Globalni međunarodni i geopolitički odnosi u novom svjetskom poretku

PETAR KUREČIĆ*
Sažetak
Globalne odnose proučavaju i geopolitika i međunarodni odnosi. Svaka disciplina proučava
ih sa svog aspekta, koristeći svoj framework i izvlačeći zaključke kroz znanstveni pristup
proučavanju problematike. Geopolitički odnosi u svijetu ostaju u znaku sukoba interesa koji
definiraju geopolitiku. Borba interesa danas se vodi drugim sredstvima. Svako proučavanje
globalnih odnosa mora proučavati centre moći i njihove odnose. Suvremeni centri moći
prvog reda važnosti u svijetu su SAD, Kina, Rusija i Europska unija. U centre moći drugog
reda važnosti spadaju Indija i Japan. Najvažniji centar moći uopće su SAD, koje
najznačajnije utječu na novi svjetski poredak. Odnosi SAD-a i drugih važnih aktera
svjetskog poretka, te međusobni odnosi ostalih centara moći, temeljni su čimbenici koji
utječu na suvremene međunarodne i geopolitičke odnose. Američka globalna politika, te
odnosi SAD-a i «ostalih koji nešto znače», ostat će glavni čimbenik definiranja svjetskog
poretka u sljedećih nekoliko desetljeća. Manje vjerojatno je moguće globalno povezivanje
najvažnijih aktera protiv unipolarizma. Globalne međunarodne i geopolitičke odnose u
slučaju ponovne uspostave neke vrste multipolarizma najviše će oblikovati međusobni
odnosi suvremenih najvažnijih centara moći u svijetu, te centara moći drugog reda važnosti.
SAD i Kina predstavljaju centre moći u uzletu, dok su Rusija i Japan na «izmaku svojih
snaga», te im važnost polako opada. Europska unija i Indija mogle bi krenuti u oba smjera,
ovisno o stupnju jedinstva i razvoja koji će u budućnosti ostvarivati.
Ključne riječi: globalni međunarodni odnosi, globalni geopolitički odnosi, centri moći,
novi svjetski poredak, Sjedinjene Američke Države, unipolarizam, multipolarizam.

Uvod
Suvremenicima autora članka pruža se dobra prilika za saznavanje novih spoznaja, jer
žive u doba značajnih promjena u svijetu. Ono što nam omogućava poznavanje i mogućnost
analize globalnih međunarodnih i geopolitičkih odnosa, može se usporediti sa strategijama i
igrama vojskovođa koji su kroz povijest pokušavali pobijediti protivnike. Znanstvenici, koji
bi trebali biti nepristrani promatrači i istraživači, često se ne mogu suzdržati od unosa
vlastitih opredjeljenja ili interesa u analize, pa im manjka objektivnosti. Razlog je možda u
važnosti područja istraživanja kojim se bave geopolitičari i istraživači međunarodnih odnosa,
jer se kroz aktivnosti koje oni trebaju istraživati direktno odlučuje o sudbini svijeta.

*
Mr. sc. Petar Kurečić je diplomirani politolog i profesor geografije.
Geopolitika i međunarodni odnosi istraživanju globalnih odnosa pristupaju sa vlastitog
stajališta, sukladno frameworku i potrebama istraživanja koje moraju zadovoljiti.
Istraživanje globalnih odnosa nužno mora dotaknuti pitanje svjetskog poretka kao
stanja međunarodnog sustava u nekom povijesnom razdoblju. Poredak u svijetu danas
presudno će utjecati na poredak u svijetu sutra. Stoga je bitno istražiti ga i vidjeti što je u
njemu dobro, što loše, te koje su mu tendencije razvoja. Suvremeni poredak obilježen je
globalizacijom, unipolarizmom, prestrojavanjima globalnih aktera svjetskog poretka,
pokušajima uspostave globalne vladavine i univerzalnih konvencija. Odnose u suvremenom
svjetskom poretku možemo pratiti kroz uloge pojedinih važnih aktera poretka (najsnažnije i
najveće države svijeta, glavni svjetski centri moći) i njihove međusobne odnose. U radu je
primijenjen pristup koji istražuje osnovne značajke međunarodnog položaja, nacionalnih
interesa i vanjskopolitičkih orijentacija najvažnijih svjetskih centara moći (SAD, Kina,
Rusija, Europska unija) i njihove međusobne odnose, te odnose s važnijim regijama ili
državama svijeta koje su značajne za ukupnost vanjske politike svjetskih centara moći. Dan
je i kraći osvrt na značajke centara moći drugog reda važnosti (Indija i Japan).
Razdvajanje dijelova svijeta na pojedine centre moći i regije ne znači da ne postoji
povezanost u jedinstveni globalni geopolitički sustav. Radi se samo o naglašavanju razlika
između svojevrsnih jezgara i periferije svjetske moći. Prije analize globalnih međunarodnih i
geopolitičkih odnosa dan je osvrt na sličnosti i razlike geopolitike i međunarodnih odnosa u
proučavanju globalnih odnosa i svjetskog poretka.

Geopolitika i međunarodni odnosi u proučavanju globalnih odnosa

Geopolitika, kao znanstvena disciplina na kontaktu političke i geografske znanosti,
bavi se trajnijim odnosima moći u prostoru, te u obzir uvijek uzima prostornu komponentu.
Bavi se dugoročnim političkim opredjeljenjima država koja proizlaze iz njihovih nacionalnih,
a ne samo političkih interesa. Ukratko, objekt istraživanja geopolitike su odnosi između
prostora koji je uglavnom teritorijaliziran, stanovništva čiji se broj povećava i političke
organizacije kojom stanovništvo prostor organizira u teritorij. Geopolitika globalne odnose
naziva globalnim geopolitičkim odnosima, a poredak u svijetu istražuje kao geopolitički
poredak u globalnom geopolitičkom sustavu. Geopolitički poredak sastoji se od prostora
(osnova u kojoj postoji geopolitički sustav), geopolitičkih struktura (aktera geopolitičkog
poretka) i geopolitičkih procesa, te njihovih međuodnosa, koji čine nadgradnju i
uspostavljaju nove strukture, procese i međuodnose. Geopolitički poredak dinamična je
kategorija, koja se neprekidno mijenja s promjenama struktura i procesa.
Međunarodni odnosi proučavaju globalne odnose kao globalne međunarodne odnose.
Poredak međunarodni odnosi nazivaju svjetskim poretkom, koji možemo označiti kao stanje
međunarodnih odnosa u međunarodnom sustavu. Međunarodni odnosi geografski kontekst
uzimaju kao dodatni moment u istraživanju međunarodnih odnosa i svjetskog poretka.
Međunarodni odnosi više pažnje poklanjaju kratkoročnim i srednjoročnim mogućnostima
razvoja odnosa u međunarodnom sustavu, naglašavajući političke odluke i opredjeljenja
važnijih ličnosti koje djeluju u političkim elitama država. Međunarodni odnosi bave se i
analizom faktora i subjekata međunarodnih odnosa, te njihovim međusobnim odnosima.
Međunarodni odnosi istražuju povezanost subjekata međunarodnih odnosa,
uvjetovanost međunarodnih zbivanja i procese koji postaju sastavni i relativno stalni dio
ponašanja takvih aktera na međunarodnom planu. Zadatak im je u dinamici svjetskih kretanja
pronaći one osnovne kategorije, zakonitosti i tendencije koje određuju taj razvoj i odrediti
osnovne činioce uz čiju pomoć se taj razvoj ostvaruje. Znanstveni pristup međunarodnim
odnosima zahtijeva istraživanje izrazito teorijskih pojmova i njihovih uzajamnih odnosa, a od
istraživača da te pojmove zna upotrijebiti u objašnjavanju golemog broja konkretnih
događaja. Međunarodni odnosi ne mogu se svesti na opis i gomilanje činjenica, niti su oni
podobni za apstraktne analize u kojim nema činjenica ni podataka. 1 U priličnom broju
slučajeva osnovna problematika geopolitike i međunarodnih odnosa može biti vrlo bliska.
Razlika se više očituje u pristupu. Geopolitika iz određene problematike izvlači momente i
zaključke bitne za geopolitičko promišljanje i istraživanje, a međunarodni odnosi izvlače ono
bitno za istraživanje problematike međunarodnih odnosa.

SAD – najvažniji centar svjetske moći

Sjedinjene Američke Države ili skraćeno SAD, najvažniji su centar moći suvremenog
svijeta. SAD su najvažniji akter suvremenog svjetskog geopolitičkog poretka, a njihova
vodeća uloga proizlazi iz iznimno velike koncentracije moći prisutne pod jedinstvenim
centrom upravljanja. SAD su svjetski lider u svim aspektima nacionalne moći. SAD danas
imaju najveću vojnu, političku, ekonomsku i kulturnu moć u svijetu. 2 Suvremeni poredak,
1
Vidi: Vukadinović, R. (1998.), Međunarodni politički odnosi, Barbat, Zagreb, str. 11, 19-20
2
Za pobliže upoznavanje s američkom moći i značajkama suvremenog položaja SAD-a u svijetu vidi:
Kissinger, H. (2001.), Does America Need a Foreign Policy?, Simon & Schuster, New York, poglavlje: America
at the Apex: Empire or Leader?
koji još nije dovoljno određena kategorija da bismo jednoznačno mogli zaključivati što on
jest i što će biti, snažno je obilježen utjecajem i ulogom SAD-a u globalnim odnosima, te
samim time u novom svjetskom poretku. Dio autora stanje geopolitičkih odnosa u svijetu
smatra nastavkom američke hegemonije, koja je u uzletu od mandata predsjednika Reagana.
Druga grupa autora smatra da se radi o prijelazu u novi ciklus hegemonije u kojem će
ponovno dominirati SAD. Treća skupina autora (Agnew, Corbridge3 itd.) predviđa nastanak
nove hegemonije bez hegemona, u kojoj će vladati hegemonija pravila. SAD su država koja
je uspjela najviše povezati sve aspekte moći i okupiti najveći kvantum moći u povijesti
svijeta (hegemonija nove vrste, globalna hegemonija, Brzezinski4). Američka hegemonija na
svim poljima međunarodnih i geopolitičkih odnosa čini najvažniju odrednicu suvremenog
svjetskog poretka, posebno kad govorimo o strukturama poretka i njihovim međusobnim
odnosima moći. Odnosi moći i mogućnosti djelovanja najsnažnijih struktura presudno
određuju svjetski poredak. Istraživanja suvremenog svjetskog poretka moraju istraživati
ulogu SAD-a, koje geopolitika smatra najsnažnijom geopolitičkom strukturom suvremenog
geopolitičkog poretka, a međunarodni odnosi najvažnijim subjektom međunarodnih odnosa u
novom svjetskom poretku. Unipolarno vodstvo SAD-a u svijetu i odnosi s važnim
geopolitičkim strukturama (države Kina, Rusija, Indija, Japan, te političko-gospodarski blok
Europska unija sa stožernim državama Njemačkom i Francuskom), čini glavnu odrednicu
suvremenog globalnog geopolitičkog poretka.
Nakon raspada hladnoratovskog poretka, otvorena je mogućnost za nastanak novog
svjetskog poretka, koji danas još uvijek prolazi kroz etapu sazrijevanja, obilježenu brojnim
turbulencijama i promjenama koje utječu na sadašnjost i budućnost poretka. Etapa u kojoj je
prisutna promjenjivost međunarodnog i geopolitičkog položaja, vanjskopolitičkih orijentacija
te gospodarskih i sigurnosnih politika pojedinih država, koje još uvijek čine najznačajnije
subjekte svjetskog poretka i čije postojanje definira međunarodni sustav.
Prijelazom u razdoblje kad međunarodni odnosi prolaze svoju redefiniciju, otvoren je
prostor za nove razvoje u međunarodnim odnosima i nova promišljanja o tome kakvi bi
trebali biti suvremeni međunarodni odnosi. SAD, kao vodeća svjetska sila i država
zadovoljna svojim položajem u svijetu, zalaže se za očuvanje trenutnog poretka i smatra da
je: «suvremeni svjetski poredak već uspostavljen i da novi model međunarodnih odnosa

