Marina Protrka Štimec: Svoja, žuđena, nikad zadobivena: Predodžbe Bosne u novijoj hrvatskoj

književnosti Dugotrajna percepcija vlastitog geopolitičkog prostora kao predziđa kršćanstva (Antemurale
Christianitatis) u hrvatskoj je književnosti povezana s vizijom neprijateljskog, prijetećeg Istoka. Strah od
vojne nadmoći, kulturne i religijske različitosti povijesno su utemeljivale diskurzivno stvaranje političke
granice prema Bosni. Poimanje Bosne i pripadajućeg stanovništva kao “Turaka” u hrvatskoj se
književnosti 19. stoljeća, dosljedno prevladavajućoj ideologiji sveslavenske (kasnije južnoslavenske)
uzajamnosti, drastično mijenja, o čemu svjedoče onodobni diskurzivni spomenici jačajućem interesu za
“istokrvnu braću drugog vjerozakona”. Teme i prilozi u tadašnjoj književnoj periodici, putopisima (Matije
Mažuranića, Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Adolfa Vebera Tkalčevića), novelama i romanima (Ksavera
Šandora Gjalskoga, Josipa Eugena Tomića) i epici (npr. Luke Botića) na novi način koncipiraju granicu
vlastitog identiteta prema Bosni. Ubrzano upoznavanje svoga koje je istodobno blisko i posve nepoznato
u ovom je slučaju istodobno posljedica nacionalnointegracijske ideologije, ali i orijentalističke čežnje za
egzotičnim Drugim. Takav odnos prema Bosni kao svome koji, zbog kulturnih, geografskih, vjerskih ili
političkih razloga “još-nije” ili “više-nije” dio podrazumijevane vlastitosti osvjetljava liminalnost
polazišnog identiteta. Metodološki, tekst problematizira učinke niza tzv. diskurzivih teorija koje,
traženjem slika, predodžbi ili upisanih ideologija, zaobilaze kompleksnost književnog teksta. Današnji bi
se proučavatelj kolektivnih imaginarija, geopolitičkih predodžbi i identiteta mogao usporediti s
promatračem pokretnih slika, prethodnicom kinematografa, kako ga opisuje Ivo Andrić u svojoj
Panorami. Uspoređujući vlastiti pogled i iskustvo od dječačke do zrele dobi, njegov pripovjedač postupno
postaje svjestan činjenice da u postojeće slike upisuje osobne koordinate, da ih s vremenom mijenja i
prilagođava vlastitom gledištu i dioptriji. Naizgled fiksirane i statične slike pokazuju se ovisnima o
motrištu iskaznog subjekta, o načinima na koji se iz svoje prividne distance upisuje u koordinate
nepomične slike, stvarajući od njezinih likova i kulisa žive aktere vlastitog svijeta. Analogno tome,
predodžbe koje imamo o drugima pokazuju se konstitutivnim dijelom vlastitog samodefiniranja, time
istodobno stvarne koliko i imaginarne, naslijeđene koliko i potvrđene vlastitim životom: iskustvom,
tijelom, senzibilitetom i spoznajom. Percepcija Drugoga zato manje nego o promatranome, više govori
o onome tko gleda. Promatrač se izlaže s obzirom na objekte promatranja i načine na koje ih
predstavlja i međusobno povezuje. Razlikovanje između promatrača i promatranoga time gubi onu
unaprijed zamišljenu podjelu uloga na aktivnu i pasivnu, vraćajući pogled u smjeru iz kojeg je
pokrenut, pa gledatelj, poput Šimićeva lirskog subjekta u pjesmi Hercegovina, na koncu sam postaje
objektom promatranja.

Objektivni, distancirani promatrač, zaogrnut sigurnošću obrazovanog, zainteresiranog muškarca, često

putopisca i istraživača, postao je popularan kroz 19. stoljeće koje je, među ostalim, obilježeno i snažnim
radom na razlikovanju nacionalnih identiteta.

Putopisci “otkrivaju” druge zemlje i krajeve, obogaćuju vlastitu kulturu spoznajama drugačijeg, najčešće
egzotičnog prostora, čime otvaraju prostor osobnim i kolektivnim samopredodžbama

