HRVATSKA BOGOSLOVSKA AKADEMIJA

God. 13—14. Br. 22—23.

CROATIA SACRA
ARKIV
ZA
CRKVENU POVIEST HRVATA

UREDIO
Dr. KRUNOSLAV DRAGANOVlC

Z AGR E B 1944
T I S A K N A R O D N E T I S K A R E . Z A G R E B , K A P T O L 27
Dr. KRUNOSLAV DRAGANOVIC:

KATALOG KATO LIČKIH ŽUPA

XVII. VIEKA U BOSNI I HERCEGOVINI

O katoličkim župama na području Herceg-Bosne pisalo se

do danas bezuvjetno mnogo. Uza sve to ostalo je dosta pitanja
nerješenih ili loše rješenih. Postepeno se bdkrivaju nove, dotad
nepoznate .župe, a izvjestne, koje su već bile stekle građansko
pravo po poviestnim razpravama i šematizmima, brišu kao ne­
osnovane i nedokazane župe, koje danas više ne obstoje ili se
barem zovu drugim imenom, rieriedko se, dapače obično, traže
n a krivom mjestu; dosta puta ne uspieva odrediti pravi odnosaj
i slied među župama, koje su tokom burne naše prošlosti na­
stajale i opet tonule u zaborav; mnogo puta manjkalo je u
zaključivanju opreza i zdrave kritike.
Osjećajući dobro sve te manjkavosti pokušao sam da no­
vim i svrsishodnijim načinom dirnem u to pitanje,držeći še
strogo, kritičkih zasada. Ograničio sam se samo na XVII. viek,
a i tu nisam mogao, barem ne u ovoj. prvoj studiji, obuhvatiti
cio kompleks pitanja, koja bi trebalo rješavati. U tu svrhu sa­
stavio sam katalog župa, koji ovdje donosim, i dao barem dje­
lomičan prikaz, posljedaka, koji se iz njega daju izvući. Posebnu
brigu posvetio sam izvjestnim pitanjima s polja historijske to­
pografije kao i kritičnog određivanja broja i međusobnog sno­
šaja bosanskih župa osobito tamo, gdje se je moglo doći do
novih i bolje utemeljenih rezultata.

1. Dokumenti.
Za podlogu istraživanja o nazadovanju katoličkog elementa
u HercegBosni u XVII. stoljeću uzeo sam razna izvješća bi­
skupa, provincijala i vizitatora, koja sadržavaju podpune ili
gdjekad i nepodpune kataloge katoličkih župa u tom vieku.
Služio sam se i drugim dokumentima, koji nisu navedeni u
našim skrižaljkama, a to stoga jer spominju tek neke župe
ili samostane u Bosni, a ne daju pregleda ciele zemlje sa. svim
90 Dr. Krunoslav Draganović:

tadašnjim župama. Tako se n. pr. ovdje ne spominje krasno

izvješće fra Pavla iz Rovinja iz god. 1640.1; ono doduše donosi
obilje izvrstnog historijskog materijala za poznavanja vjerskih
prilika pod turskom vladom kao i opise svih franjevačkih sa­
mostana toga vremena u turskoj Bosni, Dalmaciji i Slavoniji,
ali nažalost ne spominje župa osim u posve iznimnim sluča­
jevima.
Među upotriebljenim dokumentima nalazi se više njih, koji
dosada nijesu objelodanjeni. Našao sam ih u Arhivu Propa­
gande na mjestima, koja se točno označuju tokom ove radnje.
Vjerno sam ih svuda citirao navodeći, odakle citate vadim.
Osim toga mogao'šam i morao više puta posegnuti za original­
nim dokumentima, koji su inače već objavljeni, ali su izvjestna.
imena, osobito zemljopisna, krivo i netočno pročitana. Na taj
način mogao sam ispraviti izvjestne netočnosti i pronaći mjesta,
koja smo dosada uzalud tražili ili ih stavljali u krajeve, kamo
ne spadaju. Tako n. pr. bilo je nemoguće odrediti župu »Kopri-
zavich«. iz izvještaja provincijala Pavlovića god. 1623.1 2; me­
đutim u originalu među ostalim župama modričkog samostana
nalazi se i »Kopriunich«. Nema sumnje, da je to današnja
K o p r i v n a, pravoslavno selo i parohija u blizini Modrice na
rijeci Bosni! Isto tako je i s mjestom »Druviza« kod Dr J e 1e -
n i ć a u Ogramić-Olovčićevu izvješću iz god. 1675.3* U origi­
nalu je pisano »Oi-uviza«, a ta je identična s O r u b i c o m na
Savi, mjestom u .bosansko-građiškom kotaru. Slično smo tako
mogli pravilno ubicirati župu »Siewevo« iz relacije god. 1623A
Radi se naime o župi »Lieucceuo«, a ta se prostirala oko ra­
zorenog sredovjeČniog grada L i v č a ili L i e v č e v a u Lievču
polju niže Banjć Luke prema Bosanskoj Gradiški. Sličnih slu­
čajeva bilo je još nekoliko u radnji, a tim se ponešto proširuje
naše znanje iz historijske topografije Bosne, koja čak za XVII.
viek pruža znanstvenim radnicima čitav, niz neriešenih po-
težkoća.
Na temelju objelodanjenih i neobjelođanjenih izvješća sa­
stavljen je potpun i kritičan katalog bosanskih župa u XVII.
stoljeću. To je prvi pokušaj ove vrste i sigurno nije bez koristi.
1 Starine, sv. XXIII, 1—42.
2 Acta O. F. M. 1900, 82. Original u Arhivu Prop., L eti riff., v. 262,
119*1 :
3 Starine, sv. XXX V I, 134.
* Aota O. F. M. 1900, 82.
 Katalog katoličkih župa. . . 91

Doduše, nije izključeno da se pronađe još koja župa iz tog

doba, ali je to moguće samo iako razumjeti, da je župa osno­
vana u međuvremenu između jednog i drugog izvješća, da opet
zamre, prije nego li Sliedeći crkveni ili redovnički poglavar
podnese svoj izvještaj. Naime posve je izključeno, da svi iz-
vješčivači jednog stoljeća kao po dogovoru prešute izvjestnu
župu. Ali zato će biti lako moguće, da se ođkrije dosta crkava
ili kapelica, koje se spominju u XVII. stoljeću barem kao ru­
ševine ili oštećene građevine: Tako na pr. radostno je otkriće,
da se je još god. 1676. govorila sv, misa u mjestu L i š n j u
(danas L i j e š a n j ) malo više od utoka rieke Drinjače u Drinu,
s lieve strane prve rieke. Po svemu izgleda, da je još tada
mogla biti u tom selu kapela ili* crkvica kao i u mjestu Sase
kod Srebrenice. U računima srebreničkog samostana, objeloda­
njenim od Dr. M i k o l j i - j a u Franjevačkom Vijesniku5*, spo­
minju se god- 1676. prihodi, koje su svećenici donieli iz Sasa
i Lišnja, očito dobiveni kao misna milostinja od vjernog puka.
Za crkvicu u Sasama znali smo iz Ogramić-Olovčićeva izvje­
štaja god. 1675.8. Slično tako bilo je i sa Lišnjem, gdje je nekad
postojala crkvica, a ta je god. 1676. mogla biti i u vrlo derut­
nom stanju. U katastralnoj upravi u Zvorniku, kamo Liešanj
spada, spominje se skup , katastralnih čestica pod imenom
»Crkvine«. Spominjem, ovaj karakteristični slučaj tim više, što
on predstavlja milu uspomenu na zadnje katolike na obalama
rieke Drine, gdje ih je do danas posve nestalo.- „
Od izvještaja, kojim sam se služio, niesu objelodanjeni:
biskupa fra Jeronima Lučića iz god. 1638. (Arh. Prop., Visite e
Collegi, sv. XVII., f. 173— 190), makarskog biskupa fra Mari­
jana Lišnjića iz god. 1672. (Lett. rif., sv. 436, f. 474r— 509v), tre-
binjskog biskupa fra Antuna Primija iz god. i685. (Lett. rif.,
sv. 492, f. 83r— 90v) i trebinjskog biskupa Antuna Righija iz
god. 1704. (Lett. rif., sv. 547., f. 368r— 381v). Našao sam i tiskao
izvješća skradinskog biskupa fra Tome’ Ivkovića7 i t. zv, stje-
panskog biskupa fra Dominika Andrijaševića8. Prvi je izvje­
štaj iz god. 1630., a drugi po svoj prilici iz god. 1629. Ostali su
izvještaji već prije bili objelodanjeni.

5 1939, br. 12 »Zadnji računi manastira srebrničkog«.

8 Starine XXX V I, 147.
7 Croatia Sacra 1934, 73—78.
8 Croatia Sacra 1934., 51—58.
92 1 Dr. Krunoslav Dršganović:

Mislim, da je posve suvišno razpravljati o , a u t e n č i j i

spomenutih dokumenata. To su službeni dopisi crkvenih pogla­
vara Svetoj Stolici, koji su redovitim putem uneseni u registar
i o kojim se obilno raspravljalo bilo na općim bilo na posebnim
sjednicama Propagande. Povodom tih dokumenata razvijala bi
se gdjekad obsežna korespondencija i stvarali, zaključci, a to
sve izključuje mogućnost, da bi dokumenti mogli biti kasnije
podmetnuti. Nego kritično izpitivanje tih dokumenata ima se
•razvijati u drugom pravcu: treba iztražiti, 'da li sadržaj tih li­
stova odgovara stvarnosti osobito, kad je pisan in ardore dispu­
tationis. Mi ćemo se kod jednog dokumenta Andrijaševića oba-
zrieti i na tu mogućnost, dočim kod ostalih taj prigovor skoro
ne dolazi u obzir. Suho nabrajanje župa vrlo je nepodesan te­
ren, da bi na njemu subjektivnosti mogle doći do jačeg izra­
žaja; a da niesu uistinu ni došle, vidi se iz jasnog međusobnog
podudaranja naših izvješća. Prema tomu preostaje, da analizi­
ramo i'međusobno uzporedimo navode upotriebljenih dokume­
nata ne sumnjajući bez najtežih razloga u njihovu istinitost.
1 Naša vrela rade o župama na teritoriju tadašnjeg bosan- ,
skog vilajeta i svih njegovih sandžakata. Pošto se je taj vilajet
prostirao sve do hrvatske i mletačke granice, obuhvatao je pn
bilo đielom bilo u.cielosti današnju Bosnu, Hercegovinu, Dal­
maciju, Hrvatsku i Slavoniju. Radi toga valja nam dobro razli­
kovati župe, koje se nalaze u granicama današnje Herceg-
Bosne, jer o njima i radi ova studija, od onih, koje leže izvan
tih granica. To nam osim u jednom ili đrugfam slučaju ne će ni­
kako biti težko.
Prelazimo na pojedine naše dokumente, o kojima je po­
trebno reći nekoliko rieči, posebno s obzirom na njihovu even­
tualnu nepodpunost.
1. Izvješće bosanskog biskupa fra Franje Baličevića iz god.
1600. Biskup Baličević, rodom Visočanin, upravljao je Bosan­
skom biskupijom 1588. do 1615. Od njega potječe najstariji na­
ma poznati sustavni izvještaj o svim krajevima te prostrane bi­
skupije. Izvješće je sačuvano u Vatikanskom arhivu (Borgh. III,
124 d., f. 270 ss), a objelodanio ga je Dr. K a r i o H o r v a t u
Glasniku Zem. Muzeja u Sarajevu (1909., 68— 75) s velikom pa­
žnjom, o čemu sam se proučavajući original i osvjedočio. Je­
dino treba požaliti, što Baličević ne izbraja. sve župe poimence.
On, govori o samostanima, a od župa spominje tek vrlo rieđke
 Katalog katoličkih župa. . . 93

kao n. pr. Sarajevo i Gradišku. Glede nazadovanja katolicizma

u ovim stranama nalazimo nešto i u ovom izvještaju. Baličević
spominje, da su zadnjih godina propala dva franjevačka samo­
stana, što je svakako bio udarac za katolički narod tim više, što
kasnije nisu bili obnovljeni. Glede brojeva, koje navodi biskup
Baličević, valja primietiti, da su oni vrlo sumarni i'd a 'se od­
nose samo na katoličke kuće, a rie in a osobe. Očito je krivo, kad
biskup na svaku kuću broji tek po četiri duše. Biskup Maravić
pola stoljeća kasnije računa na svaku katoličku obitelj u raznim
samostanskim distriktima od 7.5 (Gradovrh) do 13 članova
(Olovo)9.
2. Izvješće provincijala fra Marijana Pavlovića iz godine
162310. Odmah nakon svog oshutka zatražila je Propaganda, ko­
ju pisma starih bosanskih biskupa zovu Vjeroplodnicom, izvje­
štaje iz raznih misijskih krajeva. Provincija Bosna Srebrna opo-
štenila se jedrim i jezgrovitim izvješćem iz god. 1623., koje na
malo strana daje vrlo bogato i vriedno gradivo za crkvenu po-
viest Bosne. Na prve tri stranice izvještaj sadržaje najstariji na­
ma poznati popis župa u Bosni i u ostalim hrvatskim krajevima
pod turskim jarmom. Pisac izvještaja očito je išao za tim, da
dadne podpun katalog župa, koje su podieljene prema samosta­
nima, kojim su se pribrajale. Posebna vriednost ovog izvješća
leži u tom, što ono spominje više župa, koje su malo vremena
kasnije propale, pa ih zato potonji izvještaji uobće više i ne spo­
minju. Takav je slučaj n. pr. s Trstivnicom kod Sutjeske, Ko-
privnom kod Modrice, Balatunom kod Bieljine, Svilajem kod
Odžaka i t. d. ' -
. Nameće se pitanje, da li su u ovom izvješću pobrojane sve
župe, koje šu tada postojale na bosanskom teritoriju. Držim
skoro sa sigurnošću, da Pavlovićev katalog župa ipak nije pod­
l i m , osim ako bi se neosnovano predpostavilo, da su neke župe
upravo u to vrieme bile na kratak čas ukinute. A za takvu pred-
postavku nemamo nikakva pametna razloga. Daleko više vje­
rojatnosti vojuje za tvrdnju, da pisac izvješća, dok ga je pisao,
nije imao posve točan materijal iz svih samostana pri ruci ili
ga nije s dovoljno pažnje upotriebio. Imamo primjera iz naših,
dana, da je u šematizmu jedne ugledne hrvatske dijecezi zabo­
ravljena jedna župa, koja je tek u izpravku naknadno dodana:
9 Acta Bosnae.. p. 478.
10 Acta Q. F. M. 1900., 80—84; original u Arh. Prop., Lett. rif., sv.
262, f. 14 r—17 v.
 94 Dr. Krunoslav Draganović:

