Zoran Krušvar

Heroj
– Eee... Dvije tisuće trideset i treća... Trideset i treća. Kad ćemo se tebi kraja
nagledat', sjeme li ti krvavo... – starčić se žali, gurajući poslužavnik po pultu u menzi. A u
trideset i trećoj su Isusa zakucali za tavalon, čavlima dužine od po trideset i promjerom
glave od tri centimetra. Božje za Boga, carevo za cara, vojnicima vina, a grede i čavli za
stolarovog sina. I nigdje ne piše da se on žalio kako je to bila loša godina!

Gledam tog starca kako sjeda za plastični stol, križa se, škropi svoj ručak
pojačivačem okusa i mislim si, pet je rana Isusa ubilo na križu i pet ga rana ubija danas,
svakoga dana:
Komunjare.
Ateisti.
Pederčine.
Srbi.
Škrci.

To zna svako dijete. Slikali smo to za zadaću, masnim prstima mrljali po školskim
tabletima, ostavljali packe kakve sada svaki dan brišem s pulta. Moj je rad učiteljica,
sestra Lucija, stavila na mrežnu stranicu, da sva djeca vide. Naslikao sam Krista na
krvavom nebu, koje se slijevalo u jezero krvi i u krvi su se davili neprijatelji Krista i
Hrvatske, a mi smo svi stajali na obali i kopljima ih nabadali kao Sveti Juraj zmaja. Sad kad
malo razmislim, čini mi se da je veći dio ekrana bio crven, samo je na vrhu bio križ, a
okolo crni čovječuljci, kao da sam slikao mrave u konzervi Pelatrix umaka. To je bio moj
najveći uspjeh u školi.

Pet je rana Božjih, da ima šesta, to bi bili svi ovi što jedu u mojoj menzi.

Menza je dobro mjesto za opažanje. Nutri-pisač je super, pravi hrvatski proizvod.

Serem, uvezen je s Filipina, ali za sad radi stabilno, a moj posao počinje tek ako on nešto
zajebe, tako da uglavnom ne radim ništa. Zamijenim spremnike s esencijalnim
nutrijentima kad se isprazne i pazim da mi ne ukradu pojačivače okusa i umake od
umjetnih aroma. Povremeno obrišem pult, na kraju smjene pospremim stolove i molim se
da me ne zamijene dronom.

Osim toga, motrim.

 – Ej, šta opet nema ugljikohidrata?
Neki pametnjaković protestira pred sučeljem nutri-pisača. Nosi jeftinu odjeću, bez
marki. Prokleti škrtac! Kažem mu neka sačeka i odem promijeniti punjenje u pisaču.
Dečko ima lijepo lice. Zamišljam ga razlijepljeno uz pločnik, kako ga gazim čizmom
dok mu krv ne krene na uši.

Na poslu mi nije loše. Kredite uredno otplaćujem, trenutno ih imam četiri. Jedan je
za česticu u Košnici, šest kvadrata na Zametu, bivša knjižnica. Tog se neću tako skoro
riješiti, računam još tridesetak godina. Do tad ću valjda oženiti Katarinu pa ćemo moći
zamijeniti naše čestice za stan do dvadeset kvadrata. Nakon toga ide još dvadeset
kvadrata po svakom djetetu pa ću, ako Bog da, valjda jednom doći i do sto, sto dvadeset.

– Zaključat ću im zahod pa nek' seru po ulici, majke mi ako neću. Opet je netko imao
proljev i zasr'o pol vecea! Kakve to želuce imaju, pička im materina, nek' nose pelene! Sto
posto jedan od ovih fosila, baš smrdi k'o staro govno! – žali se moj kolega Marko, koji je
zadužen za održavanje sanitarnog čvora. Malo je tanak na živce i Katarina nije baš
najsretnija što se družim s njim, ali dobar je dečko u duši, dobar. Ispizde ga ovi što jedu
kod nas, ali nije ni čudo. Svačega se mi tu nagledamo.

Ja sve snimam iLensom, jednom ću film od toga napravit.

Za iLens sam digao svoj drugi kredit, još četiri godine ću ga vraćati, ali uzeo sam
premium paket pa u Hrvatskoj kreditnoj banci Biskupske komore kažu da se isplati. Lako se
upravlja, uopće ne iritira oči, a u paketu sam dobio i pedeset animiranih pozadina, tako da
mi se oko šarenica vrte pleteri, krune od trnja ili drugi sveti i domoljubni prizori po
odabiru. A mogu i očima mijenjat boju, kad mi dosadi da su smeđe.