Nye, J. S. (2002.), The Paradox of American Power, Oxford University Press, New York, poglavlje: The
American Colossus
3
Agnew, J., Corbridge, S. (1995.), Mastering Space, Routledge, London
4
Brzezinski, Z. (1999.), Velika šahovska ploča, HUMS i Interland, Varaždin, str. 1-25
može biti uspostavljen samo u okviru postojeće strukture rasporeda sila». 5 Stoga danas nije
moguće stvoriti poredak po formuli jedna supersila i četiri velike sile. Danas postoji jedna
supersila koja će predvoditi svjetski poredak bar još jednu generaciju. U ovakvoj situaciji
pitanje je da li postoji multipolarnost. Ako postoji, onda je shvaćanje multipolarnosti nešto
drugačije od tradicionalnog shvaćanja. Ovakva multipolarnost bi značila da postoji središnji
snažan pol kojeg čine SAD, a ostali polovi koje čine četiri velike sile – Kina, Rusija, Japan i
Europska unija, nisu u stanju biti lideri ili ispunjavati funkcije koje može ispunjavati središnji
pol.6 Ovakav multipolarizam, kao revizionističko shvaćanje široko prihvaćenog tumačenja
multipolarizma, postavlja pred istraživače pitanje da li je to multipolarizam ili prikriveni
unipolarizam. Novo shvaćanje multipolarizma naizgled podsjeća na pentagonalizam Henryja
Kissingera, koji je 70-ih godina 20. stoljeća kao najbolju formulu za odnose na vrhuncu
svjetske moći dao viziju odnosa između najznačajnijih globalnih aktera kao pentagona
svjetske moći u kojem bi ključne uloge imali SAD, bivši SSSR, Japan, Europa i Kina.
Kissinger, kao velikan znanosti o međunarodnim odnosima, ipak nije mogao znati, iako je
možda naslućivao, da će SAD dvadesetak godina nakon njegovih predviđanja ostvarivati
globalnu hegemoniju i imati sposobnost nametanja političke volje, ekonomskih zakonitosti i
vojne nadmoći gotovo cijelom svijetu. Ovo su postulati svakog unipolarizma, pa i američkog,
snažno prisutnog u novom svjetskom poretku. Proučavanje dijelova pentagona i njihovih
odnosa treba provesti kroz istraživanje njihove ukupne nacionalne moći, položaja u
globalnim geopolitičkim odnosima, položaju u međunarodnom sustavu, karakteru odnosa s
ostalim akterima svjetskog poretka. O značajkama svakog dijela pentagona ovise sadašnji i
budući odnosi među njima. Ovi odnosi će najznačajnije utjecati na budućnost svjetskog
poretka. Suvremeni poredak poznaje samo četiri najvažnija svjetska centra moći, jer je Japan
ipak iza ovih centara moći, u društvu s Indijom. Uloga SAD-a kao daleko najvažnijeg centra
moći nezamjenjiva je, jer su SAD jedine sposobne predvoditi uređenje odnosa u novom
svjetskom poretku. Danas je vodeća pozicija SAD-a u svijetu mnogo izraženija nego za
hladnog rata, jer je nestala druga supersila SSSR, a moć SAD-a ostala je okupljena i
nedirnuta. SAD danas ima mogućnost globalne projekcije vojne moći, najveću ekonomsku
moć i najveći udio u znanstveno-tehnološkoj revoluciji. Svoje vrijednosti i stavove SAD
projiciraju kroz globalni prostor, s mogućnošću, silinom i brzinom dosad najjačom u
povijesti. SAD imaju najveći hard i soft power u svijetu. Najeksplicitniji primjer moći SAD-
a su vojne intervencije, koje je SAD provodio i provodi samostalno ili sa saveznicima. Vojne
5
Vidi: Vukadinović, R. (1998.), Izazovi novom svjetskom poretku, Politička misao, vol. XXXV, br. 2, str. 79-93
6
Isto
intervencije u povijesti bile su uglavnom uzrokovane događajima koje su SAD doživljavale
kao prijetnju sebi, ponajviše jer se percepcija većine događaja u SAD-u zbivala kroz prizmu
realpolitike i geopolitičkih promišljanja (npr. Kennan, Kissinger).
SAD će pokušati zadržati vodeću poziciju u svijetu (što bi učinila bilo koja država da
ima priliku biti vodeća u svijetu). Novi svjetski poredak definirat će dominacija i hegemonija
jedine globalne sile koja će učiniti sve što je u njenoj moći da zadrži vodeći položaj. Pokušat
će omesti sve buduće potencijalne suparnike da povećaju svoju moć i unaprijede položaj u
međunarodnom sustavu, jer bi mogli postati ozbiljni izazivači, posebno ako se ujedine u
svojim nastojanjima. Neorealistička perspektiva, koja se pretežno bavi istraživanjem sustava
država i njegovih zakonitosti i značajki, suvremeno stanje međunarodnih odnosa označila bi
kao izrazitu dominaciju jednog pola, SAD-a. Dominacija jednog pola je kroz povijest obično
dovodila do nastanka ad hoc savezništava ili grupa država ili ljudi (terorizam, kao zločinačka
aktivnost) koje su željele radikalno mijenjati postojeći poredak.
Odnose SAD-a i ostalih centara moći u svijetu treba istraživati kao odnose jačeg i
slabijeg (jer je to jednostavno tako), u kojima prevladavaju i kooperacija i kompeticija.
Brzezinski se u svojoj knjizi Velika šahovska ploča i njeni geostrateški imperativi ograničio
na analizu odnosa SAD-a prema dijelovima Euroazije, kao prostora ključnog za ostvarivanje
svjetske moći. SAD sve više ostvaruje prevlast u Euroaziji, no nije mu potrebna potpuna
kontrola Euroazije. Dovoljno je kontrolirati ključne dijelove i svugdje ostvarivati geopolitički
utjecaj i prisutnost. Neke ideje containment codea Georgea Kennana nikad nisu izgubile
vrijednost, npr. prisutnost na ključnim lokacijama, zadržavanje (terorizma, a ne komunizma),
te ostvarivanje kontrole nad strateški važnim prostorima Bliskog istoka i središnje Azije. 7
Suvremeni utjecaj SAD-a na globalnom planu ostvaruje se uglavnom kroz ekonomska
sredstva, tehnološku nadmoć i kulturni utjecaj (soft power). Politički pritisak primjenjuje se
kad ova sredstva nisu dovoljna, a vojna sila dolazi do izražaja samo kad su iscrpljene sve
opcije, ili kad treba pokazati da se odlučnost predsjednika i položaj SAD-a ne smiju dovoditi
u pitanje. Politika SAD-a nakon hladnog rata doživjela je transformaciju, obilježile su je
geoekonomsko natjecanje na globaliziranom svjetskom tržištu i humanitarne intervencije
predsjednika Clintona. Nije bilo vojnih intervencija vođenih geopolitičkim razlozima.
Američku globalnu politiku u novom svjetskom poretku možemo istraživati kroz
pristup koji naglasak daje glavnom kreatoru američke vanjske politike – po Ustavu SAD-a to

7
O odnosima SAD-a i ostalih dijelova Euroazije i promišljanjima Z. Brzezinskog vidi: Brzezinski, Z. (1999.),
Velika šahovska ploča, HUMS i Interland, Varaždin
Ovdje je naglasak na globalnoj američkoj politici koja snažno određuje geopolitičke kodove ostalih država.
je američki predsjednik, u kojem treba biti prisutan glas američkog naroda kroz legitimitet
izravno dobiven od američkih građana. U novom svjetskom poretku, nakon posljednje
geopolitičke tranzicije SAD je imao tri predsjednika. George Bush je uveo SAD u novi
svjetski poredak i prvi počeo upotrebljavati tu čuvenu sintagmu. Mandat George Busha bio je
obilježen raspadom hladnoratovskog poretka, geopolitičkom tranzicijom, raspadom SSSR-a,
proliferacijom država u Euroaziji i ostankom SAD-a na čelu svijeta kao jedine supersile,
početkom većeg broja lokalnih ratova i etničkih sukoba, te vojnom intervencijom protiv
agresora Iraka koja je obilježila kraj svršetak i početak novog poretka.8
Bill Clinton je provodio bitno drugačiju vanjsku politiku od George Busha. U prve
dvije godine mandata bila je to «vanjska politika bez vanjske politike», slabo definirana i
neangažirana, jer je Clinton bio zaokupljen rješavanjem unutarnjih američkih problema, zbog
kojih je i izabran za predsjednika SAD-a. Clinton je vanjsku politiku SAD-a od geopolitike i
realpolitike usmjerio prema geoekonomskom natjecanju u uvjetima globalizacije. Clintonov
drugi mandat ostat će više zapamćen u svijetu. Obilježile su ga humanitarne intervencije i
pokušaji da se uspostave bolji odnosi s većinom najvažnijih aktera novog svjetskog poretka i
ostalim državama koje su bile spremne prihvatiti novi svjetski poredak s liderskom pozicijom
SAD-a (većina tranzicijskih država, države Latinske Amerike).9
Treći predsjednik SAD-a u novom svjetskom poretku je sadašnji predsjednik George
W. Bush. Vanjska politika Busha jr. u skladu je dugoročnim crtama vanjske politike
republikanske stranke, prilagođena suvremenom dobu i poziciji SAD-a kao globalnog lidera
u svijetu. Osnovne crte ove politike su isticanje i očuvanje liderske pozicije SAD-a u svijetu,
unipolarno djelovanje za zaštitu i osiguranje vlastitih interesa, održanje labavih koalicija što
više država koje su podrška američkoj politici prema pojedinim regijama (uspostava
regionalnih savezništava i provedba politike ravnoteže u pojedinim regijama), preuzimanje
odgovornosti za sigurnost većine globalnog prostora, jačanje sustava domovinske sigurnosti
SAD-a (osnivanje Ministarstva domovinske sigurnosti), borba protiv terorizma svim
sredstvima i na svim frontovima (kod kuće i u inozemstvu), mogućnost vojnih intervencija
protiv država koje krše pravila koja vrijede u novom svjetskom poretku (npr. države koje
protivno rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a razvijaju oružja za masovno uništenje), jačanje
i proširivanje transatlantskog sustava kolektivne sigurnosti NATO-a (potvrđeno na summitu
NATO-a u Pragu, studeni 2002.), promicanje i zaštita gospodarskih interesa SAD-a,

