veka
primećuju takođe da koliko je naročito u prvoj polovini XX veka do
minirala analitičko-naučna tendencija, toliko se, počev od kraja šezde
setih godina, zajedno s pojavom poststrukturalizma, mogu primetiti
sve veći uticaji interpretativno-hermeneutičkih tendencija. Neki čak
tvrde da ukoliko je XX vek bio doba u kojem je dominirala teorija,
utoliko će XXI stoleće postati, jednostavno, vek interpretacije.
U pravcu interpretacije
1. Interpretirati
Umberto Eko je ovom prilikom izneo najkonzervativniji stav i nastu
pao je u ulozi odlučnog pristalice ograničenja slobode interpretacije, Ograničenje
izjašnjavajući se pri tom za uvođenje jasnih kriterijuma pravilnosti slobode
interpretacije
tumačenja književnih tekstova. Nabrojao je tri osnovna izvora znače
nja književnosti – intenciju autora (intentio auctoris), intenciju čitao Tri izvora
ca (intentio lectoris) i intenciju dela (intentio operis) – s kojima treba značenja
književnosti
usklađivati rezultate interpretativnih postupaka. U klasičnom sporu prema Eku
o interpretaciji – podsećao je Eko – pre svega se nastojalo rešiti da
li je najvažniji cilj interpretacije otkrivanje u književnom tekstu ono
ga što je njegov autor imao nameru da kaže ili pronalaženje onoga
što tekst govori, nezavisno od namere autora. Ako se smatralo da je
ovo drugo gledište pravilno, postavljana su sledeća pitanja: da li ono
što tekst prenosi otkrivamo uzimajući u obzir njegovu unutrašnju se
mantičku strukturu ili rekonstruišući pravila koda koji ga čine? Da
li, napokon, otkrivamo značenje teksta pozivajući se na sopstvena
očekivanja ili nama poznate čitalačke konvencije?46 Prema mišljenju
autora Imena ruže, do tada su razlikovane sve pomenute vrste in
terpretacija i obično bi se izabrala jedna ili dve od njih koje su sma
trane odlučujućim za tačnost interpretacije. Međutim, za Eka su se
sva tri izvora značenja (a istovremeno i tri osnovna kriterijuma tač
nosti) pokazivala kao podjednako važna i međusobno dopunjujuća.
46 U. Eco, „Nadinterpretowanie tekstów“: u: U. Eco, R. Rorty, J. Culler, Ch. Brooke-
-Rose, op. cit., str. 63.
Uvod 35
Dakle, u interpretativnom postupku – rezimirao je – dužni smo da
obraćamo pažnju na strukturu samog književnog dela i na hipote
tičku zamisao autora, kao i – napokon – na sve ono što u izvesnom
smislu možemo „uneti“ u to delo zahvaljujući svojoj sopstvenoj
kompetenciji. Tek ovakvo povezivanje tri izvora značenja književ
nosti može u potpunosti da pruži tačnu interpretaciju. Odlučno
Kritika nadinter napuštajući nadinterpretaciju takve interpretacije koja nema u vidu
pretacije ova tri kriterijuma, a istovremeno previše izlazi izvan njoj određe
nih okvira tumačenja dela, Eko je ovde uveo i kategoriju „tipskog
čitaoca“ – teorijsku konstrukciju koja bi odgovarala istinskom tuma
Tipski čitalac čenju. Tipski čitalac iznosi pretpostavke u odnosu na intencije sa
mog teksta, međutim, pokušava i da rekonstruiše autorovu nameru.
Interpretaciju književnog dela Eko je, dakle, shvatao kao postupno
otkrivanje strategije koja teži stvaranju tipskog čitaoca (instrukcije
pravilnog tumačenja sadržane u tekstu). Tipski čitalac je, tako, tre
balo da bude u izvesnom smislu idealan ekvivalent „autora“ shvaće
nog kao „tekstualna strategija“ (nikada empirijski). Celovitost Eko
ve koncepcije bila je krunisana idejom mogućnosti falsifikovanja
Falsifikovanje interpretacije, shvaćenoj kao opšti princip na osnovu kojeg se ne
interpretacije može sa sigurnošću konstatovati koja je interpretacija tačna, ali se
zato može konstatovati koja je sigurno netačna.47
2. Koristiti
A, opet, liberal neopragmatista Ričard Rorti – kategorično dovo
deći u pitanje stroga pravila koja je nametnuo njegov prethodnik
– uveravao je da se u potpunosti treba rešiti ideje otkrivanja „o če
mu je stvarno dati tekst?“, odustati od temeljnog proučavanja unu
trašnjih mehanizama tekstova i njihovih struktura; a umesto toga
Korišćenje treba jednostavno „koristiti“ tekstove za sopstvene, slobodno iza
tekstova za brane ciljeve. Njegov iskaz se pretvorio u vatreni manifest protiv
sopstvene ciljeve
teorije interpretacije (istovremeno i protiv tradicionalne teorije
književnosti) izrečen u odbranu stvarnog „apetita za književnost“.48
47 Ekova koncepcija imala je mnogo toga zajedničkog s teorijama konkretiza
cije koje su izrasle iz osnova fenomenologije, mada je teorijsko zaleđe, na
koje se Eko pozivao, vodilo poreklo pre svega iz semiologije i teorije komu
nikacije. U slučaju koncepcije mogućnosti falsifikovanja, Eko se pozivao i na
zdravorazumsko zaključivanje na osnovi kojeg se lakše može osetiti ono što
očigledno odudara od norme nego ono što je u skladu s njom.
48 Analogija sa „apetitom za poeziju“, u: F. Kermode, An Appetite for Poetry,
Cambridge, Mass. 1989, str. 26–27; pogledati i: R. Rorty, „Kariera prag
matysty“, u: U. Eco, R. Rorty, J. Culler, Ch. Brooke-Rose, op. cit., str. 105.
3. Nadinterpretirati
Džonatan Kaler – jedan od najvažnijih savremenih američkih istraži
vača književnosti – zauzeo je u ovoj raspravi kompromisan stav koji
je definisao kao „odbranu nadinterpretacije“. On je, naime, konsta Odbrana
nadinterpretacije
tovao da sâm tekst ne može da odlučuje o delokrugu pitanja koje
mu postavljamo i da se ponekad treba zapitati šta je to o čemu on ne
govori direktno ili čak šta skriva. Kaler je samim tim doveo u pitanje
restriktivni Ekov model, ali nije u potpunosti podlegao vedrom anar
hizmu u Rortijevom stilu. Pozivajući se na knjigu drugog američkog
kritičara i istraživača književnosti Vejna Buta, izdatu krajem sedam Butova
desetih godina, umesto podele na interpretaciju i nadinterpretaciju koncepcija
razumevanja i
koju je predložio Eko, Kaler je predložio razlikovanje „razumevanja“ nadrazumevanja
(understanding) i „nadrazumevanja“ (overstanding) književnog tek
sta. Razumevanje – operacija koju bi mogao da izvede tipski čitalac
49 Ibid., str. 105–106.
Uvod 37
(na kojeg je mislio Eko) – jeste postavljanje pitanja i pronalaženje
odgovora koje zahteva sam tekst. Nadrazumevanje bi se, međutim,
zasnivalo na iznalaženju takvih pitanja koja tekst ne postavlja svom
tipskom čitaocu, ali koja se mogu postaviti i koja proširuju moguć
nosti interpretacije, stvarajući raznovrsne, ponekad čak i iznenađuju
će kontekste. But je objasnio razliku na primeru poznate bajke o tri
praseta. Osnovna pitanja koja postavlja ova bajka (koja se nalaze u
pojmu „razumevanja“) jesu ona o razvoju priče koja se u njoj priča,
o hronologiji događaja, o opštem karakteru junaka, najzad o njenom
naravoučeniju i slično. Ovo drugo – to su pitanja na čije postavljanje
nas uopšte ne navodi sam tekst. Uostalom, može se postaviti pitanje,
objašnjavao je šaljivo Kaler, pozivajući se na Buta:
„Šta imaš da kažeš, ti prividno nevina bajko za decu, o tri
praseta i zlom vuku, o kulturi koja te čuva i reaguje na tebe?
O nesvesnim željama autora ili naroda koji te je stvorio?
O istoriji narativne suspenzije? O odnosima između svet-
lijih i tamnijih rasa? O visokim i niskim, kosmatim i ćela
Konteksti vim, mršavim i debelim ljudima? O trijadnim shemama
interpretacije u istoriji čoveka? O Svetoj Trojici? O lenjosti i radinosti,
strukturi porodice, narodnoj arhitekturi, kulinarskim obi
čajima i normama pravde i osvete? O istoriji manipulisanja
narativnom tačkom gledišta s ciljem izazivanja saosećanja?
Da li je dobro za dete da te svako veče čita ili sluša? ... Ka
kve su seksualne implikacije tog dimnjaka – ili tog isključi
vo muškog sveta u kojem se nikada ne pominje seks? Šta
znači sve to puhanje i duvanje?“50
Za Kalera je ova vrsta proširivanja konteksta interpretacije bila
od veoma velikog značaja, iako pitanja, koja bi tekstu bajke Tri pra
seta postavio Vejn But, uopšte nisu imala za cilj da otkriju namere
Uticaj teksta tog teksta. Ovde je reč o tome šta ovaj tekst s nama radi i na koji
na čitaoca način to čini, kakav odnos uspostavlja s drugim tekstovima, šta u
njemu ostaje skriveno ili prigušeno, šta se ne vidi na prvi pogled,
na šta nas podstiče a na šta ne, šta može da izazove ili čemu naginje,
a šta samo nagoveštava ili sugeriše. Zahvaljujući ovom primeru Ka
lerovo gledište se prilično jasno ocrtavalo u sporu o interpretaciji.
Za njega, ipak, u savremenoj interpretativnoj praksi nije najzanimlji
vije otkrivanje onoga što tekst govori ili onoga što je njegov autor
imao na umu, već otkrivanje pre svega onoga što tekst zaboravlja,
50 J. Culler, „W obronie nadinterpretacji“, u: U. Eco, R. Rorty, J. Culler, Ch. Brooke-
-Rose, op. cit., str. 113–114.
Teorija danas.
Od esencijalnih pitanja do učestvovanja u kulturi
Uvod 39
u teoriji strukturalizma). Pojavljivala su se i stanovišta koja su po
kušavala da izmire esencijalističke tendencije i aktuelne promene u
samoj književnosti (na primer, Ženetova teorija intertekstualnosti).
Dakle, za teoretičare prve polovine XX veka zadatak definisanja
suštine književnosti, iz potpuno očiglednih razloga, bio je jedan od
najvažnijih. Međutim, posle poststrukturalističkog preokreta, kad
su (naročito dekonstruktivisti i neopragmatisti) veoma snažno iz
ražavani stavovi o nepostojanju nepromenljive, univerzalne suštine
književnosti, traganja za odgovorom na esencijalna pitanja osetno
su oslabila. Na to su uticale i aktuelne prilike u samoj književnosti;
u odnosu na neverovatno umnožavanje različitih književnih i para-
književnih postupaka, sve je teže bilo precizno određivanje granicâ
Kako deluje između onoga što bi trebalo definisati kao „književnost“ i onoga što
književnost? taj naziv ne zaslužuje.52 Zato je velik broj teoretičara i istraživača
književnosti odustao od pitanja o njenoj suštini u korist odgovora
na pitanje o različitim formama delovanja književnosti na njene
(konkretne ili potencijalne) čitaoce.
Prema mišljenju pomenutog Džonatana Kalera, mogu se na
brojati bar četiri načina delovanja datog teksta zahvaljujući kojima
Četiri načina imamo određenu osnovu da smatramo kako je neki tekst književ
delovanja ni. Prvo, takav tekst suspenduje zahtev razumljivosti (nasuprot
književnog
teksta prema praktičnim tekstovima – na primer, uputstvima za upotrebu nekog
Kaleru uređaja). Ne moramo obavezno odmah da shvatimo književni tekst
– dodaje Kaler – do razumevanja može da dođe tek posle određe
nog vremena. Drugo, tekst nas navodi na refleksiju o upotrebljenim
sredstvima izražavanja. Treće, dovodi do razmišljanja o značenju.
Četvrto, priušćuje uživanje u čitanju.53 Treba još napomenuti da su
svi ovi načini „delovanja“ književnog teksta neraskidivo povezani
s procesima čitanja. Dakle, odstupanje od esencijalizma zajednički
učestvuje s ovim, naročito poslednjih godina, očiglednim zaokre
tom nauke o književnosti ka interpretaciji, a samim tim – njenog
odstupanja od nauke.
Koliko je, dakle, u XX veku hijerarhija značaja, koju su ustanovi
li teoretičari, odlučujuće delovala u korist nauke (dakle, istovremeno
XXI vek, vek „snažne“ teorije koja je za nju stvarala isto tako snažne osnove), toli
interpretacije ko u XXI vek ulazimo s veoma izraženim preferencijama u korist in
terpretacije. Može se čak reći da XXI vek počinje u znaku interpretaci
je u odnosu na koju teorija može da obavlja samo praktičnu funkciju.
52 J. Culler, „Književnost – što je to i je li to bitno?“, u: Književna teorija. Vrlo
kratak uvod, Zagreb, 2001, str. 27–52, prevod: Filip i Marijana Hameršak.
53 Ibid., str. 52.
Rezime
Uvod 41
njih – osim pomenutih, takođe je koristila i iskustva lingvistike,
istorije i istorije književnosti, teorije kulture, antropologije, teorije
umetnosti, muzikologije, psihologije, sociologije i mnogih drugih
(a među njima i najnovijih – kao što su politikologija, teorija me
dija i informatika).
Naukom o književnosti XX veka dominirala je teorijska refleksi
ja, a ona je, opet, bila pre svega u znaku pitanja filozofske prirode.55
To su bila naročito:
Pitanja koja 1. Ontol o šk a pit anj a – šta je književnost? U čemu se ogle
teorija da njena specifičnost? I najnovije – da li uopšte treba posta
književnosti
postavlja vljati pitanje šta je književnost? A ako treba – može li se već
danas definisati njena univerzalna suština?
2. Episte mol ošk a i me to dološka pit anj a – kako shvata
mo književno delo? Kako se može / treba proučavati? I najno
vije – da li se u ovom trenutku i dalje može govoriti o „saz-
navanju“ književnosti? Kako izgleda metodološka situacija
proučavanja književnosti u okviru aktuelnog stanja naučne
metodologije? I da li se književnost i dalje može proučavati
uz pomoć nekakvih „metoda“?
3. P it anj a i nte r pre t a cij e – šta je interpretacija književnog
dela? Koje su njene granice i mogućnosti? Kakav je odnos
između teorije i prakse interpretacije? Šta je „pravilna / pra
va interpretacija“? Uz pomoć kakvih kriterijuma se može
odrediti njena pravilnost? Kakvi su kriterijumi vrednovanja
interpretacije? I najnovije – da li uopšte treba razmatrati in
terpretaciju pomoću kategorije kriterijuma pravilnosti / ne
pravilnosti? I koju funkciju u praksi interpretacije književno
sti obavljaju novi (kulturni, etički, politički, polni, seksualni
i sl.) konteksti / jezici?
4. Pit anj a subj ek ( a ) t a – te, dakle, svih učesnika književnog
života (pisaca i čitalaca, pošiljalaca i primalaca, stvaralaca i
njihovih interpretatora) kao i svih subjektivnih uloga ugra
đenih u strukturu književnog dela: ko je autor? Ko je čitalac?
Kako komuniciraju putem književnog dela? Kakav je odnos
između stvarnih pisaca i čitalaca i njihovih uloga izraženih
putem pravila organizacije književnog dela? I najnovije – ka
ko se danas može govoriti o subjektu književnosti? Da li je on
samo izvesna konstrukcija? Ili osoba koja ima telo, čula, pol,
želje, seksualnu opredeljenost? Da li predstavlja određenu
55 Danas se treba pozvati na francusku tradiciju u kojoj je teorija književnosti
odavno shvatana kao vrsta opšte filozofije književnosti.
Opšta
Uvod 45
The Johns Hopkins Guide to Literary Theory and Criticism, red. M. Groden,
M. Kreiswirth, Baltimore–London 1994.
V. B. Leitch, American Literary Theory from Thirties to Eighties, New York 1988.
Literary Theory and Criticism, red. P. Waugh, Oxford 2006.
Literary Theory and Poetry: Extending the Canon, red. D. Murray, London 1989.
Literatura. Teoria. Metodologia, red. D. Ulicka, Warszawa 1998.
H. Markjevič, Nauka o književnosti (prev. Stojan Subotin), Beograd, 1974.
H. Markiewicz, Literaturoznawstwo i jego sąsiedztwa, Warszawa 1989.
H. Markiewicz, Wymiary dzieta literackiego, Kraków 1984, u: idem, Prace
wybrane, t. 4, Kraków 1996.
Z. Mitosek, Teorie badań literackich, Warszawa 1998.
Modern Criticism and Theory: A Reader, red. D. Lodge, London 1988.
Modern Literary Theory: A Comparative Introduction, red. A. Jefferson,
D. Robbey, London 1982.
Modern Literary Theory: A Reader, red. P. Rice, P. Waugh, London–New
York–Sydney–Auckland 1992.
The New Princeton Encyclopedia of Poetry and Poetics, red. E. Preminger,
T. V. F. B. Borgan, Princeton 1993.
Philosophy of Literature: Contemporary and Classic Readings: An Anthology,
red. E. John, D. McIver Lopes, Oxford 2004.
R. Selden, Practising Theory and Reading Literature: An Introduction, Hemel
Hempstead 1989.
R. Selden, The Theory of Criticism from Plato to the Present: A Reader, London
1988.
R. Selden, P. Widdowson, A Reader’s Guide to Contemporary Literary Theory,
London 2005.
R. Tallack, Literary Theory at Work:Three Texts, London 1987.
Theory into Practice: A Reader in Modern Literary Criticism, red. K. M. New
ton, London 1992.
Twentieth Century Literary Theory: A Reader, red. K. M. Newton, New York 1997.
D. Walder, Literature in the Modern World: Critical Essays and Documents,
Oxford 1990.
R. Webster, Studying Literary Theory: An Introduction, London–New York–Syd
ney–Auckland 1990.
R. Velek, O. Voren, Teorija književnosti (prev. Aleskandar I. Spasić i Slobodan
Đorđević), Beograd, 1965.
Rečnici
Antologije
After Strange Texts: The Role of Theory in the Study of Literature, red. G. S. Jay,
D. L. Miller, Alabama 1985.
Avangarda i tradicija (prir. Gojko Tešić), Beograd, 2002.
P. A. Bové, In the Wake of Theory, Hanover 1992.
E. N. Bruss, Beautiful Theories: The Spectacle of Discourse in Contemporary
Criticism, Baltimore 1982.
A. Burzyńska, Anty-Teoria literatury, Kraków 2006.
Uvod 47
A. Burzyńska, „Poetyka po strukturalizmie“, u: Poetyka bez granic, red. W. Bo
lecki, W. Tomasik, Warszawa 1995.
A. Burzyńska, Poststrukturalizm, dekonstrukcja, feminizm, „gender“, dyskursy
mniejszości i co dalej? [u:] Sporne i bezsporne problemy współxzesnej wi
edzy o literaturze, red. W. Bolecki, R. Nycz, Warszawa 2002.
A. Burzyńska, Teoria czy postteoria?, [u:] Kryzys czy przełom. Studia z teorii i
historii literatury, red. M. Lubelska, A. Łebkowska, Kraków 1994.
Consequences of Theory, red. J. Arac, B. Johnson, Baltimore–London 1991.
T. Eagleton, Teorija i nakon nje (prev. Darko Polšek), Zagreb, 2005.
The Future of Literary Theory, red. R. Cohen, New York–London 1989.
P. Griffith, Literary Theory and English Teaching, Miltar Keynes–Philadelphia
1987.
M. Krieger, The Institution of Theory, Baltimore–London 1994.
M. Krieger, „Literary Invention and the Impulse to Theoretical Change“, NLH
1986, nr 18, s. 191–208.
M. Krieger, Words about Words about Words: Theory, Criticism, and the Lite
rary Text, Baltimore–London 1988.
Kryzys czy przełom. Studia z teorii i historii literatury, red. M. Lubelska, A. Łeb
kowska, Kraków 1994.
Life after Theory, red. M. Payne, J. Schad, London–New York 2003.
Literary Theory’s Future, red. J. Natoli, Urbana 1989.
Literary Theory Today, red. P. Collier, H. Geyer-Ryan, New York 1990.
S. Lynn, Texts and Contexts: Writing about Literature with Critical Theory,
New York 1994.
Po strukturalizmie. Współczesne badania teoretycznoliterackie, red. R. Nycz,
Wrocław 1992.
W. Righter, The Myth of Theory, Cambridge 1994.
Sporne i bezsporne problemy współczesnej wiedzy o literaturze, red. W. Bolecki,
R. Nycz, Warszawa 2002.
Tracing Literary Theory, red. J. Natoli, Urbana–Chicago 1987.
Writing Theory and Critical Theory, red. J. Clifford, J. Schilb, New York 1994.
A. Buržinjska
S. Frojd, Psihopatologija svakodnevnog života, Novi Sad, 1973, str. 321, pre
vod: H. Klajn.
K. G. Jung, „Analitička psihologija i pogled na svet“ u: K. G. Jung, Duh i ži
vot, Novi Sad, 1977, str. 57, prevod: D. i P. Milekić.
J. Lacan, Les quatre concepts fondamentaux de la psychanalyse. Séminaire XI,
Paris, 2002, str. 28.
Šta je psihoanaliza?
Ž. Lakan, Spisi, Prosveta, Beograd, 1983, str. 38, prevod: Danica Mijović i Fi
lip Filipović.
I. Psihoanaliza 51
Psihoanaliza, međutim, nije samo interpretativno orijentisana
klinička terapija. U pismu svom prijatelju Flisu, koji je intelektualno
pratio Frojda u pionirskim godinama psihoanalize, Frojd je pisao:
„Kao mlad čovek poznavao sam samo žudnju za filozofskim zna
njem, sada je nameravam zadovoljiti okretanjem od medicine ka
Psihoanaliza kao psihologiji.“ Zaokret od medicine ka psihologiji, uopšteno govoreći
opšti teorijski – od biologije ka filozofiji – znači da je psihoanaliza za Frojda, kao
model
hermeneutika za Diltaja, postala opšti teorijski model (Frojd je ovaj
model nazvao i fikcijom) koji objašnjava ljudsku prirodu i predstav-
lja osnovu za analizu određenih ponašanja. Zato što ova ponašanja
imaju svoj izvor u nesvesnom, psihoanalizma, koja izlazi izvan (me
Metapsihologija ta-) nivoa svesti, jeste metapsihologija. Isto kao što metafizika izlazi
izvan granica fizike, tako se i metapsihologija smešta izvan okvira
dostupnog psihologiji koja istražuje svest. Metapsihološki jezik koji
je Frojd stvorio, a koji se odnosi na nesvesne procese, on je podigao
na nivo univerzalnog jezika koji tumači celokupnost ljudskih pona
Psihoanaliza = šanja. U tom smislu je psihoanaliza nesvesnog holistička antropolo
holistička gija. Pošto nesvesno onemogućava čoveku potpunu samospoznaju,
antropologija
to znači da slika čoveka podleže radikalnoj promeni i od prosveti
teljske vizije racionalnog subjekta pretvara se u teoriju subjekta traj
no odvojenog od sopstvene suštine.
Čovek zavisi od osnovnog pravila koje vlada psihičkim životom,
a to je izbegavanje neprijatnosti povezane s nedostatkom zadovolja
vanja ljubavne energije (princip zadovoljstva, Lustprinzip). Tako se
– prema Frojdu – mogu objasniti kultura, religija i društveni život.