Treći kredit sam uzeo za Vukovar. Bolnica se urušila zbog neodržavanja i onda smo
svi, cijela Hrvatska, skupljali novce i sagradili im kip Bogorodice. Sedamdeset metara
mramora, oniksa i armiranog betona, najveći kip Gospe na svijetu. Meni Vukovar puno
znači jer se moj djed tamo borio kad je bio dragovoljac u Hrvatskoj vojsci. Moj stari se
borio u ratu za nezavisnost, poginuo je na prvoj crti, negdje kod Pasjaka. Mi smo takva
obitelj, domoljubna i ratnička.
 Vukovarska Gospa je simbol Hrvatskog jedinstva pa svi gradovi imaju virtualnu kopiju.
Tako kad izađem na ulicu, moj iLens prikazuje sedamdeset metarsku Gospu kako bdije nad
nama, u mraku nam svijetli, a na njenom postamentu vrte se vijesti o najnovijim i
najvažnijim proizvodima na tržištu.

Četvrti kredit sam uzeo za zlatni lanac. Dvadeset karata, frende. Da ne idem ja
jedini na misu k'o zadnji bijednik. Na njega zakačim raspelo pa u crkvi izvadim da poljubim
Isusa, a ono sjaji, nek' svi vide.

Peti kredit dići ću za prsten, da oženim Katarinu pa da se više ne moram ispovijedat

svaki put kad je pojebem. Znam ja da Bog prašta, ali neugodno mi pred velečasnim.

