Mirko Tadić TERMODINAMIKA

12 ZRAČENJE

Zračenje ili radijacija označava prijenos energije elektromagnetskim valovima, bez

posredstva materije i na daljinu. Brzina širenja elektromagnetskih valova (c), valna dužina (λ)
i frekvencija (ν) povezani su relacijom: c = λν. Prolaskom kroz materiju frekvencija ostaje
konstantna, ali se zbog promjene valne dužine mijenja i brzina širenja elektromagnetskih
valova. Radijacija ima dvojnu prirodu: korpuskularnu i valnu. One su povezane s nastankom
radijacije.

Valna dužina λ
Frekvencija ν

1 pm 1 nm 1 µm 1 mm 1m 1 km

x - zrak e radio valovi

γ - zrake UV IR mikro valovi
jake slabe kratki dugi

log λ -12 -10 -8 -6 -4 -2 0 2 4 m

log ν 20,5 18,5 16,5 14,5 12,5 10,5 8,5 6,5 4,5 Hz

Vidljivi spektar

Ultraviolentne plavo žuto crveno Infracrvene

UV zeleno IR

0,4 0,5 0,6 0,7 0,8

0,38 µm ≤ λ ≤ 0,76 µm

Slika 12.1 Spektar elektromagnetskih valova

Elektromagnetsko zračenje su valovi energije s električkim i magnetskim svojstvima, koji

nastaju vibracijom i akceleracijom električkih naboja. Spektar elektromagnetskih valova
proteže se od valova ekstremno visoke frekvencije i kratke valne dužine do valova ekstremno
niske frekvencije (ν) i velike valne dužine (λ). U smjeru smanjenja frekvencije spektar sadrži:
gama zrake, jake i slabe x zrake, ultraviolentne zrake (UV), svjetlosne zrake, infracrvene
zrake (IR), mikro valove i radio valove.
Bez obzira na frekvenciju i valnu dužinu svi valovi šire se kroz vakuum jednakom brzinom od
c = 299 792 458 m/s. Prolaskom kroz različita sredstva mijenjaju se brzina i valna dužina, dok
frekvencija ostaje konstantna, sukladno relaciji c = ν λ .
Također, svi pokazuju tipična svojstva valnog gibanja, uključujući difrakciju i interferenciju.
To se posebno odnosi na toplinsko zračenje, 0,1 µm < λ < 400 µm, čiji manji dio čini vidljivi
spektar, a veći dio pripada infracrvenom spektru. (Difrakcija je širenje svjetlosnih valova pri
155
Mirko Tadić TERMODINAMIKA

njihovom prolasku kroz male otvore ili oko rubova tijela, a interferencija se događa pri
preklapanju dva vala).
Visokofrekventna kratkovalna radijacija povezana je s velikom energijom - da bi nastala
takva radijacija mora doći do poremećaja u jezgri ili elektronima unutarnje ljuske atoma.
Na primjer, uzroci mogu biti:
- preskakanje atoma iz ljuske veće u ljusku manje energije, pri čemu se oslobođena
energija pretvara u fotone.
- raspad jezgre.
- bombardiranje jezgre s neutronima ili elektronima.
- oscilacija i akceleracija nabijenih čestica.
Priroda takvog zračenja je korpuskularna, jer počiva na česticama, fotonima. U tu grupu
spadaju kozmičke, γ i x-zrake, koje su jako prodorne.
I dugovalno zračenje, koje nastaje promjenom električkog potencijala (npr. antene TV i radio
stanica), također prolazi kroz materijale.
Sasvim suprotno, vidljivi spektar je slabo prodoran - s izuzetkom nekih kapljevina (npr.
vode), plastika i stakla. Taj spektar zahvaća područje valnih dužina od 0,38 µm do 0,76 µm i
čini podgrupu šireg pojasa valnih dužina koje pripadaju toplinskom zračenju, 0,1 µm-400 µm.