. Nakon romantizma zanimanje za Morlake, sukladno političkim i kulturnim promjenama, opada, a

pozornost se premješta na razdjelnicu prema istočnim, balkanskim, otomanskim susjedima. Ranije
prvenstveno civilizacijski i vjerski obilježena razlika prema istočnim susjedima, trajno upisana u
percepciju hrvatskog (ilirskog, slavenskog) prostora kao predziđa kršćanstva (Antemurale Christianitatis)
u novijoj hrvatskoj književnosti poprima recentne sekularne obrise. Kršćanstvo koje je u ranijim
tekstovima, primjerice u Gundulićevu Osmanu, funkcioniralo kao uporište kolektivne identifikacije, kroz
19. stoljeće ustupa mjesto novoj, sekularnoj religiji – naciji.
Vizija neprijateljskog, prijetećeg Istoka, barbarskog, azijskog “kopita”, sada se – u širem konceptu
sveslavenske uzajamnosti koji uključuje i nacionalno zajedništvo s “istokrvnom braćom drugog
vjerozakona” – drastično omekšava. Tako se i kroz priloge u onodobnoj književnoj periodici, putopise
Matije Mažuranića, Ivana Kukuljevića Sakcinskog i Adolfa Vebera Tkalčevića, novele Ksavera Šandora
Gjalskoga, roman Josipa Eugena Tomića, kao i epiku Luke Botića jasno razaznaju novi koncepti vlastitog i
tuđih identiteta. U skladu s njima se i Bosna poima kao topos istodobno istog i vlastitog, ali i stranog i
egzotičnog – tuđeg.

Onodobne predodžbe Bosne nastaju pod utjecajem dvaju dominantnih tendencija: sve jasnije izražene
nacionalnointegracijske ideologije, ali i orijentalističke čežnje za egzotičnim Drugim. S druge strane,
opravdano je pitanje kako izbjeći zamci koju prepoznavanje kolektivnih predodžbi u pojedinačnim
književnim tekstovima implicira: niveliranju, svođenju različitih stavova, senzibiliteta i opusa na isto.
Zamci da se, primjerice, percepcije Istoka, Zapada, kršćana i Turaka kod Ivana Mažuranića i Ive Andrića
svedu na isto. Kako izbjeći zamci da se, tražeći ideologeme i imageme, previde figurativnost i
alegoričnost, svojstvene književnom izrazu? Niz suvremenih teorijskih pristupa usmjerenih prema
tekstualnoj proizvodnji identiteta, kulturalni, ženski, postkolonijalni, queer studiji, kritička analiza
diskurza, novohistorizam ili imagologija, primjerice, iako posve različitih metodoloških i ideoloških
polazišta, na isti način pristupaju književnim i neknjiževnim tekstovima.

U nastavku teksta ponudit ću nekoliko slika, predodžbi Bosne vidljivih u djelima hrvatskih književnika
kroz 19. i 20. stoljeće. Zadržat ću se na mjestima koja otvaraju mogućnosti ideološkog prebrojavanja
vjernika i nevjernika, nas i njih, te pokazati kako takva mjesta u pomaknutom, alegorijskom ključu,
omogućuju posve drugačiju interpretaciju. Na početku valja spomenuti Pogledu u Bosnu (1842) Matije
Mažuranića, estetski, žanrovski i ideološki nezaobilazan tekst ilirizma. Mažuranić svoj poduhvat i
pripovijedanje motivira prije svega svojom fascinacijom Bosnom i domoljubnom željom da upozna ovu
“bližnju tursku krajinu” (171). Već kroz samu najavu putovanja, Mažuranić izvještava o nepropusnoj
istočnoj granici i kolektivnom neznanju onoga zapadnjačkoga “mi” koje je tom istoku okrenulo leđa kako
bi se uvjerilo “što se u izobraženom zapadu radi. Od ono doba, čini se, da se još nismo natrag okrenuli,
već sveđer na zapad gledajući, naučismo se poznati i Nijemce i Talijane, i Franceze i Engleze bolje neg
nas samih, a o svem ostalom svijetu znasmo samo toliko, koliko se mogasmo naučiti od bližnjih naših
zapadnih susjeda, koji naravno ni sami skoro ništa o Bosni ne znadu” (ibid.). Kolektivno neznanje o ovom
dijelu “naše Ilirije” postavljeno je kao ishodišna točka puta i pisanja, pa se Mažuranićev izvještaj može
čitati kao trud da se kolektivna, nacionalna pozornost s onih strana svrne na vlastito – ili srodno. Time se
upisuje u niz onodobnih strategija utemeljenja vlastite nacionalne identifikacije koja se događala kroz
standardizaciju jezika, književnosti, povijesti i kulture u najširem smislu. Za identifikacijsko “ja sam ja” i u
ovom je slučaju bila nužna negacija “ja nisam ti” ili “ja sam ne-ti”. To znači da je svoje/ilirsko postavljeno
istodobno nasuprot Istoku (Tursko carstvo) i Zapadu (Mažuranićevi Nijemci, Talijani, Francezi, Englezi).
Unutar tih opreka Bosna funkcionira kao specifičan, liminalni prostor: prostor koji je istodobno ja i ne-
više-ja ili još-ne-ja. Zapad je, s druge strane, jasno odijeljen: u Smrti Smail-age Čengića Ivan Mažuranić o
njemu govori kao o “puku svijeta ostalog”. Konkretno, u trećem pjevanju svećenik pričešćuje i blagosivlje
četu koja, oslobođena konkretnih osobnih i nacionalnih identifikacija, “desnici podoba se višnjoj”.
Središnji dio njegova govora organiziran je oko otpora “nemani turskoj” koju pruža “slavni krst” podno
Lovćena i neznanja (“iz nizina, otkud vida neima”, Mažuranić, 1958: 123) iz kojeg “svijeta puci ostali” ove
borce nazivaju barbarima. U djelima dvojice Mažuranića tako se izoštravaju dvije različite perspektive:
jedna je prepoznatljiva u sintagmi “izobraženi svijet” (tako “mi vidimo zapad”), a druga u vrijednosnoj
oznaci “barbari” (tako “zapad vidi nas”). Objema im je suprotstavljen svijet “turske nemani” (ibid.) koju
kod starijeg Mažuranića utjelovljuje lik svirepog vladara Smail-age Čengića, čija “zvijezda” do kraja
spjeva, mora, kao ilustracija svim tiranijama ovog svijeta, pasti. Tiranin neograničene moći na koncu je
samo lutka koja se, na udar noge, klanja krstu kojeg je porobljavala.