A što da reknemo za naše stare izvještaje, koje je mnogo puta

trebalo u brzini pisati i još brže odašiljati u Rim, pa su onaj
čas neprimiećene pogreške ostale 2 auviek neizpravljene.
Poređujući ovaj izvještaj s kasnijim držimo, da su u nje­
mu izpuštene župe Dubica, Ljubija, Dragotinja i Motike u Bor
sanskoj Krajini (naša skrižaljka'br. 1), zatim Zablaće kod Der-
vente i Brotnjo u Hercegovini (skrižaljka br. 2 i 5). Značajno
je, da Dubica i Zablaće spadaju u distrikt kreševskog samosta­
na, a ostale tri krajiške župe u onaj iojničkog. Tako je barem'
bilo god. 1655.“ Po svemu izgleda, da su ova dva samostana ili
poslala površan izvještaj redovničkom poglavarstvu ili ga uobće
nisu poslala, pa su tako neke njihove župe izpale iz. izvješća
Propagandi. ' .
Daleko bi nas odvelo, da kod svake od izpuštenih župa na­
vodimo razloge, koji nas vode do toga, da je ona i godine 1623.
morala postojati. Navest ćemo to samo za župu D u b i c u , dok
, bi se i na ostale župe. mogla primieniti slična argumentacija.
Župa Dubica spominje še već u XIII. i XIV. stoljeću1 12. Kato­
lički se je narod i nakon turske invazije dielom sačuvao u Dubiti
i okolici. Izvješća biskupa Ivkovića (1630.), Maravića (1655.) i
Olovčića-Ogramića (1675.) spominju župu Dubicu. God. 1626.
ili 1627. dielio je biskup Ivković sv. potvrdu u tri navrata u
Dubici i u dva u Prosari nedaleko od Dubice. U Dubiti je
krizmao 1014 osoba, a u Prosari 29113. Prema broju krizmanika
izgleda,, da je dubička župa morala brojati preko 2000 duša.
Očito taj brojni narod nije doselio istom između 1623v i 1626.
nego su to potomci katoličkih Hrvata, koji su odvajkada na-
stanjavali te krajeve. Očito je nadalje, da tako brojni vjernici
’ nisu bili bez duhovnog pastira i župe tim više, što su susjedne
župe Vodičevo, Kozarac i Gradiška udaljene od Dubice 40 do.
60 km. Dosta je, da bacimo pogled n. pr. na Ogramićev izvje­
štaj, koji 50 godina kasnije nabraja po Bosanskoj Posavini župe
sa 8,00 ili 1200 vjernika u udaljenosti od desetak kilometara
jedna od druge (vidi n. pr. župe Majevac, Dubočac, Derventu
i si.!14). Tako sigurno ni naš zaključak o obstanku župe u Dubici
g. 1623. i ranije ni prebrz ni bezrazložan.
11 Acta Bosnae, 478. -
12 Croatia Sacra 1934., 204. Vidi članak H. Š e r i ć a u ovom.broju
istog časopisa.
■13 Croatia Sacra 1934., 75.
11 Starine XXX V I, 140.
 Katalog katoličkih župa.... 95
/’■ , _
Velika je šteta, što Pavlovićevo izvješće ne daje nikakvih
podataka o brojčanoj snazi katoličkog elementa u Bosni.
Prema izvještaju bilo je god. 1623. današnjem području
Herceg-Bosne 57 župa, u Slavoniji 18, u užoj Hrvatskoj 1 (i to
u Lici) i u Dalmaciji 21. Tako barem1mi. dielimo župe, koje se
tu navode. . Pavlović javlja, da je provincija Bosna Srebrena
imala 17 samostana, 11 »kapela« i 73 župe. Međutim je jasno,
da su i t. zv. »kapele« bile župe i to one, koje su imale svoju
crkvu ili kapelu (Sarajevo, Jajce, Vareš, Banja Luka i t. d.).
Izričito nam »kapele« Pavlović naziva župama u samostanskom
đistriktu Fojnica: ». . . continentur sub ipso novem parochiae:
prima capella Bagnialuka, sećunda čapella Jaize . . . «. Nadalje
je jasno, da je uz svaki samostan, izuzevši možda Visovac, bila
župa, dok je župa uz samostan sv. Križa istovjetna sa onom
nazvanom Živogošće. Za ostale samostane n. pr. za Imotski,
Ramu, Sutjesku, Fojnicu i t. d. nitko i ne sumnja, da ne bi
imale od starine svoju župu, obično vrlo prostranu. Tako bi u
svemu bilo god. 1623. 99 župa. Nema sumnje o tomu, koje su
se od navedenih župa nalazile na današnjem bosansko-herce-
govačkom teritoriju, a koje izvan njega. Jedino bi moglo biti
pitanje o župe Vinjanje i Tribistovo, pošto se mjesta istog
nalaze i. u Hercegovini i u Dalmaciji. Ja sam ih izvjestnom
vjerojatnošću smatrao hercegovačkim župama, jer bi bilo čudno-,
da Gornja Bekija (okolica Posušja), od starine katolički kraj,
1ne bi imala svoje vlastite župe. Tako bi na teritoriju Bosne i
Hercegovine, zajedno s gores navedenih 6 izpuštenih župa, u
vrieme provincijala Pavlovica moralo biti 63 ili najmanje 62
župe. Impozantan broj, koji glasno svjedoči o jakosti kato­
ličkog elementa u ovim stranama početkom XVII. stoljeća.
Naše izvješće spominje 17 samostana franjevačke provin­
cije Bosne Srebrene: 5 u Dalmaciji, 2 u Slavoniji15 i 10 u Bosni
(Rama, Kreševo, Fojnica, Visoko, Sutjeska, Srebrenica, Olovo,
Gradovrh, Donje Soli i Modrica). Da je katolicizam bio potiski­
van i u opadanju, vidi se i odatle, što Pavlović spominje tri samo-

15 Dr P. Č a p k u n O. F. M. u svom djelu »De organisatione curae

pastoralis Franciscanorum apuđ Croaticam gentem« (Šibenik 1940.) str.
106 doslovno se drži Pavlovićeva izvješća i ne izjašnjuje se, da bi u sje­
dištu samostana kao i u navedenim »kapelama« bile župe, što je mogao
mirne duše učiniti. U Bosni on nalazi 9 samostana (na str. 69 točnije 10),
u Dalmaciji 5,,dok u Slavoniji spominje 3 (uistinu su bila samo dva: Ve­
lika i Našice).
96 Dr. Krunoslav Draganović:

Stana, koja su u zadnje vrieme morala biti napuštena: Drašnice

u Makarskom Primorju, Hoćin ili po F e r m e n d ž i n u 16 Vo-
kin na obali Dunava, koji je istovjetan sa Šarengradom, te ko­
načno »Rastuo«, mjesto nepoznatog položaja. Razlozi napušta-,
nju samostana bila su, kako veli naš izvještaj17, »gravamina
quae inferunt quotidie a Turćis«. Imajući pred očima ovo,
što je god. 1623. pisano o napuštanju drašničkog samostana,
nije posve točno ono, što su Z l a t o v i ć 189
1i E t e r o v i ć1® pi­
sali o tom, predmetu. " / ' -
3. Izvješće fm Tome Ivkovića, skradinskog biskupa i ad-
‘ ministratora turske Bosne, pisano je god.' 1630. i radi o njego-
govom krizmenom putovanju god. 1626. do 1630. po njemu po­
vjerenim krajevima. Našao sam ga u Arhivu Propagande20 i
štampao u časopisu Croatia Sacra21. Ivković nam ne daje svo­
jim izvješćem kataloga župa. On 4za kratkog, uvoda nabraja
mjesta, gdje je đielio sv. potvrdu i navodi, koliko je gdje vjer­
nika potvrdio. Kađkad između redaka govori, da dugo vremena
neka mjesta nisu njegovi predšaštnici pohodili.22 Međutim ni
on sam, makar da se je mnogo trudio i krizmao 34.478 vjer­
nika, ipak nije obišao cielog svog područja. Tako n. pr. skoro
ciela ravna Posavina (naša tabela br. 3) nije vidjela lica svog
nadpaštira. Radi toga sam s pravom mogao kod nekih župa u
skrižaljkama metnuti znak **, jer su i u vrieme Ivkovićeve v i-
zitacije postojale, premda ih on u svom izvješću ne spominje.
Mislim, da sam za to imao dovoljno razloga: ako se neka župa
spominje u pređašnjem izvještaju, (god. 1623.) kao i u potonjim
(god, 1638. i 1655.), a Ivković je ne spominje, očito stoga, što
taj kraj nije pohodio, onda se skoro sa sigurnošću smije pred-
postaviti, da je dotična župa cielo vrieme između 1623., i 1638.
odnosno 1655. obstojala. Na sličan način postupao sam i s ne­
kim, drugim izvještajima, samo je tu i tamo moglo biti razlo­
gom izpuštanju nekih župa i što god drugo n. pr. zaboravnost.
4. Izvješće fra Jeronima Lučića Brguljanina, biskupa od
Drivasta u Albaniji i administratora Bosne, god. 1638. Doku-
16 Chronieon Bosnae Argentinae. Starine XXII., 19. (bilježka).
17 Litt. rif., sv. 262, f. 15 r. .
18 Franovci države Presv. Otkupitelja i ' hrv. puk u Dalmaciji,
53—55.
19 Fr,anj. provincija Presv. Otkupitelja, 16, 20.
20 Vis. e Coll. sv. VII, f. 147—152.
21 1934., 73—78.
22 Ibid. 73.
 Katalog katoličkih župa . . . 97;

menât još nije objelodanjen. Jeronim Lučić postao je bi­

skupom, usprkos brojnim tužbama protivnika i dubokoj 'sta*
rosti. Protivnici ga tuže, da mu se rodbina, možda i u ravnoj
lozi, izturčila, pa bi se na sramotu sv. Crkve pomiješale mitre
i turbani?3; starcu Lučiću da tako drhte ruke, da bi kojem
krizmeniku mogao izbosti prstom oči. Međutim se to nije dôr
godilo, kako su to zlobnici predviđali, premda je Lučić potvrdio
na tisuće vjernika. Dok je još bio provincijalom, pohađao ga je
u sutješkom manastiru brat poturica, a on ga karao i nagovarao,
da se povrati katoličkoj1vjeri, ali bez uzpjeha24. Biskupsku čast
obnašao je 1636.— 1648. Imao je mnogo protivnika i poteškoća.
5. Izvješće biskupa fra Nikole Ogramića-Orlovića iz god.
1675. zapravo je samo opis kanonskog pohoda u Bosni i Slavo­
niji god. 1672. do 1675. Objelodanjeno je od Dr. J e l e n j ć a u
Akademijinim Starinama (&y. 36, str. 132— 156). Ogramić opi­
suje kronološkim sliedom župe, koje je na svom dugom pastir­
skom putu pohodio. Uzput, uz neke brojidbene podatke i pa­
storalne doživljaje, crta on mane i vrline vjernog naroda.
Nema nikakve sumnje,- da ni Ogramić kroz tri godine nije po­
hodio svih župa svog prostranog područja. On to sam n. pr.
glede župa Bihaća i Kozarca neizrečenim putem priznaje25, ali
o njima daje ipak neke podatke. Radi toga držimo, da nema
razloga za pretpostavku, da katalog bosanskih župa, koji daje
Ogramić, ne bi bio podpun i cjelovit. Biskup, očito se vidi, teži
za podpunošću -stvari i sliedi naputke, koje mu je dala Propa­
ganda. Radi toga držimo, da su župe, koje Ogramić više né
spominje, već definitivno pokopane prije 1675. Takav je slučaj
n. pr. sa Gračanicom, koja se nikad više ne javlja kao kato­
lička župa do dana današnjega. •
Prijp smo spomenuli nekoliko omašaka, koje se nalaze u
J e l e n i ć e v u tekstu Ogramićeva izvješća. Međutim je isto-
tako netočno mišljenje Dr. J e 1e n i ć a, da bi župa G o s t i l j a ,
nazvana po istoimenoj rieci, mogla biti identična sa Gostiljom,2 8
28 »Fuor di lui di tutta linea dritta délia sua parentela. non vi è un
catholioo ma tre fratelli Turchi: Behrem, Alia et Peyvan.... Le signorie
loro oonsiderino, che honor nostro sarà, e di S. Chiesa, con farlo Vescovo,
méscholando insieme le mitre con li tulbanti turcheschi e mettepdo le
coron'e Pontificie sopra il capo délia parentela putanesca...« (Arhiv
Prop., Lett. rif., sv. 152; £. 350 r.).
L a š v a n i n, Ljetopis 96; Dr. B o ž i t k o v i ć , Kritički ispit bos.
vikara i provincijala, 66:
. 25 Starine XXXVI, 137.