Spektar elektromagnetskog zračenja podijeljen je prema načinu nastanka zračenja ili nekim
karakterističnim osobinama. Svi oblici imaju istu brzinu širenja u vakuumu, ali se razlikuju po
valnim dužinama i izvoru zračenja. Također, sve forme zračenja proizvode porast unutarnje
energije kada su apsorbirane u nekom tijelu.

Toplinsko (temperaturno) zračenje

Sva tijela, čija je temperatura veća od apsolutne nule (0 K) zrače energiju koja se
naziva toplinsko zračenje. Općenito govoreći, zračenje se širi po cijelom pripadajućem
spektru valnih dužina, premda neki realni slučajevi odstupaju od toga, kao npr. selektivno
zračenje plinova, nekih minerala i sl. Odzračena energija ovisi samo o temperaturi
promatranog tijela i stanju njegove površine. Toplinsko zračenje tijela pri sobnoj temperaturi
je zanemarivo u odnosu na druge načine izmjene topline. Pri temperaturi tijela iznad 500oC bit
će toplinsko zračenje dominantni mehanizam izmjene topline.

upadno zračenje
Φ
rΦ

α α
aE
aΦ

HRAPAVA
dΦ GLATKA

α α α

BIJELA β ZRCALNA
CRNA

NEPOSTOJEĆA

Slika 12.2 Varijante ponašanja tijela na dozračenu energiju Φ

156
Mirko Tadić TERMODINAMIKA

Temperatura nekog tijela ovisi o utjecajima drugih tijela iz okoline. Najprije ćemo razmotriti
ponašanje tijela na dozračenu energiju, Φ , W. Pri opisu se koriste pojmovima iz optike, koja
se bavi samo vidljivim dijelom spektra, tj. užim područjem toplinskog spektra. Pojmovi:
bijela, crna, zrcalna i sl., koriste se i u preostalom dijelu toplinskog spektra i označavaju
određeno karakteristično ponašanje povšine prikazano na slici 12.2.
Od dozračene energije Φ (upadno zračenje) tijelo će u općem slučaju jedan dio energije
reflektirati (rΦ), jedan dio apsorbirati (aΦ) i možda mali dio energije propustiti (dΦ).

Vrijedi energijska bilanca: Φ = rΦ + aΦ + dΦ, gdje su pripadni koeficijenti: refleksije r,

apsorpcije a i dijatermije d.

ar Φ

ar 4Φ r 5Φ Dozračena
energija
Φ
r 2Φ Emitirana
rΦ E
c (T ) energija
šupljine
2
ar Φ r nΦ ≈ 0
r 3Φ
aΦ r 4Φ

ar 3Φ

Slika 12.3 Zračenje izotermne šupljine

Ukupnu energiju koju neko tijelo temperature T zrači po jedinici površine u jedinici vremena
označit ćemo s E
, W/m2, što odgovara pojmu gustoće snage zračenja. Pri tome se ta energija
ne emitra s jednakim intenzitetom na svim valnim dužinama koje pripadaju toplinskom
spektru. Tijela na temperaturama u intervalu 300 - 400 K emitiraju najveći dio energije u
području valnih dužina infracrvenog zračenja (IR) koje ljudsko oko ne zamjećuje.
Sva tijela, čija je temperatura veća od 0 K, emitiraju toplinsku energiju zračenjem, a njen
iznos ovisi još samo o stanju površine promatranog tijela. Najviše energije emitiralo bi tijelo
temperature T = konst., ako svu njemu dozračenu energiju apsorbira (a = 1), a ništa ne
reflektira (r = 0), niti ne propušta (d = 0). Takvo idealno tijelo naziva se crno tijelo, a
predstavlja samo teorijski model kakav ne postoji u prirodi. Sva realna tijela imaju a < 1, tj.
ona će barem neki iznos dozračene energije reflektirati (r ≠ 0) ili čak i propustiti (d ≠ 0).

