PITANJA I ODGOVORI ZA STRUČNI

ISPIT ZA ODGAJATELJE
PREDŠKOLSKE DJECE

1
 1. DJEČJI VRTIĆ KAO DJEČJA KUĆA

Osnovni organizacijski oblik za provođenje programa predškolskog odgoja je

dječji vrtić. Stoga vrtićka sredina mora biti stručno i profesionalno vođena.
Suvremene pedagoške koncepcije naglašavaju uvođenje takvih promjena u
pedagoškoj praksi koje će modificirati vrtić po mjeri svakog djeteta i prema želji
svih roditelja, što znači uvođenje pedagoškog pluralizma. Polazi se od
humanističko – razvojnih vrijednosti (uvažavanja individualnosti svakog čovjeka,
te pravo na demokraciju), a ponajprije od vrijednosti samorazvijanja (autonomija,
samoostvarenje).
Naglašava se obiteljski model odgoja u vrtiću, što podrazumijeva emocionalnu
povezanost i pripadnost. Odgajatelji postaju tim unutar skupine, grade
zajedništvo između djece, drugih odgajatelja i roditelja razvijajući osjećaj
pripadnosti jednom timu, jednom vrtiću. Veliku ulogu u stvaranju takvog vrtića
ima druženje koje podrazumijeva vladanje ozračja podrške i suradnje. Prostor se
smatra laboratorijem u kojem se permanentno događaju procesi istraživanja
djece i odraslih. Kako u Reggio pedagogiji smatraju, prostor je jedan od učitelja.
Tako se upravo u njihovom programu daje poseban značaj kreiranju prostora.
Montessori pedagogija primjerice ističe važnost pripremljene, strukturirane
okoline kao poticaj za dječji razvoj.

Djetetu treba omogućiti slobodu pri izboru materijala, partnera i prostora, čime
dječji vrtić postaje dječjom kućom u pravom smislu riječi, budući da djeca ondje
osjećaju i obavljaju sve aktivnosti sve aktivnosti iz praktičnog života kao da su u
svojoj vlastitoj kući.
Sredina s mnoštvom različitog materijala potiče i ubrzava spoznajni razvoj
djeteta, pojačava dječje sposobnosti interakcije s nepoznatim stvarima,
smanjuje agresivnost. Također je važno da postoji prostor gdje se djeca mogu
povući, osamiti. Kada dijete ima mogućnost stupanja u interakciju s ostalom
djecom u sigurnom i privlačnom okruženju, ono može graditi povjerenje u sebe i
svoje sposobnosti, što je osnova izgradnje pozitivne slike o sebi. Da bi to bilo
ostvarivo, prostor dnevnog boravka trebao bi nuditi centre aktivnosti
društvenijeg tipa, ali i centre u kojima se djeca mogu izolirati. Važno je djetetu
osigurati prostor kako za individualnu, tako i za skupnu igru. Bitan element u
podržavanju dječjeg razvoja jest vrijeme koje dijete provede u interakciji s
drugom djecom. Nedostatak iskustva u vršnjačkim interakcijama može rezultirati
poteškoćama u socijalnom razvoju, ali i ostalim područjima razvoja.
Vrtić u skladu s dječjom prirodom je onaj vrtić u kojem se poštuje djetetova
osobnost, u kojem je dijete sretno.

2
Nema izravnog poučavanja nego se stvara želja za učenjem, što je snažan
pokretač. U takvom se vrtiću živi, svi prostori su iskorišteni za boravak djece.
Vrtić je mjesto gdje dijete kroz igru uči, stječe znanja i sposobnosti, razvija
svoje mentalne i tjelesne potencijale. Osim igre, rad također predstavlja
temeljnu dječju aktivnost, a ima odgojni karakter.
Svi materijali moraju biti djetetu nadohvat ruke, na vidljivom mjestu, igračke
trebaju biti prilagođene uzrastu djece. Soba i materijali moraju poticati na
istraživanje.
Dijete se u vrtiću treba osjećati emocionalno prihvaćenim od strane odgajatelja
i ostale djece. Bitan je osjećaj pripadnosti grupi.
Kako bi vrtić bio u skladu s dječjom prirodom, i kako bi se što je više moguće
dijete osjećalo kao kod kuće, vrtići «otvaraju» svoja vrata roditeljima. Roditelji
mogu, posebno za vrijeme adaptacije, boraviti sa djetetom u skupini, uključivati
se u različite igraonice, radionice , što također pomaže djetetu u izgradnji
povjerenja prema dječjem vrtiću.
U izgradnji vrtića kao dječje kuće najveću ulogu imaju odgajatelji, čiji je
elementarni zadatak stvaranje uvjeta za slobodan i nesputan razvoj djeteta,
odnosno omogućavanje istraživanja mislima, riječima, radnjama, materijalima i
odnosima na svoj vlastiti način. Odgajatelj je nositelj vrijednosti i ideja,
stručnjak, osoba koja neprekidno komunicira s djecom. On mora biti uvjerljiv,
zajedno s djecom učiti, radovati se, smijati.
Odgajatelj treba biti refleksivni praktičar, osoba spremna na promjene u skladu
sa potrebama djece. Stvarajući dječji vrtić kao pravu dječju kuću, odgajatelji
utječu na to da su djeca smirenija, samostalnija, ne viču, igraju se bez prisustva
odgajatelja, ne trče za odgajateljem, ne svađaju se.

Dječji vrtić je mjesto življenja, igre i učenja djece i odraslih te treba biti
otvoren i odgovarati na potrebe djece, roditelja i kulturno-društvene sredine u
kojoj djeluje. Kvaliteta življenja djece bitna je za njihov razvoj, odgoj i
obrazovanje. Cjelokupna organizacija vrtića treba se uskladiti s potrebama
djece.
Ono što je osobito važno jest da odgajatelj ima razvijeno samopoštovanje,
samopovjerenje i osobnost. Jer samo onaj odgajatelj koji poštuje i cijeni samog
sebe moći će poštovati i cijeniti druge, posebice djecu u svom okruženju.
Kako bi se u odgojnoj grupi dogodile promijene te kako bi se moglo doći do
postignuća, potrebno je ostvariti uzajamno povjerenje i poštovanje.
Na profesionalnom planu treba stvoriti uvjete za istraživanje , a po potrebi
promijeniti svoju odgojnu praksu kako bi bilo moguće konstruirati svoje osobno,
neposredno iskustvo i znanje. Jer PRAVO ZNANJE JE ONO ŠTO SE STEKNE I
IZGRADI PUTEM OSOBNOG ISKUSTVA. Na tom putu najvažnije je osloboditi
se straha od iznošenja svog osobnog mišljenja i stajališta, strah od krivice.

3
Istovremeno s osnaživanjem svoje osobnosti i osnaživanjem profesionalne uloge
mijenja se ozračje u odgojnoj grupi u vrtiću. Među svim promjenama koje se
događaju najvažnija je ona koja se događa u odnosima odgajatelja prema djeci.
Sama činjenica da se prema djeci stiče povjerenje i uzajamno poštovanje i to ne
deklarativno, već djelatno, stvara se u grupi u vrtiću jedno kvalitetno, poticajno
okruženje i ozračje, kako za odrasle, tako i za djecu. U takvom okruženju nema
direktnog poučavanja, već se stvara želja za učenjem, što je jedan vrlo snažan
pokretač. U takvim vrtićima hodnici nisu pusti već živi, puni djece koja su
okupirana raznim aktivnostima i čuje se njihova vesela cika i smijeh. Svi su
prostori iskorišteni za razne aktivnosti djece, pa se djeca iz različitih skupina
druže. Sva su djeca »NAŠA DJECA«, a sve su tete »NAŠE TETE«. Djeca vole
dolaziti u takav vrtić jer imaju na izboru puno materijala, puno kutića za igru ili
osamu. I roditelji su zadovoljni jer mogu dolaziti u vrtić i vidjeti što im djeca
rade, kako se igraju, uče, a spremni su i pomoći kad god je to potrebno.
»Dječji vrtić je mjesto radosnog življenja i druženja, igre, odgojno-obrazovnog
rada i razvoja djece«. Ova izjava je najkraća definicija vrtića kako ga vidi dr. sc.
Arijana Miljak u svojoj knjizi »Humanistički pristup teoriji i praksi predškolskog
odgoja«.
Humanističko-razvojna koncepcija predškolskog odgoja ima za cilj cjelovitost
razvoja djeteta, tj. osiguravanje tjelesnog, emocionalnog, socijalnog i
intelektualnog razvoja.

PROMJENA U PROSTORU SOBE DJEČJEG BORAVKA

Prostor djeci mora biti poticajan da osigurava raznoliko, cjelovito i integrirano
učenje. Prostor mora poticati djecu na komunikaciju, grupiranju prema dječjim
interesima. Sav materijal mora biti dostupan djeci da se njime samostalno
koriste, mora poticati njihovu maštu i omogućavati da se kreativno izraze.
Prestrukturiranje sobe događa se na inicijativu odgajatelja, ali s osnovom
promatranja djece, kakvi su im interesi, gdje se najčešće zadržavaju i sl.
Pri strukturiranju sobe treba voditi računa o rasporedu »tihih« i »glasnih«
kutića, svijetlosti....
Ukratko, prostor je od velike važnosti za učenje i razvoj djeteta, dakako uz
vođenje računa o vremenu koje je na raspolaganju djeci za aktivnost, o
materijalima koji se nude i poticajima odgajatelja.
Prostor je važan i u ulozi promjene ponašanja djece – agresivnost, sukobi,
jurnjave po sobi. Stručnjaci su utvrdili da se promjenom prostora može utjecati
na djelotvorno ponašanje, često puta bolje nego direktnim utjecajem na dječje
ponašanje.

4
  Vrata grupe – otvorena
 Mnogo raznovrsnih materijala, sredstava, alata, pribora za pisanje i
crtanje, slikanje, rezanje ( a ne da bude sakriveno u ormarima)
 Ne smije se stalno tražiti pospremanje sobe, red, čistoća po mjerilima
odraslih
 Ne previše kontrolirati i nadgledavati djecu već se prema njemu
ponašati kao prema razboritoj osobi, uspostaviti s njim prisni odnos,
povjerenje, poštovanje i suradnju

POTICANJE SAMOPOSLUŽIVANJA KOD DJECE

Samostalno posluživanje djece pri svim obrocima je u funkciji poticanja
samostalnosti kod djece, razvoja samopoštovanja i kompetencije.
Samoposluživanje daje djetetu važnu poruku »da odgajatelj vjeruje u njega i
njegove sposobnosti«. Samoposluživanje znači vjeru u dječje sposobnosti,
ovladavanje vještinama važnim za budući život.

SURADNJA MEĐU DJECOM

Suradnja se pokazala najkvalitetnijom u mješovitim grupama. Djeca si međusobno
pomažu, od praktičkih aktivnosti (vezanje cipela...) do intelektualnih aktivnosti (u
simboličkoj igri).
Djeca organiziraju igru po svojim interesima, biraju si prijatelje za igru, po
potrebi se osamostaljuju. Ta suradnja pogoduje razvoju komunikacije i
praktičnog govora, a uz pomoć odgajatelja potiče djecu konstruktivnije
rješavanje sukoba. Suradnja među djecom proširuje se i na ostale grupe u vrtiću.
Vrata grupa su »otvorena«, garderoba i prostori hodnika se uređuju tako da se i
u njima organizira igra i to djece iz različitih skupina. Na taj način odgajatelj
iskazuje djetetu povjerenje, potiče njegovo osamostaljivanje. U takvim
situacijama omogućena je raznolika komunikacija među djecom što uključuje i
ostalo osoblje vrtića (spremačice, kuharice, domara...).
Ovakva otvorena vrata vrtića otvorena su i roditeljima koji postaju aktivni
sudionici u odgojno-obrazovnom procesu. Sudjeluju s odgajateljem u planiranju i
programiranju rada na osnovi dječjih interesa i potreba, izravno su uključeni u
djetetov razvoj, pridonose radu svojom aktivnošću (hobiji, sposobnost, interesi).

TAKOĐER JE VAŽNA I SURADNJA SA STRUČNJACIMA. Pedagog postaje

pokretač i simulator odgajatelja na eventualnim promjenama u svom radu.
Stručni tim potiče odgajatelja, pokreće ga na akcijsko istraživanje svoje prakse,
prenosi mu nove ideje i koncepcije, omogućava mu vidjeti iskustva drugih vrtića i
odgajatelja, osigurava mu stručno usavršavanje i izvan vrtića.

5
Odgajatelj dobiva novu ulogu, postaje REFLEKSNI PRAKTIČAR, istraživač svoje
prakse koji ispituje svoj rad u suradnji s ostalim odgajateljima, unosi nove ideje,
mijenja svoju praksu, a time utječe i na razvoj teorijskih postavki.
Promjene se mogu dogoditi i događaju se samo ako su odgajatelji spremni i
otvoreni za promijene.

Istinska suradnja i osjećaj zajedništva temelj je dugoročnog, kreativnog i

kvalitetnog rada.

ARIJANA MILJAK: » KAKO UČINITI DA NAŠI VRTIĆI BUDU DJEČJE KUĆE,

ŠTO ZNAČI DA BUDU U SKLADU S DJEČJOM PRIRODOM«
 Jedan od prvih uvjeta ili načela jest – uspostava povjerenja i suradnje
među svim sudionicima odgojno-obrazovnog procesa jer je to temelj
uspješnog i kvalitetnog rada, učenja i življenja djece i odraslih u
institucijama
 Valja uvažavati i poštivati svakog pojedinca, sudionika ovog procesa i sa
svakim uspostaviti povjerenje i suradnju
 Dječje ustanove moraju biti uređene, organizirane, opremljene itd. u
skladu s dječjom prirodom a ne suprotno njome

6
 2. OBILJEŽJA PROGRAMSKOG USMJERENJA I
OBRAZOVANJA PREDŠKOLSKE DJECE

Programsko usmjerenje odgoja i obrazovanja predškolske djece temeljna je

smjernica za odgojno-obrazovni rad u vrtiću. Taj dokument polazi od poštivanja
načela pluralizma i slobode u primjeni pedagoških ideja i koncepcija, različitosti u
vrstama i oblicima provođenja programa, te demokratizaciji društva prema
subjektima koji su definirani kao nositelji programa.
Zasniva se na humanističko- razvojnoj koncepciji čija su polazišta sljedeća:
Dijete je vrijednost samo po sebi i treba poštivati njegovu individualnost, treba
uvažavati dostojanstvo djeteta, dijete pored općih ljudskih prava ima i posebna
prava izražena u Deklaraciji o pravima djeteta.
poticanje cjelovitog razvoja svih njegovih funkcija, sposobnosti i mogućnosti
Programsko usmjerenje ne daje programske sadržaje, nego ističe potrebe
djeteta prema kojima odgajatelj bira sadržaje. Na taj način, ne samo da se
dijete stavlja u središte odgojno-obrazovnog rada, nego se i odgajatelju daje
velika sloboda da samostalno kreira odgojno obrazovni rad i kao takvog ga
ostvaruje.
U programskom usmjerenju se naglašava da je zadatak institucijskog
predškolskog odgoja očuvanje tjelesnog i mentalnog zdravlja djeteta te.
Konkretnije, očuvanje zdravlja, razvoj emocionalne stabilnosti, samostalnosti,
razvoj socijalne interakcije i komunikacije, razvoj pozitivne slike o sebi, razvoj
intelektualnih sposobnosti, te poticanje stvaralaštva, kreativnosti i radoznalosti.
U organizacijskom smislu ističe se važnost otvorenosti i fleksibilnosti sustava.
Važno je da dijete ima mogućnost za uspješno uspostavljanje i razvijanje
socijalnih i emocionalnih veza. U takvoj okolini dijete može razvijati različite
vrste djelatnosti. Odgajatelj treba omogućiti spontano i stvaralačko ponašanje,
što uključuje organizaciju prostora, komunikaciju sa djecom, organizaciju
odgojno-obrazovnog procesa, poticanje spontanih aktivnosti, prije svega igara.
Osnovne funkcije institucijskog predškolskog odgoja su osiguravanje uvjeta za
optimalan razvoj djeteta, pomaganje roditeljima u brizi za dijete, dopunjavanje
obiteljskog odgoja.
Predškolski odgoj utemeljen je na humanističkom pristupu odgoju, suvremenim
znanstvenim dostignućima i teorijama o djetetovu razvoju, mora uvažavati dob i
pojedinačne potrebe djeteta.
Potrebno je zadovoljiti djetetove osnovne i posebne potrebe. Osnovne potrebe
uključuju zadovoljavanje osnovnih tjelesnih potreba, emocionalne potrebe,
potrebe za raznolikom stimulacijom, potrebe za uzajamnom komunikacijom.
Izvan- obiteljski predškolski odgoj treba imati što više osobina dobrog
obiteljskog odgoja. Naglašava se važnost suradnje sa roditeljima.

7
Kada kažemo da je programsko usmjerenje humanistički definirano, što to znači?
HUMANISTIČKI USMJEREN PREDŠKOLSKI KURIKULUM usmjeren je na
dijete, a ne na područja i sadržaje obrazovanja. Usmjerenost na dijete znači
priznavanje postojanja individualnih razlika; razvoj i odgoj individualnosti,
autonomije i slobode svakog djeteta – pravo na različitost (temeljno stajalište
ovakvog pristupa).
Razvoj djeteta potiče se na taj način što se prati i ustanovljava aktualni stupanj
razvoja djeteta da bi se na toj osnovi ustanovilo što će dijete moći svladati ili
postići uz određen mentalni napor i pomoć odgajatelja ili naprednog vršnjaka.
Preferiraju se grupni oblici rada u kojima odgajatelj nudi veći broj aktivnosti
kako bi djeci omogućio izbor.
U slobodno izabranim aktivnostima uloga vršnjaka dolazi do posebnog izražaja. Uz
pomoć vršnjaka, tj. u socijalnoj interakciji dijete lakše prebrođuje distanci
između aktualnog i potencijalnog razvoja.
Druga značajka kojoj se poklanja pozornost jest RAZVOJ DJEČJE
SAMOSTALNOSTI tj. razvoj sposobnosti djeteta da samo odlučuje u granicama
njegovih mogućnosti i kompetencija. Za razvoj dječje autonomije odlučujuće je
uzajamno poštovanje, razumijevanje i tolerancija. To znači da odgajatelj mora
imati povjerenja u dijete i njegove sposobnosti; uvažavati i poticati njegove
ideje; valja razvijati i poticati samostalnost djeteta (oblačenje, hranjenje,
odabir prijatelja, materijala za igru, rješavanja problema); JER SAMO
SAMOSTALNO DIJETE JE I SLOBODNO DIJETE.

Slijedeća značajka humanistički usmjerenog kurikuluma jest RAZVOJ DJEČJEG

STVARALAŠTVA (sposobnost/potencijal koji posjeduje svako ljudsko biće). Da
bi dijete moglo izraziti svoju kreativnost treba imati stanovitu slobodu i
mogućnosti za pogreške te stanovito prihvaćanje i vrednovanje od strane
odgajatelja/odrasle osobe.
Ako se sputavaju kreativna ponašanja (jer remete red i mir) s vremenom će ona
nestati a razvijati se ponašanja poželjna odrasloj osobi

Stvaralački proces kod djece razvija se u tri etape:

1. ISTRAŽIVANJE – dijete se upoznaje s predmetom, materijalom ,
pokretom, glasom, zatim istražuje, manipulira, promatra od čega je što,
kako izgleda, što se sve može raditi s tim predmetom
2. UPOTREBA ILI NAČIN FUNKCIONIRANJA (tog predmeta, materijala
pokreta...)
3. NOVE KOMBINACIJE – stvaranje nekih novih kombinacija, pravila
upotrebe, dopunjavanju, dorađivanju i provjeravanju. Ovu etapu ne moraju
postići sva djeca. U odg.-obr. radu najčešće se zadovoljavamo postizanjem
samo druge etape, tj. ovladavanje uobičajenom upotrebom.

8
U humanistički orijentiranom programskom usmjerenju nema propisanih obveznih
sadržaja, već ih bira odgajatelj prema konkretnim zanimanjima i potrebama svoje
djece, kulturi i tradiciji u kojima ustanova djeluje.
Odgajatelj slijedi i razvija interese djece – njegova je uloga više posrednička a
manje izravno poučavateljska. Više je usmjeren na organizaciju sredine, izbor
materijala, sredstava i prijedloga aktivnosti koje će poticati djecu na
razmišljanje, rješavanje problema, stjecanje novih znanja.
Krajnji cilj ovakvom planiranju i izboru sadržaja aktivnosti jest osposobiti
dijete, pomoći mu da samostalno gradi i stječe znanja.

U humanističkoj odgojnoj koncepciji i kurikulumu institucijski kontekst, tj.

kvalitetno okruženje, a to stvara uvjete za kognitivni razvoj djeteta (razmještaj
prostora u kojem se dijete kreće, igračke, materijali...) bitan je čimbenik.
Također je bitan čimbenik i suradnja s roditeljima. U tom odnosu bitan je
zajednički stav roditelja i odgajatelja o tome kakav žele da bude vrtić te
sudjelovanje roditelja u radu i organizaciji predškolske ustanove. Odgajatelj
može roditelju (i obrnuto) pomoći u boljem razumijevanju djece i njihovih
potreba, interesa, osjećaja. Pri stvaranju suradničkog odnosa važna je izobrazba
odgajatelja, razvoj njegove praktične kompetencije i umijeće komuniciranja s
roditeljima.

Dvije su bitne odrednice dječjeg vrtića i uloge roditelja:

1. DJEČJI VRTIĆ JE MJESTO RADOSNOG ŽIVLJENJA, DRUŽENJA,
IGRE, UČENJA, ODGOJA I OBRAZOVANJA DJECE I ODRASLIH
2. ODGAJATELJ JE VODITELJ I POMAGAČ U IGRI, UČENJU I
RAZVOJU DJETETA

Humanistička razvojna koncepcija temelji se na:

 Ideji humanizma
 Spoznaji o specifičnim osobinama i razvoju djeteta
 Spoznaji o značajkama izvanobiteljskog odgoja

POLAZIŠTA HUMANISTIČKI RAZVOJNE KONCEPCIJE

 Dijete je vrijednost samo po sebi, koja se prihvaća u svojoj osobitosti i
također kao član obitelji
 Dijete ima i posebna prava izražena u deklaraciji o pravima djece (UN
1989.)
 Da se u odgoju uvažava djetetovo dostojanstvo, te stalno razvija
njegov pozitivni identitet (samopoštovanje)

9
Humanistički razvojna koncepcija zahtjeva primjenu DEMOKRATSKIH NAČELA
(da se omogući cjelokupni razvoj djeteta)
 Osnovna uloga predškolskog odgajatelja jest da pridonosi povoljnom
djetetovom razvoju, osobnosti djeteta i kvaliteti njegovog života
 Za cjeloviti razvoj djeteta zahtjeva se dobro povezivanje obiteljskog i
izvanobiteljskog odgoja
 Široko postavljen opći, otvoren i fleksibilan program mora osiguravati
potrebe:
- Zadovoljavanje osnovnih tjelesnih potreba i očuvanje zdravlja
- Zadovoljavanje potreba za sigurnošću, nježnošću i ljubavlju
- Zadovoljavanje potreba za raznolikom stimulacijom u okolini
- Zadovoljavanje potreba za uzajamnosti komunikacije

Dijete u vrtiću razvija RAZLIČITE VRSTE DJELATNOSTI:

 Životno-praktične i radne (svlačenje, samoposluživanje) –
aktivnosti vezane za biološke potrebe
 Raznovrsne igre (funkcionalna, simbolička...)
 Društveno zabavne igre (priredbe, svečanosti, druženja
više djece)
 Umjetničko promatranje, slušanje, interpretacija
(slikovnice, dramatizacija, glazba)
 Raznovrsno istraživanje i stvaranje (pjevanje, sviranje,
crtanje, modeliranje)
 Istraživačko-spoznajne aktivnosti (promatranja,
upoznavanja, šetnje, izleti, upoznavanje profesije)
 Specifične aktivnosti s kretanjem (tjelesno vježbanje,
vožnja biciklom...)

U skladu s humanistički razvojnom koncepcijom treba imati u vidu da dijete ima

slijedeće osnovne potrebe koje treba razvijati:
1. osnovne tjelesne potrebe – hrana, zrak, kretanje, igra
2. stvaralačke osobine
3. radoznalost i istraživanje
4. komuniciranje

10
 3. TEMELJNE PROGRAMSKE ZADAĆE U RADU S DJECOM
PREDŠKOLSKE DOBI

Osnovna zadaća djelatnosti predškolskog odgoja jest očuvanje tjelesnog i

mentalnog zdravlja djeteta, te poticanje cjelovitog razvoja svih njegovih
funkcija, sposobnosti i mogućnosti.
To bi konkretnije značilo: očuvanje zdravlja, te razvoj emocionalne stabilnosti,
razvoj socijalne interakcije, razvoj samostalnosti i kompetencije, razvoj
pozitivne slike o sebi, poticanje komunikacije, radoznalosti, stvaralaštva i
kreativnosti, te razvoj intelektualnih sposobnosti, razvoj optimističnog pogleda
na svijet, razvoj samokontrole, izgradnja sustava vrijednosti, izgrađivanje što
bogatije i preglednije slike svijeta, tj. iskustva i znanja.
Pri tome je važna otvorenost i fleksibilnost sustava.
Zadaća je također stvoriti okruženje u kojem će dijete moći uspostaviti i
razvijati socijalne i emocionalne veze. U takvoj interakciji dijete može razvijati
različite vrste djelatnosti.
Budući da igra u predškolskoj dobi ima ogromnu važnost za razvoj djeteta, dječji
vrtić mora biti mjesto za igru. Stručno djelovanje na djetetovu igru
podrazumijeva oblikovanje materijalne sredine, izbor i raspored igračaka,
omogućavanje stjecanja inspirativnog iskustva izvan igre.
Odgajatelj predškolske djece treba što više koristiti individualni pristup, biti
zainteresiran za potrebe i interese djeteta te u skladu s tim birati sadržaje.
Odgajatelj treba omogućiti djetetu proširivanje iskustva i znanja, poticati i
stvarati uvjete za djetetovu aktivnost. Zbog toga je nužno stručno znanje i
stručno usavršavanje odgajatelja.
Zadaća je zadovoljiti sve djetetove osnovne i posebne potrebe.
Zadaća je osigurati djeci razmjerno stalan dnevni ritam, higijenske uvjete za
život i rad, kvalitetnu prehranu, boravak na otvorenom, poticanje motoričkih
aktivnosti, zaštiti djeteta od nepovoljnih vanjskih utjecaja.
Treba omogućiti i poticati djetetovo spontano i stvaralačko ponašanje, te
uvažavati interese i potrebe djece pri odabiru sadržaja, koji se može mijenjati
ovisno o interesu djece.
Zadatak je pokazati djetetu u svakodnevnim situacijama da je voljeno i
prihvaćeno, te da se odgajatelj rado i s puno ljubavi brine o njemu (Kroz verbalnu
i neverbalnu komunikaciju).
Zadaća je osigurati poticajnu materijalnu sredinu.
Važno je omogućiti roditeljima uvid i sudjelovanje u izvan-obiteljskom odgoju i
obrazovanju djece.

11
 4. RAZVOJNI I INTEGRACIJSKI PRISTUP U PLANIRANJU,
PROGRAMIRANJU, PRAĆENJU I VREDNOVANJU
ODGOJNO – OBRAZOVNOG PROCESA U DJEČJEM VRTIĆU

Kvalitetan predškolski program treba djetetu osigurati okružje koje daje

sigurnost i skrb, unapređuje sva područja djetetova razvoja te odgovara
potrebama obitelji.
Najznačajnija smjernica koja određuje kakvoću programa jest razina razvojne
primjerenosti programa. Koncept razvojne primjerenosti dijeli se na dobnu i
individualnu primjerenost djetetu.

Dobna primjerenost: istraživanja su pokazala da postoji opći predvidiv slijed

odrastanja i promjena koje se zbivaju. Te se promjene događaju na svim
područjima razvoja. Znanje o tipičnom razvoju djece mora biti okvir za
planiranje i programiranje odgojno-obrazovnog rada.
Individualna primjerenost: iako postoji određeni tipičan razvoj djece, unutar
tog razvoja postoje individualne razlike koje su uvjetovane raznim čimbenicima.
Odgajatelj se treba prilagoditi individualnim potrebama, mogućnostima i
interesima djeteta, jer će samo na takav način dijete izgraditi pozitivnu sliku o
sebi, svojim mogućnostima i sposobnostima.
Smjernice za razvojno-primjerenu praksu:
 Razvojno primjeren kurikulum skrbi za sva područja djetetova razvoja
 Primjereno planiranje kurikuluma temelji se na odgajateljevim opažanjima i
praćenju posebnih interesa i razvojnog napretka svakog djeteta
 Planiranje kurikuluma naglašava učenje kao proces uzajamnog djelovanja
(odgajatelj djeci priprema okruženje koje će im omogućiti učenje aktivnim
istraživanjem i interakcijom sa drugima)
 materijali moraju biti konkretni, važni za dijete, stvarni
 treba biti spreman odgovoriti na neuobičajene interese djece
 treba osigurati raznolikost aktivnosti i materijala koji se razlikuju po
složenosti i naporu
 treba osigurati ravnotežu između odmora i živih aktivnosti
 djeci svih dobnih skupina treba osigurati boravak na vanjskom prostoru
Integrirani kurikulum:
 učenje i razvoj predškolskog djeteta ne odvijaju se u usko određeni
predmetima, nego objedinjeno
 svaka aktivnost koja potiče jednu dimenziju učenja i razvoja, utječe i na
druge dimenzije
 integracijski pristup podrazumijeva skrb za sva područja djetetova
razvoja

12
 5. POTREBE DJETETA I ORGANIZACIJA ŽIVOTA U
DJEČJEM VRTIĆU

Potreba je stanje u organizmu koje je odraz manjka ili viška nečega.

Potreba može biti izazvana unutarnjima stanjima ili utjecajima iz okoline. Svaka
potreba utječe na promjenu ponašanja dovodeći do završne situacije koja smiruje
organizam.
Dijete većinu svojih potreba mora zadovoljiti odmah. Potreba tjera dijete na
akciju i moramo je prihvaćati kao jaku motivacijsku silu. Dječji vrtić mora biti
organiziran tako da predstavlja sredinu u kojoj će dijete moći zadovoljiti svoje
potrebe.
Vrste potreba:
 po načinu nastanka: urođene i stečene
 po osnovi regulacije sustava na kojem se temelje: organske, psihičke i
socijalne
 na osnovi utjecaja na kvalitetu čovjeka: prave i otuđene

Piramida potreba po Maslowu:

 fiziološke potrebe
 potreba za sigurnošću
 potreba za pripadanjem i ljubavlju
 potreba za samouvažavanjem i cijenjenjem
 potreba za samoostvarivanjem
 potrebe kognitivnog tipa
 estetske potrebe

Potrebe klasificira prema hijerarhiji odnosno prema kriteriju prioriteta. Kod

većine ljudi su sve osnovne potrebe jednim dijelom istovremeno zadovoljene.
Kada su zadovoljene potrebe niže razine, mogu se javiti potrebe narednog
stupnja. Potrebe nikad ne nestaju. Kada se zadovolji jedna, to pokreće rađanja
nove.

Vrste potreba prema Glasseru:

 potreba za preživljavanjem
 psihičke potrebe: potreba za pripadanjem, potreba za moći, potreba za
slobodom, potreba za zabavom

Glasser smatra da bi čovjek mogao držati svoj život pod kontrolom. Svaki čovjek
je jedan kontrolni sustav, što znači da sam sebe može regulirati. Kod djeteta je
sustav kontrole u izgradnji.

13
Dijete ima osnovne potrebe koje podrazumijevaju:
1. tjelesne potrebe
 osnovne tjelesne potrebe (za hranom, kretanjem, zrakom,...)
 morfološki status djeteta (njegovanje mišićnih reakcija)
 povišenje funkcije krvožilnog i dišnog sustava
 taktilnu i mišićno-zglobnu osjetljivost
 usavršavanje prirodnih oblika kretanja
 povećanje otpornosti organizma
2. stvaralačke osobine koje dijete spontano pokazuje
 iskreno izražavanje svojih potreba i osjećaja
 optimistično doživljavanje života
 sigurnost, samopouzdanje, pozitivna slika o sebi
 osjećaj da je voljeno, posebno, vrijedno
 osjećaj pripadnosti i privrženosti
 potreba za samostalnošću i kompetencijom
 potreba za samokontrolom
 potreba za društvenošću i empatijom
 početna shvaćanja o vrijednostima
3. radoznalost i aktivni stvaralački odnos prema svijetu
 potreba da stvara i doživljava novo
 uočava pitanja i probleme
 samo pronalazi rješenja i odgovore
 provjerava rješenja
 potreba za mogućnošću sve boljeg zapažanja
 potreba za izgrađivanjem cjelovitije i preglednije slike svijeta
 potreba za postupnim razvijanjem mogućnosti uviđanja zajedničkih
svojstava i odnosa, grupiranja, spoznaje o dužini, količini, težini,
vremenu, otkrivanju uzročno-posljedičnih veza
4. komuniciranje
 prirodna potreba za razvojem mogućnosti doživljavanja, primanja,
razumijevanja i izražavanja verbalnim i neverbalnim putem

Posebne potrebe
1. potencijalne posebne potrebe – može ih imati dijete koje je u svom razvoju
imalo određene rizične faktore
2. prolazne posebne potrebe- može imati svako dijete, zbog trauma,
raskoraka između djetetovih potreba i mogućnosti
3. trajne posebne potrebe

14
Konvencija o pravima djeteta dokument je koji podsjeća, upozorava i nalaže
optimalnu skrb za dijete na svim razinama odgovornosti, osobnoj, stručnoj,
društvenoj i državnoj, te u svim područjima i razdobljima djetetova života.
Dijete u trenutku rođenja i tijekom prvih godina života ne bi imalo nikakve
mogućnosti preživjeti kada bi njegovo preživljavanje ovisilo samo o njegovim
instinktima i sposobnostima. Već pri samom rođenju djetetovo ponašanje nije
besciljno neorganizirano. Njegovo ponašanje prije svega je usmjereno ka
postizanju potpunog zadovoljstva. Dijete je iznutra motivirano da se ponaša tako
da iskaže nedostatak i da to čini sve dok ne dobije što mu je potrebno za
preživljavanje. Hoće li njegova potreba biti zadovoljena ovisi isključivo o odnosu
odraslih prema djetetovim potrebama.
Skrb za primarne potrebe predškolskog djeteta je kontinuiran proces tijekom
kojeg ono svoje biološki programirane ritmove usklađuje s vanjskim čimbenicima i
stječe razmjerno stabilne načine iskazivanja svojih potreba i navike vezane za
njihovo zadovoljavanje.
Djetetove primarne potrebe, koje su uvjet njegova preživljavanja su san, odmor i
kretanje, prehrana, njega i zdravlje, fizička i emocionalna sigurnost, potreba za
pripadanjem i ljubavlju. Da bi dijete preživjelo, te potrebe moraju biti optimalno
zadovoljene.
U procesu skrbi za dijete predškolske dobi, koje je po svojoj prirodi maksimalno
ovisno, posebno je važno koliko će njemu bliske odrasle osobe razumjeti,
poštivati, raditi na zadovoljavanju njegovih temeljnih životnih potreba.
Važno je znati da postoji određena pravilnost i red u odnosu na osiguravanje
djetetova prava na preživljavanje i zadovoljavanje osnovnih potreba. Neke su
djetetove potrebe jače i prioritetnije od drugih, kada se one zadovolje, stvaraju
se uvjeti za javljanje potrebe višeg reda.
Polazak djeteta u dječji vrtić najčešće je prva situacija u kojoj ono napušta
sigurnost obiteljskog okruženja. To je izrazito prijeteća situacija u kojoj se
dijete osjeća napušteno i nesigurno.
Ozračje u dječjem vrtiću treba biti dovoljno naklonjeno djetetu da ono može
spontano i na vrijeme iskazati svoje potrebe. Odgajatelj treba podupirati dijete,
pomoći mu kada je to potrebno ili mu omogućiti aktivnost kojom će zadovoljiti
svoju potrebu.
Odgajateljeva znanja i vještine to su važnije što je dijete mlađe, odnosno što je
ovisnije o odraslima. Znanje o kvalitetnoj prehrani, o zaštiti djetetova zdravlja, o
prepoznavanju simptoma pojedinih bolesti, o optimalnim uvjetima sna, kretanja i
njege, o djetetovim emocionalnim potrebama, osnovna su znanja svakog
odgajatelja. Tek ako zna što djetetu treba da bi bilo zadovoljno, sigurno i
prihvaćeno, te ako ima vještine kojima će to na vrijeme i spretno obaviti,
odgajatelj će stvoriti vrijeme za rad na poticanju djetetova razvoja.

15
Organizacijske i materijalne prilike u kojima dijete u vrtiću boravi trebaju biti
takve da je dijete zaista zaštićeno i sigurno, te da ima prostor i vrijeme da radi
ono što je za njega važno.
U cjelokupnom odgojno-obrazovnom radu važno je imati na umu da niti jedan
razvojni i profesionalni cilj nije vredniji od djetetova prava da bude naspavano,
nahranjeno, zdravo, zadovoljno i sigurno, te da se osjeća voljeno i prihvaćeno.

Postoje osnovna načela rada u zadovoljavanju djetetovih potreba u dječjem

vrtiću. Načelo aktualnosti provodi se tako da se u pripremi za odgojno obrazovni
rad i u samom radu daje prednost onim sadržajima i zadaćama koje su za dijete
aktualni i važni. To su u radu one zadaće koje se odnose na zadovoljavanje
djetetovih primarnih potreba i čije ostvarivanje omogućuje djetetu da se
zadovoljno i uravnoteženo uključi u skupne aktivnosti i da prihvati poticaje iz
okoline. U odnosu na sadržaje rada, to su teme i zbivanja koje dijete doživljava
važnim za svoj život, za zadovoljavanje neke svoje potrebe.
Načelo individualizacije provodi se na način da se vodi računa o posebnostima
svakog pojedinog djeteta, ali na način da svako drugo dijete iz skupine u to
vrijeme bude sigurno i zadovoljno i ima neke druge dobitke.
Načelo stalnosti poštuje se ako odgajatelj uspostavi stalan ritam izmjene
pojedinih tipova aktivnosti, ako u skupini postoje jasna pravila ponašanja
primjerena za svakog člana skupine, te ako se i sam odgajatelj dosljedno odnosi
prema unaprijed postavljenim pravilima. Dijete na taj način treba dobiti
prepoznatljivu i predvidljivu strukturu, a ne da se svojim ponavljajućim
sadržajima stvara monotonija.
Načelo pravodobnosti provodi se ako odgajatelj na vrijeme prepozna djetetovu
potrebu, te osigura uvjete za zadovoljavanje djetetove potrebe. Pravodobnost
prepoznavanja djetetove potrebe omogućava mu da razvija primjerene načine
izražavanja potreba. Pravodobno zadovoljavanje djetetovih potreba ne znači
odmah, nego u razdoblju u kojem dijete može razumjeti odgodu.

Zadovoljiti djetetovu potrebu ne znači činiti nešto umjesto njega. Ponekad mu je

samo potrebno dati dopuštenje da samo nešto učini ili stvoriti uvjete za to. Samo
je ponekad potrebna samostalna odgajateljeva akcija.

Dijete od najranije dobi može učiti o tome na koji će način pokazati što mu
treba, a da to drugi razumiju i da bude socijalno prihvatljivo, te da to ne
ugrožava druge. Važno je da dijete uči vještine koje mu omogućavaju što
samostalnije zadovoljavanje vlastitih potreba, da zna prepoznati i tuđe potrebe,
te da uči iz vlastitog iskustva i oponašanja modela iz okoline.

16
 6. KRITERIJI I UVJETI PSIHOLOŠKOG RAZVOJA
PREDŠKOLSKOG DJETETA

Psihički razvoj djeteta i čovjeka uopće jeste proces koji se odvija po određenom
redu, pravilima, zakonima:

1. PRAVILO PRAKTIČNOG PONAŠANJA ODGAJATELJ: JEDINSTVO

TJELESNE NJEGE I ODGOJA
- psihički i tjelesni razvoj su međusobno dvosmjerno povezani što
znači da tjelesni razvoj utječe na psihički i obratno

2. PRAVILO: PRAVOVREMENO I NA ODGOVARAJUĆI NAČIN

STIMULIRATI RAZVOJ ŽIVČANOG SUSTAVA
- postoji visoki stupanj osjetljivosti nervnog sustava i potreba da se u
okolini osiguraju odgovarajući podražaji za razvoj (npr. osmjehivanje
i vokalizacija u prvim mjesecima života mogu se razviti u
odgovarajuće sposobnosti ili zakržljati ovisno o ponašanju odraslih u
njegovoj okolini)

3. PRAVILO: PODEŠAVATI STIMULACIJE ILI PODRAŽAJE U SKLADU S

POJAVOM DJEČJEG PONAŠANJA
- postoji nepromjenjivost redoslijeda javljanja određenih oblika
ponašanja (npr. kod uspravnog hodanja -leži, sjedi, ustaje se uz
pomoć, stoji, i samostalno hoda; i govora – glasovanje, slogovanje
prva riječ)

4. PRAVILO: ODGOJNI POSTUPCI MOGU IMATI EFEKTA SAMO ONDA

AKO ODRASLA OSOBA UVAŽAVA DJETETOVE RAZVOJNE FAZE!
- Psihički razvoj odvija se kroz kvalitativno različite faze. Ponašanje
djece u pojedinim fazama određeno je pravilima koje veže za
određenu fazu (npr. dijete koje je u fazi puzanja ne može hodati)

17
5. PRAVILO: INDIVIDUALNE RAZLIKE U RAZVOJU PRETPOSTAVLJAJU
INDIVIDUALIZIRANE OBLIKE STIMULACIJE ILI PODRAŽIVANJA
OD STRANE ODRASLIH
- redoslijed razvojnih faza u pojedinim oblicima ponašanja (govor,
hodanje) je identičan za svu djecu, a individualne razlike u razvoju
očituju se u kvantiteti razvoja i kvaliteti razvoja.
- Individualne razlike u kvantiteti razvoja očituju se u brzini, stupnju
razvijenosti cijelog organizma ili pojedinih organa; cijele ličnosti ili
pojedinih funkcija
- U pogledu kvalitete, individualne razlike očituju se u osobinama
temperamenta i osobinama karaktera

6. PRAVILO: OMOGUĆITI AKTIVIRANJE DJETETA U SKLADU S

POKAZANIM PONAŠANJEM
- Postoje velike individualne razlike u brzini razvoja pojedinih
funkcija i sposobnosti unutar svakog djeteta. Neke sposobnosti
dosežu visoki stupanj zrelosti već u ranom djetinjstvu (npr.
prepoznavanje glasa i lica poznatih osoba, sposobnost za neverbalnu
komunikaciju – osmjeh, izraz lica, držanje tijela...)
- Na općem planu nezrelosti djeteta imamo neke funkcije vrlo zrele, a
one omogućuju intenzivnu interakciju djeteta s njegovom okolinom.
Ne uvažavanje tih sposobnosti dovodi do zastoja u razvoju

7. PRAVILO: POTRUDITI SE TEMELJNIJE UPOZNATI DIJETE I

NJEGOVE POTREBE I U SKLADU S TIME OSIGURAVATI
ODGOVARAJUĆE STIMULACIJE
- dijete je u svakom trenutku svog razvoja i otvoren i zatvoren
sistem. Otvoreno je za sve podražaje koji su u skladu s njegovim
potrebama i mogućnostima, a zatvoreno je za sve one koji to nisu

18
 8. PRAVILO: ODGOJNI RAD S DJECOM BIT ĆE TO EFIKASNIJI ŠTO JE
OSOBA BOLJI OPAŽAČ DJETETOVIH AKTIVNOSTI I U SKLADU S
TIME NENAMETLJIVO POTIČE TE AKTIVNOSTI UVOĐENJEM
ODGOVARAJUĆIH MATERIJALA, STVARANJEM PROSTORNIH
UVJETA, VLASTITIM PONAŠANJEM KAO UZOROM, POKAZIVANJE
ZANIMANJA ZA DJETETOVE AKTIVNISTI!
 dijete u svakom trenutku ima vlastitu motivaciju za svoje
ponašanje koje proizlazi iz njegovih: - bioloških neravnoteža
(glad, žeđ, san...)
- psiholoških neravnoteža ( raznovrsni
perceptivni događaji, raznovrsne
kognitivne, emocionalne i socijalne
stimulacije...)

 spontane aktivnosti djeteta koji su rezultat vlastite motivacije

predstavljaju snažan činilac djetetovog psihičkog razvoja

Osnovni oblici aktivnosti djece od rođenja do 6,7 god. života:

 zajedničke praktične aktivnosti djece i odraslih u toku njege (1
god)
 zajedničke praktične aktivnosti uz pomoć oruđa za rad
 samostalne djetetove aktivnosti s predmetima, igračkama
 zajedničke igre djeteta i odrasle osobe uz korištenje
raznovrsnog oblikovanih i neoblikovanih materijala
 likovne i grafičke aktivnosti (5-6 g.)
 socijalne interakcije i druženja s djecom i odraslima

9. PRAVILO: SUPROTNO LIŠAVANJU, OBOGAĆENA I STIMULATIVNA

OKOLINA IMA NEPOSREDNE POZ. EFEKTE ZA RAZVOJ I POSREDNE
DUGOROČNE POZITIVNE EFEKTE. OSNOVNI FAKTOR PRAVILNOG
RAZVOJA U RANOM DJETINJSTVU I PREDŠ. DOBI JEST KVALITETNA
OKOLINA I ODGAJANJE.
Okolina u kojoj se djeca razvijaju i način kako se odgajaju u ranom djetinjstvu i
predškolskoj dobi (do 3. god. – rano djetinjstvo, od 3- 6/7 god. – predšk. doba)
imaju velike neposredne i izvjesne dugoročne posljedice bile da su negativne
(lišavanje) ili pozitivne (poticanje).
Npr. lišavanjem odgovarajuće prehrane u prenatalnom razdoblju i 1. god. života
dovodi do nepravilnog razvoja mozga što ima za posljedicu umanjen intelektualni
razvoj. Emocionalno lišavanje u socijalnim interakcijama ima za posljedicu: zastoj
općenito u psihofizičkom razvoju; doživljaj duboke potisnutosti; pojavu
neurotičnih smetnji.

19
7. NEODVOJIVOST NJEGE, ODGOJA I OBRAZOVANJA
DJECE U JASLICAMA

Osnovni zadaci kvalitetnog jasličkog programa su zdravlje i

sigurnost djece.
Međutim, u proteklih 30-ak godina znanje o razvoju male djece
uvelike se proširilo. Od najranijih dana svog života dojenčad je
osjetljiva na podražaje iz okoline, te se na njihov razvoj može
uvelike utjecati. Te spoznaje omogućavaju i zahtijevaju
ispreplitanje njege, odgoja i obrazovanja male djece.
Djeca jasličke dobi neprestano uče. U emocionalnom smislu, od
prvih dana uče da je svijet koji ih okružuje brižno i zanimljivo
mjesto ili suprotno tome. Svoje djelovanje malo dijete prilagođava
svojoj viziji svijeta, kako bi uskladilo ono što se od njega očekuje i
ono što samo dijete od svijeta očekuje.
Sposobnost djece jasličke dobi za učenje su nevjerojatno velike,
no samo ako su uvjeti odgovarajući. Kako bi se ta sposobnost
razvijala dijete mora biti spremno za učenje, biti zainteresirano i
usredotočeno na aktivnost koju obavlja, svojevoljno obaviti
aktivnost kojom se bavi.
Budući da veliki dio djetetovog dana odlazi na rutinske aktivnosti,
one mogu pružati kontekst za dječje učenje. Rutine uključuju
uobičajene aktivnosti kao što su dolazak, odlazak, hranjenje,
mijenjanje pelena, odijevanje, kupanje, čitanje priča i igranje.
Većina tih aktivnosti je kratka, često se ponavlja i zahtijeva
pomoć odgajatelja. Djeca jasličke dobi tijekom obavljanja
rutinskih aktivnosti uče kako da postanu što samostalnija prilikom
hranjenja i odijevanja, te kako dijeliti i surađivati sa svojim
vršnjacima. Međutim, do napretka neće doći bez izazova koji bi
motivirali djecu. Za mnogu djecu ove dobi učenje znači testiranje
granica odgajatelja i okruženja.
Dnevni raspored je vodič, ne naredba. On služi kao okvir za
planiranje i organizaciju dnevnih rutina i igara djece. Dobar
raspored je onaj koji je uravnotežen i fleksibilan.