Pogled u Bosnu ili Kratak put u onu krajinu učinjen 1839-40 po jednom domorodcu (1842) Ivanova brata
Matije Mažuranića razlikuje se od onodobnih i kasnijih putopisa po putopiščevoj nemoći ili odbijanju da
se othrva povratnoj snazi pogleda koji mu njegov predmet uzvraća. Uobičajena monologičnost
putopisnog diskursa, potreba da se ispripovijedanom da patina vlastite kulture, koja je prepoznatljiva i
kod Fortisa i kod Kukuljevića Sakcinskog koji nešto kasnije također putuje Bosnom (Putovanje po Bosni,
1858), kod Mažuranića je zanemariva

Posve se predaje diskursu koji tamo zatječe, pa njegov tekst vrvi umetnutim pričama, glasovima drugih
likova i kulture koja se ne da disciplinirati izvanjskim promatračem. Tek u drugom dijelu knjige,
naslovljenom Različne opaske o Bosni, putopisac se otima narativnosti teksta, pokušavajući zadržati
izvanjski, objektivirajući stav. Ipak, i tamo progovara otpor promatranoga, kao u opisu sljedeće
anegdote: “Turci kad iđu po varošu, onda glavu prignu dolje i poda se gledaju (…) Ja sam bio rad da
vidim, kakove su zgrade izvana, pak nisam mogao glavu nositi dolje. Zato sam stotinu puta bio psovan od
Turaka, i rekli bi mi: ‘Što si digao glavu kao kera (pas), pak gledaš okolo kao da strvinu tražiš! Zar ne
možeš ići ovako s prignutom glavom kao čovjek?’” (210) Na ovom mjestu postaje jasno da je definicija
ljudskog: “hodati kao čovjek, jesti kao čovjek, govoriti, odijevati ili se moliti kao čovjek”, uvjetovana
konkretnim prostornim i vremenskim koordinatama. Mažuranić u izvještaju sa svog “kratkog puta”
otvara prostor tom drugačijem konceptu ljudskog koji zatiče “u onoj krajini” – Bosni. U skladu s time
dopušta da ga se uči odijevati se i ponašati “ljudski”, jer su njegovi domaćini optimistični i smatraju da ga
je moguće naučiti, iako se rodio kao Švabo. Time se otvara 434 zanimljiv preokret: objektivacija
putopiščeva pogleda i glasa ustupa mjesto povratnom pogledu Drugoga

Za razliku od Mažuranića, učeni i plemeniti Ivan Kukuljević Sakcinski u Putovanju po Bosni, objavljenom
1858. zadržava perspektivu povlaštenog putopisca, učenjaka koji putuje sa svim tada dostupnim
lagodnostima. Ugošćuju ga podjednako muslimanski i kršćanski velikodostojnici, pa mu život nije, kao
Mažuraniću, izložen nizu pogibelji: jedini strah koji na putu proživljava je pred vodom koju treba
pregaziti na konjima. Njegov je iskaz distanciran, objektivan i promatrački, pa u svom izvještaju donosi
zaključke poput ovog: “Različite su ćuti, koje probudi u čovjeku putovanje po Bosni. Ravnodušan putnik
inostranac, kad prodje kroz Bosnu, može se diviti veličanstvu prirode i liepoti njekih predjelah, ali o
narodu će reći da je prost, glup i divji, a zemlja da je sasvim barbarska i da neima velikih prednostih pred
najneizobraženijimi zemljanu svieta. Domoljubni putnik našega naroda mislit će pako tužnim sercem na
žalostnu ovu zemlju ili ju je skroz prošo ili u nju samo zavirio. Na putu svome nije dakako ni on vidio
drugo do golemih i gustih planinah, pustih dolinah, zapuštenih poljah, razsutih selah, oborenih gradovah,
neradjenih već samo po marvi i konjih izgaženih drumovah, neuredjenih potokah, zanemarene marve i
konjah, razderanih ljudih. Ali kad pogleda dublje u zemlju i narod, budi koje vjere1 , vidi da u zemlji leži
mnogo bogatstva, a u ljudih mnogo dobra sakrivena.”

