Termodinamika, nauka o toplini ili znanost o toplini je grana fizike koja proučava

izmjenu topline i mehaničkoga rada između sustava i okoline, te druge zakonitosti

pretvorbe i prijenosa energije, posebno u plinovima. Osnivačem moderne
termodinamike smatra se N. L. S. Carnot, koji je u svojem eseju Razmišljanja o
pokretačkoj moći vatre (fran. Réflexions sur la puissance motrice du feu, 1824.)
dao načela rada idealnoga toplinskoga stroja. Eksperimentalne osnove termodinamike
postavio je J. P. Joule u nizu pokusa (od 1840. do 1843.), koji su nedvojbeno
dokazali da se prijelaz rada u toplinu odvija uvijek po istim kvantitativnim
zakonima.

Mnoge pojave, pa i sami termodinamički zakoni, koji su izvedeni na temelju

iskustvenih podataka, objašnjeni su tek upotrebom metoda statističke fizike (Ludwig
Boltzmann). Odstupanje rezultata klasične statističke fizike od rezultata pokusa
dovelo je do razvoja kvantne mehanike. [1]

Termodinamika proučava energiju, rad, toplinu, entropiju, entalpiju i spontanost

procesa (Gibbsovu energiju). Termodinamika proučava veze između toplinske energije
i ostalih oblika energije koje se u tvarima izmjenjuju u uvjetima ravnoteže. Naime,
gotovo svaki oblik energije u svojoj pretvorbi prelazi na kraju u energiju
toplinskog kretanja. Tako na primjer trenje, električna energija, energija kemijske
reakcije, svjetlosna energija i druge pretvorbama prelaze u toplinu.

Sadržaj
1 Pojam topline i temperature
2 Zakoni termodinamike
2.1 Nulti zakon termodinamike (definicija temperature)
2.2 Prvi zakon termodinamike – zakon o očuvanju energije
2.3 Drugi zakon termodinamike
2.4 Treći zakon termodinamike
3 Osnovni pojmovi
3.1 Termodinamički sustav
3.2 Termodinamički proces
3.2.1 Izoprocesi
3.3 Stacionarno stanje
4 Kemijska termodinamika
5 Izvori
6 Vanjske poveznice
Pojam topline i temperature
Ako stavimo ruku u posudu s vrućom vodom i držimo je nekoliko sekundi, a zatim je
stavimo u posudu s toplom vodom, učinit će nam se kao da je ta voda hladna. Stavimo
li ruku u hladnu vodu i držimo li je nekoliko sekundi, a onda je uronimo u onu
toplu vodu, imat ćemo osjet kao da smo je stavili u vruću vodu. Odatle vidimo da
čovječji osjet nije mjerodavan za prosuđivanje stanja nekoga fizikalnog tijela, to
jest njegove temperature.

Toplina i temperatura nisu jedno te isto. To najbolje možemo uočiti iz jednog

primjera. U dvije po veličini različite prostorije ložimo peć iste veličine tako da
trošimo istu količinu goriva na sat; vidjet ćemo da će temperature prostorija biti
različite. Veća prostorija imat će manju temperaturu, a manja veću, iako je svaka
prostorija, to jest zrak u prostoriji, primio istu količinu topline izgaranjem
jednake količine goriva. Dva fizikalna tijela mogu imati istu količinu topline, a
različitu temperaturu. Da bi veća prostorija imala istu temperaturu kao manja,
morali bismo većoj dati veću količinu topline, to jest morali bismo potrošiti veću
količinu goriva. Odatle vidimo da dva fizikalna tijela mogu imati istu temperaturu,
ali različitu količinu topline.