20
Takav raspored pomaže maloj djeci da održe svakodnevne rutine
bez nepredviđenih događaja koji bi ih mogli prekidati.
Maloj djeci je potrebno osigurati izmjenu mirnih i aktivnih
razdoblja, individualnih i grupnih igara.
Rutine nisu tu samo da bi se zadovoljile osnovne biološke potrebe.
Tako primjerice rutina hranjenja nije samo hranjivi obrok. To je
prilika da se ojačaju veze između odgajatelja i djeteta i potakne
rana komunikacija putem osmijeha, gukanja… Tijekom mijenjanja
pelena i oblačenja stvara se prilika za individualan razgovor sa
djetetom i stvaranje dugotrajnog kontakta očima.
Kako bi smo osigurali optimalne uvjete za razvoj male djece, važno
je voditi računa i o okruženju. Prilikom kreiranja prostora za
jasličare potrebno je uzimati u obzir i tjelesnu i emocionalnu klimu.
Prije svega, sam tjelesni prostor treba biti organiziran tako da
zadovoljava dječje potrebe za igrom, jelom, spavanjem, puzanjem,
hodanjem, tetošenjem i obavljanjem higijene. Isto tako, tjelesno
okruženje mora biti takvo da djelatnici jaslica mogu bez problema i
odmah odgovoriti na emocionalne, društvene, kognitivne i tjelesne
zahtjeve male djece o kojoj brinu. Maloj djeci je potrebno
druženje i privatnost, vrijeme maženja i vrijeme kada će biti
samostalni, kao i vrijeme za tihe i bučne aktivnosti.
Okruženje mora biti životopisno i privlačno, mora pružati
mogućnost za individualne igre, igre s vršnjacima ili pokraj
vršnjaka. Tjelesno okruženje bi djeci trebalo pružati izbor.
Izbor im se otvara kada su materijali dostupni i kad okruženje
nudi različite mogućnosti igre. Djeca bi iz središta sobe trebala
moći vidjeti sve mogućnosti koje im se nude.
Ponuđeni materijali bi trebali biti takvi da potiču osjetila vida,
sluha, mirisa i dodira. Isto tako, radi higijene, trebali bi se
lako čistiti.
Pažljivo isplanirano jasličko okruženje potiče i promiče učenje i
razvoj. Sigurno i čisto okruženje koje sadrži djeci namijenjene
materijale i opremu i prostor u kojem se mogu odvijati različite
specifične aktivnosti promiče aktivno istraživanje i razvoj djece.

21
Pored samog okruženja, veliku ulogu u unapređenju djetetova
razvoja ima odgajatelj. Što se tiče emocionalnog razvoja, načini
kojima odgajatelji reagiraju na djecu uvelike utječu na taj aspekt
razvoja. Jedna od važnih karakteristika emocionalnog razvoja male
djece je kratkotrajnost i brzo izmjenjivanje.
Jedna od ključnih uloga odgajatelja jest da djetetu osigura odnose
i iskustva koja će mu pomoći da razvije samopouzdanje, povjerenje
u svijet i ljude oko sebe. Na taj način djeca dobivaju poruku da su
voljena i da je ovaj svijet za njega sigurno mjesto.
Kako bi se to postiglo, odgajatelj treba imati topao odnos prema
djeci, biti spreman reagirati na djetetove potrebe, poštivati
dijete, suosjećati s djetetom, prihvaćati dijete, biti iskren
prema djetetu.
Odgajatelji su među prvim osobama s kojima djeca razvijaju
odnose pa zbog toga imaju vrlo važnu ulogu u promicanju dječjeg
društvenog razvoja. Odgajatelji i roditelji su ti koji djeci prenose
osjećaj ljubavi i prihvaćanja. Osjećaj sigurnosti da se dobro
osjećaju i budu zadovoljna sobom. Odgajatelji djeci trebaju
pomoći razviti društvene vještine – kako se s drugima slagati,
dijeliti, čekati svoj red… Odgajatelji trebaju pomoći djeci
razlikovati dobro od lošega, stvarati prilike za međusobnu
interakciju djece, stvarati mogućnost za promatranje druge djece
u igri, osigurati dovoljno velik prostor i dovoljno materijala za igru.
Kada govorimo o spoznajnom razvoju male djece, važno je znati da
ona neprestano istražuju predmete koji ih okružuju.
O tim predmetima uče dodirom, kušanjem, mirisanjem, slušanjem.
Djeca testiraju značajke predmeta i uče. Odgajatelji bi trebali
poznavati redoslijed i faze spoznajnog razvoja djeteta, kako bi
mogli unapređivati njihovo učenje.
Uloga odgajatelja u razvoju tjelesnog razvoja jest da djetetu
osigura iskustva koja će promicati razvoj i krupne i fine motorike
dok istražuju svoju okolinu.
Maloj djeci je potrebno puno prostora kako bi mogla gurati, vući,
podizati i spuštati predmete, šetati, penjati se, skakati, trčati.

22
23
8. ORGANIZACIJA POTICAJNOG PROSTORA, MATERIJALA
I VREMENA ZA DJEČJE AKTIVNOSTI U PREDŠKOLSKOJ
USTANOVI

Plansko raspoređivanje prostora, materijala i vremena, izbor i

strukturiranje odgojno-obrazovnog procesa, odnosno aktivnosti
koje potiču razvoj i učenje djece.
Bitno je objedinjeno i usklađeno funkcioniranje svih elemenata
sistema kojima se ostvaruju odgojno-obrazovni ciljevi i zadaci u
vrtiću. Vrtić ne priprema za život, u njemu se živi život.
Bitno je osigurati stjecanje neposrednog iskustva- učiti čineći.
Treba razvijati inicijativu davanjem prilika da djeluju slobodno,
samostalno i odgovorno. Djecu treba uključivati u odlučivanje o
rasporedu sredstava i materijala. Organizacija vrtića treba biti
prilagođena djetetu i njegovim potrebama.

1. Centar dramsko- obiteljskih aktivnosti

Taj centar obično je uređen u kutu sobe dnevnog boravka, kako bi
bio odvojen od djece koja ne sudjeluju u igrama i aktivnostima koje
centar nudi. Poželjno je da centar građenja i konstruiranja bude
blizu, jer razni materijali iz tog centra mogu potaknuti dijete na
obogaćivanje igre u obiteljskom centru.
Prostor treba biti jasno obilježen. Pregrade čine police, ili neki
drugi namještaj. Ako igra to zahtjeva, namještaj (ne smije biti
previsok, ali ni prenizak) se može premještati. Materijali koji se
obično nalaze u ovom centru su: štednjak, sudoper, ormarići,
police, vješalice, lutke, krevetić za lutke, ogledalo, zdjelice,
telefon, odjeću za presvlačenje, odjeću za lutke, prazne kutije
hrane...
Odgajatelj mora osigurati okolinu, omogućiti odgovarajuće vrijeme
i prostor, izabrati i osigurati materijal koji potiče dječju maštu i
maksimalan razvoj igre.

24
 2. Centar građenja i konstruiranja
Taj centar ne smije biti na prolaznom mjestu. Trebao bi imati
tepih, jer se djeca često igraju na podu. Od materijala bi trebao
sadržavati kocke raznih boja i veličina, autiće, zrakoplove, ljude i
životinje kao igračke.
3. Centar početnog čitanja i pisanja
Centar zahtijeva bogato okruženje, te priznavanje individualnih
razlika i razina razvoja svakog djeteta.
Od materijala bi trebao imati knjige, slikovnice, papire, olovke
4. centar likovnih aktivnosti
5. centar stolno – manipulativnih igara
Razne stolne igre.
Kroz ove igre dijete uči pravila, uočava razlike u veličinama i
oblicima, uči brojeve...
6.vanjski prostor
Igre u pijesku, u travnjaku, igre s vodom i blatom, istraživanje
7. istraživački centar
8. centar za osamljivanje

Komunikacija, samostalnost, osjećaj ugode mogu u nekom prostoru

rasti ili biti zaustavljeni. Hoće li prostor vrtića biti životni prostor za
djecu, ovisi o nama samima.
Djeca trebaju »svoja područja«: igre, razgovora, kutka za
osamljenje, mjesto tajni u koje se mogu povući kada god to požele.
Djeca trebaju slobodu da bi mogla odlučivati, istraživati, i na nama je
da im to omogućimo.
Na koji način možemo to postići?
Da bi dali odgovor na to pitanje prvenstveno moramo uzeti u obzir
dječje pravo na individualnost, različitost i kreativnost te poticati i
razvijati individualnost, njihove interese i interakciju. Pri tome je
izuzetno važno da mi kao odgajatelji imamo razvijenu osobnost,
samopouzdanje i samopoštovanje. Jer samo onaj odgajatelj koji cijeni
i poštuje samog sebe moći će cijeniti i poštovati druge, posebice
djecu u svom okruženju.

25
Djeca će intuitivno doživjeti osjećaj jednakosti i partnerstva u
izražavanju i zadovoljavanju potreba a to je vrlo bitan moment za
uspješnu i kvalitetnu zajednicu.
U takvoj ćemo zajednici moći mijenjati prostor prema djeci, jer su
djeca i sama u stvari pokretači i aktivni suradnici u oblikovanju
njihovog životnog prostora.
PRIPREMLJENA, STRUKTURIRANA OKOLINA VAŽNA JE ZA
DJEČJI INTELEKTUALNI, SOCIJALNI I DUHOVNI RAZVOJ.
VAŽNO JE DA SE DJETETU OSIGURA SLOBODA U IZBORU
PARTNERSTVA, MATERIJALA I PROSTORA.

Okruženje u kojem djeca borave treba biti stimulativno, s mnogo

igračaka i različitog materijala. Djeci treba posebno nuditi što više
materijala i neoblikovanog materijala (boce, kutije, kutija za držanje
jaja, plastika i kartonske čaše, tanjuri, čepovi...) kojima će se ubrzati
kognitivni razvoj, pojačati dječju sposobnost za interakcijom s
nepoznatim stvarima i smanjivati agresivnost djece u međusobnoj
interakciji. Prostor u kojemu djeca provode veliki dio vremena treba
imati područja u koje će se dijete moći povući i izdvojiti kada se
osjeća umorno.
Neki centri aktivnosti prirodno su društveniji od ostalih (dramski,
obiteljski kutić, kutić beba, građevni, frizerski...) – oni više potiču
socijalne interakcije od npr. slaganja puzzli, slikanja, modeliranja
gline.
Važno je da odgajatelj istražuje materijale za igru, da istražuje
organizaciju konteksta koji podržava bogatu i cjelovitu socijalnu igru
djece omogućujući priliku za individualnu i paralelnu igru.

ZA CJELOKUPNI RAZVOJ DJETETA potrebno je u odgojnoj grupi

(vrtiću) ostvariti relaksirajuće, opuštajuće i podražavajuće ozračje.
Omogućiti izbor aktivnosti, sadržaje koji zaokupljaju dijete u cjelini i
čine ga bogatijim.
Valja omogućiti djeci da raspravljaju o onome što su uočili, o svojim
idejama, zamislima s drugom djecom, odgajateljima ali i sa
roditeljima.

26
Djeci treba osigurati bogatu ponudu materijala, fleksibilnu
organizaciju rada, slobodu kretanja u vrtiću. Igračke i didaktički
materijali trebaju biti grupirani po kutićima u razini dječjih očiju i na
dohvat ruke. Kutići su »privremenog« karaktera što ovisi o interesu i
potrebama djece.
Naglasak je na poticanje:
- stvaralačkih osobina djeteta
- radoznalosti i aktivnog stvaralačkog odnosa prema svijetu
Za poticajno okruženje u dječjem vrtiću potrebno je:
1. dobra atmosfera u grupi
2. poticajni prostor sobe dječjeg boravka
3. samoposluživanje djece pri svim obrocima
4. suradnja među djecom
5. proširenje suradnje na druge grupe u vrtiću.

Suvremena koncepcija odgoja i obrazovanja u novije vrijeme

promovira/potiče organizaciju prostora koja je podređena potrebama
i interesima djeteta, njihovom življenju i učenju. Iz temelja se
promijenila slika o djetetu, njegovim mogućnostima i načinu njegova
učenja, odgoja i obrazovanja.
Primjer su takvih rješenja su ustanove Reggio Emilie. Način
rasporeda prostora, uređenje sobe dječjeg boravka, hodnika te
ostalih prostora izravno nam govori kakvu sliku/teoriju o djetetu ima
njegov odgajatelj. U Reggio Emilii često preuređuju prostor onako
kako njima trenutno odgovara uz pomoć različitih pregrada, zavjesa i
sl. Nema recepta za uređenje i raspored prostora u vrtiću za
postizanje pozitivnog ozračja, jer to ovisi o konkretnim uvjetima i
mogućnostima, o ljudima ali i o interesima i potrebama djece. Nudeći
im mnoštvo materijala, aktivnosti, prostora itd. dopuštamo im da
svoju posebnost iskažu te da je dalje razvijaju i usavršavaju.
Vrtić mora biti mjesto smislenog, kvalitetnog življenja i učenja djece.
Koncipiran kao radionica za istraživanje, mjesto za individualno i
grupno učenje.

27
Soba dječjeg boravka i ostali prostori u vrtiću moraju biti ispunjeni
raznovrsnim materijalima, sredstvima i alatima koji su dostupni djeci
i koje oni slobodno biraju, s njima barataju, istražuju, igraju se.
Oslikavanje prostora u dječjem vrtiću ima izuzetan značaj, služi kao
poticaj i izazov, potiče na kreativnost i stvaralaštvo.
Reggio Emilie: »Prostor je projekt koji oblikuje i dopušta neki odnos.
On ima svoj poseban govor iako šuti«. PROSTOR JE TREĆI UČITELJ
IAKO ŠUTI!
Prostor ravnomjerno odgaja dijete pa ga se naziva trećim učiteljem.
Vrtić nije priprema za odgoj i obrazovanje koje slijedi već je on
mjesto u kojem djeca uče, razvijaju se i stvaraju.
Promišljeno uređen prostor potiče druženje djece te samostalnost u
izvedbi igara. Prostor dječjeg boravka pripada djeci.
Tiha mjesta u sobi upućuju na individualnu igru i odmaranje.
Odgajatelj povremeno mijenja neke centre polazeći od djetetovih
želja i stanja. Da bi se djeca mogla usredotočiti na igru valja odrediti
jasne granice između različitih kutića. Granice sprečavaju utrčavanje
i ometanje igre. Niske pregrade u obliku polica, stiropora, pokretnih
zavjesa i sl. osiguravaju dostatan stupanj intimnosti a dozvoljavaju
također vizualan pregled svih djelatnosti u sobi.
KUTIĆI – ODREDITI JASNE GRANICE IZMEĐU NJIH.

Marija Montessori (dječji vrtić kao dječja kuća) drži da je okolina

koja je pripremljena za dijete istodobno i odgojno sredstvo i znak
slobode. Središnja tema Montessori pedagogije je mogućnost da se
djetetu omogući sloboda u izboru materijala, partnera i prostora.
Upravo je ona tražila da dječji vrtić bude dječja kuća. Da se djeca
tako osjećaju te da mogu obavljati sve aktivnosti iz praktičnog života
kao u svojoj kući.

Kvalitetnom organizacijom prostora može se učinkovito djelovati na

proces razvitka društvene komunikacije među djecom. Međutim, same
promijene rasporeda u prostoru neće dati očekivane rezultate bez
adekvatnog odgajatelja kao bitnog odgojnog čimbenika.

28
 9. PARTNERSTVO ODGAJATELJA I RODITELJA I RAZVOJA
DJECE

Obitelj je primarna djetetova zajednica. U toj zajednici započinje

odgoj djeteta, u njoj dijete dobiva prve "upute" za život.
Dijete se u obitelji osjeća sigurno, a taj njegov osjećaj sigurnosti
obično se narušava kada je ono primorano da dio svog vremena
provodi izvan dobro poznatog obiteljskog okruženja. To se obično
događa pri polasku u jaslice ili dječji vrtić.
Tu se dijete susreće sa osobama koje mu nisu bliske, sa okolinom koja
mu nije poznata i to za njega predstavlja veliki stres. U tom vremenu
adaptacije izuzetno je važna uloga odgajatelja kako bi dijete što
lakše prebrodilo to razdoblje. Međutim, tu je važan i utjecaj
roditelja, što znači da je suradnja odgajatelja i roditelja od
neprocjenjive važnosti ukoliko želimo pozitivno utjecati na cjelokupan
rast i razvoj djeteta, i to ne samo u vrijeme adaptacije nego tijekom
cjelokupnog odgojno – obrazovnog procesa.
S ovom temom se u odgojno – obrazovnim ustanovama često
susrećemo, ali smatram da suradnja roditelja i odgajatelja u
predškolskim ustanovama nije uvijek na visokoj razini. U većini
dječjih vrtića nailazimo na slične, površne oblike suradnje koji obično
uključuju razne poruke izvješene na panoima, roditeljski sastanak na
početku pedagoške godine i kratki pozdrav pri dolasku u vrtić.

ŠTO PODRAZUMIJEVA PARTNERSTVO RODITELJA I

ODGAJATELJA ?
Prema Miljak (1996.), partnerstvo predstavlja, ne samo podržavanje
interpersonalne komunikacije odgajatelja i roditelja u kojoj se
izmjenjuje znanje o djetetu i konkretnoj odgojnoj praksi, nego
predstavlja i izravno sudjelovanje roditelja u izboru programa i
odgojne prakse, a ne samo sudjelovanje u nekim odlukama u njoj.
Partnerstvo otvara mogućnost roditeljima da se uključe kao
ravnopravni partneri u odgojno – obrazovni proces, da biraju
programe, vrtiće i odgajatelje.

29
Smatram da je diskutabilno koliko je to zaista ostvarivo u
svakodnevnoj odgojno-obrazovnoj praksi te da to ovisi o mnogim
vanjskim čimbenicima (mjesto stanovanja, materijalni uvjeti, ponuda
dječjih vrtića…)
Odgajateljeva profesionalna uloga ne uključuje samo rad s djecom,
nego i suradnju s roditeljima.
Kompetentni roditelji i kompetentni odgajatelji imaju temeljne uvjete
za potencijalno partnerstvo, međutim, to nije dovoljno da bi bili
kompetentni suradnici.
Odgajatelj mora biti svjestan da je roditelj djeteta s kojim radi
njegov suradnik, te da su njegova profesionalna i roditeljeva životna
uloga u mnogo čemu slične. I jedan i drugi djetetu su prijeko
potrebni, i premda jedan drugog ne isključuju, zapravo se rijetko
događa da su svo troje zajedno – dijete, roditelj i odgajatelj.
Odgajatelj nije nazočan roditeljevom postupanju prema djetetu, niti
je roditelj nazočan za vrijeme odgajateljevog rada s djetetom.
Dijete je jedini svjedok njihovih uloga u svom odrastanju, što se može
vidjeti po cjelokupnom razvoju djeteta.
Upravo po onome što dijete pokazuje, odgajatelj i roditelj stvaraju
mišljenje jedan o drugome.
Partnerstvo kao takvo traži prvenstveno veliko povjerenje, izuzetnu
otvorenost i toleranciju, a prije svega objektivnost i sposobnost za
razmjenu informacija.

TKO IMA KORISTI OD PARTNERSTVA RODITELJA I ODGAJATELJA?

Kvalitetni partnerski odnosi roditelja i odgajatelja korisni su svim
sudionicima odgojno – obrazovnog procesa, a posebno djeci, zbog
kojih se partnerstvo i razvija. Bliski, topli, uvažavajući i potpomažući
odnosi roditelja i odgajatelja pružaju djetetu osjećaj sigurnosti i
većeg samopouzdanja. Djeca su zapravo stvarni "pobjednici" dobre
suradnje roditelja i odgajatelja.
Zainteresiranost roditelja za prostor vrtića i za ono što se u njemu
događa, njihovo aktivno sudjelovanje i iskrena prihvaćenost od strane
odgajatelja pruža djetetu osjećaj pripadanja, ali i pozitivno utječe na
djetetov stav prema vrtiću.

30
Tijekom odgojno-obrazovnog rada više puta sam imala priliku uvjeriti
se koliki je utjecaj zainteresiranosti roditelja za događanja u
dječjem vrtiću na dijete. Tako smo u dječjem vrtiću Omišalj povodom
uskršnjih blagdana organizirali radionicu za djecu i roditelje koja je
uključivala izradu prigodnih ukrasa. Radove smo izložili u hodniku, na
ulazu u vrtić. Idućeg dana, djeca, čiji su roditelji bili prisutni,
„hvalisali“ su se čiji je roditelj što napravio, iz njihovih riječi i
ponašanja nije bilo teško primijetiti koliko su zadovoljni.
Djevojčica M., čiji roditelji gotovo nikada nisu prisutni na sličnim
događanjima, bila je vidno potresena, sjela je ispod izloženih radova i
plakala, govoreći da samo njezina mama nije bojala jaja.
Koristi za dijete:
Suradnja doma i obitelji djetetu pruža osjećaj sigurnosti i
pripadnosti. Djeca osjećaju da su članovi njihove obitelji istinski
prihvaćeni. Vrtić tada postaje pozitivno iskustvo za cijelu obitelj.
Koristi za obitelj:
Sudjelovanje obitelji dio je odgojno – obrazovnog procesa.
Istraživanja su pokazala da se sudjelovanjem roditelja u radu
dječjeg vrtića razvija i njihovo samopouzdanje i roditeljska
kompetencija.
Roditelji koji sudjeluju u izvanobiteljskom odgoju svoje djece i koji
ponekad borave u skupini imaju priliku promatrati svoje dijete u
odnosima sa drugom djecom i na taj način bolje razumiju razvojne
faze djeteta.
Promatrajući odgajatelja u radu s djecom, mnogi roditelju počinju
koristiti primjerenije odgojne postupke kod kuće.
Roditelji, promatrajući svoju djecu u skupini počinju više cijeniti
uspjehe svoje djece i odavati im priznanja.
Roditelji kod ovakve suradnje imaju koristi i na osobnom socijalnom
planu. Naime, često se stječu trajna prijateljstva sa ostalim
roditeljima, ali i sa odgajateljima. Roditelji počinju cijeniti (često
omalovažavan) odgajateljski poziv i same odgajatelje.

31
Koristi za odgajatelja:
Da bi odgajatelj mogao bolje razumjeti dijete, potrebne su mu i
informacije koje mu može dati samo roditelj. Razmjena informacija o
djetetu i stjecanje uvida o ponašanju djeteta, njegovim interesima i
navikama u obiteljskom domu pomoći će odgajatelju da bolje shvati
potrebe djeteta.
Na taj način odgajatelj dobiva cjelovitu sliku o djetetu i lakše
pronalazi adekvatne načine za zadovoljavanje djetetovih potreba.

OBLICI KOMUNIKACIJE RODITELJA I ODGAJATELJA

Moram napomenuti da sam u dosadašnjoj odgojno – obrazovnoj praksi
uglavnom susretala slične oblike suradnje odgajatelja i roditelja, koji
su se svodili na pismene obavijesti na ulazu u prostor dnevnog
boravka, kratki pozdrav ujutro i popodne, te eventualno roditeljski
sastanak i poneku likovnu radionicu u vrijeme blagdana.
U literaturi se navode dva oblika komunikacije: pismeni i direktni.
Pismeni oblici komunikacije:
- Brošure – one pomažu roditeljima da nauče nešto o programu.
One uglavnom sadrže opise provođenja programa u vrtiću i njihovu
filozofiju.
- Oglasne ploče – one sadrže informacije koje mogu uključivati
obavijesti o sastancima, letke o razvoju djece, prehrani ili drugim
važnim temama za odgojno – obrazovni proces. Na oglasnoj ploči
možemo izložiti dječje crteže, tjedne i dnevne planove rada,
informacije o projektima koji se provode u skupini, izjave i priče
djece, zahvalnice obiteljima te fotografije članova obitelji i djece u
aktivnostima.
- Putujuće bilježnice – to su jednostavne bilježnice koje su ukrašene
djetetovim crtežima koje putuju na relaciji dječji vrtić – obitelj.
Ovo je dobar oblik suradnje u slučaju kad roditelji nemaju vremena
za druge oblike suradnje ili za one obitelji koje vole pisati o svojim
osjećajima i razmišljanjima.
- Kutije s prijedlozima – to su kutije u koje roditelji mogu ubacivati
svoje poruke ispisane na papirićima. One ih potiču da dijele svoje
ideje s odgajateljima.

32
Direktna komunikacija sa obitelji:
Roditeljski sastanci
Roditeljski sastanak je najčešći oblik okupljanja i rada stručnjaka sa
skupinom roditelja djece koja su uključena u neki od izvanobiteljskih
oblika predškolskog odgoja. Roditeljski sastanci mogu imati različite
ciljeve i oblike rada.
Roditeljski sastanci predavačkog tipa organiziraju se radi
informiranja roditelja o posebnostima predškolskog odgoja ili nekim
bitnim obilježjima djetetova razvoja. Na te se sastanke često
pozivaju i stručnjaci izvana, ukoliko je to potrebno (liječnici,...), te
djelatnici stručnog tima dječjeg vrtića.
Roditeljski sastanci oglednog tipa za cilj imaju demonstraciju metoda
i sadržaja odgajateljevog rada , te se roditeljima omogućava uvid u
djetetove reakcije na takav rad.
Roditeljski sastanci organizirani radi druženja djece i odraslih vrlo su
popularni i često su dio vrtićke tradicije. Takvi roditeljski sastanci se
obično organiziraju u vrijeme blagdana i vrijeme posebnih zbivanja
kao što je odlazak djeteta iz vrtića.
Roditeljski sastanci komunikacijskog tipa obično se organiziraju kako
bi roditelju omogućili razmjenu misli, stavova i iskustava s drugim
roditeljima, kako bi se roditelji potaknuli na promišljanje o temama
važnima za njihovo dijete i za roditeljstvo, te kako bi se doprinijelo
jačanju njihove roditeljske kompetencije. To su često radionice koje
vode stručnjaci ili sami odgajatelji. One su u skladu s interesima
roditelja. Roditelji su aktivni sudionici koji uz pomoć voditelja sami
dolaze do određenih spoznaja i zaključaka.

Posjet obiteljskom domu

Kod kućnih posjeta važno je da odgajatelj uspostavi dobar odnos s
roditeljima. Posjeti obiteljima posebno su korisni u vrijeme
adaptacije djeteta, pa čak i prije samog polaska u vrtić, kako bi se
dijete što bolje upoznalo s odgajateljem, te kako bi mu vrijeme
adaptacije bilo što manje stresno. Ti posjeti su korisni prije svega
radi uspostavljanja dobre socio – emocionalne veze djeteta i
odgajatelja, ali i dobrog suradničkog odnosa roditelja i odgajatelja.

33
Individualni razgovori
Individualni razgovori se najčešće odvijaju nakon radnog vremena
odgajatelja u prostoru vrtića. Odgajatelj uz riječi dobrodošlice daje
priliku roditelju da priča o svom djetetu, da postavlja pitanja i da
razgleda mapu ili dosje gdje se prati razvoj i napredak njegovog
djeteta.
Prema istraživanjima, približno četvrtina odgajatelja je vodila
individualne razgovore sa roditeljima. Ostali navode da do sada nisu
osjetili potrebu pozvati roditelja na razgovor, jer sve uspijevaju
riješiti u svakodnevnim kontaktima s roditeljima na vratima sobe u
jutarnjim i popodnevnim satima.
Na individualnom razgovoru treba na partnerskoj razini razgovarati o
djetetovom napretku, jer to zapravo većina roditelja želi čuti, pa je
to obično dobra motivacija. Ukoliko postoji neki problem, uvijek ga je
bolje spomenuti nakon što prvo kažemo nešto dobro o djetetu,
odnosno njegovom napretku. Svaki djetetov uspjeh ili svaka njegova
posebnost koju je odgajatelj uočio može biti dobra motivacija
roditelju za razgovor.
Za razgovore sa roditeljima važno je dobro se pripremiti kako bi
roditelju ulijevali povjerenje u našu stručnost.
Prije samog razgovora nužne su određene tehničke pripreme.
Potrebno je predvidjeti prostor za razgovor u kojem nas neće nitko
ometati. Roditelju treba omogućiti da izabere vrijeme koje mu
odgovara, te mu ponuditi nekoliko termina koji su i odgajatelju
pogodni.
Razgovor je proces i ima svoje faze. U uvodnom dijelu važno je
stvoriti određenu opuštenost, uspostaviti dobar odnos.
Središnji dio razgovora započinje kada se počinje govoriti o temi
kojom smo motivirali roditelja. Razgovor ne smije ni u kojem slučaju
biti nekakvo pametovanje ili propovijed, nego dogovaranje. Odgajatelj
pri tome treba biti fleksibilan i prilagođavati se roditelju – neki
roditelji nisu toliko otvoreni da mogu slobodno razgovarat o svom
djetetu.

34
Odgajatelj o djetetu treba govoriti s dobrim očekivanjima za daljnji
razvoj i biti što je više moguće pozitivan. Ni u kojem slučaju nije
poželjno "tužakanje" djeteta.
Na kraju razgovora uvijek je dobro sažeti sve što je rečeno i ponoviti
ono što je najbitnije.

Navedenim oblicima komunikacije želi se razviti odnos međusobnog

povjerenja roditelja i odgajatelja. Odgajatelj treba pri tome
razvijati vlastitu kompetenciju, ali istovremeno podržavati obitelji u
njihovom zadatku odgoja djece. Odgajatelj treba poštivati dignitet
svake obitelji i njihove kulture, običaje i vrijednosti. Potrebno je
poštivati obiteljske vrijednosti u odgoju i njihova prava na
odlučivanje o svojoj djeci.
Vrlo je važno da odgajatelj interpretira napredak djeteta roditeljima
i pomaže obiteljima shvatiti i priznati vrijednosti razvojno –
primjerenih programa.
Odgajatelj je tu da pomogne roditeljima da bolje razumiju svoje
dijete.

RAZINE ODNOSA RODITELJA I ODGAJATELJA

Između većine roditelja i odgajatelja postoji komunikacija, samo što
je ona nekad bolja a nekad lošija.
Prva razina komunikacije/odnosa podrazumijeva svakodnevni fizički
kontakt pri dovođenju i odvođenju djeteta, uz izmjenu uglavnom
šturih informacija o djetetu, roditeljskim obvezama prema dječjem
vrtiću i sl. Istu razinu čine i informativni roditeljski sastanci na
kojima su roditelji obično pasivni primatelji informacija. Ovakvi
odnosi roditelja i odgajatelja nisu kvalitetni, jer je riječ o površnom i
formalnom odnosu. Relativno često sam imala priliku biti svjedok
upravo ove razine komunikacije između roditelja i odgajatelja. Čak i
kada se organiziraju određene radionice i sl., čini mi se da velik broj
roditelja dolazi jer ima osjećaj da „mora“. Zbog toga smatram da bi u
što većoj mjeri trebalo poticati roditelje da sami iniciraju određene
aktivnosti koje bi poboljšale suradnju.

35
Osobno bih roditeljima konkretnim primjerima iz prakse nastojala
dati do znanja koliki je utjecaj suradnje na dijete, odnosno koje su
dobrobiti toga, budući da roditelji često puta ne uviđaju potrebu za
suradnjom. Logično bi bilo da svaki roditelj želi samo najbolje svom
djetetu, te da bi to trebala biti motivacija za suradnju. Međutim,
ljudi su različiti i vjerujem da to često puta u praksi nije ostvarivo.
Drugu razinu odnosa čini povremeno uključivanje roditelja u neke
aktivnosti vrtića, koje uglavnom nisu kvalitetno osmišljene. Tu se
uglavnom radi o roditeljskoj pomoći pri organiziranom odvođenju
djece iz vrtića. Tu se ubrajaju i roditeljski sastanci radioničkog tipa,
gdje je ipak prisutna određena interakcija između roditelja i
odgajatelja, ali i roditelja međusobno.
Takvi odnosi samo djelomično zadovoljavaju potrebe sudionika
odgojno – obrazovnog procesa i dugoročno vrlo vjerojatno nemaju
značajnijeg učinka
Treću razinu odnosa čine suradnički odnosi temeljeni na međusobnom
poznavanju, uvažavanju i ravnopravnosti roditelja i odgajatelja. Ovu
razinu čine dobro osmišljene, vođene aktivnosti koje su prilagođene
željama i potrebama roditelja. Tu spadaju razne radionice za
roditelje, igraonice za djecu i roditelje i sl.
Rezultat visoke razine uključenosti roditelja u život i rad vrtića od
velike je važnosti za sve čimbenike odgojno – obrazovnog procesa.
Četvrtu razinu odnosa čine partnerski odnosi obitelji i dječjeg vrtića.
Na ovakve partnerske odnose nailazimo u programima Reggio Emilia i
Korak po korak. Oni pridaju osobitu pozornost poticanju i njegovanju
partnerskih odnosa obitelji i dječjeg vrtića, što znači da roditelji
imaju pravo i obvezu sudjelovati u odlukama koje se tiču njihove
djece u svim područjima života, odgoja, razvoja i učenja.

OBILJEŽJA SURADNIČKOG ODNOSA

Da bi odgajatelj mogao surađivati sa roditeljem, nužno je da ima
povjerenja u njega, ali i u sebe samoga. Pozitivan stav prema sebi i
roditelju preduvjet je za zajedničko djelovanje.
Pozitivan stav prema sebi i drugima nužan je i kod jedne i kod druge
strane.

36
Također je važna objektivnost u odnosu na situaciju, sebe, druge.
Bitna je i emocionalna pismenost u odnosu na iskazivanje osjećaja i
razumijevanje tuđih emocionalnih iskaza.

Obilježja suradničkog odnosa su:

 Samopoštovanje
 Poštovanje
 Poticanje
 Prikupljanje, primanje i davanje podataka
 Dogovaranje
 Zajedništvo u radosti, tuzi, strahu...
Kako bi komunikacija bila što uspješnija, važno je biti "emocionalno
pismen". Pod tim se podrazumijeva da se na razumljiv način iskazuju
osjećaji i da se zna prepoznati i razumjeti tuđe osjećaje.
Emocionalno pismen odgajatelj svoju će komunikaciju s roditeljima
obogatiti emocijama, na socijalno prihvatljiv i roditelju razumljiv
način.
Objektivnost, spontanost, bliskost i povjerenje čine temelj u
stvaranju suradničkih odnosa i postizanju zajedničkih ciljeva između
odgajatelja i roditelja.

KAKO UNAPRIJEDITI SURADNIČKE ODNOSE ?

Razlozi nepostojanja stvarnog partnerskog odnosa između roditelja i
odgajatelja mnogobrojni su – od onih subjektivne prirode
(nezainteresiranost, neuviđanje potrebe za suradnjom, nespremnost
na ulaganje dodatnog vremena i napora,...) do razloga objektivne
prirode (nedostatak vremena, zasićenost i umor ostalim obvezama,...).
Krivnju za nepostojanje suradnje odgajatelji i roditelji obično
prebacuju jedni na druge. Međutim, upravo su odgajatelji odgovorni
za uspostavljanje i održavanje suradnje što češćim kontaktima s
roditeljima. Odgajatelji trebaju otvoriti vrata vrtića, pozvati na
suradnju, utvrditi očekivanja roditelja, ponuditi svoje znanje i
vještine roditeljima kao pomoć u odgoju djece.
Odgajatelji trebaju pokazati volju i spremnost da uče s roditeljima i
od roditelja.

37
Da bi roditelji i odgajatelji mogli surađivati, moraju se prethodno
međusobno upoznati, te izgraditi povjerenje, koje je temelj buduće
suradnje. Od odgajatelja se očekuje da nauči stvari gledati očima
roditelja, te da u roditeljima vidi svoje najbolje suradnike.
Odgajatelj će najlakše i najbrže stvoriti osjećaj sigurnosti i
povjerenja ako u razgovoru s roditeljima bude prirodan, spontan i
nenametljiv. Odgajatelj treba roditelju dopustiti iskazivanje stavova,
mišljenja i osjećaja i pridavati im važnost. Nakon toga odgajatelj
treba djelovati na odgovarajući način u odnosu na iskazane potrebe i
probleme. Tu je važno napomenuti da odgovarajuće djelovanje ne
znači i ostvarenje svega onoga što roditelj želi. Odgovarajuće
djelovanje može uključivati pomoć roditelju u rješavanju problema, ali
i takvo djelovanje da roditelju kažemo da mu ne možemo pružiti
pomoć i da ga uputimo onamo gdje će mu biti pružena pomoć (npr.
logoped, psiholog…) Budući da se roditelji međusobno razlikuju, tako i
svoju zainteresiranost za život djeteta u dječjem vrtiću pokazuju na
različite načine. Odgajatelj mora pronaći zajednički jezik sa svakim
roditeljem ponaosob. Odgajatelj treba biti susretljiv, smiren, pažljiv,
prilagodljiv, kreativan, strpljiv... Te osobine su pretpostavke da će
odgajatelj uspostaviti dobru suradnju s roditeljima.

STAVOVI ODGAJATELJA KOJI OBESHRABRUJU SURADNJU

U odgajateljskom poslu u komunikaciji s roditeljima velik problem
može predstavljati stav odgajatelja kako za neke probleme nema
rješenja. Vrlo često, opći negativan stav prema roditeljima i sumnja u
postojanje rješenja kada se pojavi problem, temelje se na onome što
odgajatelji vjeruju o sebi i roditeljima u određenoj situaciji te na
onome što očekuju od suradnje s roditeljima.
Razlozi takvih vjerovanja i očekivanja obično leže u odgajateljevom
iskustvu s roditeljima, odnosno u dosadašnjim rješenjima vezanih uz
roditelje i problemske situacije. Obeshrabrujuće stavove odgajatelji
stječu tijekom svog rada.
Takvi stavovi često postanu trajni i utječu na razmišljanje o
roditeljima, te vrednovanje roditelja i njihovih postupaka.

38
Kada se odgajatelju u nekoj problemskoj situaciji vezanoj za
roditelje dogodi neuspjeh, odgajatelj tu situaciju i taj neuspjeh
pretvara u opći stav.
Iz negativnog stava proizlaze ili sukobi ili izbjegavanje kontakata.
Zbog negativnih misli i osjećaja prema roditelju može se dogoditi da
odgajatelj ne pokazuje čak ni prema djetetu prikladne oblike
ponašanja.
Negativne misli i stavovi sprečavaju odgajatelja da prepozna
postojanje pravoga problema.
Odgajatelj treba jačati pozitivnu sliku o sebi te konkretizirati
negativne dojmove na određene situacije. Ako odgajatelj ima
problema s nekim roditeljima važno je da to ne prenosi i na odnos s
ostalim roditeljima, a još važnije – da to ne prenosi na djecu.
Odgajatelj se treba predstaviti kao kompetentan profesionalac,
treba poučiti roditelje o razvojnim obilježjima djeteta, o razlikama
među djecom i posebnostima individualnog pristupa.

Suradnja s roditeljima je kontinuirani proces koji se temelji na

međusobnom povjerenju. Pozitivna interakcija između roditelja i
odgajatelja može djeci pružiti kvalitetnije i raznovrsnije poticaje te
između ostalog biti model za kvalitetniju komunikaciju i interakciju
među njima samima.
Partnerstvo roditelja i odgajatelja mora se zasnivati na aktivnom
sudjelovanju i jedne i druge strane. Od takvog partnerstva najviše
koristi će imati dijete, no roditelj i odgajatelj također profitiraju
kroz partnerski odnos. Odgajatelj može pomoći roditelju svojim
stručnim znanjem te će roditelj moći kvalitetnije izaći u susret
djetetu, njegovim potrebama i interesima.
Odgajatelji će dobiti cjelovitiju sliku o djetetu, te će na taj način
također moći kvalitetnije zadovoljiti djetetove potrebe.
Suradnja s roditeljima toliko je važna da je i zakonski uređena. Ta
načela nužno je ugrađivati u svakodnevnu praksu, te stvarno, a ne
samo deklarativno, na njima graditi sustav odgoja i obrazovanja
predškolske djece.

39
 10. PARTNERSTVO ODGAJATELJA I ČLANOVA
STRUČNO – RAZVOJNE DJELATNOSTI U PREDŠKOLSKOJ
USTANOVI

Predškolska ustanova je mjesto radosnog življenja, igre i

cjelokupnog razvoja predškolske djece. Osim ostalih
čimbenika, na razvoj djece utječe i opće vrtićko ozračje
kojeg čine odnosi koji u njemu vladaju. To su odnosi između
djece, odgajatelja i djece, odgajatelja i roditelja te
odgajatelja i članova stručno-razvojne djelatnosti.
U svakoj organizaciji rada postoji određena hijerarhija
odnosa. Ona u velikoj mjeri određuje razine odgovornosti za
odnose među ljudima. Sukladno tome možemo govoriti o
ravnatelju vrtića kao osobi koja nosi veliki dio odgovornosti
za opće vrtićko ozračje i za odnose koji vladaju među
djelatnicima vrtića.
Ravnateljeve su obveze:
- osiguravanje materijalnih i organizacijskih uvjeta za odgoj
u dječjem vrtiću
- omogućavanje timskog rada i pozitivne radne atmosfere
- informiranje i edukacija svih zaposlenika
Ukratko, to bi značilo dobru organizaciju procesa odgoja i
obrazovanja te stvaranje uvjeta za kvalitetan odnos među
zaposlenicima vrtića.
Članove stručno-razvojne djelatnosti čine:
- pedagog
- psiholog
- defektolog
- zdravstveni voditelj (viša medicinska sestra, socijalni
radnik, liječnik)

40
Zadaća pedagoga jest uspostavljanje zajedničkog
razumijevanja svih sudionika o svemu što se događa u vrtiću
te osiguravanje uvjeta za kvalitetno življenje djece i
odraslih. Za njega se kaže da je »drugi par očiju«, što bi
značilo da on prati djecu i odgajatelje rad, prenosi
informacije i znanja o djeci te promišlja načine provođenja
strategije rada i odgoja.
Obveze psihologa su - opažati, pratiti i reagirati na svaki
slučaj narušavanja djetetova integriteta
- senzibiliziranje i educiranje odgajatelja i roditelja za
dječje potrebe i prava
Zadaće defektologa jesu - osiguravati djetetu s posebnim
potrebama pravo na mjesto u vrtiću, osigurati mu
odgovarajući program, osigurati mu zadovoljavanje primarnih
potreba, omogućiti mu pravo na druženje s vršnjacima
Od zdravstvenog djelatnika se očekuje da osigura djeci
zadovoljenje primarnih potreba, da senzibilizira i educira sve
sudionike u odgojnom procesu promičući zdrave stilove
življenja. Stručni tim (uz odgajatelja) snosi odgovornost za
kvalitetu rada i odgojnog procesa. Oni svojim zajedničkim
djelovanjem moraju pridonositi ostvarenju svih funkcija
dječjeg vrtića: programiranje, praćenje, ostvarivanje
stručnog napredovanja i usavršavanja.
Odgajateljsko vijeće također je za vrtićko ozračje važna i
utjecajna formalna skupina koju čine svi odgajatelji vrtića i
članovi stručnog tima.
Da bi se ostvario pozitivan suradnički odnos između
odgajatelja i članova stručno-razvojne djelatnosti potrebno
je razvijati vještine za uspješno komuniciranje.

41
Kroz ovu interakciju ostvaruje se rad na sebi, izgradnja
partnerskih odnosa, uspostava pozitivne radne atmosfere,
rješavanje problematičnih situacija, donošenje zajedničkih
odluka i zajedničko unaprjeđivanje odgojno-obrazovne
prakse. Odnos između odgajatelja i stručno-razvojnih
djelatnika trebao bi imati određene kvalitete: 1) uzajamno
poštovanje stavova i mišljenja 2) otvorenost u komunikaciji
3) iskrenost, poštovanje 4) međusobna pomoć, izražavanje
podrške, iskazivanje povjerenja
U svrhu boljeg razvijanja odnosa među djelatnicima vrtića,
knjiga Učiti i živjeti prava ističe da su najpogodniji oblici
povezivanja radionice i supervizije. U njima svi sudionici
imaju priliku učiti jedni od drugih.
Supervizija predstavlja profesionalan dijalog između
stručnih suradnika i 1 ili više odgajatelja, dok je radionica
oblik iskustvenog učenja u grupi. Funkcija joj je proces
pružanja i dobivanja potpore i razmjena iskustava.
Svi odnosi među djelatnicima utječu na opće ozračje
objekta, na organiz. i materijalno okruženje, a samim time
(što je najvažnije) i na razvoj djeteta. Ponekad se zna
dogoditi da odgajatelj i pedagog nisu spremni na promjene ili
na poduzimanje određenih postupaka, što je rezultat njihovih
osobnih uvjerenja. Brojni autori potvrđuju da i najmanja
prisila ometa suradničku i opuštenu radnu atmosferu.
Literatura donosi mnoga rješenja za izgradnju povjerenja.
U svakom odnosu očekuje se određena količina suradnje u
smislu udovoljavanja tuđim interesima, zahtjevima ili
potrebama. To je način da nam osoba pokaže koliko joj je
stalo do nas.

42
 11. RAZVOJ SLIKE O SEBI KOD PREDŠKOLSKOG
DJETETA I POSTUPCI ODGAJATELJA

U trenutku rođenja čovjek ne posjeduje svijest o sebi. Za

razvoj svijesti o sebi kod malog djeteta važni su momenti
prepoznavanja majčinog lica, te socijalna interakcija i
doživljaj vlastitog tjelesnog integriteta.
U prva tri mjeseca dijete je orijentirano na promatranje lica
drugih osoba. Do osmog mjeseca dijete počinje prepoznavati
svoj lik u ogledalu, a svijest o vlastitom ja javlja se potkraj
druge godine. To samopoimanje obuhvaća znanje o svom liku i
imenu, kao i sposobnost razlikovanja sebe od drugih.
Nakon četvrte godine dijete pojam o sebi formira na osnovu
svijesti o vlastitom tijelu i svijesti o stvarima koje
posjeduje.
Samopoštovanje se formira oko četvrte godine, međutim,
prosudbe o sebi su dosta nerealne.
Dijete se osjeća dobro kada sebe doživljava kao osobu
prihvaćenu od drugih,sposobnu, sigurnu, bezbrižnu, voljenu,
vrijednu, dobru, samostalnu.
Dijete se osjeća dobro kada mu odrasli daju osmijeh,
pohvalu, zagrljaj, prijatne riječi, potporu. Odgajatelj ne
smije biti niti prestrog, niti previše popustljiv. Djetetu treba
dati mogućnost izbora.
Dijete će razviti pozitivnu sliku o sebi ako odrasli od njega
budu očekivali ono što je u skladu sa njegovim mogućnostima.
Nagradne i kazne trebaju biti pravedne i primjerene.
Da bi dijete razvilo pozitivnu sliku o sebi, trebaju biti
zadovoljene njegove potrebe za ljubavlju, sigurnošću i
osjećajem pripadnosti.

