13

I. poglavlje

Uvod

1. Prethodnici psihologije adolescencije

Mnogi su skloni tvrditi da je pojava adolescencije u povijesti zapadne civi-

lizacije relativna novost, tj. da se o njoj počinje govoriti tek početkom razvoja
industrijskih društava. Pored promjena u gospodarskim odnosima ta su društva
počela doživljavati radikalne promjene svojih obrazovnih sustava kao i promjene
u obiteljskoj strukturi, obiteljskim odnosima i u filozofiji odgoja djece (Aries,
1962). Zbog svega ovoga počeo se mijenjati položaj djece i mladih. Ipak, pori-
jeklo pojma adolescencija je u grčkoj filozofiji, odnosno u radovima Platona i
Aristotela.
Iz rasprava te dvojice filozofa proizlazi da je razvoj ljudske jedinke hijerarhijski
organiziran (Sisson, Hersen, VanHasselt, 1987). Prema Platonu, čovjek je podije-
ljen na tijelo, koje je materijalno i prolazno, i na dušu, koja je vječna i besmrtna.
Prvu i najnižu razinu duše opisuje u terminima potreba i želja. Druga razina duše
je duh koji uključuje hrabrost, izdržljivost, umjerenost, ali i agresivnost. Ove
dvije razine duše umiru s tijelom. Treća razina duše je božanska, natprirodna i
besmrtna i ona samo privremeno boravi u tijelu. Niže razine duše ranije sazri-
jevaju, dok se više razine duše javljaju u kasnijoj dobi. Prijelaz iz prvog stadija
razvoja (djetinjstva) u adolescenciju obilježava pojava logičkog rezoniranja, koje
je u djetinjstvu latentno budući da u njemu dominira percepcija. Zbog takvog
redosljeda razvoja duše Platon je smatrao da je adolescencija dob prikladna za
obrazovanje u području matematike i drugih apstraktnijih znanosti. Zanimljivo
je napomenuti da su Piagetova empirijska istraživanja potvrdila neke postavke o
intelektualnom razvoju djece i adolescenata o kojima je spekulirao Platon.
Aristotel nije prihvatio shvaćanje svoga učitelja Platona o dualizmu duše i
tijela. On je naglašavao da su duša i tijelo povezani u strukturi i funkciji, a
Platonovu ideju o razinama duše prihvaća i dalje je unapređuje. Razvoj ljudske
jedinke podijelio je u tri stadija od po sedam godina. Djetinjstvo traje prvih 7 go-
dina. Dječaštvo i pubertet traju od 7 do 14 godina života, a mladost od 14 do 21
godine života. Aristotelova periodizacija razvoja prihvaćala se stoljećima nakon
njega da bi u posljednjih stotinu godina poslužila kao osnovica novih i preciznijih
periodizacija razvoja ili pak razvojnih teorija.
14 Psihologija adolescencije

Posebno detaljno Aristotel je opisao mladenački tip karaktera. Jednom od naj-

važnijih značajki adolescencije smatrao je razvoj sposobnosti izbora. Samo ako
mladi dobrovoljno i slobodno biraju između mnogih mogućnosti razvoja razvit
će ispravne navike i izgraditi ispravan karakter. Adolescenti, dakle, aktivno su-
djeluju u svome razvoju. Ovu ideju danas razvijaju interakcionistički orijentirani
razvojni psiholozi (npr. Lerner, 1982; Heckhausen, 1999. Lacković-Grgin, 2001.).
Neki suvremeni psiholozi, suočeni s činjenicom da je u modernim društvima
produženo vrijeme školovanja kao i vrijeme ovisnosti o odraslima te da je život
mladih i odviše socijalno strukturiran, upozoravaju na probleme interferencije
zrelosti za slobodan izbor i za slobodnu kontrolu osobnog razvoja s navedenim
okolnostima.
Za suvremenu psihologiju adolescencije važne su i Aristotelove ideje o ne-
stabilnosti karaktera u mladih, o njihovoj težnji k zadovoljstvima i umanjenoj
mogućnosti kontrole impulsa. U brojnim kasnijim kao i u recentnim teorijama
adolesecncije susreću se njegove ideje o nestabilnosti i turbulentnosti adolesce-
nata.
U srednjem vijeku Toma Akvinski povezao je Aristotelovo učenje s idejama
kršćanstva. Slijedom teološkog pogleda na čovjeka koji je stvoren od boga, u sre-
dnjem vijeku vjerovalo se da je dijete “mali čovjek” (homunculus) a ne biće sui
generis. Ideja o homunculusu imala je za posljedicu tretiranje djece kao odraslih,
o čemu svjedoče mnogi pisani tekstovi i crteži. Djeca su bila odjevana kao odrasli,
zabavljala su se kao odrasli (svirala, pjevala), a u siromašnim slojevima ona su i
radila kao odrasli. Shvaćanje djeteta kao “čovjeka u malom” u odnosu na Plato-
novo i Aristotelovo shvaćanje bilo je regresivno.
Renesansna misao suprostavila se autoritarnosti crkve i srednjovjekovng druš-
tva. Njezine ideje prihvatio je češki filozof i pedagog J.A. Komensky (1592-1670).
U djelu “Didactica magna” iz 1657. godine Komensky kombinira renesansne
ideje i Aristotelovo gledanje na ljudski razvoj te sugerira “da se školska organi-
zacija treba temeljiti na teoriji razvoja” (prema Muus, 1996. str.8). Za razliku
od Aristotela, Komensky dijeli razvoj u četiri stadija, pri čemu je adolescenciju
dobno označio kao razdoblje od dvanaeste do osamnaeste godine života. U tome
razdoblju, prema njegovu mišljenju, važno je vježbanje rezoniranja, učenje gra-
matike i matematike, filozofije i etike. Njegove ideje o “pravom ili kritičnom
vremenu” za podučavanje kasnije su preuzeli brojni razvojni psiholozi, među
kojima se posebno ističe Havighurst.
Suprotstavljanje srednjovjekovnoj ideji o djetetu kao “čovjeku u malom” pri-
sutno je i kod J. Lockea u njegovu djelu “Misli o odgoju”.
Njegov ekstremni empirizam izražen u tvrdnji o dječjoj duši kao neispisanoj
ploči (tabula rasa) na kojoj će sve ideje i znanja ispisati iskustvo upućuje i na po-
trebu razlikovanja djece i odraslih. Djeca se od odraslih ne razlikuju samo kvan-
titativno nego i kvalitetom svog intelektualnog funkcioniranja. Locke je smatrao
da se razvoj mentalnih sposobnosti kreće od relativne pasivnosti u djetinjstvu
prema porastu mentalnih aktivnosti u adolescenciji, koja se ogleda u povećanoj
racionalnosti mladih.
 Uvod 15

