Željko Jurić: Principi programiranja /kroz programski jezik C++/

3. Dodjeljivanje i aritmetički izrazi

U prethodnom poglavlju smo vidjeli da se promjenljivoj može dodijeliti vrijednost izdvajanjem sa

ulaznog toka. Pored toga, vidjeli smo da početnu vrijednost promjenljive možemo zadati i putem
inicijalizacije, prilikom njene deklaracije. Sada ćemo vidjeti da se promjenljivoj može dodijeliti
vrijednost i primjenom naredbe pridruživanja odnosno dodjele (engl. assignment statement). Primjer
naredbe pridruživanja u jeziku C++ izgleda poput:

broj = 5;

Ovdje je pretpostavljeno da je promjenljiva broj prethodno deklarirana (u suprotnom će prevodilac

javiti grešku). Znak “=” predstavlja operator dodjele (engl. assignment operator). Čita se kao “postaje”,
tako da gornju naredbu treba čitati kao “Broj postaje pet”. Ovdje je bitno shvatiti da operator dodjele ne
predstavlja jednakost u matematskom smislu, nego ima imperativno dejstvo, kojim se objektu sa lijeve
strane operatora dodjele dodjeljuje vrijednost sa desne strane. Stoga, prethodnu naredbu nismo mogli
napisati kao

5 = broj;

s obzirom da se objektu “5” ne može dodjeliti druga vrijednost od one vrijednosti koju on sam po sebi
veći ima (“5”). Slijedi da se sa lijeve strane operatora dodjele mogu nalaziti samo objekti čija se
vrijednost može mijenjati. To su tipično objekti iza kojih u načelu stoji određena memorijska lokacija,
koja može prihvatiti vrijednost koja se dodjeljuje objektu. Takvi objekti, koji mogu stajati sa lijeve
strane operatora dodjele, nazivaju se l-vrijednosti (engl. lvalues). Dakle, promjenljive jesu l-vrijednosti,
a brojevi nisu. Kasnije ćemo upoznati i druge l-vrijednosti osim promjenljivih.

Svakoj promjenljivoj se, kao što joj i ime govori, može mijenjati vrijednost proizvoljan broj puta
tokom izvršavanja programa. Slijedeći program to lijepo ilustrira:

#include <iostream>
using namespace std;
int main() {
int broj;
broj = 10;
cout << broj;
broj = 20;
cout << broj;
}

Rezultat izvršavanja ovog programa je sljedeći:

1020

Kao što je i očekivano, ovaj program je ispisao brojeve “10” i “20”. Međutim, interesantno je
primijetiti da su ovi brojevi slijepljeni, tako da prikaz izgleda poput broja “1020”. Zašto je tako? Razlog
je veoma jednostavan: zbog toga što nigdje nije rečeno da tako ne treba da bude! Ono što ne piše u
programu, neće se ni izvršiti. Računar ništa ne podrazumijeva. Već smo rekli da se prilikom ispisa na

III – 1
 Željko Jurić: Principi programiranja /kroz programski jezik C++/

izlazni tok, svaki sljedeći ispis prosto nastavlja od mjesta gdje je prethodni ispis završio. Upravo se to i
desilo u ovom programu. Da smo htjeli da broj “20” bude odvojen jednim razmakom od broja “10”, taj
razmak bismo morali ispisati eksplicitno, tj. trebali bismo imati program poput sljedećeg:

#include <iostream>
using namespace std;
int main() {
int broj;
broj = 10;
cout << broj << " ";
broj = 20;
cout << broj << endl;
}

Slično, ukoliko smo željeli da broj “20” bude ispisan u novom redu, mogli smo napisati program
poput sljedećeg:

#include <iostream>
using namespace std;
int main() {
int broj;
broj = 10;
cout << broj << endl;
broj = 20;
cout << broj << endl;
return 0;
}

U jeziku C++ pridruživanje se može obaviti istovremeno sa deklaracijom, kao u sljedećem primjeru:

#include <iostream>
using namespace std;
int main() {
int broj = 10;
cout << broj << endl;
broj = 20;
cout << broj << endl;
return 0;
}

Istu stvar smo mogli napisati i na sljedeći način, s obzirom da smo vidjeli da se početna vrijednost
promjenljive može prilikom deklaracije navesti unutar zagrada iza njenog imena:

#include <iostream>
using namespace std;
int main() {
int broj(10);
cout << broj << endl;
broj = 20;
cout << broj << endl;
return 0;
}

Ova šarolikost može u prvi mah zbuniti početnika. Da rezimiramo, postoje tri načina na koji
možemo definirati cjelobrojnu promjenljivu “broj“ čija je vrijednost “10”:

III – 2
 Željko Jurić: Principi programiranja /kroz programski jezik C++/

int broj(10); int broj = 10; int broj;

broj = 10;

