Professional Documents
Culture Documents
31-35 MPP
31-35 MPP
Status dece u okviru mppa može da se shvati kao prethodno pitanje u odnosu na obostrana
prava i obaveze koji proizilaze iz sveukupnih odnosa izmedju roditelja i dece. U savremenom društvu
i pravu centralni koncept predstavlja zaštita deteta i afirmacija načela najboljeg interesa deteta, to
podrazumeva prirodnu ravnopravnost bračne i vanbračne dece, što je proklamovano načelo do čije
realizacije u stvarnosti potpune ima jos puno posla.
Kolizionopravna pitanja ove oblasti porodičnopravnih odnosa sa elementom inostranosti
obuhvataju odredjivanje merodavnog prava u pogledu bračnog porekla deteta, u pogledu
vanbračnog porekla deteta (utvrdjivanje i osporavanje očinstva i/ili materinstva) i u pogledu
pozakonjenja.
Načela uređenja odnosa između roditelja i dece postavlja Konvencija o pravima deteta UN
koja je usvojena 1989. Ovi odnosi podrazumevaju skup dužnosti i prava koje roditelji imaju prema
svojoj deci.( princip nediskriminacije, princip najboljeg interesa deteta, I pravo deteta na miznosenje
misljenja po pitanjia koja se tiču njega samog) Taj skup dužnosti i prava čini roditeljsko pravo. Ono
obuhvata prava i dužnosti roditelja u odnosu na ličnost deteta (određivanje ličnog imena, čuvanje i
podizanje…) i u odnosu na imovinu deteta (ovlašćenje roditelja da upravljaju imovinom deteta, da
raspolažu imovinom…). Roditeljsko pravo pripada obojici roditelja kao psoedlica načela
ravnopravnosti I nediskriminacije, medjutim u konkretnom slučaju pravo mogu da vrše oba roditelja
zajednički ili jedan roditelj samostalno.(kad je drugi nepoznat, kad je umro, lišen rod prava I sl)
ZMPP Srbije u pogledu odnosa izmedju roditelja i dece usvaja koliziono rešenje koje polazi od
toga da su subjekti tog odnosa kako roditelji tako i deca uz svest da odnos treba regulisati
koherentno I to tao što će vezati merodavno pravo za jednu činjenicu koja ja zajednička za sva lica iz
ovog odnosa.
Odredbač 40. kao jedina koja odredjuje merodavno pravo izmedju roditelja i dece obuhvata
sva pitanja koja se mogu svrstati u roditeljsko pravo, tj. u odnose roditelja i dece: kako prava i
dužnosti koja se tiču ličnosti, tako i ona koja se tiču imovine deteta, ostvarivanje roditeljskog prava, u
pogledu poveravanja deteta na čuvanje i vaspitavanje, u pogledu ograničavanja, lišavanja i prestanka
roditeljskog prava.
Red supsidijarnih tačaka vezivanja počinje zajedničkim državljanstvom roditelja i dece, bez
obzira na njihovo prebivalište (stav 1).Ukoliko su oni državljani različitih država, tačka vezivanja za
merodavno pravo koje će urediti njihove medjusobne odnose je zajedničko prebivalište (stav 2.),
koje treba da bude u granicama jedne države, a ne u istom mestu ili na istoj adresi.Ukoliko roditelji i
deca nemaju zajedničko državljanstvo, niti prebivalište u istoj državi, primeniće se domaće pravo
Srbije, ako je dete ili jedan od roditelja državljanin Srbije (stav 3.).Najzad, ako ništa od ovoga nije
ispunjeno, merodavno će biti pravo državljanstva deteta (stav 4).
Za primenu odredaba člana 40. važno je naglasiti da su činjenice koje predstavljaju tačke
vezivanja promenljive, a formulacija člana vodi zaključku da se merodavno pravo odredjuje prema
stanju u trenutku kada se postavlja sporno pitanje.Ovo rešenje je u skladu sa trajnim karakterom
odnosa izmedju roditelja I dece.