J. Locke (1632 – 1704)

Za psihologiju adolescencije značajna je činjenica da su filozofska shvaćanja

Lockea potaknula znanstvena istraživanja razvoja njegovim direktnim utjecajem
na biheviorističku paradigmu. Toj paradigmi doprinio je i Ch. Darwin (1809
–1882) svojim učenjem o evoluciji živih bića. Njegove ideje o biološkoj ontoge-
nezi utjecale su na mnoge evropske i američke razvojne psihologe. Osobito su
ih prihvatili te razradili i primijenili na adolescenciju S. Hall i S. Freud, čime
je potaknut razvoj znanstvene psihologije adolescencije. Preciznije, potaknut je
razvoj biološkog pristupa adolescentskom razvoju.
Najdirektnije suprostavljanje ideji o djetetu kao “čovjeku u malom” susreće-
mo kod francuskog filozofa J. J. Rousseaua (prema Muus, 1996).
Svoje osnovne misli o ljudskom razvoju i dječjoj prirodi Rousseau je iznio
u djelu “Emile“, koje je objavljeno 1780. godine. Isticao je da djeca imaju svoje
načine gledanja, mišljenja i osjećanja te da učitelji i roditelji trebaju respektirati

J. J. Rousseau (1712 – 1778)

16 Psihologija adolescencije

prirodu djeteta. Te njegove ideje slijedili su poznati evropski pedagozi kao npr.
Pestalozzi i Froebel, ali su one utjecale i na neke američke pedagoge (npr. na J.
Deweya). Rousseau je kao i Komensky tvrdio da se razvoj odvija tijekom četiri
stadija.
Za psihologiju adolescencije relevantno je njegovo opisivanje trećeg i četvrtog
razvojnog stadija. Treći stadij (u dobi od 12 do 15 godina) karakterizira porast
racionalnog funkcioniranja kao i porast energije i tjelesne snage. O pubertetu je
govorio kao o “novom rođenju” ne samo zbog porasta mentalnih sposobnosti već
i zbog seksualnog razvoja koji stimulira znatiželju i emocionalnu pobuđenost. Na
četvrtom stadiju razvoja (između 15 i 20 godina) dolazi do emocionalnog sazri-
jevanja, nadvladavanja egoizma i jačanja samopoštovanja, a razvija se i savjest
te moralnost.
Dok je Locke naglašavao racionalnost te značenje obrazovanja i kulture za ra-
zvoj mladih, Rousseau naglašava emocionalnost, a o utjecaju društva i kulture na
razvoj govori negativno. Njegov romantičarski naturalizam mnogi smatraju ne
samo ishodištem poštivanja djeteta kao bića sui generis već i ishodištem permi-
sivnosti u filozofiji i praksi roditeljskog odgajanja djece. Rousseauovo pretjerano
naglašavanje emocionalnosti čini se da je utjecalo i na pojavu pokreta “Sturm und
Drang” (Spranger, 1938). To ilustriraju pjesme F. Schillera, koje odlikuje poseban
patos (izrazi vječnih suprotnosti i sukoba između prolaznog i vječnog, između
nužnosti i slobode) kao i “Patnje mladog Werthera” (Goethe, 1774). Tekstovi su to
s rusoovskim kultom osjećaja i doživljaja “svjetskog bola”. Sklonost nekih psiho-
loga i pedagoga da analiziraju dnevničke zapise adolescenata ili njihove literarne
uratke također je urodila potvrdama o postojanju emocionalne uznemirenosti u
doba adolescencije. Sve su to prethodnice i danas raširenog shvaćanja o adole-
scenciji kao dobi bure i stresa.
Na kraju ovog kratkog pregleda filozofskih učenja koja su prethodila psiholo-
gijskim teorijama adolescencije posebice valja istaknuti utjecaj postrenesansnog
mislioca Lockea i prosvjetiteljskog mislioca Rousseaua. Utjecaj njihovih shvaća-
nja razvoja na kasnije teoretičare i istraživače razvoja prikazuje slika 1.

