LIBERTAS MEĐUNARODNO SVEUČILIŠTE

STUDIJ:
Međunarodni odnosi i diplomacija

ISTRAŽIVAČKI RAD

ODNOSI IZMEĐU SAD-A I RUSIJE: IZAZOVI I

IMPLIKACIJE ZA GLOBALNU SIGURNOST

KANDIDAT:
KOLEGIJ:
MENTOR:

Zagreb, veljača, 2019.

 SADRŽAJ

Key words: USA, Russia, bilateral relations, international politicsUVOD..........................................2

2. ODNOSI SAD-RUSIJA TIJEKOM OBAMINE ADMINISTRACIJE........................................4
3. BILTERALNI ODNOSI – PRIJEDLOZI STRATEGIJA SAD-A PREMA RUSIJI..................8
3.1. Ukrajina....................................................................................................................................10
3.2. NATO i Europa.........................................................................................................................10
3.3. Kontrola naoružanja.................................................................................................................11
3.4. Ruska dezinformacija i interferencija u domaćoj politici........................................................11
3.5. Bliski istok.................................................................................................................................11
4. ZAKLJUČAK.................................................................................................................................12
LITERATURA...................................................................................................................................13
 SAŽETAK

Rad istražuje prirodu odnosa SAD-a i Rusije u 21. stoljeću s posebnim naglaskom na
administraciju bivšeg predsjednika SAD-a Barracka Obame i ruskog predsjednika Vladimira
Putina. Naime, studija istražuje izazove i implikacije sukoba između ovih dviju država.
Priključenje Krima smatra se izvorom nesporazuma u posljednje vrijeme, iako rad potvrđuje
da ruska aneksija Krima ne predstavlja genezu neslaganja u posthladnoratovskim odnosima.
Na kvalitativan način, studija istražuje povijesne prethodnice odnosa između Rusije i SAD-a.
U radu se otkriva da je od svih veza bilateralnih odnosa, veza odnosa između Rusije i SAD
izravno utjecala na globalnu sigurnost, posebice zbog prijetnje nuklearnog naoružanja i rata.
Prema tome, studija preporučuje da SAD i Rusija moraju prepoznati trajnu kvalitetu
međunarodne politike i priznavati legitimne interese i interese druge strane.

Ključne riječi: SAD, Rusija, , bilateralni odnosi, međunarodna politika

1
 ABSTRACT

The paper explores the nature of US-Russia relations in the 21st century, with special
emphasis on the administration of former US President Barack Obama and Russian President
Vladimir Putin. Namely, the study explores the challenges and implications of the conflict
between these two countries. The annexation of Crimea is considered to be the source of
misunderstanding lately, although the work confirms that the Russian annexation of Crimea
does not represent the genesis of disagreement in post-Cold War relations. In a qualitative
way, the study explores the historical precursors of relations between Russia and the United
States. The paper reveals that from all the connections of bilateral relations, the relationship
between Russia and the United States directly affected global security, in particular because
of the threat of nuclear weapons and war. Accordingly, the study recommends that the US and
Russia must recognize the continuing quality of international politics and recognize the
legitimate interests and interests of the other side.

Key words: USA, Russia, bilateral relations, international politics

2
UVOD

Globalna sigurnost ključna je za opstanak u međunarodnom sustavu. Realnost globalizacije i

multipolarnosti omogućuju nam da govorimo o globalnoj sigurnosti. Ona ovisi o očuvanju i
zaštiti zdravog razuma međunarodnog sustava. Nažalost, u posljednje vrijeme nekoliko
izazova ugrožava kontinuirani opstanak međunarodnog sustava, počevši od prijetnji
terorizma, ekoloških izazova, te između ostalog i širenja nuklearnog oružja. Ovi izazovi koji
su sveprisutni, zahtijevaju veću korporaciju među velikim silama kako bi se učinkovito
djelovalo. Nesumnjivo, Sjedinjene Države i Rusija nisu iznimka u nizu ovih velikih sila.

Desetljećima nakon raspada Sovjetskog Saveza, SAD i Rusija uspostavile su uglavnom

prijateljski odnos kako bi izbjegle daljnje sukobe. Od sporazuma o neširenju nuklearnog
oružja do trgovine i od obrazovanja do svjetske ekonomije, dvije su snage radile na
pronalaženju zajedničke točke nakon završetka neprijateljstava iz razdoblja hladnog rata.

Danas je ovaj odnos opterećen izazovima. Što se tiče niza pitanja, ove dvije sile sada se
nalaze u izravnoj opoziciji. Uz rastuće nacionalističke elemente i velike podjele koje utječu na
interese svake zemlje na brojnim žarištima diljem svijeta, interakcije između SAD-a i Rusije
će postaviti temelj međunarodne stabilnosti u godinama koje dolaze.