U maniri prosvijetljenog kolonizatora, Sakcinski (1858: 111-116) opisuje nehajnost, lukavost, mržnju i
zaostalost bosanskih naroda, smatrajući kako je glavni uzrok nazadovanja prevladavajući “duh proroka
od Meke i Medine”. Stoga, optirajući za pripojenje Bosne naprednoj austrijskoj vlasti, zaključuje: “Duh
prosvjete i napredka može se usaditi u Bosni samo putem probudjene narodnosti i samosvjesti, dok ova
spava, ostat će i Bosna u barbarskom mertvilu s kojim se nemože nijedan narod spasiti.” Kao i Ivan
Mažuranić, istočnjačku vladavinu, “duh proroka”, kako je ovdje naziva, Kukuljević Sakcinski povezuje sa
zaostalošću, zanemarivanjem državnog uređenja i brige o podanicima.

Berislav Majhut (2010: 25-47) pokazuje kako se u hrvatskim povijesnim romanima za djecu i mladež
ranija radikalna suprotstavljenost, utemeljena u vjerskoj razlici između “krsta i Turčina” u ovom
razdoblju gubi. Umjesto nje se kristalizira percepcija zajedničke, nepravedne povijesti koja je dovela
do izloženosti stranim političkim i nacionalnim silama. Ta “povijesna nepravda”, utkana u nacionalnu
samopercepciju vidljivu podjednako u epici, drami i prozama hrvatske književnosti 19. stoljeća,
nasljeđena je i u novopovijesnim romanima koje u 20. stoljeću objavljuju Ivan Aralica, Feđa Šehović i
Nedjeljko Fabrio. Ipak, za razliku od tekstova pisanih prije Drugog svjetskog rata, u ovim novijim
tekstovima se više ne prepoznaje optimizam koji vidi rješenje u angažmanu oko “naše stvari”.

Povijesne nepravde nisu više shvaćene kao posljedica nepravednih ljudskih odluka ili odnosa, već su kao
načelo upisane u poredak stvari. Povijest više ne može biti magista vitae jer je izgubljeno povjerenje u
razumnu ili smislenu strukturiranost ljudskog djelovanja. Čak ni snažna nacionalna usmjerenost i
angažman pisma Ivana Aralice, autora kojeg su ironično nazivali “književnikom s prijelaza 20. u 19.
stoljeće”, nisu pogodovali stvaranju ni zadržavanju povjerenja u povijesne zakonitosti. On, slično kao i
mlađi pisci poput Miljenka Jergovića ili Julijane Matanović, u svojim tekstovima nasljeđuje
orijentaliziranu viziju Bosne kao toposa koji čuva izvornost i prokletstvo.