Slika 1. Utjecaj Lockeova i Rousseauova shvaćanja razvoja na kasnije teoretičare i

istraživače razvoja
 Uvod 17

2. Psihologija adolescencije u prvim desetljećima dvadesetog stoljeća

Psihologija adolescencije dio je razvojne psihologije ili psihologije životnog

vijeka (life span psychology). Današnja psihologija životnog vijeka, uz socijalnu
psihologiju, najrazvijenija je psihologijska znanstvena disciplina. Njezin predmet
je proučavanje tjelesnog, psihičkog i socijalnog razvoja ljudske jedinke od začeća
do smrti.
Do početka šezdesetih godina dvadesetog stoljeća glavnina predmeta razvojne
psihologije odnosila se na razvoj u djetinjstvu i, djelomice, u adolescenciji. To
stanje dijelom je bilo posljedica stajališta da je odrasla dob relativno stabilan
period života u kojem se ne događaju značajnije razvojne promjene. Pored toga,
briga o djeci kao budućnosti čovječanstva koja se počela naglašavati u tzv. zapa-
dnim društvima tijekom prvih desetljeća dvadesetog stoljeća kao i sve popularnije
Freudovo učenje o značenju ranog razvoja za kasniji razvoj ličnosti doprinijeli su
dominaciji proučavanja upravo dječjeg razvoja.
Zapravo, u stotinjak godina svoga postojanja razvojna psihologija slijedila je
tri trenda u svome razvoju:
1. od početka dvadesetog stoljeća do 20-tih godina razvojnu su psihologiju
činile studije o pojedinoj djeci;
2. od 20-tih do 50-tih godina uglavnom se proučavao dječji razvoj na više
ili manje reprezentativnim uzorcima djece uz korištenje metode eksperi-
menta;
3. od ranih 60-ih godina razvojna psihologija postaje to u pravom smislu
riječi jer se istraživanja proširuju na cjelinu njezina predmeta, tj. na razvoj
tijekom cijelog životnog vijeka.
Da je do 60-ih godina predmetno dominirao dječji razvoj potvrđuje, pregledni
rad što ga je o dotadašnjim istraživanjima objavio Wright (1960). Pokazalo se da
je čak 94 posto deskriptivnih studija otpadalo na djecu predškolske dobi.
S obzirom na takve trendove istraživanja u razvojnoj psihologiji američki psi-
holog G.S. Hall već početkom stoljeća upozorava znanstvenu zajednicu psihologa
na potrebu empirijskog proučavanja adolescenata.
Može se tvrditi da je djelo G.S. Halla “Adolescencija” (1904) bio pokušaj nad-
vladavanja filozofskih spekulacija o adolescenciji i početak njezina empirijskog
proučavanja uporabom znanstvenih metoda. Hall je razradio rekapitulacijsku te-
oriju razvoja koja je primjena Darwinove evolucijske teorije na psihološki razvoj
odnosno Haeklova biogenetskog zakona o ontogenezi kao kratkoj rekapitulaciji
filogeneze. Prema njemu, čovjek u svom individualnom razvoju prolazi kroz sve
faze kroz koje je prošlo čovječanstvo u svom povijesnom razvoju. U prvom peri-
odu razvoja koji Hall datira od rođenja do navršene četvrte godine života, djeca
rekapituliraju životinjsku i primitivnu fazu razvoja čovječanstva. Od četvrte do
osme godine rekapitulacija se ogleda u dječjim igrama koje nalikuju na aktivno-
sti koje su dominirale u epohi lova i ribolova. Razrađivanje i opisivanje ove faze
razvoja zapravo predstavlja Hallovu teoriju dječje igre.
18 Psihologija adolescencije

G. S. Hall (1844 – 1924)

U razdoblju od osme do dvanaeste godine života djeca, poput čovječanstva,

nadvladavaju divljaštvo tako što usvajaju različita znanja i vještine te prakticiraju
disciplinu. Hall smatra da pojedinac nikada više neće biti toliko receptivan za
vježbanje i disciplinu kao u tom periodu života.
Adolescencija traje od dvanaeste do, po prilici, dvadeset pete godine života.
To je doba “bure o stresa”, a obilježavaju ga kontradiktorne težnje, turbulencija i
emocionalna ambivalencija. Ambivalencija se ogleda u smjenama oduševljenja i
razočaranja, u laviranju između euforije i depresivnosti. Na socijalnom planu ona
se ogleda u pojačanoj druželjubivosti, ali i u povremenom svojevoljnom izboru
samoće.