A ne, recimo, kao ova baba Mirkovićka koja nam svaki dan dolazi i kojoj ništa nije
neugodno. Sijeda, neobojana, ne ide kod frizera, kljove žute, staračke, ne ide kod
dentalnog stilista. Koža joj nije vidjela ni lasera ni botoksa. Ista bluza boje cigle svakoga
dana, nema druge, samo cigla, ciglu ti u čelo škrto posadim! Industrija u krizi, a ona ne
kupuje. Stisla se k'o najgora Židovka, a znamo da živi u stanu, na osamdeset kvadrata,
sama ona i mačka! Stan se ima, a za novu bluzu se nema, a? Da bar crkne škrtica pa da
makar na sprovod potroši... Pa da nam nisu milijun puta rekli, sa svakog hologramskog
panoa, sa svakog virtualnog displeja – tko ne troši, taj ne voli Hrvatsku!
– Hvaljen Isus, dušo... – tepa mi kao da sam dijete, a ne izgovori cijeli pozdrav. Ide
mi na živce pa je ispravim:
– I Marija.
– Da, da... I Marija, i Marija...
– Hvaljen Isus i Marija! – u sebi joj pljujem u smežuranu facu i vičem: "Izgovori to
kako treba, kučko! Ajde sad lijepo ispočetka."
Ali, umjesto toga, ona završi:
– Vazda budi, dušo...
Vazda budi? Čuo sam već da neki kažu vazda, ali nas je velečasni uvijek učio
navijeke. Možda je vještica stvarno Srpkinja. Meni to zvuči malo srpski. Starica ode prema
stolovima, a ja mahnem Marku da mi priđe.
– Što je? – Marko ima kovrčavu riđu kosu i pjegave obraze. Za takve ljude kažu da su
prgavi. Ne znam je li to riječ koja njega dobro opisuje, ali svakako ima zajeban karakter.
Zato mi je valjda i drag, ne volim mlitavce. Pitam ga:
– Jel' se kaže vazda ili navijeke?
On se smije:
 – O jebote, k'o da ja znam.
– Pa kad ti neko kaže hvaljen Isus, što mu odgovoriš?
– Pa valjda navijeke, ne znam...
– A jel' ti vazda zvuči... Onako malo, srpski?
– Jebote, k'o da ja znam srpski, zašto me to pitaš?
– Evo, Mirkovićka mi je na hvaljen Isus rekla vazda budi.
– Ona baba? O, jebiga, ona bi mogla bit Srpkinja. Vidi je... Ako sam ikad zamišljao
Srpkinju, tako sam je zamišljao, majkemi.
– Stara kurva, tamo živi sama u stančini, a tu dolazi na besplatnu hranu.
– Ti znaš gdje živi?
– Znam, živi na Srdočima, blizu mog djeda. Ja sam živio u toj ulici dok sam išao u
školu, skupljao sam novce za crkvu, bio sam kod nje doma. Uvijek je neke mačke navlačila
i samo gledala gdje će nešto dobit besplatno.
– Kako kažeš da se preziva?
– Mirković.
– A moglo bi bit srpsko... Pogledaj na mrežu.
Trepnem, iLens otvara njen javni profil u sekundi: Ana Mirković, udovica. Rođena
tisuću devetsto pedeset i devete, nema aktivnih prijatelja, ima nešto rodbine. Ništa
sumnjivo, ali ti Srbi se prikriju, naučili su. Puno slika nje i mačaka, sve slikane starinskim
2D aparatom. Interijeri, čini se zbilja lijep stan. Pretražujem prezime, mreža kaže da
može bit hrvatsko, al' može bit i srpsko. Tražim vazda budi, ima i to kod nas. Stvarno je to
hrvatski.
Svejedno mi tu nešto nije u redu.
I Marko se spaja na njen profil, gledamo ga zajedno. Baba dotle sjedi za stolom i
jede, okrenuta leđima, boli nju kurac. Zamišljam kako preskačem pult, prilazim joj s leđa,
zabijam glavu u tanjur i ugušim je u ostacima hrane. Fantazija je tako živa da želim
obrisati prste od njene masne kose.
– Pička li joj materina – mrmlja Marko. On je nešto shvatio, ja nisam. To mi nije
drago. Pregledavam slike još nekoliko sekundi, ali onda priznajem:
– Vidio si nešto? Ja ne vidim ništa.
– Ne vidiš, jel'da? Pogledaj ove slike iz njenog stana, pogledaj. Što vidiš?
– Mačku, cvijeće... Goblene... Štajaznam, jebote, ne vidim ništa posebno.
– Ne vidiš ništa posebno, jel'da? E PA TO JE! Jel' vidiš negdje grb, zastavu, Tuđmana,
Dolazak Hrvata na more, Odlazak Srba na traktorima, jel' igdje, na ijednoj fotki iz toga
njenog stana vidiš na nekom zidu ili polici išta hrvatsko, jebem li joj ja mater izdajničku da
joj jebem? – on govori sve glasnije, možda se zanio, a možda namjerno, možda želi
djelovati sad, odmah, sad, protiv neprijatelja domovine. Razumijem ga, mi smo generacija
koja nije bila u ratu, nas je to preskočilo i to nam teško pada. Objasnili su nam to još u
školi. Muškarci smo, nismo pičke, ljubav prema domovini pokazali bismo krvlju, a ne
pisanjem pjesama. Velečasni Nikola, koji nam je predavao povijest, uvijek je govorio da i
mi trebamo svoje bitke, svoje ožiljke i spomenice. Dlake na vratu mi se kostriješe i mišići
napinju, nije baba neprijateljski tenk, ali negdje se mora početi.

Ipak, glasić u glavi mi govori da radno mjesto u radno vrijeme nije pravo mjesto i
vrijeme. Tako bih narušio radnu etiku, a posao je od Boga, to se dobro zna. Zato ne
jurišam, samo odgovaram Marku i to tiše, da ga smirim:
– Stvarno nema.
– E pa nema, da. I što ćemo sad? – stišao se i on, stisnutih zjenica i šaka.
– Nešto bismo morali.
– Večeras akcija? – predlaže on i ja već drhtim, od debelih potplata do ovih pet
milimetara kose na glavi, akcija! Kimam i fragmenti plana se sami slažu. Predlažem:
– Živi na prvom katu. Porazbijamo joj stakla i bacamo zapaljeno govno na balkon?
Marko me lupi po ramenu:
– Prodano, stari. Neka zna da je nepoželjna.

