Professional Documents
Culture Documents
Faktori Virulence Koji Unapređuju Kolonizaciju
Faktori Virulence Koji Unapređuju Kolonizaciju
Šta je virulenca?
Adhezija
Neke bakterije imaju mehanizme pomoću kojih ulaze u ćeliju domaćina koje nisu
pateogene po prirodi. One ovo rade zakačinjanjem za ćeliju domaćina i izazivajući
promene u citoskeletu ćelije domaćina što rezutira u obuhvatanju ovih ćelija od strane
ćelije domaćina. Kod aktivno fagocitičnih ćelija, preuređenje citoskeleta koje uključuje
polimerizaciju i depolimerizaciju aktina se javlja kao integralni deo pseudopodne
formacije. Izazivajući javljanje sličnih preuređenja aktina kod normalno nefagocitičnih
ćelija, bakterije forsiraju fagocitozu izazivanjem formiranja struktura koje su kao
pseudopodi koje posreduju u obuhvatanju. Proteini sa površine bakterije koji podstiču
fagocitično gutanje bakterije od strane ćelije domaćina, nazivaju se napadači ili faktori
invazije (napada). Neki proteini koji su neophodni za invaziju kultivisanih ćelija su
identifikovani, ali nije jasno kako ovi proteini deluju u potpomaganju preuređenja aktina.
Druga vrsta interakcije sa aktinom se vidi kod bakterija koju su ćelije domaćini
progutale i koje su obuhvaćene u membransku kesicu (vezikulu)???, ali su zatim pobegle
iz kesice probijanjem membrane kesice. Napuštanju kesice posreduje bakterijski protein
koji probija membrane bilo razlaganjem lipida membrane ili formiranjem pora u
membrani. Postoje mnoge prednosti koji se dobijaju bekstvom iz kesice i razvijanjem u
citopazmi ćeilje domaćina. To uključuje obile hranljivih materija, zaštita od antitela i
komplemenata, i delimična aštita od nekih antibiotika. Akođe, bakterije koje mogu da
pobegnu fagozomima često mogu da opstanu u fagocitima jer mogu da pobegnu iz
fagozoma pre nego se javi fagolizozomska fuzija. Bakterije nastavljaju interakciju sa
aktinom kada uđu u citoplazmu ćelije domaćina. Ovde, kondenzacija aktina na jednom
kraju bakterije pokreće bakteriju kroz citoplazmu ćelije domaćina i u susednu ćeliju.
Bakterija takođe može da se kreće duž prvobitnih vlakana aktina koji daju ćeliji
domaćinu njen oblik. Studija o različitim interakcijama između invazivnih bakterija i
citoskeleta ćelije domaćina je jedna od najuzbudljivijih oblasti sadašnjih istraživanja o
mehanizmima virulence. Dva primera bakterije (Shigella spp. i Listeria spp.) koje
interaktivno deluju sa aktinom, obe u procesu prinudne fagocitoze i za kretanje kroz
citoplazmu, su detaljno opisani u kasnijim poglavljima.
Problem sa studijama prinudne fagocitoze od strane bakterije je štio one zavise
skoro isključivo na in vitro eksperimentima koji se rade sa kultivisanim ćelijama sisara
pre nego organskim kulturama ili celim životinjama. Kao rezultat, javlaju se neke
poteškoće u interpretaciji. Na primer, mnogi invazivni unutrašnji patogeni imaju
napadače koji ciljaju jednu vrstu proteina domaćina koji se zovu integrini???. Integrini
se nalaze na bazolateralnoj površini mukozalnih ćelija, ne na spoljnoj površini koja je
dostupna bakteriji u lumenu (prolazu). Ovo posmaranje postavilo je pitanje da li su
napadači uključeni u inicijalnu invaziju mukozne površine ili nekom narednom koraku u
procesu infekcije. Mnoge ćelije imunog sistema, uključujući fagocite, imaju integrinr na
svojim površinama, i napadači mogu dozvoliti bakteriji da uđe u fagocite na način koji
prevazilazi normalnu formaciju fagozoma i daje bakteriji vremena da pobene iz kesice u
koju je uhavaćena pre javljanja fuzije sa lizozomom. Druga mogućnost je da napadači
koji ciljaju integrine posreduju u invaziji mukoznih ćelija. Neki bakterijski patogeni koji
napadaju unutrašnji epitel koriste M ćelije kao ulaznu kapiju u baznom tkivu. M ćeliju su
po prirodi patogene, pa bakterija koja se prikačinje za M ćeliju lako može biti
obuhvaćšena njom i transportovana do limfoidnog tkiva koje leži ispod nje. Ukoliko
bakteija uspe izbeći da je unište makrofagi koji su udruženi sa folikulama i Pejerovim
spojevima, M ćelije pružaju pogodan način upotrebe odbrambenog sistema tela.
Zanimljivo je da mnoge bakterije koje proizvode integrin-vezujuće napadače izgleda da
koriste M ćelije za invaziju. Napadači mogu stimulisati opsadu bakterije M ćelijom.
