JU MJEŠOVITA SREDNJA ŠKOLA

SANSKI MOST

REFERAT
Predmet: Elektroenergetska postrojenja
Zanimanje: Tehničar elektroenergetike (EU VET)
Tema: Parna turbina

Profesor: Ešef Konjević, mag. ing. el. Učenik: Eldin Jahić, IIIa EE

Sanski Most, februar 2020 god.

 Parna turbina
Parna turbina je rotacijski toplinski stroj u kojem se energija vodene pare visokog
pritiska i temperature najprije pretvara u kinetičku energiju strujanja, a zatim u
mehanički rad, vrtnju rotora. Najčešće se koristi za pogon električnih generatora,
pumpi, kompresora, brodskih vijaka i drugog. Danas se parne turbine znatno
razlikuju po snazi (od desetak kilovata do nekoliko hiljada megavata) i izmjerama
(promjera od nekoliko desetak centimetara do nekoliko metara). Osnovni je dio
turbine rotor.
Kod najjednostavnije se turbine sastoji od vratila s diskom, po obodu kojega su
raspoređene aerodinamički oblikovane rotorske lopatice. Ispred rotora smještene
su, također aerodinamički oblikovane, statorske lopatice, koje toku pare na ulazu
u rotorske lopatice daju povoljan smjer i brzinu. Nosi ih kućište turbine, koje
ujedno odvaja radni prostor turbine od okoliša. Jedan red statorskih i rotorskih
lopatica čini stupanj parne turbine.

Turbina koja ima samo jedan stepen naziva se jednostepenska turbina.

Višestepenska turbina može imati i do pedesetak stepeni; kod nje se diskovi s
rotorskim lopaticama ugrađuju na zajedničko vratilo jedan iza drugoga, a redovi
statorskih lopatica učvršćuju se u kućište ispred svakoga diska. Veći broj stepeni
podiže iskoristivost turbine jer se postupnom pretvorbom učinkovitije iskorištava
energija vodene pare. Kod višestepenskih turbina vrlo velikih snaga sve stupnjeve
nije moguće staviti unutar jednoga kućišta, pa se izvode kao višekućišne turbine, s
visokopritisnim, srednjopritisnim i niskopritisnim kućištem. Kod njih su rotori
međusobno spojeni spojnicama. S obzirom na smjer strujanja pare, turbine se
dijele na aksijalne i radijalne.
Kod aksijalnih turbina, kakve se danas većinom primjenjuju, vodena para struji
paralelno s osi vrtnje rotora, a kod radijalnih turbina okomito na osi. S obzirom na
način rada, parne turbine mogu biti akcijske (impulsne), reakcijske, ili
kombinirane (akcijsko-reakcijske). Kod akcijskih turbina promjena pritiska u
potpunosti se odvija u statorskim lopaticama. U rotorskim lopaticama tako
dobiven tok pare velike brzine, to jest kinetičke energije, mijenja samo smjer, bez
promjene tlaka. Djelovanjem impulsa pare na rotorske lopatice ostvaruje se vrtnja
rotora i odvođenje korisne snage, pa para izlazi s nižom kinetičkom energijom. Na
takvu načelu radi i de Lavalova turbina (nazvana prema C. G. P. de Lavalu). Kod
reakcijskih turbina ekspanzija se odvija dijelom u statorskim, a dijelom i u
rotorskim lopaticama, u kojima se toku pare mijenja smjer, ali istodobno dolazi i
do promjene pritiska. Turbina kod koje se od ukupne toplinske energije polovica
promjene energije odvija u statorskim, a druga polovica u rotorskim lopaticama,
prema svojem se izumitelju naziva Parsonsova turbina. Kako para struji kroz
višestepensku turbinu, tako joj se povećava specifični volumen i do 1 000 puta.
Zbog toga svaki sljedeći stepen turbine ima veće lopatice i promjer od
prethodnoga, kako bi učinkovito iskorištavao energiju ekspandirajuće pare.
Povećanje duljine lopatica i njihova promjera daje parnim turbinama svojstven
stožasti oblik.

Već prema tomu je li pritisak na izlazu iz turbine niži ili viši od atmosferskoga,
parne turbine mogu biti kondenzacijske ili protutlačne. Kod kondenzacijske
turbine para nakon obavljenoga rada odlazi u parni kondenzator, gdje se
kondenzira. Budući da je obujam vode mnogo manji od obujma pare (oko 1600
puta), u kondenzatoru se stvara vakuum, koji omogućava veću ekspanziju pare u
turbini, a time i veću jediničnu snagu kondenzacijskih turbina. Voda se pumpa
natrag u generator pare kako bi ponovno bila pretvorena u paru. Kod protutlačne
turbine para ekspandira do pritiska koji je znatno viši od atmosferskoga, pa na
izlazu još uvijek ima znatnu toplotnu energiju, koja se koristi za grijanje zgrada i
različite tehnoloških procese u industriji. U iste svrhe koriste se i kondenzacijske i
protutlačne turbine s reguliranim i nereguliranim oduzimanjem pare, kod kojih se
dio pare oduzima nakon jednog ili više stepeni turbine.
Način rada
Parna turbina se sastoji od nepokretnih lopatica koje su pričvršćene na kućište
(stator) i pokretnih lopatica na radnom kolu, koje je spojeno s vratilom (rotor).
Para pod visokim pritiskom prvo dolazi na nepokretne lopatice statora, ona skreće
struju pare i usmjerava je pod određenim kutem. Pri tome se kanali sužavaju i na
taj način para ubrzava (zakon očuvanja mase). Ubrzana para nakon toga struji
preko pomičnih lopatica koje se nalaze na radnom kolu. Ova promjena smjera
strujanja pare dovodi do stvaranja sile koja gura lopatice suprotno od pravca
promjene brzine pare, a pošto se one mogu slobodno okretati s vratilom, to
uzrokuje okretanje radnog kola.
Elektrane koriste velike parne turbine koje pokreću električne generatore i na taj
način stvaraju električnu energiju (čak 80% električne struje u svijetu se dobiva uz
ovakvih elektrana). U većini su dvije vrste elektrane koje koriste parne turbine, a
to su nuklearne elektrane i termoelektrane, dok se u nekim zemljama koristi i
Sunčeva solarna energija. Kinetička energija vodene pare pretvara se u mehanički
rad (rotaciju lopatica turbina).

