Andrej Nikolaidis: Još nismo istinski suvereni

Autor: Portal Jutarnji.hr
Objavljeno: 04.11.2006
 
 
 
inShare
Crna Gora je u svibnju, nakon uzbudljivog referenduma ostvarila
neovisnost, kao zadnja među bivšim jugoslavenskim republikama. Na
nedavnim izborima, trijumfirale su suverenističke stranke, što je samo
potvrdilo referendumski rezultat. Crnogorsko društvo tako se našlo pred
novim izazovima i u posve novoj situaciji. Mladi crnogorski književnik i
jedan od "prvoboraca" neovisnosti Andrej Nikolaidis analizira stanje i težnje
mlade crnogorske države. Nikolaidisu je inače u izdanju zagrebačkog
Durieuxa upravo objavljen novi roman "Sin".  

• Kako se Crnogorci, odnosno crnogorsko društvo snalazi u novoj

situaciji ostvarene državne neovisnosti? 

- Različite su recepcije te činjenice. Naime, na površinskoj razini, odvajanje

od Srbije i nije prošlo tako dramatično kako bi se to iz referendumskog
prepucavanja i reakcija suprotstavljenih i nepomirljivih strana moglo
zaključiti. Naime, Crna Gora je i prije toga, nekih pet godina, živjela
zasebnim životom, samo on nije bio formaliziran. Tako da je to više bilo
odvajanje u psihološkom smislu, u glavi svakog pojedinca, nego što je
izazvalo potrese na institucionalnoj razini. Taj je razlaz svatko proživio u
raspravi sa samim sobom - pobornici neovisnosti primili su to s radošću, a
pobornici zajednice sa Srbijom vrlo bolno i razočaravajuće, gotovo
depresivno. To se najbolje očitovalo na ovim nedavnim izborima gdje su
prosrpske liste prošle prilično loše, a Đukanović je osvojio većinu u
gradskim skupštinama Berana, Pljevlja i Herceg Novog, što je još prije
nekoliko mjeseci bilo znanstvena fantastika. No, ovo društvo je i inače
tromo i nije se voljno odmah uhvatiti u koštac s nekim promjenama i
problemima. Inercija života učinila je svoje i mnogi su shvatili da se stvari
ne razlikuju puno u odnosu na situaciju koju smo imali zadnjih godina,
kada je državna zajednica sa Srbijom funkcionirala tek na zemljopisnoj
karti. 

• No, iako je bilo tako, pitanje odvajanja od Srbije postalo je

krucijalnim za Crnu Goru. 

 - Naravno. Situacija je bivala sve nepodnošljivija i morala se

prelomiti u jednom ili drugom pravcu. Nezavisnost je bila bitna jer se
počelo postavljati pitanje opstanka Crne Gore kao državnog, ali i
nacionalnog identiteta. Da je kojim slučajem referendum propao, Crna
Gora bi bila progutana i usisana u Srbiju i njen nacionalni i državni korpus.
Sada su na vidjelo izašli mnogi problemi koji su tijekom borbe za
neovisnost bili gurani pod tepih ili su u ime tih viših ciljeva rađeni
kompromisi. Sada prvi put osjećamo ozbiljno stranačko i političko
suparništvo među crnogorskim suverenistima na pitanjima socijale i
ekonomskog razvoja. U srpskom političkom korpusu počeli su ozbiljni
raskoli, u manjinskim zajednicama koje su listom glasovale na referendumu
za neovisnost, sada lišeni tog bremena, pojavili su se sukobi. Pa tako
Albanci imaju čak pet stranaka, Bošnjake nagriza suparništvo, a i među
najmalobrojnijim Hrvatima došlo je do raskola treba li na izborima podržati
Đukanovića ili pak Medojevića. Dakle, prva je na činjenicu neovisnosti
reagirala politika, i to iz svojih pragmatičnih razloga. 
• Koliko još postoji frustracija ili opterećenje Beogradom, više od 70
godina Crna Gora je bila posve podređena i okrenuta Beogradu, tamo se
išlo na školovanje, odlazak u taj grad bio je životni uspjeh, Beograd je
uzimao ono najbolje od crnogorske inteligencije... 