C R O A T I A S A C R A , (1944) . 7,
98 Dr. Krunoslav Draganović:

selom u srebreničkom kotaru, ili sa Malom i Velikom Gostiljom

čak kod Višegrada, s onu stranu Drine26. Gostilja še sigurno
nalazi između Tuzle i Kladnja, jer se župa naziva i T u h o l j -
G o s t i l j o m po selu Tuholju, koje leži na izvoru rječice Go-
stilje pod Konjuh planinom. Jednako je krivo tražiti selp
Z a b 1 a ć e kod Ključa272 , kad je doprinešen meritoran dokaz,
8
da je Zablaće negdje između usorske doline i Dervente28. No
o tom nešto jasnije. Na sličan način ima netočnosti i kod
B a t i n i ć a29»glede historijske topografije Bosne: za njega je
istotako Z a b i a ć e kod Ključa, K o r j e n i t u, koju naziva
Korjenićem, u vasiljevskom (sic!) kotaru, p r ije d o r s k u D r a g o -
t i n j u naziva Dragorajem i nigdje je ne stavlja (selo Dragoraj
leži na putu iz Ključa u Varcar-Vakuf!), a S e o č a n i c u kod
Dervente indentificira sa Seonom303 . A treba znati, da je
1
S e o n a , rodno mjesto bi. Šimuna Filipovića, danas musliman­
sko selo u gračaničkom kotaru, odakle su preselili katolici u
župu Dubrave kod Brčkog (zaselak ili mahala Seonjaci sela
Donje Skakave). Pošto je bi. Šimun rođen god. 1732., to je još
tada bilo u Seoni katolika, a seoba se morala dogoditi poslije
toga vremena. A kad kod glavnih predstavnika bosanske
crkvene historiografije dolaze takve omaške još za XVII. viek,
jasno je, da ih i- kod drugih pisaca ne će' manjkati.
6. Izvješće bosanskog biskupa fra Marijana Maravića -god.
1655. Maravić je bio, rodom iz Olova, iz ugledne trgovačke po­
rodice. Obnašao je čast provincijala 1638. do 1641. i imao mnogo
protivnika u provinciji. Valjda je tomu kriv »execrabilis casus«,
kako bilježe stari franjevački zapisci81, što je prijatelj Maravi-
ćev, a valjda i rođak, imenom Hadži Smanović pokušao po
siledžiji Hazur Ćevapu prisiliti kapitul franjevaca u Kreševu
god. 1638., da se drži zadanog obećanja i izabere za provincijala
liašeg fra Marijana. Na molbu biskupa fra Tome Mrnavića, da
mu da Sveta Stolica pomoćnog biskupa u osobi Maravića, bi
Maravić 1645. imenovan biskupom. Kako je malo prije umro
Mrnavić, postaje Maravić rezidencijalnim duvanjskim bisku­
26 Ibidem, u noti na str. 140.
27 Ibid., 151.
28 Croatia Sacra, 1934., 72.
29 Djelovanje franj., sv. II., 150, 151.tJ e l e n i ć Dragotinju stavlja
čak u Slavoniju; Kultura i bos. franjevci sv. I., 131.
30 Djelovanje franj. II, 151.
31 Vidi kod B o ž i t k o v i c a , Kritički izpit bos. vikara i provin­
cijala, 67.
 Katalog katoličkih župa. . . 99

pom. God. 1647. bude on premješten na bosansku biskupsku

stolicu, na kojoj i ostaje do svoje smrti 14. IX. 1660. u Olovu,
gdje bi i pokopan u samostanskoj crkvi32.
Maravićevo izvješće za razliku -od pređašnjih ne opisuje
kanonske vizitacije Bosne u razdoblju 1650. do 1655. god. Ono
crta stanje biskupije u to vrieme i zato je podpunije od ostalih
izvješća izuzevši jedino. Ogramićevo. Pregledavši brižno naše
skrižaljke župa možemo ustanoviti, da Maravić izpušta jedino
M a j e v a c (tab. 2) i D o b r e t i ć e (tab. 4), za koje držimo,
da su i u to vrijeme morale obstojati, pošto ih izvješća prije i
poslije 1655. spominju. Glede župe K a m e n g r a d smatramo,
da bi joj bilo i u vrieme Maravićevo pravilnije dati ime M a j ­
d an. Kamengrad se Već bio ujedinio s Majdanom u jednu
župu, ali je većina naroda bila u Majdanu i po njegovim se­
lima, baveći se izključivo rudarstvom i kovačijom. Prigodom
publikacije Maravićeva izvješća podkralo se je više očitih po­
grešaka, koje svodimo na netočno čitanje dokumenata po E.
F e r m e n d ž i n u . Takve su grješke: Sabbatu mjesto Zabla-
tie, Badugnevaz mjesto Radugnevaz i t. d.
- Maravićeva je zasluga, da donosi ne samo imena župa
nego i broj vjernika za pojedine samostanske distrikte.
Dosadašnji dokumenti rade o Bosni u užem smislu rieči.
TJ sliedećim dokumentima prikazane su prilike u H e r c e g o ­
v i n i s desne obale Neretve i u J u g o z a p a d n o j B o s n i
(duvanjsko-livanjski kraj). Evo tih dokumenata:
7. Zaostrožki dokumenat iz god. 1599., izvađen iz ruko­
pisnog djela Liber Archivalis33. Vriednost gornjeg spisa kao
i cielog djela Liber Archivalis sigurno nije malena. Djelo
mnogo puta citiraju franjevački povjestničari Zlatović, Jelenić,
Eterović, Božitković rdrugi, kojim je ono bilo više pristupačno.
Naš dokumenat opisuje distrikt zaostrožkog manastira s nje­
govim župama, koje znatnim dielom ležahu na hercego­
vačkom tlu.
8. Izvješće makarskog biskupa fra Bartola Kačića g. 1630.
Izvješće je prvi objavio F a r l a t i 345
,3 a po njemu Dr. D o m.
M a n d i ć33. Originala nisam mogao naći u Arhivu Propagande.

32 Acta Bosnae, 498.

33 Štampao ga Dr. fra D. M a n d i ć u Acta Herc., 45.
34 Illyricum Sacrum, IV, 195—196. ‘ •
35 Acta Herc. 105—107, n. 93.
100 Dr. Krunoslav Draganoviđ:

Svaka je sumnja o autentičnosti ovog važnog dokumenta is­

ključena. Kačić nabraja župe svoje biskupije odnosno svog
upravnog područja; ovo se protezalo preko više starih biskupija
(Makarske, Splitske i Duvanjske), u koliko su se ove sterale
turskim teritorijem. U skoro istovremenom izvješću »stjepan-
skog« biskupa Andrijaševića, -pisanom negdje oko 1629., spo­
minju se i neke makarske župe s desne obale Neretve, koje
je Andrijašević svojatao za svoju biskupiju (o ovom dokumentu
bit će nešto kasnije govora).
9. Izvješće makarskog biskupa fra Marijana Lišnjića god.
1672. Značajno je, da je dugi vremenski razmak od 1630. do
1672. ostao bez podrobnijeg biskupskog izvješća u Rim. Ovo
se nije slučajno dogodilo. U taj period pada krvavi Kandijski
rat (1645.— 1669 ), koji se svom žestinom vodio i po Dalmaciji,
i Hercegovini; katolici .Makarske biskupije jednodušno se pri-
kljuciše kršćanskim četama i zatražiše zaštitu mletačkog Lava.
Rat je imao i uspjeha: oslobodilo se cielo dalmatinsko Primorje
od ušća Neretve do ušća Zrmanje. Međutim tursko-mletačka
granica (linija Nani od god. 1671.) nije sezala duboko u kopno.
Opuzen, Vrgorac, Sinj, Skradin i svi dalji gradovi ostaju u tur­
skim rukama. Za vrieme samog rata kao i neposredno poslije
težko postradaše. katoličke župe i katolički narod u unutrašnjo­
sti. Čitav niz župa, ranije, spomenutih, propada. Lišnjićev^ iz­
vještaj, dosad neobjelodanjen, sačuvan u Arhivu Propagande363 ,,
7
obširno se bavi žalostnim stanjem Crkve u to vrieme. Biskup
potanko pripovieda o progonima od strane Turaka i pravosla­
vaca. Osim toga, on iznosi na javu i težke nutarnje smutnje i
borbe u samoj Crkvi, borbe između biskupa i redovničkog po­
glavarstva. Makar da smo na takve borbe i s njima vezana
međusobna obtuživanja tokom XVII. stoljeća već naučni, ipak
moramo glede Lišrijićevih inkriminacija radi njihove težine i
posebnih okolnosti biti na oprezu. Potrebno je najprije izvještaj
u eielosti objelodaniti, a onda podvrći strogoj kritici ono, što
je sa strane i crkvenog i redovničkog poglavarstva u napetoj
atmosferi prepirke bilo izneseno.
10. Izvješće apostolskog vizitatora Ivana Krst. Vietri-ja O.
F. M. god. nOS.“7. Izvješće u najljepšim bojama crta požrtvov-
nost bosanskih franjevaca i duboku pobožnost katoličkog na­
36 Lett. rif., sv. 436, f. 474r—509v.
37 Objelodanjen od B a t i n i ć a u Starinama, sv. XVII, 86—98.
 Katalog katoličkih župa. . . ’ j qj

roda u Bosni. Ipak nam s vanjske i brojčane strane dokumenat

govori o najtežem stanju katolicizma u Bosni, kojemu je svieća
skoro dogorievala. Ni jedan izvještaj ni prije ni poslije nije
iznio tako malen broj katoličkih župa, samostana i vjernika kao
ovaj, ni jedan nije tako tiesan prostor, nastanjen katoličkim
elementom, zabilježio kao Vietri-jev. Da stvar nije bila gledana
samio kroz.crne naočare nego da je odgovarala stvarnosti, može
se s priličnom sigurnošću odrediti iz kasnijih izvješća vikara
.»Bosne Otomanske«, osobito iz onih najstarijih, Delivića god,
' 1737.ss i Dragićevića3 39 god. 1744. — Kad Vietri prikazuje bo­
8
sanske katolike skoro kao prve kršćane, ponešto ih idealizira;
ali da su oni bili u svoj svojoj neukosti i jednostavnosti na za-
mjernoj visini iskrene religioznosti i. moralne nepokvarenosti,
također je jasno. Samo tako su mogli u času najveće opasnosti,
koja je, uostalom, trajala čitav niz godina, ne klonuti duhom
nego se iz godine u godinu, kroz sve krvave progone i ljuta
stradanja boriti, širiti i napredovati upravo na čudestan način.
Vietri-jeV izvještaj radi o cieloj Bosni i Hercegovini' izu­
zevši samo Trebinjsku biskupiju. Samo o njoj, dakle o Herce­
govini s lieve strane Neretve, rade sliedeći dokumenti40':
li. izvješće fra Dominika Andrijaševića, biskupa stjepan-
skog (stephanensis), pisano oko god. 1629,. Andrijašević je
vatren i nemiran duh, zavjerenik i buntovnik, borac protiv
Turaka i protiv Miečana, od kojih je i na galije suđen. Bio je
najprije imenovan skadarskim biskupom, ali kasnije mora bje­
žati iz Albanije (1625.). Da ipak na neki način sačuva biskup­
sku stolicu, iznese, da je nekad u njegovom zavičaju, 'Herce­
govini, postojala »Stjepanska« biskupija kao nasljednica stare
Naronske dijeceze. »Ecclesia Stephanensis« doista je i postojala,
ali ne u Hercegovini nego u Albaniji, samo je neki historio­
grafi kao Mireus (Le Mire) pogrješno staviše u Dubrovačku
metropoliju, što je Andrijaševiću dobro bilo došlo41.

38 J e l e n i ć , Spomenici kult. rada- bos. franj., Mostar 1927. I,

32—64. .
39 Ibid., 76—114.
40 Razlog, zašto Trebinjska biskupija redovito nastupa odieljeno od
ostalih bos.-herc. krajeva sigurno je taj, što ona nije spadala na područje
franj. provincije Bosne Srebrene, pošto su njom obično upravljali svje-
. tovni svećenici, sami ili uz pomoć nekih redovnika. Trebinje stoji uviek
u tiesnim odnošajima s Dubrovačkom republikom.
»i Vidi pobliže u Croatia Sacra, 1934., p. 30 ss.
102 Dr. Krunoslav Draganović:

Andrijašević opisuje teritorij svoje »Stjepanske« biskupije,

kojoj pribraja i dielove Makarske (Gabelu i Blato), a izključuje
dielove Trebinjske biskupije (Zuroviće). Bez Gabele i Mo­
starskog Blata kao i bez onih dielova biskupije, koji leže na
današnjem dalmatinskom području, nabraja on i opisuje u
svemu 11 župa. Pošto kasniji izvještaji iznose daleko niži broj,
to se sama od sebe nameće sumnja, da fra' Dominik nije uve­
ličao broj župa, da svoju novu biskupiju prikaže u Rimu spo­
sobnijom za život. Ta bi mu stvar u Rimu mogla samo dobro
doći, jer je Andrijašević stajao u ljutom kreševu sa trebinj-
kim biskupom Krizostomom de Antiquis O. S. B. (1615.— 1647.)
i makarskim-fra Bartulom Kačićem (1615.— 1645,), kojima je,,
osobito prvome, vještom makinacijom oduzeo dielove biskupije.
Međutim imade i dobrih razloga za to, da fra Dominik nije
umjetno napuhan broj svojih župa. Trebinjska biskupija bila je
pod utjecajem Dubrovačke nadbiskupije, ne samo radi toga,
što joj je Dubrovnik bio metropola nego i radi neposredne bli­
zine i najužih veza, koje su je stoljećima veziale sa Republikom
sv. Vlaha. Ne valja zaboraviti, da se dio klera i valjda najveći
dio trebinjskih biskupa rekrutirao s teritorija Dubrovačke re­
publike. Tako ne bi nikakvo čudo bilo, da je onda i u Tre-
binjskoj biskupiji, osobito u krajevima bližim dubrovačkoj gra­
nici, zaveden sistem malih župa, koje nisu mnogo udaljene
jedna od druge i koje broje tek po nekoliko stotina duša. Da je
u biskupiji bio veći broj crkava, vidi se iz izvješća trebinjškog
biskupa Ambrozija (1609— 1615.), koje je on poslao Svetoj Sto­
lici42, a jednako tako i iz ruševina hramova Božjih, koje su u
trebinjskoj okolici i Popovu polju brojnije nego valjda igdje
u Herceg-Bosni. Blizina Dubrovnika i. velik broj crkava u sta­
rini, sve to čini vjerojatnim, da je i broj župa morao biti veći,
a dosljedn'o. tomu i njihov teritorij i broj vjernika manji. U
prilog Andrijaševićevpj tvrdnji ide i. zahtjev katoličkih apo­
stata na razko.l u župi Đračevo43, da će se vratiti djedovskoj
vjeri, ako im se pošalje stalan župnik, jer su i odpaii ne ima­
jući dulje vremena, svog pastira. A k tomu valja znati, d.a su
sve župe izvan Popova polja bile po više sati. udaljene jedna