Pokretljivost i hemotaksa
Kapsule
Preživljvanje fagocitoze
Jedan način izbegavanja odgovora antitela domaćina je promena jdnoe vrste pilusa
u drugi što je već pominjano. U ovom slučaju, bakterija čini odgovor antitela domaćina
beskorisnim tako što daje novi oblik pilusa koji antitela ne vezuju. Bakterije takođe
menjaju druge površinske proteine koji služe kao mete za antitela. Drugi način
izbegavanja odgovora antitela domaćina je da se prepozna kao deo samog domaćina.
Neke kapsule bakterija su sastavljene od polisaharida koji ne izazivaju odgovor antitela
jer liče na karbohidrate koji su svuda prisutni u polisaharidima tkiva domaćina (salicilna
kiselina i hijaluronična kiselina). Bakterija se može presvući proteinima domaćina kao što
je fibronektin. Zanimljiv primer ove vrste odbrane je set bakterijskih proteina (protein A
S.aureus, protein GSR S.pyogenes) koji bezuju Fc deo antitela tako prekrivajući
bakteriju sa antitelim,a ali na način koji ne vodi opsonizaciji bakterije. Ovaj prekrivač od
antitela može sprečiti prepoznavanje bakterije od strane imunog sistema. Razumljivo je
da bakterijsko vezivanje laktoferina, transferina i drugih proteina koji vezuju gvožđe služi
dvostruko: kao zaštitni prekrivač i kao izvor gvožđa.
Otkriće da izvesne karakteristike bakterije kao što je pili ili kapsule mogu dati
značajan doprinos mogućnosti da bakterija izazove bolest otvorilo je novu eru u
istraživanju bolesti. Pre ovog otkrića, bakterije su bile misteriozna stvorenja kje ponekad
prouzrokuju jednu vrstu simptoma, ponekad drugu. Razvoj vakcina ili terapijskih režima
javilo se uglavnom trajalom ili greškom i utvrđeno as mnogo nagađanja. Shvatanje da su
izvesne karakteristike odgovorne za virulencu omogućilo je da se po prvi put razviju
vakcine i terapijski agensi. Na teoretskom nivou, shvatanje da su faktori virulence bile
karakteristike bakterije koje su posebno dizajnirane da sruše odbranu nekog domaćina
otvorile su nove puteve razumevanja procesa infekcije. Ideja da je nekoliko faktora
virulence odgovorno za sposobnost bakterije da izazove infekciju mogu biti suviše
jednostavna kako bi objasnila mnoge vrste bakterisjkih bolesti, naročito invazivnih. I
biohemijske i genetske analize onoga što se događa tokom procesa infekcije ukazuju da
bakterija proizvodi mnogo novih proteina, a perstaje sa pravljenjem mnogih drugih dok
se oni adaptiraju mestu tela koje kolonizuju. Jedna procena postavila je broj gena
neophodnih za Salmonella sp. da perživi u makrofazima na više od 200. bakterije koje
počinju na mukoznoj površini, napadaju bazno tkivo i završavaju u jetri mogu proći kroz
nekoliko faza adaptacije dok se susreću sa novim okruženjim unutar ljudskog tela. Stoga
proces koji zovmo infekcijom izgleda složeniji nego što se mislilo. Ovo se može videti u
mnogim studijama gde ima mutacije koja eliminiše karakteristike koje izgleda da
doprinose virulenci bakterije, a ipak bakterija ostaje isto sposobna da izazove infekcju
kao što je bila pre mutacije. U mnogim slučajevima, višestruke mutacije su potrebne kako
bi se imao značajan efekat na virulencu bakerije. Ovo bi delimično moglo biti usled
činjenice da bakterija često ima više od jedne verzije sistema od značaja, kao što je sistem
zašplene gvožđa. Eliminišući jednu verziju druga ostaje netaknuta. Takođe, modeli
sistema koji se koriste da se proceni virulenca teže da bakteriji prikače što više neobičnih
svojstava. Stoga, karakteistike koje daju kritičan doprinos tokom procesa infekcije u
zdravom ljudskom organizmu mogu biti nebitne tokom, na primer, infekcije mladunčeta
miša.
Druga stvar je gde podvući liniju između karakteristika dodeljenih kao faktori
virulence i karakteristika dodeljenih kao faktori održavanja. Pili su jasno faktori virulence
jer posreduju u vezivanju za tkivo domaćina, prvom koraku procesa infekcije. Specijalan
sistem sekrecije i okupljanja koji omogućavaju pilijima da se formiraju je esencijalan za
virulencu, ali da li je ovaj istem faktor virulence isto kao i sami pili? Ribozomi su
esencijalni za stvaranje proteina koji se okupljaju kao pili, ali bi većina ljudi klasifikovala
ribozome kao elemente održavanja, a ne faktore virulence. U slučajevima gde bakterije
doživljavaju stres tokom kolonizacije na nekom delu tela, sposobnost ribozoma da se
adaptiraju novim oblicima translacije ili da doprinesu translacionoj regulaciji gena koji su
potrebni na novoj lokaciji moglo bi da napravi razliku između preživljavanja i smrti
bakterije. Što se više zna kompleksnoj interakciji između patogenih bakterija i njihovih
humanih domaćina kategorija „faktor virulence“ može se pokazati kao previše
ograničena. Ovo je naročito tačno u slučajevima bakterija koje mogu da izazovu bolesti
kod imunokompromitoanih ljudi, ali ne kod zdravih domaćina (oportunisti). Bar u nekim
slučajevima, glavni faktor virulence oportunističkih patogena je na pravom mestu u pravo
vreme. Oportunisti su značajan uzrok bolesti i smrti i nije manje važno shvatiti kako one
izazivaju bolest kod određenih domaćina nego razumeti koliko virulentna bakterija
izaziva bolest kod zdravih ljudi.