U ovom radu nastoji se istražiti trenutne napetosti između ove dvije ključne svjetske sile kroz
razumijevanje njihove povijesti, ispitivanje trenutnih izazova i razmatranje odnosa kakav bi se
mogao razviti između njih u budućnosti.

3
2. ODNOSI SAD-RUSIJA TIJEKOM OBAMINE ADMINISTRACIJE

Nakon njegove inauguracije 2009. godine, predsjednik Barrack Obama najavio je ponovno
uspostavljanje veze između SAD-a i Rusije kako bi se preokrenuo "opasan zanos" koji je,
kako je kazao, opsjedao odnos tijekom predsjedanja Georgea W. Busha (The White House,
Office Of The Press Secretary, 2010).

Obnavljanje odnosna je imalo za cilj produbiti bilateralni dijalog i uključiti Rusiju u

pragmatične inicijative od zajedničkog interesa, kao što su uspostavljanje snažnijih
sigurnosnih i trgovinskih veza, uz istodobno smanjenje napetosti koje proizlaze iz ruske
invazije na Gruziju.

Uvećanje Obamine administracije u Rusiji donijelo je neke važne političke pobjede. Rusija je
odobrila Sjedinjenim Državama dopuštenje za premještanje zaliha vojnika preko svog
teritorija u Afganistan, jer su alternativni opskrbni pravci preko Pakistana postali sve opasniji.
Godine 2010. predsjednici Obama i Medvedev potpisali su novi Ugovor o smanjenju
strateškog naoružanja (START) koji je za jednu trećinu smanjio granice SAD-a i Rusije koje
su razmještale strateške bojeve glave (Oppel, 2009). Rusija je također sudjelovala na prvom
samitu nuklearnog osiguranja predsjednika Obame 2010. godine, te je surađivala sa
Sjedinjenim Državama kako bi raspolagala sa 17.000 nuklearnih oružja vrijednih viška
plutonija za oružje. Što se tiče vojne suradnje, dvije zemlje obećale su razviti "novi strateški
odnos temeljen na uzajamnom povjerenju, otvorenosti, predvidljivosti i suradnji", dijelom
tako što će obnoviti veze između vojske putem novoosnovane američko-ruske radne skupine
za obrambenu suradnju Bilateralne komisije. Naposljetku, Rusija je surađivala u uvođenju
međunarodnih ekonomskih sankcija protiv Irana zbog svog programa nuklearnog naoružanja
pristankom na donošenje Rezolucije Vijeća sigurnosti 1929. godine (Fisher, 2010).

Međutim, bilateralni odnosi su počeli da se raspadaju ubrzo nakon povratka Vladimira Putina
u rusko predsjedništvo 2012. Putin je okrivio Sjedinjene Države, a posebno tadašnju državnu
sekretaricu Hilari Klinton, za masovne proteste koji su izbili u Moskvi zbog izvještaja da je
Ruska vlada mijenjala izbore. Nakon što je Putin izbacio USAID krajem 2012. godine,
ukazano je njegovo sve veće nepovjerenje prema Sjedinjenim Državama (Boghani, 2015).

4
Ubrzo nakon toga, zapovjednici sjevernoameričke zrakoplovne vojske su, kako se izvješćuje,
presreli dva ruska bombardera Tu-95 „Medvjeda“, u zoni zračne obrane pokraj obale Aljaske,
dok je ruska podmornica klase Akula alarmantno izbjegla američku detekciju tijekom patrole
u Meksičkom zaljevu (LaGrone, 2015). Sredinom prosinca 2012. godine, predsjednik Obama
potpisao je Zakon Magnitski, koji je nametnuo putna i financijska ograničenja ruskim
građanima osumnjičenim za kršenje ljudskih prava kod kuće, na što Putin odgovorio
zabranom usvajanja ruskih siročadi od strane američkih državljana.

Iako su akcije i promjene politike Rusije izazvale uzbunu u Washingtonu, bilateralni odnosi
nisu prešli u otvorenu krizu sve dok Rusija nije priključila Krim, nakon uklanjanja
ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča, u ožujku 2014. godine. Ignorirajući
međunarodne zahtjeve za poštovanje suvereniteta Ukrajine, Rusija je blokirala Rezoluciju
Vijeća sigurnosti UN-a kojom se osuđuje na aneksiju Krima (Vidmar, 2015). Također je
započela s usmjeravanjem oružja proruskim separatistima u Donbas regiji istočne Ukrajine
(Herszenhorn i Baker, 2014). Sjedinjene Države i njihovi europski saveznici nastavili su
izolirati Rusiju protjerivanjem iz G8, nametanjem niza ekonomskih i političkih sankcija, te
pojačavanjem vojnih mjera za umirivanje nervoznih istočnih saveznika (Rutland, 2014).
Unatoč stalnom diplomatskom pritisku sa Zapada i sve većim gospodarskim padovima
sankcija i cijene nafte, ruska potpora ukrajinskim separatistima nastavlja se nesmetano, a
diplomatski pokušaji uspješnog riješavanja problema nisu uspjeli proizvesti političko rješenje.