***
Te večeri, Marko i ja hodamo Srdočima. Nad glavama nam zuje dostavni dronovi,
takvima pilotira moja Katarina, smjena joj uskoro završava i pitam se dal' nas sad gleda s
neke kamere. Rekla je da, kad je vrijeme povoljno i ako leti dovoljno visoko, kamerom
može uhvatiti i talijanske ratne brodove na morskoj granici. Preko iLensa šaljem poljubac
na njen virtualni profil. Baš me briga što je javno, nek' svi vide da je moja. Poslije ću ići do
nje, nakon ovakvih akcija sam uvijek napaljen i jebem je brutalno, životinjski. Već se
veselim. Večer je sparna, prava ljetna i stari asfalt mrvi nam se pod čizmama. Da, vruće
je, ali vojnik nosi čizme i ljeti i zimi, a ovo je akcija, nije zajebancija. Ovo je za
domovinu!

Obilazimo ruševine, zapadni dio grada dosta je stradao u ratu.

Kad gledam te razvaljene stambene blokove, izbrisane ulice i kuće usred kojih rastu
lovor i kupina, pobjesnim i poželim da sam se rodio ranije pa da se borim rame uz rame sa
starim, da i ja pomognem osloboditi Hrvatsku iz te tamnice naroda, kako su je zvali. Uvijek
si nekako mislim, možda ne bi poginuo da sam ja pazio na njega. Ha, možda ni stara onda
ne bi skrenula pameću i nestala, jebi ga.
 Ulica u koju idemo sada ima dobar pogled jer zgrada južno više nema. Ovdje su
stanari nekad gledali preko ceste u zid, a sad u daljini vide zlatne krovove biskupskih dvora
na Martinkovcu i preko njih more. Porastao im je standard i vrijednost nekretnina. Oni su,
zapravo, ratni profiteri. U toj ulici je i naš cilj: stan Ane Mirković.

Stojimo pred zgradom, u sjeni nekog stabla koje miriše na smolu. Mi mirišemo na
sintetičku žlahtinu, popili smo litru. Ako je vino bilo dobro za Isusa i apostole, neće ni
nama škoditi. Na dlanu odvagujem kamen i gledam u njene prozore.
– Sranje – kaže Marko – prozori su otvoreni. Glupo je.
Slažem se i puštam kamen da mi ispadne. Nije to – to. Nije taj efekt kad nekom
probiješ bedeme od stakla i provališ kamenom u intimu, uz prasak, na silu, kao da si mu
silovao kuću.
– Al' možemo se israt' u vrećicu, zapalit i bacit joj u sobu. A?
Nije ni to loš prijedlog, ali kao da nešto fali. Pored nas prolazi mačka. Vrlo je
pitoma, trlja mi se uz nogu. Kućna životinja, ima ogrlicu.
– 'Ej... Jel' ti poznata? – pitam Marka. Obojica otvaramo Mirkovićkin profil i
pregledavamo slike mačaka. Mogla bi biti, vrlo bi lako mogla biti.

Plan je dogovoren u sekundi, zvuči kao spektakl. Uključujem snimanje na iLensu, ovo
ide na mrežu uživo, da svi vide kako prolaze neprijatelji Hrvatske!
Skidam majicu, omatam ruku i hvatam mačku za vrat. Otima se, pokušava gristi,
grepsti, ali ja se ne dam. Adrenalin raste, srce mi lupa. Marko vadi tekućinu za upaljač i
natapa joj krzno.
– Brzo, brzo... – šapćem mu, iz njegove šake čuje se škljocanje, frcaju iskre.

Kaos eksplodira u trenutku.

U rukama mi je vrišteća, koprcajuća buktinja, kandže, zubi i plamenovi. Bacam je

najjače što mogu, vidim kako ulijeće kroz prozor i trčim za Markom koji je već odmakao. Iz
stana se čuje jauk i zapomaganje, a ja u sprintu shvaćam da gori majica omotana oko moje
šake i pokušavam je zbaciti. Zastajem, vrtim se i mlataram plamtećom rukom. Krpa mi
pada pod noge, a ja, gol do pojasa, znojan i obasjan vatrom, oko vrata Isus, bacam pogled
na naše djelo. U stanu plamte zavjese, čuje se lom, zapaljena mačka izbezumljeno skače,
odbija se od zidova, ruši tapiserije, goblene, vaze i projektore, starica viče u šoku, zove
upomoć. Plamen se širi na kauč, fotelju, tepih... Slike iz Pakla. Pakao te ionako čeka,
babo!
Srce mi lupa, u ušima šumi, zuji...

Zuji sve glasnije.