Način 1 Način 2 Način 3

Prva dva načina imaju potpuno identično dejstvo: stvaraju promjenljivu broj koju odmah prilikom
stvaranja inicijaliziraju na vrijednost 10. Zaista, prva dva načina su pretežno sinonimi (osim u nekim
relativno rijetkim izuzecima, o kojima će biti govora kasnije), pri čemu je drugi način naslijeđen iz
jezika C. Prvi način je uveden ekskluzivno u jeziku C++, s obzirom da je C++ uveo složenije tipove
podataka koji se ne mogu inicijalizirati jednom vrijednošću, već traže više vrijednosti za inicijalizaciju,
tako da je sintaksa koja koristi znak “=” neprikladna (npr. objekti koji predstavljaju kompleksne brojeve
inicijaliziraju se sa dvije vrijednosti, koje predstavljaju realni i imaginarni dio kompleksnog broja).
Također, postoje izvjesni tipovi objekata u jeziku C++, koje ćemo kasnije upoznati, kod kojih bi
upotreba znaka “=” za inicijalizaciju bila zbunjujuća. Stoga, C++ preporučuje da se za inicijalizaciju
objekata uvijek koristi sintaksa sa zagradama (način 1), mada će za inicijalizaciju većine objekata koji se
mogu inicijalizirati sa jednom vrijednošću (osim određenih tipova objekata kod kojih je inicijalizacija na
ovaj način eksplicitno zabranjena, o čemu će kasnije biti riječi) biti prihvaćena i sintaksa kod koje se
koristi znak “=” (način 2).

S druge strane, način 3 se donekle razlikuje od prva dva načina. Pri korištenju ovog načina, prvo se
stvara neinicijalizirana promjenljiva “broj”, kojoj se kasnije dodjeljuje vrijednost “10”. Dakle, u ovom
slučaju, faza dodjele vrijednosti je razdvojena od faze dodjele vrijednosti. Mada početnicima ukazivanje
na ovu razliku može djelovati kao nepotrebno sitničarenje, potrebno je već na samom početku shvatiti da
jezik C++ strogo razlikuje proces inicijalizacije (engl. initialization), kod kojeg se vrijednost nekog
objekta (npr. promjenljive) postavlja prilikom njenog kreiranja, i proces dodjele (engl. assignment), kod
kojeg se postavlja vrijednost objekta koji već postoji (i koji pri tome od ranije ima neku vrijednost,
makar i nedefiniranu), pri čemu novopostavljena vrijednost zamjenjuje prethodno postojeću vrijednost.

U ovako jednostavnom primjeru, razlika između inicijalizacije i dodjele je zaista minorna, tako da
mnogi na nju neće obraćati pažnju. Međutim, kod rada sa složenijim objektima razlike postaju
izražajnije. U slučaju složenijih objekata ćemo vidjeti da način 3 može biti znatno neefikasniji od prva
dva načina. Pored toga, postoje i takvi objekti za koje je zabranjeno da budu neinicijalizirani, pa se
način 3 ne može ni primijeniti. Sve ovo će postati jasnije tek kada se upoznamo sa objektima mnogo
složenije strukture nego što su cjelobrojne promjenljive. Uglavnom, sintaksa sa zagradama, iskorištena u
načinu 1, uvedena je baš sa ciljem da se jasnije istakne razlika između inicijalizacije i dodjele. Sintaksa
sa znakom “=”, korištena u načinu 2, zadržana je uglavnom radi kompatibilnosti sa jezikom C. Noviji
standardi jezika C++ ne preporučuju njeno korištenje, s obzirom da se iz nje ne vidi jasno da se ne radi o
dodjeli nego o inicijalizaciji, a složeniji koncepti jezika C++ zahtijevaju od programera da jasno vodi
računa o razlici između ova dva pojma, kao što ćemo vidjeti kasnije kada upoznamo rad sa složenijim
korisnički definiranim tipovima podataka.

Jezik C++ spada u strogo tipizirane jezike (engl. strongly typed languages), što znači da svaka
promjenljiva obavezno mora imati svoj tačno određeni tip. Tako, deklaracija

int broj;

označava da je tip promjenljive “broj” cijeli broj (engl. integer). Tip promjenljive služi da odredi kako
vrstu vrijednosti koja može biti dodijeljena promjenljivoj, kao i vrstu operacija koje se na nju mogu
primjenjivati. Tako, na primjer, za promjenljivu “ broj” iz gornjeg primjera, to znači da se njoj mogu
dodjeljivati samo cjelobrojne vrijednosti, i nad njom se mogu primjenjivati samo operacije definirane za
cijele brojeve (a ne, na primjer, operacije definirane za skupove ili nizove znakova).