Ponovna agresija Rusije u Evropi podudara se sa dramatičnim rastom potrošnje u sektoru

odbrane nakon desetljeća pogoršanja i nedovoljnog ulaganja. Godine 2011., tri godine nakon
invazije na Gruziju, otkrivene su očigledne manjkavosti u vojnim sposobnostima. Rusija je
tada pokrenula inicijativu za modernizaciju u iznosu od 700 milijardi dolara, koja uključuje
unapređenje nuklearne trijade, nabavku podmornica za balističke rakete, izgradnju novih
ICBM-a (interkontinentalna balističkih raketa) i izgradnju mornaričke baze oko arktičkog
kruga (Pifer, 2016). Rusija je iskoristila svoju revitaliziranu vojsku, znatno povećavajući
svoje vojno ispitivanje u zraku i na moru. Iako je dugotrajni kolaps cijene nafte 2016. godine
prisilio Rusiju na objavljivanje da će smanjiti izdatke za obranu za 5% (Lowe i Golubkova,
2016), snažni vjetrovi koji se trenutno suočavaju s gospodarstvom vjerojatno neće narušiti
njegovo novo agresivno držanje ili značajno usporiti vojnu modernizaciju. Osim što je zemlji
omogućila učinkovitiji odgovor na uočene sigurnosne prijetnje i pouzdanije projicirala svoju
moć u inozemstvu, osnažena ruska vojska pomaže Putinu da konsolidira državnu vlast uz
podizanje svog ugleda u zemlji i inozemstvu (Monaghan, 2016).

5
Kako bi se suprotstavio sve agresivnijem stavu Rusije, NATO je obećao da će se fokusirati na
svoju osnovnu misiju kolektivne odbrane i osnažiti svoje mornaričke i izviđačke sposobnosti.
Na samitu u Walesu 2014., saveznici su se obvezali preokrenuti desetljećima smanjenu
potrošnju u sektoru obrane, te su usvojili akcijski plan spremnosti, koji je uključivao novu
visoku spremnost koja se može razviti za nekoliko dana (Deni, 2014). Tijekom samita 2016. u
Varšavi, saveznici su ojačali odvraćanje NATO-a raspoređivanjem novih multinacionalnih
bataljona u baltičkim zemljama i Poljskom (Upadhyay, 2016). Obamina administracija
također se obvezala povećati prisutnost vojske SAD-a u istočnoj Europi povećanjem vježbi,
obuke i rotacijske prisutnosti.

Sve sposobnije konvencionalne snage Rusije nisu jedini izvor brige za Sjedinjene Države i
njihove europske saveznike. Subverzivni oblici agresije kao što su cyber i informacijski
ratovi, koje je teško pratiti i još teže uzvratiti, pokazali su se učinkovitim sredstvima za
Rusiju, jer djeluju kako bi popravili političku nestabilnost (Adomeit, 2016). Tijekom hladnog
rata, sovjetske su obavještajne službe hranile zapadne medije lažnim informacijam, kojima se
skretala pozornost sa sovjetskih akcija. Danas su cyber alati dramatično proširili opseg
dezinformacijskih sposobnosti Rusije. Ažurirana vojna doktrina Kremlja navodi da će Rusija
koristiti “informacijski rat”, s ciljem postizanje političkih ciljeva bez uporabe vojne sile. U
skladu s tim, država bi trebala ulagati u “intenziviranje uloge informacijskog rata” (Giles,
2016). Učinci ruske informacijske politike više nisu ograničeni na njene euroazijske susjede.
U listopadu 2016. američka obavještajna zajednica izrazila je uvjerenje da je ruska vlada
odgovorna za cyber napad na Demokratski nacionalni odbor, zaključivši da je njeno uplitanje
u predsjedničke izbore SAD-a moglo biti odobreno samo od strane ruskih visokih dužnosnika
(Fisher, 2016).