Redarstveni dronovi su mi nad glavom, na trupovima im svijetle reklame sponzora,

Hrvatske lutrije i Narodnog piva. Njihovi zvučnici grme naređenja. Očitavaju moj kod,
spajaju mi se na profil, administratori preuzimaju kontrolu. Pokušavam potrčati, ali
dostiže me novi zvuk, potresa mi utrobu i magli vid. Padam četveronoške i povraćam,
prosipam kiselinu po ulici, a zvuk traje i traje, kida mi bubnjiće, sve dok ruke ne dođu po
mene i odvedu me.

***
Kaos ne prestaje, samo gubi na dinamici i specijalnim efektima. Moje lice krivi se
preko uglačanog limenog stola, skrivam ga iza znojnih otisaka dlanova. Čujem djedov glas
kako se probija kroz hodnik, viče. On je heroj iz pretprošlog rata, prijeti. Ima skriven
kalašnjikov i spleo je krunicu od ručnih bombi, nek' se ostave njegovog unuka jer će im
jebat' kosti u grobovima.

Policijskog inspektora s druge strane stola to, čini se, ne dira previše. Oči mu hladno
sjaje, njegova optika ih boji srebrno. Moj iLens i zlatni lanac su oduzeli, majica je
izgorjela uz nekoliko opekotina, klimu su pojačali samo zato da mi bude hladno. Naježen
sam i bradavice mi strše k'o zadnjoj kurvi. Neugodno mi je.

On se češka po pažljivo oblikovanoj bradici. Ne vide se sijede, ne štede se ni kreme

protiv bora, možda i plastika. Uzoran građanin i potrošač, uredno ispeglane policijske
uniforme kojoj prsa krasi logo Sportske kladionica Sveti Duh.

Njega ne zanima što moj djed galami u hodniku.

Donekle ga zanima tko je to sve sudjelovao u podmetanju požara zapaljenom

mačkom, vrlo malo ga zanima zašto smo to učinili. Na moje objašnjenje da smo mislili kako
je u pitanju Srpkinja, rekao je:
– Idioti jedni. Pa jel' bi mi pustili da Srpkinja ima onakav stan?
Ono što ga, čini se, najviše zanima jest moj odgoj.
 Kad mu kažem da sam živio s djedom...
– Jel' ovim vani?
– Da, s njim.
...smije se. Pita me kako to, gdje mi je mater? Kažem, pukla u glavu i odlutala dok
sam bio mali. A jesu li dolazili ljudi i pitali za nju? Nisu. A za oca? Ne. Jesam li siguran?
Jesam. Što ja mislim o ocu? Moj tata je jebeni ratni heroj koji je poginuo braneći slobodu
Hrvatske od zločinaca iz Europske unije! Što mislim o njemu? Mislim da mu treba spomenik
podići, eto to mislim. Policajac se smješka, kaže, ma nemoj.
Ja ga gledam i nije mi tako daleko, mogao bih mu rukama do glave...
Vrata se otvaraju, sad se još bolje čuje kako djed krešti psovke, ulazi visoki izbrijani
tip. Prilazi inspektoru, spušta na stol omotnicu i kaže:
– Isključen ti je komunikator.
Ovaj ga samo gleda, podignute obrve. Visoki uzdahne i sagne mu se do uha. Adamova
jabučica putuje gore – dolje dok mu šapće, a inspektorove oči šire se u čuđenju. Visoki
izlazi, a inspektor se smije:
– Kakve vi, mamlazi, imate sreće. Posrale su vas olakotne okolnosti!
– Kakve okolnosti?
– Gađali ste krivo, a pogodili pravo. Baba nije Srpkinja, tu ste se sjebali, ali su joj
dečki u stanu našli fotografiju pape Franje... Eto.

Hvata i mene smijeh. Papa Franjo! Vatikanski četnik, izdajnik i komunjara zbog kojeg
se Rimokatolička Crkva okrenula od Boga i tradicionalnih vrijednosti pa se Hrvatska Crkva
morala odcijepiti. Baba je vatikanski agent, pička li joj materina, trebali smo joj onu
zapaljenu mačku niz grlo stjerati!

– Da. A našli su joj i neke knjige... Chomsky, Klein, Vrbnjak i drugo

antikonzumerističko smeće. Tako da će gospođa Mirković iz bolnice ravno u... Adekvatnu
ustanovu. A vas dvojica dobit ćete nešto uvjetno zbog igranja s vatrom i Bog vas veselio –
gura omotnicu prema meni i dodaje:
– Tu ti je optika. Činiš se kao dobar dečko, ali držat ćemo te na oku, pazi što radiš!