U Nelagodnosti u kulturi čitamo: „Zadatak koji treba da se reši sastoji
se u premeštanju nagonskih ciljeva te vrste tako da ne može da ih po
godi odbijanje iz spoljašnjeg sveta. Sublimacija nagona to potpomaže.
Najviše postiže ko ume dovoljno da povisi udeo zadovoljstva iz izvo
ra psihičkog i intelektualnog rada.“ Naučno i umetničko stvaralaštvo
vodi ka „zadovoljavanju poseb
Sublimacija nog kvaliteta“ koji omogućava ■ SUBLIMACIJA – proces u kojem
nagona
da spoljašnji svet ne odbaci naše dolazi do neseksualne investicije sek
sualne energije. Libido biva usmeren
želje. I kultura i religija predstav ne na erotski objekat želje već na neki
ljaju za Frojda mesto zadovoljava drugi cilj, na primer, na umetničko de
nja seksualnog nagona njegovim lo koje samim tim postaje instrument
premeštanjem. U tom smislu, gušenja. U Tri rasprave o seksualnoj
psihoanalitičko (tačnije: postfroj teoriji Frojd u sublimaciji vidi „jedan
od izvora umetničke aktivnosti“.
dovsko) tumačenje književnosti
S. Frojd, Iz kulture i umetnosti, Matica srpska, Novi Sad, 1976, str. 281, pre
vod: dr Đorđe Bogićević.
Pogledati: Hermeneutika.
I. Psihoanaliza 55
kao medijator između nagona i društvenih normi, stvaraju
ći odbrambenu stranu l i čnost i u sukobu snaga. Opo
zicija između Ja i Ono jednaka je opoziciji između razuma
i strasti.
c. Über-Ich (Nad-Ja, superego) je interiorizacija zabrana i nor
mi (roditeljskih, društvenih, kulturnih), sudija (cenzor) Ja,
instanca savesti, samoposmatranja interiorizovanih ideala.
„Nad-ja proizlazi neposredno iz roditeljske instancije.“
10 Ibid.
11 Ibid., str. 380.
I. Psihoanaliza 57
konflikta ukorenjenog u prošlosti. „Neuroze ne proizlaze iz
seksualnosti, nego... za svoje poreklo duguju konfliktu izme
đu ja i seksualnosti.“12 „Ljudi obolevaju od neuroze kad im
je oduzeta mogućnost da zadovolje svoj libido, dakle ... usled
‘uskraćenja’, ... i da su njegovi simptomi upravo zamena za pro
mašeno zadovoljenje.“13 Pošto je nemogućnost zadovoljenja
seksualne energije uzrok neuroza i izvor sublimacije, psihoa
naliza – primenjena u istraživanjima umetnosti u frojdovskoj
verziji – uglavnom se bavi neurotizovanim subjektom koji se
izražava pomoću teksta. Književni tekst se tako posmatra kao
Književni tekst s i mb ol i č na re pre z e nt a c ij a neu roze, a teza o simbolič
kao reprezentaci
ja neuroze
koj reprezentaciji nesvesnog je najvažnija psihoanalitička teza
u književnim istraživanjima koju su podjednako zastupale sve
orijentacije u okviru škole. Razlike se zasnivaju jedino na to
me da li se psihoanalizi podvrgava autor, u čijoj se biografiji
traže uzroci nastanka neuroze, ili i sam tekst s kojeg prelazak
na autorov život uopšte nije pouzdan. Uporedo s „povratkom
autora“, koji se trenutno intenzivira u vidu reakcije na njegovu
strukturalističku i poststrukturalističku „smrt“, u teoriji knji
ževnosti, vraća se i živo interesovanje za psihoanalizu subjek
ta ponovo smeštenog u život.
Hermeneutika i fenomenologija
I. Psihoanaliza 59
ž elj e“.21 Kakvih želja? Erotskih. → pomoć mehanizma premeštanja). Stal
„Mi smo u pravu da kažemo da ni konflikt između Ja i nesvesnog
je svaki kulturni čovek u bilo vodi ka nastanku simptoma koji funk
kojoj tački zadržao infantilno cionišu kao zamena za seksualnu
oblikovanje seksualnog života; satisfakciju. Potiskivanje nije pojedi
i tako shvatamo da potisnute in načan akt, već proces koji se stalno
ponavlja. Teorija potiskivanja jeste
fantilne seksualne želje daju naj ključ za psihoanalitičko shvatanje ne
Potisnute češće i najsnažnije pokretačke uroze i histerije.
seksualne želje snage za stvaranje snova.“22
San poseduje dinamičku strukturu koju sačinjavaju:
1. Sk rive na m is a o (Traumgedanke), „materijal za preradu“,
„nesvesno jezgro“.23 Traumgedanke ili misao sna je original,
izvorni tekst, „osnovni govor“ koji zatim podleže preobliko
vanju u radu sna.
Struktura sna 2. R a d s na (Traumarbeit). Pretvara ono što jeste skriveno u
ono što je očigledno. Njegova osnovna funkcija jeste da sakri
je put koji vodi ka „pravom činiocu“,24 „skrivanja namera“.25
Ovo podseća na prevođenje (Übersetzung) koje je istovre
meno i izopačenje (Einstellung). Rad sna se odvija analog
no stvaranju književnog teksta: „asocijativne niti ne idu di
rektno od misli do sadržine sna, već se usput često ukrštaju
i prepliću“.26 Ovo ukrštanje misli je tropološkog (simbolič
Tropologija sna kog) karaktera. Tropologija sna je sistem preoblikovanja i
deformisanja skrivene sadržine sna (grč. tropos – zaokret,
obrt). Nju sačinjavaju:
a) Kondenzacija, sažimanje (Verdichtung).27 Tako funkcioni
še metafora.
b) P omeranje, premeštanje (Verschiebung). Tako funkcioni
še metonimija.
c) Slikovnost (Darstellbarkeit). Reči se pretaču u slike.
d) S ekundarna obrada (sekundäre Bearbeitung). Jedna slika
se pretvara u drugu.
Rad sna, koji vodi ka deformisanju skrivene sadržine sna,
podvrgnut je stalnoj cenzuri za koju Frojd kaže da je „trajna
21 S. Frojd, Tumačenje snova, I, Matica srpska, Novi Sad, 1970, str. 166, prevod:
dr Albin Vilhar.
22 Ibid., II, str. 347.
23 S. Frojd, Uvod u psihoanalizu, op. cit., str. 138.
24 Ibid., 162.
25 S. Frojd, Snovi, op. cit., str. 391.
26 Ibid., str. 371.
27 Imajmo u vidu da se u reči Verdichtung skriva reč Dichtung – poezija, koju
možemo definisati kao zg usnut govor.
I. Psihoanaliza 61
Tumačenje snova zasniva se na prelaženju istog puta na kojem
Razumevanje je nastao san, ali u suprotnom smeru: „Rad tumačenja hoće da ot
sna kloni rad sna“,40 odnosno otklanjanju deformisanja do kojeg je do
veo rad sna, „fasada sna“,41 i dopiranju do pravog sadržaja sna koji
postaje očigledan odmah nakon osvešćivanja. Pišući o neizbežnom
prisustvu simbolike u snu, Frojd primećuje da „i kad bi cenzura sno
va bila uklonjena, mi ipak ne bismo bili u stanju da ih razumemo,
očigledni san ne bi još bio istovetan sa skrivenim mislima sna“.42
Teza klasične To znači da se razumevanje zasniva na utvrđivanju identičnosti iz
hermeneutike među očigledne i skrivene sadržine, između simptoma i njegovog
uzroka, na uklanjanju razlike koja ih deli. Razumeti san znači „raz
maknuti zavesu rada sna“43 i zaviriti u uzrok. Tu se, međutim, javlja
bitan problem.
Epifanija i nemoć
I. Psihoanaliza 63
A koje više ne daje nikakav doprinos ni za rasvetljavanje
Pupak sna sadržine sna. To je onda pupak sna [der Nabel des Traums],
mesto gde se on nastavlja u nepoznato.“51
Podsetimo na to da je glavna Frojdova teza koja se odnosi na
snove (i glavna teza psihoanalize u književnim istraživanjima) za
snovana na kategoriji repre z ent a c ij e i glasi ovako: san (tekst)
je takva vrsta reprezentacije u kojoj očigledna sadržina sna (Trau
San kao minhalt) reprezentuje skrivenu sadržinu, odnosno misao sna (Tra
reprezentacija umgedanke). Rad sna zasniva se na stvaranju misli snova (smisao)
i njihovom preoblikovanju u sadržaj sna (tekst). Upravo ovo preobli
kovanje, Umwandlung, Frojd naziva reprezentacijom, Darstellung.52
Odnos između ova dva nivoa sna analogan je odnosu između origi
nala i prevoda, dakle, na očigledan način sadrži semantičku sime
triju između misli sna i njene sadržine, jer u suprotnom ne bi bilo
reči o originalu i prevodu. S druge strane, međutim, Frojd uporno
ostaje pri radikalnoj asimetriji sadržine i misli koja je u stvari ne
izbežan uslov rada sna. Interpretacija je u strogom smislu deformi
Deformisanje sanje i vraćanje u početni oblik prvobitne misli sna, odnosno – da
sna predstavimo to u kategorijama teorije književnosti – prelaženje o či
g l e d no g sl oj a tek st a u sk r ive n i ili očiglednih značenja u neo
čigledni smisao ili – da upotrebimo strukturalističku lingvističku
terminologiju – signifiants u signifiés. Tako je Frojdova hermeneuti
Rascep ka rascepljena: s jedne strane, teži ka epifaniji smisla skrivenog iza
zavese teksta sna, s druge strane, međutim, ne može da dođe do te
epifanije, jer je proces interpretacije samo suprotnost rada sna koja
Interpretacija se zasniva na deformisanju. A sama interpretacija jeste diskurs koji
i autobiografija ima izrazito autobiografsko značenje. U Tumačenju snova Frojd ne
prestano priča svoju priču, sopstvene snove, izlaže njihovo tumače
nje; na taj način dokazuje da ne postoji interpretacija koja nije uro
njena u život interpretatora.
I. Psihoanaliza 65
postaje svestan toga da ne zna šta se nalazi ispod. Silazi u parter gde
se sada nalazi stariji nameštaj iz XV veka, zatim odlazi u podrum koji
potiče iz rimskog doba i na kraju nalazi tajni ulaz u još nižu prostoriju
gde „debeli sloj prašine pokriva kosti i ostatke razbijenog posuđa, kao
da su ostaci neke prvobitne kulture“. Za Junga je smisao sna bio očigle
Kuća kao dan:56 kuća je metafora psyche, salon je svest, parter je nesvesno, a po
metafora psyche drum i prostorija ispod njega je „svet prvobitnog čoveka u meni, svet
u koji svest nije prodirala i koji nije mogla da objasni“.57 Jung će ovaj
svet „ostatka prvobitne kulture“ ili – prema drugoj definiciji – „kolek
tivnog a priori individualne psyche“ poistovetiti s gnostičkim pojmom
plerome, središta arhetipova koji emaniraju pojedinačne slike i simbo
Jungova le. Za Junga ovi arhetipovi čine najdublju, neosvešćivanu i kolektivnu
koncepcija naslagu ljudske psihe koja izranja u snovima i fantazijama. Arhetipovi
arhetipova
– „psihičke residua nebrojenih iskustava istog tog tipa“58 – upućuju na
univerzalna ljudska iskustva kao što su, na primer, detinjstvo, materin
stvo, veza sa zemljom, smrt ili putovanje, a njihovo prisustvo u svim
religijama i mitologijama nesumnjivo svedoči o dubokoj povezanosti
pojedinačnih oblika nesvesnog bez obzira na to u kojoj će se kulturi
čovek roditi i u kojoj će se obrazovati. Slično će smatrati Nortrop Fraj
Arhetipologija (1912–1991), čiji je osnovni cilj kao istraživača književnosti bilo „traga
prema Fraju
i Diranu
nje za jednakošću ljudskog uma pomoću uporednog istraživanja umet
ničkih dela“,59 i Žilber Diran (rođ. 1921), autor Antropoloških osnova
imaginarnog (1960), za kojeg je „svet predstava – odnosno Okean,
zbir svih ljudskih predstava“ bio „definivna mera svih stvari“.60
Odnos između svesnog Ja i psyche određuje naš duhovni razvoj
koji, prema Jungu, čini suštinu procesa individuacije i inicijacije u
život. Stvaralačka snaga fantazije koja izražava arhetipsku snagu ne
Jungov svesnog u krajnjoj liniji usmerena je protiv zlokobne materijalnosti
gnosticizam života (otuda Jungov gnosticizam),61 koja je za prvobitnog čoveka
56 Nasuprot Frojdu, koji je snove shvatao kao rebuse koji kriju istinu o nama,
Jung je u snovima video način na koji nas naše nesvesno neposredno uči to
me ko smo mi.
57 C. G. Jung, Sećanja, snovi, razmišljanja, Atos, Beograd, 1995, str. 194, pre
vod: Dubravka Opačić-Kostić.
58 C. G. Jung, „O stosunku pshyhologii analitycznej do dzieła poetyckiego“,
u: Archetypi i symbole. Pisma wybrane, Warszawa, 1976.
59 J. Hart, Northrop Frye: The Theoretical Imagination, London–New York, 1994,
str. 54. O Nortropu Fraju pogledati: M. P. Markowski, „Northrop Frye: literatu
ra jako objawienie“, u: N. Frye, Wielki Kod. Biblia i literatura, Bydgoszcz, 1998.
60 Pogledati: Potęga świata wyobrażeń czyli Archetypologia według Gilberta Du
randa, Lublin, 2002, str. 5.
61 Prevodilac i tumač Junga Ježi Prokopjuk piše: „Ovako shvaćena gnoza je (nein
telektualna) ‘spoznaja’ – Boga, suštine stvari, sveta, samog sebe i sl. – pomoću
I. Psihoanaliza 67
Odnos između Između arhetipa i dela uspostavlja se dvosmeran odnos, upravo
arhetipa i dela
isti onakav kao u Platonovoj teoriji ideja, koji povezuje ideje i po
jedinačne predmete: arhetip učestvuje u delu (Platonov methexis),
dok delo reprezentuje ili podražava (Platonov mimesis) arhetip.
A istraživač arhetipova podseća na filozofa upućenog u tajnu pla
tonizma koji se, posle niza nivoa saznanja, izdiže – kako to Platon
Proučavanje predstavlja u Pismu VII – do nivoa same ideje koja se, očigledno, ne
književnosti kao može predstavljati. Tako istraživanja književnosti postaju inicijacij
inicijacijska
delatnost ska delatnost.66
Posle Frojda
I. Psihoanaliza 69
se manifestovalo p omo ć u jezika (to je glavna teza njegovog rada
Dosetka i njen odnos prema nesvesnom). Prema Lakanu – nesvesno
je sam jezik.
Lakan i književnost
Ovde se najbolje vidi značaj koji Lakanova psihoanaliza ima za pro
mišljanje književnosti. Krenimo još jednom od subjekta. Dakle, ka
Lakan ko ističe poznati komentator Lakana, Slovenac Slavoj Žižek, „osnov
i književnost na osobina Lakanovog subjekta očigledno je njegova alijenacija u
označitelju: samo ako je subjekat uhvaćen u radikalno spoljašnju
mrežu označitelja, već je mrtav, raskomadan, podeljen“.69 To znači
da simbolička reprezentacija, iako neizbežna, uvek vrši izobličava
nje subjekta, „da subjekat ne
može da pronađe označitelja ■ TRAUMA (nem. iz grč. trauma)
koji bi bio ‘njegov sopstveni’, da – događaj u psihičkom životu subjek
uvek govori previše ili prema ta koji je izazvao šok na koji se ne mo
že privići. Trauma je – prema Frojdu
lo: ukratko, uvek govori nešto – bolna ingerencija stvarnosti, dok je
drugo od onoga što je hteo da prema Lakanu – efekat približavanja
kaže“.70 Ako se kaže da je Laka Realnom, odnosno onome za šta ne
Subjekat nov subjekat izgrađen na ne ma reči u jeziku. U oba slučaja trau
izgrađen dostatku, onda taj nedostatak ma ne podleže simbolizaciji.
na nedostatku
predstavlja nemogućnost prona
laženja najličnijeg signifiant za ■ STRAVIČNO (nem. das Unheim-
izražavanje samog sebe. Umesto liche) – kategorija koju je uveo Frojd
toga progovara Nesvesno, odno da bi označio situaciju u kojoj se de
sno Jezik ili Simbolički Drugi šava povratak onoga što je svest poti
(l’Autre). Pedesetih godina, za snula i što izaziva osećaj čudnovato
sti i neobičnosti postojanja. Prema
Lakana je bilo najvažnije otkri Frojdu, „unheimlich je sve ono što bi
će da simbolički poredak pred trebalo da je skriveno i tajno, a izašlo
stavlja mesto prave konstitucije, je na videlo“. Umetnost često izaziva
zapravo de-konstitucije subjek osećanje stravičnog.
ta. Kasnije, međutim, Lakan vi
še ne insistira na simboličkoj dimenziji i u vezi s tim više ne veruje
toliko u reintegrativni i intersubjektivni smisao analitičkih postupa
ka. Glavni predmet njegovog interesovanja postaje Stvarnost, pre
Realni poredak ciznije – ono što je Realno. Prema Lakanu, R e a l n o j e on o što
69 S. Žižek, Sublimni objekt ideologije, Zagreb, 2002, str. 206, prevod: Nebojša
Jovanović i dr.
70 Ibid., str. 207–208.
I. Psihoanaliza 71
reakcija na pritisak Stvari koja ■ DRUGI (fr. l’Autre) – u Lakanovoj
se u njemu krije. Pristup simbo koncepciji, mesto s kojeg se postavlja
ličkoj dimenziji – ili, na primer, pitanje o mojoj želji, dakle, mesto
Poredak pisanje (poredak automaton) na kojem sam prepoznat kao ja i na
automaton – u stvari je osuđen na alijenaci kojem to prepoznavanje (priznanje)
zahtevam (pogledati: ŽELJA). To ni
ju u označitelju, ali, s druge stra je drugi čovek, već simbolično mesto
ne, uspeva da izbegne ono što koje zauzimam osećajući nedostatak
je u subjektu najtraumatičnije (kad ne bih osećao nedostatak, ne bih
– Stvar koja se nikako ne može mogao ništa da želim). Zato će Lakan
Poredak tuché simbolizovati (poredak tuché). reći: Drugi je nedostatak u meni.
Pisanje je, dakle, pokušaj maski
ranja traumatičnog jezgra pomoću identifikacije sa simboličkim knji
ževnim smislom. Šta je, zapravo, ovaj centar koji se ne može dosegnu
ti, srž koja se ne može tematizovati, a koja skroz prožima subjekat?
Prema Lakanu, to je trauma. Realnog (dakle, traume) ne možemo se
osloboditi, ali ga ne možemo ni dotaći. Dakle, dilema književnosti je
Književnost ste sledeća: pisanje je nemoguće bez odnosa prema traumi (pisanje
i trauma je traumatično po suštini), iako ne može, takođe, ni da je ne maskira
(bežanje od traume je suština književnosti). Takav je, naime, najvažni
ji smisao Lakanove psihoanalize u književnom kontekstu.
Rezime
I. Psihoanaliza 79
Bibliografija
Rečnici
Sigmund Frojd
Izabrane rasprave
Žak Lakan
Inostrani autori
Poljski radovi
Е. Huserl, Ideja fenomenologije. Pet predavanja, Beograd, 1975, str. 82, pre
vod: Milan Damjanović.
R. Ingarden, Poetika, Foto-futura, Beograd, 2000, str. 11, prevod: Ivana Đokić.
G. Poulet, La conscience critique, Paris, 1971, str. 314.
W. Iser, „Proces czytania. Perspektywa fenomenologiczna“, u: Współczesna
myśl literaturoznawcza w RFN. Antologia, Warszawa, str. 225.
Šta i kako?
II. Fenomenologija 89
u kakve spekulacije.“ Svest nastoji da vidi ono što se pojavljuje bez
ikakvih predubeđenja i gotovih teorija, koncentrišući se na ono što
je najbitnije (suština stvari, odnosno eidos), a ne na ono što je slučaj
no i pojedinačno. Ovaj prodoran pogled (koji je Huserl nazvao intu
Fenomenološka icijom ili očiglednošću) prati precizan opis jer „stvarnome pripada
očiglednost
da bude opisano, a ne konstruirano ili konstituirano“. Čist opis, pre
ma Huserlu, zasniva se na „sagledavanju suštine“ koja treba da se
predstavi s apodiktičnom, odnosno nesumnjivom očiglednošću.
Uticaj fenomenologije na proučavanje književnosti je posredan.
Huserla je kao matematičara i logičara u neznatnoj meri interesova
Ingardenova la književnost i nije joj posvetio posebne studije. A za Ingardena,
istraživanja njegovog učenika, istraživanja književnog dela bila su samo deo
književnog dela
šireg filozofskog projekta u kojem je – uprkos Huserlovim određe
njima – nastojao da dokaže kako svet postoji na autonoman način,
relativno nezavistan od akata svesti, iako je stvaran i pomoću svesti.
Zato treba imati u vidu da je Ingarden, određujući egzistencijalnu
autonomiju književnog dela u okviru glavnih ontoloških istraživa
nja, pokušavao pre svega da pronađe dokaze za potkrepljivanje te
ze o postojanju egzistencijalno samostalnog sveta i da su ga manje
interesovali pojedinačni knji
■ INTENCIONALNOST – ideja koju
ževnoteorijski problemi. Narav je Huserl preuzeo od Franca Brenta
no, književno delo je specifičan na (1838–1917): svaka svest je svest o
predmet i potrebna mu je poseb nečemu, što znači da ne postoji nein
na pažnja, ali pre svega je reč o tencionalna ili prazna svest. Predmeti
tome da li realni predmeti mogu se ne nalaze u svesti kao u kutiji, već
imati intencionalnu strukturu. predstavljaju predmete (ili korelate)
akta svesti te su, dakle, suštinski ne
Ingarden je – uprkos Huserlu zavisni od svesti. Prema Ingardenu,
– tvrdio da mogu, a analiza knji književno delo je intencionalna tvo
Književno delo ževnog dela kao „intersubjektiv revina (korelat autorske svesti) koja
kao inter- nog intencionalnog predmeta“ je učinjena trajnom pomoću inter
subjektivni inten
cionalni predmet koji ima svoju egzistencijalnu subjektivnog značenja i zahvaljujući
tome književno stvaralaštvno je razu
osnovu izvan čiste svesti bila je mljivo. Kao intencionalni predmet,
izuzetno pogodna za polemiku s književno delo je shematizovana tvo
Huserlom. revina koja traži aktualizaciju.
Osnove
II. Fenomenologija 91
Huserlovo istraživanja),11 Huserl se udaljava od psihologizma i postavlja temelje
udaljavanje od
psihologizma
čistoj logici. Po objavljivanju Logičkih istraživanja Huserl je imenovan
za profesora u Getingenu, gde je radio do 1916. godine (1912. godine
Roman Ingarden je postao njegov učenik). Od 1916. godine je pre
davao u Frajburgu (gde su njegovi učenici bili, između ostalih, Edita
Štajn i Martin Hajdeger). U penziju je otišao 1929, ali je do 1933. dr
žao predavanja. U isto vreme pojavila su se još dva dela kojima započi
nje fenomenološki preokret u filozofiji: Fenomenologija volje Aleksan
dra Pfendera i Transcendentalna i psihološka metoda Maksa Šelera.