8
Više u: Vukadinović, R. (2001.), Amerika u novom svjetskom poretku, Međunarodne studije, vol. I, br. 2-3, str.
5-20
9
Više u: Čehulić, L. (2001.), Clinton i novi svjetski poredak, Politička kultura, Zagreb
promicanje američke kulture i vrijednosti kao puta za lakše djelovanje na drugim poljima
vanjskopolitičke akcije (soft power prema Josephu Nyeu10). Zaštita nacionalnih interesa,
povećana izdvajanja za sustav nacionalne sigurnosti i posebno vojno-tehnološki napredak,
procjena pojedinih situacija u svijetu kao vrijednih američkog djelovanja ili ne (Powellova
doktrina), mogućnost preventivnih udara u borbi protiv terorizma i snažna zaštita interesa
SAD-a u očuvanju vodeće pozicije u svijetu (Wolfowitzova doktrina, ugrađena u novu
strategiju nacionalne sigurnosti SAD-a) – sve su to sredstva i programi koji trebaju osigurati
provođenje vanjske politike Georgea W. Busha. Osim ovih značajki, vanjska politika Busha
jr. obilježena je rezerviranošću prema institucijama međunarodnog prava (Međunarodni
kazneni sud) i institucijama za očuvanje globalne sigurnosti (povlačenje iz ABM sporazuma,
protivljenje Sporazumu o zabrani proizvodnje mina i Sporazumu o zabrani nuklearnih
pokusa, protivljenje Kyoto protokolu o smanjenju zagađivanja atmosfere i Cartagena
protokolu o zabrani genetski modificiranih organizama). Možemo zaključiti da sadašnja
američka vanjska politika ide logičnim i predviđenim smjerom. Tragični događaji od 11.
rujna 2001. g. dali su SAD-u priliku koju bi svaka velika i snažna država požurila iskoristiti
(kompeticija u međunarodnoj okolini i jačanje nacionalne moći logična je posljedica značajki
međunarodnog sustava). Prilika je to da se osigura dugoročno vodstvo u svijetu na svim
poljima, te između ostalog osiguraju američki interesi u najvećem svjetskom spremniku
energije – Bliskom istoku i središnjoj Aziji. Politika SAD-a razumljiva je i logična, u skladu
sa svim premisama realpolitike. Poremećaj u dotoku izvora energije doveo do bi narušavanja
američkog načina života i potpuno bi uništio bilo koju političku elitu na vlasti u SAD-u.
Stanje američke nacije i interesi gospodarsko-vojno-političke elite ne dopuštaju drugačiju
politiku prema svijetu.
Između samostalne politike ili unipolarnog djelovanja, djelovanja sa saveznicima i
djelovanja s ostalim državama u okviru UN-a, SAD je izabrao uglavnom samostalno
djelovanje.11 Unipolarno djelovanje SAD-a s nekadašnjim multipolarizmom i multipolarnim
modelima ima vrlo malo ili gotovo uopće nema dodirnih točaka. Pentagonalizam Henryja
Kissingera predviđa usklađivanje i balansiranja nacionalnih interesa nekoliko najvažnijih
aktera svjetskog poretka. Unipolarizam bi po neorealističkoj teoriji zbog svog hegemonskog
djelovanja morao izazvati reakciju ostalih dijelova međunarodnog sustava, manje ili više
sposobnih za djelovanje. Za Brzezinskog su SAD jedina i posljednja svjetska supersila čiju

10
Nye, J. S. (2002.), The Paradox of American Power, Oxford University Press, New York
11
Opširnije razmatranje pozicije SAD-a u novom svjetskom poretku vidi: Vukadinović, R. (2001.), Amerika u
novom svjetskom poretku, Međunarodne studije, vol. I, br. 2-3, str. 5-20
dominaciju nitko neće ugroziti još nekoliko desetljeća. Različiti pogledi na ulogu SAD-a u
svijetu u svakom će slučaju morati čekati svoju potvrdu u budućnosti međunarodnih odnosa.
Odnose SAD-a i ostatka svijeta možemo podijeliti na odnose s najvažnijim akterima
novog svjetskog poretka i odnose s ostalim državama u svijetu koje su obično grupirane u
regije svijeta.12 Postoji i pristup koji su primjenjivale same SAD, a koji države dijeli na
saveznike, države potpuno uključene u međunarodni sustav s visokim stupnjem razvijenosti
odnosa sa SAD-om, države u tranziciji, slabe države i opasne države (rogue states). Odnosi s
Europom još uvijek su najvažniji za SAD, iako odnosi s Kinom i ostatkom Azije postaju sve
važniji. Budućnost transatlantskog partnerstva od iznimne je važnosti za sigurnost i stabilnost
europskog prostora, ali i za sigurnost SAD-a. No, važna je i zbog toga što SAD-u omogućava
da europski prostor ostane saveznički raspoložen prema SAD-u i omogući mu prisutnost u
Europi. Europi je SAD pouzdan partner s kojim je povezana suradnjom na političkom i
sigurnosnom polju, dok su na gospodarskom polju odnosi više kompetitivni. SAD mora ostati
angažiran na europskom prostoru, snažno djelovati na svoje europske saveznike u pravcu
održanja dosadašnje i razvijanja buduće suradnje na bitnim političkim i vojnim pitanjima.
Brzezinski u knjizi The Geostrategic Triad: Living with China, Europe and Russia, Ameriku i
Europu smatra osovinom globalne stabilnosti, lokomotivom svjetske ekonomije i skupnošću
globalnog intelektualnog kapitala i tehnoloških inovacija. Odnos s Europom mora biti prvi na
listi prioriteta SAD-a. Proces europske integracije smatra birokratskim, a ne istinskim
povezivanjem. Europa se ujedinjuje ekonomski (što pokazuje i uspjeh Eura), ali politički
postaje konfederacija. Sigurnost Europe velik je problem, jer Europljani ne osjećaju potrebu
za većim sigurnosnim organiziranjem. Europa je ekonomski suparnik SAD-a, a u političkom
smislu je glavni saveznik. Zajednički interesi ostaju mnogo važniji od nesuglasica koje mogu
postojati između SAD-a i Europe. SAD predstavljaju jamca sigurnosti Europe, a Europa je
SAD-u nezamjenjiva kao partner u američkoj globalnoj politici širenja globalne stabilnosti,
demokracije i prosperiteta. NATO je ključan instrument djelovanja u transatlantskom
partnerstvu, stoga SAD podupire njegovu što jaču ulogu i širenje. Europska unija je glavni
partner SAD-u u održanju globalne stabilnosti, poretka te razvoju demokracije.
Odnosi SAD-a i Kine svakako su najizazovniji međunarodni odnosi u svijetu danas,
jer je Kina druga svjetska sila u usponu i možda buduća druga supersila. Kina je velika zemlja