Vani je jutro, proveli smo noć u stanici. Izlazimo, djed i ja. On vidno uznemireniji od
mene, ja zagrnut u neku preveliku košulju koju su mi dali u stanici da ne idem onakav gol
okolo. Otkud ta košulja, nemam pojma. Možda su skinuli s nekog leša, pada mi na pamet i
nervozno se smješkam. Uvijek kad sam napet padaju mi takve glupe misli na pamet, a sad
sam itekako napet. Naime, zlatni lanac mi, rekli su, ne mogu vratiti, jer da je dokazni
materijal i da mi je bolje držati jezik za zubima. Grizem se zbog toga, dok čekamo taksi.
Marko je već otišao, nismo ga sreli pa stavljam iLens u oko i spajam se na mrežu, da vidim
je li ostavio kakvu poruku.

Na mreži je lavina, a ja sam bacio prvu grudu.

Policija je uklonila moju snimku, ali netko je već uspio napraviti kopiju pa kopiju
kopije i još tisuću. Čvorišta imaju i druge snimke, iz optika susjeda, svjedoka, nadzornih
kamera, dronova u slučajnom preletu. Blješte naslovi:
"Vatikanska peta kolona otkrivena u Rijeci – masonerija na djelu?", "Hrabri mladići
raskrinkali špijunku, koliko ih je još?", "Blagoslovi Bože hrabre Riječane","Narodno pivo
donosi priču o euročetničkoj agitatorici iz Rijeke", "Građani zločinkin stan pročistili vatrom"
i tako dalje. Potrudili su se složili i film od najboljih scena iz svih kutova, gledanja se broje
u stotinama tisuća, a komentari ispod snimke spuštaju se beskonačno:
– Bravo dečki! Riječani su pošteni, a ne pederi i franjevaci kao što neki misle!
– ta euročetnikuša to je sve franjevačko msalo HC im treba stat na kraj
– Nikad se oni neće pomirit sa slobodnom Hrvatskom, trn smo im u onom masonskom
oku...
– koji kurac plačamo policij da građani moraju sami otkrivat ovkve kurve špijunske?
– Svaka čast, samo jadna mačka.
– Bog će vam platiti dečki tako treba! Sve te vještice treba spalit!
– antikonuzmreisti i komunjare su najgre zlo i nakot sotonin...
– što ti sereš sa tom mačkom? i ti si franjevac? HRVATSKA!!!!1
– To je sve djelo srbskog lobija u europi oni oduvijek...
– srbi su uvijek bili blisko povezani s msaonima i židovima...
– Židovski kapital još uvijek drma Europom, uzalud Kinezi...
– a ne smao oni nego i smrdiljvi arapi...
– Obogati se slijedeći ovih pet jednostavnih pravila...
– Kinezi...
– Židovi...
– Srbi...
– Četnici.

U desnom kutu titra privatna poruka, javlja mi se Katarina. Srce mi raste dok je
otvaram, danas sam ipak heroj. Najprije gledam kratku propagandnu poruku o seminaru
duhovne obnove za mlade parove po posebno povoljnim cijenama, a onda mi se prikazuje
Katarinino ljutito lice:
– Koji ti je kurac? – neshvaćanje, razočarenje.
Nije mi jasno što se događa, a ona viče:
– Kako ste mogli, vi debili, kako ste mogli... – ja se čudim, oko glave mi šuma
upitnika, pokušavam shvatiti gdje je problem? Znam da Katarina ne odobrava nasilje, ali
dobro djelo je dobro djelo.
– Kako si mogao zapaliti mačku? Ono, kakav si ti čovjek?

Djed me drma za rame, ne voli kad tako zurim u nebo i gledam stvari na mreži. On je
star i ne shvaća to nikako, ali sad me trese zato što nam je stigao taksi. Prekidam
Katarininu poruku i sve skupa me izluđuje. Imao sam napornu noć, pa onda ta policija i taj
lanac i sad kad sam praktički nacionalni heroj, cura me drka zbog neke jebene mačke?
Jasno je meni da ona voli životinje i sve to, ali ipak, zar nije to što sam napravio vrijedilo
jedne mačke? Morat ću ozbiljno porazgovarati s njom, previše si ta mala dopušta. Treba to
na red staviti prije nego što je oženim.