Logička Zašto su nastala Logička istraživanja? Ruski filozof Lav Šestov,
istraživanja s kojim se Huserl ozbiljno sporio povodom pouzdanosti saznanja,
pamti izjavu nemačkog mislioca na tu temu:
„Što sam dublje prodirao u osnovne probleme logike, to sam
jače osećao da naše znanje i naše poznavanje podrhtavaju i
da se ljuljaju iz temelja, dok se napokon, na moje neopisivo
zaprepašćenje, nisam uverio da ukoliko je savremena filozo
fija izrekla poslednju reč o suštini saznanja, onda to sazanje
ne postoji ... [Bio sam svestan toga] da ako razum ne uspe da
pobedi sumnje koje su se u meni namnožile, ako smo osuđe
ni samo na doterivanje, zabašurivanje ... pukotina i praznina
koje su nastale u svim našim epistemološkim konstrukcija
ma, onda će se jednog dana naše divno znanje raspasti i naći
ćemo se oči u oči s bednim ostacima naše veličine.“12
Protiv saznajnog Logička istraživanja su, pre svega, bila usmerena protiv saznaj
relativizma nog relativizma, odnosno uverenja da ne postoji objektivno merilo
ispravnosti sudova o stvarnosti. Huserlov cilj je bio da pronađe ono
„što je istinito [i što] je apsolutno istinito“, „samo po sebi“. Prema
Huserlovom mišljenju,
„istina je samo jedna jedina, bez obzira na to da li je u svojim
sudovima sagledavaju ljudi ili ne ljudi, anđeli ili bogovi“.13
Ovo je jedan od najvažnijih fenomenoloških aksioma: saznanje
ne zavisi od toga ko i na koji način saznaje, već se zasniva na potpu
nom odvajanju istine od promenljivih okolnosti njenog shvatanja.
11 E. Husserl, Badania logiczne (1900–1901) t. 1: Prolegomena do czystej logiki,
Toruń, 1996, t. 2: Badania dotyczące fenomenologii i teorii, deo 1–2, Warsza
wa, 2000.
12 L. Szestow, „Egzystencjalizm jako krytyka fenomenologii“, u: Folozofia egzysten
cjalna, priredili: L. Kołakowski, K. Pomian, Warszawa, 1965, str. 214–215.
13 E. Husserl, Badania logiczne, t. 1, op. cit., str. 123.
II. Fenomenologija 93
Osnovne teme Tema knjige je „č ist a fe nome nol og ij a dož iv lj aj a mišlj e
Logičkih nj a i s a z nanj a“ koja „se odnosi isključivo na doživljaje koji se
istraživanja
mogu shvatiti i analizirati i ntuic ij om u čistoj suštinskoj [= esen
cijalnoj] opštosti, a ne sa empirijski apercipiranim [= svesno doživ
ljenim] doživljajima kao realnim činjenicama, s doživljajima ljudi
i životinja koji se kao iskustvena činjenica ispoljavaju i prihvataju
u svetu“.18 Nije reč, dakle, o tome šta čovek doživljava u svetu, već
šta doživljava u čistoj intuiciji, što znači intuiciji svedenoj samo
Fenomenološka na svest. Fenomenološka intuicija „isključuje sve sudove koji se
intuicija odnose na psihofizičku prirodu, uključujući realne stvari, tela, lju
de, pa i sopstveni Ja-subjekat, kao i uopšte na sve što transcendira
Čista svest [= prekoračuje] čistu svest“.19 Fenomenologija se, dakle, bavi „či
stom svešću“ (= unutrašnjom, imanentnom svešću) i ne bavi se
onim šta svako od nas, kao jedinka otelovljena i podložna raznim
uticajima, misli o svetu, niti šta u tom svetu doživljava, kakvim uti
cajima podleže. Huserl govori o „u nut rašnj em op až anju“, od
nosno onakvom koje u svoj predmet ne uvodi ništa što u samom
doživljaju ne bi bilo „očigledno predstavljeno i efektivno prisutno“.
„Logički pojmovi [...] trebalo bi da proističu iz e v i dent nost i [An
schauung]; oni treba da nastaju putem idejizujuće apstrakcije na
osnovu određenih doživljaja.“20 Ova „idejizujuća apstrakcija“ treba
da oslobodi pojedinačne doživljaje od njihove neprevodivosti na je
zik opštih pojmova. Evidentnost garantuje adekvatnost, odnosno
„pojmovno savršeno predstavljeno“21 saznanje bez ikakve subjektiv
ne primese; subjektivne, znači one koja je promenljiva i dolazi izvan
svesti. Ovde moramo biti oprezni. Za Huserla iz tog perioda „subjek
tivan“ znači „neobjektivan“ ili onaj koji „prlja“ saznavanje večne isti
ne.22 „Subjektivan“ znači promenljiv i relativizovan. Rečju, nesiguran.
„Suštine shvaćene direktno suštinskom intuicijom, kao i veze
koje se zasnivaju samo na suštinama, ona izražava opisno kroz suš
tinske pojmove i iskaze koji imaju karakter suštinskih prava.“23 „Čist
Huserlova opis“, prema Huserlu, jeste „otkrivanje suštine i opisno ustaljivanje
koncepcija otkrivene suštine u čistim pojmovima izvršeno na osnovu, datog
čistog opisa
kao primer, evidentnog shvatanja pojedinačnih doživljaja (makar
18 Ibid., t. 2, deo I, str. 4–5. Sve dopune i objašnjenja u uglastim zagradama poti
ču od autora.
19 Ibid., t. 2, deo I, str. 552.
20 Ibid., t. 2, deo I, str. 8–9.
21 Ibid., t. 2, deo I, str. 447.
22 „Istina [...] je ‘večna’ ili bolje: ona je ideja i kao takva je vanvremenska. Nema
smisla pripisivati joj neko mesto ili trajanje, čak ni kad bi se to moglo produ
žiti za sva vremena“. Op. cit., t. I, str. 133.
23 Ibid., t. 2, deo I, str. 5.
II. Fenomenologija 95
A šta je ona pre svega? Ona je sopstvena suština oslobođena slučaj
nih i promenljivih okolnosti.
Rezultati Logičkih Dakle, kako proističe iz Logičkih istraživanja, fenomenologija
istraživanja je nauka koja je:
1. Čist a i apr i or na, jer je neempirijska i nadindividualna.
Kako je pisao Merlo-Ponti, „svijet je isto ono što mi sebi pred
stavljamo, ne kao ljudi ili empirijski subjekti, nego ukoliko
smo svi jedino svjetlo i ukoliko participiramo na Jednome ne
dijeleći ga“29.
2. E i d et ska, jer shvata suštinu onog što je opaženo.
3. Istovremeno je i kon k re t na , jer je ukorenjena u p osma
t r anju. Kako se, posle niza godina, sećao Ingarden: „Povra
tak stvarima, konkretnim stvarima, a ne apstrakciji, teoriji
itd., ka konkretnim stvarima – to je bio spas.“30 Ali, imajmo
u vidu, međutim, da nije reč o samoj konkretnosti nego o to
me šta je u konkretnosti bitno i nepromenljivo.
4. O či g l e d na, odnosno i ntuit iv na (intuicija = očigledna
svest), jer neposredno sagledava suštinu u očiglednoj samo
prisutnosti, u sopstvenoj ličnosti (Huserl je voleo da kaže:
in propria persona), bez ikakve „subjektivne“ primese. Feno
menologija omogućava suštinama stvari da se otkrivaju u nji
hovom pravom obliku.
5. O pis na, jer opisuje ono što s e p oj av ljuj e u svesti, što je
dato (gegeben) svesti i način na koji se pojavljuje i na koji je
dato. Ovu dimenziju Huserl naziva „datošću“ (Gegebenheit).
6. Eg z a kt na, jer je egzaktno naučna, što znači u odnosu na po
gled na svet – stroga i neutralna, što joj omogućava da bude
osnova svih drugih pojedinačnih nauka.
Iako je Huserl priznavao da je pišući Logička istraživanja bio
„filozofsko dete“, Ingarden, ipak, nije bio u pravu tvrdeći da je
ovo delo samo „više zbirka rasprava nego celovita knjiga“ i da ne
pruža „nikakvu novu ni celovitu problematiku filozofije uopšte“.31
Fenomenologija koja proističe iz Logičkih istraživanja nije trebalo da
bude program, već „pokušaj fundamentalnog rada koji se zaista
može sprovesti na neposredno viđene i shvaćene stvari“.32 Na rezul
tate Logičkih istraživanja kasnije će se osloniti sledeće etape Huser
lovog rada i čitave fenomenologije.
II. Fenomenologija 97
svešću u fenomen ne samo da ne ■ TRANSCENDENTALAN – (lat.
ma smisla već ostaje i izvan moguć transcendo = prekoračujem) – onaj
nosti saznanja. Za Huserla je ono koji prekoračuje čulno iskustvo u
što je dato = intencionalni pred pravcu razuma koji utvrđuje uslo
met = fenomen. Prema kasnijoj ve za mogućnost bilo kakvog isku
terminologiji primenjenoj u Ideja stva. To je razlika koju je utvrdio
Kant i koja strogo razdvaja ono što
ma: korelacija između čina svesti i je čulno od onoga što je razumno.
predmeta svesti je (odgovarajuće) Napomena: transcendentan nije
Noeza i noema spajanje noeze i noeme. Imajmo u isto što i transcendentalan! U fe
vidu: ni stvari kao takve, ni čovek nomenologiji je transcendentan
kao takav nisu dostojni pažnje fe spoljašnji svet, a transcendentalan
sam razum (preciznije: svest).
nomenologije. I stvari i čovek mo
raju da prođu kroz „čišćenje“ od svojih empirijskih svojstava da bi
stupili na „pravu“ scenu fenomenoloških razmatranja. U tome se na
lazi fenomenološki izvor hermeneutike XX veka.
Interesovanje transcendentalne fenomenologije usmereno je ka
„svesti kao svesti“, usmereno je samo ka fenomenima, odnosno ono
me što se ispoljava u svesti „uz izuzimanje svakog empirijskog suda
[u bitku]“.36 Ovde je reč o podređivanju spoljašnjeg (= empirijskog)
opažanja unutrašnjem opažanju. Šta predstavlja ovo izuzimanje
empirijskog sveta? To je čuvena
Transcendentalna Huserlova transcendentalna reduk ■ EPOCHÉ – transcendentalna
redukcija redukcija koja se zasniva na odba
cija čiji je osnovni princip upravo civanju empirijskog sveta (Huserl
ovde prvi put formulisan. Osnov govori o odbacivanju teze o pri
no pitanje je sledeće: kako spoznati rodnom odnosu) u korist aktiv
nešto što izlazi izvan okvira svesti? nosti same svesti. Živ čovek biva
Odgovor je (samo) očigledan: pre redukovan na čistu svest, a stvari
neti sferu saznanja iz transcenden na predmete kojima svest daruje
smisao, odnosno na fenomene.
cije, odnosno iz stvarnosti koja se
nalazi izvan svesti, u imanenciju, odnosno u samu svest, zapravo – iz
maći se empirijskom, čulno iskustvenom svetu i zatvoriti se u svest.
Transcendencija „Transcendencija stvari zahteva da je [stvar] stavimo pod znak pi
i imanencija tanja.“37 U imanenciji je opet ono što je dato, dato na očigledan i
neposredan način i „potpuno je adekvatno samoprisutno dato“.38
Huserl razmišlja na sledeći način: ono što je transcendentno ne mogu
shvatiti sa svom očiglednošću (jer mi nije dato), dakle, moram da
ga se oslobodim, isključim iz polja mog saznanja. To, međutim, ne
mogu da uradim u potpunosti jer tada uopšte ne bih saznao svet.
II. Fenomenologija 99
u svesti. Samo se tako može naći neproblematičan izvor smisla koji
razdvaja ono što je smisleno od onoga što je lišeno smisla. I samo ta
ko se može utemeljiti program filozofije kao stroge nauke koja mo
že i trebalo bi da postane osnova svih nauka o čoveku.
Imaginacija i cogito
Estetika i recepcija
Rezime
Opšta
Edmund Huserl
Izabrana dela
Najvažnija dela
Roman Ingarden
Izabrani radovi
Najvažnija dela
K. Bartoszyński, Dzieło sztuki – literackie, u: Słownik pojęć filozoficznych Ro
mana Ingardena, red. nauk. A. J. Nowak, L. Sosnowski, Kraków 2001.
H. Markiewicz, „Jeszcze o budowie dzieła literackiego“, Pamiętnik Literacki
1964, z. 2.
H. Markiewicz, „O dziele literackim“, Estetyka 1961.
118 Književne teorije XX veka
H. Markiewicz, „Sposób istnienia dzieła literackiego“, Pamiętnik Literacki
1962, z. 2.
H. Markiewicz, Twórczość R. Ingardena a rozwój badań literackich, u: idem,
Przekroje i zbliżenia dawne i nowe, Warszawa 1976.
D. Ulicka, Ingardenowska filozofia literatury, Warszawa 1992.
Moris Merlo-Ponti
Izabrani radovi
Najvažnija dela
Estetika recepcije
Ženevska škola
V. Šklovski, ZOO ili Pisma ne o ljubavi, SKZ, Beograd, 1966, str. 87, prevod:
Lidija Subotin.
Nemirna istorija
Esencija i istorija
Predmet teorije Formalisti ne bi mogli da pronađu teoriju književnosti da nisu pro
književnosti našli njen poseban predmet. Isto kao De Kurtene, koji se čudio re
čima „koje su trenutak ranije pred njim otkrile svoju suštinu“,31
i formalisti su, naročito u početnom periodu svog delovanja, bili fas-
cinirani esencijom jezika, onim što on sam po sebi jeste32 bez obzira
Rezime
forme sonate, fuge ili ronda ne postoje izvan muzike.“ N. Fraye, Anatomija
kritike. Četiri eseja, Zagreb, 1979, str. 99, prevod: Giga Gračan.
Opšte
Najvažnije studije
Kontekst50
50 Ove tri antologije autorâ ruske avangarde priredio je Adam Pomorski; doneo
je i svoje komentare o kluturi u kojoj se razvijao ruski formalizam.
Engleski izvori
Close reading
37 C. Brooks, „The Heresy of Paraphrase“, u: The Well Wrought Urn..., op. cit.,
str. 209.
38 Obe definicije potiču od naslova raspravâ W. K. Wimsatt, Jr. i M. C. Bear
dsley: The Intentional Fallacy (1946) i The Affective Fallacy (1949).
39 Prvi kritičar koji je uvideo proizvoljnu normativnost novokritičke strategije
bio je K. Berk. Pogledaj njegovo delo: „Formalist Criticism: Its Principles and
Limits“, Texas Quarterly, 1966, leto, zatim ponovo objavljeno u: Language as
Symbolic Action: Essays on Life, Literature and Method, op. cit., str. 480–506.
Berk se odlučno distancirao od shvatanja književnosti kao skupa autonom
nih artefakata, postepeno šireći perspektivu i baveći se simboličnom i prag
matičnom dimenzijom jezika.
Rezime
40 Ovakav stav je dao za pravo Teri Igltonu da o ideologiji Nove kritike napiše
da je to „ideologija iskorenjene, defanzivne inteligencije koja je u književnosti
iznova pronašla ono što nije mogla pronaći u stvarnosti“. T. Eagleton, Lite
rary Theory: An Introduction, Minneapolis, 1983, str. 47.
41 J. C. Ransom, „The World’s Body“, op. cit., str. 44–45.
42 Up. V. Empsonov rad u: Metafora. Figure i značenje, op. cit., str. 79.
43 Definicija A. A. Ričardsa iz knjige Science and Poetry (1926). Tezu o objedi
njujućoj snazi imaginacije Nova kritika je preuzela iz engleskog romantizma,
pre svega od Kolridža.
51 V. Empson, u: Metafora..., op. cit. Treba, svakako, imati u vidu da se, kako pi
še Empson, „to ne odnosi samo na neudate tetke“.
52 Ibid., str. 85.
V. Bahtin 167
(gde je već živeo od 1936. do 1937. godine); tu je radio na tamošnjem
univerzitetu (1961. godine je otišao u penziju kao profesor opšte knji
Institucionalne ževnosti). Godine 1946. je odbranio doktorsku disertaciju Fransoa
nevolje Rable u istoriji realizma, ali diplomu je dobio tek 1952. godine. U Mo
skvu (gde je 1963. godine objavljeno prošireno izdanje knjige o Do
stojevskom, ovaj put pod naslovom Problemi poetike Dostojevskog)
uspeo je da se preseli tek na prelazu između šezdesetih i sedamde
setih godina kad je, mučen bolešću (od detinjstva je imao oboljenje
koštane srži zbog čega mu je amputirana noga 1938. godine) dospeo
do vladinog sanatorijuma, a zatim u starački dom nadomak Moskve.
Poslednje godine proveo je bolestan i usamljen u malom stanu u Mo
skvi. Umro je posle pripreme za štampu knjige Problemi književnosti
i estetike (Вопросы литературы и эстетики), 1975. godine.
V. Bahtin 169
višeglasja kao elementa koji odlučuje o živosti kulture predstavlja
kritički gest prema svakoj vlasti koja kontroliše komunikacione to
kove. U knjizi o Dostojevskom, nasuprot ideolozima „poslednje re
či“, dokazivao je kako „ništa se definitivno u svetu još nije dogodilo,
poslednja reč sveta i o svetu još nije izrečena, svet je otvoren i slobo
dan, još uvek je sve ispred i uvek će biti ispred“.10 Slične ideološke po
sledice imalo je Bahtinovo prihvatanje (u raspravi o Dostojevskom,
i u knjizi o Rableu) k ar ne v a lske ne of icij el nost i, koja razbija
ustaljene društvene hijerarhije, kao strukturalnog elementa svake
Smeh kulture. Ako su „vrata smeha otvorena svima“,11 to znači da smeh
ima politički karakter: način je slobodnog, neograničenog učešća u
životu polisa. Dakle, nije nimalo čudno da su upravo slobodan, ne
kontrolisan „gest smeha“ komunističke vlasti tretirale kao opasan
ideološki poduhvat.12
U stihiji govora
10 M. Bahtin, Problemi poetike Dostojevskog, Nolit, Beograd, 1967, str. 236, pre
vod: Milica Nikolić.
11 M. Bachtin, Estetyka twórczości słownej, op. cit., str. 480.
12 To samo potvrđuje činjenica da je Staljin voleo komediju i da je njegov omi
ljeni film bila komedija Svet se smeje (glumica Ljubov Orlova). Komedija ni
kada nije subverzivna, jer smeh koji izaziva zaklanja, a samim tim i konzervi
ra – skrivenu ideologiju.
13 M. Bahtin, O romanu, op. cit., str. 46.
14 M. Bachtin, „Z prehistorii słowa powieściowego“ (1941), u: Problemy litera
tury i estetyki, op. cit., str. 86.
15 F. de Sosir, Opšta lingvistika, Nolit, Beograd, 1989, str. 23, prevod: Sreten Marić.
V. Bahtin 171
Bahtin i poststrukturalizam
V. Bahtin 173
dolaze glasovi“23 – piše u beleškama. A, na drugom mestu: „Smisao
[obelodanjen u nedovršenom kontekstu] ne može biti harmonično
uređen [ne može se u njemu pronaći uteha i umreti].“24 I na još jed
nom mestu: „‘Smisao sam po sebi’ ne postoji.“25 I, na kraju: „Sve što
se odnosi na mene, počevši od mog imena, dopire do moje svesti [...]
kroz usta drugih.“26 U ovim skraćenim formulama mogu se videti če
tiri osnovna uverenja koja su navela Barta da od Bahtina učini save
znika u preformulisanju strukturalističkih teza.
Tekst nije 1. Prvo, tekst nije autonomna struktura već je ugrađen u neo
autonomna graničen kontekst koji se nikada ne može zatvoriti. Tu je Bah
struktura
tin blizak Deridi i njegovoj tezi o nezasićenosti konteksta,
izloženoj u obliku paradoksalne tvrdnje il n’y a pas de hors-
-texte (ne postoji izvan-tekst). Ova rečenica može se razume
ti na sledeći način: u principu, svakom tekstu se može dodati
novi kontekst koji se takođe može upisati u novu strukturu
i tako u beskonačnost. O konačnosti konteksta i sputavanju
principa neograničene retekstualizacije mogu odlučivati
samo vantekstualna pragmatična pravila. Slično tvrdi Gada
mer: „Nijedna reč nije poslednja, isto kao što ne postoji ni
prva reč.“27 Slično će smatrati i Lakan, dovodeći u uzajamnu
vezu neuspelu konstituciju subjekta u simboličkom poretku
Smisao teksta i beskrajan lanac označitelja.
2. Drugo, smisao teksta – kako piše Bahtin – „služi [...] isklju
čivo smislovima koji su se sreli i međusobno suočili“28 i re
zultat je sučeljavanja snaga (= smislova). Ovakva polemična
(od grč. polemos – rat) geneza smisla priziva u sećanje Niče
ovu tezu. U isto vreme „smisao ima subjektivan karakter“.29
Bahtin se ovde prividno slaže sa strukturalizmom koji tako
đe zastupa relacionu genezu smisla, međutim, razlikuje se po
tome što susret smislova izvlači izvan samog teksta u pravcu
međusubjekatske komunikacije. Ovde se Bahtin, govoreći o
„ukrštanju horizonata“ ili „preseku dve svesti“,30 približava her
meneutici, naročito Gadamerovoj, u kojoj se smisao rađa iz di
jaloga između Ja i Ti. A kad govori da „aktivno razumevanje,
23 Ibid., str. 524.
24 Ibid., str. 510.
25 Ibid., str. 495.
26 Ibid., str. 484.
27 H.-G. Gadamer, „Dekonstrukcja a hermeneutyka“, Odra, 1996, br. 1, str. 42.
28 M. Bachtin, Estetyka twórczości słownej, op. cit., str. 495.
29 Ibid., str. 524.
30 Ibid., str. 447.
V. Bahtin 175
kojoj je „ja“ simbolički (jezički) razvlašćeno u prostoru kulture.
Kako je Rolan Bart tačno parafrazirao Lakana, „samo Drugi [ili
simbolički poredak] može napisati moju autobiografiju“.
Ove četiri „teze“ – nedovršenost konteksta, relaciona geneza
smisla, neizbežno posredništvo saznajnog i postojećeg subjekta
– koje se mogu iskazati jednom opštom tezom o „nedovršenom di
jalogu sa višeglasnim razvijanjem smisla“,34 veoma čvrsto povezuju
Bahtin i post- Bahtina sa poststrukturalizmom. Kad dekonstruktivista Džozef Hi
strukturalizam lis Miler tvrdi da ako je „[književno] delo shvaćeno pre kao hete
ronomno, dijaloško, nego kao monološko“35, onda se, nesumnjivo
– mada, sigurno, nesvesno – nadovezuje na Bahtina.
Između ostalog
V. Bahtin 177
nesrazmernost junaka i autora ko ■ NEPRISUTNOST (rus. вњена
ji ostaje „izvan“ teksta i ne uprisut ходимост’) – distanca između
njuje se u tekstu.41 Iako to p o sto onoga koji spoznaje i onoga što
j anj e - s- p olj a - d r ugo g Bahtin želi da spozna. „Neprisutnost je
ne smešta u empirijski svet, nego glavna pokretačka snaga shvata
nja u oblasti kulture.“* To znači
u sferu umetničkog dela, njegova
da smisao nikada nije dat direkt
razmatranja se ipak mogu prevesti no, već se otkriva tek „u susretu s
u vanestetske kategorije. Ovde au drugim, tuđim smislom“.** Iako je
tor podseća na Huserlovu svest ko blizak klasičnim hermeneutičkim
ja biva lišena svog intencionalnog (Gadamerovim i Rikerovim) teori
Odnos između predmeta. Junak biva odvojen od jama, Bahtin se od njih razlikovao
junaka i autora po tome što, zahvaljujući principu
svog autora i počinje da živi sop
neprisutnosti, tuđ smisao nikada
stvenim, autoru stranim životom, u potpunosti ne biva prisvojen,
zahvaljujući čemu autor može da, već ostaje „tuđe-svoj“.
kako piše Bahtin, „gleda na sebe * M. Bachtin, Odpowiedź na pytanie re
očima drugoga“,42 i na taj način pr i dakcji „Nowyj Mir“, u: Estetyka twórc
z na d r u go g a kao neizostavan zości słownej, ibid., str. 474.
elemenat određenja samog sebe. ** Ibid.
