1

DRAGO KOVAČEVIĆ - KAVEZ - KRAJINA U DOGOVORENOM RATU

Izdavač: SRPSKI DEMOKRATSKI FORUM, Kneza Miloša 19,Beograd

Za izdavača: Mr Dušan Ećimović

Recenzent: Miodrag Linta, prof.

Korektura: Radmila Karajović, dipl.politolog

Priprema dorada štampa i grafičko rešenje korica: DIJAMANT PRINT, Beograd

Tiraž: 1000 primeraka

2
 PREDGOVOR

Od sredine 90-tih godina nastalo je mnoštvo publicističkih djela u kojima su autori pisali o
širokom spektru događaja vezanih za period vladavine Slobodana Miloševića, posebno za
tragičnu sudbinu Srba iz Hrvatske. U mnogima od tih djela dva motiva su bila najčešća. Prvi
motiv koji se provlačio u ovoj literaturi su srpska stradanja u najnovijem ratu. Umjesto objašnjenja
događaja ponovo su pravljene liste žrtava, izbjeglica, nestalih ljudi, spaljenih i uništenih sela.
Drugi motiv u publicistici pomoću kojeg su autori pokušavali da daju svoje viđenje šireg konteksta
događaja na ovom prostoru je tzv. teorija zavjere i njeni efekti na područje Balkana. Mnogi od
termina, kao što su: Vatikan i katolička crkva, međunarodno Jevrejstvo, masonerija, islam,
trilaterala, postale su osnovne odrednice ovih djela. S takvim pristupima publicistika i dobrim
dijelom istoriografija nije doprinosila osvetljavanju spornih momenata i utvrđivanju istine, nego je
samo učvršćivala postojeće i širila nove mitove, predrasude i stereotipe.

Knjiga Drage Kovačevića pripada trećoj vrsti publicističkih djela koja ima za cilj da doprinese
suočavanju srpskog naroda sa nedavnom prošlošću. Autor pokušava da utvrdi uzroke tragične
sudbine Srba u Hrvatskoj, odnosno njihov nestanak sa područja na kojima su živjeli nekoliko
vjekova. U početnom dijelu knjige Kovačević daje kratak pregled istorije srpskog naroda na
području današnje Hrvatske od doseljenja do kraja 80-tih godina 20 vijeka.

Autor ispravno uočava da je političku sudbinu Srba u Hrvatskoj, Srbije i Jugoslavije odredilo
nekoliko događaja. Međutim zamjerka se odnosi na nedovoljno objašnjavanje tih događaja s
ciljem da se bolje razumiju retrogradni procesi koji su postali dominantni u svim republikama
bivše Jugoslavije, posebno u Hrvatskoj i Srbiji početkom 90-tih godina dvadesetog vijeka.
Pomenuću neke od njih.

Prvi, obračun Tita i dogmatskog krila u partiji sa hrvatskim Maspokom na čelu sa Mikom
Tripalom i Savkom Dabčević Kučar krajem 1971. godine, i sa srpskim liberalima koje su
predvodili Marko Nikezić i Latinka Perović 1972. godine. Poslije tih događaja u Jugoslaviji se
blokiraju demokratski procesi, a politička kriza se sve više produbljuje.

Drugi, pojava Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti u javnosti 1986. godine. U
Memorandumu su sadržane ideje i stavovi koji su bili temelj Miloševićeve politike “Svi Srbi u
jednoj državi”: da je Jugoslavija antisrpska tvorevina i da je uređena prvenstveno po mjeri i
interesima Slovenije i Hrvatske; da su avnojevske (republičke) granice nepravedne i
neprihvatljive; da je Srbija u Jugoslaviji samo gubitnik na ekonomskom, političkom i nacionalnom
planu; da su Slovenija i Hrvatska utemeljile političku i ekonomsku dominaciju u Jugoslaviji; da su
Srbi pobjednici u ratu, a gubitnici u miru.

Treći, Osma sjednica Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije koja je održana
septembra 1987. godine. U Savezu komunista Srbije sukobile su se dvije struje: dogmatska na
čelu sa Slobodanom Miloševićem i reformska koju je predvodio Ivan Stambolić. Jedno od ključnih
pitanja po kome su se razlikovale ove dvije struje je bilo pitanje načina rjesavanja političkih
problema. Milošević se zalagao za jednostavna i brza rješenja, ultimatume i silu, a Stambolić za
dijalog, kompromis i mirno riješava nje svih problema. Miloševićeva struja izvršila je partijski puč i
preuzela potpunu vlast u Srbiji. Događaje iz 1987. godine Milošević i njegove pristalice nazvali su
antibirokratskom revolucijom. Na potrebu ekonomskih reformi, napuštanja partijskog monopola,
rekonstrukcije federacije i novog dogovora jugoslovenskih naroda, u Srbiji je odgovoreno
jačanjem moći partije, i prihvatanjem nacionalizma kao novog izvora legitimiteta posle rušenja
državnog socijalizma u istočnoj Evropi. Srbija je 1987. godine napravila pogrešan izbor koji će
imati tragične posljedice za srpski narod, a posebno za Srbe u Hrvatskoj. Pobjeda Miloševića je,
u stvari, značila pobjedu ratne opcije u Srbiji. Trebalo je sačekati skoro tri godine da se u

3
Hrvatskoj pojavi njegov pandan Franjo Tuđman da bi mogao započeti krvavi pir na prostoru bivše
Jugoslavije.

Kovačević takođe ispravno uočava da je jednu od ključnih uloga u širenju antibirokratske

revolucije imao dnevni list Politika, posebno njena rubrika “Odjeci i reagovanja” u periodu 1987-
1990. godine. Ton su davali akademici, istaknuti naučnici, umjetnici, pisci, slikari, arhitekte,
advokati, novinari, glumci, generali, političari…Pomenuta rubrika predstavljala je sjajnu ilustraciju
duha vremena, u kojem se Srbija postepeno zatvarala i izolovala od Evrope.

Autor navodi niz saradnika pomenute rubrike među Srbima u Hrvatskoj koji su davali svoj
prilog širenju “antibirokratske revolucije” izvan Srbije. Kovačević svjedoči o uvozu “antibirokratske
revolucije” u Hrvatsku preko Knina početkom 1989. godine, o njihovim nosiocima, o
organizovanju zborova i mitinga, o ikonografiji koja je pratila te zborove i mitinge, o isticanju lika i
djela Slobodana Miloševića. Prva faza širenja “antibirokratske revolucije” završila je osnivanjem
Srpske demokratske stranke februara 1990. godine. Unutar SDS-a, Kovačević tačno identifikuje
dvije struje: umjerenu, koja je bila spremna da srpsko pitanje u Hrvatskoj riješava mirnim i
političkim putem i dogmatsku koja je bila direktno vezana za zvanični Beograd, odakle je dobijala
instrukcije za svoje političko djelovanje. Zaoštravanjem političke situacije radikalna struja, među
Srbima u Hrvatskoj, je sve više jačala odbijajući mogućnost bilo kakvih razgovora i pregovora sa
zvaničnim Zagrebom o mirnom i političkom riješenju srpskog pitanja. Daljom radikalizacijom
političkih prilika u bivšoj Jugoslaviji i jačanjem proustaške struje u hrvatskom narodu i vlasti,
jačao je sve više uticaj Slobodana Miloševića među srpskim narodom u Hrvatskoj, koga su oni
počeli doživljavati kao čuvara Jugoslavije i svog spasioca od HDZ-ovske vlasti. Na Balkanu,
nažalost, veoma uspješno funkcioniše zakon spojenih sudova: jedan nacionalizam pothranjuje i
jača drugi nacionalizam i obrnuto.

Krajem 80-tih počelo je jačanje i širenje hrvatskog nacionalizma. Kada je februara 1989.
godine osnovana Hrvatska demokratska zajednica, započela je postepena rehabilitacija ustaštva
i ustaške ikonografije, jačanje antisrpskih osjećanja i identifikovanje Srba u Hrvatskoj kao
remetilačkog faktora. Politika HDZ-a i njemu sličnih hrvatskih stranaka izazivala je nepovjerenje i
strah kod Srba od ponovnog genocida. Zaoštravanjem krize, umjereniji pojedinci unutar HDZ-a,
koji su bili spremni za politički dogovor sa Srbima sve su više marginalizovani, a jačali su
radikalni elementi koji su srpsko pitanje htjeli da riješe ratom i stvore Hrvatsku bez ili sa što
manje Srba. Dolaskom HDZ-a na vlast u maju 1990. godine politička situacija u Hrvatskoj počela
se dodatno radikalizovati. Novi hrvatski režim počeo je da masovno otpušta Srbe sa posla, da
relativizira ustaške zločine i dozvoljava povratak ustaša iz emigracije, da marginalizuje
narodnooslobodilačku borbu i partizanski pokret, da mijenja nazive ulica i daje im često imena
ličnosti čiji je i sam pomen kod Srba izazivao strah i nepovjerenje, da optužuje kolektivno Srbe da
su protivnici hrvatske države. U narednoj fazi počelo je rušenje spomenika NOB-a, dizanje
srpskih lokala i kuća u vazduh, nestanci pojedinih Srba i konačno ubistva. Tokom 1991-1995.
godine u dijelu Hrvatske, uglavnom van ratnih dejstava dogodili su se mnogobrojni zločini nad
srpskim stanovništvom u nizu mjesta: Gospić, Zagreb, Karlovac, Sisak, Split, Osijek, Pakračka
Poljana, Paulin Dvor, a poslije vojnih operacija hrvatske vojske i na području Ravnih Kotara,
Medačkog džepa i Zapadne Slavonije. Poslije vojne akcije “Oluja”, avgusta 1995. godine, prema
podacima Dokumentaciono-informativnog centra “Veritas”, je ubijeno ili se i dalje vode kao
nestali 1.960 Srba sa Banije, Korduna, Like i sjeverne Dalmacije, među kojima je 1.205 civila, od
toga 522 žene.

Druga zamjerka se odnosi na nedovoljno isticanje uloge međunarodnog faktora u

jugoslovenskoj krizi. Mada primarnu odgovornost za rat imaju Miloševićev i Tuđmanov režim,
značajan dio odgovornosti za jugoslovensku tragediju takođe ima i međunarodna zajednica.
Svojom samo verbalnom osudom i pasivnim posmatranjem ratnih zbivanja, međunarodna
zajednica je, u stvari, ohrabrila srpski i hrvatski režim da rade na ostvarenju svojih velikodržavnih

4
projekata. Međunarodna zajednica, odnosno velike sile su trebale jasno staviti do znanja
gospodarima rata da će protiv njih biti upotrebljena sila ako se odluče za ratnu opciju. Pošto je
međunarodna zajednica, i pored niza mirovnih inicijativa i verbalnih pretnji, u suštini pasivno
posmatrala balkansku klaonicu pune četiri godine, Milošević i Tuđman su računali da će ona
priznati faktičko stanje na terenu, tj podjelu BiH i etnička čišćenja. Međutim u tome su se
prevarili, jer je međunarodna zajednica u Dejtonu barem formalno odbila da prizna rezultate
Miloševićeve i Tuđmanove politike. Danas, poslije skoro osam godina od završetka rata u
Hrvatskoj i BiH moramo, na žalost, priznati da su gospodari rata umnogome uspjeli u realizaciji
svojih ciljeva: prvo, Bosna i Hercegovina je više formalno nego faktički jedna funkcionalna
država; drugo, veliki broj izbjeglica se iz raznih razloga nije vratio u mjesta odakle su izbjegli. Na
taj način se postepeno cementira etničko čišćenje kao jedan od ciljeva ratova vođenih na
prostoru bivše Jugoslavije.

Drago Kovačević u svojoj knjizi pokreće nekoliko suštinskih pitanja. Bez suočavanja sa
prošlošću i istinitih odgovora na ta pitanja nije moguće razumjeti tragične događaje na prostoru
bivše Jugoslavije, nije moguća obnova povjerenja, pomirenje i uspostava trajnog mira i stabilnosti
na ovim prostorima. To su pitanja karaktera rata, ciljeva rata, odnosa prema granicama, odnosa
prema ratnim zločinima i povratak izbjeglica.

Autor zastupa tezu da je rat na prostoru bivše Jugoslavije bio u stvari dogovoreni rat između
hrvatskog režima na čelu sa Franjom Tuđmanom i srpskog na čelu sa Slobodanom Miloševićem
za stvaranje etnički čiste Velike Hrvatske i Velike Srbije na račun Bosne i Hercegovine. Po svom
karakteru to je bio, dakle, rat za teritorije i stvaranje etnički homogenih država. Glavni ciljevi rata,
prema Kovačeviću su bili podjela Bosne i Hercegovine i razmjena stanovništva odnosno etničko
čišćenje. Autor se nedvosmisleno zalaže za očuvanje postojećih granica država nastalih na
području bivše Jugoslavije kao jedan od preduslova trajnog mira i stabilnosti u regionu. I po
pitanju ratnih zločina stav Kovačevića je veoma jasan. On se zalaže za individualizaciju ratnih
zločina, procesuiranje svih osumljičenih za ratne zločine i skidanje kolektivne krivice sa naroda
zbog zločina koje su počinili pojedinci sa imenom i prezimenom.

Događaj koji je, prema Kovačeviću imao ključnu ulogu u krvavom raspletu jugoslovenske
krize bio je susret dvojice gospodara rata marta 1991. godine u Karađorđevu, o kojem autor piše
na više mjesta u knjizi. Tamo su prema do sada dostupnim izvorima Milošević i Tuđman
dogovorili podjelu Bosne i Hercegovine i razmjenu stanovništva. Prema nekim autorima,
Milošević i Tuđman sastali su se preko 40 puta, bilo javno bilo tajno, što dovoljno govori o
partnerskim odnosima dvojice najodgovornijih političara za ratnu tragediju na prostoru bivše
SFRJ. Svoj doprinos stvaranju atmosfere nepovjerenja, straha i mržnje između Bošnjaka, Srba,
Hrvata dao je i Alija Izetbegović, lider Stranke demokratske akcije, vodeće političke partije
Bošnjaka u BiH. Velikodržavna politika Miloševića i Tuđmana značila je ustvari smrtnu presudu
srpskom narodu u Hrvatskoj. Srbi iz Hrvatske su predviđeni za naseljavanje prostora Republike
Srpske odakle su protjerani Bošnjaci i Hrvati, kao i za naseljavanje Kosova gdje bi dobili ulogu
Miloševićeve pretorijanske garde prema Albancima.

Pošto su gospodari rata znali da svoje ciljeve ne mogu ostvariti mirnim putem, bilo je
neophodno nastaviti sa širenjem međusobnog nepovjerenja, straha i mržnje, a zatim gurnuti
srpski i hrvatski narod u jedan besmisleni rat. Tu ulogu su veoma uspješno odradili i srpski i
hrvatski režimski mediji. Da bi Srbi i Hrvati pristali da međusobno ratuju za svete srpske i
hrvatske interese bilo je potrebno da se Srbi uvjere da su svi Hrvati ustaše, a Hrvati da su svi
Srbi četnici.

Što se srpske strane tiče, pored režimskih medija u Beogradu, prema Kovačeviću, važnu
ulogu u pripremi rata u Hrvatskoj ji imala Miloševićeva tajna policija odnosno Služba državne
bezbednosti, paravojne formacije, obmanjivačka i lažna Šešeljeva priča o granici Velike Srbije na

5
liniji Karlovac – Karlobag - Virovitica. Sredstva koja su korištena u funkciji radikalizacije bila su
slijedeća: dizanje hrvatskih kuća i lokala u vazduh, maltretiranje i ubojstva pojedinih Hrvata,
režirane akcije kao što su bombardovanje banskih dvora i Dubrovnika, pokušaj ubojstva
Miroslava Mlinara i dr. Pretvaranjem Jugoslovenske narodne armije u Miloševićevu vojsku u ljeto
1999. godine završen je proces stavljanja pod kontrolu svih relevantnih institucija u Srbiji.

Da bi krenuo u realizaciju projekta podjele Bosne i Hercegovine i razmjene stanovništva sa

svojim partnerom Tuđmanom Milošević je morao prije toga krenuti u etapno riješavanje srpskog
pitanja u Hrvatskoj. Bilo je jasno da Srbi u Hrvatskoj neće pristati da mirnim putem napuste svoje
stanove, kuće i imanja, pa je stoga bilo potrebno da se gurnu u rat. S druge strane, s obzirom na
radikalizovanu političku situaciju u Srbiji koju je sam stvorio, bilo je opasno po njegovu vlast da
sve Srbe u Hrvatskoj jednostavno prepusti Tuđmanu. Iz područja u kojima su predstavljali
manjinu stanovništva u Hrvatskoj Srbi su bili prinuđeni da se iseljavaju već tokom 1991. godine iz
straha za vlastitu bezbjednost.

U područjima gdje su bili većina Srbi su se samoorganizovali i stvarali sopstvene organe

vlasti koji su bili, u najvažnijim segmentima, pod kontrolom Miloševićevog aparata. Kod većine
krajiških Srba stvorena je na početku rata iluzija da je Milošević garancija njihove bezbjednosti i
opstanka na svojim imanjima. Kako se približavao tragični kraj, oni su osjećali sve više
nesigurnost i strah za sopstvenu budućnost zbog nedefinisanog statusa Republike Srpske
Krajine. Drago Kovačević svjedoči da je Milošević izgradio paralelan sistem vlasti u RSK, koji je
imao zadatak da onemogući stvaranje autonomne i autentične političke opcije koja bi bila
alternativa njegovoj politici. Takvi pokušaji sprečavani su i na najrazličitije načine: od prijetnji,
hapšenja, zatvaranja i prebijanja do progona pod prinudom i ubistava.

Stvaranje Republike Srpske Krajine, posmatrano u kontekstu dogovora Tuđman - Milošević

bio je u stvari prijelazna faza prije konačnog iseljenja, dok gospodari rata ne namire svoje
velikodržavne apetite na račun Bosne i Hercegovine. Kovačević piše o susretima glavnih
realizatora Tuđmanove i Miloševićeve politike u BiH, Mate Bobana i Radovana Karadžića; iznosi
niz primjera vojne saradnje hrvatskih i srpskih snaga u BiH protiv Bošnjaka; ističe tezu da je
državu Fikreta Abdića u zapadnoj Bosni stvorio Milošević odnosno njegove specijalne snage za
Tuđmana; iznosi provokativnu tezu da je poslije zahlađenja odnosa sa rukovodstvom Republike
Srpske 1994. godine, Milošević stvorio od svojih slijedbenika dvije struje: mirovnu na čelu sa
Mikelićem i ratnu na čelu sa Martićem. Jedan od prozirnih trikova, koji je trebao da skrene pažnju
sa realnih problema, prema autoru, bilo je često preduzimanje akcija oko ujedinjenja RS i RSK.
Na taj način Milošević je kupovao vrijeme, do konačne realizacije svog dogovora sa Tuđmanom
o podjeli BiH i preseljenju stanovništva.

Na kraju knjige autor donosi portrete četiri najznačajnija srpska političara koji su svojim
političkim djelovanjem obilježili razdoblje kraja 80-tih i prve polovine 90-tih na području Hrvatske
odnosno RSK: Jovana Raškovića, Milana Martića, Milana Babića i Borislava Mikelića. Izuzev
Raškovića koji je umro sredinom 1992. godine, preostala trojica su bila politički značajna samo
za vrijeme trajanja RSK. Nestankom RSK u ljeto 1995. godine. završena je, faktički njihova
politička karijera. Političko aktiviranje Mikelića od strane Miloševića nakon osnivanja Komiteta za
izbjegla i raseljena lica više nije bilo toliko politički relevantno. U najkraćem rečeno Kovačević
ocjenjuje Raškovića i Babića i pored njihovih radikalnih stavova u pojedinim fazama, demokratski
orijentisanim političarima koji su bili spremni da srpsko pitanje u Hrvatskoj rješavaju mirnim
putem i političkim sredstvima. Nasuprot njima, Martića i Mikelića ocijenjuje kao eksponente
Miloševićeve politike koji su, između ostalog, imali zadatak da sprečavaju pojavu i artikulisanje
alternativne politike u RSK u odnosu na Miloševića.

Treća zamjerka autoru odnosi se na nedovoljno isticanje negativne uloge M. Babića,

posebno u periodu 1990-1991. u kome je on svojim radikalnim stavovima, u suštini, dao puni

6
doprinos jačanju i učvršćenju Miloševićeve politike među krajiškim Srbima. Takođe on ne govori
kritički o političkom programu i djelovanju Srpske demokratske stranke Krajine koja je, nakon
izbora krajem 1993. godine, postala najjača politička snaga u Krajini. Najzanimljiviji dio knjige
odnosi se na pregovore vezane za tzv. Plan Z-4. Svjedočenja Drage Kovačevića kao jednog od
neposrednih učesnika u pojedinim fazama razmatranja Plana Z-4 nam dočaravaju atmosferu i
uloge pojedinih aktera u tome presudnom trenutku po sudbinu krajiških Srba i zbog toga to je
njihova prvorazredna vrijednost. Posebnu vrijednost ove knjige predstavlja i autorova spremnost
na suočavanje sa nedavnom prošlošću, identifikovanje suštinskih pitanja i davanje odgovora na
ta pitanja kao doprinos otrežnjavanju srpskog naroda od iluzija i zabluda i odbacivanju onog
koncepta srpskog nacionalnog programa u čijem je središtu pogrešno shvatanje srpskog
nacionalnog pitanja kao državnog i teritorijalnog, a ne demokratskog i civilizacijskog.

Miodrag Linta

7
 UMJESTO UVODA

Prostor bivše Jugoslavije ili još preciznije, prostor zapadnog Balkana (uključuje Albaniju,
isključuje Sloveniju) će biti još dugo vremena osjetljiva tačka na evropskoj mapi, iako se čini da je
prošao najopasniji period od deset godina ratovanja, pustošenja i društvenog propadanja ovog
prostora, naroda koji ga naseljavaju i njihovih država. Napisano je mnogo knjiga i urađeno studija
i analiza, pa se čini kako je pojašnjavanju te drame teško dati konstruktivan doprinos. Ipak
postoje aspekti koji su do sada ostali nesagledani i mnoštvo nepoznatih detalja koji mogu
obogatiti spoznaju.

Haški tribunal za bivšu SFRJ dobija sve značajniju ulogu u objektivizaciji slike o predmetnom
periodu, ali sam po sebi ima ograničenja. Ova institucija je sebi prvenstveno stavila u zadatak
utvrđivanja lične odgovornosti za zločine, subjektivizaciju krivice, i samo posredno može nuditi
premise za objektivne zaključke o ukupnom političkom i istorijskom kontekstu raspada SFRJ,
političkim projektima koji su omogućili zločine, te mjestu i ulozi tradicionalnih institucija (vlada,
političke stranke i pokreti, crkva, akademija nauka, univerzitet, vojska, državni mediji) balkanskih
naroda u tim zbivanjima i procesima. Na prostoru bivše SFRJ su se srela tri velikodržavlja,
srpsko, hrvatsko i albansko, kao i jedna težnja za stvaranjem islamske države u djelu BiH i bar tri
izrazito jake težnje malih naroda za nacionalnom državom. Ono što je u datim okolnostima
isplivalo na površinu jeste nacionalizam, pa i fašizam malih balkanskih naroda, čiji je pojavni oblik
bio strašniji samom činjenicom da su ga prihvatile vladajuće elite. Te elite nisu imale
demokratske projekte za rješenje krize, već su kalkulisale sa sukobom i ratom kao realnom
opcijom, bez obzira što im je retorika bila podešena za vanjsku upotrebu.

Danas vidimo nedovoljnu spremnost ključnih činilaca svih balkanskih država i društava za
postratno suočavanje sa prošlošću.

To možemo objasniti različitim uzrocima koji se prepliću.

Prepoznaćemo tu krhke demokratske institucije, nedostatak demokratskih tradicija,

korupciju, gusto ispletenu kriminalnu mrežu, isfrustriranost nasiljem i propagandom, višak
populizma, katastrofalnu ekonomiju, niske moralne i kulturološke standarde. Sve to ometa
samospoznaju i sprečava razumno svođenje računa.

Ipak, pritisak spoljnih faktora (međunarodna zajednica), razvoj institucija civilnog društva,
rijetki nezavisni mediji, i strah društvenih elita od međunarodne izolacije, utiču da suočavanje
otpočne.

Haško priznanje krivice od strane Biljane Plavšić kao i neka haška svjedočenja važnih ljudi o
proteklim zbivanjima, na određeni način su napravili pukotinu u brani zavjere ćutanja i napravile
prolaz za prodor istinitih činjenica vezanih za ratna zbivanja. Još izrazito jaki ratni lobi,
kombinovan sa organizovanim interesima da se ukupno srpsko društvo konzervira, pokušava da
zločine, kriminal i novu preraspodjelu stvorenu na tom osnovu predstavi kao borbu za interese
ukupnog srpskog naroda. Ništa bolje i ništa drugčije nije u Hrvatskoj. U tom smislu postoji čitav
politički, medijski i kriminalni pokret još tako žilav da prijeti, ubija i ne da nikakvo suočavanje sa
prošlošću. Interpretacija činjenica nije na potrebnom i za istinu neophodnom nivou iako vrlo važni
detalji izlaze na vidjelo. Tako značajni vojni eksperti koji su bili u posmatračkoj misiji Evropske
unije u Dubrovniku otvoreno se pitaju zbog čega je JNA napadala Dubrovnik a kada ga je već
napala zašto ga nije zauzela. Ta svjedočenja kažu da Dubrovnik praktično nije bio branjen grad.
Ako nije bilo logike u vojničkom smislu, onda se mora ozbiljno razmisliti kakva je bila politička
logika te akcije, jer je upravo Dubrovnik bio razlog preuranjenog međunarodnog priznanja
Hrvatske.

8
 Te činjenice će svakako omogućiti i sveobuhvatnija naučna istraživanja i analize o
fenomenima prvi put viđenim i to sa istorijskog, politikološkog, sociološkog, etičkog i pravno-
krivičnog aspekta.

Kompetentna istraživanja prvenstveno treba da daju odgovor na slijedeća pitanja: kako su

bila moguća tako grozna zbivanja, koliko su ta zbivanja bila pripremljena i kontrolisana od strane
nacionalnih elita, koliko su nacionalne elite bile međusobno kooperativne u kreiranju balkanskog
zla, kada je otpočela priprema za raspad SFRJ, koje društvene snage su bile nosioci tih
priprema, ko su bili izvođači radova i zbog čega su primjenjena zločinačka sredstva u ostvarenju
tih ciljeva.

Ovim tekstom imam namjeru da bacim malo svjetla na zbivanja u Kninu, Krajini drugim
dijelovima Hrvatske i njihovoj povezanosti sa zbivanjima u Republici Srpskoj, Beogradu i
Zagrebu.

Način na koji sam te stvari lično vidio, iskustvo iz kaveza razapetog između Hrvatske Franje
Tuđmana i Srbije Slobodana Miloševića možda nisu veliki doprinos istini ali su svakako
autentično proživljeno iskustvo i ta dimenzija nije upitna.

Upotrijebio sam za Krajinu pojam Kavez. Ona je to cijelo vrijeme rata bila. To je na neki
način i danas, osam godina po okončanju rata. Isti pojam i isti kriteriji se mogu upotrijebiti za
čitavu srpsku zajednicu u Hrvatskoj.

Zato je Kavez najadekvatniji naziv ovoga teksta i možda je u taj pojam najvjernije sabijeno
ono što se sa Krajinom i čitavom srpskom zajednicom u Hrvatskoj događalo. U kavezu je idealna
atmosfera za sve moguće manipulacije jer nema izbora. Rezultat sinhronizovanog napora
Miloševića i Tuđmana, njihovih aparata sile i političkih policija je etničko čišćenje Srba iz
Hrvatske, zločini protiv čovječnosti i uništavanje vrijednosti civilizovanog svijeta.

Kada je već daleke 1997. godine Franjo Tuđman podnosio Saboru Hrvatske izvještaj o
stanju države i nacije kao najveći rezultat svoje politike naveo je nestanak Srba iz Hrvatske i
njihovo svođenje na minornu skupinu koja nikada više u Hrvatskoj neće moći biti politički subjekt.
Iz pragmatično-političkih razloga nije pomenuo koliku je podršku za taj rezultat imao od svog
vjernog saveznika Slobodana Miloševića.

Upravo će ovaj aspekt tragedije Srba iz Krajine i drugih dijelova Hrvatske biti centralni motiv
ovog teksta. Toliko je u cijeloj priči zločinačke prevare da je komplikovano ono što je istina
prihvatiti istinom. Laž je proglašena istinom i smještena u sfere oslobodilačkog, domovinskog,
patriotskog, državotvornog, civilizovanog umjesto da je razgolićena kao najobičniji razbojnički
dogovor, zločin nad mirom, zločin nad istorijom, zločin nad civilima i zločin radi enormnog
bogaćenja. Kod intelektualnog djela evropske javnosti taj proces, čiji su osnovni pokretači i
kontrolori Franjo Tuđman i Slobodan Milošević, opisan je najčešće kao etničko čišćenje, poseban
zločin protiv čovječnosti, ali je na žalost u jednom dijelu te javnosti prihvaćen i kao nužno zlo,
kako bi se odnosi na Balkanu stabilizovali. Naravno da je prihvatanje rezultata zločina nečastan
čin, ali to nije prvi put u istoriji da pragmatični interesi prevladaju nad elementarnim moralom.
Zato se moglo dogoditi da upravo Franjo Tuđman, Slobodan Milošević i Alija Izetbegović zajedno
potpisuju mir u Dejtonu, a da im svjedoče i aplaudiraju najviši predstavnici svjetskih sila.

9
KRATAK ISTORIJSKI PREGLED EGZISTIRANJA SRBA U HRVATSKOJ

Prisustvo Srba u današnjoj Hrvatskoj registruje se od 14 vijeka, od kada datiraju i spomenici

kao što su manastiri Krka, Krupa i Dragović u Dalmaciji.

Naročito je intezivno doseljavanje u 16 i 17 vijeku iz Bosne, Srbije, Crne Gore i Hercegovine.

Tako su Srbi postajali vojni faktor u austrijskoj odbrambenoj koncepciji naspram Turske, kroz
Vojnu Krajinu koja je egzisirala do 1881. godine. U Vojnoj Krajini, Srbi su bili obavezni da brane
prostor od turskih nadiranja, ali su imali, za ono vrijeme, značajne privilegije koje su im
omogućavale da ne budu u kmetskom zavisnom odnosu već da uživaju veći stepen slobode i
ekonomske nezavisnosti od tadašnjeg seljaštva u Austro-Ugarskoj.

Teritorijalno, Srbi su većinski naseljavali Sjevernu Dalmaciju, Liku, Kordun, Baniju, a u

značajnom procentu participirali u stanovništvu zapadne i istočne Slavonije. Imali su pet crkvenih
eparhija. Krajem 19 i početkom 20 vijeka stvorili su značajne nacionalne institucije, kulturna
društva, prosvjetne ustanove, štampana glasila, političke partije, privredna udruženja, banke,
dakle sve ono što je značilo solidno nacionalno konstituisanje. Među Srbima iz Hrvatske bila je
popularna i široko prihvaćena jugoslovenska ideja. Nju su prihvatali najpoznatiji i najznačajniji
predstavnici srpskog naroda kao što je Nikola Tesla ili Milutin Milanković, a ta ideja je bila kopča i
prirodna težnja da srpski narod i bliski južnoslovenski narodi žive u istoj državi.

Političke stranke Srba iz Hrvatske imale su periode saradnje, ali i sukoba sa hrvatskim
političkim strankama. Pred kraj 19. vijeka od najekstremnijih hrvatskih političkih faktora dobili su
kvalifikativ remetilačkog faktora koji je smetnja hrvatskoj samostalnosti i strano tijelo u
nacionalnom hrvatskom biću.

Pamte se i dva politička sudska procesa početkom dvadesetog vijeka protiv politički
eksponiranih srpskih predstavnika iz Hrvatske poznati pod nazivom Veleizdajnički proces i
Frijdungov proces. Značaj tih procesa se ipak više veže za tadašnje odnose između Kraljevine
Srbije i Austro-Ugarske, nego za srpsko-hrvatske odnose.

U prvom svjetskom ratu Srbi iz Hrvatske u velikom broju participiraju u dobrovoljačkim

jedinicama na strani Kraljevine Srbije, a protiv Austro-Ugarske i oduševljeno dočekuju stvaranje
Kraljevine SHS. Za taj angažman veliki broj porodica srpskih dobrovoljaca na strani Kraljevine
Srbije će biti nagrađen kolonizacijom u Vojvodinu, Makedoniju i na Kosovo. U novoj državi koja
ipak nije odgovorila svim njihovim potrebama i razvoju, Srbi iz Hrvatske su bili većinski politički
organizovani kroz Demokratsku stranku (1919-1924), da bi nakon odvajanja Pribićevićeve grupe,
pristali uz Samostalnu demokratsku stranku (SDS). Također, Pašićevi radikali su imali među
njima značajan broj pristalica. Pribićević i njegovi demokrati bili su pristalice integralnog
jugoslovenstva na tragu političkog projekta Aleksandra Karađorđevića. Radikali, među kojima se
naročito isticao po toj ideji Stojan Protić, i čija je osnovna politička parola bila Balkan Balkanskim
narodima bili su protiv jugoslovenske države i forsirali srpsku državu koja bi objedinila srpske
krajeve i srpske zemlje, zalažući se da i Hrvati imaju državu na svom etničkom prostoru.
Međutim, Nikola Pašić, lider radikalne stranke, suočen sa činjenicom da bira između vlasti
prihvatanjem jugoslovenske ideje, na jednoj strani i opozicije uz insistiranje na nacionalnoj
srpskoj državi, kao pragmatičar je odabrao vlast, bez obzira što se i vođa radikala u Vojvodini,
Jaša Tomić, zalagao za to da Hrvate treba podržati da grade svoju državu. Kasnije će Pribićević
imati obrt u svojoj politici i stupiti u koaliciju sa najvećom hrvatskom strankom HSS. Nakon
sukoba s kraljem Aleksandrom Karađorđevićem on će biti interniran i proganjan. Opterećena
mnogim problemima, ta država nije odgovorila na stvarne razvojne, nacionalne i socijalne
potrebe naroda.

10
 Drugi svjetski rat, njemačko-italijanska okupacija, kao i stvaranje ustaške NDH u tom okrilju
doveli su do najtežeg mogućeg stradanja Srba u Hrvatskoj, Bosni, Hercegovini i Srijemu.
Egzekutori su bili hrvatski fašist, ustaše. i za kratko vrijeme je pobijen veliki broj ljudi. Nestajala
su čitava sela, ljudi ubijani na najmonstruoznije načine, osnivani koncentracioni logori, vršeno
nasilno prevođenje u katoličku vjeru, rušene crkve, a u toj monstrum državi Srbi bili ljudi van
zakona.

Teško je reći koliki broj Srba je ubijen, koliki protjeran u Srbiju, a koliki preveden u
katoličanstvo, ali je uveliko provođen projekat hrvatskih ustaša poznat pod devizom „trećinu
pobiti, trećinu iseliti i trećinu pokatoličiti“. Jedino je italijanska okupaciona zona, prostor Bukovice
i Ravnih Kotara bio pošteđen genocida. Taj fašistički, ustaški teror izazvao je ustanak Srba u
Hrvatskoj, a ustanički pokret će se 1942. godine podijeliti na dva dijela. U Hrvatskoj je veći dio
ustanika organizovan kroz partizanski antifašistički pokret a u Sjevernoj Dalmacij, nekim
dijelovima Like i na Tromeđi, egzistirao je i četnički pokret. Partizanskom pokretu na području
Hrvatske je prišao značajan broj Hrvata-antifašista. U njemu je srpsko prisustvo bilo zastupljenije
sve do 1943. godine. Četnički pokret je ostao izolovan na tromeđi Like Bosne i Dalmacije i sveo
se na Dinarsku diviziju Momčila Đujića. Četnici su u Dalmaciji imali ulogu u ustanku protiv NDH i
ustaškog terora, ali su kasnije sarađivali sa italijanskim i njemačkim okupacionim vlastima i
primali njihovu pomoć u oružju i hrani. Provodili su ograničene represivne akcije protiv hrvatskih
sela u Dalmaciji i dijelu Dinare sa bosanske strane i obračunavali se sa ideološkim protivnicima,
pripadnicima partizanskog pokreta i njihovim porodicama. U političkom smislu su bili vezani za
ravnogorski pokret Draže Mihajlovića, ali je Momčilo Đujić imao potpunu autonomiju na terenu.

Dominacija, a kasnije i potpuno rukovodstvo partizanskog pokreta od strane komunističke

partije uticao je na to da je u nju ušao veliki broj Srba iz Hrvatske. Ova činjenica će odigrati
značajnu ulogu u političkom životu Srba iz Hrvatske u drugoj polovini dvadesetog vijeka.

Zbog zajedničke borbe protiv okupacije i fašizma, 1944. godine u Topuskom je donesen
državotvorni akt federalne Hrvatske u kome su Srbi bili konstitutivni faktor, uz garancije
ravnopravnosti sa Hrvatima i osnivanja i razvijanja nacionalnih institucija.

Oslobođenje od fašizma i stvaranje Titove FNRJ, Srbi iz Hrvatske, iako iscrpljeni ratom i
stradanjima, dočekali su sa velikim nadama. Iako su cijelo vrijeme trajanja te države, krajevi u
kojima su oni većinski živjeli u Hrvatskoj bili ekonomski i komunikacijski nerazvijeni i
zapostavljeni, tu državu su doživljavali kao dobar okvir za realizaciju svojih nacionalnih, socijalnih
i razvojnih težnji. Za učešće u partizanskim jedinicama, Srbi iz Hrvatske nagrađeni su položajima
u vojsci, policiji i dodjelom zemlje u agrarnoj reformi, uglavnom u Vojvodini gdje će ih u
„vlakovima bez voznog reda“ otići veliki broj, naročito iz Dalmatinske Zagore i Like, ali i drugih
područja Hrvatske. O njima će država voditi pristojnu brigu kroz sistem boračke zaštite, stipendija
za školovanje i još nekih pogodnosti koje su iz tog sistema proizilazile.

11
 POLITIČKA KRETANJA MEĐU SRBIMA IZ HRVATSKE U DRUGOJ
JUGOSLAVIJI (1945-1989)

Ovo pitanje je važno kvalitetno obraditi jer je u njemu sadržan značajan dio potencijala koji
će uticati na kasnija tragična događanja i praktičnu nemogućnost srpske zajednice u Hrvatskoj da
pruži adekvatan odgovor na raspad SFRJ i da artikuliše autentičan program kroz institucije
nacionalne zajednice. Srbi iz Hrvatske su imali potvrđeno pravo na održavanje i razvoj
nacionalnih institucija u Hrvatskoj. Prvi opšti Sabor Srba iz Hrvatske održan je u Zagrebu 1945.
godine i prema kazivanju učesnika na njemu je bilo prisutno preko trideset hiljada ljudi.
Donesena su za tu priliku prigodna dokumenta i deklaracije. Osnovano je kulturno društvo
„Prosvjeta“ i tu se stalo. Eksperimenti i utopije koje je postratna vlast pokušavala da presadi iz
sovjetskih udžbenika na sve oblasti života nisu se primale i sistem je pribjegavao represiji.
Oštricu te represije su osjetila i trojica vodećih srpskih političara u Hrvatskoj, Rade Žigić, Stanko
Opačić i Dušan Brkić. Oni su se usudili da postave pitanje bržeg razvoja nedovoljno razvijenih i
ratom razorenih područja u Hrvatskoj u kojima su Srbi većinski živjeli. Proglašeni su
informbirovcima jer je to onda bila etiketa koja se lako lijepila, a teško skidala. Uhapšeni su a
Žigić čak i ubijen na Golom Otoku. Slična stvar se dogodila na Kordunu 1944. godine kroz
eliminaciju Veljka Koraća i jedne grupe intelektualaca. Međutim, ne bi trebalo donositi zaključke
kako je to bila isključivo hrvatska zavjera protiv srpskih interesa u Hrvatskoj. Prije bi se moglo
reći da je to bio stil i način na koji su onda završavali ljudi koji nisu bili na liniji. Nacionalno je
potiskivano u ime jugoslovenstva i čak je preovladavalo mišljenje da u tome trebaju prednjačiti
Srbi-komunisti. Uostalom pod potpuno drugim objašnjenjima diskvalifikovani su i Hrvati. Također,
treba naglasiti da je učešće Srba u strukturama vlasti i partijskoj hijerarhiji u Hrvatskoj bio iznad
njihovog učešća u strukturi stanovništva.

Generalno, do Brionskog plenuma održanog 1966. Godine, na vlasti u Jugoslaviji i Hrvatskoj

kao njenoj članici, bila je tvrda dogmatska struja koja se zalagala za centralistički uređenu
državu, koju je personalno označavao Aleksandar Ranković. Među srpskim kadrovima u
Hrvatskoj on je uživao veliku popularnost. i njegovim padom na Brionskom plenumu ovi kadrovi
su izgubili uporište. Taj događaj je ojačao pozicije nekih hrvatskih komunističkih kadrova koji su
se zalagali za veću samostalnost republika, pa čak izražavali nacionalističke i separatističke
težnje. Za Titov način vladanja bilo je karakteristično, da je on, kad god bi osjećao moguće
probleme oko funkcionisanja Jugoslavije prilazio reformama koje su davale više vlasti članicama
federacije, odnosno republičkim partijskim elitama. Naravno gledao je da u tim odnosima on
ostane ključni politički arbitar.

Nakon Brionskog plenuma nastaju kadrovske čistke i vrši se priprema za preuređenje države
sa osnovnom idejom ojačavanja položaja i uloge federalnih jedinica. Počinje rad na ustavnim
promjenama i 1968. godine se na javnoj sceni vide pomjeranja do tada vrlo neobična za jednu
komunističku državu. Partijski i državni vrh u republikama, pa i sam Tito, postaju tolerantniji
prema nosiocima ideja i prema ponašanjima pojedinaca i grupa koji su odudarali od oficijelnog
mišljenja. Tako u Hrvatskoj grupa intelektualaca, među kojima književnik i Titov lični prijatelj
Miroslav Krleža, traže reviziju jezičkog dogovora i pravo da književni jezik zovu nacionalnim
imenom. Do tada se jezik zvao srpskohrvatski. Sve češće su se mogli čuti zahtjevi da republike
samostalno raspolažu deviznim sredstvima ostvarenim na svojoj teritoriji. Nosilac tih ideja postaje
partijsko rukovodstvo Hrvatske, a simboli te politike su bili Savka Dapčević i Mika Tripalo. Na
početku su oni imali Titovu podršku što je značilo da mogu radikalno postavljati zahtjeve o
ustavnom preuređenju. Kroz tri godine reformi u Hrvatskoj, vrlo bučna i masovna je postala
hrvatska nacionalistička struja, a na političkim skupovima i nekim medijima mogle su se čuti
fašističke poruke koje su kod Srba izazivale strah i strepnju. Pored toga, političke partijske elite

12
pojedinih republika počele su dokazivati kako su u situaciji da ih drugi eksploatišu. Tako se
dogodilo da su Ekonomski instituti svih republika, po svjedočenju zagrebačkog profesora Branka
Horvata, 1970. godine uspjeli izračunati svaki pojedinačno, da je njihova republika eksploatisana
i u podređenom položaju u odnosu na druge, što je bila logička vratolomija, jer se postavljalo
pitanje ko je onda eksploatator.

Politički predstavnici Srba iz Hrvatske se u opisanoj situaciji slabo snalaze. Neki, poput
Srećka Bijelića, ponašaju se kao predstavnici hrvatske političke elite, dok Milutin Baltić, Dušan
Dragosavac, Jovo Ugrčić i drugi zauzimaju dogmatsku poziciju i traže obračun. Nakon velikih
studentskih demonstracija u Zagrebu, taj obračun se desio decembra 1971. godine uz primjenu
represije i velike partijske, državne i privredne čistke. Obračun je inicirao Tito lično, jer bez
njegovog zahtjeva to, po tada postojećoj političkoj tehnologiji nije bilo moguće.

Sljedeće godine Tito će se obračunati sa liberalnim državnim i partijskim rukovodstvom u

Srbiji i tako onemogućiti reforme koje bi vodile ka demokratizaciji, društvenog političkog i
privrednog života u Jugoslaviji.

Postavlja se pitanje šta su Srbi u Hrvatskoj mogli dobiti započetim reformama u Hrvatskoj, uz
uslov da su pronašli adekvatan politički odgovor. Mogli su postići novi politički sporazum sa
predstavnicima hrvatskog naroda. Budući da je hrvatskoj političkoj eliti bio neophodan konsenzus
za političke ciljeve koje su postavili, srpska pozicija za novi politički sporazum je bila povoljna.
Pored toga, što je posebno važno naglasiti, liberalno partijsko rukovodstvo u Srbiji, na čelu sa
Markom Nikezićem i Latinkom Perović, imalo je jasan stav da ne vodi starateljsku politiku prema
Srbima van Srbije, i posebno da misija Srbije nije da bude čuvar Jugoslavije. Oni su smatrali da
Srbija treba da se okrene sebi, te da političku i svaku drugu energiju usmjeri na vlastitu
modernizaciju. Srpsko nacionalno pitanje oni nisu posmatrali kao državno i teritorijalno, već kao
demokratsko i civilizacijsko. Na toj političkoj platformi, srpsko rukovodstvo bi u saradnji sa
hrvatskim rukovodstvom našlo demokratsko rješenje srpskog pitanja u Hrvatskoj, bez obzira na
sudbinu Jugoslavije.

Međutim, u Hrvatskoj, Srbi nisu imali autentične već oktroisane predstavnike, kao i Hrvati,
tako da demokratsko razrješenje konflikta nije bilo moguće. Bilo je pokušaja da se formira
alternativa kroz kulturno srpsko društvo „Prosvjeta“, ali je taj pokušaj bio neuspješan, jer
„Prosvjeta“ za to nije imala kapacitete, a njene aktivnosti na vrijeme je blokirala politička policija,
pa je ona poslužila u obračunu koji je na političkoj sceni Hrvatske usljedio. Bučnije i neopreznije
aktiviste „Prosvjete“ su sudili zbog nacionalizma ili kažnjavali profesionalnom degradacijom i
partijskim kaznama, kako bi se dobio privid simetrije i lakše prihvatila represija prema
nepoćudnom hrvatskom političkom faktoru.

Samo ću navesti slučajeve prof. Svete Rađenovića iz Knina koji je osuđen na šestomjesečni
zatvor, ing. Momčila Dobrijevića, koji je smjenjen sa mjesta direktora i profesionalno degradiran, i
Srđana Raškovića, tada maturanta kninske gimnazije, isključenog iz škole sa zabranom
polaganja mature u Hrvatskoj.

Ključni politički mentori srpskih partijskih kadrova u Hrvatskoj bili su generali rodom iz
Hrvatske, ratni kadrovi, poput Đoke Jovanića, Rade Bulata, Nikole Vidovića, Dušana Pekića,
Joše Durbabe i drugih. Na izvjestan način, oni su posredovali kod Tita da se dogode politički
obračuni. Rezultat je bio uklanjanje prve postave među hrvatskim partijskim kadrovima, veći broj
pravomoćno osuđenih, veliki broj profesionalno degradiranih i može se kazati da je to bio jedan
po opsegu veliki represivni zahvat. Tačno je da je na hrvatskoj političkoj sceni bilo mnogo
političkog primitivizma, prijetećeg šovinizma i povampirenog ustaštva na retoričkoj ravni, i da je
većina Srba obračun jedva dočekala. Ispostaviti će se da je ukupna hrvatska politička elita koja je
preuzela vlast 1990. godine bila podvrgnuta nekom obliku represije 1971. i kasnijih godina.

13
 Ovim nemam namjeru davati popust onima koji su u okviru hrvatskog proljeća bili nosioci
destruktivnih i fašisoidnih projekata, a takvih je svakako bilo, ali je pod devizom borbe protiv tih
projekata, počišćen i onaj dio elite okrenut demokratizaciji i liberalnim idejama uređenja društva.
Nakon čistki u Hrvatskoj pristupilo se smjenjivanju liberalne partijske, državne i privredne elite u
Srbiji.

Intezivno se radilo na ustavnim promjenama, i od 1974. godine dolazi novi period. Ustavom
od 1974. godine federalne jedinice su dobile veći stepen samostalnosti, a njihovi međusobni
odnosi su se usaglašavali kroz SKJ. Ako bi se pojavili problemi tu je bio Tito kao vrhovni arbitar, i
na taj način bi se razrješavali problemi u funkcionisanju sistema. Rasle su i bile neskrivene želje
za što većim stepenom samostalnosti među federalnim jedinicama, čak do potpune nezavisnosti
i bilo je očigledno da nakon Titove smrti slijede veliki potresi.

U Hrvatskoj je Ustavom iz 1974. godine srpska zajednica ostala konstituentom države, ali
njeni politički predstavnici tu činjenicu nisu uopšte registrovali osim kada bi na dnevnom redu bio
kadrovski raspored. Ključne pozicije su držali oni kadrovi koji su se istakli u obračunu sa
hrvatskim proljećem. To su Dušan Dragosavac, Milutin Baltić, Jovo Ugrčić, Đuro Kladarin, Tode
Čuruvija, sve ratna ekipa, uglavnom dogmatskih gledanja i ideološke isključivosti. Njima se ne
može odreći sposobnost dobrih tehnologa vlasti, ali je isto tako bilo potpuno jasno da su oni bez
vizije o tome što nakon Titove smrti čeka Jugoslaviju, Hrvatsku i Srbe u Hrvatskoj.

Potrebno je reći da je sedamdesetih godina počelo ulaganje u krajeve u Hrvatskoj koje su

nastanjivali Srbi. Investiralo se u infrastrukturu, privredu i društveni standard. Ovaj period se
pamti po obrazovnoj ekspanziji. Veliki broj mladih ljudi sa tog prostora se školovao i završavao
fakultete. Međutim, u nacionalnom smislu pravila se idilična atmosfera beskonfliktnosti, gurani
pod tepih svi problemi i protivrječnosti. Tako je 1980. godine aktom Ministarstva prosvjete
Hrvatske ukinuta posljednja srpska institucija, kulturno društvo „Prosvjeta“ kao nepotrebno i
suvišno. To je obrazloženo njenom neaktivnošću, ali su poslane jasne poruke srpskoj zajednici
da joj ne trebaju posebne nacionalne institucije.

Srpska državna i partijska elita u Hrvatskoj je postala čuvarom ideološke čistoće srpske
zajednice. Takva politika je ostavila posljedice. Jedan od indikatora je popis stanovništva iz 1981.
godine gdje se u Hrvatskoj više od trista hiljada građana izjasnilo kao Jugosloveni. Najveći dio
ovako opredjeljenih bili su Srbi.

Titova smrt je zbunila vlast u bivšoj SFRJ, kao i vlast u Hrvatskoj. Odmah je poslana politička
poruka: I poslije Tita - Tito. To je trebalo da znači da se ništa bitno neće mijenjati. Međutim. bilo
je jasno da se ulazi u period ili nove transformacije SFRJ ili njenog raspada. Već 1981. godine
počinju demonstracije Albanaca na Kosovu sa jasnim političkim zahtjevima za samostalnost. Iz
Slovenije se, preko već uspostavljene alternativne scene. formulišu zahtjevi za većom
samostalnošću i potrebom približavanja Evropi. Iz Srbije se traži promjena ustavnog položaja
pokrajina. Jedino se ćuti u BIH i Hrvatskoj. Srbi u Hrvatskoj su u političkoj letargiji. Jedina
politička poruka njihovih predstavnika je da se ne talasa i da se čuva Titova Jugoslavija. Nema
novih ljudi. Istaknute pozicije drže, uglavnom, stari kadrovi. Jedino se u privredi pojavljuju novi
ljudi koji počinju graditi političku karijeru. Najistaknutiji predstavnici te grupacije su Borislav
Mikelić, Miloš Petrović, Marko Milak. Milan Pavić i još jedan broj direktora velikih društvenih
preduzeća. Iako je u njihovoj političkoj aktivnosti bila uočljiva tehnokratska crta nisu se bitno
razlikovali od postojećeg partijskog establišmenta.

Kada bi se partijskoj nomenklaturi učinilo da ima pokušaja formiranja alternative, odmah se

zauzimao odbrambeni gard. Tako su u listu Komunist, 1984. godine objavljeni zaključci sa MOK
Dalmacije u kojima se označavaju političke aktivnosti dr. Jovana Raškovića. Vrlo oštro mu se
zamjera za druženje sa nekim beogradskim intelektualcima i naročito zbog nastupanjima u
programu beogradske televizije. Ne vidi se iz tog teksta konkretni politički angažman niti nešto
14
sporno, ali se tvrdi da čak i to ugrožava ukupne prilike. Dakle, sve što je iskakalo iz utvrđene
matrice predstavljalo je opasnost. To je pokazivalo koliko je društvo bilo na slabim nogama, i
koliko je nespremno da se na adekvatan način mjenja i pronalazi odgovore na pitanja koja su se
otvarala.