Za razliku od realnih tijela, kod kojih vlastita emisija toplinskog zračenja E
(T ) ne ovisi samo
o temperaturi tijela, već i o osobinama njihove površine (r i d), emitirana energija crnog tijela
E
c (T ) je jednoznačna funkcija temperature, jer je po definiciji a = 1. Pri tome je uvijek
E
(T ) < E
(T ) , pa se omjer E
(T ) / E
(T ) = ε < 1 naziva koeficijentom emisije realnih tijela.
c c

157
Mirko Tadić TERMODINAMIKA

Zračenje šupljine je vrlo blisko teorijskom modelu crnog tijela, jer se upadna zraka pri
svakom sudaru s površinom šupljine postepeno apsorbira, tako da kroz mali otvor šupljine
izlazi zanemarivo malen iznos reflektirane energije.
Takva šupljina praktički apsorbira svu dozračenu energiju, tj. ona ima a = 1 = 100%. Zbog
toga će i sama šupljina emitirati maksimalnu energiju, kako bi emitiralo i teorijsko crno tijelo
iste temperature, tj. ε = 1. Taj se princip koristi pri mjerenju temperature pomoću pirometara.
Relaciju između temperature i energije toplinskog zračenja idealnog tijela prvi je postavio
Josef Stefan 1884., a kasnije je teorijski potvrdio njegov student Ludwig Boltzmann.
E
= σT 4 , W/m2 ,
c (Stefan – Boltzmannov zakon). (12.1)

Ovdje je E
c totalna energija koju emitira crno tijelo apsolutne temperature T, po jedinici
površine i vremenu u poluprostor, dok je σ = 5,667⋅10-8 , W/(m2 K4), Stefan-Boltzmannova
konstanta.

Intenzitet zračenja

Intenzitet zračenja crnog tijela jedne valne dužine, λ, naziva se intenzitet monokromatskog
zračenja. Razdiobu intenziteta zračenja crnog tijela po spektru valnih dužina opisuje Planckov
zakon:
C1 W/m 2
I c ( λ ,T ) = 5 , , (Planckov zakon), (12.2)
λ [exp(C 2 / λT ) - 1] µm

gdje su konstante: C1 = 3,7413·108 (W µm4)/m2 , C2 = 1,4388·104 µm K.

Najača gustoća snage monokromatskog zračenja crnog tijela temperature T u smjeru normale
n elementa površine je

dE
c ,n = I c ,n dλ , W/m2 , (za T = konst.). (12.3)

Integracijom po cijelom spektru valnih dužina dobiva se:
∞
E
c ,n = ∫I c ,n dλ = σ n T 4 , W/m2. (12.4)
λ =0

Gustoća snage zračenja crnog tijela, E
c (T1 ) , temperature T1, prikazana je na slici 12.4 sivom
površinom ispod krivulje distribucije intenziteta zračenja. Promjenom temperature mijenja se
ukupna snaga emisije, kao i distribucija energije po valnim dužinama.
Porastom temperature maksimalni intenzitet zračenja se pomiče prema manjim valnim
dužinama. To je poznato kao Wienov zakon pomaka, koji daje valnu dužinu maksimalnog
intenziteta zračenja:

2897 ,8
λmax = , µm, (Wienov zakon pomaka). (12.5)
T

158
Mirko Tadić TERMODINAMIKA

Ic λmax(T)
3 SUNČEVA KORONA
W/m
T ≈ 5900 oC
Imax(T3)

T3

Intenzitet zračenja

Vidljivi spektar
T1 < T2 < T3
Imax(T2)

T2

dE
c
Imax(T1)
T1
E
c

λ Valna dužina
0 dλ 4 7
1 2 5 6 8 9 µm

TOPLINSKO ZRAČENJE
CRNOG TIJELA

Slika 12.4 Distribucija intenziteta zračenja crnog tijela različitih temperatura

Za temperature crnog tijela u rasponu 5000 - 6000 K, koji odgovara temperaturama Sunčeve
korone, maksimalni intenzitet zračenja pada u područje vidljivog spektra, 0,38 - 0,76 µm. Za
područje temperatura 50 - 3000 K maksimalni intenzitet zračenja kreće se u rasponu valnih
dužina 0,5 - 6 µm, koje pripadaju području toplinskog zračenja.
U smjeru nekog kuta ϕ u odnosu na normalu može se emitirana energija crnog tijela E
cϕ

odrediti pomoću Lambertovog zakona kosinusa:

E
c ,ϕ = E
c ,n cos ϕ , (12.6)
Realna tijela odstupaju od tog zakona i njihovo se ponašanje mora odrediti eksperimentalno.

n
Ukupna gustoća snage, W/m2, koja se emitira realna ploha
u poluprostor iznad elementa površine je: Ecn

E
c = πE
c ,n = πσ n T 4 = σT 4 , (12.7) Ecϕ

što odgovara Stefan - Boltzmannovom Lambert

zakonu.
Najčešće se umjesto jednadžbe (12.7) koristi
oblik: ϕ
4
 T 
E
c = C c   , (12.8)
 100 
gdje je Cc = 5,667 W/(m2 K4). Lambertov zakon: Ecϕ = Ecn cosϕ
realne plohe

Slika 12.5 Zračenje u poluprostor - Lambertov zakon

159
Mirko Tadić TERMODINAMIKA

Zračenje realnih tijela

Kod realnih tijela, konstantne temperature T = konst., vlastita emisija E
(T ) ovisi o

svojstvu apsorpcije njegove površine, pri čemu je kod takvih tijela koeficijent apsorpcije
uvijek manji od 1, tj. a < 1. Pored toga, apsorpcija ne mora biti ista za sve valne dužine
dozračene energije tijelu, pa će koeficijent apsorpcije a ovisiti i o karakteristikama zračenja
onog tijela od kojeg dolazi dozračena energija. Kako je spektralna distribucija dozračene
energije ovisna o temperaturi tijela koje emitira (emiter), to apsorpcija tijela koje tu energiju
prima (primatelj) ovisi o temperaturi emitera. Zbog toga a nije jednoznačno svojstvo samo
jednog tijela, premda apsorpcija ovisi i o vlastitoj temperaturi, njena promjena zbog te
ovisnosti je manje značajna od promjene koja nastaje pri promjeni temperature emitera.
Stoga, specifikacija a za neku površinu zahtjeva opisivanje temperatura oba tijela.
Ponašanje realnih tijela možemo usporediti s ponašanjem crnog tijela koje je definirano sa
svojstvom a = 1, što znači da apsorbira svu dozračenu energiju. Pri istim temperaturama
realno tijelo će zračenjem emitirati energiju E
(T ) , koja je uvijek manja od energije koju bi
emitiralo crno tijelo iste temperature, E
c (T ) . Odnos tih energija definira se kao emisioni
koeficijent:

E
(T ) emitirana energija rea ln og tijela

ε= = . (12.9)
E
c (T ) emitirana energija crnog tijela

Eksperimentalno određivanje vrijednosti ε je relativno jednostavno, pa u tome leži razlog

njegove praktičke upotrebe. Ipak, poteškoće u određivanju ε javljaju se zbog činjenice da se
vrijednost ε mijenja po spektru valnih dužina, ε = ε(λ).

S obzirom na koeficijent emisije ε razvrstavamo realna tijela u dvije skupine:

- siva tijela: ε = konst. za sve valne dužine,
- obojena tijela: ε = ε(λ).

Posebno ponašanje pokazuju plinovi, koji su propusni za veći dio spektra toplinskog zračenja.
Na primjer, jednoatomni i dvoatomni plinovi su potpuno prozračni, tj. imaju d = 1.
Višeatomni plinovi, npr. CO2 i H2O, apsorbiraju, i sami emitiraju, zračenje samo u nekim
dijelovima spektra, pa se to ponašanje naziva selektivno zračenje.

APSORPCIJSKO PODRUČJE TOPLINSKOG SPEKTRA

za CO2 i H2O

Plin Područje spektra Granične valne dužine

λ1 i λ2 u µm
I. 2,36 - 3,02
CO2 II. 4,01 - 4,80
III. 12,50 - 16,50
I. 2,24 - 2,37
H2O II. 4,80 - 8,50
III. 12,0 - 25,0

160
Mirko Tadić TERMODINAMIKA

Ic
W/m2 Imax(T)crno T = konst.