Samo ja i jedinstveni mir nedirnute prirode

 Uvod 19

Svoje ideje o turbulentnosti adolescenata koje su slijedile rusoovsko shvaća-

nje Hall je vrlo detaljno razradio. Uzroke turbulencije tumačio je u terminima
bioloških i fizioloških promjena organizma. Adams i Gullota (1983) naglašavaju
da je Hallovo gledanje dugotrajno utjecalo ne samo na znanstvenike nego i na
učitelje i roditelje da prepoznaju kako je adolescencija period snažnih tjelesnih,
intelektualnih i socijalnih promjena.
Antropološki orijentirani autori zamjerali su mu stajalište da je genetsko pri-
marno za razvoj tvrdeći da je Hall relativno slabo poznavao civilizacijske i kultu-
ralne razlike u razvoju mladih, oslanjajući se samo na svoja opažanja američke
mladeži s kraja 19. stoljeća.
Bez obzira na kritike njegova rekapitulacijskog stajališta, valja istaknuti da
su zasluge S. Halla za razvojnu psihologiju višeznačne. Ponajprije, to je njegov
utjecaj na razvoj biološkog pristupa u proučavanju adolescencije. Zatim, njegovo
pokretanje časopisa Pedagoški seminar, u kojem su se počeli objavljivati radovi o
razvoju i odgoju djece, bio je također poticaj razvojnim psiholozima da istražuju
i objavljuju. Konačno, Hall je zaslužan za osnivanje Nacionalnog društva za pro-
učavanje razvoja djece i mladih kao i zato što je iza sebe ostavio svoje učenike,
od kojih su neki postali ugledni razvojni psiholozi svoga vremena (npr. Gesell,
Therman, Godard).
Pored Halla, pod utjecajem Darwinove evolucijske teorije bio je i S. Freud,
utemeljitelj psihoanalitičke teorije psihoseksualnog razvoja.
Freud je također podržavao Hallove ideje o turbulenciji adolescencije. Freuda
je više zaokupljao razvoj u prvim godinama života, koje je smatrao ključnima za
razvoj ličnosti. U svom bogatom pisanom opusu Freud je relativno malo prostora
posvetio adolescenciji. U “Tri eseja o teoriji seksualnosti“ Freud adolescenciju
(posebice pubertet) aspektira kao onaj period razvoja u kojem instinktivni porivi
ida dolaze u snažan konflikt sa socijalnim zahtjevima superega. Spolno sazri-
jevanje i okolinski zahtjevi rađaju tenzije, osjećaj krivnje, anksioznost i opću
konfuziju. Freud nije elaborirao kakve su sposobnosti ega da riješi ove konflikte.

S. Freud (1856 – 1939)

20 Psihologija adolescencije

Slika 2. Utjecaj Freudove teorije na kasnije teoretičare adolescencije

Njegova kći Ana Freud poslije je pokušala opisati procese balansiranja ega izme-
đu zahtjeva ida i superega. Opisujući mehanizme obrane ega, posebno je isticala
značenje asketizma i intelektualizacije.
Freudovo učenje utjecalo je na mnoge autore, a neki od njih su Freudove po-
stavke o adolescenciji dopunili i /ili izmijenili. Utjecaj Freudove teorije na kasnije
teoretičare adolescencije prikazuje slika 2.
Shvaćanje adolescencije kao dobi bure i stresa u prvim desetljećima dvadese-
tog stoljeća temeljilo se na opažanjima, ali i na spekulacijama Halla i Freuda, a
bilo je ukorijenjeno u povijesnom vremenu u kojemu je nastajalo.
Freudovo shvaćanje da čovjek nije samo racionalno biće već i biće kojim upra-
vljaju nesvjesni motivi okarakterizirano je jednim od tri velika “udarca” čovjekovu
poimanju sebe i svijeta. (Ostala dva “udarca” bila su Kopernikova astronomska
revolucija i Darwinova teorija evolucije, odnosno spoznaje da Zemlja nije centar
svemira, a da je čovjek povezan s ostalim živim bićima kao posljednji u razvoj-
nom lancu koji je otpočeo jednostaničnim organizmima i razvijao se prema sve
kompleksnijim formama života). Na kraju viktorijanskog doba Freudova teorija
bila je veoma smjela pa je doživjela niz osporavanja, ali i podržavanja u krugovi-
ma psihologa, filozofa, pedagoga i književnika. Smatralo se da su stadiji psihose-
ksualnog razvoja, kako ih je on opisao, univerzalni jer su biološki utemeljeni.
Biologističko shvaćanje adolescencije već je tridesetih godina dvadesetog sto-
ljeća počelo doživljavati kritike iz krugova socijalnih antropologa. Počeli su se
objavljivati podaci koji su pokazivali da turbulentnost adolescenata nije univer-
zalna. Objavljeni su rezultati sustavnog opažanja mladih u primitivnim društvi-
ma što ih je obavila antropologinja M. Mead na Samoi i Novoj Gvineji.
Suočena s jednom drukčijom civilizacijom i kulturom u kojoj je sazrijevanje
mladih bezbolno, Mead piše….”razdoblje rane mladosti ne mora biti doba nape-
tosti i konflikata kakvim ga je napravilo zapadno društvo, odrastanje može biti
slobodnije, lakše i manje složeno” (Mead, 1955. – prema Lacković-Grgin, 1988).
Njezina poznata studija “Sazrijevanje na Samoi” doživjela je mnoge kritike. Neke
među njima neprimjerene su s akademskog stajališta jer napadaju ličnost auto-
rice (Cote, 2002), dok su neke odmjerene i utemeljene na kasnijim metodološki
poboljšanim studijama. O radu M. Mead valja suditi uzimajući u obzir vrijeme
 Uvod 21