Jedna od vidljivih posljedica takve politike, bile su manifestacije nacionalizma na sportskim

terenima naročito kada su u Hrvatskoj igrale ekipe iz Srbije, ili pak unutar Hrvatske, gdje je
nacionalna pripadnost ekipa bila prepoznatljiva. Sve češće su se čuli povici cigani, četnici, ustaše
i nikakva začuđenost medija i političara nad tim pojavama nije bila od pomoći. Bližio se dan kada
će to divljanje izaći iz stadionskih zidina i preplaviti druga za društvo mnogo opasnija mjesta.

Glasovi razuma su na to ukazivali. Njih je bilo i među Srbima i među Hrvatima. Ne mogu, a
da ne spomenem veliko novinarsko ime, Juga Grizelja, koji je sa iskrenim uvjerenjem ukazivao
na zlo koje se približava. Međutim, dominantan politički stav je bio ignorisanje problema i jedna
nerazumna pasivnost.

Kada je u Srbiji, 1987. godine, na vlast došao Slobodan Milošević, srpska partijska elita u
Hrvatskoj se uznemirila. Treba reći da su oni ispravno Miloševića doživjeli kao opasnost po
vladujuću strukturu u Hrvatskoj i kao nekoga ko će dati političku legitimaciju hrvatskim
nacionalističkim krugovima koji su se zalagali za potpunu hrvatsku državnu samostalnost.
Usljedio je tragični nedostatak bilo kakve političke incijative od strane vladajućih krugova u
Hrvatskoj, poznat još kroz kolokvijalni, medijski naziv hrvatska šutnja. Agresivnost Miloševićeve
antibirokratske revolucije iskazane ne samo kroz medijsku akciju i buku već i kroz jasno vidljiva
praktična nastojanja i ambicije da SFRJ i društvo preuređuje po svom modelu, institucionalno i
vaninstitucionalno kako se znalo govoriti, usmjerilo je energiju skoro svih nesrpskih faktora u
SFRJ na nacionalnu zaštitu od te opasnosti.

To je označilo i kraj postojećeg načina upravljanja u Hrvatskoj. Ideologija i posebno praksa

dotadašnje vlasti činila se potrošenom i na scenu dolaze, a ko bi drugi u tim prilikama nego
nacionaističke i šovinističke snage lišene bilo kakve volje da u svojim programima i političkim
projektima imaju mjesta za demokratske kompromise. Tako je napravljena najgora moguća
politička alternativa onome što smo do tada imali, i to u federalnim jedinicama od kojih je u
najpretežnijoj mjeri zavisila sudbina SFRJ. Po sistemu spojenih sudova istovjetna atmosfera je
preslikana u BIH. Pravi motor i pokretač ovakvog načina formiranja nove političke scene i novih
nacionalističkih rigidnih elita bio je Slobodan Milošević.

Srbi iz Hrvatske su za takav razvoj događaja bili nespremni. Nisu imali ni jedne nacionalne
institucije, ni najminimalnijeg političkog programa, ni najblažeg oblika konstituisane političke
zajednice, niceg! Do tog momenta, sve pobrojano, tako potrebno svakoj zajednici, naročito
manjinskoj, bilo je i nelegalno i nepoželjno, čak kriminalno. Političke poruke hrvatskih nacionalista
bile su zastrašujuće, sjećanje na stradanja u drugom svjetskom ratu vrlo traumatična. Zbog toga
u običnom narodu, u srpskim masama u Hrvatskoj, Slobodan Milošević se počinje doživljavati
kao potencijalni spas, kao neko s jasnom voljom da zaštiti sve Srbe ma gdje oni bili. Vrlo brzo
postao je obožavan, neka vrsta političkog idola. Njegove slike ušle su u domove bivših partizana i
bivših četnika, ateista i vjernika, sveštenika i policajaca.

Prva jasna promocija Miloševićevog prisustva u Hrvatskoj viđena j 28. februara 1989. godine
kada su u Kninu, ali i u još bar desetak mjesta u Hrvatskoj održani skupovi podrške
Miloševićevim aktivnostima na Kosovu (istovremeno je u Beogradu trajao veliki miting na kome je
Milošević obećao hapšenje Azema Vlasija i to sutradan zaista i uradio). Ali, o protagonistima
antibirokratske revolucije u Hrvatskoj govorićemo u posebnom poglavlju.

15
 KAKO JE ANTIBIROKRATSKA REVOLUCIJA UVEZENA HRVATSKU

Dolazak Slobodana Miloševića na vlast u Srbiji i način na koji je on počeo da govori o

aktualnim problemima društva, taj populistički, redukovani jezik koji je sugerisao da je uređivanje
društvenih i državnih poslova nešto suštinski jednostavno i lako ako se ujedini energija naroda i
ako se krene u realizaciju, djelovao je omamljujuće za najšire srpske slojeve na području bivše
SFRJ.

Duboka frustriranost naroda događanjima na Kosovu, besplodnim pokušajima tadašnjih elita

da nađu odgovore na suštinska pitanja opstanka države i otvaranja perspektive društvenog
razvoja, te već preteći znaci raspada zemlje po nacionalnim šavovima, uticali su presudno da
Milošević bude shvaćen kao mogući spasilac i da je put koji on označava upravo put spasa.
Milošević je kao svoje glavne protivnike na putu ka konsolidaciji društva i države označio kao
birokratiju, a to ime su dobili oni djelovi estabilišmenta koji se s njim ne slažu. To je značilo da
najprije u Srbiji takvi moraju biti uklonjeni, a onda treba ići dalje, i to kroz institucije ali i
vaninstitucionalno, pritiscima, pretnjama, na ulici, kako god, jer cilj opravdava sredstvo. Taj
projekat imao je radni naziv „antibirokratska revolucija“. Svaka revolucija ima svoje vojnike, svoj
prvi ešalon i Milošević se potrudio da svoju udarnu pesnicu u prvoj etapi osvajanja vlasti dobro
organizuje. Najodaniji i najistaknutiji članovi tog pokreta zaduženog za vaninstitucionaine pritiske
bili su sastavljeni od Srba s Kosova i Srba iz Vojvodine, uglavnom kolonista poslije drugog
svjetskog rata, i njihovih potomaka. Dva mjesta koja se mogu označiti kao centri tog pokreta su
Kosovo Polje i Nova Pazova. Kao najistaknutiji i u javnosti najeksponiraniji predstavnici pojavili
su se Miroslav Šolević, Bogdan Kecman, Jovan Glamočanin, Mirko Jović, ali bilo je još na stotine
tih aktivista spremnih da odlaze gdje je god trebalo nešto pokrenuti, uzbuniti i obaviti. Sjedali bi u
autobuse, uzimali zastave, transparente, kostime i odlazili na zadatak. Funkcioneri pod čijim bi se
prozorima pojavili podnosili su ostavke. Policija ih je tolerisala, čak bi se moglo reći da je s njima
bila saradijiva.

Radi jasnog pristupa treba naglasiti da Milošević nije samonikla pojava. Godinama, možda i
čitavih desetak godina prije njegove pojave vršena je priprema za vođstvo kakvo je on
upražnjavao. Nacionalna kulturna i naučna elita, crkva i mediji su kroz stvaranje atmosfere
ugroženog srpskog naciona, pojačanog zaista neadekvatnim ustavnim položajem Srbije u Ustavu
iz 1974. godine, idealizovanja vlastitih nacionalnih osobine, proizvodnju istorije i zagledanosti u
prošlost, aktiviranjem i političkom instrumentalizacijom nacionalnih mitova (narod neba, Nebeska
Srbija, najstariji narod, zlatne kašike dok su drugi jeli rukama), pripremili teren za dolazak onoga
ko će izgovoriti poželjne riječi. I kada je Slobodan Milošević, aprila 1987. godine u Kosovu Polju
izgovorio onu čuvenu rečenicu Niko ne sme da vas bije, mogao je odmah i bez velikih napora
uzeti sve moći nacije u ruke i zaploviti na nacionalnom talasu.

Mnogo pominjani Memorandum SANU, koji je objavljen u javnosti septembra 1986. godine
praktično je bio raspisani konkurs za političkog i nacionalnog vođu sa jasnom misijom spašavanja
ugroženog srpstva najprije od ostalih naroda u SFRJ ali i od međunarodne zavjere. Najistaknutiji
književnici, akademici i slikari su po Miloševićevom ustoličenju, prosto požurili davati ocjene o
njemu kao istorijskoj ličnosti, kao najznačajnem srpskom političaru 20. Vijeka, kao onom koji
dolazi ispraviti sve nepravde. On je bio njihov favorit i njihov produkt u isto vrijeme. Godinama
ranije kroz najrazličitije sadržaje, kroz kulturu, prozu, poeziju, književne časopise, pozorišne
predstave, javne tribine, kroz čitav jedan pokret u medijima u SANU, u SPC, prosto se vapilo za
tipom vođstva koje je Srbija dobila Miloševićevom pojavom. Najveći autoritet u poslu stvaranja
atmosfere za Miloševićevu pojavu bio je Dobrica Ćosić, u tim krugovima rado nazivan ocem
nacije.

16
 Projekcija vođe širila se van Srbije svuda tamo gdje su Srbi živjeli. To se jasno moglo vidjeti
u listu Politika i kultnoj rubrici Odjeci i reagovanja, rubrici koja je bila neka vrsta biltena
antibirokratske revolucije. List Politika je kroz 1988. godinu postala ubjedljivo najčitanija novina
među Srbima iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Probrani čitaoci-autori davali su svoj prilog
teoriji i praksi „antibirokratske revolucije“ i bivalo je u njoj sve više autora iz Hrvatske. Prvi je, čini
mi se bio objavljen tekst penzionisanog pukovnika iz Zadra Bogoljuba Popovića. Nakon toga
tekstove objavljuju Marko Dobrijević, Petar Štikovac, Veljko Knežević, Svetozar Borak, Josip
Nikolajević i još mnogi drugi. Da pisanje tih tekstova nije samo stvar želje čitalaca - autora,
potvrdiće mi primjer Marka Dobrijevića koji se nekoliko puta pojavio kao autor. Znajući da su
njegove sposobnosti pisanja prilično skromne pitao sam ga koliko dugo je pisao jedan obiman,
upravo objavljeni tekst. Bez ustezanja mi je odgovorio da to piše onaj ko zna a on samo potpisuje
jer se sa tim stavovima slaže. U tim tekstovima, poput Markovog, oštrica je bila upućena na
račun rukovodstava u Hrvatskoj koje ne podržava Slobodana Miloševića i tako dovodi u pitanje
opstanak SFRJ. Težište antibirokratske revolucije u Hrvatskoj pomjeralo se na Knin, naročito na
značajna preduzeća. Vrlo brzo formira se jezgro tog pokreta u najvećem preduzeću TVIK, i
upravo će radnici toga preduzeća odigrati glavnu ulogu u svim masovkama, mitinzima i javnim
manifestacijama. Tome su pogodovale i potpuno neracionalne reakcije vlasti i medija u
Hrvatskoj. Tako su već početkom 1989. godine krenuli mitinzi u Kninu i u njihovoj organizaciji se
osjetilo prisustvo Miloševićevih ljudi. Na februarskom mitingu 1989. godine glavni govornici su bili
Jovo Opačić i Simo Dubajić, koji dolaze u medijski fokus. Simo Dubajić daje splitskom dopisniku
Vjesnika, Miroslavu Iviću opširan intervju pod naslovom „Ja sam srpski nacionalist“ u kome
predlaže da se o budućem uređenju države dogovore srpski i hrvatski nacionalisti. To je po mom
sjećanju prva javna elaboracija potrebe da se dogovore nacionalisti o tome kako u budućnosti
treba da izgleda sudbina SFRJ i Hrvatske.

Kroz 1989. Godinu, antibirokratska revolucija i njena ideologija je najmasovnije promovisana

na crkvenim zborovima, naročito u Dalmaciji. Ti dosta masovni zborovi bili su parada kiča i
neukusa. Slike sa likom Slobodana Miloševića i različiti upotrebni predmeti sa njegovim likom,
muzičke kasete i novokomponovane pjesme, različita literatura i koješta još, bile su glavna
ponuda tih zborova, kud i kamo značajnija od liturgije. Sticao se utisak da hrišćanske vrijednosti
ne igraju nikakvu ulogu, bilo je važno samo nacionalno ispoljavanje, potpuno omeđeno likom i
djelom Slobodana Miloševića. Postavlja se pitanje: ko je u Hrvatskoj, i posebno u Dalmaciji vodio
taj pokret, i da li je taj pokret bio hijerarhizovan. Vrlo je teško tu dati decidan odgovor. Taj pokret
nije imao neke pretjerano vidljive organizacione oblike, a nadilazio je spontanitet. Ne može se
reći da je to radila organizacija određenog imena, niti pak da tu organizaciju predstavlja taj i taj
čovjek.

Ključni događaj za promociju „antibirokratske revolucije“ u Hrvatskoj zbio se 9 jula 1989.

Godine, prilikom obilježavanja 600-godišnjice Kosovske bitke. Manifestacija je održana kod crkve
Lazarice u Kosovu kod Knina i njen formalni organizator je bilo tadšnji RKSSRN Hrvatske.
Pokroviteljstvo su tada još uvjek vladajući komunisti htjeli iskoristiti na način da se predstave i
kao nacionalno svjesni i tolerantni, ali i da amortizuju moguće izlive nezadovoljstva njihovom
politikom. Dvije nedjelje ranije održana je velika proslava istim povodom u Kosovu Polju, na
Gazimestanu, kojoj je prisustovalo preko milion ljudi i gdje je Slobodan Milošević održao onaj
čuveni govor u kojem je najavio da će se stvari vjerovatno rješavati i oružano ako ne budu mogle
nikako drugačije. Samo iz Dalmacije na Gazimestan je putovalo nekoliko hiljada ljudi. Dan ranije
na inicijativu iz Beograda, u Kistanjama, osnovano je kulturno društvo Zora, za koje je s obzirom
na osnivače i pregrijanu, incidentnu atmosferu u kojoj se događala osnivačka skupština moglo
pretpostaviti da se neće pretjerano baviti kulturnim pitanjima.

Na kninskom Kosovu okupilo se više desetina hiljada ljudi. Stigli su gosti sa Kosova i Nove
Pazove, najmilitantniji i najeksponiraniji promoteri antibirokratske revolucije, ali i iz ostalih
krajeva, još nekoliko dana ranije. Bio je to skup Srba iz cijele Hrvatske, i oficijelni program

17
proslave je nesmetano tekao u prijepodnevnom djelu, ali popodne su incijativu preuzeli
protagonisti antibirokratske revolucije. Prekinuli su nastup estradnih zvijezda novokomponovane
muzike ljubavnog sadržaja. Okupiravši binu, kostimirani momci iz Nove Pazove i sa Kosova,
potpomognuti domaćim snagama, na rukama su donijeli svog govornika Jovu Opačića, koji se
već afirmisao nastupom na kninskom februarskom mitingu, i koji je dan ranije izabran za
predsjednika kulturnog društva Zora u Kistanjama. Opačić je iz džepa izvukao papir sa
pripremljenim govorom i pročitao ga prije nego su se organizatori sjetili da isključe struju. Nakon
toga prekinut je organizovani dio proslave, a neformalni je nastavljen u brojnim šator-kafanama.
Kosovljani i momci iz Nove Pazove su još isto veče organizovanim prevozom otišli svojim
kućama, a nastavak priče o proslavi kosovske bitke nastavljen je kroz medije i novu dramatiku
koju su priredili organi vlasti u Kninu i Hrvatskoj.

Zagrebačka televizija je isto veče u svim informativnim emisijama kao udarnu vijest javljala o
incidentu na manifestaciji, a dominirali su kadrovi kostimiranih momaka iz Nove Pazove, sa
dugačkim crnim bradama, šajkačama, čak i gunjevima, bez obzira na paklenu vrućinu. Slike su
bile nadrealne i zastrašujuće. Kod crkve Lazarice je taj dan temperatura bila preko četrdeset
stupnjeva celzijusa u hladu.

Već sutradan je uhapšen Jovo Opačić i dvadesetak lokalnih momaka koje je policija
primjetila u njegovoj blizini analizirajući video snimke. Oni su vjerovatno pomagali scenarij
njegovog dovođenja na binu i stvaranja opšte konfuzije. Opačić je suđen u krivičnom postupku, a
ostali uhapšeni su odležali po nekoliko nedjelja zatvora koji im je dosuđen u prekršajnom
postupku. Ali nisu ćutali ni beogradski mediji. Veličali su skup i kritikovali organe vlasti u
Hrvatskoj zbog sprečavanja narodne incijative da jasnije izrazi stremljenja Srba u Hrvatskoj.
Politika objavljuje neodržani govor dr Jovana Raškovića, što je vrlo neobično, ali je upućenima
mogao biti pouzdan znak da će u budućim događanjima dr Rašković imati značajnu ulogu.
Naime dr Rašković je trebao govoriti na tome skupu ali su organizatori to odbili i on nije bio u
programu manifestacije.

Skup od 9 jula, 1989. Godine, na posredan način odredio je sudbinu jednog divnog čovjeka i
humaniste, prof. Ivana Škovrlja iz Drniša. Profesor Škovrlj, inače Hrvat po nacionalnosti, poznati
pjesnik i kulturni radnik, zalagao je sav svoj autoritet za zajedništvo Hrvata i Srba. Posebno je bio
na meti hrvatskim nacionalistima jer ih je javno kritikovao, pa bio i podsmješljiv prema njihovim
nastojanjima za etnički čistom državom i tisućljetnom kulturom. Preko komisije za kulturu SSRNH
bio je uključen u organizaciju obilježavanja kosovske bitke, i taj dan je bio prisutan kod crkve
Lazarice. Kada je vidio sve manifestacije prostakluka, provale najnižih strasti i očito prepoznao
jednu politiku koja na svom putu valja i gazi zdrav razum, zapao je u depresiju i završio u bolnici
gdje je mjesec dana nakon toga izvršio samoubistvo. Poznavajući ga, vjerujem da se na taj korak
odlučio jer je prepoznao ogromno zlo koje se približavalo velikom brzinom i odlučio da tome ne
prisustvuje.

Isto to ljeto, na dalmatinskoj obali, sreću se jasne manifestacije hrvatskog nacionalizma.

Zidovi su puni grafita o ugroženosti Hrvatske, o potrebi odbrane Hrvatske, ima i zlosutnih
ustaških poruka, ali i slučajeva fizičkog ugrožavanja turista iz Srbije.

U Društvu književnika Srbije počinju manifestacije odbrane Jove Opačića. Po već uhodanoj
metodologiji, Marko Dobrijević je u Beograd donio glas da Opačić u zatvoru štrajkuje glađu, i
seanse u Francuskoj 7 su održavane svake večeri. Taj pritisak je pomogao da Opačić bude
pušten iz zatvora i da represija nad njim prestane.

Pored Knina, pokušano je da se aktivnosti antibirokratske revolucije intezivnije plasiraju na

Baniji i na Kordunu. Pripremljen je jedan skup u Karlovcu, koji je samo polovično uspio. Na
Petrovoj gori je zakazan drugi skup i taj je privukao pažnju i okupio puno ljudi. Njegova
specifičnost je bila u tome što je glavni govornik bio jedan penzionisani general, ali i po tome što
18
organizatori nisu dali govoriti Jovi Opačiću. Tu se moglo naslutiti da pokret ima svoju lijevu i
desnu struju. Na Petrovoj Gori nije bilo ikonografije viđene na kninskom Kosovu, ali se osjećao
duh Slobodana Miloševića.

Antibirokratska revolucija je nastanila i druge djelove Hrvatske gdje su Srbi živjeli, naročito u
Istočnoj i Zapadnoj Slavoniji. Hrvatski nacionalisti su bili već vidljivi po cijeloj Hrvatskoj i strukture
vlasti su imale sve manji i manji uticaj. Veći dio estabilišmenta je prešao na stranu nacionalista
osjećajući da je to opcija budućnosti.

Kada je u novembru 1989. godine pao stvarno i simbolički Berlinski zid, bilo je jasno da će
sistem u SFRJ biti promjenjen i da je pitanje dana kada će se to dogoditi. Te iste godine, 29
novembra, u Zagrebu je održan masovni skup na kome je zatražena promjena, i gdje su
dominirali simboli hrvatskog nacionalizma, pa i fašistički ispadi, što su Srbi mogli shvatiti kao
pretnju.

Uskoro, potpuno očekivano, propadaju kongresi SKJ. U Hrvatskoj se najavljuju višestranački

izbori. Uskoro Sabor Hrvatske donosi set Zakona da bi se moglo ući u političku utakmicu
višestranačkih izbora, a političke stranke sa hrvatskim predznakom ili su osnovane ili se osnivaju.
Prvu političku stranku u Hrvatskoj osnovao je bivši general, bivši hrvatski proljećar i bivši politički
zatvorenik, Franjo Tuđman, još u februaru 1989. godine. Većina stranaka u Hrvatskoj nastaje na
nacionalnoj osnovi. Multinacionalan je ostao još samo SKH i SSH, stranka nastala iz bivšeg
socijalističkog saveza. Tadašnje političko rukovodstvo SKH, Ivica Račan i drugi, nisu bili omiljeni
među Srbima iz Hrvatske, kao ni među Hrvatima. Počelo je veliko osipanje članstva i prelazak u
druge stranke. SSH (Socijalistička stranka Hrvatske), osnovana je od strane bivšeg rukovodstva
SSRNH. Njen predsjednik je bio Željko Mažar, političar proevropskih, modernih nazora, ali u
političkom loncu kakav je tada bila Hrvatska, ta opcija nije imala izgleda na uspjeh, iako je na
prvim izborima 1990. postala parlamentarna stranka. Srbi iz Hrvatske su 17 februara 1990.
godine u Kninu osnovali SDS. Predsjednik te stranke je postao dr Jovan Rašković, a u najuže
rukovodstvo stranke ušli su raziličti ljudi, ali i značajan broj onih iz već pominjanog „anti
birokratskog revolucionarnog pokreta“. U najuže stranačko rukovodstvo ušli su: Jovo Opačić,
Dušan Zelembaba, Bogoljub Popović, Branko Popović, Marko Dobrijević, Zdravko Zečević, Vlado
Ivković, dr Vojislav Vukčević, Ilija Sašić, Veljko Džakula, Goran Hadžić, Boro Živanović, Petar
Štikovac, Branko Perić, Branko Marjanović i drugi. Stranka je vrlo rano pokazala da će nastojati
da po sistemu tuk na utuk parira HDZ-u i Tuđmanu.

Nakon HDZ-ovog kongresa u Lisinskom, održanog 24. februara 1990. Godine< koji je bio
jedna izrazito nacionalistička, čak fašistička predstava, slijedila je montirana priča o tobožnjem
atentatu na Tuđmana prilikom predizbornog skupa u Benkovcu. Da ne bi zaostali u pravljenju
atmosfere netrpeljivosti i sukoba u istom gradu, i srpska strana izrežirala je scenu pokušaja
klanja mladog aktiviste SDS-a Miroslava Mlinara. Kasnije će se ispostaviti da je taj Mlinar folirao,
dobro iskoristio cjelu stvar, naplatio svoju ulogu i nestao iz Benkovca. Od njega se ogradio i
Rašković lično. Mlinar je kasnije dolazio u Srbiju kao lider dijaspore u Australiji lojalne Miloševiću.

Djelovanje antibirokratske revolucije u Hrvatskoj završilo se osnivanjem političke stranke i

započela je nova faza u kojoj će osim političke dimenzije u prvi plan isplivati ona tragičnija,
oružana faza. U oružanoj borbi neće učestovati SDS, ali će se ispostaviti da će doprinositi
izgradnji atmosfere koja je svakodnevno povećavala nivo energije potrebne za rat. Priča o SDS
nije jednoznačna. Ono što se u njenom političkom djelovanju moglo vidjeti je činjenica da su joj
ljudi masovno prilazili i da je nosila osobine nacionalnog pokreta. Rašković kao lider stranke, veći
dio rukovodstva i članstva, bili su demokratski opredjeljeni međutim, razvoj događaja jačao je
onaj ekstremniji i od Beograda direktno zavisni dio stranke. Treba naglasiti da je dr Rašković
odlazio u Banske dvore i tražio političko rješenje srpskog pitanja u Hrvatskoj. On je poslao, na
stranačke razgovore sa HDZ-eom, funkcionere stranke dr Voju Vukčevića, Veljka Džakulu, Iliju

19
Sašića, Dušana Ećimovića i Gorana Hadžića. Bez obzira na ova nastojanja međunacionalni
odnosi u Hrvatskoj su se ubrzano urušavali. HDZ je nepomirljivo ostajala na svojim polaznim
pozicijama, a značajan dio jastrebova u SDS-u nije bio oduševljen idejom traženja umjerenih
rješenja. Ta struja je imala zavisan odnos prema Miloševiću i bila sklonija politici koju je
zastupala SPS, nego stranka kojoj su pripadali. Prosto, podrazumjevala se ta zavisnost i
odsustvo autentičnosti. Autentičnost je čak u jednom djelu stranke definisana kao neka vrsta
nepriličnog ponašanja ravna izdaji, jer je vladala teza da ni jedan dio srpskog naroda ne može
imati svoje posebne interese. Priznavao se samo jedan nacionalni interes i vjerovalo da je to ona
politika koju zastupa Slobodan Milošević. Samo se to, i ništa drugo, podvodilo pod ispravnu
nacionalnu politiku. Sam Rašković je shvatao opasnost od takve vrste političkog mišljenja i od te
realnosti, pa je pokušavao da to mijenja, ali tu više ništa nije bilo moguće promjeniti. Na
Đurđevdan 1991. Godine, u zapaljivoj atmosferi u kojoj je masa tražila oružje pred komandom
kninskog korpusa, doslovno je rekao: Ja neću da vas vodim u rat, ja ću da vas vodim u mir.
Logika rata je prevagnula, a ključeve u rukama držali su oni kojima je rat trebao. Ali ne samo
ključeve nego i duše ljudi. Psihijatri više nisu bili od pomoći.

20
 POLITIČKO ORGANIZOVANJE SRBA IZ HRVATSKE I POLITIČKE
PRILIKE U 1990 GODINI

Prva i jedina politička stranka sa srpskim nacionalnim predznakom u Hrvatskoj osnovana je,
kako smo već napomenuli u Kninu, 17. februara 1990. godine. Njen osnivač i predsjednik bio je
dr Jovan Rašković, a značajan dio stranačkog rukovodstva i infrastrukture činili su već istaknuti
aktivisti antibirokratske revolucije, pokreta koji je preplavio Srbiju i čiji je politički simbol bio
Slobodan Milošević. Iako u Srbiji nije još bila legalizovana višestranačka politička scena,
započelo je osnivanje stranaka, i početkom februara je osnovana Demokratska stranka.
Demokratsku stranku su osnovali intelektualci među kojima je bio i veći broj profesora
univerziteta, i neki akademici. Na pripremnim skupovima na kojima još nije ni bilo jasne vizije o
stranci, plasirana je ideja da stranku treba osnovati i u drugim republikama, tamo gdje živi srpski
narod kako bi ona bila sposobna da artikuliše političke težnje srpskog naroda. Kada je u Knin
stigao prvi glas o pripremama za osnivanje stranke, negdje pred kraj januara 1990. Godine,
govorilo se da će stranka nositi ime demokratska stranka i da će biti dio jedinstvene stranke,
odnosno da će joj centrala biti u Beogradu.

Međutim, već početkom februara stiglo je objašnjenje da to treba biti stranka koja će u
nazivu nositi prefiks srpska i da svakako mora odraziti tu dimenziju u političkom prostoru
Hrvatske, a da će biti potpuno samostalna u svojoj organizaciji i političkom djelovanju.

Stranka je osnovana u Kninu, na trgu pred više hiljada ljudi i u atmosferi koja je neodoljivo
ličila na antibirokratske mitinge. Za predsjednika je aklamacijom izabran dr Jovan Rašković, a na
isti način su prihvaćena sva druga akta stranke. Taj populistički milje, istovjetan onom iz
„antibirokratskog perioda“ će od tada pa na dalje stalno pratiti stranku. Nije bilo jasno kakva je
njena formalna struktura, šta tačno radi koji organ, koliko članova ima glavni a koliko izvršni
odbor, ko se bira a ko kooptira, i slično. Znalo se jedino ko je njen predsjednik, kakav je njen
amblem i gdje joj je sjedište. Čak ni amblem nije nastao mimo Beograda, već ga je odatle u Knin
donio Đoko Majstorović, koji je kasnije pričao da je on autor amblema iako nije poznato da ima
likovnih sklonosti. Najvjerovatnije je to rješio neko od beogradskih slikara, a iz praktičnih razloga
autorstvo je ostalo tajna. Dr Jovan Rašković je medijski vrlo uspješno promovisao stranku.
Njegove fotografije su ispunjavale naslovne strane svih novina. bez izuzetka a TV i radio stanice
otimale su se za gostovanje i intervju.

Izbori u Hrvatskoj bili su zakazani za 20. april 1990. godine. Valjalo je odmah ući u intezivnu
pripremu za kandidovanje i kampanju, ali SDS zbog organizacionog haosa za to nije bila
spremna. Na prvom sastanku izvršnog odbora na kome je trebalo formirati izborni štab i odrediti
izbornu strategiju, generalni sekretar stranke došao je s nacrtom predloga izbornog zakona iako
je nedjeljama ranije taj zakon bio donesen i objavljen. Praktično, cio izvršni odbor je bio
apsolutno neinformisan o načinu na koji će izbori biti provedeni, tehnici, izbornom sistemu i
proceduri. Samo je kninski odbor stranke učinio nešto po tom pitanju i na valjan način otpočeo
pripreme zahvaljujući incijativi Milana Babića koji je vodio taj odbor. Izbori će pokazati da da je
kvalitetna kampanja, izborni rezultat i uspjeh stranke usljedio samo u Kninu, Gračacu i Donjem
Lapcu gdje je pripreme radio taj odbor. U svim drugim područjima usljedio je izborni poraz i
rezultat bio skoro zanemarljiv, iako je SDS i naročito njegov predsjednik uživao nepodjeljene
simpatije među Srbima iz Hrvatske.

Pored SDS-a, Srbi iz Hrvatske su pokušali osnovati još neke stranke ali one praktično nikada
nisu politički zaživjele. U Vojniću je mr Mile Dakić osnovao i registrovao Jugoslavensku
samostalnu demokratsku stranku, koja je izašla na izbore u tom kraju i praktično ostala bez
rezultata, tako da se neposredno poslije izbora ugasila.

21
 Borislav Mikelić je na tim prvim višestranačkim izborima bio promoter Račanovog SKH, ali je
po preuzimanju vlasti od strane HDZ u Hrvatskoj, napustio SKH i osnovao Socijalističku partiju
Hrvatske-jugoslovenske orjentacije. Ta stranka je pokušavala da se pozicionira među Srbima u
Hrvatskoj umjesto SDS-a i u tome je stranci i Mikeliću svesrdno pomagao kasniji potpredsjednik
Vlade Srbije, funkcioner Miloševićevog SPS-a i univerzitetski profesor rodom iz Gline, dr Budimir
Košutić. Međutim, to je bilo jako kratkog vijeka i potpuno neuspješno pa je već početkom 1991.
Godine, a vezano za Mikelićev odlazak iz Hrvatske u Beograd, i ta stranka nestala sa političke
scene.

SDS je i pored skromnih izbornih rezultata ostala u političkom sedlu i jačala po brojnosti i
političkom uticaju. Naznačili smo već da je zbog tehničke i organizacijske slabosti propustila
priliku da ima bar četrdeset poslanika u tada trodomnom Saboru za koji su izbori vršeni po
većinskom principu. Izbornom voljom ona je imala samo pet zastupnika a 26 Srba zastupnika bili
su iz Račanovog SKH I Madžareve SSH.

Kad je 30. maja 1990. godine konstituisan Sabor Hrvatske u kome je HDZ imao nadmoćnu
većinu, pa Tuđman izabran za Predsjednika Hrvatske, a Stipe Mesić formirao prvu HDZ vladu,
stvari su počele da se ubrzavaju. Proizvodila se namjerna antagonizacija Srba kojima su
odašiljane zlosutne političke poruke. Sve na čemu je počivalo dotadašnje društvo u Hrvatskoj
dovedeno je u pitanje i za osnovnu smetnju u rješavanju hrvatskih problema su jasno označeni
Srbi u Hrvatskoj i zajednička država SFRJ. Najprije je na ideološkoj ravni počela revizija istorije u
kojoj je kvislinško društvo Hitlerovih saveznika i ustaških zločinaca umjesto dželata predstavljeno
kao žrtva, a na desetine hiljada njihovih žrtava predstavljeno i demonizovano kao dželati. Počela
je u Tuđmanovoj režiji potpuna revizija istorije, i na njoj gradnja nacionalnog hrvatskog jedinstva.

Sve mane komunizma sveli su samo na nedostatak nacionalnih sloboda a za to optužili

pripadnike srpske nacionalne zajednice u Hrvatskoj i SFRJ.

Negativna simbolika, opaka, otrovna retorika u medijima, jezik mržnje, širenje straha od
ponovljenog zločina, pretnja srpskim opštinama zbog namjere povezivanja, sve je to uticalo da
Srbi počnu sa pripremama za konstituisanje nacionalnog vijeća. Zadatak Nacionalnog vijeća se
sastojao u osnivanja nacionalnih institucija spremnih da imaju odgovor na izazove koji su se
pojavili. Pripremu osnivanja Nacionalnog vijeća Srba iz Hrvatske uradila je SDS. U SNV su ušli
poslanici SDS-a u Saboru Hrvatske, predsjednici opština gdje je SDS bio na vlasti, predstavnici
srpske pravoslavne crkve, te da stvar ne bi izgledala jednostranačka, mjesto potpredsjednika
ponuđeno je Mili Dakiću, predsjedniku tada već nepostojeće Jugoslovenske samostalne
demokratske stranke.

Na dan 25. Jula, 1990. godine u Srbu je priređen veliki narodni skup na kome je
promovisamo nacionalno vijeće, a centralni govornik na tom skupu bio je dr Jovan Rašković. Za
predsjednika SNV izabran je Milan Babić, a za potpredsjednika mr Mile Dakić. Neophodno je
naglasiti da je skup u Srbu okupio preko sto hiljada ljudi i da je tim skupom SDS pokazala da je
jedini relevantan srpski politički faktor u Hrvatskoj. Odlukama SNV u Srbu pristupilo se
pripremama za raspisivanje referenduma o kulturnoj autonomiji Srba u Hrvatskoj.

Još jedan događaj je imao veliki politički značaj, a za kasnija zbivanja proizveo sasvim
osoben politički faktor. Vlada Hrvatske je donijela odluku o promjeni policijskih uniformi i oznaka,
i pored ostalog propisala da se na kapama nosi šahovnica.

To je izazvalo spontano nezadovoljstvo, ali i organizovani otpor policajaca srpske

nacionalnosti. Zbog psihološkog otpora koji su imali prema novim simbolima i vjerovatno
ohrabreni od izvjesnih krugova u Beogradu, policajci iz SUP-a Knin, predvođeni Milanom
Martićem, inspektorom za privredni kriminal, pokreću peticiju u kojoj se protive promjeni simbola i
najavljuju pružanje otpora takvom razvoju događaja. „Večernje Novosti“ početkom jula 1990.

22
godine izvještavaju o peticiji pod naslovom „Ne daju petokrake“, a već 5 jula 1990. Godine, dolazi
do kulminacije problema pa u Knin dolaze republički policijski funkcioneri sa namjerom da
neposlušne dovedu u red i izvrše nova imenovanja. Tada, po već uhodanom principu, na scenu
stupaju radnici TVIKA koji se okupljaju pred policijskom stanicom. Za rekordno kratko vrijeme na
istom se mjestu našla masa od više hiljada ljudi i prijetila je opasnost da se to pretvori u incident
koji se ne može kontrolisati. Ljudi iz Zagreba su otišli na sporedni izlaz neobavljena posla a Milan
Martić postao ličnost kojoj se klicalo. Od tada će on biti faktor bez koga se ništa ne može završiti
a, od policajca postaje politički subjekt prve vrste. Ostalo je zabilježeno da dr Jovan Rašković nije
bio baš zadovoljan takvim razvojem događaja i da je ironično primjetio da nije dobro kad narod
puno kliče policiji.

Stvari su u Hrvatskoj počinjale uzimati opasno ubrzanje ka nasilju. U hrvatskim gradovima

kreće kadrovska čistka Srba, otpuštanje sa posla, stalne pretnje srpskim opštinama zbog
pokušaja međusobnog povezivanja. U Šibeniku su krenuli s prikupljanjem potpisa za klasičan
ostrakizam dr Jovana Raškovića i njegovih saradnika Branka Popovića i Marka Dobrijevića.
Čudno je, ali je istinito da je preko dvadeset hiljada ljudi potpisalo dokumenat kojim se traži
izbacivanje svojih uglednih građana iz grada po srednjovjekovnom modelu samo zato što su se
legitimirali kao politički predstavnici Srba iz Hrvatske.

Dr Jovan Rašković je pokušao da traži preko političkih razgovora i dogovora sa HDZ-ovom

vlasti u Zagrebu relaksaciju političkih i pogotovo međunacionalnih napetosti u Hrvatskoj i primljen
je na te razgovore od strane Tuđmana. Ne znajući da se razgovori snimaju on je za određene
pojave pa i neke opšte narodne karakteristike koristio malo komotnije formulacije među kojima i
onu o Srbima kao ludom narodu. Razgovor je tekao u smislu pokušaja dr Raškovića da se otvore
pitanja i predlože konkretna politička rješenja statusa srpske zajednice u Hrvatskoj. Tuđman je
prividno pokazivao volju za rješavanje problema, i čak sudeći po stenogramu objavljenom s tog
sastanka požurivao Raškovića da napiše zahtjeve. Međutim već narednih dana Tuđman i njegov
politički savjetnik Slaven Letica, a prvenstveno želeći da do nastavka započetih razgovora više
ne dođe, dostavili su medijima fonogram navedenih razgovora koji kada se gledaju van
konkretnnog konteksta mogu za dr Raškovića biti neprijatni. Ovim prljavim manevrom su izbjegli
ponudu istinskog srpskog lidera da se u demokratskom procesu i institucijama Hrvatske, u skladu
s demokratskim standardima rješava status srpske zajednice u Hrvatskoj. Bilo je jasno da će biti
nastavljena državna politika antagonizacije prema Srbima iz Hrvatske. Za daljnja događanja,
Tuđman i HDZ predpostavljali su da će srpska politika u Hrvatskoj po prirodi stvari biti
radikalizovana i da će davati dovoljan povod i opravdanje Hrvatskoj, da poduzima represivne
mjere i ide do kraja u razračunavanje s remetilačkim faktorom. U narednim mjesecima se to
potpuno jasno moglo vidjeti. Događaji su dobijali ubrzanje i odlazili sve dalje od mogućnosti
normalnog političkog rješenja.

23
 POČETAK KONFLIKTA U HRVATSKOJ - BALVAN REVOLUCIJA U
KNINU 1990 GODINE

Kada je u Srbu osnovano SNV, njegova najvažnija odluka bila je raspisivanje referenduma o
kulturnoj autonomiji srpskog naroda u Hrvatskoj. Referendum je zakazan za 19. Avgust, 1990.
godine. Započelo se sa pripremama, a nosilac priprema je bio SDS i njena stranačka struktura.
Tada je još jednom formulisano, ali na nivou srpske nacionalne zajednice u Hrvatskoj, a preuzeto
iz SDS-ovog programa, da će Srbi u slučaju da Hrvatska ostane u federaciji biti zadovoljni
kulturnom autonomijom, u slučaju konfederalnog uređenja Jugoslavije će se zauzeti za
teritorijalnu autonomiju, a u slučaju da Hrvatska napusti SFRJ, zalagati se za ostanak u istoj
državi sa matičnim narodom.

Reakcija hrvatske vlasti bila je veoma burrna. Poslana je jasna pretnja represijom ako se
pristupi referendumu, bez obzira što je sve bilo u skladu sa tada važećim Ustavom Hrvatske.
Tome dodajmo da je u julu na sceni bila i svojevrsna pobuna policije u Kninu, te da ta stvar nije
bila razrješena nego se i dalje komplikovala. Na sve ovo išao je jezik mržnje koji je eskalirao do
neslućenih razmjera. U tome je prednjačila zagrebačka televizija. Kritična masa energije za
sukob se povećavala iz dana u dan. Kasnije će sam Stipe Mesić koji je tada bio predsjednik
hrvatske vlade prilikom svjedočenja u Hagu priznati da su HDZ-ova vlast u Zagrebu i Tuđman
lično. namjerno forsirali antagonizaciju srpske zajednice u Hrvatskoj i produkovali kolektivne
strahove kod Srba.

Nekoliko dana pred referendum, zakazan za 19. Avgust, hrvatska policija je krenula u
razoružavanje stanica policije u dalmatinskim opštinama koje su većinski naseljavali Srbi,
konkretno u Obrovac i Benkovac. Došlo je do otpora razoružavanju po modelu koji je već viđen u
Kninu, i uznemirenosti građana. Akcija hrvatske policije nije dala rezultat, a njen odjek u Kninu
bio je snažan i spremno dočekan od strane lokalnih faktora. Najprije je svirala sirena na uzbunu
od opšte opasnosti, zatim oružje iz stanice policije odvezeno u kamp Golubić, budući školski
centar krajiške policije, i podjeljeno ranije selektiranim aktivistima. Nakon toga su na svim
pravcima podignute barikade oko Knina i u nekim drugim mjestima u Lici i Dalmaciji. Na barikade
su izašli naoružani civili, preuzeli kontrolu saobraćaja i napravili paralizu, ali i veliku paniku na
dalmatinskoj obali tada prilično popunjenoj turistima. Kako je TV Beograd pokazala jedan snimak
zaprečavanja ceste posječenim borovim stablima na relaciji Knin – Gračac, već sutradan je cjela
ta operacija usputno i podrugljivo, od strane hrvatske vlasti i medija iz Zagreba dobila naziv
balvan revolucija. Taj isti dan događaji su se mjenjali filmskom brzinom. Hrvatska vlast je poslala
specijalnu policijsku jedinicu sa više transportera i dva helikoptera, sa zadatkom da razbiju
blokadu. Oni su krenuli, ali je JNA vratila helikoptere, pa su se zbog toga vratili i transporteri.
Priikom aktiviranja ovih snaga, odnosno njihovim polaskom iz Zagreba, u Kninu je preko talasa
radio-Knina objavljeno ratno stanje, ali je tu informaciju ubrzo demantovao tadašnji predsjednik
opštine Milan Babić, objasnivši da je takva mjera u nadležnosti Predsjedništva SFRJ, a ne
lokalnih struktura vlasti…

Započelo je i dezinformisanje, glasine i konstrukcije. Pred veče su se oglasili tadašnji

Predsjednik Predsjedništva SFRJ, Borislav Jović, i hrvatski premijer Stipe Mesić. Lansirana je
preko Tanjuga informacija da je na ulice Knina izašla JNA i da se bratimi sa narodom. To je
odmah demantovano strane najviših vojnih vlasti, ali je utisak potpune konfuzije bio postignut. Ta
oglašavanja nisu ni malo umirila cjelu stvar. Knin, barikade i kriza u Hrvatskoj, bile su udarne
vijesti skoro svih svjetskih medija. Kolone turista sa Jadranske obale hitale su ka italijanskoj
granici, napuštajući krizno područje. Bio je 17. avgust 1990. Godine.

24
 Referendum je održan 19. Avgusta, i nije bio značajnije ometan. Barikade oko Knina su se i
dalje držale, čak sa povećanim entuzijazmom. JNA je djelovala uzdržano, a hrvatska vlast sipala
pretnje… Radio-Knin je emitovao program 24 časa dnevno. Slobodan Milošević je provodio
godišnji odmor u Kuparima kod Dubrovnika. Jovan Rašković je govorio o potrebi gandijevskog
srpskog marša na Zagreb, kao efikasnijem sredstvu od barikada. Aktivisti SDS-a su sređivali
rezultate referenduma i referendumski materijal preko barikada dostavljali u Knin.

Objavljeni su i rezultati refernduma na kojima je preko petstopedesethiljada punoljetnih

državljana Hrvatske srpske nacionalnosti bilo za kulturnu autonomiju. Možda je u tim rezultatima
bilo i pretjerivanja, ali može se dati ocjena da je srpska zajednica u Hrvatskoj bila prilično
homogenizovana.

Milan Babić je procjenio da je ojačao svoju političku poziciju i da će biti ključni pregovarač
oko rješavanja postojeće krize. Kod njega je u nekoliko navrata, zahvaljujući dobrim privatnim
odnosima dolazio funkcioner HDZ-a i predsjednik opštine Sinj, Jerko Vukas u pokušajima da se
uspostavi neka vrsta dijaloga. Vukasu je bilo zanimljivo da se otvore saobraćajnice pred
predstojeće evropsko prvenstvo u atletici koje je te godine održano u Splitu. Babić je mislio da
razgovori moraju imati veći nivo i da trebaju obuhvatiti rješavanje političkih pitanja. Tuđman nije
bio voljan na razgovore ali u Knin je, ipak, uz Babićevu saglasnost, došao preko barikada Josip
Boljkovac, ministar policije i Petar Krište, ministar odbrane. Oni su se susreli sa političkim
predstavnicima Srba u Kninu, i taj je susret završio potpunim fijaskom. Nakon toga u Knin su
počele dolaziti delegacije Savezne skupštine, a dva puta je u pokušaju da pomogne rješavanju
konflikta dolazio član Predsjedništva SFRJ iz Makedonije, Vasil Turpukovski. Ni to nije dalo
rezultata. Tuđmanova vlada, vidjevši da ne može kninski slučaj rješiti na način koji bi ona htjela,
umjesto traženja kompromisa, otvorila sa Srbima iz Hrvatske novo krizno žarište. Po modelu iz
avgusta u Dalmaciji, otpočeli su sa istom strategijom na Baniji. Kada su došli razoružati stanicu
policije u Petrinji pružen je otpor i došlo je do sličnog scenarija kao u Benkovcu i Obrovcu.
Međutim, hrvatska policija je u Petrinji imala mnogo jače snage i pristupila je intervenciji i
razbijanju skupa, te privođenju nekih demonstranata. Okupljeni su probali da se sklone u kasarnu
JNA, ali im to nije dopušteno. JNA se držala iz razumljivih razloga uzdržano. Kao organizator
ovog otpora od strane hrvatske vlasti označen je Borislav Mikelić. Kriza je izlazila sa ograničenog
područja Dalmacije i širila se na cijelu Hrvatsku. Bilježimo ipak sastanak predstavnika SNV koje
je predvodio Milan Babić i hrvatskog ministra policije Josipa Boljkovca u Donjem Lapcu, gdje je
dogovoreno skidanje barikada i sloboda kretanja. Taj dogovor nije realizovan jer je „Savjet
narodnog otpora“ koji je odlučivao o barikadama, a koji je pod Martićevom kontrolom tražio da se
barikade i dalje drže. Već uveliko u većinskim hrvatskim sredinama trajalo je šikaniranje Srba na
nacionalnoj osnovi, otpuštanje sa posla i uopšte, širio se osjećaj ugroženosti kroz pritiske i
pretnje, tako da je bilo relativno lako pridobiti potreban broj dobrovoljaca za barikade.

Savjet narodnog otpora, je o sebi pravio predstavu kao polutajnoj organizaciji. Davali su
uputstva da se svuda ističu jugoslovenske zastave, oglašavali saopštenjima bez potpisa i kroz
određeni period počeli davati i političke ocjene važne za lokalne prilike. Nije se tačno znalo gdje
je sjedište te organizacije niti pak ko su njeni članovi. U njeno ime ponekad bi istupio izvjesni
„Cvele“ koji se predstavljao kao novinar iz Beograda, iako ni jedna redakcija nije imala takvog
novinara. Tu organizaciju je kontrolisao Milan Martić, bez obzira što je formalno bio šef policije u
Kninu, a u njoj su sjedili ljudi vezani za državnu bezbednost. Milan Babić i legalni organi lokalne
vlasti imali su sa „Savjetom narodnog otpora“ sukob kada su ovi počeli planirati neke akcije na
kninskom prostoru sračunate na oštećenja dalekovoda i željezničkih pruga. Od toga su odustali,
ali po svoj prilici tek nakon intervencije iz Beograda koja je usljedila pošto se Babić požalio tamo
na takve planove. Savjet narodnog otpora je bio domaćin Željku Ražnatoviću Arkanu, i dvojici
njegovih pratilaca krajem novembra, 1990. Godine, kada su ovi posjetili Knin. Nakon sastanka
koji su održali sa Savjetom u Golubiću, navedeni trojac je otputovao u Dvor na Uni gdje ih je
uhapsila hrvatska policija, sa punim džipom oružja. Kasnije će biti suđeni, osuđeni na zatvorske

25
kazne, ali i pušteni iz zatvora nakon nekoliko mjeseci. Arkan je čak bio darivan pištoljem od
strane hrvatskog ministra policije Josipa Boljkovca. Savjet narodnog otpora je ukinut kada je 20.
12. 1990. konstituisana SAO Krajina i Milan Martić imenovan za ministra unutarnjih poslova.
Tada je na kninsku tvrđavu podignuta zastava SAO Krajine, a na zboru pred željezničkom
stanicom lično je Jovan Rašković promovisao novu zajednicu uz klicanje i pucanje u zrak, već
prilično dobro naoružanih Krajišnika. Dva dana kasnije Hrvatska je donijela svoj ustav u kojem
nije bilo mjesta za Srbe. Te iste godine, Sabor Hrvatske smjenjuje iz Predsjedništva SFRJ Stipu
Šuvara i u Beograd šalje Stipu Mesića, koji najavljuje da će Jugoslavije nestati u njegovom
mandatu. U BIH koja je dobila novu višestranačku skupštinu, vlast su preuzele tri nacionalne
stranke, SDS, HDZ, SDA. Traje prividni mir, ali zemlja nezaustavljivo klizi ka ratu. Još je samo
Ante Marković pokušavao pričati alternativnu političku priču zalažući se za reforme državnog i
ekonomskog sistema i integraciju u evropske tokove, nudeći to u zamjenu za raspad zemlje i
katastrofu širih razmjera. Iza njega nije bilo političke snage koja bi pogurala i na adekvatan način
artikulisala tu koncepciju. U pokušaju stvaranja političkog reformskog pokreta Ante Marković je
na prvom skupu u tu svrhu uspio okupiti na Kozari više desetina hiljada ljudi, ali su nacionalne
razmirice toliko daleko otišle da su ti ljudi uglavnom kasnije prišli nacionalnim strankama. U
Kninu je bio jedan pokušaj da se ispita raspoloženje za uspostavljanje alternative postojećoj
politici.

Tribinu na temu teških političkih prilika održali su u jesen, 1990. godine Milorad Pupovac,
Alija Hodžić, Žarko Puhovski i Ivan Zvonimir Čičak. No ta tribina i taj pokušaj su prošli potpuno
nezapaženo i tek pred pedesetak ljudi. Upravo u to vrijeme Anti Markoviću je po šesti put bio
blokiran rad na promjeni Saveznog ustava kojim je trebalo postići koncenzus za novu državnu
strukturu i raspisati izbore na saveznom nivou. I pored spoljne podrške koju je imao, nije ništa
mogao uraditi jer za takav razvoj događaja nisu bili Srbija, Hrvatska i Slovenija, odnosno političke
elite koje su reprezentovali Milošević, Tuđman i Kučan. Liberalnije elite u tim republikama
pokušavale su da se organizuju kroz UJDI ali je to ostalo na elitističkom pokušaju. Za razumno
rješenje krize izgledi su svakodnevno postajali sve manji. Marković i njegova ekonomska politika
bili su jedino preostalo tkivo države osuđene na raspad. Postojao je još jedan faktor, koji je kod
nekih izazivao brigu, a kod nekih nadu: JNA. Bitka za Jugoslaviju neće se voditi bez JNA
najavljivali su generali u vrijeme kada raspad zemlje nije bio tako izvjestan kao krajem 1990.
godine. Nastojali su da budu konstruktivni, ali su osnivanjem vlastite partije kao nastavka bivšeg
SKJ, pokazivali da se ne mogu pomaknuti iz ideološkog obrasca koji nije bio putokaz ka rješenju.