Sa desne strane operatora dodjele ne mora se uvijek nalaziti samo broj, kao u dosadašnjim
primjerima. Sasvim je moguće sa desne strane operatora dodjele upotrijebiti ime neke druge
promjenljive (koja mora imati prethodno definiranu vrijednost, da bi dodjela imala smisla), pa čak i

III – 3
 Željko Jurić: Principi programiranja /kroz programski jezik C++/

proizvoljan izraz (engl. expression). Prilično je teško formalno definirati šta je to izraz. Stoga, ovdje
nećemo ni pokušavati formalno definirati izraz, već ćemo pojam izraza uvesti opisno, na neformalan
način, pri čemu će smisao ovakvog opisa biti jasan po intuiciji. Neformalno rečeno, izraz je formula u
kojoj se mogu nalaziti razni objekti (npr. promjenljive i brojevi), koji su eventualno međusobno
povezani izvjesnim operatorima. Pri tome, svaka skupina objekata i operatora ne tvori nužno izraz, već
za formiranje izraza postoje izvjesna sintaksna pravila (koja su, u većini slučajeva, intuitivno jasna).
Čitav izraz uvijek ima neku vrijednost, koja nastaje kao rezultat izračunavanja (engl. evaluation) izraza.
Na primjer,

2 + 3 * 5

predstavlja jedan izraz, čija je vrijednost “17” (ovdje znak “ *” označava operaciju množenja). Za sada
ćemo se upoznati prvo sa cjelobrojnim izrazima. Oni se mogu sastojati od sljedećih elemenata:

a) Cijelih brojeva, npr.

5 999 +999 -42

Cijeli brojevi se sastoje od cifara “ 0“ – “9“ kojima eventualno prethodi predznak “ +” ili “–” (pri
čemu se predznak “+” podrazumijeva u slučaju izostavljanja. Ovdje treba upozoriti na jednu čudnu
konvenciju koja je (nažalost) naslijeđena iz jezika C. Naime, dok se u matematici vodeće nule u broju
ignoriraju (tako da je “00253“ isti broj kao i “253”), u jezicima C i C++ vodeća nula označava da je
broj napisan u oktalnom brojnom sistemu (tj. sistemu sa bazom 8). Tako je u jezicima C i C++ broj
“00253“ zapravo broj “171“ (282 + 581 + 3). O ovome treba voditi računa, jer može dovesti do grešaka
koje se teško otkrivaju. Također, jezici C i C++ omogućavaju i zadavanje cijelih brojeva u
heksadekadnom brojnom sistemu (što može nekada biti korisno) dodavanjem prefiksa “ 0x” ispred broja.
Pri tome se slova “A“ – “F“ (nebitno da li su mala ili velika) koriste kao cifre “10” – “15”. Tako, broj
“0x1f2“ zapravo predstavlja cijeli broj “498” u dekadnom sistemu (1162 + 15161 + 2160)

b) Cjelobrojnih aritmetičkih operatora, među kojima su najvažniji:

+ sabiranje
- oduzimanje
* množenje
/ cjelobrojno dijeljenje
% ostatak pri cjelobrojnom dijeljenju

c) Cjelobrojnih funkcija, o kojima će kasnije biti riječi;

d) Zagrada, pri čemu se bez obzira na dubinu gniježdenja, koriste isključivo male zagrade.

Slijedi nekoliko primjera ispravnih cjelobrojnih izraza:

Izraz: Vrijednost:

2 + 2 4
33 * -6 –198
48 / 5 9
7 % 3 1
(5 + 2) * 7 + 4 53
120 / (4 + 12 * (3 + 2)) 1

Primijetimo da operator “/“ označava cjelobrojno dijeljenje, tako da rezultat izraza “7/2“ nije
“3.5“ kao u matematici, nego “3”. Operator “%“ označava ostatak pri cjelobrojnom dijeljenju (engl.
remainder), tako da je 7 % 2 = 1. Kod operatora “/“ i “%“ drugi operand ne smije biti nula, inače se

III – 4
 Željko Jurić: Principi programiranja /kroz programski jezik C++/

javlja greška koja tipično rezultira prekidom rada programa. Također, rezultat izvođenja operatora “ %“
nije precizno definiran standardom jezika C++ u slučaju da je drugi operand negativan. Rezultat u tom
slučaju može zavisiti od konkretne izvedbe kompajlera. Najčešće je operator “ %“ definiran tako da
vrijedi formula

x % y = x – y * (x / y)

bez obzira na znak operanada x i y.

Prilikom izračunavanja izraza, poštuje se prioritet operacija na način kako je uobičajeno u

matematici. Tako, operatori “*“ i “/“ imaju prioritet u odnosu na operatore “+“ i “–“. Operator “%“ ima
isti prioritet kao i operatori “*“ i “/“. Naravno, redoslijed izvođenja operacija može se promijeniti
upotrebom zagrada na način uobičajen u matematici (samo uz korištenje isključivo malih zagrada). U
slučaju operatora istog prioriteta, redoslijed izvođenja operacija je slijeva nadesno, tako da se izraz
“7 / 3 * 2” interpretira kao “(7 / 3) * 2” a ne kao “7 / (3 * 2)”.