Polimerna (polimerazna???) lančana reakcija
(tehnika koja se koristi da se poboljša genetski materijal
kako bi se analizirao zbog genetskih poremećaja) prema
spašavanju: identifikacija bakterija koje ne mogu biti
kultivisane u laboratorijama
Rešenje problema identifikacije bakterijskih patogena koji se ne mogu kultivisati u
laboratorijama je kombinovanje polimerne lančane reakcije (PCR) i 16S rRNA
filogena. 16S rRNA je molekul koji se nalazi u svim bakterijama i postao je zlatni
standard za klasifikaciju bakterija. Stoga, postoji velika baza ppodataka o 16S rRNA
sakvancama i sličnosti kod ovih sekvenci odgovaraju evolucionom odnosu između
različitih bakterijskih vrsta. Stoga, sekvenca 16S rRNA nepoznatog organizma daje
dovoljno informacia bilo da se identifikuje kao član poznate vrste ili da se smesti u novu
vrstu sa poznatim odnosom sa prethodnom identifikovanim vrstama. Sekvenca 16S
rRNA sadrži neke regije koje su bukvalno identične kod svih bakterija (održane regije) i
druge regije koje variraju od jedne vrste do druge (promenljive regije). Promenljive
regije su one koje sadrže najviše informacija o rodu i vrsti bakterije. Segmenti DNA koji
hibridizuju??? Sa održanim regijama hibridizovaće sa 16S rRNA iz svih poznatih
bakterija. PCR primeri(kratko „i“ u izgovoru) koji prepoznaju dve održane regije 16S
rRNA koji stoje bočno uz promenljivu regiju koriste se za pojačavanje i kloniranje DNA
segmenta iz kliničkog uzorka za koji se sumnja da sadrži bakterije.
Ukoliko se postigne ojačani segment, to ukazuje da je bakterija prisutna u uzorku.
Pošto ojačani segment sadrži ne samo održane regije nego i proemnljive regije 16S rRNA
koji su umešani, promenljiva regija može biti sekvenizovana kako bi se bakterija
identifikovala. Fluorescentno označena sonda, zasnovana na DNA sekvenci promenljive
regije, se onda koristi za vizualizaciju bakterije u kliničkom uzorku. Ovaj poslednji korak
je važan da se postqvi pravilo za PCR ojačavanje kontaminirajuće DNA iz drugih izvora.
Nedavno je ovaj pristup je korišćen da se demonstrira da retko i često fatalno crevno
oboljenje koje se zove Viplijevo oboljenje, je verovatno izazvala bakterija. Iako bakterija
još nije kultivisana, sekvenca 16S rRNA promenljivih regija svrstala ju je u novi rod,
Tropheryma whippelii, koji je u najbližoj vezi sa rodom bakterija zemljišta
(Actinomyces). PCR od 16S rRNA promenljive regije se takođe koristi za identifikaciju
ekultivisanih dugih štapićastih bakterija koje su važna komponenta rezidentne mikroflore
tankog creva i koje su smeštene u zidu creva, kao srodnici Clostridiuma.
Slike
Slika 3-1 Korišćenje PCR za otkrivanje nekultivisanih bakterija. PCR primeri (pune
tamne linije) prepoznaju segmente DNA sekvence u genu za 16S rRNA koji su održani u
skoro svim grupama bakterija. Ovi održani segmenti su na bočnoj strani DNA sekvence
koja varira od jedne vrste ili roda do druge. Primeri se koriste da pojačaju DNA u tkivima
uzetih sa dela u kom se nalazi bakterijski patogen.
Slika 3-2 Dve vrste mehanizma bakterisjkog vezivanje. A pokazuje pili, štapićaste
proteinske strukture koje se protežu sa površine bakterije i vezuju za molekule ćelije
domaćina, obično karbohidrate.
B prikazuje takozvane afimbrialne adhezine, proteine površine bakterije koji nisu
organizovani kao štapovi a posreduju čvrstom vezivanju između bakterije i ćelije
domaćina.
Slika 3-3 Model okupljanja pilija sa lepljivim vršnim strukturama. Lepljive komponente
vrha (E;F;G) se najpre okupljaju, a zatim glavna podjedinica pilusa (A) se okuplja kako
bi se stvorio okvir pilusa. Haperone (šaperone???) (D i J) obavljaju proces okupljanja
počevši od spoljne membrane strukture (C).