12
Američka vanjska politika toliko je opširno područje da moramo razdvojiti globalnu politiku i poziciju SAD-a
u svijetu od odnosa s ostalim akterima poretka. Ovdje su dane osnovne značajke globalne američke politike koja
snažno određuje geopolitičke kodove ostalih država, osnovne crte odnosa SAD-a i ostalih važnih aktera novog
svjetskog poretka, te odnosi SAD-a s pojedinim svjetskim regijama.
s najvećim brojem stanovnika, rastućim gospodarstvom i vojnom moći. Najveći je američki
suparnik koji može ugroziti kontrolu azijskog prostora. Stoga politika SAD-a stalno varira od
pozitivnog do negativnog kad su u pitanju odnosi s Kinom. Kineska politika prema SAD-u
pokazuje mnogo manje oscilacija, te uglavnom ne odstupa od proklamiranih principa. 13
Odnose SAD-a i Kine Brzezinski smatra vrlo bitnim za mir u istočnoj i jugoistočnoj Aziji, ali
Kinu ne smatra toliko bitnom kao neki drugi, jer je njen razvoj usporen siromaštvom i slabom
početnom pozicijom, a u budućnosti je moguća ozbiljna politička kriza zbog nedostatka
političkih sloboda. Kina nije ni neprijatelj ni strateški partner SAD-a. Problemi Tajvana i
Tibeta ne bi trebali biti problemi, ako se Kina, osim ekonomski, liberalizira i politički.
Američki interes je da Kina postane partner u velikom prostoru Euroazije, jer joj njen položaj
i veličina daju nezamjenjivu važnost u velikom dijelu Azije.14
Ostale azijske zemlje nisu dovoljno jake i previše su razjedinjene da bi ugrozile SAD
ili se ujedinile u nastojanju da se suprotstave vodstvu SAD-a. Najvažnija zadaća SAD-a je
igranje uloge posrednika u odnosima azijskih država, čiji su odnosi još opterećeni brojnim
neslaganjima, neriješenim problemima i teritorijalnim sporovima. SAD treba spriječiti da
jedna država (Kina) uspostavi dominaciju nad većim dijelom azijskog prostora.15
Indija, kao druga najveća azijska sila zaslužuje pozornost SAD-a, iako je njena
važnost mnogo manja. Indija ima važnost ne toliko sama po sebi, nego zbog stalnog
neprijateljstva s drugom nuklearnom silom u južnoj Aziji, a to je Pakistan. Pakistan je
američki saveznik i država koja bi mogla ući u nuklearni rat s Indijom, što je sve više
vjerojatno. Mogućnost nuklearnog sukoba nije samo prijetnja sigurnosti Azije, već globalnoj
sigurnosti, pa je SAD zainteresiran da u južnoj Aziji ne dođe do ovakvog razvoja događaja.16
Odnosi SAD-a i Japana su sa završetkom hladnog rata ušli u novu fazu. Japan je i
dalje ostao najvažniji saveznik SAD-a i američki mostobran u Aziji, ali se njegova relativna
važnost za SAD smanjila, zbog promjena u globalnim geopolitičkim odnosima (nestanak
SSSR-a, bolji odnosi s Kinom itd.). Saveznički odnosi s Japanom, zajedno s Korejom,
omogućuju američku prisutnost u blizini kineskih i ruskih granica. Gospodarska razmjena i
sigurnosna suradnja ostaju kameni temeljci japansko-američkih odnosa koji imaju sigurnu
budućnost, ali vjerojatno neće imati onu važnost za SAD koju su imali u hladnom ratu, čak ni
13
Odnosi Kine i SAD-a obrađuju se i u cjelini Narodna Republika Kina.
14
Brzezinski, Z. (2001.), The Geostrategic Triad: Living with China, Europe and Russia, Center for Strategic
and International Studies, Washington
15
SAD shvaća što Kina znači u Aziji. Posebno zanimljivo će biti pratiti razvoj daljnjih rusko-kineskih odnosa,
ako Rusija ocijeni da joj novo strateško partnerstvo sa SAD-om ne može donijeti neke veće koristi.
16
Više u: Kissinger, H. (2001.), Does America Need a Foreign Policy?, Simon & Schuster, New York
u slučaju novog containmenta (Kine, naravno). Japan bi stoga mogao razmisliti o novom
smjeru vanjske politike koja bi trebala biti samostalnija i angažiranija, ne dovodeći u pitanje
razvijene i prijateljske odnose sa SAD-om. Koalicija SAD-a i Japana ne bi trebala biti
usmjerena protiv nikoga, čak ni Kine, osim ako neka sila svojom politikom ne pokaže da ima
agresivne namjere i predstavlja prijetnju sigurnosti u azijsko-pacifičkom prostoru.
Odnosi SAD-a i Rusije poprimili su nova obilježja nakon 11. rujna 2001. g. i
uspostave svojevrsnog strateškog partnerstva. Rusiju treba postupno uključivati u okvire
transatlantske zajednice, te stvoriti okolnosti u kojima će Rusija uvidjeti da joj je u interesu
postati demokratskom i europskom postimperijalnom nacionalnom državom. Euroazija ne
može biti stabilna bez stabilne Rusije, pa to treba biti postulat američke politike prema Rusiji.
Kao najveća država i nuklearna sila, s položajem na spoju dvije velike svjetske jezgre
(Europa i istočna Azija), Rusija ostaje važan faktor na velikom prostoru, a samim time i
važan faktor u američkoj vanjskoj politici. SAD Rusiju treba što više približiti Zapadu i na
različite načine uključiti u organizacije, integracije i pomoći u ekonomskom oporavku.17
Da bismo sagledali odnose SAD-a s pojedinim svjetskim regijama moramo prvo
utvrditi o kojim se regijama svijeta radi. To su Latinska Amerika, Afrika, Bliski istok i
središnja Azija, južna Azija, jugoistočna Azija, te Australija i Oceanija. Ova podjela svijeta
na regije pokušava objediniti neke druge podjele.18
Odnosi SAD-a s Latinskom Amerikom mogu se opisati kao odnosi u kojima nema
značajnih mogućnosti promjena, osim na gospodarskom planu gdje je moguće još više
povećati trgovinsku razmjenu. Uspostava Sjevernoameričkog područja slobodne trgovine
(NAFTA) 1993. g., čije su članice SAD, Kanada i Meksiko, jedno je od ostvarenja na tom
planu. Upravo je u Latinskoj Americi Clintonova geoekonomija najviše došla do izražaja.
Države Latinske Amerike, osim Kube i donekle Venezuele, prihvaćaju američko vodstvo u
regiji i ne dovode ga u pitanje. Aktivno rade na daljnjem razvoju slobodnog tržišta i
demokracije. Daljnji korak u razvoju sveameričkog područja slobodne trgovine učinjen je
2002. g. u Quebecu, potpisivanjem sporazuma 44 države. U doba hladnog rata SAD je
poduzimao vojne intervencije kako bi spriječio promjenu društvenih odnosa ili srušio režime
u nekim državama. Danas takva potreba gotovo da i ne postoji. Najvažniji saveznik i partner
17
Odnosi Rusije i SAD-a obrađeni su u cjelini Ruska Federacija. Ovdje donosimo samo američki pogled na te
odnose iz perspektive sadržane u knjizi: Brzezinski, Z. (2001.), The Geostrategic Triad: Living with China,
Europe and Russia, Center for Strategic and International Studies, Washington
18
U svijetu još naravno postoje regije: Angloamerika, Europa, Rusija, te istočna Azija. No one su obrađene kao
četiri centra moći (SAD, Europska unija, Rusija, Kina). Japan se kao dio regije istočna Azija obrađuje posebno s
obzirom na važnost Japana, kao centra moći drugog reda u svijetu.
SAD-a u Latinskoj Americi u doba hladnog rata bio je Brazil, a danas je to Meksiko, koji je
napravio zaokret u politici prema SAD-u. Latinska Amerika stoga ostaje prostor ekonomski
važan za SAD, bez značajnijih sigurnosnih izazova i prijetnji američkom vodstvu u regiji.
Afrika je prostor koji je uvijek bio u drugom planu američke vanjske politike. Tako je
i danas. Siromaštvo, golemi problemi, zarazne bolesti i nevažnost u globalnoj strategiji
Afriku čine nezanimljivom SAD-u. Zanimanje mogu izazvati prirodni resursi, prirodne
katastrofe ili pojava islamskog esktremizma i terorizma (Sudan, Kenija, Tanzanija itd.). SAD
će djelovati u Africi samo ako njegovi interesi budu ugroženi ili ako će postojati sigurnosna
prijetnja s teritorija Afrike prema SAD-u. Ekonomska politika će naravno biti nastavljena i
vjerojatno pojačana. Mogućnost humanitarnih intervencija u Africi (kao što je bila Somalija)
vrlo je malena. Bliski istok i središnja Azija predstavljaju fokus američke vanjske politike na
početku 21. stoljeća, zbog strateških, energetskih i sigurnosnih razloga. Bliski istok je u
fokusu američke geopolitike već 50 godina (od rušenja Mosadeqa u Iranu zbog kontrole nad
zalihama nafte). Nafta predstavlja pokretača američkog i svjetskog gospodarstva, a Bliski
istok i središnja Azija sadržavaju 2/3 poznatih zaliha nafte na svijetu. SAD jednostavno mora
biti prisutan u regiji jer mora osigurati nesmetanu opskrbu naftom svog gospodarstva i
građana. Oko toga ne može i neće biti kompomisa s američke strane. SAD su osigurale
potporu država Arapskog poluotoka, koje su im najvažniji saveznici i opskrbljivači naftom.
Saveznici su potrebni za odvraćanje i za mogući sukob s dva neprijatelja – Irakom i možda
Iranom. Osim strateških interesa, tu su i sigurnosna pitanja borbe protiv terorizma, jer je
Bliski istok regija iz koje dolazi najveći broj terorista i neprijatelja SAD-a. SAD će i dalje
ostati prisutan na prostoru Bliskog istoka, dok će u središnjoj Aziji pojačavati svoju
prisutnost koja je već ostvarena kroz prisutnost američkih trupa u nekim državama središnje
Azije. Povećanje prisutnosti, uz daljnju ekonomsku suradnju i vojnu prisutnost, moglo bi
imati učinak veće reakcije iz fundamentalističkih krugova i povećati opasnost od terorizma.
No, moglo bi dovesti i do smanjenja terorističke aktivnosti. Preduvjet je veći angažman
SAD-a u borbi protiv terorizma i njegovo značajnije iskorjenjivanje.
Južna Azija ostaje prostor stalne nestabilnosti i mogućnosti za izbijanje nuklearnog
rata između Indije i Pakistana. SAD u ovoj regiji ima prvenstveno sigurnosne interese, jer je
zabrinut za sigurnost u regiji koja nije samo regionalna nego nužno i globalna, zbog golemih
vojnih kapaciteta i realne mogućnosti upotrebe nuklearnog oružja, te blizine treće nuklearne
sile Kine, koja je saveznik Pakistana. Ekonomski interes SAD-a ovdje je u drugom planu, ali
postoji. SAD će uvijek djelovati na smirivanju tenzija u regiji i održanju stabilnosti.
 Jugoistočna Azija nekadašnji je prostor američke angažiranosti (Vijetnam, domino
teorija) u skladu s containment codeom i zadržavanjem komunizma. Danas su odnosi s
jugoistočnom Azijom u uzlaznoj putanji, prvenstveno na ekonomskom planu. Postojanje
azijskih tigrova (Hong Kong, Singapur) i država koje to žele postati (Malezija, Indonezija)
dovelo je do velikog povećanja trgovinske razmjene s SAD-om i velikih američkih ulaganja.
Danas je većina država jugoistočne Azije, uzimajući u obzir značajnije i veće susjede (Indija,
Kina) sigurnosno upućena na SAD, koji ima ulogu vanjskog balansera odnosa snaga u regiji,
te vodi brigu o sigurnosti regije, odvraćajući moguće remetitelje ravnoteže iz susjedstva.19
Australija i Oceanija čine prostor koji sa SAD-om ostvaruje značajnu ekonomsku i
političku suradnju na principima zajedničkih interesa i savezništva. Australija i Oceanija kao
projekcije europskog stanovništva na drugom kraju svijeta, sve su upućenije na Ameriku i
države azijsko-pacifičkog ruba. Trgovinska razmjena s tim državama daleko nadmašuje onu s
Europom, zbog prostorne blizine i dostupnosti. SAD je u hladnom ratu bio s Australijom i
Novim Zelandom povezan obrambenim paktom ANZUS, a ove dvije države i danas svoju
sigurnost u velikoj mjeri vežu uz SAD, te su izrazile podršku i pridonijele borbi protiv
terorizma. Kao izvoznici sirovina uvijek će imati svoje mjesto u trgovini s SAD-om. Na
Pacifiku je SAD značajnije prisutan već preko 100 godina. Nakon Japana, djelomičnu ulogu
rivala na Pacifiku pokušao je preuzeti SSSR, a u budućnosti bi to mogla biti Kina. No,
Pacifik nije toliko bitan i na njemu nema značajnih mogućnosti ugroze američke premoći da
bi dobio značajniju ulogu u američkoj vanjskoj politici, osim kao tranzitni prostor i prostor za
smještaj nekih oružanih i svemirskih sustava.
Možemo zaključiti da će SAD u skladu s vodećom pozicijom koju ima u svijetu i dalje
nastaviti najznačajnije utjecati na budućnost globalnih međunarodnih i geopolitičkih odnosa.
Samim time najznačajnije će utjecati na sudbinu svijeta, posebno ako se uzme u obzir utjecaj
SAD-a na globalnu ekonomiju i globalni ekološki sustav. Sljedećih nekoliko desetljeća bit će
obilježeno dominacijom SAD-a u svijetu na svim poljima. Bitno je da li će ta dominacija biti
vrijednosno dobra ili loša. Odgovor na to pitanje dobit ćemo kroz razvoj međunarodnih
odnosa između ostalih značajnijih i manje značajnih aktera svjetskog poretka. Ako odnosi
između najvažnijih aktera svjetskog poretka budu postajali sve više kooperativni, pa čak i