U svojoj Morlačkoj trilogiji Aralica omeđuje multietnički prostor Rame kako bi kroz složene odnose
usmjerio pozornost na odabrane vrijednosti i načela. U njegovu romanu Put bez sna konfesije i narodi ne
stradavaju jedan od drugoga, niti susjed ugrožava susjeda: središnja instanca zla koje nemilosrdno vitla
ljudskim sudbinama je vlast. ”Nismo mi ovdje stradavali od susjeda“, žali se na odlasku iz Rame stari
Stjepan Matić, govoreći o odnosima između muslimana i katolika u svom kraju. ”Ja i Lutvo jedan uz
drugoga mogli smo živjeti. Nama su ovdje zla nanosili ili oni na vlasti ili oni koji su se vlasti vješali o vrat,
koje je vlast okužila, koji su u vlasti tražili pokrivač za svoje poroke i sramotu.” (Aralica, 2010: 175) Iz
ovoga slijedi utopijski, predmoderan, donekle i anarhističan zaključak po kojem bi, zbog svega toga
najbolje bilo da vlasti nema, “pa da se ljudi sami dogovaraju. Ne znam je li to izvedivo, ali znam da čovjek
s čovjekom može preplivati svaku rijeku” (ibid.: 175-176). Ova vrsta nepovjerenja prema institucijama
vlasti koje se možda mogu mijenjati, ali, prema sudu Araličinih likova i pripovjedača, ostaju korumpirane
i daleko od svrhe općega ljudskog dobra – odgovara antimodernističkoj percepciji povijesnog trajanja
kao nazadovanja (usp. Kravar, Zoran, 2003). Mjera ljudske imaginacije, postojanja i djelovanja, unatoč
jasnoj ideji nacije koja se zagovara, ovdje je lokalna i regionalna: vidljiva kroz prizmu osobnog prostora,
prostora obitelji i šire zajednice sastavljene od pojedinaca koje u svakidašnjem životu susrećemo i
prepoznajemo. Nacija kao modernistička tvorevina i, prema tezi Benedicta Andersena (1991),
”zamišljena zajednica“, u perspektivi likova poput Stjepana Matića ostaje nedokučivo apstraktna.
Starosjedioci iz Splita i Cetinske krajine na čije se podneblje, nakon mučnog putovanja, mala zajednica
ramskih Hrvata doseljava, izoliraju i egzotiziraju ove “kršćane Hrvate”. Ti doseljeni kršćani “Bosanci” nisu
im, kako će se pokazati, nimalo bliži od njihovih muslimanskih susjeda koji su 436 ostali s one strane
granice. Pridodaju li se ovome Araličinu pripovijedanju svojstveni etnografski i botanički detalji, dobiva
se slika zatvorenog, koherentnog i cjelovitog predmodernog svijeta koji je današnjem čitatelju jednako
dalek i egzotičan koliko i fantastični svijet Gospodara prstenova ili Narnije. To je svijet u kojem i vrijeme i
prostor imaju drugačiju mjeru, a svaka stvar i svako biće svoje mjesto u stabilnom poretku. Današnje
pitanje o granicama se iznova rekontekstualizira, samom činjenicom da su se pojmovi centra i periferije,
civilizacije i kulture posve izmijenili. Danas više nismo sigurni zidaju li se predziđa ili mostovi.

METODIČKI PRISTUP ROMANU

Prikaz stanja u 18. stoljeću u Dalmaciji i Bosni i Hercegovini S obzirom na to da se radnja romana odvija u
18. stoljeću na granici između Osmanskoga Carstva, turskog i muslimanskoga imperija te Mletačke
Republike, koja je kršćanska zemlja, učenike valja uputiti u vrijeme i prostor romana. Upoznavanje
učenika s povijesno-političkim okolnostima toga vremena i prostora moglo bi poslužiti kao dobra
motivacija. Petar Revač rođen je i odrastao s dalmatinske strane granice u 18. stoljeću (godina nije točno
određena, ali može se zaključiti da je riječ o prvoj polovici 18. stoljeća na temelju nekih činjenica iz
teksta). Prostor i vrijeme u kojemu on živi prožeti su stalnim ratovanjima, ili prijetnjama novih ratova,
između Mletačke Republike, Osmanskoga Carstva i Habsburške Monarhije što iznimno otežava život na
tim prostorima. Riječ je o vremenu kada je Dalmacija (točnije prostor na kojem se odvija radnja romana)
bila pod vlašću Mletačke Republike koja je Dalmaciju držala „samo izvorom sirovina i tržištem za svoju
robu. uvest ćemo ih u svijet Petra Revača, koji je bio zaista surov za odrastanje djeteta bez roditelja.
Nadalje, Petrov je lik u djetinjstvu snažno obilježen siromaštvom i to znatno utječe na izgradnju njegova
karaktera. S druge strane, Lejla je rođena i odrasla s bosanske strane granice, kao kći imućnoga
bosanskoga bega. U to doba Bosna je pod vlašću Osmanskoga Carstva i situacija za pučanstvo nije ništa
bolja nego u Dalmaciji. Niži slojevi društva plaćaju velike namete plemstvu i zbog toga u nekoliko navrata
dolazi do buna i sukoba. Zbog velikoga utjecaja Osmanskoga Carstva i boljeg položaja onih koji mu se
podrede, veći dio plemstva, a i pučanstva, prelazi na islam. Isto se događa i s Lejlinom obitelji. Pripadnost
islamu utječe na način života, uređenje obiteljskih odnosa i odgoj kćeri od kojih se očekuje poniznost i
pokornost.

PREPRIČANO!

