Vlastita teza

Rustem i Suhrab se drugi dan sukobljavaju, Suhrab pokušava da završi sukob sa svojim ocem bez ikakvih posljedica.
Shvatio je na osnovu opisa kojeg je njegova majka dala da se on bori sa Rustemom i dao mu je priliku za mir. Međutim
on je to shvatio drugačije, pomislio je da je to ustvari zamka da ga ubije pa ga odbija. Bio je bijesan, išao je u boj
zemljom nadmeno bez ikakvog razmišljanja je zamahnuo svojim mačem ali Suhrab je uspio da izbjegne njegovu oštricu i
odgurao ga je na pod. Veliki šampion ne zna šta da radi, sledio se, nije mogao da vjeruje da je promašio svoga protivnika
te da je završio na podu. Njegov suparnik zamahuje svojim mačem i odrubljuje velikom heroju glavu.
Iranska vojska ostala je preplašena, te su se pokorili Suhrabu.
Pomislili su, ako im je sa takvom lahkoćom ubio njihovog najboljeg borca, šta bi tek uradio njima. Iznijeli su pred njega
Kej Kavusa da može da ispuni svoje obećanje prema njemu, da ga objesi. No, imao je bolju ideju kako da ga kazni kao i
Hedžira jer ga je slagao i zbog te laži je ubio svoga oca. Zatražio je da ga dovedu tako da bi se on i Kavus mogli sukobiti,
onaj koji ostane u životu biće oslobođen. Borba između običnog vladara i heroja, gubitnik je bio očigledan, ali ono što je
Suhrab doista je bilo neočekivano. Nije se držao svoje riječi, pobjednika je čekala ista smrt kao i Rustema, dekapitacija.
Na podu su ležala tri trupla, dva obezglavljena i jedan sa sabljom u glavi. Pomislili su da ovo može biti djelo samo jednog
čudovišta a ne sina velikog šampiona, osuđivali su ga jer kako da dijete ubije svoga roditelja. Imali su drugačiju sliku o
njemu, dobio je zvanje osvajača, monstruma, nešto što on nije nikada želio. Ali, ni on nije znao zapravo koje su to
njegove želje, samo je imao na umu kako da kazni one koje su ga natjerali na ovo, da im oduzme živote. Iranski narod
predao se u miru, sve je bilo završeno sa minimalnim žrtvama ali bila je u Suhrabovom srcu jedna velika šupljina, tuga za
ocem kojeg je sa lahkoćom ubio. Nije pokazivao svoje emocije pred drugima, niti pred svojom majkom koja je oplakivala
svoga muža, bila je u šoku. Kako uopšte može tako nešto da se dogodi, zamolila je sina da mu makar priredi kraljevsku
sahranu. Pristao je na to, i na nju samo nisu došli oni koji su živjeli pod kamenom bilo je preplavljeno ljudima. Što je
Suhrabu još teže padalo na srce, kada je ugledao koliko je Rustem značio ljudima, koliko im je stalo do njeg. Tada je
shvatio koja je to njegova najdublja želja, to je bilo da postane veliki heroj, da pomaže drugim ljudima. Htio je dokazati
da mu je stalo, da i on ima emocije samo ih je potisnuo. Na okupljanju da iskažu sažaljenje prema njemu i njegovoj majci
upoznao je jednu prelijepu djevojku. Imala je dugu plavu kosu, prekrasne azurno plave oči bila je i pristojno odjevena
pokušao joj je prići, ali se izgubila u rulji. Sunce je počelo da zalazi, svi su se zaputili svojim domovima, kao i Suhrab. Kada
je ušao u svoju sobu, tu na svom krevetu ugledao je onu mladu dama ponovno. Svojim nježnim i tihim glasom mu
objasni da je primjetila da je pratio danas, te da može da čini sa nje šta god poželi. Ujutro, on se probudio i pogledao u
nju, pomislio je ovo nije uredu i da je pogrešno bilo ono što je uradio. Nije više mogao da živi sa svim time, jedva je
pretrpio to što je ubio Rustema, još sebi potomka da napravi. Odlučio je da je došlo i do kraja njegovog života, bilo je
vrijeme da sve završi, tada ne bi opet greške pravio to je bio jedini način da pobjegne od svega i da se riješi one šupljine u
njegovom srcu. Svezao je omču oko vrata i objesio se, tu u svojoj sobi dok je prelijepa djevojka spavala, kada se
probudila i ugledala taj stravičan prizor izgubila je svijest. Nakon što se osvijestila vrisnula je, ljudi su došli da vide šta se
to desilo i oni su bili zaprepašteni tom slikom, kako je sebi tako hrabar i snažan junak oduzeo život. Vijest se brzo
proširila, njegova majka nije mogla da vjeruje šta se desilo, izgubila je i svoga supruga još sada i sina. Ni za nju život više
nije imao smisla, uzela je bodež i prerezala sebi grkljan. Porodica heroja se tako završila, dijete svojim roditeljima
okončalo živote. Narodu nije bilo jasno, ljudi sa tolikim vrlinama su jednostavno nestali ali su izostavili jednu stvar, nešto
o čemu niko nije razmišljao. Ne postoji neko ko je nije uradio nešto loše, svi ljudi teže boljim djelima ali niko zapravo ne
razumije šta bi se dogodilo kada bi svi bili bez mana. Greške koje smo napravili nas ne definišu u potpunosti, ono što mi
radimo je ono što nas određuje, što nas čini čovjekom. Ne postoji takvo nešto kao što je savršenstvo. Savršenstvo je
nesavršenost. Kada se previše fokusirate na jednu stvar, skloni ste zapostavljanju druge. Zašto, kada znamo da ne postoji
nešto tako savršeno, većina nas troši nevjerovatnu količinu vremena i energije pokušavajući da svima budemo sve? Je li
se mi zaista divimo savršenstvu? Ne, istine je da smo zapravo privučeni ljudima koji su stvarni i prizemni. Volimo
autentičnost i znamo da je život neuredan i nesavršen. Za one koji se pitaju, šta se desilo sa plavokosom i plavookom
djevojkom. Ona je dobila dijete,sina, koji je bio sličan svome ocu bio je visok i snažan i nosio je ime Rakša po
Rustemovom konju. Predvodio je Tursku vojsku, bio je poznat među svojim neprijateljima, u njima je unosio strah samo
po spominjanju njegovog imena. Njegova sudbina nije bila smrt u boju, niti od svoje ruke dočekao je da vidi svoje unuke i
svoje dijete, koje mu ni nalik nije bilo. Preminuo je od starosti, a poslije njega niko više nije toj porodici sličan došao.