U energetskoj domeni, spremnost Rusije da iskoristi svoje ogromne energetske fondove za

ucjenjivanje i prisiljavanje europskih klijenata, izazvala je strah među saveznicima i
partnerima iz SAD-a da bi ih njihov neuspjeh u odlasku na rusku liniju u svojoj vanjskoj
politici mogao izložiti odmazdi u obliku iscrpljujućih odgoda u isporuci plina, kao što se
dogodilo u Ukrajini tijekom zime 2014. godine. Brojni saveznici NATO-a primaju gotovo sve
svoje energetske zalihe iz Rusije, dok ostali primaju malo ili ništa, što izlaže različite raspone
podložnosti ruskom pritisku unutar saveza. Neuspjeh da se Europa nastavi oslanjati na ruski
uvoz energije ugrožava vjerodostojnost i održivost njezinih sankcija u Ukrajini i druga
pitanja. Postoje i alarmantni znakovi da je suradnja SAD-a i Rusije na području nuklearne
sigurnosti pod ozbiljnim pritiskom. U listopadu 2016. godine, predsjednik Putin upozorio je

6
da se te dvije vlasti nalaze u "radikalno izmijenjenom okruženju", te je optužio Sjedinjene
Države da ne ispunjavaju svoje ugovorne obveze. Najavio je da će Rusija obustaviti sporazum
iz 2000. godine prema kojem njegova zemlja surađuje sa Sjedinjenim Američkim Državama
kako bi raspolagala plutonijem za oružje (Kramer, 2016).

U Siriji, ruska diplomatska i vojna intervencija u ime Asadova režima opstruirala je ciljeve
američke politike i spriječila nastojanja da se postigne mirno rješenje među zaraćenim
stranama u zemlji (Waltz i Moss, 2016). Putinova kampanja bombardiranja, koja je započela
krajem rujna 2015., dramatično je poboljšala položaj snage lojalne Asadovom režimu dok su
činile malo da oslabe Islamsku državu Irak i Levant (ISIL) i druge ekstremističke skupine. U
svjedočenju pred Odborom za oružane snage Senata SAD-a, Vincent R. Stewart, direktor
američke Obavještajne agencije za obranu, priznao je da je rusko pojačanje potpuno
promijenilo račun, a da je Asad u mnogo jačoj pregovaračkoj poziciji nego što je ikad bio
(Miller, 2016) Rusija tvrdi da je službeno završila vojnu kampanju u ožujku 2016., ali ruski
ratni zrakoplovi i dalje su bombardirali umjerene opozicijske skupine koje su naoružavale
SAD. Postoje i dokazi da je Rusija vraćala određena vojna sredstva u regiju kako bi pojačala
zračne napade, ističući nove sumnje u svoju predanost traženju diplomatskog rješenja za krizu
u isto vrijeme kada i eskalira već ionako katastrofalnu humanitarnu katastrofu (Solovyov i
Francis, 2016). Godine 2016., Sjedinjene Države suspendirale su planove s Rusijom da
koordiniraju protuterorističke udare u Siriji nakon ponovnog ruskog bombardiranja civilnih
područja u Aleppu (DeYoung, 2016). Zbog dugotrajnog ruskog zastoja tijekom tih pregovora
i ogromnog humanitarnog iznosa njegovih bombardiranja u danima nakon posljednjeg
pokušaja prekida vatre , sljedeći bi predsjednik trebao biti oprezan u povjerenju ruskih
diplomatskih uloga u Siriji.

Unatoč trenutno pogoršanoj putanji bilateralnih odnosa, Sjedinjene Države i Rusija imaju
zajednička interesna područja zbog kojih će morati pronaći načine suradnje. Posljednjih
godina, na primjer, Rusija nije sabotirala napore SAD-a da nametne sankcije Iranu. Obamina
administracija je u više navrata pružila ruku Moskvi da pojača ove i druge točke suradnje.
Međutim, sljedeći predsjednik ne smije se nadati da će ostvariti normalizirane odnose s
Rusijom kako bi umanjili spremnost SAD-a da umiri svoje saveznike i spriječi rusku agresiju.
Sjedinjene Države također moraju osigurati da Rusija shvati da suradnja u jednom području
(npr. u Siriji) neće dovesti do smještaja u drugoj (Ukrajina). I slaba vjera Rusije u provedbi
najnovijeg pokušaja primirja u Siriji dramatično će ograničiti mogućnosti za konstruktivan
diplomatski angažman u tekućem građanskom ratu te zemlje.

7
3. BILTERALNI ODNOSI – PRIJEDLOZI STRATEGIJA SAD-A
PREMA RUSIJI

Mnogi čimbenici pridonijeli su pogoršanju odnosa između SAD-a i Rusije i spremnosti Rusije
da snosi ekonomske i diplomatske troškove rasparčavanja europskih susjeda nakon godina
konstruktivnih veza sa Zapadom. Najznačajniji je bio strah Moskve da je američka "obojena
revolucija"1 ugrozila postojanje ruske države. Putinova duboka sumnja u napore SAD-a na
promicanju demokracije na bivšem sovjetskom teritoriju naglašava široko rasprostranjeno
uvjerenje u Moskvi da Sjedinjene Države i njihovi saveznici u NATO-u nastoje suzbiti rusku
moć i potkopati njene interese. Nadalje, neki američki, europski i ruski analitičari tvrde da je
Zapad zanemario sigurnosne potrebe Rusije, te je prisilio da vojno odgovori, okrivljujući
širenje NATO-a na istok i uplitanje Ukrajine sa sporazumom o pridruživanju EU, kojim se
Rusiji oduzima sigurnosni zaštitni prostor u istočnoj Europi (Mearsheimer, 2014).