U prethodnim poglavljima ponuđene su lokalizacije za bavljenje Konjanikom u sklopu nastave

književnosti, sata lektire ili u sklopu dodatne nastave hrvatskoga jezika i književnosti. Predložene
lokalizacije zahtijevaju više vremena koje trebamo odvojiti kako bismo učenike uputili u sve navedene
činjenice i možda i njih uključili u istraživanje opusa Ivana Aralice. Ukoliko Konjanika interpretiramo u
sklopu jednog ili dvaju sati nastave književnosti, veća je vjerojatnost da ćemo se odlučiti na fragmentarni
pristup romanu. Za takav pristup potrebno je odabrati najupečatljiviji ulomak iz romana, tj. ulomak na
temelju kojeg možemo izvesti željene zaključke o romanu. Odabrala sam ulomak koji se odnosi na dio u
kojemu o Petru Revaču govori njegov brat Nikodem komentirajući Petrovo odustajanje od života: „Petar
je vaš život imao u šakama, mogao vas je ubiti i pobjeći, ali se njemu više nije živjelo. A zašto je izgubio
volju da živi? Gospodine moj, na to je teško odgovoriti s nekoliko riječi. Trebalo bi prepričati sav njegov
život da se vidi kako smo svi pomogli da on u jednom kobnom času zaključi da u njemu nema čovjeka za
čovječji život, već da je njemu čovjek smrti. A strašnije spoznaje od te nema. Kad je htio poštedjeti
mladog dizdara, rekli su mu da je izdajica; kad ga je ubio, rekli su mu da je sada mir, i da mora na ražanj.
Zar se može ići dalje? To je samo jedan, ali bilo je još očitovanja da on ne može živjeti. Kad su mu svi
postali jasni, rekao je: 'Otići ću.' A tko zna, možda je u mukama tražio veličinu čovjeka? (...)“ 30 „'Ne
čudite se gospodine! Revač je Petru samo nadimak. Mnogi su mislili da mu je to prezime. A kako ga je
dobio? Ah! Majka ga je rodila daleko od kuće, na njivi, dok je brala 30 (Aralica 1990:148-149) 15 kukuruz.
Zamotala ga je u travešu i ponijela u selo. Dijete je plakalo, a ljudi su izlazili da ga vide. Od dragosti su
govorili: 'Što reveš mali!' Kad je odrastao, govorili su: 'Je li to onaj što je revao kroz selo?' Bio je taj. I
nazvali su ga Revač. Eto, moj gospodine, ljudi za njegov plač nisu imali razumijevanja otkako je proplakao
dok nije izgubio glas.'„ 31 Budući da ovaj tip sata podrazumijeva da učenici nisu pročitali djelo i nisu
upoznati sa sadržajem romana, za daljnju recepciju potrebno ih je upoznati s radnjom prije i poslije
odabranoga ulomka. Tome može poslužiti sljedeći tekst, koji ukratko sažima radnju i sve bitne momente
romana što će biti potrebni za interpretaciju: Radnja romana smještena je na granici Mletačke Republike
i Osmanskoga Carstva, odnosno Dalmacije i Bosne u 18. stoljeću. Glavni lik, Petar Revač, kao dijete ostaje
bez roditelja u podmetnutom požaru i mora se skrbiti za sebe i svog mlađeg brata Ivana. Petar ne želi
postati prosjak, već odlazi u službu nečvenskom knezu i postaje njegov konjanik (plaćenik), a brata
ostavlja u pravoslavnom samostanu gdje Ivan postaje svećenik Nikodem. Petar je izvrstan u svom poslu,
u svojoj službi nečvenskom knezu koji mu je zapravo ubio roditelje (oca je dao obezglaviti zbog krađe
ovce jer je htio obitelji priuštiti meso na Božić, a majku je zapalio u obiteljskoj kući). Tijekom borbe s
turskim konjanicima Petar ne obavlja svoj posao kako se od njega očekuje, ostavlja na životu dizdara
Mujagu, te mora pobjeći od nečvenskoga kneza zbog sumnje na izdaju. Petar prelazi na tursku stranu,
odriče se kršćanske vjere i prelazi na islam. Dizdar ga šalje u službu Džafer-begu Kopčiću gdje Petar
upoznaje njegovu kćer Lejlu i zaljubljuje se u nju. Budući da Petar nije turski plemić, ne može se nadati
da će mu beg dopustiti vezu sa svojom kćeri, a i Mujaga se pokazao kao Lejlin udvarač. Ipak, Petar nailazi
na Lejlin interes i, nakon ubojstva dizdara Mujage, njih dvoje bježe s dvora njezina oca u dalmatinsko
zaleđe. Petar i Lejla kratko uživaju u zajedničkom vremenu provedenom u skromnoj kućici pastira
Martina, ali Petar ubrzo postaje svjestan da njih dvoje nikada neće biti mirni dok je Lejla muslimanka, tj.
odbjegla begova kći. Stoga Petar donosi odluku da Lejla pođe u Zadar i zatraži od mletačkih namjesnika
da se preobrati na kršćanstvo što Lejla, neopterećena životnim problemima, i čini. Petar u
međuvremenu mašta o kućici, komadu zemlje koji će obrađivati i sretnom obiteljskom životu s Lejlom,
ali za to mu treba oprost nečvenskoga kneza kako bi mogao mirno živjeti na dalmatinskoj strani granice.
Pokušava dobiti knežev oprost uz pomoć svog brata Nikodema, ali knez se previše boji da će ga Petar
ponovno izdati tako da ga pokušava 31 (Aralica 1990:151) 16 na prevaru uhvatiti. Petar shvaća koje su
kneževe namjere te ga ubija i predaje se njegovim ljudima, odustajući od svoje borbe za sretnu
budućnosti s Lejlom. Lejla u Zadru postaje politička marioneta. Dvije zemlje (Mletačka Republika i
Osmansko Carstvo) pokušavaju preko nje dokazati svoju nadmoć. Do nje, s jedne strane, pokušavaju
doprijeti roditelji kako bi ju nagovorili da odustane od prelaska na kršćanstvo, dok ju s druge strane
pripremaju na novu vjeru. U međuvremenu, Petar je izručen bosanskom begu i ubijen je na okrutan
način zbog otmice muslimanske kćeri, a njegov brat Nikodem pokušava doći do Petrova tijela da ga
propisno pokopa. U cijeli slučaj s Petrom i Lejlom upleten je i mletački diplomat Andrija Scarsi koji
izručuje Petra begu ne znajući što će mu se dogoditi nakon toga. Zbog grižnje savjesti čini sve da
Nikodemu preda Petrovo tijelo. Lejlu u Zadru očekuje javno očitovanje ispred dvaju predstavnika
različitih država i vjera o tome koja je „vjera ona prava“: za nju to znači da mora odlučiti prelazi li na
kršćanstvo ili ostaje muslimanka. Neposredno prije očitovanja od Scarsija saznaje da je Petar pogubljen i
odustaje od namjere da ostane u nepoznatoj zemlji kada ju za nju više ništa ne veže. Na očitovanju
govori da je i dalje muslimanka, što znači da se vraća u očev dom, a nakon sramote koju je prouzročila
svome ocu izgledno je da će ju kod kuće dočekati ista sudbina kao i Petra

