Tvrdoća čelika (martenzita) nakon kaljenja ovisi najviše o udjelu ugljika.

Kod čelika s malim udjelom

ugljika (manjim od 0,25%) nakon kaljenja se postiže premala tvrdoća, a i zbog djelomičnog
razugljičenja površine. Zbog toga se čelici s udjelom ugljika manjim od 0,3% u pravilu ne kale, za
razliku od čelika za poboljšanje s udjelom ugljika od 0,3% do 0,6%. Pri kaljenju nastaju u
čeliku naprezanja zbog fazne pretvorbe (razlike u obujmima između austenita i martenzita). Zbog tih
naprezanja čelik se može deformirati ili puknuti. [2]
Minimalna naprezanja (teorijski nula) u čeliku postižu se tzv. kaljenjem bez
naprezanja (martempering), što je poseban oblik stupnjevitog kaljenja pri kojem nastaje martenzit
istovremeno po cijelom presjeku. Naprezanja kaljenja smanjuju se također i primjenom
tzv. prekinutog kaljenja, kada se čelik kali u sredstvu s većim, a zatim s manjim intenzitetom
ohlađivanja.
Unutarnja naprezanja u kaljenom čeliku smanjuju se izotermnim žarenjem (popuštanjem) na
temperaturama od 150 ºC do 200 ºC (bez osjetnog sniženja mehaničkih svojstava čelika) ili
toplinskim obradama koji slijede nakon kaljenja.
Kaljivost čelika, odnosno njegova tvrdoća nakon kaljenja, ovisi prije svega o udjelu ugljika u čeliku.
Tvrdoća martenzita se povećava s povećanjem udjela ugljika u martenzitu do približno 0,6%.
Prokaljivost je mogućnost zakaljivanja čelika u dubinu, a ovisi o više utjecajnih čimbenika. Najveći
utjecaj na prokaljivost imaju legirni elementi. Prokaljivost jedni povećavaju (Mn, Cr, Mo, Ni), a drugi
ju smanjuju (Co, Al, Ti, V). Djelovanje na prokaljivost ovisi o vrsti pojedinačnih legirnih elemenata ili
o skupini legirnih elemenata, te o njihovim udjelima. Djelovanje ugljika na prokaljivost zanemarivo je
u usporedbi s djelovanjem legirnih elemenata. Prokaljivost čelika uspoređuje se na temelju
Jominyjeva pokusa, a prokaljivost čeličnih dijelova ocjenjuje se na osnovi kritičnog promjera, koji se
određuje po Grossmannovoj metodi.