Intenzitet zračenja crno ε c = 1

Imax(T)obojeno

Imax(T)sivo
sivo
ε s = 0,5

obojeno
ε o = 0,35
Valna dužina
0 10 20 30 40 50 60 70 80 90 100 λ/µm
(λmax)c = (λmax)s

Slika 12.6 Toplinsko zračenje crnog, sivog i obojenog tijela konstantne temperature T

Kirchoffov zakon

Određivanje toplinskog toka koji zračenjem izmjenjuju dva tijela zahtjeva poznavanje
njihovih koeficijenata apsorpcije, a. U slučaju toplinske ravnoteže, kada se temperatura tijela
ne mijenja s vremenom, bit će vlastita emitirana energija (primatelja), E
, jednaka
apsorbiranoj energiji, aE
e , od energije E
e koju dozračuje neko drugo tijelo (emiter) iste
temperature (po jedinici površine i vremenu).
Kirchoff je zaključio da je u toplinskoj ravnoteži omjer emitirane energije, E
, i koeficijenta
apsorpcije, a, za sva tijela uvijek isti (npr. za tri tijela označena s indeksima 1, 2 i 3):
E
1 E
2 E
3
= = = konst . , (u toplinskoj ravnoteži, T = konst.). (12.10)
a1 a 2 a3
U uvjetima ravnoteže taj omjer ne ovisi o karakteru drugog tijela koje dozračuje energiju, pa
to može biti i crno tijelo koje dozračuje E
c (T ) . Znači da vrijedi relacija:

E
(T ) E
c (T )
= = konst . , (u toplinskoj ravnoteži, T = konst.). (12.11)
a 1

Porastom koeficijenta apsorpcije a prema vrijednosti a = 1 crnog tijela, raste vlastita emisija
od E
prema E
c crnog tijela iste temperature T, ali je omjer E
/ a = E
c / a = konst . .
Usporedba s jednadžbom (12.9) vodi zaključku da su u toplinskoj ravnoteži koeficijenti
apsorpcije i emisije jednaki:

a=ε , (Kirchoffov zakon). (12.12)

161
Mirko Tadić TERMODINAMIKA

Uzevši u obzir jednadžbe (12.8) i (12.9) slijedi da je emitirana energija toplinskog zračenja
realnog tijela jednaka:
4
 T  2
E
= εE
c = εCc   , W/m , (12.13)
 100 
gdje je konstanta zračenja crnog tijela Cc = 5,667, W/(m2 K4).

Materijal Stanje površine Koeficijent emisije, ε Temperatura, ϑ/ oC

Aluminij polirana 0,040 40
Bakar polirana 0,023 115
Željezo polirana 0,244-0,377 425-980
Željezo oksidirana 0,736 100
Azbest hrapava 0,96 40
Crvena cigla hrapava 0,93 20
Boje glatka 0,92-0,96 100
Voda glatka 0,95-0,96 0-100

Uobičajena je praksa da se Kirchoffov zakon koristi i u slučajevima odstupanja od toplinske

ravnoteže, tj. umjesto teže mjerljivog koeficijenta apsorpcije a koristimo lakše dostupne
podatke za ε. Zapravo, relacija a = ε vrijedi približno i u tim slučajevima, ako se za ε uzme
vrijednost prema temperaturi kakvu ima izvor zračenja (emiter), jer bi takvu temperaturu
imala površina primatelja u stanju toplinske ravnoteže s emiterom. (Pretpostalja se da
temperatura primatelja ima zanemariv utjecaj u odnosu na utjecaj temperature emitera).

Kruta tijela su nepropusna za toplinsko zračenje, d = 0, pa vrijedi relacija: a + r = 1.