. Bachtin, W sprawie metodologii
*** M
Вnjенаходимост’, na koju se Bah nauk humanistycznych, u: Estetyka
tin poziva i u svojim poslednjim twórczości słownej, ibid., str. 523.
radovima,43 vodi ka odbacivanju
empatije (likvidaciji sopstvenog,
posebnog stava) kao osnove razu ■ SHVATANJE – Bahtin se vezuje
mevanja. „Neshvatljivo je, takođe, za Diltajevu razliku između objaš
njenja i shvatanja. U objašnjavanju
sagledavanje razumevanja kao pre učestvuje samo jedna svest, u shva
voda sa stranog jezika na sopstve tanju dolazi do dijaloškog susreta
ni jezik.“44 Ono što je drugo, ostaje dve svesti, dva subjekta. Na taj na
i z v an svesti i do njega nema ne čin, suštinsku ulogu u Bahtinovoj
posrednog prolaza zasnovanog na teoriji igra autor, prisutan izvan
upoznavanju te prvobitne stranosti teksta u vidu nadređene svesti
koja se služi različitim govorima
koja determiniše identitet subjek (pri tom i u tekst upisanoj slici
ta. Ovako je o tome Bahtin pisao →
41 Ruski glagol находится označava prisustvo nečega ili nekoga na nekom me
stu. Na primer, u rečenici: „Ja v to vremja nahodilsja v Japonii“ znači: „U to
vreme sam bio u Japanu“. Prefiks „vnje“ znači „izvan“. Zato vnjenahodimost’
doslovno znači „izvanprisutnost“, odnosno, prisustvo distancirano u odnosu
na nešto ili nekoga.
42 M. Bachtin, „Problem stosunku autora do bohatera“, u: Estetyka twórcznoś
ci..., op. cit., str. 48.
43 U beleškama za drugo izdanje knjige o Dostojevskom, Bahtin je pisao: „Stvar
nije u identifikaciji s drugim čovekom, već u zadržavanju sopstvenog stava
neprisutnosti.“ Pogledati: M. Bachtin, Nad nową wersją..., op. cit., str. 462.
44 Ibid., str. 489.
Rezime
V. Bahtin 179
Posredovanje kroz akt nenarušene percepcije. Kako svest, tako i čovekov
identiteta i svesti
identitet, trajno su izposredovani i ne mogu se odrediti odvo
jeno od govora koji oko njih odzvanja. „Pojedinačna svest je
contradictio in adjecto.“47 U tom pogledu Bahtin se može loci
rati u tok antikartezijanske hermeneutičke filozofije.
Borba diskursa 3. Kultura je prostor raznovrsnih diskurs a koji se međusobno
potiru, što znači da ne postoji jedan jezik koji opisuje stvar
nost. To povezuje Bahtina s pragmatizmom i s kulturološkim
istraživanjima. U suštini, nauka o književnosti bi trebalo da
„učvrsti vezu sa istorijom kulture“.48
4. Jezik nije sistem apstraktnih kategorija već nosilac id eolog i
j e, odnosno pogleda na svet. Nema reči koje bi bile slobod
ne od karakteristika pogleda na svet („ne postoje ničije reči“)
i to zato što se jezik definiše ne uz pomoć toga što predstavlja
sistem, već kroz veze govornog subjekta sa stvarnošću prože
tom drugim jezicima, drugim govorima.
5. Književno delo nije zatvorena i autonomna tvorevina, već
govorno raznolik i višejezički iskaz ugrađen u prozaičnu
st i h iju s v a ko d ne v no g govora. Književno delo je iskaz
koji predstavlja „kariku u lancu jezičke komunikacije“49 i živi
samo u kontaktu s drugim delima.
6. Analizom iskaza s obzirom na njegovu intertekstualnu (vi
šejezičnu) pozicioniranost ne bavi se stilistika nego me t a-
l ing v ist i ka.
V. Bahtin 183
Bibliografia
Izbor iz dela
M. Bachtin, Estetyka twórczości słownej, tłum. D. Ulicka, Warszawa 1986.
M. Bachtin, Problemy literatury i estetyki, tłum. W. Grajewski, Warszawa 1982.
M. Bahtin, Problemi poetike Dostojevskog (prev. Milica Nikolić), Beograd,
1967; 2000².
M. Bachtin, Sobranije soczinienij, red. S. Boczarow et. al., Moskwa 1996–,
t. 1–7 (edicija još nije u potpunosti objavljena).
M. Bahtin, Stvaralaštvo Fransoa Rablea i narodna kultura srednjeg veka i rene
sanse (prev. Ivan Šop i Tihomir Vučković), Beograd, 1978.
M. Bachtin, W stronę filozofii czynu, tłum., oprac. B. Żyłko, Gdańsk 1997.50
M. Bahtin, O romanu (prev. Aleksandar Badnjarević), Beograd, 1989.
M. Bahtin, Autor i junak u estetskoj aktivnosti (prev. A. Badnjarević), Novi
Sad, 1991.
Radovi na poljskom
Bachtin. Dialog. Język. Literatura, red. E. Czaplejewicz, E. Kasperski, Warsza
wa 1983.
W. Duwakin, Rozmowy z Michaiłem Bachtinem, tłum. A. Kunicka, Warszawa
2002.
D. Ulicka, „Niektóre problemy poetyki Bachtina“, Teksty Drugie 2001, nr 6.
V. Bahtin 185
VI. HERMENEUTIKA
1
2
3
Hajdeger
Filozofija Pola Rikera, snažno ukorenjena – kao i svaka hermeneuti Riker i hrišćanska
ka – u hrišćansku teologiju, polazi od sledeće dijagnoze: našli smo teologija
se, dakle, u situaciji u kojoj padaju u zaborav živi slojevi simbolič
kog govora, dok je bogatstvo smisla sasvim nestalo. Zato je neop
hodna refleksija koja bi omogućila probijanje kroz mrtve slojeve
znakova do živog Logosa. Godine 1963. ovako je pisao: „Od Haj
degera ću pozajmiti razumevanje mitova i simbola kao razumeva
nje tipično hermeneutici koja želi da odrazi [...] punoću smisla.“23
22 M. Hajdeger, Putni znakovi, Plato, Beograd, 2003, str. 284, prevod: Božidar
Zec.
23 P. Ricoeur, Konflikt hermeneutyk: epistemologia interpretacji, op. cit., str. 134.
Hermeneutika42
Vilhelm Diltaj
Najvažnija literatura
Martin Hajdeger
Najvažnija literatura
Hans-Georg Gadamer
H.-G. Gadamer, Aktualność piękna. Sztuka jako gra, symbol i święto, tłum.
K. Krzemieniowa, Warszawa 1993.
H.-G. Gadamer, Czy poeci umilkna?, tłum. M. Łukasiewicz, wybór, oprac.
J. Margański, Bydgoszcz 1998.
H.-G. Gadamer, Język i rozumnienie, wybór, tłum., posł. P. Dehnel, B. Sieroc
ka, Warszawa 2003.
H.-G. Gadamer, Poetica. Wybrane eseje, tłum. M. Łukasiewicz, Warszawa
2001.
210 Književne teorije XX veka
H.-G. Gadamer, Prawda i metoda. Zarys hermeneutyki filozoficznej, tłum.
B. Baran, Warszawa 2004 (prev. na srpski: Istina i metoda, Sarajevo, 1978).
H.-G. Gadamer, Rozum, słowo, dzieje. Szkice wybrane, wybór, oprac., wstęp
K. Michalski, tłum. M. Łukasiewicz, K. Michalski, Warszawa 1979.
Najvažnija literatura
Pol Riker
Najvažnija literatura
F. de Sosir, Kurs opšte lingvistike, Sremski Karlovci–Novi Sad, 1996, str. 13,
prevod: Dušanka Točanac.
J. Mukařovský, „Strukturalizm w estetyce i w nauce o literaturze“, u: Teoria ba
dań literackich za granicą. Antologia, t. 2: Od przełomu antypozytywistycznego
do roku 1945, deo 3: Od formalizmu do strukturalizmu, Kraków, 1986, str. 229.
R. Jakobson, „Co to jest poezja?“, u: W poszukiwaniu istoty języka. Wybór
pism, t. 1–2, Warszawa, 1989, t. 2, str. 138–139.
Epoha strukturalizma
Iako neki istraživači pomeraju ovu granicu unazad, sve do 1945. godine, kad
je bio objavljen programski tekst Levi-Strosa „L’Analyse structurale en lin
guistique et en anthropologie“, Word: Journal of the Linguistic Circle of New
York, 1945, t. 1, br. 2. Ovaj tekst je zatim bio ponovo objavljen u Struktural
noj antropologiji. Više o tome: Strukturalizam (II). Takođe postoji gledište
po kojem se kao oficijelan početak posleratnog strukturalizma uzima 1949.
godina, što znači datum objavljivanja Levi-Strosove knjige Les Structures
élémentaires de la parenté (Osnovne strukture srodnosti), objavljene u Parizu
1949. godine, u kojoj on prvi put upotrebljava metodu strukturalne analize
za opis porodičnih odnosa u primitivnim plemenima. Iz perspektive nauke
o književnosti ipak se čini najboljim prihvatanje datuma objavljivanja Struk
turalne antropologije, jer je ona u najvećoj meri uticala na neobičan razvoj
strukturalizma u humanističkim naukama.
10 S obzirom na obimnost problematike, drugi pravac je obrađen u posebnom
poglavlju. Pogledati: Strukturalizam (II). Ovakva podela se opravdava i u
slučaju drugog pravca izrazitijim uticajem strukturalističke semiotike, i zato
sam sebi dozvolila da ove dve linije strukturalizma podelim opširnom obra
dom semiotike i semiologije.
U pravcu semantike
Upućivanje na istoriju
Praški strukturalisti se, ipak, nisu bavili samo traganjem za odgovo Teorijske
rom na pitanje o specifičnosti poetskog jezika, odnosno analizom i metodološke
osnove istorije
književnih struktura. Veoma važna struja u njihovim istraživanji književnosti
ma odnosila se i na teorijske i na metodološke osnove istorije knji
ževnosti. Još su ruski formalisti (Šklovski, Ejhenbaum, a naročito
Tinjanov) pokušavali da izoluju književnoistorijski proces od opšte
36 Ibid., str. 87.
Godine 1966. i u Francuskoj su izašla dva važna teksta koja ne sa Francuski
mo što su sumirala uzroke fascinacije lingvista strukturalizmom še strukturalizam
zdesetih godina već su i pravila bilans posledica takvog stila mišlje
nja za nauku o književnosti. Bio je to kratak, ali i sada čuveni tekst
Žerar Ženeta (rođ. 1930), „Strukturalizam i književna kritika“,48 kao
i još čuvenija „Kritika i istina“49 Rolana Barta (1915–1980). Uosta
lom, obojica su – kako Ženet tako i Bart – krenuli u pravcu koji
su ranije odabrali, a koji se najjednostavnije može odrediti pomoću
46 Ibid., str. 80.
47 Ibid., str. 97–117.
48 Ž. Ženet, Figure, Vuk Karadžić, Beograd, 1985, prevod: Mirjana Miočinović.
49 R. Barthes, Critique et vérité, Paris, 1966. Kod nas objavljen drugi deo u pre
vodu Ivana Čolovića, u: Rolan Bart, Književnost. Mitologija. Semiologija, No
lit, Beograd, 1971.
Opšta
Literatura
Ana Buržinjska
Za De Sosira je, dakle, bilo vrlo važno čvrsto uzajamno delovanje te
orije jezika i semiologije. Njegovi podsticaji su uticali gotovo na sve Semiologija
i književna
strukturalističke pravce u teoriji književnosti da dosledno ostvare istraživanja
semiološku orijentaciju uvodeći u svoj diskurs kategoriju znaka / si
stema znakova i tretirajući književno delo kao specifičnu znakovnu
tvorevinu. I tako se, na primer, Jan Mukaržovski, definišući poetski Semiologija
Mukaržovskog
jezik i određujući njegovu specifičnost, takođe služio kategorijama
zna k a / z na čenj a , pa se čak može reći da je semiološka opcija
bila jedno od glavnih svojstava njegovog razmišljanja o književno
sti. Mukaržovski je, takođe, bio svestan posledica koje proističu iz
izbora De Sosirovog modela znaka i sistema znakova kao modela
za semiologiju književnosti. U već ranije navođenom članku O po
etskom jeziku, skretao je, na primer, pažnju na nesumnjivu korist
koja proističe upravo iz takve preorijentacije teorije književnosti.
Zahvaljujući tome, književno delo se pre svega moglo osloboditi
od „viška jednostrane povezanosti sa stvarnošću koju saopštava
njegov sadržaj“ kao i od „jednostrane zavisnosti u odnosu na psi
hičke činove autora i čitaoca“. Zahvaljujući tome, mogla se u prvi
plan istaći „unutrašnja konstrukcija tvorevine“.21 Međutim, Mukar Unutrašnja
žovski je zapažao isto tako bitna ograničenja De Sosirove semiolo konstrukcija
tvorevine
gije, a jednu od njegovih najvažnijih sumnji izazivalo je odsustvo
predmeta na koji se odnosi. Stvarajući, dakle, kako teoriju književ
nog dela tako i teoriju umetničkog dela uopšte, autor teksta O poet
skom jeziku se trudio da prevaziđe krute okvire De Sosirove semi Granice
semiologije
otičke teorije. I tako je on u svakom znaku razlikovao dve strane:
21 J. Mukařovsky, „O języku poetyckim“, u: Praska szkoła strukturalna w latach
1926–1948. Wybór materiałów, Warszawa, 1966, str. 151.
45 Pogledati: „Pojam teksta“, u: Struktura umetničkog teksta, op. cit., str. 95.
81 U. Eco, op. cit., str. 51–52. Eko ovde navodi primer interpretacije Danteove
Božanstvene komedije koju je obavio G. Rozeti, a čije su zloupotrebe u odno
su na tekst tako velike, da nas odmah zapljuskuje njihova neadekvatnost.
82 Pogledati: U. Eco, The Limits of Interpretation, op. cit., str. 148.
83 Pogledati spor s Rortijem u knjizi Interpretacja i nadinterpretacja, op. cit.,
a takođe kratak izveštaj o tom sporu u Uvodu za ovu knjigu. Pogledati, tako
đe: Dekonstrukcija i Pragmatizam.
84 U. Eco, Interpretacja i nadinterpretacja, op. cit., str. 65.
Bartova kritika „... Završio sam sa čitanjem De Sosira i iz tog čitanja došao
građanske sam do uverenja da kad bi se ‘kolektivna predstava’ počela
kulture
tretirati kao sistem znakova, da bi se možda onda mogao
prevazići opravdan gnev, i d e t a lj no pokazati čitava ta mi
stifikacija koja malograđansku kulturu prerađuje u univer
zalnu prirodu“85
– napisao je Rolan Bart u predgovoru za Mitologije, objavljene 1957.
godine, u kojima je prikupio tekstove objavljivane gotovo iz meseca
u mesec od 1954. do 1956. godine, pre svega u časopisu Le Nouvel
Observateur. Međutim, nije skrivao da je prilikom pisanja tih tek
Ideologija ma stova imao u vidu dva cilja – to je trebalo da bude ideološka kriti
sovne kulture ka jezika masovne kulture, i – „prva semiološka analiza tog jezika“.
Upravo ovaj pravac razmišljanja – povezivanje analize mehanizama
funkcionisanja ideologije sa semiološkom analizom, problematika
ideološkog ustaljivanja značenja, nametanje određenih značenja pu
tem masovne kulture i propagande – interesovao je Barta naročito
u početnoj fazi njegovog stvaralaštva i došao je do izražaja u mno
gim njegovim ranim radovima, mada je demaskiranju mehanizama
ideološke manipulacije vršene putem različitih kulturnih postupaka
ostao veran gotovo sve do smrti.
Mitologije Mitologije su opisivale svet francuske kulture kroz specifične
procese promena semantičkog karaktera koje su dovele do nastanka
novog mitskog jezika. Bart je – uostalom, slično kao i Lotman – izra
žavao uverenje o postojanju skrivenih jezičkih (sistemskih) mehani
zama proizvođenja kulture ali su ga pre svega zanimale margine ove
kulture. U tekstovima koji se nalaze u Mitologijama pisao je u stvari
o filmu, pozorištu, člancima iz dnevne štampe, ali takođe i o praš
ku za pranje, igračkama, kriminalnim aferama, jelu, automobilima,
striptizu, mjuzikholu i afričkoj gramatici. U teorijskom članku Mit
danas otkrivao je opšte semiotičke mehanizme nastanka novih mito
logija, pa je čak poistovećivao mitologiju i semiologiju. Glavne teze
Šta je mit danas? autora Mitologija, formulisane još na samom početku, glasile su:
–m it može postati sve što je izrečeno i saopšteno u određenim
okolnostima;
– mit ima istorijski karakter – „to je govor kojeg je izabrala istorija“;
85 R. Barthes, Mitologie, Warszawa, 2000, str. 25. Prvi put na poljskom jeziku,
ali u znatno skraćenom obliku tekstovi iz Mitologije su se našli u antologiji
Bartovih tekstova pod naslovom Mit i znak.
Rezime
Savremena semiotika
Izabrana literatura
Najvažnija literatura
Izabrana dela
Najvažnija literatura
Odabrana dela
L.-J. Calvet, Roland Barthes. Un regard politique sur le signe, Paris 1973.
I. Čolović, Vreme znakova, Novi Sad, 1988, str. 57–91.
D. Duda, „Dnevnik, čitanje, Barthes“, Gordogan, Zagreb, 11/1990, br. 31–33,
str. 170–176.
G. Genette, „L’envers de signes“, u: idem, Figures. Essais, Paris 1966.
S. Heath, Vertige du déplacement. Lecture de Barthes, Paris 1974.
I. Ivas, „Barthesova i Adornova kritika govora“, u: I. Ivas, Ideologija u govoru,
Zagreb, 1988.
Ž.-Luj Kalve, Rolan Bart. Jedno političko gledanje na znak (prev. Zoran Stoja
nović), Beograd, 1976.
K. Kłosiński, „Sarkazmy“, u: R. Barthes, Mitologie, tłum. A. Dziadek, wstęp
K. Kłosiński, Warszawa 2000.
J. Kristeva, „Barthes: Okus razočaranja“ (prev. Jagoda Milinković), Tvrđa, Za
greb, 2005, br. 1–2, str. 242–255.
A. Lavers, Roland Barthes: Structuralism and After, London 1982.
J. Popov, „Rolan Bart: čitanje rada ponovno pisanje“, u: J. Popov, Oslobođeni
čitalac. Ogledi o teoriji i praksi čitanja, Novi Sad, 1993, str. 30–38.
Dž. Starok, „Rolan Bart“, Polja, Novi Sad, 54/2009, br. 456 (mart–april),
str. 105–123.
Ana Buržinjska
Ponekad se, upravo s obzirom na to, ova prva etapa razvoja strukturalistič
ke misli naziva „niskim“ strukturalizmom kako bi se na taj način naglasili
njeni skromniji planovi. Zato se posleratni francuski strukturalizam definiše
imenom „visoki“ kako bi se skrenula pažnja na povećane naučne i filozofske
apetite strukturalističkih mislilaca, naročito šezdesetih godina. Ovu podelu
uveo je Robert Šouls.
Godine 1966. pojavio se čuveni osmi broj časopisa Communications Osmi broj
koji je objavljivala izdavačka kuća „Seuil“ u Parizu. To je bio – kako Communications
– manifest
je glasio naslov na koricama – u potpunosti tematski broj posvećen naratologa
„strukturalnoj analizi pripovedanja [l’analyse structurale du récit]“.
Tu su se našli tekstovi sledećih is
■ naratologija – jedna od
traživača: Rolana Barta, A. Ž. Grej-
najvažnijih škola strukturalistič
ke nauke o književnosti nastala masa, Kloda Bremona, Umberta
u Francuskoj šezdesetih godina. Eka, Žila Gritija, Violete Moren,
Povezivala je strukturalno-semi Kristijana Meca, Cvetana Todoro
ološku perspektivu sa inspiracija va i Žerara Ženeta. Posmatran iz
ma koje su dolazile iz istraživanja vremenske perspektive, upravo je
francuskog antropologa K. Levi-
-Strosa i analizâ ruske bajke fol
ovaj broj časopisa bio priznat kao
kloriste Vladimira Propa, kao i iz manifest Francuske naratološke
uticaja transformativno-generativ škole, a istovremeno i kao najzna
ne gramatike Noama Čomskog. čajniji trenutak u razvoju poslerat
Osnovni tok istraživanja naratolo nog strukturalizma u proučavanju
ga činili su pokušaji konstruisanja
književnosti i – napokon – kao
modela stvaranja fabulâ (narativ
ne gramatike) smatranih prvim vrhunac naučnih tendencija u teo
korakom na putu ka otkrivanju riji književnosti. Osim toga, četiri
univerzalne gramatike književno od gorenavedenih autora – Bart, Predstavnici
sti. Glavni predstavnici francuske Todorov, Grejmas i Bremon – bili naratološke
naratološke škole bili su: Rolan orijentacije
su priznati za glavne predstavnike
Bart, Klod Bremon, Cvetan Todo
rov i Alžirdas Grejmas.
naratološke orijentacije.27 Termin
„naratolozi“ bio je ipak delimično
pogrešan, jer se naracija uopšte nije nalazila u centru interesovanja
predstavnika ove orijentacije. Više su ih interesovali već pomenuti
pokušaji pronalaska univerzalnog jezika književnosti. U ovom slu
čaju je sigurno bio najčuveniji uticaj Levi-Strosa. I kao što je tvo
rac strukturalne antropologije lokalizovao ovaj jezik na nivo opštih
formi mitskih priča, tako su i istraživači književnosti pokušavali da
izdvoje elementarne strukture na koje je bilo moguće svesti književ
na pripovedanja. U pomenutom broju časopisa Communications
pojavio se skoro najopštiji projekat onoga što će francuski narato
lozi zvučno nazvati „gramatikama naracije“, a što je u suštini pred
stavljalo pokušaj otkrivanja raznih pravila sagledavanih u struktu
ri književnih fabula i njihovo svođenje na jednostavne strukture
– po uzoru na Propove analize bajki i Levi-Strosove analize mitova.
U nameri da se stvori univerzalna gramatika nesumnjivo je najdalje
27 K. Rozner takođe je naziva „generativna orijentacija strukturalne semiotike“.
Rezime
Opšta
Izbor radova
Najvažnija literatura
Odabrana dela
Najvažnija literatura
X. Poststrukturalizam 333
ne izlaze na ulicu“, koju su na tabli ispisali studenti Sorbone, možda
je najslikovitije izražavala ovo razočaranje. Godina 1966. bila je, da
kle, naročito značajna za teoriju književnosti XX veka, iako je u njoj
vrvelo od paradoksa. Te godine dogodio se već pomenuti vrhunac u
razvoju takozvanog francuskog visokog strukturalizma i danas već
Nastanak opšteprihvaćen istorijski početak temeljnih promena u humanistič
poststruktura kim naukama koje su znatno kasnije nazvane poststrukturalizmom.
lizma iz duha
strukturalizma Tako se, moglo bi se reći, u istom loncu našao jedan od najsnažnijih
pravaca u humanističkim naukama XX veka i njegovo veoma radikal
no dovođenje u pitanje; upravo je ova eksplozivna masa (u izvesnom
smislu karakteristična za šezdesete godine) na neki način pripremila
period koji nam je najbliži – teoriju književnosti posle poststruktura
lističkog preokreta.