19
Za suvremene odnose SAD-a s ostatkom svijeta vidi: Kissinger, H. (2001.), Does America Need a Foreign
Policy?, Simon & Schuster, New York. Kissinger grupira svijet u regije: Europa, Amerika, Azija, Bliski istok i
Afrika. Treba reći da je po Kissingeru SAD dio i transtlantskog svijeta, u koji još ubraja Europu i Rusiju, a
ujedno je i dio zapadne hemisfere, koju čine Angloamerika i Latinska Amerika. Kissinger je koristio teritorijalni
i funkcionalni princip pri ovakvoj podjeli svijeta, koja je dosta općenita, ali utilitarna.
saveznički, s tendencijom distanciranja od SAD-a i unipolarne politike, znat ćemo da je
američka dominacija prevelika i počinje izazvati protivne reakcije. U protivnom, bit će teško
ocijeniti da li se najznačajniji akteri osim SAD-a nisu ujedinili u protuameričkom djelovanju
zbog toga što nisu osjećali dovoljno snažnu potrebu za tim, ili zato što su utjecaj i sposobnost
uvjeravanja SAD-a bili toliki da im to nisu dopustili.

Narodna Republika Kina

Kina je država čije vrijeme moći i utjecaja u svijetu tek dolazi. Od kraja 70-ih godina
20. stoljeća, nakon smrti Mao Zedonga i rješenja pitanja nasljednika, počeo je velik zaokret u
kineskoj unutarnjoj i vanjskoj politici. Ključni čovjek zaokreta bio je Deng Xiaoping, kojeg će
povijest svrstati među najznačajnije ljude kineske novije povijesti. Deng je Kinu promijenio u
tolikoj mjeri, da je malo tko to mogao predvidjeti. Kina je pod Dengovim vodstvom započela
s velikim ekonomskim reformama, koje su donijele najduži kontinuirani rast BDP-a u svijetu
u posljednja dva desetljeća. Kina sa sadašnjom stopom porasta BDP-a može udvostručiti svoj
BDP svakih 10 godina. Ekonomske reforme najviše su bile izražene u zaokretu prema
tržišnom gospodarstvu, liberalizaciji kineskog gospodarstva, velikim stranim ulaganjima i
velikim infrastrukturnim projektima.20 Političke reforme u vidu veće demokratizacije društva
slabo su pratile ekonomske reforme. No, i za to postoji djelomično opravdanje, koje se sastoji
u realnosti kineskih uvjeta i svakodnevnice, koja traži jaku središnju i odlučnu vlast i ne bi
podnijela nagli prijelaz u potpuno drugačiji oblik vladavine. 21 Kina sve više počinje sličiti
azijskim tigrovima, koji imaju jaku središnju vlast, uz razvoj izvozno orijentirane ekonomije
na ekonomskim zakonitostima i tržišnim principima. Zbog toga je Kina stekla sposobnost da
ojača politički utjecaj u svijetu, te unaprijedi svoj sustav nacionalne sigurnosti. Kao velika
država sa najvećim brojem stanovnika na svijetu, važnost Kine u međunarodnim odnosima
nameće se sama po sebi. Praćena je sve većom i konkurentnijom ekonomijom. Stoga neki
predviđaju da će već za 20-30 godina nastupiti doba Kine u međunarodnim odnosima. Kina bi
mogla početi ostvarivati vrlo jak utjecaj na međunarodne i geopolitičke odnose i svjetski

20
Više u: Jurišić, K. (1999.), Pola stoljeća Narodne Republike Kine, Politička misao, vol. XXXVI, br. 3,
str. 34-44
21
Dobar primjer naglog prijelaza iz totalitarizma u autokraciju (kvazi-demokraciju) i iz planskog u
nekontrolirano tržišno gospodarstvo pokazuje slučaj Rusije i još nekih država bivšeg SSSR-a, te neke države
jugoistoka Europe. Danas su te države u vrlo lošem stanju općenito, gospodarstvo im stagnira, društvo se
raspada. Nemaju viziju razvoja ni jasno i uspješno definirane nacionalne interese, čije bi im ostvarivanje i zaštita
mogli donijeti stabilnost i prosperitet.
geopolitički poredak. Utjecaj Kine mogao bi se kumulativno pojačati, ako će voditi politiku
bez izrazite želje za dominacijom, nego za stvaranjem savezništava. Važno će biti i da se
kineski stav o potrebi postojanja multipolarnosti u svijetu ne promijeni, što nije vjerojatno.
Kina je jedan od najvećih zagovornika multipolarnog svijeta, koji je u suprotnosti s
unipolarnošću i hegemonijom koju ostvaruju SAD. Kina je istodobno jedna od najvećih
nepoznanica i predstavlja možda najveći izazov za novi svjetski geopolitički poredak.
Suvremena kineska vanjska politika u skladu s geopolitičkim, geostrateškim i
međunarodnim položajem Kine određuje prioritete prema tim realnostima. Svoje djelovanje
prema svijetu oblikuje i prema razvoju događaja u najvažnijim državama u međunarodnoj
zajednici. Kao i svaka država, posebnu pozornost posvećuje susjedima, pogotovo jer graniči s
tri nuklearne sile (Rusija, Indija, Pakistan).22 Prva nuklearna sila s kojom Kina graniči je
Rusija, površinom najveća država svijeta i nuklearna velesila, te država s kojom je Kina u
povijesti imala teritorijalne razmirice i manje konflikte. Raspad SSSR-a donio je poboljšanje
rusko-kineskih odnosa, pa su ti odnosi konstruktivni. Kina je službeno priznala današnju
granicu prema Rusiji i ostalim državama ZND-a u središnjoj Aziji. S Rusijom je sklopila niz
sporazuma, od kojih neki uključuju i države središnje Azije (Šangajska skupina). Indikativan
je velik porast trgovinske razmjene s Rusijom i središnjom Azijom, te izgradnja naftovoda
koji bi trebao povezivati središnju Aziju i rubna mora Pacifika. Ovaj naftovod će postati
konkurencija prijevozu nafte morem iz Gulfa i biti glavna linija opskrbe naftom istočne i
jugoistočne Azije. Druga sila je Indija, s kojom Kina ima lošije odnose, zbog teritorijalnih
razmirica, pitanja Tibeta i borbe za prevlast u Aziji. U toj borbi Kina ima neusporedivo bolju
poziciju. Treća nuklearna sila na kineskim granicama je Pakistan, koji je prirodno povezan s
Kinom, zbog neprijateljstva s Indijom. Pakistan predstavlja vrijednog saveznika Kine. Kina s
Japanom danas ima razvijenu gospodarsku suradnju, s velikim japanskim ulaganjima u
kinesko gospodarstvo. Politički odnosi opterećeni su japanskim nepriznavanjem odgovornosti
za ratne zločine u Kini, koji se mjere milijunima mrtvih. Japan, zbog povezanosti i
subordinacije SAD-u u vanjskopolitičkim i sigurnosnim pitanjima, ne može razviti odnose s
Kinom na višoj razini nego što su sada, ako ne promijeni temelje svoje vanjske politike.
Države jugoistočne Azije donekle se plaše Kine i njenog rastućeg utjecaja u Aziji, te ju
doživljavaju kao regionalnog hegemona. Udružene su u Udruženje država jugoistočne Azije
(ASEAN) i razvijaju bilateralne i multilateralne odnose unutar ASEAN-a. S Kinom imaju
razvijenu trgovinsku suradnju, ali u temeljnim vanjskopolitičkim pitanjima slijede SAD ili
imaju vlastiti kurs.
22
Ako DNR Koreja posjeduje nuklearno oružje, onda Kina izravno graniči s čak četiri nuklearne sile.
 Kineska vanjska politika aktivna je na više pravaca: globalno odbija svjetski poredak
utemeljen na hegemoniji, pokušava razviti odnose s azijskim državama istog mišljenja, razvija
intenzivnu suradnju s Rusijom, promovira ideje multipolarizma u državama Trećeg svijeta. 23
U skladu s promicanjem multipolarizma, Kina smatra da Ujedinjeni narodi moraju ostati
jedino mjesto gdje se donose temeljne odluke o svjetskom poretku i upotrebi sile protiv
agresora, uz sve druge funkcije koje organizacija obavlja. Jačanje uloge UN-a, reorganizacija
i preuzimanje novih funkcija bili bi procesi koje bi Kina svakako podržala.
Odnosi Kine i SAD-a prolaze tranzicijsko razdoblje u kojem će se iskristalizirati
kakva će biti priroda tih odnosa u budućnosti, iako se to ne može tvrditi sa sigurnošću. 24 Za
Clintonova mandata, SAD su prema Kini i istočnoj Aziji vodile politiku aktivnog angažiranja,
povezujući ekonomske i sigurnosne interese, razvijajući ekonomsku suradnju kroz jamčenje
sigurnosti, u skladu s geoekonomijom. Glavna značajka politike SAD-a prema Kini je
nepostojanje konsenzusa oko politike, uloge i značaja suvremene Kine. Najveća razilaženja su
oko pitanja ljudskih prava i neprihvaćanja liberalne demokracije i zapadnih vrijednosti u Kini.
Neslaganja postoje i oko Tajvana, Tibeta, proliferacije oružja itd. Ipak je u toj politici bio
moguć određen konsenzus oko tri temeljna pitanja (ekonomska suradnja, mir i sigurnost
azijskog prostora), vođen ipak uglavnom ekonomskim interesima. Dolaskom Busha jr. za
predsjednika SAD-a događa se zaokret u američkoj vanjskoj politici uopće, pa tako i prema
Kini. Sadašnja američka administracija ima mnogo radikalnija stajališta prema Kini od one
prethodne.25 S obzirom na trenutno potpuno drukčije prioritete američke vanjske politike
(borba protiv terorizma), Kini se u američkoj administraciji ne pridaje prevelika pozornost.
SAD smatra da su snaga i utjecaj Kine u međunarodnoj zajednici mnogo manji nego što se
smatralo prije, pa provodi politiku ignoriranja Kine i njenih zahtjeva prema međunarodnoj
zajednici. Ovakva politika je rizična. Najveća brana kineskom viđenju svjetskog poretka su
SAD, koje su gotovo u potpunosti uspjele nametnuti svoje viđenje svijeta na većem dijelu
globalnog prostora. Kina danas predstavlja najveću silu na prostoru Azije i zapadnog Pacifika.
Njena uloga i značaj u Aziji će rasti. Opasnosti mogu doći iz unutarnje domene (protivnika
kineskog poretka i institucija) te od širenju drugih prijetnji koje spadaju u soft security –
trgovina drogom, oružjem, opasnim tvarima, vojnom tehnologijom i ljudima.