Međutim, što je toplina? Na to pitanje odgovara molekularno-kinetička teorija

topline. Molekule u tijelima ne miruju, nego se nalaze u stalnom gibanju, čija
brzina može biti veća ili manja. Bušenjem, glodanjem, tokarenjem i rezanjem pomoću
alatnih strojeva, kao i kod svake obrade materijala alatom, stvara se toplina.
Toplina nastaje na osnovu utrošenog mehaničkog rada, a i na račun kinetičke
energije. Udarom čekića, koji ima kinetičku energiju, o nakovanj stvara se toplina.
Tu se kinetička energija ne pretvara samo u toplinu nego i u energiju zvuka i u
mehanički rad potreban za deformaciju tijela. Pri sudaru dvaju tijela prenosi se
gibanje, to jest kinetička energija s jednog tijela na drugo. To ne vrijedi samo za
velika tijela nego i za sitne čestice, to jest molekule. Kinetička energija čekića
pretvara se u kinetičku energiju molekula, to jest u njihovo nevidljivo gibanje.
Toplina je, dakle, kinetička energija molekularnog gibanja.

Što tijelo više grijemo, molekule se sve brže gibaju i imaju sve veću kinetičku
energiju. Zbog toga se molekule međusobno udaljavaju, pa kruto tijelo taljenjem
prelazi u tekuće agregatno stanje. Tekuće tijelo zagrijavanjem prelazi u plinovito
agregatno stanje. Molekule vode daljim zagrijavanjem kod vrelišta odlaze u zrak.
Voda prelazi u vodenu paru. Para ima toliku kinetičku energiju da tjera parni
stroj. Koliki je stupanj toga molekularnog gibanja, kazuje temperatura. Temperatura
je, dakle, stupanj toplinskog stanja tijela i o njoj ovisi agregatno stanje tijela.

Onaj dio nauke o toplini koji se bavi toplinom kao jednim oblikom energije i
proučava pretvaranje toplinske energije u mehaničku radnju zove se termodinamika.
Budući da je to pretvaranje naročito važno kod plinova, to se termodinamika bavi u
prvom redu toplinskim promjenama kod plinova. [2]

Zakoni termodinamike
Nulti zakon termodinamike (definicija temperature)
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Nulti zakon termodinamike
Nulti zakon termodinamike određuje (definira) temperaturu kao funkciju stanja
sustava. Ako su dva sustava u ravnoteži s trećim, onda su i međusobno u ravnoteži.
Temperatura sustava koji nije u ravnoteži nije određena. Na temelju 1. i 2. zakona
termodinamike može se odrediti je li temperatura viša ili niža, ali joj je
vrijednost moguće odrediti samo usporedbom u ravnotežnom stanju. Taj zakon izriče i
uvjet ravnoteže dvaju sustava: u ravnoteži njihove su temperature jednake bez
obzira na ukupnu količinu unutarnje energije (topline) u svakome od njih.

Prvi zakon termodinamike – zakon o očuvanju energije

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Prvi zakon termodinamike
Prvi zakon termodinamike izveo je H. L. F. von Helmholtz (1847.) na temelju
Jouleovih i Carnotovih radova. Prema tom je zakonu zbroj količina topline i
mehaničkoga rada u zatvorenom sustavu stalan:

{\displaystyle \mathrm {d} Q=\mathrm {d} U+p\cdot \mathrm {d} V}{\displaystyle

\mathrm {d} Q=\mathrm {d} U+p\cdot \mathrm {d} V}
količina topline dQ predana nekomu sustavu troši se samo na povećanje njegove
unutarnje energije U (zagrijavanje) i na svladavanje vanjskoga tlaka p, a tlak se
protivi povećanju obujma (volumena) sustava V. Prvi zakon termodinamike može se
poopćiti u zakon očuvanja energije, prema kojem je u svakom zatvorenom sustavu
zbroj svih oblika energije, uključujući i materiju, stalan. Drugim riječima to se
može iskazati kao:

"Energija zatvorenog sustava ne može nestati niti ni iz čega nastati, energija može
samo prelaziti iz jednog oblika u drugi, i ona je konstantna."