Apsorpcija, koja se praktički odvija na samoj površini krutog tijela, bitno ovisi o stanju te
površine. Tako glatke i polirane metalne površine jako reflektiraju dozračenu energiju i pod
istim kutem. Zbog toga je kod njih koeficijent apsorpcije a, kao i emisije ε, vrlo malen.
Suprotno tome, kod oksidiranih (zrnastih) metalnih površina je a, odnosno ε, umjereno velik.
Zbog hrapavosti površine kut refleksije nije jednak kutu upadnog zračenja. Pri rješavanju
inženjerskih problema obično se pretpostavlja slučaj difuzne refleksije, tj. totalne refleksije,
neovisne o kutu upadnog zračenja.
Kapljevine i plinovi obično propuštaju najveći dio dozračene energije, ali kapljevine mogu
jedan dio te energije i reflektirati.
Zračenje realnih tijela u poluprostor ne odvija se u skladu s ranije navedenim Lambertovim
zakonom, jer emisijski koeficijent u nekom smjeru ovisi o kutu ϕ, tj. zbog ε = ε(ϕ).
U Toplinskim tablicama postoje podaci za koeficijente emisije u smjeru normale, εn, različitih
materijala. Na osnovu njih određuju se koeficijenti emisije u poluprostor, ε, u ovisnosti o
stanju površine prema slijedećim relacijama:
- za glatke površine ε = 0,95 εn ,
- za polirane površine ε = 1,2 εn , (12.14)
- za hrapave površine ε = 0,98 εn .

.....................................................................................................................................................

162
Mirko Tadić TERMODINAMIKA

IZMJENA TOPLINE ZRAČENJEM

Ukupna energija koju zračenjem odašilje površina nekog tijela naziva se svjetloća
površine, K, W/m2. Ona se sastoji od vlastite emitirane energije ( E
) i reflektiranog dijela
dozračene energije (Φ) od drugog tijela, tj. AK = AE
+ r Φ . Izmjenjena toplina zračenjem
između dva tijela predstavlja razliku svjetloća njihovih površina, odnosno razliku apsorbiranih
energija zračenjem tih tijela. Pri tome je od posebne važnosti međusobni položaj tijela u
prostoru, pa matematički model općenitih slučajeva može biti vrlo kompliciran. Ovdje će se
razmotriti samo neki karakteristični modeli zračenja za koje se relativno lako može dobiti
matematičko rješenje.

Obuhvaćeno tijelo

Primjer obuhvaćenog tijela prikazan je na slici 12.7. Tijelo 1: temperature T1,

emisijskog koeficijenta ε1 i vanjske površine A1,obuhvaćeno je tijelom 2: temperature T2 < T1,
emisijskog koeficijenta ε2 i unutarnje površine A2.
U prostoru između tijela nema materije, ili je ispunjen medijem prozračnim za toplinske
zrake. Pretpostavlja se da je oblik površine bez udubljenja ili izbočenja, odnosno da su
površine tijela međusobno vidljive u svim točkama. Zbog razlike u veličini tijela samo će dio
svjetloće površine tijela 2, K2, pogađati površinu tijela 1, a ostatak će pogoditi vlastitu
površinu tijela 2. Geometrijski faktor odnosa površina je ω = A1/A2 ≤ 1.
Svjetloće površina tijela 1 i 2 opisane su slijedećim jednadžbama:
A1 K1 = A1 E1 + r1ω A2 K 2 , (12.15)
A2 K 2 = A2 E 2 + r2 A1 K 1 + r2 (1 − ω) A2 K 2 . (12.16)

2 promašeno
A2 (1 − ω)A2 K
2 tijelo 1
2 r2 A1K
1
A2 E
2 A2 K
2
A2
r2 (1 − ω)A2 K
2

svjetloća tijela 1
1 A1K
1 = A1E
1 + rA1K
2
A1
A1K
2 = ω A2 K
2 1 A1
a1 A1 K
2
A1 E
1
rA1K
2

Slika 12.7 Model obuhvaćenog tijela

Zbog nepropusnosti tijela d1 = 0 i d2 = 0 vrijedi r1 + a1 = 0 i r2 + a2 = 0. Prema Kirchoffovom

zakonu je a1 = ε1, odnosno a2 = ε2, dok za vlastite emitirane energije vrijedi prema Stefan −
Boltzmannovom zakonu:

163
Mirko Tadić TERMODINAMIKA

4 4
 T   T 
E
1 = ε1Cc  1  i E
2 = ε 2Cc  2  . (12.17)
 100   100 
Iz toplinske bilance tijela 1 (alternativno tijela 2) i rješavanjem jednadžbi (12.15) i (12.16)
dobiva se izmjenjeni toplinski tok Φ12:

A1Cc  T1  4  T2  4 
Φ12 =   −   , W. (12.18)
1 1   100   100  
+ ω − 1
ε1  ε2 

U dva specijalna slučaja:

- zračenje točkastog izvora ili zračenje u beskonačni prostor, kada ω → 0,
- crno tijelo 2 , kada je ε2 = 1.
jednadžba (12.18) poprima jednostavniji oblik:
 T1  4  T2  4 
Φ12 = ε1 A1C c   −   , W. (12.19)
 100   100  
Kada se između tijela stavi zastor, kao na slici 12.8, on će smanjiti toplinski tok zračenja
između tijela 1 i 2. Toplinski tok se može odrediti iz jednadžbe:

A1C c  T1  4  T2  4 
Φ12 =   −  . (12.20)
1 A1  1  A1  1   100   100  
+  − 1 +  − 1
ε1 A2  ε 2  Az  ε z 

2
A2
z
T2 δ
A1 Az
ε2 Φ 1-z
Φ z-2 1 Tz
ε1 T1 εz

Slika 12.8. Obuhvaćeno tijelo (1) i zastor (Z)

164
Mirko Tadić TERMODINAMIKA

Bliske paralelne stijenke

Ako je razmak između paralelnih stijenki zanemarivo malen, δ ≈ 0, tada će svjetloća

površine jedne stijenke u cijelosti pogađati površinu druge stijenke i obrnuto. Koristeći uvjet,
koji vrijedi za ovaj model: A1 = A2 = A, tj. ω = 1, dobiva se iz jednadžbe (12.18) izmjenjeni
toplinski tok takvog modela.

AC c  T1  4  T2  4 
Φ12 =   −   , W. (12.21)
1 1  100   100  
+ −1 
ε1 ε 2
U slučaju paralelnih stijenki sa zastorom polazimo od jednadžbe (12.20), koja za slučaj ω = 1
poprima oblik

AC c  T1  4  T2  4 
Φ12 =   −   , W. (12.22)
1 1  2   100   100  
+ − 1 +  − 1
ε1 ε 2  εz 

a) b)
1 2 1 z 2
T1 vakuum T2 T1 T2
ε1 ε2 ε1 ε2

AK
2
Φ 1z Φz 2
AE
1
r1 AK
2

δ≈0
Tz ε z

AE
1 ≈ 0
promašeno zračenje vakuum

Slika 12.9 Zračenje paralelnih stijenki: a) bez zastora ; b) sa zastorom

U stacionarnom stanju je Φ1z = Φ z2 , pa slijedi da se temperatura zastora može izračunati iz

jednadžbe:
T14 T24
+
1 1 1 1
+ −1 + −1
4 ε1 ε z ε1 ε z
(Tz ) = 1 1
. (12.23)
+
1 1 1 1
+ −1 + −1
ε1 ε z ε2 ε z

165
Mirko Tadić TERMODINAMIKA

Jednadžba (12.22) može se preoblikovati za slučaj s n zastora jednostavnim proširenjem

nazivnika članom (2/εz -1) za svaki zastor.

Prividni koeficijent prijelaza topline zračenjem

Često su tijela koja zrače okružena plinom, pa na ukupni toplinski tok kojeg predaju i/ili
primaju utječe i konvekcija.

tijelo Ukupni toplinski tok, Φ:

A

Φzr Φ = Φkonv + Φzr = αA(ϑ − ϑ0 ) (12.24)

αzr
Φ
ϑo Ukupni koeficijent prijelaza topline, α :

αkonv α = α konv + α zr (12.25)

Φk onv
Prividni koeficijent αzr određuje se iz relacije:
ϑ plin
Φzr
α zr = (12.26)
A(ϑ − ϑ0 )

166