26
 ODNOSI IZMEĐU SRPSKIH POLITIČKIH FAKTORA 1990. GODINE

U prethodnim poglavljima naznačili smo da je Slobodan Milošević bio prihvaćen kao

neprikosnoveni politički lider svih Srba i da je uspostavio potrebnu političku infrastrukturu preko
koje je mogao uticati na Srbe sa čitavog prostora SFRJ. U Srbiji je SPS nadmoćno dobio
parlamentarne, a Slobodan Milošević predsjedničke izbore.

Stranke nastale kao moguća alternativa SPS-u bile su slabašne i nedorasle političkoj
utakmici, u miljeu gdje je režim apsolutno kontrolisao finansije, aparat sile, političku policiju i
medije. Osim toga na usluzi su mu bile značajne nacionalne institucije kao što je crkva,
akademija nauka i univerzitet.

Prva srpska politička stranka formirana izvan Srbije bila je SDS, a inicijacija za njeno
osnivanje stigla je iz Srbije. Ovo ne znači da ona ne bi bila formirana i bez te inicijacije, jer za to
su se bili stekli svi potrebni uslovi. Spomenuli smo već da je SDS pratio priličan organizacioni
haos i da na aprilske izbore u Hrvatskoj nije izišla kao tehnički solidan politički subjekat, ali je
imala stepen podrške veći nego što su to pokazivali izborni rezultati. Njen predsjednik i istinski
lider Jovan Rašković, uspio je za najkraće vrijeme steći praktično plebiscitasrnu podršku Srba u
Hrvatskoj, ali je postajao sve popularniji u Srbiji i naročito u BIH. Uz SDS u Hrvatskoj stala je i
SPC. Dr Jovan Rašković nije bio pod Miloševićevim uticajem, ali je u svojim nastupima morao
voditi računa o stvarnom uticaju neprikosnovenog srpskog lidera. Znalo se događati da ga jedan
dan kritikuje kao komunističkog gnoma, kako je znao govoriti, a da već za dva dana na istu
adresu šalje pokajnička pisma. Ali, dr Rašković je bio pod snažnim uticajem oca nacije Dobrice
Ćosića, s kojim ga je vezivalo dugogodišnje prijateljstvo i slični politički pogledi. Pričalo se da su
neki djelovi famoznog Memoranduma nastali upravo u Raškovićevoj kući u Primoštenu kod
Šibenika. Kao lider SDS-a Rašković se osjećao prilično suvereno. Zanimale su ga krupne, velike
teme, a za one sitnije nije mnogo mario. Njih je velikodušno prepuštao drugim ljudima u stranci.
Kada su raspisani izbori u BIH i kada je bilo vidljivo da je eksperiment sa SDS-om u Hrvatskoj bio
uspješan, grupa akademika oko Ćosića kao i nekolicina intelektualca Srba iz Bosne, zamolili su
ga da pomogne u formiranju SDS-a u BIH.

Toga posla se dr Rašković prihvatio sa velikim entuzijazmom, i ambicijom da SDS Hrvatske i

BIH bude jedinstvena partija. Na prvom osnivačkom skupu SDS BIH u Drvaru, kasniji predsjednik
ove stranke, Radovan Karadžić bio je tek samo jedan od govornika. Jovan Rašković je uložio
veliku energiju u formiranje te stranke u Bosni. Gotovo da nije bilo varoši koju nije obišao.
Rašković je tada forsirao priču o potrebi bližeg jedinstva Srba iz Hrvatske i Srba iz Bosne. Imao
je i slogan da Una ne može djeliti Srbe i da ćemo popiti Unu. Prvi je pomenuo Krajinu kao
moguću državu koju bi zajedno napravili Srbi iz Bosne i Srbi iz Hrvatske i koja bi imala značajan
teritorij i tri miliona stanovnika, uređenu po najvišim demokratskim standardima. Ipak stvari nisu
mogle ići u tom pravcu i SDS nije postao jedinstvena stranka. Radovan Kradžić je postajao nova
politička zvijezda na srpskom nebu i predsjednik stranke koja će na izborima u novembru
praktično uzeti sve srpske glasove u Bosni. Kada su pred kraj 1990. godine u Banjaluci pokušali
predstavnici SAO Krajine i Banjalučke Krajine da izvrše neki simboilički akt integracije, sljedeći
ideju koju je lansirao Rašković, upravo je Karadžić na Miloševićev mig otišao i rasturio taj skup.

Karadžić prema Jovanu Raškoviču nije bio korektan partner. To se jasno vidjelo prije izbora
u BIH na značajnoj beogradskoj promociji SDS BIH. U Sava Centru priređena je glamurozna
svečanost kojoj je prisustovalo nekoliko hiljada ljudi a među gostima u prvom redu sjedio je dr
Rašković.

Prilikom pozdravljanja gostiju, Karadžić je nabrojao na desetine zaslužnih za nastanak SDS-

a ali Jovana Raškovića nije pomenuo. Rašković je znao da to nije slučajni previd a da nije ni

27
stvar sujete tako svojstvene balkanskim političarima, već ciljan i proračunat potez u koji je svoje
prste upleo Milošević. Upravo tada se vodila izborna kampanja u Srbiji, a dr Rašković je iskazao
namjeru da sa strankom kao nosioc liste učestvuje na izborima u Srbiji. Milošević je to shvatio
kao prst u oko i pokrenuo kampanju za onemogućavanje Raškovića. Karadžićeva bezobzirnost je
bila jasan znak da nevolje dolaze. Milošević je u Beograd pozvao Milana Babića i od njega
zatražio da smjeni Raškovića. Zahtjev je po Babićevim rječima bio sročen u samo dvije rječi: -
Smeni ga. Babić je znao da ne može smjeniti Raškovića i to odmah kazao, ali se ni njemu nije
dopadala ideja da stranka ide na izbore u Srbiji. Zato je obećao da će to sprečiti i zaista IO SDS
odbio je Raškovićev prijedlog o izlasku na izbore. To je bio prvi put da je unutar SDS došlo do
političkog obračuna, i nastala je nezamisliva scena u kojoj Rašković nema podršku organa
stranke… Na Miloševićev mig protiv Raškovića su bili svi članovi IO SDS koji su na bilo koji način
bili uključeni u tokove antibirokratske revolucije, ili pak imali poslovne kontakte sa Srbijom. SDS
je od toga časa postala promiloševićska stranka, jedna od onih što vođi redovno šalje telegrame
podrške. Nije više bila moguća nikakva autentična artikulacija političkih interesa Srba iz Hrvatske.

Rašković je formalno još uvjek bio predsjednik SDS-a, ali njegov politički uticaj više nije bio
relevantna veličina. Sve manje je boravio u Dalmaciji, a sve više u Beogradu i bilo je jasno da on
odlazi za Beograd. Uzeo je doduše učešća prilikom proglašenja SAO Krajine u Kninu,
20.12.1990. godine.

Izborom za političkog lidera Srba u Bosni i Hercegovini, Radovan Karadžić je počeo graditi
imidž političara sa velikim ambicijama. Dao je naslutiti da vlastitu ambiciju neće ograničiti samo
na Bosnu nego da ima i svesrpske apetite. Jovana Raškovića je odmah pokušao marginalizovati
i tu je koristio Miloševićevu podršku. Najavljivao je angažman i slao zaštitničke političke poruke
Srbima u Hrvatskoj, a kako će ih štiti vidjet ćemo već sljedeće godine, kada se zajedno sa
Miloševićem, Tuđmanom i Matom Bobanom upustio u izvedbeni projekat podjele Bosne i
Hercegovine u kojoj su Srbi iz Hrvatske i Bosanske Krajine bili samo moneta za potkusurivanje i
odobrovoljavanje saveznika iz Zagreba i Širokog Brijega. Kada je Milošević vidio da Karadžić ima
ambiciju da i njega nadraste, da u nekim intelektualnim i crkvenim krugovima Karadžića počinju
pominjati kao potencijalno sposobnijeg vožda od vožda samoga, počinje proces kresanja
Karadžićevog uticaja. Potpun obračun sa Karadžićem, Miloševiću nije bio cilj jer je Karadžić, baš
takav kakav je, njemu bio od izuzetne koristi. Za njegovo disciplinovanje Milošević je imao
različita sredstva i kada bi mu to trebalo bez ikakvog zaziranja ih je koristio. Uostalom, Jovica
Stanišić i Ratko Mladić su uvjek znali šta im je u tom smislu potrebno činiti.

Bez obzira na ove opaske, prvih godina političke karijere, Karadžićeva lojalnost Miloševiću
bila je van svake sumnje.

Samo usputno, jer za događanja koji su predmet ovoga teksta nije od nikakvog značaja,
spomenimo da se Tuđman, kako bi bar malo amortizovao svoj tako vidljiv antagonizam prema
Srbima, odlučio da napravi svoju privatnu srpsku stranku. Taj posao je povjerio Milanu Đukiću
kojeg je prihvatio pošto ga je iz Donjeg Lapca potjerao David Rastović. predsjednik opštine i
jedan od osnivača SDS-a. Đukić je do protjerivanja bio predsjednik izvršnog odbora opštine i član
SDS-a, a dolaskom u Zagreb osnovao je Srpsku Narodnu Stranku, političku organizaciju
apsolutno dekorativnog tipa. Trebalo je pokazati da su u Hrvatskoj političke slobode razvijene i
da se pusti bar malo magle koja bi zaklonila već poodmaklo etničko čišćenje Srba iz velikih
hrvatskih gradova. Đukića, predhodno već suđenog i osuđivanog za privredni kriminal bilo je lako
nagovoriti na simuliranje. Ali ni on ni njegova stranka nisu donijeli neku korist Tuđmanu niti pak
učinili veliku štetu Srbima. Štetu srpskoj zajednici u Hrvatskoj nanijeli su gospodari rata i politika
koju su oni personalizovali. Proces koji su kreirali i kontrolisali, zločin je sam po sebi, zločin je već
u prvom sloju. U drugim slojevima još vidljivije taj proces je nosio brojne mogućnosti za
kriminalce, izopačenike i masovne ubice.

28
 Gospodari rata su rat smislili zbog teritorijalnog proširenja na račun BIH i stvaranja što
homogenijih nacionalnih država. Rat koji je vođen u Hrvatskoj služio je samo određivanju načina
na koji će se SFRJ raspadati, i uvod u rasparčavanje BIH ratom. Njihov odnos je bio vrsta jednog
komplikovanog i brižno prikrivanog savezništva iako su se trudili da se predstave kao nepomirljivi
protivnici i neprijatelji. Obmana je i apsolutna zamjena teze da je etničko čišćenje posljedica rata.
Ponekad, u blažoj varijanti pružaoci intelektualnih usluga zvali bi to humanom razmjenom
stanovništva i takve operacije opravdavali i hvalili na najnevjerovatnije načine. Oko te humane
razmjene stanovništva sa Tuđmanom je osim Miloševića vrlo intezivno razgovarao Dobrica
Ćosić. Po tome je poznat njihov susret u Ženevi 1993. Godine, za vrijeme dok je Ćosić bio
Predsjednik SRJ. Već tada se špekulisalo oko sporazuma koji su potpisali o tzv. humanoj
razmjeni stanovništa. Dobrica Ćosić o tome nije nikada progovorio ni riječi. Inače, ne bi bilo
nikakvo čudo da takav sporazum postoji u pisanom obliku, jer su ova dva bivša Titova partizana i
disidenta opsjednuta idejom o istorijskoj misiji. Naročito je ta ideja o istorijskom poslanju obilježje
Tuđmanove ličnosti, i to je pored ostalog on ispoljavao bilježenjem i snimanjem svega što je radio
kako bi buduće generacije mogle suditi o njegovoj veličini. Zato će, ako takvog sporazuma zaista
ima, on kad-tad izići iz Tuđmanove arhive. Uvjeren u vlastito poslanje on je bez ustezanja na
hotelskom jelovniku iscrtavao kartu podjele BIH i u neophodnost te podjele uvjeravao zvaničnike
velikih sila. Zato se i njemu i Ćosiću humana razmjena stanovništva mogla činiti ne samo
moralno neupitnom nego i istorijski dalekosežnom i mudrom. Za razliku od njih Milošević je
isključivo bio zabavljen time šta ide u prilog njegovoj vladavini. Nije baš istorijska dimenzija bila
nešto što bi ga opredjeljivalo. Zato se on trudio da ostavlja što manje pisanih i bilo kakvih drugih
tragova, i ako je taj sporazum potpisivan na Tuđmanovo traženje onda je potpuno shvatljivo i
mnogo logičnije da ga je potpisao Ćosić nego on lično.

Zbog nekih nedoumica pa i neadekvatnih interpretacija pojam etničko čišćenje potrebno je

do kraja razjasniti jer ga se ponekad koristi u pogrešnom kontekstu, i daje mu se neprecizno
značenje. Sam pojam je prvi put korišten i uveden u politički govor osamdesetih godina prošloga
vijeka a definisali su ga mediji i političari u Beogradu, označajavajući njime strategiju albanskih
nacionalista na Kosovu kojim su oni, koristeći različite vrste pritisaka, kontinuiranog nasilja i
ucjena, te održavanjem stanja permanentne nestabilnosti primoravali na iseljavanje pripadnike
srpske nacionalne zajednice, ali i ostale manjinske zajednice, s namjerom da promjene etničku
strukturu i stvore etnički čistu državu. Ono što je vjerovatno značajno doprinjelo ukupnoj tragediji
na prostoru bivše SFRJ jeste i uvjerenje određenih bitnih međunarodnih faktora da se stvari na
prostoru Balkana dugoročnije mogu rješavati samo ako se balkanski narodi okupe u relativno
homogenim državama. Etničke napetosti i međusobne teritorijalne pretenzije po tim pogledima
su stalne zbog nedovršenog procesa stvaranja nacionalnih država i taj proces je neophodno
završiti. Nosioci tih pogleda su vjerovatno ohrabrivali važne činioce u balkanskim državama da
usmjere političke i druge procese u tom smjeru i tako im pomagali da legitimizuju svoje ratne
težnje. Etničko čišćenje se razlikuje od genocida jer nije svedeno na namjeru potpunog uništenja
jedne zajednice nego na njeno preseljenje mimo njene volje na drugi prostor. Da bi čitavi gradovi
i sela bili ispražnjeni od neke etničke zajednice pristupalo se sijanju straha i mržnje, a zatim i
zločinima nad pojedinim porodicama ili pojedincima, manje više neselektivno, pljački i otimanju,
pa i silovanjima. Onda bi se tražilo oružje i davali rokovi za iseljavanje. Kad se veći dio zajednice
pokrene, nije ostajao niko. Pristupalo se čak i takvim cinizmima da se od vlasnika imovine tražila
potpisana izjava da odlazi dobrovoljno a da svoju nepokretnu imovinu ostavlja državi, toj i toj, ili
opštini toj i toj. Etničko čišćenje je po svojoj prirodi zločin protiv čovječnosti i osnovna je
karakteristika rata devedesetih godina na prostoru bivše SFRJ, rata bez istinskih heroja i sa
obiljem antiheroja. U tom ratu sve strane su radile etničko čišćenje.

29
 POLITIČKE PRILIKE U PRVOJ POLOVINI 1991. GODINE

Energija potrebna za sukob u Hrvatskoj neprekidno je rasla. Već početkom nastupajuće,

1991. Godine, general Kadijević je najavio razoružavanje paravojnih sastava i odredio
ultimatume u kojima su ti sastavi morali položiti oružje. Na incijativu tadašnjeg šefa KOS-a,
Aleksandra Vasiljevića, koji je došao u diskretnu misiju u Knin i tamo ubjedio Martića da vrati
stotinjak automatskih pušaka podjeljenih prilikom podizanja barikada u avgustu, 1990. godine. To
oružje je vraćeno i o tome obavještena javnost. Oružja je tada bilo toliko da je stotinjak pušaka
bila marginalna količina. U kninskom kraju se to moglo čuti nakon svake Zvezdine pobjede u
kupu šampiona, koji će Zvezda te godine i osvojiti. Tada bi u slavljeničkom zanosu praštalo sa
svih mogućih strana, i iz svih mogućih oružja. Hrvatskoj strani nije padalo na pamet ni simbolično
razoružavanje. Oni su pristupili jednoj drugoj stvari koja će dodatno komplikovati prilike. Podjelili
su pedesetšesthiljada policijskih legitimacija ljudima koji su se naoružali iz ilegalnog uvoza
oružja. Ta situacija će još dodatno povećati nasilje nad Srbima u hrvatskim gradovima pa i
zločine nad jednim brojem ljudi. Organi JNA tada odlučuju da 20 januara, nekoliko dana prije
isteka roka za razoružavanje, prikažu film napravljen iz materijala KOS-a. Film je govorio o
ilegalnom uvozu oružja u Hrvatsku i masovnom naoružavanju HDZ-ovih aktivista, kao i stvarnju
drugih uslova za vođenje rata. U tom filmu ima zaista groznih detalja među kojima su iskazi
Martina Špegelja i Josipa Boljkovca na koji način misle voditi građanski rat i koliko će on biti
nemilosrdan. Kao neprijatelji od strane ovih hrvatskih ministara nedvosmisleno su označeni oficiri
JNA, njihove porodice, i Srbi u SAO Krajini. Prikazivanje toga filma još je više uskovitlalo i tako
teške prilike u zemlji i uspalilo strasti do usijanja. Tuđmanov režim je reagovao negirajući
originalnost filma, sam Špegelj i Boljkovac su odmah saopštili da se radi o montaži. Tadašnji
hrvatski predstavnik u Predsjedništvu SFRJ Stipe Mesić je hladnokrvno prokomentarisao da je
Hrvatska naoružavanje preduzela potpuno legalno i legitimno jer se lakše može braniti puškama
nego hemijskim olovkama. Vojni organi su pokrenuli postupak protiv aktera i glavnih junaka filma,
a sastavi JNA podigli borbenu gotovost što je trebalo značiti da se JNA sprema na akciju, jer rok
je isticao. Međutim, 24. januara usljedila je sjednica Predsjedništva SFRJ, Predsjednika svih
republika i Generalštaba JNA. U toj dugoj noći postignut je kompromis, koji je značio, brzo će se
ispostaviti, samo odlaganje problema. Sve je nastavljeno po istoj inerciji. Teritorija naseljena
većinskim srpskim stanovništvom u Hrvatskoj se zaokružila i srpsko pitanje bilo teritorijalizovano.
U Kninu i Benkovcu počinjali su incidenti na nacionalnoj osnovi, koji su se manifestovali kroz
noćne eksplozije pred kafićima ili drugim objektima vlasnika hrvatske nacionalnosti. Iste stvari su
se događale u hrvatskim gradovima gdje su žrtve bili vlasnici srpske nacionalnosti. Već su
uveliko trajale bezbrojne provokacije raznog tipa, od telefonskog uznemiravanja do fizičkih
napada. Počinioci provokacija su u pravilu ostajali neotkriveni. Nacionalne zajednice su se
homogenizovale do krajnjih granica, a osjećaj ugroženosti bio je opšte osjećanje. Već krajem
januara specijalne snage hrvatske policije su manifestujući silu, zaposjele nacionalni park
Plitvička jezera, u čijim je granicama živjelo pretežno srpsko stanovništvo, što je izazvalo veliko
uznemirenje građana. Na insistiranje JNA, nakon kraćeg zadržavanja povukli su se, ali je preko
sredstava informisanja ministar policije poručio da će se vratiti čim to bude trebalo. Počinju
odvojeni incidenti u različitim djelovima Hrvatske i već odjekuje pucnjava, iako žrtava još nema.
Sada kriza nije izolovana samo u kninskom kraju već je ona raširena na Istočnu Slavoniju,
Baranju, Zapadnu Slavoniju, Baniju, Kordun.

U Kninu dolazi do otvorenog sukoba na relaciji Milan Babić - Milan Martić, odnosno
političkog i policijskog faktora. Babić je prilikom predlaganja Vlade SAO Krajine za ministra
odbrane predložio Milana Martića, pomjerivši ga sa mjesta ministra policije, kalkulišući potpuno
racionalno da će mu za funkcionisanje vlasti biti potrebno da ima kontrolu policije. Martić je u prvi
mah prihvatio tu odluku, jer mu se učinilo da će mjesto ministra odbrane pružati veće mogućnosti

30
za njegov angažman pružanja otpora hrvatskoj vlasti. Skupština je izabrala novog ministra
policije, advokata Dušana Vješticu. Međutim već sutradan su Martiću iz Beograda objasnili da to
ne može tako i da on mora da se vrati na mjesto ministra policije jer je mjesto ministra odbrane
titula bez sadržaja, i Babićev manevar da ga se rješi. Martić je onda izjavio da ne priznaje odluku
Skupštine i da se neće povući sa mjesta ministra policije. U tome mu podršku pored Beograda
daje kompletan sastav policije u Krajini. Babić se povlači i stvar se vraća u prvobitno stanje.
Počinje priprema krajiške policije za nastupajuće događaje i formira se neka vrsta interventne
jedinice koja može izvršavati i ograničene vojne zadatke. Ta jedinica je bila podređena lično
Martiću. To je u Kninu bio početak izgradnje „paralelnog lanca komandovanja aparatom sile“. Taj
obrazac će se konačno kroz naredni period uspostaviti svuda tamo dokle je dopirala moć
Slobodana Miloševića i njegove SDB. Formula je bila relativno prosta. Formalna nadležnost bi se
adresirala na organe vlasti izabrane na izborima, ali lanac je funkcionisao po internim pravilima
SDB. Svi organi vlasti u SAO Krajini i pored mogućeg prigovora da se radilo o paradžavi, ipak su
birani na izborima i uspostavljeni po unaprijed određenoj proceduri.

Demonstracije opozicije održane 9. marta, 1991. godine u Beogradu među Srbima u

Hrvatskoj su primljene na posebno dramatičan način. Najveći broj ljudi nije bio baš dobro upućen
u unutrašnje prilike Srbije. Nije im bilo zamislivo da protiv Slobodana Miloševića može biti
demonstracija u Beogradu, a kamo li da se na tim demonstracijama može skupiti masa od sto
hiljada ljudi. Zato su Srbi iz Hrvatske masovno povjerovali Miloševićevoj propagandi da to
demonstriraju neprijatelji Srbije, „ustaše i Šiptari“ koji ruše Beograd i da je jedina zaštita od
napasti izvesti tenkove na ulice Beograda. Pod tim utiskom je izlazak tenkova na beogradske
ulice imao podršku velikog broja Srba iz Hrvatske. Prepadnut za vlast, i u grozničavoj potrebi da
domaćoj javnosti pokaže kako ga podržavaju Srbi iz drugih krajeva SFRJ, Milošević je tražio
podršku Radovana Karadžića i Milana Babića. Ta podrška je emitovana u večernjem dnevniku.
Babić je malo zatezao sa podrškom. Onda je pravio problem da se to uputi kao audio snimak,
već nudio napismeno, da bi mu tadašnji voditelj TV dnevnika Stefan Grubač poslao tekst koji
treba pročitati. Babić je to odbio a vrijeme dnevnika se primicalo. Grubač se javio i molio da kaže
bilo šta samo da to ide. Onda je on izbjegao dati podršku, ali se usmjerio ka destruktivnoj
aktivnosti Vuka Draškovića. Podrška Radovana Karadžića bila je po svim upustvima. Međutim,
saopštenje SDS-a bilo je u najboljem duhu slobizma. To saopštenje Babić je prepustio na potpis
izvršnim sekretarima stranke Marku Dobrijeviću i Petru Štikovcu, koje će Rašković, kao još
formalni predsjednik, isključiti iz stranke zbog toga čina. Rašković će tada povući još jedan potez
koji je ukazivao na njegovu novu političku orjentaciju. Doveo je u Knin, sredinom marta, na javni
skup, režisera Lazara Stojanovića i studente sa Terazijskog foruma, te splitskog profesora dr
Nikolu Viskovića. To je bio prvi i jedini mirovni skup u Kninu ikada održan, i u to vrijeme kada su
se ratni bubnjevi već čuli ličio je taj skup na glas vapijućeg u pustinji.

Baš u to vrijeme u Karađorđevu se sastaju Slobodan Milošević i Franjo Tuđman i dogovaraju

strateško savezništvo u procesu raspada SFRJ. Njih dvojica su se lakoćom našli na podjeli
Bosne i Hercegovine. Čak su u tom poslu dogovorili i komisiju za razgraničenje koju je sa srpske
strane predvodila Smilja Avramov a sa hrvatske Dušan Bilandžić. Kasnije je Dušan Bilandžić
pričao da to nikada nije ozbiljno shvatio i da mu je ličilo na dječiju igru, iako nije bila igra.

Za glavne izvođače radova odredili su svoje političke pitomce u BIH, Radovana Karadžića i
Matu Bobana, a načela podjele su išla tako da veći dio BIH pripadne Miloševiću, kao i da se
Hrvatska zadovolji granicama banovine iz 1939. godine, ojačanu još bihaćkom krajinom ili kako
je Tuđman to volio kazati Turskom Hrvatskom. Da li su imali tada u planu teritorij koji bi pripao
Muslimanima teško je reći, ali je kasnije i takva kombinacija bila u igri, bar sudeći po izjavama
koje su davali Karadžić i još neki političari bosanskih Srba. Stipe Mesić koji je sa Borislavom
Jovićem organizovao ovaj sastanak pričao je da je na pitanje „a šta će biti sa Krajinom“ od
srpske strane dobio odgovor koji je glasio „a gde to beše“. Kasnije je pojašnjavao da mu je
Borislav Jović rekao da je Krajina sastavni dio Hrvatske i da njih ne zanima kako će Hrvatska

31
rješavati svoja unutrašnja pitanja. Istom prilikom su dogovorili rušenje Vlade Ante Markovića i
odredili strategiju dovođenja međunarodne zajednice pred svršen čin oko priznavanja
novonastalih država.

Uglavnom, nakon sastanka Milošević - Tuđman usljedio je onaj čuveni sastanak Miloševića
sa predsjednicima opština iz cijele Srbije gdje je on najavio skori početak rata rječima „ako ne
znamo da radimo znamo da se bijemo“.

Prije susreta Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu usljedio je sastanak Predsjedništva

SFRJ, na kome je razmatran plan Generalštaba za uvođenje vanrednog stanja odnosno za
vojnom intervencijom. Sa ove distance to sada izgleda mnogo bezazlenije nego u vrijeme kada
se događalo, a moglo bi se protumačiti i kao groteska, jer nije zabilježeno da je neka armija pitala
one protiv kojih treba da izvede puč da li se slažu da to bude urađeno. Naravno da takva odluka
nije donesena. Po četiri predstavnika glasala su za i protiv. Slobodan Milošević je najprije iz
Predsjedništva povukao Borislava Jovića da bi ga nakon nekoliko dana vratio u Predsjedništvo,
kao da se ništa nije dogodilo. Čak je tada, prilikom Jovićevog povlačenja, iako se stalno
legitimisao kao čuvar SFRJ, izgovorio rečenicu da je Jugoslavija prestala postojati.

U Krajini je Martić aktivirao svoju interventnu jedinicu i poslao je na Plitvice. Zbog čega je to
uradio teško je reći, ali ta jedinica se rasporedila na Plitvicama i započela kontrolu komunikacija i
objekata. Hrvatska Vlada je reagovala nekoliko dana kasnije, i na Plitvice, na sam dan Uskrsa,
31.03.1991. godine poslala jake snage policije sa namjerom da odatle potisnu Martićevu miliciju.
Došlo je do pravog vatrenog obračuna u kome je na svakoj strani poginuo po jedan policajac, i
na snijegom prekrivenim Plitvicama pale su prve žrtve rata koji je toga dana započeo.

Samo prvim žrtvama se pamte imena, a kasnije ostaju bezimene. Poginuli su na srpskoj
strani Rajko Vukadinović iz Korenice, a na hrvatskoj Josip Jović iz Aržana kod Imotskog. Žrtava
bi vjerovatno bilo i više, ali nisu eksplodirale trombionske mine kojima su bili pogođeni autobusi
sa hrvatskim policajcima. Hrvatska policija je potisnula Martićevu sa Plitvica, ali je vrlo brzo na
Plitvice izašla JNA pod punom ratnom opremom. Okružila je položaje hrvatske policije i nastala
je pat pozicija. Od tada će JNA proglasiti sebe za tampon između sukobljenih strana i ta taktika
će biti u opticaju nekoliko narednih mjeseci. Slična stvar se dogodila u Pakracu koji je odlukom
Skupštine opštine pristupio SAO Krajini. Pakrački policajci su otkazali poslušnost MUP-u
Hrvatske i u Pakrac je ušla specijalna jedinica hrvatske policije. Kada je nastalo puškaranje došli
su tenkovi JNA i uspostavili tampon zonu. Zanimljivo je da su beogradski mediji javili o velikoj
broju ubijenih Srba u Pakracu navodeći čak i njihova imena, iako žrtava zapravo nije bilo.

Nakon Plitvica je bilo jasno da se Martićeva policija nije u stanju ozbiljnije suprostaviti bolje
organizovanim oružanim sastavima hrvatske policije koji su zapravo bili vojna formacija. Zbog
toga iz Beograda šalju za Knin instruktore za obuku i u Golubiću se organizuje kamp. Dolazi
Dragan Vasiljković koji dobija konspirativno ime kapetan Dragan i koga beogradski mediji počinju
dizati na nivo čuda. U svim tim natpisima i TV prilozima njemu su davana natprirodna svojstva,
uz obavezno garniranje mistikom. Pisalo se o tajanstvenom legionaru, srpskom patrioti velikog
vojničkog znanja i gerilskog iskustva pokupljenog po cijelom svijetu, koji na čaroban način
prenosi znanja na mladiće sa dinarskog krša. Tu je bio i Frenki Simatović, a pričalo se i o
izvjesnom Ircu, ratnom veteranu. Mora se priznati da je u atmosferi straha i iščekivanja ratnog
meteža, veliki broj mladih ljudi otišao na obuku u Golubić. Kroz tih nekoliko mjeseci u Golubić su
pristizali momci iz drugih krajeva, pa i iz Bosne. Od onih koji su prošli obuku, selektirana je ekipa
koja će u kasnijim zbivanjima biti vezana za DB Srbije i koja će svoje aktivnosti izvoditi direktno
po zapovjedima tog resora, odnosno Frenkija Simatovića. Veći broj ovih momaka je i danas u
policijskim jedinicama Srbije. Dragan Vasiljković alias kapetan Dragan smislio je ime za
polaznike svojih kurseva nazvavši ih knindže. Kasnije će biti vrlo teško napraviti razliku između
tih jedinica koje su samo prividno nosile različita imena, kao arkanovci, frenkijevci, JSO, a bile

32
vezane za isti centar i za isti lanac komandovanja. Teško je bilo imati predstavu koji je njihov broj
jer su zavisno od situacije u te jedinice uključivani ljudi koji nisu bili stalni sastav. I „knindžama“
su pridodata nadljudska svojstva, jednaka onima kojim su već okićeni njihovi instruktori,
savršenih vojnika koji su nevidljivi, nečujni i bestjelesni, sposobni da se provuku kroz cijev od
pola cola, pa i kroz ključaonicu ako se takav zadatak postavi.

Kroz april mjesec se otvara kriza u Istočnoj Slavoniji. Pripremao se Vukovar. Usljed
provokacija hrvatske policije i pojave naoružanih HDZ - aktivista na ulicama Vukovara Srbi u
Borovu Selu su podigli barikade i nisu dali ulaz hrvatskoj policiji iz pravca Vukovara. Hrvatska
policija je podgrijavala volju za sukobom gađajući Srbe raketnim projektilima i oštetivši nekoliko
kuća. U Borovo Selo su stigli dobrovoljci iz Srbije za koje će kasnije Šešelj i Mirko Jović voditi
prepirku čiji su zapravo i ojačali te barikade. Na visokom jarbolu usred sela vijorila se srpska
zastava i ovaj detalj će postati važna činjenica za događaje koji će usljediti. U isto vrijeme, dakle
kroz april, gomilaju se događaji i incidenti.

Predsjednici republika su otpočeli susrete sa deklarisanom namjerom traženja rješenja za

krizu u zemlji. Nakon tih susreta, a događali su se jednom nedjeljno, priređivane su konferencije
za štampu na kojima su učestovali akteri tih sastanaka. Ne samo da oni nisu ništa konstruktivno
mogli da dogovore nego su svojim stavovima još više destabilizovali prilike, ako je uopšte ostalo
još nešto za destabilizovanje. Osnovnu destrukciju i prepreku bilo kakvim dogovorima činili su
Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Milan Kučan.

U kninskom kraju hrvatska policija osniva postaju u selu Kijevu, prostoru koji je bio unutar
barikada i unutar SAO Krajine. Na teren izlazi JNA i okruži to selo, opkoli policijsku postaju i
nastane jedna vrsta dvovlašća. Ipak, to je izolovalo Srbe u selima Cetina i Civljane i oni su ostali
bez komunikacije sa Kninom, a jedino njihovo snabdijevanje bilo je moguće vojnim vozilima.
Nastala je prilična konfuzija, pa je Martićeva policija sa okolnih brda često izlazila i pripucavala
na Kijevo, preko JNA.

Otvara se problem i u benkovačkom kraju sa istim akterima, a na Plitvicama već mjesec

dana vojska drži u okruženju hrvatsku policiju, a ova opet objekte nacionalnog parka. Sa srpske
strane se vrši pritisak na JNA da interveniše, a sa hrvatske da se vrati u kasarne.

Osvnanuo je 2. maj 1991. Godine, za rat u Hrvatskoj važan dan. Toga kišnog majskog dana
u Kijevo je helikopterom stigao tadašnji potpredsjednik hrvatske vlade Vladimir Šeks. Martićevi
policajci su na helikopter sa svih okolnih brda otvorili vatru, ali je ovaj bez posljedica sletio u
Kijevo, gdje je Šeks održao zapaljiv govor stanovništvu i pridošlim hrvatskim policajcima. Ista
stvar se dogodila i prilikom uzletanja helikoptera, ali su na obroncima Kozijaka patrole hrvatske
policije i ZNG-a pucale na Martićevu policiju i tom prilikom ubile policajca Vasu Pećera. U
benkovačkom kraju je također došlo do sukoba na potezu između Benkovca i Biograda i ubijen je
hrvatski policajac Franko Lisica. U isto vrijeme dok su se događali ovi sukobi, na Plitvicama se
odvijao marš srpskih civila od Korenice do Plitvica kako bi se vršio pritisak na JNA da uđe u
sukob sa hrvatskom policijom. Marš su uz pratnju kamera TV Beograd predvodili Vojislav Šešelj i
Milan Babić. Tu je bilo nekih manjih incidenata sa pripadnicima JNA, ali je sve prošlo bez
posljedica.

Žrtava je bilo u Borovu selu i to isti dan i u isto vrijeme. Onu zastavu koju su istakli Srbi na
barikadama u Borovu selu krenuli su skinuti dvojica hrvatskih policajaca. Njih su Srbi zarobili i
zatvorili. Iz Osjeka i Vinkovaca krenula su dva autobusa hrvatskih policajaca sa namjerom da ih
oslobode i raščiste barikade. Ušli su u Borovo selo i u centru sela kada su izlazili iz autobusa
hvatajući borbeni poredak upali su u zasjedu i na njih je otvorena vatra pa je tom prilikom ubijeno
dvadesetak hrvatskih policajaca. Da nije na vrijeme stigla poveća jedinica JNA i izvukla preživjele
svi bi vjerovatno doživjeli istu sudbinu. Vojislav Šešelj se kasnije hvalio da su ključnu ulogu u
obračunu imali dobrovoljci iz njegove stranke. Taj događaj je po svoj prilici bio jedna velika
33
namještaljka. Izgleda da su se šefovi tih policajaca svojski potrudili da ih odvedu na strelište kao
glinene golubove. Serija ovih događaja pretvorila se u spiralu nasilja koja se više nije mogla
kontrolisati. Žrtve više nisu imale ime, imale su samo nacionalnu pripadnost.

U Zadru je gomila hrvatskih nacionalista, organizovana i podstaknuta od strane vlasti

priredila „kristalnu noć“ Srbima, vlasnicima kafana, radnji i drugih lokala, nemilo ih pljačkajući,
paleći i minirajući. Zatim je kao protuodgovor, došlo do nasilja u Kninu, kada su opustošene
radnje i prodavnice hrvatskih firmi. Isti dan je u Splitu došlo do sukoba demonstranata i JNA kada
je ubijen vojnik. Miniranje srpskih kuća i vikendica na dalmatinskoj obali, u Šibeniku, Trogiru,
Zadru, Biogradu, postala je svakodnevna stvar.

Nastaje jedna nova pojava, Srbi sa obale i velikih hrvatskih gradova masovno mjenjaju kuće
i stanove sa Hrvatima iz Knina, Benkovca i još nekih gradova gdje su Srbi predstavljali većinu. U
istočnoj Slavoniji pretpostavke za otvoreni rat su bile ispunjene. Već se u Srbiji pojavljuju prve
izbjeglice koje dolaze skelom preko Dunava. Srpska sela su pod oružjem i pucnjava je
svakodnevna stvar. U Mirkovcima, selu na obodu Vinkovaca gine se, isto je u Tenji, Dalju i
Šodolovcima. Kruže glasine o ubijanju Srba u Vukovaru i Borovo Naselju. U Tenji, HDZ
organizuje ubistvo Josipa Rajhla-Kira, šefa osječke policije koji je pokušavao da pregovorima
rješava izuzetno teško stanje i smanji energiju za rat. Sa njime zajedno ginu i srpski pregovarači.
Ubica, Josip Gudelj, aktivist HDZ-a, iako poznat i odmah identifikovan, za to nedjelo nikada nije
procesuiran. Josip Rajhl-Kir i srpski pregovarači ubijeni su zato što su pokušavali tražiti mirno
rješenje. To je bilo apsolutno nepoželjno.

34
 DRUGA POLOVINA 1991 GODINE I RAT U HRVATSKOJ

Kroz jun i jul, kriza dalje eskalira. HDZ uvodi u Vukovaru prinudne mjere, imenuje
povjerenika vlade umjesto legalno izabranog gradonačelnika (sada pokojnog Slavka
Dokmanovića iz Trpinje izabranog na listi Račanove SDP) i počinje otvoreni napad na garnizon
JNA u Vukovaru. Neprekidno se puca. Pogibije i žrtve postaju uobičajena stvar. Niko više ne
navodi imena mrtvih.

U Mirkovcima propada akcija hrvatske policije za zauzimanje sela i slijede prilični gubitci
hrvatske strane. Isto se događa u Tenji. U Vukovaru se vrši intezivna opsada kasarne JNA. Zbog
toga iz Srbije na Vukovar i sremsko ratište kreću tenkovi JNA. U Srbiji je veliki broj izbjeglica iz
Istočne Slavonije. Aktiviran je Brana Crnčević i njegova Matica iseljenika koji preuzimaju brigu o
izbjeglicama. Beogradski mediji su puni informacija o Srbima koji bježe od ustaškog noža.
Monah, a kasnije Episkop Mileševski Filaret, pred kamerama pokazuje dječiju lobanju i sprave za
ubijanje kojima se služe Hrvati. Počinje višemjesečna opsada Vukovara od strane JNA.
Beogradski mediji najavljuju njegov skori pad, a zagrebački su puni podataka o neosvojivoj
tvrđavi kojoj ništa ne može srpska armada, gradu heroju i mučeniku. Svaki dan je Vukovar sve
više postajao hrvatski Staljingrad, a svijet bio zatrpan slikama groznog razaranja i patnje civilnog
stanovništva.

Šešelj počinje sa obmanama o uspostavljanju granice na liniji Karlovac – Karlobag -

Virovitica, što hrvatska propaganda vješto koristi za plasiranje teze o ratu za uspostavljanje
Velike Srbije, uništenju Hrvatske i o Srbima iz Hrvatske kao trojanskim konjima te politike sa
kojima nije više moguć nikakav suživot. Ta teza je u hrvatskoj javnosti postala opšte prihvaćena i
trebalo je još dodatno pojačati užasima rata, smrti i razaranja.

Zanimljivo je pogledati kada se JNA počinje otvoreno stavljati na Miloševićevu stranu. Toga
nije bilo do sramnog angažmana u Sloveniji odakle se ona morala vratiti poražena i ponižena.

Sam vrh vojske je u toj godini imao dva velika kiksa. Prvi kiks je, nedvosmisleno stavljanje na
stranu pučista u SSSR-u, kada je Ligačov zbacio Gorbačova. Mogli smo vidjeti euforično javno
iskazivanje podrške pučistima uz pozdravne telegrame i otvaranje šampanjca, da bi taj puč i
pučisti za tri dana doživjeli slom, a Gorbačov se vratio na vlast. Vojni vrh SFRJ na čelu sa
Veljkom Kadijevićem je tu okolnost shvatio kao novo podizanje Berlinskog zida i pokazao svoje
ideološko lice, legitimišeći JNA ideološkom vojskom. Za relevantne međunarodne faktore, JNA ni
u jednoj projekciji više nije mogla biti faktor rješenja u SFRJ nego faktor problema i krize. Kada
se još upustila u operetsku avanturu u Sloveniji, svi značajni svjetski faktori su bili energično
protiv te i takve vrste angažmana i ona je morala pognute glave, nakon potpisanog sporazuma o
moratorijuma na proglašavanje samostalnosti Slovenije i Hrvatske, da krene sa povlačenjem iz
Slovenije. To se dogodilo 8. jula, 1991. godine u prisustvu trojke iz Evropske zajednice koju su s
činjavali Hans Vanderbruk, Žak Pos i Žak Santer. Ko god da je mislio čuvati SFRJ, što je
Milošević i njegova propaganda običavala posebno isticati kao svoj cilj ovim je činom prekinuo
njeno postojanje. Upravo je Milošević to uradio i pokazao da je rasturač, a ne branilac SFRJ.

Da bi JNA opstala sa minimalnim uporištem i legitimitetom, morala je da se stavi na

raspolaganje Miloševiću, lažnom čuvaru SFRJ. Za tu priliku definisan je novi cilj koji je glasio da
će JNA zaštiti granice, narode i djelove onih naroda koji žele sačuvati Jugoslaviju, a povući se sa
onih područja i prostora gdje je ne žele.

Iz JNA masovno odlaze oficiri hrvatske i slovenačke nacionalnosti. U Hrvatskoj se provodi

masovna blokada kasarni i drugih vojnih objekata i napada na te objekte. To je atmosfera u kojoj
se odvija „Vukovarska operacija“. Dakle JNA je od tada, zapravo, već Miloševićeva vojska.

35
Franjo Tuđman je napravio svoju vojsku i vojne sastave koji su djelovali, iako nisu bili ni izbliza
spremni za ozbiljan rat sa JNA. U julu je JNA provela mobilizaciju u Krajini i popunila jedinice
rezervnim sastavom. Djelimična mobilizacija je sprovedena i u krajevima BIH gdje su živjeli Srbi
kao i u Srbiji. Što se tiče međunarodne zajednice, JNA je bila strana koju ovi faktori u ni jednoj
varijanti nisu željeli podržati.

SAD su još ponavljale izjavu o podršci jedinstvenoj SFRJ, a Predsjedništvo SFRJ i

Predsjednici svih republika pojedinačno zatražili arbitražu Badinterove komisije o načinu raspada
SFRJ. Počinje potpuna implementacija Tuđman - Miloševevićevskog projekta. Da bi ostali
potpuno dosljedni svom konceptu, režirali su i tako groteskne akcije kao što je bilo
„bombardovanje“ Banskih Dvora u koje je prije toga pozvan na sastanak Ante Marković. Kada je
trebalo sjesti za svečano postavljen stol za ručavanje, avion JNA je kobajagi raketirao objekat, ali
tako da je po stolu razbacao komade plafona i prašine, a u svijet otišla informacija o pokušaju
ubistva hrvatskog rukovodstva. Istog trenutka je u Saboru aktivirana odluka o proglašenju
samostalnosti Hrvatske.

Iz Vukovara su u svijet kontinuirano odlazile slike razaranja i civilnih patnji. Vukovar je iz

dana u dan postajao simbol hrvatske žrtve i argument za međunarodno priznanje hrvatske
samostalnosti. Herbert Okun, američki diplomata i specijalni savjetnik izaslanika UN Sajrusa
Vensa priča u svjedočenju protiv Miloševića u Hagu da je posjetio Vukovar u novembru 1991 .
godine, kada su u njega ušle jedinice JNA, zajedno sa generalom Veljkom Kadijevićem i da je
vidjevši potpuno razoren grad pitao generala Kadijevića zašto je Vukovar tako porušen. Kadijević
mu je kazao da je to urađeno kako bi bila deblokirana kasarna JNA u gradu. Kada su došli
zajedno u krug te male kasarne, Okun je zaprepašteno konstatovao da je kasarna ostala jedini
relativno očuvani objekat u bližoj i daljoj okolini. Naravno da se upitao je li u redu sve sa
objašnjenjem generala Kadijevića.

Slike rata između JNA I Hrvatske su u avgustu dolazile i iz drugih krajeva Hrvatske.

Ratovalo se u Dalmaciji, Lici, Kordunu, Baniji, Zapadnoj Slavoniji. Svuda su u povlačenju bile
Tuđmanove snage, ali se odmah vidjelo da JNA ne ide na vojno poražavanje Hrvatske, već se
služi do tada neviđenom taktikom kreni - stani. Svuda, gdje je JNA djelovala bilježila su se
razaranja, a civilno stanovništvo hrvatske nacionalnosti napuštalo taj prostor. Civile nije progonila
JNA, ali su se pojavljivale neke tobože dobrovoljačke jedinice, parapolicijske snage i pljačkaši za
koje se redovno tvrdilo da su van kontrole. Oni su preostale civile plašili, maltretirali, pljačkali
imovinu, palili napuštene kuće, a bilo je i slučajeva ubijanja civila, mahom starijih osoba kojima
se nije napuštao zavičaj.

Zabilježen je slučaj prinudnog iseljavanja čitavog grada Iloka u unutrašnjost Hrvatske i to

preko Srbije, Erduta i Aljmaša, gotovo svih Hrvata iz Baranje. U Dalmaciji su iseljeni Hrvati iz
Kijeva u kninskoj opštini, nekim selima obrovačke i benkovačke opštine, gotovo svi Hrvati iz
Drniša i okolnih sela, te nekih sela šibenskog zaleđa. Na Baniji su protjerani Hrvati iz Gline,
Kostajnice, Petrinje i Dvora, a na Kordunu iz Slunja i Vrginmosta te nekih djelova karlovačke
opštine. Ista stvar se dogodila i u Lici. Bilo je blizu dvijesto hiljada ljudi hrvatske nacionalnosti
pomjereno iz svojih domova.

Identične stvari su se događale i na drugoj strani fronta. Preostali Srbi u većinski hrvatskim
selima i gradovima bili su ljudi van zakona. Mogli su ih nekažnjeno progoniti, pljačkati i ubijati svi
kojima bi to palo na pamet. Nije bilo suda ni suđenja, a državni teror je postao potpuno legitimna
stvar. Poznati su slučajevi u Gospiću, Sisku, Karlovcu, Zadru, Splitu, te mnogim drugim
gradovima, masovnih egzekucija iza kojih su stajale hrvatske bezbjedonosne službe.

U Zagrebu je postojanje sabirnog logora za Srbe na velesajmu, u centru grada, bila opšte
poznata stvar. Odatle su uhapšeni srpski civili vođeni na pogubljenje u Pakračku Poljanu i Marino

36
Selo. Iskazi ljudi poput Mira Bajramovića, pripadnika specijalne Merčepove jedinice za likvidacije
Srba, najdirektnije govore o metodima i praksi koju su upražnjavale hrvatske državne vlasti: na
pljačku, proganjanje i etničko čišćenje Srba iz hrvatskih gradova. Ta jedinica je samo jedna od
mnogih u organizovanom lancu državnog terora. Trebalo je i ono malo preostalih Srba zaplašiti i
otjerati, jer već sutra su mogli očekivati istu sudbinu.

Hrvatske gradove i područja do kojih nije doprla JNA napustilo je na desetine hiljada Srba
koji su odlazili u Srbiju ili Krajinu. Tek je poneko uspio da proda imovinu, a većina je odlazila
praznih ruku, u neizvjesnost izbjeglištva. Kuće i poslovni objekti Srba sistematski su uništavani,
naročito u Zadru, pa ni objektima od nekoliko hiljada kvadratnih metara nije ostajalo traga.

Stepen mržnje i svakovrsne destrukcije prešao je tačku sa koje, u odnosima Srba i Hrvata
nije bilo povratka. Upravo to je bila osnovna namjera gospodara rata.

Dok je trajala bitka za Vukovar, već uništen od bombardovanja, iznenada je preduzeta akcija
napada na Dubrovnik sa svih strana, iz Crne Gore, Hercegovine i sa mora. Upućenima se ta
operacija činila potpuno nelogičnom zato što taj dio Hrvatske ni za koga nije predstavljao
opasnost. Po klasičnom obrascu popaljena su i uništena sela u Konavlima, stanovništvo izbjeglo
u Dubrovnik, a vrlo brzo otpočelo bombardovanje Dubrovnika. Zanimljivo je da JNA nije imala
namjeru zauzeti Dubrovnik koji je praktično bio bez odbrane. Ima indicija da je odbrana
Dubrovnika nudila predaju i da se nakon dva dana u Dubrovniku pojavio tada još formalni
Predsjednik Predsjedništva SFRJ Stipe Mesić, kojeg je JNA zajedno sa čitavim konvojem
brodova propustila kroz blokadu i dopratila u dubrovačku luku. Sasvim ozbiljan svjedok, britanski
novinar Pol Dejvis koji je za vrijeme „dubrovačke operacije“ boravio tamo, uvjereno tvrdi da
Dubrovnik nije imao ozbiljnu vojnu odbranu i da je JNA u svakom momentu mogla da ga zauzme
da je to htjela.

Mesić je po svoj prilici u Dubrovnik došao kako bi malobrojnim braniteljima saopštio da ne

predaju grad i nastave sa simuliranjem otpora, jer i ne postoji namjera njegovog zauzimanja.
Humanitarni aspekt te misije bio je izgleda, samo usputne prirode. Ćitava predstava se završila
na Stradunu uz pjesmu Tereze Kesovije, a učesnici konvoja se isti dan vratili za Zagreb.

Na Dubrovniku je međunarodna zajednica konačno prelomila i Njemačka se odlučuje da

prizna Hrvatsku. Nakon mjesec dana isto je učinila Evropska zajednica, potom Rusija i iza toga je
ostao još samo prijem Hrvatske u UN, što se konačno dogodilo 15.4.1992. godine.

Za vrijeme operacija u Dubrovniku, Hrvatska preuzima Varaždinski korpus sa 150 tenkova, i

sa JNA postiže sporazum o iseljavanju garnizona, ljudstva, oružija i opreme sa Jadranske obale.
Tako pripadnici Kninskog korpusa u kojem je načelnik štaba bio general Ratko Mladić, izvlače
oružje i opremu iz Zadra, Splita, Šibenika i Sinja i voze to u Bosnu. Isto rade pripadnici Bihaćkog
korpusa pod komandom generala Špire Nikovića sa vojnim potencijalima iz Karlovca i sa Banije.

U Bjelovaru, major Tepić diže u vazduh skladište vojne opreme, u samoubilačkoj akciji, ne
želeći da ga prepusti hrvatskoj vojsci. U tom istom garnizonu hrvatske vlasti streljaju komandanta
Rajka Kovačevića i grupu oficira.

Komandant Varaždinskog korpusa general Vladimir Trifunović je dobro procjenio da mu se

otpor napadu hrvatskih snaga ne isplati. Odlučio se da korpus preda bez borbe uvjerivši se
prethodno da neće dobiti pomoć, i da je žrtvovanje besmisleno. Predao je oružje i opremu, ali je
spasio živote vojnika i oficira. Kada je došao u Beograd suđen je za izdaju. Po logici njegovih
nadređenih valjalo je da pogine zajedno sa ljudima koje je izvukao iz Varaždina. General
Trifunović nije više u zatvoru, ali nije ni rehabilitovan. Kriv je samo zbog toga što se nije uzalud
žrvovao.

37
 Vojni transporti JNA iz Slovenije su završili uglavnom u skladištima hrvatske vojske.

Srbi i Hrvati iz Bosne naoružavaju se i spremaju za rat. Komanda treće armijske oblasti JNA
smještena je u Sarajevu i komandant je bio general Kukanjac. U BIH se pripremao referendum o
nezavisnosti, a Srbi najavili osnivanje sopstvene države u Bosni, ako se tako nešto dogodi.

Milošević i Tuđman su smjenili Antu Markovića, a Vukovar pao 18.11.1991. godine. Samo
pet dana poslije pada Vukovara, 23.11.1991. godine, Milošević i Tuđman se sreću u Ženevi i
potpisuju sporazum o deblokadi kasarni u Hrvatskoj, što je u stvari bilo samo drugo ime za
podjelu oružja JNA.