42 F a r 1a t i,. Illyricum Saer. VI, 309. »Sunt multae ecclesiae dirutae

ab infidelibus, quarum vid.entur fundamenta e t muri et facile possent in
pristinum restitui...« . '
43 Croatia Sacra, 1934., 53.
 Katalog katoličkih ž u p a ... 103

od druge (Hrasno, Dubrave, Blagaj i'Zažablje) pa su već radi

toga imale kanonski razlog obstanka. Kasnije je radi teške ne­
stašice klera i brojnih apostazija na skizmu došlo i moralo doći
do stapanja pojedinih župa, pa je tako svršilo na 3 ili 4 župe na­
ših kasnijih izvještaja. Istina je, da je i Andrijašević imao vrlo
malo svećenika. Ali'zato je on imao razloga, kako smo vidjeli,
da pred Svetom Stolicom naglasuje staru podjelu na brojne
male župe, pa makar ove i ne bile uviek popunjene; taj je
razlog dokidanjem »Stjepanske« biskupije izgubio svaku vried-
nost za trebinjske biskupe sve od vremena biskupa Krizostoma.
I tako, sve u svemu, ipak držimo vjerojatnom u većem stupnju
sentenciju, da je biskup Andrijašević upogled broja župa ipak
iznio bitno istinite stvari. t
12. Izvješće trebinjskog biskupa fra Florijana Savina god.
1660. Izvješće je objelodanio Dr. D o m . M a n d i ć 14 prema za­
pisnicima Propagandinih sjednica*45. Prema tomu razpolažemo
samo sa sažetim prikazom originalnog izvješća, koje još nije
pronađeno.
13. Izvješće trebinjskog (mrkanjskog) biskupa fra Antuna
Primi-ja god. 1685. Izvješće je objelodanio Dr. M a n d i ć46, ta­
kođer prema Aktima Propagande47. Međutim je sam Primijev
dokumenat mnogo važniji za razumievanje tadašnjih prilika od
Mandićeva ekscerpta. Original se nalazi u Arhivu Propagande48.
Već sam se njim služio u nekim svojim radnjama.
14. Izvješće splitskog nadbiskupa Stjepana Cosmi-ja god.
1696. o stanju Trebinjske biskupije49. Velik 'dio Trebinjske
biskupije bio je tada zaposjednut •od mletačke vojske, podpo-
magane kršćanskim ustašama.
15. Izvješće trebinjskog biskupa Antuna Righi-ja god. 1704.
Izvješće još nije objelodanjeno. Našao sam ga u Arhivu Propa­
gande50. . -
Spominjući ove izvještaje o Trebinjskoj biskupiji nisam se
dulje zaustavljao osim u jednom slučaju. Nije potrebno davati

41 Acta Herc. 163—165, n. 164.

45 Acta, sv. 29, f. 199 r—202 r.
46 Acta Herc., 240—243, n. 226. '
47 Acta, sv. a. 1685., 15 v—19 v.
48 Lett. rif., sv. 492, f. 83 r—90 v.
49 Acta Hei;c., 258—261, n. 242; prema Arh. Prop., Lett. rif., sv. 526,
f. 433—434 v. ■
50 Lett. rif., v. 547, f. 368 r—381 v.
104 - Dr. Krunoslav Draganović:

kritičke opazke dokumentima, koji se međusobno slažu i koji

niti što, kako izgleda, u katalogu župa zaboravljaju niti sto bez
razloga umeću. . .
* * *

Prije nego što pređemo na skrižaljke katoličkih župa XVII;

vieka u Bosni, smatramo potrebnim, da radi veće jasnoće neke
stvari posebno pribilježimo i objasnimo. Upozorit ćemo una-
pried na tri stvari:
1. Znakom ** (dvie zvjezdice) želimo upozoriti, da je do­
tična župa u vrieme odnosnog izvještaja sigurno ili barem s ve­
likom vjerojatnošću morala postojati, premda je sam izvještaj
uslied nepoznatog ili gdjekad i poznatog razloga ne spominje.
2. ' Više se puta u našim skrižaljkama mienja ime župe.
Tako n. pr. na tabeli br. 4 župa Travnik javlja se čas pod .ime­
nom Travnik čas opet pod imenom Lašva. »Lašvom« se opeto­
vano nazivala sredovječna politička župa oko rieke Lašve n. pr.
god. 1244.5l,a i samostan oo. franjevaca u tom kraju dolazi više
puta pod tim imenom52, Lučić u svom izvješću spominje opet
»Pokrajčiće«, danas selo u župi Gučoj, Gori, a to vjerojatno
stoga, što je tamo lašvanski župnik imao svoju rezidenciju i što
je na tom mjestu biskup obavio sv. krizmu.
3. Osim župa, koje navode naši izvještaji, pa makar kako
oni i bili podpuni, može se teoretski predpostaviti, da je bilo i
drugih župa, koje se u njima iz bilo kojih razloga ne spominju.
Posebno je to moguće za župe, koje su obstojale tek kratko
vrieme, osobito'u razmaku između jednog i drugog izvještaja,
pa ga zato ni jedan ne spominje. Nego preostaje pitanje, da li
je takvih župa uistinu bilo, jer je od mogućnosti na stvarnost
nedopušten zaključak. — Držimo, da je bilo i takvih slučajeva.
Fra Anto Travnjak spominje u svom listu53 god. 1673. župu R a-
k i t n o u Hercegovini. Ta je župa mogla obstojati samo kraće
vrieme između Kandijskog i Bečkog rata ili, na drugi način,
između Lišnjićeva (1672.) i Vietrijeva (1708.) izvješća. —- Drugi
bi slučaj bio sa župom V e l i k o m . Da je ona u XVII. vieku
doista i obstojala, vjeruju Dr. J e 1 e n i ć54 i B a t i n i ć55 i za
51 T h e i n e r , Mon. Slav.,Meriđ. I, 298 »Losoua«.
52 J e l e n i ć , Kultura, I, 37 prema E u b e l u , Provinciale O. F. M.
75. '
53 Arhiv Prop., Bosna sv. II., f. 126 r.
Kultura I, 203. . -
55 Djelovanje II., 176.
 Katalog katoličkih župa . . . ,1 05

n jim a i pisci franjevačkih šematizama56. Iz Jelenića i Batinića

prešla je stvar i na moj historijsko-statistički zemljovid »Pre-
gledna karta Katol. crkve u Bosni i Hercegovini nekad i danas«
(Ljubljana 1935.). Kasnije sam došao do uvjerenja, da župa
Velika u XVII. stoljeću uobće nije postojala. Povod netočnom
mišljenju dao je po svoj prilici Č e v a p o v i ć 57. Ne imajući
djela pri ruci citiram ga po Dr J e l , e n i ć u 58: » . . . Iz BoSne u
Slavoniju izveli su: fra Andrija Đubočak iz Dubočca 2700, fra
Mijo Velicanin iz Velike 2300 . . . katoličkih duša«. Međutim
kasnije objavljuje Dr. J e l e . n i ć originalni spis o toj velikoj
seobi god. 1686.59. Sada se više ne spominje velička župa nego
đerventska (»Secundo: Reverendus Pater Michael a Vellica 2300
personas, Derventiensis parochiae...« ). Ova recenzija izgleda
točnom, jer bi inače prema Ćevapoviću bile izselile sve župe oko
Dervente u Slavoniju osim same Dervente; Derventa se tu
uobće ne spominje, što je podpuno nevjerojatno. Možda je raz­
logom netočnom mišljenju bila okolnost, što god. 1737. šav
đerventski kraj osim Podvučjaka u izvješću biskupa Delivića60
dolazi pod imenom »župe Velike«. Međutim što god bilo na
stvari, obstanak župe Velike prije Bečkog rata spada u carstvo
iluzija; ona se ne spominje ni u jednom izvješću crkvenih po­
glavara u XVII. vieku. :
2. Katalog bosan^ko-hercegovačkih župa sedamnaestog stoljeća,
koji iznosimo u šest tabela. Prve tri obuhvaćaju Donju Bosnu:
1. od Une do Vrbasa, 2. od Vrbasa do Bosne, 3. od Bosne do
Drine; četvrta skrižaljka radi o Gornjoj Bosni bez Duvna, Livna
i Kupresa, koji i onako niesu spadali Bosanskoj biskupiji; peta
tabela crta Hercegovinu s desne obale Neretve i duvanjsko-
livanjski kraj; šesta skrižaljka radi o Hercegovini s lieve strane
Neretve (Trebinjska biskupija).

. 56 Schematismus almae missionariae provinciae Bosnae Argentinae

a. 1895., 82 i drugi.
67 Synoptico-memorialis cathalogus, 264—265.
ss Kultura, I, 203.“
59 Spomenici kult. rada franjevaca Bosne Srebreničke, 3, n. 4.
.,eo J e l e n i ć , Spomenici kult. rada franjevaca Basne Srebr., str. 60.
106 Dr. Krunoslav Draganović:

Nekoliko novih poviestno-topografskih posljeđaka

JJ3 IA ' H A X I 5[SUBSOq BZ

Već šino prije izticali, da su krupne omaške činjene

upogled poviestnog mjestopisa Bosne čak XVII. vieka. Stvari
su se u Bosni gdjekađa začudo brzo zaboravljale. Novi i težki
događaji potiskivali su iz sviesti stare, koji su gdjekada bili i
od velike važnosti. Možda nije nezgodno navesti barem jedan
primjer; Za biskupa Lučića trebalo je ustanoviti, kad je pro­
pao zvornički franjevački Samostan i kad je prenesena čudo­
tvorna Gospina slika iz Zvornika u Tuzlu i Olovo. Četrnaest
svećenika Gradovrškog samostana g. 1639. zna po predaji sta­
rijih, da je zvornički samostan od Turaka razrušen i crkva
pretvorena u džamiju, a čudotvorna slika donesena najprije
u gornje Soli; ali kada je to bilo, oni svećenici ne znadoše.
Tek: jedan spis, sačuvan u provincijala Maravića, unosi na obće
začuđenje u tu stvar svietla; to je poziv na kapitul g. 1539.,
upravljen među drugim i gvardijanu zvorničkog samostana.1
Nije se ni slutilo, da je još točno pred 100 godina obstojao u
Zvorniku samostan i crkva s na daleko poznatom slikom Majke
Božje. ' ’
Vjerujemo, da novosti na ovom polju,, pa makar na prvi
pogled i izgledale sitne i bezznačajne, imaju svoju vrieđnost i
donose koji put i radostnih iznenađenja. Mi ćemo sliediti stvar
prema našim skrižaljkama.
1. Skrižaljka; Bosanska Krajina - - ne donosi nikakvih
posebnih novosti. Već smo prije iztakli, kako trebaju da glase
imena Druviza (Orubica) i Siewevo (Lievčevo ili Livče), dok je
župa sv. Katarina zapravo Vodičevo. God. 1626. ili nešto ka­
snije krizmao je biskup Ivković u tri navrata mnogo vjernika
vodičevske župe.1
Sve druge župe i inače su dobro poznate i točno određene.
. 2. Skrižaljka: Donja Bosna između. Vrbasa i Bosne. Ova
tabela već je zanimljivija s poviestno-topografskog stanovišta.
Valja nam posebno upozoriti na dvije župe: P o p o v i ć e
i S v i l a j: Obje se javljaju god. 1623. kao župe, dok se god.
1630. spominju Popovići kao selo odnosno mjesto krizmahja
odmah uz Zablaće. Od te godine pa dalje nestaje Popovića i
Svilaja, a u njihovoj se blizini,javljaju nove župe Z a b l a ć e *i
i Acta Bosnae, 428.