43
Sigurna emocionalna povezanost je bitna za izgradnju
samopoštovanja.
Svaki put kada dijete nauči neku novu aktivnost, ono
izgrađuje svoju sliku o sebi. Dijete uči o sebi kako ono
izgleda, što može učiniti i gdje je njegovo mjesto u sredini
koja ga okružuje.
Dijete sebe uvelike vidi onakvim kakvim ga vide njemu bliske
odrasle osobe. Stoga djeci treba naglašavati da su vrijedna
ljubavi i hvaliti ih kada je to prikladno. Treba odvojiti
dovoljno vremena za individualan rad sa svakim djetetom, jer
to njemu šalje poruku da je važan, da se rado s njim družimo
i da se brinemo za njega. Ne treba rješavati probleme
umjesto djeteta, nego mu treba pomoći kako da ih samo
riješi. Na taj način raste djetetovo samopouzdanje, jača
svoju sliku o sebi. Važno je ne uspoređivati djecu
međusobno, jer svatko je individua za sebe. Dijete treba
pohvaliti kada se za to ukaže prilika, treba isticati njegove
talente, te postaviti realna očekivanja. Djetetu treba
povjeriti određene zadatke i na taj način mu pokazati da
imamo povjerenja u njega. Dijete kroz okolinu dobiva
odgovore na pitanja tko sam i što mogu. Kroz okolinu dobiva
pozitivne ili negativ. poruke o sebi. Razvijanje samosvijesti
samopouzdanja ima kronološki slijed. Najprije se razvija
svijest o vlastitom tijelu – tjelesno ja. Sazrijevanjem dijete
razvija svijest o vlastitim vještinama i sposobnostima koje se
provjeravaju u akciji i riječ je o aktivnom ja. Ujedno se
razvija i odnos djeteta sa drugima – socijalno ja. Psihološko
ja pojavljuje se pred sam kraj predškolskog razdoblja,
uključuje sve prethodno, a predstavlja samopoimanje ukupne
razvojne kompetentnosti u svom kulturnom okruženju.

44
Odrastanjem djeteta slika o sebi se obogaćuje i ugrađuje se
u ono što kasnije nazivamo identitetom.
Aktivnosti za razvoj slike o sebi: igre predstavljanja,
aktivnosti s tijelom, igre rasta i razvoja, igre učenja
socijalnih vještina, igre ogledalom. igre podrške, aktivnosti
izražavanja misli i osjećaja

Odgajatelj treba stvarati pozitivnu grupnu atmosferu

podrške, razumijevanja i povjerenja od i u članove grupe.
Važna je individualna komunikacija, obraćanje pažnje svakom
djetetu. Određena ponašanja treba kritizirati, ali nikad pri
tome omalovažavati dijete. Bitno je da dijete uvidi da njegov
postupak nije u red, a ne on sam.

KAKO RAZVITI POZITIVNU SLIKU O SEBI KOD DJETETA:

1. dajte mu poslove koji nisu ni prelagani ni preteški za
njegovu dob
2. odmah odgovorite na dječje postupke (a ne drugi dan)
3. pružajte djetetu mnogo ljubavi, topline i fizičkih
znakova pažnje, hvalite ga
4. potičite dijete na istraživanje (omogućiti djetetu
posjet trgovini, parku, knjižnici, vatrogasnoj postaji....)
5. fotografirajte dijete
6. učite dijete kako da ovlada ljutnjom ili lošim
raspoloženjem (izražavati osjećaje na socijalno
prihvatljiv način; govorom, trčanjem, kopanjem može se
osloboditi negativnih osjećaja)
7. pokazujte djetetu i učite ga poštovanju prema sebi i
svom narodu, prema drugim kulturama i etničkim
skupinama.

45
 12. EKOLOŠKI ODGOJ U PREDŠKOLSKOJ
USTANOVI – ODGOJ ZA MIR I TOLERANCIJU

Jedno od bitnijih pitanja opstanka prirode, pa tako i

ljudske vrste, je pitanje zaštite okoliša. Odgoj i obrazovanje
djece u duhu zaštite okoliša najčešće je određen terminom
ekološki odgoj. Ekološki odgoj star je koliko i cjelokupan
odgoj, no kao teorija afirmiran je tek prije nekoliko
desetljeća.
On se bavi kvalitetom ljudskog života i predstavlja sveopće
uravnoteženje čovjeka i svijeta u kojem živi. Stoga možemo
reći da obuhvaća odnos čovjeka prema prirodi i odnos
čovjeka prema čovjeku. Kada govorimo o odnosu čovjeka
prema čovjeku moram spomenuti prihvaćanje različitosti i
toleranciju, tj. odnos koji isključuje bilo kakvu vrstu nasilja.
Ekološki odgoj usmjeren je na razvijanje pozitivnih,
humanih stavova i ponašanja prema okolišu. Cilj mu je
pridonijeti razvoju djeteta koje je svjesno ovisnosti čovjeka
o okolišu i okoliša o čovjeku. Drugim riječima, cilj mu je
razvijanje ekološke kulture (osjetljivosti i svijesti).
Zadatak ekološkog odgoja je pružiti djeci temeljna znanja o
problemima okoliša i kako se oni mogu riješiti. Nadalje,
zadatak mu je razvijanje vještine prepoznavanja,
sprečavanja i ispravljanja zlouporabe okoliša, a najsloženiji
je trajno ponašanje pojedinca na razvijanje osjećaja brige za
okoliš.
Ekološki odgoj započinje od najranije dobi, još u obitelji.
Često se roditelji pitaju na koji način maloj djeci skrenuti
pozornost na zaštitu okoliša.

46
To najbolje mogu učiniti tako da uz vlastite primjere u
svakodnevnim situacijama (kao što su boravak u prirodi, briga
i biljnom i životinjskom svijetu) obogaćuju dječja iskustva.
Pod boravkom u prirodi podrazumijevam šetnje, pješačenja,
izleti i kampiranja.
Budući da djeca velik dio dana provedu u predškolskoj
ustanovi vrlo je bitna i uloga odgajatelja u razvijanju
ekološke osjetljivosti. Kao odgajatelji, odgovorni smo
razvijati u djece svijest i pozitivne stavove prema okolišu.
Svjesni smo da dijete želi (i voli) samo, vlastitim djelovanjem
doživjeti, istraživati i otkriti svijet. Mi im to omogućavamo
tako da stvorimo povoljno psihološko i poticajno okruženje.
Osim uređenja i kontinuiranog dopunjavanja kutića, važno je
da im pružimo mogućnost za ekološke aktivnosti. To su, npr.:
igre u travi i prirodi, rekreacija u prirodi, radne obveze
(sadnja biljaka, briga i biljkama i životinjama, uređenje
okoliša vrtića...)
Kako sam već i prije naglasila, ekologija se ne odnosi
samo na razvijanje svijesti o okolišu, već obuhvaća stjecanje
svijesti o sebi, drugim ljudima te sveopće uravnoteženje
čovjeka i svijeta u kojem živi. Da bi sve to postigli trebamo
djecu odgajati za mir i toleranciju.
Tolerancija se temelji na učenju jednakosti i osobnoj
slobodi, ali i na razvoju odgovornosti prema drugima,
poštivanju drugih i njihovih prava, prihvaćanje različitosti,
što uključuje razvijanje solidarnosti (naročito prema onima
koji su ugroženi – hendikepirani, stari, izbjeglice...)
Tolerancija se uči od najranije dobi, u obitelji, na svim
stupnjevima odgoja i u svakodnevnom okruženju, pa tako i u
predškolskoj ustanovi.

47
U knjizi Živjeti i učiti prava ističu se zadaci odgoja za
toleranciju, a to su:
osigurati znanja o ljudskim pravima, demokraciji, slobodi,
nenasilju te različitosti u identitetu ljudi i kultura.
Sve se to može postići kroz suradnju, uvažavanja prava
djeteta (i čovjeka), komunikacije i nenasilnog rješavanja
sukoba.
Kako djeca najbolje uče kroz neposredno iskustvo važno je
da im mi budemo primjer.
Aktivnosti, igre, slikovnice.
Odgoj za okoliš, mir i toleranciju zahtjeva odgoj o
tome kako živjeti u skladu s prirodom, ljudima i samim
sobom. Zadatak je svih i svakoga da se zalaže za mir,
suradnju i toleranciju, tj. da jedni druge ne ugrožavamo ni u
kom smislu, već da se podržavamo.
Razvoj ekološke osjetljivosti u djece, kao predmet osobnog
interesa, ne može se promatrati izdvojeno od razvoja
ekološke osjetljivosti odrasle osobe. Ekološka osjetljivost
djece u biti se razlikuje od razvoja ekološke osjetljivosti
odraslih. Radi se o povezanosti govornih i istraživačkih
djelatnosti u procesu razvoja ekološke osjetljivosti. Kod
djece se radi o specifičnim spoznajnim doživljajima okoliša.
Već kod J. A. Kamenskog imamo učenje o prirodi. J.J.
Roussea piše da «ni jedna druga knjiga osim prirode», ni
jedno drugo obrazovanje osim činjenica» ne utječu toliko na
odgoj djece.
J.H.Pestalozzija, prema kojemu ideje dolaze od predmeta i
intuitivne pedagogije predlažu poučavanje putem izgleda,
pokazivanje predmeta iz okoliša, realnost okoliša treba
podvrgavati procjeni osjetila, što je važno eko – obrazovanju.

48
Pedagozi – inovatori učenja prirode i zagovornici ekološke
pedagogije, postavljaju djecu nasuprot živog i realnog
svijeta življenja. To je suvremeniji pokušaj da se odgojem i
naobrazbom u vrtiću/školi razvija djetetova osjetljivost na
poremećaje i opasnosti koje prijete okolišu.

Poticanje i njegovanje prirodne znatiželje djece, korištenje

lokalnih prilika za ekološka promatranja i otkrića, ponuda
raznolikih igara i djelatnosti, šanse za vođenje djece u
percipiranje okoliša, usvajanje elementarnih ekoloških
pojmova, prihvaćanje odgovornog ekološkog ponašanja-utječu
na ekološki odgoj djece u predškolskim ustanovama. Pojmovi
eko-emocionalni, eko-spoznajni, eko-komunikacijski-
primjenjuju se kao središte pozornosti eko-osjetljivosti
djece.
Eko-osjetljivost označuje sposobnost eko-komuniciranja
djeteta u odnosu na probleme u svom okolišu.Dijete se služi
manje ili više organiziranim djelatnostima: perceptivne,
spoznajne, radne i izražajne aktivnosti.
Termin eko- komunikacija uglavnom označuje govorne
(donekle i istraživačke) relacije eko-djelatnosti, dijete o
njima govori, opisuje ih, objašnjava i sl.
Malo dijete u prvim godinama života pokazuje veliku
radoznalost za istraživanjem svijeta koji ga
okružuje.Promatrajući i slušajući, dijete postupno otkriva
bogatstvo okoline, razvija govor, pamćenje, pažnju, maštu,
mišljenje, te stječe niz pojmova. Prva eko-iskustva pridonose
formiranju eko-spoznaja u djece, koje su u početku, površne.

49
Vanjski utjecaji koji utječu na razvoj eko-osjetljivosti:
1. eko- zadaci koje treba ostvariti
2. eko-djelatnosti koje treba obaviti
3. sudionici u eko - djelatnostima i njihovi različiti odnosi

Bitno je da dijete postigne veći stupanj ekološke

osjetljivosti, a to onda povlači za sobom kako eko-spoznaju,
tako i eko-emocionalnu i eko-voljnu akciju i reakciju
djeteta.Zbog toga i eko-pedagoški rad vrtića treba postaviti
i širiti na eko-emocionalnoj komponenti. Ekološke djelatnosti
se mogu organizirati po načelu cjelovitog razvoja eko
sposobnosti.
Percipiranje okoliša najčešće kreće od promatranja. Stječe
se niz eko-sposobnosti za kasnije promatranje problematike
okoliša. S obzirom na perceptivne djelatnosti uvjetuju
formiranje eko-predodžbi, onda njihovo značenje treba
povezati s praktičnim, misaonim i izražajnim djelatnostima.
Misaone djelatnosti su složenije od perceptivnih i praktičnih.
Odgojitelji bi trebali pomoći djeci da se osposobe za
misaone djelatnosti, da ih motiviraju, inicirajući i potičući
djeci blisku i pristupačnu eko-problematiku. Bogaćenjem
eko- intelektualnog, još više eko- emocionalnog života djece,
potrebno je njihovo razumijevanje ekološke problematike
razvijati u praktičnim djelatnostima tehničkog karaktera
(rukovanje osnovnim pomagalima, priborom i instrumentima).
Aktiviranjem perceptivnih, praktičnih i misaonih djelatnosti,
koje čine tzv. izražajne djelatnosti, kod djece se pobuđuje
stanovit doživljaj i uvjetuju različiti način izražavanja
ekološke problematike pomoću likovnog, scenskog, dramskog,
verbalnog vokalnog, tjelesnog i slič. izražavanja.

50
Najbitnije je da uz prigodnu eko-motivaciju, dovedemo
dijete u situaciju da osjeti potrebu izvršiti neki zadatak, ne
bi li došlo do nekih eko-spoznaja. Polazeći od toga da se
pjesma i priča često susreću u radu s djecom, nastoji se
odrediti i ukazati na funkciju pjesme i priče u razvoju
dječje eko-osjetljivosti. Djeci u vrtiću lakše je izraziti svoj
eko- doživljaj bojom, slikom, pokretom, opisivanjem zvukova,
nego govorno. Djecu treba poticati da slobodno traže i
odabiru načine originalnog izražavanja svog eko- doživljaja
uvjetovanog pjesmom ili pričom u kojima su izrečeni eko-
momenti iz kruga tema o prirodi, nasilju, ratovima, te
šaljivom pjesmom iz dječjeg života.

Kod specifičnosti govornih djelatnosti u razvoju eko-

osjetljivosti treba se pridržavati nekih općih pedagoško –
metodičkih načela:
- da izbor teme za razne oblike govornih djelatnosti
odgovara uzrastu djece, njihovim interesima i
raspoloženjima za određene eko-situacije
- da se u govorne djelatnosti unose razne eko- dosjetke i
oblici eko-pozitivnih obrata u okolišu
- da se uvažava svojevrsna prednost eko-emotivnog
pristupa problemu okoliša
- da se povremeno ilustriraju eko-činjenice i tvrdnje
originalnim primjerima iz dječjeg okoliša

U razgovorima o eko-problematici, spontanost ima svoje

polazište za razgovore, pa se preporučuju poticaji češćim
slobodnim razgovorom, ali i oprez u njihovoj primjeni.

51
 Razvoj eko-osjetljivosti pretpostavlja postojanje
problema i prilika za pričanjem o problemima okoliša, a
pričanje se tretira kao svojevrstan stvaralački čin.
1. adekvatna slika, fotografija ili crtež stimuliraju priču
djeteta o okolišu i njegovim problemima
2. kombinacija slike i glazbe ili testa i glazbe, ili samo
glazba, mogli bi isto tako pomoći u stvaranu priče o
djetetovom okolišu;
3. pričanje po natuknicama- neke bi sličice,crteži i riječi
mogle predstavljati okosnicu za izmišljanje priče za neki
eko-događaj
4. i dramatizacija može biti poticani utjecaj za razvoj
eko-osjetljivosti djece kroz tekstove, dijaloge i dječje
radove
5. opisivanje podrazumijeva iznošenje obilježja i osobina
predmeta, bića ili pojava, ono se temelji na promatranju,
a eko-osjetljivost razvijat će se u onoj mjeri u kojoj je
potkrepljuju neposredna i posredna iskustva.
Jedan od načina poticanja želje za eko-
komunikacijom kod djece u čitavom je nizu obavijesnih
oblika o eko-događajima, a najčešće varijacije su vijest,
poruka,poziv ili oglas o eko-problemima. Na temelju
istraživačkih i praktičnih djelatnosti eko-iskustava
potiče se perceptivno, intelektualno, izražajno
angažiranje, za koje se procjenjuje da najbolje
odgovara sposobnostima djeteta i eko-situacije.
Ekološka kultura obuhvaća ekološko obrazovanje, stavove,
navike, ekološki odgoj. Cilj ekološkog odgoja je razvijanje
ekološke svijesti i ponašanja u skladu s ekološkim principima.

52
Odnos ekologije i odgojno-obrazovnog sustava mora
uvažavati :
IZOTONIČKO – SADRŽAJI EKO-KULTURE NALIK SU
SREDINI U KOJO SE OSTVARUJU, sadržaji ekologije
moraju biti suvremeni sami po sebi
DISTANCIRANO - ovo gledište podrazumijeva suvremeno
prihvaćanje ideja, razmišljanje o budućnosti ekološke
kulture, povremeno usvajanje bitnih znanja.
ETIČKO USMJERAVANJE - u odgojno-obrazovnom sustavu
mora postojati kontinuitet u prijenosu spoznaja. Cilj
izobrazbe mora biti individua, odgovorna ta ono što se
događa.Ekološki odgoj i naobrazba mogu biti kvalitetni i
učinkoviti samo ako se sadržaji rada povezuju sa životnim
kontekstom djeteta i ako se razvija kroz tzv. situacijsko
učenje.Program mora respektirati djetetovo poimanje
svijeta i kroz doživljaje i iskustvo djeteta o prirodi,
nastojati da ono «stvara odnos sa samim sobom».

Pedagoški pristup temelji se na načelima-zadacima:

- kod djeteta razvijati unutarnju motivaciju za znanjima o
prirodi i njenom očuvanju, putem snažnih neposrednih
događaja
- djetetu omogućiti cjelovit doživljaj i iskustvo o prirodi,
gdje će aktivirati motoriku i osjetila
- do novih spoznaja dijete mora dolaziti vlastitim iskustvom i
samostalnim istraživanjem
- razvijati djetetovu znatiželju za prirodom, podržavati i
razvijati bogatstvo cjelovitih osjetilnih doživljaja
- težište je na integraciji različitih sadržaja na primjeni
istraživačkih metoda i intuitivnom učenju

53
Integralni pristup u ekologiji predstavlja metodu učenja pri
kojoj rad uključuje elemente spoznaje različitih disciplina.
Učenje se temelji na prirodnoj i spontanoj znatiželji djeteta
i njegovoj aktivnosti, ne vodeći računa o predmetnim
podjelama.
Odgoj djeteta u predškolskoj dobi zahtijeva napuštanje
obrasca isključivog prenošenja znanja o prirodi, nego
stvaranje aktivnosti u kojima će ono samostalno rješavat
probleme.
Zadaci ekološkog odgoja isprepliću se i povezuju i dopunjuju
sa zadacima i sadržajima iz svih aspekata dječjeg razvoja.
Zadaci za poticanje osamostaljivanja navika važnih za zdrav
život su:
- razvoj potreba za čistoćom i urednošću
- razvoj osjećaja za lijepo u okolini, ljepotu zavičaja i
domovine
- razvoj potrebe za očuvanjem i oplemenjivanjem prirodnog
okruženja
- razvoj radoznalosti i interesa za prirodne i društvene
pojave
Zbog pomanjkanja iskustvenog učenja, znanja djece o svijetu
i prirodi nepotpuna su , ograničena, često netočna, bitno ih
je upoznati i s znakovima na ambalaži, obraditi teme vezane
uz važnost čistog zraka, tla i vode,eksperimentirati s djecom

54
 13. DJEČJI PROJEKTI U ODGOJNO –
OBRAZOVNOM RADU ODGAJATELJA

U interesu pozitivnog djelovanja na cjelokupan razvoj

djeteta, potrebno je u dječjem vrtiću ostvariti opuštajuće i
podražavajuće ozračje. Treba omogućiti izbor aktivnosti
koje zaokupljaju dijete u cjelini i koje ga čine bogatijim u
rješavanju određenih problemskih situacija. To je posebno
ostvarivo u radu na zajedničkim projektima.
Takav način rada se počeo koristiti u Reggio pedagogiji, a
danas je široko rasprostranjen.

55
U predškolskoj dobi djeca uče brzo i lako, ispitujući ili
poduzimajući razne samostalne aktivnosti, na što ih navodi
njihova beskrajna znatiželja.
Projekt je plan neke aktivnosti. On određuje način na koji će
se ta aktivnost odvijati kako bi dovela do određenog cilja.
Posebno se koristi u istraživačkom radu, u kojem je osnova
za provođenje niza aktivnosti unutar istraživanja određenog
problema.
Rad na projektu u odgojno-obrazovnom procesu poduzimaju
sama djeca, kreće na inicijativu djeteta, ali može i od strane
odgajatelja.
U njemu dolazi do povezanosti i ispreplitanja niza praktičnih
i intelektualnih aktivnosti, koja potiču gotovo sva područja
djetetovog razvoja.
Djeca trebaju biti inicijatori projekta i zainteresirani za rad
na projektu, jer će se samo tako doći do očekivanih
rezultata.
Premda projekt postavljaju djeca, odgajatelji razgovaraju o
njemu i daju poticaje za rad. Oni pomažu djeci formirati sve
što bi željela doznati.
Osnovni ciljevi rada na projektu su stjecanje određenih
spoznaja i sposobnosti te uspješniji socio-emocionalni odnos
djece.
Tijekom rada na projektu djeca s velikim entuzijazmom
sakupljaju razne materijale u svezi s temom projekta.
Tijekom rada na projektu od djece se traži da istražuju
razne stvari vezane za projekt. Istraživanje mora biti
primjereno njihovim sposobnostima. Važno je dati djetetu
preciznu uputu. Važno je djecu poticati na promatranje.
Tijekom rada na projektu odgajatelj mora voditi računa o

56
tome da li ga djeca razumiju. Stoga treba nastojati da djeca
identificiraju što više stvari i pojava na koje nailaze dok
nešto sakupljaju.
Rad na projektu od djece traži i vještinu klasificiranja, bilo
kao misaonu ili praktičnu aktivnost. Preduvjet uspješne
klasifikacije jest uočavanje odnosa među pojavama. Tijekom
provedbe projekta djecu treba privikavati na bilježenje –
crtanjem, slikanjem...
U radu na projektu treba inzistirati na objašnjenjima, jer su
ona osnova vještine rješavanja problema.

Rad na projektu iznimno je pogodan z razvoj komunikacijskih

vještina. Tijekom rada s djecom se mnogo razgovara i potiče
ih se na postavljanje različitih pitanja, ne samo odgajatelju,
nego i drugoj djeci. Pri tom ih se uči slušati druge i s njima
komunicirati. Djecu se potiče na slušanje priča i
prepričavanje njihova sadržaja.

Faze rada na projektu:

 određivanje teme projekta
 određivanje cilja i zadatka projekta
 izradu plana projekta
 provođenje projekta
 vrednovanje postignuća

PLANIRANJE TEMATSKIH PROJEKATA

Djeca uče i razvijaju se na integriran (upotpuniti, održati u
potpunosti) način. Kad dijete slijedi svoje interese ono uči
činjenice i izvodi zaključke o novostečenim informacijama.

57
Najnovija istraživanja pokazuju da djeca uvijek uče nove
stvari zbog ogromne sposobnosti mozga da istovremeno
preradi veliku količinu informacija, senzorne podražaje i
svjesnost (Forston i Reiff).
Materijali i aktivnosti koji su različiti, obilni i koji potiču
kreativnost, poboljšavaju integrirano učenje. Odgajatelji
koji pomažu djeci stvarati spoznajna povezivanja kroz
projekte i time su se osobno uvjerili u visoku motivaciju
djece i bolje rezultate učenja.
REIFF I JACKSON ističu da »udruživanje sadržaja iz
različitih izvora, predstavljanje sadržaja kroz različite
tipove iskustva i poticanje djece da razgovaraju na različite
načine stvara uzbuđenje i angažiranost«.
Korak po korak program uveo je centre aktivnosti koji se
mogu modificirati i mijenjati prema djetetovim individualnim
sposobnostima. Odgajatelji ili djeca mogu uvoditi
individualne teme ili projekte. Projekti se trebaju zasnivati
na jakom interesu djece ili jednog djeteta. Ukoliko dijete
nastavi ispoljavati radoznalost o određenom predmetu, na
toj će se temi zasnivati, razviti i proširiti projekt.
Odgajatelji mogu inicirati projekte iz teme, no oni neće biti
učinkoviti ukoliko ih djeca ne smatraju izazovnim. Drugim
riječima, djeca će biti motivirana za istraživanja tema samo
ako su njihova pitanja osnova takvog istraživanja.

KAKO RAZVITI TEMATSKI PROJEKT

58
Teme se mogu uzeti iz različitih izvora, no samo tema
zasnovana na interesu djece garantira motivaciju i uspješno
učenje. Odgajatelj koji sluša što djeca govore i postavljaju
pitanja o stvarima koje ih zanimaju doći će do obilja ideja za
svoje tematske studije. Trajanje tematskog projekta ovisi o
većini djece, što procjenjuje odgajatelj. Teme i projekti su
najprimjereniji djeci od 4. god. na više.
Način na koji se može razviti tematski projekt je upotreba
Z Ž N modela kojim se postavljaju 3 pitanja:
 Što znam?
 Što želim znati?
 Što sam naučio?
Odgajatelj započinje diskusiju u kojoj od djece traži da mu
kažu što znaju o određenom predmetu. Kad djeca počinju
reagirati odgajatelj zapisuje njihove odgovore na veliki papir
da bi ih svi mogli vidjeti. Važno je zapisati djetetovo ime uz
komentar ili zabilježiti komentare sve djece.

Način na koji ćemo dobiti potrebne informacije može

uključivati:
 Gledanjem u knjige
 Pitanje roditelja
 Eksperimentiranjem
 Posjećivanjem određenih mjesta
 Konstruiranjem objekta ili događaja

Aktivnosti vezane za projekt mogu uključivati:

 Posjet stručnih osoba za određena područja u grupu
 Posjet knjižnici, muzeju, pošti, banci bolnici
 Čitanje priča o toj temi

59
  Igranje simboličkih igara na temu

IZVEDBA PROJEKTA
Osobina djece da mnogo uče vlastitom inicijativom, pitajući i
istražujući uz samostalno zaključivanje, iskorištena je i
dolazi do maksimalnog izražaja pri radu na projektu.
PROJEKT je (u najopćenitijem smislu) plan aktivnosti

Za projekt u odgojno-obrazovnom planu važno je istaknuti:

 Rad na projektu poduzimaju djeca u suradnji s
odgajateljem
ODGAJATELJ – SURADNJA – DJECA
 U njemu dolazi do prepletenosti i ispreplitanja niza
praktičnih i intelektualnih aktivnosti koje potiču
gotovo sva područja dječjeg razvoja
 Osnovna mu je pretpostavka da će dijete radeći na
nekom projektu (promatrajući, pitajući, istraživajući,
poduzimajući određene aktivnosti, te samostalno
razmišljajući i zaključujući) širiti svoja znanja do
krajnjih granica mogućnosti, aktivirajući pri tome sve
svoje sposobnosti

UTEMELJITELJ PROJEKTNOG RADA NA PODRUČJU

ODGOJA I OBRAZOVANJA JE KILPATRICK.

60
OSNOVNA NAČELA RADA NA PROJEKTU:
1. tema projekta mora biti važna za dijete. Dijete mora
biti zainteresirano za ostvarenje cilja rada na projektu.
Opće je pravilo da dijete (djeca) a ne odgajatelj mora
biti inicijator projekta i zainteresiran za rad. Tijekom
rada na projektu odgajatelj može pomagati djeci da
formuliraju što bi sve radila na projektu, što bi sve
željela doznati. Takva im je pomoć u toj dobi
neophodna.
2. u ostvarenju cilja projekta djeca moraju koristiti pomoć
osoba izvan predškolske ustanove. U ostvarenju cilja
projekta korisno je organizirati posjet raznim
mjestima.
3. kako bi ostvarila cilj projekta djeca moraju poduzimati
što više raznovrsnih aktivnosti.

61
AKTIVNOSTI DJETETA TIJEKOM RADA NA PROJEKTU

SAKUPLJANJE
Sakupljanjem raznih materijala na temu projekta djeca
razvijaju svoju motornu sposobnost (npr. pri izrezivanju,
slaganju, lijepljenju...). Razvijaju se i intelektualne
sposobnosti kroz odabir skupljenog i prepoznavanje veze s
projektom. To je prilika za uključivanje sudionika izvan
vrtića najčešće roditelje.

ISTRAŽIVANJE
Najbolje je da se odvija kroz neposredno iskustvo djeteta i
slobodno manipuliranje predmetima i pojavama. Pritom je
važno djetetu dati precizne upute o tome kako istraživati,
što raditi s kojim materijalom, što promatrati te ga
osloboditi straha od pogreške.

PROMATRANJE (na što obratiti pozornost)

Vještina promatranja stječe se vježbom, zato je važno
dijete pripremiti za promatranje dajući mu točne upute što
promatrati, na što obratiti pozornost i sl.

IDENTIFICIRANJE (imenovanje stvari – da djeca razumiju)

Važno je da prilikom sakupljanja i promatranja dijete točno
imenuje stvari. To od odgajatelja zahtjeva stalno
provjeravanje razumiju li ga djeca.

KLASIFICIRANJE (uočavanje odnosa među pojavama)

Preduvjet uspješne klasifikacije je uočavanje odnosa među
pojavama. Kad djeca klasificiraju različite elemente dobro

62
je da im odgajatelj pomogne sugerirajući im različite načine
grupiranja i upoznavajući ih s mogućnošću izbora različitih
kriterija klasificiranja.

BILJEŽENJE
Tijekom rada na projektu od djece se često traži da rade
razne zabilješke. U tu svrhu koristimo pogodne i primjerene
načine djeci predškolskog uzrasta (izrada jednostavnih
dijagrama, crtanje, lijepljenje, modeliranje). Pritom nije
važno da djeca točno bilježe već da se bilješke poslije znaju
pročitati i protumačiti.

OBJAŠNJENJE
Ne treba inzistirati na tome, jer je to teško za predškolsku
djecu

VJEŽBANJE KOMUNIKACIJSKIH VJEŠTINA

Rad na projektu iznimno je pogodan za razvoj
komunikacijskih vještina. Tijekom rada s djecom mnogo se
razgovara i potiče ih se da postavljaju pitanja. Pri tome ih se
uči slušati.
14. INTEGRACIJSKI PRISTUP UČENJA U DJEČJEM
VRTIĆU

Dijete uči aktivno baveći se i istražujući svoju fizičku i socijalnu okolinu. Učenje
je proces koji uključuje sve dimenzije razvoja djeteta. Dijete svoje znanje
konstruira, novo znanje ugrađuje u svoje postojeće znanje i prerađuje ga. Zadaća
odgajatelja je stalno bogaćenje okruženja poticajima što će djetetu omogućiti
istraživanje, a ne da ga podučava. Odgajatelj će pratiti djetetove aktivnosti i na
temelju njih planirati nove, omogućiti djetetu nova iskustva.
Učenje istraživanjem je autentično učenje koje se događa u poticajnom
okruženju, prostorna organizacija mora biti osmišljena i opremljena tako da
uvažava ranija iskustva djeteta i prati njegove interese. Okruženje mora biti

63
dinamično, treba stimulirati djetetove potencijale, omogućiti interakciju
materijalima i socijalnu interakciju, ponuđeni materijali moraju biti stvarni,
konkretni, da dijete može njima manipulirati, treba omogućiti eksperimentiranje.
Integrirano učenje je cjelovit proces. Aktivnosti bi trebale integrirati različita
područja znanja, naglašava se timski rad, druženje djece različite dobi, vrijeme
bi trebalo biti fleksibilno.
Učenje i razvoj predškolskog djeteta ne odvijaju se u usko određenim
predmetnim područjima, nego objedinjeno. Svaka aktivnost koja potiče jednu
dimenziju učenja i razvoja, utječe i na druge dimenzije, pa bi bilo neprimjereno
umjetno odvajati područja razvoja. Kvalitetno koncipiran predškolski kurikulum
treba skrbiti za sva područja djetetova razvoja.
Integrirani pristup u prirodoslovlju i društvoslovlju omogućuje doživljaj
svrhovitosti rada, korištenje djetetovih vlastitih sposobnosti bez pomoći
odgajatelja, primjenu najdjelotvornijih metoda koje je dijete samo odabralo, te
maksimalnu interakciju s ljudima i objektima u prirodnom i društvenom okruženju.
Kod integriranog kurikuluma sadržaji učenja proizlaze iz različitih područja
povezanih zajedničkom temom koja djecu zanima, te su ta znanja, stečena na
takav način, kvalitetnija jer se izgrađuju i praktično primjenjuju na način i u
kontekstu koji za djecu ima smisla. Kroz integrirani pristup kurikulumu djeca
jednu pojavu sagledavaju sa različitih strana i na različite načine, te je njihov
doživljaj cjelovitiji.
Integrirani kurikulum daje djeci mogućnost da istražuju i produbljuju svoje
razumijevanje određenih područja, organizira se oko teme koja djecu zanima i
pomaže im bolje razumjeti svijet u kojem žive, potiče dublje istraživanje teme u
okviru određene integrirane jedinice, potiče i olakšava osobni angažman u
istraživanju i rješavanju problema, te samostalnost djeteta.

Djeca uče i razvijaju se na integriran (upotpuniti, održati u potpunosti) način.

Kad dijete slijedi svoje interese ono uči činjenice i izvodi zaključke o
novostečenim informacijama.
Najnovija istraživanja pokazuju da djeca uvijek uče nove stvari zbog ogromne
sposobnosti mozga da istovremeno preradi veliku količinu informacija, senzorne
podražaje i svjesnost (Forston i Reiff).
Materijali i aktivnosti koji su različiti, obilni i koji potiču kreativnost,
poboljšavaju integrirano učenje.
Učenje ne bi smjelo biti mučenje ni za odgajatelje a pogotovo ne za dijete
predškolske dobi ako se zbiva prirodnim putem. Mi zapravo ne učimo djecu nego
stvaramo okolinu da ona uče sama.
Malo dijete uči na temelju svega što mu se događa.
Dijete mnogo učinkovitije uči aktivno – ČINEĆI NEŠTO A NE SLUŠAJUĆI.

64
Privući pažnju djeteta te ga nenametljivo zainteresirati za neko područje od
velike je važnosti jer ono onda uči mnogo učinkovitije nego dijete koje je na
nešto prisiljeno.
Odgajatelji bi trebali promatrati djecu i spoznati njihove sposobnosti, želje,
predispozicije za nešto jer ono što dijete zaista MOŽE pokazna je točka njegova
učenja.
Igra za dijete predstavlja rad. Kroz taj dječji »rad« i kroz razgovor dijete
najbolje uči. Djeca do 5. god. imaju veliko pouzdanje u svoje sposobnosti,
uvjerena su da ako nešto pokušavaju mnogo puta da će u tome i uspjeti.
Dijete koje je ohrabreno da misli svojom glavom stječe veliko iskustvo o nečemu
što čini. Ono se aktivno bavi, manipulira, istražuje s različitim predmetima,
materijalima, sredstvima i aktivno sudjeluje u svakodnevnim životno-praktičnim
aktivnostima (npr. prelijevanje vode ili pijeska iz jedne posude u drugu kako bi
naučilo kako se prelijeva tekućina, koja je posuda veća ili manja, što je veliko a
što malo, što je šuplje a što prazno, što pliva a što tone ...).
Dijete će uz puno pokušaja naučiti kako samostalno jesti ako mu to svakodnevno
omogućimo. Jasličko će dijete pravilno naučiti držati žlicu i samo se poslužiti
samo ako mu je to svakodnevno omogućeno. Neće naučiti što je lijeva a što desna
cipela ako svaki dan ne isprobava. Ono mora naučiti obuti cipele isprobavajući,
griješeći i ispravljajući pogreške.
Soba dnevnog boravka mora biti ispunjena prirodnim, oblikovanim i neoblikovanim
materijalima, sredstvima, alatima, igračkama koji su djeci dostupni i koje oni
slobodno biraju, s njima barataju, istražuju, igraju se i to u rasponu od
jednostavnih do intelektualno zahtjevnijih u različitim pregradbenim prostorima
sobe, hodnika, s mogućnošću osamljenja ili biranja intimnijih prostora za
»punjenje baterija«.
Na odgajatelju je da stalno izmišlja zanimljive aktivnosti, zadatke i igre.
Dijete će baveći se npr. krugovima doći do spoznaje da se krug sastoji od dva
polukruga (polovice) te da se jedna polovica sastoji od 2 četvrtine. Doći će do
intuitivnog, praktičnog znanja da shvati što su to razlomci i operacije s njima.
Vrtić mora biti koncipiran kao radionica za rad i istraživanje, eksperimentiranje,
laboratorij za individualno i grupno učenje, kako djece tako i odgajatelja. Da to
bude ustanova u kojoj će djeca prirodno učiti i živjeti i u kojima će se kod djece
razvijati osjećaj samopoštovanja i poštovanja drugih.

Djeca se razvijaju i uče na integriran način.

Najnovija istraživanja pokazuju da djeca uvijek uče nove stvari zbog ogromne
sposobnosti mozga da istovremeno preradi veliku količinu informacija, senzorne
podražaje i svjesnost (FORSTON I REIFF).
Materijali i aktivnosti koji su različiti, obilni i koji potiču kreativnost,
poboljšavaju integrirano učenje.

65
 15. ISTRAŽIVAČKE AKTIVNOSTI PREDŠKOLSKE DJECE

Logikom samog življenja, malom je djetetu predodređeno da istražuje, otkriva,

eksperimentira. Dijete je u suvremenom svijetu okruženo s bezbroj elemenata
koji mogu privući njegovu pozornost i interes.
Interes djeteta u prvih šest godina za istraživanjem, otkrivanjem, interakcijom
pokazuje se kao vrlo snažan, a od snage motivacije ovisi i snaga i uspjeh akcije i
njezinih rezultata.
Dijete počinje s istraživanjem od prvih dana svoga postojanja. Angažiranjem
dječjih osjetila počinju se prikupljati podaci o svijetu.
Materijali koju spadaju u polje dječjeg istraživanja su igračke i predmeti za
igru, razni prirodni i pedagoški neoblikovani materijali, vizualna i audio – vizualna
sredstva, voda, pijesak, glina, brašno, šećer, sol, dostupni radni instrumenti i

66
predmeti, magneti, sredstva za istraživanje rasta i razvoja bilja, razni
mehanizmi.
Jedna od bitnih zakonitosti učenja predškolske djece jest da ona ne uče
slušajući, već samo otkriva i konstruira te u suradnji s drugom djecom i odraslima
provjerava i sukonstruira svoje znanje.
Mnogi materijali, igračke i sredstva u rukama djece ponekad dobivaju sasvim
nove oblike, svrhu i značenje koje unaprijed nismo očekivali niti mogli
predvidjeti. Ovi momenti nastaju jer je dijete stvaralačko, aktivno biće koje
otvoreno prilazi istraživanju svoje okoline.
Problem se može shvatiti kao određeno konfliktno stanje između subjekta i
predmeta djelovanja, osjećaj nesklada između postojećeg i željenog. Odgajatelj
treba djetetu pomoći da pokuša osvijestiti problem. Može se govoriti o više
razina dječjeg rješavanja problema. Prva razina je u okvirima jednostavnog
rukovanja premetima (predmet treba dohvatiti, odložiti, stisnuti...). ta prva
razina proizlazi iz uspostavljanja odnosa između sebe, vlastitih dijelova tijela i
predmeta rukovanja. Djelovanjem predmeta na predmet dijete dopunjuje i
multiplicira snage i mogućnosti vlastitih dijelova tijela koristeći neke predmete
kao dodatne instrumente. Dječje postavljanje predmeta u međuodnose,
djelovanjem predmetom na predmet, izbor pogodnog predmeta za instrumentalno
djelovanje puni su potencijalnih mogućnosti za nastajanje i uočavanje problema i
njihovo rješavanje. Dječje postavljanje predmeta u međuodnose, potreba za
razumijevanjem stvarnosti oko sebe dovodi i do potrebe uspostavljanja i
zadržavanja kontrole nad upoznatom stvarnosti.
Simbolizacija, semiotičke naznake u pravilu ne prethode istraživanju, ali se
tijekom njegova širenja i razvoja s njim isprepliću. Djetetova simbolizacija ovisi o
djetetovim iskustvima sa stvarnim predmetima. Simbolično značenje dječjih
tvorevina u pravilu slijedi logiku stvorenog iskustva.
Nesumnjivo je velika pomoć djeci govorno označavanje elemenata njihova
djelovanja.

Uloga odgajatelja u dječjim istraživanjima :

Način odgajateljeva djelovanja je sličan bilo da je riječ o njegovoj početnoj
inicijativi, o intervenciji tijekom zbivanja ili njegovu uključivanju u aktivnosti
djece. Odgajatelj se u svakom slučaju uključuje različitim materijalima,
partnerstvom u igri, poticajima raznih vrsta, ukazivanjem na prikladan model
djelovanja u odgovarajućim uvjetima, mogućim pomacima koji dijete navode da
uoči problem, da se približi rješenju ili da ga riješi. U tijeku rješavanja problema,
odgajatelj može, prema procjeni o dječjim mogućnostima, dodatno opteretiti ili
olakšati neku problemsku situaciju. Skrbi o tome da dijete ne bude trajno
frustrirano, odnosno da eventualan niz neuspjeha na postane preveliko
opterećenje za dijete.

67
Dijete želi istraživati, otkrivati, eksperimentirati. Nepoznata okolina traži od
djeteta aktivan odnos prema dijelovima tog okruženja, predmetima, živim bićima,
pojavama, vlastitoj osobi kako bi zadovoljilo svoje potrebe. Interes djece za
istraživanjem, otkrivanjem i interakcijom je snažan. Kao rezultat istraživanja
javlja se učenje o okolini, osobinama, mogućnostima – javlja se znanje.
Ranom djetinjstvu odgovara funkcionalno predmetna aktivnost i funkcionalna
znakovna aktivnost, a iskustva tih aktivnosti – znanja, odnose se na intelektualni
razvoj djeteta.
Odgajatelj u dječjim aktivnostima potiče verbalna nadmetanja (torta slano-
slatko), pomaže djeci, svrstavanje, postavljanje pitanja

16. DJELOVANJE ODGAJATELJA NA SOCIJALNO –

EMOTIVNI RAZVOJ DJETETA

Jedna od važnih uloga odgajatelja u poticanju socijalno-emocionalnog razvoja

jest stvaranje modela očekivanog ponašanja. Odgajatelj mora biti dobar model.
Odgajatelj kod djece treba poticati opisivanje sebe i svoje obitelji, razvijati
pozitivan stav prema sebi i drugima, razvijati samopouzdanje i samostalnost,
poticati djecu na poštivanje pravila. Djecu treba poticati da iskazuju osjećaje na
društveno prihvatljiv način, da sudjeluju u igri i interakciji s drugom djecom.
Djecu treba poticati na empatiju, poštivanje različitosti, preuzimanje
odgovornosti.
Modeli ponašanja koji podupiru stvaranje prijateljstva i zajedništva među djecom
u skupini uključuju poštivanje druge djece, suradnju u igri, nalaženje
kompromisnih rješenja i iskazivanje osjećaja. Djeca će slijediti odgajateljev
primjer ukoliko je odgajatelj dosljedan u svojim postupcima.

68
Ponekad odgajatelj mora, umjesto samog djelovanja, glasno pojasniti korake
određene aktivnosti, pogotovo mlađoj djeci. Djeca moraju čuti misaone procese
koji se zbivaju tijekom odgajateljevog djelovanja pri stvaranju određenog
modela.
Razvoj društvenih i emocionalnih vještina ne može se poticati samo u određenom
razdoblju dana. To je razvoj koji treba poticati u svakom trenutku. Treba
koristiti svaku priliku za utvrđivanje ovih vještina i podučavanje društvenim
pravilima.
Kakao bi potaknuli dijete na opisivanje sebe i svoje obitelji, za igre uloga nudimo
lutke muškog i ženskog spola, neka djeca glume sebe i članove svojih obitelji.
Djeci treba pokazivati različite slike obitelji. Može se napraviti knjiga: sve o
meni ili sve o mojoj obitelji i sl.
Kako bi kod djeteta razvijali pozitivan stav prema sebi i drugima, potičemo ga na
crtanje autoportreta, igre u kojima spaja različite dijelove tijela... djetetu treba
dozvoliti da od kuće donese svoju omiljenu igračku. Odgajatelj treba biti djetetu
na raspolaganju kada se dijete u vrtiću odvaja od roditelja ili neke druge bliske
osobe. Treba mijenjati materijale kako bi dijete stjecalo što više različitih
iskustava i na taj način jačalo svoju sliku o sebi. Treba pohvaliti dijete za
njegova postignuća i istaknuti ih.
Treba poticati interakciju među djecom, tako da se djeca sa nekim problemom
obraćaju i jedna drugoj, a ne samo odraslome. Pravila grupe moraju biti
razumljiva, a materijali dostupni djeci. Odgajatelj ne treba rješavati problemske
situacije umjesto djeteta, nego ga treba hrabriti da samo pokuša riješiti
problem.

Djecu treba uključiti u stvaranje pravila grupe.

Djecu treba poticati na verbaliziranje osjećaja i razumijevanje tuđih osjećaja.
Djecu treba poticati da sukobe rješavaju dogovorom, odgajatelj mora znati
optimalnu količinu uplitanja – djeca trebaju u što većoj mjeri sama rješavati
sukobe.
Odgajatelj treba što češće organizirati igre u kojim je potrebno partnerstvo.
Isto tako, potrebno je organizirati aktivnost u kojima ćemo otkriti što djeca
vole, a što ne.

Razvoj društvenih i emocionalnih vještina ne može se poticati samo u određenom

razdoblju dana, kao što je jutarnji krug. Odgajatelj treba koristiti svaku priliku
za utvrđivanje ovih vještina, što znači da treba što češće nuditi materijale koji
potiču zajedničku igru djece, stvarati situacije koje potiču iskazivanje emocija,
u svim aktivnostima djece poticati preuzimanje odgovornosti, poštivanje druge
djece, suradnju u igri i pronalaženje kompromisnih rješenja.

69
Jedna od važnijih uloga odgajatelja u poticanju socio-emocionalnog razvoja je
stvaranje modela očekivanog ponašanja, što znači da odgajatelj mora pružati
pozitivan primjer vlastitim ponašanjem. Odgajatelj u svakoj situaciji mora biti
svjestan da djeca najviše uče upravo oponašajući, pa i u onim trenutcima kada to
ne želimo, odnosno kada smo svjesni da se ne ponašamo primjereno. Iz vlastitog,
premda skromnog iskustva, mogu posvjedočiti da to nije uvijek jednostavno.
Takvo ponašanje odgajatelja iziskuje dosta truda i pozornosti, a prije svega
dosljednost. Međutim, velika je nagrada odgajatelju kada primijeti da djeca
oponašaju njegovo pozitivno ponašanje, te da im to ulazi u naviku i postaje dio
njihove osobnosti.
Tako se u odgojnoj praksi često puta može po ponašanju djece primijetiti kojoj
grupi pripadaju, odnosno, tko im je odgajatelj. Ta činjenica najviše pokazuje
koliko je velik utjecaj odgajateljevog ponašanja na dijete.
Ponekad odgajatelj mora , umjesto samog djelovanja, glasno pojasniti pravila
ponašanja i što se od djece očekuje, pogotovo kada je riječ o mlađoj djeci.Dijete
treba upozoriti kada se neprikladno ponaša, ali ga treba i pohvaliti kako bi se kod
djeteta oblikovala svijest o dobrom ponašanju. Međutim, važno je da količina
odgajateljevog uplitanja, pogotovo kada se radi o sukobima među djecom, bude
ograničena. Djecu treba poticati da se za pomoć obraćaju i drugoj djeci, te da u
što većoj mjeri sukobe rješavaju sama. Naravno, tu je potrebna određena mjera
opreza, jer dijete treba znati da može imati povjerenje u odgajatelja te da mu
se može obratiti ukoliko samo ne može riješiti problem.