Odlazimo taksijem. Meni je u glavi zbrka, sto puta otvaram i zatvaram mrežu, nije
sad trenutak, pokušavam se kontrolirati, ali kipim. Sjedimo nasuprot, djed je crven u licu i
kosa mu je raščupana. Bučno diše, ne gleda me. Prsti mu drhte. To je zbog mene, policije i
svega. Bijesan je.
I ja sam bijesan, zbog lanca na kojeg još plaćam kredit, zbog Katarine, ali najviše
zbog nečeg drugog što me grize čitavo vrijeme. Znam da se svi razgovori u javnim vozilima
snimaju, ali nije me briga:
– Zašto se onaj pandur smješkao mom starom?
Šuti.
– Zašto?
Uzima zrak i maše rukom kao da će me poslati u pičku materinu, ali ne kaže ništa.
– Koji kurac se onaj smijao mom starom? Moj stari je heroj, umro je za Hrvatsku!
I dalje me ne gleda.
– Što je, zašto sad šutiš koji kurac? Govori! Jel' moj tata poginuo za Hrvatsku ili nije!?
Djed gleda u stranu, u zgrade koje prolaze i bandere. Ne želi biti ovdje. Ne želim ni
ja, ali tu sam i što ću sad? Grabim ga za koljeno,
– Govori!
On se trza i gleda me ljuto, obojica bijesni psi, sami u vozilu od tri kvadrata. Na tren
mislim da će ga prije srce nego što mi odgovori, ali ipak pomiče znojne usnice:
 – Poginuo je, da. U ratu.
Uzalud čekam nastavak. Rukom mi daje znak da čekam i opet gledamo kroz prozor.
Pored nas klize bespilotna vozila, preko lima im klize reklame. Gledam kako na jednom
prolazi reklama za novi trgovački centar, a ista reklama upravo ide u našem vozilu i na
mom iLensu. Malo dječje praznovjerje, kad vidiš odjednom tri iste reklame, uhvatiš se za
dugme, za sreću. To je zabranjeno, ali mnogi to rade i kad odrastu. Ja se kontroliram, iako
osjećam da kaos još nije gotov i da će mi sreća još trebati.