Pitanje je zašto je taj sporazum potpisao Milošević koji nije imao oko toga formalne
nadležnosti, a koji je cjelo vrijeme prije i poslije toga tvrdio da Srbija nije u ratu. To se može
objasniti samo važnošću preciznog provođenja odredbi sporazuma, važnih za daljnji poticaj ratu
koji se nezaustavljivo širio prema BIH.

Pripremao se Vensov plan za Krajinu i sljedilo potpisivanje prekida rata između JNA i
Hrvatske. To se dogodilo 3. januara 1992. godine. Mir potpisuju Veljko Kadijević i Franjo
Tuđman. Slobodan Milošević se ponaša kao da to nisu njegova posla. Prethodno je, 1. oktobra
1991. godine odbio potpisati međunarodnu ponudu serviranu na haškoj konferenciji o SFRJ, koja
je pretpostavljala civilizovan i kontrolisan razlaz, te garantovala specijalni status svim značajnim
manjinama. U ponudi su bile sasvim realno postavljene pretpostavke za načine integracije na
novim osnovama i po novim standardima. Srbija nije u ratu, ponavljao je Milošević.

38
 SADRŽAJ STRATEGIJE „DOGOVORENOG RATA“ U IZVEDBI
MILOŠEVIĆA I TUĐMANA

Sve češće se na hrvatskoj strani, među oponentima Tuđmanovog „lika i djela“ mogu čuti
teze o dogovorenom ratu. Najozbiljniji autor koji to daje naslutiti je profesor istorije na američkom
Jel univerzitetu, dr Ivo Banac. U jednom intervjuu datom za radio - Slobodna Evropa, novinaru
Omeru Karabegu, tokom 2002. godine, on je govorio o vrlo ozbiljnim indicijama koje upućuju na
zaključak o visokoj sinhronizaciji akcija prilikom rata u Hrvatskoj između režima Sobodana
Miloševića i Franje Tuđmana i ozbiljnim, zajedničkim pripremama za podjelu Bosne.

Dr Bogdan Denić to tvrdi bez zadrške i još dodaje da su kusur u podjeli Bosne bili Srbi u
Krajini i Bosanskoj Krajini. To je dao zaključiti i Stipe Mesić, objelodanjivanjem činjenica o
susretu u Karađorđevu i još preko četrdeset međusobnih susreta koje su tokom ratnih zbivanja
imala ova dvojica gospodara rata.

Lord Ešdaun je u Hag donio i kartu razgraničenja Srba i Hrvata u Bosni koju mu je lično
nacrtao Tuđman na jelovniku, prilikom jedne večere u Londonu, 1994. godine.

Kada je uselio u Banske dvore, službenu rezidenciju Predsjednika Hrvatske, Mesić je

demontirao „crveni telefon“ instaliran za vezu sa Miloševićem. Telefon je bio u funkciji cijelo
vrijeme predsjednikovanja predmetnog dvojca.

Stenograme razgovora koje je Tuđman pedantno vodio vjerujući da će svaka njegova rječ
jednom biti istorijski događaj, i to razgovora sa Miloševićem, hrvatska administracija je dala na
čuvanje Tuđmanovoj porodici vjerujući da će tako biti bolje čuvani od javnost i nedostupni
haškom tužilaštvu.

Time se može objasniti zašto je Mesić, iako verbalno zainteresovan za sučavanje sa svim
istinama oko raspada bivše SFRJ i ratova vođenih tom prilikom često proturječan. Ta
proturječnost dolazi iz činjenice da je u određenim fazama tih zbivanja učestovao u tim
procesima mada nije imao presudnu ulogu. Zato on za sve optužuje samo Miloševića koji jeste
odgovoran, ali se čuva da sliku upotpuni Tuđmanovim doprinosom. On je još uvjek aktivni
političar a to je uvjek limit. Ako bi kazao sve što zna o dogovorenom ratu, onda svakako ono što
Hrvati zovu domovinskim ratom više ne bi bila nikakva epopeja nego samo sredstvo preko koga
su se vladajuće elite obogatile i obezbjedile vlast. Zato Mesić pada u proturječje tvrdeći da je
Milošević htio granicu Karlovac - Karlobag – Virovitica, a onda istovremeno i podjelu Bosne sa
Tuđmanom. To su stvari koje ne mogu ići zajedno i koje jedna drugu isključuju.

Imao sam priliku razgovarati, 1997. godine sa hrvatskom novinarkom S. K. V. kojoj sam
izložio svoje poglede na saradnju Milošević – Tuđman. Ona mi je saopštila da je skoro identičnu
priču čula u sasvim privatnom razgovoru sa Dobroslavom Paragom, hrvatskim desničarem i
Predsjednikom HSP 1861. Kasnije sam u nedjeljnim novinama Srba iz Hrvatske, Novostima,
krajem 2002. godine pročitao intervju koji su vodili sa Paragom, gdje on to elaborira ali u
skraćenoj verziji, pozivajući se na neke činjenice vezane za vukovarsku operaciju i detalje koji su
mu poznati sa hrvatske strane bojišta. Paraga nesumnjivo smatra da je bitka za Vukovar bila sa
potpuno kontrolisanim tokom. Rušenje Vukovara izazvali su zajedno, Milošević i Tuđman,
potpuno ciljano i sa uvjerenjem da to može dovesti do međunarodnog priznanja Hrvatske.
Hrvatska javnost će jednoga dana biti suočena sa istinom da je „njihov otac nacije“ bio rušitelj
Vukovara isto toliko koliko i tenkovi JNA. To će biti u javnom mnijenju dosta teško prihvatiti jer su
široke hrvatske mase indoktrinirane mitom o domovinskom ratu i kako je to ustaški ideolog Vinko
Nikolić znao kazati Vječnom Hrvatskom.

39
 U srpskom javnom mnenju se najčešće sreću tri grupe pogleda na Miloševića i rat koji je
vodio. Sve tri su nedovoljno utemeljene. Najbrojniji su oni kojima nije smetao rat, nego njegovi
neslavni rezultati, pa govore o Miloševićevoj izdaji gdje mu uglavnom prigovaraju zbog
nedostatka strategije i zbog popustljivosti prema protivnicima. Tako Borivoje Rašuo u knjizi Čemu
Jugoslavija ističe Miloševićevu zaslugu za međunarodno priznanje Hrvatske i preporučuje
Hrvatima da mu dignu spomenik na Jelačića placu, ali ni u naznakama ne sugeriše koordinaciju
između Tuđmana i Miloševića. Važan razlog što se ta teza ne izvodi je u tome, što se smatra da
to ne bi bilo politički korektno prema Republici Srpskoj. Ne bi se moglo tvrditi da su sarađivali u
Hrvatskoj, a zaobići dogovore oko Bosne.

Drugu grupu čine manje brojni, ali dosta javno prisutni autori sa stavom da je Milošević kriv
zbog ideje o Velikoj Srbiji, teritorijalnog osvajanja, i uspostavljanja linije Karlobag – Karlovac -
Virovitica. Kod ove grupe on je isključivi krivac za sve, a ostali su žrtve. To su nedovoljno
utemeljena stajališta jer Milošević u toku ratova u Hrvatskoj i Bosni nije nikada izlazio iz onih
okvira koje je dogovorio sa Tuđmanom u Karađorđevu. Ovdje se brka stvarnost i retorika koju su
koristili Miloševićevi pomagači na domaćoj sceni. Priča o liniji Karlovac - Karlobag - Virovitica je
Šešeljeva a ne Miloševićeva. Šešelj ju je pričao iz političkih razloga. Njegov stvarni uticaj nije bio
značajan, i uloga mu se iscrpljivala oko održavanja ratne energije.

Treća grupa prisutna na javnoj sceni se slaže sa svim što je Milošević radio, smatraju ga
herojem i mučenikom, ali eto, svo zlo je nastalo zbog međunarodne zavjere protiv Srba. U tome
je najilustrativniji primjer dr Mihajla Markovića koji je doslovno izjavio: Sve smo dobro predvideli
osim iracionalnog međunarodnog faktora.

Ni jedan od tih pogleda nije tačan i otežava suočavanje sa istinom. SFRJ bi se vjerovatno
raspala da se na istorijskoj i političkoj sceni nisu ni pojavili Tuđman i Milošević. Ono što je
isključiva odgovornost ova dva lidera, jeste to, da su oni odredili formu i sadržaj toga raspada.

Kada se bavimo ovim pitanjima, moramo prvenstveno tačno analizirati prilike u vremenu kad
je rat nastajao. Moramo identifikovati ko su bili pokretači rata i koji su subjekti imali presudnu, koji
značajnu, a koji sporednu ulogu. Naravno, moramo doći i do saznanja zašto nije došlo do
drugčijeg raspleta i zašto nije preovladala antiratna energija. Postojali su relevantni društveni i
politički subjekti koji nisu bili za rat, ali se njihov uticaj, broj i energija smanjivala i praznila velikom
brzinom kroz 1990. i 1991. Godinu, svuda i bez izuzetka.

SFRJ je bila multietnička država koja je zbog disproporcija u razvoju, stagnacije privrednog
razvoja i nerazvijenih demokratskih kapaciteta vlasti, nakon Titove smrti došla u jednu vrstu
nerješivih strukturnih problema. Politička partijska elita nije umjela naći odgovore na zahtjeve koji
su se postavljali i ta država je opterećena problemima sve više tonula u nacionalizam kao
svojevrsnu zamjenu za demokratiju. Čak je i kod nekih liberalnijih predstavnika nacionalnih elita
preovladavala ideja da se komunistički režim najlakše eliminiše preko nacionalističkih pokreta i
talasa. U takvoj državi svi su svima postajali smetnja i teret. Svima se činilo da bi sami mnogo
lakše rješavali svoje probleme i da bi mnogo dalje stigli da nisu imali teret ostalih na svojim
leđima. Svi su isto tako bili potpuno uvjereni da su u zajedničku državu unijeli mnogo više nego
što im se vraća. Povremeni pokušaji da se stvari rješavaju represijom još više su unosili duh
dezintegracije. Dvije najveće republike, Srbija i Hrvatska, i dva najveća naroda, Srbi i Hrvati,
stajali su u posebno konkurentskim odnosima. Srbija je bila u stanju frustracije zbog Ustava iz
1974. godine koji je blokirao njeno funkcionisanje, a dodatne frustracije izazvane su stanjem na
Kosovu i separatističkim težnjama Albanaca na Kosovu. Na krilima te frustracije vlast preuzima
Slobodan Milošević, vrlo vješto koristeći populizam i manipulišući nacionalnim osjećanjima Srba.
Metodi koje je koristio na širenju svog uticaja izazvali su podozrenje i strah kod drugih, i kako to
na Balkanu funkcioniše po sistemu spojenih posuda, odgovor ostalih je bio jačanje nacionalizma i
separatističkih namjera. To je u Hrvatskoj posebno palo na plodno tlo. Nacionalni pokret je tamo

40
oživio i u zahtjevima postao krajnje radikalan. Već 1989. Godine, vođa tog pokreta postaje Franjo
Tuđman koji osniva HDZ, i čiji uticaj u Hrvatskoj raste vrtoglavom brzinom.

Kada je krajem 1989. godine pao Berlinski zid, bilo je potpuno jasno da u SFRJ više nije
moguće zadržati jednopartijski politički monopol i da će partijski pluralizam stupiti na scenu. No
višepartijski pluralizam nije značio i demokratsko riješavanje odnosa u društvu, pa na izborima
koji su uskoro organizovani u svim republikama skoro plebiscitarnu podršku odnose nacionalisti.
Istovremeno se blokiraju savezni izbori i vrši priprema za raspad, odnosno, kako se to onda
govorilo: razdruživanje. U Srbiji se pokreće pitanje položaja Srba u Hrvatskoj i Bosni i
Hercegovini, te priča o granicama republika kao administrativnim, a u Hrvatskoj o tome da je
istorijska hrvatska granica na Drini. Jedino slovensku granicu niko nije dovodio u pitanje i bilo je
jasno da će njihov izlazak biti najbezbolniji. U tehničkom smislu to se tako i dogodilo. Milan
Kučan, Predsjednik Slovenije ispričao je u kameru, u serijalu o raspadu SFRJ, da je za izlazak iz
Jugoslavije dobio Miloševićev blagoslov, i da je Tuđman o tome imao istovjetno mišljenje.

Srbi u Hrvatskoj su po savjetu iz Beograda teritorijalizovali svoje pitanje sa neskrivenom

željom da ostanu u istoj državi sa Srbijom, što je kod većinskih Hrvata odjeknulo kao čin
veleizdaje i dalo legitimaciju ekstremnim ustaškim krugovima da promovišu projekat za
riješavanje srpskog pitanja u Hrvatskoj po fašističkom receptu. Takvo stanje je Srbe iz Hrvatske
dovelo u nemoguć položaj i igranje samo na jednu kartu – zaštita od strane Miloševića i JNA.

Čak je i miroljubivi Jovan Rašković govorio da su Srbi iz Hrvatske mali osnovac, ali oni imaju
starijeg brata studenta koji će braniti osnovca. To je značilo ostajanje u poziciji taoca i davanja
vlastite sudbine u ruke Miloševiću, bez ostatka. To će Milošević vrlo vješto iskoristiti i Srbi iz
Hrvatske će biti njegov džoker za različite prilike, čak i onda kad su se našli u izbjeglištvu.

Spominjali smo već čuveni susret Tuđman – Milošević u Karađorđevu iz marta 1991. godine.
Nakon Tuđmanovog povratka u Zagreb, sasvim ozbiljni izvori iz Hrvatske govore da je on bio
oduševljen Miloševićevom ponudom i da je kao o gotovoj stvari pričao o podjeli Bosne i
Hercegovine i riješavanju problema sa Krajinom, te dobrog završetka procesa raspada SFRJ za
hrvatske interese. Postavlja se pitanje šta je sve bilo potrebno preduzeti pa da do takvog raspleta
dođe. Bilo je potrebno voditi računa o međunarodnim prilikama. Trebalo je opravdati raspad i
legalizovati secesiju međunarodnim priznanjem. U to vrijeme međunarodna zajednica je davala
podršku očuvanju SFRJ i nastojanju Ante Markovića da je reformiše i uključi u procese evropskih
integracija. To je Miloševića i Tuđmana upućivalo na zaključak da se raspad mogao dogoditi
samo koncenzusom svih članica ili ratom. Koncenzusom to nije moglo iz dva razloga. Prvi razlog
je što bi onda bilo nemoguće podjeliti BIH a drugi što Milošević nije mogao zbog atmosfere koju
je stvorio u Srbiji, bez težih posljedica po svoju političku sudbinu, otpisati Srbe iz Hrvatske,
priznajući samostalnost Hrvatske u AVNOJ-evskim granicama. Zato je izbor za obojicu bio prost.
Odlučili su se za kontrolisan rat. Glavna ideja tog rata je bila da način raspada omogući podjelu
Bosne.

Kako su u Hrvatskoj postojale sve psihološke pretpostavke za početak rata, odmah je

nastavljeno sa podizanjem borbene gotovosti, naoružavanjem i dooružavanjem, stvaranjem
incidenata sa krvavim posljedicama.

Slijedi „krvavi Uskrs“ na Plitvicama, serija incidenata sa većim brojem ubijenih 2. maja 1991.
Godine, Arkanove akcije u Slavoniji, tjeranje Srba iz gradova, ubistva hrvatskih policajaca u
Daruvaru, na Kordunu i još nekim mjestima. Na ljeto slijedi avantura JNA u Sloveniji pa njen
povratak otuda i konačno napad JNA na Vukovar.

Vukovar je u tom scenariju i po zamisli partnera i ratnih saveznika trebao Hrvatskoj donijeti
međunarodno priznanje. Mjesecima se na njemu gradio mit o hrvatskoj žrtvi, ginuli vojnici i civili,
razarano sve što se može razoriti, ali avaj, priznanje nije dolazilo. Zato su se partneri dosjetili

41
Dubrovnika kao grada koga svijet lako raspoznaje, grada svjetske kulturne i istorijske baštine i
dobro zaključili da bi on mogao biti ta tačka na kojemu će konačno ubjediti međunarodnu
zajednicu da je neophodno priznati Hrvatsku i primiti je u Ujedinjene Nacije. Tada je Vukovar
konačno pao jer više nije bilo razloga za mrcvarenje. U ostalim dijelovima Hrvatske traje primirje i
izvlačenje oružja iz garnizona. Tako iz dalmatinskih gradova transporti oružja koje izvlače
rezervisti iz Krajine ide Srbima u Bosnu, isto kao i iz Banije i Karlovca, a svo oružje u
sjeverozapadnoj Hrvatskoj pripada hrvatskoj vojsci, isto kao i vojni transporti iz Slovenije. Tako
su partneri izvršili podjelu vojnih efektiva. Sa tim oružjem se naoružavaju Hrvati iz Bosne i
Hercegovine. Vrlo je indikativno da Milošević, jedini od tadašnjih predsjednika republika, odbija
potpisati haški dokumenat o riješenju sukoba u bivšoj SFRJ, po planu lorda Karingtona. Tim
dokumentom se nudio specijalni status Srbima iz Hrvatske uz međunarodne garancije, ali i
međusobno priznanje svih država članica bivše SFRJ. Potpisom toga sporazuma i njegovom
implementacijom ne bi se mogao otvarati rat u Bosni niti praviti modeli njene podjele. Tuđman je
znajući da će Milošević taj plan odbiti, potpisao haški dokumenat i tako pretežnu odgovornost za
nastavak rata prebacio na Miloševića. U Hagu je Milošević izvodio predstave sa krnjim
predsjedništvom SFRJ koje je na njegov signal demonstrativno napustilo sjednicu jer im nije bilo
dozvoljeno da govore.

Na poziv partnera, Miloševića i Tuđmana, glavnu riječ uzima američka diplomatija i počinje
priprema Vensovog plana za Krajinu, kojim se Krajina na prikriven način za srpsku političku
javnost integriše u Hrvatsku. Priprema se povlačenje JNA iz Krajine i vrše intezivne pripreme za
otvaranje rata u BiH. Kada je u Bosni i Hercegovini došlo do referenduma o samostalnosti, a Srbi
iz Bosne i Hercegovine odgovorili osnivanjem Republike Srpske, iz Knina je Ratko Mladić samo
premjestio komandu Kninskog korpusa na Sokolac i preimenovao je u Glavni štab Vojske
Republike Srpske. Prva oružana bitka u Bosni se dogodila na Kupresu i vodili su je međusobno
Srbi i Hrvati. Ratovao je tadašnji kninski korpus i jedinice hrvatske vojske iz zbornog područja
Split. To se dogodilo polovinom marta 1992. godine. Srpske snage su tom prilikom potisnule
hrvatsku vojsku, ali je po svemu sudeći tu jedino bilo važno da jedan od partnera drži strateški
važna kupreška vrata, prije nego se treća strana toga dosjeti. Da ovoj konstataciji ima mjesta,
ukazuje činjenica da su samo dvadesetak dana prije toga u Gracu imali sastanak Radovan
Karadžić i Mate Boban koji su tamo bez ikakve sumnje išli brifovani od strane svojih staratelja,
Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana. Na te razgovore me je u novembru 1992. godine
podsjetio ugledni novinar, tada šef dopisništva BBC za Istočnu Evropu sa sjedištem u Beču, Miša
Gleni i skrenuo mi pažnju da će ova dvojica i njihovi patroni biti u tjesnoj saradnji kada se bude
rješavalo konačno pitanje Krajine, tada zaštićene zone UN, te da to Srbima u Krajini ni na koji
način neće ići na ruku. Gleni je inače tvrdio da je preuranjeno priznavanje Hrvatske i Slovenije
katastofaina greška međunarodne zajednice koja je doprinijela daljnjem širenju rata. Oni su u BiH
ratni saveznici – zaključio je tada Gleni.

Ovaj stav se već tada, a naročito kroz 1993. godinu mogao i praktično provjeriti. Bezbroj je
primjera diskretne vojne saradnje, a postoje čak i naredbe sa potpisom Radovana Karadžića o
prelasku hrvatskih vojnika preko Republike Srpske sa oružjem i ratnom opremom. Strukture
Miloševićeve SDB omogućavale su prolaz i prebacivanje hrvatskih snaga kroz Knin na neka
ratišta u Bosni u vrijeme dok su oni ratovali sa Bošnjacima. To je rađeno samo u izuzetnim
prilikama, noću i krajnje diskretno. Primjeri iznajmljivanja artiljerije i tenkova za pojedine operacije
i još sijaset drugih pikanterija opšte su poznata stvar. Za to vrijeme u narodu su na sve moguće
načine širili mržnju i pogibelj.

Srbi su odmah na početku rata u Bosni zaposjeli veliku teritoriju. Hrvati su tek potom ušli u
rat sa Muslimanima, ali im je i pored direktnog angažovanja regularnih jedinica hrvatske vojske u
tom ratu pošlo loše. Morali su potpisati Vašingtonski sporazum na incijativu SAD-a, po kome
činejedinstven državni entitet sa Muslimanima. Milošević je bio svjestan činjenice da je
nezaobilazan faktor u riješavanju krize koju je u velikom dijelu izazvao i kontrolisao. Zato je naglo

42
promjenio retoriku. Počeo je da govori o miru bez alternative podijelio srpsko društvo na snage
mira i snage rata, doveo na Jahorinu Micotakisa da zajedno sa njim i Ćosićem ubjedi Karadžića
da prihvati Vens - Ovenov plan, a prethodno ga upozorio da to ne smije uraditi, šaljući tako
poruku, evo sve radim ali me ovi divljaci ne slušaju. To je bio prvi i jedini njegov boravak preko
Drine za sav period bavljenja politikom. Slao je Zapadu potpuno transparentnu poruku da se
kriza može rješavati samo uz njegovu dobru volju i puni angažman. Radio je čak takve stvari da
je Karadžića upućivao da veže vojnike međunarodne misije u Bosni lisicama za objekte koji su
označeni kao ciljevi bombardovanja NATO pakta, a onda je po njegovom naređenju, šef SDB
Srbije Jovica Stanišić odlazio na Pale i oslabađao ih, simulirajući dobru vilu. Na suđenju u Hagu,
službenik UN Kiruđa, u svojstvu svjedoka, pričajući o tom događaju kazao je da je imao utisak da
je Stanišić imao u Bosni snage koje mogu da provedu svaku Miloševićevu zapovjest.

Ubrzo je sa međunorodnom zajednicom utvrđeno načelo teritorijalne organizacije u BiH.

Republici Srpskoj je pripadalo 49 a Federaciji BiH 51 procenat teritorija. Republika Srpska je
držala blizu 70 procenata teritorija. Milošević se plašio da višak teritorija mirno preda Federaciji
BiH. To svakako nije mogao uraditi ni Karadžić, a da Milošević glumi iznenađenje. Zato su se
opredijelili za varijantu gubljenja teritorije ratom. Tobože, ne bi ga izgubili, ali narod to neće da
brani i šta se može. U pravilu taj višak teritorija su prepuštali hrvatskoj vojsci i on je bio uz
granicu Hrvatske ili entiteta koji su i pored Vašingtonskog sporazuma Hrvati u BiH ljubomorno
čuvali koji je funkcionisao pod imenom Hrvatska zajednica Herceg Bosna. Najdrastičniji primjer te
taktike zbio se u mjestu gdje je bosanski rat zapravo i počeo, na Kupresu. Srpski vojni
komandanti i civilna vlast koju su sačinjavali pripadnici Karadžićevog SDS-a, požurivali su
hrvatsku vojsku da uđe u Kupres jer je postojala opasnost da to učine muslimanske snage iz
Bugojna. Istovjetna priča odvijala se u Bosanskom Grahovu, Glamoču, Drvaru, Jajcu, Šipovu i
Mrkonjić Gradu. Hrvatska vojska, ne čak ni snage bosanskih Hrvata, zauzela je ova područja uz
apsolutnu saradnju srpskih snaga. Procenat teritorija dolazio je na zadovoljavajuću razinu.
Hrvatska strana dobila je teritoriju uz svoju granicu, a Istočna Hercegovina, Birač, Romanija,
Posavina, prostor uz Drinu i iznad desne obale Sane ostali su Karadžiću. Mogla se organizovati
međunarodna mirovna konferencija o BiH. Okolnost da je na područjima gdje je ušla hrvatska
vojskan taj prostor potpuno očišćen od Srba, bio je dvostruko poželjan. Prvo, moglo se pričati da
su i Srbi žrtve, a ne samo Muslimani, i drugo što su Srbi sa tog prostora bili predviđeni za
naseljavanja onih prostora Republike Srpske odakle su protjerani Muslimani ili Hrvati. Trebalo je
istrajati na tezi da je to bio rat svih protiv svih, da suživot nije moguć i da je jedino rješenje
odvajanje.

Ostala su još dva problema koja je trebalo riješiti po sličnom scenariju. To je bila Bihaćka
enklava koja je imala status zaštićene zone UN i RSK. Kako je još 1991. Godine, Bihaćka
enklava ili kako je Tuđman volio kazati „Turska Hrvatska“ bila određena kao teritorij koji pripada
Hrvatima, postavljalo se pitanje kako to uraditi. Na prostoru gdje je živjelo dvijesto pedeset
hiljada ljudi, uglavnom bošnjačke nacionalnosti, djelovao je 5. korpus Armije BiH pod komandom
Atifa Dudakovića i oni su bili lojalni Aliji Izetbegoviću. Hrvatska vojska nije mogla tamo da
interveniše jer nije imala pristupa enklavi. Od Bihaća su je odvajale snage Srba iz Krajine a Srbi
iz Republike Srpske su imali strogu zabranu napadanja enklave zbog statusa zaštićene zone UN.
Riješenje je bilo da se to ostvari preko Fikreta Abdića koji je imao uticaj u Velikoj Kladuši, koja se
naslanjala na RSK. Tako je Slobodan Milošević u svom kabinetu organizovao sastanak na koji je
doveo Fikreta Abdića, Radovana Karadžića i Milana Martića. Uspostavljen je savez sa ciljem
slamanja 5. korpusa i preuzimanja enklave od strane Fikreta Abdića, za Tuđmanove teritorijalne
interese. Počinje naoružavanje i obuka Abdićevih pristalica, a u pomoć im stižu jedinice SDB
Srbije, poznate kao „crvene beretke“.

Oko Bihaćke enklave i velikog šverca koji se sa njom i oko nje događao, a koji je bio
organizovan i kontrolisan od Miloševićevih službi bezbednosti, može se ispisati posebna knjiga.
Ogroman novac se odatle izvlačio na najnevjerovatnije načine. Fikret Abdić je na početku

43
međumuslimanskog sukoba bilježio izvjesne uspjehe, da bi ga 5. korpus nešto kasnije istisnuo iz
Kladuše. Sa njim se na prostoru RSK, tačnije Korduna našlo nekoliko desetina hiljada ljudi koji su
ga podržavali. Zbrinjavanje tih izbjeglica obavljale su međunarodne organizacije, ali je pomoć
stigla i od Fikretovih mentora, Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana. Nakon ovih događaja
Milošević počinje sa direktnim angažovanjem Vojske RSK na prostoru Bihaćke enklave. Pokriće
za to bio mu je Milan Martić. U decembru 1994. godine usljedio je napad na Bihać sa svih strana,
a izvele su ga jedinice Vojske Republike Srpske i neki vojni sastavi iz Krajine, uglavnom vezani
za DB Srbije. Kako je sa aerodroma na Udbini letila i avijacija, angažujući se na Bihaću, a sam
Bihać se našao pred padom, reagovao je NATO bombardovanjem udbinskog aerodroma.
Istovremeno su snage koje su opsjedale Bihać dobile ultimatum da se povuku. To povlačenje je
usljedilo, a Fikret Abdić se sa svojim snagama vratio u Kladušu proširivši djelimično teritorij. Tu
će on ostati do pada RSK, a onda otići u Hrvatsku pod zaštitu Franje Tuđmana. Bihaćka enklava
je ostala kao mjesto u koju su ulazile snage RSK, manifestujući tako svoju agresivnost. To je
Miloševiću bilo potrebno za dodatnu kompromitaciju Srba u Krajini pred međunarodnom
zajednicom, i uklanjanje prepreka Tuđmanu da ih što bezbolnije etnički očisti. Naime, tada je još
bio u opticaju Plan Z-4, a njegovo nametanje Hrvatskoj od strane međunarodne zajednice bitno
bi gospodarima rata iskomplikovalo plan podjele. Istjerani Srbi iz Krajine trebali su Miloševiću i
zbog popunjavanja etničkih rupa u Republici Srpskoj i na Kosovu, ali i kao primjer kojim je on
planirao manipulisati prilikom rješavanja kosovskog pitanja koje je kad-tad moralo biti otvoreno.

Međunarodni subjekti su imali sve elemente da zatvore bosanski rat. Zato su i oni, svjesni
namjera gospodara rata prećutno prihvatili izgon Srba iz Krajine, slično kao u šahovskim
partijama kada se žrtvuje figura za bolju poziciju. Mogao je da se organizuje Dejton i svi sebe
proglase pobjednicima. U Miloševićevom političkom okruženju spremili su posebna objašnjenja
propasti RSK. Glavni ideolog Miloševićeve SPS, akademik Mihailo Marković i jedan od
najznačajnih tvoraca „Memoranduma SANU“ bio je čovjek koji je na početku sukoba u Hrvatskoj
na sva usta govorio kako je cilj i nacionalni interes Republike Srbije zaštita srpskog naroda u
Hrvatskoj. Međutim, nakon Oluje, prema navodima engleskog novinara Tima Džude iz knjige
„Srbi: Istorija, mit i razaranje Jugoslavije“ hladnokrvo je i bez mrvice stida izjavo: Ovaj narod iz
Krajine nije želeo da se bori. Da su želeli da ostanu mogli su da se žrtvuju i ostanu. Ako ne, pa
dobro, bar su se vratili kući. Otišli su u XV i XVI veku, odselili se suviše daleko. Sada nam
uglavnom dolaze mladi ljudi i to j dobitak za nas. Srbi su sada koncentrisani na manjem etničkom
prostoru ali on je sada homogeniji.

Zaista nevjerovatno, ali to je bio program Miloševića i njegove oligarhije. U taj koncept se
uklopilo etničko čišćenje Srba koji je izvela vojna mašinerija Franje Tuđmana. Za Miloševićeve
intelektualce to nije bio zločin nego usluga. Zato valja pogledati šta se to događalo sa Srbima iz
Krajine i drugih djelova Hrvatske kroz period kaveza, period raspeća između Franjine Hrvatske i
Miloševićeve Srbije.

44
 REPUBLIKA SRPSKA KRAJINA U 1992 GODINI
Sredinom decembra 1991. godine rat u Hrvatskoj dolazio je svome kraju. Kada su Milošević i
Tuđman djelimično ostvarili ratni cilj, od tri srpske oblasti u Hrvatskoj konstituisana je Republika
Srpska Krajina. To se dogodilo 19. decembra, 1991. godine. Za predsjednika je izabran Milan
Babić a mandat za sastav Vlade dodjeljen je Risti Matkoviću. Sjedište RSK bilo je u Kninu. Za
Predsjednika Skupštine izabran je Mile Paspalj. Skupština je proglasila potpunu nezavisnost od
Hrvatske i donijela program institucionalne izgradnje. Ove oblasti su imale veliki problem jer su
bile teritorijalno razdvojene. U jednoj od njih, Zapadnoj Slavoniji, neposredno prije stvaranja RSK,
početkom decembra, hrvatske snage su očistile etnički veliki broj srpskih sela i u izbjeglištvo je
krenulo na desetine hiljada ljudi. Zapadna Slavonija je bila svedena na prostor Okučana i jedan
dio opštine Pakrac. Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem prostirali su se na oko
dvijehiljade petsto kilometara kvadratnih. Izbjeglice iz Zapadne Slavonije doselile su se na taj
prostor u sela i naselja koja su ranije napustili protjerani Hrvati. U sve tri oblasti živjelo je oko
četiri stotine hiljada ljudi…

U vrijeme konstituisanja RSK počela je intezivna priprema Vensovog plana i glavni

pregovarač je bio tek izabrani Predsjednik RSK Milan Babić. Prekid ratnih dejstava između JNA i
Hrvatske potpisan je 3. januara 1992. godine a na taj dokumenat su potpise stavili Franjo
Tuđman i Veljko Kadijević. Slobodan Milošević je požurivao da se formalnosti oko usvajanja
plana što je moguće prije završe i da u RSK dođu snage UN jer je trebalo otpočinjati rat u BiH.
Tuđman je objašnjavo svojoj javnosti potrebu dolaska snaga UN i poslao im službeni poziv.
Babić je na to reagovao pismom UN-u tražeći da se RSK stavi direktno pod protektorat UN do
riješavanja njenog konačnog statusa, a ne da u nju međunarodne snage dolaze kao definisanu
hrvatsku teritoriju. Tražio je, dakle, povoljniju situaciju od one koja bi se realizovala Vensovim
planom. To je Miloševića razbjesnilo i on je 6. januara 1992. Godine, poslao otvoreno pismo
narodu RSK tražeći Babićevu smjenu. To pismo je čitano u svim informativnim emisijama RTS-a
i objavljeno u svim dnevnim novinama. U njemu Milošević konstatuje da Srbija i srpski narod ne
mogu biti Babićevi taoci, i da će RSK moći računati na podršku Srbije tek kada Babić bude
smjenjen. Već sutra je upregnuta mašinerija za Babićevu smjenu, ali on se ipak održao do 31.
januara 1992. Godine, jer je trebalo da neko potpiše Vensov plan. U Beograd su pozvani svi
važniji politički predstavnici iz RSK na sastanak u Predsjedništvo SFRJ koje je još postojalo
samo zbog toga da iz RSK povuče JNA. Pored članova Predsjedništva SFRJ i pozvanih
predstavnika RSK tom sastanku su prisustovali tadašnji predsjednik Vlade Srbije Radoman
Božović, potpredsjednik Vlade dr Budimir Košutić, načelnik Generalštaba JNA general Blagoje
Adžić, i što je posebno zanimljivo Radovan Karadžić u pratnji bliske saradnice Biljane Plavšić.Taj
sastanak je trajao danima i svodio se na razne vrste pritisaka usmjerenih na Babića, kako bi on
potpisao Vensov plan. Naročitu nervozu oko toga, što on odbija potpisati, ispoljavali su general
Blagoje Adžić i Radovan Karadžić. Trećeg dana je Babić zatražio pauzu zbog konsuitacija i sa
tog sastanka pobjegao u Knin, ostavljajući sve aktere i nepotpisani dokumenat. Kada su shvatili
šta se događa učesnici sastanka su odlučili da stvar presjeku. Budimir Košutić je zajedno sa dr
Veselinom Đuretićem, prema Đuretićevom iskazu, dobio zadatak da ubjedi Predsjednika
Skupštine RSK Milu Paspalja da on potpiše taj dokumenat. Ubjeđivanje je trajalo dosta dugo, ali
na kraju trećeg dana je došlo je do potpisa.

Postavlja se pitanje zbog čega je Miloševiću trebao sav ovaj cirkus kada je on to sam mogao
da završi bez ikakvih problema. Oni bolje upućeni u njegovu tehnologiju vršenja vlasti, znaju da
se on maksimalno služio simuliranjem i izmještanjem odgovornosti, iako je praktično sve sam
odlučivao. Taj sistem mimikrije je upotrijebio i ovom prilikom. Vensov plan sam po sebi nije bio
nepovoljan za Srbe u Hrvatskoj. On je značio svakom razumnom kraj nadanja o životu u
zajedničkoj državi sa drugim dijelovima srpskog naroda i sa matičnom državom, ali je

45
omogućavao poziciju iz koje se moglo razgovarati o prihvatljivim rješenjima i autonomiji srpske
zajednice u Hrvatskoj.

Za taj pristup je bila osigurana međunarodna podrška. Upravo kada se to moglo očekivati, i
početi psihološku pripremu građanstva za takva riješenja, Milošević u RSK instalira vlast koja
djeluje potpuno suprotno. Naime, na dvije Skupštine organizovane u Glini i Borovu selu,
smijenjen je Babić i dotadašnja Vlada. Za predsjednika RSK doveden Goran Hadžić, a za
predsjednika Vlade Zdravko Zečević. Zanimljivo je, da je Milošević u Glinu poslao tadašnjeg
predsjednika Predsjedništva SFRJ Branka Kostića u pratnji generala Blagoja Adžića i dr Gavra
Perazića kao i većeg broja penzionisanih generala iz Krajine. Oni su najviše vremena utrošili
objašnjavajući kako Vensov plan ne znači odlazak jugoslovenske države iz RSK, već je to samo
taktičko povlačenje JNA. Osnovna briga izaslanika je bila da uklone sumnju da Milošević ili bilo
ko u političkom vodstvu Srbije odustaje od ranije proklamovanih ciljeva i života u istoj državi. Po
njihovom odlasku počele su pripreme za odlazak JNA. Najprije odlazi dotadašnji komandant
kninskog korpusa general Ratko Mladić koji sa sobom odvodi skoro cijelu komandu i od tog
sastava formira Glavni štab Vojske Republike Srpske. Zatim odlaze oficiri i redovni vojnici rodom
iz Srbije i Crne Gore. Od ostalih vojnih sastava formiraju se policijski sastavi. Zamjenjuju se
samo uniforme. Oficiri JNA postaju oficiri policije. Teško oružje, tenkovi i artiljerija smještaju se u
skladišta pod sistem dvostrukog ključa sa UNPROFOR-om. Međunarodne snage su sa
raspoređivanjem startovale početkom marta.

Policijske snage tek formirane u RSK, Milošević će dovesti odmah u Beograd na ispomoć
oko demonstracija koje su se pripremale protiv njega za godišnjicu 9. marta.

Već 7. marta 1992. godine, na stotine policajaca iz Krajine u novim uniformama, pod punom
ratnom opremom i sa vidljivim natpisom na uniformi „milicija RSK“, stigli su u Beograd da se
nađu pri ruci ako zatreba. Dan prije demonstracija u uniformama su dovedeni u šetnju centrom
grada kako bi ih vidjelo što više ljudi. Imao je Milošević i bez njih dovoljno policije i svjesnih
snaga da ga brane, ali mu je to trebalo zbog marketinških razloga. To je bila manifestacija sile i
pokazivanje svoje pretorijanske garde političkim protivnicima.

Na političkom planu je, umjesto racionalnog rasuđivanja o poziciji u kojoj se RSK nalazi,
zavladao radikalizam. Novopostavljani upravljači su se utrkivali ko će u tome dalje dobaciti.
Pričalo se o samostalnosti kao gotovoj stvari koju garantuje Vensov plan (iako je u njemu pisalo
potpuno suprotno), o ujedinjenju sa Republikom Srpskom, bez obzira što je to bilo potpuno
nerealno i mimo principa međunarodne zajednice. Pričalo se kako će Krajina, čak, biti kneževina
kojom će upravljati princ Tomislav Karađorđević, Istočna Slavonija biti pripojena Srbiji, a
Zapadna Slavonija, Karadžićevoj Republici Srpskoj. Radovan Karadžić je, kad bi mu god
zatrebalo za dnevno političke potrebe, pokretao priču o ujedinjenju, a onda je kočio. Paralelno se
provodila represija. SDB Srbije je bio svuda prisutan i moralo se paziti ko šta priča. Došlo je do
većeg broja ubistava od strane nepoznatih počinilaca. U Korenici je ubijen Goran Dmitrović,
jedan od direktora Nacionalnog parka Plitvice, poslije torture u policijskoj stanici; na Kordunu
Dmitar Obradović, predsjednik opštine Vrginmost. U Benkovcu je teško povređen Milan Babić,
predsjednik opštine Knin, a pretučeno je više članova i funkcionera njegove stranke. Babića su
čekali u zasjedi ali je izmakao, pa su ga onda našli u kući jednog stranačkog aktiviste, teško
pretukli i izrešetali mu automobil. Nisu mogli da ga ubiju jer je bilo previše javno. Batinaši su bili
pripadnici specijalne jedinice vezane za SDB Srbije. Bilo je sličnih primjera i u drugim krajevima.
U ljeto 1992. godine taj talas nasilja morao je presjecati sam Martić, tada ministar unutrašnjih
poslova i najznačajniji predstavnik vlasti. U junu 1992. godine Milan Martić, zajedno sa policijskim
snagama iz Krajine, odlazi u BiH na probijanje koridora. I dok je Tuđman u Bosanskoj Posavini
prepuštao Miloševiću prostor za koridor, odnosno Odžak, Derventu, Modriču, povlačeći vojsku
koju je tamo držao, a sa njom i narod, ovaj je njemu kao kompenzaciju dao Miljevački plato. Ali
ne bilo kako, nego uz žrtve. Hrvatska vojska je pobila i bacila u jamu preko 50 zarobljenih

46
rezervista na tim položajima. Nekima se ni danas ne zna za grob, a većinu su iz kraških jama
vadili speleolozi. Od tada, pa na dalje, Tuđman će prema RSK poduzimati veći broj ograničenih
vojnih akcija, a njegova vojska po pravilu činiti zločine nad civilima i taj prostor etnički očistiti. U
svakoj od tih akcija se sticao neodoljiv utisak da se Tuđmanu pomaže od strane srpskih
komandnih struktura. Te igre su na žalost za sobom vukle velike ljudske žrtve i razaranja.

UNPROFOR je zaposjeo RSK i bio organizovan u četiri sektora: Istok, koji je obuhvatao
Baranju i Istočnu Slavoniju, Zapad, koji je obuhvatao Zapadnu Slavoniju, Sjever, za područje
Banije i Korduna i Jug za prostor Like i Dalmacije. Već na Miljevačkom platou je bilo vidljivo da
njihova misija na samom terenu neće biti uspješna u sprečavanju sukoba. Oni su se trudili da
pokušaju spriječiti sukobe, patrolirali su i organizovali komunikaciju između ove svoje četiri zone i
Hrvatske. Vlast u Krajini nije za to pokazivala skoro nikakav interes. Smatralo se da to samo šteti
interesima naroda i zbog toga se simbolično učestovalo u tim aktivnostima.

Početkom rata u Bosni i izolacijom Bihaćke enklave, nastale su idealne prilike za šverc.
Kada je uspostavljen koridor i bili mogući transporti za Srbiju šverc je pod kontolu stavila SDB.
Na Baniji i Kordunu su formirane posebne naoružane grupe u tu svrhu.

Vlada RSK je emitovala vlastiti novac koji je bio izjednačene vrednosti sa jugoslovenskim
dinarom, ali je ubrzo nastupila galopirajuća inflacija koja ga je učinila potpuno bezvrjednim tako
da su njemačke marke postale sredstvo plaćanja. Privreda nije radila, budžet je bio prazan i
narod je živio vrlo teško. Izolacija i stalna pretnja ratom uslovila je da iseljava sve veći broj ljudi.
Ko je god mogao nastojao je da se iseli najprije u Srbiju, a onda dalje u svijet. Ipak, uz krajnje
napore održavan je sistem školstva i zdravstva. Benzina i nafte nije bilo osim za vojne i policijske
potrebe. Javni prevoz skoro da i nije radio i perspektiva je kopnila iz dana u dan.

U političkom životu je vladala apatija. Najveću popularnost u narodu imao je Milan Babić
zbog otpora Miloševiću i represije koja je prema njemu primjenjena. U RSK, međutim, nije bilo
uslova za alternativne političke opcije. U Istočnoj Slavoniji i Baranji se posredstvom policijskih
veza formira Šešeljeva SRS sa namjerom da pokupi nezadovoljnike, ali u ostalim dijelovima RSK
to im nije pošlo za rukom. Narodu je bilo dosta rata. Nametala se potreba stvaranja razumnije
političke opcija sa namjerom otvaranja dijalioga sa Zagrebom i postizanja političkog riješenja.
Vlast, nametnuta Miloševićevom voljom nakon potpisa Vensovog plana, vrlo brzo se potrošila.
Bilo je opšte mišljenje da tu nešto treba mjenjati. U jesen 1992. Godine Babić je počeo raditi na
tom planu. Dao je beogradskim novinama više intervjua i izjava iz kojih se moglo zaključiti da
razmišlja o stvaranju pokreta koji bi bio emancipatorski u odnosu na Miloševića. Njegov cilj je bio
da formuliše politiku koja bi bila autentična i koja bi prvenstveno vodila računa o interesu Srba iz
Krajine. Inicijativa je naišla na dobar prijem. Aktiviran je SDS Krajine. Počelo se pričati o izborima
u Krajini i formulisanju nove politike s ciljem otvaranja pregovora sa Hrvatskom u mjeri koliko je
to moglo podnijeti radikalizovano javno mnenje. Opština Knin je povratila uticaj na Radio-
televiziju Knin uz Martićevu podršku u oktobru 1992. Dolaskom, za RSK važnog medija pod
Babićev uticaj, situacija se počinje mijenjati. Martić je tada bio u sukobu sa Goranom Hadžićem i
nekim ljudima iz vojske oko vlasti. Zbog toga je podržao uzimanje RTV Knin od Zečevićeve
Vlade, koja je nekoliko mjeseci ranije izvršila okupaciju RTV.

Do izbora bi vjerovatno brzo došlo da nije usljedila nova hrvatska ofenziva na RSK, u
januaru 1993. godine, na prostoru Maslenice i Ravnih Kotara. Taj će ih događaj odgoditi za
gotovo jednu godinu.

SDS Krajine je bila očišćena od kadrova iz antibirokratske revolucije i postala

antimiloševićevska stranka. U stranku je ulazio sve veći broj ljudi koji ranije nisu bili politički
angažovani. SDS Krajine nije razvijao stranačku infrastrukturu u zapadnoj Slavoniji i istočnoj
Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu. To je urađeno smišljeno jer se računalo na autonomiju i
pregovore u odnosu samo na one krajeve Hrvatske gdje su Srbi činili većinu. Međutim, ratna
47
atmosfera, nije omogućavala jasniju artikulaciju te politike. Pored SDS Krajine, egzistirale su još
stranke Radovana Karadžića i Vojislava Šešelja. Čemu će to služiti objasnit ćemo kasnije, jer će
biti vidljivije u godini pada Krajine. Te stranke će biti crvena krpa i smetnja uspostavljanju dijaloga
i traženju riješenja po kojem bi Srbi ostali u Hrvatskoj a Krajina ostvarila autonomni status uz
međunarodne garancije. Od Srba iz Hrvatske angažovanih u tim strankama posebno ističem
„vojvodu“ Radu Leskovca i dr Voju Stanimirovića. Leskovac je vodio radikale, a Stanimirović
Karadžićevu stranku koja se zvala SDS svih srpskih zemalja.

Potrebno je spomenuti i neka događanja koja su se te godine dešavala sa organizacijom

SPC u Hrvatskoj. Dalmatinski episkop Nikolaj Mrđa odlazi na Pale za mitropolita
Dabrobosanskog. Prije odlaska on je, zajedno sa crkvenim vrhom, reorganizovao eparhije u
skladu sa novim državnim granicama. Dvije eparhije, dalmatinska i karlovačka, ostaju bez
parohija u BiH koje su imale stotinama godina. Od tih parohija se osniva nova eparhija Bihaćko –
petrovačka. Za episkope u tim eparhijama dolaze tri bivša đaka bogoslavije manastira Krka, iz
iste generacije, Longin, Nikanor i Hrizostom. Zanimljivo je da će 1995. godine sve tri eparhije biti
etnički očišćene od Srba, a da će dvojica od trojice tih episkopa napredovati u crkvenoj hijerarhiji
i dobiti vrlo atraktivna mjesta. Vladika Longin postao je Mitropolit Novogračanički u SAD-u, a
Nikanor episkop Australijsko - Novozelandski u Sidneju. Mitropolit Nikolaj i ova trojica episkopa
bili su dosta aktivni u javnom i političkom životu i imali su ambicije da politički arbitriraju. Zato je
samo neupućene iznenadio stav SPC saopšten preko šabačkog vladike Lavrentija na okruglom
stolu organizovanom u oktobru 1995. godine, u sklopu priprema za Dejtonsku konferenciju.
Prema nedjeljniku NIN od 6. januara 1996. godine on je povodom dolaska više stotina hiljada
izbjeglica iz Krajine i BiH u Srbiju doslovno rekao da je to „voda na mlin srpskom narodu“ jer će
to zaustaviti depopulaciju Srbije, popuniti etničke rupe i napuniti ispražnjena sela po nekim
krajevima Srbije. Praktično je tu veliku tragediju proglasio nacionalnim dobrom.

48
 PRILIKE U 1993. GODINI

Početkom 1993. Godine Tuđmanove snage su izvršile napad na Maslenicu i Ravne Kotare.
U kratkom vremenu su ovladale prostorom od više desetina kvadratnih kilometara i protjerale
srpsko stanovništvo iz sela: Smoković, Crno Murvica, Kašić, Smilčić i Zemunik. Tom prilikom
hrvatske snage su pobile preostale civile, a zatim potpuno opljačkale i uništile ta sela. Tokom te
vojne operacije granatirali su Benkovac i obližnja naselja. U tom granatiranju bilo je nekoliko
stotina civilnih žrtvava. Protjerano stanovništvo je došlo u Knin i Benkovac. Hrvatske vlasti su
započele sa izgradnjom Masleničkog mosta na istom mjestu gdje je bio prije rušenja 1991.
godine. Poslije ovog događaja, vlast, koju je instalirao Milošević, bila je uzdrmana i pod pritiskom
je zakazala skupštinu za 28. mart 1993. godine u Belom Manastiru gdje je trebalo raspraviti o
okolnostima gubitka dijela teritorije RSK. Ponovo su upustva o načinu raspleta došla od strane
Miloševića. Smijenjen je predsjednik vlade Zdravko Zečević, a mandat za novu Vladu je
dodijeljen Đorđu Bjegoviću. Bjegović je bio čovjek tehnokratskog pogleda, mnogo racionalniji od
Zečevića. U prethodnom mandatu je bio ministar energetike i jedan od rijetkih članova vlade koji
je pokazao rezultate. Milošević je odobrio njegovo imenovanje s ciljem da organizuje SPS u
Krajini i povrati poljuljani uticaj u tamošnjem stanovništvu. Dogovoreno je da se tokom 1993.
godine organizuju izbori čim se procjeni da ih mogu dobiti promiloševićevske snage u Krajini.
Računajući na sve moguće pritiske i potencijale koji će im biti u rukama smatrali su to rutinskom
stvari.

U isto vrijeme, dok je trajalo krvoproliće u Ravnim Kotarima i oko Masleničkog mosta, u
Ženevi su se sastali Franjo Tuđman i tadašnji predsjednik SRJ Dobrica Ćosić. Ima indicija da su
tom prilikom potpisali sporazum o humanoj razmjeni stanovništva. Dobrica Ćosić o tome nije
nikada htio da priča. Kada se oglasio odgovorom na poziv haškog suda da svjedoči u procesu
protiv Miloševića rekao je da on nema ništa da kaže već da sve piše u njegovim knjigama. Toga
u njegovim knjigama nema. Dilemu oko toga da li je ili nije potpisan sporazum može razrješiti,
između ostalog i sam Dobrica Ćosić. Vrlo upućene ličnosti tvrde da je sporazum potpisan, pa o
tome i pišu. Ćosić ih nije ni demantovao ni tužio. Posljednju tvrdnju u vezi sporazuma nalazimo u
„Helsinškoj povelji“ od januara 2003. godine.

Na već pomenutoj Skupštini koja je održana 28. marta 1993. godine u Belom Manastiru
izvršen je obračun sa umjerenom političkom strujom u zapadnoj Slavoniji. Prilikom susreta koji je
organizovao UNPROFOR, a koji je u raznim krajevima i sektorima bio uobičajena stvar, sretalo
se stanovništvo sa hrvatske i srpske strane linije razgraničenja. Dolazilo je i do susreta lokalnih
organa vlasti sa obe strane. Na jednom takvom susretu u Daruvaru, prisustovali su pored
građana i najodgovorniji predstavnici civilne vlasti RSK iz Zapadne Slavonije: Veljko Džakula,
Dušan Ećimović i Mladen Kulić. Džakula i Ećimović su, mjesec dana ranije dali ostavke na
mjesto u Vladi, jer se nisu slagali sa njenom politikom, ali još nisu bili razrješeni. Na tom sastanku
sa lokalnim predstavcima hrvatske vlasti iz Daruvara, Nove Gradiške, Pakraca, Podravske
Slatine i Novske potpisali su memorandum o tehničkim pitanjima koje su se ticala
vodosnabdijevanja, obrade zemlje, razmjenu pošte i paketa i dr. To je, na inicijativu radikalnih
poslanika iz Zapadne Slavonije, očito instruisanih, okvalifikovano kao čin izdaje. Džakula, koji se
zatekao u Beogradu, dao je intervju TV stanici Studio B. Odmah po završetku intervjua i izlasku
iz televizije je uhapšen i pretučen. Džakula, Ećimović i Kulić su, nakon toga, više puta hapšeni i
zatvarani, naročito kada bi u Krajini postojala napetost većeg obima. Njihova krivica sastojala se
samo u tome što su insistirali na poštovanju slova i duha Vensovog plana.