Naravno, nemoguće je ne primetiti kako je francuski struktu
ralizam od samog početka bio unutar sebe veoma izdiferencirana
pojava, pa je čak, kako su tvrdili komentatori, skoro svaki od mi
slilaca koji su bili nazivani strukturalistima jednostavno oživljavao
svoju sopstvenu verziju. Osim toga, nisu sve od tih verzija bile tako
ortodoksne kao, na primer, naratološka teorija. To je još jedan raz
log zašto je – naročito u ovom komplikovanom završetku šezdese
Podela tih godina u Francuskoj – veoma teško sprovesti arbitrarnu pode
na strukturaliste lu na strukturaliste i poststrukturaliste. Istovremeno je, ipak, 1966.
i poststruktura i 1967. godine, postepeno pomaljanje kritičke opcije naspram nauč
liste
nih apetita strukturalizma bilo sve izrazitije. Upravo zato je na po
četku citirani Rolan Bart, možda jedan od prvih (već 1967. godine),
primetio i registrovao već uočljivu polarizaciju stavova:
„Ova reč [‘strukturalizam’] ... odnosi se danas na najrazno
vrsnije poduhvate, ponekad oprečne, ponekad čak neprija
teljske...“
Termin „poststrukturalizam“ počeo je, međutim, da se pojavlju
je tek pred kraj sedamdesetih godina (uz to, i na američkom tlu) i
upravo je s te, već nešto veće vremenske distance, izvršen pokušaj
klasifikacije ovih „najraznovrsnijih poduhvata“ teoretičara književ
nosti i filozofa. Tada je jedna od struja takođe počela da se definiše
kao „prvi“ ili „klasični strukturalizam“ ili mnogo manje uglađeno:
Terminološka „ortodoksni“ ili „dogmatski“. Druga, u skladu s tim, bila je nazivana
razlikovanja „drugim“ ili „kritičkim strukturalizmom“. Na kraju je – kad su se
Pogledati, na primer, G. Deleuze, „Po czym rozpoznać strukturalizm?“,
u: Drogi współczesnej filozofii, Warszawa, 1978, str. 286.
Rolan Bart, Književnost. Mitologija. Semiologija, op. cit., str. 253.
X. Poststrukturalizam 335
o književnosti ostavila De Sosirova misao. Književni tekstovi – tvrdio
je Fridrih – samo u maloj meri dozvoljavaju formalizaciju tako bitnu
za strukturalističku perspektivu. Književnost u stvari pripada oblasti
parole, a ne langue – njen domen je izdiferencirano mnoštvo koje
nastaje zahvaljujući konkretnim autorima, a ne anonimno jedinstvo
„strukturalizovane celine“. Osim toga – što su veoma brzo shvatili i
sami strukturalisti (naročito Bart, a kasnije i Todorov) – ne postoji
Nemogućnost mogućnost stvaranja takvog sistema koji bi obuhvatio sve književne
izgradnje
opšteg sistema
pojave. Zatim – strukturalisti su na sistem jezika gledali kao na neš
književnosti to zatvoreno što strogo determiniše nastajanje iskaza, dok je istovre
meno u slučaju književnih postupaka bila najbitnija individualnost
i sloboda stvaranja (čak i po cenu kršenja sistemskih pravila). Napo
kon – strukturalizam se uvek instrumentalno odnosio prema jeziku
književnosti (samo kao prema instrumentu prenošenja određenih sa
držaja) i odatle su proisticale osnovne osobine strukturalne analize
– kao „neistorijske, statističke i statične“. I, na kraju – rezimirao je
Fridrih – utopijski, strukturalistički projekat stvaranja „egzaktne te
orije književnosti“ na osnovi naučne lingvistike, doprineo je devalva
ciji napora nemačkih neokantovaca koji su na prelazu vekova težili
razgraničenju prirodnih i humanističkih nauka.12 Slične argumente
je nešto kasnije iznosio jedan od američkih romanista – diskvalifiko
vao je projekat stvaranja egzaktne nauke o književnosti, pripisujući
strukturalistima birokratizam, „neadekvatnu preciznost“ u istraživa
njima, a pre svega – slabljenje uloge interpretacije u ime „zarobljava
nja književnih znakova u tautološku mrežu naziva“. Međutim, on je
Totalitarni ciljevi u njima pre svega video totalističke sklonosti, optužujući ih, nimalo
strukturalizma ljubazno, za „fantastičan plan totalne kontrole“.13
Prilažem komentare pomenutih istraživača jer oni veoma dobro
sagledavaju i one primedbe koje su naspram saznajnih apetita struk
turalizma šezdesetih godina izneli njegovi francuski oponenti. Tako
đe, posmatrano i iz perspektive ovih poslednjih, dobiti koje proističu
iz primene lingvističkih modela na teoriju književnosti uopšte nisu
bile adekvatne gubicima. Devalvirani mit geneze jednostavno je bio
zamenjen novim mitom strukture. Detronizovanom empirijskom i
fenomenološkom subjektu suprotstavljena je još rizičnija vizija – sa
mousmeravanje strukturâ i apstraktnost veštačkih sistema.
Ova godina, i za nju vezano mesto, pokazuju još jedan paradoks Poststrukturali
poststrukturalizma: iako je njegova domovina sigurno bila Francu zam kao
američki domen
ska, na kraju je u izvesnom smislu postao „američka specijalnost“.14
Zapravo, tendencije koje se – posmatrane iz sadašnje perspekti
ve – mogu definisati kao poststrukturalističke, pojavile su se u Fran
cuskoj još pre 1966. godine, naročito u ostvarenjima Mišela Fukoa
(1926–1984) i Rolana Barta; međutim, u istoriju je ušla već pome
nuta 1966. godina koja je bila prihvaćena za zvanično pojavljivanje
prvih signala poststrukturalizma u humanistici.
U jesen te godine održao se već čuveni simpozijum u Baltimo Simpozijum
ru, na John Hopkins University: „The Languages of Criticism and u Baltimoru
the Sciences of Man“; njegov najvažniji zadatak bilo je prenošenje
na američko tlo ideje francuskog strukturalizma koji je u Sjedinje
nim Američkim Državama bio prilično nepoznat.15 Trenutak je bio
izuzetno povoljan – u drugoj polovini šezdesetih godina u Ameri
ci je poodmaklu starost doživljavala škola Nove kritike koja je, u
najmanju ruku od četrdesetih godina, davala ton tamošnjoj nauci o
književnosti i književnoj kritici. Šezdesetih godina se već jasno ose
ćala zasićenost shvatanjem književnosti i načinima njene analize ko
je su zastupali istraživači u okviru New Criticism,16 pa se čak govori
lo i o prevelikoj rutini kakvom je obavljana njihova kritička praksa Američka
koja je pogrdno nazivana interpretation industry (interpretativna in „interpretativna
dustrija).17 Zato su za strukturalizam bile vezivane velike nade – on industrija“
se, jednostavno, činio novom i atraktivnom strujom iz Evrope, koji
ne samo što je mogao da osveži američku nauku o književnosti već
je mogao i da donese efikasan antidot već zastareloj ali i dalje uticaj
noj akademskoj književnoj kritici u Sjedinjenim Američkim Drža
vama. Simpozijum u Baltimoru je okupio najveća imena tadašnjeg
francuskog humanistikog života; tamo su, između ostalih, došli: Re Učesnici
ne Žirar, Šarl Moraze, Žorž Pule, Lisjen Goldman, Cvetan Todorov, simpozijuma
X. Poststrukturalizam 337
Žan Ipolit, Žak Lakan, Žan-Pjer Vernan, Nikolas Rive. Međutim,
došla su i dva mislioca koji će, kako se kasnije ispostavilo, uneti po
metnju u planove strukturalističke misije u Sjedinjenim Američkim
Državama: Rolan Bart (koji se tada smatrao jednim od najuticajni
jih strukturalističkih teoretičara književnosti) i filozof Žak Derida
(1930–2004) (koji je u to vreme već često iznosio mišljenje o struk
turalizmu tako da se i njegova povezanost sa ovim pravcem činila
Bartova očiglednom). Problem je, međutim, u tome što su i Bart i Derida
i Deridina došli u Baltimor s nastupima koji su – što se danas naročito dobro
izlaganja
vidi – ve ć bili „poststrukturalistički“,18 a što je još gore – upravo su
oni (a naročito Deridin referat) ostavili mnogo jači utisak na ame
ričke učesnike konferencije od nastupa najvećih zvezda strukturali
zma – na primer, Žaka Lakana. Prvi paradoks se, dakle, zasnivao
na tome što je 1966. godine u Sjedinjenim Američkim Državama
Poststrukturali počeo poststrukturalizam još i pre nego što je tamo zaživeo struktu
zam ispred ralizam i upravo zato prefiks „post“ u tom trenutku nije bio oprav
strukturalizma
dan. Drugi paradoks se, međutim, odnosio na to što su i Bartova i
Deridina gledišta bila u to vreme mnogo manje popularna u Fran
cuskoj (gde je bilo najviše povoda za kritiku strukturalizma) nego u
Americi, a njihov način razmišljanja o književnosti je tamo postao,
jednostavno rečeno, moderan.
Razvoj Zašto je, ipak, došlo do tako brze asimilacije, naturalizacije i raz
strukturalizma voja poststrukturalizma u Sjedinjenim Američkim Državama? Tome
u Americi
je doprinela harizma Žaka Deride, ali i – što je uobičajeno u svetu
– lokalne okolnosti. Već se tokom same konferencije u Baltimoru u
stvari ispostavilo da škola Nove kritike, koja je tretirana sa antipatija
ma, ima više zajedničkog sa strukturalističkim mišljenjem nego što
je to na prvi pogled moglo izgledati (naročito kad je bila reč o ideji
„organskog jedinstva“, „unutrašnje napetosti“ i sl.). Zato je brzo shva
ćeno da uz pomoć De Sosirove–Levi-Strosove teorije neće doći do
te željene smene generacija o kojoj su maštali naročito mlađi teore
tičari književnosti. Međutim, bilo ju je moguće sprovesti u život za
hvaljujući temeljnoj kritici strukturalizma, kao i novom gledištu na
probleme humanističkog diskursa koje je predložio Derida. Mada
1966. godine američki teoretičari književnosti nisu mnogo razume
li od prilično hermetičkog izlaganja francuskog filozofa, sigurno su
18 Bez obzira na to što je iste godine bio koautor naratološkog broja časopisa
Communications. Pogledati: Strukturalizam (II). Bart je ipak u Baltimoru
održao predavanje pod nazivom „Pisati: neprelazni glagol?“ koje je već sadr
žalo jasne akcente koji se danas smatraju poststrukturalističkima – između
ostalog, kritiku prelaznosti jezika (njegovog priznavanja isključivo kao in
strumenta prenošenja sadržaja).
X. Poststrukturalizam 339
postupaka, teorijskih koncepcija, stavova i tendencija kao i načina
njihovog opisivanja) u savremenoj humanistici (naročito francuskoj
i američkoj) čiji počeci sežu do 1966–1968. godine, a čije posledice
traju i danas. Zajednički imenitelj ovih pojava postao je specifičan
kritički stav prema strukturalizmu, a s tim u vezi – prema čitavoj
savremenoj paradigmi humanističkih nauka (naročito prema tradi
cionalnim koncepcijama filozofije i nauke o književnosti).
Iako se za poststrukturalizam nesumnjivo mogu vezati mnoga
imena, ipak se za njegove glavne inicijatore smatraju, pre svega, već
pomenuta tri francuska mislioca: filozof Žak Derida, teoretičar knji
ževnosti i kritičar Rolan Bart i filozof i istoričar ideja Mišel Fuko.
Vredi pomenuti i francusku teoretičarku književnosti Juliju Kriste
vu (rođ. 1941) kojoj nauka o književnosti može da zahvali na jednoj
od najuticajnijih teorijskih koncepcija poslednjih godina – teoriji in
tertekstualnosti.23
X. Poststrukturalizam 341
dekonstruktivno iščitavanje kanon
■ dekonstrukcija – način
skih dela „očeva“ strukturalizma čitanja filozofskih tekstova (pa za
Deridina kritika – De Sosira i Levi-Strosa, koje je tim i književnih) koji je započeo
De Sosira i Levi- izvršio Derida u knjizi O gramato francuski filozof Žak Derida 1966.
-Strosa logiji.29 Filozof je ovde pre svega godine. Termin je u Deridinim
dokazivao neodrživost pojmovnih radovima imao mnoga značenja
koja su se menjala zajedno s etapa
hijerarhija na kojima se zasnivala ma razvoja njegovih gledišta. Me
strukturalistička misao (naročito đutim, u prvoj fazi (manje-više do
opozicije govor–pismo). Predmet 1974. godine kad je Derida objavio
Deridinog napada postala je takođe knjigu pod naslovom Glas) dekon
De Sosirova dualistička koncepcija strukcija je dobila „strateški“ karak
znaka kao veze između akustičke sli ter (kako je sam filozof definisao)
– odnosno bila je specifična vrsta
ke i pojma. Kritika strukturalizma, kritike („rušenja“) metafizičkih
koje se ovaj filozof poduhvatio, bila pojmovnih konstrukcija (sistema),
je, dakle, već poststrukturalistička, korišćene tokom iščitavanja kanon
u tom smislu što je obavljana ne skih tekstova koji su reprezentova
kako „iz unutrašnjosti“ strukturali li tu tradiciju (na primer, Platona,
zma – naročito dekonstruktivnim Rusoa, Kanta, kao i De Sosira i Le
vi-Strosa). Dekonstruktivni način
iščitavanjem kanonskih tekstova ko iščitavanja bio je nagovešten još u
ji su reprezentovali pravac. Autor tekstu pod naslovom „Struktura,
dela O gramatologiji na to je takođe znak i igra u diskursu humanistič
skretao pažnju: kih nauka“ iz 1966. godine, gde ga
je on najopštije odredio kao „čita
„Tada je domininantan bio nje filozofa na određeni način“. Ov
strukturalizam. Izgledalo je de je, takođe, verovatno prvi put,
da se dekonstrukcija kreće u Derida upotrebio sam termin u
neodređenom obliku (de-constru
tom smjeru budući da je ova ri ire). Dekonstruktivističko čitanje
ječ značila izvjesno obraćanje Rusoovih, De Sosirovih i Levi-
Dekonstrukcija pažnje na strukture ... Dekon -Strosovih tekstova ipak je demon
kao antistruktu struisanje je isto tako jedna strirao u tek godinu dana kasnije
ralistički gest objavljenoj knjizi O gramatologiji.
strukturalistička gesta, u sva
Termin „dekonstrukcija“ Derida
kom slučaju jedna gesta koja je stvorio nadovezujući se na dva
je preuzimala nužnost struktu Hajdegerova pojma: „destrukcija“
ralističke problematike ... i nje (Destruktion) i „demontaža“ (Ab
na sudbina je jednim dijelom bau), koji su i u radu nemačkog
uslovljena ovom dvoznačnoš filozofa bili u vezi s kritikom meta
fizike prisutnosti. Deridino dekon
ću. Radilo se o tome da se raš struisanje tekstova kao inovativna
čine, rastave, desedimentiraju strategija iščitavanja u početku je
strukture (sve vrste jezičkih, bilo veoma teško za razumevanje
– jer je filozof tragao za problema
29 Ž. Derida, O gramatologiji, Veselin tičnim (na primer, nerešivim) me
Masleša, Sarajevo, 1976, prevod: Ljer stima u filozofskim tekstovima
ka Šifler-Premec. →
30 Ž. Derida, Pismo prijatelju – Japancu, Delo, Beograd, mart–april 1992, str. 203,
prevod: Zlatko Đikić.
31 Termin P. Barija. Up. P. Barry, Beginning Theory: An Introduction to Literary
and Cultural Theory, Manchester–New York, 1995, str. 70.
32 To čine, na primer, već pomenuti P. Bari i V. L. Gerin, redaktor knjige A Hand
book of Critical Approaches to Literature, New York–Oxford, 1992.
X. Poststrukturalizam 343
svega, koncepciju strukture, znaka, binarne opozicije, kompaktnosti,
celovitosti i slično. Zato su neka druga gledišta prihvatili u radikalizo
vanoj formi – na primer, De Sosirovu tezu o nesrazmernosti znaka i
značenja, tj. o tome da „u jeziku postoje samo razlike bez pozitivnih
termina“ – kako bi, oslanjajući se na njih, konstruisali novu viziju je
zika i književnosti, naime, takvu u kojoj bi ideju strukture zamenila
Ideja jezičke igre ideja jezičke igre,33 u kojoj bi spajanje ustupilo mesto razlikovanju,
sistem – pojedinačnosti, kontinuitet – slučajnosti, identitet i sličnost
– različitosti i razlici, a potrebu reda i „teorijske sigurnosti“ – potrebi
za provizornošću i rizikom.
Deridina filozofska misao i iščitavanja filozofskih i književnih
tekstova koja je obavljao, ne samo da su bitno promenili načine čita
nja u Sjedinjenim Američkim Državama (bogateći jednu od najvital
nijih kritičkih škola u istoriji američke teorije književnosti),34 nego su
takođe doneli potpuno drugačije sagledavanje pitanja književnosti.
X. Poststrukturalizam 345
demonstrirao je, i to sasvim jasno, svoj potpuno neortodoksni, pa
čak i ekscentrični odnos prema modelu strukturalističke teorije.
Prema njegovom mišljenju, nauka je u stvari trebalo da ustupi me
sto književnosti, a strukturalista – da se pretvori u pisca. Bart je već
ovde predstavio veoma izraženu polemičku osnovu prema struktu
ralizmu (a naročito prema veri u metajezičku čistotu nauke o knji
ževnosti) – i upravo ovaj tekst treba smatrati kao njegov možda i
Bartov najraniji i najjasnije formulisan (već) poststrukturalistički credo. Ne
poststrukturali utralan jezik strukturalističke nauke bio je, da tako kažemo, „zara
stički credo
žen“ s dva virusa – „pisanjem“ (écriture) i „zadovoljstvom“.43 U tom
trenutku je autor Kritike i istine stavio pred strukturalizam u velikoj
meri vratoloman zadatak (koji je pri tom smatrao „logičkom“ nemi
novnošću). Tako je strukturalizmu postavljao zadatak da „u središ
te svog poduhvata stavi upravo razbijanje naučnog jezika“ i krene
Ne nauka da „se piše“.44 Svojevrsna misaona akrobacija koju je u tom trenutku
o književnosti izveo Bart mogla je da začudi čak i najveće radikale u domenu refor
nego književna
nauka misanja humanističkih nauka šezdesetih godina: od nauke, za koju
je književni jezik bio samo predmet i nestajao u ime prenošenja sa
držaja, on je zapravo išao u pravcu nauke (ili bolje „nauke“) koja
je trebalo da bude „književna“ i da postane u punom smislu te reči
stvaralaštvo – pisanje zaista dostojno tog određenja. Nije teško uvi
deti kako se ovde „strukturalizam“ transformisao u svoje iskrivljeno
ogledalo, a da se u isto vreme, kao pod teretom „pisanja“, konačno
srušila sistemska teorija koju su strukturalisti želeli da poklone nau
ci o književnosti. Tako je Bart nemilosrdno rezimirao:
„Jedino pisanje može da razbije teološku sliku koju je na
metnula nauka, da se suprotstavi očinskom nasilju koje širi
izvikana ‘istina’ sadržina i sudova, da istraživanju otvori či
tavo područje jezika.“45
Bez obzira na to, tekst Od nauke do književnosti u suštini je ve
oma precizno pokazivao pravac koji je trebalo da odabere nauka o
književnosti, odbacujući tvrđavu koju su čuvali De Sosir–Levi-Stros.
Ovaj pravac je podrazumevao prelazak sa nauke na književnost,
zaboravljene, pa čak i odbačene u euforiji strukturalističkih snova
43 O specifičnoj, „kritičkoj“ upotrebi kategorije écriture u poststrukturalistič
kom diskursu već sam pisala u tekstu „Lekturografia. Filozofia czytania wedł
ug Jacques’a Derridy“. Pamiętnik Literacki 2000, sv. 1, str. 56. Detaljnije sam
ovo pitanje obradila u knjizi: Dekonstrukcja i interpretacja, Kraków, 2003.
44 R. Bart, Književnost. Mitologija. Semiologija, op. cit., str. 255.
45 Ibid., str. 257.
46 R. Bart, „Smrt autora“ (prev. Miroslav Beker), Polja, 30/1984, br. 309 (no
vembar), str. 450.
47 R. Barthes, „L’écriture de l’événement“, u: Le bruissement de la langue...,
op. cit., str. 181.
48 Ibid.
X. Poststrukturalizam 347
Čitalac kao pisac kao „ponovnim piscem“: ne više kao interpretatorom već kao pra
vim stvaraocem književnog teksta.49
I Smrt autora i ranije pomenuta knjiga S/Z otkrivale su najva
žniji ulog Bartovih postupaka između 1966. i 1970. godine. U tom
smislu, kao što je glavni dobitak od primene strukturalističke teori
je jezika na nauku o književnosti trebalo da bude čišćenje književne
Bartov kritike od naslaga subjektivnosti i „pozitivizma“,50 tako je Bartova
antiegzegetski verzija poststrukturalizma išla direktnim putem u pravcu čitanja,
stav
a tačnije – otkrivala veoma odlučan antiegzegetski stav autora Kritike
i istine. Klasična teorija znaka čiju je kvintesenciju činila De Sosiro
va ideja dijadnosti – nekoliko godina kasnije je Bart to objašnjavao51
– u isto vreme se ispostavljala kao mikromodel tradicionalno shva
ćene interpretacije kao prevoda signifiant na signifié, dakle, aktivno
sti koja „zadržava smisao i ne dozvoljava mu da se koleba, udvaja ili
da zaluta“.52 Ako je, dakle, na osnovi te pretpostavke tradicionalna
interpretacija bila kretanje od signifiant u pravcu signifié ne bi li se
značenje koncentrisalo u dubokoj strukturi, onda je praksa čiji je
„Lomljenje“ projekat bio predstavljen u S/Z trebalo da bude – tako je to Bart de
teksta finisao – pre „lomljenje“ teksta.53
Koncepcija interpretacije, koja se prilično neočekivano pojavila
u S/Z a koju će Bart ubrzo nazvati „čitanjem“, nije bila ni egzege
za ali ni eksplikacija, nije trebalo da traga za jedinim, istinitim ili
„definitivnim“ smislom.54 Zato je očigledno bila shvaćena po uzoru
na Ničea (što Bart, uostalom, uopšte nije krio): nije trebalo u stvari
da predstavlja „davanje smisla“ tekstu, već više „procenu od kakvog
mnoštva je on bio oblikovan“.55 Ukoliko je, dakle, strukturalistička
nauka trebalo da očisti čitanje književnosti starih balasta – „auto
ra“, „stvarnosti“ i „istine“ – utoliko je oštrica poststrukturalističke
Obračun kritike trebalo da se konačno obračuna s dogmama hermeneutike,
s dogmatama ali je Bartova vizija književnosti (i interpretacije) na kraju popri
hermeneutike
mila previše eklektičan oblik.56 U njoj su se mogli čuti kako glas
49 Upravo ovakav projekat čitanja kao „ponovnog pisanja“ teksta (lecture-re-
-écriture) sadržavao je S/Z.