Ovaj argument je, međutim, neuvjerljiv jer Ukrajina nije pokušavala pristupiti NATO-u 2014.
godine. Sjedinjene Države i Rusija su, zapravo, slijedile toplije veze nakon prvog kruga
proširenja NATO-a 1997., potkopavajući realističke tvrdnje da je iznenadna perspektiva
ukrajinskog "odlaska" “Na zapad u 2014. predstavljao je jedinstvenu prijetnju ruskoj
sigurnosti. Ranije u 2008. godini, Rusija je napala Gruziju pod izgovorom da su vlasti u
Tbilisiju prijetile ruskim državljanima, čime je Moskva prisilila "osloboditi" autonomnu
regiju Južne Osetije pod dominacijom Rusije (Roudik, 2008).

Ruski čelnici kasnije su primijetili da je težnja Gruzije da se pridruži NATO-u prijetnja ruskoj
nacionalnoj sigurnosti (Dyomkin, 2011), ali Putinove dugoročne težnje da ponovno uspostavi
Moskvu kao glavno međunarodno središte uključuje veto na suverene odluke vanjskih
politika svojih susjeda. To uključuje određivanje koja partnerstva i savezi mogu slijediti
(Dempsey, 2015). Takav stav nije u skladu s dugogodišnjom podrškom SAD-a Europi u kojoj
slobodne, suverene i demokratske države ostvaruju svoje pravo na nacionalno samoodređenje.

Razlika između ruske i američke percepcije NATO-a ilustrira ruski pogled na trenutnu krizu u
bilateralnim odnosima. U svojim priopćenjima i drugim javnim porukama, NATO je
dosljedno prenosio da je savez otvoren za sve i da nije usmjeren protiv bilo koje pojedinačne

1
Pojam obojene revolucije odnosi se na prosvjede i civilna kretanja na bivšim sovjetskim teritorijima radi
suzbijanja korupcije, nedemokratske vladavine i loših gospodarskih uvjeta. Primjeri uključuju Ukrajinsku
narančastu revoluciju i Gruzijsku revoluciju ruža.
8
države, uključujući Rusiju. Međutim, u nedavnom javnom dokumentu, Rusija je izričito
naznačila aktivnosti NATO-a, uključujući politiku otvorenih vrata saveza i predodređivanje
vojne opreme na području istočnih članica, kao prijetnju njenoj nacionalnoj sigurnosti
(Farchy, 2016).

Paradoks stajališta Rusije o navodnoj prijetnji NATO-u njezinoj sigurnosti jest da su prije
ruske aneksije Krima i njegovog nastavka agresivnih vježbi u istočnoj Europi, Sjedinjene
Države uklonile su većinu svojih podjela iz Hladnog rata s kontinenta, a većina članica
NATO-a dopustila je da se njihova obrambena potrošnja i sposobnosti značajno pogoršaju.
Tek nakon što je Rusija raskomadala Ukrajinu, NATO je kolektivno odlučio povećati
zaostajuće izdatke za obranu i pozicionirati nove multinacionalne bataljone na teritoriju
ugroženih članova (Browne, 2016).

Procjena Rusije o navodno neprijateljskim namjerama NATO-a nije uvijek bila popraćena
fatalističkim jezikom, unatoč dugotrajnoj, ali netočnoj tvrdnji da su Sjedinjene Države
obećale sovjetskim čelnicima da se NATO neće širiti na istok nakon sloma Sovjetskog Saveza
(Sarrote, 2014).

Dok je Rusija također prosvjedovala protiv širenja NATO-a na istok kao i njene oružane
intervencije u balkanskim ratovima, činilo se da je Rusija dala prednost ostvarivanju bližih
gospodarskih i sigurnosnih odnosa sa Zapadom. Stoga su Washington i Moskva pronašli
načine za suradnju u raznim područjima kao što su smanjenje naoružanja i trgovina. Danas je
stajalište Rusije prema NATO-u i Zapadu jednako oživljeno ideološkim uvjerenjem među
ruskom elitom u jedinstvenom ruskom civilizacijskom identitetu, kao i strahovima od
sigurnosti zbog zadiranja stranog saveza na svoje granice.