U Bjegovićevoj Vladi, kao i u prethodnoj, najmoćnija ličnost je bio Milan Martić kao čovjek od
Miloševićevog povjerenja. Bjegović je pokazivao veću dozu civilizovanosti i operativnosti od svog
prethodnika. Imao je Martićev respekt zbog nenaglašenih ambicija i ugleda u lokalnoj sredini.

49
Njegova Vlada je pripremila izborno zakonodavstvo i potrebne tehničke uslove za izbore.
Bjegović je otpočeo sa osnivanjem SPS-a u RSK uz logističku podršku iz Beograda. Direktnu
pomoć na terenu, davali su kadrovi SPS iz Beograda, od Mihaila Markovića do tada mlađanih
Perčevića i Dačića. SPS nije stekao značajniji uticaj u RSK, a pogotovo ne u Krajini. Za svog
predsjedničkog kandidata SPS je istakao Martića. Osnivane su i druge stranke. One su sve bile
promiloševićevski orjentisane, i upirale prst u SDS Krajine i Babića kao glavne političke
protivnike.

Atmosferu pripreme izbora poremetila je nova hrvatska ofanziva, ovaj put na Medački džep u
septembru 1993. godine. Ponovila se već više puta viđena stvar. Hrvatske trupe su se, pod vrlo
čudnim okolnostima, probile u srpska sela Divoselo, Čitluk i Mogorić, paleći i ubijajući sve na što
su naišle. Bilo je na desetine izmasakriranih i spaljenih srpskih civila. Od tih sela je ostala samo
spaljena zemlja. Postoje potresni zapisi i snimci koje je na tom prostoru napravio UNPROFOR.
Došlo je do reakcije međunarodne zajednice, ali samo u mjeri da se hrvatske trupe povuku.
Mještani tih sela se nisu više vratili svojim kućama do pada Krajine. Ovaj događaj je u RSK
povećavao izglede radikalnim snagama na izborima koji su se približavali. Kada je uz intervenciju
UNPROFORA došlo do prekida sukoba oko Medačkog džepa, nastavljene su pripreme za
izbore. Izbori na svim nivoima: predsjednički, parlamentarni i lokalni zakazani su za 12.
decembar 1993. godine. U istom mjesecu, samo nedjelju dana kasnije, održani su parlamentarni
izbori u Srbiji. Pred te izbore SPS je pokrenuo kampanju protiv Šešelja u Srbiji i u tu kampanju
uključio Martića. To će rezultirati time da radikali u Krajini nisu stupili u opšti front protiv SDS
Krajine i da su istakli kandidata na predsjedničkim izborima, Radu Leskovca. U kampanju se
uključio i Radovan Karadžić. On je najprije na Pale pozvao sve frakcije nastale od bivšeg
Raškovićevog SDS-a, uključujući i SDS Krajine. Predložio im je da se svi priključe njegovom
SDS-u, a onda će on da predvodi stranku na izborima u RSK. Plan je bio jednostavan. Karadžić
je namjeravao zajedno sa Miloševićem da kontroliše sve institucije u RSK poslije izbora. Na taj
način su htjeli eliminisati rizik koji je mogao nastupiti u provođenju dogovora s Tuđmanom. Nije
se smjelo dozvoliti da važnu riječ u pregovorima vode ljudi koji nisu pod punom kontrolom. Taj
predlog su prihvatile sve frakcije osim Babićevog SDS Krajine. On nije htio otići na taj sastanak,
a stranačka delegacija koja mu je prisustovala prijedlog Radovana Karadžića je glatko odbila.
Izbornu kampanju za Martića je vodila Miloševićeva infrastruktura. Svi državni mediji u Srbiji su
bili strogo instruisani o važnosti Martićeve izborne pobjede u RSK, a kompletan izborni štab SPS-
a je odlazio u RSK na poziv lokalnih izbornih štabova. Organizaciju kampanje na terenu je
preuzeo Borislav Mikelić koga je Martić već promovisao kao budućeg premijera u slučaju da na
izborima pobjedi. U tu kampanju je investiran silan novac i uključeno mnogo ljudi. Radovan
Karadžić je odlazio u Zapadnu Slavoniju i na Baniju agitujući za Martića. Dvojica Amerikanaca
srpskog porijekla, sa diplomama američkih Univerziteta iz politikologijel, Milan Prica i Dragan
Pavić, specijalni savjetnici rukovodstva RS, mjesecima su boravili u Kninu i vodili kampanju za
Karadžićev SDS-a i za Martića. Prica je i sada visokorangirani diplomatski kadar BiH sa liste
SDS u Misiji UN u New Jorku. Pavić slovi kao vrstan analitičar i saradnik američkih političkih
časopisa. Oni u Kninu nisu boravili bez blagoslova DB Srbije, najvjerovatnije po njihovom
zadatku i o njihovom trošku.

Policija u Krajini je bila instrumentalizovana od strane Miloševićevog režima. Odbijanje

angažmana u funkciji Martićevog izbornog štaba značilo je otkaz, jer je njegova pobjeda
označena kao vrhovni nacionalni interes. S obzirom da nisu bili zadovoljni programom RTV Knin,
policija je vršila konstantni pritisak na novinare i rukovodstvo televizije. To je išlo dotle, da je
novinaru Danku Periću službenik DB Nenad Marić, u prostorijama televizije, stavljao pištolj na
slijepočnicu prijeteći mu smrću ako ne promijeni vođenje TV emisija u korist Martića. Nekoliko
dana pred izbore sključili su predajnik RTV Knin i omogućili time monopol RTS-u u medijskom
prostoru RSK.

50
 Sadržaj Martićevih nastupa sastojao se u izražavanju spremnosti na oružani otpor i što je
posebno zanimljivo, riješenost da nakon pobjede na izborima „palicu prepusti svesrpskom
predsjedniku Slobodanu Miloševiću“. U završnoj fazi izborne kampanje, u pomoć mu je iz SAD-a
stigla „čuvena“ Miloševićeva propagandistkinja Radmila Milentijević. Miloševićeva propaganda je
pričala kako SDS Krajine i Babić žele RSK da odvoje od Srbije, kao da je ona bila dio Srbije.
Biračkom tijelu u RSK stavljeno je do znanja da će RSK od Miloševića i Srbije biti ostavljena u
slučaju Babićeve pobjede. Zanimljivo je da su se Vojska RSK i SPC držale neutralno.

SDS Krajine je odnio ubjedljivo pobjedu, a Babić je u prvom krugu dobio predsjedničke
izbore. Od 45 poslanika koliko je birano na području Banije, Korduna, Like i Sjeverne Dalmacije,
SDS Krajine je osvojio 30 mandata. Na predsjedničkim izborima, na spomenutom području,
Milan Babić je kao predsjednički kandidat dobio oko 70% izašlog biračkog tijela, a na području
RSK nešto preko 50% glasova. U istočnojb Slavoniji, na inicijativu građana, izabrana su još dva
poslanika SDS Krajine. U RSK od 81 poslanika, SDS Krajine je imao 32. SDS Krajine je, nakon
decembarskih izbora, postao vodeća politička snaga, ali stvarni politčki uticaj je imao samo na
području Krajine, odnosno Banije, Korduna, Like i sjeverne Dalmacije. Treba napomenuti da SDS
Krajine nije kontrolisala izbore u Zapadnoj i Istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu, jer
tamo nije bilo stranačke infrastrukture. U Krajini je rezulat SDS Krajine imao karakter plebiscita
naroda protiv Miloševića.

Nastala je panika kod promiloševićevske struje. Ubrzo je stigla naredba da se ponište

rezultati predsjedničkih izbora. Odjednom se na volšeban način poništavaju rezultati u Benkovcu
i Krnjaku, a iz Vukovara stiže više od devet hiljada nevažećih listića koji su trebali omogućiti
spuštanje Babićevog rezultata ispod pedeset procenata. Rezultati parlamentarnih i lokalnih
izbora nisu poništavani jer Miloševiću u tom trenutku to nije bilo začajno. Zanimala ga je najviše
institucija predsjednika. Predsednik RSK, po ustavu je imao ovaštenje da pregovara i potpisuje
sporazume. Termin za drugi krug predsjedničkih izbora je određen za 22. januar, dakle 6 nedjelja
posle prvog kruga. Time je prekršena ustavna norma o obavezi organizovanja drugog kruga
izbora u roku od dvije nedjelje.

Kampanja je krenula odmah. Milošević, preko Milorada Vučelića, tadašnjeg generalnog

direktora RTS, šalje u Krajinu programsku ekipu TV Novi Sad. Oni instaliraju na Plitvičkim
jezerima cjelokupnu tehniku za emitovanje programa. Novo instalisana televizija je u Krajini
dobila posprdno ime Šutel, uz jasnu aluziju na emitovanje programa iz šume. Kada su izbrojani
glasovi sa drugog kruga izbora, Martić je prema zvaničnom saopštenju izborne komisije pobjedio
sa nekoliko hiljada glasova više od Babića. U te izborne rezultate većina naroda u Krajini nije
ozbiljno vjerovala. Međutim, Milan Babić i SDS Krajine nisu doveli u pitanje izborni rezultat.

51
 SK U 1994 GODINI

Čim su proglašeni rezultati izbora prišlo se konstituisanju Skupštine i Martićevoj inauguraciji

za predsjednika RSK. Martić je insistirao da Vladu formira Borislav Mikelić koji je radio njegovu
izbornu kampanju. Međutim, za tako nešto nije bilo skupštinske većine. U jednom momentu
ubjedljiva većina poslanika potpisala je akt kojim odbija svaku mogućnost Mikelićevog izbora u
skupštini. Mikelić i Martić se sa tim ne mire, nego pokreću žestoku kampanju sa osnovnom
tezom da bilo koje riješenje, osim Mikelićevog izbora, vodi RSK u propast. Da bi to onemogućili,
SDS Krajine i Babić prave tehničku koaliciju sa radikalima i prepuštaju im mjesto predsjednika
skupštine na koje je i izabran radikalski poslanik Branko Vojnica. U isto vrijeme komandant
Vojske RSK, general Mile Novaković, potpisuje sa Hrvatskom sporazum o uzajamnom
povlačenju teškog naoružanja sa linija dodira, što je ratifikovala i Skupština RSK. Mikelićev izbor
u skupštini nije imao podršku. Više od dva mjeseca skupštinska većina je odoljevala pritiscima,
noćnim telefonskim pozivima iz Beograda sa najviših mjesta, ali za Mikelića nije bilo prolaza.
Negdje polovinom aprila u Beograd, po hitnom pozivu je otišao Milan Babić. Organizovan je
sastanak na kojem su bili Martić, Mikelić, Boro Rašuo, Milan Babić i još neki ljudi, a moderator
tog sastanka je bio Jovica Stanišić, šef SDB Srbije. Kakve i koje je sve argumente upotrijebio tom
prilikom ne mogu da kažem, ali Babić se vratio sa stavom da se mora birati Mikelić, a da će SDS
Krajine u toj vladi imati sedam mjesta. Prema dogovoru njemu je pripalo mjesto ministra spoljnih
poslova. Škrto je prepričao atmosferu sa tog sastanka, ali se iz njegove priče moglo osjetiti da ne
postoji alternativa. Već 25. aprila 1994. godine sazvana je Skupština na kojoj je izabrana
Mikelićeva vlada. Martić je tražio, a Mikelić prihvatio da se ministri policije i odbrane biraju po
njegovom prijedlogu. Za ministra policije izabran je Ilija Prijić, a za ministra odbrane Rade
Tanjga.

Radikali su dizali galamu protiv Mikelića, iako su dobili mjesto predsjednika skupštine, ali
nisu bili nesnošljivi koliko inače znaju biti.

Mikelićev mandat je započeo uspješno: popunjen je budžet; počela je funkcionisati lokalna

uprava; došlo je do pokretanja nekih privrednih aktivnosti; uspješno je obavljena sjetva;
nastavnici u školama počeli su, nakon dužeg vremena, primati platu; prekinuta je inflacija
zahvaljujući monetarnoj reformi guverenera Avramovića; najavljeni su mirovni pregovori sa
Hrvatskom i najavljena je izrada plana međunarodne zajednice za riješavanje statusa RSK.
Međutim, takvo stanje je ubrzo poremećeno nepovoljnim razvojem političkih događaja. Kada je
Karadžić odbio principe za riješenje krize u BiH, krajem jula 1994. Godine, Slobodan Milošević je
proglasio sankcije prema RS. Međutim, sankcije su pogodile i zapadni dio RSK odnosno Krajinu i
Zapadnu Slavoniju. Naime, granični prelazi su imali jedinstven režim kontrole, pa nisu puštali
robu preko RS bez obzira na krajnje odredište. Ispostavit će se da će to u buduće biti moćan
faktor kojim je Milošević polako gurao Krajinu pod Tuđmanove skute.

Iz Beograda su stigle instrukcije Martiću da podrži Karadžića, a Mikeliću da ga osudi i podrži

Miloševića. Oficijelna propaganda u Beogradu, proglasila je Mikelića snagom mira a Martića
snagom rata. Milošević je sa obojicom bio u dobroj komunikaciji, jer su mu obojica trebala, ali je
nastojao da ih ne drži zajedno. Babić je stao na stranu Mikelića, kao i Vlada, izuzimajući ministra
policije Iliju Prijića te ministra informisanja Borivoja Rašua. Prilikom jednog boravka sa Martićem
u Vukovaru izbio je konflikt između Prijića i lokalnih šefova policije. Prijić je fizički napadnut i
silom udaljen iz Istočne Slavonije. Poslanici iz Istočne Slavonije, bez radikala, zatražili su
Prijićevu smjenu i Mikelić je to sproveo. Međutim, kasnije nije bilo moguće postaviti novog
ministra. Izabran je Slobodan Perić ali nije mogao preuzeti MUP zato što su to odbijale policijske
strukture u RSK. Još je važnije, da to nije dozvoljavala SDB Srbije. Mikelić je na sve načine
pokušavao da Perića uvede na dužnost, ali nije išlo.

52
 Prijić je sa mjesta ministra policije otišao za Martićevog savjetnika za bezbjednost. Martićev
uticaj na policiju nije dolazio u pitanje, i to je bilo njegovo ekskluzivno pravo u Krajini. U Istočnoj
Slavoniji. Baranji i zapadnom Sremu Martić nije imao uticaja, jer su tamo vladala druga pravila.
Tamošnja policija bila je pod direktnom kontrolom iz Srbije i nije trebao posrednik. To se može
objasniti geografskim položajem, ali još više činjenicom da su tu bila prirodna bogatstva i naftni
izvori veoma važni za Srbiju pod sankcijama, pa je bilo komplikovano u kontrolu tog prostora
instalirati Martića i dovoditi u pitanje efikasnost upravljanja. Slučaj Prijić je bio, najvjerovatnije,
posljedica Martićevog neuviđanja ove činjenice, a ne njegov koncepcijski razlaz sa MUP-om
Srbije.

Još jedan detalj upadao je u oči i činio potpuno jasnom poziciju RSK u kavezu između
Tuđmana i Miloševića. Početkom 1994. Godine, Srbija i Hrvatska su se međusobno priznale i
otvorile svoja diplomatska predstavništva. U Beograd je za ambasadora došao dr Dušan
Bilandžić, a Miloševićev ambasador u Hrvatskoj je bio Veljko Knežević. Dušana Bilandžića,
profesora istorije na zagrebačkom sveučilištu, smo već pominjali kao šefa Tuđmanove
ekspertske ekipe za razgraničenje Srba i Hrvata u BIH. Veljko Knežević je bio visoki funkcioner
Račanove stranke prije prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj i generalni direktor TV Zagreb do
1990. godine. On je rođen u Kninu, ali je živio u Zagrebu. Miloševiću nije smetalo da ga imenuje
za ambasadora, iako nije bio državljanin Srbije. Bio je, dakle, ambasador države čiji nije bio
državljanin, u zemlji čiji je bio državljanin. No, ovdje očito nije bilo mjesta za formalnosti već je
bilo važnije povjerenje i diskrecija u kojoj su se obavljali osjetljivi poslovi gospodara rata. Mislim
da bi Veljko Knežević koji sada živi u Beogradu, kad bi imao dobru volju, mogao dati dragocjen
doprinos razjašnjavanju partnerskih veza između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića.

Početkom decembra 1994. godine, Borislav Mikelić je, po ovlašćenju skupštine RSK,
potpisao sporazum o ekonomskoj saradnji sa Hrvojem Šarinićem u Zagrebu. On se ticao pitanja
elektrodistribucije, vodosnabdijevanja, otvaranja naftovoda, željezničkog saobraćaja autoputa i
slično. Taj sporazum je pretpostavljao etapnu primjenu. Pouzdano se znalo, i već su o tome
ponešto objavljivali mediji, da je u pripremi plan za političko riješenje UNPA zona, kako se to
zvalo u međunarodnim dokumentima. Plan su pripremali četiri ambasadora velikih sila i EU. Taj
plan je već imao kolokvijalni naziv, „Plan Z-4“. Najaktivniju ulogu u njegovoj pripremi imao je
američki ambasador u Hrvatskoj Piter Galbrajt, ali su iza toga stajali i ambasadori Rusije,
Francuske i EU u Zagrebul, Karl Ejde. Istovremeno su, oko traženja riješenja krize, bili aktivni i
međunarodni posrednici lord Dejvid Oven i norveški diplomata, a kasnije i predsjednik norveške
Vlade, Tornvald Stotemberg.

Spomenuli smo prethodno da je Milošević u RSK formirao dvije struje i između njih podsticao
sukob, a na izvjestan način podržavao obe. Prvu koja se, navodno, zalagala za sporazumno
riješenje krize personifikovao je Borislav Mikelić, a drugu koja je sa puno vjere, bez ikakvog
pokrića, pričala o samostalnosti RSK i vojničkim riješenjima, predvodio je Milan Martić. Započeo
je unutrašnji politički sukob koji je diktirao Martić i ljudi vezani za njega. Ta borba se svodila na
priču ko je „patriot“, a ko „izdajnik“. Patriotizam je bio rezervisan za Martića.

Milošević je na taj način pripremao javno mnenje da buduću propast RSK prikaže kao
posljedicu nerazumnih odluka krajiških političara, a ne svojih odluka. Istovremo je rukovodstvo
Republike Srpske bilo okupirano svojim teritorijalnim mapama i dogovorom sa Hrvatima oko tih
mapa. Pojavile su se informacije da Karadžić i njegovi najbliži saradnici, u kuloarima, pričaju
kako će ustupanjem RSK Hrvatskoj dobiti šest procenata teritorija više. Tu informaciju su u Knin
donijeli službenik ministarstva inostranih poslova RSK Branko Filipović i jedan profesor sa
Oksfordskog univerziteta, nakon povratka sa Pala gdje su razgovarali sa više zvaničnika RS.
Rukovodstvo RS je, inače, bilo opsjednuto mapama. Na zidovima kabineta Momčila Krajišnika
bilo ih je nepregledan broj u raznim varijantama i svih mogućih boja, ali i kod drugih su mape bile
obavezan inventar.

53
 Kada su sa ovim podatkom upoznati poslanici i Vlada RSK, reagovao je ministar
informisanja Borivoje Rašuo, javno objavljenim pismom Vladi RSK od 3. oktobra 1994. godine.
Pismo je bilo puno velikih, patetičnih i „patriotskih“ riječi. On je tražio od Vlade RSK da se jasno
odredi prema pet ključnih pitanja u oblasti nacionalne politike. Rašuo je kritikovao Vladu RSK da
se uključila u sprovođenje sankcija prema RS; da je politiku ujedinjenja srpskih zemalja proglasila
nerealnom; da ne sprečava kriminal; da se pregovori sa zvaničnim Zagrebom o pitanjima
vodosnabdijevanja, energetike i otvaranja auto-puta ne vode na bazi reciprociteta. Rašuo se
oštro protivio bilo kakvom sporazumu RSK sa Hrvatskom. Nešto ranije, na jednoj od sjednica
Vlade RSK, Rašuo je nudio čudne projekte ujedinjenja RSK sa RS u obliku kneževine koja bi se
onda ujedinila sa Srbijom. Njegov prijedlog je odbačen kao neozbiljan i politički neodgovoran.
Nakon toga, podnio je ostavku na mjesto ministra informisanja. Rašuo je dao nekoliko intervjua u
kojima je kritikovao politiku Vlade RSK. Naročitu medijsku podršku dobio je u RS. U istom pravcu
i na identičan način nastupali su Ilija Prijić i predsjednik Skupštine RSK, Branko Vojnica, član
Šešeljeve SRS.

Bilo je jasno da skupštinska većina nakon takvih javnih nastupa nije mogla više tolerisati
Branka Vojnicu, pogotovo što je mjesto sa koga je to govorio, njegovim istupima davalo veću
težinu. Zbog toga je, na incijativu SDS Krajine, pokrenut postupak za njegovu smjenu. Sjednicu
Skupštine RSK je kao njezin predsjednik trebao da sazove sam Vojnica. Međutim, on je sa tim
otezao mjesec dana. Očito se pripremala odbrana, ali da će se tome pridati takav značaj u RS
bilo je teško očekivati. Do zasjedanja Skupštine došlo je, konačno, krajem oktobra 1994. godine.
Kao specijalni gosti, po pozivu predsjednika Skupštine, pojavile su se mnoge značajne ličnosti iz
političkog i javnog života Republike Srpske. Bila je tu Biljana Plavšić, član predsjedništva RS,
Nikola Poplašen, kasniji predsjednik RS i potpredsjednik Šešeljeve SRS, Predrag Lazarević,
predsjednik jedne male stranke iz Banjaluke, ali profesor univerziteta, sin posljednjeg bana
Vrbaške banovine i ubjeđeni miloševićevac, mitropolit dabrobosanski Nikolaj Mrđa, vladike
Longin, Nikanor i Hrizostom. Vladika Hrizostom se čak osjetio pozvanim da dan prije dolaska u
goste dade intervju banjalučkom Glasu i banjalučkoj televiziji naglašavajući značaj misije koju će
poduzeti „patriotske snage“ na odbrani Branka Vojnice od smjene. Sjednicu je direktno prenosila
televizija, a prisustovalo joj je mimo običaja, veći broj novinara iz RS. Odmah je bilo vidljivo da je
čitavu predstavu režirao Borivoje Rašuo koji je duže vrijeme imao odlične veze sa Palama i
Karadžićem, ali i veze sa nekim značajnim krugovima u Beogradu. Došao je da još jednom
obrazloži svoju ostavku koju je danima obrazlagao i analizirao u različitim medijima. Svi pobrojani
gosti su, mimo dobrog običaja, izlazili i govorili tražeći da se povuče zahtjev za smjenom Vojnice,
neučtivo držeći moralne lekcije. Vrlo nervozno i politički ostrašćeno su djelovale vladike, naročito
Nikanor, koji je vikao kao na kakvom vašaru i prijetio bacanjem anateme. Biljana Plavšić i
mitropolit Nikolaj su govorili po dva puta. Uspjeli su da pokolebaju nekoliko poslanika SDS
Krajine na koje je izgleda i drugim kanalima vršen pritisak. Njihovim nastupom dodatno je
radikalizovana politička klima i to trenutku kada su se tražila diplomatska rješenja statusa RSK.
Međutim, Mikelić i Babić su uspjeli obezbjediti dovoljnu većinu za Vojničinu smjenu i razočarani
gosti su otišli za Banjaluku neobavljena posla. Na izlasku iz Skupštinske sale Biljana Plavšić je
prišla Babiću i obratila mu se rječima doviđenja župane. To je značilo, doviđenja izdajniče, ali je
značilo i stav koji je zastupala njena politička linija, da Srbi u Krajini ne treba da traže riješenje u
pregovorima sa Hrvatskom. Zanimljivo je, da je pola sata prije ovog gesta Biljane Plavšić,
Borivoje Rašuo rekao novinarima da će ona izgovoriti citirani pozdrav.

Treba reći da je te rigidne, za Srbe u Krajini pogubne stavove gostiju iz Republike Srpske, od
poslanika Skupštine RSK najvatrenije podržavao dr Vojislav Stanimirović iz Vukovara, sada
jedan od lidera srpske zajednice u Hrvatskoj. Stanimirović je još jednom odigrao ulogu
„funkcionalnog ekstrema“, prilikom insistiranja za ujedinjavanjem RSK i RS u maju, 1995. godine,
kada je prenosio i donosio najnovije poruke Krajišnika i Karadžića, kao predsjednik njihove
stranke u RSK. Kasnije je sa budističkim mirom i vrlo revnosno pristupio reintegraciji istočne

54
Slavonije u politički i državni sistem Hrvatske, i bio čak imenovani Tuđmanov poslanik u
Županijskom vijeću Hrvatskog Sabora. Ti poslanici, po tadašnjem izbornom Zakonu, nisu birani
nego ih je za izuzetne zasluge imao pravo imenovati hrvatski predsjednik. Takva politička
metamorfoza, bar sudeći po retorici, nije viđena nigdje, pa ni na prostoru gdje je zaista svašta
moglo da se vidi. No, ona svakako nije bila samo proizvod stihije nego političkih instrukcija koje je
Stanimiroviću davao neko mnogo značajniji od njega. Ko je mogao udesiti i imao kapacitete da
se sve odvija tako kako se odvijalo, nije teško pogoditi. Imali su ih samo dvojica ljudi ili oni koje
oni ovlaste. Ovo ne znači da je moj odnos prema mirnoj reintegraciji istočne Slavonije, Baranje i
zapadnog Srijema negativan. Ovo znači samo negativan odnos prema ljudima koji su na svaki
način opstruisali prihvatljivo mirovno riješenje za Krajinu, i što je najstrašnije, u tom naumu
uspjeli. Ne mislim da je Stanimirović važan faktor u toj priči ali je svakako imao svoju ulogu.

Nakon burne Skupštine od 25. oktobra 1994. godine, krenula je ofanziva na Bihać,
bombardovanje udbinskog aerodroma od strane NATO pakta, pa odustajanje Vojske RS od
ofenzive. Konačno 30. novembra 1994. godine hrvatska vojska prodrla je iz pravca Livna na
vrhove Dinare iznad Knina i počela ofanzivu prema Grahovu. Spremalo se opkoljavanje Knina,
od strane hrvatske vojske, preko Republike Srpske. Radovan Karadžić i Ratko Mladić su
hrvatsku ofenzivu na Dinari i prema Bosanskom Grahovu prikazivali kao, tobože, prolazni
problem koji će oni riješiti čim se „snijeg otopi“. Počela je operacionalizacija ideje Srbi do Sane ili
Srbija do Sane. Sužavao se prostor za političke dogovore. Ipak, u RSK je započela primjena
sporazuma koji je Mikelić potpisao sa zvaničnim Zagrebom. Primjena sporazuma dočekana je od
„patriotskih snaga“ vrlo burno. Organizuju se demonstracije koje su predvodili pripadnici
Martićevih formacija. Upadaju u kninsku televiziju i postavljaju za urednika i direktora Milinka
Sandića, jednog od promotera antibirokratske revolucije u Kninu od 1989. godine. Puč u televiziji
Martić je obezbjedio policijom. To rukovodstvo televizije je ostalo do pada Krajine.

Politička situacija se radikalizuje vrlo ciljano. Javno se poziva na obračun sa „izdajnicima“

Neko, a vidjelo se i ko, pravio je u Krajini haos prije zvanične ponude „Plana Z-4“, i to nije slutilo
na dobro. Mikelić je iz Republike Srpske dobivao pretnje. Knin su počeli pohoditi ljudi poput
Vojislava Šešelja i Koste Ćavoškog, koji su u javnim nastupima dodatno sluđivali javno mnenje.
Odmah su plasirane ideje o, ko zna kojem po redu, ujedinjenju RS i RSK s ciljem da, kad bude
ponuđen, plan međunarodne zajednice bude odbijen.

Šešelj je uz brojnu policijsku pratnju i obezbeđenje prošpartao cijelom Krajinom, od mjesta

do mjesta, agitujući za rat i lažno ujedinjavanje RSK sa RS, dajući, na taj način, nedvosmislenu
podršku Martiću.

55
 PREGOVORI OKO PLANA Z 4

Godina 1995. Počela je pričom o već pripremljenom „Planu Z 4“. Njegovi izvodi su se mogli
pronaći u medijima. Najšire je prezentovan u zagrebačkom Vjesniku ali je nešto od njegovog
sadržaja bilo objavljeno i u beogradskoj štampi.

Hrvatska Vlada i Sabor su se o Planu izjasnili negativno, ali ga nisu formalno odbili.
Rukovodstvo RSK je bilo na jednom razgovoru sa Miloševićem u Dobanovcima. Nije jasno kakav
je stav tom prilikom zauzet i da li je bilo nekih instrukcija osim uopštenog stava da treba
pregovarati i riješenja tražiti mirnim putem. Prema nekim Martićevim kasnijim izjavama, Milošević
je tom prilikom imao tekst Plana i oni su ga analizirali kao neprihvatljiv. Mikelić je o tome ćutao,
alI je više puta ponavljao da ga je „šef“ ohrabrivao da nastavi sa daljnjim provođenjem
ekonomskog sporazuma. Mikelić je pojam „šef“ redovno upotrebljavao ako bi pominjao
Miloševića ili Stanišića. Za dan zvanične ponude „Plana Z-4“ rukovodstvu RSK određen je 30.
januar 1995. godine. Mislim da je to bio posljednji ponedjeljak u mjesecu. Dogovoreno je da
nedjelju dana ranije, znači 23. Januara, u Knin doputuje ambasador SAD-a u Zagrebu, Piter
Galbrajt i da na pripremnom sastanku sa Milanom Martićem, predsjednikom RSK, Borislavom
Mikelićem, predsjednikom Vlade RSK i Milanom Babićem, ministrom vanjskih poslova RSK,
omogući prihvatanje tog dokumenta kao osnove za riješava nje položaja UNPA-zona, odnosno
RSK i načina njene reintegracije u okviru međunarodno priznate Republike Hrvatske. Sastanak je
bio zakazan za 10 sati, na kninskoj tvrđavi, u objektu nekadašnjeg Kluba privrednika koji je držao
poznati kninski ugostitelj Živko Šarić.

Sve okolnosti oko tog sastanka su mi potpuno poznate jer sam spletom iznenadnih
okolnosti, imao priliku da sve posmatram iz najneposrednije blizine. Naime, dva sata prije
početka sastanka sa Galbrajtom, nešto prije osam sati toga dana, pozvao me je Milan Babić na
kafu u svoju kancelariju. Uz kafu smo neobavezno razgovarali o Galbrajtovom dolasku i ponudi
koju nosi. O Planu smo po nešto znali, neslužbeno, i uglavnom iz medija. U tom razgovoru smo
razmatrali teškoće koje će pratiti prihvatanje takvog dokumenta i posebno imali na umu prilično
radikalizovanu situaciju na terenu. Nešto prije devet sati stigao je telefonski poziv iz Martićevog
kabineta. Javio se njegov savjetnik za bezbjednost Ilija Prijić. Saopštio je Babiću da se Martić
neće pojaviti na sastanku sa Galbrajtom a kao razlog za nedolazak naveo je da se Galbrajt slikao
na ustaškim tenkovima. To je odmah ukazalo na nepredviđene komplikacije i probleme. Nagla
promjena Martićevog raspoloženja i osvježeno sjećanje na Galbrajtove fotografije koje ga
onemogućuju da razgovara, značilo je da njegovi mentori iz Beogradu ne žele da on tom
sastanku prisustvuje. U roku od petnaest minuta javio se i Borislav Mikelić i saopštio da ni on ne
može da dođe na sastanak sa Galbrajtom jer mora prisustovati Vrhovnom savjetu odbrane koji je
Martić upravo zakazao. Bilo je potpuno jasno da je iznenadna saglasnost Martića i Mikelića
proizvedena sa visokog mjesta i od onoga ko ih je najprije sastavljao pa onda svađao i na kraju
opet bar na kratko sastavljao. Poslije ovog događaja će ih opet svađati, zavisno od toga kakva je
gazdina dnevna ili etapna potreba.

Babić je nakon ovih poziva bio veoma bijesan i uz psovke komentarisao „Vidi ne daju im, oće
da nas istjeraju iz Krajine“. S obzirom da se tog časa našao u dosta nezavidnoj situaciji, zamolio
me je s obzirom da sam ja tada bio predsjednik opštine u Kninu, kako ne bi bio sam, da i ja
prisustvujem sastanku sa Galbrajtom. Sa ambasadorom Galbrajtom je došao njegov prvi
sekretar. Razgovar je trajao više od pet sati. On je donio tekst „Plana Z-4“ i upoznao nas sa
detaljima. Pokazao je iznenađenje nedolaskom Martića i Mikelića i doslovno rekao da bi mi u
Krajini Plan koji on donosi trebali proglasiti uspjehom naše politike i maksimalno povoljnim
rješenjem za srpsku zajednicu u Hrvatskoj. Naglasio je da on ne vidi razumnu alternativu planu.
Na našu konstataciju da imamo problema sa radikalizovanim javnim mnijenjem rekao da je to

56
moguće lako mijenjati ako za to postoji volja. Pričao je o iskustvima iz Pakistana i političke prakse
njegove kućne prijateljice Benazir Buto. Stekao sam utisak da mu je stalo da to riješenje bude
osnova stabilnog i trajnog mira. Čak je sam označio nekoliko tačaka koje bi se još mogle doraditi.

Plan Z 4 je nudio visok stupanj autonomije za Krajinu, dakle za područja u kojima su Srbi
imali većinu u popisu 1991. godine; za zapadnu Slavoniju je predviđao integraciju u Hrvatsku
odmah a za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem ostavljao je prelazni period u trajanju od
pet godina. Predviđao je pravne i sistemske institute učešća srpske zajednice u centralnoj vlasti
u Zagrebu, i uopšte, zvučao prilično razumno. Babić i Galbrajt su se dogovorili da daju
zajedničku izjavu oko pripremnog sastanka u kojoj će naglasiti povoljnu atmosferu za njegovo
prihvatanje. Dogovorili su se da Babić upozna odsutne, Martića i Mikelića, sa detaljima kako bi se
obezbijedila potrebna podrška sljedećeg ponedjeljka, dakle 30. Januara, kada će dokumenat biti
službeno ponuđen od strane sve četvorice ambasadora. Dok je trajao dogovor o zajedničkom
saopštenju za medije, telefonom se javio Borislav Mikelić i pošto sam ja bio na vezi zamolio me
je da zadržim Galbrajta još nekoliko minuta kako bi on sa njim nešto razgovarao. Prenio sam to
Galbrajtu i on je zaista odlučioda sačeka Mikelića koji se pojavio za nekoliko minuta. Očekivao
sam da će Mikelić imati nešto jako važno da saopšti Galbrajtu kada je odlučio da se pojavi na
samom kraju sastanka. Međutim, mome iznenađenju nije bilo kraja kada je on odmah po
rukovanju sa Galbrajtom pitao za neku naftu koja nije isporučena. Iz toga razgovora koji je trajao
pet šest minuta moglo se zaključiti da Hrvati ne poštuju dogovorenu dinamiku isporuke nafte za
koju je izgleda Galbrajt bio neka vrsta garancije da će se taj elemenat iz ekonomskog dogovora
uredno izvršavati. Galbrajt se u tom razgovoru držao dosta rezervisano i neodređeno dok je
Mikelić pokazivao izvjesnu ljutnju i govorio preko princes krofne koju je grickao cijelo vrijeme
razgovora. Cijela slika djelovala je nekako nadrealno i činilo mi se da Mikelić uopšte ne haje za
ništa na bijelom svijetu osim za naftu. Političko riješenje i teške odluke koje je trebalo donositi
kao da ga nisu zanimale.

Babić i ja smo nakon susreta sa Galbrajtom otišli do Martića koji je želio čuti kako je protekao
sastanak kome nije htio prisustovati. Martić nas je dočekao u društvu Ilije Prijića i obojica su
djelovali prilično relaksirano. Čak su pokušavali da se šale na Galbrajtov račun. Martić je prema
„Planu“ iskazao potpuno negativan stav, i čak ga u jednom momentu nazvao propašću. Rekao je
da mi treba da odbijemo napad hrvatske vojske kada on usljedi i da ih „prostremo“ pa nam niko
ne može uzeti državu. Babić mu je ukazao na ono što se trenutno događa, na hrvatsku vojsku na
Dinari, prodor Livanjskim poljem i opštu atmosferu u RSK koja je bila daleko od dobrog stanja.
Pitao je Martića što će biti ako ih „ne prostremo“. Ako prihvatimo Plan, možda u Krajini nećemo
ostati ti i ja, možda će otići dvadeset posto ljudi, ali će većina naroda ostati. Ako ne prihvatimo, a
stvar se bude riješavala vojnim sredstvima u Krajini neće ostati niko, a žrtve će biti uzaludne.
Ovo je doslovno rekao Babić na tom sastanku i Martić se uozbiljio. U jednom momentu se činilo
da je zabrinut. Nakon pola sata završili smo sastanak i pitali se da li zaista simulira ili vjeruje u
vojnu pobjedu.

Isto veče Martić je otišao za Beograd. Tu ga je u utorak primio Milošević. U srijedu uvečer on
se vratio u Knin i za četvrtak sazvao Vrhovni savjet odbrane koji su činili on, Boro Mikelić, Rade
Tanjga, general Čeleketić i v.d. ministra policije Nebojša Pavković. Na tom sastanku je donesen
negativan stav prema Planu „Z 4“ i prije nego je isti službeno ponuđen. Kasnije su neki
objašnjavali da je to bilo zbog toga što je trebalo zatezati oko hrvatskog zahtjeva za prestankom,
odnosno promjenom mandata UNPROFOR-a. Martić je nedvosmisleno davao do znanja da su
presudna njegova ustavna ovlaštenja u vođenju spoljne politike i da će njegova riječ svakako biti
najvažnija. U ponedjeljak, 30. januara1995. godine, u Knin je došla ambasadorska četvorka i
službeno ponudila plan rukovodstvu RSK. Martić je, kao iz topa, odbio plan uz obrazloženje da
ga ne odbija nego ga ne može primiti. Čak je vrlo nepristojno prekinuo izlaganje ruskog
ambasadora Kerestedžijana koji je pokušao da ga odvrati od tog nauma ističući da je svako
nastojanje u tom smislu uzaludno. Kasnije će Martić, kada više nije bilo RSK, u septembru 1995.

57
godine, u intervju objavljenom u „Nedjeljnom Telegrafu“ kazati da mu je odbijanje plana „Z-4“
naložio lično Milošević. Tu tvrdnju će kasnije ponoviti još nekoliko puta i nju niko nikada nije
demantovao.

Borislav Mikelić se naknadno sjetio da je taj Plan Z-4 bio dobra stvar. To mišljenje je kod
njega preovladalo nekoliko godina po odbijanju istoga. Čak je počeo da optužuje neke
neindetifikovane ekstremiste kako su to onemogućili, odnosno dali podršku Martiću da to učini
sugerišući zaključak da je on bio baš za njegovo prihvatanje. On naravno nigdje ne pominje
Miloševića u tom kontekstu, kao što ga ne pominje bilo kojom drugom prilikom. Po njegovim
interpretacijama bi čovjek mogao zaključiti da se Slobo ni u šta preko Drine nije petljao, već
ponekada, bio tek servis dobrih usluga na putu mira. To je razumljivo jer bi onda morao otvoriti
pitanje obima i kvalitete svoje saradnje sa njim. Ono što je nesporno su činjenice da je izbjegao
suret sa Galbrajtom, prisustovao Vrhovnom savjetu odbrane koji je plan ocijenio negativno,
prisustovao sastanku sa četvoricom ambasadora kad je Martić plan odbio. Nije se čulo da je
drugčije o tome govorio, ili bio u nekoj nesaglasnosti sa Martićem. Opšte je poznato da on nije
baš vodio računa o tome šta Martić misli. Njega je obavezivalo samo to što misli njegov istinski
šef Slobodan Milošević, pa Mikelić kao racionalan čovjek dobro zna da sve odgovornosti i krivice
koje se mogu pripisati Miloševiću u vezi RSK i njega predestiniraju za dio odgovornosti. Ovo
svakako tim više što Mikelić kao izrazito sujetna osoba neće da prizna ni sebi ni drugima da je
Milošević sa njim manipulisao, kao što je manipulisao sa svima koji su provodili njegovu politiku.

Nakon odbijanja Plana Z-4 od strane Miloševića, odnosno formalno od strane Martića,
Tuđman je vrlo energično zatražio promjenu mandata UN i najavio otkazivanje saglasnosti za
daljni produžetak mandata. Mikelić je izdejstovao puštanje auto-puta kroz zapadnu Slavoniju i
pripremao puštanje željeznice. U zapadnu Slavoniju je u martu došao Šešelj i njegovi aktivisti.
Oni su demonstrativno palili pragove na tek opravljenoj pruzi, nastavljajući sa daljnjom
satanizacijom bilo kakvog sporazumjevanja sa Hrvatskom. Boro Mikelić je pripremao
obilježavanje godišnjice proboja logoraša iz logora u Jasenovcu i htio da to uradi zajedno sa
nadležnima iz Republike Srpske. Međutim, oni su uz razne izgovore to odbijali i odlagali. Nije bilo
jasno zbog čega to rade, ali to njihovo odlaganje i insistiranje da obilježavanje ne bude u samom
Jasenovcu nego u Bosanskoj Dubici, odnosno lokalitetu Gradina. To je moglo biti shvaćeno
samo kao saznanje da će Hrvatska vrlo brzo ovladati Jasenovcem, prostorom spomen područja i
zapadnom Slavonijom. Naročitu upornost je, u tom smislu, pokazivao Dragan Bjelić iz Dubice,
visoko pozicionirani funkcioner Karadžićevog SDS-a i poslanik Skupštine Republike Srpske.
Pozivao se prilikom iznošenja tih stavova na mišljenje Momčila Krajišnika, predsjednika
Skupštine RS, ali kao čovjeka koji vodi Odbor te skupštine za obilježavanje značajnih događaja iz
istorije.

58
 „BLJESAK“

U drugoj polovini aprila počeli su da se odvijaju neki dosta neugodni incidenti na auto-putu.
Najprije je u saobraćajnom udesu na prostoru Okučana teže stradao jedan od najradikalnijih
hrvatskih desničara Ante Prkačin, a onda je na jednoj benzinskoj pumpi na području Nove
Gradiške ubijen Srbin iz Smrtića kod Okučana, Tihomir Blagojević. Nakon tog događaja Srbi su
izašli na auto-put i pokušali napraviti odmazdu nad putnicima koji su vozili automobile sa
hrvatskim registarskim tablicama. Auto-put je zatvoren za saobraćaj. Hrvatska strana je
ultimativno zatražila njegovo otvaranje. Mikelić je, treba reći, bio za razumno riješenje. Međutim,
Martić je zajedno sa komandantom vojske Čeleketićem otišao u Zapadnu Slavoniju i tamo u
susretu sa vojno-policijskim strukturama odlučio da još više zaoštri stvar, odnosno da ne otvori
auto-put.

Takav razvoj događaja Tuđman je jedva dočekao i napao sa svih strana zapadnu Slavoniju
ujutru 1. Maja, 1995. godine. Najprije je hrvatska vojska ušla u Jasenovac, a onda je od pravca
Nove Gradiške i Novske otpočeo prodor ka Okučanima. Civilno stanovništvo je počelo sa
povlačenjem iz Okučana i okolnih sela prema Bosanskoj Gradiški. Hrvatska vojska je granatirala
iz svih vrsta oružja tako da je došlo do velikog broja civilnih žrtava. Cesta između Okučana i
Gradiške bila je puna mrtvih civila. Borci iz Okučanskog korpusa očekivali su pomoć iz Republike
Srpske, ali ona nije dolazila. Radovan Karadžić je putem medija upozorio Hrvatsku da ne smije
povrediti suverenitet Republike Srpske i to je bilo sve. U isto vrijeme je presječena komunikacija
između Pakraca i Okučana. Tamo je zarobljen veći broj vojnika i civilnog stanovništva. Republika
Srpska se prema hrvatskoj akciji odnosila potpuno neutralno. Miloševićev RTS je o napadu
hrvatske vojske na zapadnu Slavoniju obavijestio svoju javnost tek u dvadesetšestom minutu
drugog dnevnika, izvjestivši prije toga iscrpno o prvomajskim urancima od Palića do Grmije.

Borislav Mikelić je stupio u kontakt sa Jasušijem Akašijem, specijalnim izaslanikom

generalnog sekretara UN za bivšu Jugoslaviju, i sa njim otišao na pregovore na zagrebački
aerodrom „Pleso“ sa hrvatskim predstavnicima oko obustave napada. Bio je 2. maj i hrvatska
vojska još nije bila ušla u Okučane. Po povratku sa „Plesa“ Mikelić je pričao da je za vrijeme
održavanja tih pregovora oko aerodromske zgrade palo više granata očito ispaljenih sa srpskih
položaja u RSK. Kakav je bio smisao tog granatiranja, osim da omete pregovore teško je
pretpostaviti. Pregovori, naravno nisu uspjeli. Uvečer, 2. Maja, 1995. stigla je vijest da je hrvatska
vojska počinila težak zločin nad civilima na cesti između Okučana i Gradiške. Kada je službena
novinska agencija RSK „Iskra“ o tome sačinila vijest i htjela da je odašalje u svijet njen direktor
Zdravko Janković je u mom prisustvu saopštio da TANJUG neće da primi tu vijest i da je dalje
distribuira preko svoga servisa već je morao poslati preko FRANSPRESA. Ipak vijest o zločinima
hrvatske vojske je otišla u svijet i počelo se o tome pisati u svjetskoj štampi To je vrlo brzo
neutralizovano tako što su svijet obilazile slike iz bombardovanog Zagreba a Martić se na sav
glas hvalio kako je gađao Zagreb i opet će. Zaista je bilo grozno gledati slike iz centra hrvatske
prestonice gdje se vide objekti i automobili u plamenu i nekoliko ljudskih tjela na asfaltu. Sada
više nikoga nisu zanimali zločini hrvatske vojske, već se na široko pisalo o Srbima koji gađaju
Zagreb. Zagreb je zaista gađan Orkanom, oruđem koje je namjenjeno za borbu protiv pješadije
na veliku daljinu. U istoriji ratovanja skoro da nema primjera da je time neko gađao gradove, jer ti
projektili ne ruše, oni uglavnom ubijaju na otvorenom, nekada i sa odloženim dejstvom. Za
gađanje Zagreba Martić je optužen pred haškim tribunalom. Za stotine mrtvih Srba iz Okučana
koji su ostali na cesti niko nije optužen. Hrvatska propaganda se trudila da operaciju koju su
nazvali Bljesak prikažu kao čistu, iako je to bila operacija sa ratnim zločinima, ali i operacija
definitivnog etničkog čišćenja Srba iz zapadne Slavonije. Ono što je u svakom slučaju prilikom
zbivanja u Zapadnoj Slavoniji upalo u oči je u najmanju ruku čudno ponašanje srpskih faktora.

59
Republika Srpska i njena vojska pokazivala je veći interes za sukobe Hrvata i Muslimana u Bosni
nego za napad hrvatske vojske na zapadnu Slavoniju.

U Srbiji je Miloševićeva vlast to vidno ignorisala praveći se da se u stvari ništa nije ni

dogodilo. Martić je vrlo bučno preuzimao odgovornost za nešto što objektivno nije uopšte bilo u
njegovom dometu. Nikakva dalekometna oružja po njegovom naređenju nisu mogla biti aktivirana
ma koliko se on trudio da glumi vrhovnog komandanta. Upadljivo je da je general Ćeleketić
upirao prstom u Martića kao svog vrhovnog komandanta koga on jedino sluša. Zagreb vjerovatno
nikada ne bi bio gađan da nije bilo situacije sa civilnim žrtvama kod Okučana, i ne bih se
iznenadio da je Tuđman lično od svog beogradskog partnera naručio raketiranje Orkanom. Neko
mnogo značajniji od Martića je odlučio da sa Orkanom gađa Zagreb kako bi od kasetnih bombica
poginulo dovoljno civila da to bude relevantna vijest, relevantnija od one o zločinima iz operacije
Bljesak. U Hrvatskoj je kasnije pokrenuto na hiljade sudskih procesa protiv Srba bez ikakvog
osnova. Indikativno zvuči podatak da nikada nije pred hrvatskim sudovima za to bombardovanje
pokrenut postupak protiv ni jednog lica. Ćak je za Martića i njegovu optužnicu u Hagu iz Hrvatske
dostavljen samo snimak konferencije za štampu održane u Banjaluci 4. Maja, 1995. Godine, gdje
on govori da je gađao Zagreb i da će opet ako bude trebalo. Skoro da bih smio tvrditi da je po
gađanju Zagreba neko rekao Martiću da ode u Banjaluku gdje je bilo više desetina novinara svih
velikih medijskih kuća i da za to preuzme odgovornost. Takva naređenja Martiću je mogao izdati
samo Slobodan Milošević i to posredno, preko SDB linije.

Iz zapadne Slavonije je protjerano petnaestak hiljada ljudi. Oni su krenuli put Srbije i bili
usmjereni u istočnu Slavoniju na prostor Vukovara. Neka vrsta zaduženog subjekta za njihovo
zbrinjavanje bio je Goran Hadžić, koga je na to mjesto po Miloševićevu zahtjevu imenovao Boro
Mikelić. Istovremeno je Mikelić imenovao Hadžića za nekakvog koordinatora za Slavoniju i
Baranju, kojem se prenose ovlaštenja praktičnog vladara za taj prostor, a da osnova za takvo
nešto nije bilo ni u jednom zakonu. Potom je Mikelić formirao anketni odbor koji je trebao utvrditi
odgovornost Martića i komandanta vojske Čeleketića za pad zapadne Slavonije i tragičnih
okolnosti vezanih za taj događaj. Komisija je za desetak dana donijela nalaz. Ona je bila
multidisciplinarna i kompetentna pa je brzo i lako došla do svih relevantnih podataka iz kojih je
bio vidljiv niz šokantnih činjenica vezanih za Martićevu, Čeleketićevu i ulogu nekih vojnih
struktura RS u padu zapadne Slavonije. Kao da je sve urađeno kako bi se to dogodilo. Kao da im
je naredbe kako će se ponašati izdavao lično Franjo Tuđman.