U praksi sam se često susrela upravo sa problemom koji se odnosi na međusobnu

suradnju djece. To za posljedicu ima velik broj sukoba među djecom, te
neprimjereno izražavanje emocija u tim situacijama. Djeca tada uglavnom imaju
potrebu da se obrate odrasloj osobi, dolazi do „tužakanja“ i sličnih pojava.
U nekoliko navrata, kada se radilo o sukobu oko određene igračke, djeci sam
„zaprijetila“ oduzimanjem igračke ukoliko se ne uspiju dogovoriti. U više
slučajeva to je djelovalo pozitivno na rješavanje sukoba. Činjenica je, međutim,
da uplitanje odgajatelja djeluje trenutno u toj situaciji, no u konačnici nisam
primijetila znatnije promjene u ponašanju djece.
Kako se radi gotovo uvijek o istoj djeci, smatram da bi što češće trebalo stvarati
situacije u kojoj djeca, koja međusobno dolaze u sukobe, trebaju surađivati kako
bi ostvarila određeni cilj. Tako se mogu ponuditi kocke za gradnju zajedničke
građevine, zajedničko slaganje puzzli, podjela u parove ili manje grupe tijekom
tjelesnih aktivnosti i slično. Takvi poticaji iziskuju suradnju i međusobno
dogovaranje i pokazuju djeci da sukobi tijekom takvih aktivnosti djeluju
negativno na njihov uspjeh.

70
Smatram da su takve aktivnosti dobre i kada se radi o suočavanju sa neuspjehom,
jer tada dijete taj neuspjeh ne doživljava samo kao svoj, što umanjuje osjećaj
neuspjeha.

Kako bi smo pomogli djeci da razviju vještine na području emocija također

je važno da:
 Njegujemo optimizam
Optimistične osobe vjeruju da poslije kiše dolazi sunce, što znači da poslije
neuspjeha u konačnici dolazi uspjeh. Njegovanjem optimističnog ponašanja
pomažemo djeci kod prevladavanja neuspjeha i stvaranja vedre osobnosti, što
utječe na pozitivne socijalne odnose i bolju sliku o sebi.

 Zahtijevamo od djeteta uljudno ponašanje prema drugima

Takvo ponašanje prije svega utječe na međuljudske odnose. Na taj način djeci
pokazujemo što je društveno prihvatljivo ponašanje.

 Razvijamo kod djeteta smisao za humor

Osobe koje imaju razvijen smisao za humor obično su omiljene u društvu, i
upravo se smisao za humor često navodi kao važna pozitivna osobina. Često
sam imala priliku primijetiti da djeca imaju snažnu potrebu za stvaranjem
smiješnih situacija i nasmijavanjem drugih i da uživaju u tome.

 Pažljivo promatramo kako dijete pokazuje osjećaje

Neka djeca su po svojoj prirodi više emotivna od druge djece, odnosno više su
sklona izražavanju emocija, bilo na pozitivan ili negativan način. Ako
odgajatelj primijeti da je neprimjereno izražavanje emocija učestalo, tada se
tome treba posvetiti više pažnje, jer može imati negativan utjecaj na druga
područja djetetovog razvoja, prije svega na socijalni razvoj. Takvo dijete
često može biti odbačeno od strane vršnjaka.

 Pohvaljujemo djetetov trud

Kako bi dijete lakše prevladalo neuspjeh, važno je da cijenimo njegov trud, a
ne konačni cilj. Uostalom, puno je važnije ono što dijete nauči dok se trudi
nešto postići, nego samo postignuće. Osobno preferiram materijale i igre koje
nisu natjecateljskog karaktera, odnosno koje nemaju pobjednika na kraju igre.
Primijetila sam da mnoga djeca vole isticati pobjednika, pogotovo ako se radi
o njima samima, te da većinu aktivnosti pretvaraju u natjecateljske.

71
 Ne skrivamo probleme od djece
Naravno da postoje problemi za koje djeca ne moraju znati, jer bi im to
predstavljalo preveliko opterećenje. Međutim, djecu treba uključiti u
svakodnevna događanja, a ona nisu uvijek samo ugodna. Mnogi odrasli žele
zaštititi dijete skrivajući probleme od njega, no smatram da se u takvim
slučajevima dijete može osjećati izolirano i nekompetentno. Djeci također
treba pokazati i vlastite osjećaje. Primijetila sam da to kod djece često
potiče na empatično ponašanje.

 Učimo dijete opuštanju

Danas, kada je tempo života brži nego ikada, trenutci opuštanja nisu potrebni
samo nama odraslima, nego i djeci. Stresne situacije potiču na neprimjereno
izražavanje emocija i stvaraju napetost. Zbog toga djeci treba stvarati
mogućnosti za opuštanje i smirivanje organizma. Tu je vrlo prikladna glazba,
kao što su razni zvukovi prirode i klasična glazba koja ima umirujuće
djelovanje. Tijekom slušanja glazbe mogu se čitati tekstovi za meditaciju koji
su primjereni dječjoj dobi (npr. xxx, Budimo prijatelji, 33 pedagoške
radionice, Slon, Zagreb, 1994., str.124).

 Pomažemo djetetu u razvoju samodiscipline

Da bi dijete moglo regulirati vlastite emocije, važno je da ima razvijenu
samodisciplinu.
Uspostavljanjem samodiscipline dijete je sposobno za prilagođavanje okolini
bez upozoravanja i uputa odraslih. Da bi dijete došlo do tog stupnja razvoja,
potrebno je da nauči odgoditi zadovoljenje, pričekati nagradu, odreći se
nečega. Odrasla osoba može pomoći sa davanjem verbalnih uputa.

 Razvijamo upornost i prevladavanje neuspjeha

Sastavni dio regulacije emocija je i prihvaćanje neuspjeha. Sve dok dijete ne
nauči prihvatiti neuspjeh kao sastavni dio života, ono se ne može naučiti
ustrajnosti. Budući da je neuspjeh praćen nizom neugodnih emocija, dijete
najprije mora naučiti nositi se s tim osjećajima, kako bi bilo u stanju postići
uspjeh. Naime, kako bi izbjegli emocije koje prate neuspjeh, kod neke djece
se događa da u strahu od neuspjeha izbjegavaju i same pokušaje.

72
 Upravo sam se s takvim djetetom imala priliku susresti u praksi. Dječak je
vrlo nesiguran u svoje sposobnosti i uznemiri se prije nego i pokuša
sudjelovati. Pohvaljivanje i ohrabrivanje od strane odgajatelja utječe na
dječakovu motivaciju.

 Razgovaramo o djetetovim problemima1

Važno je da dijete zna da se može nekome povjeriti i da mu pružamo osjećaj
da su i njegovi problemi važni. Djetetu možemo pomoći jedino ako znamo što
se u njemu događa, kako razmišlja i što osjeća.

17. PRIMJENA INTEGRALNE METODE U PREDŠKOLSKOJ

USTANOVI

INTEGRALNA (osnovni, potpun cjelovit) METODA - METODA ČIJI JE

TEORIJSKI OKVIR HUMANISTIČKI PRISTUP, A NAGLASAK JE NA
TEORIJAMA UČENJA I TEORIJAMA POTREBA ŠTO SE
OPRACIONALIZIRAJU KROZ KOMUNIKACIJSKE PROCESE (Bašić, Hudina,
Koller-Trbović, Žižak).

PERCEPCIJA – psihički proces kojim pokušavamo spoznati i osmisliti objektivnu

realnost (svatko je vidi na svoj način).
Proces percipiranja odvija se na 5 načina:
1. SAKUPLJANJE informacija
2. SELEKCIONIRANJE - vanjski se podražaji pretvaraju u živčane
impulse unutar našeg tijela, a mozak ih prikuplja i selekcionira

1
Živković, Ž., Razvoj emocionalne inteligencije, Tempo, Đakovo, 2006.

73
 3. MIKSING – dio procesa percepcije kada iz mnoštva podražaja
izdvojimo one koji su nam zbog nečeg zanimljiviji
4. ORGANIZIRANJE – pokušavamo podražaje koje smo zamijetili
strukturirati u oblik kojeg poznajemo, kako bismo lakše baratali
podražajima i informacijama
5. INTERPRETIRANJE – pokušavamo dati smisao nečemu, interpretirati,
percipirati kao nešto što ima važnost
Proces percepcije započinje kada izvan naše kože, iz vanjskog svijeta, osjetima
vida, sluha, njuha, okusa i opipa primamo informacije. Mi opažamo:
 Ono što možemo
 Ono što želimo
 Ono što trebamo
 Ono što očekujemo
 Ono što smo pripremljeni opaziti
Kroz proces PERCEPCIJE stvaramo svoje impresije o stvarnosti, o nama, o
drugim ljudima, o svijetu.
PERCIPIRANJE DRUGIH LJUDI – najprije formiramo sliku drugog čovjeka
(selektiranje i sakupljanje informacija o osobama). Kada osobu vidimo prvi put
vidimo najprije tjelesna svojstva, osobine aktivnosti, komunikaciju. Zatim njenu
ulogu, status te kontekst u kojem se upoznajemo. Zaključujemo.
OPAŽANJE SVIJETA – jedini sustav kroz koji zamjećujemo stvarni svijet jest
perceptivni sustav. Opažamo onaj dio stvarnog svijeta koji je u kontekstu s našim
osjetilima.

KOMUNIKACIJA: naš je cilj utjecati na socijalno i emocionalno područje i

proces razvoja i sazrijevanja djece predškolske dobi. A metodom kojom to želimo
postići nazvali smo integralnom metodom. Njen je teorijski okvir humanistički
pristup koji se operacionalno temelji na KOMUNIKACIJSKOM PROCESU
(pretpostavlja otvorenost ljudi za komuniciranje).

WATZLAWICKOVA PRAVILA KOMUNIKACIJE:

1. NEMOGUĆE JE NE KOMUNICIRATI – pokušaj izbjegavanja komunikacije
također je komunikacija
2. SVAKA KOMUNIKACIJA IMA SADRŽAJNI (osobine predmeta, ljudi,
događaja) I ODNOSNI (prenošenjem sadržaja prenosimo i odnos prema
sadržaju) ASPEKT.
3. NARAV ODNOSA UVJETOVANA JE INTERPRETACIJOM
KOMUNIKACIJSKIH TIJEKOVA OD STRANE PARTNERA
4. KOMUNIKACIJA MOŽE BITI DIGITALNA – za razmjenu komunikacije
koriste se znakovi – verbalna komunikacija ili

74
 ANALOGNA – koriste se znakovi koji omogućuju samo približnu predodžbu
– čine je neverbalna komunikacija (mimika, geste, pogled), paraverbalana
komunikacija (naglasak, stil govora)
5. TIJEK MEĐULJUDSKIH ODNOSA JE SIMETRIČAN (razvija se odnos
jednakosti, partneri teže sličnosti, a različitosti se izbjegavaju), ili
KOMPLEMENTARAN (dva različita položaja – primarni i sekundarni –
dijete majka, pacijent doktor – različitosti se nadopunjuju).

SLUŠANJE I GOVORENJE: odrasli odgajaju kroz slušanje i govorenje stoga nije

svejedno kako to u odgojnim situacijama izgleda, kako djeluje na djecu i kako to
ona primaju.
GORDON smatra da je svako (djetetovo) ponašanje moguće promatrati kao jedan
dorečeni prostor. Tako je prostor ponašanja jedne osobe moguće doživjeti od
strane druge osobe kao prostor od 2 skupine ponašanja, i prihvatljivih i
neprihvatljivih.

Za razliku od klasičnog pedagoškog komuniciranja GORDON u svom modelu

uspješnijih odnosa predlaže komuniciranje na temelju čiste komunikacije i jezika
prihvaćanja kojim se poručuje osobi (djetetu) da slobodno izrazi svoje osjećaje i
probleme, te da je prihvaćeno takvo kakvo jest.
Dobar je onaj odnos u kojem svi sudionici mogu biti i jesu iskreni i otvoreni,
međusobno se poštuju te uzajamno su ovisni u zadovoljavanju pojedinačnih i
zajedničkih potreba.
AKTIVNO SLUŠANJE je tehnika jezika prihvaćanja kojim se ne samo sluša nego
aktivno sluša, što znači da se dekodiraju i provjeravaju informacije dobivene od
djeteta tako da mu se šalje poruka o tome kako smo ga čuli i razumjeli.

Od govora preko razgovora do dogovora – VERBALNA KOMUNIKACIJA

Komunikacija je dvosmjerni proces – ne samo davanje već slušanje, primanje i
razumijevanje.
GOVOR – se najčešće javlja u formi naredbi i uputstava kojim se djeluje na tuđe
ponašanje. RAZGOVOR je dvosmjeran, on je razmjena poruka različitog
sadržaja, značaja i razumijevanja tih istih poruka. Da bi razgovor bio razmjena
poruka, razumijevanje i prihvaćanje osoba koje razgovaraju potrebno je raditi na
uravnoteženju emocionalnog i razumskog. Pritom prema FISHERU i BROWNU
slijedi:
 Osvješćivanje emocionalnog stanja
 Kontrola ponašanja
 Verbalizacija emocija

75
  Priprema za pojavu emocija

KVALITETAN RAZGOVOR JE POLA PUTA DO DOGOVORA

CILJ je postići onaj stupanj suglasnosti u svezi sa sadržajem komunikacije kojem
će obje strane biti zadovoljene a odnos sačuvan
NEVERBALNA KOMUNIKACIJA
 Digitalan način komunikacije
 Analogna koristi znakove koji omogućuju samo približnu, posrednu ili
prenesenu predodžbu
Neverbalni znakovi – paralingvistički
- kinetički
- proksemički (udaljenost, blizina, odjeća)

Ponašanje – pristupi:
1. PSIHOANALITIČKIPRISTUP – definiran je čovjekovim unutrašnjim
zbivanjima i podražajima kao što su instinkt i/ili ego ili superego zahtjevi
2. BIHEVIORIZAM – uvjetovano je poticajima, zahtjevima i uvjetima koji
dolaze iz sredine
3. HUMANISTIČKI PRISTUP – ponašanje je akcija ali i reakcija prema
okolini
4. TEORIJA KONTROLE I REALITETNA TERAPIJA – sva su ponašanja
rođena iz naših potreba (ljubav, sloboda, moć, zabava)

INTEGRALNA METODA – ukazuje na uvažavanje psiholoških potreba –

unutarnjih, kao osnovnih pokretača ljudskog ponašanja u svim dobnim uzrastima.
Osnovne karakteristike su:
1. KOMPLEKSNOST INTEGRALNE METODE – ogleda se u činjenici da je
riječ o metodi koja u sebi integrira nekoliko različitih teorijskih
utemeljenja, kao i nekoliko metoda i tehnika rada s ljudima čineći tako
cjeloviti pristup.
2. OTVORENOST INEGRALNE METODE – očituje se u činjenici da iako
predstavlja relativno zaokruženu cjelinu ipak je otvorena za mogućnost
ugradnje novih teorijskih znanja i postupaka u radu s ljudima.

Utemeljenost integralne metode u radu s roditeljima nalazimo pogotovo u djelima

Glassera (1985.) i Gordona(1983.).

76
 18. PROMATRANJE I PRAĆENJE DJEČJEG RAZVOJA U
SVAKIDAŠNJIM AKTIVNOSTIMA DJECE

Kada odgajatelji planiraju aktivnost, uređuju okruženje i brinu se za djecu,

trebali bi razmišljati o tome da li su materijali dovoljno zanimljivi, da li planirane
aktivnosti odgovaraju potrebama djece, da li je taj rad djeci izazovan.
Vrlo je korisna metoda promatranja djece u njihovom prirodnom okruženju. Ova
metoda podrazumijeva postupak nadgledanja djeteta u njegovu radu ili igri, bez
uplitanja u aktivnost.
Praćenje je postupak bilježenja i dokumentiranja aktivnosti ili ponašanja djece.
Praćenje načina komunikacije kod djece pomaže nam gledati ih onakvima kakva
jesu. Bilježenjem onoga što je primijetio, odgajatelj ima podatak o djetetovom
radu i kvaliteti rada.
Uloga odgajatelja kao promatrača zahtijeva provođenje vremena promatrajući,
te korištenje ispravnih sredstava za promatranje. Njegova se uloga sastoji u što

77
točnijem opisu ponašanja, objektivnosti pri opisivanju ponašanja, izbjegavanju
subjektivnih interpretacija.
Metode promatranja su:
 priče – zapisi
trebaju dati informacije o tome što, kada i gdje se nešto dogodilo
 opisni zapisi- zapažanja
bilježe se na kraju dana- trenutni dojam
 upitnici za promatranje
specificiraju posebna ponašanja, sustavan proces sakupljanja
informacija
 radne mape – zbirke radova
 intervjui i razgovori

Uloga odgajatelja se neizravno ostvaruje u postavljanju pozornice za igru i

učenje, u promatranju dječjih interesa i razine složenosti dječjeg djelovanja
ponuđenima materijalima i aktivnostima, u otkrivanju i daljnjem provociranju
dječjih hipoteza.
Ova promatranja dalje vode i određuju odgajateljeve interakcije s djecom,
kreiranje novih i dodatnih poticaja.
Da bi se prodrlo u dječje motive akcija važno ih je promatrati izbliza, tražiti i
pomno slušati dječja objašnjenja tih akcija, poštovati ih, ne žuriti sa
ispravljanjem i nametati svoja rješenja.

19. ULOGE I POSTUPCI ODGAJATELJA U

AKTIVNOSTIMA DJECE

Uloga odgajatelja u aktivnostima djece jest organizacija prostora i organizacija

aktivnosti. Oboje treba uskladiti s razinom razvoja svakog pojedinog djeteta u
skupini. Za rad u malim grupama, na individualnim zadacima, treba osigurati
vrijeme kad odgajatelj može promatrati aktivnost djece.
Uloga odgajatelja podrazumijeva razumijevanje razvoja djece, promatranje
djece u radu i igri, planiranje grupnih i individualnih ciljeva temeljenih na
interesu i potrebama djece, osiguravanje fleksibilnog okruženja, poštovanje
prema djeci i njihovim idejama, ohrabrivanje djece pri rješavanju problema,
poticanje djece, uloga promatrača, treba biti pripravan proširiti i obogatiti igru,
potaknuti na daljnje razmišljanje, dodati materijale.
Odgajatelj treba pružiti djeci mogućnost da sama biraju materijale, treba
poticati djecu na igru, mijenjati centre aktivnosti unošenjem novih materijala. Za
vrijeme aktivnosti treba pratiti djecu po centrima, te paziti da odjednom ne nudi

78
previše materijala. Kod destruktivne djece važno je biti odlučan i miran,
preusmjeriti djetetovu potrebu na drugu aktivnost koja omogućuje pozitivan
ishod.
Također se i kod roditelja treba informirati o interesima djece, treba biti
djetetov partner u istraživanju, te pratiti napredak djeteta promatrajući i
bilježeći. Odgajatelj treba pravedno i iscrpno komentirati dječje radove (a ne
samo reći: lijepo je!).
Uloga odgajatelja je također da stavi sve materijale na vidljivo mjesto, da nauči
djecu kako se trebaju odnositi prema materijalima, nakon igre potaknuti djecu na
pospremanje materijala. Treba poticati djecu da razmišljaju o onome što rade,
poticati ih da ispituju svojstva materijala.

Većina odgajatelja pod utjecajem iskustva iz osobnog odgoja i obrazovanja,

internalizirala je model rukovodeće uloge kao poučavatelja i standardnog,
izravnog nositelja odgojno – obrazovnog procesa koji umjesto djece a ne zajedno
s njima odlučuje što, kad, gdje i s čime će se učiti i igrati.
Jedna od bitnih zakonitosti učenja predškolskog djeteta je da ono ne uči
slušajući ono što mu govori odgajatelj, već samo otkriva i konstruira, te u
suradnji s drugom djecom i odraslima provjerava i sukonstruira svoja znanja.
Dijete uživa u isprobavanju i otkrivanju .
Znanja se djetetu ne mogu prenijeti i nametnuti izvana već ih ono treba izgraditi
vlastitom praksom, na način u vrijeme koje je za njega optimalno.
Uloga odgajatelja nije detaljno planiranje i doslovno provođenje sadržaja koje je
unaprijed zacrtao, već se ona neizravno ostvaruje u postavljanju pozornice za
igru i učenje, u promatranju dječjih interesa, i razine složenosti dječjeg
djelovanja ponuđenim materijalima i aktivnostima, u otkrivanju i daljnjem
provociranju dječjih hipoteza i shvaćanja. Ova promatranja dalje vode i
određuju odgajateljevu interakciju sa djecom, kreiranje dodatnih i novih
poticaja. Planiranje je potrebno kao okvir, pokušaj predviđanja mogući, ali ne i
obveznih dječjih aktivnosti.
Upravo u slobodnim aktivnostima dijete najviše uči i može doseći ono što mu u
realnom životu još ne uspijeva.
Da bi se podrlo u dječje motive akcija, važno ih je promatrati izbliza, tražiti i
pomno slušati dječja objašnjenja tih akcija, poštovati ih, ne žuriti sa
ispravljanjem i nametati svoja rješenja. Uloga odgajatelja treba se usmjeriti na
razumijevanje značenja koja djeca konstruiraju u njihovim svakodnevnim
akcijama.
Da bi smo u većoj mjeri omogućili izbor, originalnost, smireno i ugodno ozračje i
poticanje daljnjih dječjih aktivnosti, od planiranja je daleko važnije naknadno
reflektiranje dječjih akcija i naše interpretiranje njihova značenja. Oni nam
pružaju uvid u to što dijete zanima, čime želi ovladati, koje strategije učenja

79
primjenjuje te na temelju toga potiču ideje za daljnji rad i utjecaj na proces
učenja.
Samorefleksija i refleksija bitna je za konstruiranje i kreiranje onih praktičnih
situacija o kojima praktičar zajedno sa svojim kolegama promišlja, analizira i
planira promjene. Pedagoška dokumentacija može mu u raspravi biti veliki oslonac.
Uz uvjet da se odgajatelj angažira u transformaciji vlastite prakse i uvjeta u
kojima je obavlja, primjena pedagoške dokumentacije vodi ga osvješćivanju,
razumijevanju i evaluiranju osobnog vrijednosnog sustava. Također mu pomaže
razviti mišljenje o vlastitom mišljenju i sukonstruirati znanja u kolaborativnom
socijalnom procesu s djecom i odraslima. Postupno će se mijenjati ne samo
njegova teorija o akciji nego i ona u akciji.
Uloga odgajatelja je da osigura raznovrsnu okolinu, da stvori povoljno psihološko
ozračje, da uoči i podrži dječji interes za spoznavanjem i izražavanjem, da
verbalno komentira, pita i bude bitan, pomaže, ohrabruje i olakšava i tek nakon
stvaranja uvjeta i pomnog promatranja djece i sam kreira situacije u kojima će
djecu izravnije potaknuti na učenje. To može odgajatelj koji je osjetljiv za
dječje potrebe, poštovanje dječjih prava u svakodnevnoj praksi i koji posjeduje:
razumijevanje predškolske djece, promoviranje dječjeg razvoja i učenja, znanje
o integriranom kurikulumu, mnogostruke strategije poučavanja za značajno
učenje, procjenjivanje dječjeg napretka, refleksivnu praksu, partnerstvo s
obitelji i profesionalno partnerstvo.

20. DJECA S POSEBNIM POTERBAMA U PREDŠKOLSKOJ

USTANOVI

Djeca s posebnim potrebama s kojima se susrećemo u radu su djeca s

poteškoćama u razvoju.
Međunarodna klasifikacija djece s poteškoćama u razvoju jest:
 osobe s oštećenjem vida
 osobe s oštećenjem sluha
 osobe s oštećenjem glasa i govora
 mentalna retardacija
 autizam
 tjelesna invalidnost
 poremećaji u ponašanju
 teškoće u učenju
 više vrsta oštećenja istovremeno

Važno je napomenuti da se djeca s posebnim potrebama sve više integriraju u

redovne vrtiće i škole, a naš je zadatak da:

80
  pravilnim odgojem i obrazovanjem djelujemo na ustanove prema djeci s
posebnim potrebama
 pripremimo djecu na prihvaćanje djece s posebnim potrebama
 upoznati djecu s karakteristikama određenog oštećenja

SOCIJALNA INTEGRACIJA je jako bitna za dijete s oštećenjem. Bitno je

naglasiti da se uspješna socijalna integracija djece s posebnim potrebama ne
događa slučajno. Postoje uvjerljivi dokazi da tu djecu vršnjaci odbacuju, koje je
uočeno čak kod djece od 4. god.

PAŽLJIVA I SISTEMATSKA PRIPREMA mora prethoditi samoj integraciji

djece s posebnim potrebama u predškolskom programu. To uključuje:
 informiranje roditelja
 biranje djece na grupu s obzirom na sastav grupe
 priprema odgajatelja i ostalih

KLJUČNI STAVOVI ODGAJATELJA MORAJU BITI:

 uvjerenje da je sposoban podučavati takvo dijete
 uvjerenje da dijete može postati koristan član društva
 uvjerenje da bi redovni vrtići trebali odgajati i obrazovati djecu s
posebnim potrebama

BITNA ZADAĆA JEST POTICATI RAZVOJ SOCIJALNIH VJEŠTINA KOD

DJECE S POSEBNIM POTREBAMA.
Uključivanjem djece s posebnim potrebama u vrtić njihovi se pojmovi proširuju,
oni uče, igraju se i žive zajedno te se razvijaju u osobe koje razumiju i poštuju
jedni druge.

Pružajući djeci podršku na njihovoj razini razvoja odgajatelji izgrađuju djetetove

osjećaje samopoštovanja i njihov odnos prema učenju koji će biti pozitivno.

Posebne potrebe djeteta mogu se označiti kao: povremene ili trajne, veće
neravnoteže, zaostajanja ili ubrzavanja u pojedinim aspektima razvoja ili razvoja
u cjelini koje se kod djece različito izražavaju.
Posebne potrebe djeteta mogu se izražavati kao: POTENCIJALNE, PROLAZNE I
TRAJNE.

POTENCIJALNE POSEBNE POTREBE – može imati dijete koje je u svom razvoju

ili životu imalo određene tzv. RIZIČNE FAKTORE – perinatalni, teški porod,
nepovoljni okolinski utjecaj, nepotpunost obitelji, bolest u obitelji...).

81
Takve potrebe može imati i dijete u kojeg razina nekog aspekta razvoja bitnije
odudara od ostalih ili se u nečemu znatno razlikuje od djece u grupi (sporiji
motorni razvoj, izrazito živo dijete, ono s izrazitim sklonostima i interesima...)
Naglašen individualni pristup i briga za individualne potrebe svakog djeteta u
grupi garancija su sprečavanja prerastanja takvih pojava u smetnje u daljnjem
zdravom razvoju djeteta.
PROLAZNE POSEBNE POTREBE – može imati svako dijete. U npr. tzv. krizna
razdoblja i pojave kao što je negativizam u 3. i 6. god., fiziološko mucanje u 3.
Druge prolazne posebne potrebe može pokazivati i dijete zbog traumatizirajućih
događaja u njegovom životu (npr. smrt u obitelji, boravak djeteta ili roditelja u
bolnici, rođenje sestre ili brata, polazak u vrtić, školu itd.). ovdje je potreban
individualni pristup usmjeren drugim stručnjacima.

TRAJNE POSEBNE POTREBE: - može na različite načine izražavati dijete u

kojeg neke od prethodnih potreba nisu na vrijeme uočene ili pravilno tretirane.
Trajne posebne potrebe ima dijete s poteškoćama u razvoju.
Odgoj takvog djeteta provodi se prema posebnim zakonom utvrđenim uvjetima:
UROĐENA ILI STEČENA STANJA ORGANIZMA koji prema svojoj prirodi
zahtjeva poseban stručni pristup kako bi se omogućilo izražavanje i razvoj
sačuvanih sposobnosti djeteta i time što kvalitetniji daljnji odgoj i život
Trajne posebne potrebe ima i dijete koje se bez roditeljske brige duže odgaja u
dječjem domu, bolnici i sl.

Što se tiče djece s posebnim potrebama, a pogotovo djece s teškoćama u

razvoju, treba naglasiti da je osnovni način sprečavanja i ublažavanja uzroka koji
izražavaju smetnju djetetu odgoj sve djece i takvog djeteta u grupi na načelima
humanističko-razvojne koncepcije.
Trebalo bi izbjeći prerano etiketiranje djeteta s posebnim potrebama, uočiti
dobre osobine i mogućnosti djeteta i na njima graditi pozitivan odnos okoline
prema njemu, te sliku djeteta o sebi samom kao preduvjet uspješne socijalizacije
i integracije u društvo.

U svakom se izvanobiteljskom obliku predškolskog odgoja prilikom rješavanja

određenih pitanja primjenjuju načela:
1. Da je UVAŽAVANJE OSNOVNIH TJELESNIH POTREBA DJETETA tj.
razvoj i zdravlje djeteta preduvjet razvoja u cjelini (što je mlađe to je
osjetljivije).
2. da su EMOCIONALNO-SOCIJALNE POTREBE DJETETA istog značaja
kao i tjelesne, a njihovo zadovoljavanje preduvjet razvoja u cjelini

82
Sva djeca a pogotovo mlađa, te djeca s posebnim potrebama imaju u odnosu na
kasnija razvojna razdoblja ograničene mogućnosti prilagođavanja na promijene u
okolini a pogotovo na izvanobiteljsku sredinu.

Posebnu pažnju zahtijevaju djeca koja moraju prekinuti svakodnevni boravak u

obitelji radi smještaja u bolnicu.

EGREGACIJA – isključivanje djece iz prirodne sredine njegove poteškoće i

smještanje u posebnu ustanovu ili u grupu s ciljem prilagođenije edukacije.
INKLUZIJA – proces kojim u isto stavljamo djecu iste kronološke dobi s i bez
posebnih potreba radi njihove zajedničke igre, druženja i učenja.
INTEGRACIJA – uključivanje djece s manjim teškoćama u redovan sustav odgoja
i obrazovanja.

21. OSOBINE SUVREMENOG, KVALITETNOG

ODGAJATELJA

Odgajatelji su stručni djelatnici koji u neposrednom radu s djecom provode

različite programe predškolskog odgoja. Tako otprilike zvuči stručna definicija
odgajatelja.

Ona manje formalna definicija opisala bi poziv odgajatelja na sljedeći način:

Odgajatelj je onaj koji iz ljubavi služi i ostvaruje ono u što vjeruje,
on konkretno pomaže, ulijeva povjerenje i vjeruje u pozitivnu nutrinu djeteta,
poštuje njegovu slobodu, bez nametanja, samo predlaže,
ne ustručava se opominjati, ne boji se istine, već opominje mirno i smireno.
On odgaja uvijek, u svakoj sredini, uvijek novim i živim jezikom ljubavi,
razgovara bez zatvorenosti, otvoren je prema novim vrednotama, prema
znakovima vremena.

83
Postoje odgajatelji i ODGAJATELJI - oni koji nam se urežu u pamćenje. Što čini
te osobe posebnima i u čemu je njihova kompetencija pitanja su koja zaokupljaju
stručnjake koji se bave odgojem.

LaVisa Wilson, američka znanstvenica, pokušala je dati odgovor na to pitanje,

navodeći sljedeće karakteristike ličnosti kao najvažnije za kompetentnog
odgajatelja:

1. Fizičko zdravlje – dobro zdravstveno stanje nužan je preduvjet dobrog

obavljanja posla koji zahtjeva visoku razinu energije.
2. Psihičko zdravlje – kroz svakodnevni kontakt s djecom, odgajatelj/učitelj
je osoba koja treba biti emocionalno dostupna, sposobna za fizičku
bliskost, empatiju i razumijevanje. Rad s djecom često je emocionalno
iscrpljujući i zahtijeva osobu koja može emocionalno više davati nego
primati. Biti odgajatelj/učitelj znači moći se adekvatno nositi s mnogim
emocionalnim zahtjevima koje djeca imaju.
3. Pozitivna slika o sebi – kompetentan odgajatelj/učitelj osjeća se dobro u
svojoj koži, siguran je u sebe i svoje znanje, često se za njega može reći
kako mu djeca sama prilaze.
4. Fleksibilnost – promjene dnevne rutine ne uzrujavaju ga već pred njega
postavljaju nove izazove. Promjene plana i aktivnosti vesele ga.
5. Strpljivost – što je dijete mlađe, ova je karakteristika važnija. Mala djeca
od odrasle osobe traže više pažnje i nadzora što često
odgajatelja/učitelja dovodi do iskušavanja granica strpljenja.
6. Pozitivan – odgajatelj/učitelj treba svojim ponašanjem djetetu biti
pozitivan model. On je svjestan da je pod stalnom prismotrom dječjih
očiju koja o svijetu uvelike uče oponašajući ga. Kompetentan
odgajatelj/učitelj vrlo je svjestan važnosti svojeg pozitivnog stava i
ponašanja.
7. Otvorenost – kompetentan odgajatelj/učitelj otvoren je za nove spoznaje,
spreman je učiti i usavršavati se.

Kompetentan odgajatelj/učitelj nadasve uživa u svom poslu. On je osoba koja

zadovoljstvo crpi iz zadovoljstva djece o kojoj brine.

Neke od ostalih osobina koje posjeduje kvalitetan odgajatelj su sljedeće:

susretljivost, smirenost, pažljivost, duhovitost, nasmijanost, nenametljivost,
spontanost, kreativnost, sklonost inovacijama, refleksija,…

ULOGA KVALITETNOG, SUVREMENOG ODGAJATELJA

84
Osnovna zadaća djelatnosti predškolskog odgoja jest očuvanje tjelesnog i
mentalnog zdravlja djeteta, te poticanje cjelovitog razvoja svih njegovih
funkcija, sposobnosti i mogućnosti. Odgajatelj je tu da svojim radom to i
omogući.
Uloga suvremenog odgajatelja sve je više usmjerena na organizaciju sredine,
izbor materijala i sredstva koji će poticati djecu na razmišljanje, na rješavanje
problema, na stjecanje novih znanja, a ne izravno poučavanje, iako se tijekom
odgojno-obrazovnog rada može zamijetiti da se neki od odgajatelj ne drže ovih
pretpostavki.
Upitno je koliko odgajatelja je svjesno takvog (pogrešnog) načina rada, a koliko
njih tako postupa nesvjesno, pod utjecajem iskustva iz osobnog odgoja i
obrazovanja
Odgajatelj u svojoj grupi oblikuje način življenja – kvalitetan odgajatelj pri tome
je usmjeren na potrebe i interese djece.
Uloga kvalitetnog odgajatelja podrazumijeva razumijevanje razvoja djece,
promatranje djece u radu i igri, planiranje grupnih i individualnih ciljeva
temeljenih na interesu i potrebama djece, osiguravanje fleksibilnog okruženja,
poštovanje prema djeci i njihovim idejama, ohrabrivanje djece pri rješavanju
problema, poticanje djece na obogaćivanje i proširenje igre, dodavanje
materijala, poticanje djeteta na daljnje razmišljanje. Kvalitetan odgajatelj je
djetetov partner u istraživanju, prati napredak djeteta promatrajući i bilježeći,
pravedno i iscrpno komentira dječje radove.

Iako se odnosi na glavni dio odgajateljskog poziva, neposredan rad s djecom nije
jedini zadatak kvalitetnog, suvremenog odgajatelja. Takav odgajatelj mora biti
spreman na suradnju sa kolegama, suradnju sa roditeljima, te konstantno
obrazovanje i stručno usavršavanje.
U suradnji s roditeljima odgajatelj bi trebao posjedovati sljedeća načela:
 Funkcionalnost: u što kraćem vremenu raspraviti što veći broj problema
 Pedagoški optimizam: podrazumijeva vjeru odgajatelja u sebe, djecu, svoj
rad
 Taktičnost: prenošenje činjenica o djetetu na adekvatan način
 Integrativnost: odgajatelj mora uključiti sve nove spoznaje proizašle iz
suradnje u svoj praktičan rad

SUVREMENI ODGAJATELJ – REFLEKSIVNI PRAKTIČAR

Mnoge su vrline koje jedan odgajatelj mora posjedovati, između ostalog, mora
biti vrstan praktičar.

85
Stjecanje praktične kompetencije pretpostavka je za istraživanje, razvijanje i
građenje kurikuluma, kao i stjecanje stvaralačke kompetencije odgajatelja u
odgojnoj praksi.
Odgajatelj mora steći znanje u akciji. U svakodnevnoj praksi, kada se
kompetentni praktičar suoči s određenim problemom ili zadatkom, on najčešće
preuzima akciju, pa onda razmišlja o njezinoj svrhovitosti, promašajima i novim
mogućim rješenjima.
Stjecanje praktične kompetencije složena je djelatnost i važna je jednako kao i
stjecanje teorijskog znanja.
Rješenje za stjecanje praktične kompetencije jest u organiziranju akcijskih
istraživanja, koja bi praktičara trebala motivirati na svjesnu refleksiju i
samorefleksiju, te istraživanje svoje prakse. Potrebna je argumentirana kritička
rasprava s kolegama radi ocjenjivanja svojih pogrešaka i pronalaženja
zajedničkog odgovora na nove prijedloge.
U tom procesu promatranja, analiziranja i osvješćivanja svojih pogrešaka u radu,
što predstavlja prvi korak prema refleksivnom praktičaru, odgajatelju je
potrebna pomoć. Osnovni zadatak takvog pomagača-promatrača je identificiranje
nesklada između odgajateljevih namjera i realizacije.
Dječje reakcije na njegovu akciju mjerilo su razumijevanja i interpretacija te
akcije, a istodobno i odgovor kakva je odgajateljeva implicitna pedagogija.
Kvalitetan odgajatelj bi se trebao zapitati što treba mijenjati, da bi ga djeca
bolje razumjela i reagirala. Kroz zajedničku raspravu odgajatelj se osposobljava
da kritički razmišlja o svojoj praksi, i da svoju refleksiju artikulira u sebi i
raspravi je sa drugima, što je glavna značajka refleksivnog praktičara.
Samorefleksija i refleksija bitna je za konstruiranje i kreiranje onih praktičnih
situacija o kojima praktičar zajedno sa svojim kolegama promišlja, analizira i
planira promjene. Pedagoška dokumentacija može mu u raspravi biti veliki oslonac.
Kvalitetan, suvremeni odgajatelj refleksivni praktičar je onaj odgajatelj koji u
svoj rad uvodi suvremene metode, koje potom ocjenjuje, procjenjuje,
uspoređuje, planira daljnje postupke u svom radu.

Kvalitetan odgajatelj –praktičar u svom radu s djecom treba mijenjati rutinu,

biti uključen u neprekidni proces učenja i upoznavanja neposredne prakse.
Odgajatelj koji je spreman na mijenjanje postojeće prakse uključuje se u
raspravu s djecom, sluša njihova objašnjenja i na taj način po potrebi ispravlja
vlastito gledište. Taj proces mu, između ostalog, pomaže u osobnom i
profesionalnom napretku.
Suvremena praksa odgajatelja mora biti više refleksivna a manje rutinska, što
znači da odgajatelji trebaju više promišljati vlastite postupke, a manje se
usmjeravati prema pedagoškim klišejima.

86
 TKO JE DOBAR I STRUČAN ODGAJATELJ?
Prema Kramer (1994) dobar odgajatelj je:
 Sposoban promatrati sebe kao osobu koja kontinuirano uči i ima želju
pronalaziti i provjeravati različite modele bez pretenzije da unaprijed ima
odgovor na sva pitanja – mnogi odgajatelji smatraju da moraju biti
„hodajuće enciklopedije“, no smatram da odgajatelji sebi na taj način
stvaraju nepotreban stres, djeci daju pogrešan dojam da se „sve mora
znati“. Mislim da je važno djeci objasniti da ni odrasli sve ne znaju i da se
zapravo uči cijeli život, te da imamo pravo promijeniti svoje mišljenje kada
shvatimo da nismo bili u pravu.
 S izraženom potrebom napredovanja u osobnom i profesionalnom pogledu
Smatram da odgajatelji koji nisu spremni raditi na sebi lako upadnu u
rutinu, a rutina je kod ovog poziva loša opcija za sve sudionike odgojno –
obrazovnog procesa. Odgajatelj bi trebao „ići u korak s vremenom“, što
znači konstanto se obrazovati i usavršavati
 Dobar promatrač i slušatelj djeteta
Da bi odgajatelj mogao planirati poticaje, važno je poznavati svako
pojedino dijete, a to ćemo najbolje učiniti promatrajući ga u raznim
igrovnim situacijama i baratanjem raznolikim materijalima. Na osnovu toga
odgajatelj može pomoći djetetu u njegovom razvoju i usavršavanju
sposobnosti

 Poznavatelj sredine u kojoj radi sa svim socijalnim, kulturnim i ekonomskim

različitostima
Kao što nam je poznato, dijete oblikuju genetski faktori, ali i njegova
sredina sa svim svojim utjecajima. Smatram da to uključuje i stil
odgajanja roditelja kojeg je važno uskladiti sa odgojem u ustanovi
(religija, posebna prehrana,…)
 Poznavatelj zakonitosti djetetova rasta i razvoja
Smatram da je to osnova koju svaki odgajatelj mora posjedovati i da je
bez toga svaki daljnji rad s djecom teško ostvariv. Odgajatelj mora znati
kada je određeno djetetovo ponašanje normalno i primjereno njegovoj
dobi, a kada se ono može smatrati određenim poremećajem.
 Poznavatelj procesa učenja predškolskog djeteta – različitih načina i
intenziteta
Da bi maksimalno unaprijedio djetetov razvoj , odgajatelj mora poznavati
zakonitosti djetetovog razvoja, što uključuje i učenje. Predškolsko dijete
najbolje uči kada je samo aktivno, a ne kada sluša i promatra druge. Stoga
djetetu treba omogućiti da istražuje, što znači poznavanje djeteta i

87
 ponudu materijala u skladu s njegovim sklonostima i potrebama uz
neprestano obogaćivanje aktivnosti i materijala. Odgajatelj treba
promatrati dijete, te u skladu s time otežavati ili olakšavati ponuđenu
problemsku situaciju
 Sklon postavljanju pitanja o motivima djece, zaključak ostavlja otvoren, ne
žuri, istražuje, uzima u obzir mišljenja drugih, otvoren za riskantne ideje,
za postavljanje pitanja, istraživanja i sl.
Više puta se zna dogoditi da odgajatelj požuruje dijete sa odgovorom
postavljajući mu dodatna pitanja i dijete na taj način navodi na odgovor.
Smatram da se na taj način djetetu onemogućava da kreativno razmišlja.
Dijete mora znati da njegov odgovor ili pretpostavka ne mora uvijek biti
točan, da je važna i njegova mašta, te uvažavanje njegovog mišljenja kakvo
god ono bilo.
 Sposoban preuzeti rizik i ne opterećivati se unaprijed postavljenim planom
Planirani poticaji samo su okvir za ono što namjeravamo raditi s djecom.
Kvalitetan odgajatelj ne bi se smio opterećivati njima i time što će
„napisati u dnevnik“. Interesi i potrebe djeteta su jedini plan kojeg se
odgajatelj treba držati, što znači da se plan lako promijeni ako vidimo da
se djeci ono što smo pripremili ne sviđa i ne odgovara njihovim potrebama.

 Spreman na kompromis, omogućuje improvizacije i kreativno izražavanje

Takav odgajatelj neće djetetovu kreativnost sputavati na način da njegove
likovne radove „vraća“, jer treba ispuniti cijeli papir, more mora biti plave
boje…
 Fleksibilan – sredinu organizira prema trenutačnim potrebama
U svakom dječjem vrtiću postoje standardni centri/kutići. Međutim,
obično se pred godišnje odmore može primijetiti kako su djeca zasićena
ponuđenim materijalima, prostorom kroz koji se mogu kretati i zatvorenih
očiju. Ovisno o dječjim interesima i godišnjim dobima mogu se uvoditi
novi kutići (npr. centar za osamljivanje, centar za istraživanje, centar za
presvlačenje i maskiranje, glazbeni centar,…). Iz vlastitog iskustva mogu
potvrditi da je većina djece zainteresirana za pedagoški neoblikovane
materijale budući da omogućuju raznoliku interpretaciju i korištenje, a
upravo to onemogućuje rutinu i dosadu.

ZAKLJUČAK

88
Većina dječjih vrtića u nas osigurava djeci cjelodnevni boravak, što znači i do
devet sati boravka u ustanovi. Kada se malo bolje promisli, dijete u tom slučaju
provede više vremena uz odgajatelja nego uz roditelja, što dovoljno govori o
potrebi da dijete bude uz stručnu i kompetentnu osobu.
Iako je ljubav prema odgajateljskom pozivu i djeci iznimno važna za uspješno
obavljanje posla, to nikako ne osigurava kvalitetu i stručnost.
Svaki odgajatelj mora biti stručno adekvatno obrazovana osoba koja će se
usavršavati tijekom cjelokupnog radnog vijeka. Obrazovanje i stručno
usavršavanje omogućuju bolje poznavanje djetetovog razvoja i načina učenja, te
odgajatelju pomažu da se razvija kako na osobnom, tako i na stručnom planu.
Vrlo je važno da odgajatelj ne upadne u rutinu, nego da konstantno preispituje
svoje postupke, mijenja svoju praksu i prilagođava je potrebama djece.
Na moje pitanje kakva bi „teta“ trebala biti, odgovor djece je uglavnom bio –
dobra. U njihovim očima to je značilo – lijepa, da ne viče, da se lijepo igra, da
nam čita priče.
U mojim očima, to znači sljedeće: odgajatelj mora voljeti svoj rad i iz dječjeg
zadovoljstva crpiti energiju za sljedeći radni dan, djeca mu moraju biti stalna
inspiracija da mijenja i usavršava sebe i svoj rad, djecu mora slušati i promatrati,
čuti i ono što dijete ne izgovori riječima.

22. ODGAJATELJ – REFLEKSIVNI PRAKTIČAR

Mnoge su vrline koje jedan odgajatelj mora posjedovati, između ostalog, mora
biti vrstan praktičar.
Stjecanje praktične kompetencije pretpostavka je za istraživanje, razvijanje i
građenje kurikuluma, kao i stjecanje stvaralačke kompetencije odgajatelja u
odgojnoj praksi.
Odgajatelj mora steći znanje u akciji. U svakodnevnoj praksi, kada se
kompetentni praktičar suoči s određenim problemom ili zadatkom, on najčešće
preuzima akciju, pa onda razmišlja o njezinoj svrhovitosti, promašajima, novim
mogućim rješenjima.
Stjecanje praktične kompetencije složena je djelatnost i važna je jednako kao i
stjecanje teorijskog znanja.
Rješenje za stjecanje praktične kompetencije jest u organiziranju akcijskih
istraživanja, koja bi praktičara trebala motivirati na svjesnu refleksiju i
samorefleksiju, te istraživanje svoje prakse. Potrebna je argumentirana kritička

89
rasprava s kolegama radi ocjenjivanja svojih pogrešaka i pronalaženja
zajedničkog odgovora na nove prijedloge.
U tom procesu promatranja, analiziranja i osvješćivanja svojih pogrešaka u radu,
što predstavlja prvi korak prema refleksivnom praktičaru, odgajatelju je
potrebna pomoć. Osnovni zadatak takvog pomagača-promatrača je identificiranje
nesklada između odgajateljevih namjera i realizacije.
Dječje reakcije na njegovu akciju su mjerilo razumijevanja i interpretacija te
akcije, a istodobno i odgovor kakva je odgajateljeva implicitna pedagogija.
Svaki odgajatelj bi se trebao zapitati što treba mijenjati, da bi ga djeca bolje
razumjela i reagirala. Kroz zajedničku raspravu odgajatelj se osposobljava da
kritički razmišlja o svojoj praksi, i da svoju refleksiju artikulira u sebi i raspravi
je sa drugima, što je glavna značajka refleksivnog praktičara.
Odgajatelj – refleksivni praktičar je onaj odgajatelj koji u svoj rad uvodi
suvremene metode, koje potom ocjenjuje, procjenjuje, uspoređuje.