Putinov strrah da će Sjedinjene Države sponzorirati napore na podrivanju njegovog režima

dovela je do ozbiljnih ograničenja u institucijama civilnog društva koje financira američka
vlada u Rusiji, uz stalno pogoršanje ruske perspektive ljudskih prava. Svake godine dolazi do
pogoršanja izvješća o uznemiravanju podataka o civilnom društvu, kao i o zatvaranju slučaja i
neobjašnjivim ubojstvima novinara i aktivista. Putinov strah od njegove domaće političke
opozicije doveo ga je do konsolidacije moći u gotovo svim sektorima društva. Prvi put od
raspada Sovjetskog Saveza u Ruskoj Dumi nema sjedišta istinski neovisnih opozicionih
ličnosti (Gregory, 2016), gotovo sve medijske organizacije su pod kontrolom Kremlja
(Gordts, 2015), a vlada je poduzela korake kako bi ujedinila svoje različite nadzorne i
obavještajne agencije pod jednom cjelinom koja podsjeća na KGB iz sovjetske ere (Smith i
Twardowski, 2018).
9
Ruska endemska korupcija podupire jake veze između Putinova unutarnjeg kruga i gotovo
svih stupova političke, vojne i ekonomske moći. Usprkos početnim nadama da će se Moskva
nakon raspada Sovjetskog Saveza uputiti na put demokratizacije i reformi, ona je umjesto
toga prihvatila oblik političke organizacije koja potiče bogatstvo i utjecaj Putinovim osobnim
povjerenicima. Visoko personalizirani karakter ruskog političkog sustava stoga ga čini
ranjivim na kadrovske promjene, osobito na rizik od Putinovog iznenadnog i neočekivanog
odlaska s vodstva. Nije jasno koje su vrste institucionalnih mehanizama na snazi za prijenos
vlasti sa Putina, niti postoji široko rasprostranjen dogovor o tome je li sadašnji režim stabilan
ili trajan (Motyl, 2016).

Sljedeći predsjednik naslijedio je bilateralne odnose prepune napetosti. U ranoj fazi,

administracija bi trebala razviti strategiju prema Rusiji u vezi sa sljedećim pitanjima:
Ukrajina, proširenje i postavljanje NATO-a, kontrola naoružanja, uplitanje u unutarnju
politiku stranih vlada i djelovanje na Bliskom istoku (Smith i Twardowski, 2018).

3.1. Ukrajina
Iako nije članica NATO-a, očuvanje teritorijalnog integriteta i političke neovisnosti Ukrajine
američki je interes. Nespretna invazija Rusije na europsku državu u 21. stoljeću ne samo da
krši međunarodno pravo, već je i uvreda za duh dugotrajne predanosti Sjedinjenih Država
europskom jedinstvu i miru. Sljedeći bi predsjednik trebao sačuvati sve postojeće ekonomske
i političke sankcije protiv Rusije i zadržati otvorena vrata za intenziviranje sankcija u slučaju
potrebe. Sjedinjene Države ne bi smjele ponuditi Rusiji signale, namjerno ili na drugi način,
sugerirajući da će se ponovno uspostaviti poslovni pristup u bilateralnim odnosima bez
sveobuhvatnog rješenja krize koja se temelji na međunarodnom pravu i poštivanju
suvereniteta Ukrajine (Smith i Twardowski, 2018).

3.2. NATO i Europa

NATO se vjerojatno sučeljava s više izazova nego u bilo kojem trenutku nakon Hladnog rata.
Ruske agresivne akcije ponovno su ojačale zastrašujuću svrhu saveza, posebice na njezinu
istočnom boku, ali su također otkrile praznine u sposobnostima i nedostacima saveza u svojoj
kolektivnoj volji da ispune taj cilj. Sljedeći predsjednik mora ponovno potvrditi
nepokolebljivu posvećenost SAD-a organizaciji i tražiti načine za preoblikovanje i

10
prenamjenu saveza kako bi se bolje odgovorilo na današnje sigurnosne izazove (Smith i
Twardowski, 2018).

3.3. Kontrola naoružanja

Putinova odluka da se povuče iz sporazuma o upravljanju i raspodjeli plutonija iz 2000.
godine, prema kojem su Sjedinjene Države i Rusija radile na uklanjanju svojih zaliha
plutonija za proizvodnju oružja, veoma je zabrinjavajuća. Putin je ukazao na to da će Rusija
obnoviti sporazum samo ako Sjedinjene Države ukinu sankcije i isplate Rusiji naknadu za
ekonomske gubitke nastale iz sankcija (Smith i Twardowski, 2018).

Ipak, ovo nije jedini primjer spremnosti Rusije da poveže kontrolu oružja s drugim sve
spornijim aspektima svojih odnosa sa Sjedinjenim Državama. Sljedeći predsjednik mora biti
spreman riješiti ponovno rusko ulaganje u svoje strateške nuklearne snage i shvatiti da postoji
velika opasnost da će Rusija dodatno smanjiti napore u kontroli naoružanja.