-merodavno praov za poveravanje dece na čuvanje I vaspitanje
U uporednom pravu nema dovoljno osetljivosti za velike problem supstancijalnih prava u
predmetu poveravanja dece na čuvanje I vaspitanje te se ova oblast kao deo roditeljskog prava
smvrstava u tu kateogriju te je merodavno pravo koje važi za skup prava I dužnosti vezanih za
roditeljsko pravo.
Pravo Srbije nema posebnu kolizionu normu za poveravanje dece na čuvanje i vaspitanje.
Pitanja poveravanja dece prilikom razvoda braka roditelja, prilikom faktičkog prestanka zajedničkog
života roditelja, usled smrti jednog od njih, primenjuje koliziona norma iz čl.40 ZMPP.
A. Pravne kategorije u domenu obaveze izdržavanja koje iziskuju posebno koliziono rešenje
Pravne kategorije koje se biraju da bi se njihova veza sa pojedinim pranvim područijem
posmatraa da bi se izabrala jedna kao tačka vezivanja za putokaz do merodavnog prava, mogu biti
šire kategorije porodičnog prava, koje uključuju obavezu izdržavanja, kao što su dejstva braka,
posledice razvoda braka, međusobna prava i dužnosti roditelja i dece itd. Neka nacionalna prava
izdvajaju pitanje izdržavanja kao poseban i jedinstven kolizioni problem, bez razlikovanja pojedinih
kategorija lica između kojih ta obaveza može da postoji na osnovu zakona.
Ni u pravu ex Jugoslavije, ni u njenoj pravnoj nauci nije postojala težnja da se obveza
izdržavanja izdvoji kao posebno koliziono pitanje koje traži jedno ili vise kolizionih rešenja. Umesto
toga , izdržavanje se vezivalo za šire pravne kategorije kao što su dejstva braka ili odnosi roditelja I
dece te bi se primenjivalo rešenje putem kolizione norme koja je važila za tu širu kategoriju.
Analizom pozitivnih kolizionih pravila koja se odnose i na obavezu izdržavanja, može se razlikovati 5
pravnih kategorija koje uključuju različite vidove obaveze izdržavanja i koje imaju zaseban kolizioni
tretman, a to su:
izdržavanje medju bračnim partnerima - izdržavanje u vanbračnoj zajednici
izdržavanje roditelja i dece - izdržavanje usvojioca i usvojenika
izdržavanje izmedju ostalih srodnika.
ZMPP ne pravi razliku (svejedno je ko je poverilac), iako usvaja koliziono rešenje koje u
izvesnoj meri favorizuje dete. To znači da će se prema ZMPP primeniti pravo koje je (kategorijalno)
bliže detetu i u onim slučajevima kada je dete dužnik, a ne poverilac izdržavanja.Favorizvovanje
deteta ovde je veoma blago jer je aovrizacija apstraktna jer kolizona norma daje izvesno preimućstvo
pravu koje je bliže detetu bez obzira na to dali je ono I stvarno bliže njemu.Najzad, ovo apstraktno I
kategorijalno preimućstvo na strain deteta javlja se samo supsidijarno u slučajevima kad nema
uslova za primenu drugih supsidijarno postavljenih tačaka vezivanja koja prethode I ne favorizuju
dete.
Koliziono rešenje čl. 40. ZMPP, koji govori o odnosima roditelja i dece, a obuhvata i pitanja
izdržavanja, jeste sledeće:
∞ Prva tačka vezivanja je zajednički lex nationalis roditelja i deteta. Ako oni ne bi bili državljani iste
države, slede tri supsidijarne tačke vezivanja.
∞ Najpre, zajednički domicil roditelja i deteta.
∞ Zatim, ako ne bi imali ni zajednički domicil, onda pravo Srbije, ali pod pretpostavkom da bilo
dete, bilo neki od roditelja ima državljanstvo Srbije.
∞ I konačno, ako se nijedna od ovih tačaka vezivanja ne bi mogla primeniti, merodavan je lex
nationalis deteta.