Stižemo pred djedovu zgradu i ulazimo u stan. Bolje sam se osjećao dok su me onako
sjebanog vodili u stanicu. Sa zidova me gledaju sve redom heroji, veterani iz djedove
jedinice s kojom je branio Vukovar. Ovo je skroman, ali ponosan stan, trideset i šest
kvadrata, stol, dvije stolice, sok od jabuke, jebem ti sok od jabuke, daj kratke. Boca loze,
djed toči u dvije čašice.
– Ja sam krvario za Hrvatsku, znaš...
– Znam, ja...
– Šuti sad! – djed ustaje, naginje se preko stola i prijeti prstom kao bajunetom: –
Jebemumater, mogao sam sto puta poginut i nije mi bilo žao! Rek'o sam sebi, ako umrem,
znam zašto sam umro, e! I nema tu! A tvoj tata mi je bio sin jedini, ne znaš ti što to znači,
u pičku materinu, jedinac! Jedinac! – zjenice mu plutaju, uvjeravam se da je to od rakije,
a znam da nije. Bajuneta vijori dok mi preko nišana dobacuje:
– Kad su tvog tatu ubili... Ma! Je, Ivane, on je umro za Hrvatsku! Samo ne za ovu
Hrvatsku! U njegovoj Hrvatskoj balavci nisu palili kuće ženama, majmune glupi! – šamar mi
sjeda na obraz, ostavlja trag na koži. Otvaram usta u nevjerici, ne mogu shvatiti što se
upravo dogodilo, zijevam kao preparirana riba.
Kad smo mi ratovali, a ratovali smo da budemo zemlja slobodnih ljudi, gledali smo u
tu Europu, pička li joj materina... I htjeli smo tamo! Svi smo gledali u Europu k'o u Krista
Spasitelja! I kad je opet počeo rat, još jedan rat, jer jebeš Hrvata koji nije prob'o rata, kad
nam nisu dali da iz te Europe izađemo, jel' meni bilo čudno što moj sin i njegova žena
gledaju preko?
Sad i ja ustajem, ne znam ni sam zašto, nemam plan, ali ne mogu to slušati sjedeći:
– Ma što koji kurac...
– TIŠINA, JEBEM LI TE BALAVA! Moj sin je poginuo negdje oko Pasjaka, ni grob nema
da njemu plačem! A zašto? Ja ću ti reć' zašto, nisam ti nikad prije rekao, jer se to u
Hrvatskoj ne smije reć'! Za to smo se borili, za državu u kojoj ne smiješ ni mislit' a kamoli
reć' nešto! Bježao je preko, bježao je van...
– Ne!
 – ...jer ovo više nije bila njegova domovina,
– Sereš! To nije istina!
– ...njegova Hrvatska je bila u srcu, a srce je htjelo van. Jel' ti sad jasno?
– Koji mi kurac pričaš te izmišljotine!? To ni...
– To je istina! A što ti se s materom dogodilo, to ni dan danas ne znam, možda su i
nju ubili!
– Lažeš! Moj otac je bio heroj, a ne izdajnik! On nikad...
– I je! Sigurno da je bio heroj! Heroj je bit pošten čovjek, a ne palikuća i razbojnik,
pička li ti materina, da ti pička materina... – pada još jedan šamar, ali ja nisam tu, ne
osjetim ga, ja sam negdje u šumi, gdje se puca, gdje moj tata juriša, ima pušku, bori se za
Hrvatsku. I moj djed se bori za Hrvatsku, za ovu Hrvatsku, jedinu koju ja znam, ne neku
drugu Hrvatsku u nečijem srcu, to ne poznajem, o tome nisu govorili ni u školi ni u crkvi.
Samo o srcu Kristovom, a Isus ne voli komunjare, Srbe, antikonzumeriste, homoseksualce,
ateiste, Isus voli samo nas, normalne! Hrvate! Ostale treba čizmom, kamenom i plamenom!
Moj djed je tamo, bori se na mojoj strani, a ovaj uplakani starac koji me šamara opet i
opet, koji se trese, sav slab i nikakav, jeca tu i crveni se, ja ne znam tko je to. Od udarca
mi iLens ispada iz oka i kotrlja se po podu, to me trgne. Guram djeda od sebe, on udara o
stol, grabi jednom rukom moju preveliku košulju, drugom rukom bocu. Ja ga i dalje guram,
prevrće se stol, djed pada, ali ne pušta me. Grabim rukama, tražim oslonac, a on
zamahuje bocom.

Prasak, bol, mutna slika, sumrak. Sekunde negdje nestaju.

Na leđima sam, pokrivam krvavo lice rukama, a djed kleči kraj mene i šamara me.
Čitavo vrijeme plače kao malo dijete. Dahće sa svakim šamarom:
– Ni.. sam... nisam... se... za... to... borio...
Vid mi se ponovo bistri, grabim starca, rušim ga na pod i udaram šakom u lice. I opet.
I opet.
Udaram ga jer se branim.
Udaram ga jer branim svog oca.
Udaram ga za Hrvatsku.
Svog djeda, veterana, heroja, hrvatskog viteza, gazim, lomim, dok se ne prestane
micati. Udaram ga šakama i čizmama, bacam na njega stolicu, uokvirenu sliku tko zna koga
i Tuđmanovu bistu s police. Ostavljam ga u lokvi krvi, onda razvaljujem nogom vrata. Nije
ih dovoljno otvoriti, osjećam se zarobljen i trebam probiti svoj put van, do slobode, tako
da se više ne da zatvoriti.
 Izlazim. Čujem zujanje dronova, netko je javio policiji i samo što nisu došli. Pa što,
nek me vode! Pobjeći ionako ne mogu, a i zašto bih? Kukavice bježe, a ja nisam kukavica,
nitko u mojoj obitelji nije nikad bio kukavica, nitko nije bježao! Sunce mi blješti u oči i ne
vidim dobro. Brišem lice rukavom, krvav je. Dobio sam svoje bitke i svoje ožiljke, dobio
sam ih braneći domovinu. Jer ja sam takav, takvi su moji geni. Ja sam heroj, moj otac je
heroj, moj djed je heroj, moja zemlja Hrvatska je herojska zemlja i zatrt ću svakoga tko
kaže drugačije!