Već je rečeno da se sa desne strane operatora dodjele mogu koristiti i izrazi, tako da su sljedeće
naredbe dodjele sasvim legalne:

broj = 2 + 2;
broj = 7 % 3;
broj = 120 / (4 + 12 * (3 + 2));

Također, cjelobrojni izrazi mogu sadržavati i cjelobrojne promjenjive, kao što je prikazano u sljedećem
demonstracionom programu:

#include <iostream>
using namespace std;
int main() {
int a, b, c;
a = 5;
b = 3;
c = a * 2;
b = (c + 3) / a;
a = a + 7;
cout << a << endl;
cout << b << endl;
cout << c << endl;
return 0;
}

U ovom programu treba obratiti posebnu pažnju na dodjelu “a = a + 5” koja na prvi pogled izgleda
čudno. Međutim, treba imati u vidu da operator “=” ne predstavlja jednakost, nego dodjelu, pri čemu se
lijevoj strani dodjeljuje izračunata vrijednost izraza sa desne strane. Tako se, u ovoj naredbi, trenutna
vrijednost promjenljive “a” sabira sa 5, nakon čega se izračunata vrijednost smješta ponovo u
promjenljivu “a”. Tako, navedena dodjela ima značenje “nova vrijednost promjenljive a postaje stara
vrijednost promjenljive a plus 7 ”. Drugim riječima, navedena dodjela uvećava vrijednost promjenljive a
za 7. Tako će rezultat izvršavanje ovog programa biti:

12
2
10

III – 5
 Željko Jurić: Principi programiranja /kroz programski jezik C++/

Dakle, veoma je bitno da shvatimo da znak “=” označava dodjelu, a ne dvosmjernu jednakost, odnosno
jednakost u matematičkom smislu.

Već smo rekli da se promjenljive mogu inicijalizirati prilikom deklaracije, kao i da se operator “<<”
može nadovezivati, što omogućava da prethodni program napišemo kompaktnije:

#include <iostream>
using namespace std;
int main() {
int a(5), b(3), c(a * 2);
b = (c + 3) / a;
a = a + 7;
cout << a << endl << b << c << endl;
return 0;
}

U ovom primjeru je interesantna inicijalizacija promjenljive “ c”, koja se ne vrši brojem nego izrazom,
što je sasvim legalno, pod uvjetom da se u izrazu nalaze samo promjenljive koje su prethodno
inicijalizirane, ili im je na neki drugi način dodijeljena vrijednost. U suprotnom će promjenljiva biti
inicijalizirana izrazom čija vrijednost nije definirana, što je suštinski isto kao da nije ni inicijalizirana!

Deklaracije promjenljivih se ne moraju nužno nalaziti na početku funkcije, ali svaka promjenljiva
mora biti deklarirana prije nego što se upotrijebi u programu. Tako je npr. sljedeći program ispravan:

#include <iostream>
using namespace std;

int main() {
int a;
a = 5;
int b;
b = 3;
int c;
c = a * 2;
b = (c + 3) / a;
a = a + 7;
cout << a << endl << b << endl << c << endl;
return 0;
}

Međutim, slijedeći program je neispravan, jer se promjenljive koriste prije njihove deklaracije:

#include <iostream>
using namespace std;
int main() {
a = 5;
b = 3;
c = a * 2;
int a, b, c;
b = (c + 3) / a;
a = a + 7;
cout << a << endl << b << endl << c << endl;
return 0;
}

III – 6
 Željko Jurić: Principi programiranja /kroz programski jezik C++/

U jeziku C sve promjenljive su se morale deklarirati na samom početku, prije prve tzv. izvršne
naredbe unutar funkcije (tj. naredbe koja ima neko dejstvo). U jeziku C++, kao što smo upravo rekli,
ovo više nije slučaj. Naprotiv, u jeziku C++ se strogo preporučuje da se niti jedna promjenljiva ne
deklarira prije mjesta njenog prvog korištenja.

