“I možda su se baš ovdje sreli / putevi neki dugi i tajni...

Jednom davno, milionima godina ranije, Svemir uopće nije bio mjesto kakvo
danas poznajemo. Naravno, kao i danas svugdje po njemu bila su razbacana
svijetleća tijela koja mi danas zovemo zvijezdama. Međutim to nije bilo ono
što je Svemir činilo drugačijim. Istinska čarolija Svemira ležala je u tome da
se on sastojao iz bezbroj nebeskih tijela koja su nosila samo pola duše.
Svoju drugu istinsku polovicu mogli su naći na nekom dalekom mjestu u
Svemiru. Zvijezde su bile te koje su im samo osvjetljavale put tokom te
nekada beskonačno duge potrage. Jedna polovična planeta od svog nastanka
slušala je priče o sreći koju donosi sjedinjenje sa svojom istinskom
polovicom. I tako ona je godine provela lutajući po Svemiru, tražeći drugu
polovicu njenoga jezgra, njene nutrine. I tako su prolazile godina za
godinom, desetljeće za desetljećem, stoljeće za stoljećem a ta polovična
planeta još uvijek nije iskusila sreću koju donosi sjedinjenje sa samim
sobom. Mnoge druge polovične planete govorile su joj da druga polovica
njene duše sigurno ne postoji te da ona samo uzalud troši vrijeme u potrazi.
Nakon svakog takvog komentara naša polovična planeta tragala je sve više I
više. Jednog dana očajna od beskonačnog traganja I od svih zloćudnih
komentara koje je dobivala, naša polovična planeta željela je samo otići
dalje, dalje od svega, dalje od same sebe, dalje od svoje tragične sudbine. I
tako je išla I išla sve dok nije došla do nekog mjesta na rubu Svemira. U
svoj brizi, tugi, jadu I samosažaljenju nije se obazirala na put ispred sebe I
tako se sudarila sa jednom, drugom polovičnom planetom. Ko bi rekao da je
upravo taj slučajni sudar stvorio nešto magično. Naša polovična planeta više
nije bila tako polovična, svakim atomom sjedinila se sa svojom sudbinskom
dušom. Te dvije polovične planete uklopile su se na tako savršen način, kao
sastavljene puzle, nije postojala nijedna ispunjena šupljina. To njihovo
sjedinjenje nije ostalo nezapaženo u Svemiru zato što tako idealno srodne
duše nikada ranije nisu postojale. Međutim to sjedinjavanje donijelo je još
nešto, donijelo je najsavršeniju planetu ikada stvorenu- planetu Zemlju. I
sada zamislite šta bi bilo da je naša polovična planeta jednostavno odustala,
posustala pod svakodnevnom kritikom I pesimizmom kojim je svakodnevno
bila okružena. Da naša mala planeta nije slučajno izabrala baš taj put, dakle
da volja I snaga naše polovične planete nisu bili toliko veliki danas ustvari ne
bi postojala naša savršena planeta, ne bismo postojali mi, ni naši poznanici.
Ne bi postojalo naše nijedno sjećanje niti ijedna emocija koju smo doživjeli, I
to sve samo da je upornost naše polovične planete bila malo manja. Sudbina
nam bira puteve kojima nismo uvijek u potpunosti zadovoljni, nekada
jednostavno moramo biti strpljivi da bismo dobili ono najbolje. Uvijek treba
odlučno pratiti put I ne skretati jer možda baš od toga zavisi naša sudbina,
zar ne?