- Vlast još ne kontrolira neovisnost u svim dijelovima Crne Gore. To

opterećenje i dalje postoji. Tu se očitava problem Crne Gore, odnosno Mila
Đukanovića, zapravo vlasti, da integrira vlastiti teritorij, odnosno da
uspostavi potpuni suverenitet nad cijelom teritorijem. Naime, Herceg Novi
gravitira Republici Srpskoj, Ulcinj Skadru, a sjever Beogradu. Crna Gora
trenutno nema ni kulturni model, ni ekonomsku moć da se njihov pogled
usmjeri k Podgorici. Doduše, u nekim od tih sredina na ovim je izborima
izborena politička vlast, ali koliko će oni promijeniti tamošnju psihu, tek
ćemo vidjeti. Tu je i realni problem SPC-a, nad kojom država nema nikakve
ingerencije i utjecaja. Oni su finacijski, politički i kulturno još uvijek jaki.
SPC u Crnoj Gori funkcionira kao država u državi. 

• Može li kulturna scena, koja je odradila svoj dio posla oko

suvereniteta, iznijeti još jednu bitku? 

- Na kulturološkom planu pojavila se bojazan da bi se Crnoj Gori mogla

dogoditi jedna vrsta provincijalizacije. Naravno ne zavaravam se da je Crna
Gora do sada bila nešto suviše 'in'. Ona je predugo bila kulturološki
beznačajan ili malo značajan prostor, izoliran ili prostor s jakim
mentalitetom predgrađa. Sada se treba izboriti da ne postane dodatno po
strani ili pak zatvoren unutar sebe, usredotočen na sebe. Postoji bojazan
da bi lokalne 'veličine', koje su to samo u zatvorenoj situaciji, mogle
inzistirati na tome, svjesne da se tako osjećaju najudobnije, jer je svako
otvaranje za njih pogubno. 

No, mi u Crnoj Gori živimo u eksperimentalnom vremenu i bit će zanimljivo

promatrati što će se u crnogorskom društvu događati. Pred ovim društvom
je izazov, od otvaranja kulture, preko uspostave civilnog društva, izgradnje
novih vrijednosti sazvučnih epohi do shvaćanja da je vlast na izborima
smjenjiva i da je to proces koji nas kao državu i društvo više ne može
ugroziti. U svemu tome zaostajemo ne samo za Europom nego i za dobrim
dijelom tranzicijskih zemalja s ovog prostora. 
• Ne čini li vam se malo šizofrenom situacija da je institucija kojoj
crnogorci najviše vjeruju SPC, iako je najveći protivnik crnogorskog
nacionalnog identiteta, a mitropolit Amfilohije Radović, eksponent
velikosrpstva, najpopularnija je osoba uz Mila Đukanovića? 

- Da, situacija jest šizofrena. Ovo je ipak pretpolitičko društvo, u zadnjoj

svojoj fazi, ali ipak u predfazi. Drugo, to je onih gotovo 45 posto koliko je
bilo protiv neovisnosti. U Crnoj Gori društvo je strogo podijeljeno. Najveći
zadatak sadašnjeg društva je da se između ta dva nepomirljiva bloka stvari
jedna siva zona, možda nije dobar termin, ali kada je sve tako suludo, onda
neka to ostane, pa neka se boje izmiješaju. Ali to će biti teško jer oporba
nije i ne želi još priznati rezultate referenduma. Prosrpske snage
jednostavo ne razumiju zašto je bilo nužno odjeljenje od Srbije. Oni zbilja
to ne razumiju, jer njima crnogorstvo nije više od jednostavne folklorne ili
anegdotalne odrednice. Njihovi interesi su u Beogradu, a ne u Podgorici. 

 • Ima li crnogorsko društvo snage za otvaranje nekih bolnih

pitanja, koliko je spremno prihvatiti činjenicu da je 1990. samo 10-15 posto
bilo za neovisnost? 

- To je činjenica. No, činjenica da je tih 15 posto tada ustalo protiv napada

na Dubrovnik i bilo spremo braniti Hrvate, Bošnjake i Albance u Crnoj Gori
te u ime cijele države i naroda preuzeti taj rizik, ali i čast, omogućila je da
se za 15 godina ostvari i neovisna Crna Gora. To je bio akt koji je
garantirao pomirenje između Crnogoraca i drugih naroda koji ovdje žive,
jer taj čin, tih tada malobrojnih ali hrabrih ljudi, bio je garancija da se
danas glasa za neovisnost. U tom najtežem trenutku tih 15 posto je možda
bilo malo, ali opet puno više nego što je takvih ljudi bilo u Srbiji. Time je
Crna Gora pokazala da ima unutarnju snagu i tih 15 posto su i nadalje elita
ove zemlje. Oni su zaslužni što sada postoji kritična svijest koja će reagirati
na svako skretanje, devijaciju ili usporavanje. 