23
Prema: Vukadinović, R. (1998.), Izazovi novom svjetskom poretku, Politička misao, vol. XXXV, br. 2, str. 79-93
24
U predviđanju budućih događaja nikad ne možemo tvrditi nešto sa sigurnošću. Možemo samo nešto ocijeniti više ili manje
vjerojatnim, na temelju dosadašnjih događaja koji imaju određenu tendenciju.
25
Više u: Čehulić, L. (2001.), Posthladnoratovski odnosi SAD-a i Kine, Međunarodne studije, vol. I, br. 2-3, str. 109-123
 Ruska Federacija
Rusija, najveća država na svijetu, nekadašnji jedini pravi suparnik SAD-a i druga
supersila, danas je država-bolesnik. Rusija je iz hladnog rata i planskog ekonomskog sustava
izašla u velikoj mjeri uništene ekonomije, s golemim političkim i ekološkim problemima, te
stanovništvom koje umjesto nametnute ideologije i iluzija o veličini i povijesnoj misiji
«majčice Rusije» danas ima samo jednu brigu, a to je – kako preživjeti? Ruska ekonomija
uglavnom je prešla u ruke nove političko-ekonomske elite čiji se utjecaj u državi i društvu
snažno isprepliće. Pljačkaška privreda nema sluha za potrebe Rusa i nacionalne interese
Rusije. Jeljcin i njegova nekompetentna vladavina omogućili su razvoj kaotičnog stanja u
Rusiji. U kaosu bili su ugroženi i teritorijalni integritet i opstanak Rusije, te sama demokracija
u Rusiji. SAD i Europa bili su jamci opstanka Jeljcina i glavni pomagači Rusije u tom
početnom razdoblju nakon nastanka neovisne Rusije. Jeljcin je uveo određen stupanj
demokracije u Rusiju i počeo je provoditi reforme. Slijedio je savjete koji su dolazili sa
Zapada i nije pokušavao obnoviti rusku moć. Nakon dobrih odnosa Rusije i SAD-a u
posthladnoratovskom razdoblju došlo je do zaoštravanja oko mnogih pitanja (Čečenija, širenje
NATO-a, prisutnost i akcija NATO-a na Balkanu). Velika kriza u Rusiji 1998. g., bila je
korak prema dnu s kojeg se Rusija izvukla zbog porasta cijena nafte (glavni ruski izvozni
proizvod, strategijska sirovina i sredstvo za discipliniranje neposlušnih susjeda koji ovise o
ruskoj nafti). Rusija danas uvelike ovisi o svjetskom tržištu nafte jer visoke cijene nafte Rusiji
omogućuju normalno funkcioniranje njenih institucija, vojske i policije. Osim velikih
ekonomskih problema, Rusiju pogađaju problemi sa susjedima (Ukrajina, baltičke države) i s
manjinskim narodima koji se nalaze u sastavu Ruske Federacije (npr. Čečenija).
Nakon odlaska Jeljcina s predsjedničke dužnosti i dolaskom Vladimira Putina na
dužnost ruskog predsjednika, došlo je do velikih promjena u ruskoj unutarnjoj i vanjskoj
politici, iako je Jeljcin ustoličio Putina da nastavi njegov politički kurs i spriječi jačanje
komunista u Rusiji. Putin je riješio čečensko pitanje, počeo provoditi reforme u upravi, vojsci,
sudstvu, te započeo borbu protiv ruske oligarhije. Osim toga, počeo je raditi na uspostavi nove
ruske vanjske politike i novog imagea Rusije i ruske sile u svijetu. Putin u svojoj politici nije
imao nepromjenjiv smjer jer se počeo ponovno približavati SAD-u. To se ne čini logičnim
korakom s obzirom na dotadašnje značajke njegove vanjske politike. Nakon ovog zaokreta,
poznatog kao Putinova doktrina, došlo je do približavanja Rusije Zapadu. Na rusko
približavanje Zapadu značajno je utjecalo novo stanje u međunarodnoj zajednici, vezano uz
terorističke napade i borbu protiv terorizma u svijetu. Uspostava globalne antiterorističke
koalicije donijela je nove mogućnosti suradnje Rusije i SAD-a, koji su brzo i bezbolno riješili
nesuglasice oko širenja NATO-a, američkog istupanja iz ABM sporazuma i smanjenja broja
nuklearnih bojevih glava na jednu trećinu sadašnjeg broja sa svake strane. U drugoj polovini
90-ih godina SAD su pokušavale drugačijom taktikom ostvariti svoje geostrateške ciljeve u
prostoru Euroazije koji okružuje Rusiju. Odnosi Rusije i SAD-a bili su značajno drugačije
prirode nego što su sada.26 Ruska vanjska politika umnogome je određena unutarnjim
prilikama u Rusiji, koje su loše i brzo se mijenjaju generirajući nove krize, pa je nemoguće
trajno definirati rusku vanjsku politiku i nacionalne interese za sljedeća desetljeća. Promjena u
ruskoj vanjskoj politici može se najbolje iščitati iz promjene u ruskoj vanjskopolitičkoj
orijentaciji. Rusija krajem 90-ih nije imala mogućnosti da bude partner SAD-a na globalnoj
razini, a tih mogućnosti nema ni danas. Promjena koja se desila sastoji se u drugačijem stavu
službene ruske politike prema SAD-u i globalnim geopolitičkim i međunarodnim odnosima.
U članku Izazovi novom svjetskom poretku27, Radovan Vukadinović piše da je u nedostatku
sredstava za održavanje partnerstva sa SAD-om, ruska politika usmjerila svoje napore prema
bližem inozemstvu (zemlje ZND-a), Kini i zemljama zapadne Europe. Sukladno promjenama
u ruskoj vanjskoj politici, isti autor u članku Novi rusko-američki odnosi28 navodi kako je
ključna točka za promjenu ruske vanjske politike bio napad na SAD 11. rujna 2001. g. Ovaj
napad bio je povod koji je pokrenuo velike reperkusije, ne samo u američkoj vanjskoj politici,
nego i u politikama važnih i moćnih država svijeta i mnogih međunarodnih organizacija. U
slučaju Rusije čini se da je napad od 11. rujna poslužio kao dobar povod predsjedniku Putinu
za opravdanje za novog vanjskopolitičkog smjera. Rusija je svjesna svoje sve slabije pozicije
u globalnim odnosima. Ruska službena politika to nije smjela niti smije priznati ruskom
narodu.29 Stoga je borba protiv globalnog terorizma u bila izgovor da se popusti SAD-u na
26
U knjizi Velika šahovska ploča Zbigniew Brzezinski piše da SAD žele policentrizam kad je raspodjela
geostrateških pozicija u Euroaziji u pitanju, da strpljivo i naporno grade odnose sa najvažnijim državama koje
okružuju Rusiju (tzv. geopolitičkim osima: Ukrajina, Azerbejdžan, Uzbekistan), da Rusija ne može spriječiti
proširenje NATO-a te da nema uvjeta da bude strateški partner SAD-u, jer za to jednostavno nije sposobna zbog
svojih unutarnjih slabosti koje se projiciraju i prema van, naravno.
27
Vukadinović, R. (1998.), Izazovi novom svjetskom poretku, Politička misao, vol. XXXV, br. 2, str. 79-93
28
Vukadinović, R. (2001.), Novi rusko-američki odnosi, Međunarodne studije, vol. II, br. 1-2, str. 5-20
29
Procjena službene ruske politike bila je da su teroristi i širenje islamskog fundamentalizma najveća opasnost
koja ugrožava teritorijalni integritet i sigurnost Rusije. Nuklearno oružje Rusija ne koristi u borbi protiv
terorizma, jer ne može masovno uništavati dijelove svog teritorija i stanovništvo koje živi na tim teritorijima. U
ovom paradoksu pokazuje se ključna razlika između dva aspekta i poimanja sigurnosti, hard-security i soft-
security, koji naglašuje da većini modernih i organiziranih država u svijetu danas ne prijeti tradicionalna vojna
opasnost, nego stalne i skrivene prijetnje koje su često otkrivene kad je šteta učinjena (napadi kemijskim i
mnogim poljima. SAD je dobio podršku u borbi protiv terorizma (što Rusija koristi kao
opravdanje za pacificiranje Čečenije), dobivena je ruska potpora za napad na talibanski režim
u Afganistanu i za razmještaj američkih vojnika u središnjoj Aziji i na Kavkazu, uz korištenje
vojnih baza u Uzbekistanu, Turkmenistanu, Tadžikistanu, Kirgistanu i Gruziji. Putin je pristao
na ustupke, očekujući protuusluge. Odnosi koje su uspostavili Bush jr. i Putin za posljedicu bi
trebali imati daljnje poboljšanje odnosa SAD-a i Rusije.30
SAD je Rusiji omogućio da postane dvadeseta članica NATO pakta, ali ne punopravna
članica sa pravom veta, jer to Rusija ne može biti. Rusija samo ima mogućnost sudjelovanja u
radu NATO-a i davanja vlastitog mišljenja o problemima kojim se NATO bavi. Odluka koju
su donijeli transatlantski saveznici ukazuje da Rusiju smatraju dovoljno važnom da bi pitali za
mišljenje o sigurnosnim pitanjima u Euroaziji. Ovakvu odluku mora se analizirati iz nekoliko
razloga. Rusija jest najveća država svijeta s drugim nuklearnim potencijalom, te je fizički
prisutna na 1/3 prostora koji zauzima Euroazija. Iz ovih činjenica proizlazi važnost i uloga
Rusije u Euroaziji. Rusija je Zapadu potrebna ne da djeluje u Euroaziji, nego upravo da ne
djeluje, nego da se što više bavi sama sobom i odnosima sa SAD-om i donekle Europom.
Nakon što je Ruskoj SFSR raspadom SSSR-om oduzeta mogućnost globalnog djelovanja,
Rusija nema mogućnost djelovanja ni na čitavom prostoru Euroazije, jer više ne može prijetiti
vojnim djelovanjem, a za ostale vrste djelovanja uglavnom nema sredstava. Naravno, još
uvijek ima država, članica ZND-a, koje su ovisne o Rusiji, ali je ta ovisnost sve manja. Rusija
više ne predstavlja toliko značajnog aktera, koji može samostalno mijenjati globalne odnose i
usmjeriti razvoj svjetskog poretka u drugom pravcu. Rusija za djelovanje na planu većem od
susjednog ili regionalnog mora tražiti saveznika. Ako će htjeti umjereno se ekonomski
razvijati i usmjeriti se na trgovinu, saveznika treba tražiti u Europskoj uniji ili nekoj od država
Europske unije ili više njih (Njemačka, Francuska). To neće i ne može biti savezništvo u
pravom smislu, možda više posebni odnosi ili neka vrsta partnerstva. Ako želi nastaviti novo
proklamiranu politiku, s težištem na sigurnosnim pitanjima, može se i dalje snažnije vezati uz
SAD, ali prerano je govoriti kakvi će biti učinci nove ruske vanjske politike i koliko će ona
potrajati. Treća mogućnost je i najizazovnija za globalne geopolitičke odnose, a predstavlja
rusko povezivanje s Kinom. Suvremena ruska politika želi razvijati dobre odnose s Kinom,
biološkim oružjem, bombaški napadi, terorizam, propagandno djelovanje s ciljem stvaranja sljedbenika itd.).
30
Razilaženja oko nekih pitanja neće dovesti u pitanje američko-ruske odnose. Kissinger je predvidio zaokret u
rusko-američkim odnosima koji je nastupio sredinom 2001. g., s prvim susretom Busha i Putina. Zaokret postaje
konstanta odnosa nakon događaja od 11. rujna 2001. g., kad se SAD našao na udaru radikalnih islamskih
terorista. Rusko vodstvo procijenilo je da se problemi sa SAD-om mogu riješiti kroz obostrane ustupke, a bilo je
nemoćno spriječiti da SAD povuče neke poteze koje je želio povući.
kao što ih želi razvijati sa svim susjedima, na principu jednakosti i poštovanja suverenosti i
teritorijalnog integriteta. Dvije strane nalaze zajedničke ekonomske (trgovina, ruske sirovine
za kineske proizvode) i političke interese (međusobna podrška oko Tajvana i Čečenije, princip
teritorijalnog integriteta obiju država, protiv separatizma i samoopredjeljenja pojedinih
manjina u Rusiji i Kini). Da li će odnos s Kinom imati drugačiji karakter od odnosa s ostalim
susjedima ovisit će o tome da li će Kina tražiti da Rusija igra ulogu mlađeg brata. Uspjeh
mogućeg strateškog partnerstva ovisit će o tome. Kina ne bi smjela tražiti da Rusija mora
priznati vodeću ulogu Kine, iako Kini objektivno pripada uloga starijeg brata u mogućem
kinesko-ruskom partnerstvu. Moralo bi to biti pravo partnerstvo, osnovano na otvorenosti i s
podjelom uloga svake države u tom partnerstvu. Rusija bi trebala biti jamac sigurnosti i
djelovati prema Europi, a Kina glavni eksponent djelovanja na azijskom i pacifičkom
prostoru. Djelovanje prema SAD-u i ostatku svijeta moralo bi biti zajedničko i koordinirano.