60
 „OLUJA“

Čim je zapadna Slavonija pala, u Kninu se pojavio Radovan Karadžić i sa Martićem ponovo
počeo predstavu oko ujedinjenja i stvaranja zajedničke vojne komande. To je već sto puta viđena
predstava za koju su i oni najneupućeniji znali da se svodi na goli politički marketing i da taj čin
može samo da brine, a nikako da ohrabri. Mikelić je sa pravom bio zabrinut i predložio je jednom
broju ministara da se pod hitno traži prijem kod Miloševića kako bi on smjenio Martića, odnosno
uzeo mu iz nadležnosti vojsku i policiju te tako otvorio mogućnost da se sanira stanje u
preostalom djelu RSK. Činilo mu se da su argumenti sa kojima će nastupiti tako uvjerljivi da ih
Slobo ne može zanemariti. Sastavio je ekipu od šest ljudi koji su trebali prezentovati Miloševiću
svu težinu položaja u kojoj se RSK nalazila. U tu ekipu je predložio i mene sa namjerom da ja
prezentujem stanje u Kninu među građanima koji su bili u velikoj panici i samo čekali kraj školske
godine pa da masovno pođu put Srbije. Ja sam najprije odbio jer nisam želio ići Miloševiću kod
koga nikada ranije nisam odlazio i koga sam javno više puta označio kao osnovnog krivca za sve
nesreće koje su se događale na prostoru bivše SFRJ, a Srbima iz Hrvatske posebno. Sljedećeg
dana sam ipak odlučio ići sa Mikelićem, i to nakon razgovora sa Milanom Babićem koji je rekao
da bi ipak trebalo i to pokušati, da će ići i on i da treba na trenutak apstrahovati lični stav. Složili
smo se da se time ništa ne gubi i za dva dana, čini mi se 14. Maja, 1995. godine obreli se u
Miloševićevim odajama. Delegaciju je predvodio Boro Mikelić, a sa njim su bili Milan Babić,
ministar spoljnih poslova, Rade Tanjga, ministar odbrane Rajko Ležajić, predsjednik Skupštine
RSK, Slobodan Perić, ministar policije koji nikada nije mogao preuzeti dužnost, i ja, Drago
Kovačević, gradonačelnik Knina. Mikelić je razradio naš nastup, a njemu samom je pao u
zadatak uvod. Milošević nas je dočekao sa nekom usiljenom srdačnošću, čak mene prilikom
upoznavanja uspio pripitati kako to da nikada nisam bio kod njega, ostale oslovio kao stare
poznanike i uveo nas u salu gdje smo mogli komotno sjesti. Odmah nam je dao do znanja da su
od njega upravo otišli Martić i Čeleketić sa kojima je razgovarao o Zapadnoj Slavoniji i stanju u
RSK, i da mu je Martića strašno žao jer se mnogo „sekira i crn je ispod očiju od nespavanja“. Za
Čeleketića nije imao takve riječi, već je kazao kako je nesposoban za komandanta brigade, a ne
komandanta vojske. Odmah mi je bilo jasno da se Milošević sa nama šali i da nam je već u prvoj
rečenici praktično rekao da smo džaba došli. Još kada je počeo priču o potrebi „sloge i jedinstva
više nego ikada“ ja sam odlučio da na tom sastanku ne progovorim ni jednu jedinu riječ. Mikelića
to ipak nije obeshrabrilo. Imao je ispred sebe već pripremljen nekakav blok - podsjetnik ispisan
krupnim slovima kako bi mogao da ih vidi bez napora i otpočeo sa nekim zamornim predugačkim
izlaganjem u trajanju od dvadesetak minuta, ali iz njega se moglo razabrati da traži Martićevu
smjenu, preuzimanje policije i imenovanje novog komandanta vojske. Nakon njega su u nekoj
sažetijoj formi to sve opet prepričali Tanjga i Ležajić, a Babić, Perić i ja ćutali kao zaliveni. Onda
je Milošević, valjda ocjenjujući da treba završavati ovaj tužni skup počeo diktirati zadatke. Rekao
je da je Vrhovni savjet obrane, a to je značilo on, zasjedao dva dana ranije i imenovao novog
komandanta vojske. To je general Mile Mrkšić, rodom iz RSK. U desetak rečenica je
izdeklamovao njegovu biografiju, pohvalio mu vojničke sposobnosti, preporučio da odmah
sazovemo skupštinu i to verifikujemo. Nadalje je preporučio dobre odnose sa Martićem i političko
jedinstvo i mirno rješavanje sukoba sa Hrvatskom. Mikelić je ostao zatečen. Kada je čuo da je
novi komandant Mrkšić iznenađeno je upitao – Pa zar nije Novaković – Nije, rekao mu je
Milošević, jer Vrhovni savjet obrane misli da je Mrkšić adekvatnije rješenje. To je tek zbunilo
Mikelića, jer je on već bio izlobirao kod Zorana Lilića, tadašnjeg predsjednika SFRJ,
Novakovićevo imenovanje i smatrao to gotovom stvari. Ali, očito, Lilić nije bio adresa koja je to
rješavala. No, rečeno, učinjeno. Za dva dana je sazvana skupština u Borovu i na njoj verifikovano
Mrkšićevo postavljenje za komandanta Vojske RSK. Razmatran je izvještaj anketnog odbora o
Martićevoj odgovornosti za pad Zapadne Slavonije i nekoliko dana je trajala rasprava o tome, uz
zaista potresne ispovjesti poslanika iz Zapadne Slavonije. Ali, nije spavala ni Martićeva struja.

61
Vjerovatno je i on dobio neke zadatke, pa je predloženo da se raspravlja o hitnom ujedinjenju sa
Republikom Srpskom. Prvi dan je u Borovo svratio i Radmilo Bogdanović, bivši šef Miloševićeve
policije i visoki funkcioner SPS-a. U kafani, preko puta sale u kojoj je zasjedala Skupština
brifovao je neke poslanike. Natročito jer na „ujedinjavanju“ intenzivno radio Vojislav Stanimirović
koji je donosio lične poruke Krajišnika i Karadžića, te radikali ali i socijalisti. Većina je to odbijala
kao još jedno zamajavanje, ali su počele stizati ozbiljne političke pretnje svedene na to da će
odgovornost za tragediju snositi oni koji se protive ujedinjenju. Bit će krivi za vojnički slom RSK
zbog odbijanja ujedinjenja sa RS. Logističku podršku „ujediniteljima“ davao je Borivoje Rašuo,
pišući im govore, suflirajući nastupe i političke poruke kao i medijsko nastupanje. Od Jovice
Stanišića je išla poruka da treba smijeniti Mikelića. Znači, Slobo jer pričao jedno, a radio potpuno
drugo paralelnim lancem. Za nekoliko dana po okončanju te borovske skupštine, pokrenuta je
inicijativa za Mikelićevu smjenu, i on je smjenjen u roku od 15 dana pod obrazloženjem da je
protiv ujedinjenja. Za „ujedinjenje“ nije bio ni Babić, ali je jedan detalj da se ponovno upusti u igru
„ujedinjavanja“ bio presudan. Dok je trajalo zasjedanje Skupštine u Borovu pozvao ga je Aleksa
Buha, ministar spoljnih poslova Republike Srpske i zamolio da se ta iste večeri sretnu u Bijeljini.
Po Babićevoj priči Buha ga je upoznao sa nekim upravo aktuelnim razgovorima oko sudbine RS i
teritorije na kojoj će se ona prostirati, kao i nekim kalkulacijama oko procenata ako se Hrvatskoj
prepusti RSK. Izložio je Buha više varijanti i bez ikakvog uvijanja u skoro svakoj od njih je RSK
bila neki kusur kojim se nagrađuje RS. Iz toga se moglo zaključiti da će stvari teći po već viđenim
scenarijima. Napad Hrvatske vojske, simulirana odbrana, povlačenje naroda i vojske u neredu,
etničko čišćenje, malo buke i stvar biva završena. Hrvatska vojska je upravo kroz RS opkoljavala
Knin i bila pred Grahovom. Aleksa Buha vjerovatno nije zakazao taj sastanak, da bi podnosio
Babiću izvještaj o pregovorima i aktuelnim incijativama u rješavanju teritorijalnih mapa RS, ili da
bi od njega tražio savjet. Taj gaf je trebalo povezati sa incijativom koju su u Skupštini već uveliko
vukli Stanimirović i radikali i tako ga i razumjeti. Još kada je od strane Jovice Stanišića došla
poruka da se smjeni Boro Mikelić, bilo je jasno da je to potpuno sinhronizovana akcija i da se
samo čeka da Babić odbije „ujedinjavanje“ pa da bude zbog toga proglašen krivcem za vojni
slom Krajine, jer eto da je bilo ujedinjavanja bilo bi i odbrane. Zato je SDS Krajine analizirajući
ponašanje svih aktera, poruke sa Pala i Dedinja, na sastanku poslaničkog kluba, a na Babićev
prijedlog donio odluku da pristupi inicijativi za „ujedinjavanje“ koju je poslala Skupština RS. Tu
odluku nije bilo lako donijeti, ali je preovladao strah da za vojnički krah RSK koji se spremao,
predlagači „ujedinjenja“ upravo namjeravaju optužiti SDS Krajine, Babića, Mikelića i Vladu, zato
što su odbili i tako ugrozili odbranu. Mikelić već u to vrijeme nije dolazio u Knin jer su mu „tobože“
prijetili da ne putuje kroz Republiku Srpsku, već je svoje sjedište premjestio u Erdut i Vukovar.
Opšte uvjerenje u SDS Krajine je bilo da će nakon toga lopta biti u Karadžićevom dvorištu i da će
sa te strane početi opstrukcija „ujedinjenja“. Zato je sutradan, uz neke blaže modifikacije
prihvaćena odluka o pristupanju „ujedinjenju“ i ona je donijeta skoro jednoglasno. Borislav Mikelić
je nakon usvajanja te odluke napao Skupštinu i u nekim detaljima tačno kazao da ona nije dobra.
Jedino je pogrešno zaključio da je donijeta protiv volje „rukovodstva Srbije“. Možda je
„rukovodstvo Srbije“ upravo tražilo od njega da dade takvu izjavu kako bi se otvorila nova priča o
krivici. Značilo je da je skupština RSK kriva jer je za tvrdu ratnu opciju, pa kad su za rat i
propadnu, ko im je kriv. Ono što se nakon takvih Mikelićevih izjava moralo uraditi bio je zahtjev
za njegovom smjenom koji je upućen u skupštinsku proceduru. Nakon te višednevne borovske
skupštine i povratka u Knin, uočio sam da je atmosfera jako loša. Ljudi su osjećali veliku napetost
i razvoj situacije ih je upućivao na pesimizam. Veliki broj porodica čekao je kraj školske godine
pa da krene na neka sigurnija mjesta Oko „ujedinjenja“ nije bilo nikakvih iluzija niti je to iko
shvatao ozbiljno, već kao proziran trik koji bi trebao služiti neopravdanom optimizmu.

Nekoliko dana po povratku u Knin, negdje pred ponoć dobio sam poziv da dođem odmah u
dom vojske, gdje će biti održan sastanak oko „ujedinjenja“. Saopšteno mi je da će na tom
sastanku biti Milan Martić, general Mrkšić, Milan Babić, Rajko Ležajić i vladika dalmatinski
Longin. Otišao sam i tu su bili svi pobrojani ali je pored njih na sastanku sjedio i mitropolit Nikolaj,

62
te vladika Nikanor Bogunović. Atmosfera je bila opuštena, pričalo se o i svačemu dok mitropolit
Nikolaj nije održao slovo o potrebi „ujedinjenja“ i donio poruku da se ide u Dvorove kod Bjeljine
gdje će se održati pripremni sastanak. Planirano je da upravo svi prisutni na ovom budu i na
sastanku u Bjeljini. Ta informacija je primljena ćutke, ali sam ja rekao da tamo ne mogu ići.
Reagovao je vladika Nikanor prilično nervozno, skoro vičući i tražeći objašnjenje zbog čega.
Rekao sam mu da ja u to ne vjerujem, našta je on potpuno izgubio kontrolu i počeo da prijeti
anatemom. Larmao je o izdaji, o izdajnicima, o tome kako ja nisam na pravilan način lomio
slavsku pogaču kada se obilježavala slava grada Knina, i prosuo još neke razloge za
nezadovoljstvo mojim ponašanjem. Ja u Bjeljinu nisam išao, ali mi je Milan Babić pričao o otužnoj
predstavi koja se tamo događala. Asociralo je na parodije o „kosovskoj večeri“ i „kosovskoj
kletvi“, te formirana radna grupa za usklađivanje propisa. Radna grupa se sastala za nekoliko
dana i zanimljivo je da su i ljudi iz RS na to gledali kao na puštanje magle, a pokojni Nikola
Koljević, po pričanju Dušana Vještice, koji je vodio delegaciju RSK, rekao je otvarajući prvi
sastanak: „Mi u RS smo u pomalo specifičnoj situaciji. Sa Hrvatskom smo u izvjesnoj vrsti saveza
a sa vama treba da radimo ujedinjenje“. Brzo je zaboravljeno „ujedinjenje“ i za petnaestak dana
su zaboravljene sve aktivnosti oko njega. Početkom juna je Skupština RSK razrješila Mikelića, a
onda je počeo pritisak iz Beograda da Babić preuzme mandat. Martić je velikodušno nudio
mandat i svoju podršku, a Babić otezao, pa i predlagao da će SDS Krajine podržati neke
nestranačke ličnosti kao kandidate. Tako je predložio Paju Marjanovića, guvernera Narodne
banke RSK i insistirao da se sa njim obavi razgovor. Martiću se ta ponuda učinila prihvatljivom, s
obzirom da je Pajo bio blizak rođak i neka vrsta štićenika Mirka Marjanovića, tadašnjeg
predsjednika Vlade Srbije, pa je pristao da taj razgovor obavi uz Babićevo i moje prisustvo. Pajo
Marjanović je odlučno odbio bilo kakvu pomisao da se prihvati mandata, a kako je Martić u tome
odlučno istrajavao, skoro ga je dotjerao do suza i preklinjanjao da ga ostavi na miru. Nakon
mjesec dana Babić je ipak prihvatio mandat, a onda sa sastavljanjem Vlade otezao još nekoliko
nedjelja. Vlada je izabrana tek 27.7.1995. godine, isti dan kada je hrvatska vojska ušla u
Grahovo i tako praktično opkolila Knin.

Za vrijeme juna mjeseca Franjo Tuđman je priredio vojnu paradu na Jarunu u Zagrebu i
demonstrirao silu na najtransparentniji način. To isto je uradio i general Mrkšić paradom na
Slunjskom poligonu gdje su iznesena neka oružja koja ranije nisu upotrebljavana u ratu u
Hrvatskoj. To je trebalo da stanovništvo Krajine ostavi u uvjerenju kako je moguća oružana
odbrana RSK. Glavni govornik na krajiškoj paradi je bio Milan Martić a bilo je upadljivo Babićevo
odsustvo sa tog skupa.

Kada je izabrana Babićeva Vlada pad RSK je visio o koncu. Ta Vlada je imala dva sastanka i
donijela nekoliko kriznih odluka, za vrijeme osmodnevnog mandata. Jedna odluka je bila da
pošalje svog predstavnika u zajedničkoj misiji koju su imenovali Martić i Vlada, na pregovore sa
hrvatskom stranom u Ženevu. Predstavnik Vlade u toj komisiji bio je ministar spoljnih poslova
Milivoj Vojnivić. Od strane Vlade on je dobio instrukcije i ovlaštenje da potpiše sporazum sa
Hrvatskom kako bi napad na RSK bio zaustavljen. Istovremeno je ovlašten Milan Babić da u
Beogradu ishodi sastanak sa američkim ambasadorom u Hrvatskoj Piterom Galbrajtom te da
potpiše Plan Z -4 i uslove za izbjegavanje vojne agresije, što je i učinjeno 2. 8. 1995. godine.
Ratna mašinerija se tako zahuktala da ništa od ovih poteza nije bilo dovoljno da se ona zaustavi.
Sve ću pokušati, rekao je tom prilikom Galbrajt, ali nisam siguran da će to biti dovoljno.

U Glini je 30. 07. 1995. godine obilježena godišnjica pokolja Srba u Glinskoj crkvi, i tom
prilikom je doputovao iz Beograda Patrijarh Pavle, praćen vladikom Atanasijem Jeftićem. Iz Gline
su tog istoga dana doputovali u Knin, a vladika Atanasije je govorio na trgu pred željezničkom
stanicom, pokušavajući da ohrabri nekoliko hiljada ljudi koji su se okupili nestrpljivo čekajući bilo
kakvo ohrabrenje. Ipak vladika Atanasije je tom prilikom kazao da se ne treba bojati odlaska „jer
su Srbi odlazili i vraćali se“. Isti taj dan i nekako u isto vrijeme u Kninu se pojavio general Ratko
Mladić. Došao je u dom vojske i kratko se obratio novinarima govoreći o potrebi borbe i junaštva,

63
ali je djelovao nekako neuvjerljivo i odsutno. Na Dinari su trajale borbe i sve je ukazivalo da
predstoje teški dani.

Na dan 4. avgusta 1995. godine pred samu zoru usljedio je opšti napad na Krajinu. Knin je
zasut granatama i padalo ih je bezbroj po gradu. U bolnici je bilo na desetine mrtvih ljudi.
Prekinut je dotok struje. Radio - Knin je zanijemio. Gorilo je i dimilo se svuda uokolo. Već ujutru
su kolone civila krenule iz grada jedinim preostalim pravcem, prema Lici. Pauze u granatiranju
skoro i da nije bilo. Posebno je sistematično gađan kraj oko TVIK-a, policijske stanice i sjeverne
kasarne. Oko pet popodne po mene su došla dvojica policajaca i odvezla me do komande Vojske
Krajine. Zgrada je bila oštećena, stakla je bilo svuda naokolo, i pošao sam u Mrkšićevu
kancelariju. Zatekao sam ga za radnim stolom. U uglu za sporednim stolićem sjedio je Milan
Martić u uniformi. Ispred njega je bila napunjena pepeljara i nekoliko već ispražnjenih kutija
cigareta. Imao je tamne podočnjake i djelovao kao čovjek koji nije dugo spavao. Pored njih su bili
tu još Tošo Pajić, ministar policije, pukovnik Kosta Novaković i Slobodan Perić. Odmah po
dolasku sam pitao kako stoje stvari i dobio prilično obeshrabrujuće odgovore. Izgubili smo neke
položaje na Dinari koji su bili dosta važni, pao je Ćelavac na Velebitu i pomjerena linija na
drniškom ratištu. To mi se nije učinilo mnogo strašnim jer je po grmljavini koja je odjekivala
izgledalo još gore. Vrlo brzo će se ispostaviti da je stvar završena jer su me zvali oko namjere da
isele grad i odrede evakuaciju stanovništva prema Srbu. Martić je već imao pred sobom naredbu
o iseljavanju Knina, Benkovca, Drniša, Obrovca i Gračaca prema Srbu. Potpisavši naredbu
Martić je tražio da se odmah organizuje evakuacija i pitao kojim sredstvima za to raspolažemo.
Prioritet je trebalo dati bolnici, i obavjestiti ljude zadužene za civilnu zaštitu po udaljenim selima.
Iz grada su ljudi već uveliko odlazili. Bilo je problem u obezbeđivanju goriva i dogovoreno je da
se to obavi na dvije gradske pumpe, a da se dodatna pomoć zatraži od UNPROFOR-a. Martić je
tražio da mu se obezbjedi telefonska veza i bio bjesan na Miloševića. Mrkšić je djelovao
hladnokrnvno ali nakon što je Martić potpisao naredbu o evakuaciji komentarisao je da će to
značiti da za narodom ide i vojska. Linije neće biti moguće još dugo održati. U neko doba Martić
je dobio vezu sa Branom Crnčevićem koji mu je navodno rekao da će razgovarati sa Miloševićem
oko vojne pomoći. Međutim Crnčevićeve vijesti su ga još više razočarale i razbjesnile. Psovao je
Miloševića i razočarano se jadao Crnčeviću. Poslove oko evakuacije je preuzeo štab civilne
zaštite koji smo imali na nivou opštine, a koji je bio pod direktnom upravom ministarstva odbrane.
Taj momenat sam odlučio da ne evakuišemo matične i zemljišne knjige, kako hrvatske vlasti kad
uđu u grad, nebi mogle da manipulišu tom činjenicom. Računao sam na to da će bar kninskim
Hrvatima biti od interesa da se te knjige sačuvaju i budu u funkciji, kad preuzmu i uspostave vlast
u Kninu. To je bila dobra odluka jer je kasnije olakšala ljudima rješavanje njihovih statusnih
problema, za razliku od sredina gdje su te knjige bile evakuisane i gdje su ljudi zahvaljujući toj
činjenici godinama morali dokazivati identitet i imovinska prava.

Iz Knina sam sa svojim roditeljima i najbližim komšijama otišao oko 21 sat toga 4. avgusta u
kamionu crvenog krsta. Išli smo put Srba i cesta je bila zakrčena vozilima. Odlučili smo da ne
stajemo u Srbu već smo sa kolonom nastavili ka Drvaru. Iznad Drvara smo bili u dva sata noću.
Izišli smo iz kamiona, a ja sam vozača vratio da pokupi sljedeću grupu i nađe se onima kojima
treba. Čekajući da se vozilo vrati sjedili smo na poljani iznad Drvara. Čitavu noć su u drvarsku
doilinu padale granate. Po odbljeksku koji se vidio u brdima prema Glamoču vidjelo se da je
hrvatska artiljerija na samo nekoliko kilometara od Drvara. Neki od mojih saputnika su se plašili
da će hrvatska artiljerija gađati cestu kojom su u neprekidnom lancu prolazile izbjeglice iz
Dalmacije i Like, ali sam ih ja umirivao jer sam bio skoro siguran da neće. Njih je zanimalo da
gađaju grad Drvar ne bi li i njegove stanovnike natjerali u bježanje. Izbjeglice iz Krajine ih nisu
zanimale, to su smatrali završenim poslom. Zaista, ni jedna granata nije pala blizu ceste, a samo
kilometar odatle pale su ih na stotine. Na tom mjestu smo ostali do dva sata popodne kada se
pojavio konvoj sa izbjeglicama iz Drniša. Mi smo, budući da smo mogli svi sjesti u vozila iz tog
konvoja, krenuli dublje u Bosnu. Već na cesti prema Petrovcu počele su se redati neobične pa i

64
tragične scene. Pred Petrovcem je umro prvi izbjeglica u konvoju i naišli smo na rodbinu koja je
razmišljala gdje i kako da ga sahrani. Bio je to stari Jošo Maglov iz Polače kod Knina. Kasnije
smo utvrdili da je više desetina uglavnom starijih ljudi umrlo u konvoju do Srbije, ali je bilo i
novorođenčadi koja su umirala zbog toga što nisu imala mlijeka. Sredinom popodneva, po
strašnoj vrućini smo stigli u Petrovac, gdje je više desetina hiljada ljudi stajalo na raskrsnici
prema Ključu. Svuda uokolo po livadama i uz cestu bila su vozila, kamioni i traktori puni ljudi. Kod
kafane „Milošev konak“ stali smo i ja sam pošao da pronađem kafu za majku, računajući na to da
poznajem vlasnika kod koga sam prije svraćao bar pedeset puta. Dao mi je kafu ali je naplatio
deset maraka, što je onda bila užasno visoka cijena, čak dvadeset puta veća nego što je bila
prije ove situacije. Dao sam mu pare ne želeći da išta pitam, a on mi je kazao nešto što je glasilo
kao izvinjenje, otprilike „izvini, moram, jer sva je prilika da ću i ja brzo seliti“. Ta slika ljudske
sebičnosti i iskorišćavanja tuđe nevolje bila je prisutna u cijelom ovom ratu na najrazličitije
načine, i ova petrovačka epizoda sa kafedžijom je samo malo zrnce u tom mozaiku. Nenormalno
veliki broj ljudi je funkcionisao na instiktivnoj, obezljuđenoj ravni. Noć smo proveli u Kozaruši kod
Prijedora gdje je bio organizovan doček i prihvat izbjeglica i gdje smo zatekli veliki broj ljudi sa
Banije koji su pričali jednako tragičnu priču.

65
 AGONIJA

Sutradan, dakle 6. avgusta, krenuli smo za Banjaluku i tamo stigli oko podneva, u kasarnu
Kozara. Odlučio sam da potražim neke moje poznanike u Banjaluci kako bih za konvoj
obezbjedio gorivo do Srbije. Za moju grupu je trebalo obezbjediti skoro tonu dizela, i to nije bio
lak zadatak. U centru grada sam saznao da je formiran nekakav krizni štab i da on zasjeda u
zgradi socijalnog osiguranja, kao i da u tom štabu sjede i ljudi iz Krajine. Otišao sam tamo i
zatekao skoro sve važne ljude iz Banjaluke, Predraga Radića, Radomira Vukića, Anđelka
Grahovca. Bio je tu i Dragan Kalinić i Gojko Kličković koji je bio i šef kriznog štaba. U sali je bila
prilična gužva, sjedilo je tu više predsjednika opština iz Krajine, Martićevi savjetnici, Prijić, koji tek
što se vratio iz Ženeve i koga je dočekala tragična vijest da mu je poginula majka prilikom
evakuacije iz Knina.

U sali sam primjetio Milana Babića i Rajka Ležajića a na vrhu, za stolom je sjedila Buba
Morina, komesar za izbjeglice Republike Srbije i Leposava Milićević, ministarka zdravlja u Vladi
Srbije. Situacija na sastanku je bila prilično naelektrisana, a Buba Morina je tražila da izbjeglice
idu u Višegrad, Srebrnicu, Zvornik, Bratunac. Zaustavljeno je kretanje i od Banjaluke se nije dalje
moglo. Trebalo je praviti neki raspored i razmještaj. Moram kazati da su ljudi iz Krajine, što nije
bilo tako često, bili jednoglasni oko toga da se svima dozvoli odlazak u Srbiju. Buba Morina je na
to rekla da će tek oko dvadeset posto moći u Srbiju jer je Srbija već puna izbjeglica. Tih dvadeset
posto je valjda bilo predviđeno za Kosovo. S obzirom da je bila stravična vrućina a da su na
desetine hiljada ljudi bili na otvorenom rasla je nervoza. Cesta prema Klašnjicama je bila
zakrčena sa šest redova vozila. Suprotni pravac je bio blokiran. Na Klašnjicama policija nije
davala prolaz. Sastanak sa Bubom Morinom je završio bez ikakvih rezultata. Ja sam sa Gojkom
Kličkovićem dogovorio da mi za moje saputnike u konvoju da potrebno gorivo i da ću ja nastaviti
put pa šta bude. Pitao sam Babića može li on išta uraditi i on mi je kazao da će otići na sastanak
sa generalom Mladićem kako bi od njega tražio da odbiokira punkt na Klašnjicama. Kako je put
do Klašnjica bio potpuno blokiran ta situacija nije bila održiva za Banjaluku na duže vrijeme.
Babić je otišao na sastanak sa Mladićem i vratio se sa vješću da će put biti sutra odbiokiran.
Sutra smo zaista nastavili put prema Srbiji i ja sam u Beograd stigao 8. Avgusta, 1995. godine,
tako što sam na Rači ušao u Lastin autobus na međugradskoj liniji i tako zaobišao razna
usmjeravanja i preusmjeravanja konvoja. Moji saputnici iz Drniša završili su u Sremskoj Mitrovici,
gdje su već Miloševićevi policajcajci započeli sa hapšenjima muškaraca i njihovim slanjem u DB
kampove u Erdutu i Belom Manastiru i ratišta po Bosni. Po nekim računima oko četrnaest hiljada
muškaraca izbjeglica bilo je uhapšeno od strane policije u Srbiji i bilo podložno nekoj vrsti torture.
Zanimljivo je da je Milošević odbio mogućnost naseljavanja izbjeglica iz Krajine u Istočnu
Slavoniju i Baranju. Odbio je i mogućnost da Vlada RSK dođe u Vukovar ili Borovo i tamo nastavi
sa nekim vidom aktivnosti demonstrirajući kontinuitet. Lično sam bio prisutan kada je šef policije
u Vukovaru Ilija Kojić rekao Rajku Ležajiću da tako nešto ne dolazi u obzir jer to neda „šef“.
Policajci su tim imenom zvali samo dvojicu ljudi, Miloševića u suštinskom i Stanišića u tehničkom
smislu. Ali trebalo im je da tamo sklone mlađe muškarce, potencijalne bundžije i stave ih pod
nadzor Arkana i „crvenih beretki“. Martiću nisu dali da dođe do Srbije. Zaustavili su ga u Banjaluci
gdje mu je Karadžić stavio na raspolaganje jednu kuću za njega i njegovu ličnu pratnju, a on za
uzvrat kod njega deponovao devize iz Narodne banke RSK. Neko vrijeme je Martić pričao o
nastavku gerilske borbe, počeo čak tobož prikupljati neke ljude, ali je brzo sve to otišlo u
zaborav. Nakon toga je počeo priču o potrebi da Krajišnici nasele okolinu Prijedora i čak vodio
neku akciju oko obnove Kozaraca. I to je ubrzo otišlo u zaborav, a onda je uglavnom morao da
se preorjentiše na skrivanje od SFOR-a, jer je Hag protiv njega potvrdio optužnicu za
granatiranje Zagreba. Oko hiljadu ljudi sa šireg prostora Dalmacije nije uspjelo izbjeći već se
sklonilo u kamp UNPROFOR-a u Kninu. Na Kordunu je ostalo u blokadi čak petanaest hiljada

66
ljudi i bili su koncentrisani u Topuskom gdje je bio kamp UNPROFOR-a. Beogradska televizija je
o njima javljala najproturječnije stvari. Bilo je čak vijesti kako ih je deset hiljada pobijeno u
Spačvanskim šumama. Na svu sreću oni su se pojavili 12. avgusta na prelazu Batrovci, iako su
na putu kroz Hrvatsku bili na više mjesta kamenovani i maltretirani. Zatočenici iz „kninskog
kampa“ transportovani su u Srbiju nakon mjesec dana. Hrvatska vojska je za rekordno vrijeme
potpuno opljačkala Krajinu. Čitavi vozovi su organizovani iz Splita za pljačkanje Knina i okolnih
sela koja su bila gotovo potpuno ispražnjena. Svakodnevno su stizale vijesti o ubijanju starčadi
koja su ostala kod kuće ne želeći da idu u izbjeglištvo. O tome postoji obilje materijala,
dokumentarnih filmova i izvještaja, naročito hrvatskog helsinškog odbora. Paralelno je trajalo
organizovano iseljavanje Hrvata iz banjalučkog kraja. Preko Save na Davoru skelom ih je izašlo
nekoliko hiljada. Hrvatske vlasti su ih naseljavale u kuće Srba iz Krajine, a u njihove kuće uvodila
Srbe iz Krajine. Istu stvar je u nekoliko sela u Sremu organizovala Šešeljeva stranka. Na Kosovo
su čak stigli autobusi po Hrvate iz Janjeva i Štimlja kako bi ih grupno naselili u Kistanje kod
Knina. Autobuse i taj transport je organizovala hrvatska vlada uz potpunu saglasnost
Miloševićeve vlade. Oko šezdeset hiljada ljudi Tuđman je naselio u Krajinu, donio posebne
zakone kojima je legalizovao njihov boravak u tuđim kućama i stanovima, a onda podnoseći za tu
godinu izvještaj o stanju države i nacije kao svoj najveći istorijski uspjeh nazanačio etničko
čišćenje Srba iz Hrvatske za koje je bez ikakvog ustručavanja kazao da nikada više neće biti
nikakav faktor u Hrvatskoj i da neće nikada više preći „tri – četiri“ minorna procenta. Te iste
godine Milošević, Tuđman i Izetbegović su potpisali Dejtonski sporazum i tako završili rat u BIH.
Samim tim što su baš oni potpisali taj sporazum sebe su označili kao strane učesnice u ratu.
Tom prilikom su potpisali i akt kojim se osniva sud za ratne zločine na prostoru bivše SFRJ, ne
pretpostavljajući da će upravo oni biti predmet istrage toga suda. Prostor Istočne Slavonije i
Baranje je u tom sklopu rješen „Erdutskim sporazumom“ koji je pretpostavljao integraciju tog
prostora u državno pravni sistem Republike Hrvatske kroz period od dvije godine i prelaznu
upravu UN. Kako je Milošević volio da sve bude provođeno kroz privid demokratske procedure,
onda je na potpis „Erdutskog sporazuma“ poslao svoje ljude u Istočnoj Slavoniji i Baranji, Gorana
Hadžića, Milorada Milovanovića i Slavka Dokmanovića, a kao formu čak odredio da to prihvate
poslanici bivše Skupštine RSK sa tog prostora. Bilo je baš zabavno gledati nekada zajapurene
Šešeljeve radikale i dr Vojislava Stanimirovića, pobornike tzv. „svesrpskog ujedinjenja“ kako dižu
ruke za akt reintegracije u Hrvatsku. Oni isti koji su plan Z -4 zvali izdajom nacionalnih interesa.
Baš originalno. Potom je najveći dio tog društva hladnokrvno i bez žurbe preselio u Srbiju i
nastavio sa „radikalskim“ djelovanjem, novim „patriotskim“ temama i „funkcinalnim glupostima“
tipa Karlobag – Karlovac - Virovitica. Zatočeni Krajišnici su pušteni negdje nakon potpisa
Dejtonskog sporazuma. Tada više nisu predstavljali za Miloševića nikakav problem, iako problem
nisu predstavljali ni prije toga. U Srbiju se nisu vratili samo oni što su izginuli na ratištima u Bosni
gdje je Arkan tobože sprečavao da Hrvati okupiraju srpska područja u Bosni. Na krvavom bilansu
mrtvih dodavanje još par stotina pogibija nije ništa značilo. Čak je po mišljenju gospodara rata
davalo na uvjerljivosti. Sada je preostao posao „cementiranja“ rezultata, odnosno uvjeravanja
naroda da su vođe pobjednici kojima je mjesto na najsvjetlijim stranicama istorije. Tuđman je
slavio etničko čišćenje Hrvatske od Srba i aneksiju krajeva BIH uz hrvatsku granicu, a Milošević
pravio mit o svom mirotvorstvu i zasluzi za stvaranje srpskog entiteta u BIH, sve uz obostrano
podgrijavanje nade da BIH takva kakvu su je napravili u Dejtonu ne može opstati. Izbjeglice su
postale idealno sredstvo za pravdanje pred domaćom i svjetskom javnošću za ekonomske i
ostale probleme i traženje pomoći od svijeta. Ponovo se mogla rabiti populistička priča o patnji
kao istorijskoj potrebi da bi naredne generacije mogle živjeti bolje. Miloševića je čekao problem
Kosova za koji nije imao jasne predstave kako ga rješiti. Zato je problem uporno negirao nadajući
se da bi mu se moglo posrećiti da to rješi na način na koji je Tuđman uz njegovu pomoć rješavao
Krajinu. Ali, u toj priči koja će završiti njegovim totalnim sunovratom, on nije imao adute koje je
oko RSK imao Tuđman. Kosovo je postalo njegovo političko i svako drugo gubilište kao što je bilo
i otskočna daska za apsolutnu vlast u trajanju od dvanaest godina.

67
 Ima mnogo detalja koji uvjerljivo svjedoče o licemjerju nosilaca Miloševićevog režima oko
sloma RSK. Propaganda je akcenat za taj slom bacala na neslogu i glupost političara u RSK koji
eto nisu slušali dobronamjerne savjete iz Berograda. Kada to ne bi bilo dovoljno oštrica se
usmjeravala na strani faktor i NATO pomoć Hrvatskoj. Tako je do detalja pisano o konsultantskim
firmama penzionisanih američkih generala u opremanju i obučavanju hrvatske vojske, ali i
djelovanju NATO avijacije po telekomunikacionim objektima u RSK, što zapravo nikada nije
ozbiljno dokazano. Hrvatska vojska je zaista imala pomoć od strane SAD u opremanju i
obučavanju, ali direktne pomoći u operacijama kao što je bombardovanje srpskih položaja od
strane NATO avijacije ipak nije bilo. Daljnji argumenat je da se Krajišnici nisu htjeli boriti pa su
posljedice izvedene isključivo iz njihovoga kukavičluka. Sami pali, sami se ubili. To su pisali isti
oni mediji, isti oni novinari koji su koju godinu ranije stvarali mit o knindžama. Čak je i Mirko
Marjanović, tadašnji premjer srpske Vlade, inače Kninjanin, svojim izbjeglim prijateljima i
rođacima na partiji karata sasvim ozbiljno zamjerao kukavičluk. Ipak vrhunac tog licemjerja
ispoljio je general Momčilo Perišić, tadašnji načelnik Glavnog štaba VJ, na sastanku na kojem je
okupio oficire koji su se povukli iz RSK, kako bi im dao novi raspored u VJ . Održao im je govor
garniran psovkama i aluzijama na kukavičluk, saopštavajući svoje zaprepaštenje padom RSK, da
je veliki broj njih zanjemio od šoka tom predstavom ali i glasno protestovao. Svima njima, koji su
bili oficiri VJ bez obzira što je njihov angažman bio predstavljan kao angažman u Vojsci RSK, bilo
je jasno ko je donio odluku o povlačenju iz RSK i da osim glavnog šefa u donošenju i realizaciji te
odluke i Perišić ima svoje mjesto.

U okolnostima izbjeglištva, Milošević i njegova politička policija ponovo iz naftalina vade

Borislava Mikelića. Osnivaju Komitet za pomoć izbjeglicama iz Hrvatske i povratak u zavičaj.
Mikelić dobija veliki prostor u medijima i počinje buđenje lažnih nada kako će on argumentovano
izvršiti pritisak na međunarodne faktore, a ovi opet na Hrvatsku da obešteti one koji su morali
izbjeći ispred Tuđmanovih legija. Tu se računalo, prezentovali troškovi, izračunavao dug za
penzije, dug za uništeni stočni fond, opljačkana imanja, kuće, firme, društvena preduzeća i šta
sve ne. Mikelić je naravno za tragediju naroda iz Krajine optuživao svakog osim onoga ko je
zapravo tu najveći krivac. Osobito je uživao konstatovati da je uzrok pada RSK njegova smjena
sa mjesta predsjednika vlade. Da je on ostao to tako ne bi bilo. I to je bila brzo potrošena priča.
Uskoro je nestalo Mikelićevog komiteta iako je on sam vjerovao da bi baš ta forma bila idealna za
stečajni postupak nad RSK i njenim izbjeglim žiteljima. Čak je nudio model kako bi se preko
njega mogle isplaćivati hrvatske penzije izbjeglicama. Još samo povremeno bi bila kakva potreba
za Mikelićevo oglašavanje, recimo, da apeluje na izbjeglice da se ne pridružuju protestima protiv
Miloševića, da mu šalje pisma podrške pred kakav kongres ili izbore, ili da periodično ukaže na
krajiške ekstremiste, strane sile i Tuđmana kao uzrok propasti.

68
 ŠTA SAM ŽELIO DA VAM KAŽEM

Znam već sada dok pišem ovaj tekst, da će knjiga imati puno kritičara. To je potpuno
normalno i to bi mogao biti njen kvalitet. Moja namjera nije da njen sadržaj bilo koga lično
povrjedi, ili kome napakosti. Nije mi namjera ni da bilo koga optužujem. Ali namjera mi je da ono
što smatram važnim ispričam po najboljem sjećanju i vlastitom doživljaju stvarnosti. Ovo je prije
svega jedna lična opservacija ratne tragedije, napravljena na osnovu vlastitog uvida u događanja,
dostupnih informacija i na tom osnovu promišljanja o doživljenom. Nije mi bila ambicija da
pojašnjavam i podučavam, ali svakako jeste i ambicija i lični motiv da ukažem na neke činjenice i
detalje koji se iz raznih razloga obilaze i zapostavljavaju, ostaju u mraku i pokušavaju potisnuti a
za uzvrat nude se neka kvazi objašnjenja i kvazi činjenice. Živimo na prostoru gdje odgovornost
nije afirmisan pojam, gdje se od odgovornosti bježi i gdje se sve pokriva i prikriva tzv.
nacionalnim interesom, iako je to prije bi se reklo, interes određenih grupa.

Dakle u centru moje priče su Srbi iz Hrvatske i Krajina, zajednica kojoj pripadam lično,
računajući i pretke i potomke. Istorijska sudbina moje zajednice je kroz devedesete godine
dvadesetog vijeka prerasla u tragediju neviđenih razmjera. Kako se to dogodilo i zašto se to
moglo dogoditi centralno je pitanje na koje će se vjerujem, tek tražiti odgovor. No, dužni smo, u
skladu sa vlastitim mogućnostima dati svoj doprinos istini koja će prije ili kasnije izaći na svjetlo
dana.

Za RSK, a posebno za njen krajiški, dio koristim meataforu „kavez“ što će vjerovatno poneko
zamjeriti. No, po mom mišljenju Krajina to zaista jeste bila, kao što su i Srbi iz Hrvatske bili
zatočenici raspada SFRJ i dogovorenog rata između Tuđmana i Miloševića za podjelu BiH i tzv.
humane razmjene stanovništva. No, daleko sam od pomisli da ne vidim i druge stradalnike tog
zloćudnog procesa i potpuno lišen iluzije da Srbe iz Hrvatske vidim samo kao žrtve. Među njima
je bilo ljudi koji su radili razna zla drugima i vlastitoj zajednici. Najgori su bili oni koji su toga bili
potpuno svjesni i sve to radili ciljano, naplativši to i uživajući kao ratni profiteri, ogrnuti u toge
lažnog patriotizma. Rat između Tuđmana i Miloševića je po mom mišljenju bio dogovoreni rat. Na
taj i takav rat su svjesno pristale nacionalne elite koje su podržavale te režime, i ne samo
podržavale, već taj rat dizale na nivo najvećeg moralnog zadatka nacije, dostojnog svake žrtve.
Važnu ulogu u tehnologiji tog sukoba imali su kriminalci na obe strane, naročito oni pridošli iz
emigracije koji su već ranije radili za službu državne bezbednosti obavljajući za nju prljave
poslove po Evropi i prekookeanskim državama.

Na toj i takvoj matrici bile su sinhronizovane aktivnosti državnih aparatura u ovim državama.
Najprije je to bilo oko podizanja ratne energije, kasnije oko održavanja statusa kvo, i na kraju oko
definitivnog cementiranja krajnjeg dogovora i rezultata rata i etničkog čišćenja. Nagrada za
kriminalce je bilo dopuštanje pljačke, omogućavanje stvaranja kriminalne mreže za šverc
deficitarnih roba ali i droge, oružja i bijelog roblja. U njihovim poslovima svoj interes su pronašli, i
kontrolisali ga nosioci političke vlasti i bezebedonosnih struktura, tako da je najveći dio državne
strukture bio zapravao kriminalizovan, a država postala servis kriminalcima. Da sve ne bi bilo
tako očigledno, i da bi jedni drugima bili opravdanje za sve što se događa, cijela ta priča je vrlo
efikasno pakovana u patriotsku, odbrambenu, nacionalnu oblandu čuvara i vojnika domovine,
bez kojih bi nestala nacija i država, pa bi ono što je bilo vidljivo kao kriminal, pljačka i nemoral,
bilo kolektivno opraštano kao mali, simpatični nestašluk, koji je trebalo posmatrati tek kao
beznačajnu nadoknadu za čuvare domovine, mirnog sna i nacionalnog dostojanstva.
Istovremeno, između tih nazovi elita u zaraćenim balkanskim državicama razvijali su se
specijalni, međuzavisni odnosi i maksimalna kooperativnost. Putokaz su određivali i sve konce
držali neprikosnoveni šefovi balkanskog karakazana, Slobodan Milošević i Franjo Tuđman.
Istoričarima koji se budu bavili fenomenima devedesetih, i naročito ratovima na Balkanu

69
devedesetih, ostaje da tek do kraja istraže ukupnu sadržinu njihovih međusobnih odnosa i
dogovora. Tu će svakako od veće pomoći biti Tuđmanova zaostavština od one koju je ostavio
Milošević. Naravno, osim njih, izvor su i mnogi drugi koji su imali svoje uloge u tim procesima.
Jedno od mjesta gdje će to biti djelom razrješeno je i haški sud. Vrijeme koje živimo je vrijeme
sakrivanja potpune istine iz praktičnih razloga koje imaju političke elite. Tako hrvatska politička
elita ima vrlo opiljiv interes da se tzv. „domovinski rat“ ne devalvira kao običan zločinački dogovor
o etničkom čišćenju, a srpska politička elita da se ne uništi još jedan mit o srpskoj žrtvi i jasna
namjera da se etnička država proširi na veći dio Bosne. Srbi iz Hrvatske su trebali da osiguraju
etničku prevlast u Bosni i da popune prostore ispražnjene etničkim čišnjenjem Bošnjaka i Hrvata.
Hrvati iz Bosne su opet trebali da nasele prostore u Krajini i drugim dijelovima Hrvatske odakle
su otjerani Srbi. Kako je prostor sa koga su Srbi iz Krajine i drugih dijelova Hrvatske bili istjerani
zauzimao skoro trećinu Hrvatske, trebalo je još dodatno u Hrvatsku naseliti što više Hrvata iz
Vojvodine i sa Kosova. Tako su etnički očišćena neka sela u Sremu. Na Kosovu, u Janjevu,
potpuno javno, hrvatska vlast je uz punu saradnju Miloševićeve policije, sve Hrvate koji to žele
transportovala u Kistanje koje su malo prije toga očišćene od Srba. Sa Hrvatima iz Janjeva
preseljavaju se i njihovi sveštenici, učitelji i relikvije. Kuće, škole, dom zdravlja, stadion,
željeznička stanica, pošta, dvije fabrike, sve to i još mnogo više ih je dočekalo u Kistanjama.
Višak je bio samo spomenik antifašistima koji je odmah srušen, a manjak katolička crkva koju su
odmah počeli graditi. Istovremno u Banja Luci se istjeruju preostali Hrvati iz svojih kuća,
transportuju na skelu u Davoru kod Srpca i odatle prevoze u Hrvatsku. U njihove kuće useljavaju
Srbi protjerani u „Oluji“ a oni se naseljavaju u ispražnjena sela i gradove u Krajini. Tuga,
katastrofa i zločin.

Mile Martić koji se također stacionirao u Banjaluci, u vili jednog protjeranog banjalučkog
ljekara, hrvatske nacionalnosti, kroz medije poziva Srbe iz Krajine da se vrate iz Srbije u BiH, i
obnavljaju Kozarac i druga razrušena mjesta po BIH odakle su istjerani Muslimani i Hrvati, i tu
započnu novi život. Plan je dakle i dalje živio, ali odziva nije bilo. Ljudi više nisu bili spremni na
eksperimente, niti vjerovali da se u tuđoj kući i na tuđem imanju može graditi perspektiva.
Pokušavali su Šešeljevi radikali sa pritiskom na Hrvate po Vojvodini, ali je izgleda Milošević tada
odlučio da sa etničkim čišćenjem Vojvodine treba prestati zbog međunarodnih prilika i
Dejtonskog sporazuma za koji su već uveliko bile poodmakle pripreme, pa je policija Srbije te
pritiske sprečila, i onemogućila vidljivije iseljavanje Hrvata.

Dejtonski sporazum je formalno bio udarac etničkom čišćenju. Njime je garantovan povratak
izbjeglica i njihova imovinska prava. Ključni etnički čistači su potpisali taj sporazum pod budnim
okom najvažnijih svjetskih državnika, ali su u skladu sa svojim ranijim planom nastavili da rade
sve kako bi bilo kakav značajniji povratak onemogućili. Tuđman je čak podnoseći izvještaj o
stanju države i nacije za 1997. Godinu, bez imalo ustručavanja i okolišavanja istakao da je
najveći domet njegove politike i njegova istorijska misija postignuta time što je Hrvatsku očistio
od Srba. „Oni nikada više neće preći minorna tri - četiri postotka“ istakao je tada Tuđman. Sve
metode opstrukcije povratka, od fizičkih barijera do administrativnih prepreka, od
diskriminatorskih zakona do hapšenja povratnika, sve je isprobano i još uvjek je na sceni, još
uvjek se održava. Ipak, plan etničkih čistača ugrožen je evropskim principima i evropskim
integracijama. Te integracije čine besmislenim zakasnjela konstituisanja etničkih država. Zato
sada na sceni imamo vrlo vidljive, čak brojne fašističke pokrete malih balkanskih naroda, koji su i
pored anahronosti i političke besperspektivnosti još uvjek opasni izvori nestabilnosti, žarište
nasilja i smetnja potrebnoj emancipaciji.

Ono što je na prostoru bivše SFRJ do maksimuma korišteno, je međusobno pothranjivanje

nacionalizma i fašizma. Tako je Miloševićeva vladavina u Srbiji bila neophodan uslov za pojavu i
dominaciju Tuđmana u Hrvatskoj i Alije Izetbegovića u BiH, ali pored njega svakako i Radovana
Karadžića i Mate Bobana. Zato se moglo dodgoditi da najvažnije političke ličnosti među Srbima u
Hrvatskoj budu ljudi kao Milan Martić ili Goran Hadžić. Prilično je pojednostavljeno pripisati samo

70
jednoj strani odgovornost za rat. Argumente za rat su svakodnevno jedni drugima nudili
nacionalizmi jugoslovenskih naroda i rat je veoma brzo postao legitimni način za ostvarenje
svojih interesa. Nije tu bilo nekog jasnoga plana šta ko hoće, niti je bilo neke unaprijed smišljene
strukture koja bi provodila neke planove za „velikosrpsku“, „velikohrvatsku“ ili „islamsku“ državu.
Inercija je strukture tih država nosila ka nekim zlokobnim rješenjima. Konačno, kada je početkom
1991. godine stvar oko raspada SFRJ otišla dovoljno daleko i kada je bilo jasno da to više neće
moći da se zaustavi, Tuđman i Milošević su odredili način tog raspada i u tome je početak
njihovog velikog zločina. U BiH je taj proces potpomogao Alija Izetbegović, uklapajući se u ratne
planove, pa i nudeći razloge za rat. Tuđman je čak, kasnije bio prisiljen da obračuna sa
najradikalnijim nosiocima velikohrvatske ideje svrstanih u vojne formacije HOS koji su se zalagali
za Hrvatsku do Drine, pa je njegova tajna policija likvidirala vođe te formacije i političkog pokreta
Antu Paradžika, Blaža Kraljevića i još neke, jer su oni objektivno ugrožavali njegov dogovor sa
Miloševićem.

lzbjeglice iz Krajine i drugih dijelova Hrvatske ostale su na neki način taoci Miloševićeve
politike. Jedini saveznici su im bili principi međunarodne zajednice o ljudskim pravima.
Kolonizacija etnički očišćenih prostora na kojima su živjeli, uspjela je samo djelimično i protokom
vremena je na sve klimavijim nogama. Zahvaljujući međunarodnom pritisku Hrvatska je prisiljena
da vraća privatnu imovinu i vrši obnovu porušenih sela. Ona to u izvjesnoj mjeri radi i u nešto
većoj opstruira, računajući da će protokom vremena bar umanjiti procenat povratnika u predratna
mjesta boravišta. Povratak se realizuje sporo i glavna prepreka je ekonomska marginalizacija
Krajine i odsustvo perspektive za mlade ljude. Međutim on je ipak ostvaren i ostvaruje se u mjeri
da će dovesti u pitanje Tuđmanovu tezu o potpunoj etničkoj čistoti. Pokazuje se da je to i zločin i
anahronizam, i da će evropske perspektive potpuno potisnuti mit o nacionalnoj državi kao idealu.
Da je to tako pokazuju neumoljive statistike koje kažu da je u tim nacionalnim državama i pored
krvavih ratova i težnji da se one realizuju danas u njima manje i Srba i Hrvata i Bošnjaka i drugih
nego što ih je bilo 1991. godine. Zato su stanovnicima sa Balkana svoju brojnost povećale
imigrantske zemlje poput SAD-a, Kanade, Australije i Nordijskih država. Računa se da je oko
pedeset hiljada Srba iz Hrvatske nakon izbjeglištva završilo u emigraciji, i da su u pitanju
uglavnom mladi ljudi.

Ključna glupost protagonista „velikih čistih nacionalnih država“ na Balkanu sastoji se u

nemogućnosti tog koncepta bez rata i etničkog čišćenja. Taj koncept je anahron i anticivilizacijski,
potpuno antimoderan i ekonomski besperspektivan jer se gro sredstava, umjesto na razvoj troši
na očuvanje organicističkog koncepta. U slučaju Milošević - Tuđmanovskog koncepta etničko
čišćenje je vršeno kombinacijom dogovora, manipulacijom manjinskim grupa i vojnom silom.
Svjest o tome još ne postoji u dovoljnoj mjeri ni u srpskom a ni u hrvatskom javnom mnenju.
Hrvatsko javno mnenje je još tvrđe za prihvatanje tih činjenica jer je inficirano idejom o pobjedi.
Zadnji balkanski ratovi nisu imali pobjednike, imali su ukupno poražene građane, bezbroj
izbjeglica i veliki broj mrtvih. U njima se okoristio jedan sloj ratnih profitera i izvršena
preraspodjela društvenog bogatstva, te u pravilu izvršena kriminalizacija društva do stepena da
se ona ne može rješiti bez pomoći spolja. Sve te države, sa izuzetkom Slovenije, su sa manjim
nacionalnim dohotkom po glavi stanovnika nego prije izbijanja rata. U isto vrijeme, sve te države,
osim Slovenije, su protektorati ili kvazi protektorati i evropsko punoljetstvo moraju čekati pod
pojačanim nadzorom. Bitni indikator obnove društava nastalih raspadom bivše SFRJ bit će
njihova sposobnost da se suoče sa prošlošću iz devedesetih i steknu svijest i građansku
odgovornost za prepoznavanja zločina i zločinaca u vlastitom narodu.

71
POLITIČKI PORTRETI

72
JOVAN RAŠKOVIĆ
Dr Jovan Rašković je rođen u Kninu 1930. a umro je u Beogradu 1992. godine, gdje je i
sahranjen. Osnovnu i srednju školu je završio u Kninu i Šibeniku, a u Zagrebu je završio studij
medicine, specijalistiku iz neuropsihijatrije te odbranio doktorat iz medicinskih nauka. Skoro čitav
radni vijek je proveo u Šibeniku vodeći odjel neuropsihijatrije pri šibenskoj bolnici. Istovremeno je
bio profesor medicinskih fakulteta u Zagrebu i Beogradu kao i član SANU. Bio je međunarodno
poznat u užim stručnim krugovima.

Jovan Rašković je kao dječak zajedno sa porodicom, po raspadu Kraljevine Jugoslavije, i

dolaskom ustaške vlasti u Knin, aprila 1941. godine, morao u izbjeglištvo ispred ustaškog terora,
jer bi njegov otac, Srbin po nacionaisti i advokat po profesiji, sigurno bio na listi za likvidaciju.
Period izbjeglištva i traume vezane za to opisao je u knjizi „Luda zemlja“ i to je sigurno jedan od
momenata koji su bitno uticali na njegov život. U istoj knjizi piše o psihičkim i psihijatrijskim
specifičnostima Srba, žrtava ustaškog terora u Hrvatskoj, 1941. godine.