i
 Katalog katoličkih župa. . . |Q7

i V a s i l j e v o p o l j e odnosno V i n s k a . Nije daleko mi­

sao, da su one samo nastavak nestalih župa Popovića i Svilaja,
najjednostavnije tako, da je sjedište župe bilo preneseno, u
novo mjesto i tim istim župa promienila svoje ime. Ta na prvi
mah odviše smjela hipoteza dade se podkriepiti dobrim
razlozima. ,
Ponajprije pitanje P o p o v i ć i - Z a b 1 a ć e. Položaj sela
Popovića dobro nam je poznat: leži na brežuljcima s lieve
strane rieke Ukrine, nešto niže od sastavaka Velike i Male
Ukrine. Selo se god. 1446. zvalo Popovac pa Popović i konačno,
do današnjeg dana, Popovići, a spadalo je vrlo vjerojatno na
glasovitu sredovječnu župu Glaž.2
Ime Z a b 1 a ć e, često spominjano u XVIL vieku, izgledalo
je, da je podpuno zaboravljeno. Odatle sva ona lutanja u po­
trazi za njim čak oko Ključa i izvora Sane. U svojoj radnji
- »Izvješće fra Tome Ivkovića, biskupa skradinskog, iz g. 1630.«
pokušao sam dati novo rješenje glede Zablaća i odredio vje­
rojatno mjesto- toj staroj župi na desnoj obali rieke Ukrine
u blizini sela Jelanske i Osinje.3 Razlog tomu bio je jasan:
. 28. rujna 1637. dielio je biskup Lučić sv. potvrdu u župi kuzma-
danjskoj, u polju kraj rieke Usore; dne 30. rujna, u selu Seo-
čanici (danas Sočanici) u kotaru Derventa. Trebalo je, dakle,
pobliže odrediti mjesto na putu iz usorske doline u Sočanicu i
to tako, da leži izvan područja župe K u z m a d a n j kao i
župe Sočanica. Mjesto se dade dosta dobro.ograničiti krugom
s promjerom od prilike 10 km; prema tomu položaj mu je bio
približno, ali nikako točno određen tim više, što nismo znali,
kud se zapravo protezala župa sv. Kuzme i Damjana (Kuzma­
danj). Pređpostavilo se, da je ona prema mišljenju franjevačkih
povjestničara J. J e l e n i ć a i M. Š e s t i c a istovjetna sa da­
našnjom župom Fočoni kod Dervente. Naravno sam već dć-
nekle morao odstupiti od tog mišljenja s toga razloga, što Lu-
čićevo izvješće iz god. 1637. jasno pribraja kuzmađanjskoj župi
ravnicu oko rieke Usore, gdje je taj biskup tri puta dielio
sakramenat sv. potvrde. Pomirio sam Jelenićevo i Šestićevo
mišljenje s nađenim dokumentom na taj način, da sam napi­
sao: »U vrieme Lučićevo kuzmadanj ska ili komušahska se

2 Croatia Sacra 1934., str. 75.

3 ibidem 1934., 192,— 193.
* Croatia Sacra 1934., 72.-73.
108 Dr; Krunoslav Đraganović:

župa prostirala negdje dolinom Usore i Bosne, da su u njoj

mogle biti i Komušina i Foča«. ^
Danas smo u boljem položaju glede položaja i .starog Za-
blaća i Kuzmadanja. Prvo možemo sa sigurnošću i podpuno
točno odrediti, a drugo barem znatno popraviti.
Zahvaljujući upozorenju g. ravnatelja gimnazije S t j e ­
p a n a P a v i č i ć a, pozpatog istraživača migracija'stanov-
ničtva na hrvatskom narodnom tlu, našao sam na lievoj obali
rieke Ukrine pod Musića brdom (kota 221), u blizini ušća po­
toka Ilove u Ukrinu, zaselak imenom »Zabljače«; tako je uho
stranca geodeta zabilježilo na specialnoj karti br. ¡6059 (»Prnja­
vor«) ime, koje u ustima domaćeg naroda zvuči sigurno kao
»Zablaće«. Mjesto se nalazi 6— 7 km:zapadno od onog između
Osinje i Jelanske, kako-sam bio prije nagađao i unio u »Pre-
glednu kartu Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini nekad i
danas« (Ljubljana 1935.). Odprilike isto toliko udaljeno je Za­
blaće i od sela Popovići idući niz Ukrinu. U neposrednoj blizini
Zablaća u pravcu Popovića leži i zaselak (mahala) Ruževac;
možda je to ono mjesto (»Ruseucii«), gdje je biskup Ivković
krizmao vjernike između 1626. i 1630.-idući iz Popovića u Za­
blaće. Sada više nismo u neprilici ni glede stvarnog značenja
imena Zablaće: mjesto, koje se nalazi iza nekog blata ili
močvare (analogno: Zastinje, Zahum, Zagorje i t. d.); ta
močvara doista, i leži-u Ukrinjskom lugu, vodoplavnoj ravnici
kraj te više puta spominjane rieke.
A ko'sve ovo držimo ha umu, onda nam još jedna stvar
postaje jasna: jedna te ista župa nazivala se početkom XVII.
vieka Popovićima, a sredinom i koncem istog stoljeća Zabla-
ćem. Kad su se opet nakon velikih seoba o Bečkom ratu pri­
brali ostatci hrvatskog katoličkog življa i dobili svoju kape­
laniju u XVIII. vieku, a od 1849. župu nazvala se ona ponovno
Popovićima. Iz Popovića, odredbom begova zemljovlastnika,
bili su katolici premješteni dalje na jug u brda, u selo Kulaše,
kako se ta župa danas i zove. U. Popovićima ostalo je tek staro
katoličko groblje kao jedini spomen na nekadašnje autohtone
stanovnike tog historijskog mjesta.
Župa K u z m a d a n j po Lučićevoj relaciji obuhvatala je
mjesto K o m u š i n u kao i ravnicu oko rieke (u najmanju
ruku oko njezina srednjeg toka, dakle svakako i današnji gra­
dić Teslić). Ne možemo sliediti mišljenja J e l e n i ć a i Š e -
 Katalog katoličkih ž u p a ... 109

s t i ć a i protegnuti tu župu čak do Soče i Kotorskog na Bosni

(nekih 50 km dalje). Oblik župe bio bi neprirodan i za pastori-
zaciju posve nezgodan tim više, što se u maloj udaljenosti od
Foče nalazila stara župa Seočanica, koja zajamčeno postoji
skoro cielo XVII. stoljeće. Nije na mjestu ni pozivanje na na­
rodnu .predaju toga kraja. Istina je, da narod točno zna u bli­
zini sela Mišinaca za mjesto stare crkve, samo se iz predaje
podnipošto ne vidi, da je crkva bila posvećena sv. Kuzmi i Da­
najanu. Ta će crkva biti vjerojatno župska ili barem filijalna
crkva župe Seočanica, jer selo tog imena neposredno graniči
s Misincima.
Možda bi se na sličan način i iz sličnih razloga mogao raz-
riešiti nama zagonetni odnošaj između S v i l a j i V a š i -
1 j e v o . p o 1 j e. Položaj Svilaja dobro je poznat: selo . leži na
zadnjim sjeveroiztočnim -obroncima Vučjaka, koji se spušta u
Savu; od Svilaja puca ravna Posavina dalje prema iztoku. Me­
đutim kad znamo, da se župa E a d u n j e v a c nalazila s lieve
strane Bosne u širini gradića Modrice, onda nam preostaje, da
je V a s i l j e v o P o l j e u koliko bi bilo selo, moralo ležati
negdje dalje niz Bosnu u ravnici, vjerojatno kod današnjeg
-sela Gornje ili Donje Dubice. Što više nije izključeno, da se-
čitava ravnica ispod Vučjaka pa sve do Save i Bosne (ili barem
jedan njezin znatan dio) nazivala Vasiljevim poljem. Tada bi
nam bilo vrlo razumljivo, da se i župa Svilaj, nazvana po svom
sjedištu u tom selu, javlja 15 godina poslije Pavlovićeva iz­
vješća pod imenom Vasiljeva polja (1638.); to novo ime znači
prije cielu ravnicu pod Vučjakom nego li tek samo selo, gdje
je reziđirao župnik. Kasnije u XVIII. stoljeću čini taj kraj
jednu župu pod imenom P o d v u č j a k , koja je po svoj prilici
samo baštinica starije župe Vasiljeva polja i nosi ime, valjda
kao i prije, ne jednog sela nego čitava kraja. Primjećujemo na
kraju, da ovo mišljenje o istovjetnosti župe Svilaj i Vasiljevo
polje ne prelazi granica solidne vjerojatnosti tim više, što bi
se sličan način dokazivanje morao upotriebiti i za odnos župa
S v ila j i Vinska.
Skrižaljka br. 3 donosi više zanimljivih podataka o pre­
djelu između donje Bosne i Drine. Od župa, koje bi danas mogle
doći u pitanje, spominju se G r a d o v r h (brežuljak između
Donje i Gornje Tuzle), » B a l a t t i n o « ili B a l a t u n (selo u
bieljinskom kotaru u kutu ižmeđu Drine i Save), G a s t i l j a -
110 Dr. Krunoslav Draganovie:

T u h a 1 j (prva je rječica, pritoka Spreče s lieve strane, a drugo

selo nad' njezinim izvorom u kladanjskom kotaru), M i r i ­
to i c c i (valjda današnje selo M i r i č i n a između Tuzle i
Gračanice) i P a j a l j e , kraj oko rječice Jale. O tom je nešto
podrobnije bilo govora u Croatiji Sacri (1933., str. 212— 214).
Mjesto » B a s t i c h « ostaje nam i dalje posve nejasno pa i
glede toga, da li je ležalo u današnjoj Bosni ili Slavoniji. (Možda
Rastić u Slavoniji kod Babine Grede.)
Ovdje želimo konačno riešiti pitanje župe, koju Pavlović
zove » K o r i e n i t a «, a M a ra v ići Ogramić »Coreniža« ili
»Corenza«. J e 1 e n i ć5 drži, da je ta župa zapravo Kornica u
gradačkom kotaru. To mišljenje malo začuđuje, kad znamo,
da je tu posve u blizini postojala druga katolička župa (Tre-
mošnica) s velikim množtvom vjernika (630), što svakako znači
i dosta širok obseg župe. B a t i n i ć 6 zove župu »Korienić«,
koju stavlja u inače nepoznati »vasiljevski kotar« (misli tu
valjda Vasiljevo polje). Ostali pisci sliede u glavnom Jelenića
ili nikako ne rješavaju tog pitanja.
, Iz Ogramićeva opisa stanja vjernika- u toj župi ne možemo
ništa zaključiti s obzirom na ,njezin položaj osim to, da je u
tom kraju bilo pravoslavaca. U župu je došao biskup iz Brčkog
i otišao natrag u župu Bilu na sjeverozapadnim obroncima Ma-
jevice, odakle kasnije odlazi u tuzlanski kraj. Sam smjer Ogra­
mićeva putovanja ne čini nikako vjerojatnim, da bi spomenuta
župa ležala u gradačačkom ili čak »vasiljevskom« kotaru, jer
je već ranije obavljen pohod tih krajeva sa svim njihovim
župama.
Danas sa sigurnošću možemo odrediti ime i položaj župe
»Corenza«. Radi se tu o selu K o r j e n i t o j u zapadnom dielu
bieljinskog kotara. Pavlović bilježi posve točno njezino ime,
pače u ijekavskom nariečju, koje je već tada za razliku od
ostale Bosne već vladalo bieljinskim krajem. Ivković i Lučić
nišu'obavili pohoda tog udaljenog mjesta pa ga zato i ne spo­
minju. Mislim, da F e r m e n d ž i n objelodanjujući Maravi-
ćev ,i J-e 1 e n i ć Ogramićev izvještaj ne prepisuju točno i do­
slovce rieč iz originala, koji, doduše, nisam imao u svojim
rukama.

s Starine XXXVI, 149 u bilježci.

« Djelovanje franj: II, 151.
 Katalog katoličkih župa ;... 111

Siguran dokaz, da je župa Korjenita ležala u hieljinskbm

kotaru, jest — uz samo ime — činjenica, da je veći broj od
starine katoličkih obitelji doselio od Bieljine u Slavoniju i Bos.
Posavinu; kraj je, dakle, morao biti znatnim dielom katoličkim
i morao je imati svoju župu, pošto su Brčko i Gradovrh bili i
odviše udaljeni.
Stare m a t i c e župe Drenovci (matice vjenčanih od god.
1729. i krštenih od 1719.) govore više puta o doseljenicima iz
Bosne: Magdalena' ex Bila, Petrus Masalović e Štrepci (župa
Zovik), porodice Štrepački i Doknjaš (selo Dokanj kod Tuzle) i
si. Slične stvari nalazimo po maticama župe Vinkovci, Ra-
činovci i Soljani. Nas međutim ovdje zanimaju samo porodice,
doseljene iz bieljinskog kraja. Takve su obitelji: B o g u t o v a c
u Gunji (iz Bogutova sela, kod Bieljine), M a l e š e v a c u više
posavskih sela i u Vinkovcima (iz sela Maleševci, jugozapadno
od Bieljine), K o r a j a c ili kako više puta u maticama stoji:
»ex Koraj« (nakon odlazka katolika iz Koraja koncem XVII.
vieka doseliše tamo muslimani iz Slavonije), L o p a r a c (selo
bieljinskog kotara na putu iz Brčkog u Tuzlu) i D r a g a 1 j e -
v i č i (tri sela Dragaljevca sjevero-zapadno od Bieljine). Obi­
telj P e t r o v i ć a u Vinkovcima (Ervenica) zna, da je doselila
od Bieljine..7
Tim istim doznajemo za barem neka sela Korjeničke župe,
u kojima je bilo katolika. Takva su: Bogutovo selo, Maleševci,
Koraj, Lopare i Dragaljevac.
Stanovnici bieljinskog područja zovu se i danas S e m -
b e r i. Katoličkih obitelji » S e m b e r č e v « ili » S e m b e -
r a c « imade po Račinovcima i Vinkovcima. Tim" obćim im e-
' nom nazivaju i ostale doseljene obitelji iz Podrinja. Po selima
oko Gunje govore starosjedilačke obitelji ikavski, dok su do­
seljeni Semberi poluikavci izgovarajući glas »jat« u dugim
slogovima kao »i«, a u kratkim kao »je« (dite, ali djevojka ili
đevojka).
Slično tako imade Sembera i među katolicima B o s a n -
s k e - P o s a v i n e , osobito u župi Tolisa. Slavonci (iz Županje
7 Ove i daljne podatke zahvaljujem gg. Stj. P a v i č i ć u , ravnatelju
gimnazije u Zagrebu, g. B o g u t o v c u , knjižničaru Hrv. Akademije te
pokojnom o. fra Zvonku M i k i č u, dobrom poznavaču Bosanske Posa­
vine. Znatne tragove Sembera u Bos. Posavini našao je i moj pok. otac
P e t a r , profesor učiteljske škole, kad je proučavao podrietlo stanov-
mičtva u toliškoj župi.
112 Dr, Krunoslav Đraganović:

i drugih mjesta) zovu češće puta i danas bosanske Posavljake

Semberima. —- U pismohrani Propagande u Rimu našao sam
izvjestne tragove katolicizma u bieljinskom kraju u XVII. i
XVIII. vieku,8 ali ne sumnjam, da’ će se još toga naći. U na­
rodu međutim živi s koljena na koljeno predaja o junačkom
knezu Ivi od Semberije, koji je bio ili katolik ili potomak
katolika.
Skrižaljka br. 4— 6 donosi za nas manje zanimljivih stvari,
koje bi u poviestno-topografskom obziru mogle donieti novosti.
0 mjestima u Hercegovini vidi posebno kod Dr. M a n d i ć a
»Aćta Franciscana Hereegovina'e« (napose su vriedne izvjestne
bilježke) ili u Croatiji Sacri (1937, 52— 56).