50 To je pominjao, između ostalog, u: Književnost. Mitologija. Semiologija,
op. cit., str. 255–256.
51 U Teoriji teksta, objavljenoj 1973. godine. Pogledati: R. Barthes, „Teoria tek
stu“, u: Współczesna teoria..., op. cit., t. 4, sv. 2.
52 Ibid., str. 189–190.
53 R. Barthes, S/Z, op. cit., str. 48.
54 R. Barthes, Teoria tekstu, op. cit., str. 190.
55 R. Barthes, S/Z, op. cit., str. 39.
56 To, uostalom, i jeste jedna od tipičnih osobina poststrukturalističkog načina
mišljenja.
X. Poststrukturalizam 349
Rekapitulirajmo: deklarisana već u naslovu rada Od nauke do
književnosti, promena preferencija u Bartovom slučaju trebalo je da
označi simbolički prelazak od nauke o književnosti (o čijim je inte
resima brinuo pre svega ortodoksni strukturalizam) do književnosti
– koju su strukturalisti zagubili u svojim apstraktnim malim formu
S dela na tekst lama. Prelazak s d el a na tek st , na koji upućuje još jedan naslov,59
označavao je odustajanje od tradicionalnog shvatanja književne tvo
revine – kao predmetnog, statičnog i reproduktivnog „dela“ koje je
„proizvod“ ili „depozit značenja“ – u korist procesualnog, dinamič
kog i stvaralačkog pristupa („tekstu“). Bart je na taj način podrivao
tradicionalno shvatanje književnosti koje je zavisilo od mimetičkih
zahteva, suprotstavljajući mu dinamičku koncepciju „teksta“ („pro
cesa“, „prakse proizvođenja“ značenja) usađenu još u kreacionistič
kom mišljenju. Zatim, promena koja se manifestovala u prelasku s a
Sloboda čitanja inte r pret a c ij e na čit anj e trebalo je da označi oslobađanje čita
nja od hermeneutičkih prinuda, a naročito stega ispravnosti i dog
me „ispravne“ ili „pravilne“ interpretacije – u korist maksimalne
slobode čitanja. Slično je i prelazak s a autora na čit ao c a – koji
je Bart proglasio simboličkom „smrću autora“ – trebalo da označi
odbacivanje jedne od najvažnijih dogmi diskursa o književnosti: tu
mačenja saglasnog s takozvanom namerom autora.60 Bart je ovde
priznavao smisao postojanja samo subjektu koji „postoji na papiru“
Autor – bezličnom „skriptoru“ koji kao instanca iz teksta (i samo iz tek
kao skriptor sta) nije imao nikakve pretenzije da nadzire procese proizvođenja
smisla i koji je ostavljao čitaocu neograničeno polje za isticanje. Na
taj način, označen čitalac trebalo je da postane saučesnik, pa čak i
faktički stvaralac značenja književnog teksta, a ne istrajni tragalac
za njegovim smislom. Naslov knjižice – Zadovoljstvo u tekstu – objav-
ljene 1973. godine, signalizirao je promene u Bartovim gledištima
Protiv istine koje su započete još u Kritici i istini, kad se odlučno opraštao od zah
i objašnjenja teva da književna kritika traga za istinom književnog dela. Rečeni
ce: „nikada se ne pravdati, nikada ništa ne objašnjavati“ i „naslada
u čitanju jamči za svoju istinu“61 govore ovde same za sebe. Čitanje
(a ne interpretacija) književnog teksta je pre svega trebalo da priušti
čulno (pa čak i erotsko) zadovoljstvo, a položaj istraživača, kritičara,
interpretatora maksimalno se približavao položaju prosečnog čitao
ca „teksta, u trenutku kada nalazi svoje zadovoljstvo“.62 Autor S/Z je
59 R. Barthes, „Od dzieła do tekstu“, Teksty Drudie, 1998, br. 6.
60 Up. takođe, rečenicu: „Kao institucija, autor je mrtav“, u: Rolan Bart, Zado
voljstvo u tekstu, Gradina, Niš, 1975, str. 36, prevod: Jovica Aćin.
61 Ibid., str. 3.
62 Ibid., str. 4.
Skoro već pred kraj života Mišel Fuko je veoma odlučno tvrdio da
„nikada ... nije bio strukturalista“,65 ali neki radovi ovog filozofa
– naročito s kraja šezdesetih godina – isto toliko su ukazivali na sna
žne uticaje strukturalizma koliko su svedočili o njegovoj borbi sa
sve oštrijom kritikom. Slično Rolanu Bartu, i Fuko je doživeo velike Fuko
promene mišljenja između 1966. i 1970. godine, konkretno – izme i strukturalizam
đu Reči i stvari (1966) i Poretka diskursa (1970). Još su se u ovoj, Reči i stvari
prvoj, knjizi mogle videti tendencije ka prevazilaženju ograničenja
strukturalizma, iako se, međutim, mogao zapaziti i njegov veoma
snažan uticaj. Zato je druga već predstavljala radikalan raskid koji
je čak i sam filozof neposredno izrazio.
Iste te 1966. godine, kad su Žak Derida i Rolan Bart širili sveže
ideje poststrukturalizma u Sjedinjenim Američkim Državama, Mišel
Fuko je objavio jednu od svojih najčuvenijih knjiga – Reči i stvari.66
Ova knjiga, naročito kad se danas pažljivo čita, takođe precizno sve
doči o konfliktima strukturalizma i poststrukturalizma. Njena tema
63 R. Bart, Književnost. Mitologija. Semiologija, op. cit., str. 255–258.
64 R. Barthes, Od dzieła do tekstu, op. cit., str. 194–195.
65 M. Foucault, Filozofia, historia, polityka..., op. cit., str. 299.
66 M. Foucault, Les mots et les choses. Une archéologie des sciences humaines,
Paris, 1966; srp. izd.: Riječi i stvari. Arheologija humanističkih nauka, Nolit,
Beograd, 1971, prevod: Nikola Kovač.
X. Poststrukturalizam 351
je bila istorija naučnih ideja koje su nastale između XVI i XIX veka,
a metode analize naučnih diskursa, kojima se Fuko ovde služio, još
uvek su veoma podsećale na način mišljenja poznat, na primer, iz Le
Iskazi – vi-Strosovih radova – on je, na primer, razbijao diskurse na elementar
elementarne ne jedinice koje je zvao „iskazima“ (énoncés), ali je tragao za skrivenim
jedinice diskursa
zakonima koji su upravljali tim diskursima, a naročito u njima prisut
nim neosvešćenim opštim formama mišljenja koje je nazvao „episte
Épistémé mama“ (Épistémé).67 Takođe nije skrivao da ga usmerava potreba da se
istorija ideja očisti od antropocentričkih naslaga i da se ta disciplina qu
asi-naučno precizira. Analize koje je ovaj filozof izvršio ipak su se od
nosile upravo na iskaze, a ne na apstraktne sisteme, i mada su diskursi
koje je istraživao pokazivali duboko skrivene strukturalne pravilnosti,
ipak su se vladali po sopstvenim zakonima, nezavisnim od spoljnih pri
tisaka jezičkog sistema – živeli su po sopstvenom ritmu i dinamici, u
neku ruku su se samostalno uspostavljali. Fuko je, osim toga, nastojao
da ne zatvara svoja istraživanja samo unutar iskaza, već je, takođe, is
traživao relacije između diskursa i vanjezičke stvarnosti (koresponden
Unutrašnji cije, ressemblances). Međutim, njegovi pokušaji da definiše unutrašnji
poredak poredak diskursa ipak su prouzrokovali da se on ubroji u ortodoksne
diskursa
strukturaliste. Žestoko se branio od takvih etiketa, možda najsnažnije
u – tri godine kasnije objavljenoj – Arheologiji znanja (1969) u kojoj je
objašnjavao i strategiju prihvaćenu u Rečima i stvarima:
„Ako sam govorio o diskursu, to nije bilo radi toga da bih
pokazao da se mehanizmi ili procesi jezika tu u potpunosti
održavaju. Više je trebalo omogućiti da se u gustini verbal
nih performansi pojavi različitost mogućih nivoa analize.
Trebalo je pokazati da se pored metode lingvističke ... struk
turacije ... može uspostaviti jedan specifičan opis iskaza, nji
hovog obrazovanja i pravilnosti svojstvenih diskursu.“68
Fukoova kritika Ovde se dobro vidi da se autor Arheologije znanja prilično oš
strukturalizma tro suprotstavio strukturalističkom pogledu na svet. Već na početku
ovog fiktivnog dijaloga sa imaginarnim oponentima-strukturalisti
ma, smeštenog na kraju knjige, obelodanjuje da se u čitavoj knjizi
trudio da se odlučno ogradi „od strukturalizma, ili bar od onoga
što se obično pod tim podrazumeva“. Takođe je uveravao da se nije
pozivao na postupke jezičkog opisa, niti se zalagao za formalizacije.
67 Pojam épistémé je takođe ukazivao na srodnost s Levi-Strosovim „struktura
ma uma“.
68 M. Fuko, Arheologija znanja, Plato, Beograd, Izdavačka knjižarnica Zorana
Stojanovića, Novi Sad, 1998, str. 214, prevod: Mladen Kozomara.
X. Poststrukturalizam 353
njegovom mišljenju, doneo je naučni diskurs sa, za njega, veoma
karakterističnom ogromnom težnjom za istinom72 – isti onaj pod
čijim se uticajem formirao lingvistički a zatim i književnoteorijski
strukturalizam.
Poseban motiv u Fukoovim razmišljanjima takođe je zauzimao
problem subjekta, odnosno – kako je to direktno izneo u Arheolo
Kriza subjekta giji znanja – pojava krize subjekta.73 Živo učestvujući u raspravi o
statusu subjekta koja se odvijala u Francuskoj šezdesetih godina,74
ovaj filozof je pokrenuo i problem koji je bio veoma bitan za teoriju
književnosti – tačnije: pitanje statusa autora u književnoteorijskom
Ko je autor? diskursu. Za njegov tekst Ko je autor? – iz 1966. godine – činilo se
da verno sekundira Bartovoj Smrti autora. Za Fukoa je autor, ili pre
„autor“, predstavljao samo konstrukciju diskursa i njegovu funkciju
– nije bio shvatan kao davalac diskursa i nije mogao da ima vlast
nad njim. Filozof je u autoru pre svega video instancu koja klasifi
kuje i unapred nameće načine postojanja i funkcionisanja iskaza u
društvu. Autorovo „pravo vlasništva“ nad svojim delom takođe je
determinisalo suštinu književnosti i kočilo slobodu interpretacije.
Prema Fukou, autor je postajao hipotetička „pozadina kompaktno
sti“ iskaza – zahtev za podudaranjem sa intencijom autorskog iska
za, podređivao je principu celovitosti.75 Slično Bartu, ni Fuko, tako
Autor kao jedna đe, nije uopšte išao ka uklanjanju „autora“ iz diskursa. Više mu je
od sistematizu bilo stalo do slabljenja njegovog uticaja – bio je to prelazak s funkci
jućih instanci
je glavnog kontrolora i distributera značenja na funkciju samo jed
ne od mogućih sistematizujućih instanci.
Otvaranje semiologije
X. Poststrukturalizam 355
traženju istine, „lošim formama“ pomoću kojih je vladala ideologija.
U japanskoj kulturi je tada video mogućnost čišćenja i veoma važan
nauk za zapadnu misao. Ova iskustva su rezultirala novom etapom
u njegovom razmišljanju o književnosti – kao „pisanju“ (écriture)
– dakle, o tekstovima oslobođenim prinude posedovanja smisla. Pod
njihovim uticajem promenio se i njegov način pisanja o književnosti
Bartova veština – od tada je najradije koristio umetnost fragmenta u velikoj meri in
fragmenta
spirisanu japanskim haikuom.78
Bartov pogled na proces stvaranja značenja u književnosti tako
đe se bitno promenio 1970. godine, što svedoči već ranije pomenu
ta čuvena knjiga S/Z koja je predstavljala specifičan zapis čitanja pri
povetke Sarazen Onore de Balzaka. Koliko su Barta na etapi Uvoda
u strukturalnu analizu pripovetke pre svega interesovali mehanizmi
nastajanja denotacije i konotacije, toliko je ovde uveo treći termin
koji je obelodanjivao njegov već definitivno anarhičan odnos prema
semantičkim pitanjima – a to je „mnoštvo“. Naime, nisu mu bili do
voljni zahvati koji su se zasnivali na proširenju značenjskog polja i
Polisemija njegovom obogaćivanju polisemijom – polisemija je, kako je tvrdio,
na kraju uvek bila ograničavana nekim nadređenim principom koji
je uređivao i svodio mnoštvo značenja na konkretan broj. Omoguća
vala je, dakle, samo „ograničeno razmnožavanje značenja“.79 Sada ga
je interesovala samo beskonačna i neograničena igra značenja knji
ževnosti oslobođena od vladavine bilo kakvih sistema. Izjašnjavao se
o njoj skoro ekstatički – kao o „mnoštvu početaka, otvaranju mreže,
beskonačnosti jezika“ ili o „slici trijumfujućeg mnoštva koju neće osi
romašiti nikakva prinuda predstavljanja“. Književni tekst je sada za
njega bio „galaksija signifiants, a ne struktura signifié“.80 Ove usiljene
krilatice u tom trenutku trebalo je da izraze Bartov odnos ne samo
prema književnosti kao tekstu (tekstovima) nego i prema procesu či
tanja. I kao što je književni tekst za njega predstavljao neograničen
potencijal značenja (to se uopšte, ma kako se upravo činilo, nije kosi
Semantička lo s njegovom ljubavlju prema japanskoj praznini – šta može biti više
praznina neograničeno u svom stvaralačkom potencijalu od same praznine?),
tako se i proces čitanja pokazivao kao prostor za čitaočevu slobodnu
78 Pogledati o tome: M. P. Markowski, „Między fragmentem a powieścią, czyli
za co kocham Rolanda Barthes’a“, Teksty Drugie, 1990, br. 2. Pogledati, tako
đe, Bartove knjige pisane posle 1970. godine, a naročito Zadovoljstvo u tekstu
(1973) i Fragmenti ljubavnog diskursa (1977).
79 R. Barthes, S/Z, op. cit., str. 43. Termin „razmnožavanje“ (dissémination) tu
je za označavanje neograničene semioze; koristio ga je i Žak Derida. Pogleda
ti, naročito: J. Derrida, La dissémination, Paris, 1972.
80 R. Barthes, S/Z, op. cit., str. 39–40
X. Poststrukturalizam 357
A na drugom mestu je pisao:
„Semiologija o kojoj govorim je istovremeno i negativna i
aktivna. Neko ko je čitav život, i u dobru i u zlu, posvetio
razmatranju tog čudovišta, jezika, može samo da bude fa
sciniran formama njegove praznine – a ona je potpuna su
protnost njegovoj dubini.“86
Bartova „reforma“ semiologije je, dakle, nesumnjivo izvršena
prihvatanjem svih podsticaja koji su potekli iz promišljanja prirode
pisanja. Pravo pisanja je apodiktičnoj nauci o sistemima znakova pri
pisivalo „delovanje među razlikama“, moglo ju je sačuvati od „dog
matizacije, od shvatanja sebe u kategorijama univerzalnog diskursa
koji ona nije“, osvešćivalo je njen besmisao konstruisanja metajezi
ka.87 Na taj način se znak oslobađao od sistemskih pravila koja mu
Privid je nametnuo De Sosir i od logičkih poredaka u koje je verovao Pirs.
verovatnoće
i nesigurnost Ostajao je, međutim – kako je to formulisao Bart – znak (u) imagina
istine ciji koji je jedino stvarao „privid verovatnoće i nesigurnosti istine“.88
Poput Rolana Barta, i Julija Kristeva (rođ. 1941)89 je u isto vre
me podvrgavala kritici tradicionalnu semiologiju zasnovanu na De
Sosirovom modelu, podređenu pre svega komunikacionoj teoriji
Kritika znaka. U okviru te teorije – kako je primećivala – znak, a pre sve
tradicionalne ga tekst, odnosno struktura znakova, bio je shvatan kao zatvorena
semiologije
Julije Kristeve i završena tvorevina, mrtav predmet komunikacione razmene. Po
šiljalac ga je zaista predavao primaocu, ali u suštini je čitav proces
komunikacije bio odvojen od stvarnih uticaja partnera u činu komu
Sheme razmene nikacije i sveden na apstraktne sheme razmene. Narušavajući semi
ološki model komunikacije, koji podređuje književnost mehanizmi
ma razmene a ne stvaranja smisla,90 Kristeva se pozicionirala (slično
Bartu) na onoj strani semiologije koja se obično u Francuskoj već ne
„Semiologija ko vreme, po uzoru na Žorža Munena, naziva „semiologijom znače
značenja“ nja“ (za razliku od „semiologije komunikacije“).91 Prema mišljenju
francuske teoretičarke, ovo podređivanje književnog teksta operaciji
86 Ibid., str. 24.
87 Ibid.
88 Ibid., str. 26. Ovde valja pomenuti znatno raniji Bartov tekst na koji se, u
ovom slučaju, na neki način vraćao, a radi se o: „Znak w wyobraźni“ (1963)
koji se nalazi u antologiji Mit i znak, op. cit.
89 Bila je, uostalom, šezdesetih godina slušalac njegovih seminara.
90 Pogledati o tome: J. Kristeva, „Ideologia dyskursa o literaturze“, u: Współcze
sna teoria badań literackich..., op. cit., t. 4. deo 2.
91 Pogledati: G. Mounin, Introduction à la sémiologie, Paris, 1970, str. 11. Na to
skreće pažnju i Z. Mitosek, Teorie badań literackich, Warszawa, 1998, str. 259.
X. Poststrukturalizam 359
Proizvodnja „Proi zvo d nju s m isl a, pre nego što je on postao izgovo
smisla
ren smisao, njegov r ad, pre nego što je nastao proiz vo d.“98
U tom trenutku najvažniji zadatak semiologije Kristeva je defini
sala kao istraživanje „proizvodnje smisla“ u praksi stvaranja značenja
Semanaliza – „semanalize“.99 To ne samo što je stvaralo mogućnost pokretanja
problematike koja je do tada imala marginalan status već je i pružalo
konkretnu šansu samoj semiologiji koja je u dotadašnjoj formi već
iscrpela svoje mogućnosti. Semanaliza je, pak, onako kako ju je u to
vreme shvatala Kristeva, trebalo da predstavlja disciplinu koja je pot
puno u skladu s tadašnjim vremenom – svoj projekat obnove semio
logije teoretičarka je realizovala veoma eklektički: u njoj su odzvanja
le tadašnje Lakanove reinterpretacije Frojdove misli (koju je Kristeva
posle ponovo interpretirala), inspiracije Bartom i Deridom, kao i im
pulsi koji su poticali od avangardne književnosti (Lotreamona, Ma
larmea, Džojsa, Artoa i Bataja) koje je već izvesno vreme pronicljivo
proučavala.100 Autorka La révolution du langage poétique (Revolucija
Uloga književ poetskog jezika) priznavala je književnosti podjednako bitnu ulogu
nosti u kritici kao Bart ili Derida; prema njenom mišljenju, avangardno pisanje je
sistemske nauke
o književnosti već i samo uspelo da naruši vernost sistemskoj nauci o znakovima,
čak i pre nego što je to učinila radikalna kritika semiologije koja je
vršena direktno.101 Na kraju je, dakle, prema francuskoj teoretičarki,
književni tekst „postupak proizvodnje smisla“ koji je pronalazio svoj
nastavak u postupku čitanja, koji je u izvesnom smislu pokretao i na
stavljao stvaralački proces započet u samom tekstu.102
Teorija teksta, koju je stvorila Kristeva, ovde je veoma izrazito
Teorija teksta nailazila na poglede na tekst njenog učitelja Rolana Barta. Ova teori
Kristeve ja je trebalo da uzima u obzir isto tako specifične osobine subjekta
– u duhu Frojdove analize (u Lakanovoj verziji) koja je u procesu
formiranja subjekta poseban značaj pridavala sveri signifiant. Pre
ma Lakanu, čovek je – još pre nego što je došao na svet a takođe
98 J. Kristeva, op. cit., str. 182.
99 Termin Kristeve.
100 Pogledati, takođe: J. Kristeva, „Kilka problemów semiotyki literackiej (na
marginesie tekstu Mallarmégo: Rzut kośćmi)“ u: Współczesna teoria ba
dań..., t. 4, deo 2: Literatura jako produkcja i ideologia. Poststrukturalizm. Ba
dania intertekstualne. Problemy syntezy historycznoliterackiej, drugo izdanje,
Kraków, 1996. Tekst Kristeve je iz 1972. godine.
101 Više mesta ovoj kontestirajućoj ulozi avangardne književnosti Kristeva je po
svetila u knjizi: La révolution du langage poetique. L’avant-garde à la fin du
XIXe siècle. Lautréamont et Mallarmé, Paris, 1974.
102 Pogledati o tome posebno poglavlje: La productivité dite texte u knjizi Kriste
ve Sēmiōtiké. Recherches pour une sémanalyse, Paris, 1969.
X. Poststrukturalizam 361
I Bart i Kristeva su zapravo sedamdesetih godina počeli dosled
no da preispituju strukturalnu semiologiju uviđajući u njoj još je
dan izvor scijentizma.108 Oboje su, takođe, tragali za mogućnostima
prevazilaženja čvrstih okvira koje je strukturalizam nametnuo semi
ologiji koristeći, između ostalog, iskustva avangardne književnosti
kao „revolucionarne“, subverzivne aktivnosti koja vrši svojevrsno
razbijanje ustaljenih jezičkih normi.109 U tekstu pod naslovom Ideo
logija diskursa o književnosti Kristeva je već veoma oštro i radikalno
istupala protiv strukturalizma. Smatrala ga je jednom od varijanti
Ideološka neokantizma, koja je vodila ka „ideološkoj eksploataciji književno
eksploatacija sti“ pomoću podređivanja diskursa o književnosti lingvistici.110 Pa,
književnosti
čak – kako je tvrdila – ni put prelaska od strukturalne lingvistike do
transformativne lingvistike (Čomskog), sad posmatran, nije bio u
stanju da oživi i oslobodi teoriju književnosti od uticaja lingvistike
i od pritisaka koje je ona nametala. Strukturalizam je dostigao kul
minaciju „u diskursu formalne poetike koja je ipak nemoćna pred
za nju neprobojnim zidom jezika i predstave“.111 Jedina šansa za
teoriju književnosti sada je bilo odstupanje od statičnog, sinhronij
Smisaona skog strukturalizma i prelazak na put istraživanja istorijske „smisa
produktivnost
književnosti
one produktivnosti“ književnosti. Upravo je taj korak predstavljao
veoma dosledan prelazak teoretičarke na stranu poststrukturalizma
– koji se bar za izvesno vreme, takođe, pokazao kao prelazak na pro
movisanje teorije intertekstualnosti.