Europska unija
Europska unija kao četvrto središte moći u svijetu svakako zaslužuje pozornost, više s
aspekta međunarodnih odnosa, a manje s aspekta geopolitike. Značaj EU u međunarodnoj
zajednici najviše proizlazi iz njene ekonomske moći, koja je veća od američke. Ima i više
stanovnika od SAD-a. S najavljenim proširenjem, broj stanovnika EU još će porasti. Politička
moć EU mnogo je manja od njene ekonomske moći, zbog razjedinjenosti u stavovima, te
kompliciranom i dugotrajnom procesu donošenja odluka. To je normalno jer EU nije država,
nego supranacionalna zajednica, politička i ekonomska integracija. U EU ne postoji jedan stav
i jedan glas, nego se stavovi svih 15 država članica moraju uzimati u obzir. Odluke ne mogu
biti donesene ako nije postignut konsenzus. Vojna moć EU u neskladu je s gospodarskom
moći. EU nema vlastitu vojsku, a Eurocorps i pokušaji stvaranja Europske sigurnosne i
obrambene politike (ESDP), kao dijela koncepta Zajedničke vanjske i sigurnosne politike
(CFSP) ne razvijaju se ni približnom brzinom i pravcem kako bi se mogli razvijati. EU je pri
razvijanju Europskog sigurnosnog i obrambenog identiteta (ESDI) pristala da se ESDI razvija
unutar NATO-a.31 EU danas počiva na tri stupa – ekonomija, vanjska politika i sigurnost,
pravosuđe i unutarnja politika. Prvi stup još uvijek je najvažniji i vjerojatno će tako i ostati.
Za položaj EU u novom svjetskom poretku najvažniji je drugi stup koji se odnosi na vanjsku i
sigurnosnu politiku. EU danas predstavlja jedno od četiri najvažnija središta moći u svjetskom
poretku, ali na njenu stvarnu moć značajno utječe stupanj jedinstva članica. Stupanj jedinstva

31
Više u: Barić, R. (2002.), Budućnost obrambene politike EU, Međunarodne studije, vol. II, br. 1-2, str. 69-98
koji može biti postignut oko temeljnih pitanja uređenja svjetskog poretka vrlo je bitan.
Europska unija ima vrlo slab glas kad se raspravlja o tome da li svijet treba biti unipolaran ili
multipolaran, te kakva treba biti uloga SAD-a ili UN-a u novom svjetskom poretku. Europa
inzistira na poštivanju mnogih konvencija i protokola (npr. Kyoto protokol, Cartagena
protokol, Ottawska konvencija, zabrana nuklearnih pokusa, Međunarodni kazneni sud), ali
njeno inzistiranje nije uvjerljivo, a moć uvjeravanja nedovoljna. Vrijednosna orijentacija
Europske vanjske i sigurnosne politike mnogo je pozitivnija od vrijednosne orijentacije
ostalih najvažnijih aktera svjetskog poretka. No, europsko viđenje svijeta i uspjeh europske
vanjske politike u drugom planu s obzirom na ostale važne aktere. SAD uspijevaju nametnuti
svoje viđenje svjetskog poretka velikom dijelu svijeta, Rusija to uspijeva djelomično u svom
susjedstvu, Kina također. EU neke stvari ne uspijeva nametnuti ni u nekim dijelovima Europe,
pa čak ni nekim svojim članicama koje unilateralnim djelovanjem prema izvaneuropskim
silama razbijaju jedinstvo EU. EU održava neke vrste posebnih odnosa s mnogim državama
koje nisu članice EU, kroz razne sporazume i pridružena članstva. EU ima takve odnose i s
mnogim neeuropskim državama. Razilaženja u mnogim bitnim pitanjima sa SAD-om
vjerojatno neće dovesti do nestanka transatlantskog partnerstva, jer je to partnerstvo prečvrsto.
Stoga će transatlantsko partnerstvo, uz nesumnjivo neke transformacije koje će morati proći,
ostati najvažniji moment u vanjskoj politici EU. Transatlantizam ima budućnost i jer su
države zapadne Europe (a možda i drugih dijelova Europe) upućene na SAD, čija bi prisutnost
i partnerstvo trebale biti činjenica i brana protiv prijetnji i mogućih opasnosti s istoka i juga.
Odnosi Europske unije i Rusije prolaze kroz etapu promjena, u kojima i jedna i druga
strana traže nove prilike za suradnju, ponajviše na ekonomskom planu. Nakon brojnih
različitosti u stavovima oko integracije Rusije u europske ekonomske tokove, EU je usvojila
Zajedničku strategiju za Rusiju. Rusija je pojačala svoje kontakte s EU kad je shvatila da od
novog američko-ruskog strateškog partnerstva neće biti ništa. 32 No, događaji od 11. rujna
2001. g. ponovno su u središte pažnje uveli američko-ruske odnose. Rusija ne može računati
na brzu integraciju u Europu, kao ni mnoge druge države na ruskim granicama. Ta činjenica
otvara mogućnost da će između EU i Rusije duže vrijeme postojati pojas država koje neće biti
potpuno integrirane u Europu, te će služiti kao posrednici između EU i Rusije. Uključivanje
Rusije u rad NATO-a i njena jača integracija u transatlantske odnose i procese ne mora biti
vezana za rusku integraciju u Europu. Rusija jednog dana može postati i punopravna članica
NATO-a (što sada ne izgleda vjerojatno), a proces uključivanja Rusije u EU dotad uopće ne
mora krenuti. Najvjerojatnija mogućnost je ta da će Rusija i dalje ostati predmet velikog
32
Čehulić, L. (2001.), Uspostavljanje novih odnosa EU i Rusije, Međunarodne studije, vol. I, br. 1, str. 56-68
interesa EU, koja će na svojim budućim granicama ili u njihovoj blizini željeti stabilnu,
demokratsku Rusiju, koja će biti spremna na ekonomsku, političku i sigurnosnu suradnju s
Europom, a možda i sa SAD-om. Ostale europske države, koje danas nisu članice EU, a
željele bi to biti, imat će priliku postati članice EU kad ispune kriterije koji su potrebni da bi
postale članice. Želja za ulaskom u EU danas prevladava kod većine europskih država
nečlanica, osim nekih koje zbog svojih specifičnih razloga ne žele postati članice (patuljaste
države Europe, Švicarska, Norveška, Island – prvenstveni razlog je bogatstvo i resursi koje ne
žele izvrgnuti podjeli i kontroli; osim toga postoje i države koje zbog političkih razloga ne
mogu postati članice u bližoj budućnosti npr. Bjelorusija, Turska; zbog ekonomsko-političkih
razloga npr. BiH, Srbija, Albanija itd.). EU će u sljedećih desetak godina postati zajednica 27
ili više država. Takvo veliko proširenje izaziva zabrinutost kod država članica. Pitanje je da li
bi to značilo da se EU mora potpuno transformirati i da li će to uopće biti ona ista EU s
svojim specifičnim obilježjima, principima i zakonitostima? Odnosi EU i ostatka svijeta
razvijat će se prvenstveno na ekonomskoj osnovi, s tim da će nekadašnje kolonijalne velesile
Velika Britanija i Francuska i dalje održavati jače veze sa svojim bivšim kolonijama. Odnosi
EU i država s ostalih kontinenata uređeni su brojnim sporazumima.

