Šopenhauerova Svijet kao volja i predstava u samom nazivu nosi Kantijansku distinkciju

između stvari po sebi, noumena i stvari za nas, fenomena. Prvi dio Svijeta kao volje i
predstave se i bavi transcedentalnom estetikom, koju Šopenhauer smatra najboljim dijelom
Kantove KČU, zato što je samoevidentna, međutim, tu Šopenhauer ne staje. Za Kanta stvar
po sebi, noumen nije očita zato što po samoj definiciji nije u domenu fenomena koje
možemo opaziti, dok za Šopenhauera s druge strane stvar po sebi je volja. On volju definiše
kao slijepu, iracionalnu stvar koja uvijek hoće život, to će kasnije snažno utjecati na Ničea koji
će od ovog Šopenhauerovog pojma tvoriti prvo Dionizijsku, animalnu, primordijalnu energiju,
a onda i volju za moć. Druga strana svijeta, njena vidljiva, pojavna strana je predstava kroz
koju mi moramo proći da bi došli do suštine svijeta, volje. Glavna tačka njegovog učenja je
negacija volje za životom, što će kasnije biti meta Ničeove kritike. Naime Niče to
Šopenhauerovo učenje će nazvati pasivnim nihilizmom. Negacija volje za Šopenhauera
predstavlja ishodište etičkog učenja.

Etika Artura Šopenhauera se zasniva na njegovom stanovištu o prirodi sveta koje izlaže u
svom djelu Svet kao volja i predstava. Pošto je za njega svijet objektivacija volje predstavlja
zlo, jer volja znači volju za održanjem, širenjem i vladanjem, i zato je svaka pojedinačna volja
u sukobu sa drugim voljama, na osnovu čega dolazi do borbe. Sprečavanje i borba se
doživljavaju kao uzrok bola i patnje, dok zadovoljena volja pada u dosadu i čamotinju i
takođe predstavlja svojevrstan bol. Zato je i najviši imperativ Šopenhauerove etike zahtev za
samoponištenje volje.

Kada je cilj nekog postupka postizanje vlastite sreće ili eliminisanje bola, onda taj postupak
po Arturu Šopenhaueru nema moralnu vrednost. Odliku moralnosti imaju samo postupci čiji
je neposredan cilj dobro drugog čovjeka ili uklanjanje nečeg što može da izazove bol kod
drugoga. Dobro ili sreća drugog čovjeka mogu da postanu neposredno cilj naših radnji, ako ga
upoznamo, donekle ukinemo svoj egoizam i identifikujemo se sa njim, ali samo u pogledu
njegovih patnji. Taj proces identifikacije nastaje u aktu sažaljenja, koje je osnova i suština
moralnosti.

Kao tri najveća dobra u životu Artur Šopenhauer ističe zdravlje, mladost i slobodu, koje
čovjek cijeni samo kada ih izgubi. “Sretne dane svog života prepoznajemo tek kada nastupe
nesretni.“

Za Artura Šopenhauera životne vrijednosti, kao što su na primer ljubav i pravičnost, kao i
vrline ne predstavljaju najviši oblik moralnosti, pošto su usmjerene ka podržavanju života. Na
osnovu shvatanja da je život zlo, on smatra da se za vrijednost može proglasiti samo negacija
volje za životom, i kao najviši imperativ etike određuje zahtev za poništenjem volje. Ali,
takvo shvatanje ne znači poziv na samoubistvo, jer kako ističe Šopenhauer, samoubica u
stvari voli život ali zbog nemogućnosti da ostvari neke svoje želje on ga negira. Šopenhauer
zato predlaže put askeze, koji će onemogućiti da se volja za životom reprodukuje, prije svega
sputavanjem polnog nagona. Kao osnovna svojstva askete posebno naglašava čednost,
ravnodušnost prema svemu, potiskivanje svojih želja i nagona.