■ intertekstualnost – u
Priče o tome kako je polovinom
značenju koje je ovom terminu šezdesetih godina mlada teoretičar
ka bugarskog porekla Julija Kriste
dala Julija Kristeva 1968. godine, Kristeva
pozajmljenom od Mihaila Bahti va upoznavala učesnike seminara na Bartovom
na – koncepcija, prema kojoj sva seminaru
– koje je vodio Rolan Bart – s teo
ki književni tekst apsorbuje u sebe
rijama Mihaila Bahtina već pripa
ranije tekstove tako da predstavlja
daju istoriji. Kristevu je tada kod
mrežu različitih pozajmica (cita
ta, klišea i sl.) koje su se u njemu Bahtina naročito fascinirala otvo
rena mogućnost da se „dinamizuje
naslagale. Intertekstualna analiza
ima zadatak da izdvoji te pozajmistrukturalizam“. Ovu dinamizaciju
ce tumačeći na taj način proces
omogućavala je Bahtinova koncep
nastajanja teksta. Koncepcija inter
cija „reči“ u književnosti, u skladu
tekstualnosti je iz osnova promeni
s kojom ona više nije bila mrtva
la poglede na izvore književnosti.
Tako, prema mišljenju najradikaltačka u prostoru smisla, već se po
nijih intertekstualista, ne postoji
kazivala kao „preklapanje tekstu
„čist“ (neposredovan) izvor knji alnih površina“ i koja je obeloda
ževnosti, jer na putu između je
njivala svoju dijalošku strukturu.
zika i sveta stoji ranija upotreba
Upravo je Bahtin bio taj, prema
date reči ili opisa date stvari ili sta Uticaj Bahtina
nja. U tom smislu se koncepcija mišljenju Kristeve, koji je otkrio
intertekstualnosti odlučno suprot
da je „svaki tekst izgrađen od mo
stavlja idejama mimetičnosti i in
zaika citata“, da on nastaje putem
tersubjektivnosti književnosti.
„apsorbovanja i transformacije
drugog teksta“ i da, zahvaljujući tome, funkcioniše na određen na
čin u istoriji i društvu.112
Ovakvo mišljenje teoretičarka je iznela 1968. godine – i upra Početak razvoja
vo se ova godina uzima kao oficijelan početak pojavljivanja termina termina „inter
tekstualnost“
„intertekstualnost“ u književnoteorijskom diskursu.113 Tekst Kriste
ve pod naslovom Problemi strukturiranja teksta ne samo što je do
neo definiciju teksta kao svojevrsne permutacije tekstova (ukrštanja
i neutralizovanja u okviru jednog teksta mnoštva iskaza koji poti
ču iz drugih tekstova), već je Kristeva ovde definitivno promenila
112 Pogledati: J. Kristeva, Słowo, dialog, powieść, op. cit. Pogledati: Bahtin.
113 J. Kristeva, Problemy strukturowania tekstu, op. cit. O teoriji intertekstualno
sti pogledati, posebno: H. Markiewicz, „Odmiany intertekstualności“, u: Li
teraturoznawstwo i jego sąsiedztwa, Warszawa, 1989, i: Prace wybrane, t. 4:
Wymiary dzieła literackiego, Kraków, 1996; M. Głowiński, „O intertekstual
ności“, u: Poetyka i okolice, Warszawa, 1992; R. Nycz, „Intertekstualność i jej
zakresy: teksty, gatunki, światy“, u: Tekstowy świat. Poststrukturalizm a wied
za o literaturze, Kraków, 2001; G. Genette, „Palimpsesty“, u: Współczesna teo
ria badań literackich za granicą..., op. cit., Kraków, 1996, t. 4, deo 2.
X. Poststrukturalizam 363
i najvažnije poglede na književnost koji su izgrađeni na osnovi
strukturalizma. Uostalom, njene koncepcije su se očito uzajamno
dopunjavale s Bartovim idejama iz tog perioda – nije joj, naime, bi
Analiza lo stalo do opisa unutartekstualnih struktura, već do analiziranja
strukturiranja „strukturiranja teksta“, ne do analize dela-objekta, već do istraživa
teksta
nja teksta-procesa, napokon – do prakse kroz koju književni tekst
proizvodi smisao, a ne do razmene smisla tokom interpretacije. In
spiraciju je i u ovom slučaju pronašla pre svega u Bahtinu. „Upravo
je Bahtin“, naglašavala je Kristeva,
„kao jedan od prvih zamenio statičnu segmentaciju teksto
va modelom u kojem književna struktura nije nešto zateče
no već se stvara u odnosu na druge strukture“.114
Za nju je misao ruskog teoretičara bila veoma inspirativna i u
tom pogledu jer je pokazivala kako se može prevazići apstrakcija, ka
ko se mogu dovesti u pitanje zvanični lingvistički kodovi i zakoni, a
Proces zatim pronalaziti priče i moralnost ugrađene u dinamički proces pro
proizvođenja izvođenja tekstualnih značenja. Ova misao je takođe omogućavala
značenja
da se otkrije višeslojnost reči i njena svojevrsna logika koja „prevazi
lazi logiku kodifikovanih iskaza i ostvaruje se izvan zvanične kultu
re“. Ideja teksta-procesa i teorija intertekstualnosti bile su usmerene
ne samo protiv ironičnosti ortodoksnog strukturalizma već i protiv
Kritika tradicionalnog shvatanja književnosti pomoću mimetičkih i inter-
mimetizma subjektivnih kategorija, dok koncepcija koju je predlagala Kristeva
nije trebalo da služi samo konstruisanju nove pojmovne mreže, u ko
ju je mogla biti smeštena i književnost,115 već je bila planirana kao
prilog istraživanjima dinamike stvaranja tekstualnih značenja – pro
cesu koji je izmicao bilo kakvoj unifikaciji. U ovom procesu dešavale
su se različite semantičke transformacije kojima su podlegale iskaza
ne strukture, pa čak i fragmenti već postojećih tekstova (klišei). Rađa
nje smisla u novom tekstu za Kristevu je pre svega predstavljalo dodi
rivanje različitih značenja i tradicija i – što je najvažnije – taj proces
se nikada nije završavao. Ona je u njemu videla i aktivnu ulogu čitao
ca kao saučesnika i nastavljača intertekstualnog dijaloga – upravo je
čitalac započinjao ovaj dijalog i nastavljao ga kroz postupke čitanja.
Praktičnu primenu teorije intertekstualnosti Kristeva je demonstrira
la u već pomenutoj Sēmeiōtiké..., i u kasnijim knjigama: Le texte du
roman (1970) i La révolution du langage poétique (1974).
X. Poststrukturalizam 365
– prvo – na vremenski redosled u uobičajenom smislu („p osle
strukturalizma“);
–d rugo – na određen proces revizije, odnosno podvrgavanja
premisa ove formacije (paradigme, tradicije ili sistema i sl.)
kritičkoj analizi („o strukturalizmu“).118
Ovo „posle“, međutim, uopšte ne znači da se u trenutku dola
ska poststrukturalizma strukturalizam faktički završava,119 već se u
njemu pre mogu videti određeni tragovi istrošenosti njegovog pro
Paralelna grama i da će ga od tog trenutka pratiti nešto poput paralelne kritič
kritička opcija ke opcije. Ova opcija će u izvesnom smislu vršiti temeljnu analizu
tog programa da bi zahvaljujući tome – osporavajući i odbacujući
ali i nastavljajući, pa čak i radikalizujući njegove teorijske pretpo
stavke – konstruisala sopstveni projekat. Projekat koji je gotovo po
svemu zavisan od svog hranioca i gotovo opako nagoveštava krizu
njegovih istorijskih mogućnosti.
Ukorenjenost tog tipa u onome što prethodi karakteristična je,
naravno, za sve „post-ove“ (na primer, za postmodernu, postmoder
Tematizacija nizam, postfilozofiju, postmetafiziku, postteoriju i sl.). Jer „post-“ je
i opredmećivanje takođe, u drugom smislu, tematizacija ili opredmećivanje („zatvara
nje“ u smislu u kojem ga Hajdeger upotrebljava) određenih formaci
ja, paradigmi ili tradicija s ciljem vršenja njihove kritičke re-vizije
te, dakle, njihove ponovne prerade. To je, međutim, isto tako para
zitsko „iskorišćavanje“ ovih formacija itd. (najčešće u smislu radi
kalizacije nekih principa) na osnovi poznatog (takođe „postičnog“)
uverenja o nedostatku bilo čega apsolutno novog. Svaki „post-“ je
inherentno komplikovana, pa čak i paradoksalna pojava – jer u sebi
istovremeno povezuje zavisnost i raskid, osporavanje i asimilaciju,
Vreme posta prenošenje i radikalizaciju. Svaki „post-“ je istovremeno i period
pročišćavanja, prevrednovanja, prerađivanja te jednostavno – vre
me posta koje nastaje zato da bi se otvorila mogućnost za nešto no
vo. Međutim, posledice čitavog tog procesa nisu odmah vidljive, ne
go uvek iz dalje perspektive.
Poststrukturali Sve te osobine „post-“ pravca, koje je Liotar podrobno opisao,
zam kao primer mogu se uočiti i u poststrukturalizmu. Prevrednujući premise struk
toka „post“
karaktera turalističke teorije i dogme savremene misli, poststrukturalisti ne
samo što su diskvalifikovali njihove modele (smatrajući ih „iscrp-
ljenim“) već su ih koristili na određen način (najčešće u smislu
118 Ova značenja upravo objašnjava Liotar. Pogledati: J.-F. Lyotard, „Odpowiedź
na pytanie: co to jest postmodernizm?“, u: Postmodernizm. Antologia przekł
adów, Kraków, 1997.
119 Slično kao što ni modernistička formacija ne nestaje u trenutku pojavljivanja
postmoderne ili postmodernizma.
1. Poststrukturalizam i postmodernizam
Ne znači, ipak, da je poststrukturalizam isto što i postmodernizam, Da li je poststruk
turalizam isto
mada su tendencije ka takvom poistovećivanju i snažne i uporne. što i postmoder
Ako se termin „postmodernizam“ upotrebljava u strogom smislu, nizam?
odnosno da bi se označile brojne nove tendencije u savremenoj kul
turi (naročito u umetnosti), koje nastupaju nakon široko shvaćenog
modernizma120 i koje su izgradile svoju specifičnost kroz složen od
nos prema modernističkom nasleđu, a zatim kroz istovremenu nega
ciju principa takozvanog visokog modernizma i različite oblike asi
milacije (kontinuacije, transformacije, radikalizacije i sl.) izabranih
elemenata avangardne tradicije (naročito futurizma, dadaizma, nad
realizma i sl.) – onda se poststrukturalizam vezuje za pitanja potpu
no druge vrste. Za poststrukturaliste postaju najbitnija, na primer,
pitanja epistemološkog i ontološkog statusa teorije i nauke književ
nosti (njihovih saznajnih i jezičkih mogućnosti).121 Mada se, dakle,
početni i već jasni tragovi postmoderne, postmodernizma, i – na
kraju – poststrukturalizma mogu videti u manje-više isto vreme: od
1966. do 1968. godine – ipak se (ako se poštuju goreizvršena razliko
vanja), osim velikih sličnosti, mogu zapaziti i suštinske razlike.
120 Odnosno, kulturnoumetničke formacije od kraja XIX veka do kasnih šezde
setih godina, s glavnim periodom od 1910. do 1930. godine.
121 Pogledati o tome, posebno: R. Nycz, „Nicowanie teorii“, u: Tekstowy świat...,
op. cit.
X. Poststrukturalizam 367
Razlike U odnosu na postmodernizam (naročito književni), poststruk
turalizam izgleda samo kao paralelna pojava u određenom periodu.
Prvo – s obzirom na to da se u nekim od najvažnijih teza poststruktu
ralističke teorije književnosti (na primer, ideja intertekstualnosti) mo
gu pronaći ekvivalenti u konvencijama postmodernističke proze (na
ročito one koja realizuje strategiju svesnog pozajmljivanja, citiranja,
pastiša, kolaža i sl.); drugo – s obzirom na intenzivno prisustvo duha
eklekticizma, kao i tendencija ka diskontinuiranosti, brisanju granica
Erotizacija jezika između različitih tipova diskursa, erotizaciji jezika i to kako u umet
nosti tako i u teoriji umetnosti. S obzirom na snažne filozofske impli
kacije (kao i na činjenicu da su najznačajniji mislioci koji su ubrajani
u krug poststrukturalista – na primer, Derida ili Fuko – bili filozofi),
poststrukturalizam je bliži intelektualnoj klimi postmoderne.122
2. Poststrukturalizam i postmoderna
Šta je post- Pod nazivom „postmoderna“ obično se podrazumeva promena u
modernizam? filozofskoj misli, kao i odgovarajuća opšta intelektualna klima čiji
je najvažniji pokazatelj kritički odnos prema modernoj tradiciji,
a naročito prema nasleđu prosvetiteljstva.123 U vezi s tim, poststruk
turalizam treba smatrati jednim od komplementarnih struja post
moderne, naročito zato što je zajednički imenitelj svih pojava
obuhvaćenih nazivom „poststrukturalizam“ bio ovaj specifičan i
složen kritički stav – ne samo prema samom strukturalizmu nego
i prema čitavoj modernoj paradigmi humanističkih nauka, a naro
čito prema tradicionalnim modelima filozofije i nauke o književno
sti. Poststrukturalisti su smatrali da je strukturalistička teorija (na
ročito u njenoj kasnijoj, francuskoj kulminaciji iz druge polovine
šezdesetih godina) bila ne samo najsavršenije otelovljenje moder
nističke misli već i njena kulminacija i krunisanje. Poststrukturali
zam se, dakle, može smatrati ne samo revizijom samog strukturali
zma nego i – istovremeno i zahvaljujući tome – jednim od načina
122 Treba još jednom naglasiti da u prilog razlikovanju postmoderne i postmo
dernizma ide ne samo činjenica da i u okviru francuskog, engleskog i nemač
kog jezika takođe postoje posebni nazivi (postmodernité – postmodernism,
postmodernity – postmodernism, Postmoderne – Postmodernismus), već i to
da ovi termini imaju različite kontekste odnosa, u hronološkom i u problem
skom aspektu; postmodernu treba razmatrati – u kontekstu moderne, a post
modernizam – u odnosu na modernizam.
123 Koji se manje-više računa od nastanka prosvetiteljskog pogleda na svet u
XVIII veku, do kasnih šezdesetih godina ili, na primer, od Dekartove smrti
1650. godine do kraja šezdesetih godina.
X. Poststrukturalizam 369
koje je vršio francuski filozof, na najbolji način odslikavali duh
poststrukturalizma – kao „razgrađivanje“ pojmovnih osnova struk
turalizma, a samim tim demontaže njegove matične paradigme: mo
dernističke misli i njenog naučnog modela.
Rezime
X. Poststrukturalizam 371
8. Drugi pokušaj periodizacije poststrukturalizma takođe razli
kuje dve etape ovog pravca, mada su u ovom slučaju nešto
drugačiji aspekti koji govore u prilog ovoj podeli. Ovde se
najčešće navode:
Dve faze – pr v a fa z a (takođe se naziva „negativna“ ili „kritička“) ko
poststruk- ja se manje-više odvijala od 1966. do 1985. go dine.
turalizma
U ovoj fazi, uglavnom vezanoj za dekonstrukciju Žaka
Deride, za „klasični“ američki dekonstruktivizam takozva
ne Škole iz Jejla (Pol de Man, Džozef Hilis Miler, Barbara
Džonson), kao i za misao „kasnog“ Barta i Fukoa – domi
nirao je skepticizam i polemičko-kritički stavovi. Ona se
uglavnom odvijala u znaku kritike strukturalizma, kao i
čitave modernističke paradigme naučnog znanja o knji
ževnosti (objektivnog, autonomnog, univerzalnog, koji se
služi neutralnim metajezikom), čiji je model doneo struk
turalizam. Koliko je u početnom periodu ove faze u prvom
planu bila kritika teorije književnosti kao takve, toliko je
njen završni period, godine 1982–1985, a naročito čuvena
diskusija „Za i protiv Teorije“ koja se vodila u Sjedinjenim
Američkim Državama na stranicama časopisa Critical In
quiry,131 skrenuo pažnju na osnovni motiv poststruktura
lističke kritike teorije književnosti: to znači kritike teorije
interpretacije, a pre svega restrikcije koje je nametala teori
ja i koje su ograničavale slobodu praktičnog interpretiranja
književnosti.
– d r u g a fa z a (definisana i kao „pozitivna“) – p osle 1985.
go d i ne.
Pozitivni progra U ovoj fazi, koja se ponekad naziva i post-poststrukturali
mi posle post zam (čiji je početak nagovestio kraj „klasičnog“ američkog
strukturalizma
I faze – kulturni dekonstruktivizma), prevagnule su tendencije izrade novih
zaokret programa i proširenja istraživačkih okvira humanističkih na
uka u duhu metodološkog pluralizma. Kritika modernistič
kog modela nauke / teorije o književnosti u prvom periodu
poststrukturalizma sagledavala je potrebe duboke promene
književnoteorijske refleksije – pre svega, neophodnosti odu
stajanja od ideje sistemske, celovite, univerzalne (istorijski i
kulturološki neizdiferencirane), objektivne i autonomne (raz
dvojene od uticaja etike i politike) teorije. Dakle, u drugoj fazi
poststrukturalizma izrazitu prednost su imale etičko-politič
ke tendencije, kao i istoricističke, kulturalne, intertekstualne,
131 Pogledati: Pragmatizam.
X. Poststrukturalizam 373
Hronologija
X. Poststrukturalizam 383
Bibliografija
Opšti radovi
„Poststrukturalizam“
Antologije
Monografije
Teorija intertekstualnosti
Žak Derida136
Izabrana dela
Najvažnija literatura
J. Aćin, „Razgradnja, dijalektika, kritika“, Polja, 22/1976, br. 206 (april), str. 2–4.
M. Rajan, „Dekonstrukcija i dijalektika“ (prev. Adrijana Marčetić), Letopis
Matice srpske, 162/1986, knj. 438, br. 5 (novembar), str. 741–761.
B. Banasiak, Filozofia „końca filozofii“. Dekonstrukcja Jacques’a Derridy, War
szawa 1995.
B. Banasiak, „Na tropach dekonstrukcji“, u: J. Derrida, Pismo filozofii, wybór,
posł. B. Banasiak, tłum. B. Banasiak, K. Matuszewski, P. Pieniążek, Kra
ków 1992.
M. Belančić, Postmodernistička zebnja, Novi Sad, 1994.
A. Burzyńska, Dekonstrukcja i interpretacja, Kraków 2001.
N. Daković, Proširena verzija, Vršac, 1999, str. 153–165.
Ch. Johnson, Derrida, tłum. J. Hołówka, Warszawa 1997.
A. Lošonc, „Habermas versus Derida i kritika dionizijske duhovnosti“, Polja,
34/1988, br. 355 (septembar), str. 377–382.
M. P. Markowski, Efekt inskrypcji. Jacques Derrida i literatura, Bydgoszcz
1997.
N. Milić, „Adieu, Žak Derida“, Zlatna greda, 4/2004, br. 37, str. 53–62.
G. Raičević, Čitanje kao kreacija, Novi Sad, 1997, str. 74–80.
Rolan Bart
Izabrana dela
Najvažnija literatura
Julija Kristeva
Izabrana dela
Najvažnija literatura
T. Kitliński, Obcy jest w nas. Kochać według Julii Kristevej, Kraków 2001.
J. Lechte, Julia Kristeva, London–New York 1990.
Mišel Fuko
Izabrani radovi
Najvažnija literatura
Ana Buržinjska
Anatomija dekonstrukcije
13 S. Rosso, „An Interview with Paul de Man“, Critical Inquiry, 1986, t. 12, br. 4,
str. 791. Razlika između Deridine filozofske dekonstrukcije i američkog književ
noteorijskog dekonstruktivizma je glavna teza knjige: R. Gasché, The Tain of
the Mirror: Derrida and the Philosophy of Reflection, Cambridge, Mass. 1984.
14 J. Hillis Miller, „Composition and Decomposition“, u: Theory Now and Then,
op. cit., str. 231.
Invencija
Prva primedba glasi: dekonst r u kc ij a j e de st r u kcij a. Prema Dekonstrukcija
kritičarima, dekonstrukcija je – rado ubrajana u postmodernistič i destrukcija
ku filozofiju – za zapadnu tradiciju razorna, a kao njena posledica
u kulturi nije ni smisao, ni čovek niti bilo kakva trajna konstrukci
ja. Derida, međutim, ne upotrebljava reč „dekonstrukcija“ u tom
uobičajenom, negativnom značenju, već isto onako kako je Hajde
ger upotrebljavao reč „destrukcija“ kad je nagovarao filozofiju na
rastavljanje „omotača“ kojima je obavijena tradicija zapadnog miš
ljenja.15 Destrukcija (ali i dekonstrukcija) samo je „razmekšavanje
15 Up. M. Heidegger, Bitak i vrijeme, Naprijed, Zagreb, 1985, prevod: Hrvoje Šari
nić, str. 25. Hajdeger jasno piše: „Destrukcija, naime, ne želi pokopati prošlost
u ništavilo, ona ima pozitivnu namjeru.“ U Pismu prijatelju – Japancu, Deri
da je objasnio zašto se odlučio za reč „dekonstrukcija“ umesto „destrukcija“:
„Kad sam izabrao ovu riječ, ili kada mi se ona nametnula, mislim da je to
Afirmacija
Transcendencija
Sumnjive reference
Estetička ideologija
Opšta49
49 Ovo nije potpuna bibliografija dela Žaka Deride, niti radova posvećenih nje
mu; ona je svakako dostupna na više različitih mesta. Ovde se činilo važni
jim da se navede literatura koja je objavljena nakon 2002. godine.
Knjige
Izbor članaka
Knjige
Članci
H. Cixous, „Śmiech Meduzy“, Teksty Drugie, 1993, br. 4/5/6, str. 168.
E. Showalter, „Krytyka feministyczna na rozdrożu“, u: Współczesna teoria ba
dań literackich za granicą. Antologia, pripremio: H. Markiewicz, t. 4, deo 2:
Literatura jako produkcja i ideologia. Poststrukturalizm. Badania intertekstu
alne. Problemy syntezy historycznoliterackiej, Kraków, 1996, str. 436–437.
Feminizmi
Sociopolitički feminizam
Simon de Bovoar, Drugi pol, 1–2, Beograd, 1982; 1983², prevod: Zorica
Milosavljević. Up. ovde str. 13.
10 Neki kasniji komentatori smatraju da način mišljenja sadržan u knjizi Simon
de Bovoar (mada datiranoj za period „prvog talasa“), već pripada „drugom ta
lasu“– naročito s obzirom na gender elemente sadržane u njoj, iako je navede
na čuvena formula o konstruisanju kategorije „žena“ uz pomoć civilizacije.
11 Ponekad je Simon de Bovoar pridavala velik značaj kategoriji „drugoga“, kao
jednoj od osnovnih kategorija ljudskog mišljenja, čime se još onda uključila
u snažan pokret mišljenja drugosti koji će kulminirati u postmodernističkoj
filozofiji (naročito Ž. Deride, M. Fukoa, Ž.-F. Liotara).
Akademski feminizam
Ginokritika
Rezime
Opšta, antologije88
Helen Siksu
Izbor iz dela
Elizabet Gros
Izbor iz dela
Lis Irigaraj
Izbor iz dela
L. Irigaray, Ja, ti, mi. Za kulturu razlike (prev. Bosiljka Brlečić i Jagoda Večeri
na), Zagreb, 1999.
L. Irigaray, „Tri roda ili tijelo jezika“, Tvrđa, 2006, br. 1–2, str. 201–207.
L. Irigaray, Ciało-w-ciało z matką, tłum. A. Araszkiewicz, Kraków 2000.
L. Irigaray, „I jedna nie ruszy bez drugiej“, tłum. A. Araszkiewicz, u: Ciało
i tekst. Feminizm w literaturoznawstwie – antologia szkiców, red. A. Na
siłowska, Warszawa 2001.
L. Irigaray, Passions elementaires, Paris 1982.
L. Irigaray, „Rynek kobiet“, tłum. A. Araszkiewicz, Przegląd Filozoficzno-Lite
racki 2003, nr 1(3).