Do favorizovanja deteta dolazi samo u slučaju da roditelji i deca nisu državljani iste države, da
nemaju domicil u istoj državi, niti je bilo ko od njih državljanin Srbije. Na taj način (nelogična) zaštita
koja se pruža detetu, čak, i kada se ono javlja kao dužnik obaveze izdržavanja, ostaje bez iole
ozbiljnog praktičnog znacaja (jer je tek 3. tačka vezivanja).
Supstancijalno uporedno pravo u materiji usvojenja daje povoda sukobima zakona zbog razlika koje
postoje u potanju pravne prirode usvojenja (ugovor ili akt državnog organa) aktivne I pasivne
adoptivne sposobnosti, pitanje saglasnosti prirdnih roditelja I sl zatim dejstva usvojenja (odnos
usvojeiika sa prirodnom proodicom I usovjenika sa usvojicem tj da li usvojenik dobija položaj bračnog
deteta usvojica)
Ruski pevač Šaljapin tri godine pre smrti 1935. napisao je testament po kome je ¾ svoje
imovine podelio između svoje osmoro dece, dok je ¼ ostavio supruzi. Njegova imovina je bila
značajna i uključivala je i nekretnine u Francuskoj. Od osmoro dece, petoro je bilo iz njegovog prvog
braka, dok je troje rođeno za vreme trajanja prvog braka, ali iz njegove veze sa ženom koja će mu
kasnije biti druga supruga.
Spor je vođen u Francuskoj i prema pravu Francuske u to vreme, deca iz ‘’brakolomne veze’’
nisu mogla da naslede oca, čak ni na osnovu testamenta. Prema sovjetskom pravu nije postojala
razlika u pravima dece na nasleđivanje.Francusko pravo pogodovali je interesima dece iz prvog, a
sojvestko pravo interesima dece iz drugog braka-
Spor je karakterističan za međunarodno nasledno pravo, jer su u njemu suprostavljene
činjenice na kojima se baziraju najvažnija shvatanja o tome koje je pravo merodavno u
naslednopravnim odnosima sa stranim elementom. S jedne strane, stoji činjenina da je ostavilac
sovjetski državljanin, što bi opravdalo primenu sovjetskog prava, a s druge strane stoji činjenica da se
sporne nekretnine nalaze u Francuskoj što bi moglo da opravda primenu francuskog prava.
Francuski sudovi su odlučili primenjujući svoje kolizione norme, da se u pogledu nepokretne
zaostavštine primenjuje pravo zemlje gde se dotične nekretnine nalaze.
Sukobi zakona koji nastaju iz razloga što prava različitih država na različite načine određuju
krug naslednika i što na različite načine ograničavaju slobodu raspolaganja imovinom za slučaj smrti,
veoma su učestani u međ. naslednom pravu. Različita prava na različite načine uređuju pitanje
momenta prelaska zasotavštine na naslednike(ipso iure ili uz pozitivnu naslednu izjavu). Razlike
postoje i u pogledu ustanove nužnog dela, kruga lica koji imaju pravo na nužni deo i obim nužnog
dela.
Problematika forme testamenta takođe predstavlja čest povod sukoba zakona, kao i uzrast
potreban za sastavljanje testamenta.Ipak teži se ne postavljanju isvuše restirktivnih zahteva zbog
toga što ostavilac više ne može da otkloni grešku. Takodje prisutan je I princip favor testament.
Vrlo je čest I problem kfalifikacije I to pre svega kfalifikacije pravne kategorije .U oblasti
nasledjivanja, problem kvalifikacije se često javlja pri razgraničenju naslednopravnih od ličnopravnih
odnosa. Statusna i naslednopravna pitanja su često povezana i uslovljavaju jedna drugu, te se često
javlja dilema da li jedan problem treba shvatiti kao naslednopravno ili kao statusno, odnosno kao
porodičnopravno pitanje.