Drugi zakon termodinamike

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Drugi zakon termodinamike
Drugi zakon termodinamike upućuje na smjer u kojem se odvija pretvorba toplinske
energije u mehaničku. Do toga je zakona došao već Carnot 1824. On je proučavao
idealne uvjete prelaska topline u rad i zaključio da su za prelazak topline u rad
potrebna dva spremnika topline na različitoj temperaturi; prelaskom topline iz
toplijega spremnika u hladniji samo se dio topline pretvara u rad, a ostatak
topline prelazi u spremnik niže temperature (degradacija). Prema Carnotu,
maksimalna djelotvornost η idealnoga toplinskoga stroja, koji kružnim procesom
pretvara toplinu u rad, iznosi:

{\displaystyle \eta ={\frac {Q_{1}-Q_{2}}{Q_{1}}}={\frac {T_{1}-T_{2}}{T_{1}}}}

{\displaystyle \eta ={\frac {Q_{1}-Q_{2}}{Q_{1}}}={\frac {T_{1}-T_{2}}{T_{1}}}}
gdje su: T1 i T2 temperature toplijega i hladnijega spremnika; Q1 je toplina koja
pri prelasku stoji na raspolaganju, a Q2 dio topline koji se degradira. Bit je
drugoga zakona termodinamike da se pri prelasku topline u rad dio topline uvijek
gubi ili degradira (degradacija). Matematički izraz drugoga zakona termodinamike
iskazuje se s pomoću entropije. Za sustav temperature T, u kojem se nalazi ukupna
količina topline Q, entropija S izražava se kao:

{\displaystyle S={\frac {Q}{T}}}{\displaystyle S={\frac {Q}{T}}}

Iz toga slijedi da je entropija sustava to veća što mu je, uz danu količinu topline
u sustavu, temperatura niža. Kako se pri svakom prelasku topline u rad dio topline
prelazi u spremnik niže temperature, ukupna se entropija sustava povećava.
Poopćenjem drugoga zakona može se reći da se entropija zatvorenoga sustava povećava
pri svakom procesu.

Prva dva zakona termodinamike mogu se formulirati i kao nemogućnost perpetuuma

mobile 1. i 2. vrste: perpetuum mobile 1. vrste bio bi stroj koji bi radio bez
ulaganja energije, a perpetuum mobile 2. vrste bio bi stroj koji bi toplinu iz
jednoga spremnika izravno i bez posrednika pretvarao u rad. Neostvarivost
perpetuuma mobile obiju vrsta eksperimentalni je dokaz za prvi i drugi zakon
termodinamike.

Treći zakon termodinamike

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Treći zakon termodinamike
Treći zakon termodinamike postavka je prema kojoj je entropija sustava pri
apsolutnoj nuli temperature jednaka nuli, ako se sustav nalazi u svojem najnižem
energetskom stanju. Taj zakon, što ga je postavio W. H. Nernst, nije strogo
termodinamičko načelo, jer pretpostavlja poznavanje detaljne strukture sustava,
osobito spektra energetskih stanja. Načelo se na primjer primjenjuje u fizikalnoj
kemiji pri računanju konstantâ ravnoteža sustava dobivenih iz čisto toplinskih
mjerenja, a uveden je kao ishodište ljestvice za određivanje entropije. Tek s
razvojem statističke fizike i određivanjem entropije kao negativnoga logaritma
vjerojatnosti stanja načelo postaje nužno.

Osnovni pojmovi
Termodinamički sustav
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Termodinamički sustav
Termodinamički sustav je fizikalni sustav u kojem nastaju međusobne pretvorbe
topline i drugih oblika energije, te time izazvane promjene ovisne o promjenama
temperature. Teorijski se razlikuju:

izolirani termodinamički sustav, u kojem zatvorena tvar nema mogućnost izmjene ni

tvari ni energije s okolinom,
zatvoreni termodinamički sustav, u kojem je moguća samo izmjena energije s
okolinom, pa s time i promjene volumena, tlaka i temperature, ali je količina tvari
nepromjenljiva, te
otvoreni termodinamički sustav, u kojem je moguća izmjena tvari i energije s
okolinom.
U praksi ne postoje u potpunosti prva dva tipa sustava nego se oni opisuju većim
ili manjim približenjem (aproksimacijom). Tako se stanje u parnom kotlu može
opisati kao zatvoreni sustav ako je dotok topline jednak gubitcima, pa unutar kotla
postoji stalna temperatura, tlak i količina pare. Zakonitostima promjena unutar
termodinamičkoga sustava bavi se termodinamika. [3]
Termodinamički proces
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Termodinamički proces
Termodinamički proces je proces promjene stanja nekog termodinamičkog sustava
opisan s pomoću makroskopskih veličina (temperatura, tlak, toplina, volumen), na
primjer adijabatski proces, izoprocesi (izotermni, izobarni, izohorni, izentropni).