Svakoj promjenljivoj se može promijeniti vrijednost proizvoljan broj puta u programu, ali se ni jedna
promjenljiva ne smije deklarirati više od jedanput, tako da je sljedeći program također neispravan:

#include <iostream>
using namespace std;
int main() {
int a;
a = 3;
cout << a;
int a; // Dvostruka deklaracija - greška!
a = 2;
cout << a;
return 0;
}

Isto vrijedi za sljedeći program, u kojem su obje deklaracije (sa inicijalizacijom) napisane tako da liče
na dodjelu:

#include <iostream>
using namespace std;
int main() {
int a = 3;
cout << a;
int a = 2; // Dvostruka deklaracija - greška!
cout << a;
return 0;
}

Činjenica da operator “/” u cjelobrojnim izrazima predstavlja cjelobrojno dijeljenje može često
dovesti do zabuna. Na primjer, pogledajmo izraze “ a * (b / 30)” i “(a * b) / 30” gdje su “a” i “b”
neke cjelobrojne promjenljive. Matematički posmatrano, ova dva izraza djeluju ekvivalentni. Međutim,
oni to nisu, upravo zbog činjenice da “ /” predstavlja cjelobrojno dijeljenje. Na primjer, neka
promjenljive “a” i “b” imaju redom vrijednosti “90” i “75”. Tada je vrijednost prvog izraza “180”, jer je
75 / 30 = 2 i 90 * 2 = 180. Međutim, vrijednost drugog izraza je “225”, jer je 90 * 75 = 6750 i
6750 / 30 = 225. Iz istog razloga, nisu ekvivalentni ni izrazi poput “ a / (b / 30)” i “(a / b) * 30”
(za iste vrijednosti promjenljivih “a” i “b” kao u prethodnom primjeru, njihove vrijednosti su redom
“45” i “30”). Stoga, koji ćemo oblik izraza koristiti, ovisi od toga šta zaista želimo da postignemo.
Obično su izrazi sa cjelobrojnim dijeljenjem najsvrsihodniji u slučaju kada je cjelobrojno dijeljenje
posljednja operacija koja se obavlja, tako da u većini primjena izraz poput “ (a * b) / 30” ima više
smisla od izraza “a * (b / 30)”. Specijalno se treba čuvati izraza u kojima se javlja višestruko
cjelobrojno dijeljenje. Na primjer, izraz “ a / (b / 30)” za slučaj kada promjenljive “ a” i “b” imaju
respektivno vrijednosti “20” i “10” nije uopće definiran, jer je 10 / 30 = 0 (tako da dobijamo dijeljenje
nulom), za razliku od prividno ekvivalentnog izraza “(a / b) * 30”, čija je vrijednost “60”!

Već je rečeno da su veoma opasne greške koje mogu nastati usljed upotrebe neinicijaliziranih
promjenljivih. Ovakve greške su posebno opasne, jer nam kompajler ne može ukazati na njih, tj. sa
aspekta kompajlera program djeluje ispravan (on to u suštini i jeste, ali samo sintaksno). Svaka
promjenljiva koja se upotrijebi u bilo kojem izrazu mora imati jasno definiranu vrijednost da bi sam
izraz bio dobro definiran. Stoga će sljedeći program ispisati neku nedefiniranu vrijednost (s obzirom da

III – 7
 Željko Jurić: Principi programiranja /kroz programski jezik C++/

vrijednost izraza “a + 7” ne može biti dobro definirana, s obzirom da promjenljivoj “ a” nije pridružena
nikakva konkretna vrijednost:
#include <iostream>
using namespace std;
int main() {
int a, b;
b = a + 7;
cout << b << endl;
return 0;
}

Isto tako nipošto ne smijemo misliti da će sljedeći program ispisati vrijednost “3” po analogiji sa
matematskim jednačinama (rezultat ovog programa je zapravo nepredvidljiv jer je promjenljiva “ y”
neinicijalizirana i nigdje joj se ne dodjeljuje vrijednost, a nakon druge dodjele promjenljiva “ x” će
također postati nedefinirana, jer joj se dodjeljuje nedefinirana vrijednost izraza “ y + 2”):

#include <iostream>
using namespace std;
int main() {
int x = 5, y;
x = y + 2;
cout << y << endl;
return 0;
}

Cjelobrojnu aritmetiku ćemo dodatno ilustrirati na primjeru još jednog jednostavnog programa:

#include <iostream>
using namespace std;
int main() {
int broj_1, broj_2;
cout << "Unesi jedan broj: ";
cin >> broj_1;
cout << "Unesi drugi broj: ";
cin >> broj_2;
cout << "Zbir ovih brojeva je " << broj_1 + broj_2 << endl;
return 0;
}

Mogući scenario izvršavanja ovog programa je sljedeći (pri čemu nećemo više pisati (ENTER) iza
unosa da naznačimo da se unos mora završiti pritiskom na ENTER):

Unesi jedan broj: 7

Unesi drugi broj: 5
Zbir ovih brojeva je 12

Ovdje treba primijetiti da se aritmetički izrazi mogu koristiti i kao drugi operand operatora umetanja
na izlazni tok “<<”. (zapravo, bilo koji operator može primiti kao operand bilo koji izraz čiji je tip
saglasan sa očekivanim tipom odgovarajućeg operanda). Možda je malo neobična činjenica (po kojoj se
C++ razlikuje od mnogih drugih jezika) da je konstrukcija poput