Pravo pitanje koje bi svaki odgajatelj sebi trebao postaviti bilo bi:
 Jesu li moja djeca zadovoljna boravkom u vrtiću?
 Što činim i što im pružam da budu zadovoljni, počevši od okruženja,
izbora materijala, izbora kutića, prostora...

Stručno kompetentan odgajatelj kontinuirano se pita »Zašto? Zašto?« počevši od

vidljivih znakova nezadovoljstva (npr. zašto su moja djeca agresivna, zašto plaču
svaki put kad se odvajaju od roditelja, zašto besciljno lutaju po prostoru, zašto
im je dosadno vrtiću...). I rijetko kad je zadovoljan postignutim, jer zna da
uvijek može biti bolje i djeci i njemu. Tek kada vidimo svoju dgojnu praksu
onakvom kakva ona zaista jest moguće je njezino mijenjanje. Da bi se unesle
promijene u odgojno-obrazovnu praksu potreban je drugi par očiju tj. vanjski
promatrač, kolega koji će nam pomoći otvoriti oči. Potreban nam je svima
prijatelj kritičar. Prijatelji kritičari izravno promatraju, participiraju, surađuju,
raspravljaju o konkretnim akcijama, situacijama, o problematičnim stavovima,
idejama koje su vidjeli u praksi svojih kolegica.
Tek transformacijsko-akcijska razina može mijenjati odgojnu praksu i stvarati
novo znanje.
Da bi se vinuli do ove razine znanja prvo je potrebno da svaki odgajatelj vidi što
se događa u praksi njega samoga. Trebalo bi da odgajatelj sam ili uz pomoć
kolegica, prijatelja kritičara procjeni odnos prema predloženim subjektima koji
se mogu dopuniti ili preraditi.

90
Evo nekoliko sugestija o tome što bi se trebalo promatrati:
1. kako su uređeni hodnici, čemu služe, da li se djeca mogu slobodno kretati
po njima
2. ima li djece po hodnicima ili su zatvoreni u grupe
3. najčešće se iz hodnika ulazi u garderobe, kao predprostor, kako su one
uređene, borave li djeca u njima
4. kako je prostor u sobi dječjeg boravka raspoređen, kad uđete u sobu čini
li vam se da je ona prazna, da je sve na svom mjestu, da je previše uredno
5. imate li dojam da je puno materijala, sredstava takvo da djeca imaju
tijekom cijelog dana što zanimljivo činiti
6. kad promatrate sebe ili svoju kolegicu čini li vam se da vi ili ona stalno
imate nekog posla, stalno nešto radite u grupi, čistite, pospremate,
umirujete djecu, a malo vremena imate za promatranje djece i otkrivanje
onoga čime se ona bave, što rade, jesu li zadovoljna
7. ima li dovoljno kutića
8. jesu li oni standardni
9. ili su pak raznovrsni, neuobičajeni, ali prema ponašanju djece njima
zanimljivi
10. jesu li primjereno raspoređeni i odijeljeni jedni od drugih
11. ima li u kutiću dovoljno materijala koji odgovaraju njihovoj namjeni
12. ima li mogućnosti da se dijete osami, ili pak grupica djece da se bavi
nekom aktivnošću bez velikog nadzora odgajatelja ili smetnje druge djece
13. kakve materijale, alate, pribore, sredstva, igračke nudite djeci
14. jesu li to pretežno gotove igračke, plastične kocke, autići
15. ima li onih koje ste sami izradili, ili s djecom, s roditeljima
16. kako se odnosite prema djeci; sliči li taj odnos autoritarnog odraslog
kojeg djeca moraju obavezno slušati i poslušati
17. ili je to odnos odraslog koji ima povjerenja u djecu, ali koji ima određene
zahtjeve

AKCIJSKO ISTRAŽIVANJE
Akcijsko istraživanje je izravno suradničko promatranje i mijenjanje odgojne
prakse s namjerom stvaranja uvjeta, okruženja (socijalnog i fizičkog) i ozračja
koje će voditi emancipaciji, a uz manipulaciju djece i odgajatelja. U ovom se
istraživanju praksa povezuje s teorijom i teorija s praksom.
Kratko sažimajući istraživanje treba:
 pripremiti plan akcije da bi se poboljšalo ono što se već događa u praksi
 da počne raditi na realizaciji plana u praksi
 da prati efekte akcije u kontekstu u kojem se ona odvija
 da razmisli o efektima kako bi mogao planirati iduću akciju u sukcesivnim
ciklusima

91
Istraživanje u izvršavanju ovih 4 aktivnosti obavezno se radi u suradnji i
uključuje sve one koji su uključeni i sudjeluju u akcijskom istraživanju.
Koncepcija akcijskog istraživanja potječe od Lewina (1946.), socijalnog psihologa.

- 1. planiranje
AKCIJSKO ISTRAŽIVANJE - 2. akcija
- 3. procjena (ocjena) rezultata

Odgajatelj se također može staviti u ulogu djeteta koje boravi i živi u toj grupi
iz dana u dan. Pokušajte procijeniti koliko je organizacija, ustroj, okruženje
grupe i vrtića u skladu/neskladu s dječjom prirodom.
 Stručni tim treba odgajatelju omogućiti posjedovanje novih ideja
(refleksivni pristup), analizu i tuđu praksu na temelju kojih se
procjenjuje refleksija
 Zajedničko uočavanje procesa pruža bolje rezultate od izolirane
samoprocjene
 »kooperativo učenje« omogućava analizu, diskusiju i provjeru, refleksni
praktičar na taj način svoje pogreške promatra kao dio učenja
 odgajatelju se treba osigurati mogućnost neovisnog i individualnog
istraživanja prakse bez straha od neuspjeha
 odgajatelju je potrebna pomoć stručnjaka – teoretičara
 odgojna se praksa može mijenjati samo promjenom mišljenja i stavova
praktičara
ODGAJATELJ – REFLEKSNI PRAKTIČAR
 razmišljati o onome što radiš, osmišljavati i pristupiti svakoj stvari
svojstveno je prvenstveno djeci
 mijenjajući praksu, mijenjamo sebe i obrnuto

ODGAJATELJ
 postepeno upoznaje i promatrajući uočava individualne razlike među
djecom te njihove sklonosti i interese
 promišlja i uređuje prostor prema uočenim potrebama i interesima djece
 vodi bilješke i zapažanja o događajima u skupini, reakcijama djece u
pojedinim situacijama
 planira, osmišljava i provodi projekte za koje procjeni da proizlaze iz
zajedničkih potreba i interesa u skupini
 planira i provodi svakodnevnu suradnju s roditeljima, organizira sve
oblike rada i edukaciju roditelja
 prenosi iskustva vlastite prakse u javnost

92
 23. RAZVOJ SOCIJALNE KOMPETENCIJE PREDŠKOLSKE
DJECE

Kompetentan pojedinac je osoba koja može iskoristiti poticaje iz okoline i svoje

osobne, te postići dobre razvojne rezultate. Stručnjaci za socijalni razvoj
razlikuju dva aspekta socijalne kompetencije: vršnjački status/popularnost i
prijateljstvo. Prijateljstvo se razlikuje od vršnjačkog socijalnog statusa po
smjeru i specifičnosti. Vršnjački status je jednosmjeran, prijateljstvo
pretpostavlja uzajamni odabir dvoje specifične djece.
Socijalno kompetentna mala djeca upuštaju se u zadovoljavajuće interakcije i
aktivnosti s odraslim osobama i vršnjacima i kroz takve interakcije poboljšavaju
vlastitu kompetenciju.
Sastavnice socijalne kompetencije su regulacija emocija (reagiranje na socijalno
prihvatljiv način, sposobnost odgode spontanih reakcija), socijalna znanja i
socijalno razumijevanje (poznavanje normi i pravila grupe, sposobnost
predviđanja tuđih reakcija), socijalna umijeća ( npr. pristupanje grupi djece koja

93
se već igra) i socijalne dispozicije (često ponašanje bez prisile nad kojim postoji
dijelom svjesna kontrola).
Djeca u vrtiću pokazuju razne probleme u socijalizaciji koji mogu imati razne
uzroke. Nekima manjkaju znanja i umijeća potrebna za uključivanje u vršnjačku
interakciju.
Socijalno kompetentna, samostalna djeca najčešće potječu iz obitelji u kojima se
miješaju toplina i nadzor i gdje vlada ravnoteža između bliskosti i rezerviranosti.
Da bi postiglo socijalnu kompetenciju, svako dijete se mora osjećati dijelom
odgojne zajednice. Razvoju socijalne kompetencije pogoduju mješovite grupe.
Temeljno načelo prema kojem bi se trebao odvijati odgojno – obrazovni rad s
predškolskom djecom je uvažavanje i poštivanje osjećaja djece, kako bi postali
kompetentni sudionici u skupini.
Socijalno se ponašanje razvija u zatvorenom krugu: djeca koja su simpatična,
bivaju sve omiljenijima i prihvaćenijima, nepristupačna djeca se odbacuju, čime
postaju još nepristupačnija. Što je dijete mlađe, to mu je lakše izaći iz
negativnog kruga.
Ozračje grupe je najbolje ako ga obilježava autentična, neposredna i izravna
komunikacija odraslih sa djecom glede normi, pravila i očekivanja vezanih uz
sudjelovanje u životu grupe.
Optimalna intervencija odgajatelja potiče socijalnu kompetenciju. Intervencija
odgajatelja ne bi smjela biti tako česta da djeca malokad dobiju priliku sama
rješavati svoje probleme, ali dovoljno česta kako ni jedno dijete ne ušlo u
negativan krug.
Interakcija odgajatelja s djecom je model socijalne kompetencije.
SOCIJALNA KOMPETENCIJA – pojedinčeva sposobnost iniciranja (započeti,
pokrenuti) te održavanje zadovoljavajućih recipročnih odnosa s vršnjacima tj.
sposobnost da potakne i održi odnos s vršnjacima
Stručnjaci razlikuju 2 aspekta socijalne kompetencije:
1. POPULARNOST – razina na kojoj vršnjaci prihvaćaju ili odbacuju pojedinca
2. PRIJATELJSTVO – predstavlja uzajamni odabir dvoje specifične djece

Bitno je naglasiti i SASTAVNICE soc. kompetencije koje bi dijete trebalo

poznavati (ovladati):
1. REGULACIJA EMOCIJA – sposobnost da se reagira na zahtjevne
situacije s rasponom emocija na način koji je društveno prihvatljiv npr.
obuzdavanje bijesa dok se ne riješi neki sukob
2. SOCIJALNA ZNANJA – poznavanje normi i glavnih socijalnih pravila
društva kojem dijete pripada
SOCIJALNO RAZUMIJEVANJE – sposobnost predviđanja taktičkih
reakcija na neuobičajene situacije, razumijevanje takvih emocija

94
 3. SOCIJALNA UMIJEĆA – pristup jedni drugima; način na koji djeca
pristupaju jedni drugima je najvažnije socijalno umijeće u predškolskoj
dobi
4. SOCIJALNE DISPOZICIJE – trajne navike ili karakteristični način
reagiranja na iskustva u različitim situacijama; npr. radoznalost, šaljivost,
plahost, svadljivost, škrtost...

Ne možemo ne spomenuti da najveći utjecaj na razvoj socijalne kompetencije ima

OBITELJ, ali ne možemo zanemariti ni VRTIĆKE ELEMENTE (koji nas trenutno
interesiraju), a to su utjecaj:
1. VRŠNJAKA – studije su pokazale da je društvo vršnjaka jako bitno;
socijalna iskustva u 5,6 god. živ. osiguravaju temelje za sva buduća
iskustva
2. ODGAJATELJA – ima specifičnu, važnu ulogu u promicanju soc. razvoja
djece kojima je potrebno individualno vođenje jer nisu sva djeca jednaka i
svakome se treba posebno posvetiti. Uloga odgajatelja je stvaranje
osjećaja zajedništva i poticanje suradničkog, grupnog okruženja.
Da bi se postigla socijalna kompetencija dijete se mora osjećati djelom odgojne
zajednice. Grupe djece mješovite dobi znači obogaćenu vrtićku zajednicu. Djeci
se pruža veći broj prilika za pružanje i poimanje pomoći.

STRATEGIJE POUČAVANJA KOJE POJAČAVAJU SOCIJALNU

KOMPETENCIJU
1. otvorena komunikacija s roditeljima
2. poštivanje dječjih osjećaja
3. uspostava povjerenja i autoriteta
4. pozitivno etiketiranje dječjeg karaktera
5. uvažavanje individualnih razlika
6. poboljšano ovladavanje porivima
7. pozivanje na temeljna pravila
8. pojačavanje prosocijalnih umijeća – djeci je potrebno snalaženje u
socijalnim situacijama, ohrabriti ih dok čekaju red za neku aktivnost ili
upustiti ih u sukob za rješavanje problema; pojačati djetetovo umijeće
pristupa socijalnim situacijama eksperimentalno, a da se ne osjeća
izopćenim pri neuspjelim pokušajima
9. pomoć djeci u prevladavanju nedaća.

OSNOVNA PRAVILA ZA JAČANJE SOC. KOMPET. DJETETA

95
 1. dozvolite i ohrabrujte djecu da pomognu najmlađima u svakodnevnim
obavezama u odgojnoj skupini
2. zahvalite djeci na pomoći i na tome što su bili pažljivi, obzirni...
3. ohrabrujte djecu da drže u redu i da dijele opremu i materijal
4. odajte priznanje za održavanje reda i dijeljenje
5. osigurajte djeci dovoljno vremena da sama izađu na kraj s međusobnim
problemima
6. vi modelirajte socijalno prikladne načine za rješavanje socijalnih problema
7. ohrabrujte djecu da riječima izražavaju svoje potrebe i osjećaje
8. potičite djecu da slušaju jedni druge
9. pridružite se djeci kao sudionik u njihovim aktivnostima i igri

SOCIJALNO KOMPETENTAN ODGAJATELJ

1. u sobi zauzmite takvu poziciju da možete vidjeti većinu djece istovremeno
2. održite pozornost na dvije ili više aktivnosti istovremeno ne gubeći tok ni
jedne
3. budite autoritativni s djecom kada je to neophodno
4. upute i ograničenja postavljajte jasno i pozitivno
5. govorite djeci i slušajte ih u razini njihovih očiju
6. govorite izražajno, ugodnim, jasnim, dobro moduliranim glasom
7. uskladite svoje neverbalno ponašanje s namjerama verbalnog ponašanja
8. preusmjerite dijete s lošeg ponašanja – prevenirajte (prevencija) neugodan
događaj na vrijeme
9. kada se događaju problemi koji zahtijevaju našu reakciju, reagirajte brzo
10. disciplinirajte određeno dijete kada se neprimjereno ponašanje dogodi
11. ostanite mirni i razboriti kada postavljate pravila i disciplinirate dijete
suzdržite se od upotrebe tjelesnih i ponižavajućih kazni

NEGATIVNI POSTUPCI

96
 1. prazne prijetnje
2. usporedbe
3. neprimjerene i česte pohvale
4. postavljanje zbunjujućih pitanja
Kao zaključak u radu odgajatelja možemo navesti važnost razgovora odgajatelja
s djetetom – čak i s onim najmlađim i to kao s razboritom osobom. Odgajatelj se
treba služiti ljubaznom, izravnom, činjeničnom, otvorenom komunikacijom s
djecom.
Ne smijemo to gubiti iz vida jer je rano djetinjstvo najpovoljnije razdoblje da se
djeci pomognu postići socijalne kompetencije u interpersonalnim odnosima.

OBITELJ U ŠIREM KONTEKSTU

ULOGA ZAJEDNICE – skupina pojedinca kojima je stalo do boljitka svakog od
njih; ostaje od središnje važnosti za socijalni i emocionalni razvoj
ULOGA VRŠNJAKA – važnost ranih odnosa s vršnjacima može se primijetiti i po
tome što se djeca osjećaju manje stresno u nepoznatim situacijama u nazočnosti
drugog djeteta po njima nepoznatog nego kad su sama.
ULOGA ODGAJATELJA – nauče socijalnu kompetenciju kroz neposrednu poduku.
Uspješno je individualno vođenje – dijete obraća pozornost kad je izravno
uključeno u neku situaciju.
Lakše je ponuditi prijedlog u prijateljskom i prijateljskom okružju – povećava
djetetovu sposobnost da sasluša i reagira na prijedloge

Socijalno kompetentna, samostalna djeca najčešće potječu iz obitelji u kojima se

miješaju toplina i nadzor te vlada bliskost. Mnogobrojne roditeljske
karakteristike utječu na socijalni razvoj djeteta.

TRENUTAK U KOJEM DIJETE POČNE SHVAĆATI RAZLIKU »JA« I »DRUGI«,

TRENUTAK JE PSIHOLOŠKOG ROĐENJA DJETETA. To je ujedno i početak
socijalnog razvoja kojim dijete postaje dio obitelji, porodice vršnjačkih grupa,
nacije.
Pred njim je dug i složen socijalizacije na kojem ono stječe soc. znanja, razvija
soc. vještine i postepeno uči kako živjeti s drugima ne gubeći pritom osobni
identitet i težeći autonomiji.
Dijete sliku o sebi gradi na temelju osobnih iskustava te iskustava interakcije s
drugim odraslima i vršnjacima.

97
 24. POSJETI S DJECOM PREDŠKOLSKE DOBI

Logikom samog življenja, malenom je djetetu predodređeno da istražuje,

otkriva, eksperimentira, na različite načine simbolizira.
Djetetov svijet, njegovo upoznavanje i istraživanje ne mogu se zaustaviti na dva
centra tog svijeta, a to su roditeljski dom i predškolska ustanova sa njihovim
poveznicama.
Stalna i dinamična interakcija djeteta i šira okolina pridonosi razvoju i mijenjanju
djeteta, ali kroz razvoj i mijenjanje okoline oko njega.
U podneblju društvenog mikro i makro sve do elemenata makrosustava (Ekološka
dječja enciklopedija, 1985.) dijete upoznaje relevantne pojedinosti, zauzima neki
odnos prema njima, prilagođuje ih sebi, čime ih stvarno i potencijalno mijenja,
mijenjajući i prilagođujući i sebe prema sredini.

Neki primjeri zašto je potrebno širiti prostor interakcije između djeteta i

njegova okruženja:

98
  dječje potrebe, počevši od zdravstvenih, spoznajnih,
emocionalno-socijalnih pa sve do kulturoloških i rekreativnih nije moguće
zadovoljiti samo u roditeljskom domu i predškolskoj ustanovi u širem i potpunijem
smislu
 potrebe za kretanjem, tjelesnim razvojem, boravkom na zraku
zahtijevaju izlazak u vanjski prostor. Isto to se odnosi i na rješavanje
zdravstveno-medicinskih potreba i osiguravanjem dječjeg zdravlja
 dijete ne može u roditeljskom domu i predškolskoj ustanovi
zadovoljiti sve spoznajno-doživljajne potrebe; različite životne zajednice u
svijetu prirode i društva moguće je upoznati u njihovom prirodnom
 dinamična zbivanja i kretanje u okolini uključuje djecu u svoj
kontekst.

Što posjetiti u okolini nije moguće, a ni potrebno propisivati.

Odgajatelj mora znati sadržaj svih dostupnih, uvjetno nazvanih prirodnih
segmenata i zajednica (parkovi, livade, polja, šume, farme i dr.), objekata u
kojima se zadovoljavaju kulturne, vjerske i slične potrebe, objekata u kojima se
kupuju potrebne stvari kao i infrastrukturne punktove.
Posao odgajatelja je da iz tog kompleksa pažljivo izabere mjesto posjeta. Da bi
dijete bolje doživjelo i spoznalo posjećeno mjesto odgajateljima se preporuča da
sakupljaju mape podataka, slikovne elemente, audio i video elemente, stihove,
pjesmice.

s njime istražuje, otkriva, reagira na djeci srodan način, Posjetiti se mogu:

 tržnice, trgovine, robne kuće, specijalizirane trgovine, markete
 zdravstvene ustanove; od mjesnih ambulanta opće prakse do ljekarnica
 pošte, banke, vatrogasne i redarstvene postaje
 muzeje, izložbene prostore, povijesne i kulturne spomenike i objekte,
sakralne i spomeničke institucije
 uzgajališta nekih flora i fauna, mora i obale, botaničke i zoološke
vrtove, povrtnjake, njive, livade, farme, parkove, luke, marine,
kupališta, turističke i sportske objekte, rekreacijske objekte.

Ovo su samo neka od destinacija koji se mogu naći unutar svakog odabira
odgajatelja. Odgajatelj odabire na temelju svoje prosudbe o dostupnosti i
optimalnoj vrijednosti onoga što će se posjetiti. To je ujedno i uvodni stupanj
pripreme posjeta.

99
Da bi odgajatelj organizirao posjet mora biti posredno i neposredno obaviješten
o mjestu posjeta. I to posredno preko raznih izvora bilo usmenih ili pisanih, a
neposredno izravnim uvidom. Uvid je uvelike važan zbog eventualnih dogovora sa
zaposlenicima, posebno s onima koji se uključuju u interakciju s djecom –
posjetiteljima. Potrebno ih je informirati kakav odnos odgajatelj očekuje prema
djeci od njih, osobito prema dječjoj radoznalosti. Odgajatelj po potrebi treba
pojednostaviti odgovore prilagođene situaciji i dječjim mogućnostima poimanja.
Dogovor se mora provesti i zbog mogućih demonstracija, te mogući slijed
pokazivanja detalja. Odgajatelj se mora dogovorit što djeca mogu iskušati
manipuliranjem ili pokretanjem. Dječji istraživači aspekt svodi se na vizualno-
akustične dojmove, koji se asocijativno povezuju s poznatima, te se preradom
uključuju u spoznajno doživljajni sklop te djeca na taj način uspostavljaju bolju
kontrolu. Uključeni miris i opip pospješuju taj proces.
Odgajatelj mora utvrditi i dogovoriti optimalno vrijeme za posjet, optimalno za
radno vrijeme mjesta posjeta i sa aspekta djece. Svakako nije svejedno da li je
riječ o prvom ili ponovljenom posjetu ili možda sljedećem u nizu istovrsnih.
Potrebno je voditi računa o tome ako su djeca još uvijek intenzivno angažirana
preradom iskustva u koja je uključen prethodni posjet, ne bi trebalo forsirati
novi. Tek kada se osjeti pad intenziteta prethodne prerade, može se ići u novi
posjet. Dragocjeno je ako se ostvaruje niz posjeta u kojima djeca potvrđuju i
proširuju opseg prerade te time povezuju iskustva.
Primjerice, posjet trgovini ptica nakon posjeta zoološkom vrtu ili posjet
izložbenom prostoru povezat sa posjetom likovnog umjetnika.
Tijekom promatranje odgajatelj mora biti spreman na činjenicu da će se dječji
interes „rasipati“ posvuda, pa je potrebno fiksirati početne i ključne točke.
Dakako pravilo prilagođavanja dječjem interesu i dalje ostaje, što znači
partnerski odnos zajedničkog traženja, istraživanja, čuđenja, pitanja upućena
konkretnim osobama. Za djecu je prirodnije i poticajnije, ako odgajatelj zajedno
pokušava izazivati ne samo njihova pitanja nego i moguće interpretacije,
pretpostavke, objašnjenja, pa i biti u ulozi nekoga tko ne zna i čeka mišljenje
drugog.
Vrlo je bitno djecu podsjećati na pravilno ponašanje tokom odlaska do destinacije
posjeta, kao i pri ulasku i susretu s osobljem koje će zateći na mjestu posjete.
Odgajatelj treba primjerom ukazati na prikladno ponašanje u određenoj situaciji,
govorno pratiti situacije i obrazložiti ponašanja, omogućiti djeci da uočavaju,
pitaju i sl.
Ponekad je potrebno i više dana da se djeci slegnu dojmovi te da prerade
doživljaje.
Općenito: prerade su dobrim dijelom determinirane pripremljenim namjenskim
predmetima i materijalima, iako će se često dopuna i traženje prikladnih
elemenata za dječju ekspresiju ostaviti dječjoj invenciji, tražnju i oblikovanju. U

100
najviše slučajeva razvijat će se analogna tematska igra, eventualno igra uloga ili
uklopljena u neki omnibus dječjeg sklopa igara ili usporedno s nekom drugom
igrom. 2
Pored inicirane igre, od strane odgajatelja, djeci ostaje sloboda da stvaraju
vlastiti kompleks igara.
Svako dijete posjet i detalje doživi na svoj način, pa iz toga proizlazi razlika
dječje prerade. Unutar sugerirane tematske aktivnosti djeci ostaje da unesu
vlastiti doživljeni detalj. Dječja će mašta mnogo toga dopuniti i izmjenom
prilagoditi svom spoznajnom i čuvstvenom sklopu(željama).
Odgajatelj se partnerski uključuje zajedno s djecom u igru prerade, ponekad
vlastitom akcijom diskretno podsjeća na koji detalj ili dodajući i uključujući u
igru prikladan rekvizit.

25. ŠETNJE I IZLETI DJECE

Posjeti s djecom predškolske dobi bogate dječji svijet i osiguravaju nove,

uzbudljive mogućnosti učenja. Odgajatelj tijekom planiranja treba znati što
tim posjetom želi postići, kako osigurati ostvarenje tog cilja i kako će
izgledati aktivnost prije i nakon posjeta. Isto tako se treba dogovoriti sa
roditeljima, da li uopće dopuštaju da dijete ide u posjet ili na izlet, da li se
žele uključiti i slično. Prije samog posjeta, odgajatelj to mjesto treba
posjetiti sam. Treba naravno organizirati i prijevoz, pratnju, hranu,
primjerenu odjeću i obuću.
U interakciji s izvanjskim okruženjem dijete razvija sva područja svoga
razvoja:
 tjelesni razvoj: razvoj motoričkih sposobnosti
 socijalni razvoj: kulturno ponašanje, razvoj suradnje, opuštena
atmosfera, uče o društvenoj zajednici
2
A. Došen Dobud, Malo dijete veliki istraživač, Zagreb, 1995., str.64

101
  emocionalni razvoj: dijete razvija pozitivnu sliku o sebi, estetiku
 spoznajni razvoj: izravna interakcija s ljudima i predmetima, upoznaje
se okolina u različita godišnja doba, razvija se mašta i kreativnost
Šetnje su dobar način istraživanja vanjskog okruženja, ne trebaju velike
pripreme. Odgajatelj treba usmjeriti dječju pažnju na određenu pojavu.

Broj posjeta okolini, koje će osigurati predškolska ustanova ovisit će o različitim

kontroliranim i nekontroliranim činiteljima: materijalnim uvjetima, raspoloživu
vremenu ustanove s obzirom na udaljenost objekta, institucija i sl. koji se žele
posjetiti, mogućnostima zaštite djece prilikom posjeta, ukupnoj odgojno –
obrazovnoj vrijednosti i dostupnosti glede dobi djece i dr.
Treba organizirati i višekratne posjete. Takvi su posjeti važni zbog dječjeg
burnog razvoja i mijenjanja pa su mogući različiti pristupi djeteta istom djeliću
okoline. Korisno bi bilo da odgajatelji imaju pregled nad sadržajima svih
dostupnih prirodnih segmenata i zajednica kao i onih gdje se kupuju potrebne
stvari, institucije i objekti u kojima se zadovoljavaju kulturne, vjerske i slične
potrebe. Odgajatelj će iz tog kompleksa pažljivo izabrati mjesto posjeta.
Potreban je izbor optimalnog vremena za posjet s obzirom na uvjete koje pruža
mjesto posjeta, kao i sa stajališta djece. U tijek pripreme, kao i sam odlazak do
destinacije posjeta, pripada i podsjećanje na ponašanje putem kao i pri ulasku i
susretu s osobljem što će se zateći na mjestu posjete. Odgajatelj treba
primjerom ukazati na prikladno ponašanje. Prerade doživljaja i u njih uključenih
iskustava obično slijede koji dan nakon posjeta, kako bi se slegli dojmovi.
Da bi uspio, izlet mora biti dobro pripremljen, organiziran i proveden.

Potrebno je:
 utvrditi odredište izleta koje mora biti sigurno za djecu
 obavijestiti roditelje i dobiti njihovu suglasnost
 dogovoriti koliko će roditelja pratiti djecu
 utvrditi način odlaska (prijevoz) i povratka, putne troškove
 razgovarati s djecom o izletu
 dati potrebne upute roditeljima i djeci o odjeći i obući, hrani, piću...
 precizno utvrditi mjesto i vrijeme povratka
Raspoloženje djece najbolji je pokazatelj uspješnosti izleta.
Izleti u predškolsko doba su oblici odgojno-obrazovnog rada u kojima djeca
upoznaju prirodu i okolinu. Odgajatelj utvrđuje odgojno-obrazovne zadatke izleta
u skladu s planom odgojno-obrazovnog rada u dječjem vrtiću i konkretnim planom
rada svoje odgojne grupe.
Odgovornost za pripremu i provođenje izleta snosi odgajatelj. On planira mjesto i
vrijeme izleta i određuje odgojno-obrazovnu vrijednost i zadatke.

102
Odgajatelj treba znati zašto je izlet predviđen baš u to vrijeme, upravo na to
mjesto, što će djeca tamo vidjeti i kako će se doživljaj uklopiti u odgojno
obrazovni proces.
Zbog toga odgajatelj prethodno upozna mjesto predviđeno za izlet. Ako je izlet
cjelodnevni on mora predvidjeti mjesto gdje će djeca ručati, gdje će se odmoriti.
Za odlazak djece na cjelodnevni/poludnevni izlet potrebno je pripremiti
roditelje, kao i djecu. Odgajatelj ih upoznaje kamo će se i što će tamo vidjeti.
Djecu treba upozoriti na ponašanje na javnim mjestima i u prijevoznim
sredstvima. Priprema stvara u djece vedro raspoloženje što pozitivno utječe na
razvoj i odgoj djeteta.
Uspjeh izleta ovisi i o dobroj pripremi.
Prije polaska treba još jednom provjeriti jesu li djeca ponijela sve što je
dogovoreno.
Putem, za vrijeme vožnje, odgajatelj upozorava djecu na vrijedne objekte pokraj
kojih prolaze, imenuje mjesta kroz koja putuju i sl.
Za vrijeme promatranja na izletu odgajatelj postavlja djeci pitanja, uspoređuje
pojave, izvodi jednostavne zaključke i potiče djecu na mišljenje.
Nakon završenih promatranja slijedi odmor i slobodne igre.
S povratkom kući ili u vrtić izlet nije završe.
U dječjem vrtiću raspravlja se, izražavaju se mišljenja, dojmovi o viđenom na
izletu putem slike, modeliranjem, kretanjem.
U predškolsko doba nije potrebno suviše izleta, ali bez izleta dječji vrtić ne može
u potpunosti ostvariti zadatke programa odgojno-obrazovnog rada.

26. POSTUPCI ODGAJATELJA U RAZVOJU DJEČJE

KOMPETENCIJE

Treba postaviti nekoliko jednostavnih pozitivnih pravila skupine, tako da djeca

znaju što se od njih očekuje. Djeci treba pomoći da nauče ta pravila.
Može se postaviti dnevni raspored u slikama, tako da djeca znaju što ih očekuje.
Na početku dana čitamo raspored. Odgajatelj treba odvojiti dovoljno vremena za
individualan rad sa svakim djetetom. Treba upozoriti dijete prije neke promjene.
Bitno je da se sva djeca osjećaju prihvaćenima u grupi.
Aktivnosti trebaju biti takve da ohrabruju druženje među djecom. Ne bi bilo loše
odrediti neki prostor u kojem se može igrati samo dvoje ili troje djece, to mora
biti osnovno pravilo za igru u tom prostoru. Prostor dnevnog boravka treba biti
bogat materijalima i igračkama koje djecu potiču na zajedničku igru. Što je
češće moguće, treba stvoriti uvjete u kojima će djeca pomagati jedna drugoj.

103
U sobi dnevnog boravka treba postaviti ogledalo, tako da djeca mogu gledati
svoje jedinstvene crte lica. Svakom djetetu treba naglašavati po čemu je ono
posebno. Djecu treba pažljivo slušati i odvojiti vrijeme za individualan rad sa
svakim djetetom. Treba poštovati dječje interese i nuditi materijale u skladu s
tim.
U sobi treba postaviti naljepnice s crtežima materijala, kako bi djeca sa lakoćom
mogla vratiti materijale na njihovo mjesto. Treba hrabriti djecu da zamole jedni
druge za pomoć, umjesto da ovise o odraslima. Materijal mora biti dostupan djeci
tako da ga mogu koristiti bez pomoći odraslih.
Djecu treba pohvaliti za njihova postignuća. Treba čuvati njihove radove i brižno
se prema njima odnositi.
Djeci treba povjeravati određene zadatke. Sve što mogu, djeca trebaju činiti
sama.

Djeca se rađaju kao ljudska i društvena bića te kako bi se te osobine i dalje

razvijale, trebaju biti s odraslima koji se ponašaju ljudski i društveno.
Oko 2. god. života djeca se postupno počinju oslobađati svoje potpune ovisnosti o
roditeljima. Počinju htjeti i razmišljati, osjećati i samostalno postupati. Kada
pokušaj djeteta u razvijanju kompetencije naiđe na negodovanje, dijete će
postati prkosno i počet će se opirati.

Nekad je odgoj djece davao prvenstvo vanjskom činitelju – važno je bilo da se

djeca nauče lijepo ponašati, pristojno govoriti... Djeca nisu trebala biti ono što
jesu. Od njih se očekivalo da glume.

DEMOKRACIJA u odgoju – ideja o važnosti razumijevanja djece; treba ozbiljno

shvaćati njihove ideje i potrebe

DJECA SURAĐUJU
Kada djeca prestaju surađivati to je ili zbog toga što su previše i predugo
surađivali ili zato što im je narušen integritet
INTEGRITET – skupni pojam za djetetovo tjelesno i psihološko postojanje;
individualnost, karakter, identitet, »ja«...
Postoje 3 vrste narušavanja dječjeg integriteta:
1. NEPRIHVATLJIVO – pretjerano tjelesno i spolno zlostavljanju+e
2. PRIHVATLJIVO – puno od onoga što podrazumijevamo pod dobrim i nužnim
odgojem
3. IDEOLOŠKO – prisilno političko ili religijsko poučavanje

DJECA SU KOMPETENTNA:
 umiju iskazati sadržaj i granice svog integriteta

104
  od rođenja su društvena bića
 kompetentno surađuju sa svakom vrstom ponašanja odraslih
 daju verbalne i neverbalne povratne informacije
 prve 3 do 4 god. presudne su za njihov razvoj i dobrobit za kasnije u
životu

Treba razvijati djetetovu SAMOSVIJEST i SAMOPOUZDANJE

Samosvijest – govori o našoj osobnoj svijesti i doživljavanju onoga tko smo i što
smo
Samopouzdanje – govori o našim sposobnostima, što nam ide dobro i u čemu smo
vješti
Iskazivanje ljubavi presudan je činitelj u razvoju djetetove samosvijesti. Briga
za djetetov integritet također je od velike važnosti.

Da bi odgajatelj uspješno razvijao dječju kompetenciju mora imati nekoliko

osobina:
 sposobnost priznavanja prava djeteta na njegove potrebe, želje,
iskustva, osjećaje i načine iskazivanja istih
 sposobnost sagledavanja potreba druge djeteta s njegove točke gledišta
i načina razmišljanja
 sposobnost usredotočivanja na način iskazivanja djeteta s ciljem
upoznavanja njegove stvarnosti
 sposobnost odgovaranja na poticaj djeteta s razumijevanjem i s ozbiljnim
shvaćanjem

27. ODGOJ DJECE ZA SAMOPOMOĆ U PREDŠKOLSKOJ

USTANOVI

Često ponašanja roditelja/odgajatelja, koji žele pomoći djeci uopće nisu

djelotvorna. Ono što odrasli nazivaju pomoć, često je prikriven pokušaj navođenja
djece da postupe onako kako roditelji/odgajatelji misle da je najbolje.
Nedjelotvorna ponašanja – zanovijetanje, propovijedanje, optuživanje, prijetnja,
uspoređivanje, briga, kritiziranje, vikanje, kažnjavanje...
Takva su ponašanja prisiljavajuća. Prisila – pridobiti nekoga da radi ono što vi
želite da radi. Kada djecu odrasli prisiljavaju, ona reagiraju burno i povlače se.

Djeca sama moraju iskusiti život (pa čak koji put i pogriješiti) da bi ga razumjeli.
Kako možemo pomoći djeci da si sama pomognu?
 Možemo ih VODITI - koristimo djelotvorna ponašanja koja nisu
prisiljavajuća

105
 - uspješni voditelji su i učitelji; pružaju djeci
informacije o onome što žele znati
 Možemo ih POTICATI - tako da ima šaljemo poruke podrške (i verbalne
i neverbalne)
- tako da ih istinski slušamo (dajmo im malu
pozitivnu primjedbu)
- pomozimo im da si sami pruže podršku
 Možemo im ODATI PRIZNANJE – treba im odati priznanje kada koriste
uspješna djelotvorna ponašanja (odgovornost, održavanje obećanja,
kompromisi, pregovor)

Najbolja pomoć koju im možemo dati jeste da se i sami ponašamo odgovorno i

samostalno te da se neprestano procjenjujemo. Tako će djeca od nas učiti
samoprocjeni.
Samoprocjena – postavljanje pitanja samome sebi; usmjeravanje pažnje na
vlastitu percepciju na razini vrijednosti. To je jedini put do kvalitetnog života

Osnovni zadatak odgajatelja je stvoriti okolinu u kojoj djeca mogu zadovoljiti

svoje potrebe. To znači pomoći djeci da shvate i zadovolje osnovne psihičke
potrebe na uravnotežen način kroz djelotvorna ponašanja.
Trebamo svim snagama biti uključeni u djetetov život kako bi znali što je njemu
važno, što cijeni, što želi.

28. DIJETE I SLIKOVNICA

Slikovnica je prva dječja knjiga i u prvom redu ima odgojno-obrazovnu ulogu.

Slikovnica je bitna za govorni razvoj – razgledavanje slikovnica, opisivanje slika,
imenovanjem stvari/likova, poznatih na crtežima potiče i razvija dječje govorno
izražavanje.

SLIKOVNICA:
 serija slika, tematsko povezanih, prilagođene mogućnostima djece
određene dobi
 ima tendenciju predstavljanja poznate stvarnosti
 tvorac je J. A. Komenski
 dijete na slici ne može prepoznati ono u čemu ranije nije steklo iskustvo

Razgledavajući slikovnicu dijete:

106
  uočava odnose među predmetima na slici
 slika je zamjena za realni predmet, o njoj se može samo razmišljati,
zamišljati i govorno je komentirati
 kombinacija govornog izričaja odrasle osobe i vizualnog jezika slike u
procesu komunikacije omogućuje djetetu da shvati sliku, razumije je
kao događanje
 pričajući slikovnicu osoba svojim govornim komentarom ispunjava one
praznine koje na slici nisu prikazane
 slikovnice za djecu do 3. god. imaju jednostavne, realistične slike,
prikazuju predmet s bitnim oznakama bez puno detalja (tek kasnije
slike u slikovnicama mogu biti maštovitije, Dick Brune)
 čitanje i prepričavanje važno je za razvoj govora, mašte, spoznaje,
stvaralaštva
 djeca jako vole slušati priče iako ih ne razumiju; prejednostavne priče su
dosadne, maštu i razumijevanje spuštaju na niži nivo
 junaci su ocrtani i otvoreni, pozitivni ili negativni te ih je djetetu lako
razumjeti
 bajka počinje realistički, vodi dijete u čudesan svijet, a na kraju ga
vraća u stvarnost nudeći nadu za budućnost
 izražajno emocionalno interpretiranje

Slikovnica se sastoji od SLIKE (ilustracije) i TEKSTA. Njihove su uloge

ravnopravne
ILUSTRACIJE MORAJU BITI:
 jednostavne i razumljive
 estetski vrijedne
 realne kada pojašnjavaju pojmove
 maštovite kada prati radnju koje dijete uvodi u svijet mašte i
stvaralaštva
 za manju djecu s manje detalja
TEKST MORA BITI:
 sadržajan
 mora imati čist i jedar jezik
 sa zaokruženom kompozicijom
 jasan i precizan stil

Postoje 2 vrste slikovnica:

107
 1. SPOZNAJNOG TIPA – znanja i spoznaje iz života i prirode (osnove
brojenja, igre slovima, upoznavanje životinja i biljaka...)
2. POETSKOG TIPA – djeluju na maštu, ukus i etiku (pjesmice, kratke
priče, brojalice...)

SLIKOVNICA PRIDONOSI:
 stjecanju novih spoznaja
 obogaćivanju rječnika i govornih sposobnosti
 povezivanje govornog i pisanog jezika
 shvaćanja slika i riječi kao sustava koje prenose poruku
 razvoju opažanja, promatranja, pozornosti, pamćenja,
mišljenja, mašte
 bogaćenju mašte i kreativnog mišljenja
 razvoju emocija i sposobnosti uvažavanja
 želja za preradu doživljenog kroz razne oblike izražavanja
 usvajanju moralnih vrednota
 motivacija za samostalno čitanje

Dijete također može i samo izraditi svoju slikovnicu. Najčešće ima i svoju
omiljenu koju želi da mu se čita prije spavanja ili da je odgajatelj čita u grupi.
Bajke koje pomažu djeci pogodne su za rješavanje raznih strahova kod djece
(npr. strah od zubara, strah od psa...) ili poboljšanju njihovih sposobnosti (npr. da
budu brža, urednija...)

SLIKOVNICA – govorno priča ono što se na slici prikazuje

U dobro ilustriranim slikovnicama slike govore same za sebe, ali isto tako i kroz
cijelu slikovnicu međusobnim vezama i odnosima. Odrasla osoba već od malena
djeci priča priče iz slikovnica na djetetov zahtjev ili spontano. Ono govorno
komentira ono što se na slici prikazuje.
Kombinacija govornog izričaja odrasle osobe i vizualnog jezika u procesu
komunikacije omogućuje djetetu da sliku razumije kao događanje.
Slika, ili niz slika zahtjeva određeni mentalni napor da se ona razumije i da se
slijed slika poveže u jednu cjelinu, u jedan događaj i zasebni napor da se to
govorno izrazi.
U izboru slikovnica za dijete do 3. god. biraju se slikovnice u kojima su slike
naslikane vrlo jednostavnim vizualnim jezikom, realistične su, prikazuju predmete
ili likove s bitnim oznakama i bez puno detalja. Tek kasnije (nakon 3. god.) slike u
slikovnicama mogu biti stilizirane, maštovite.

108
Čitanje ili prepričavanje literarnih djela iznimno je važno za razvoj dječjeg
govora te za razvoj mašte, spoznaje, stvaralaštva.
Slikovnica donosi istine i pouke, razvija maštu, oštri dar zapažanja, upoznaje
djecu sa svijetom, intenzivira emocije, razvija smisao za ljepotu, potiče na
akciju, izaziva moralno vrednovanje, obogaćuje rječnik...

U knjizi B. Sočo: »Dijete, odgajatelj, slikovnica« ističe se važnost slike u razvoju

govora djece.
Da bi dijete rane dobi moglo prepoznati sliku, potrebna mu je pomoć, poticaj
odrasle osobe s kojom je uspostavio socio-emocionalnu vezu.
Verbalna komunikacija djeteta i odrasle osobe u slikovnici omogućuju djetetu da
prema svojim mogućnostima i dalje prevodi vizualni kod u govorni izraz, a odrasla
osoba mu pomaže u razumijevanju značaja onih dijelova koji su zbog statičnosti
slike reducirane.
Djetetu je potrebno da razmisli o priči i da prihvati ili ne prihvati ili čak i
promjeni ono što je otkrilo o ljudima i životu i priče.
U izboru priče, ona treba slijediti interes djece, a ne nas odraslih. Važno je da
pričanje priča bude jedan zajednički emocionalni doživljaj.
Pričanje/čitanje treba biti izražajno i emocionalno obojeno. Čitajući priču treba
pratiti dječje reakcije i odgovoriti na njih ponekad ispuštajući nešto, ako to na
dijete snažno djeluje ili pak dodajući nešto, ako dijete to želi.

Odgojna vrijednost bajke

Određeni izbor pri izboru priča za djecu je koristan i umjestan. Zna se dobro da
su priče odraz prilika kad je društveno uređenje bilo drukčije, kad su vladali
drukčiji pojmovi o moralu i kad je osjećajnost bila satkana od drukčijih niti.
Danas neugodno i neukusno djeluju sve one priče u kojima su kazne pregrube.
Mnoge priče veličaju lik majke, najcrnjim bojama prikazuju maćehu. Prije nego
što se upustimo u obradu takve priče, treba dobro razmisliti nema li više djece
čiji su roditelji razvedeni i neće li osjećajno interpretiranje takvih priča donijeti
toj djeci koju žalost više, ili pobuditi u njima kojekakve sumnje, ili pothraniti
njihov odbojni stav prema ´´novoj majci´´ ili ´´novom ocu´´.
U samostalnom čitanju dijete nije izloženo tolikim opasnostima jer mnoge stvari
ne shvaća u potpunosti i jer preskače sve što mu se ne sviđa.

109
Bajke su pogodne za prvo samostalno dječje čitanje jer ih ima vrlo kratkih i
jednostavnih, a snažnih. Najprije dolaze kratke i lake, a onda postepeno duže i
kompliciranije.
Čitanjem svjetskih bajki upoznaje dijete s psihom drugih naroda. Uz
karakteristične i osebujne razlike, dijete će uvidjeti kako se svuda javljaju isti
ili slični motivi i kako je veliki svijet u svojim počecima i malen i vrlo sličan.