4.1.1.1. Povijesna i politička situacija u 18. stoljeću u Dalmaciji

Tamo je Petar Revač rođen, služio nečvenskom knezu i bio kod Martina s Lejlom nakon bijega iz
Kopčićeva dvora. Iz spomenutih udžbenika moguće je iščitati podatak o ustroju vlasti Mletačke
Republike na hrvatskom području: „Središte mletačke uprave bilo je u Zadru. Ondje je stolovao mletački
namjesnik − providur. Mletačke vlasti u Dalmaciji oslanjale su se uglavnom na dalmatinski patricijat i
njegovu elitnu kulturu koja je uglavnom slijedila dominantne trendove i razvojne smjerove.“ 36
Spomenuti ustroj moguće je primijetiti u romanu u kojemu se spominje zadarski 34 (Holjevac, Kolar-
Dimitrijević 2004); (Najbar-Agičić, Matković, Leček, Jakovina, Agičić 2000) 35 (Holjevac, Kolar
Dimitrijević, Petrić 2004: 37) 36 (op. cit.: 54) 19 providur37 Jakov Baldu. On uz pomoć svog diplomata
Andrije Scarsija koristi Petra i Lejlu kako bi dokazao premoć države koju predstavlja. Osim političkoga
ustroja svakako valja istaknuti i socijalne i gospodarske uvjete u kojima su živjeli stanovnici pod
mletačkom vlašću. Već je ranije spomenuto38 kako je Mletačka Republika Dalmaciju vidjela kao izvor
sirovina i tržište za svoju robu i samim time moguće je zaključiti kako u takvim uvjetima nije skrbila o
dobrobit dalmatinskoga stanovništva čiju je zemlju iskorištavala. S tim je moguće povezati govor o
teškim životnim uvjetima, točnije sveopćem siromaštvu „običnog“ puka u Dalmaciji pod onodobnom
mletačkom upravom. Tom sloju pripada i Petar Revač koji je siromaštvo dobro osjetio u svom djetinjstvu
i koje je na kraju njegove roditelje koštalo života. Osim Petrova primjera, siromaštvo je u romanu
prikazano i preko pastira koji čuvaju ovce i prave sir od njihova mlijeka. Primjer pastira je Martin koji je
pomogao Petru kada je pobjegao s Lejlom. Život u dalmatinskom zaleđu bio je težak za sve one koji nisu
imali izravnoga doticaja s mletačkom vlašću kako je to bio slučaj s providurom i zadarskom vlastelom.
4.1.1.2. Povijesna i politička situacija u 18. stoljeću u Bosni i Hercegovini Bosna i Hercegovina u 18.
stoljeću, kao ni Dalmacija, nema svoju autonomnost nego je pod upravom druge zemlje – Osmanskoga
Carstva. Zavladavši bosanskim područjem Osmanlije su, osim nove vlasti, donijele i novu vjeru – islam.
Taj podatak važan je za promatranje Lejlina lika i njezine obitelji, tj. njihovih obiteljskih odnosa koji su
uvjetovani islamskom vjerom. Iz udžbenika Povijesti doznajemo da je „pod turskom vlašću dobar dio
pučanstva Bosne i Hercegovine, prije svega plemstvo, prihvatilo je islam jer su muslimanski podanici
imali bolji položaj u društvu. Kršćansku raju, katoličku i pravoslavnu, turske su vlasti samo tolerirale.“ 39
Petar dolazi na bosansku stranu u službu dizdaru Mujagi i, iako se spominje da turska vlast tolerira
„kršćansku raju“, on mijenja vjeru kako bi u potpunosti pripadao drugoj zemlji u koju je prebjegao.
Socijalna i gospodarska situacija u Bosni nije bila ništa bolja nego u Dalmaciji 18. stoljeća – siromaštvo i
razlike u položaju vlastele i puka dovodile su do seljačkih buna zbog velikih nameta, a ionako tešku
situaciju pogoršala je pojava kuge. Svi navedeni podatci pomoći će u interpretaciji utjecaja povijesno-
političke situacije na likove.