L. Irigaray, Ce sexe qui n’en est pas un, Paris 1977.
L. Irigaray, Speculum de l’autre fame, Paris 1974.
L. Irigaray, Ta płeć, która nie jest jednością, tłum. K. Kłosińska, „FA-art“ 1996, nr 4.
Literatura
Izabrana dela
Antologije tekstova
Literatura
T. Kitliński, Obcy jest w nas. Kochać według Julii Kristevej, Kraków 2001.
T. Kitliński, „Podmiot w procesie według Julii Kristevej“, u: Podmiot w proce
sie, red. J. Jusiak, J. Mizińska, Lublin 1999.
B. Smoleń, „Koncepcja melancholii Julii Kristevej“, u: Sumienie. Wina. Melan
cholia. Materiały polsko-niemieckiego seminarium, Warszawa październik
1997, red. P. Dybel, Warszawa 1999.
Nenci K. Miler
Izbor iz dela
N. K. Miller, „The Arachnologies: The Woman, the Text, and the Critic“, u:
Poetics of Gender, red. N. K. Miller, New York 1986.
N. K. Miller, „My Father’s Penis“, u: idem, Getting Personal: Feminist Occasi
ons and Other Autobiographical Acts, London–New York 1991.
Literatura
Izbor iz dela
Literatura
Dodatna lektira
Gender i queer – ta dva strana termina postala su poslednjih godi Razvoj termina
na veoma popularna što se može porediti sa onom popularnošću ko
ju su donedavno imale „dekonstrukcija“ i „postmodernizam“. Ovi
termini pojavili su se u gotovo svim humanističkim disciplinama,
a uporedo s njima pojavili su se i novi jezici za analizu i interpretaci
ju kulturnih pojava, među njima i književnosti.
To, očigledno, ne znači da se semantički opseg ovih termina po
klapa i da je njihova upotreba slična. I jedna i druga kategorija pove
zane sa različitim tokovima u humanistici i teoriji književnosti po
znatim pod nazivom gender studije (Gender Studies) i queer studije Gender studije,
(Queer Studies); oba ta pravca povezuju se i s drugim problemskim queer studije
područjima. Najpre ih, međutim, povezuje to što oni aktiviraju ta
kva značenja – naročito književnog kanona – koja gotovo do nedav
no nisu uzimana u obzir. A, drugo, to podstiče nov tip osećajnosti –
može se nazvati osećajnošću prema razlici ili osetljivosti za drugost. Osetljivost
U slučaju gender to predstavlja osetljivost prema polnim razlikama za drugost
i prema njihovoj funkciji u društvu i kulturi (već se danas koristi od
ređenje „gender osetljivost“, gender sensivity). U slučaju queer, više je
reč o pitanjima povezanim sa seksualnošću, dakle, o osetljivosti na
seksualnu razliku koja je, što dobro znamo mada nerado govorimo,
Termin gender na poljski jezik obično nije najadekvatnije prevođen (kao
„kulturni pol“, „duštvenokulturni pol“, „polna vrsta“, „vrsta“ i sl.), a ponekad
i nedovoljno precizno (kao „polna uloga“) ili nedovoljno spretno (kao „druš
tvenokulturni polni identitet“, „svest društvenokulturnih determinacija po
la“, „istorijski, društveno i kulturno determinisana polna uloga“, „istorijska
i društvenokulturna polna karakteristika“ i sl.). Zato sam se, na kraju, odlu
čila da zadržim strani termin jer je takva verzija već u najširoj upotrebi. Kao
najtačniji od navedenih poljskih ekvivalenata, gender treba prihvatiti, prema
mom mišljenju, kao „društvenokulturni pol“. Kad je reč o terminu queer, ta
kođe sam se odlučila za englesku reč. Pogledati dalji komentar u poglavlju
koje je posvećeno ovom pojmu.
Gender55
Opšta
Kategorija muškosti
Džudit Batler
Izbor iz dela
Važnija literatura
Queer
Literatura
Izbor iz dela
J. Butler, Gender Trouble: Feminism and the Subversion of Identity, New York–
London 1990.
J. Butler, „Krytycznie Queer“, tłum. A. Rzepa, Furia Pierwsza 2000, nr 7.
J. Butler, Undoing Gender, New York–London 2004.
Izbor iz dela
Protiv apsoluta
O iskustvu
U tom smislu je Džejms blizak Hajdegeru koji je koristio reč Umgang, doslov
no: „ophođenje“, da bi odredio pozicioniranost Daseina u svetu.
Potpuno ista je i Rortijeva polazna tačka u kojoj on stavlja znak jednakosti
između iskustva i jezika. Jezik nije posrednik između subjekta i predmeta,
već „deo ljudskog ponašanja“. Zato nam ne stvara „slike stvarnosti“ (tada bi
morao da stane nasuprot nje), već je – kao odgovarajuće sredstvo – oblikuje.
Ovde Rorti verno prati Hajdegera.
W. James, „Humanizam i prawda“, u: Znaczenie prawdy. Ciąg dalszy „Prag
matyzmu“, Warszawa, 2000.
Korisna interakcija
Interpretativna zajednica
Na isti način razmišlja i Stenli Fiš, autor pojma interpretativne zajed Fišova koncepci
nice. Najvažnija teza koju je Fiš u raznim prilikama ponavljao glasi: ja interpretativ
ne zajednice
„Stalno smo interpretativno pozicionirani [we are always and already
interpretively situated]“.19 To znači da još pre nego što se upustimo
17 W. James, Pragmatyzm..., op. cit., str. 161.
18 W. James, Pragmatism. A New Name for Some Old Ways of Thinking, New
York, 1907, str. 77–78.
19 S. Fish, Interpretacja, retoryka, polityka..., op. cit., str. 381.
Esencije i konteksti
Posledice za teoriju
Rezime
Literatura
Džon Devi
J. Dewey, Sztuka jako doświadczenie, tłum. A. Potocki, wstęp I. Wojnar, Wro
cław 1975.
Reading Dewey: Interpretations for a Postmodern Generation, red. L. A. Hick
man, Bloomington 1998.
Viljam Džejms
Izbor iz dela
Stenli Fiš
Izbor iz dela
S. Fish, Doing What Comes Naturally: Change, Rhetoric, and the Practice of
Theory in Literary and Legal Studies, Oxford 1989.
S. Fish, Interpretacja, retoryka, polityka. Eseje wybrane, red. A. Szahaj, Kra
ków 2002 – eseji iz dela Doing What Comes Naturally oraz Is There a
Text in This Class?.
S. Fish, Is There a Text in This Class? The Authority of Interpretive Communiti
es, Cambridge 1980.
S. Fish, Professional Correctness: Literary Studies and Political Change, Cam
bridge, Mass. 1995.
Važnija literatura
Ričard Rorti
Izbor iz dela
Važnija literatura
The Linguistic Turn: Recent Essays in Philosophical Method, red. R. Rorty, Chi
cago 1967.
Między pragmatyzmem a postmodernizmem. Wokół filozofii Richarda Ror-
ty’ego, red. A. Szahaj, Toruń 1995.
Reading Rorty: Critical Responses to Philosophy and the Mirror of Nature (and
beyond), red. A. F. Malachowski, Oxford–Cambridge 1990.
Richard Rorty, red. C. Guignon, D. R. Hiley, Cambridge 2003.
R. Rumana, Richard Rorty: An Annotated Bibliography of Secondary Literatu
re, Amsterdam 2002.
A. Szahaj, Ironia i miłość. Neopragmatyzm Richarda Rorty’ego w kontekście
sporu o postmodernizm, Wrocław 1996.
Mihal Pavel Markovski
Das, was war, interessiert uns nicht darum, weil es war, sondern weil es in ge
wissem Sinn noch ist, indem es noch wirkt: J. G. Droysen, Historik: Vorlesun
gen über Enzyklopädie und Methodologie der Geschichte, izbor R. Hübner,
München, 1967, str. 275.
F. Nietzsche, Sämtliche Werke. Kritische Studienausgabe..., op. cit., t. 7, str. 479.
10 „Istorijsko shvatanje nije ništa drugo do razumevanje određenih činjenica u
skladu s filozofskim pretpostavkama.“ Nietzsches Werke. Gesamtausgabe, Le
ipzig, 1901–1913, t. 17, str. 329.
11 „Na sve gledati ‘objektivno’, ni na šta se ne ljutiti, ništa ne voleti, sve ‘shvatati’
– to danas znači ‘istorijsko čulo’“. F. Nietzsche, Sämtliche Werke. Kritische Stu
dienausgabe..., op. cit., t. 7, str. 652. „‘Objektivnost istoričara’ je nonsens. Sma
tra se da je neki događaj, sa svim svojim motivima i posledicama, bio tako
čisto opažen [angeschaut] da ni na jedan način nije uticao, ostajući čisto inte
lektualan proces: kao pejzaž za slikara koji se zadovoljava njegovim predstav-
ljanjem. ‘Neutralno posmatranje’, estetska pojava, prisustvo svih pokretača
volje.“ Ibid., t. 7, str. 673. Kako je pisao Drojzen: „Objektivna nepristrasnost
je neljudska.“ Materialen zur neuen Geschichte, izbor: J. G. Droysen, Halle,
1880–1885, str. 110; pogledati: J. Wach, Das Verstehen..., op. cit., t. 3, str. 183.
12 „Vi ste đavolovi advokati zato što od [...] činjenice [das Factum] pravite idola, to
je činjenica, međutim, uvek glupa i za sva vremena sličnija pre teletu nego bogu.“
F. Nietzsche, Niewczesne rozważania, Kraków, 1966, str. 146. „Unzeitgemäße Be
trachtungen“, u: Sämtliche Werke. Kritische Studienausgabe..., op. cit., t. 1, str. 310.
13 „Rankeovo u k raš avajuće istorijsko pisanje, njegova preterana opreznost
tamo gde bi trebalo pokazati užasan besmisao slučaja; njegova vera u done
kle imanentan Prst Božji.“ F. Nietzsche, Sämtliche Werke. Kritische Studiena
usgabe..., op. cit., t. 11, str. 662.
14 „Ismejati škole ‘objektivista’ i ‘pozitivista’. Oni žele da zaobiđu vrednovanje
i da samo otkrivaju i predstavljaju činjenice. Ipak se može videti, na primer,
kod Tena, da u suštini on ima svoje ljubimce: na primer, snažne, ekspresivne
ličnosti ili sibarite, nasuprot puritanaca.“ Op. cit., t. 11, str. 241.
15 Up. Z. Kuderowicz, „Od historii jako procesu do historii jako czynu“. (Reflek
sja historiozoficzna we wczesnej twórczości Nietzschego), u: U progu współc
zesności. Z dziejów doktryn antypozytywistycznych. Praca zbiorowa, red.
B. Skarga, Wrocław–Warszawa–Kraków–Gdańsk, 1978; H. Schnädelbach, Fi
lozofia w Niemczech. 1831–1933, Warszawa, 1992, deo 2: Historia.
16 F. Nietzsche, „Götzen-Dämmerung“, u: Sämtliche Werke. Kritische Studiena
usgabe..., op. cit., t. 6, str. 109.
17 J. G. Droysen, Grundriß der Historik, Halle, 1925, str. 39.
18 J. G. Droysen, Historik... op. cit., str. 149.
19 Ibid., str. 323.
20 H. Schnädelbach, Filozofia w Niemczech. 1831–1933, Warszawa, 1992, str. 90–91.
21 J. G. Droysen, Historik..., op. cit., str. 151.
Facta ficta
Poetika istorije
53 J. Hillis Miller, „Presidential Address 1986. The Triumph of Theory, the Re
sistance to Reading and the Question of the Material Base“, PMLA, 1987,
t. 102, br. 3, str. 283.
Literatura
Nova istoriografija
Hejden Vajt
Tropes for the Past: Hayden White and the History / Literature Debate, red.
K. Korhonen, Amsterdam 2006.
H. White, The Content of the Form: Narrative Discourse and Historical Repre
sentation, Baltimore 1987.
H. White, Figural Realism: Studies in the Mimesis Effect, Baltimore 1999.
566 Književne teorije XX veka
H. White, Metahistory: The Historical Imagination in Nineteenth-Century Eu
rope, Baltimore 1973.
H. White, Tropics of Discourse: Essays in Cultural Criticism, Baltimore 1978.
H. White, Poetyka pisarstwa historycznego, red. E. Domańska, M. Wilczyński,
Kraków 2000.
567
XVI. KULTURALNA
ISTRAŽIVANJA
Sam pojam kulture danas nije lako definisati iako se iz mnogo raz
ličitih pokušaja može izvući sledeća, veoma uopštena, definicija.
Kultura je sistem s i mb ol ičk i h a kt iv nost i u korenj eni h u Šta je kultura?
o dre đe noj ideol og iji i zasno
■ habitus – u sociologiji Pjera van i h na ra z men i. Potrudimo
Burdijea, individualizovan sistem
definicija, koji pojedinac prihva
se da ovu definiciju protumačimo
ta usled učestvovanja u različitim deo po deo.
edukativnim institucijama (od po Služeći se znakovima i simboli
rodice do škole) i koji određuje ma čovek nastoji da razume i utiče
način prihvatanja stvarnosti. Ha na stvarnost koja ga okružuje, ali i
bitus je kulturni mehanizam koji
da definiše sopstveni identitet. Ne
oblikuje percepciju i omogućava
pojedincu da izađe na kraj u razli posmatra kulturu sa distance, već
čitim situacijama. – hteo to ili ne – aktivno u njoj uče
stvuje. Samim tim ne nailazi na
značenja koja se u njoj oduvek nalaze, već se susreće sa značenjima
koja su proizvod date kulture, proizvod konkretnog vremena i me
sta (zato ne postoji kultura uopšte,
■ drugost (fr. alterité, engl. ot već samo kulture koje se zasnivaju
herness) – osobina koja pripada
na različitim pravilima). Proizvo
onom ko (što) se izmiče subjektiv
noj vlasti predstave. Analiza dru deći značenja i nastojeći da ih raz
gosti iz perspektive kulturalnih ume, poredi ih sa svojim gledišti
istraživanja smeštena je između ma, sa uverenjima koja ima, rečju
epistemološkog pola (drugost je – s predstavama koje ima o stvar
samo konstrukcija subjekta) i me nosti, predstavama koje najčešće
tafizičkog pola (drugost je potpu
no nedostupna). Drugost nije ni deli i s drugim članovima zajed
sasvim relativna (Huserl), niti je nice kojoj pripada. Zahvaljujući
apsolutna (Levinas, Derida). Ali tome može se izgraditi ili konstru
jeste konstrukt kulture koji podle isati sopstveni kulturni identitet Kulturni
že objektivizujućem shvatanju. koji, kao što se može videti, nije identitet
Engleski izvori
Mit i ideologija
Politička osnova Ako je tačno da se engleska Nova levica, koja je odgovorna za nasta
kulturalnih nak kulturalnih istraživanja, ispoljila kao reakcija na događaje u Ma
istraživanja
đarskoj 1956. godine, dok je američkim kulturalnim istraživanjima
dominirala kriza izazvana ratom u Vijetnamu, onda je nesumnjivo naj
traumatičniji događaj za Francuze bio rat u Alžiru koji je označavao
početak raspada kolonijalne imperije. Nije slučajno što odmah nakon
njegovog završetka (1954–1956) Rolan Bart počinje u delovima da
22 Šols, svakako, nije bio prvi koji je to pokušao, jer je još Nortrop Fraj suge
risao kako književna istraživanja treba da obuhvataju i ukupnost verbalnog
iskustva čitalaca, što je postulirao i Jakobson.
23 R. Scholes, Textual Power: Literary Theory and the Teaching of English, New
Haven, 1985, str. 24.
24 Šols je pisao: „Tekstualna istraživanja moraju da izađu iz okvira stranice i
knjige ka institucionalnim praksama i društvenim strukturama koje same po
sebi mogu biti uspešno istraživane kao kodovi i tekstovi.“ Op. cit., str. 16–17.
Rezime
Kao što smo videli, kulturalna istraživanja nikada nisu bila, niti su
danas, homogena disciplina; vršena su bez brige o metodološkoj
strogosti, što može biti povod za njihovu neuobičajenu popularnost
naročito na američkim univerzitetima gde nailaze na povoljnu kli
mu zahvaljujući političkoj angažovanosti profesora koji su se njima
bavili i uspešnoj retorici political correctness. U Francuskoj je situ
acija drugačija, ako ni zbog čega drugog, ono zbog postojanja ne
univerzitetske naučne institucije tipa École des Hautes Études en
Sciences Sociales (gde su predavali i Pjer Burdije i Mišel de Serto)
ili Collège de France, gde je katedru Istorije sistema mišljenja držao
Mišel Fuko. Ako bismo se, ipak, potrudili da odredimo ono što po
vezuje sve tri tradicije mišljenja (englesku, američku i francusku) i
kakav uticaj one imaju na razmišljanje o književnosti, mogli bismo
se usuditi na sledeća nabrajanja.
Smisao u kulturi 1. Smisao u kulturi nije – kao što je u fenomenologiji – proiz
vod akta čiste svesti, nije ni – kao u hermeneutici – nešto što
treba otkriti u svetu ili izvan njega, niti je ugrađen – kao u
raznim formalističkim teorijama – u tekst ili u intertekstual
ne relacije, a nije ni – kao u psihoanalizi – potisnut u indivi
dualnu ili kolektivnu podsvest. Iz perspektive kulturalnih is
traživanja, smisao je proizvod društvenih aktivnosti, tačnije:
mnogih, često međusobno sukobljenih društvenih aktivnosti
Literatura42
Pjer Burdije
Dela na poljskom
Važnija literatura
Mišel de Serto
Izbor iz dela
Važnija literatura
Mišel Fuko
Izbor iz dela
Važnija literatura
Kliford Gerc
Važnija literatura
Antonio Gramši
Važnija literatura
Izbor iz dela
Važnija literatura
Drugi autori
Književnost i opresija
Književnost S tačke gledišta postkolonijalnih istraživanja, književnost je privržena
i kulturni imperijalnoj politici kolonizacije, jer proizvodi i učvršćuje kulturne
stereotipi
stereotipe kolonizovanih zemalja i kulturâ. Pokušajmo da iz ove per
spektive sagledamo dva istaknuta dela evropske kulture u kojima je
odnos između kolonizatora i kolonizovanih izrazito shematizovan.
Primer Prvo delo je Bura Viljama Šekspira koji je, kao što je poznato,
Šekspirove Bure napisao jednu od svojih poslednjih drama upravo fasciniran izvešta
jima iz Novog sveta i ugradio u svoj tekst mnoge detalje pronađene
u delima putnika i kolonizatora. U isto vreme, međutim, smeštajući
akciju drame na tajanstveno ostrvo u Sredozemnom moru, koristeći
se Vergilijem i pozorišnim konvencijama tipičnim za elizabetansko
pozorište, maskirao je ovu kulturnoistorijsku dimenziju teksta iz
kojeg jasno izbija retorika evropske dominacije nad kolonizovanim
zemljama. Prospero je ne samo knez, već i veliki čarobnjak kome
natprirodne sile omogućavaju da pripitomi sile prirode i podredi se
bi domorodačko stanovništvo. Šekspirova drama je, osim toga, do
te mere dvoznačna, da se pomoću nje opravdava kolonizacija, što
F. Jameson, „Modernism and Imperialism“, u: T. Eagleton, F. Jameson,
E. W. Said, Nationalism, Colonialism and Literature, Minneapolis, 1990.
E. W. Said, „Jane Austen and the Empire“, u: Culture and Imperialism, op. cit.
10 Viljam Šekspir, Bura. Vesele žene vindzorske, Prosveta, Beograd, 1962, str. 31,
34, prevod: Živojin Simić i Sima Pandurović.
Prokleto nasleđe
A Autor
autor kao jedna od sistematizujućih
Akant instanci
pogl. Model → Gremas autor kao skriptor
Alegorija ličnost autora
Analiza pol autora
analiza Kristeve teksta odnos između autora i junaka
kulturna analiza „smrt autora“
analiza psihičkog aparata pogl. Intencija → intentio auctoris
analiza snova Autoteličnost
strukturalna analiza
Androcentrizam B
Antropologija Binarne opozicije
interpretativna antropologija Biološki pol (sex)
strukturalna antropologija Klod Le
vi-Strosa C
pogl. Psihoanaliza → psihoanaliza Close reading pogl. Čitanje → pažljivo
kao holistička antropologija čitanje
pogl. Strukturalizam → strukturali Coming out
zam i antropologija
Antiesencijalizam Č
Psihički aparat Čitalac
pogl. Analiza → psihička analiza implicirani čitalac
Apelativna struktura teksta koautorski čitalac
Aporija modelski čitalac
Arahnologija pogl. Intencija → intentio lectoris
Arbitrarnost superčitalac
pogl. Znak → arbitrarnost jezičkog Čitanje
znaka Ingardenova dva načina čitanja
Arhetip pažljivo čitanje (close reading)
Arhetipologija Ričardsova koncepcija pravog čita
Autonomija nja
autonomna kritika Čulnost
autonomne vrednosti književnog de
la D
pogl. Jezik → jezička autonomija Darvinizam
autonomija umetnosti Dasein
LJ O
Ljermontov, M. J. Oukli, En (Oakley, Anne)
Ogden, Čarls Kej (Ogden, Charles
M Kay)
Majakovski, Vladimir V. Okem, Viljem (Ockham, Wilhelm)
Majkls, Volter Ben (Michaels, Walter Okopjenj-Slavinjska, Aleksandra (Oko
Benn) pień-Sławińska, Aleksandra)
Malevič, Kazimir Origena
Malarme, Stefan (Mallarmé, Stéphane) Ostin, Džon Langšou (Austin, John
Man, Pol de (Man, Paul de) Langshaw)
Mandeljštam, Osip E.
Manhajm, Karl (Mannheim, Karl) P
Marineti, Filipo Tomazo (Marinetti, Fi Paće, Enco (Pace, Enzo)
lippo Tommaso) Pankovski, Marjan (Pankowski, Ma
Markjevič, Henrik (Markiewicz, He rian)
nryk) Papenhajm, Berta (Pappenheim, Bert
Markovski, Mihal Pavel (Markowski, ha)
Michał Paweł) Paseron, Žan-Klod (Passeron, Jean-Cla
Marks, Karl (Marks Marx) ude)
Matezijus, Vilem (Mathesius, Vilém) Patočka, Jan
Moron Šarl (Mauron, Charles) Pavle, sv
Mekejb, Kolin (McCabe, Colin)
U
Uspenski, Boris A.
V
Vajld, Oskar (Wilde, Oscar)
Vajt, Edmund (White, Edmund)
Vajt, Hajden (White, Hayden)
Varning, Rahjner (Warning, Rainer)
Vatimo, Đani (Vattimo, Gianni)
Veber, Maks (Weber, Max)
Veber, Samjuel (Weber, Samuel)
Velek, Rene (Wellek, René)
Vergilije
Vernan, Žan-Pjer (Vernant, Jean-Pier
re)
Vigotski, Lav S.
Viko, Đambatista (Vico, Giambattista)
Vilijams, Rejmond (Williams,
Raymond)
Vimsat, Vilijam K. Mlađi (Wimssatt,
William K.)
Vinogradov, Viktor V.
Vinters, Ajvor (Winters, Yvor)
Vitgenštajn, Ludvig (Wittgenstein, Lud
wig)
Vitig, Monika (Wittig, Monique)
Vodička Feliks (Vodička, Felix)
Volstonkraft Meri (Wollstonesraft,
Mary)
Voren, Robert Pen (Warren, Robert
Penn)
Od autora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9
VI HERMENEUTIKA