Iz često podgrijavane, ali i definitivno prevladane, rasprave o navodnoj

neprikladnosti prije svega narodne bajke kao lektire suvremenog djeteta,
djeteta svijeta tehnike, naprednog 20.stoljeća kojem ne pristaju maštanja
zaostalih davnih epoha itd., ostao je prigovor bajci na račun teških prizora nasilja
u njoj (ubijanja, opake vještice, zle maćehe, okrutne kazne). Takva se diskusija
vodi danas u pedagoškim krugovima i oko igračaka (vojnici, oružje) i oko stripova i
crtića.
«Zvjerstva i okrutnost u bajkama zbunjuju mnoge ljude koji ne mogu podnijeti da
se djeca upoznaju s okrutnošću i nasiljem, mada je teško shvatiti kako će izbjeći
to saznanje kada su to djeca 20.stoljeća u kojem su se dogodila dva svjetska
rata, takvo ponižavanje ljudskog dostojanstva kakvog čovjek ne pamti odiskona, i
u kojem je gljivasti oblak zasjenio svemir.»
U daljnjem tekstu zastupa se mišljenje da je o nasilju bolje čitati nego slušati o
njemu ili gledati ga, jer se čitanjem dobiva potrebno znanje bez oštre
predodžbe.
Drugo je mišljenje poznatog pisca i psihijatra Brune Bettelheima koji analizira
dubinski najpoznatije Grimmove bajke i zaključuje, na osnovi analize i bogatog
iskustva u liječenju djece, da su za normalan razvoj upravo takve priče ne samo
dobrodošle nego upravo potrebne. On tvrdi da ako odrasli čovjek nije u
djetinjstvu bio izložen bajkama, njegovi će snovi biti oskudniji po sadržaju i
značenju te će mu lošije poslužiti u uspostavljanju sposobnosti da zagospodari
životom.
Nadalje, neki borci za ženska prava napadali su narodne bajke jer su osjećali da
je davanje djeci bajki poput «Pepeljuge» i «Snjeguljice» neka vrsta pranja mozga
kojemu je cilj uvjeravanje da sve djevojčice moraju biti uljudne, poslušne,
pasivne i vezane za kuću dok čekaju dolazak svog princa.
S druge strane, uvažava se mišljenje da su upravo u narodnim bajkama žene
najpametnije, najaktivnije i najmoćnije bilo na strani dobroga ili lošega.
Marcia R. Lieberman zastupa mišljenje da pasivnost žena i uloga ženske ljepote u
narodnim bajkama može nanijeti štetu u formiranju čitateljica. U bajkama je
najčešće prisutno nekakvo natjecanje i kako ´´može biti samo jedan pobjednik i
nagrada je samo jedna. Djevojke postižu nagradu ako su najljepše; mladići ako su
srčani, aktivni i sretni. Ako se djevojčica identificira s ljepoticom, ona počinje
gledati s nepovjerenjem na ružne djevojke koje su prikazane kao okrutne, lukave

110
i beskrupulozne u tim pričama; ako se identificira s nelijepim djevojkama, može
razviti stav nepovjerenja i ljubomore prema lijepim djevojkama, jer je ljepota
nekakav dar sudbine a ne nešto što se može postići... Psihološka je istina da se i
djevojčice, i žene, i djevojke boje da nisu lijepe, a upravo taj strah je glavni
izvor tjeskobe, nepouzdanja i uvjerenja o nejednakosti i inferiornosti među
ženama. No, Bettelheim je dokazivao korisno djelovanje narodnih bajki u
prevladavanju straha od neprivlačnosti upravo stoga što u narodnim bajkama
nikad nije opisan nikakav uzor ženske ljepote (boja kose, očiju, stas) te se svatko
može identificirati sa svakim likom.

29. LJETOVANJE I ZIMOVANJE PREDŠKOLSKE DJECE

Ljetovanje/zimovanje – oblik organiziranog višednevnog boravka djece izvan

obitelji, u društvu njihovih vršnjaka i odgajatelja.
Cilj ljetovanja/zimovanja – odmor djece, osobito aktivan odmor u povoljnim
klimatskim okolnostima, što pozitivno utječe ne samo na unaprjeđenje njihova
zdravlja, nego i na cjelokupan rast i razvoj.
Faze uspješnog organiziranja:
1. pripreme za ljetovanje /zimovanje
2. aktivnosti na ljetovanju/zimovanju
3. aktivnosti nakon ljetovanja/zimovanja
1. Pripreme za ljetovanje/zimovanje

111
 - obavješćivanje roditelja putem plakata o osnovnim podacima o mjestu, danu
polaska, cijeni
- organizacija roditeljskog sastanka i detaljnije upoznavanje o smještaju
djece, opremljenosti objekta, aktivnostima koje će se provoditi
- objasniti prednosti organiziranog zimovanja djece, jer je odvajanje od
obitelji na više dana velik i težak korak
Nakon općih priprema i prijave zainteresirane djece, slijede detaljne pripreme
kako djece, tako i roditelja.
Pripreme roditelja:
- dati potrebne podatke o odmaralištu, adresu, telefonski broj, popis stvari
koje dijete treba ponijeti i pri tome naglasiti obvezatno zajedničko
pakiranje torbe
- obavijestiti odgajatelje o specifičnim navikama i eventualnim kroničnim
bolestima, terapijama
- dogovor o načinu komuniciranja
- posebno naglasiti odgajateljevu spremnost da svakom djettu pruži
sigurnost, zaštitu i pomoć

Pripreme djece u vrtiću:

- obavijestiti o mjestu – razglednice , turistički prospekti
- ispričati djeci sve što znamo o odmaralištu
- što ćemo ondje raditi
- možemo brojati dane do dolaska, napraviti vlastiti kalendar
- planirati s djecom što sve možemo ponijeti iz vrtića ili kuće

Tijek ljetovanja/zimovanja:
- putovanje do odredišta
- smještaj u odmaralište, upoznavanje sa svim prostorijama
- dogovor oko dnevnog rasporeda aktivnosti
Moguće aktivnosti za vrijeme ljetovanja/zimovanja:
- tjelesne aktivnosti
- šetnje bližom okolicom, organizirani posjeti
- večer s osobom zanimljivog zanimanja karakterističnog za taj kraj
- zapisivanje dojmova, fotografiranje
- dječje stvaralaštvo

Važnost što djeca veći dio dana borave na svježem zraku, da 24 sata borave u
krugu svojih vršnjaka i pri tome doživljavaju prave vrijednosti života u kolektivu:

112
 - jačanje socio – emocionalnih odnosa
- jačanje samopouzdanja
- jačanje veza s prijateljima
- formiranje stavova i mišljenja

Aktivnosti nakon ljetovanja/zimovanja:

- podijeliti iskustvo
- razgovarati s djecom o doživljajima
- likovno izražavanje dojmova
- razgledavati fotografije
- fotografije i izjave staviti na pano
- anketirati roditelje

ljetovanje i zimovanje razlikuju se u odredištima te u klimi.

30. DIJETE I LUTKA

Prema mišljenju Anice-Ane Kraljević, rijetko koja igračka i igra toliko

zaokuplja dječju pozornost i pokreće njihove emocije i stvaralaštvo kao lutka
kojom se igra u kazalištu lutaka.
Upravo lutka svojom ličnošću, humorom i intimnošću čine da dječje duše ožive, da
ih mi odrasli vidimo i jedni se drugima približimo. 3

Scenska lutka je vrijedno i moćno sredstvo i pomagalo za rad s djecom.

Ona je odlična didaktička igračka u dječjim rukama. Pokreće misaoni, fantazijski
i emocionalni svijet i omogućuje da dijete riječima izražava svoj sve bogatiji i
složeniji doživljaj svijeta.

3
Zlatko Bastašić, Lutka ima i srce i pamet

113
Iako dijete zna tko lutku drži u rukama, ono što ona napravi i učini ima veliki
značaj za dijete jer ona pokreće njegove emocije, stimulira njegova osjetila, pa
izrečeni sadržaj uvijek mora biti pozorno odabran.
Scenska lutka se javlja kao zamjena, duplikat živih bića s kojima dijete u igri
manipulira onako kako želi i najčešće kako ne može u stvarnosti.
Sa lutkom izravno utječemo na razvoj pozitivnih crta ličnosti (pravednost,
istinoljubivost, prijateljstvo, druželjubivost, hrabrost, toleranciju i humanost).
Lutka također može svakodnevno ispričati malu priču, anegdotu, recitirati
vrijedan i lijep umjetnički tekst, brojiti brojalicu, otpjevati nešto lijepo, uspavati
umornu lutkicu …
Lutka može provjeriti dječje znanje, može dati vrlo korisnu obavijest, može
savjetovat, pitati ,pohvaliti, može nešto zaželjeti, podsjetiti, dobro nasmijati…
Dijete pomoću lutke u igri izdvaja oblike stvarnosti koji imaju za njega
veće emotivno značenje. Scenska će lutka uvijek pokrenuti emocije kod djeteta.
Emocije, osnovni pokretač svakog stvaralaštva, pokrenuti će djetetov govor,
komunikaciju, maštu, želju za likovnim stvaranjem, za pokretom i sve će se
stvaralačke snage ujediniti, intelektualno uključiti, kombinirati, isplesti,
osloboditi i roditi nešto lijepo, kvalitetno i korisno. Na odraslima je da to ponudi,
da bodri, uputi, podrži i ostavi otvoreni prostor za djetetovo djelovanje
Za scensku lutku namijenjenu igrama predškolske djece bitno je da sadrži
mogućnost jednostavnog pokreta, da nije ni preteška ni prevelika. I čitav scenski
prostor treba odisati krajnjom jednostavnošću i stilizacijom.

Scenske lutke dijele se na dvije skupine:

 MARIONETE – sastoje se od glave, trupa, nogu i ruku. Osnovni materijali
izrade su drvo, žica, plastična masa, pluto. Lutka visi na koncima uz pomoć
kojih se oživljava. U profesionalnim kazalištima marioneta može imati i
tridesetak konaca. Njezina animacija je vrlo složena, pa njome teško
upravljati.
 RUČNE LUTKE - to je lutka koja se navlači na ruku kao rukavica te se
prstima i rukom upravlja njenim pokretima. sastoji se od glave i
jednostavnog tijela koje čini košuljica preko koje se navlači kostim lutke
(GINJOL LUTKA).
Vrste ručnih lutaka:
JAVANKA – to je lutka koja se animira pomoću štapova. Dugačak štap
prolazi kroz tijelo i pokreće glavu lutke, Ruke imaju zglobove i pokreću se
pomoću dva štapa pričvršćena za šake.
GIGANTSKE – navlače se na glavu

114
 MIMIČKE – mehaničke lutke
PLOŠNE
LUTKE NA PRSTIMA

Najpogodniji tipovi scenskih lutaka za igru djecu jesu:

- štapne lutke u mnogobrojnim varijantama
- ginjol lutke
- lutke sjene
- plošne lutke
- lutke na prstima
- marionete u najjednostavnijoj formi

Scenski prostor za igru djece sa scenskim lutkama u dječjem vrtiću sasvim je

jednostavan. To je najčešće lagan i pokretan paravan prilagođen visini djece ili
nekoliko paravana različite veličine koji se mogu kombinirati.
Igre sa scenskom lutkom po svom su karakteru govorne igre. Dijete se u
ovim igrama služi jezičnim simbolima kao sredstvom izražavanja misli i osjećaja.
To je jedan oblik kreativnog izražavanja predškolskog djeteta.
U igri sa scenskim lutkama, kao i drugim simboličnim igrama, dijete postupno
razvija simboličnu transformaciju iskustva.

Mlađe predškolsko dijete vrlo živo manipulira sa scenskom lutkom – lupa s njom,
prevrće je, opipava, rasteže i sl. Igra je nestalna, kratkotrajna i ne stvara
cjelokupne sadržaje. Izražava se kratkim rečenicama koje su često gramatički
neispravne. Govor u igri često je nejasan, sa zastajkivanjem i ponavljanjem.
Dijete starije predškolske dobi ima smanjenu motoričku aktivnost sa scenskom
lutkom. Izražava se u dužem monološkom i dijaloškom govoru koji je logički
povezan. Upotrebljava i složenije gramatičke strukture koje su u skladu s
razvojem njegova mišljenja. Igrajući se lutkom, stvara imaginarne predmete –
rekvizite na taj način što ih verbalno imenuje.
Lutkarstvo je sintetska umjetnost jer u sebi ujedinjuje umjetnost pisane
riječi, dakle književnost, kazališnu, likovnu i glazbenu umjetnost. Lutkarstvo je
izazov kako za djecu tako i za odrasle.
Faze dječjeg lutkarstva su:
- izrada lutaka
- animacija
- upoznavanje teksta
- gluma
- ujedinjenje svih vještina u prostor za igru (monolog, ples, pantomima,
lutkarski geg)
- igra sa suigračem

115
 - improvizacija.

Kroz sve ove segmente dijete treba uživati, istraživati i pokušati. Važno je djecu
postupno uvoditi u svijet lutkarstva. Ne treba postavljati preteške zadatke i ne
ograničiti ih vremenom. Djeca se susreću sa raznim materijalima i sredstvima za
izradu lutaka. Prvi koraci s lutkom su nespretni, a i tekst nedosjetljiv. Potrebno
je dijete pohvaliti za izrađenu lutku, a potom ga treba potaknuti da je „oživi“, da
joj daje svoj glas i pokret. Nikako ne treba siliti dijete, ako odbija animaciju.
Djeca se međusobno potiču i inspiriraju te im igra bude bogatija i raznovrsnija.
Jedno dijete može pozitivno utjecati na drugo dijete da se oslobodi
egocentričnosti, te da postane svjesno mišljenja i ponašanja.
Igre sa scenskom lutkom pridonose razvoju govora. Dijete u ovim igrama ulazi u
najrazličitije govorne operacije. Uz lutku i jezik postaje predmet igranja, a to
onda znači da se jezik ne upotrebljava samo u svrhu komunikacije ležerno i
lagano, već je dječja pažnja usmjerena na vlastita svojstva jezika.
Izmišlja duže monologe ili dijaloge, nove riječi igra se glasovima, slogovima
riječima, gramatičkim formama. Uživa u vlastitim jezičnim tvorevinama. Igrajući
se jezikom sasvim slobodno, dijete otkriva ritam i melodiju jezika.
U igri sa scenskim lutkama,osim izrazite jezične kreativnosti koju dijete razvija
na nivou jedne riječi, rečenice ili oblikovanju cjelovitih sadržaja, ono u igrama
direktno bogati svoj govorni izraz.
Igra djece sa scenskim lutkama snažno angažira dijete kao intelektualno
tako i emotivno, pridonosi razvoju stvaralačkih sposobnosti, osobito razvoju
govornog stvaralaštva. U tim igrama otkriva se ličnost djeteta, dijete spontano i
neposredno preko lutke izražava svoj intimni doživljaj svijeta.
31. DIJETE, KREATIVNOST, ODGAJATELJ

Kreativnost je prisutno i nužno u svim vidovima ljudskog življenja. Upravo zbog

toga razvoj kreativne ličnosti postaje jedan od najznačajnijih zahtjeva odgoja
djece, a kreativnost premisa na kojoj se temelji suvremeni koncept odgoja i
obrazovanja.
Kreativno ponašanje djece počinje praktički rođenjem te se intenzivno razvija do
šeste, sedme godine života.
Svi teoretičari se slažu da je teško definirati kreativnost, no ja ću
pokušati dati kratku definiciju: kreativnost je proces povezivanja ranije
nepovezanih stvari.
Guilford i Lowenfeld (1958.) postavili su osam kriterija po kojima se prepoznaje
aktivnost (Supek ih je iznio u Dijete i kreativnost):
1. osjetljivost za probleme
2. sposobnost da sačuvamo stanje prijemčivosti (receptivnosti)

116
 3. pokretljivost (sposobnost da se brzo prilagođavamo na vanjske utiske i
doživljaje)
4. originalnost
5. sposobnost preoblikovanja i drukčije upotrebe predmeta
6. sposobnost analize i apstrakcije
7. sinteza (sposobnost povezivanja dijelova)
8. koherentna (međusobno povezana) organizacija pomoću koje je čovjek
sposoban dovesti u sklad svoje misli, osjećaje.
Stvaralaštvo možemo najbolje prepoznati promatranje djece u njihovoj slobodnoj
igri. Igra je neodvojiv pojam kada je riječ o kreativnosti najmlađe djece. Dijete
u kreativnoj igri sudjeluje svim svojim bićem, ono je u tim igrama posve
angažirano, ali i otvoreno i spontano, kreativno i maštovito. Zato se njihova
kreativna igra ne smije ometati.

Moramo imati na umu da je dijete kreativno samo onda kada je slobodno da bude
ono što jest, slobodno da vidi onako kako ono vidi, slobodno da misli onako kako
ono misli. Upravo zbog toga trebamo potaknuti i najmanji kreativni dah djece. Da
bismo to postigli trebamo se služiti slijedećim postupcima i situacijama:
1.omogućiti slobodne aktivnosti kada će djeci biti na raspolaganju puno
materijala. Tada bi trebalo promatrati djecu te uočiti koje dijete
materijale koristi na neočekivan način
2. postavljati pitanja djeci na način koji im omogućuje da slobodno izražavaju
svoja mišljenja i stavove. Neka djeca imaju formirane stavove i ne
mijenjaju svoja mišljenja dok druga imaju nekoliko odgovora, rješenja za
sve
3. poticanje razmjenjivanja iskustava s drugom djecom
4. zamoliti dijete da kreira priču o nečemu. Neki će se držati strogo
činjenica, dok drugi mogu izmislit neke događaje
Dječja kreativna ponašanja ne smiju se sputavati (ako remete red i mir) jer će s
vremenom ona nestati a razvijati će se ponašanja poželjna odrasloj osobi.

117
 Kreativan proces kod djece može se promatrati u tri etape:
1. dijete se upoznaje s predmetom, materijalom, pokretom, oblikom
2. uči ovladavati uobičajenom upotrebom ili načinom funkcioniranja
predmeta, materijala, pokreta, oblika
3. stvaranje nekih novih kombinacija, pravila upotrebe, dopunjavanja

Ako želimo njegovati kreativnost, maštu i igru, trebamo sve to

oplemenjivati. Pritom moramo djeci pružiti osjećaj sigurnosti, osjećaj vlastite
vrijednosti i slobode od straha i stida. Moramo izgraditi sigurno okruženje,
grupnu atmosferu uzajamne podrške i brige. Dijete treba vjerovati odgajatelju i
članovima grupe, mora prepoznati da je cijenjeno i vrijedno truda i tek onda će
opustiti i s radošću stvarati.

Humanističko – razvojna koncepcija predškolskog odgoja i naobrazbe naglašava

da «suvremeno koncipiran odgojno – obrazovni sustav» mora polaziti od općih
postavki odgoja individualiteta, da je jedan od ciljeva predškolskog odgoja i
naobrazbe «razvoj djeteta kao vrijednosti samoj po sebi, koja se prihvaća u svoj
svojoj osobitosti», da posebni cilj i zadaća odgoja predškolske djece je razvoj
komunikacije, slobodnog izražavanja i stvaranja, kreativnosti. Sposobnost mašte i
imaginacije posjeduje svako dijete, bilo manifesno ili latentno, kao određeni
potencijal, dobivši ih od prirode kao «biološki dar». Ako želimo njegovati
kreativnost, mašti i igru, trebamo je oplemenjivati.

Dijete često reagira, kreira podražaje, pokazuje želje iz osnove svojih potreba,
žudi za dodirom, za sigurnošću, ljubavlju. Poticanjem osjećaja sigurnosti i
povjerenja u okolinu, te odsutnošću straha dovodi do slobode izražavanja i
spontanog ponašanja. Slijedi znatiželja, istraživanje okoline. Uspješnost u
izvanjskom istraživanju dovodi do osjećaja samopouzdanja i pozitivnog pojma o
sebi, što pojačava osjećaj sigurnosti da se može krenuti i u osamostaljivanje i
nekonformizam.
Ponašanje odgajatelja kreće se u okvirima:
- stvaranja uvjeta za dječju aktivnost
- poticanja da se krene dalje
- davanja sugestija
- uključivanja izvanjskih suradnika
Promatrajući djecu u skupini, odgajatelj:
- uočava djecu koja pokazuju izrazitu znatiželju, koja su ustrajna na nekom
zadatku, koja se povremeno odvajaju od skupine s elementima bijega u
maštu, ali nemaju dovoljno povjerenja u okolinu i razvijen osjećaj
sigurnosti.

118
Zainteresiranošću za potrebe i osobnu djetetovu aktivnost odgajatelj:
- potiče dječju ideju i sobni način igranja
- omogućuje djetetu proširivanje svog iskustva i znanja
- izgrađuje okruženje
- kreira grupnu atmosferu uzajamne podrške i brige

32. ADAPTACIJA DJETETA U NOVOJ SREDINI

JASLICA/VRRTIĆA I POSTUPCI ODGAJATELJA I
RODITELJA

Dječje jaslice su izvan-obiteljska institucija odgoja u kojoj se odvijaju

kontinuirani stručni odgoj i naobrazba djece najranije životne dobi.
Vrlo je važno koliko je staro dijete kada se prvi put odvaja od roditelja. Dojenče
teško podnosi odsustvo od majke, jer je doživljava kao dio vlastite osobe.
Razdvojenost će lakše podnijeti ako mu svakog dana, po povratku iz jaslica,
roditelji posvete potpunu pažnju. Adaptacijsko razdoblje je razdoblje
uspostavljanja socio-emocionalnih veza i komunikacije između djeteta,
odgajatelja i roditelja. Ma koliko dijete bilo staro, valja ga postepeno priviknuti
na povremena razdvajanja. Dijete će se ranije naviknuti na jaslice ako je majka i
ranije izbivala od kuće.
Odgajateljeva je dužnost roditelje uputiti o načinu prehrane djeteta, vremenu i
mjestu poslijepodnevnog odmora djece, te načinu održavanja higijene. Na taj

119
način roditelji doznaju što mogu poduzimati sami, kako neke stvari djeci ne bi
bile posve nove pri polasku u jaslice. Također je poželjno da roditelj dođe sa
djetetom nekoliko puta u jaslice u posjet, prije nego dijete krene u jaslice.
Adaptacija se može olakšati i boravkom roditelja u skupini tijekom prvih par
dana, odnosno koliko je potrebno. Djetetu treba omogućiti da donese neku
igračku od kuće, može spavati sa nekim odjevnim predmetom roditelja.
Prilikom odvajanja od majke dijete se osjeća izgubljenim, bespomoćnim. Taj se
strah od odvajanja uglavnom javlja oko osmog mjeseca te u drugoj godini života.
Tijekom adaptacijskog razdoblja djeca se razlikuju u svojim reakcijama, te su
tako neki skloni reakcijama na fiziološkom planu, a neki reakcijama izvanjskog
karaktera. To su česti, ali i privremeni poremećaji u ponašanja, a javljaju se
upravo kao reakcija na polazak u jaslice. Takve poremećaje nazivamo regresijom.
Važno je i roditelje unaprijed upozoriti na moguća regresivna ponašanja.
Da bi adaptacijska kriza prošla, potrebno je uspostaviti i razvijati socio-
emocionalnu vezu između djeteta i odgajatelja. Preduvjet tome jest osjetljivost
odgajatelja na dječje signale, odnosno djetetovo ponašanje i reakcije.
Odgajateljevo ponašanje mora biti prilagođeno svakom djetetu individualno, te
njegovim navikama i potrebama.

33. ODGOJNO-OBRAZOVNI RAD ODGAJATELJA U

UVJETIMA DOBNO MJEŠOVITE DJEČJE SKUPINE

Vrtić je mjesto zajedničkog življenja djece, odgajatelja i roditelja.

Polazeći od suvremene, humanističko – razvojne koncepcije, prepoznatljive po
nastojanjima da se djetetu omogući razvoj njegovih prirodnih potencijala, u
skladu s njegovim dobnim i individualnim osobitostima, teži se ostvarenju
vrtića koji će svojim polaznicima pružiti različite mogućnosti za doživljaje,
igru, druženje i učenje.
Kako kriterij za grupiranje djece, s obzirom na njihove razvojne i individualne
osobitosti, većinom ne može biti njihova kronološka dob, stvaranjem mješovite
skupine nastoji se izbjeći jedno umjetno ozračje. Dijete je tako u jednoj
prirodnoj socijalnoj situaciji, ima priliku doživljavati sebe u različitim
odnosima. Tako djeca različite starosti izmjenjuju svoja iskustva, mlađi uče
od starijih, a stariji, poučavajući svoje mlađe prijatelje, zapravo organiziraju
svoje znanje i potvrđuju kompetenciju.

120
 Pozitivni afekti zajedničkog druženja djece različite dobi primjećuju se
najviše na socijalnom planu. Mlađa djeca osjećaju se zaštićenima, odnosno
rado prihvaćaju skrb svojih starijih prijatelja. Starija djeca vole se brinuti o
mlađoj, igrajući pri tome razne zaštitničke uloge i razvijajući osjećaj
strpljivosti i odgovornosti.
Složen je zadatak osmisliti i ostvariti vrtićko okruženje koje će omogućiti
svakom pojedinom djetetu izbor aktivnosti koja je primjerena njegovim
aktualnim razvojnim potrebama i interesima.
Stvaranje pozitivne poticajne klime u vrtiću, važan je preduvjet za bogatstvo
interakcija djece, koje u njihovom cjelovitom razvoju imaju neprocjenjivu
vrijednost.
U mješovitoj grupi dijete spontano bira vrstu i duljinu trajanja aktivnosti, kao
i partnera. I u životu izvan vrtića dijete živi u interakciji sa starijom i mlađom
djecom, kao i odraslima različite dobi, te se mora naučiti odnosima s njima.
Takvom učenju pogoduju dobno mješovite skupine.

34. POSTUPCI ODGAJATELJA U POSTUPNOM

PRIJELAZU DJETETA IZ DJEČJIH JASLICA U DJEČJI
VRTIĆ

Trogodišnjaci uključeni u vrtićki program prelaze iz jasličke skupine u

predškolsku skupinu, što je za njih velika promjena. Sve promijene su stresne a
za djecu koja imaju ograničeno iskustvo i svega nekoliko dobro razvijenih
strategija da se nose s problemima, promjena može prouzročiti jake stresove.
Kad djeca prelaze iz jednog programa u drugi ili iz jedne u drugu skupinu unutar
programa, uvijek je potrebna prilagodba. Međutim, jačina stresa i vrijeme
potrebno za uspješnu prilagodbu može se jednostavno odrediti ako odgajatelji
planiraju i rade zajedno na uvođenju ugodnih prijelaza.
Glick Sman i Hills slijede 4 ključna elementa koje treba uzeti u obzir da se
osiguraju uspješni prijelazi za djecu predškolske dobi i njihove obitelji.
1. OSIGURATI PROGRAMSKI KONTINUITET OMOGUĆAVANJEM
RAZVOJNO PRIMJERENOG KURIKULUMA I TO ZA SVE DOBNE

121
 RAZINE U SVIM ODGOJNO-OBRAZOVNIM SREDINAMA
(PRILAGODBA PROGRAMA). Razlike u programskim sadržajima,
strategijama podučavanja i očekivanjima od djece nije nešto što se samo
po sebi podrazumijeva, već je i poželjno. Programi se trebaju razlikovati
ovisno o dobi djece, njihovim potrebama te interesima svakog pojedinog
djeteta i obitelji. Ipak, što su razvojno primjereni programi različitiji,
lakši i uspješniji će biti prijelaz djece na drugu programsku razinu ili u
druge odgojne skupine.
2. VALJA ODRŽATI TRAJNU KOMUNIKACIJU I SURADNJU IZMEĐU
OSOBLJA RAZLIČITIH PROGRAMA (SURADNJA IZMEĐU
ODGAJATELJA). Prijelazi djece mogu biti olakšani ako odgajatelji u
predškolskim i jasličkim programima rade zajedno. Posjeti programima
mogu biti dogovoreni za djecu i roditelje. Odgajatelji mogu posjetiti
programe jedni drugih, te pribilježiti sličnosti i razlike na koje će djecu
pripremati.
3. PRIPREMITI DIJETE ZA PRIJELAZ U DRUGI PROGRAM ILI
ODGOJNU SKUPINU (POSJETI NOVE GRUPE ILI ODGAJATELJA).
Najbolje je djeci omogućiti iskustvo iz prve ruke, prvenstveno posjećujući
novu vrtićku zgradu ili prostoriju te omogućiti upoznavanje odgajatelja.
Djeci treba osigurati vrijeme za razgovor o vlastitim osjećajima i
nazočnost odrasle osobe koja će ih slušati i pripremiti za uzbuđenja i
pozitivne promijene koje su prirodni dio odrastanja.

4. VALJA UKLJUČITI RODITELJE U PROGRAME PRIPREME. Kada je riječ

o skrbi i pripremi za školu, roditelji se osjećaju jednako uznemireni kao i
njihova djeca. Ako se roditeljska napetost ublaži dijete će se također
suočiti s promjenom mirnije i s povjerenjem. Komunikacija je ključ
djelotvorna uključivanja obitelji. Pripreme i prijelazi uspješniji su ako
odgajatelji izvješćuju roditelje što mogu očekivati vezano za njihovu
djecu.

Obraćanje pozornosti na 4 navedena ključna elementa ublažit će negativan

utjecaj prijelaza u programe drugih razina.

Odgajatelji mogu pospješiti programe jedni drugih te pribilježiti sličnosti i

razlike na koje će djecu pripremiti. Takva suradnja dobrodošla je odgajatelju u
čiji će se program dijete uključiti, jer je takvo dijete bolje pripremljeno i manje
preplašeno. Odgajatelj od kojeg dijete odlazi također ima koristi od održavanja
stručnih kontakata i od spoznaje da je ispunio svoju profesionalnu zadaću jer je
udovoljio razvojnim potrebama djece o kojoj skrbi.

122
Roditelji i odgajatelji trebaju biti zajedno, raditi zajedno kako bi se djeci
olakšale promijene koje su potrebne i poželjne za zdravi razvoj.
Djeca će lakše prihvatiti novog odgajatelja ako ga on primi sa smiješkom,
radosno, jer odgajatelj mu je tada jedini oslonac i neka sigurnost u novoj sredini.

35. ULOGA ODGAJATELJA U PROVOĐENJU PROGRAMA

PREDŠKOLE

Dijete treba pripremiti da je škola za njega korisna i ozbiljna obaveza.

Također, trebalo bi njegovati pozitivne stavove prema njoj i u tome je uloga
odgajatelja jako bitna.
Želja svakog odgajatelja je da dijete koje je bilo u njegovoj odgojnoj
skupini budo dobar učenik i da mu učenje ne predstavlja poteškoće. Brojna
istraživanja u razvojnoj psihologiji pokazala su da postoji optimalno vrijeme
učenja pojedinih vještina (»kritično vrijeme za učenje«. Ni najveći trud neće
davati zadovoljavajuće rezultate ako se s učenjem započinje prije nego je
postignut određen stupanj zrelosti živčanog sustava. Opće je poznato da je
posljedica slabog uspjeha gubitak motivacije, pa se može javiti otpor i odbijanje
prema učenju. Iz toga slijedi, da odgajatelj (da bi pravovremeno započeo s
pripremom djeteta za školu) mora jako dobro poznavati razvojne faze te
cjelokupni razvoj djeteta općenito, tako i individualan razvoj svakog djeteta.

123
 Hitrec u knjizi Kako pripremiti dijete za školu kaže da je pripremljenost
za školu posjedovanje takvog stupnja razvijenosti fizičkih i psihičkih funkcija
koje će mu omogućiti uspješno svladavanje propisanog nastavnog programa. Dakle,
da bi dijete krenulo u školu mora biti fizičko, intelektualno i socio-emocionalno
zrelo.
U fizičku zrelost spada zadovoljavanje minimuma standarda dogovorenih za
visinu, težinu i tjelesne proporcije te da nema većih poteškoća u prirodnim
oblicima kretanja.
Intelektualna zrelost podrazumijeva govornu razvijenost, razvijenost opažanja,
mišljenja, pamćenja te koncentracije.
U socio-emocionalnu zrelost spada da je dijete steklo stanovitu stabilnost i
kontrolu emocija. Nadalje, to značio da je usvojilo neke norme ponašanja,
suradnje s djecom i odraslima.
Do polaska u školu dijete treba razlikovati boje, slova i brojeve, prostorne
odnose (naprijed-natrag, lijevo-desno, gore-dolje, ispod-iznad...). Trebalo bi znati
opažati vrijeme (jučer, sutra) te razlikovati godišnja doba, rijeke, mora, potoke,
biljke i životinje.
Trebalo bi biti samostalno u održavanju vlastite higijene, odijevanju, oblačenju,
samoposluživanju.
Prvi pokazatelj da je dijete spremno početi raditi na razvoju
predčitalačkih vještina i predvježbama pisanja je govor. Zato s djecom moramo
puno razgovarati, čitati im, poticati ih da sami pričaju. Vrlo je važno razvijanje
vještina ruku, promatranja i koordinacije oka i ruke (ogrlice od perlica, pletenice,
motanje tkanina...).
Danas se mnogo upotrebljavaju različite igre (memori, pokrivaljke, spajaljke...,
dijete najbolje uči kroz igru) i radni listovi za razvijanje predčitalačkih vještina i
predvježbe pisanja. Kroz radne listove dijete stječe iskustvo u radu na papiru i s
olovkom, vježba koordinaciju oko-ruka, uči se koncentraciji i mirnom sjedenju.

Godine 1996. ministarstvo prosvjete i športa RH objavilo je radni materijal o

organiziranoj pripremi za školu predškolske djece koja ne pohađaju dječji vrtić.
Tada se za takav oblik rada uveo naziv PREDŠKOLA – poseban oblik organizirane
pripreme djece za polazak u osnovnu školu kojom se obuhvaćaju i sadržajno
metodičke promjene primjerene suvremenim potrebama naraštaja predškolske
djece, njihovim roditeljima, te ustroju demokratskog društva.
Predškola ima specifičan program i vrijeme za njegovu provedbu.
Obilježja programa pripreme djece za polazak u školu jesu:
1. zadovoljavanje dječjih primarnih potreba (bioloških) koliko je to moguće
tijekom boravka djece u predškoli, a u suradnji s roditeljskim domom
2. nastojanje da djeci daje osjećaj sigurnosti i prihvaćenosti što
pretpostavlja da ono i njegovi roditelji prihvate predškolu

124
 3. pružanje svakom djetetu prigode i mogućnosti za samoostvarenjem i
stjecanje povjerenja u sebe, a time i stvaranje pozitivne slike o sebi i
svojim mogućnostima
4. praćenjem razvoja djece moguće je uočiti posebne potrebe djeteta,
usklađivati s njima postupke, a svakako o tome razgovarati s roditeljima
koji će se ako je potrebno obratiti stručnjacima za prevenciju mogućih
poremećaja

Iz svega toga možemo izdvojiti i uže zadaće predškole:

1. osposobljavanje za prihvaćanje obveza u koje će se uklopiti i buduće
školske obveze
2. poticanje spontanih ponašanja i izražavanja posebnih potreba
3. otvorenost za prihvaćanje novih informacija
4. otvorenost za učenje u međuakciji s drugima
5. otvorenost za primanje usmenih i pismenih poruka i ovladavanje sredstvima
koja posreduju te poruke

Ustrojstvo predškole treba odgovarati namjenama i zadacima predškole, počevši

od prvih kontakata odgajatelja s roditeljima i djecom, zatim organizacijom
prostora opremom, sredstvima, rasporedom radnog vremena, sve do sustava
praćenja, evidentiranja rada kojim se provodi izvedbeni program.
Vrijeme provedbe predškole predviđeno je od listopada do svibnja tijekom
pedagoške godine (150, 170 sati).
Minimalna mogućnost je 50-o satni program – tijekom travnja i svibnja za
područja s minimalnim brojem polaznika.
Uloga odgajatelja u provođenju programa predškole je mnogostruka i treba
obuhvaćati:
 dobro i temeljno poznavanje mogućnosti djece u 6. god., vodeći računa o
uvjetima i načinima njihovog razvoja
 temeljito poznavanje programa kojim će se djeci omogućiti tjelesni i
duševni razvoj kao i optimalno osobno oblikovanje
 poznavanje i znalački odabir načina i sredstava koji će imati najbolji
učinak u razvojnom poticanju djece
 osposobljenost za uspješnu komunikaciju sa svim čimbenicima koji su na
bilo koji način vezani uz predškolu ponajprije s roditeljima polaznika
predškole
 sposobnost i otvorenost odgajatelja za upoznavanje i prihvaćanje novih
znanstvenih spoznaja
 nastojanje uspostavljanja sklada s djecom individualno i sa skupinom u
vezi s zajedničkim aktivnostima
 razumijevanje potreba, želja, osjećaja, tegoba svakog djeteta

125
  uspostavljanje suradničkog odnosa s roditeljima

Teme izvedbenog programa koje odgajatelj može koristiti u svom radu su

različite. On je slobodan u odabiru tema i njihovih dijelova, u redoslijedu njihova
izvođenja kao i u načinima provedbe. Pritom upravlja vlastitom logikom kao i
uvjetima i okolnostima u kojima radi.
Elementi koje je potrebno proći s djecom prije polaska u školu su:
grafomotoričke vježbe, snalaženje u prostoru, provjera poznavanja oblika, slova,
brojki, boje...
Prvi dani u predškoli temelje se na međusobnom upoznavanju odgajatelja i djece,
djece međusobno te prostora i sredstava u kojem borave.
Razvijanje dječje samosvijesti također je jedna važna tema, a odgajatelj može
pripremiti razne materijale (fotografije djece, slikovnice »to sam ja«, i sl.)
aktivnosti (»Što mogu, što ne mogu«,...).
Dječje okruženje jedna je od tema koje odgajatelj nudi djeci u sklopu ponuđenih
sadržaja i aktivnosti u predškoli. Neke teme koje se mogu obraditi jesu:
obitelj – temeljna ljudska zajednica
 poštuj oca i majku
 volimo bakice i djedove
 znam gdje stanujem...

Uže podteme mogu biti:

 kućni ljubimci
 seosko gospodarstvo
 more, rijeke i obale...
 Slova, brojeve, boje, likovno se izražavati

Nužno je da dijete bude socijalizirano.

Trebalo bi prepoznati:
 Godišnja doba
 Rijeke, mora, potoke
 Biljke i životinje

Trebalo bi:
 Moći se samo kretati po poznatom okruženju, prelaziti ulicu,
telefonirati
 Biti upoznato s nekim važnijim mjestima u gradu
 Znati gdje je rođeno, adresu, telefon
 Biti samostalno

126
»Zrno« '93. »lakši prijelaz u školu«, D. Maleš
PRIPREMA ZA ČITANJE I PISANJE
 Zahtjeva složene sposobnosti opažanja, kretanja i
senzomotoriku
 Priprema počinje organizacijski osmišljene i didaktički
strukturirane sredine te poticanjem cjelovitog razvoja
djetetovih sposobnosti i vještina
 Posebna se pozornost posvećuje razvoju tehnike koje potiču
PSIHOMOTORNI RAZVOJ DJETETA
 Uz cjelovitost vizualnog, auditivnog, prostorno-vremenskog i
motoričkog karakteriziranja

SUBJEZIČNE FUNKCIJE RAZVIJAJU:

 Motoričku i grafomotoričku koordinaciju
 Vizualnu percepciju i memoriju
 Prostornu orijentaciju
 Auditivnu percepciju
 Pažnju i koncentraciju
 Spoznajne procese
Potrebno je postaviti dijagnozu za djecu kod kojih su prisutne poteškoće u
govoru, motorici...

RAZVOJ PREDČITAČKIH VJEŠTINA I PREDVJEŽBE PISANJA

 Čitanje i pisanje temelje se na procesima analize i sinteze
govora
 Igre za razvoj auditivne percepcije, fonemskog sluha:
1.GOVOR – broje udarce
2. ZVUKOVI – osluškivanje, prepoznavanje
3. PEPOZNAVANJE VISINE TONA
4. PREPOZNAVANJE RADNJE PO ZVUKU
5. SLIKE PREDMETA (P-Pile)
6. SLUŠAMO GLAS

Za učenje i prepoznavanje slova primjerene su igre:

1. MEMORY
2. POTRAŽI ?
3. KRIŽALJKE

GRAFOMOTORIČKE VJEŽBE:
 Vježbe počinju oponašanjem držanja olovke

127
  Imitacija kružnih pokreta gore-dolje, lijevo-desno
 Spajanje točkica
 Privikavati dijete na sjedenje

PRIMIJENA RADNIH LISTOVA

Dijete njima stječe:
 Iskustvo u radu na papiru
 Odgovor na zadatak
 Vježba za orijentaciju u prostoru
 Vježba koordinaciju oko-ruka
 Mirno sjedenje
 Korisno je uspoređivati uradak s prethodnim čime dijete
dobiva uvid u vlastiti napredak

36. PREDŠKOLSKO DIJETE I VJERONAUK

Nacrt Programa vjerskog odgoja predškolske djece u izvanobiteljskim

ustanovama priredila je radna skupina za religijski/vjerski odgoj djece
predškolske dobi Komisije katehetskog vijeća Hrvatske biskupske konferencije
1992.g. Program dobiva odobrenje HBK, i preporuku Ministarstva prosvjete iste
godine.

(Iz »Program vjerskog odgoja predškolske djece u izvanobiteljskim uvjetima«)

ZADATAK PROGRAMA: povezivanje vjerske tradicije sa situacijama u kojima

živi suvremeno predškolsko dijete (3-6 god.)

U ostvarivanju vjerskog odgoja treba nastojati da se cjelokupno svakodnevno

iskustvo djece povezuje s onim odgovorima na dječja pitanja koji izviru iz
kršćanske vjere kao i s oblicima kršćanskog života.

128
Vjerski je odgoj vrlo raznolik jer ulazi u one procese u kojima se ostvaruje opći
odgoj i obrazovanje. On se ne smije ostvarivati odvojeno od ostvarivanja općeg
odgoja i obrazovanja jer vjerski odgoj mora biti integriran u cjeloviti proces
odgoja i obrazovanja.
Koncepcija vjerskog odgoja u predškolskoj dobi usredotočena je na pomaganje
djece da prevladaju sadašnje i buduće životne situacije. Treba se inzistirati na
pomoći kojom će predškolsko dijete uspješno proživjeti svoju dob te prevladati
sadašnje i buduće situacije.

KOJE SU SPOSOBNOSTI ZA KOJE DIJETE TREBA ODGAJATI I KAKO BI

SVOJ ŽIVOT UČILO ŽIVJETI U VJERSKOM I KRŠĆANSKOM SMISLU (ciljevi
6 životnih područja).
1. Prvo treba postaviti pitanje pozitivnih ciljeva koji pomažu djetetu u
pronalaženju samog sebe i u razvijanju svojih sposobnosti za život. Time se
pomaže da dijete u razvoju postane osoba – dijete uviđa kako se nalazi u
napetosti između ovisnosti svoje volje da razvije svoju osobnost i da mu je u
težnji za samostalnošću potrebna vjera i povjerenje.
2. Vjerski odgoj je usko vezan s pronalaženjem samoga sebe i razvijanjem
osobnosti, te je zadatak toga odgoja stjecanje iskustva, potrebe za drugim, bez
čije se ljubavi ne može zadovoljiti. Tim individualnim razvojem razvijat će se i
društvenost djeteta. Djetetu će se pružati pomoć u jačanju volje za život, pružit
će mu se nove mogućnosti za povezivanje s drugima i na temelju tog iskustva
uputiti na ljubav prema Bogu i ljudima kao zadaću i dobru priliku.
3. Za postupno snalaženje djece u svijetu koji ga okružuje i osposobljava za
odgojno djelovanje, odgajatelj treba dijete senzibilizirati za mnogobrojne odlike
prirodnih pojava i tehnika te s njim početi razvijati pozitivan odnos prema
životinjama, biljkama, neživim stvarima – time će dijete uviđati da među
ostvarenjima čovjeku pripada poseban položaj i zadatak u stvaranju.
4. Vjerski odgoj urodit će plodom ako mu pođe za rukom da u djetetu probudi
one snage kojima će doživjeti transcendenciju svijeta i ljudskog života- time
dijete dobiva prvi pristup religioznoj dimenziji ljudskog sadržaja. Istodobno
upoznaje jezik kojim se služi biblija u kojoj dijete i nalazi poruku za svijet i
život.
5. Vjerski odgoj postaje konkretan tek u djelovanju. Stoga djetetu treba
omogućiti aktivni pristup oblicima kršćanskog života – tako se djeci pruža pomoć
za napredovanje u kršćanskom zajedništvu i na sudjelovanje u njemu.
6. Crkveni život osniva se na biblijskoj poruci. U biblijskoj poruci traže se i
poticaji za vjerski odgoj, djeca mole – tako dijete može graditi zajedništvo s
ljudima čiji se život osniva na vjeri biblije. U tom zajedništvu dijete prima
povjerenje u osobno ohrabrenje.

129
Odgajatelji bi u određeno vrijeme trebali prosuditi koje su situacije značajne i
koje bi sadržaje trebalo s tim u vezi izabrati, kako bi se uspostavila veza između
ciljeva i situacije. Teme se mogu ovako imenovati:
1. JA – PODRUČJE
2. MI – PODRUČJE
3. PODRUČJE SVIJETA
4. PODRUČJE JEZIKA
5. CRKVENO PODRUČJE
6. BIBLIJSKO PODRUČJE

1. JA- PODRUČJE  DIJETE – TEMA SAM SEBE

Program se osniva na JA – PODRUČJU jer dijete mora samo za sebe biti
tema i središte svih nastojanja u vjerskom odgoju
2. MI – PODRUČJE  RAZVIJANJE DRUGA BLIŽNJEG
U vjerskom odgoju ne smije se samo jednostrano razvijati osobnost
pojedinca, nego istodobno mora imati pred očima razvijanje druga bližnjeg.
U odgoju znanja mora se ostvariti odgoj za »ti« i »mi«.
3. PODRUČJE SVIJETA  LJUBAV PREMA NEŽIVIM STVORENJIMA
Odgoj u svijetu nalazi ciljeve i poticaje za novi svijet. Djeca trebaju otkrivati
i razvijati ljubav za biljke, životinje i neživa stvorenja. U vjerskom odgojun
djeca moraju sve više iskusiti da se zajednica čiji je i on dio osjeća zahvalna
Bogu i da je pohvalno razvijati kulturu i civilizaciju koja će biti dostupna
čovjeka.
4. PODRUČJE JEZIKA GOVOR, SLUŠANJE – BIBLIJA
Područje hrvatskog jezika (i drugih jezika) predstavlja nešto čega se vjwrski
odgoj ne može odreći, jer sposobnost slušanja i govorenja, pripovijedanja i
razumijevanja onoga što stoji među riječima nužne su pretpostavke za
postupanje govornom i pisanom riječi biblije.
5. PODRUČJE CRKVE  ŽIVOT ZAJEDNICE, OBIČAJI CRKVE
Crkveno područje ne može se propustiti jer sav vjerski život valja uključiti u
život zajednice. Radi se o crkvenim običajima u kojima dolazi do izražaja
život zajednice (nedjelja, crkveni blagdani, molitva...)
6. PODRUČJE BIBLIJE  POSTAVLJA ZAHTJEVE DRUGIM PODRUČJIMA
Povezano je sa svim temama u programu vjerskog odgoja. Biblijsko područje
postavlja zahtjeve drugim područjima života čija pitanja isto tako nalaze
odjeke na biblijskom području gdje valja tražiti odgovor.

U ovom programu ima mnogo tema koje bi mogle biti zanimljive djeci, međutim ne
moraju se sve obraditi, a mogu se i preoblikovati.
Koje će teme doći na prvo mjesto ovisi o tome koliko su teme objektivno važne.

130
U programiranju se predlaže primjer praktičnog postupka i u središte skica na
jedan papir
najviše je tema, a naokolo nekoliko srodnih tema iz drugih područja života.

METODIČKA NAČELA – odgoj vezan za vjeru

Osnovna programska nakana vjerskog odgoja jest usredotočiti se i polaziti od
životne situacije djeteta povezujući je s nekim oblicima vjerskog iskustva i
kršćansko-crkvenim životom u praktičnom radu. Sve se mora povezivati s
konkretnim svakodnevnim iskustvom da dijete osjeti kako se u vjerskom odgoju
misli, osjeća i govori o njegovom životu.
Vjerski odgoj treba biti djetetu od pomoći da ono živi ljudskije i solidnije u
ozračju Božje ljubavi koja ga štiti i brani.