NOVOHISTORIJSKI ROMAN
U novopovijesnom romanu povijest prestaje biti učiteljicom života. Umjesto povijesnog progresa dolazi
do reverzibilnih povijesnih procesa, događaji i situacije se ponavljaju, a njihove posljedice i negativno
djelovanje odražava se na pojedince.

Međutim, praksa je potvrdila da fiktivni književni svjetovi itekako proizvode jezik mržnje, utemeljuju
negativne streotipe o drugom, likvidiraju drugog, a nakon postmodernog i poststrukturalističkog obrata
jasnim postaje da su i najveće književna djela Zapada, kako pokazuje Edward Said u Orijentalizmu i
Kulturi i imperijalizmu orijentalizirala Orijent da bi imperijalnim ideologijama donijela moralno
opravdanje za koloniziranje ne samo Orijenta nego i svih koloniziranih zemalja i naroda. Jasnim je
postalo u postkolonijalnom odgovoru da etička funkcija književnosti ovisi od pogleda, od optike
ukorijenjene u ono što se naziva kulturom. Sama je, dakle, kultura postala etički upitnom. Pisac u tom
smislu nije ništa drugo do proizvod diskursa i njegov proizvođač. Te vrste svijesti na južnoslevsnkom
kulturnom prostoru itekako nedostaje. Zato se moglo dogoditi da onaj neprijateljski drugi iz književnosti
južnoslavenskog romantizma, dakle, okupator (Turska, Austro-Ugarska), u književnosti s konca
dvadesetog vijeka postane prvi susjed, susjedna nacija koja dijeli istu krvavu sudbinu. Oslobodilačka
ideologija iz književosti romantizma postala je imperijalnom ideologijom u književnosti modernizma i
sloma modernizma. Ulogu neprijateljskog okupatora dobio je sabrat, a oslobodilački potencijal koji je
širila kultura romantizma pretvoren je u potencijal mržnje čiji rezultat jesu bili zločini, konclogori,
silovanja, jednom riječju diskurs genocida. Dobrica Ćosić, koji je zacrtao i nacrtao tu ideologiju, dobio je
u književnosti čitav niz klonova. Nisu to samo Karadžić, Nogo, Bečković, Toholj, niti na drugoj strani
Aralica i sateliti. Taj um Ćosićevog klona pojavljuje se na različitim razinama institucije književnosti.
Njegov avetinjski duh može se pronaći u školskim čitankama, nacionalnim kulturnim zajednicama, na
bosanskim fakultetima, gdje zgrčeno uživljen u nacionalističku metanaraciju kanonizira nacionalnu
književnost pred studentima koji su u većini proizvod nacionalističkog diskursa prisutnog u školskom
sistemu.Upravo tu i jeste najveća odgovornost pisaca, jer jezik mržnje koji je ustanovljen u Ćosića ili
Aralice, sasvim svejedno, i koji je direktno vodio u rat nastavlja se iza rata u pesimističnom,
traumatičnom bosanskom prezentu.

http://sveske.ba/en/content/cosiciziranje-bosanskih-pisaca