3 .'što nam govori katalog župa XVII stoljeća?

. Točan i podoban uvid u skrižaljke bosanskih župa XVII.
stoljeća, sastavljene na bazi kritički obrađenog gradiva, može
nam jak© mnogo kazati o težkoj i krvavoj prošlosti katoličkog
elementa u ovim stranama. Skrižaljke kao i brojke govore
hladnim ali i Uvjerljivim jezikom, samo ako hoćemo, da ih
čujemo i razumijemo. Mi ćemo to pokušati učiniti u sliedećim
redcima.
V eć površan pogled na:naše tabele kaže nam, da životni
ritam, izražen u dizanju i padanju župa ili u njihovom stacio­
narnom stanju, nije u svim krajevima Bosne bio jednak, Sje­
verni krajevi Bosne (tabele br. 1—-3) pokazuju, uza sve lokalne
razlike, dosta veliku sličnost u obćem razvoju, međutim su
krajevi među Unom i Vrbasom sličniji onim među Vrbasom
1 Bosnom (tab. 2) nego li onim dalje na istok, od Bosne do
Drine (tab. 3). Relativno najvedriju, sliku daje nam .Gornja
Bosna, izražena skrižaljkom br. 4. Tu se tokom stoljeća pojav­
ljuje više novih župa, a u katastrofi Bečkog rata ostaje na
životu i apsolutno i relativno najviše župa, sedam od ukupno 12,
koliko ih je bilo početkom rata. U Sjevernoj Bosni, na naše
tri tabele, iznosi živu glavu iz rata tek 3 od 37 župa-(tabele
1— 3), sigurno zato, što su ti krajevi bili neposredno ratno po­
dručje ili njegovo prvo susjedstvo, dok je; Gornja Bosna, izu­
zevši samu dolinu rieke Bosne, bila od toga pošteđena, a i ta
tek na kratak čas prigodom Princ Eugenova pohoda na Sara­
. 8 Croatia' Sacra 1934., 215.
 Katalog katoličkih župa: . . 113

jevo (1697.). Pohod se odmah vidi na tabelama: sve župe u

dolini Bosne, od Sarajeva i Visokog do Vasiljeva polja i Crkvi-
šta, nestaju s lica zemlje. — Hercegovina opet ima svoj posebni
poviestni razvoj, a i tu lieva obala Neretve (tab. 6) drugačiji od
onoga desne'obale.
Prije-prielaza na prikaz opće evolucije ili točnije devolu-
cije bosanskih župa kronoložkim redom, moramo se na čas
zaustaviti kod svake pojedine tabele i sažeti u par rečenica,
suhih poput matematske formule, ono, što nam ta tabela go­
vori. Kasnije, ćemo, povlačeći obće zaključke i redajući doga­
đaje njihovim vremenskim sliedom, nastojati taj mrtvi kostur
zaodjeti živim mesom.
1. Skrižaljka prikazuje Bosansku Krajinu. Predpostavlja-
jući iz razloga prije navedenih, da je izvještaj g. 1623. upravo
glede Krajine nepodpun, vidi se jasno, da je samo jedna nova
župa osnovana (B i h a ć) i jedna da je nestala. To je K a m e ii —
g r a d , koji se usljed nazadovanja katolika stapa u jednu župu
s M a j d a n o m i to brzo iza Olovčićeva izvještaja (1623.).
Sve ostale župe žilavo se drže cielo XVII. stoljeće, dok ih ne
pokosi Bečki rat ostavivši od njih samo dvije na životu: B a ­
n j u L u k u i M o t i k e . Župe, koje su propale u Bečkom
ratu, brojale su prema Ogramiću god. 1675. svega 24.598 duša,
a one, koje su ostale tek 1.900. Ovim ne mislimo reći, da su
doista svi katolici u prvim župama doista izselili niti u zadnje
dvie, da su svi ostali. Tako n. pr. župa B a n j a L u k a 60
godina kasnije1 broji samo 569 duša. Međutim se iz istog Deli-
vićeva izvještaja god. 1737- vidi, da je šaka katolika ipak ostala
u L i š n j i, valjda sakrivena u duboke šume, premda je lišanj-
ska župa propala i nikad se više nije obnovila.*2 Ipak se sa
sigurnošću smije reći, da je daleko najyeći broj vjernika izselio
iz krajiških župa, koje su se onda poput svieća u buri Bečkog
rata redom trnule. Zaostali su samo riedki pojedinci ili manje
skupine ljudi i to iz nekih posebnih razloga.
2. skrižaljka prikazuje Donju Bosnu među Vlašić-planinom
i Sapom te među Vrbasom i Bosnom. Skrižaljka pokazuje, da
je stanje u glavnom stacionarno: 10 župa neprekidno postoji
diljem cielog stoljeća, jedna župa propada -još u prvoj polovini
stoljeća ( S v i l a j ) , a dvie se nove osnivaju ( V a s i l j e v o
. i J e l e n i ć, Spomenici kult. rađa franj. Bosne Srebr., 62.
2 Na citiranom mjestu.

C R O A T I A S A C R A , (1944) ‘ 8
| I4 Dr. Krunoslav Draganović:

P o l j e i V i n s k a), samo ova posljednja ostaje na životu tek

malo godina, jer prije Ogramića propada.
. Već smo prije postavili pitanje, da nisu župe Svilaj i Va-
siljevo Polje samo dva imena za jednu te istu stvar. Ako bi to
bilo istina, onda bi stacionarnost župa cielog sektora između
Bosne i Vrbasa postala još veća: 11 župa neprekidno bi po-'
stojalo cielo XVII. stoljeće, a po- jedna zamire odnosno ostaje
na životu. Glede položaja danas nepoznatih župa K u z m a đ a -
n j a i Z a b 1 a ć a moram korigirati svoje mišljenje, koje sam
iznio u radnji »Izvješće biskupa ira Tome Ivkovića iz g. 1630.«
(Croatia Sacra, -1934., 72— 73) i prema tomu stavio na svoju
historijsko statističku kartu Katoličke crkve u Bosni i Herce­
govini nekad i danas (Ljubljana 1935.).
U Bečkom ratu propadaju sve župe, njih 10-na broj i to
najviše u velikoj seobi đerventskog kraja god. 1686. Tada pod
vodstvom fra Andrije iz Dubočca »poput Mojsija« i njegovih
redovničkih drugova seli iz Bosne u Slavoniju masa oci 22.800
katolika, da se u nju nikad više ne povrate. Dokumenat sa
statistikama ovjerovio je god. 1700. biskup Ogramić i krajiški
kapetani Ivan Sekula i Ivan Omerbašić;2 Možda je broj nešto
pretjeran, jer sve župe ovog sektora bez Kotora i Lišnje broje
po Ogramiću između 1672. i 1675. 11.769 duša. Međutim je isto
tako lagano mogao Ogramić imati i prenizke brojeve ili *je
zajedno s derventskim župama uskočila preko Save još koja
župa s onu stranu Bosne, što se iz dokumenta ne može vidjeti;
3. skrižaljka obuhvaća sektor ■Donje .Bosne između rieka
Bosne i Drine. U naponu snage broje ti krajevi 20 župa. Naj- ■
više ih odjednom među svim izvještajima spominje Pavlovićevo
j to 18. I ovdje se glavnina župa žilavo hrve za obstanak to­
kom cielog XVII. stoljeća. Takvih je župa 14. Nastaju dvie
nove župe (C r k v i š t e i B a s t i ć), da im se plamen za kra­
tak čas ugasi. Osim njih propada prije Bečkog rata još 5 župa:
tri se zadnji put spominju god. 1623. ( B a l a t u n , M i r i č i n a .
i K o p r i v n a ) , jedna god. 1638. ( Jal a) i jedna god. 1655.
(G r a č a n i c a). Prema tomu ovaj sektor zahvaćen je dosta
jakom dekadencom još prije konca XVII. vieka. Koncem vieka,
u ognju Bečkog rata, izgorješe sve kule katolicizma,, sve župe
toga kraja, osim. jedne: T u z l e . Propade 13 župa, koje su po
Ogramiću brojale 30.074 duše. Međutim je jasno, da O l o v o
s Jeleniđ, Spomenici. ' . . ■
 Katalog katoličkih župa'... 115

nije moglo brojati 390 vjernika.4 Barem toliko katolika bilo je

samo u gradu Olovu. Ciela župa Olovo mogla je prema Mara-
viću god. 1655. brojati preko 3000 duša, jer cieli samostanski
đistrikf Olovo sa župama Olovo, Jelaške i Gostilja broji 5063
vjernika.5 Prema tomu, pošto po Vietri-ju ostaje u tuzlanskoj
župi oko 100 katoličkih kuća, izselilo je sa sektora između
Bosne i Drine preko* 32.000 katolika ili možda nešto manje,
ako su zaostale po šumama i gorama hrpice vjernika.
4. škrižaljka predstavlja Gornju Bosnu izuzevši najzapad­
nije njezine dijelove, koji su u XVII. stoljeću pripadali Split­
skoj (Livno i Glamoč) i Duvanjskoj biskupiji (Duvno i Kupres).
Na sektoru Gornje Bosne postojalo je u svemu 14 ili najmanje
13 župa, ako moguće posumnjamo, da li je V i j a k a doista
bila župa ili samo izpostava župe Vareš. U ovom kraju Bali-
čević (1600.) spominje 6 župa. Razlog ovoj iznimci prema osta­
lim dielovima Bosne, jasan je: taj kraj broji 6 samostana, a
Baličević i onakb ne spominje župe, osim izuzetno, već sa­
mostane. Tokom XVII. vieka nestaje jedne župe. (T r s t i o -
n i c a), a nastaju tri nove (D o b r e t i ć i, S k o p 1 j e i V i ­
j a k a ) . U Bečkom ratu propada 5 župa i to manjih sa 2.732
vjernika, a na životu ih ostaje 7 s daleko većim brojem vjer­
nika. Prema tomu se mora iztaknuti, da u XVII. stoljeću ne
može biti govora o stalnom nazadovanju'katolika u ovom kraju.
Katolici se dobro drže, pače i pomalo, napreduju. Bečki rat
je najmanje opustošio Gornju Bosnu. Veći dio župa ostaje, ali
se i propale župe brzo obnavljaju: S k o p l j e i D o b r e t i ć e
spomin'je D e 1 i v i ć , 6 već 1737., a isto tako i S a r a j e v o i
N e re t v u.7 Jedino je župa V i s o k o odlučno brisana s lica
zemlje. ' y
5. škrižaljka prikazuje Hercegovinu s desne strane Neretve
te Duvno,, Livno i Kupres. U crkvenom pogledu pripadali su
ovi krajevi Makarskoj biskupiji (Hercegovina i Duvno) i Split­
skoj nadbiskupiji (Livno i Glamoč, u ovom zadnjem utrnula
je katolička župa već početkom XVI. stoljeća). U političkom
pogledu svi su ti krajevi bili pod Turskom (hercegovački i
kliški sandžak). Ove je krajeve pripojio Bosni tek Ban Stjepan
« Ostale statistike vadim iz Ogramiđeva izvješća.
s Starine, XXXVI, 139. . ’ ■
« Acta Bosnae, 478. Na Jelaške i Gostilju otpada po Ogramiću 20
godina kasnije 2230 duša!
7 J e l e n i ć, Spomenici, 42, 52, 53, 61, 63.
 116 Df- Krunoslav Đraganović:

Kotromanić oko 1325. (Zahumlje i starohrvatske župe Hlivnor

Dlamoč i Dl’mno).
• U XVII. vieku poznato nam je u tim krajevima poim enu
17 župa. Najviše ih odjednom spominje biskup Kačić god. 1630.
i to 10. Ovdje je težko ustanoviti obću razvojnu liniju, jer su
dva rata nemilo opustošila ovaj kraj. Za Kanđijskog rata pro­
padaju četiri župe (S o v i ć i , D r i n o v c i , P o d b i l a i R o -
š k o P o l j e), a za Bečkog vjerojatno još i više njih. Broj je
težko ustanovit, jer se do Vietrijeva izvješća god.. 1708. obnav­
lja više župa a možda i sve, osim G a b e l e i R a š k e G o r e .
Tokom stoljeća javlja se nekoliko novih župa, koje su većinom
bile kraćeg vieka. Sve. u svemu izgleda, da su Hercegovina i
Jugozapadna Bosna mnogo prepatile u XVII. stoljeću te su
obćenito govoreći, nazadovale i propadale. Ipak postajanje no­
vih župa očituje jaku volju za život katoličkog elementa tih
krajeva, koji se uviek i uviek trza i otima od propasti.
6. skrižaljka obuhvaća biedne ostatke katoličkog elementa
na lievoj strani Neretve. Na prvi pogled dobivamo dojam, da
su ;ti krajevi, koji sačinjavaju Trebinjsku (Tribuniensis) ili
Mrkanjsko-Trebinjsku (Marcano-Tribuniensis) biskupiju naj­
teže stradali od svih dielova Herceg-Bosne u- XVII. stoljeću.
Međutim u stvari nije tako. Svoje Kosovo proživjela je Tre-
binjska biskupija najvećim dielom u XVI. stoljeću i prvim
'godinama sedamnaestog.8 Narod je, ostavši bez klera u vrtlogu
progona, malo po malo prelazio na pravoslavlje. Biskupi se ne
drže obveze stalnog boravka u svojoj biskupiji. Biskup Krizo-
stopi tvrdi, da se uobće i ne zna, da li je ikoji katolički trebinj-
ski biskup residirao na svom području pod Turskom. Tvrdnja
je, možda pretjerana, ali bi za sudbonosni XVI. viek mogla biti
i istinita. Od šest biskupa XVI. stoljeća jedan pripada svjetov­
nom kleru, dva Franjevačkom i tri Dominikanskom redu.
Anđrijašević god. 1629. spominje u biskupiji l i župa,.ođ
kojih su dvie već podpuno propale ( Z a v a l a i D r a č e v o ) . ,
Z u r o v i ć a ne spominje, premda su kao župa tada postojali.
Anđrijašević ih velikodušno prepušta trebinjskom biskupu K ri-
zostomu, komu je i onako' već bio oteo skoro sve župe i vjer­
nike. Interesantno je, da Anđrijašević među župama spominje
Z a ž a b 1 j e (predio iza Žabe planine na granici stolaćkog i
metkovskog kotara), / D u b r a v e i P o p o v o , koje se spo-
s Op. eit., 37, 60.
 Katalog katoličkih ž u p a ... ; \\j

min ju već u Ljetopisu Popa Dukljanina u drugoj polovici XII.

stoljeća.9 Dukljanin govori, da je Prelimir svom sinu Dragi-
slavu predao zahumske županije Žabsko (Yabsko ili utalijan-
skoj recenziji Jambsco), Popovo (Papava) i Dubravu (Du­
brava).10*
Nasljednici fra Dominika Andrijaševića,,ne na stolici »stje-
panskih« biskupa nego u upravi stolačko-ljubinskog kraja, spo­
minju obično po četiri župe, sve četiri u neposrednoj blizini
granice Dubrovačke republike; G r a d a c , R a v n o i Ž p r o -
v i ć i dolaze stalno, a T r e b i m l j a i B e l e n i ć i naiz­
mjence. Jedino se u doba mletačke okupacije javlja još i nova
župa Z a ž a b l j e . Prema Andrijaševićevu izvješću, koje na­
vodi i sela pojedinih župa, izgleda nam, da je tokom stoljeća
nestalo župa, koje su bile dalje uvučene, u kopno1i tim istim
udaljenije od slobodnog kršćanskog tla. iTakve župe, u koliko
uobće nisu bile samo na papiru kao liepa uspomena boljih dana,
jesu B l a g a j , D u b r a v e i Z a ž a b l j e . Te župe pred­
stavljaju realni gubitak na terenu i dušama. Uz njih nestaje
starih ali i nepopunjenih župa kao O r a h o v a D o l a , V e -
1 j e, M e đ e i .T r e b i m 1 j e, ali njihova sela ostaju i dalje
katoličkim, samo /ih među sobom diele župe, koje imaju Stal­
nog svećenika. Nakon izvješća nadbiskupa Cosmi-ja (1696.) do­
lazi do stapanja župa, R a v n o i B e l e n i ć i u jednu, što
ostaje na snazi sve do naših vremena. Župa Z u r o v i č i , je­
dina koja se težkom mukom sačuvala u samoj okolici Trebirija,
propada ili točnije razplinjuje se tek u XVIII. stoljeću.11 Osta­
vila je Katoličkoj crkvi tek nekpliko desetaka vjernika ü selima
Grepci, Kaluđerđevići i Zaplanik.12 -
Pregledavši tako sve sektore Herceg-Bosne i proučivši, što
nam govore sve skrižaljke, dolazimo do ovih o b ć i h z a k 1 j u-
čaka: * >
1. Tokom XVII. stoljeća u cieloj zemlji većina župa us-
piéva da se u borbi za obstanak održi. Najbolje se sačuvala
Gornja Bosna te predjeli na sjeveru između Bosne i Vrbasa i
opet- između Vrbasa i Une. To pravilo radi Kandijškog rata u

s Vidi moju radnju »Massenübertritte von Katholiken .zur Ortho­

doxie im kroat. S'prachgebiet zur Zeit đer Tiirkenherrschaft, str. 24.—36.
. io g j g i ć, Letopis Popa Dukljaniija, 104, 105. ■
' u Op. cit. 327.
i2 Vidi moju radnju »Zadnji katolici u okolici Trebinja« u kalen­
daru »Napredak«, 1936., 159.—166.
118 Dr. Krunoslav Draganović:

slabijoj mjeri, vri^di za Hercegovinu na desnoj obali Neretve

i donekle i za onu na Iievoj obali valjda radi velike nestašice
svećenika. '
2. Tokom XVII. stoljeća nastajale su ovdje-ondje nove župe
skoro u svim dielovima Herceg-Bosne. Međutim treba odmah
primietiti, da nigdje nisu osnivane nove župe u krajevima, u
kojim katolika prema poviestnim vrelima ¡nije bilo u starija
vremena. Prema tomu sama činjenica nicanja novih župa n i­
pošto ne znači ujedno osvajanje novog tla za katolički živalj.
Nove župe samo su znak, da se katolički elemenat u nekom
kraju umnožio i brojčano ojačao tako, da se moglo u povolj­
nom času pristupiti osnutku župe. To je ono, što jednom zgo­
dom iztiče biskup Ivković god. 1628.: »Per Dio gratia li Christi­
ani si moltiplicano ogni di«.13 O samom brojčanom napredova­
nju katolika u pojedinim krajevima jedva si možemo stvoriti
pravu sliku uslieđ nutarnje proturječnosti i nepodpunosti
raznih dokumenata. Tako n. pr., da spomenemo samo jednu
stvarčicu, iztiče Maravić,14 da župe Modrica, Crkvište, Tremoš-
nica i Bastić imaju zajedno 112 katol. kuća i 1342 duše. Ta
tvrdnja već je i na prvi pogled posve netočna. Ogramić15 spo­
minje samo tri od ovih župa i nalazi u njima ništa manje
nego 12.036 vjernika, od kojih je krizmao 10.245! Zar se je ta­
kav porast od skoro 900% mogao dogoditi u ciglih 20 godina?
Nama izgleda, da je prirodno napredovanje katoličkog življa
u XVII.. vieku bilo lagano i nestalno, vjerojatno uslieđ kuga i
pošasti kao i uslieđ težkih družtvenih prilika. U jzvjestnim vre­
menskim razmacima katolici su brojčano i nazadovali, a u ne­
kim krajevima, najviše radi progona i izseljivanja,' još davno
prije Bečkog rata podpuno i nestali.
' 3. Kroz težke poviestne obrate XVII. stoljeća čitav niz župa
je pregažen i uništen, da se više nikad ne podigne. Župe smo
već prije imenom spominjali pa ih ne treba ponavljati. Potre­
bno je ipak naglasiti, da nestankom župe nije nužno nestalo
i katoličkih vjernika u onom kraju. Međutim je pad župe u
svakom Slučaju značio- težak udarac za vjernike. U više sluča­
jeva i. oni su otišli za svojom župom, odselili u druge krajeve
ili moguće polagano ohladili za svoju vjeru i, nedovoljno obu­
i« Vidi »Rezultate popisa žiteljstva u B. H. 1§10.«, 382.— 385., ili.
»Pregleđnu kartu Katol. crkve u B. H.«, god. 1935.
« Acta Bosna«, 379.
is Op. cit., 478. .
 Katalog katoličkih ž u p a ... j 19

hvaćeni pastoralnom brigom duhovnih pastira, s vremenom se

priključili drugoj vjerskoj zajednici, osobito pravoslavlju.
Takvih slučajeva bilo je na više strana u Bosni.
4. Bečki rat (1683.— 1699!) predstavlja samo zadnji čin tra­
gedije katoličkog življa u XVII: stoljeću u Bosni i Hercegovini.
Da je tomu tako, dovoljan je samo letimičan pogled na skri-
žaljke katoličkih župa toga Vieka u Herceg-Bosni. U Bosanskoj
Krajini (tab. 1) od 13 župa preživjele su Bečki rat samo dvie;
na sektoru Donje Bosne među Vrbasom i Bosnom1(tab. 2) od
10 župa ne ostaje na životu ni jedna jedina; na sjeveroiztoku
Bosne (tab. 3) od 20 župa dočeka Bečki, rat njih 14, a iznese
iz rata živu glavu tek jedna župa, tuzlanska. U cieloj ¡Sjever­
noj Bosni, koja čini veću polovicu čitave zemlje, preostaje od
37 župa poslije Bečkog rata samo njih tri. Suhi i mučaljivi
brojevi glasno nam dovikuju, da je 16 godina ratovanja, dielom
i na bosansko-hercegovačkom tlu, značilo barem za katolike
Sjeverne Bosne katastrofu u doslovnom smislu rieči.
I ostali krajevi zemlje doživjeli su vrlo težak udarac spo­
menutim tursko-austrijskim ratom. Gornja Bosna, koja je samo
desetak dana bila bojnim poljem za vrieme Princ Eugenova
pohoda na Sarajevo (listopad 1697.), izgubila je, s e o b o m
dosta katoličkog življa, koji izvede junački vojskovođa iz Bosne.
Govori se, da je s Prinp Eugenom izselilo iz Bosne oko 40 tisuća
katolika,16 od kojih je mogao tek manji dio biti iz- Gornje Bosne.
Od Ogramićeva do Vietrijeva izvješća propalo je u Gornjoj
Bosni 5 župa, a u Hercegovini do Neretve tri. U stvari je mo­
ralo znatno više župa u Hercegovini nestati, samo su se dosta
brzo obnovile. Ovo mi zaključujemo iz visokog broja izselje-
nika iz Hercegovine i Zapadne Bosne u Dalmaciju. Po B a t i -
n i ć u 17 oko 5000 katoličkih obitelji uskočilo je pod vodstvom
franjevaca na mletačko tlo, kako tvrde neki franjevci u svojoj
molbenici na mletačkog đužda u travnju 1706. Valjda su u tu
masu ubrojeni i bjegunci iz Drinovaca god. 1685., njih 1200 na
broj,18 i 150 obitelji iz Rame, koje su franjevci (god. 1687.?)
preveli u sinjsku Krajinu, ostavivši za sobom garište crkve i
samostana, koje se još dimilo.19*Gledajući visoke brojeve izse-
18 Starine, XXXVI, 146.
17 P r e l o g , Povijest Bosne, II, 113.
18 Djelovanje franj., II, 166. Broj izgleda nešto uveličan, pogotovo
kod G l a v a š a (Philalethes, Politika b. h. franjevaca, 44, koji čak
govori o 7000 porodica.
i« Starine, XXI, 112.
120 Dr. Krunoslav Draganović:

ljenika nameće nam se pitanje, da li je uobće tko i ostao u

izvjestnim krajevima- Hercegovine i Sjeverne Bosne. Međutim
su se mnogi bjegunci, pritisnuti neplodnošću dalmatinskog,
krša i nestašicom sredstava za život, postepeno vraćali u staru
postojbinu, pa makar i pod Turčina. To vraćanje išlo je laga­
nim korakom, a župe su opet počele nicati i jačati. .Tako n. pr.
oduviek katolički, kraj Brotnjo, kako to i Dedijer20 priznaje, ima
god. 1708. svoju župu; samo ta župa broji po Vietrijevu izvješću
tek 100 katoličkih domova, dočim je u XVII. stoljeću i vjero­
jatno na užem teritoriju brojala 30021 ili moguće i 500 kršćan­
skih kuća.22 Prema tomu punim pravom možemo govoriti o
katastrofi, u koju je Bečki rat bacio i katoličku Hercegovinu,
makar to i ne mogli odmah pročitati iz tabele katoličkih župa
toga kraja.
Da zaključimo naše razmatranje o sudbini katoličkog življa
Herceg-Bosne u XVII. stoljeću. Katolici su u tom vieku u Bosni
bili, istina, zapostavljeni i od vremena na Vrieme progonjeni i
gaženi; ali je zato njihov broj ipak bio velik i teritorij, koji su
zapremali, znatno veći nego danas. Tokom XVII. stoljeća nigdje
ne zadobivaju novog tla, a postepeno u pojedinim krajevima
kao n. pr. u,Podrinju nestaju i gube se. Sredinom XVII. stoljeća
mnogo, strada Hercegovina i Zapadna Bosna u Kanđijskom
ratu. Međutim pod kraj stoljeća, u Bečkom ratu, vrlo težke
udarce trpi Katolička crkva i njezini vjernici u Bosni i Herce­
govini tako, da ni do danas, nisu u cjelosti popravljene težke
posljedice 16-godišnjeg ratovanja za oslobođenje kršćanskog
naroda izpod turskog gospodstva., O katastrofi katoličkog ele­
menta u Bečkom ratu vlada jednodušnost među historičarima.23

so B a t i n i <5, Djelovanje franj., II, 165, 166.