Margaret Mead (1901 – 1978)

njezinih proučavanja (dvadesete i tridesete godine prošlog stoljeća). S tog stajali-

šta neosporan je njezin doprinos multidisciplinarnim i međukulturalnim istraži-
vanjima razvoja adolescenata.
Na europskom tlu, pored Freudova učenja o adolescenciji u prvim desetljeći-
ma dvadesetog stoljeća egzistirao je i tzv. impresionistički pristup adolescenciji
(Aries, 1962., prema Lacković-Grgin, 1988). Taj su pristup podržavali psiholozi
duhovno-znanstvene orijentacije (npr. Spranger), zatim tadašnje fenomenološke
psihologije, a podršku je nalazio i u beletristici. Radovi nastali u okviru impresi-
onističkog pristupa nastajali su na osnovi analize adolescentskih dnevnika, re-
trospektivnih izvještaja o vlastitoj mladosti garniranih literarnim tekstovima i
literarnim (pjesničkim) uradcima adolescenata. Pribjegavanje takvim izvorima o
adolescenciji bilo je posljedica uvjerenja da direktne metode istraživanja nisu baš
prikladne jer je “adolescencija doba zakopčano, koje bježi od ispitivanja i koje daje
odgovore koje treba oprezno primati” (Debes, 1954).

Slika 3. Utjecaj ranih studija na kasnije pristupe adolescenciji

22 Psihologija adolescencije

Impresionistička metodologija prikupljanja građe o mladima nerijetko je re-

producirala stereotipije o mladima. Sadržaj tih stereotipija određuje mlade kao
kontradiktorna, uznemirena i konfuzna bića.
Usprkos navedenim nedostacima deskriptivnih i spekulativnih studija o mla-
dima iz prvih desetljeća dvadesetog stoljeća te su studije ipak postale osnovicom
teorijskih pristupa u poboljšanim empirijskim istraživanjima, čiji se broj nepre-
stano povećavao od tridesetih do kasnih šezdesetih godina. Pravac ovih utjecaja
prikazuje slika 3.
Unutar navedenih pristupa formulirane su pojedine specifične teorije i/ili mo-
deli razvoja djece i adolescenata.