Japan i Indija – svjetski centri moći drugog reda

Japan najkraće možemo opisati kao ekonomski div, a politički i vojni patuljak, s
nedostatkom tendencije da se ovakva situacija promijeni. U centre moći drugog reda spada
samo zbog iznimne ekonomske moći (druga država na svijetu po BDP-u). Japan je država
čiji se značaj u međunarodnoj zajednici neprekidno smanjuje. Razloge tome možemo naći u
objektivnim značajkama kao što su ovisnost o uvoznim resursima, recesija gospodarstva,
izdvojenost od ostatka Azije, starenje i smanjivanje propulzivnosti stanovništva. Razlozi leže
i u vanjskoj politici Japana. U vanjskoj politici Japana prisutan je naglasak na ekonomskim
aspektima. Japanski proizvodi su sve manje konkurentni. Pojava jačih ekonomskih suparnika
u Aziji također ugrožava japansku ekonomiju. Na političkom polju, jačanje utjecaja Japana
ograničeno je čvrstom vezanošću Japana za SAD i nesamostalnošću vanjske politike. U
sigurnosnim i geopolitičkim pitanjima, angažman Japana ograničen je zbog povijesne
odgovornosti. Japan je zbog ekonomske moći jedan od važnih aktera svjetskog poretka, ali je
njegova uloga u svjetskom poretku sva manja i manja. Ovakva tendencija će se nastaviti u
budućnosti. Japan nikad neće biti istinska svjetska velesila, zbog svih navedenih razloga.
 Indija je centar svjetske moći čiji je utjecaj u porastu, s tendencijom da jednog dana
postane svjetski centar moći prvog reda važnosti. Indija je danas sila broj dva u Aziji,
nuklearna sila i država koja ima preko milijardu stanovnika. Titula sile broj jedan u Aziji i
najmnogoljudnije države na svijetu pripada Kini, koja je jedina država koja može suzbiti
širenje utjecaja Indije iz regije južna Azija. Pakistan, s kojim Indija stalno ima konfliktne
odnose, još od nastanka dviju država, ne može suzbiti utjecaj Indije. SAD, koji nije direktno
prisutan u Aziji, također nema interesa ni potrebe na sebe preuzimati tu ulogu. Indija je
država u usponu, čije vrijeme u međunarodnim odnosima tek dolazi, ali će joj položaj u Aziji
i međunarodnoj zajednici konstantno biti opterećen stalnim neprijateljstvom s Pakistanom i
rivlastvom s Kinom. Indija bi ipak mogla još unaprijediti svoj međunarodni položaj, ako ne
uđe u razdoblje ozbiljnije krize, ali neće moći značajnije teritorijalno proširiti svoj utjecaj na
azijskom kontinentu. Morat će se zadovoljiti ulogom regionalnog hegemona u južnoj Aziji.
Mogućnosti širenja utjecaja Indije donekle postoje u jugoistočnoj Aziji i istočnoj Africi.
Odnosi u južnoj Aziji i na Indijskom oceanu i dalje govore u korist postojanja Cohenova
neovisnog geopolitičkog područja i u budućnosti. Jedina prijetnja prevlasti Indije na
Indijskom može doći od SAD-a, ako će SAD smatrati da njegovo prisustvo ovdje mora biti
pojačano zbog osiguranja strateških interesa na Bliskom istoku i borbe protiv terorizma.

Zaključak
Suvremena zbivanja u svijetu pružaju nam priliku za velik broj različitih istraživanja
međunarodnih i geopolitičkih odnosa na globalnoj razini i na razinama nižim od globalne.
Suvremeni međunarodni i geopolitički odnosi toliko su kompleksno i sadržajem veliko
područje da je na globalnoj razini moguće prikazati samo vrlo općenite tendencije i značajke
međunarodnih i geopolitičkih odnosa. Geopolitički odnosi više su usmjereni na odnose među
državama kao glavnim geopolitičkim akterima, te na njih utječu temeljni i dugoročni
nacionalni interesi. Međunarodni odnosi obuhvaćaju i manje važne aktere svjetskog poretka,
nemaju toliko izraženu nacionalnu i teritorijalnu komponentu, te su više pod utjecajem
kratkoročnih i srednjoročnih odluka policy-makera. Na globalne međunarodne i geopolitičke
odnose, obilježene nastajanjem i transformacijama novog svjetskog poretka, sve više utječu
unipolarizam i globalizacija s jedne, te lokalizacija i fragmentacija s druge strane. Uz
globalizaciju, global governance te internacionalizaciju politike, borba protiv terorizma
poprima globalne razmjere i postaje jedno od glavnih obilježja suvremenih međunarodnih
odnosa. Odnos najvažnijih svjetskih centara moći glavni je čimbenik koji određuje i određivat
će svjetski poredak. Najvažniji svjetski centar moći, Sjedinjene Američke Države, imaju
najveći utjecaj na razvoj novog svjetskog poretka. Osim SAD-a, najveći utjecaj na svjetski
poredak imaju ostali centri moći prvog reda važnosti – Kina, Rusija i Europska unija. No, kod
Europske unije moramo biti oprezni jer se ne radi o jedinstvenoj državi, pa su zbog toga njene
mogućnosti djelovanja smanjene. Kina je država koja predstavlja budućnost svjetskog
poretka, te vrijeme njene pune afirmacije tek dolazi. Rusija je nakon raspada hladnoratovskog
poretka i uspostave neovisne Rusije, krenula drugačijim putem od Kine, te je danas prisiljena
tražiti opstanak na globalnoj sceni i biti de facto subordinirana nekim drugim svjetskim
centrima moći. U centre moći drugog reda važnosti ubrajamo Japan i Indiju. Njihov utjecaj na
svjetski poredak također je značajan. Kod Indije se zapaža tendencija porasta tog utjecaja, a
kod Japana zapaža se lagani pad utjecaja na svjetski poredak. Svjetski poredak bliske
budućnosti bit će vjerojatno američki geopolitički poredak, pa ćemo ga tako moći i zvati. U
poretku budućnosti prevladat će borba između unipolarizma i multipolarizma. Reakcije
najvažnijih svjetskih centara moći ovisit će o vanjskoj politici SAD-a. SAD, kao jedina
globalna supersila imaju moć presudnog utjecaja na svjetski poredak. Feedback na tu politiku
ovisit će o tome kakva će biti ta politika, geopolitički orijentirana i unipolarna ili idealistički
orijentirana i multipolarna. O vanjskoj politici SAD-a ovisit će nastanak budućih savezništava
među ostalim centrima moći, koji mogu dovesti do nove ravnoteže u sustavu.

Literatura
Agnew, J., Corbridge, S. (1995.), Mastering Space. Hegemony, territory and international political economy.,
Routledge, London
Barić, R. (2002.), Budućnost obrambene politike EU, Međunarodne studije, vol. II, br. 1-2, str. 69-98
Brzezinski, Z. (1999.), Velika šahovska ploča: američki geostrateški primat i njegovi imperativi, HUMS i
Interland, Varaždin
Brzezinski, Z. (2001.), The Geostrategic Triad: Living with China, Europe and Russia, Center for Strategic and
International Studies, Washington
Cohen, S. B. (1963.), Geography and Politics in a World Divided, Random House, New York
Cvrtila, V. (2000.), Dekonstrukcija geopolitičkog poretka na primjeru pseudodržava, Politička misao, vol.
XXXVII, br. 2, str. 85-88
Čehulić, L. (2000.), Demokracija i ljudska prava u posthladnoratovskoj američkoj i europskoj politici, Politička
misao, vol. XXXVII, br. 2, str. 109-122
Čehulić, L. (2001.), Clinton i novi svjetski poredak, Politička kultura, Zagreb
Čehulić, L. (2001.), Uspostavljanje novih odnosa EU i Rusije, Međunarodne studije, vol. I, br. 1, str. 56-68
Čehulić, L. (2001.), Posthladnoratovski odnosi SAD-a i Kine, Međunarodne studije, vol. I, br. 2-3, str. 109-123
Čehulić, L. (2002.), Transnacionalni izazovi američkoj politici, Međunarodne studije, vol. II, br. 1-2, str. 37-52
de Blij, H. J., Muller P. O. (1994.), Geography: Realms, Regions and Concepts, John Wiley & Sons, New York
Eva, F. (2000.), China and Japan: Culture, Economics and Geopolitics in the Quest for a Leading International
Role, Geopolitics, vol. V, br. 3, str. 1-21
Huntington, S. P. (1996.), The Clash of Civilizations and the Remaking of World Order, Simon & Schuster,
New York
Jurišić, K. (1999.), Pola stoljeća Narodne Republike Kine, Politička misao, vol. XXXVI, br. 3, str. 34-44
Kissinger, H. (2001.), Does America Need a Foreign Policy?, Simon & Schuster, New York
Nye, J. S. (2002.), The Paradox of American Power, Oxford University Press, New York
Rumley, D. (1999.), Geopolitical Change and the Asia-Pacific: The Future of New Regionalism, Geopolitics,
vol. IV, br. 1-2, str. 83-97
Taylor, P. J. (1993.), Political geography. World Economy, Nation-State and Locality, Longman Scientific &
Technical, Essex
Vukadinović, R. (1998.), Međunarodni politički odnosi, Barbat, Zagreb
Vukadinović, Radovan (1998.), Izazovi novom svjetskom poretku, Politička misao, vol. XXXV, br. 2, str. 79-93
Vukadinović, R. (1999.), Globalizacija i globalna američka politika, Politička misao, vol. XXXVI, br. 1, str. 26-
41
Vukadinović, R. (1999.), NATO-ova akcija u Jugoslaviji i novi svjetski poredak, Politička misao, vol. XXXVI,
br. 2, str. 15-24
Vukadinović, R. (2001.), Međunarodni odnosi od hladnog rata do globalnog poretka, Agencija za komercijalnu
djelatnost, Zagreb
Vukadinović, R. (2001.), Amerika u novom svjetskom poretku, Međunarodne studije, vol. I, br. 2-3, str. 5-20
Vukadinović, R. (2002.), Novi rusko-američki odnosi, Međunarodne studije, vol. II, br. 1-2, str. 5-20