Naselja srp. zemalja, VI, Hercegovina, 151 ss.
22 F a r l a t i , Illyr. S. IV, 196. , .
23 Croatia Sacra, 1934, 57.
B a t i n i ć , Djelovanje franj., II, 172, 176 ss. J e l e n i 6, Kultura
i bos. franjv I, 204. ć o r o v i ć , Istorija Jugoslavije, 359. P :r e 1o g, Po­
vijest Bosne, II, 138,—139. i drugi.
 r T e l e n i ć pobliže određuje mjesto: leži s lievu obalu Bosne, negdje preko puta od Modrice. — 2 Vidi razlaganje u tekstu.
rt S■
> o
rt
rt CP
IO
rUt i> 'rt I. ‘3 &
rt o bJO rt? o
bJDHCD 3 rt 5? o
'3 §o oCP 'rt .o
Ow & 2»
02 rt rt rt
rt O
LV
SI
M O g
cp ro
ti > Q
tSJ hi
V
i V r b a s om .

‘O ^
s, rt
—■ bi}
rt
rt _
S3 rt '«*• >
Š IO
rt 02 §
Seociani

Vasiglei
Dervent
Liescna

P IO a 'rt ’3

pogle
S "rt o
Kotor

p & ,s bJD
3~ 02
3 rt 3
CG ti
1
M ft

ri rt
. Krajevi među donjom B o s n o m

‘O rt .9 rpt o •
•rt 00
> o CO
rt CD
'rt w
rt rt I9 -rt 3I <
rt
-rt
a? ,2 o
hi r-i o rt <p <p
rt o
3 3
02 O
'o rt ‘S 'rt 3
15 O
bo
■s f 8 S * rt p ft a-
N a 5° £
ffl.ft ti 0

rt rt •N
>O N 5 rt ' rt
‘rt . *3 rt r t
.2 3 P /©
m
© CO
rt 0 SJ rt *0 rt
0
Sa rt „ 3 r t r t rt 0
Cotor

bf> 02 . 0 2 02
rt 0 ■rt .
ti 00 Q rt
02 rt a rt
rt’(S ti o >
N . '3 s

rt
N o c?
.E3 rt § rt
O CO
.
rt g rot • &
oi
r <
n 1 §01 2 §2 g o
ort
rt-
rt -H rt
bjo s oo-i r*■t< rt
rtJ
ft
© ,22 ■s rp
ti'-' 02
rt rt
o 02

■<N ti 02 Q 02 ti

vy

1S 5g npsaCAzt n ss afniuiođs 9^
rt i
ti

>02
O
d
u rit
o rt
rt
o
‘3 '3 1 .-g i^
h-, >02 /-N cR
02 •£ .
M
t rt d - ' rt
.H 0)
'O 'O
S,
r h-* rt ‘O >o o
rt ,_,T 3 f i s
C^. >N
> rt ^ rt g 11 > *r-j >02,o
»s?«
“ .rt rt J? 3 tJ
g*| I >3 rt
a n ^ 3 R '"' i a 1 1 1 gg
n °> °
 •aoupoH 9STA tnsoa pati Bti ops ‘BUAuđoH sbubp ‘g8 ‘ ’006T ‘ ‘H ‘O ,n' >>qoiABZuđo5i<< t

Tqoitinudo5i •BHAUđOJI
■qoi^^a
bouibs -soa
e^sinbj'ezo ^osinba-Bz poii BmAUJiO
'Bzrasomaaezo Bzraosomg.ij, * * aurveig
.BZniBIOBJ*) BZIUBl5pB4lQ[ * * BZZIUBSpBJf)
-e\xe£ * * an'etoa o ( Cb j 3| ) stjeCoj
■esprea * * OTqo5aBa oupaa
3a>*. B3JS
babobos-biis 'epig ■epia $ $ Biaie
CG -U ljn i Bpfia
CD auiCpig po>i
bzu9joq 'Bzmaaop * $ * * B^maucra C B^raafjojj
biuSr§bjci BuSnSBJCI * * * * - BiaJ§nSBJ<x B fu n SB Ja
iSSrmuiH (i ) buiouim .
onpftBiBg o% ( i ) u n je ie a
P
fioijnj,
BIp§I}SOO Bt£gl}SOQ 'Bti^ipoo o p s t bh
i^nox -a u iBCmsoo
ibtS'BH retS'BH iBiiŽBjAi CbiSbk
. 'eioijpoH 'BTOUpOH apupoH BZUPOH Biq55ijpoM BZZUpOM BoupojM
BOSB^f a^os'Bpf aips'epf 9qosBia aqosBpAH * * ait^Bpr
qJBAOpBJ£) iprenopBJO qjBA nop'Bao jBA-nopBao qjBnopBj-p •J9dng auneg qjAopBJQ
anips 9bhijbs \i9jni Bmp3S •jajux 'emp3S H
« * ■jai •BuisBg •jtejui ann^s n jz n i Bfpoa
'BUT^uaSav 'BnpuaSav ■eut^s^JV * * Bui^uaSjv ■Bni^naSJV Boiu0aq8Jg
tunquinj<i ( oaoio)'00!1*10^ uinquinxa oquioia umquinia oqtuoT<3 OAOIO

C802,I) ('S2,9T) (•SS9T) C8S9T) (•089T) 08Z9T) C009T) 9UIT SCUSBUBd

u^siA ottxibjS o OIABJBJi PRiH 91AOMAI pIAOlABa oiAaptiBa
- n i O D u a i r a o u s o g npaui misog cCaog '8

1. Krajevi među t l n o m - i Vrbasom.

Današnje ime Baličević Pavlovič Ivkoviči Lučič Maravić Ogramić Vietri
(1600.) (1623.) (1630.) (1638.) (1655.) (1675.) . . (1708.)

Banja Luka Bagnaluca Bagnialuka Bagnalucha Bagnaluca Bagnaluca Bagnaluca Bagnaluca

Gradiška Gradisčhi Gradischa Gradischa Gradiški Gradiški - Gradischa
Kamengrad >Kamengrad * sjs
(Maidan alias | Camengrad ,— —
Stari Majdan 1 Camengrad | Maidans
Maidan Maidan
Dragočaj 'O
m Dragosghiaina Dragociaia Dragociai Dragociai» Dragociai
•r-t
Kozarac . > Kozaraz H
« * PodcoSaraz Kosaraz Cosaraz _____
•N
rH
Vodiče vo ’ P Parochia St.
Catharinae Suglieuiza Vodicevo Vodicevo Vodicsevo
Lijevče (polje") w
Lieuggeuo Cosireuo Liuce Liesue Livac
Orubica •r-» Oraguiza«
P Oruguiza Horuguiza Orughliza Druviza«
Ljubija O ■Gliubia Gliubia Gliubia Glubia
Dragotinja 01 * * Dragotina Dragotina Dragotino --!---
i Dragotignia
Bos Dubica <D ^ % Dubiza Dubiza Dubiza
Motike * *- Motiche * * Motiche Motichae Motiche
Bihać ------ . Biach ____

• , \ I^ 0Y1l 3e 0Slm toga kanonski vizitirao i dielio sv. potvrdu u mjestima Laktaši, Bukovica, Prošara i Nožičko (No-
siccha). Međutim držimo, da ta mjesta nisu bile župe, osim možda Prosare i Nožičkog, a i.ta samo na kratak čas. 2 Tako
je stavio Dr. J e l e n i ć , dok je u originalu Oruviza. — 3 Maravić naziva sjedinjene župe Majđan-Kamengrađ imenom Ka-
raengrad, dok bi ih pravilnije trebao nazvati Majdanom. Katolici naime u predjelima oko Kamengrađa več oko god . 1650.
nazaduju 1 nestaju, dok ih s vremenom posve i nestane, do čim se oni oko Starog Majdana još danas dosta dobro sačuvaše
(župa Stara Rijeka). — 4 u Act. O. F. M. 1900, p. 82 piše/»Orovica«, što ne stoji u originalnom dokumentu.
 •(•jc 9 2 x 'J ‘l i BUgoa ‘ đoaa ' W ) ireCwA-BJi o^uv -BJJ ‘ 82,91
.DOg as 9Cutmodq 9 — •rtioBinrea n 1 as r M iabC ^safra 13^ 1 ,9 — ‘ (2,9 ‘ >S6T 'imdbs bi^ ojco) '6291 juAsseCupuy sf oCmraođs! »
-— -f;,Q ‘ITAX "uisnqnCa oupsCojeCA oC ^ e ‘«omt 'lopesi o i bs sđnz W B ji ©iiau ara B}snđzi NlflA s*
nos btI uh ^ Bp t^ a t -6S9T pož oiAagBCupuV>C ofmraods -eđnz ^ o B A o S a o ^ qiCueisfBu po BupsC af oj, -BipCoqsod eCurans
a^Ag Jaq Bdnz oe* Bqop o; n. a f o C u io a a V - Trpu mo^CipuBji n BjBdo.d Bdnz ob* a fioj o^go« aC Bp ‘as aCniuzođg t

__ .___ ‘ .----- - OH^T5iBH

»(onippsH) ■
Bjnqpod: ■
— ■------ - snqpoa
BnO£) BOSB'JJ --- — ------ . BJOQ ^SBH
- .------ P bCioa TonCpA
iznouua •euitSBTj, * * * TOAOUUa T BUlflBqiJ,
(¿)TU9ZZIJa BOLIOQ
BZZUOQ npmos
9IUBUS1A ,
__ . raBCniA
ono^stqux e* * oAo^siqux
o ^ i a ^3 oaooji OUSBH o;Bia o^bih o;Biq 05isjb;s o k
zbjoSjba I TStsnqmio Titsnqnia iqosnqnqo aCjoSnpapi -RsnqnCq T>[snqnCa
8—----
BIiaqBO Jitimo BiaqBf) B^aqBO
ouSpojg otitpoja; ompcwg; SKi ouoojh oCup-ia
jb^sok * # ' , JB^SOH jb;s o h JB^SOK
tfsilSodoogOH) aqSodoosoa * * # * # sfioa o^soa
ssjdna * * * S8.xdna
ounTT ouAiq ounxq ounaiq * s}s * OUAn
ounnci ounna BtiqBq; ournna - N ¡ji *1* OUAnQ

( ‘802,1) (■3291) (DS91) CS391) (•8391) aun sfusBUBa

H19TA piCusn OTOBX OTAOXABd IBuammxop PiSOJ^soBZ
•Btisog BupBdBzoSnC t aA^ajaj^ auBj^s ausap s BiriAoSaaiajj g

4. Gornja Bosna.1
Baličević Pavlović Ivković Lučić Maravić Ogramić V ietri.
Današnje ime
(1600.) (1623.) (1630.) (1638.) (1655.) (1675.) (1708.)

Fojnica Huogniza Voiniza Foiniza # * Foiniza Foiniza Foinizza

Visoko Visochi Visochi Visochi Visoki (A lto) Visoki- Visoki -- - ,
■
Seraglio
Sarajevo Saraglio Sarraevo Saraglio (Verbosania : Seraglio Seraglioš .
Kraljeva Su- Curia Bani
t ješka Curia Bani Sutiesca Curia Bani Sutiescha Sutiška Sotisca
(Suttiescha)
Kreševo Creseuo Kresceuo Cresceo Cresceum Cresceuo Crescevo Creseuo
Rama Rama Rama H< £ Ramma Rama Rama Rama
Konjic (pre­ iH" Verenda-pro-
dio Neretva) Koniza Narenta Narenta Narenta —— ~
montorium
Jajce , Jaize Jaiza Jaijze Jaize Jaize Jaiza
Travnik Travnik Lasua Pokraicichi Lascua Lasva Travanich
Vareš 02 "-t Varaše Vares Varalium Varesc Varess Vares
Trstionica <V -
Tarstiiuza ------ ^
rieka M .S
s - Dobretichi Dobretichi * Varhovine
Skoplje (Gor-
,nji Vakuf- 02 ------- , . ■ --- • --- - Scopie ---- ■
Bugojno.)
Vijakg —;—: Viaka ____

1 Baličević spominje neki kraj u Hercegovini sa 400 katol. kuća, što je bez sumnje Neretva. — 2 Ivkovićevo izvješće spo­
minje mjesta Vukmanoviće i Borovicu, ali izgleda, da to nisu župe, nego sela župe Vareša odnosno Sutjeske. 3 Seraglio vulgo
Saraevo (Starinama XXXVI, s. 137); a na s. 148 »Saraglio«.
 6. Hercegovina s lieve obale Neretve (Trebinjska biskupija).

Današnje ime Andrijaševiđ Savini Primi Cosmi Righi

(1629.) '■ (1660.) (1685.) (1696.) (1704.)

Ravno Rauna * * Rauno Raunoi Rauno

Gradac Gradaz Gradaz Gradaz Gradaz^ Gradaz
Belenići Bellenichia $ * Bellenichi Bellenichia
Trebinja Trebimglia ■ Trebigni ------- ---- -
Zažablje Zazabia -- - ---- - Zazabie ' -------
Orahovi Do Valđihoce ----- - -— -------
Velja Međa i Hrasno Vella Megia e Hrasno :— — . — - ------‘
Dubrave Dubraue ----- - — ---- -
Blagaj i Podveležje Blagai e Podvelesia ------ ' . ------ -----
Dračevo (Drazzeuo)'i ----- ■ ---- - ■
Zavala (Zaualla)s , ----- - - ---
Zurovići kod Trebinja
(Zaplanik) * *e Zurouichi Zurouichi * * Zurovichi

i Nadbiskup spominje u Popovu 2 župe, očito Ravno i Beleniee (Acta Herc., 242 n.). — 2 Spominju se dvie župe u Za -
žablju, a radi se, vrlo vjerojatno, o Gracu i t. žv. Zažalju. —- * Vidi notu br. 1; :— * i « Obje župe već prešle na srpsko pravo­
slavlje.— 8 »Misija« Zuroviđi spominje se god. 1640. (Arhiv Prop., Lett. rig., sv. 125, f. 1) i god. 1644. (Ibid., sv. 127, f. 156).
Andrijaševiđ ih ne spominje, jer . da spadaju Trebinjskoj biskupiji, a ne t. zv. Stjepanskoj.