3. Psihologija adolescencije u drugoj polovini dvadesetog stoljeća

Opće značajke toga razdoblja su opadanje dominacije shvaćanja da je adole-

scencija doba bure i stresa kao i općeniti porast empirijskih studija o mladima, s
povećanjem udjela interdiscipliniranih i longitudinalnih studija.
Sve do sedamdesetih godina bilo je relativno malo istraživačkih radova o ado-
lescenciji. To se vrlo dobro vidi iz podatka da je manje od 2 posto godišnje obja-
vljenih radova o ljudskom ponašanju imalo adolescente kao ispitanike (Adams i
Gullota, 1983). Sedamdesetih godina postojao je samo jedan specijalizirani ča-
sopis iz psihologije adolescencije na engleskom jeziku, dok ih je u 1987. godini
bilo pet.
Predstavnici koncepta o adolescenciji kao relativno mirnom periodu razvoja
svoje gledište nisu temeljili samo na kritici koncepta “bure i stresa”, već prven-
stveno na empirijskoj građi prikupljenoj u longitudinalnim istraživanjima i u
istraživanjima na reprezentativnim uzorcima mladih. Klasično gledanje na adole-
scenciju također je bilo podupirano empirijskim podacima, ali su oni prikupljani
na nereprezentativnim uzorcima odnosno na uzorcima s posebnim obilježjima
(npr. kliničkim uzorcima, delinkventnoj mladeži). Na osnovi takvih podataka
nerijetko su se izvodile generalizacije o svim adolescentima. Posredstvom sve
moćnijih sredstava masovnih komunikacija “burna” ponašanja dijela mladih
učvršćuju u javnosti dojam o turbulenciji pa i potiču centre društvene i financij-
ske moći da financiraju istraživanja turbulentnih ponašanja. Tako npr. Stefanko
(1984. – prema Lacković-Grgin, 1988) iznosi podatak da se u razdoblju od 1976.
do 1981. godine oko 35 posto svih radova objavljenih u časopisu Adolescencija
odnosilo na problemna ponašanja mladih i na programe savjetovanja i terapije
mladih. U tom časopisu i na kraju dvadesetog stoljeća često se objavljuju rezultati
istraživanja problemnog ponašanja mladih (delinkvencija, narkomanija, nasilje),
a ti sadržaji redovito su prisutni i u udžbenicima iz psihologije adolescencije.
Najveći utjecaj na znanstvenu javnost u revidiranju shvaćanja adolescencije
kao dobi “bure i stresa” imala je studija Offer i Offer (1975. – prema Lacković-
Grgin, 1988). To istraživanje trajalo je osam godina, a provedeno je na muškim
 Uvod 23

ispitanicima jedne suburbane sredine koji su pripadali tzv. srednjoj klasi. Ispiti-
vanje je započelo opsežnim mjerenjima kako dječaci funkcioniraju u različitim
oblastima života. Na početku ispitivanja dječaci su imali četrnaest godina. Nakon
toga iz uzorka su bili izdvojeni oni koji su klinički tretirani. Ostale se pratilo osam
godina i ustanovilo da “bura i stres” nisu univerzalna stanja, već komponente
razvoja ega. Nakon četiri godine školovanja našlo ih se samo nekoliko napadnog
ponašanja. Kod većine ostalih odnos s roditeljima bio je općenito miran. Autori
zaključuju da je normalnost tih ispitanika posljedica stabilnih i normalnih uvjeta
u kojima su živjeli. Faktorska analiza podataka ispitivanja pokazala je, doduše,
da oni koji su označeni kao normalni nisu ipak homogena skupina. Sastoje se
od tri uže skupine: skupine mirnog (kontinuiranog) razvoja, zatim uzburkane i
buntovne (burne) skupine.
I u području razvoja samopoimanja rezultati longitudinalnih istraživanja, za
razliku od transverzalnih, upućuju na to da se samopoimanje u dobi od 11 do 18
godina razvija kontinuirano te da nema velikih “uspona” i “padova” u njegovu
razvoju (vidjeti Lacković-Grgin, 1994).
Zaključak iz longitudinalnih studija jest da se za adolescenciju ne može ge-
neralno tvrditi da je doba “bure i stresa”. Samo manji dio mladih prolazi kroz to
razdoblje s mnogim unutarnjim burama i vanjskim konfliktima. I u ranijoj lite-
raturi navodilo se da u općoj populaciji adolescenata takvih mladih ima između
10 i 20 posto (Douvan i Adelson, 1966).