III – 8
 Željko Jurić: Principi programiranja /kroz programski jezik C++/

cout << broj_1 + broj_2

također izraz. Njegova vrijednost nije ništa drugo već sam objekat “cout” (nešto preciznije, referenca
na ovaj objekat, ali u ovom trenutku ne možemo objasniti šta to tačno znači). Upravo zahvaljujući ovoj
činjenici je i moguće nadovezivanje na izlazni tok. Razmotrimo, na primjer, izraz

cout << broj_1 << " " << broj_2

Ovaj izraz se zapravo interpretira kao:

((cout << broj_1) << " ") << broj_2

Prvo se obavi “računanje” izraza u unutrašnjim zagradama, koje kao posljedicu ima ispis sadržaja
promjenljive “broj_1”. Rezultat ovog izraza je sam objekat “ cout”, tako da se sada prethodni izraz
svodi na izraz

(cout << " ") << broj_2

Ponovo se prvo izvodi izraz u zagradi, koji ispisuje razmak, nakon čega daje objekat “ cout” kao
rezultat, tako da se izraz svodi na izraz

cout << broj_2

koji na kraju ispisuje sadržaj promjenljive “ broj_2”. Krajnji rezultat cijelog izraza je također objekat
“cout”, ali se ovaj rezultat dalje ne koristi nizašta (tj. ignorira se). Također, vrijedi napomenuti da je
rezultat izraza poput “cin >> broj” sam objekat ulaznog toka “cin”.

Operator “<<” ima niži prioritet od aritmetičkih operatora poput “ +” itd. tako da se izraz

cout << broj_1 + broj_2

posve logično interpretira kao

cout << (broj_1 + broj_2)

Dakle, prvo se računa vrijednost izraza “ broj_1 + broj_2” nakon čega se izračunata vrijednost šalje
na izlazni tok (tipično ekran).

Jezik C++ posjeduje veliki broj operatora koji ne postoje u drugim programskim jezicima.
Upoznajmo prvo operatore “+=”,“-=”,“*=”,“/=” i “%=”. Naime, kako u programiranju često postoji
potreba da se neka promjenljiva poveća, smanji, pomnoži ili podijeli nečim, i da se rezultat ponovo stavi
u tu istu promjenljivu, autori jezika C++ su uveli i skraćeni način da se ovakva dodjeljivanja obave:

x += y; znači isto što i x = x + y;

x –= y; znači isto što i x = x - y;
x *= y; znači isto što i x = x * y;
x /= y; znači isto što i x = x / y;
x %= y; znači isto što i x = x % y;

Matematički čistunci će reći da je ovakav zapis matematički konzistentniji, jer ne asocira na jednakost
veličina koje ne mogu biti jednake. Tako smo matematički “sumnjivu” naredbu “ a = a + 5” iz jednog
od ranijih primjera mogli zamijeniti sa “a += 5”. Kasnije ćemo ovu mogućnost koristiti dosta često.

III – 9
 Željko Jurić: Principi programiranja /kroz programski jezik C++/

Još jedna od neobičnih osobina jezika C++ (po kojoj se on izrazito razlikuje od jezika kao što su
BASIC, FORTRAN i Pascal) je u tome što iskaz dodjele također predstavlja izraz. To zapravo znači da
iskaz oblika “a = 5” ne samo što dodjeljuje promjenljivoj “a” vrijednost “5”, nego i on sam ima
vrijednost “5”, tako da se može iskoristiti kao sastavni dio nekog složenijeg izraza. Tako je sasvim
moguća naredba poput sljedeće:
b = 3 + 2 * (a = 5);

Efekat ove naredbe je identičan kao da smo napisali skupinu od sljedeće dvije naredbe:

a = 5;
b = 3 + 2 * a;

Korištenje ove osobine se ne preporučuje, jer je ona idealan put koji vodi ka pisanju nejasnih i
nečitljivih programa. Ovdje je navodimo uglavnom da bismo mogli kasnije da ukažemo na jednu veoma
čestu grešku koja se može nehotično napraviti prilikom upotrebe naredbi “ if“ i “while”. C++
programeri obično ovu osobinu ne zloupotrebljavaju. već je koriste uglavnom kada treba dodijeliti istu
vrijednost u nekoliko promjenljivih. Tada umjesto

a = 2; b = 2; c = 2;

možemo pisati

a = b = c = 2;

Ovo se naziva višestruka dodjela (engl. multiple assignment). Tačan efekat ove konstrukcije je kao da
smo pisali slijedeću sekvencu:

c = 2; b = c; a = b;

a ne sekvencu:

a = b; b = c; c = 2;