• Najveći potencijali Crne Gore u intelektualnom smislu

desetljećima su odlazili prvenstveno u Beograd, nešto manje u Zagreb ili
Sarajevo, a ovdje su, kako se posprdno govorilo, ostajali oni koje 'nitko
neće', pa su čak dobili i epitet 'deseteračkih intelektualaca'. 

- Godinama se sa sumnjom gledalo na one koji žele ostati u Podgorici kao

na one s kojima nešto nije u redu. Međutim, i tu su se stvari promijenile,
uspostavljen je podgorički Univerzitet, kulturna scena je življa, postoje ljudi
koji danas personificiraju ovdašnju kulturnu scenu, pojavljuju se i neki
sportski timovi koji imaju veći značaj, tako da su se pojavile neke točke s
kojima se ljudi ovdje mogu identificirati ili one prema kojima će se Crna
Gora prepoznavati. Stvara se identitet. Moramo se time baviti jer je borba
za neovisnost bila i ostala samo gola borba za identitet i nije bilo mjesta za
drugo. Sada dolazimo do 'drugog' jer čitav set pitanja koje je Europa
riješila u 20. stoljeću, a neki već i u 19., crnogorsko društvo mora rješavati
tek sada, početkom 21. stoljeća.  No, mlađa ekipa, recimo nas
književnika, glumaca i umjetnika, podigla je ljestvicu, pa nije bitno biti
poznat samo u Podgorici nego i u Zagrebu, Ljubljani, pa i u Beogradu, ali
ne više na način da time postaješ dio tamošnje kulture. Neke stvari su
preskočene, Crna Gora je trpjela velikosrpski teror u Kraljevini Jugoslaviji,
pa je iz plemenskog društva uskočila u komunizam, a zatim u sankcije i
tranzicijski bespoštedni kapitalizam. I kada se sve to zbroji, onda se čak
može govoriti o čudu da se crnogorska svijest održala. 

• A da se stvari mijenjaju, pokazuje i činjenica da se u hrvatskom

Playboyu pojavila i prva Crnogorka! 

- Da, to je za svaku pohvalu, prvenstevno jer se radi o zgodnoj curi. No,

bilo je pomalo groteskno to što su ovdašnji mediji taj čin proglasili i
popratili kao veliki državni i nacionalni podvig. Mislim da to nije tako veliko
dostignuće jer se djevojka ipak samo slikala gola, iako je ona tako zgodna
da može dobaciti i do većih visina. 

• Hoće li politika težiti poticanju crnogorskog nacionalizma radi

utvrđivanja državnosti i nacije? 

- To je prilično nemoguće. U borbi s ovako jakim silama razgradnje i

uništenja crnogorske države i naroda upravo bi crnogorski nacionalizam bio
zadnji čavao u lijes Crne Gore. Ovo društvo može uspjeti samo ako bude
otvoreno i multietnično. Na referendumu se dogodilo prvi put da su Crnu
Goru branili njeni građani svih nacionalnosti i vjera, a ne samo pravoslavni
Crnogorci. Dobra je stvar da su neovisnost donijeli građani, a ne jedna
vjerska ili nacionalna skupina. To je činjenica koja ne smije biti
zaboravljena i treba je napominjati svaki put kad to netko želi zaboraviti ili
minorizirati. 

• Nedavno je napadnut Jevrem Brković, jedan od prvaka borbe za

neovisnost. To je djelovalo prilično neočekivano sada kad je Crna Gora
neovisna. 

- Za tako mladu državu, Crna Gora pravi velike greške. Tek što je nastala,
imidž ove države je oštećen. Molim vas, kad je Turska riješila suditi
Pamuku, Europa je bila zgrožena. Zamislite konsternaciju koju mora
izazvati činjenica da je 73-godišnji pisac premlaćen metalnim šipkama, a
njegov tjelohranitelj ubijen, zato što su se mafijaši prepoznali u njegovu
romanu. Brković sada spušta loptu, kaže da je siguran da će država kazniti
počinitelje zločina, ali ja se ne bih kladio da će biti tako. Jer, problem nije
samo to što je Brković pretučen, nego u tome što cijelo društvo zna da
počinitelji neće biti uhapšeni, a naručitelji svakako ne. To je tijekom godina
ovdje postala činjenica s kojom se živi: to da postoje ljudi koji vas hladno
mogu ubiti i ostati nekažnjeni. 