U mladosti je dopušteno biti

malo “šašav“…
24 Psihologija adolescencije

Sedamdesetih i osamdesetih godina proširuje se istraživačka tematika. Da

bi dobio sveobuhvatan uvid u relevantna područja istraživanja, Murrray (1984)
koristeći postupak a priori u analizi sadržaja govori o četiri nivoa analize. Prvi je
osobni nivo, koji uključuje istraživanja osobnog razvoja (tjelesnog, kognitivnog,
razvoj stavova i vrijednosti te motivacije). Područja istraživanja na ovom nivou
vrlo su heterogena. Ispituje se tjelesno sazrijevanje i spolne razlike u tome sa-
zrijevanju kao i genetski i socijalni činioci toga razvoja. Također, u okviru dviju
najrespektabilnijh razvojnih teorija (Piagetove razvojno-kognitivne i Eriksonove
psihosocijalne teorije) ispituje se formalno-operacionalno mišljenje adolescena-
ta te manifestacije krize identiteta. Drugi nivo analize je društveni nivo, koji
uključuje istraživanja obrazovanja, rekreacije, religije i sl. Tu spadaju istraživanja
marginalizacije mladih, nerazmjeri u trendovima obrazovanja i mogućnostima
zapošljavanja, produžavanja školovanja pa onda i ovisnosti o odraslima, kao i
posljedice unutarnjih i vanjskih migracija. Treći nivo analize je formalno-institu-
cionalni, koji uključuje proučavanja funkcioniranja u obitelji, školi, u organiza-
cijama mladih, naseljima i sl. Ranih osamdesetih bila su to istraživanja relacije
među generacijama u kojima se provjeravala ideja o “generacijskom jazu”, koja
datira još od Sokrata. Provjeravalo se da li taj fenomen postoji općenito ili vari-
ra s kulturom. Prijašnja literatura govorila je u prilog postojanja toga jaza, dok
suvremenija empirijska građa više govori u prilog kontinuiteta i sklada među
generacijama. Četvrti nivo analize je neformalno- institucionalni, koji uključuje
proučavanja mladih u vršnjačkom kontekstu, u prijateljskim grupama, zatim
različite pokrete mladih.
Navedeni nivoi analize su međuovisni pa se velik broj istraživanja odvija na
više nivoa. Tako je npr. zabilježen porast istraživanja samopoimanja mladih,
odnosno procesa razvoja ličnosti i na osobnom i na institucionalnom nivou. Na
svim nivoima vrlo su prisutna istraživanja tranzicijskih procesa u adolescenciji.
Utvrđuje se da je period adolescencije obilježen neprestanim promjenama i tran-
zicijama između pojedinca i njegova konteksta. Kontekst ili ekologija razvoja
(Bronfenbrenner, 1979; Lerner, 1991) sastavljen je od višestrukih, integriranih
razina organizacije, uključujući biološke, individualno-psihološke, socijalno-in-
terpersonalne, institucionalne, kulturalne i povijesne. Ni jedan pojedinačni utje-
caj ne djeluje sam ili kao primarni pokretač promjena. Takvo shvaćanje dovodi
do napuštanja istraživanja po modelu direktnih efekata i do razvoja složenijih
modela koji uključuju različite moderatore i medijatore razvoja.
Pored bioloških, psihoanalitičkih, socijalno-antropoloških i ekoloških teorij-
skih pristupa adolescenciji u drugoj polovini dvadesetog stoljeća istraživanja ado-
lescencije bila su pod utjecajem razvojno-kognitivne teorije kao i teorije socijal-
nog učenja. Nakon što je anglosaksonska psihologija upoznala učenje švicarskog
psihologa J. Piageta, otpočela su istraživanja sa stajališta kritike njegova gledišta
o stadiju formalnih operacija kao i proučavanja efekata razvoja mišljenja na li-
čnost i ponašanje adolescenata. Teorijsko shvaćanje R. Selmana potaknulo je i
istraživanja socijalne kognicije (prema Muus, 1996). Nakon sedamdesetih godina
na psihologiju adolescencije utjecala je i teorija socijalnog učenja A. Bandure,
posebice nakon što je on tu teoriju proširio naglašavanjem uloge kognicije. U
 Uvod 25

njegovoj socijalno-kognitivnoj teoriji ističe se da osoba može aktivno kontrolirati

događaje koji utječu na njezin život, a ne samo pasivno prihvaćati ono što joj
se u okolini događa. U najnovije vrijeme sve više razvojnih psihologa proučava
mehanizme samoregulacije razvoja u adolescentskoj dobi, posebice mehanizme
kontrole osobnog razvoja. Brojna istraživanja bila su posvećena razvoju iden-
titeta u okviru Eriksonove psihosocijalne teorije i njegova shvaćanja razvoja u
petom stadiju. Erikson je ranih šezdesetih godina dvadesetog stoljeća bio jedan
od rijetkih teoretičara o razvoju ličnosti koji je svojim pristupom širom otvorio
vrata ideji o značenju kulturalnih različitosti za razvoj tijekom života pa je time
potaknuo međukulturalna istraživanja u psihologiji adolescencije.
U suvremenoj literaturi iz psihologije adolescencije postoji ozbiljno ograniče-
nje u vezi sa spoznajama o adolescentskom razvoju zbog predominacije podataka
o razvoju mladih u američkoj kulturi na uzorcima srednje klase (Lerner, 1998). U
toj najrecentnijoj literaturi ponovno tematski dominira kriza adolescentskog ra-
zvoja i ponašanja (nasilje, narkomanija, alkoholizam, školski neuspjeh, nesigurni
seks, loše hranjenje i sl.). Lerner ističe da je u suvremenom američkom društvu
oko 50 posto mladih izloženo umjerenom ili povećanom riziku od nezdravog,
neproduktivnog i životno ugrožavajućeg ponašanja. Mnogi istraživački progra-
mi imaju financijsku podršku za istraživanja čiji bi rezultati mogli doprinijeti
smanjenju rizičnih ponašanja. Slične istraživačke tendencije danas postoje i u
europskim zemljama, pa i u našoj zemlji, u kojoj su takva ponašanja u porastu
zbog posljedica rata i društvenih promjena.
Pored navedenih istraživačkih tema u recentnijoj svjetskoj literaturi susreću se
istraživanja efekata kompjutorske revolucije na razvoj adolescenata. Uz privatnu
uporabu Interneta kompjutori se sve više koriste u nastavi mnogih predmeta. Da-
našnje generacije adolescenata imaju priliku biti najinformiranijom generacijom
od svih dosadašnjih. Sve se više upozorava i na štetne posljedice neadekvatnih
informacija (npr. pornografski sadržaji) kao i na udaljavanje mladih od stvarnih
osoba i njihov život u virtualnom svijetu (Rice, 1999).