Pripovijedanje, slušanje, pjevanje, razgovor, crtanje, promatranje slika,

muziciranje i slušanje glazbe, ples, igra i igra lutaka, čitanje iz slikovnica,
organizacija, objašnjavanje, razgledavanje, meditacija i slavlje – metodički su
postupci koje bi trebalo slijediti u vjerskom odgoju.
Odgojni rad s predškolcima u izvanobiteljskim uvjetima nadopunjuje rad u
obitelji. Potrebno je roditelje obavještavati što se u vjerskom odgoju radi.
Odgajatelj bi najprije trebao upoznati stav roditelja o vjerskom odgoju. Ima
slučajeva da se odgajatelj susreće s djecom iz obitelji koji su različite
konfesionalnosti (?) već i u vjerskoj praksi.

37. ODGAJATELJ I UBLAŽAVANJE STRESA U DJECE

STRES – svaka situacija ili događaj koji ugrožava život ili zdravlje, prijeti
gubitkom drage osobe ili nečega što je od životne važnosti za našu egzistenciju ili
integritet.
STRES U DJECE  kada se od djeteta traži više nego što ono može osjećajno
podnijeti, razumjeti; više nego što može učiniti ili kad prijetnja ugrožava njegovu
dobrobit ono je u stanju stresa.

PRIJETNJE KOJE MOŽE DIJETE IZBACITI IZ SVAKODNEVNE

RAVNOTEŽE:
Prijetnja njegovu životu
Prijetnja tijelu, zdravlju (ozljeda, bolest)
Prijetnja osobama koje su mu drage i važne (npr. nečija grubost prema
njegovoj majci)
Prijetnja nečemu u što dijete vjeruje (u ljubav bližnjih, u nečiju dobrotu)

131
 Prijetnja njegovoj imovini (oduzimanje omiljene igračke)

Nešto što za nas nije opasno za dijete može biti prijetnja. Odgajatelj u skupini
trebao bi moći prepoznati dječje ponašanje pri stresu. Ono može:
Boriti se, biti bijesno, napadati
Početi bježati, pobjeći u bolest (povraćati, dobiti temperaturu)
Biti »zamrznuto«, u šoku, plakati, biti umorno.

Bitno je znati da se ono tada osjeća:

Napušteno i osamljeno
Slomljeno
Ne vidi izlaz, ne može zamisliti što će biti i sl.
Napušteno je i osamljeno jer mu nedostaje svijest da se za njega netko brine, da
ga netko hoće i zna zaštititi, da drugi znaju kako se ono osjeća.
Slomljeno je jer se dogodilo nešto što ono ne razumije, jer taj događaj nadilazi
njegovu sposobnost uočavanja.
Ima osjećaj da je svemu kraj jer je potpuno izbačeno iz svakodnevnice, jer se
događa nešto što ne može kontrolirati.

U koliko u skupini prepoznamo dijete koje je pod stresom bitno je reagirati

odmah, zaokupiti djetetovu pažnju:
Grliti ga, suosjećati
Uzeti dijete u naručje te ga umiriti
Dati mu do znanja da ćete ga zaštititi
Odobravati ono što radi, govori
Pokažite djetetu da možete nadzirati barem mali dio onog što se događa
Reći djetetu što će se još toga dana raditi i to svakako učiniti
Recite mu nešto što će se sigurno dogoditi

U takvim situacijama bitna je jako i suradnja s obitelji jer je ona ipak tu

najbitnija i može mu pomoći (ili odmoći):
Pažnjom
Zaštitom
Razumijevanjem
Prihvaćanjem
Suosjećanjem
Obećanjem o sutrašnjem danu

132
 Razgovori o lijepim događajima u budućnosti
Mirjana Milanović: »Pomozimo im rasti«
Najuspješniji način nošenja sa stresom je prerada traumatskog iskustva,
vraćanje izgubljenog osjećaja kontrole, te postizanje razumijevanja i uvida u
problem.
Važnu ulogu pri ublažavanju stresa imaju AKTIVNOST (važna je za zadržavanje
pozitivne slike o sebi) i KOMUNIKACIJA (je takva da je tegoba manja ako
podijelimo s nekim osjećaje. Njena uloga je i u prihvaćanju podrške i pomoći bez
osjećaja poniženosti).
PREVENCIJA STRESA – davanje stvarnih upozorenja ljudima, preporuka,
pružanje sigurnosti: preventivne metode: opuštanje, samokontrola, igranje uloga,
rješavanje problema, grupna rasprava.

EKSPRESIVNI NAČINI SUOČAVANJA SA STRESOM (verbalne i neverbalne

tehnike).
Kreativno izražavanje – okolina bogata bojama i oblicima potiče dječje
izražavanje i sposobnosti. Rad u malim grupama podržava osjećaj pripadanja,
omogućuje razgovor i slušanje te traženje i primanje pomoći.
Jako su važni kutići za osamu.
Biblioterapija – planska upotreba književnog teksta radi olakšavanja i
poticanja različitih načina nošenja sa stresom. Čitanjem priče ili pjesme
potiče se identifikacija, projekcija i introjekcija, katarza, terapija poezijo
i pripovijedanjem.
Pokret i neverbalna komunikacija
Terapija dramatizacijom i psihodrama – psihodrama je pristupačna djeci
koja ne čitaju i ne pišu. Korisne tehnike psihodrame su: igranje uloge,
zamjena uloge, dvojnik, prazna stolica
Igre simulacije (pretvaranja)
KOGNITIVNI NAČINI SUOČAVANJA SA STRESOM
Učenje opuštanja – metoda samokontrole. Opuštanje je aktivna vještina
suočavanja koju je nužno primjenjivati u svakodnevnom životu

133
 Desenzibilizacija – temelji se na pretpostavci da nas pojave kojih se
bojimo u stvarnosti također plaše i u mašti. Uklanjanje straha i tjeskobe
idu korak po korak
Učenje samopouzdanja i odlučnosti
Racionalno-emocionalna terapija
Učenje rješavanja problema – dijete uči prepoznati problem, pronaći
drugačija rješenja, izabrati ono najbolje te provjeriti i vrednovati
djelotvornost za rješenja u stvarnim životnim uvjetima.

38. BLAGDANI I SVEČANOSTI U DJEČJEM VRTIĆU

Blagdani i slavlja dio su kulturne predaje baštine naroda kojem pripadaju djeca i
odrasli. Odgovor na pitanje «Zašto se slavi?» pronaći ćemo u potrebi za
sigurnošću, ljubavlju, pripadanjem.
Blagdani su takva prilika – sadrže rituale poznatih pravila i slijeda, ponavljaju se
svake godine, te su stalna pojava u djetetovu životu. Slaveći, čovjek se osjeća
prihvaćenim, dijeli radost s drugima.
Kada su zadovoljene potrebe za sigurnošću, ljubavlju, pripadanjem, te ako je
dijete aktivno u blagdanskim događajima i ima ugodne osjećaje u svezi s njima,
osjećat će se vrijednim zbog pažnje drugih, što pridonosi razvoju pozitivne slike
o sebi samome. Djetinjstvo će biti kvalitetno, bude li ispunjeno djetetovim
pozitivnim emocijama, veznim uz vlastitu sposobnost, bližnje i ono što ga
okružuje.
Osjećaj radosti i veselja najčešći su osjećaji blagdanskih dana. Proslave moraju
biti takve da dijete slobodno doživljava i iskazuje emocije. Djetetu treba

134
dozvoliti traženje ljubavi, pažnje, brige, darova, treba mu dozvoliti da zahtjeva,
kako bi spoznalo da ima pravo na zahtjev.
Uz blagdane dijete stječe doživljaj o protjecanju vremena.
Slave se vjerski blagdani i slavlja, narodna slavlja, obiteljske proslave, slavlja
prirode, domoljubna slavlja.
Blagdani i svečanosti dio su kulturne, prenosive baštine naroda
kojemu pripadaju i odrasli i djeca.
Ljudi slave događaje, slave Boga, slave u čast slavnih među sobom, slave
prirodu, pobjedu. Slavi se u ratu i miru.
Slavi se u obiteljskim domovima, na ulici, u poduzećima, školama, vrtićima…
Slave djeca, odrasli i starci. Razlog za slavlje nalaze čak i bolesni, nemoćni
i tužni. Ljudi slave na svim dijelovima Zemljine kugle.
Psiholog iz Amerike A. H. Maslow, osnivač humanističke psihologije,
smatra da osim bioloških (fizioloških) potreba za zrakom,hranom, toplinom,
i druge su potrebe izvor čovjekovih aktivnosti. To su potrebe za
sigurnošću, ljubavlju i pripadanjem.
Želeći sigurnost, čovjek želi red, poredak, stabilnost, predvidljivost
zbivanja u bližoj i daljnjoj budućnosti. Blagdani su prilika za zadovoljavanje
te potrebe jer sadrže rituale poznatih pravila i slijeda, u kojima dijete nije
izloženo rizicima pogreške.
Zadovoljavajući potrebu za pripadanjem i ljubavlju, dijete, kao i odrasli
čovjek, traži svoje mjesto u obitelji, u skupini druge djece ili odraslih, u
kraju u kojem živi, u svojoj domovini, naciji, kulturi, civilizaciji.
Blagdansko ozračje i okruženje prigoda je za zadovoljavanje
djetetovih potreba, dijete će se osjećati radosno i uzbuđeno, opušteno.
Pamtit će razgovore, događaje, postupke, predmete, ljude, poruke.
sadržaji tog pamćenja određivat će djetetov budući postupak i odnos
prema sebi i drugima.
ugodni blagdanski osjećaji pojavljuju se najprije u iščekivanju i
pripremanju, pojavljuju se u trenutku nekog zbivanja ili blagdanskog
rituala, te traju i na kraju nakon slavlja. Blagdanski osjećaji podižu
djetetovo samopoštovanje i ponos zbog vlastite vrijednosti.
Proslave i blagdanska slavlja moraju biti takvi da dijete slobodno doživljava
i iskazuje osjećaje, da iskazuje ljutnju ako je osjeća, da bude tužno,
radosno, te da se pritom ne osjeća krivim i ne isključuje iz blagdanskih
zbivanja

135
 Mnogo je blagdana i trenutaka koje slavimo tokom godine. Neki su
važni samo manjem broju ljudi i vezani su za neki kraj ili podneblje, a neki
su posve osobni i događaju se zbog jednog čovjeka.
Slavlja možemo podijeliti u nekoliko skupina:
 vjerski blagdani i slavlja
 narodna i civilizacijska slavlja
 obiteljske i prijateljske proslave u povodu dobrih
događaja
 spontana slavlja
 slavlja prirode
 domoljubna slavlja

VJERSKI BLAGDANI I SLAVLJA

Oni pripadaju povijesti čovječanstva i kršćanskoj civilizaciji. Najstariji i
temeljni blagdan kršćanstva je nedjelja (to je dan Isusova
uskrsnuća).Crkvena godina ima tri velika dijela: božićni ciklus,
vazmeni(uskrsni) ciklus i vrijeme tokom godine.
Blagdanima pripadaju i lokalne svetkovine povezane uz određeni kraj
(sv.Vid – Rijeka) ili mjesta (svetkovine zaštitnika mjesne crkve).
Pripadaju im i osobna vjerska slavlja: krštenja i imendani.

NARODNA I CIVILIZACIJSKA SLAVLJA

Ova slavlja se obnavljaju i uobičajena su u pojedinim narodima, utemeljena
su na nekim kulturološkim vrijednostima ili događajima. Tu spadaju
maškare, Majčin dan, Valentinovo… Oni su uvijek određenog datuma ili u
određenom razdoblju.
OBITELJSKE I PRIJATELJSKE PROSLAVE U POVODU DOBRIH DOGAĐAJA
Ovakve svečanosti odvijaju se u obiteljima, među prijateljima ili u dječjoj
skupini. One su dio obiteljske tradicije. To su proslave rođendani, odlaska u
školu, izrastanje prvog zubića, prvog koraka, godišnjice…
Prijateljska slavlja su ona koja se slave izvan obitelji, među prijateljima i
vršnjacima. To može biti u vrtiću, igraonici gdje se mogu slaviti rođendani,
ponovni susreti…
SPONTANA SLAVLJA

136
Spontana slavlja nemaju unaprijed određeno vrijeme, mjesto, slijed ili
sadržaj. Spontana su slavlja odgovor na osjećaje izazvane onim što nam se
taj dan ili taj trenutak događa. Kada doživimo nešto ugodno, želimo čim
dulje ostati veseli, uspješni, zadovoljni, razdragani…
SLAVLJA PRIRODE
U ove svečanosti spadaju međunarodni praznici, npr. Dan planeta Zemlje,
Tjedan hrane, Dani kruha, prvi dan godišnjeg doba… Prirodi u čast možemo
slaviti kad god želimo. Neka takva slavlja su spontana potaknuta ugodnim
osjećajima (dan prve pahuljice).
DOMOLJUBNA SLAVLJA
Kod ovih slavlja riječ je io nacionalnim praznicima i proslavama. Nacionalni
praznici mogu biti godišnjice povijesnih događaja ili života velikana
hrvatske povijesti, važnih za cijelu Hrvatsku ili pojedini kraj. U dane
domoljubnih proslava djeca imaju priliku učiti, a odrasli se prisjećati
povijesti njihova naroda i povijesti njihove države.

Sva ova slavlja se međusobno i preklapaju i imaju sličnosti. Mnogi

vjerski blagdani su istodobno i obiteljska slavlja, a spontana slavlja i slavlja
prirode mogu biti i obiteljska i prijateljska slavlja. Tako da ni jedna
skupina nije jednoznačna i ne sadrži slavlja koja nekim obilježjima ne bi
mogla pripadati i nekoj drugoj skupini.

SMISAO BLAGDANA

DOŠAŠĆE I BOŽIĆNO DOBA

Prosinac je u zapadnoj kršćanskoj kulturi i tradiciji posvećen
iščekivanju i slavlju Isusova rođenja. Počinje najčešće prve nedjelje u
prosincu (nedjelji koja je najbliža blagdanu sv. Andrije 30. studenog) i
traje četiri tjedna – do Božića (25.prosinca)
U ovom periodu izdvajaju se blagdani sv. Nikole (6.prosinca), sv. Lucije
(13.prosinca), Badnjak (24.prosinca) i središnji blagdan Božić.
Vjernici se za svetkovinu Božića pripremaju prolazeći put poniznosti,
vjere, ljubavi i dobrote. U to se vrijeme u obitelji sije žito, pale svjećice
na adventskom vjenčiću, daruju se, kite božićno drvce.

137
Svi ovi simboli u sebi kriju smisao i značenje u svojoj slikovnoj
jednostavnosti i spoznajnoj složenosti. Simboli nose u sebi i emocije i
smisao koje svatko može doživjeti, ali samo djelomično spoznati, razumjeti
i naslutiti. Emocionalno značenje simbola u božićno doba djetetu nije
potrebno dodatno objašnjavati. dovoljno je da bude u njegovoj blizini te da
bude dio tog blagdanskog ozračja. Važno je da roditelji, odgajatelji i
odrasle osobe osiguraju da dijete bude dio blagdanskog okružja i dijete će
samo naslutiti skriveno značenje i smisao simbola.
Ti simboli pridonose djetetovom doživljavanju pripadanja istoj vjeri,
narodu i kulturi.
Sjećanja o zajedništvu u obitelji tokom Božića dijete će prenijeti i u
svoju budućnost te će na taj način osjećat pripadnost svojoj obitelji i
svojim korijenima.

POKLADE
Pokladna zbivanja odvijaju se nakon Božićnih blagdana pa sve do
Pepelnice, prvog dana korizme.
Pradavni smisao poklada je bio da čovjek bukom , maskiranjem lica,
preodijevanjem i razuzdanim ponašanjem potjera zle sile i demone.
Glavne značajke pokladnog doba su preodijevanje, maskiranje i razuzdano
ponašanje. Za dijete to je prigoda da okolina prihvati njegovu spontanost,
da u igri pobijedi sve što ga plaši i zbunjuje te da nakratko bude ono što bi
želio biti.

KORIZMA
Vrijeme maškara je vrijeme kada se dopušta biti ružan, opasan,
neprepoznatljiv, opušten, ali nakon toga slijedi period oskudice, tišine i
obuzdavanja.
Vrijeme korizme je vrijeme kada treba biti strpljiv, smiren, odlučan,
dosljedan ovladavanja vlastitim navikama i djelima, dakle to vrijeme kada
se pripremamo za nadolazeći Uskrs.
Dijete smisao korizme može pronaći u razmišljanju o svojim postupcima,
željama, nakanama, ovladavanju samim sobom, u vježbanju izdržljivosti i
samodisciplini …

USKRS

138
 Uskrs je najveći kršćanski blagdan – blagdan uskrsnuća Isusa Krista.
Smisao Uskrsa za dijete može biti u divljenju, radoznalosti, prihvaćanju
nepoznatog i vjerovanju u svjedočanstvu drugog.
U djetetovoj svakodnevnici moguće je stvoriti ozračje koje će omogućiti
da spremnije prihvati vjeru i podjeli s odraslima radost toga blagdana.

DAN PLANETA ZEMLJE

Dan planeta Zemlje (22.travnja) međunarodni je dan prirode –
posvećen zaštiti i očuvanju našeg planeta.
Smisao ovog blagdana je kod djeteta i odraslih pokrenuti ekološke misli i
probuditi osjećaje prema planetu na kojem žive.
Oblikovanje navika koje će sadržavati djetetov kvalitetniji prema prirodi
svakodnevna je zadaća svih koji se bave odgojem djece.

VELIKA GOSPA
Velika gospa (15. kolovoza) je marijanski blagdan ljetnog doba. To je
jedan od najvažnijih blagdana Blažene Djevice Marije u kojemu se slavi
odlazak u nebo obasjane i božanskim sjajem Kristove majke. Slavi se njezin
ulazak u vječni život.
Smisao marijanskih blagdana je potaknuti djecu i odrasle da se posvete
razmišljanju o moći majčinske ljubavi, da potraže utjehu, pomoć, savjet u
dobroti i milosti drugih.

SVI SVETI I DUŠNI DAN

Svi sveti (1.studenog) blagdan su jesenskog doba. Blagdan je to
posvećen svecima i blaženima. Možemo pretpostaviti da je cilj i smisao
njihova života bio okrenut prema pozitivnome. Pozitivnim mislima,
nakanama, odlukama, djelima, ponašanjima. Smisao ovog blagdana je u
poimanju mogućnosti svakog čovjeka da se približi znamenitima.
Dan poslije blagdana Svih svetih je blagdan zvan Dušni dan (2.
studenog). To je dan štovanja mrtvih, njihova života, njihove i naše
prošlosti. Taj dan u domovima gore dušice, svijeće ili uljanice u spomen
mrtvima
Smisao ovog blagdana je probuditi osjećaje koji izviru iz sjećanja, kao i
uspomene koje su vezane uz neke davne ili ne neke tako davne događaje

139
 Svaki događaj ima početak, trajanje i kraj. Ostaju sjećanja na nj i
iskustva u svezi s njim.
Blagdani i slavlja čine rituali, aktivnosti, razgovori i stvaralaštva. Ti
elementi blagdana i slavlja mogu se nazvati procesima – zbivanjima.
Prikladni blagdanski sadržaji i promišljeni načini slavlja pomoći će djetetu
da slavi i svetkuje, da ima trenutne dobiti i one koje će trajati.
Svaka obitelj ima svoj jedinstveni i posebni način slavlja. U obitelji
su različiti odnosi i zbivanja koji su povezani sa životnim porukama i
vrijednostima što se prenose u jednoj obitelji..Takve se poruke i
vrijednosti prenose s koljena na koljeno i tako se stvara skup generacijskih
poruka koje čine obiteljsku tradiciju i njezino nasljeđe.
Obiteljsku povijest čine dobri i loši ljudi, poznati i oni za koje se je malo
čulo, dobra i loša djela, uspjesi i neuspjesi, dobici i gubici. Tu povijest čine
iskustva i sjećanja njezinih članova pohranjena u obiteljskim izrekama,
pričama, fotografijama, snimkama i sačuvanim predmetima.
Djeca među svojim prijateljima u dječjoj skupini donose iskustva i
sadržaje obiteljskih slavlja. Neko dijete ima potrebu iz obitelji donijeti
samo priču o proslavi, dok neko drugo dijete želi elemente obiteljskog
slavlja prenijeti i u vrtić. Ono se voli pohvalit obiteljskim dobitkom,
proslaviti svoj rođendan, podijeliti s njima radost Božića, Uskrsa kao i
podijeliti žalost zbog gubitka voljene životinje, strah od neugode ili boli.
Tijekom cijelog razdoblja socijalizacije dijete traži ravnotežu između
svoje potrebe za pripadanjem skupini i svoje potrebe za neovisnošću.
Proslava vjerskih blagdana osobito je pogodna prigoda u kojoj se djeca
mogu međusobno doživjeti, približiti, prepoznati u drugima mnogo
zajedničkog. Proslava rođendana ima razloge i rituale bliske svakom
djetetu, te je i to prigoda kada se djeca dobro razumiju i kada su sklona
ostvariti maksimalnu suradnju i bliskost.
Da bi se djeca prije, za vrijeme i nakon slavlja ugodno osjećala, i
odrasla osoba mora iskazati svoje veselje, radost, zadovoljstvo i ugodu.
Budući da djeca donekle ovise o toj osobi, ona mora biti sudionik slavlja
koji zna i želi zaštiti dijete onda kada mu je potrebno, koji daje dopuštenje
za slobodno iskazivanje osjećaja.

Rođendani se također obilježavaju i to na taj način što su djeca na

dan svog rođendana glavni koordinatori cjelokupnih aktivnosti. Što

140
podrazumijeva da dijete bira što će se igrati, čime će se igrati, bira gdje
će spavati itd.
Dijete se na taj dan osjeća veoma posebno važnije od ostale djece te mu
time raste samopouzdanje te se na neki način zbližava sa ostalom djecom.
Svakako je sigurno da blagdani i svečanosti pogoduju zadovoljavanju
dječjih potreba. Djeca stječu osjećaj ugode, pripadnosti, samopoštovanja i
ponos zbog vlastite vrijednosti.
Stoga smatram da roditelji i odgajatelji moraju voditi računa o
blagdanskom okruženju i raspoloženju djeteta.

39. ULOGA IGRE U RAZVOJU DJETETA

Od trenutka kada se znanost počela intenzivnije baviti djetetom i njegovim

razvojem, postalo je jasno da igra za dijete ima posebnu važnost. Mnoga
istraživanja su se bavila, a i danas se bave fenomenom igre. Što je to toliko
privlačno u igri da joj ni jedno dijete svijeta ne može odoljeti?
Saznanja razvojne psihologije vezana uz igru potvrđuju da u igri dijete aktivno
angažira sve svoje mogućnosti, te da kroz igru iskušava ono čemu u stvarnom
životu još nije doraslo.
Dijete u igri preuzima odgovornost, planira svoje postupke, prihvaća razne
životne uloge, razvija samostalnost i demonstrira svoje kompetencije.

141
Sa sigurnošću se može tvrditi i da dijete kroz igru najbolje i najviše uči. Budući
da igra djetetu predstavlja zabavu i razonodu, a ne obavezu, dijete radije
prihvaća zadatke i materijale koji mu se nude kroz igru.
Dijete predškolske dobi ima prirodnu potrebu za igrom i tu potrebu zadovoljava
kada god je to moguće. Igra je u toj dobi dominantni oblik i metoda rada, zapravo
je najvažnija komponenta za cjelovit razvoj djeteta, budući da osigurava
jedinstvo između tjelesnog, spoznajnog, emocionalnog i socijalnog razvoja. Igra
je upravo u toj dobi nenadoknadivo sredstvo koje potiče razvoj djeteta, jer
odgovara prirodi djeteta i zakonitostima njegovog psihofizičkog razvoja.
Kada odrasla osoba razumije potrebu djeteta za igrom i što se iza te potrebe
krije, tada igra prestaje biti beskorisno provođenje vremena i postaje moćno
sredstvo u odgoju djeteta.
Stoga djeci treba osigurati najpovoljnije uvjete za igru kako bi se igrali
nesmetano i slobodno i na taj način razvijali svoje sposobnosti, kreativne
mogućnosti i sve se više socijalizirali.

IGRA PREDŠKOLSKOG DJETETA

Predškolska djeca većinu vremena provode u igri. Ona priprema za život,
izoštrava inteligenciju, predstavlja užitak, ima funkciju učenja.
Igre predškolskog djeteta možemo opažati s obzirom na dvije razine:
 Spoznajna razina:
o Funkcionalna igra…vrsta igre u kojoj dijete koristi, isprobava i tako
razvija svoje sposobnosti
o Konstruktivna igre…igra u kojoj se dijete služi predmetima, barata
njima da nešto stvori
o Simbolička igra…vrsta igre u kojoj dijete koristi predmet ili osobu
kao zamjenu za nešto drugo

142
 o Igre s pravilima…igre koje se igraju prema unaprijed poznatim
pravilima i ograničenjima
 Društvena razina:
o Promatranje…gledanje drugih kako se igraju bez uključivanja
o Samostalna igra…nema približavanja drugoj djeci
o Usporedna igra…jedan pokraj drugog, ali nema interakcije
o Usporedno-svjesna igra…uspostavlja se kontakt očima
o Povezujuća igra…igraju se u blizini, započinjanje razgovora
o Uzajamna igra…uzimanje i davanje
o Suradnička igra…igra u grupi koja je nastala radi postizanja nekog
cilja, postupci djece su usklađeni

Između prvog i trećeg mjeseca započinje funkcionalna igra uvježbavanja

motoričkih shema i igra glasovima kričanjem i gukanjem. Funkcionalna igra
dominira do kraja druge godine života. Dijete u igri opipava, razgledava, okreće,
lupa predmetima, stavlja u usta, drugim riječima – istražuje.
U drugoj godini života javlja se i konstruktivna igra. Dijete barata predmetima s
namjerom da nešto stvori, a složenost tvorevine ovisi o spoznajnoj razini.
S razvojem simboličke funkcije javlja se i simbolička igra u kojoj djeca koriste
predmet ili osobu kao simbol nečeg drugog te prerađuju svoja iskustva.
Između druge i treće godine života igra postaje nešto složenija, iako postoje i
oni oblici ranijih razdoblja. Sve je manje usporedne, a sve više suradničke igre.
Između treće i četvrte godine prisutni su svi oblici igre kao u ranijim
razdobljima, samo se sada proširuje njihov sadržaj i složenije su zbog višeg
stupnja spoznajnog razvoja. Suradnička socijalna igra pretvaranja je sve
složenija. Skupne aktivnosti traju sve duže, dijete počinje dijeliti stvari sa
drugima i počinje čekati svoj red. Sve je naglašenija emocionalnost u igri.
Između četvrte i pete godine života sadržaj igre se i dalje širi, jednako kao i
složenost. Konstruktivne igre posebno dolaze do izražaja. Što se tiče igara
pretvaranja, dijete se voli presvlačiti i koristiti mnoštvo raznih materijala u igri.
U igri se javlja podjela funkcija. Redoslijed radnji određene uloge slijedi realni
život. Ima puno planiranja, često se igra prekida kako bi se dogovorili na realno
planu kako igra treba izgledati. Dijete je sve više zainteresirano za društvene
igre i igre natjecanja.
Poslije pete godine života, planiranje ima sve veću ulogu u simboličkoj igri. Dijete
se sve više drži pravila. Igra je izrazito stvaralačka. Dijete je sve više sklono
igrama koje zahtijevaju sudjelovanje većeg broja djece i odraslih.

UTJECAJ IGRE NA RAZVOJ DJETETA

143
Igra je djetetova prirodna potreba koju dijete zadovoljava kada god je to
moguće.
Iako se nekad smatrala ispraznim provođenjem vremena, danas se sa sigurnošću
može tvrditi da je igra od presudne važnosti za pravilan i cjelovit razvoj
predškolskog djeteta. U toj dobi igra je nezamjenjivo odgojno sredstvo koje
odgovara zakonitostima njegovog razvoja.
U igri dijete zadovoljava svoju potrebu da utječe na okolinu u kojoj živi, da
razvija samostalnost i doživi zadovoljstvo vlastite aktivnosti.
U igri se razvijaju djetetove umne sposobnosti, igra ga potiče i na govornu
aktivnost, posebice kada je riječ o simboličkoj igri.
Dijete kroz igru upoznaje i otkriva svoju okolinu, te provjerava i uvježbava svoje
sposobnosti, zadovoljava svoju prirodnu radoznalost.
Igra je specifičan oblik učenja predškolskog djeteta i najbolji put za suočavanje
sa zadacima koje mu nameće okolina, za samostalno i stvaralačko razmišljanje, za
mijenjanje svog ponašanja zbog novih iskustava i razvijenijih sposobnosti.
Igra je za dijete užitak, ali i tjelesni i intelektualni napor. Igra bez ikakvog
napora najčešće mu nije zanimljiva i nije poticajna za njegov razvoj.
Dijete kroz igru rješava i neke vlastite sukobe. Ako dijete nema dovoljno prilike
za igru, njegovi se problemi mogu javiti u nekom prikrivenom obliku. Prerano
uključivanje djeteta u rad i nametanje obveza kakve imaju odrasli može ozbiljno
narušiti razvoj djeteta. Dijete će lakše prihvatiti obaveze ako su dio igre.
U djetinjstvu se igra, rad i učenje isprepliću. I učenje i rad daju efikasne
rezultate ako se provode kroz aktivnosti s elementima igre. Za zadatke koje
ispunjava u igri, dijete je više motivirano, manje ih osjeća kao nametnute, pa ne
izazivaju frustracije.
Igrajući se, dijete stječe znanja i uči ponašanja, uči uz naše namjerne
intervencije, ali i spontano i nesvjesno.

KATEGORIJE IGARA
Razvrstavanje i podjela igara često se razlikuje od autora do autora, no
uobičajena je sljedeća podjela u literaturi:
Funkcionalna igra
To je igra novim funkcijama koje se kod djeteta razvijaju i sazrijevaju – bilo da
se radi o motoričkim, osjetnim ili perceptivnim funkcijama. Tu dijete ispituje
kako svoje funkcije, tako i svojstva objekata.
Postoje razna mišljenja znanstvenika vezana uz pojavu funkcionalne igre, te
prema tome razlikujemo dvije osnovne teze.

144
Prema prvoj tezi socijalna interakcija utječe na pojavu i razvoj funkcionalne igre,
dok se prema drugoj tezi najprije igra odrasla osoba koja brine o djetetu i na taj
način „navodi“ dijete na igru.
Primjeri funkcionalne igre su primjerice razne igre prstićima, bacanje raznih
predmeta radi osluškivanja zvukova (npr. bacanje žlice o pod),…
Simbolička igra
Simbolička igra usko je povezana sa kognitivnim razvojem i socijalnom
interakcijom djeteta. Mnogi znanstvenici zapravo govore o kružnom uzrokovanju
spoznajnog razvoja i razvoja igre. Igra je važna za spoznajni razvoj iz razloga što
djetetu stvara poticajnu situaciju za razvoj, bez prisile i opušteno.
Kao što je u uvodu ovog rada navedeno, dijete u igri isprobava ono čemu u
stvarnom životu još nije doraslo, dijete je u igri spremno iskušati nove
mogućnosti.
Predškolsko dijete kroz simboličku igru prevladava svoj egocentrizam.
Prihvaćanje raznih uloga zahtjeva razgraničavanje vlastitog gledišta od tuđih.
Međutim, ne događa se samo spoznajna nego i emocionalna decentralizacija. Tu
simbolička igra pridonosi razumijevanju tuđih emocija, kod djeteta se razvija
suosjećanje, empatija.
Simbolička igra vrlo je značajna i za razvoj govora. Naime, da bi se dijete moglo
igrati sa drugom djecom, ono mora pronaći mogućnost kako drugima prenijeti
svoje ideje i zamisli, objasniti svoje postupke u igri, uvoditi pravila, imenovati
predmete i pojave.
Budući da je velika povezanost simboličke igre i djetetovog doživljaja svijeta,
kroz simboličku igru možemo mnogo toga saznati o djetetu, te uvjetima i
običajima u kojima dijete odrasta. Djeca kroz simboličku igru obično oponašaju
odrasle iz bliže okoline, te na taj način kroz igru pokazuju kakvi su odnosi u
obitelji, koje su socijalne norme, običaji i navike obitelji.
Za simboličku igru također je karakteristična upotreba raznih simbola ili znakova
koji imaju funkciju da reprezentiraju stvari i pojave iz stvarnosti. Tako se štap
lako pretvori u konja, žlica u mikrofon i slično.

Iz osobne odgojno- obrazovne prakse mogu tvrditi da simbolička igra u tom

obliku češće zaokuplja djevojčice nego dječake. Kod dječaka se simbolička igra
obično miješa sa konstruktivnom igrom, odnosnom igrom građenja.
Osnovni rekviziti koje djevojčice koriste u igri su lutke i oprema za lutke, posuđe
i odjeća.
Često puta imala sam priliku vidjeti da se određeni predmeti koriste u svrhu za
koju su i u stvarnom životu namijenjeni, dok se u nekim drugim trenutcima
događaju najraznovrsnije transformacije – drveni štapić postaje rođendanska

145
svjećica, u sljedećem trenutku injekcija, potom mikrofon – ovisno o tome što je u
tom trenutku relevantno za igru.
Djevojčice se u simboličkim igrama često bave majčinstvom, trudnoćom i
porodom. Ponekad se uključi pokoji dječak kao lik oca, no dječaci nisu dugo
ostajali u igrama sa ovom tematikom.
Opis igrovne situacije (DV Omišalj):
Jednom prilikom su se djevojčice I. i E. igrale lutkama, pretvarale su se da su
trudne. E. su virile bebine noge ispod majice, I. je rekla da započinje porod.
Gotovo cijela grupa se okupila, vrlo brzo se još nekoliko djece uključilo u igru
(uloga liječnika, medicinske sestre,…). Ostala djeca su promatrala, mlađi su bili
začuđeni. Nakon što se dijete rodilo, djeca su se brzo razišla. Neki su kasnije
postavljali pitanja o trudnoći i porodu.
Kasnije sam rekla djevojčici I. da je sigurno i njoj započeo porod budući da se
vide bebine noge. Ona je to negirala, rekla je da joj je samo majica prekratka.
Upravo ova situacija pokazuje kako je stvarnost bitna samo onda kada je
relevantna za igru.

Što se tiče dječaka, centar građenja i radionica obično su glavna mjesta na

kojima se odvija ovaj oblik igre, kao što je prethodno navedeno, simbolička igra
se miješa sa igrama građenja. Dječaci se vrlo često igraju sa životinjama i
dvorcem, te drvenim i plastičnim kockama. Relativno rijetko se igraju autima i
ostalim prijevoznim sredstvima.
Obično se formiraju grupice sa gotovo uvijek istom djecom. Ponekad se zna
dogoditi da igra nije konstruktivna i da dođe o destruktivnog ponašanja, kod
određene djece to je više izraženo. Mlađa djeca se često puta igraju na istom
mjestu kao i određena grupa djece, ali ne s njima nego pored njih – nema
interakcije.

Igre s pravilima
Dijete se susreće s igrama s pravilima u već gotovom obliku, ali isto tako
sudjeluju i u stvaranju novih igara.
Postoje razne podjele igara s pravilima. Tako se kao kriterij podjele može uzeti
rekvizit (igre kartama, igre loptama,…), psihičke funkcije angažirane u igri (igre
percepcije, igre pamćenja,…), sadržaj igre (igre traženja, lovljenja,…), socijalna
funkcija igre…

146
Za igre s pravilima djecu treba motivirati, jer od motiviranosti ovisi prihvaćanje
igara.
Kada je riječ o igrama s pravilima, s djecom se treba igrati dok ne ovladaju
pravilima igara, postanu samostalna u odabiru suigrača, pa i stvaranju novih
pravila i sadržaja.
Igre s pravilima imaju svoj cilj, te s e na taj način kod djeteta potiče želja za
svladavanjem prepreka i ostvarenjem cilja.

Didaktičke igre su posebna vrsta igara koja se često svrstava upravo pod igre s
pravilima. Didaktičke igre su igre s pravilima koje izmišljaju odrasli (smisao,
sadržaj i pravila igre).
Za razliku od ostalih vrsta igara didaktičke igre iziskuju od djeteta veću
koncentraciju, pamćenje sadržaja i pravila igre.
Iako didaktičke igre imaju jače naglašenu pedagošku vrijednost i dijete u njima
nije potpuno slobodno, važno je postići da djeca uživaju u igri i da budu
zadovoljna što se igraju.
U procesu odgoja i obrazovanja djece predškolske dobi didaktičke igre su vrlo
korisne kada je riječ o unapređivanju spoznajnih sposobnosti djeteta. Međutim,
vrijednost didaktičkih igara nije samo u tom segmentu. Te igre svojim
sadržajima, strukturom, pravilima i sredstvima pozitivno utječu i na razvoj
pozitivnih osobina ličnosti – one pridonose organiziranosti, osjećaju odgovornosti,
pravednosti. Didaktičke igre pomažu u razvoju samostalnosti i inventivnosti.

ODGAJATELJ U DJEČJOJ IGRI

Kako postoje različiti tipovi odgajatelja općenito, tako se razlikuju i njihova
ponašanja u dječjoj igri, od ravnodušnog promatrača do suigrača koji se nameće
kao glavna uloga igre i organizira cjelokupan tijek igre.
Jedan od osnovnih zadataka sudjelovanja odgajatelja u dječjoj igri trebao bi biti
„učenje načina igranja“ radi osposobljavanja djece za samostalnu igru. Tako bi
odgajatelj trebao neizravno razvijati i bogatiti dječju igru.
Iako je često potrebno imati ulogu koordinatora radi zajedničkog dogovora i
omogućavanja skupne igre, isto tako je potrebno i djeci dati priliku da samostalno
vode i provjeravaju igru.
Odgajatelj bi trebao biti usmjeren ka manje izraženoj ulozi u dječjoj igri, te
ulozi zainteresiranog promatrača koji zna procijeniti kada je trenutak za
uvođenje nekog novog elementa i obogaćivanje igre.
Međutim, dok se dijete igra, ne treba ga prekidati nepotrebnim interakcijama,
jer mu narušavaju koncepciju igre, koncentraciju i onemogućuju razvoj ideje i
zamišljenog tijeka igre.

147
Odgajatelj treba procijeniti kada igru treba „otežati“ ili možda i „olakšati“. U
mješovitoj skupini u DV Omišalj dogodila se upravo takva situacija. Djeca su
gotovo svakodnevno željela igrati „Monopoly“, koji nisu mogli igrati samostalno,
jer je netko od odgajatelja trebao čitati pismene upute i zadatke igre. Tako sam
djeci predložila da zajedno izradimo našu verziju igre koju smo kasnije, zbog
oblika, nazvali puž.
U izradi su sudjelovala sva djeca koja su bila zainteresirana. Zajednički smo
osmišljavali kakve zadatke će igrači morati obavljati, koja će biti pravila igre,
kako ćemo određivati pobjednika. Svi zadaci igre bili su u crtanim simbolima, te
su djeca ubrzo igru mogla igrati samostalno, a činjenica da su i sami sudjelovali u
izradi igre dodatno ih je motivirala. Igra i sada, nakon nekoliko mjeseci, često
zaokuplja pažnju djece, i što je najvažnije, zadovoljni su jer je mogu igrati
samostalno, bez pomoći odgajatelja.

ZAKLJUČAK
Igra općenito, a posebno dječja igra predmet je mnogih znanstvenih studija.
Razni arheološki nalazi igračaka potvrđuju da se čak i u najstarijim epohama
čovječanstva uvažavala potreba za igrom. Sa napretkom znanosti, prije svega
psihologije, igra zauzima izuzetno važno mjesto u proučavanju djeteta i njegovog
razvoja.
Danas se sa sigurnošću može tvrditi da je igra neophodna za djetetov pravilan
psihofizički razvoj, te da je važno osigurati djetetu vrijeme i prostor za igru.
U današnje doba napredne tehnologije, kada bliješteće igračke i video igrice
zauzimaju vodeće mjesto, važno je djeci nuditi one igre i igračke koje su zaista
poticajne za njihov razvoj, prije svega spoznajni i socijalni razvoj.
Odgajatelji tu igraju izuzetno važnu ulogu. Odgajatelj je tu da ponudi
odgovarajući materijal u pravo vrijeme, da igri doda određeni napor i izazov za
dijete.
Dječja igra mora biti prirodna, a to je ona igra u kojoj je dijete motivirano
samom željom za igrom.

40. TIMSKI RAD ODGAJATELJA

Tim je skupina ljudi koja radi zajedno, kako bi postigli cilj u koji svi vjeruju, a
koji ne bi mogli postići kada bi svatko od njih radio sam.
Osobine timskog rada
1. ZAJEDNIČKA SVRHA ILI CILJ

148
Zajednički cilj ne mora biti isti kao individualni cilj. Zajednički cilj ima prednost
nad individualnim, a svi članovi tima moraju djelovati usklađeno, kako bi ga
postigli.
2. LJUDI SU UPUĆENI RADITI ZAJEDNO
- pozitivno prihvaćati ljude
- tolerancija, iskrenost, jednakost
- uvažavanje karakternih osobina ljudi
- ne bojati se, iznositi problem, ne zataškavati
- problem negativne reakcije
- optimalno 5 – 6 ljudi, maksimalno 10 ljudi
3. KORIST ZA SVAKOG ČLANA TIMA
Izravna ili neizravna, svačiji posao postaje lakši, jedni uče od drugih.
Cilj timskog rada je postići maksimum pozitivnih rezultata. Specifičnosti timskog
rada temelje se na komunikacijskim i socijalnim vještinama izgradnje odnosa s
drugim ljudima, koje se stječu učenjem i uvježbavanjem. Razvoj tima predstavlja
vrijeme i svjesnu odluku da se želi ulagati u razvoj tima. Razvoj tima je nikad
završeni posao. To je proces u koji treba ulagati i razvijati ga, kako bi bio radno
djelotvoran, te članovima pružio osjećaj zadovoljstva u radu.
Koristi i ograničenja timskog rada:
- stvaraju se nova skupna znanja i rješenja, skupa kreativnost, radna
motivacija
- traži vrijeme i osobni napor, trajnu izobrazbu, usavršavanje i uvježbavanje
komunikacijskih i socijalnih vještina
Karakteristike idealnog tima:
 ugodna radna atmosfera
 članovi tima slušaju jedni druge
 svaki prijedlog se prihvaća ili odbija
 razlike u mišljenju
 ne potiskivati mišljenja
 kritika je često, ali ne shvaća se kao osobni napad
 u timu netko mora biti vođa
 nema borbe za prestiž, u prvom je planu izvršenje zadataka

Načela koja moramo poštivati u timskom radu:

- uočiti pozitivno, očekivati pozitivno
- ponašati se s poštovanjem
- pitati
- pohvaliti
- naučiti ispraviti teškoće

149
Djetetov razvoj iziskuje od odgajatelja formiranje poticajnog prostora.
Zadovoljenje djetetovih intelektualnih, socijalnih, emocionalnih i tjelesnih
potreba traži što bolju interakciju djeteta i okoline. Na kvalitetu odgojno –
obrazovnog rada utječu: okruženje, međuljudski odnosi, organizacija centara
aktivnosti. Praktična znanja odgajatelja određena su njegovom naobrazbom,
osobnim odgojem, okruženjem, temperamentom. Svaki odgajatelj ima svoj stil
rada i odnosa prema profesiji. Potrebno je da odgajatelj bude otvoren prema
učenju od svojih kolega, da se oni međusobno nadopunjuju i nadovezuju.

41. AKCIJSKO ISTRAŽIVANJE ODGAJATELJA U

FUNKCIJI UNAPREĐIVANJA ODGOJNO-OBRAZOVNOG
PROCESA U SKUPINI

150
Drži se da je sociolog Kurt Lewin (1946) začetnik akcijskog istraživanja. To je
istraživanje koje je potrebno društvenoj praksi i može se opisati kao istraživanje
za društveno upravljanje.
Eliot (1991) određuje akcijsko istraživanje kao isprobavanje ideja u praksi s
ciljem povećanje znanja o učenju, proučavanju i kurikulumu.
Naše određenje akcijskog istraživanja drugačije je od ostalih. Akcijsko
istraživanje je izravno participijsko, suradničko promatranje i mijenjanje
odgojne prakse s namjerom stvaranja uvjeta okruženja ( socijalnog i fizičkog) i
ozračja koje će voditi emancipaciji a ne manipulaciji djece i odgojitelja.
Bitne značajke akcijskog istraživanja su izravnost i participacija ne samo
odgojitelja nego i voditelja istraživača. Njegova uloga je više podržavajuća i
usmjeravajuća, sa svrhom ostvarenja uvjeta, okruženja, ozračja u ustanovi koje
će njegovu ulogu i funkciju učiniti suvišnom, nepotrebnom, kroz istraživački
proces voditelj će osposobiti sudionike za preuzimanje njegove uloge. Akcijsko
istraživanje je suradničko, sudionici u akcijskom istraživanju nisu objekti koji
služe istraživaču za ostvarenje njegovih ciljeva, nego su ravnopravni partneri u
istraživanju svoje prakse i prakse drugih, njezinom mijenjanju i razvijanju.
Njihovi odnosi su demokratske prirode u praksi.
Akcijsko istraživanje je usmjereno na praksu, na ostvarenje ideja, prijedloga,
sugestija zajedničkih donesenih u raspravama, ili pak odbacivanje ili dorađivanje
u ciklusima predviđenim ovim pristupom istraživanja. Mi držimo da je takav
pristup istraživanju odgojne prakse temeljno drukčiji od dosadašnjeg načina i da
je na osnovi takvih istraživanja, moguće stvaranje teorije o odgojnoj praksi.
Između teorije i prakse uvijek se nalazi socijalna akcija koja je vrlo složena,
dinamična, često nepredvidiva kategorija. Zadnjih desetak godina, upravo na
području promatranja odgojne prakse i to male djece, dogodile su se značajne
promjene. Dogodila se»tiha revolucija» u razvojnoj psihologiji. Evidentno postaje
iz većine suvremene literature da je istraživanje odgojne prakse bilo uglavnom
zanemareno. Mi držimo da je moguće upravo aktualiziranjem akcijskog pristupa
istraživanju odgojne prakse izvršiti «tihu revoluciju» kako to naziva Bruner na
području istraživanja predškolskog odgoja.» Znati psihologiju... uopće nije
garancija da ćete biti dobar učitelj» (Keeves Lakomski).

Novi izrazi i novi koncepti neće automatski promijeniti praksu.» Teorija o akciji i
teorija u akciji» (Miljak, 1996.) može riješiti upravo akcijskim istraživanjem.
Važna i bitna je mogućnost da se odgojitelj u praksi, dakle iskustveno, uvjeri u
sposobnosti i umijeća djece, da se nauči promatrati, razumijevati i interpretirati
aktivnosti djece, njihove namjere i potrebe, što nije jednostavno ni lako.