• Kako je u Crnoj Gori primljen nedavni ustavni referendum u Srbiji,

odnosno izjašnjavanje o Kosovu? 

- Podsjetit ću vas da su Srbi već jednom proveli referendum o Kosovu.

Organizirao ga je Milošević i na njemu su se izjasnili da neće kompromise i
da je Kosovo neodvojivi dio Srbije. Poslije ih je NATO bombardirao. Ovaj
Ustav je bio besramna manipulacija Vojislava Koštunice, koji bi po mnogo
čemu bio opasniji od Miloševića da nije kukavica. Kada se riješi status
Kosova, morat će donijeti novi Ustav. K tome, gotovo je izvjesno da Ustav i
nije prošao, da nije izglasan, barem ne na zakonit način. Službena Crna
Gora prilično je nezainteresirano ispratila proces i kad je sve bilo gotovo,
potapšala je Beograd po ramenu. Kao: drago nam je, samo naprijed...
Istovremeno, Đukanović poziva u posjet Podgorici kosovskog premijera...
Dobra stvar kod Đukanovića i ove vlasti je to što je to bila valjda prva
politička i intelektualna elita u povijesti Crne Gore koja je bila mudrija i
lukavija od srpske. Nezavisnost Crne Gore je pobjeda koja nije ostvarena
oružjem nego pameću. Jednostavno smo bili pametniji od njih.  

O predrasudama i tradiciji
Koncept herojstva raspao se s ratom
• Je li se Crna Gora spremna otarasiti uvriježenih
predrasuda o Crnogorcima, pa i nekih svojih ikona - Njegoša
i cijelog spektra vrijednosti koji je on stvorio i nametnuo? 

- Njegoš je postao prošlost, jer ga je vrijeme pregazilo. Taj je

koncept, doduše, napušten, ali nije stvoren novi. To je veći
problem. Sada smo u vakumu. Ta pitanja o kojima
razgovaramo ovdje nisu ni postavljana, jer se odvijala borba
za goli opstanak i očuvanje identiteta. Crnogorci i
crnogorstvo su bez dramatiziranja i preuveličavanja bili pred
katastrofom. No, sada kada je sve preživjelo, ni intelektualci
ni političari nemaju razrađenu stregiju tog razvoja. 

• Kako je došlo do tog odricanja i napuštanja

Njegoša? 

- Početkom devedesetih bilo je opasno napraviti distancu

prema Njegošu. A onda se crnogorska stvarnost izmijenila.
Pokazalo se da je ta stvarnost kontranjegoševska. Ratna
stvarnost se pokazala vrlo dalekom od te epske Crne Gore
kojom su nama punili glave. Nije bila epska, nego mala,
sitna, pod sankcijama, švercerska, pljaškaška u Konavlima.
Taj model, ta epska fikcija čojstva i junaštva sudarila se s
realnošću i surovom stvarnošću i sama od sebe se urušila!
Nestala u dimu spaljenih konavoskih kuća i otuđenim
frižiderima koji su popunili oskudni inventar nekih
crnogorskih kućanstava. Epska Crna Gora umrla je
početkom napada na Dubrovnik. I nakon toga herojstvo više
nije bilo ratno, nego je palicu herojstva preuzela ona mala
skupina ljudi koja je na Cetinju u atmosferi harange i kaosa
smogla snage javno prosvjedovati protiv napada na
Dubrovnik. Kada je herojstvo u Crnoj Gori značilo biti protiv
rata, ne ići u rat, taj se koncept raspao. 

• Je li crnogorsko društvo prošlo katarzu s obzirom

na to da je sada za neovisnost sigurno spremno glasovao i
dio ljudi koji su odobravali napad na Dubrovnik? 

- Crnoj Gori se za mnoge stvari progledalo kroz prste jer je

borba za neovisnost bila dobra za sigurnost regije, ali neki
računi nisu svedeni. Katarza podrazumijeva tri stvari -
kaznenu, potom političku odgovornost i, napokon, moralnu.
Za sada svi ti uvjeti nisu ispunjeni.

Vlado Vurušić