4. Datiranje adolescencije

Termin adolescencija dolazi od latinske riječi adolescere, što znači rasti prema
zrelosti. Period je to između djetinjstva i odrasle dobi koji se može podijeliti na
ranu, srednju i kasnu adolescenciju. U proteklom stoljeću adolescencija se različi-
to datirala. Zamjećuje se tendencija, barem u zapadnim kulturama, k pomicanju
najnižih, ali i najviših dobnih vrijednosti unutar kojih se smješta adolescencija.
Pri datiranju adolescencije uglavnom se respektiraju: a) maturacijski procesi; b)
personalna značenja koje ti procesi imaju kao i c) socijalno-kulturni standardi i
očekivanja. Neke kulture potiču razvoj neovisnosti, individualizma i samoaktu-
alizacije. Druge pak više cijene da se mladi konformiraju i da budu poslušni, a
odstupanja od tih očekivanja se ne odobravaju i/ili kažnjavaju. U dvadesetom
stoljeću u industrijski razvijenim zemljama povećavala se dužina potrebnog ško-
26 Psihologija adolescencije

lovanja za obavljanje različitih profesionalnih aktivnosti (Arnett i Taber, 1994).

Registrira se i kombinirana tranzicija završavanja školovanja, sklapanja braka i
osnivanja samostalnog kućanstva koja se odvija unutar kraćeg vremenskog pe-
rioda. Također, u zapadnim se zemljama smanjuje suglasnost ljudi o vremenu
kada treba sklopiti brak i zasnovati samostalno kućanstvo te postati roditeljem,
što bi, uzeto zajedno, označavalo kraj adolescencije. Istraživanja pokazuju da su
ljudi u šezdesetim godinama dvadesetog stoljeća imali visok stupanj slaganja oko
tzv.”socijalnog sata” (kada završiti školu, kada se udati i sl.), dok kasnih osamde-
setih godina ta su slaganja bila puno manja (Neugarten i suradnici, 1965; Passuth
i suradnici, 1984. – prema Arnett i Taber, 1994).
Najšire dobne granice adolescencije danas se kreću od jedanaest do dvadeset
i pet godina. Poneki, govoreći o prolongiranoj adolescenciji, njezin završetak da-
tiraju u tridesetu godinu. Međutim, adolescenciju ne treba shvaćati samo kao
dobnu kategoriju, već kao period razvoja koji ima svoje psihološke osobitosti koje
adolescenciju razlikuju od ostalih životnih perioda. Te osobitosti adolescentskog
razvoja ipak nisu takve da bi mladi u tom periodu razvoja bili odvojeni od osoba
ostalih životnih dobi, kako se to naglašavalo u klasičnom shvaćanju adolescen-
cije.
Dobna određenja su sasvim relativna zato što svaka kultura ima svoja odre-
đenja koja su utemeljena na socijalizacijskim značajkama te kulture. U kultura-
ma koje potiču individualizam i nezavisnost kraj adolescencije je individualno
definiran u širim granicama negoli je to u kulturama koje potiču kolektivizam
i zavisnost, te poslušnost. Primitivnije kulture također pakticiraju kolektivno
“prevođenje” djece u svijet odraslih. U tim kulturama razine funkcioniranja odra-
slih puno su jednostavnije jer te sredine nisu tehnološki razvijene kao moderna
društva.
Zbog toga su i pripreme mladih za ulazak u svijet odraslih kraće i jednosta-
vnije od dugotrajnog školovanja mladih u modernim društvima.
Budući da je u suvremenim zapadnim društvima tranzicija u odraslu dob
individualno različita, mnoge osobe vrlo postupno postaju odrasle. Neki autori
sugeriraju da bi taj period trebalo nazvati mladost (engl. youth) za razliku od
adolescencije (Keniston, 1971). Levinson (1978) to razdoblje naziva “fazom po-
četnika”.
U hrvatskom jeziku termin mladost koristi se za kasnu adolescenciju. Mi
smo termin “mladi” koristili za djecu i za adolescente kao što su ga uglavnom
koristili i strani autori (vidi: Lacković-Grgin, 1994). U suvremenoj literaturi iz
psihologije životnog vijeka termin mladost nerijetko se koristi i za označavanje
mlađe odrasle dobi, zbog čega bi bilo oportuno koristiti termin adolescencija za
period prije prelaska u tzv. fazu početnika ili u mlađu odraslu dob.
 Uvod 27

Dopunska literatura

• Lacković-Grgin, K. i sur. (1988). Problemi adolescenata iz gradskih sredina,

Zadar, Narodni list.
• Lerner, R. M. & Galambos, N. L. (1998). Adolescent Development: Chal-
lenges and Oportunities for Research, Programs and Policies, Annual Re-
view of Psychology, 49, 413-446.
• Muus, R. E. (1996). Theories of Adolescence, New York: McGraw–Hill.