Dakle, operator “=” se izvodi s desna na lijevo, suprotno uobičajenom toku operacija. Primijetimo da
efekat gornje dvije sekvence nije isti. Kaže se da je operator “=” desno asocijativan, za razliku od većine
operatora, koji su lijevo asocijativni (za proizvoljan operator “” se kaže da je lijevo asocijativan ukoliko
se izraz “x  y  z” interpretira kao “(x  y)  z”, a desno asocijativan ukoliko se interpretira kao
“x  (y  z)”). Naravno, za slučaj asocijativnih operatora lijeva i desna asocijativnost daje isti efekat (npr.
svejedno je da li se “4 + 3 + 2” interpretira kao “( 4 + 3) + 2” ili kao “4 + (3 + 2)”), ali za slučaj
neasocijativnih operatora važno je znati interpretaciju. Na primjer, bitno je znati da se izraz “ 4 – 3 – 2”
interpretira kao “(4 – 3) – 2” a ne kao “4 – (3 – 2)”. Drugim riječima, operator “–“ je lijevo
asocijativan. Svi operatori koje budemo spominjali podrazumijevano će biti lijevo asocijativni, ako
posebno ne naglasimo drugačije. Pored operatora dodjele, u desno asocijativne operatore spadaju i
kombinirani operatori dodjele, poput. “+=”, ali ta činjenica je više od teoretskog nego od praktičnog
značaja, s obzirom da su veoma rijetki slučajevi da se neki od kombiniranih operatora dodjele u istom
izrazu upotrijebi više od jedanput.

Ovdje treba ukazati na jednu dosta čestu grešku. Naredba

a = a – b – c;

nije ekvivalentna naredbi

a –= b – c;

kako bi neko mogao brzopleto pomisliti, jer se ova posljednja naredba zapravo interpretira kao

III – 10
 Željko Jurić: Principi programiranja /kroz programski jezik C++/

a = a – (b – c);

koja se zapravo svodi na naredbu

a = a – b + c;
S druge strane, naredba

a -= b + c;

ekvivalentna je polaznoj naredbi!

Činjenica da dodjela predstavlja izraz omogućuje da se unutar istog izraza izvrši dodjela neke
promjenljive i njen ispis na izlazni tok (mada i ovu osobinu treba izbjegavati). Tako se, na primjer,
sljedeće dvije naredbe

c = a + b;
cout << c;

mogu “upakovati” u jednu (nepreporučljivu) naredbu oblika

cout << (c = a + b);

Zagrade su u ovom slučaju neophodne. Naime, operator dodjele “=” ima veoma nizak prioritet, niži od
prioriteta gotovo svih ostalih operatora (razlog za ovo bi trebao biti jasan). Tako bi se prethodni izraz bez
zagrada interpretirao kao “(cout << c) = a + b”, što je očita besmislica, s obzirom da “ cout << c”
nije l-vrijednost, i ne može se naći sa lijeve strane operatora dodjele.

Sljedeći veoma karakteristični operatori jezika C++ su “ ++” i “––“. Ovo su unarni a ne binarni
operatori, odnosno primjenjuju se na samo jedan operand. Oni povećavaju odnosno smanjuju vrijednost
operanda na koji su primijenjeni za 1. Pri tome, operand mora biti l-vrijednost (najčešće ime neke
promjenljive). Tako, umjesto “a = a + 1“ ili “a += 1“ možemo pisati samo

a++;

Ovi operatori mogu se pisati u prefiksnoj odnosno u postfiksnoj formi, odnosno bilo ispred bilo iza
operanda (promjenljive). Tako smo mogli pisati i:

++a;

Ovo dvoje ipak nije isto. Razlika je u tome šta je vrijednost ovih izraza, i uočljiva je samo u slučaju
kada se ovi operatori upotrijebe unutar nekog složenijeg izraza (što također ne treba zloupotrebljavati).
Naime, obje konstrukcije “a++” i “++a” povećavaju sadržaj promjenljive “ a” za 1, ali je razlika u tome
šta je rezultat tog izraza, tj. kako će on biti iskorišten dalje unutar nekog složenijeg izraza. Rezultat
izraza “a++” je vrijednost promjenljive “a” prije uvećavanja, dok je vrijednost izraza “ ++a” vrijednost
promjenljive “a” nakon uvećavanja. Kažemo da “ ++a” obavlja preinkrementiranje, dok “a++” obavlja
postinkrementiranje. Na primjer, neka je vrijednost promjenljive “ a” jednaka “5”, i neka je data naredba

b = 3 + 2 * (a++);

Efekat ove naredbe je kao da smo napisali sljedeće dvije naredbe:

b = 3 + 2 * a;
a = a + 1;

S druge strane, efekat naredbe

III – 11
 Željko Jurić: Principi programiranja /kroz programski jezik C++/

b = 3 + 2 * (++a);

je isti kao da smo napisali sekvencu naredbi

a = a + 1;
b = 3 + 2 * a;
Iako u oba slučaja imamo da je nakon izvršenja naredbe vrijednost promjenljive “ a“ jednaka “6”,
vrijednosti promjenljive “b“ će se razlikovati u prvom i drugom slučaju (u prvom slučaju će ova
vrijednost biti “13”, a u drugom slučaju “15”). Interesantno je napomenuti da je prioritet operatora “++”
veoma visok, tako da smo u oba slučaja zagrade mogli izostaviti, po cijenu da program učinimo slabije
čitljivim (u slučaju kada nismo sigurni u prioritet pojedinih operatora, upotreba zagrada za specifikaciju
prioriteta nije na odmet, čak i u slučajevima kada njihovo korištenje nije neophodno).