3.4. Ruska dezinformacija i interferencija u domaćoj politici

Rusija je sve više koristila informacijski rat kako bi utjecala na unutarnje poslove svojih
susjeda i protivnika, oblikujući percepciju svojih protivnika o stvarnosti (Snegovaya, 2015).
Ovaj oblik hibridnog rata omogućuje Rusiji da unaprijedi svoje interese bez potrebe da snosi
troškove konvencionalnih vojnih snaga preko nacionalnih granica. U prosincu je CIA
zaključila da je ruska obavještajna služba intervenirala na izborima kako bi pomogla Donaldu
Trumpu hakiranjem i olakšavanjem objavljivanja politički neugodnih e-poruka putem
WikiLeaksa. Bila je to nezapamćena neprijateljska akcija čije se posljedice protežu izvan
učinka koji su imale na izbore (Poznansky, 2016)

Spremnost Rusije da manipulira političkim procesom SAD-a za svoje ciljeve mora izazvati
čvrst odgovor od strane obrane i obavještajnih ustanova na najvišim razinama. Sljedeći
predsjednik mora prioritet usmjeriti prema takvoj ruskoj taktici.

3.5. Bliski istok

Ruska intervencija u Siriji uveliko je ojačala Assadovu poziciju, postavljajući pitanje koliko
su Sjedinjene Države spremne ići da ga uklone sa vlasti bez izazivanja intenzivnije
intervencije Rusije. Eskalirajući angažman Sjedinjenih Država dovodi u opasnost direktnu
konfrontaciju s Rusijom u kompliciranom kazalištu koje već zauzimaju različiti akteri sa

11
suprotstavljenim interesima, od kojih neki vide Sjedinjene Države kao neprijatelja. Međutim,
pogoršanje humanitarne situacije na terenu i stalno prisustvo ISIL-a u Siriji doveli su u pitanje
relativno nepristupačan pristup Sjedinjenih Država dosadašnjem sukobu (Smith i
Twardowski, 2018).

4. ZAKLJUČAK

Dramatični pad odnosa između SAD-a i Rusije izazov je koji će od sljedećeg predsjednika
zahtijevati značajnu pozornost i resurse. Putinova intervencija u Ukrajini i aneksija Krima
potkopali su stabilnost europskog poratnog poretka, dok su uznemirili istočne europske
saveznike Sjedinjenih Država. Rusko agresivno korištenje cyber, energetskog i
informacijskog rata ugrožava integritet ne samo političkih sustava njenih europskih susjeda,
nego i SAD-a. Konačno, podrška Rusije Asadovom režimu u Siriji produljila je krvavi
građanski rat te zemlje, dok su napori SAD-a za posredovanje održivog prekida vatre gotovo
nemogući.

Sljedeći predsjednik, koji je pohvalio Putina i izrazio spremnost na suradnju s Rusijom u

borbi protiv terorizma, trebao bi izbjeći jednostrane ustupke Rusiji, a da prije toga ne osigura
sporazum koji poštuje suverenitet Ukrajine. Inače, Rusija će i dalje potkopavati američke
interese i tražiti nove načine za pritisak na koheziju i stabilnost NATO-a i drugih institucija
pod vodstvom SAD-a. Loše stanje ruske ekonomije i njezine unutarnje demografske krize
umanjuju puni opseg njezine opasnosti za Sjedinjene Države, ali nestabilni unutarnji politički
kraj zemlje i Putinovo nepredvidljivo ponašanje također imaju potencijal za daljnje
poboljšanje stabilnog sigurnosnog poretka u Europi i šire. Sljedeći američki predsjednik
trebao bi zadržati trenutne sankcije i biti otvoren za njihovo intenziviranje ako se pojavi
potreba, te mora nastaviti ulagati u sposobnosti za borbu protiv ruskog agresivnog cyber i
informacijskog rata. Možda prije svega, sljedeći predsjednik mora ojačati središnje mjesto za
interese nacionalne sigurnosti SAD-a u transatlantskim odnosima, posebno u odnosu na
Rusiju. Mora uvjeriti saveznike SAD-a da su dugogodišnje sigurnosne obveze
neprikosnovene. Iako to nitko nije mogao predvidjeti prije 25 godina, Rusija je ponovno
strateški problem za Sjedinjene Države. Ako sljedeći predsjednik ne poduzme korake da
isporuči nepogrešiv znak odlučnosti SAD-a da sačuva stabilan posthladnoratni poredak u
Europi, Rusija će nastaviti unapređivati svoje interese, a potkopati suverenitet i stabilnost
partnera i saveznika Sjedinjenih Država.

