Matematičkim jezikom crtu (ili liniju) možemo definirati kao skup točaka u ravnini.

Doista, to jest
istina koju lako možemo iskusiti nižući točke gusto poredane jednu uz drugu. Još bolje iskustvo steći
ćemo na ekranu kompjutera zatamnjujući pixele jednog za drugim.

Ali, istina je i da će gruda snijega koju zakotrljamo po sniježnoj površini za sobom ostaviti trag koji
ćemo iščitati kao crtu. Tako možemo lako zamisliti takav događaj i na papiru - linija je trag koji je
ostavila točka koja je otišla u šetnju. Ovo antropomorfiziranje točke i crta (davanje ljudskih osobina)
može nam biti od koristi ako crte odlučino ne doživljavati kao mrtve ostatke materijiala na papiru ili
kakvoj drugoj podlozi, već kao živa bića prema kojima se moramo odnositi s odgovornošću dok ih
stvaramo. Također, tada ćemo i mnogo više cijeniti "slučajnost" ugrađenu u crtež - možemo zamisliti
kako osim nas crtača odluke o izgledu oblika donode i materijal (olovka, ugljen, pero i sl.) i linije
same, ovisno o svojim karakterima i sklonostima. Linija načinjena ugljenom će biti prašnjava, tušem i
perom tanka i napeta i sl.

1. Stoga možemo govoriti o karakteru linija, prema kojem ih dijelimo na debele, tanke, dugačke,
kratke, oštre, isprekidane, izlomljene, jednolične, nejednolične i slično.

2. Druga važna osobina linija je njihov tok, njihova putanja. Ovdje je prigodna usporedba crta s
rijekama koje si same dube svoje puteve, te skreću i vijugaju ako se ukaže potreba za tim. Linije po
toku mogu ravne, krivulje (koje mogu biti pravilne ili slobodne krivulje), otvorene ili zatvorene.
Razlikujemo još kaligrafske crte rađene slobodnom rukom i euklidske crte izvedene tehničkim
pomagalima.

3. Crte se mogu odrediti i prema svojem značenju.

a) Konturne ili obrisne crte opisuju neki oblik izvana, po njegovom rubu. Ako nekog prislonimo iz
školsku ploču i oko njega kredom izvučemo crtu dobiti ćemo obrisnu crtu.

b) Teksturne crte: tekstura označava karakter površine, i kao takva može biti plastička (hrapavo ili
glatko), slikarska (različite gustoće mrlja koje čine površinu) i crtačka tekstura, gdje se koriste crtački
elementi - točka i crta - za različito ispunjavanje i rasteriranje površine ograđene obrisnom crtom.
Pogodna je usporedba s oranicom, poljem koje je omeđeno od ostalih susjeda i obrađeno linijama -
brazdama. Dakle, obrisnom linijom stvaramo oblik koji iznutra ispunjavamo teksturnim crtama.

c) Strukturne crte: iako po izgledu vrlo slične teksturnim crtama (ponekad su i prepletene toliko da se
ne mogu razdvojiti), strukturnim crtama treba jasno razlikovati njihovo značenje. Riječ struktura
označava unutrašnje načelo koje gradi neki oblik, općenito neki sklop. Ta se riječ primarno počela
koristiti u lingvistici kroz tzv. strukturalizam, a tek ju je kasnije Claude Levi-Strauss uveo u
antropologiju što je otvorilo put i likovnim teoretičarima za njenu upotrebu. Iz toga jasno vidimo:
rečenica može imati svoju strukturu (unutrašnji sklop pravila izražen gramatikom), ali ne i svoju
teksturu. Riječ po riječ, jedna iz drugu, po nekim pravilima grade vanjski oblik rečenice. Isto tako, i
crta do crte ili toče, zgusnute ali ne nasumično, postepeno grade neki oblik iznutra prema van - nema
obrisne crte koja lik gradi izvana. Među prirodnim oblicima koje možemo ponuditi djeci za vježbanje
strukturnih crta su jež, čičak, maslačak (bijeli), borove grančice, paukova mreža; od načinjenih oblika
pogodne su ribarske mreže, čipke, kotač na biciklu, žičane ograde i sl.
 Crte se mogu grupirati gusto ili rijetko. Postepenim razrjeđivanjem gustoće crta ili točaka dobive se
grafička modelacija. Posebno je crtački zahtjevan tzv. krokí, crtež koji nastaje u tridesetak sekundi, i
koji u nekoliko linija treba pokazati sav izražajni raspon tehničkog sredstva koje se za crtež koristi.

Formalno, linija je jednodimenzionalna tvorevina, točnije jedna joj je dimenzija naglašena (dužina), a
druge dvije nenaglašene (visina i širina). Time se izjednačuju pojmovi linija i linijsko. Ako ih želimo
razlikovati moramo reći da je linija trag na podlozi namijenjen pogledu, dok se linijsko orjentira na
taktilnost (linijski istanjena masa, vidimo je lijevo i dolje na primjerima žičane skulpture A. Pevsnera i
gimnastičarske trake), ili na opće iskustvo tijela (toranj u arhitekturi, ulica u urbanizmu). Na razini
znaka, linija ima dva vida, osjetilni (vizualni, podražaj na očnoj mrežnici) i osjetilno-izvedbeni (likovni,
trag koji ostavlja neka tvar u skladu s vlastitim karakteristikama). Teoretičar linija Ph. Rawson je
istraživao kategorizaciju linijskih promjena i odnosa. Prema njegovoj metodi, crtež se ne može
razumjeti ako se prvo ne rekonstrurira, ne odredi rukopis autora pomoću njegove sistematizacije i
koordinatnog sustava. Više o ovom u knjizi dr. Jadranke Damjanov: "Vizualni jezik i likovna
umjetnost" str. 9, Školska knjiga, Zagreb, 1991., ili Ph. Rawson: "Drawing", Oxford University Press,
London, 1969.