Npr. ostavilac je svu svoju imovinu ostavio supruzi, dece nisu imali. Ali javilo se sa zahtevom
za nužni deo vanbračno dete ostavioca. Vanbračno dete ostavioca bi svakako uspelo da ostvari
zahtev za nužni deo da to dete nije bilo usvojeno. Prema pravu države B (čiji je državljanin vanbračno
dete, kao i usvojioci), usvojeno dete nema pravo da nasleđuje svoje prirodne roditelje, već samo
svoje nove roditelje tj. usvojioce. Prema pravu države A, čiji je državljanin ostavilac, usvojeno dete
zadržava nasledna prava i prema prirodnim roditeljima. Spor se void pred sudom države A, koja ima
ove kolizione norme: u pogledu dejstava usvojenja, merodavno je pravo državljanstva ostavioca (to
je pravo države B); u pogledu nasleđivanja, merodavno je pravo državljanstva ostavioca (to je pravo
države A). Prema tome, ako će se problem koji se pojavio pred sudom kvalifikovati kao
naslednopravni – kao što ističe vanbračno dete – primeniće se pravo države A i dete će dobiti nužni
deo. Ako se problem kvalifikuje kao problem dejstva usvojenja, primeniće se pravo države B i – dete
neće moći da nasledi prirodnog oca.Problem kfalifikacije je česta pojava I u vezi sa nužnim delom koji
je negde naslednopravna a negde obligacionopravna katgorija.
Lex nationalis ostavioca u momentu smrti odredjuje sledeća bitna pitanja testamentarnog
nasledjivanja: slobodu raspolaganja i oblike raspolaganja, ograničenja kruga lica koja mogu biti
univerzalni ili singularni sukcesori, odredjivanje kruga lica koji mogu biti nužni naslednici i veličina
nužnog dela, odgovornost za zaveštaočeve dugove, odredjivanje izvršioca testamenta, uslovi
ništavosti testamenta…
Prema važećem pravu Srbije, tj. prema Haškoj konvenciji, i prema članu 31. ZMPP, testament
će u pogledu forme biti punovažanukoliko ispunjava uslove propisane po jednom od sledećih prava:
1. pravo države gde je testament sastavljen
2. pravo države čiji je državljanin ostavilac u momentu sastavljanja testamenta
3. pravo države čiji je državljanin bio ostavilac u momentu smrti
4. pravo države u kojoj je ostavilac imao domicil u vreme sastavljanja testamenta
5. pravo države u kojoj je ostavilac imao domicil u vreme smrti
6. pravo države u kojoj je ostavilac imao boravište u vreme sastavljanja testamenta
7. pravo države u kojoj je ostavilac imao boravište u vreme smrti.
Bitno je I ukazati na još jedno pitanje u vezi sa odnosom domaćeg prava I Haške konvencije u
pogledu forme testametarnih odredaba. Prema formulaciji člana 1. Haške konvencije, merodavno je
unutrašnje pravo zemalja na koje ukazuju alternativne tačke vezivanja.To se tumači na taj način da
je time isključena primena medjunarodnog privatnog prava tih zemalja, odnosno isključen je
ranvoa.Ovo je celishodno rešenje, jer je razumno očekivati da će ostavilac prilagoditi oblik
testamenta propisima zemlje u kojoj sastavlja testament, ili čiji je državljanin, ali je teško očekivati od
zaveštaoca da prilagodi formu merilima prava na koje upućuju kolizione norme zemlje u kojoj se
testament sastavlja, ili čiji je državljanin ostavilac. ZMPP nažalost nije preuzeo ovo preciziranje te je
ostalo otvoreno pitanje da li u ovom slučaju vađi opšte pravilo o ranvoa iz člana 6 ZMPPA.
Mišljenje autora je da prilikom tumačenja čl.31 ZMPP treba da vodimo računa o pravilima
Haške konvencije koja je ratifikovana, te je njena primena međunarodnopravna obaveza Srbije. To
znači da se ne može primenjivati uzvraćanje ili upućivanje na dalje pravo prilikom određivanja
merodavnog prava za oblik testamenta.