151
Koncepcija akcijskog istraživanja potječe od Lewina (1946) socijalnog psihologa
koji je ovu teoriju razvio i godinama je primjenjivao u društvenim eksperimentima
u SAD-u. Kasnije su akcijska istraživanja korištena u različite svrhe i načine.
Osnovne značajke njegovog modela akcijskog istraživanja je
Planiranja
Akcije
Evaluacija rezultata akcije
U praksi proces počinje time što se procjeni da je potrebno ili poželjno uvesti
neka poboljšanja,promjene. Ta opća ideja zahtijeva:
- detaljno preispitivanje konkretnih uvjeta
- utvrđivanje postojećih činjenica ili stanja
Kad smo donijeli odluku o polju djelovanja (akcije) i utvrdili postojeće stanje,
donosi se odluka o općem planu akcije. Kad se detaljno analizira opći plan akcije,
razbije ga se u konkretne korake akcije. Istraživač će se zatim okrenuti prvom
koraku akcije, promjeni strategije,tj. načina rada kojemu je cilj ne samo
promjena nego i bolje razumijevanje. Istraživač mora smisliti načine praćenja
efekta ovog prvog koraka. Kad postigne to da praćenjem akcije može utvrditi sve
relevantne činjenice, to znači da je prvi korak učinjen.Zatim se i drugi korak
realizira, prati i procjenjuje i tako nastavlja spirala akcije, praćenja, evaluacije i
ponovnog planiranja. Takva – ciklička- narav Lewinovog modela nameće potrebu da
akcijski planovi budu fleksibilni, jer u složenim društvenim ili organizacijskim
uvjetima (kakve su naše ustanove) nikad nije moguće predvidjeti što će se
napraviti. Lewinovo namjerno preklapanje akcije i refleksije, evaluacije akcije
napravljena je tako kako bi dozvolilo sudionicima mijenjanje planova na osnovi
vlastitog iskustva.
Kratko sažimajući, istraživač treba:
- pripremiti plan akcije, kako bi se poboljšalo ono što se već događa u praksi
- praktično početi raditi na realizaciji plana
- pratiti efekte akcije u kontekstu u kojem se ona razvija
- razmisliti o efektima, kako bi mogao planirati sljedeću akciju u sukcesivnim
ciklusima

Ovakav način ili pristup istraživanju sličan je onome što svatko od nas radi u
svakodnevnom životu Istraživač u izvršavanju ovih četiri aktivnosti obvezno radi
u suradnji i uključuje sve one koji su uključeni i sudjeluju u akcijskom
istraživanju.
1.PLAN
Plan predstavlja konstruktivnu djelatnost i po svom određenju mora biti
perspektivan, mora predstavljati korak naprijed. Mora biti dovoljno fleksibilan da
se može prilagoditi svim nepredvidljivim okolnostima i prethodno naučenim
preprekama. Kao dio procesa planiranja, sudionici mogu graditi svoj jezik

152
(teorijski i praktični) koji će im pomoći u poboljšavanja međusobnog
razumijevanja i rada u konkretnoj situaciji.

2. AKCIJA
Akcija u smislu u kojem se ovdje koristi je voljna i kontrolirana ( to je pažljivo i
mudro smišljena varijacija prakse) Akcija se oslanja na plan u smislu da planiranje
shvaća kao obrazloženje postupaka same akcije, ali akcija nije u potpunosti
kontrolirana planom. Ona se odvija u realnim uvjetima i nailazi na organizacijske i
materijalne prepreke. Zbog toga planovi moraju biti pripremljeni tako da budu
prilagodljivi u ovisnosti od situacije. Akcija je dinamična i izložena promjenama,
ona zahtijeva brzo odlučivanje o onome što u danoj situaciji treba učiniti, kao i
uvježbanost u praktičnom prosuđivanju.
Kasnije se događaju promjene u :
- poboljšanju praktičnog rada
- boljem razumijevanju (individualnom i zajedničkom)
- poboljšanju ukupne situacije u kojoj se praksa odvija

3. PRAĆENJE
Praćenje (promatranje) ima funkciju registriranja efekta akcije. Praćenje
akcija mora biti brižljivo planirano kako bi ostavilo dokumentiranu osnovu za
kasnije korištenje iskustva.Ono mora biti takvo da omogućuje brzo reagiranje
bez predrasuda.Kao i sama akcija, planovi praćenja moraju biti fleksibilni i
otvoreni, tako da omogućuju i bilježenje neočekivanih događanja.
Treba pratiti:
- sam proces akcije
- efekte akcije (i to željene i neželjene)
- okolnosti pod kojim se akcija odvija i prepreke na koje nailazi
- način na koji okolnosti i prepreke ograničavaju tijek akcije i njezine
efekte
- sve ostale pojave do kojih može doći
Svako praćenje mora biti usmjereno na to da osigurava zdravu osnovu za kritički
osvrt na vlastito iskustvo.

4. REFLEKSIJA (evaluacija)
Evaluacija ili refleksija je retrospektivan proces- ona se vraćaju na akciju, koja
je zabilježena tijekom praćenja. Refleksija uzima u obzir različita viđenja,
tumačenja i razumijevanja uvjeta i okolnosti pod kojima se do njih dolazi.
Refleksija, evaluacija uključuje i razgovor, raspravu među sudionicima. Kroz

153
razgovor se rekonstruira što zapravo dana situacija znači i tako se stvara temelj
za gradnju revidiranog plana. Refleksija ima evaluacijski aspekt- od onoga tko
sprovodi akciju:
- procjenjivanje vrijednosti iskustva
- prosudba jesu li efekti (i problemi nastali iz njih) bili poželjni
- predlaganje načina prevladavanje problema
Refleksija je deskriptivna – ona omogućuje preispitivanje, stvaranje jasnije slike
života i rada u danoj situaciji, prepreka koje se javljaju i što je još važnije, sliku
o tome što bi sad bilo moguće uraditi.
Akcijsko istraživanje je dinamičan proces u kojem ova četiri aspekta ne treba
shvatiti kao odvojene korake nego kao momente u spirali planiranja, akcije,
praćenja i refleksije.
Obrazloženje se razvija tako što se testira u praksi, svaki prijedlog dan u
obrazloženju treba provjeriti u praksi. Na duži rok, ovi prijedlozi će se razviti u
jedan pogled na praksu i postati teorija odgoja i naobrazbe.

JEDAN PRIMJER AKCIJSKOG ISTRAŽIVANJA

Uzmimo primjer: odgojitelj je nezadovoljan situacijom u svojoj skupini: djeca
su i suviše agresivna, nedisciplinirana, lutaju okolo po sobi, dosadno im je. Očito
je da treba nešto mijenjati, unijeti neka poboljšanja u svoj rad. Postoji dakle,
raskorak između onoga što se želi i realnosti (stanja u skupini). Kad odgojitelj
uvidi taj raskorak, on mora razviti strategiju akcije, ako želi postići poboljšanje.
Taj raskorak ukazuje na potrebu promjene nekog aspekta rada (moguće je više
varijanti). Odgojitelj je tako započeo određivanje polja akcije. Pretpostavimo da
se odgojitelj odlučio za promjenu rasporeda sobe, stvaranje različitih centara
aktivnosti, koji bi raspodijelili sobu na više odjeljaka, koje bi opremio sa više
različitog materijala. Time je zapravo odredio-pretpostavio da će na taj način
promijeniti stanje, ozračje u svojoj skupini. Morat će početi izrađivati plan kroz
konkretnu akciju. Pratiti će se kako se odvija ta akcija, putem promatranja
(video-zapisa, audio-zapisa, dnevničkih zapisa). Kroz promatranje i refleksiju o
promatranoj akciji, odgojitelj će moći uvidjeti što sa sobom donosi promjena
rasporeda sobe , što može dovesti do ponovnog određenja slijedećih koraka
akcije (primjerice, što nije dobro raspoređeno, što je djeci interesantno ,a što
nije. Ono što je osobito važno u akcijskom istraživanju je zajednički rad svih
sudionika u istraživanju., da se istraživanje doživi kao projekt, a ne kao osobni
introspektivni proces.
42. ODGAJATELJ I RJEŠAVANJE SUKOBA

154
Do sukoba dolazi kada se naše želje, interesi i potrebe razlikuju od želja,
interesa i potreba drugih ljudi. Sukobi stimuliraju razvoj dječje ličnosti. Djeca
moraju naučiti živjeti sa sukobom, kao i naučiti rješavati sukobe.
Odgojni cilj pri učenju rješavanja sukoba mora biti smanjenje uporabe sile i
agresije u situaciji sukoba, te učenja kreativnog pristupa rješavanju sukoba.
Nasilno rješavanje sukoba ne pridonosi rješavanju sukoba. Sukob se trajno može
riješiti tako da obje strane u sukobu budu zadovoljne.
Nenasilno rješavanje sukoba znači usmjeravanje energije na traženje izlaza iz
sukoba, a ne na traženje krivca. To je moguće kada sukobljene strane razaberu
uzajamnost interesa, te se ujedinjuju ili surađuju u rješavanju sukoba.
Nenasilno rješavanje sukoba znači slušati i razumjeti druge.
Rješavanje sukoba potiče razumijevanje i toleranciju. Odgajatelj treba naučiti
posredovati između sukobljenih strana.

Uloga odgajatelja u rješavanju sukoba:

- dati svakoj strani priliku da ispripovijeda svoje viđenje problema
- svakoj strani omogućiti iskazivanje osjećaja
- svaka strana treba naći kao želi riješiti sukob
- kad se utvrde rješenja koja zadovoljavaju obje strane, slijedi dogovor o
načinu realizacije
- uspostaviti jasna pravila, pretjerano mijenjanje pravila pridonijet će tome
da dijete neće imati jasnu sliku kako se treba ponašati
SUKOBI – normalna pojava, no ako se konfliktne situacije ne rješavaju mogu
imati vrlo teške posljedice npr. agresija, psihosomatske bolesti, ovisnosti,
depresija...
RJEŠAVANJE SUKOBA – nije u sprečavanju konflikata već u učenju
konstruktivnog načina njihovog rješavanja.
Najnedjelotvornije je IZGUBITI ILI POBIJEDITI – konfliktna situacija je
»riješena« porazom jednog djeteta a pobjedom drugog.

METODA BEZ PORAŽENIH I BEZ POBJEDNIKA – obje strane traže rješenje.

Ima 5 stupnjeva rješavanja problema:
1. DEFINIRANJE PROBLEMA (s obje strane) – treba prepoznati problem
2. TRAŽENJE MOGUĆIH RJEŠENJA PROBLEMA
3. ODLUČIVANJE – o najboljem rješenju
4. IZVEDBA – treba dogovoriti tko će što i u kojem vremenu napraviti
5. PROVJERAVANJE – potrebno je imati uvid u učinkovitost odabranog
rješenja
Međutim, postoje sukobi koje nije moguće riješiti ovom metodom. To su konflikti
različitih uvjerenja... KONFLIKT SUSTAVA VRIJEDNOSTI.

155
Glasser preporučuje da se u situaciji pravog konflikta »ne radi ništa« jer će se
vjerojatno promijeniti neke okolnosti koje će nam omogućiti djelotvornu odluku
za rješavanje takvog sukoba.

ODLUČIVANJE
PREPREKE – KOČNICE ODLUČIVANJA
ALIJENACIJA – gubitak kontakta s osjećajima; ako se osjećamo krivima,
ako su pritisak i zahtjevi okoline veliki, najlakše je da te osjećaje odbacimo
REZIGNACIJA – prihvaćanje stanja na pasivan način; takvi se ljudi
prilikom izbora povlače
NEPOZNAVANJE PRIORITETA – kada odustajemo, tj. svaki put
zanemarimo vlastite prioritete
NEDOSTATAK SAMOPOUZDANJA I SAMOPOŠTOVANJA – vidi se kao
mržnja prema sebi, smanjena mogućnost odlučivanja
BEZNAĐE, DEPRESIJA I TEŠKA ANSIOZNOST – odluke u takvom
stanju su prisilni potezi, upereni protiv sebe
NEREALNA SLIKA O SEBI – za te je ljude suočavanje sa stvarnom slikom
o sebi vrlo bolno
SAMOPOTISKIVANJE – traženje emocionalne sigurnosti kroz bijeg
OPSESIVNA POTREBA ZA MOĆI I APLAUZIMA – potreba koja hrani
narcističku sliku o sebi
PERFEKCIONIZAM – potreba za savršenstvom
VJEROVANJE U BUDUĆNOST – omalovažavanje onoga što imamo,
fantazije onoga što želimo
NOSTALGIJA – veličanje mašte kao jedine vrijednosti
STRAH OD SAMOOPTUŽIVANJA I MRŽNJE – potreba da se u svemu
bude u pravu
NESPOSOBNOST SAGLEDAVANJA IZBORA I OPCIJA – uvođenje sebe
u kriznu situaciju
ILUZIJA POMANKANJA VREMENA – pomični strah da ništa nećemo stići
LOŠE PROSUĐIVANJE
IZRAŽENA NEORGANIZIRANOST

Da bi se doprinijelo prevenciji konflikata važno je poznavati razvojne i druge

krize u životu (5 Freudovih faza).

156
Činjenica jest da odgajatelj mora imati jasno definirana pravila za svu djecu iz
kojih će proizlaziti disciplina.
Pravila su zbroj ponašanja za koje ljudi, grupa ljudi, smatra i vjeruje da ih treba
koristiti kako bi grupa u cjelini mogla funkcionirati. Realnim pravilima i njihovom
regulacijom postiže se održavanje odnosa, a disciplina ne ostavlja »ožiljke« kao
kažnjavanje.
SURADNJA je također jedan od bitnih čimbenika u rješavanju problema.
Suradnja je specifičan odnos u kojem svi sudionici zadovoljavaju svoje potrebe,
ali su spremni prilagoditi se jedni drugima. Stoga je nužno razviti kod djece
socijalne vještine komunikacije, empatičnost, prilagođavanje.

43. SUVREMENA KONCEPCIJA STRUČNOG

USAVRŠAVANJA ODGAJATELJA

157
U suvremeno doba sve je manja razlika između početnog i trajnog obrazovanja.
Usvajanje, obnavljanje i uporaba znanja postaju tako trajno nastojanje.
Stručno usavršavanje odgajatelja djece predškolske dobi profesionalna je
obaveza i interes ne samo njih nego i stručnih suradnika koji rade u vrtićima.
Obnavljanje već stečenih i stjecanje novih znanja u najvećoj se mjeri odvija u
okviru odgajateljeva radnog vremena i u prostorijama dječjeg vrtića, dok se
njegova uporaba u cjelini odvija u dječjem vrtiću tijekom odgajateljeve
interakcije s djecom i njihovim roditeljima te njegovom suradnjom s drugim
odgojiteljima.

OBILJEŽJA DJEČJEG VRTIĆA I ODGAJATELJEVO STRUČNO

USAVRŠAVANJE
Važan čimbenik odgajateljeva stručnog usavršavanja je i vrtićki kontekst koji
čine: opće vrtićko ozračje, cjelokupna kvaliteta rada u dječjem vrtiću te stručna
kompetentnost njegovih djelatnika.
OPĆE VRTIČKO OZRAČJE – čine odnosi koji u njemu vladaju. Odgajatelji
se u različitim vrtićima različito odnose prema radu, jedni prema drugima,
prema promjenama te prema problemima na koje u svom radu i odnosima
nailaze. Opće ozračje koje stvaraju djelatnici svakog pojedinog vrtića
prepoznaje se po razini njihova aktiviteta, načinu na koji komuniciraju, po
»društvenim«, »zabranjenim« i omiljenim temama, vremenu koje provode
zajedno i otvorenosti koju iskazuju jedni prema drugima. Odnosi među
odgajateljima u mnogočemu utječu na efikasnost različitih oblika stručnog
usavršavanja te na primjenu i razmjenu znanja koji svaki odgajatelj ima i
primjenjuje u svom radu. Kako vrtićki kontekst uvjetuje efikasnost
stručnog usavršavanja tako i odgovarajući oblici stručnog usavršavanja
utječu na dinamiku odnosa među odgajateljima i na opće vrtićko ozračje.

KVALITETA I OBILJEŽJE RADA S DJECOM PREDŠKOLSKE DOBI –

mogu se također promatrati kao važan čimbenik u odnosu na izbor
područja i tema stručnog usavršavanja. Realno utvrđivanje kvalitete rada s
djecom i vizijom željenog stanja u znatnoj će mjeri olakšati izbor područja
stručnog usavršavanja odgajatelja u određenom razdoblju. Zahtjevi za
pojedinim temama stručnog usavršavanja mogu proizlaziti iz posebnosti
općeg društvenog konteksta; obilježja dobi djece s kojom se radi,
obilježja manjeg broja djece ili 1 djeteta u skupini, ili iz sposobnosti
organizacije rada i materijalnih uvjeta rada. Poznavanje bitnih i
specifičnih obilježja rada s djecom i roditeljima na razini pojedine skupine
ili cijelog vrtića može i samo za sebe biti dovoljan kriterij za izbor
područja i sadržaja odgajateljeva usavršavanja. No, bez vizije željenog
stanja te bez stalne spremnosti za uočavanje promjena u kontekstu u

158
 kojem se rad odvija, stručno usavršavanje nema obilježje osmišljenog,
reguliranog i kontroliranog procesa.

ODGAJATELJEVA PROFESIONALNA KOMPETENTNOST – koju čine

njegova osobnost, iskustvo, znanje i vještine treba promatrati kao
dinamičnu kategoriju. Svaki odgajatelj u svom radu može prepoznati ono
što zna raditi i što ne zna, no postoje stvari koje profesionalno dobro
obavlja, a da toga nije ni svjestan te kojim se znanjima i vještinama pri
tome koristi. Također postoji i dio poželjnih znanja i vještina za koje on ne
zna da postoje i da ih je korisno usvojiti. Proces osvješćivanja vlastitih
profesionalnih kapaciteta odvija se u odgajateljevoj interakciji s djecom,
roditeljima i drugim odgajateljima te tijekom njegovog individualnog i
grupnog stručnog usavršavanja. Tijekom rada s djecom odgajatelj može
dobiti odgovor na pitanje o svojim znanjima, no na pitanje što još treba
naučiti može dobiti samo u komunikaciji s drugim odgajateljima i stručnim
suradnicima koji će mu omogućiti uočavanje opsega mogućih znanja i
vještina.

STALNOST PROMJENE I VIZIJA ŽELJENIH PROMJENA

Budući da su opće vrtićko ozračje, kvaliteta rada u skupini, odgajateljeva
kompetentnost, te kompetentnost stručnog suradnika koji utječe na određivanje
ciljeva, sadržaja i oblika stručnog usavršavanja, vrlo dinamične i realne neovisne
kategorije, možemo ustvrditi da je tzv. kolektivno stručno usavršavanje proces
koji nastoji održati ravnotežu između pojava koje se kreću i mijenjaju. Bitni
čimbenici stručnog usavršavanja da bi bili efikasni moraju odgovarati stanju
odnosa među djelatnici, moraju imati svoje polazište u odgajateljevoj
kompetentnosti i moraju omogućivati primjenu postojećih i novih vještina i znanja
u radu s djecom i roditeljima, a uza sve to moraju biti u suglasju s vizijom
potrebne željene kvalitete rada.

NOVI OBLICI STRUČNOG USAVRŠAVANJA ODGAJATELJA

RADIONICA kao jedan od oblika grupnog rada tijekom kojeg sudionici i voditelji
ostvaruju mnoge osobine i profesionalne dobitke, toliko je popularna u dječjem
vrtiću da se može postaviti pitanje njezina smisla i stvarne namjene.

159
Supervizija, kao jedan od mogućih načina individualnog i grupnog rada s
odgajateljima, također se počela primjenjivati u radu na jačanju odgajateljeve
kompetencije u odnosu na neke probleme u radu s djecom i roditeljima.
Radionica je oblik iskustvenog učenja u skupini koja polazi od okolnog doživljaja,
a njezina je funkcija omogućiti sudionicima:
Proces doživljajnog učenja
Proces pružanja i dobivanja potpore
Razmjenu iskustava
Osnovna je postavka radioničkog načina rada da je doživljaj vlastitog i tuđeg
iskustva temelj za prihvaćanje tj. neprihvaćanje novih znanja. Da bi procesi koje
radionica nudi i potrebe nastupili moraju postojati neki uvjeti koji proizlaze iz
obilježja općeg konteksta u kojem sudionici rade i na koje se željeni učinci
trebaju odnositi. Uvjeti za provedbu radionice se prije svega na kvalitetu
grupnoga konteksta i na individualan kontekst voditelja radionice. Npr. ako među
odgajateljima postoji odnos prihvaćanja i poštovanja i radionica kao oblik
njihovog stručnog usavršavanja ispuniti će svoju funkciju.

SUPERVIZIJA je profesionalni dijalog između stručnog suradnika i 1 ili više

odgajatelja. Njezina je funkcija poučavanje, potpora i nadzor. NADZOR, kao dio
supervizije provodi se radi osiguravanja kvalitete rada, no važno je napomenuti
da je potrebno voditi računa o ravnoteži između poučavajućih, podupirućih i
nadzornih funkcija supervizije. O profesionalnoj i osobnoj situaciji svakog
odgajatelja ovisi koje će funkcije supervizije biti naglašenije. Ovaj oblik
odgajateljeva usavršavanja također je efikasan u vrtićima u kojima i inače
postoji spremnost za razmjenu iskustava i znanja, a prilično neefikasan u
vrtićima gdje su odnosi između odgajateljima formalni i zatvoreni.
Usvajanje znanja i vještina procesi su u kojih se učinkovitost mjeri i kvalitetom
njihove primjene. U kontekstu dječjeg vrtića očekuje se da različiti sadržaji
stručnog usavršavanja odgojno rezultiraju pozitivnim promjenama u odnosu na
opće vrtićko ozračje, kvalitetu rada, odgojnu percepciju osobne spremnosti za
rad i vještine te potencijalno poželjni oblici stručnog usavršavanja gube svoju
vrijednost ako u dječjem vrtiću ne postoje pretpostavke za njihovu primjenu.

Odgajatelji su stručni djelatnici koji neposredno s djecom provode različite

programe.
1. VOĐENJE I ORGANIZIRANJE djelatnosti djece radi unaprjeđivanja
njihovog tjelesnog, imunog, društvenog i osjećajnog razvoja.

160
 2. ORGANIZIRANJE I PROVOĐENJE različitih djelatnosti i sadržaja radi
poticanja razumijevanja fizičkog i društvenog okruženja djece,
stimuliranja i razvijanja njihovih interesa i mogućnosti, samopouzdanja,
samoizražavanja, i socijaliziranog ponašanja
3. UNAPRIJEĐIVANJE tjelesnog razvoja, navikavanje djece na čistoću,
pozornost, strpljenje, toleranciju i druge elemente društvenog ponašanja
4. RAZMATRANJA procesa razvoja djeteta i njegovog postignuća zajednički
s roditeljima
Kako bi odgajatelj mogao odgovoriti na različite individualne potrebe, interese i
sposobnosti, potrebno je senzibilizirati odgajatelje za takvu koncepciju.
Odgajateljeva se praksa može kvalitetno mijenjati samo promjenom mišljenja i
stavova praktičara odgajatelja.
Na području predškolskog odgoja provode se različite vrste edukacije. Edukacija
odgajatelja se provodi na svim područjima dječjeg stvaralaštva – likovna,
dramska, glazbena aktivnost, zatim edukacija na svim područjima odgojno-
obrazovnog rada.

STRUČNO USAVRŠAVANJE ODGAJATELJA USMJERENO KA STVARANJU

VRTIĆA – PROFESIONALNE ZAJEDNICE KOJA UČI (Mr. Sc. Lidija Vujičić)
U istraživačkom procesu stvaranja vrtića u skladu s dječjom prirodom – dječja
kuća koja se već sedmu godinu provodi u Istarskoj županiji i šire, ostvarujemo
proces stručnog usavršavanja odgajatelja kojim se neposredno utječe na jačanje
njihove profesionalne kompetencije, putem istraživanja i mijenjanja vrtićkog
konteksta, u smjeru stvaranja profesionalne zajednice koja uči.
Prema Fullavnu, budućnost svijeta je budućnost učenja. Bitna misija obrazovanja
je pomoći svakoj osobi razviti svoj vlastiti potencijal da bi se postalo cjelovito
ljudsko biće, preporučujući pristup »učiti kako se uči« tijekom života. Svakog bi
pojedinca valjalo osposobiti za učenje tijekom njegovog životnog vijeka da bi bio
u stanju kontinuirano se prilagoditi promjenjivom, složenom i međuovisnom
svijetu. Društvo budućnosti bit će društvo koje uči. Na području teorije o učenju
događaju se značajne promijene. Ponovno se istražuju teorije Vigotskog koji je
već 50-ih god. prošlog stoljeća iznio svoj temeljni stav o sociokulturalnom
podrijetlu viših psihičkih funkcija čovjeka. Jedna od temeljnih postavki je da se
sve više psihičke funkcije razvijaju kao socijalne pojave, između individua da bi u
daljnjem razvoju, prešla na unutarnja plan i ostali individualni procesi.

44. ODGAJATELJ I AGRESIVNO DIJETE

Agresivno ponašanje u dječjoj dobi nije rijetka pojava. Agresiju smatraju

prirodnim i vrlo česti fenomenom ljudskog ponašanja, fiziološki prisutno u životu i

161
igri djece. Agresivno ponašanje javlja se u djece vrlo rano, a najčešće se očituje
u načinu na koji dijete traži harnu. Agresivno ponašanje u djece navode da se ono
ponašanje najčešće očituje u predškolskoj dobi oko 4,5 – 5,5 godina. Češće je u
dječaka nego li u djevojčica. Tijekom dana agresivno ponašanje u djece nije
uvijek isto. Najčešće je izraženo prije jela i spavanja, te kad je dijete umorno.
Ovakvo ponašanje postaje problem odgajatelju, koji nastoji ovu situaciju riješiti
pedagoškim postupcima, kao i suradnji s roditeljima. Roditelji prilaze često
problemu agresivnog ponašanja svog djeteta kažnjavanjem, fizičkim ili psihičkim,
što samo pojačava smetnje ponašanja u djeteta. Javljaju se međusobna
optuživanja na relaciji odgajatelj – roditelj, te se često traži pomoć stručnjaka.
U svakodnevnom životu agresivno ponašanje znači fizički ili verbalni napad na
drugu osobu. English B. I English A: definiraju agresivnost kao:
- Tendenciju isticanja vlastitih interesa i ideja
- Tendenciju iskazivanja agresije
- Tendenciju za dominacijom u socijalnoj skupini
- Tendenciju za poduzetnošću, energičnošću i aktivnošću
Prema Websteru agresivnost se manifestira:
- tučnjava, otvoreno uništenje, zadavanje drugima boli, seksualni napad
- neprijateljsko ponašanje
- autoagresija (agresija okrenuta samo prema sebi)
- agresija sublimirana u igri i športu
- potreba za usavršavanjem ili ovladavanjem različitih vještina
Agresija u dječjoj dobi ima svoje specifičnosti. Ona se može očitovati kao:
- fizička agresivnost
- napad bijesa
- indirektna agresivnost
Harbauer razlikuje 3 oblika dječje agresivnosti:
- normalna agresivnost
- neprijateljska agresivnost
- zakočena agresivnost
Normalna agresivnost nema neprijateljsko značenje. Ona je fiziološka, a osobito
se ističe u nekim njezinim fazama ka samostalnosti i prodornosti društva.
Ne prijateljska agresivnost, očituje se u otvorenom neprijateljstvu prema cilju.

Razlikuju se 2 tipa:
- heteroagresivnost (prema ljudima, životinjama i predmetima iz okoline)
- autoagresivnost (prema sebi, griženje noktiju, čupkanje kose, lupanje
glavom u krevet ili zid)

162
Potisnuta ili zakočena agresivnost javlja se u slučajevima jakog straha od kazne i
može imati heteroagresivan ili autoagresivan oblik. Vrlo često se očituje u
psihosomatskim simptomima. Uzroci agresije kod male djece mogu biti različiti,
najčešći su:
- frustriranost – napadne osobu ili predmet
- prenesena ljutnja – ne može izraziti ljutnju direktno prema osobi
- roditeljsko odbacivanje djeteta
- želja sa svraćanjem pažnje na sebe
- potreba za obranom sebe u situacijama kada se dijete osjeća nesigurnim
- identifikacija s agresivnošću
- identifikacija s agresivnim odraslim osobama
- fizičko kažnjavanje za loše vladanje dovodi često do želje kod djeteta da
uzvrati
- popustljivost roditelja ili odraslih prema agresivnosti
- emocionalna napetost koja nastaje zbog obiteljskog stresa
Promatranje agresivnosti kod djece pokazalo je da agresivnosti često prethodi
svađa koja ima svoje specifičnosti:
- prosječno trajanje prepirke je kratko (23sekunde)
- dječaci se svađaju češće i agresivniji su za vrijeme svađe
- mlađe dijete je svadljivo, ali manje agresivno, stariji obrnuto
- djeca se češće svađaju s djecom istog spola koja su starija ili mlađa od
njih
- guranje ili povlačenje je najčešće motorna aktivnost
- broj svađa u kući na sat manji je nego u skupini izvan kuće
- svađe se rješavaju prisiljavanjem drugog djeteta na popuštanje
- nakon svađe brzo se oporavljaju ne pokazuju mržnju

Bijes je jedan od faktora koji prethodi agresiji. U 1. godini uzrok bijesa bio je:
- neprijateljski stav djeteta prema drugog osobi
- uzrok bijesa bio je postupak ljudi prema djetetu, npr. sputavanje pokreta
U dobi 1 – 2 godine uzrok bijesa bio je vezan na prvom mjestu, uz uspostavljanje
određenih navika, a zatim u suprotstavljanju autoriteta.
U dobi 2 – 3 godine kao prvi uzrok bijesa kod djece bio je autoritet,
suprotstavljanje formiranju navika, sukobi sa vršnjacima.
U dobi 3 – 4 godine sukob s vršnjacima je na prvom mjestu, pa sukob s
autoritetom doživljava maksimum.
Nakon 4 godine uzrok bijesa je društveno okruženje djeteta. Kasnije uz područja
interesa. Tijekom razvoja djece jasno se vidi uspostavljanje kontrole nad
afektima, što dovodi do prijelaza od otvorene agresije prema potisnutoj.
Agresivno ponašanje među djecom iste dobi se razlikuje. Ono ovisi o mnogim
faktorima. Urođeni tjelesni faktori. U dječjoj dobi, moramo voditi računa o tome

163
što proglašavamo agresijom. Pojam agresija upotrebljavamo za one čine ili radnje
koje rezultiraju oštećenjima ljudskog, životinjskog ili neživog objekta. Kod toga
se određeni čin ne smije nazvati agresivnim ako je oštećenje došlo slučajno.
Namjerne agresije se mogu podijeliti u dva tipa:
1. instrumentalna agresija – sredstvo pomoću kojega se želi doći do cilja
2. neprijateljska agresija – želja za oštećenjem nekoga
Boravak djece u dječjim vrtićima pruža veće mogućnosti za pojavu agresivnosti,
nego li je to slučaj kod djece koja su kod kuće. Najčešći uzroci agresije djece u
dječjim vrtićima su:
- nesposobnost prilagođavanja režimu ustanove
- nesposobnost stjecanja ugleda na konstruktivni način
- navika da se prava brane silom
- nemogućnost podnošenja neuspjeha
- osjećaj da ga drugi izazivaju
- stereotipno reagiranje
- podsvjesno traženje konflikata
Uzrok agresivnom ponašanju u dječjim vrtićima može biti i sam odgajatelj:
- njegov odnos prema radu
- njegove crte ličnosti (nesigurnost, lažni autoritet, pedantnost, pesimizam)
Agresija kao sustav ne može se tolerirati u dječjim vrtićima, koči napredak, jača
negativne moralne kvalitete. Za sprečavanje ove pojave važno je da su
odgajatelji upoznati s problemom, da znaju prepoznati znakove koji prethode
agresiji, da ih nastoje spriječiti.

45. ODGAJATELJ I POVUČENO DIJETE

POVUČENOST  INTROVERTIRANOST – psihološki pojam koji označava

sklonost pojedinca da se povlači u sebe i izbjegava socijalne kontakte
OČITUJE SE KAO:

164
 Suzdržanost u iskazivanju emocija
Kontroliranost u ponašanju
Osjetljivost na kritike i neuspjehe
Zaokupljenost analiziranjem samog sebe

POSTOJE 2 TIPA POVUČENOSTI:

1.GENETSKI UVJETOVANA – naslijeđena, koja je dio nečijeg
temperamenta i na nju se ne može previše utjecati
2. STEČENO-NAUČENA – rezultat okolnih odgojnih utjecaja, npr. u
obitelji ili u vrtiću se potiče i nagrađuje poslušnost i neiskazivanje
osobnih želja i potreba

U ŽIVOTU SE ČESTO POVLAČIMO U:

Novim i nepoznatim situacijama
Pred nepoznatim osobama
U situacijama i s osobama uz koje nas veže neko ružno
iskustvo (tada povlačenje može biti i korisno)
Povlačenje može biti samo privremena djetetova reakcija (na nešto novo), a može
odražavati i trajno djetetovo obilježje. Neka djeca (npr. darovita) imaju potrebu
za osamljivanjem i to im valja omogućiti.

POSTUPCI ODGOJITELJA PREMA POVUČENOJ DJECI:

Poručiti mu da je prihvaćeno
Stvoriti odnos u kojem mu dijete bez rizika može iskazati svoje
osjećaje i misli
Stvoriti uvjete u kojima će dijete moći iskazati svoje potrebe
Oblikovati SIGURNO i POTICAJNO materijalno i socijalno okruženje
koje će pobuditi zanimanje za vanjski svijet

KAKO OLAKŠATI PRILAGODBU NA VRTIĆ I POTICATI NJEGOVU

SOCIJALIZACIJU
Dolazak u vrtić kada je u grupi manje djece
Organizirati prostor tako da postoji mogućnost za jednu osamljenu
aktivnost
Stalan raspored aktivnosti na početku
Kod uočene povučenosti cilj nam je postići otvorenost, a genetski povučenoj
djeci treba olakšati neke situacije (npr. boravak u vrtiću).
U skupini takvo dijete:
Ne uključuje se u igru i kontakte
Čini se da nema prijatelja
Uspavano je u većini društvenih kontakata

165
 Čeka da netko drugi započne kontakt
Neugodno se osjeća kad nešto mora na glas reći pred grupom ljudi
Kontrolira izražavanje osjećaja

Povlačenje može biti samo privremena djetetova reakcija, može biti često
ponašanje, a može i odražavati trajno djetetovo obilježje. Nije cilj svako dijete
izvući iz povučenosti. Neka djeca (npr. darovita) imaju potrebu za privremenom
osamom i to im valja omogućiti bez straha od razvijanja »nesocijalnosti«. Kod
naučene povučenosti cilj nam je postići otvorenost, a genetski introvertiranoj
djeci treba olakšati neke specifične situacije (npr. boravak u vrtiću).

Dijete kojemu je povučeno ponašanje postalo uobičajen odgovor na zbivanja u

dječjem vrtiću:
Ne može zadovoljiti svoju potrebu za pripadanjem i prihvaćenošću za
ljubavlju, za zabavom i moći
Ne stječu sliku o sebi kao o osobi koja uspješno kontaktira s drugima
Nema priliku stjecati socijalna iskustva i učiti
Ne uči rješavati socijalne probleme niti sukobe
Ne koristi tipične vrtićke poticaje za osobni rast i razvoj

Važno je organizirati prostor tako da je u njemu uvijek moguća barem jedna

osamljena aktivnost (ili u dvoje). (Izbjegavati situacije u kojima će djeca biti
stisnuta (za stolom, u sanitarnom čvoru)). Dijete neka ima predmete koji su mu
važni, kako bi se osjećalo sigurno. Važno je naći način da dijete uz potporu
odgajatelja dobro upozna i sagleda što je u sobi. Djetetu treba nuditi materijale
i igru s kojima nije moguće napraviti grešku (glina, plastelin, novinski papir).

POŽELJN ODGOJNI POSTUPCI I POTICAJI

Ne raditi za djecu i govoriti umjesto njega. Važno je znati da dijete to učini
svojim ritmom i načinom. Nije dobro naglašavati djetetovu povučenost, govoriti o
prednostima suradnje i zajedničke igre.
Diskretno nagraditi dijete za svaki i najmanji pokušaj komunikacije s drugima
(nasmiješiti se, zahvaliti mu, pohvaliti ga).

166
U zajedničkim aktivnostima nije dijete poželjno stavljati u situaciju da govori
prvo ili posljednje. Izaberite priče, slikovnice ili doživljaje s usamljenim glavnim
likovima koji na kraju nađu put k drugima.
Tijekom imitativne igre ili igre uloga djeci predložiti uloge koje bi mogle biti
ohrabrujuće za tiho i bojažljivo dijete.

46. POTICANJE RAZVOJA DAROVITE DJECE U SKUPINI

Stručnjaci koji se bave odgojem djece naglašavaju da iskustva djece stečena u

ranom djetinjstvu imaju duboke i trajne učinke na njihov razvoj. Većina

167
odgajatelja predškolske djece, u pravilu, na topao i prihvaćajući način odgovara
na potrebe djece, osobito na njihove socijalne i emocionalne potrebe.
Cjelovit i organiziran sustav skrbi o darovitima čini rano otkrivanje i
identificiranje darovitih, pružanje odgojno-obrazovne podrške njihovu razvoju
odgovarajućim programima, uz njihovu sustavnu evaluaciju tijekom primjene, te
odgovarajuću podršku njihovom profesionalnom razvoju i angažiranju. Takav
cjelovit sustav u nas još ne postoji.
Osnovno načelo rada s darovitom djecom predškolske dobi je individualizacija i
diferencijacija. To znači da djetetu treba osigurati ono što najbolje odgovara
njegovim specifičnim potrebama i interesima, potencijalima i sposobnostima.

 Kada izrađujemo program za darovite trebamo:

o Poticati širenje temeljnih znanja i razvoj verbalnih sposobnosti
o Uvažavati specifične dječje interese, omogućiti im da ih zadovoljavaju i
produbljuju
o Omogućiti djetetu da uči ono što ga zanima
o Omogućiti djetetu da uči na način koji mu najviše odgovara
o Organizirati za dijete složenije aktivnosti, zahtjevnije u pogledu
korištenja apstraktnog mišljenja i viših razina misaonih procesa
o Postavljati viša očekivanja u pogledu neovisnosti i ustrajnosti u radu na
postavljenim zadacima
o Osigurati korištenje što raznovrsnijih materijala
o Osigurati više vremena za rad
o Poticati tumačenje osobnog i tuđeg ponašanja i osjećanja
o Stvarati prigode za razvijanje i izražavanje sposobnosti vođenja
o Ohrabrivati kreativno i produktivno mišljenje

 Kako primijeniti ova načela u radu?

o Izbjegavajte biti kruti i nefleksibilni u radu
o Ne učite djecu ono što već znaju
o Ne očekujte da dijete bude darovito u svakom pogledu
o Ne dopustite darovitom djetetu da se uključuje u više aktivnosti nego što
može uspješno riješiti

168
o Ne dopustite darovitom djetetu da pretjerano okupira vašu pozornost
o Vi ne morate biti hodajuća enciklopedija
o Nemojte previše pomagati darovitom djetetu
o Ne dopuštajte praznine u učenju i ponašanju
o Nemojte omalovažavati darovito dijete kad pogriješi ili ne uspije u nečemu
o Ne uspoređujte ono što radi darovito dijete s onim što rade njegovi
vršnjaci u skupini
o Ne izrabljujte talente darovitog djeteta

 Mogući pristupi radu sa darovitima

o Rad na projektu
U projektnom planiranju odgojno – obrazovnog rada djeci se postavlja
određeni zadatak, ili ga još češće postavljaju oni sami, samostalno ga i
izvršavaju, pri čemu im odgajatelj pomaže spretno razrađenim podzadacima i
stvaranjem povoljnih uvjeta za praktičnu provedbu odabrane aktivnosti. Takav
način rada pogodan je za rad sa cijelom skupinom, jer se u projekt mogu
uključiti sva djeca.
U praksi je moguće darovitom djetetu povjeriti i individualni rad na projektu.
Takav rad od njega zahtjeva veću širinu i dubinu u pristupu, te angažiranje
raznih vještina. Od darovitog se djeteta očekuje da iskaže inicijativu i
samostalno provede projekt, iako je nadzor odgajatelja poželjan do kraja.
o Rad u maloj skupini
Za darovito je dijete od velike važnost da nauči surađivati sa drugom djecom
u različitim društvenim aktivnostima. Rad u manjim skupinama vrlo je pogodan.
o Individualni rad
Darovita djeca brzo uče i brzo rade sve što im se zada, pa je zbog toga nužno
povremeno im proširivati osnovni program koji ostvaraju individualno ili u paru.
o Izvanvrtićke aktivnosti
Te su aktivnosti vrlo važne jer darovitom djetetu omogućavaju da stekne nova
i izazovna iskustva
o Dodatna sredstva – materijali

 Ozračje u skupini
Važno je da u takvoj skupini vlada ozračje koje ohrabruje uspjeh. Kako
odgajatelj može poticati stvaranje takvog ozračja?
o Shvatiti da su djeca za izvrsna postignuća i osigurati im ozračje u kojem
se takva postignuća od njih očekuju – izvrsnost se očekuje od sve djece
o Djeca se trebaju osjećati sigurno

169
 o I najsposobniju djecu treba učiti da se ponekad može pogriješiti –
suočavanje s neuspjehom
o Stvarati uvjete za davanje prikladnih odgovora na zahtjevna pitanja djece
o Dopustiti darovitoj djeci da budu prepoznati kao pojedinci s posebnim
potrebama, ali većinu tih potreba u vrtiću treba zadovoljavati kroz
redovan rad
o Treba osigurati dobar odnos vrtića i roditeljskog doma
o Treba shvatiti da je darovitoj djeci potrebna nagrada i potvrda kao i svima
ostalima
o Treba osigurati čvrstu disciplinu, jasno odrediti granice dopuštenog, ali ne
na grub način
o Svatko treba mogućnost za opuštanje i zabavu
o Nitko nije savršen

 Programi za poticanje darovitosti u predškolskoj dobi

o Prošireni i produbljeni osnovni programi, koji su djelomično prilagođeni
izraženim interesima, sklonostima i sposobnostima djeteta i ostvaruju
se u redovnim programima predškolskog odgoja, a realiziraju ih
odgajatelji
o Dodatni rad u manjim skupinama djece istih ili sličnih sposobnosti ili
interesa, ostvaruje se organiziranjem posebnih aktivnosti za darovitu
djecu a provodi ih odgajatelj i stručni suradnik
o Posebno prilagođeni programi obogaćeni sadržajima koji potiču razvoj
specifičnih područja darovitosti, uz veće uvažavanje razvojnih
specifičnosti darovitog djeteta.
Ostvaruju se kao kraći programi – igraonice, kraći programi specifičnih
sadržaja za djecu sličnih sposobnosti, interesa i talenata i individualni
mentorski rad. Ostvaruju ga stručnjaci i odgajatelji koji su dodatno
osposobljeni za rad s darovitom djecom

47. KOMUNIKACIJSKA UMIJEĆA ODGAJATELJA

KOMUNIKACIJA – zbivanje dvosmjernog tipa, a uključuje:

Nastojanje razumijevanja misli i osjećaja druge osobe
Odgovor na djelotvoran način

170
Za komunikacijsko umijeće treba posjedovati:
Vještinu slušanja, promatranja i razumijevanja poruka drugih
Vještinu prenošenja svojih ideja i osjećaja drugima

Uspostavljanje komunikacije između odgajatelja i djeteta temelji se na stvaranju

socio-emocionalne veze, a pod socio-emocionalnom vezom dr. sc. Arijana Miljak
podrazumijeva »aktivnu preferenciju jedne ili više osoba koja se manifestira
radošću djeteta pri susretu s njom ili negodovanjem i plačem. Ona se razvija kroz
svakodnevne praktične aktivnosti koje se stalno ponavljaju i koje odgajatelj prati
odgovarajućim govornim izvorom u uvjetima pozitivne emocionalne klime i
osjetljivosti na djetetovo ponašanje, omogućuje djetetu da postepeno razumije
govor odgajatelja i u interakciji i komunikaciji s njim, vokalizacijom, aktivnošću i
gestom izmjenjuju zajednička značenja«.
Da bi se uspostavila verbalna komunikacija s djetetom i razumjelo njegov govor o
predmetima i aktivnostima koje se ne oslanjaju na neposredni kontekst,
odgajatelj organizira različite situacije i kreira raznovrsne aktivnosti – od
pričanja jednostavnih priča, razgledavanja slikovnica, do kratkih lutkarskih
dramatizacija i igara scenskim lutkama i sl. Pri tom je najvažnije da odgajatelj
takve situacije koristi za izazivanje spontanog govora djece. Dobro i pravodobno
odabrana aktivnost odgajatelja prirodno će izazvati zanimanje djeteta i
omogućiti mu govor koristi na raznolik način i u različite svrhe. Razvoj
komunikacije odgajatelja i djeteta može uvelike utjecati na razvoj govora u
djeteta.
Uspješna komunikacija ključan je faktor uspješnosti na poslu, koji povećava
samopoštovanje i samopouzdanje.
Oblici komunikacije:
- slušanje
- govorenje
- pisanje
- čitanje

Komponente koje čine komunikaciju:

- korištenje glasa (ton, boja, brzina, glasnoća, izgovor, pauze)
- korištenje tijela (mimika, gestikulacija – neverbalna komunikacija)
- okolina
1.SLUŠANJE – da bismo neku osobu čuli moramo to htjeti, ali i znati. Slušanje
omogućuje:
- shvaćanje što nam neka osoba govori
- pokazivanje razumijevanja
- poticanje osobe da kaže još više
- odgovaranje na ono što nam je rečeno

171
 - smanjivanje intenziteta emocija osobe s kojom razgovaramo
- pomaganje govorniku da jasnije sagleda problem, te da ga lakše riješi
- izgradnja odnosa povjerenja
Slušanje uključuje:
- usmjeravanje pažnje
- interpretiranje
- pamćenje onoga što smo čuli
Slušanje zahtjeva da se uživimo u osobu koja nam govori. Cilj slušanja jest
shvatiti sugovornika.
Kako slušati?
- odlučiti slušati, te usmjeriti pažnju na sugovornika
- gledati osobu u oči i služiti se neverbalnim znakovima komunikacije
- postavljanje pitanja
- parafrazirati
- ne previše govoriti
- ne prekidati
- naučiti slušati
- izbjegavati ometajuće pokrete
Kada slušati?
- kada imamo vremena
- kada mamo sluha za osjećaje druge osobe
- kada želimo da nam sugovornik nešto precizira ili razjasni
Uspješnija neverbalna komunikacija:
- osobu gledati u oči
- smiješiti se
- kimati glavom dok vam se govori
- pokazivati otvorene dlanove
- povremeno dodirivati lice
- prestati držati prekrižene ruke
- ne držati noge prekriženima
- malo se pognuti unaprijed
- približiti se drugoj osobi
- ne treptati

172
 48. AKTIVNOSTI IZRAŽAVANJA OSJEĆAJA I ULOGA
ODGAJATELJA U TOME

Odgajatelj prije svega mora poznavati svako dijete. Individualni pristup svakom
je djetetu važan.
Socio-emocionalni razvoj svakog djeteta (spontano i slobodno izražavanje
osjećaja).

Djeca izražavaju svoje osjećaje kroz razne aktivnosti:

- scenska lutka,
- slikanje i crtanje,
- modeliranje,
- eksperimentiranje (vodom, pijeskom, glinom, bojom),
- rad sa tijestom,
- plastelinom,
- pjesma, priča.

Izražavanje osjećaja putem glazbe, plesa, pokreta.

Intimne atmosfere (vezane za pojedine teme, blagdane, proslave, šutnja, tišina,

molitva, meditacija, šetnja, promatranje…).

Odgajatelj kao model ( ushićen, oduševljen, razumije, potiče, sluša svako dijete).
Izražava svoje stavove, pokazuje razumijevane.

Prijateljska i opuštena atmosfera, okružje u kojem se dijete osjeća sigurno,

spontano izražava i slobodno svoje osjećaje i doživljaje.

Ugodna i radosna atmosfera, puno razumijevanja i poticaja za izražavanje

dječjih osjećaja.

Empatija (razumijevanje osjećaja drugih) prijateljstvo, kolektiv.

Dijete od rođenja iskazuje svoje osjećaje, ono je osjećajno i društveno biće,

pozitivna atmosfera.

173