Jovan Rašković je bio erudita u punom smislu tog pojma. Lako i na ubjedljiv način je
komunicirao sa ljudima, a tu vještinu je obilato koristio i u kontaktu sa medijima.

Rašković je imao širok krug prijatelja, a česti gosti njegove kuće u Primoštenu bili su mnogi
disidenti iz čitave Jugoslavije. U Dalmaciji je dr Rašković bio naročito cijenjen. U Šibeniku su bili
na cijeni njegova stručnost i ugled, pa i činjenica da nije bilo primjera da jedan univerzitetski
profesor i akademik živi van metropole i radi u provincijskoj bolnici. Na njega su naročito bili
ponosni Srbi iz Dalmacije i može se reći da su prema njemu gajili jednu vrstu posebnog odnosa.
Ličnu harizmu je dr Rašković izgradio naročito kroz osamdesete godine kada je dobijao dosta
prostora na TV programima koji su se gledali na prostoru bivše Jugoslavije. On je nastupao u
emisijama u kojima se debatovalo o problemima slobode, demokratizacije društva, humanizacije
života i podizanju kvaliteta odnosa među ljudima. Njegova argumentacija u tim emisijama bila je
superiorno intelektualna, a opet jednostavna i razumljiva u odnosu naročito na predstavnike vlasti
i nosioce javnih funkcija u tadašnjem estabilišmentu. Tadašnja vlast, specijalno u Dalmaciji, nije
na njega blagonoklono gledala. Međutim, zbog ugleda koji je uživao i nespornog intelektualnog i
stručnog autoriteta nisu ga javno napadali. Međutim on je bio česta tema partijskih foruma u
Dalmaciji, a u jednoj takvoj analizi koju je učinio međuopćinski komitet u Splitu i koju sam imao
prilike vidjeti jer je objavljena u partijskom glasniku, označen je kao nosilac srpskog nacionalizma
u Dalmaciji. Tu mu se posebno prigovaraju bliski prijateljski odnos i posjete Dobrice Ćosića kao i
još nekih javnih ličnosti iz Srbije, čija su se politička stanovišta razlikovala od službene partijske
politike. Zamjeralo mu se i to što je štitio ljudska prava osoba progonjenih zbog političkog
djelovanja i delikta mišljenja. Rašković je bio u prijateljskim odnosima sa Ćosićem i ljudima iz
SANU oko Ćosića i bilo je izvora koji su tvrdili da su u Raškovićevoj kući pisani neki djelovi
„Memoranduma SANU“. Tadašnja politička policija je držala sve te kontakte pod budnim okom, a
informatora je po svemu sudeći bilo i u krugu Raškovićevih prijatelja.

Raškovićevo pojavljivanje u beogradskim medijima intezivirano je kroz 1988. i 1989. godinu.

Njegovi istupi se uglavnom zadržavaju na akademskoj razini, ali imaju jednu crtu antikomunizma
koju na javnoj sceni prije njega, nije do tada niko plasirao.

Prilikom velike proslave šestogodišnjice kosovske bitke, 9. jula 1989. godine na Kosovu kod
Knina, po želji crkvenog dijela organizacije skupa, dr Rašković je trebao biti jedan od govornika.
Međutim, organizator, SSRNH mu to nije htio dozvoliti pa on nije ni prisustovao toj manifestaciji.
Dva dana kasnije „Politika“ je objavila neodržani govor.

Antikomunizam će biti prepoznatljiv u njegovom političkom istupanju, ali ne kao vulgarni

antikomunizam, već kao opis i identifikacija tipova ponašanja i duhovnih stanja, štetnih za razvoj
društva i ljudsku istoriju. Njegovi protivnici su pokušali da mu umanje vjerodostojnost,

73
saopštavajući da je i on pedesetih godina bio član SK, ali to nikada nisu ozbiljnije argumentovali,
dok se on sam na to nije osvrtao. Rašković je komunističku vlast i poredak shvatao kao prepreku
ljudskim slobodama i slobodnom razvoju društva i smatrao da je neophodno mjenjati taj poredak
iz osnova mjenjajući i shvatanja ljudi kroz učenje i prihvatanje građanske odgovornosti. On je
smatrao da je sve bolje od komunizma, i nije se plašio nacionalizma ako je bio sredstvo da se
komunistička vladavina demontira. Zato je u predizbornom periodu u kampanji SDS u Hrvatskoj,
bio mnogo blaži prema Tuđmanovom HDZ-eu nego prema Račanovim komunistima.

Kroz 1989. godinu iskristalisala se, prirodna stvar, da politički lider Srba iz Hrvatske bude dr
Rašković.

Krajem te godine znalo se da će on osnovati političku stranku, i ona je dobila ime Srpska
demokratske stranka (SDS). Osnovana je u Kninu, 17. februara, 1990. godine, na glavnom
gradskom trgu i u prisustvu više hiljada ljudi. Bilo je mnogo gostiju iz Beograda na tom
osnivačkom skupu, ali i Srba iz svih djelova Hrvatske. Sve odluke je osnivačka skupština stranke
donijela aklamacijom, horski, u populističkom maniru. Bilo je takvo vrijeme, ali način na koji je
SDS osnovan više je po metodama ličio na političku praksu onih koje je Rašković kritikovao,
nego što je obećavao stranku sa demokratski izraženom strukturom i odnosima.

Rašković je medijski, uz značajnu pomoć iz Beograda, vrlo efektno promovisao stranku.

Izuzetno dobro je to radio i na skupovima, vrlo posjećenim i izrazito nacionalno dizajniranim. Na
tim skupovima on se ponekad ponašao kao da vodi terapijsku zajednicu. U masi koja ga je
slijedila bilo je obilje strahova, a ključni strah je bio da se ne ponovi ustaški zločin.

U svojim političkim govorima služio se običnim, prostim riječima i pojmovima, ali je redovno
imao bar jednu solo dionicu metafizičkih sadržaja i poruka. Tako bi u istom govoru kazao: „Ovo
su vaše njive, ovo su vaše kuće, ovo na pašnjacima su vaši konji, i vi se odavde nećete seliti“, ali
je umetao i objašnjavao stvari kao što su srpski narod, narod neba, ko ima kastracioni, a ko
oralni kompleks, zatim opisivao razliku između „komunističkog gnoma“ i demokrate i tome slično.

Kada su odnosi između Hrvata i Srba stigli do opasne tačke u kojoj se već počelo misliti na
oružje, tiješio je ljude da nema mjesta strahu jer Srbi u Hrvatskoj su mali osnovac, koga će ako
bude potrebno, zaštiti njegov stariji brat student. Kasnije kada je već bio angažovan oko
osnivanja SDS u BiH znao je poručivati da će Srbi iz Hrvatske i Srbi iz BiH biti jedinstveni u
odbrani od mogućeg nasilja i da Una ne može biti granica između Srba. Popićemo Unu,
poručivao je sa obe strane Une. Prvi je lansirao ideju o Krajini kao jednom od riješenja ako se
raspadne Jugoslavija. Vidio ju je kao poseban entitet i kao rješenje srpskog pitanja preko Drine
koja je pretpostavljala zajednicu Srba iz BIH i Hrvatske. U toj fazi nacionalnog uzleta Rašković je
doživljavan kao božanstvo. Njegov fizički imidž bio je blizak „ikoni koja hoda“ a ljudi oko njega su
se pobrinuli i za neke neobične rituale, gdje bi on stajao, a žene mu prilazile i ljubile ga kao
sveca, dok bi on djecu milovao po glavi. Ličilo je to ponekad na praksu bližu ponašanju gurua
nego demokratskog lidera.

Na drugoj strani je u hrvatskoj javnosti satanizovan do iracionalnih granica.

U Šibeniku, koji je mnogo zadužio, su tokom avgusta 1990. Godine, HDZ vlasti organizovale
potpisivanje peticije za njegovo izbacivanje iz grada. U žestokoj medijskoj i političkoj kampanji su
za dva dana osigurali dvadeset hiljada potpisa za taj sramni, srednjevjekovni akt.

U onom manje vidljivom djelu Raškovićevog političkog rada bilo je velike odgovornosti i
strepnje kuda će cijela stvar otići. On se trudio da sa hrvatskom vlašću uspostavi kontakt i traži
rješenja za Srbe iz Hrvatske u okviru Hrvatske. Ti njegovi kontakti sa hrvatskom vlašću i
hrvatskim političkim zvaničnicima su na različite načine zloupotrebljavani. Najprije je to uradio
Franjo Tuđman, nakon susreta u junu 1990. Godine, kada je objavio fonogram razgovora u kome

74
Rašković od njega traži da se srpski problem u Hrvatskoj rješava kroz priznavanje autonomnih
prava srpskoj zajednici. Tuđman je u tom razgovoru tobože pokazo dobru volju da se to pitanje
otvori, raspravi i rješi, a Rašković u malo opuštenijoj atmosferi i ćaskanju, opservirajući kolektivne
osobine naroda rekao u jednom momentu da su Srbi lud narod. Da bi ga eliminisao i
diskvalifikovao iz procesa koji mu očito nije išao na ruku, Tuđman je neposredno nakon
razgovora predao fonogram medijima i tako Raškoviću nanio političku štetu vrlo niskim udarcem.
Pokazao je time da nema ozbiljne namjere da se bavi srpskim pitanjem kroz demokratski proces
i u skladu sa standardima.

Sličnu stvar su uradile hrvatske vlasti i mediji u jesen 1990. Godine, kada su ga pozvali u
Zagreb sa motivom da rješavaju pitanje barikada oko Knina. Već nakon nekoliko dana objavili su
fotografije sa večere koju je dr Rašković imao sa ministrom hrvatske policije Josipom Boljkovcem
i još nekim zvaničnicima, špekulišući o čemu se na toj večeri razgovaralo. To je dovodilo u
pitanje ugled dr Raškovića, pogotovo u atmosferi u kojoj je policija ministra Boljkovca
svakodnevno slala pretnje Kninjanima i Srbima u Krajini.

U samom SDS-u, Rašković je ovlastio Vojislava Vukčevića, Veljka Džakulu, Dušana

Ećimovića, Gorana Hadžića i Iliju Sašića da pregovaraju s centralom HDZ u Zagrebu o mogućim
modelima rješavanja krize u Hrvatskoj, ali su ti razgovori propali.

Što se SDS-a tiče, on je posvetio malo pažnje izgradnji organizacije. Vjerovatno se tim
pitanjima nije mogao baviti jer je bio rastrzan brojnim obavezama. Uglavnom, sama stranka je
djelovala prilično raštimovano. Različite grupe su pokazivale različite interese. Rašković je
vjerovao da snagom autoriteta može sve to da drži pod kontrolom. Brzo se pokazalo da ne može
jer se u stranci bilo oformilo značajno jezgro koje nije više kontrolisao Rašković već Milošević i
njegova politička policija. Prostor za vođenje autentične politike se iz dana u dan sužavao.

Rašković je to uviđao i činio napor da to sanira. Treba reći da on nikada nije imao
blagonaklon odnos prema Miloševiću i njegovoj politici. Često je znao da ga kritikuje i prebacuje
mu komunističke metode vladanja. Pritisnuit valjda kompleksnošću međusrpskih odnosa i
odgovornošću pa i spoznajom da bez adekvatne podrške iz Srbije, srpska zajednica u Hrvatskoj
može doći u katastrofalan položaj, a i zbog Ćosićevih sugestija on je znao napraviti salto-mortale
i pisati Miloševiću izvinjavajuća pisma.

Rašković je tokom 1990 godine vjerovao da će biti održani izbori za Skupštinu SFRJ. Čak je
govorio ljudima iz rukovodstva svoje stranke da njega zanimaju ti izbori i kandidovanje na njima.
To vodi ka zaključku da tada nije vjerovao u raspad SFRJ.

Milošević će sa njim razračunati u času kada je kao predsjednik stranke rješio da SDS iziđe
na izbore u Srbiji. Tada je pozvao Karadžića i Babića, ljude koje je Rašković na neki način
politički stvorio i bitno doprinio njihovom političkom usponu. Zatražio je od njih akcije protiv
Raškovića.

Karadžić ga je na beogradskoj promociji SDS-a BIH u Sava centru pred prve višestranačke
izbore u BIH-a, a u prisustvu medija i nekoliko hiljada zvanica pokušao javno poniziti. Nije ga ni
pomenuo kao osobu zaslužnu za nastanak stranke, iako je Rašković uložio ogroman napor da taj
posao obavi i na svaki način tome dao svoj pečat.

Milošević je od Babića tražio da smjeni Raškovića i onemogući ga da izađe na izbore u

Srbiji. Babić je znao da ne može smjeniti Raškovića, ali je obećao dvije stvari. Prvo, da će
stranka odustati od izlaska na izbore i drugo da će u pogodnom momentu osnovati novu stranku,
povući veći broj članstva i na taj način bitno oslabiti Raškovića. Za nekoliko dana je Raškovićev
prijedlog za izlazak na izbore propao na organima stranke i to je bilo prvi put da on ostaje u

75
manjini. Kasnije će Babić sa većinskom strujom u Krajini osnovati SDS Krajine i tako otkloniti
značajnije političko prisustvo Raškovića među Srbima iz Hrvatske.

Vrlo brzo iza toga slijedi njegov odlazak i preselenje u Beograd i tek povremeni dolasci u
Knin. SDS je u Srbiji ipak izišao na izbore, i u Staroj Pazovi uzeo jedan mandat, te bio
parlamentarna stranka. Treba imati u vidu da su se tadašnji izbori odvijali po većinskom sistemu i
da su neke sada velike stranke u Srbiji tada ostajale bez mandata. Ono što je moglo pažljivom
posmatraču lako upasti u oko jeste činjenica da je Rašković ispoljavao mnogo slabosti u
dnevnopolitičkim duelima. Kad god su njegovi politički protivnici i oponenti na njega išli niskim
udarcem on za to nije bio spreman. Tako mu se dogodilo da se na javnom skupu brani od
primitivno inskonstruisanog skandala, pred Vojislavom Šešeljom, koji se šepurio za govornicom
kao tobožnji pomiritelj političkih lidera krajiških Srba. Istoga dana nije mu dozvoljeno da gostuje
na Radio-Kninu i pokuša popraviti što se popraviti da. Ono što je tu zabranu činilo još bolnijom
jeste činjenica da su taj radio a kasnije i TV svoj razvoj i ekspanziju imale zahvaliti upravo njemu,
jer se posvetio lobiranju da se prikupe sredstva u te svrhe. Tim povodom je putovao u SAD i
među dijasporom činio sve da se baš za medije prikupljaju sredstva, a ne za što drugo. Sve
prikupljeno je donio i stavio na raspolaganje SDS-u kako bi se taj projekat realizovao.

On politiku nije posmatrao usko, i nije je posmatrao kao djelatnost lišenu moralnih skrupula.
Centar koji je protiv njega organizovao kampanju rukovodio se načelom da cilj opravdava
sredstva i da su Miloševićevi zahtjevi nešto o čemu se ne raspravlja, već što treba provesti što
brže i što preciznije.

Rašković je u svim prilikama bio protivnik nasilja. Kada je u Kninu demonstrirao narod ispred
policije u znak podrške kninskim policajcima da se odupru stavljanju novih obilježija na uniforme,
komentarisao je pomalo sarkastično da mu se ne sviđa to da narod podržava policiju. Kada su
oko Knina podignute barikade on je kao pametniji potez preporučivao mirovni marš nenaoružanih
civila na Zagreb, imajući u vidu gandijevsko iskustvo. U programu njegove stranke bilo je
opredjelenje za podršku JNA, ali kao izraz opredjelenja za očuvanje zajedničke države, a ne
podrška ideologiziranoj vojsci.

Jedan od važnih datuma u Raškovićevoj političkoj karijeri je 6. maj 1991. Godine, kada je na
poziv vojnih struktura iz kninskog korpusa došao pred veliku grupu demonstranata koja je tražila
oružje i iskazivala nezadovoljstvo činjenicom da je hrvatska policija uspostavila postaju u selu
Kijevo izolujući tako jedan dio kninske opštine. Taj isti dan je u Splitu izvršen napad na vojsku i
ubijen je vojnik pred komandom VPO, a slika davljenja vojnika na transporteru obilazila svijet.
Rašković je pokušao da smiri demonstrante i smanji veliku napetost, ali je to bilo nemoguće. U
jednom momentu je, znajući da riječi koje izgovara, oni ne žele čuti, skupio hrabrost i rekao: Ja
vas neću voditi u rat, ja vas mogu voditi u mir; ako hoćete rat neka vas vodi neko drugi. Te rječi
razuma dočekane su paklenim zvižducima i veliki majstor grupne terapije u politici više nije
mogao vladati situacijom. Energija za rat je bila akumulirana, i zvižduci upućeni Raškoviću bili su
u stvari zvižduci zdravom razumu.

Nakon 9. Marta, 1991. godine, pomislio je da postoje izgledi da se stanje mijenja i da se

srpsko društvo okrene protiv rata. U Knin je uspio da dovede antiratne aktiviste, studente sa
Terazijske česme, režisera Lazara Stojanovića i splitskog profesora dr Nikolu Viskovića. Za
tribinu koju je vodio on lično, bilo je veliko interesovanje, ali joj je prisustovao i jedan broj onih koji
su došli opstruirati. To ipak nije bitnije omelo njeno održavanje i pokazalo se da u Kninu ima
značajan broj ljudi koji su pokazivali otpor ratu i politici rata. Međutim, sve to nije bilo dovoljno jer
poluge moći nisu bile kod onih opredjeljenih za mir. Poluge su u rukama držali Slobodan
Milošević, Franjo Tuđman i njihov aparat, a oni su odluku već bili donijeli i nije bilo povratka.

76
 Pokušao je još neke akcije, kontakte sa hrvatskim intelektualcima, kontakte sa Srbima iz
hrvatskih gradova, osnovao je u Lipiku SDF kao srpsku organizaciju civilne inicijative, ali su to bili
pokušaji unapred osuđeni na neuspjeh.

Bilo ga je sve manje u javnom životu, ali je bio još diskretno prisutan u vrijeme donošenja
Vensovog plana i dolaska mirovnih trupa. On je bio za Vensov plan jer mu je primarno bilo da se
zaustavi rat i pogibelj. Čak se Vlada RSK dovedena nakon što je Milošević smjenio Babića,
deklarisala kao politički baštinik Raškovića, iako on nije nikada stao iza njih. Umro je iznenada, u
ljeto 1992. Godine, i sahranjen je u Beogradu.

Sa idejama, likom i djelom Jovana Raškovića ponekada se na ružan način manipuliše u

političke svrhe. U Hrvatskoj, zvanična propaganda i politika, odnosno ona vrsta političkog
mentaliteta što je organizovala i sprovela njegovo protjerivanje iz Šibenika, pominje ga kao
nacionalistu, šovinistu i pripisuju mu zalaganje za Veliku Srbiju.

To su neistine i zlonamjerne konstrukcije. Rašković je bio čovjek jasnog nacionalnog

identiteta i zalagao se za nacionalna i politička prava Srba iz Hrvatske. Jezik koji je govorio bio je
jezik političke korektnosti, pogotovo ako se govorilo o drugim narodima i naročito o hrvatskom
narodu. U više navrata isticao je da su mu unuci Hrvati i da je zadovoljan tom činjenicom. Jezik
mržnje nije koristio, a oštar je bio samo prema komunistima i ustašama. Zalagao se za
riješavanje srpskog pitanja u Hrvatskoj u okviru Hrvatske i to kroz demokratski proces i u skladu
sa demokratskim standardima, u mjeri koja bi garantovala očuvanje nacionalnog i kulturnog
identiteta i ekonomskog prosperiteta pripadnika srpske zajednice.

Ako je govorio o državnim vezama i odnosima među Srbima iz drugih djelova SFRJ,
podvlačio je uvjek potrebu za demokratskim riješenjima, a alternativu nudio tek ako takva
riješenja ne mogu biti postignuta.

Ideje o granicama neke Velike Srbije, on nije pominjao niti se ta vrsta političkog djelovanja
njemu može pripisivati. Ono što je on često isticao bila je opasnost od hrvatskog fašizma, od
ustaštva koje je bila zločinačka ideologija sračunata na eliminisanje srpskog naroda zapadno od
Drine, kao i od ponovnog jačanja te ideologije i te prakse.

U Srbiji sa njegovim imenom manipulišu u političke svrhe, najčešće bivše i sadašnje

Miloševićeve pristalice iz različitih razloga, ali najčešće želeći baš ljudima iz Krajine imputirati
krivicu za rat, govoreći da je sva nesreća nastala jer nisu htjeli slušati Raškovića. Kao da su
Raškovićeva mirovna nastojanja onemogućavali Krajišnici, a ne Miloševićev aparat, u saradnji sa
hrvatskim saveznicima.

No, bez obzira na sve te manipulacije, bez kojih bi bilo lakše procjenjivati i imati potpunu
svijest o tome što se događalo devedestih godina prošloga vijeka sa Srbima iz Hrvatske,
možemo sasvim mirno konstatovati da je dr Jovanu Raškoviću mjesto na svijetlim stranama
istorije Srba iz Hrvatske, kao humanisti, intelektualcu prve vrste, narodnom tribunu i čovjeku
razuma.

77
MILAN MARTIĆ
Milan Martić je rođen u selu Žagrović kod Knina, 1954. godine. Pohađao je osnovnu školu u
rodnom selu, a po njenom završetku, 1969. godine primljen na bravarski zanat u tada najveće
kninsko preduzeće TVIK. Školu učenika u privredi završio je 1972. godine. Njegov razredni
starješina i kultni profesor te škole Savo Bjelanović, govorio je o njemu kao pristojnom i
diciplinovanom momku u školi gdje disciplina nije bila poslovična osobina. Po završetku škole
Martić je otišao u JNA na služenje vojnog roka, pa se potom zaposlio u TVIK u kome je učio
bravarski zanat. Nekako, baš u to vrijeme, vršena je transformacija u miliciji i otvoren je konkurs
za mladiće sa završenom srednjom školom i odsluženom vojskom, kao i biografijom primjerenoj
toj službi. Martić je ispunjavao sve uslove i otišao je na šestomjesečni kurs u Valbadon kod Pule
koji je uspješno završio. Dobio je službu u Kninu, i nakon toga se oženio.

Vrijedio je za savjesnog i vrijednog policajca i imao ugled među kolegama. Na sportskim

takmičenjima i turnirima obično je predvodio policijsku ekipu u malom fudbalu i forsirao kolektivni
duh i kolegijalnost. Upisao je višu policijsku školu i napredovao u službi.

Doduše za njega se vezivalo nešto što možemo opisati kao policijsku torturu, a vezano je za
premlaćivanje u policijskoj stanici, jedne grupe mladića iz kninskog Kosova. Naravno da je u to
vrijeme policija to negirala kao što bi negirala i danas. I tako je taj slučaj zatvoren.

Zbog istine, moram kazati da sam lično prisustovao događaju sa upravo suprotnim
predznakom, gdje je Martić sprečio policajca, kolegu sa kojim je došao na intervenciju u jedan
lokal, da bez razloga primjeni silu.

Sa politikom i političarima imao je neprilika kao inspektor za privredni kriminal kada je i pored
nekih upozorenja, otvorio istragu i došao do saznanja koja su kompromitovala tadašnje partijsko
rukovodstvo u Kninu. Kako je ušao u „zabranjenu zonu“ kažnjen je premještanjem u Šibenik i bio
prisiljen da svaki dan putuje na posao šesdeset kilometara u jednom pravcu. U paketu sa njim u
toj aferi je stradao njegov kolega i školski drug, policajac Živko Ognjenović koji će burne
devedesete godine otići na drugu stranu od one koju je odabrao Martić i biti jedan od rijetkih
policajaca koji nije potpisao peticiju protiv „šahovnice“.

Nakon godinu dana provedenih u Šibeniku, Martić se vratio u Knin. lstičem kao kuriozitet, da
je prilikom incidenta na proslavi šestogodišnjice kosovske bitke i prekida programa od strane
Jove Opačića i družine, vrlo revnosno hapsio učesnike nereda i privodio ih sudiji za prekršaje.
Martić je bio član SK i to je bilo potpuno u skladu sa njegovim uvjerenjima. To govori da je
vjerovao u onu državu i da je bio van šema koje je Milošević već uspostavljao. Kasnije će u
jednom razgovoru za list Dugu, objavljenom 1994. godine bivši ministar policije Srbije Radmilo
Bogdanović ispričati da je služba u Krajinu počela ulaziti devedesete i da je tada pored ostalih
pridobila i Martića za svoje planove. Taj iskaz mi se čini istinitim i u skladu je sa Martićevim
karakternim crtama. Godine 1990-te, kada je Tuđman formirao vlast i otpočeo sa
antagonizacijom srpske zajednice te pritiskom na policiju, za njega nije bilo dileme da tome pruži
otpor i da se široko angažuje On je prije svega čovjek sistema i bez sistema u koji vjeruje ne bi
bilo nikakvog njegovog djelovanja. Ako vjeruje u sistem i radi u njemu, onda je za njega bila
nebitna stvar hoće li se kroz taj sistem legitimisati kao internacionalista, nacionalista, demokrata
ili antidemokrata. To su i tako samo sredstva, a služba valjda zna šta radi.

Pored ovoga za njegovo opredjeljenje treba pomenuti detalj da je upravo iz njegovog sela
bilo najviše žrtava ustaškog pokolja u kninskom kraju 1941. godine. Milošević mu je djelovao kao
odlučan vođa, sposoban da zaštiti srpsku zajednicu u Hrvatskoj, a narod u Kninu potpuno
spreman da tu zaštitu prihvati i uključi se u projekat očuvanja SFRJ te život u istoj državi sa
Srbijom.

78
 Martić je u junu i julu 1990. godine otpočeo sa otporom preuređenju policije, naročito
promjeni simbola na uniformi. Sakupio je potpise gotovo cjelokupnog policijskog sastava u Kninu
i vijest o tome se pojavila u „Večernjim Novostima“ pod naslovom „Ne daju petokraku“. Dan ili
dva ranije na ulazu u policijsku stanicu Martić je to najavio direktno u kameru novinarki TV
Zagreb, Heni Erceg u jednoj dosta neprijatnoj prepirci, tražeći od nje da obavijesti hrvatsku vlast
da nema šta tražiti u Kninu. Heni Erceg je tom prilikom skoro bila fizički izbačena iz Knina i
mislim da poslije tog događaja nije više tamo dolazila. Da ironija sudbine bude potpuna, upravo
će Heni Erceg u posljednjim godinama kao novinarka Feral Tribjuna biti žestoki kritičar HDZ-ove
vlasti, pišući o ugrožavanju ljudskih prava i državnom teroru koji se provodio nad Srbima iz
Hrvatske, kao i o ratnim zločinima urađenim nad Srbima u Hrvatskoj.

Dana 5. jula 1990. Godine, u Knin su stigli zamjenik ministra policije Hrvatske, Perica Jurić,
koga je pratio glas proustaški raspoloženog funkcionera, i šef šibenske policije Ante Bujas, sa
namjerom da disciplinuju neposlušne kninske policajca na čelu sa Martićem, ali se pred stanicom
skupilo više hiljada ljudi i ta delegacija je otišla neobavljena posla. Nakon toga događaja Martić,
iako ne još formalno, postaje stvarni lider kninskih policajaca. MUP Hrvatske vodi protiv njega i
nekoliko njegovih kolega disciplinski postupak i on se na to rješenje žalio. Međutim, događaji koji
će se odvijati velikom brzinom učiniće te žalbe i proceduru potpuno nevažnim. Martić je preuzeo i
formalno vođstvo kninske policije, a policajci su platu dobijali u vidu pomoći iz Srbije. Na tom
mjestu je on dočekao barikade i 17. avgust 1990. godine. Iz kninske stanice policije iznio je
oružje rezervnog sastava i podjelio ga po spisku ljudima koji će stati na barikade oko Knina.
Barikade su se držale i lovačkim oružjem kao i oružjem zaostalim iz drugog svjetskog rata.
Prema nekim kazivanjima, oko podizanja barikada i upravljanja aktivnostima u tom smislu, po
svemu sudeći je učestovao Franko Simatović, funkcioner DB Srbije koji je u Knin stigao kao
novinar magazina Intervju.

Od policijskog sastava u Kninu, rezervnih policajaca i jednog broja novoregrutovanih,

napravljena je formacija koja će kasnije biti poznata kao Milicija Krajine ili Martićevci. Ova
formacija će biti legalizovana kroz Statut SAO Krajine donesen 20.12.1990. godine. U periodu
koji je tome prethodio, stvorio se Savjet Narodnog Otpora kome je na čelu bio Martić. Pod
maskom tajnosti nastojao je da održi određene aktivnosti i mobilnost, preduzimao mjere za
potpuni raskid sa Hrvatskom. Savjet Narodnog Otpora je po mom mišljenju stvoren kao
protivteža Babiću koji je pokazivao znakove spremnosti pregovaranja sa hrvatskim organima
vlasti. Tako će se uspostaviti jedna vrsta političkog ponašanja u Krajini koja će oko svih važnih
pitanja imati dualitet Babić – Martić, i koja će u krajnjem biti sračunata na to da će se za sve
morati pitati Beograd i čekati pomoć sa te strane. Policija je dobijala platu iz Srbije, a Krajina
praktično u svakom pogledu postala zavisna od Beograda. Hrvatska je prestala finansirati javne
službe, penzije, školstvo, zdravstvo, privreda skoro zamrla, saobraćaja nije bilo i na duži rok
takva situacija se činila neodrživom. Početkom 1991. godine dolazi do žestokog sukoba Babić –
Martić. Sukob je nastao zbog toga što je Babić prilikom sastavljanja Vlade SAO Krajine predložio
Martića za ministra odbrane, kalkulišući da ga tako udalji od policije koja mu je davala neku
realnu moć. Na taj način imao bi veći manevarski prostor oko traženja rješenja. Kako je to bilo
vrijeme kada je JNA ozbiljno prijetila Hrvatskoj razoružavanjem paravojnih formacija i čak
odredila ultimativni rok za to, kao i vrijeme kada je ostvario pozitivan kontakt sa strukturama JNA,
Martić je pomislio, da je biti ministar odbrane prilika da se još žešće suprostavi Hrvatskoj.
Međutim čim je o tome izvjestio Beograd, iz DB su mu objasnili o čemu se radi i da se na mjesto
šefa policije mora vratiti pod svaku cijenu. On je sutradan digao veliku galamu, osporio odluku
skupštine i lakonski saopštio da nema namjeru napuštati mjesto ministra policije. Nekoliko dana
je trajala gužva po tom pitanju dok stvar nije vraćena u prvobitno stanje. Tada počinje medijska
proizvodnja Martića kao velikog borca za srpsku stvar, neustrašivog i hrabrog, opredjeljenog za
očuvanje zajedničke države pod svaku cijenu, skromnog i neporočnog, kome je stalo samo do
njegovih boraca i naroda i koga ne zanima lična sudbina. Ujedno se, više sistemom glasina nego

79
u medijima, Babić provlačio kroz blato kao političar željan vlasti, sa bezbrojnim funkcijama, kao
Titić, bivši komunista; čak su mu prebacivali da fizički liči hrvatskom desničaru Dobroslavu
Paragi.

Za vrijeme koje je dolazilo, bio je mnogo potrebniji Martić koji je Slobodanu Miloševiću i
službi vjerovao bez rezerve.

Kada je Martić poslao na Plitvice svoju interventnu jedinicu kao preventivu eventualnom
upadu hrvatske policije, i kada je ta jedinica imala prvi stvarni vatreni duel sa mnogobrojnijom i
mnogo bolje opremljenom specijalnom jedinicom hrvatske policije iz Zagreba, pa se Martićevci
morali u neredu povući, bilo je jasno da će, bez ozbiljnije organizacije, tako biti svuda gdje dođe
do borbe. Martić je zatražio pomoć iz Beograda i dobio je u vidu instruktora za obuku. Tada
dolazi kapetan Dragan i otvara kamp za obuku u Golubiću kroz koji će proći veći broj mladića iz
Krajine i Bosne.

Taj kamp će raditi do polovine jula, a onda će nakon bitke za Glinu kapetan Dragan predati
jedinicu Franku Simatoviću i vratiti se u Beograd. Simatović je iz te jedinice selektovao jedan broj
ljudi za DB Srbije i sa njima otišao iz Knina na Frušku Goru, pa odatle u Istočnu Slavoniju i
Baranju. Odlazak su obrazložili sukobom sa Babićem. Medijska tutnjava koja se digla oko
„knindži“ kao čuda od boraca bila je prilično prazna priča markentinškog karaktera i služila je
zapravo prikrivanju pravih namjera. Događao se sve veći broj incidenata koji su kulminirali 2.
maja 1990. godine. JNA je već bila na terenu razdvajajući sukobljene strane; Martićevce s jedne i
hrvatsku policiju i ZNG sa druge strane. Već su bili oformljeni posebni zatvori za ratne
zarobljenike i bilježile su se žrtve skoro svakodnevno. Posebno je teško stanje bilo u Benkovcu i
Skradinskom zaleđu. Tu su se odvijali i minobacački dueli.

Martić je sve više igrao ulogu političkog faktora; davao izjave, saopštavao namjere, a u
slučaju Kijeva najavio napad i zatražio od civilnog stanovništva da napusti to selo. Kijevo je
napadnuto 26. avgusta 1990. Godine, a onda se pred kamerama TV Beograd i novinarkom
Vesnom Jugović kao osvajač Kijeva slikao Martić i njegovi policajci. To se ponavljalo u još nekim
situacijama i Martić je simulirao oslobodioca i ratnika, dok je taj posao stvarno radila JNA
popunjena rezervistima, u sadejstvu sa TO. To je bila koncepcija u kojoj je on preuzimao
odgovornost i zasluge, a njegovi šefovi mislili da su lukavi i maštoviti. Polovinom septembra
kninski korpus je preuzeo general Vladimir Vuković. Pozvao je prilikom preuzimanja korpusa
generala Mladića koji je bio načelnik štaba i Martića za koga je pretpostavljao da ima određene
snage, da mu referišu o stanju na bojištu. Bio je razočaran jer je imao mnogo veća očekivanja,
naročito u procjeni Martićevih snaga. Dok je referisao, Martić je šarao štapom, nevješt karti i
ispalo je da on i nema snaga za vojni angažman. Kad je general Vuković čuo za oklopni voz,
grohotom se smijao i kazao da u njegovim koncepcijama takva sprava nije potrebna, jer troši
ogromnu količinu municije bez efekata, i vojnički je neinteresantna. Oko Vensovog plana nije bio
značajnije angažovan sve dok po tom pitanju nije došlo do sukoba između Miloševića i Babića.

Kao što se i moglo očekivati Martić je po automatizmu stao na Miloševićevu stranu i potpuno
se angažovao na Babićevoj smjeni. Po prihvatanju Vensovog plana, on postaje najzačajnija
politička ličnost u Krajini i angažuje se oko stvaranja SVK, najprije kao jedinica policije,a onda
vojske. Marta 1992. godine šalje Miloševiću svoju policiju da mu se nađe ako demonstranti iz
opozicije budu prestavljali opasnost, a u junu 1992. godine odlazi na proboj koridora. Tamo
beogradski mediji od njega prave mit. Nije smetalo ni to što je u međuvremenu na Miljevačkom
platou izginulo preko pedeset Kninjana i Drnišana. Po povratku sa koridora Goran Hadžić ga
proglašava generalom, što je u Kninu izazvalao podsmjeh, pa se neko pametan sjetio da je to
previše i savjetovao mu da se te počasti odrekne, što je on nekoliko dana kasnije i uradio.

U tom periodu on je bio sigurno najmoćniji čovjek u Krajini i napravio je neke dobre stvari. U
Krajini je tada često dolazilo do nasilja koje su provodile razne bezbednosne službe. Ubijeni su
80
neki ljudi, kao Dmitar Obradović u Topuskom, Goran Dmitrović u Korenici; pokušaj atentata i
organizovano prebijanje Babića u Benkovcu i još jedan broj nasilnih, besmislenih akata. On je
otišao u Korenicu, sastao se sa grupom ljudi iz bezbednosnih službi koji su to osuđivali i javno se
usprotivio takvoj praksi, pa čak naredio i provođenje istrage. Nasilje je prestalo i nastupila je
snošljivija situacija. Istu stvar je uradio i 1993. godine, kada je u benkovačkom i obrovačkom
kraju počelo nasilje Arkanovih tigrova koji su šamarali oficire, pretresali i maltretirali građane i
sijali strah. Martić je potpomognut generalom Milom Novakovićem uspio izdejstvovati Arkanov
odlazak iz Dalmacije i sa benkovačkog ratišta, iako se tome protivio Goran Hadžić, tadašnji
predsjednik RSK i Zdravko Zečević, tadašnji predsjednik Vlade RSK. Martić je iza toga smjenio
Zečevića, i potkopao Hadžića, koga bi vjerovatno i smjenio da mu u Beogradu nisu dali znak da
sačeka jer su za tu godinu bili predviđeni izbori. Ono što Martiću treba priznati jeste to što nije
pribjegavao nasilju nad političkim protivnicima u Krajini. Izbjegavao je to, iako je bilo indicija da su
ga neki ljudi iz njegovog okruženja na to podsticali. On se zbog nesporazuma te vrste izgleda
odrekao usluga Dušana Orlovića, šefa DB u Krajini i jednog od ljudi u koje je Jovica Stanišić
imao povjerenje.

Kad god bi Hrvatska napala neki dio Krajine, a 1993. se to dogodilo u Ravnim Kotarima i u
Medačkom džepu, imao je nezahvalnu ulogu da priča kako neprijatelju ne damo ni milimetar
svoje teritorije, a već sutradan bi bilo jasno da je hrvatska dostigla zacrtani cilj i ovladala tim
prostorom.

Kad je pala odluka da se raspišu izbori u RSK, iz Beograda je odmah objavljeno da će on biti
kandidat za predsjednika, čega se svesrdno prihvatio. Tad je od policije u Krajini napravio
političku partiju, a Vučelićev RTS pravio privid da osim njega i nema kandidata. Za kampanju mu
je SPS stavio kompletnu infrastrukturu na raspolaganje bez obzira što su u isto vrijeme održavani
parlamentarni izbori u Srbiji. Te kampanje su nekako bile kompatibilne i u njima je sve prštalo od
lažnih obećanja o zajedničkoj državi. Funkciju šefa njegova izbornog štaba, preuzeo je Borislav
Mikelić koji je odmah najavljen kao budući predsjednik Vlade RSK. Ta kampanja je bila tako
žestoka i Miloševićev aparat pokazao neviđen interes da Martić pobjedi, pa se moralo postaviti
pitanja zbog čega je to tako bitno. Radovan Karadžić je išao u Martićevu kampanju po Krajini
ubjeđujući ljude da je njegova izborna pobjeda od presudnog značaja za srpsku stvar u cjelini.

U prvom krugu je pobjedu na tim izborima odnio Babić koji je sam imao desetak hiljada
glasova više nego šest drugih kandidata zajedno sa Martićem, a od samog Martića oko
sedamdeset hiljada glasova više. Kada su zbrojeni rezultati, i kada se vidjelo da je sve bilo
uzalud, DB je izvršio pritisak na izbornu komisiju koju su vodili i u kojoj su presudnu riječ imali
Risto Matković iz Knina i Miloš Vojnović iz Vukovara. Tako su izbori poništeni i vrtili su se sve dok
kombinacijom najrazličitijih metoda izborne krađe koju je Miloševićev aparat kasnije primjenjivao i
u Srbiji, nije proglašena Martićeva pobjeda. On se saživio sa tom ulogom i počeo kopiranje
Miloševićevog ponašanja. Najprije je uzurpirao zgradu stare gimnazije u Kninu i mimo bilo kakve
regulative, uz finacijsku pomoć iz Beograda, izgradio predsjedničku zgradu. Počeo je u sve da se
mješa i o svemu da odlučuje, od monetarnog sistema do sjetve i žetve. Odmah je, uz
Miloševićevu podršku, promjenio komandanta vojske RSK, generala Novakovića i doveo
pukovnika Milana Čeleketića. Razlog za smjenu Novakovića ležao je u njegovoj procjeni da ga
nije u dovoljnoj mjeri podržavao na izborima.

Našao se u problemu kada je trebalo za premijera ustoličiti Mikelića koji mu je vodio

kampanju, a nije imao za to potrebnu skupštinsku većinu. Otpočeo je sa svim mogućim
pretnjama i pritiscima na skupštinu zajedno sa Mikelićem. Kada to nije pomoglo i tri mjeseca nisu
mogli da obave posao, stvar je morao preuzeti Jovica Stanišić, šef DB Srbije. Pozvao je u
Beograd Babića, suočio ga sa Martićem, Mikelićem i još nekim Krajišnicima sa stalnom adresom
u Beogradu i tu praktično iznudio Mikelićev izbor.

81
 U roku od nekoliko mjeseci Martić je došao u sukob sa Mikelićem, i taj sukob je usljedio čim
mu je za to stigao signal iz Beograda, odnosno čim je Milošević, 4. avgusta 1994. Godine,
prekinuo odnose sa Republikom Srpskom. Tada je Mikelić označen kao snaga mira a Martić kao
snaga rata. Uloge je podjelio Milošević i nastavio uredno kontrolisati obojicu.

Što se Babića tiče, Martić je sa njime bio u permanentno lošim odnosima, djelom zbog
Babićeve popularnosti a djelom zbog toga što je smatrao da Babić nedovoljno uvažava
Miloševića i Službu DB Srbije. Ideološki, a pod uticajem visoke funkcionerke JUL-a i svoje bliske
prijateljice Snežane Aleksić, nije mu mogao oprostiti akt o zabrani organizovanja komunističkih
stranaka koji praktično nije imao nikakvih posljedica. Taj čin je bio prst u oko Miloševićevoj
supruzi Miri Marković.

Snežana Aleksić je važna osoba u životu Milana Martića. Ona mu je bila čudna mješavina
političkog savjetodavca, kontrolora i intimnog prijatelja. Službeno je, kao pomoćnik ministra
trgovine u Vladi Srbije bila zadužena za robe koje su išle u Krajinu i samo sa njenim znanjem i uz
njenu saglasnost su te robe mogle legalno u RSK. Njena prijateljica Mira Marković je njoj i
Martiću u Dugi posvetila poduži romantičan tekst pun topline i divljenja za ljubav u surovom
vremenu, i to dok je Martić sjedio u Banjaluci u izbjeglištvu, sklanjajući se od SFORA-a, sa
preporukom da ne dolazi u Srbiju, kako Sloba ne bi imao neugodnosti oko prigovora da ne
sarađuje s Hagom.

No, hronološki ispratimo kako je Martić dospio u situaciju progonjenog i kako će se dogoditi
da su ga, kad se prebacio u Srbiju, držali u ilegali i sa lažnim dokumentima, bez obzira na
najveće simpatije i divljenje iskazano sa Miloševićeva dvora i Mire Marković lično.

Kada su ga sortirali u snage rata, što je bilo sasvim u skladu sa dizajnom po kome je
modeliran, pa ga onda u skladu sa tom klasifikacijom uputili na najbliže kontakte sa Radovanom
Karadžićem i Ratkom Mladićem, već je bila jesen 1994. Godine, i ulazilo se u vreme kada je
trebalo prekidati rat. Radovan Karadžić i njegova vojska na čelu sa generalom Ratkom Mladićem
pobrinuli su se da regularna vojska Republike Hrvatske bez smetnje krene u opkoljavanje Knina
kroz Livanjsko Polje i sjeverne padine Dinare, odnosno kroz teritoriju Republike Srpske.

Martić je otišao na sastanak sa Karadžićem i Mladićem i tom prilikom je njemu i Čeleketiću

rečeno da će ta stvar biti sanirana kada se „otopi snijeg“, zajedničkim snagama. Martić je bio
zadovoljan odgovorom, stvarno ili kobajagi, i to je ono što je teško raščistiti kada se o njemu radi.
Oko njega je bilo puno uglednih suflera koji su ohrabrivali vjeru u Miloševića, Karadžića i Mladića.
Spominjem samo neke kao Mihaila Markovića, Branu Crnčevića i mitropolita Nikolaja. Međutim,
istina je da je u septembru 1995. Godine, rekao u intervjuu Nedeljnom telegrafu da ga je na
odbijanje Plana Z-4 nagovorio Milošević. Imao sam priliku vidjeti da se, nakon što ga je Babić
upoznao sa sadržajem razgovora koji je vodio sa Galbrajtom oko tog dokumenta i mogućim
implikacijama koje nosi njegovo odbijanje, odjednom uozbiljio, promjenio masku bezbrižnog
„vrhovnog komandanta“ koji tvrdi da će dobiti državu kad ga Hrvati napadnu, a on ih prostre, i
otišao da pita Miloševića šta mu je raditi.

Tu zabrinutost nije imao već nakon povratka iz Beograda. Odmah je žurno odbio taj plan,
nekoliko dana prije nego je službeno ponuđen, na Vrhovnom savjetu odbrane. To tijelo nije bilo
nadležno za prihvatanje ili odbijanje incijativa te vrste, ali je trebalo svima drugčije raspoloženim,
jasno ukazati da je svako suprostavljanje onome što su odlučili nedopušteno neprijateljstvo i
izdaja. On nije mogao donijeti ni jedne odluke, a uvjereno je govorio kako baš on odlučuje.

U Zapadnoj Slavoniji, u događajima koji su prethodili hrvatskoj operaciji Bljesak, Martić se

ponašao onako kako mu je rekao Slobodan Milošević. Otišao je tamo i bez pokrića dizao tenziju,
praveći privid kako će vojnički odbraniti Zapadnu Slavoniju. Kasnija opravdanja da UNPROFOR
nije učinio ništa da spreči hrvatski napad zvučala su prazno. U velikom broju slučajeva imao se

82
prilike uvjeriti kako se ponaša UNPROFOR prilikom hrvatskih napada i sasvim pouzdano znao
da on ne može biti vojna zaštita.

Dozvoliće sebi, da ponovo, na Miloševićev mig, priredi u Kninu sastanak sa Karadžićem gdje
su opet pričali o vojnom savezu i ujedinjenju za odbranu srpstva, kao da je Karadžića neko
sprečavao da u Zapadnoj Slavoniji to radi. Potom će otići u Bosansku Gradišku i tamo na sebe
prihvati odgovornost za bombardovanje Zagreba kasetnim projektilima ispaljenim sa Orkana.
Njegov savjetnik za spoljnu politiku i službenik MIP SR Jugoslavije Slobodan Jarčević, bio je
iznenađen takvim njegovim nastupom „iskrenosti“, pa je pokušao to da demantuje, ali ga je
Martić odmah ućutkao novim „priznanjem“ na konferenciji za štampu koju je specijalno za tu
priliku organizovao u hotelu Bosna u Banjaluci. Na osnovu toga priznanja Haški tribunal je protiv
njega pokrenuo istragu i podigao optužnicu za ratni zločin, dokumentujući to snimkom
konferencije za štampu i prilogom TV Banjaluka sa te konferencije. Martić je formalno bio na čelu
Vojske RSK. On je imao ograničenog uticaja na imenovanja nekih oficira u Krajini, ali je daleko
od zdrave pameti da je on mogao ozbiljno komandovati, niti da mu je to od Miloševića bilo
dopušteno. Uglavnom je simulirao „vrhovnog komandanta“. Odluka da se gađa Zagreb, nije bila
njegova odluka. Nju je mogao donijeti i provesti samo Slobodan Milošević koji je za to u Krajini
imao ljude od posebnog povjerenja i posebnih zadataka, i to samo zbog toga da bi skrenuo
pažnju sa već otkrivene činjenice da hrvatska vojska i policija u Zapadnoj Slavoniji čini masovne
zločine poput onoga na cesti Okučani - Gradiška. O tim događinjima u ovom prljavom ratu
sigurno će jednoga dana imati šta pričati ljudi koji su ih režirali, prvenstveno iz tajnih službi. No,
za to je još rano. Međutim, vrlo indikativno zvuči činjenica da Hrvatska za bombardovanje
Zagreba, u maju 1995. godine nije uopšte podizala tužbu protiv Milana Martića, generala
Čeleketića ili nekog drugog pripadnika srpskih snaga u RSK. To je učinjeno tek krajem februara
2003. godine i to tri godine po smrti Franje Tuđmana i podužeg boravka Slobodana Miloševića i
Milana Martića u Hagu. To se svakako ne može opravdavati neažurnošću hrvatske države jer je
ona i te kako ažurna u optužnicama protiv Srba. Na hiljade optužnica dignute su protiv običnih,
malih ljudi, samo zbog toga što su se odazvali na mobilizacijske pozive JNA ili pak što su ostali
na prostoru RSK koji nije kontrolisala hrvatska vlast. U hrvatskim zatvorima nalaze se desetine
osuđenih na višegodišnje kazne zbog pripadnosti Vojsci RSK, ili pak na bazi potpuno
nedokazanih pretpostavki.

Takvo ponašanje hrvatske vlasti može se objasniti međusobnim dogovorom koji su imali
partneri, Tuđman i Milošević. Oni su se dosta stabilno držali onoga što su dogovarali i bili jedan
drugom lojalni. U vrijeme njihovog dogovaranja i provođenja ratnih dogovora Haški tribunal im se
činio bezazlenim problemom, koji je u svakom momentu, naročito sinhronizovanim aktivnostima
moguće relativizovati. Zbog toga su lakoćom u Dejtonu stavili potpis da se prizna njegova
nadležnost za ratne zločine na prostoru bivše SFRJ i preuzeli obaveze saradnje, računajući da
će tako oni arbitrirati ko bi eventualno trebao i mogao da se pred tim sudom nađe.

Na dan propasti RSK i paklenog granatiranja Knina, posljednji put sam sreo Martića. Sjedio
je u sobi odakle se komandovalo vojskom, za pomoćnim stolićem, na kome su bile dvije ogromne
pepeljare prepune opušaka i nekoliko praznih kutija Maribora. Tražio je telefonsku vezu sa
Branom Crnčevićem koji je trebao kod Miloševića da lobira za dobijanje vojne pomoći. Crnčević
se javio i rekao da Miloševiću to ne pada na pamet. Tada sam ga vidio i čuo da psuje Miloševića,
što je ranije bilo nezamislivo. Djelovao je kao istinski razočan čovjek i neko čije se iluzije ruše.
Odmah iza tog razgovora potpisao je naredbu o izmještanju civila sa područja opština Knin,
Drniš, Benkovac, Obrovac i Gračac u Srb, i od nas nekolicine, koje je pozvao na sastanak
zapitao šta o tome mislimo. To je bio prvi put da za mišljenje pita i one koji nisu bili njegovi
saborci i istomišljenici.

U izbjeglištvo je Martić krenuo kasno noću, između 4. i 5. avgusta 1995. godine. Porodica je
bila sa njim i nije ih prije evakuisao. Ostao je u Banjaluci i u skladu sa svojim ranijim ponašanjem

83
otpočeo priču o formiranju vojske koja će se vratiti u Knin i RSK. Vrlo brzo će odustati od tih
namjera a onda pokrenuti kampanju za naseljavanjem Srba iz RSK u okolinu Prijedora, pa čak i
organizovao neke akcije oko obnove Kozarca. To je brzo zaboravljeno, a onda se njegov
boravak u Banjaluci sveo uglavnom na posjete kuglani. Nakon potpisa Dejtonskog sporazuma
nije vjerovao da je moguće njegovo izručenje Hagu. Iz Miloševićeve blizine stizale su mu poruke,
kao i desetinama drugih da ne treba pretjerano brinuti. On je pod tim utiskom davao izjave kako
ne priznaje Haški Tribunal i da on tamo neće ići jer je to sud koji sudi srpskom narodu.

Kada je SFOR izveo prva hapšenja optuženih u okolini Prijedora, bilo mu je jasno da u
Banjaluci više ne može ostati. Zatražio je od svojih prijatelja da ga prebace u Srbiju i oni su to
uradili, promjenivši mu identitet. U Srbiji je bio sve do odlaska u Hag koji je usljedio nakon
donošenja Zakona o saradnji sa Tribunalom. Da dobrovoljno ode ubjedili su ga prijatelji iz službe.
Čak su mu pronašli advokata koji je već zastupao jednog od optuženika, njegovog starog
poznanika Frenkija Simatovića. Da li igrom slučaja ili što uviđa u kakvom je položaju, on je
otkazao punomoćje tom advokatu. U dosadašnjim pojavljivanjima pred sudom ponašao se
potpuno u skladu sa svojim karakternim osobinama. Izjavljuje da je on na optuženičkoj klupi zato
da brani svoje Krajišnike a ne sebe, a na pitanje suda ima li kakve primjedbe na tretman
odgovara da ne razumije spise koji mu se dostavljaju i sa engleskog prevode na hrvatski jezik,
već traži prevod na srpski jezik. On će i na suđenju kopirati Slobodana Miloševića i vjerovatno
jako malo doprinijeti razjašnjenju i istini o tome što se stvarno događalo u minulom ratu.