Podjela parnih turbina

Prema načinu dobave pare i uvjetima ispuštanja
U ovu skupinu ubrajamo kondenzirajuće, nekondenzirajuće, ekstrakcijske i
indukcijske.
Nekondenzirajuće parne turbine se uglavnom koriste za parno-procesne
programe. Izlazni pritisak se kontrolira regulacijskim ventilom kako bi se uskladilo
potrebama procesa. Ovakve turbine uglavnom pronalazimo u jedinicima
centraliziranog grijanja i destilacijskim postrojenjima gdje nalazimo veliku količinu
procesne pare na niskim pritiskom.
Kondenzirajuće parne turbine se nalaze većinom elektranama. Izlazna para kod
ovih turbina je u djelomično kondenziranom stanju pri tlaku znatno većem od
atmosferskog pritiska.
Stepen iskoristljivosti
Stepen iskoristljivosti kod toplinskih motora predstavlja odnos dobivenog rada i
uložene topline. Kod konvencionalnih postrojenja on se kreće od 0,3 do 0,4.
Povećavanjem stupnja korisnosti pruža nam se mogućnost većeg iskorištavanja
polazne energije. Stepen iskoristljivosti se može povećati dovođenjem topline pri
višim prii temperaturama, što je uvjetovano razvojem novih konstrukcijskih
materijala jer para kod velikih postrojenja na ulazu u turbinu može imati
temperature do 500 °C i tlakove do 180 bara.
Kako bi se maksimalno povećala korisnost turbine para ekspandira i pritom vrši
rad, u nekoliko stupnjeva. Stupnjevi su karakterizirani na način na koji se energija
izvlači iz pare, a to mogu biti impulsne i reakcijske turbine. Većina turbina upravo
koristi kombinaciju ovih dvaju tipova, pa se uglavnom impulsne koriste pri višim
pritiskom, a reakcijske pri nižim.

Impulsna turbina
Impulsne turbine imaju nepokretne sapnice koji orijentiraju tok pare jako brzih
mlazova. Mlazovi koji imaju veliku brzinu posjeduju značajnu kinetičku energiju
koju lopatice na rotoru pretvaraju u rotacijsko gibanje. Kako para putuje kroz
sapnicu njen pritisak pada od početnog iznosa (unutar sapnice) do konačnog (na
izlazu iz sapnice, koji je često atmosferski ili čak djelomični vakuum). Zbog
ekspanzije kroz sapnicu, para sapnicu napušta velikom izlaznom brzinom. Para
koja napušta lopatice rotora ima veliki udio od maksimalne brzine koju je ona
postigla na izlazu iz sapnice, te se ovaj gubitak energije naziva još izlazni gubitak.
Reakcijska turbina

U reakcijskim turbinama, lopatice rotora su smještene tako da tvore

konvergentne sapnice. Kod ovog tipa turbina koristi se reakcijska sila koja je
nastala ubrzavanjem pare kroz sapnicu. Para se usmjerava na rotor pomoću
nepočnih lopatica na statoru, te napušta stator kao mlaz koji popunjava cijeli
obujam rotora. Para nakon toga mijenja smjer strujanja i povećava svoju brzinu
relativno u odnosu na brzinu lopatica. Do pada tlaka dolazi i u statorskom i u
rotorskom dijelu, s parom koja ubrzava u statoru, a usporava na rotoru. Također
dolazi do pada pritiska i temperature. To sve rezultira mehaničkim radom koji
nastaje okretanjem rotora.

Shematski dijagram koji prikazuje razliku između impulsne i reakcijske turbine.

Regulacija brzine vrtnje
Regulacija brzine vrtnje kod turbina je jako značajna. Kod puštanja turbine u
pogon, nagla promjena brzine vrtnje može rezultirati trajnim oštećenjima na
turbini, dok se kod nekih generatora zahtjeva još i precizna kontrola brzinu vrtnje.
Pri naglom smanjenju opterećenja (bez regulacije) dolazi do znatnog povećanja
broja okretaja sve do razaranja turbine. Parne turbine korištene u elektranama
spojene su direktno na generatore električne energije što znači da moraju imati
točno određenu brzinu vrtnje, te da moraju biti sinkronizirane na električnu
mrežu.