Izrazi poput izraza “3 + 2 * (++a)“ koji mijenjaju vrijednost neke od promjenljivih, ili koji
obavljaju bilo kakvu akciju koja ne spada u puko izračunavanje vrijednosti izraza, nazivaju se izrazi sa
bočnim efektima (engl. side effects). U prethodnom izrazu, kažemo da je bočni efekat izvršen nad
promjenljivom “a“. Specifikacija jezika C++ kaže da se, u slučaju da se nad nekom promjenljivom
primijeni bočni efekat, ta promjenljiva u izrazu smije upotrijebiti samo jedanput. U suprotnom je
vrijednost izraza nedefinirana (njegova vrijednost zavisi od izvedbe kompajlera), i takvi izrazi se ne
smiju upotrebljavati. Tako je npr. vrijednost izraza “ a * a++“ i “(a++) - (a++)“ nedefinirana. Na
primjer, u prvom slučaju, zna se da je vrijednost desnog operanda operacije množenja vrijednost
promjenljive “a“ prije uvećanja, ali se ne zna da li je će kao lijevi operand operacije množenja biti
upotrijebljena vrijednost promjenljive “ a“ prije ili poslije uvećanja. Kao posljedica toga, ovaj izraz ima
nedefiniranu vrijednost. Stoga se početnicima savjetuje da izbjegavaju formiranje složenijih izraza u
kojima se javljaju bočni efekti.

Analogna priča se može ispričati i za operator “ ––“. On umanjuje vrijednost svog operanda koji
također mora biti l-vrijednost (obično promjenljiva) za 1, ali u zavisnosti da li je napisan ispred ili iza
promjenljive obavlja predekrementiranje odnosno postdekrementiranje. Interesantno je da je jezik C++
dobio ime upravo po operatoru “++”, jer je C++ poboljšana verzija jezika poznatog pod imenom C (a
jezik C je dobio ime zahvaljujući ekscentričnosti njegovih autora koji su željeli da imaju kratko i
originalno ime za svoj novi programski jezik; usput, jedan od njihovih ranijih jezika zvao se B).

Na kraju treba ukazati na još jednu interesantnu osobinu jezika C++, koja ga također razlikuje od
većine srodnih jezika. Mnogi drugi jezici, kao što je npr. Pascal, striktno razlikuju izraze od naredbi. U
njima izrazi mogu biti dio naredbi, ali nikada ne mogu predstavljati naredbu. Također, naredba ne može
biti iskorištena kao izraz. Međutim, razmotrimo konstrukcije poput “ a = 3”, “a++” i “cout << a” u
jeziku C++. Sve tri konstrukcije predstavljaju izraze, ali također predstavljaju i naredbe. U jeziku C++
vrijedi još opštije pravilo nego što je prikazano u ovim primjerima: svaki izraz može biti iskorišten i kao
naredba (obrnuto ne vrijedi, odnosno svaka naredba ne može biti iskorištena kao izraz). Na primjer,
konstrukcija “2 + 3” nedvojbeno predstavlja izraz, ali principijelno može biti iskorištena i kao naredba.
Tako je, sa aspekta sintakse, sasvim dopušteno u programu napisati nešto poput

2 + 3;

Šta radi ovakva naredba? Ništa. Činjenica je da će izraz “ 2 + 3” biti izračunat, ali kako nije rečeno
šta treba uraditi sa rezultatom izračunavanja ovog izraza (5), on će prosto biti ignoriran. Da bi rezultat
imao smisla, nešto s njim treba uraditi (npr. ispisati ga, smjestiti ga u neku promjenljivu, ili uraditi nešto
treće). Slijedi da bi izraz bio smisleno upotrijebljen kao naredba, on mora sadržavati neki bočni efekat. U
suprotnom, upotreba izraza kao naredbe je besmislena, mada je sintaksom jezika C++ dozvoljena, tako
da kompajler neće prijaviti nikakvu grešku na naredbu poput gore navedene (bolji kompajleri će
eventualno prijaviti upozorenje da navedena naredba ne radi ništa). Treba uočiti razliku između izraza
poput “a + 1” koji ne može smisleno biti upotrijebljen kao samostalna naredba, od izraza “ a += 1” koji
može biti upotrijebljen kao samostalna naredba (s obzirom da mijenja sadržaj promjenljive “a”).

III – 12