12
LITERATURA

1. Adomeit, H. Keir Giles: Russia's ‘New'Tools for Confronting the West Continuity and
Innovation in Moscow's Exercise of Power. 2016. SIRIUS-Zeitschrift für Strategische
Analysen, 1(2), 203-204.
2. Browne, R. (2016). NATO Chief: Four Battalions to Eastern Europe Amid Tensions
with Russia. CNN. com, 13.
3. Deni, J. R. (2014). NATO's new trajectories after the Wales
Summit. Parameters, 44(3), 57.
4. Dempsey, J. (2015). “Putin Is Vetoing Which Countries Can Join NATO,” Newsweek,
https://www.newsweek.com/putin-vetoing-which-countries-can-join-nato-402699
5. DeYoung, K. (2016) , “U.S. Suspends Efforts to Work with Russia on Syria
Ceasefire,” The Washington Post, https://www.washingtonpost.com/world/ national-
security/us-suspends-efforts-to-work-with-russia-on-syria-cease-
fire/2016/10/03/b907dbe2-8991-11e6- bff0-d53f592f176e_story.html?hpid=hp_hp-
more-top-stories_usrussia-224pm%3Ahomepage%2Fstory
6. Dyomkin, D. (2011). Russia says Georgia war stopped NATO expansion. Reuters.
7. Fisher, M. (2010). Why Russia and China Joined on Iran Sanctions. The Atlantic,
May, 18.
8. Fisher, M. (2016). In DNC Hack, Echoes of Russia’s New Approach to Power. The
New York Times.
9. Farchy, J. (2016). Putin names NATO among threats in new Russian security
strategy. Financial Times, 2.
10. Gordts, E. (2015). Putin’s Press: How Russia’s President Controls the News. The
World Post.
11. Gregory, P. R. (2016) “Putin Puts an End to Electoral Politics,” Forbes,
https://www.forbes.com/sites/paulroderickgregory/2016/09/21/putin-puts-an-end-to-
electoral-politics-in-russia/#5a436f526ffb
12. Herszenhorn, D. M., & Baker, P. (2014). Russia Steps Up Help for Rebels in Ukraine
War. New York Times, 25.
13. Kramer, A. E. (2016). Vladimir Putin Exits Nuclear Security Pact, Citing ‘Hostile
Actions’ by US. New York Times, 3.
13
14. LaGrone, S. (2015). “Russian Navy Chief: Submarine Patrols Up 50 Percent over Last
Year,” USNI News, https://news.usni.org/2015/03/19/russian-navy-chief-submarine-
patrols-up-50-percent-over-last-year
15. Lowe, C., & Golubkova, K. (2016). Russia Will Cut Defense Budget by 5 Percent in
2016, RIA Reports. Reuters, March, 6.
16. Miller, G. (2016). US officials: Russian airstrikes have changed ‘calculus
completely’in Syria. The Washington Post.
17. Mearsheimer, J. J. (2014). Why the Ukraine crisis is the West's fault: the liberal
delusions that provoked Putin. Foreign Aff., 93, 77.
18. Monaghan, A. (2016). Russian State Mobilization: Moving the Country on to a War
Footing. Chatham House.
19. Motyl, A. (2016). Lights Out for the Putin Regime. The Coming Russian
Collapse. Foreign Affairs, 27.
20. Oppel, R. (2009). US Secures New Supply Routes to Afghanistan. The New York
Times.
21. Pifer, S. (2016). Pay attention, America: Russia is upgrading its military. The National
Interest, Feb, 3.
22. Poznansky, M. (2016). “The Ordinary and Unique in Russia’s Electoral Information
Warfare Game,” War on the Rocks, https://warontherocks.com/2016/09/the-ordinary-
and-unique-in-russias-electoral-information-warfare-game/
23. Roudik, P. (2008). Russian Federation: Legal Aspects of War in Georgia. Law Library
of Congress, Global Legal Research Center.
24. Rutland, P. (2014). The impact of sanctions on Russia. Russian Analytical
Digest, 157, 2-8.
25. Smith, J., & Twardowski, A. (2017). The future of US-Russia relations. Center for a
New American Security.
26. Snegovaya, M. Putin’s Information Warfare in Ukraine. Soviet origins of Russia’s
Hybrid Warfare, Washington 2015. Institute for the Study of War.
27. The White House, Office of the Press Secretary (2010). “U.S.-Russia Relations:
‘Reset’ Fact Sheet,” White House Press Release,
https://obamawhitehouse.archives.gov/the-press-office/us-russia-relations-reset-fact-
sheet
28. Upadhyay, D. K. (2016). NATO Warsaw Summit: Outcomes and Implications. Issue
Brief of Indian Council of World Affairs.

14
29. Vidmar, J. (2015). The Annexation of Crimea and the Boundaries of the Will of the
People. German LJ, 16, 365.
30. Waltz, Michael G. and Moss, L. W. (2016) “Five Reasons Why Cooperating with
Syria Is a Bad Idea,” War on the Rocks, http://warontherocks. com/2016/07/five-
reasons-why-cooperating-with-moscow-on-syria-is-a-bad-idea/.

15