84
MILAN BABIĆ

Milan Babić je rođen 27. 02.1956. godine u selu Kukar nedaleko od Vrlike u Dalmaciji. Babići
su u Vrličkom kraju bili brojna i ugledna porodica, a zahvaljhujući činjenici da su bili imućni mogli
su da se obrazuju. Naročito je na cijeni bilo Ijekarsko obrazovanje i poziv, pa je ta činjenica bila
presudna da Milan Babić studira stomatologiju, a ne političke nauke, pravo ili ekonomiju za šta je
u stvari pokazivao više interesa. Babić je u Beograd došao kao osnovac, pa je po završetku
osnovne škole u Zemunu, upisao i završio srednju medicinsku školu - smjer farmakologije na
Zvezdari. Upisao je stomatologiju, na vrijeme je završio i vratio se u Vrliku 1981. godine. Oženio
se također Vrličankom i ljekarkom Dušankom Škrbić i ima dvoje djece.

Za vrijeme školovanja u Beogradu živio je u porodici svog djeda po majci, Dmitra Škrbića, na
periferiji Zemuna. Njegov djed je dvadesetak godina života proveo u Engleskoj kao emigrant i
vratio se kao penzioner. Ta djedova emigrantska prošlost nije smetala Babiću da kao
srednjoškolac pokaže političke ambicije u drugim ideološkim uslovima i prije punoIjetstva uđe u
rukovodstvo omladine za opštinu Zvezdara. Kasnije je pričao da je to bilo koliko zbog njegove
ambicije, toliko i zbog činjenice da je bio jedini muškarac u razredu svoje škole, a smatralo se da
je politika muška stvar.

Kao ljekar stomatolog radio je u kninskom kraju, po terenskim ambulantama i prilično se

namučio, ali je 1990-tu godinu i prve višestranačke izbore u Hrvatskoj dočekao kao direktor
doma zdravlja u Kninu.

U januaru te godine bio je na kongresu SKH kao delegat kninskih komunista. Povratkom sa
kongresa odlučio je da napusti partiju i da osnuje svoju, pa joj čak i smislio ime, DISK. Kako nije
pripadao već prilično brojnim pristalicama Miloševićeve antibirokratske revolucije, nije znao da se
sprema osnivanje SDS u Kninu. Kada je nekoliko dana prije osnivanja te stranke dobio ponudu
da im se priključi, odustaje od prvobitne ideje i uključuje se u SDS. Tu je vodio kninski odbor
stranke i već na prvim užim sastancima pokazao da je organizacijski i u drugom smislu lider, što
će se naročito vidjeti prilikom izborne kampanje. Samo tamo gdje je on nosio odgovornost, SDS
je ostvario izborne uspjehe. Na svim drugim krajevima doživio je slabe rezultate a ponegdje čak
nisu kandidovani kandidati, iako je postojala podrška birača. Dr Jovan Rašković kao šef stranke
je to uočio i promovisao ga u predsjednika opštine Knin, te u jednog od najuticajnijih ljudi u
stranci. Babić je priliku dobro iskoristio i stupio u veze sa političkim i drugim faktorima u
Beogradu, koristeći za to političku situaciju, a djelom i svoje lične veze. Vrlo brzo će u političkoj
utakmici protiv Tuđmanove Hrvatske on dobiti najistaknutiju ulogu. Organizuje osnivanje
zajednice opština Dalmacije i Like, osniva Srpsko Nacionalno Vijeće u Srbu, i organizuje
referendum o kulturnoj autonomiji. Već u tom periodu ga prima Slobodan Milošević, prvi put u
Kuparima dok je bio na godišnjem odmoru, a drugi put u Beogradu, čemu je pridodata medijska
pažnja prve vrste te objavljena fotografija na naslovnoj strani Politike.

Dio rukovodstva SDS-a iz antibirokratske revolucije bio je ljubomoran na te Babićeve uzlete i

otvoreno se sa njim sukobio, ali u takvoj utakmici su njihovi izgledi bili slabi, jer je Babić izrazito
politički talentovana osoba. Tako su odmah u početku igre otpali Opačić i Zelembaba, a iz
stranke ih je udaljio lično Rašković.

Babić je brinuo za razvoj događaja i nasilje koje je moglo usljediti oko referenduma pa je
tražio od Borislava Jovića, tadažnjeg Predsjednika Predsjedništva SFRJ, garancije da JNA neće
dopustiti hrvatskim specijalnim snagama da intervenišu protiv srpskih opština u Hrvatskoj. Kada
se dogodio pokret hrvatskih snaga prema Krajini, 17.08.1990. godine, Babić je posredstvom
radio-Knina proglasio ratno stanje na području kninske opštine, pa to demantovao nakon sat
vremena. Babić je pričao da je JNA stvarno vratila hrvatske helikoptere i transportere i tako

85
odložila gotovo neminovni sukob u kome bi relativno neorganizovani ljudi na barikadama loše
prošli.

Barikade nisu bile ono što je Babić želio na duže vrijeme. On je počeo tražiti model kako da
se iz toga izađe i uz posredstvo rodbine, koja je živjela u Sinju, uspostavio kontakt sa
predsjednikom opštine Sinj, Jerkom Vukasom. Ti kontakti su možda mogli donijeti neke rezultate,
ali Savjet narodnog otpora je stvar sa barikadama radikalizovao do mjere da se one nisu mogle
skidati. Hrvatska strana je svjesno išla u konfrontaciju a iz Knina je konfrontacija podgrijavana.
Babić se sve više politički naslanjao na Beograd i činilo se da je postao Miloševićev favorit u
Krajini. Kada je došlo do Miloševićeva poziva da se marginalizuje Rašković i kad je Babić pristao
da mu u tome pomogne, postao je privremeno čovjek Miloševićeve politike. Tada mu podršku
daju i oni koji ga iz raznih razloga nisu podnosili. Polako, ali sigurno on u tom vremenu
zaokružuje SAO Krajinu i stvara njene institucije.

Na proglašenju SAO Krajine bio je i dr Rašković bez obzira na to što je Babić sa njim bio u
političkom sukobu. Od tada pa na dalje, naročito nakon promjene Ustava Hrvatske, Babić
promoviše politiku u kojoj ne vidi Krajinu u hrvatskim granicama nego kao dio ostatka SFRJ.
Međutim uviđa da može ostati kratkih rukava, i da Miloševića Srbi u Hrvatskoj zanimaju u mjeri
koja mu može biti korisna za držanje vlasti u Srbiji. Zato organizuje referendum, u maju 1991.
Godine, na kojem se stanovništvo SAO Krajine izjasnilo za prisajedinjenje Srbiji. Želio je time da
poveća Miloševićevu odgovornost za Srbe u Hrvatskoj i da ga stavi u poziciju da se o tome
izjašanjava. Milošević je bio bijesan i nije to krio. Delegaciju koja je donijela dokumentaciju,
izvještaj o provedenom referendumu i odluke o prisajedinjenju, samo što nije otjerana iz
Beograda. Neko od nižih Miloševićevih činovnika odveo ih je direktno poslije puta na ručak i u toj
atmosferi im objasnio da se moraju vratiti kući sa ukupnim materijalom. Milošević ne pokreće
odmah lavinu protiv Babića jer su sukobi u Hrvatskoj i na obodima Krajine već trajali. Babić je
imao osobinu da kombinuje poteze. Ako mu je glavni potez trebao biti „mek“, onda su išli neki
sporedni kao tvrdi... On je upravo tada pokušavao da uspostavi neke samostalne veze kako bi
razgovarao sa Hrvatima oko izbjegavanja sukoba i razmišljao na koji način da podredi sebi
policiju i TO Krajine. Tada ga prvi put pokušavaju ubiti. U njegov stan su u posjetu, sa „Vinčester“
puškom ušla dvojica ljudi koje je od ranije poznavao, u uniformi rezervih oficira. Kasnije se
uspostavilo da ti ljudi nisu bili službeno mobilisani nego da su uniformu nosili samoincijativno.
Jedan od njih, sjedeći je napunio pušku i usmjerio cijev prema Babiću. Iznenada se iza Babićeve
glave pojavio njegov osmogodišnji sin, pa je potencijalni atentator zastao, a onda koji djelić
sekunde iza toga ispalio hitac u plafon. Vjerovatno se uplašio da ne ubije dijete i u zadnjem času
promjenio odluku. Rupa u plafonu Babićeve dnevne sobe bila je vidljiva sve dok on nije napustio
taj stan, 1995. godine. O tome, osim pred rijetkim prijateljima on nikada nije govorio, ali je bio
uvjeren da tu nije bilo slučajnosti.

Drugi put su oružje na njega potezali „frenkijevci“, tada ne sa namjerom da ga ubiju, već da
onemoguće njegov uticaj na ljudstvo obučavano u kampu Golubić. Naime, to je bio dan kada je
prestala potreba za postojanje kampa „kapetana Dragana“. Kada su „Kep“ i još neki njegovi ljudi
počeli da se konfrontiraju sa JNA, a Babić je znao da je JNA jedini faktor koji Krajini obezbeđuje
sigurnost, i djeluje legalno, zatražio je od Miloševića da te instruktore povuče. Ovaj to nije uradio
odmah, ali nakon što je JNA bila osramoćena u Sloveniji i došla pod njegovu kontrolu, povukao je
kapetana Dragana, i naredio da jedinicu preda Frenkiju Simatoviću na daljnju nadležnost. Kada
je „kapetan Dragan“ predavao jedinicu Simatoviću na kninskoj tvrđavi, pojavio se Babić tražeći
da ta jedinica bude prevedena u sistem TO. To nije dolazilo u obzir, pa je kapetan Dragan održao
vatren govor protiv Babića pred pripadnicima jedinice i optužio ga da zbog njega mora otići iz
Krajine. Babić je napustio tvrđavu i uputio se prema Golubiću o čemu je Frenki dobio informaciju.
Novoselektirani pripadnici DB Srbije i jezgro jedinice koja će kasnije nositi ime „frenkijevci“
preudhitrili su ga, u borbenom poretku ponovo zauzeli kamp i kasnije kada su se prelocirali,
objekte predali Martiću i njegovim policajcima. Da su ga zatekli u kampu postoji velika

86
vjerovatnoća da bi na njega pucali. Najekstremnije nasilje prema njemu primjenjeno je u
Benkovcu i to je bez ikakvih rezervi, uradio DB, odnosno jedinica specijalnih snaga policije. To se
dogodilo u ljeto 1992. godine, u vrijeme kada je u Krajini već bio UNPROFOR. Napad je
isplaniran zbog toga što je Babićeva popularnost rasla, a on nakon zatišja otpočeo sa političkim
aktivnostima. Najprije je u maju te godine održao vrlo posjećen skup u Slunju, gdje je od prisutnih
tražio da podrže UNPROFOR i da poštuju međunarodne snage, te govorio o novim oblicima
borbe za prava Krajišnika, u kojima treba u jedinstvenom prostoru zadržati „pink zone“, ali i
kvalitetno pregovarati tražeći modele opstanka. Zastupao je mišljenje da Vensov plan, kada je
već prihvaćen, treba dosljedno provesti. Nakon nekoliko dana je krenuo na Baniju sa istim ciljem,
ali ga je u Gračacu sačekala veća policijska jedinica pod punom ratnom opremom i pod pretnjom
oružja vratila u Knin. U Benkovac je krenuo na poziv opštinskog odbora stranke koji je obnovio
rad. Stranačka tribina je trebala biti održana u Vatrogasnom domu, ali su poslije pretećih poruka
organizatori odlučili da je održe u kući Rajka Ležajića u centru grada… Babić je u polasku kasnio,
što je za njega bila uobičajena stvar. Sa njim, uz različite izgovore, na taj put nisu pošli stranački
funkcioneri Risto Matković i Lazar Macura. Kada je prevalio pola puta, i došao na raskrsnicu kod
Kistanja odlučio se da ide putem koji je nekoliko kilometara duži. To mu je spasilo život jer su ga
čekali u zasjedi sa zoljom kojom bi pogodili automobil, a potom pročitali već pripremljeno
saopštenje da je Babić žrtva „ustaške diverzantske grupe“ koja se ubacila na tom prostoru. Kada
su čuli da je akcija bezuspješna, a Babić stigao u Benkovac, vođe ove operacije su izgubili živce i
čitava specijalna jedinica je opkolila kuću Ležajića u kojoj je on razgovarao sa stranačkim
kolegama. Upali su u kuću, počeli lomiti stvari i pucati, tući kundacima od heklera i pušaka
prisutne, naročito Babića. Polomili su mu naočare, vilicu, repetirali oružje i kako sam iz više
izvora čuo, u zadnji čas odustali od ubistva. Izveli su ga ispred kuće, vozača koji ga je vozio
prisilili da sjedne na hrpu pjeska u blizini automobila, izrešetali vozilo, reno 25, rafalom iz
Heklera, a onda njega i vozača strpali u to vozilo i naredili im da se gube. Za čudo, auto je upalio,
i sa tako izrešetanim autom su izašli iz Benkovca, gdje je vozač morao stati jer je prijetila
opasnost da se automobil zapali. Tu su na cesti zaustavili jednog stranačkog aktivistu koji ih je
odveo u kninsku bolnicu. Babić je imao teške povrede i liječio se duže vrijeme, ali je ostao živ.
Napad na njega je u Kninu izazvao veliko ogorčenje kod naroda. Martić tada nije bio u Kninu već
na proboju „koridora“ kroz Posavinu. Vratio se u julu i vidjevši koji su efekti napada na Babića,
odmah rekao da sa tim nema nikakve veze. Na njegovo traženje je iz Knina u Beograd povučen
tadašnji šef DB Krajine za koga se pretpostavljalo da je taj napad organizovao. Nakon
neuspjelog arentata, i Martićevog angažovanja na popravljanju atmosfere u Kninu, popraviće se i
odnosi između Babića i Martića u mjeri, da je Martić prilikom proslave slave grada Knina,
14.10.1992. godine sjedio u vrh stola, blizu patrijarhu Pavlu, kao najvažnijem zvanici tog skupa u
Babićevoj organizaciji. Naravno, Babića to nije sprječilo da se malo našali na Martićev račun, a
vezano za njegov razgovor sa Patrijarhom. Martić je u naprasnom napadu pravoslavnih
osjećanja uvjeravao Patrijarha da se Srbi vraćaju svojoj crkvi. Navodio je neke opšte primjere, a
onda kazao da se to vidi i tako što njegova policija gradi kapelu u nastavnom centru Golubić. -
Ne valja preterivati - bio je Patrijarhov komentar, što je zasmijavalo Babića.

Sa crkvom je Babić imao specifičan odnos. Odmah, pošto je 1990. godine postao
predsjednik opštine Knin, dao je SPC-u i sveštenstvu značaj na koji oni ranije nisu navikli.
Izgradio je dobre odnose sa dalmatinskim vladikom Nikolajem Mrđom i odlazio na razne
manifestacije. Računao je da crkva može biti od pomoći. Nekoliko puta ga je primao i patrijarh
Pavle i to kada je bio u teškim trenutcima i vrlo napetim odnosima sa Miloševićem. Patrijarh je
upravo u znak podrške Babiću posjetio Knin 14. oktobra 1992. godine i učestovao u proslavi
slave grada, na Bogorodični pokrov. Sa crkvenim vrhom je počeo kvariti odnose kad je shvatio
da se mitropolit Nikolaj i najveći, najuticajniji dio crkve zalaže potpuno neprikriveno za podjelu
Bosne. Podjela Bosne na način na koji se to moglo naslutiti, između Hrvatske i Srbije, stavljala je
Krajinu u poziciju nestajanja, odnosno vodila je sigurnom izgonu Srba iz Krajine i njihovom
premještanju na prostor Republike Srpske, odakle su ranije očišćeni Muslimani i Hrvati. Babić je

87
bio u lošim odnosima sa Radovanom Karadžićem, i smatrao je njegovu politiku naročito
opasnom za Srbe u Krajini, ali i u zapadnoj Bosni, koja se naslanjala na Krajinu. Babić je smatrao
da će Milošević i Karadžić raditi sve kako bi sa Hrvatima podjelili Bosnu.

Upravo zbog takvog pristupa Miloševićevog aparata i svih njegovih pomagača, a tu je crkva
igrala značajnu ulogu, Babić je odlučio da se kandiduje na decembarskim predsjedničkim
izborima u RSK, 1993. godine. Računao je da može iskomplikovati situaciju Miloševiću i
Tuđmanu oko podjele teritorija, i uraditi nešto da spriječi namjere oko uništenja i etničkog
čišćenja Krajine. Računao je na to da Milošević praktikuje izmještanje odgovornosti za prljave
poslove i da će o svemu on odlučiti a odgovornost primiti simulirani predsjednik. Babić je imao
namjeru da o RSK pregovara bez presudnog Miloševićevog uticaja. To je znao i Milošević pa je
uložio neviđen napor da Babić ne bude izabran…Iskoristio je sav aparat sile, financije i političku
infrastrukturu da to spriječi, ne prezajući da brutalnom silom poništi čistu Babićevu pobjedu
prvom krugu, vrteći još niz krugova, sve dok Martić, za koga je bio siguran da će biti drugo
njegovo „ja“, nije promovisan za Predsjednika RSK. U tome poslu Miloševiću je nesebično
pomogao Karadžić, iako se oni tobože nisu slagali.

Sve vrijeme Miloševićeva DB Srbije, bila je na granici RSK i Cazinske krajine i upravljala
švercom, od živežnih namirnica do oružja. Šverc i ekstraprofit koji su odatle izvlačili bio je razlog
njihovog boravka na toj poziciji, i taj monopol se nije smio dodirnuti od nikakvih organa vlasti iz
RSK. Na desetine miliona maraka su iznijeli sa toga mjesta a za šverc su optuživali lokalne
seljane koji su odlazili do granice i na sitno trgovali. Tolerisali su ih do mjere koja ne bi
ugrožavala njihove poslove, a omogućavala da se upire prstom u Krajišnike koje zanima samo
šverc a ne obrana RSK. Svako suprostavljanje tom mehanizmu značilo je mogućnost da se
ostane bez glave, a da oni sigurno ne snose nikakve posljedice, nego čak za to budu nagrađeni.
To društvo je naročito bilo zainteresovano da pomogne dolazak Martića za predsjednika RSK,
odnosno da na svaki način onemogući Babića da to postane. Dobar dio novca za Martićevu
kampanju je upravo došao iz švercerskih fondova. Tim novcem su u naknadnim izbornim
krugovima financirane razne aktivnosti, od klasične kupovine glasova, do podmićivanja izbornih
komisija i biračkih odbora. Kada je konačno Martić promovisan u Predsjednika RSK, Milošević je
povukao jedan potez koji je čudio samo na prvi pogled. U svoj kabinet je doveo Karadžića,
Martića i Fikreta Abdića i mimo običaja to objavio u RTS - ovom dnevniku uz duži prilog sa
slikom. Učesnici sastanka su se dogovorili da će pomoći Fikretu Abdiću da dođe na vlast u
Bihaćkoj enklavi, odnosno da će poraziti 5. korpus Armije BIH. Uskoro na Kordun i na prostor
Velike Kladuše dolaze „crvene beretke“ i tako počinje vojno pomaganje Fikreta Abdića. Počinje i
slanje vojske RSK na taj front, naročito jedinica sa Banije i Korduna.

Babić se tome protivi i vodi kampanju protiv učešća Srba iz RSK oko konflikta u Bihaćkoj
enklavi. Bio je u pravu jer su međunarodni faktori bili ogorčeni činjenicom da se iz Krajine vrše
agresivni napadi na Bihaćku enklavu i vrlo brzo će usljediti bombardovanje Udbinskog
aerodroma od strane NATO snaga. Bihačka enklava je bila pod posebnom zaštitom UN. Osim
toga, činjenica da Vojska RSK učestvuje u tom konfliktu onemogućavala je bilo kakvu pomisao
da RSK ostvari povoljan aranžman u sklopu konačnog rješenja koji je međunarodna zajednica
pripremala. Trebalo je pokazati da se radi o remetilačkom faktoru, agresivnom i neadaptibilnom,
pa je to, pored izvlačenja švercerskog profita bio prvi cilj Slobodana Miloševića, Jovice Stanišića i
njihovih formacija. Svako povoljno političko rješenje za Srbe u Hrvatskoj njima nije bilo
prihvatljivo jer se kosilo sa strategijom i političkim dogovorom sa Franjom Tuđmanom o „humanoj
razmjeni stanovništva“ i popunjavanjem etničkih rupa u krajevima odakle su prethodno iseljeni ili
protjerani pripadnici drugih etničkih zajednica.

Babić je bio vrlo koncentrisan na to da srpska zajednica u Hrvatskoj opstane, da joj se ne

dogodi egzodus. U tom smislu je činio sve što je mogao da opstruira Miloševićeve i Stanišićeve
namjere. Objektivno, za to nije imao snage, iako je na svojoj strani imao većinu naroda u RSK.

88
 Malo je ljudi na srpskoj političkoj sceni koje je Miloševićeva propaganda više oblatila, ocrnila
i diskvalifikovala. O njemu je lansirano toliko izmišljotina i glasina da je to teško pobrojati. Sve se
radilo samo da bi ga diskvalifikovali iz političkog života. Izmišljali su mu imena, nadimke, rođake,
dvorce, poduzeća, firme. Zvali ga čas ekstremnim nacionalistom, čas nacionalnim izdajnikom i
županom, aludirajući da je sklon nagodbi sa Hrvatskom. U isto vrijeme su mu odricali sposobnost
da se kvalitetno bavi politikom, a onda zamjerali što ne želi preuzeti odgovornost za sudbinu
naroda. Imali su nevjerovatnu mrežu za širenje glasina, a znali su štampati i rasturiti letke na
kojima bi ispadalo da ga tobože hvale Hrvati kao potencijalnog sagovornika. Čak su tvrdili i
dokazivali kako mu je rođak hrvatski desničar Dobroslav Paraga, zbog toga što su fizički ličili.

Kada je došao u izbjeglištvo, DB ga je redovno opservirala i nastavila sa izmišljanjem raznih

diskvalificirajućih priča. Kada je 1995. godine u jesen pokušao da osnuje Nacionalno vjeće Srba
iz Hrvatske i tako pokušaO djelovati u Beogradu, fizički su ga spriječili i uveli u daljnju igru Boru
Mikelića kao stečajnog upravnika RSK kroz Komitet za izbjeglice i povratak u zavičaj.

Miloševićeva politička policija je o njemu redovno brinula. Jedan od najvažnijih zadataka te

policije bio je da ga prikažu kao ekstrema kako bi ga diskvalifikovali za razgovor sa
međunarodnom zajednicom.

Naročitu istrajnost u njegovom guranju u ekstremizam, pokazao je Borivoje Rašuo za koga

je Babić jedno vrijeme mislio da mu je prijatelj i imenovao ga za političkog savjetnika. Međutim
brzo je shvatio da se radi o sasvim delikatnom poslu koji Rašuo obavlja, ali mu to nije pokazao.
Rašuo ga je snabdjevao informacijama o političkim zbivanjima u Srbiji, nekada tačnim, nekada
izmišljenim i dolazio sa idejama čije bi prihvatanje Babića apsolutno diskvalifikovalo. Ideje bi
dolazile kroz već uobličene kvaziprojekte rješavanja nacionalnog pitanja, a nosile su ekstremne
crte. Babić to nije prihvatao, a kad bi nešto i prihvatio, to ne bi imalo zadati oblik.

Rašuo je pisao i Program SDS Krajine, prilično mračan tekst, ali ta stranka nikada nije radila
po tom programu, već po onome što je nalagala konkretna situacija, odnosno što je bila trenutna
procjena da treba raditi. Bila je važna ta antimiloševićevska crta koju su ljudi u djelovanju stranke
mogli prepoznati, bar na personalnom nivou.

Babić je kasnije pričao da je Rašuo njegovo najveće ljudsko razočarenje, jer je jedno vrijeme
sa njim komunicirao u najboljem uvjerenju da se radi o prijatelju.

Uopšte, sa ljudima koji obavljaju delikatne misije u politici imao je velikih problema, jer su se
oko njega motali u značajnim količinama, čak i u izbjeglištvu. Tako se događalo da mu i rođaci
donose poruke kako bi trebao da se poveže sa timom Miloševićevih branilaca u Hagu i pomogne
u njegovoj odbrani. Babić tu nije imao dilema. Za njega je Milošević bio krivac za ratove i zločine i
u tom uvjerenju je živio godinama. Naročito je monstuoznom ocjenjivao suradnju sa Tuđmanom i
posao oko tzv. „humane razmjene stanovništva“ smatrajući da se srpsko društvo ne može
konsolidovati dok se ne suoči sa onim što se događalo kroz raspad bivše države i kroz ratove.

Haška priča se bez njega nije mogla završiti. Otišao je u Hag i svjedočio, pošteno i
odgovorno, govreći istinu. Ta istina za njega lično nije bila uvjek prijatna i on je osjećao političku
odgovornost za neke događaje tokom 1990. i 1991. godine. To je na kraju svog maratonskog
svjedočenja, u verbalnom duelu s Miloševićem koji ga je vrijeđao, jasno iskazao rečenicom; Vaša
politika gospodine Miloševiću, politika Franje Tuđmana, pa i moja ondašnja politika teški su
promašaji.

Svjedočenje koje je publikovano i nalazi se na sajtu Haškog tribunala na više stotina

stranica, biće sigurno ubuduće dragocjen izvor za izricanje političkih i istorijskih sudova o ratu u
Hrvatskoj i na prostoru bivše SFRJ.

89
BORISLAV MIKELIĆ
Borislav Mikelić je svakako jedan od najkontraverznijih likova vezanih za Krajinu, ali spada i
među kontraverznije likove na srpskom javnom, političkom i poslovnom nebu.

Rođen je 1938. ili 1939. godine u Dobrljinu, selu između Bosanske Kostajnice i Bosanskog
Novog, i volio je za sebe kazati da je „dijete sa Kozare“. U ratu je ostao bez oca i odrastao je po
đačkim domovima u Sloveniji i Hrvatskoj. Mikelić je završio srednju grafičku školu i radnu karijeru
je započeo kao grafičar u petrinjskoj štampariji. Bio je jake fizičke građe i bavio se sportom,
fudbalom i rvanjem. U oba ta sporta pokazao je zavidne rezultate. Najbolji je strijelac u istoriji NK
Mladosti iz Petrinje, hrvatskog drugoligaša, gdje je odigrao blizu 400 utakmica i dao preko 300
golova. Da nije bilo politike koja ga je opčarala, možda je od njega mogao biti kakav olimijski
pobjednik u rvanju ili pak državni representativac u fudbalu.

Kada je otišao na odsluženje vojnog roka, kao dvadesetogodišnjak otkrio je da ima i drugih
talenata osim sportskih, i tamo je, kako će pričati upućeni, a i sam to nije držao u velikoj
diskreciji, započeo saradnju sa KOS-om. To će u mnogome odrediti njegov kasniji život i iscrtati
karijeru. Postaje aktivan u društvenom i političkom životu i meteorski napreduje. Ono što treba
znati je činjenica da se ni u to vrijeme nije moglo napredovati a da se ne uloži veliki rad, uz
umješnost koja se podrazumjevala. Mikeliću se mora priznati ogromna radna energija i upornost,
kao i volja za moć. Nedostatci su mu slabo obrazovanje i ne baš velika sposobnost analize.
Hodajući kroz institucije izvještio se u političkoj tehnologiji Titovog perioda i brzo došao na
najodgovornije funkcije u gradu i sisačkoj regiji, a bilo je i pitanje dana kada će zauzimati važna
mjesta u Zagrebu ili ondašnjoj saveznoj državi. Ipak, najupečatljiviji utisak ostavlja kao direktor
mesne industrije „Gavrilović“, firme od koje je u pretežnom djelu zavisila čitava regija Banije i
Korduna, a koja je ogromni dio proizvodnje plasirala za JNA. Firma je izgleda poslovala kao
politički favorit pa je bilo sumnji, doduše nikada potvrđenih, da je izdavala mjenice bez pokrića
poput bliskog susjeda Fikreta Abdića i njegovog „Agrokomerca“, ali je prema istim izvorima Abdić
platio cijenu za cijelu ondašnju SFRJ, koja je klizila ka opštem bankrotu.

Ljudi, neskloni Mikeliću često su potencirali njegov komunistički bekgraund To je pogrešno

jer za ono što je on radio, ideologija je tek maska. U njegovom praktičnom djelovanju ona se
pojavljuje kao pomoćna disciplina, a istinski, on je čovjek bez ideologije, čovjek koga zanima
samo tehnologija kojom se postiže uticaj, moć i novac. Zato nikada nije bio gadljiv na saradnju sa
suprotno označenim ideološkim stranama samo ako bi to donosilo korist.

Pripadnost tajnim centrima moći, poput službi bezbednosti bilo je ono što ga zanima, i u
raspodjeli uloga, u tom sistemu znao je vrlo dobro da se pozicionira i obavi svoj dio posla.

Svojevremeno, kad je Milošević onemogućio neke njegove nakane da ima monopol oko
određenih poslova u svim djelovima RSK, znao se požaliti u zatvorenom krugu da ne razumije
zašto mu šef to radi kada je on uvjek i do kraja ispunio sve što je ovaj od njega tražio: Tražio je
da ga podržim na 14. Kongresu i ja sam ga podržao, tražio da osnujem Socijalističku partiju
Hrvatske - jugoslovenske orjentacije i ja sam to uradio, tražio da uđem u SKJ - pokret za
Jugoslaviju i to sam uradio, tražio da idem za premijera u Krajinu i to sam uradio. Zašto onda ne
dopusti da ovaj posao uradim kako najbolje znam, pričao je u intimnijoj atmosferi.

U poslovima za koje je smatrao da nose korist, nikakva prepreka nije bilo to što partner
pripada formalno neprijateljskoj, ratujujućoj strani ili što se razmjenjuje pšenica iz robnih rezervi
za cigarete koje treba prodati u Cazinskoj krajini. Da li je i koliko ostajalo njemu, ne mogu reći, ali
budžet RSK u njegovom premijerskom mandatu se punio do tada neviđenom brzinom. Nije imao
rezervi ni za komunikaciju sa ljudima na ivici kriminala ili kriminalcima. Znao se pohvaliti da je u
izvanrednim odnosima sa Arkanom i hvalio Arkana do neukusa.

90
 Mediji su „slabost“ Borislava Mikelića i on se svojski trudio da pribavi njihovu naklonost,
prostor i minutažu. Tako je imao veći broj „svojih“ novinara i urednika koji su ga pustali da priča
nadugo i naširoko o svemu što je smatrao bitnim, bez obzira da li je njegovo mišljenje o tome
relevantno ili ne. To su bili državni, režimski mediji, u Miloševićevo vrijeme i ljudi kao Dragoslav
Milanović (RTS) i Rade Brajović (Večernje Novosti). Naročito je sve što mu je padalo na pamet
objavljivao na RTS-u, a u „Večernjim Novostima“ je imao specijalno zaduženog novinara koji je
uobličavao njegove zamisli. Bez sumnje, ta naklonost je kupovana protivuslugama. No on je
grabio prostor i u medijima koji mu nisu bili skloni i koji su o njemu pisali kritički pa i ružno. Tu je
redovno .pisao odgovore i ispravke, polemisao i veličao svoj lik i djelo, svoju političku umješnost i
dobru namjeru. Sipao je brojke i podatke detaljizirajući do bizarnosti. Njegove polemike i odgovori
djelovali su dosadno, ponavljajući se do besvjesti, ali on se nije oglašavao zbog medijskih
analitičara i poznavalaca nego prosječnih medijskih potrošača. Nikada nije ispustio da pohvali
Miloševića i njegovu „patriotsku politiku“. Svojevremeno, negdje početkom ljeta 1998. godine,
„Naša Borba“ je objavila jedan tekst iz pera Dragana Banjca o položaju izbjeglica u Srbiji i samo
ga usput pomenula, što je on iskoristio da napiše opširan odgovor o samom sebi i tražio da se to
objavi kao ispravka. Uredništvo nije bilo impresionirano tim tekstom, i nije im se ustupao toliki
prostor za potpuno nerelevantnu priču koja sa povodom nije imala veze. Mikelić je već sutradan
posjetio glavnog urednika. Sa njim je u društvu došao i Vojislav Vukčević, generalni sekretar
SPO, stranke koja je u to vrijeme u Beogradu vršila vlast. Novinare iz Naše Borbe je zanimalo
otkud njih dvojica zajedno u tako delikatnoj misiji kao što je pritisak na nezavisne medije. Bar
formalno pripadali su potpuno suprotnim ideološkim strujama, Mikelić komunističkoj a Vukčević
četničkoj. Međutim, i to je bio dokaz da se u poslovima tog izbjegličkog bratstva nije uopšte radilo
o ideologiji i da je ideologija bila duda varalica, a savezi se pravili prema interesima i sitemu
duplog pasa.

Biografija Borislava Mikelića imala je pravolinijski tok do početka raspada SKJ. Na 14.
kongresu SKJ, kongresu raspada, on je podržao liniju Slobodana Miloševića i organizaciju SKJ u
JNA. Ipak, na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj, održanim u aprilu 1990. Godine, bio je
kandidat Račanove SDP i osnovni promoter te stranke na Baniji i Kordunu. Nakon što je na tim
izborima pobjedu odnio HDZ, za Mikelića nastupa teško vrijeme. Nova vlast u Hrvatskoj traži
njegovu smjenu i pokreće istrage oko privrednog kriminala. Treba reći da je bio pod velikim
pritiskom najekstremijeg dijela HDZ-ea, pa čak i pod torturom. Međutim, on se još neko vrijeme
drži u sedlu zahvaljujući vezama sa JNA, koja je bila glavni „Gavrilovićev“ kupac. Na jesen 1990.
godine dolazi do nemira u Petrinji kada je hrvatska policija pokušala razoružati tamošnju stanicu
policije. Hrvatska vlada je dovodila Mikelića u vezu sa nemirima ali nije bilo većih posljedica.
Ipak, početkom 1991. Godine, u januaru, Mikelić napušta Petrinju vojnim helikopterom nakon
saobraćajne nesreće i dolazi u Beograd.

U Beogradu je, kako će sam kasnije napisati u novinama, u jednoj od svojih brojnih
polemika, dobio stan od MUP-a Srbije kod „Partizanova“ stadiona, a kao provjereni kadar i
mjesto pomoćnika generalnog direktora u „Progresu“, firmi čiji je direktor Mirko Marjanović. U isto
vrijeme se angažovao u upravi FK „Partizan“. Ušao je i u generalsku političku partiju koja se
zvala SK - Pokret za Jugoslaviju, od koje će kasnije nastati JUL i biti pored Mirjane Marković
jedan od rjetkih civila u njenom rukovodstvu.

Čitavo vrijeme je bio u dobrim odnosima sa Slobodanom Miloševićem, ali je gradio veze i sa
drugim ljudima koji su imali vlast i moć. Sa Zoranom Lilićem je bio u prijateljskim vezama,
potpomognut činjenicom da je Lilićeva supruga rodom iz Gline. Znao je sve važnije policijske
funkcionere u Beogradu, a dobre odnose je održavao sa Željkom Ražnatovićem - Arkanom.
Jedino, a to je znao često govoriti nije bio u dobrim odnosima sa Mirjanom Marković, i vjerovatno
zbog toga nije pristupio JUL-u, kada se njegova bivša partija u to transformisala. Često su o
njemu ružno pričali neki ljudi iz najbližeg okruženja Mirjane Marković, pogotovo Snežana Aleksić,
Buba Morina i još neki. To ga nije naročito brinulo. Poslove koji bi se moglo nazvati

91
„kontraverznim“ radio je preko svojih ljudi, Dragana Čičića, Dragana Vujčića – Bege, bosanske
ekipe iz banjalučke regije, Fikreta Abdića i drugih. Priskakali su mu po potrebi i ljudi iz vojske i
policije. Ovo ne znači da je kod tih važnih struktura bio svuda dobro došao. O njemu su znali
pričati tako nevjerovatne priče, sa namjerom da ga diskredituju, ti koji su mu na jednom kraju
pomagali, da bi ga sa drugog područja istiskali. Tako je DB blizak Martiću izmislio priču kako
Mikelić voli kockati i kako za noć zna prokackati više cisterni goriva. To je bila bezočna
izmišljotina, jer Mikelić nije uopšte igrao karte i oni koji ga znaju kažu da ni tablić ne zna igrati. Ali
valjda, što je laž veća to se bolje guta.

Mikelić nije imao dovoljno imaginacije da shvati kako SDB Srbije ima različite interese u
različitim krajevima RSK. Tako ga nisu podržavali Stanišićevi kadrovi u Kninu, ali su mu svu
moguću pomoć davali na Baniji i Kordunu. Zato su formalni i neformalni kadrovi SDB u Dalmaciji
i Lici, na čelu sa Martićem na svakom koraku opstruirali Mikelića, a na Baniji i Kordunu ljudi iz
istog šinjela, nedvosmisleno mu stajali na usluzi.

U Zapadnoj Slavoniji je imao dobre odnose sa Rankom Bakićem, direktorom PIK Okučani,
koga je, kada je postao premjer RSK, odmah doveo za direktora Gavrilovića. Jako brzo je on
uspostavio kontrolu nad svima koji su na neki način krupnije poslovali na tom prostoru, ali ga je
to dovelo u sukob sa banjalučkim djelom švercera, kojima je posao prije njegova dolaska bio
jeftiniji. Zato je jedno vrijeme bio u sukobu sa gazdama sa tog puta, poput Slavka Roguljića ili
Đukića pa se i žalio da mu nije bezbedno putovati tom rutom. U banjalučkoj regiji se zbližio sa
Dodikom, koji je tada sa poslovima bio više u Beogradu.

U Istočnoj Slavoniji i Baranji njegova osnovna veza su bili Goran Hadžić i Arkan. Međutim,
teško da je tamo imao poslovnih poduhvata jer je monopol nad Slavonijom direktno držao
Beograd, zbog nafte, šume i žitarica.

Politički Mikelić u RSK nije bio omiljen lik. Njegov odlazak u Beograd, 1991. godine shvaćen
je kao izdaja i kukavičluk, a prethodni pokušaji osnivanja nekakvih partija, kao pokušaj razbijanja
narodnog jedinstva. Kada se u RSK pojavio u jesen 1993. godine u svojstvu „šefa izbornog
štaba“ predsjedničkog kandidata Milana Martića, bilo je jasno da ga u Krajinu šalje Slobodan
Milošević. Mikelić se stacionirao u motelu na desnoj, bosanskoj strani Une kod Bosanskog
Novog i odatle odlazio u pohode po RSK praćen impresivnom pratnjom političara iz Srbije i
švercera iz svih „srpskih zemalja“. Već je tada najavio da će u slučaju Martićeve pobjede on biti
premijer i učiniti sve da privreda u RSK „procvjeta“. Kada su nakon velike rašomonijade,
Miloševićeva policija i njegov izborni štab uspjeli nekako instalirati Martića, ovaj mu je odmah dao
mandat za sastav vlade. Imao je nevolju jer za njegov izbor nije bilo dovoljne parlamentarne
većine i taj izbor je bio praktično nemoguć. Međutim, njega to nije mnogo brinulo. Mjesecima je
vodio kampanju kako baš on mora biti premijer. Predlagao je i referendum o samom sebi. Krajem
marta 1994. godine Milošević, Mikelić i Martić, nakon jednog sastanka kod Miloševića, izdali su
zvanično saopštenje i zaprijetili svim onima koji neće da za njega glasaju u Parlamentu kao
izdajnicima i neprijateljima. To je bila udarna vijest na svim medijima. Nakon toga u akciju je
stupila Stanišićeva politička policija. Počinje zaplašivanje, ucjenjivanje i podmićivanje. Milan
Babić je svakodnevno pozivan telefonorn od strane Borivoja Rašua i Snežane Aleksić, uz
insistiranje da pristane na Mikelićev izbor. Jedne noći su njih dvoje u firmu Koling doveli i
Mikelića, te je i on razgovarao sa Babićem. Kada to nije donijelo rezultate, Babića je pozvao
Jovica Stanišić i dosta prijetećim tonom mu saopštio da pod hitno odmah dođe u Beograd.
Razgovor je završio konstatacijom da „se služba mora slušati“. Babić je došao u Beograd a onda
je zajedno sa grupom za pritisak otišao u nekadašnju hrvatsku vilu u Botićevoj ulici iznad
Zvezdinog stadiona, koju su dodjelili Martiću kao beogradsku rezidenciju. Sastankom u toj vili
predsjedavao je Stanišić, a prisustovali su Martić, Mikelić, Babić, Rašuo, Macura i još neki ljudi.
Tu je napravljen dogovor o Mikeliću kao mandataru i budućem premjeru. Jovica Stanišić je tražio

92
da ministre policije i odbrane predloži Martić. Ostalo se može raspodijeliti međustranačkim
sporazumom.

Pred kraj aprila 1994. godine je sazvana Skupština RSK i na njoj Mikelić izabran za
predsjednika Vlade. Na toj funkciji je bio nešto više od godinu dana. Sjedište Vlade je bilo u
Kninu, ali Mikelić tu nije živio. Dolazio je na sjednice Vlade i odlazio u Beograd ili u Petrinju.
Treba reći da se njegovim dolaskom na čelo Vlade sredila budžetska situacija u RSK. Budžetske
obaveze su redovno servisirane, a isplata penzija bila redovna. Izgledalo je to prvih mjeseci
prilično uspješno, ali kada je Milošević objavio sankcije RS zbog odbijanja mirovnog plana, dolazi
do razlaza Mikelića sa Martićem. Martić prilazi Karadžiću i biva označen, tradicionalno kao
„snaga rata“, a Mikelić se označava kao „snaga mira i sporazumjevanja“. Naravno da ništa od
toga nije bilo baš tako. Oni su samo dobili uloge koje im je dodijelio Milošević. I dalje je on
podržavao obojicu i kontrolisao njihovu svađu. Kada bi trebalo da nešto zajedno obave vrlo ih je
lako spajao. To se dogodilo oko Plana Z-4. Milošević je od njih tražio da bojkotuju razgovore sa
Galbrajtom u januaru, 1995. Godine, zatim da ga odbiju na vrhovnom savjetu odbrane prije
zvanične ponude, a zatim da ga odbace kod zvanične ponude. Doduše kada je plan zvanično
ponuđen, govorio je samo Martić jer je po Ustavu RSK bio za to nadležan. Mikelićeva nadležnost
nije bio plan Z-4, ali se on nije na nikakav način angažovao da ukaže na njegove prednosti. Ono
što potpuno odgovara Mikelićevom karakteru, jeste činjenica da je kasnije u većem broju svojih
medijskih nastupa pokušavao sugerisati da je on lično bio za prihvatanje toga plana ali da su ga
oko toga onemogućili „ekstremisti“ na čelu sa Martićem i Babićem. Miloševića naravno nikada
nije spomenuo kao nekoga ko bi se u to petljao.

U proljeće, 1995. Godine, Mikelić je nastojao da Martiću uzme policiju. Da li se pretvarao ili
zaista nije znao da Martić ne upravlja policijom, već da je stvarna vlast Jovica Stanišić, ne mogu
sa sigurnošću reći, ali znam da je bio silno iznenađen što mu ovaj nije dozvolio da preuzme
policiju. Čak je u jednom momentu konstatovao da Stanišić ne sluša Miloševića, jer mu se činilo
da Milošević nema ništa protiv toga.

Pokušavao je da na to utiče i preko Arkana, čak je nakon pada Zapadne Slavonije u maju,
održavao sjednice Vlade kod Arkanovog kampa u Erdutu, ali nije išlo.

Sve što je radio, Mikelić je radio sa velikom energijom. On od svojih zamisli rijetko odustaje.
Kada je smijenjen sa mjesta predsjednika vlade RSK, pokrenuo je kampanju sugerišući da bez
njega slijedi propast. Sada sam siguran da je smijenjen ciljano, kako bijes oko pada RSK ne bi
pao na njega. Naređenje za njegovu smijenu je došlo otuda, otkuda je došlo i za njegov izbor, od
Jovice Stanišića. Osnovno objašnjenje je bilo da je on smetnja zbližavanju RSK i RS.

Ponovnu šansu za političku afirmaciju dobio je kada mu je Stanišić namjenio ulogu

„stečajnog upravitelja RSK“, po sklapanju Dejtonskog sporazuma. Osnovao je po tom zahtjevu
Komitet za zaštitu raseljenih lica i povratak u zavičaj, koji je glumio neku vrstu vlade za izbjeglice
iz Hrvatske. Isplaćivao je invalidnine iz Saveznog budžeta, izdavao potvrde koje nisu imale
nikakvog stvarnog značaja i prikupljao imovinu, najviše vozila iz Krajine. Popisivao je imovinu
izbjeglica i maštao o tome kako će Hrvatska preko njega isplaćivati penzije izbjeglicama. Tu je
ponekada dolazio u nesporazume sa Bubom Morinom, Komesarom za izbjeglice, jer se ovoj
činilo da joj ugrožava poziciju. I u tom poslu se oko njega sjatila šarena krajiška bratija. Sa njima
je on znao majstorski manipulisati. Obećavao bi im kule i gradove, a onda kada bi oni shvatali da
od obećanja nema velike vajde od njega uz tresak vrata odlazili. Tako je otišao najprije prvi
saradnik Rade Tanjga uz burne optužbe, pa Rajko Ležajić jednako tužakajući, valjda
nezadovoljan prihodima, a onda i Ljubiša Čekić, uz tuce krivičnih prijava. Ostali su otišli tiho,
kada je nestalo mjesečne apanaže. Mikelić je za to vrijeme razvijao sopstveni biznis i pokazao
ambicije angažovanja u politici kroz stvaranje nekakve Krajiške partije po zavičajnom principu,
koja bi obuhvatila ciljnu grupu od današnjih izbjeglica do onih čiji su djedovi stigli kao solunski

93
dobrovoljci. Pisao je pisma partnerima u Hrvatskoj, naročito Hrvoju Šariniću, gdje mu posebno
naglašava da ga ne otpisuje prerano jer on ima namjeru da širi svoj biznis i političku karijeru. Da
ga ne treba neozbiljno shvatiti ukazao je Đuro Gavrilović, potomak osnivača firme „Gavrilović“
kome je vraćen dio vlasničkih prava. Gavrilović pismom upozorova hrvatsku vladu da Mikelić
preko neke firme osnovane u SAD-e, može povratiti uticaj i domoći se stvarne kontrole nad
industrijom mesa Gavrilović. Za to vrijeme Mikelić u Beogradu, sa svojim kompanjonima iz
Krajine, pokreće mesnu industriju čija su osnova Gavrilovićevi recepti.

U jednom momentu je napravio plan kako će postati predsjednikom Republike Srpske. Tamo
su se bližili predsjednički izbori i bilo je jasno da Biljana Plavšić nema izgleda da bude ponovo
izabrana. Do njegove kandidature bi sigurno došlo, ali ga je sprječilo to što su već pripremljen
plan za kandidaturu dva njegova kompanjona ispričali Miloradu Dodiku koji je bio centralna figura
tog plana. Naime, Mikelić se pripremao da se Dodiku, tada premjeru RS, preporuči kao
ekonomski savjetnik, pa da onda sa savjetničkog mjesta ode na čelo najznačajnije firme u
banjalučkoj regiji, holding kompaniji Mladen Stojanović. Sa mjesta direktora tako velike firme,
uradio bi potrebne radnje za kandidaturu sa izgledima da bude izabran. Biljana (Plavšić) je
babetina, Živko (Radišić) je star, koga će oni izabrati za predsjednika nego mene, saopštio je
svojim kompanjonima i još nekim ljudima od povjerenja, smatrajući da je njegov izbor izvjestan
ako se plan bude odvijao potrebnom dinamikom. Njegovi kompanjoni su, shvatajući takav razvoj
događaja kao opasnost po neke svoje interese, prvom prilikom te ambicije predočili Dodiku, koji
je razmislivši, nemogućio njegovu realizaciju… Tako je Mikelićeva brzopletost i nelojalnost
partnera u koje nije sumnjao, spriječila da prisustvujemo još jednom cirkusu na srpskom
političkom i biznis nebu.

Pokušao je, nakon 5. Oktobra, 2000. godine da se u politiku vrati preko izbjegličkog pitanja.
To izgleda, nije bila realna kombinacija i brzo se iz te priče povukao. Onda je počeo koristiti
stranice „Nacionala“ da se povremeno oglasi, kao i TV stanice, JU INFO ili BK, naročito ako je
emisije vodio Miroslav Lazanski, njegov poznanik iz zagrebačkih, predratnih vremena. Nije
odustajao od političkog vaskrsnuća. Naravno da vaskrsnuće nije bilo moguće i da je njegove
političke percepcije pregazilo vrijeme. Ipak, on ostaje u poslovnom sedlu, bez obzira što su se
promjenile političke okolnosti. U tajnim službama i njihovim repovima ima još moći koja mu
produžava ambiciju. Ali vrijeme političara kao Mikelić bespovratno je prošlo. Međutim, ta vrsta
pameti uvijek je u stanju napraviti nešto rđavo.

94
PREDGOVOR ……………………………………………………………………………………………. 3

UMJESTO UVODA …………………………………………………………………………………….... 8

KRATAK ISTORIJSKI PREGLED EGZISTIRANJA SRBA U HRVATSKOJ ………………….…. 10

POLITIČKA KRETANJA MEĐU SRBIMA IZ HRVATSKE U DRUGOJ JUGOSLAVIJI

(1945-1989) ……………………………………………………………………………………………. 12

KAKO JE ANTlBIROKRATSKA REVOLUCIJA UVEZENA U HRVATSKU ………...………….. 16

POLITIČKO ORGANIZOVANJE SRBA IZ HRVATSKE I POLITIČKE PRILIKE

U 1990. GODINI ………………………………………………………………………………………... 21

POČETAK KONFLIKTA U HRVATSKOJ - BALVAN REVOLUCIJA U KNINU

1990 GODINE ………………………………………………………………………………………… 24

ODNOSI IZMEĐU SRPSKIH POLITIČKIH FAKTORA 1990. GODINE ……………...…………… 27

POLITIČKE PRILIKE U PRVOJ POLOVINI 1991. GODINE ………………...………………….…. 30

DRUGA POLOVINA 1991. GODINE I RAT U HRVATSKOJ ……………………………….……… 35

SADRŽAJ STRATEGIJE „DOGOVORENOG RATA“ U IZVEDBI MILOŠEVIĆA I

TUĐMANA ……………………………………………………………...…………………………….…. 38

REPUBLIKA SRPSKA KRAJINA U 1992. GODINI …………………………………………………. 45

PRILIKE U 1993. GODINI ……………………………………………………………………………... 49

SK U 1994. GODINI …………………………………………………………………………………… 52

PREGOVORI OKO PLANA Z-4 ………………...…………………………………………………….. 56

„BLJESAK“ ……………………………………………………………………………………………… 59

„OLUJA“ …………………………………………………………………………………………………. 61

AGONIJA ………………………………………………………………………………………………… 66

ŠTA SAM ŽELIO DA VAM KAŽEM ……………………………..……………………………………. 69

POLITIČKI PORTRETI …………………..………………………………………………….……….. 72

JOVAN RAŠKOVIĆ ……………………………………………………………………………..….. 73

MILAN MARTIĆ ……………………………………………………………………………...……… 78

MILAN BABiĆ …………………………………………………………………………….…………. 85

BORISLAV MIKELIĆ ………………………………………………………………..……………… 90

95
CIP-Katalogizacija i publikacija
Narodna Biblioteka Srbije, Beograd

323.1(=163.41) (497.1) „19“

94(=163.41) (497.13) „19“
355.426 (497.13) „1991/1995“
323 (497.13) „1990/1995“
323 (497.5) „1990/1995“

KOVAČEVIĆ, Drago
Kavez: Krajina u dogovorenom ratu /
Drago Kovačević. – Beograd: srpski
demokratski forum, 2003 (Beograd:
Dijamant print). - 141 str. ; 21 cm

Tiraž 1.000. – str. 5-10: Predgovor /

Miodrag Linta

ISBN 86-83759-04-0

a) Srbi – Istorija – Hrvatska

b) Srpsko pitanje – Hrvatska – 20V
c) Srbi – Politička istorija – Hrvatska – 20V
d) Građanski rat – Hrvatska – 1991 – 1995
e) Republika Srpska Krajina – Političke prilike – 1990 – 1995

COBISS:SR-ID 109584908

96
Obrada pdf u doc : VestaHR, 10.2015

97