Termodinamički se reverzibilni proces (povratni proces) zbiva kada termodinamički

sustav od početnoga do konačnoga stanja sporo prolazi kroz više ravnotežnih stanja,
a može se odvijati i u suprotnom smjeru. Termodinamički ireverzibilni proces
(nepovratni proces) zbiva se kada termodinamički sustav od početnoga do konačnoga
stanja brzo prolazi kroz više neravnotežnih stanja i ne može se odvijati u
suprotnom smjeru. Rad termodinamičkoga sustava ovisi o vrsti termodinamičkoga
procesa kojim je sustav iz početnoga došao u konačno stanje.

Kružni termodinamički proces je proces kojim se termodinamički sustav nakon više

stanja dovodi u početno stanje, na primjer Carnotov kružni proces (dva izotermna i
dva adijabatska procesa), Dieselov kružni proces (izobarni, izentropni, izohoni i
izentropni proces). [4]

Izoprocesi
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Izoprocesi
Izoprocesi su termodinamički procesi u kojima se količina tvari i jedna od veličina
stanja sustava ne mijenjaju:

izobarni proces (izobare) zbiva se pri stalnome tlaku, dok se volumen mijenja
razmjerno s temperaturom;
izohorni proces (izohore) zbiva se pri stalnom volumenu, dok se tlak mijenja
razmjerno s temperaturom;
izotermni proces (izoterma) zbiva se pri stalnoj temperaturi, dok se tlak mijenja
obrnuto razmjerno s volumenom (na primjer Boyle-Mariotteov zakon);
izentropni proces zbiva se pri stalnoj entropiji, na primjer adijabatski proces.
[5]
Stacionarno stanje
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Stacionarno stanje
Stacionarno stanje je stanje sustava pri kojem se njegovi makroskopski čimbenici
(parametri) ne mijenjaju ili u koje se sustav periodički vraća. Iz stacionarnoga
stanja sustav može pokrenuti samo djelovanje vanjske sile. Moderna fizika (kvantna
mehanika) proširila je pojam stacionarnoga stanja u tom smislu da stacionarno
stanje ne mora biti najniže energetsko stanje čestice, nego se čestica može
nalaziti konačno mnogo vremena samo u određenim stacionarnim stanjima, pravilno
raspoređenima po energiji. Prijelaz između dvaju stacionarnih stanja moguć je samo
uz emisiju, odnosno apsorpciju energije. [6]

Kemijska termodinamika
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Kemijska termodinamika
Kemijska termodinamika je grana termodinamike koja se bavi energijskim pretvorbama
(transformacijama) tijekom kemijskih reakcija. Njezin je primarni cilj da na
temelju energijskih promjena odredi uvjete koji određuju smjer spontane kemijske
reakcije i njezin doseg, jer pretvorba (konverzija) reaktanata u produkte najčešće
nije potpuna, pa kemijske reakcije napreduju samo do kemijske ravnoteže, to jest do
stupnja u kojem se omjer koncentracija reaktanata i produkata više ne mijenja. Da
bi se opisalo stanje sustava, promjene stanja i uvjeti pri kojima proces nastaje,
primjenjuju se zakoni termodinamike. Promjena unutarnje energije sustava funkcija
je topline i rada. U sustavu u kojem nastaje neka promjena, a volumen se sustava
pritom ne mijenja, nastala toplina jednaka je promjeni unutarnje energije, dok se
toplina nastala u sustavu tijekom promjene pri konstantnom tlaku određuje kao
promjena entalpije, a jednaka je razlici entalpije konačnog i početnoga stanja. Sve
spontane promjene u izoliranom sustavu dovode do porasta entropije sustava, koju je
također moguće izračunati kao razliku entropije konačnog i početnoga stanja.