Fuad Hrustić ZMAJ OD PAPIRA

Moj sin je za peti rođendan poželio zmaja.U gradu ima nekoliko kineskih radnji ali
samo u jednoj drže zmajeve.Kada sam zatražio zmaja,Kineskinja se ljubazno osmjehnula,u
njenim kosim očima bljesnula je iskra,naklonila se i pokazala rukom da sačekam.Nestala je
iza rafe sa digitalnim kućnim satovima,plišanim medvjedićima,plastičnim pištoljima i
drvenim mačevima.Kinez koji je sjedio za kasom držao je kosooko dijete u naručju i
zamotavao ga u tople dekice.U prodavaonici je bilo hladno,osjećao se težak miris riže i
kuhane piletine.Na zidu kojeg je oslikala vlaga,visile su krive sablje u koricama ukrašenim
vještačkim dijamantima.Kineskinja se brzo vratila i spustila zmaja na tezgu punu staklenih
perli i gumenih balona.Na licu joj je neprestano lebdio osmijeh,klanjala se kratkim i brzim
pokretima svog krhkog tijela.Zmaj je ličio na leptira šarenih krila.Platio sam i izašao bez
pozdrava.
Lutao sam gradom s papirnim zmajem u ruci.Nisam želio kući,nisam mogao podnijeti
sobu u kojoj sam se gušio od Lejline ljubavi.Nisam mogao podnijeti misao da me čeka i
pretvarati se da sam sretan dok sjedimo jedno kraj drugog,na izlizanom kauču i gledamo sina
koji se igra na podu.Svratio sam u prvi kafić.Na samo jedno piće.Mogao sam piti i sam,ali
sam osjetio olakšanje kada sam u polumraku ugledao Gorčina,starog prijatelja.Mahao je
rukama kao davljenik,pokazivao na mjesto do sebe.Sjeo sam na ponuđenu stolicu i obrisao
leden znoj sa čela.
,,Danas pijemo konjak!“,uzviknuo je veselo i poručio turu.U praznom kafiću je treštala
folk-muzika,osjećao sam kako mi pluća podrhtavaju od vibracija sa ogromnih
zvučnika.Gorčin je pušio cigaretu za cigaretom a oko naših glava je lebdio oblak dima.Pili
smo u po bijela dana,kao neizlječivi alkoholičari.Nismo se vidjeli od ratnih dana.Na sto,na
kojem su stajale šolje za kafu sa sasušenim crnim talogom,čaše pune konjaka,pepeljara s
dopola popušenim cigaretama,spustio sam svog šarenog zmaja.Gorčin je,prstima žutim kao
stari nagorjeli papir,počeo dodirivati zmaja.Zmaj je šuškao kao jež sakriven u suhom lišću.
,,Jednom,kada sam bio mali“,rekao je, ,,i ja sam imao zmaja.Volio sam trčati poljem i
gledati kako leti visoko,više od topola i jablanova,do oblaka samih.Jednog dana je puhnuo jak
vjetar,zmaj se otrgnuo s uzice i odletio negdje daleko.Nikada ga više nisam mogao naći.“
Bio je umoran od pića,niz čelo su mu klizile kapi znoja,slijevale se u očne duplje i tekle
niz obraze,kao suze.Obrisao ih je rukavom košulje i pogledao u mene mutnim pogledom.
,,Znaš li da smo svi mi,nekada davno bili djeca i imali svoje zmajeve i trčali za njima
cijele dane.Bolje da nikada nismo odrasli!“,vikao je da bi nadglasao muziku.
Rastali smo se u sumrak.Bio sam pijan i gladan.U ćevabdžinici su cvrčali ćevapi na
vrelom roštilju kao zrikavci u travi.Vreli loj je kapao na usijani žar i topio se šumno.Kad su
mesni valjušci bili ugljenisani,žena s bujnom nepočešljanom kosom i umašćenom
keceljom,ugurala ih je u lepinje,dodala sitno isjeckan luk i stavila na sto.Tanak i vijugav dim
izvijao se iz lepinje.Vrele komade nabadao sam na viljušku,jeo sam brzo,nisam žvakao i na
kraju mi se smučilo.U jednom uglu ćevabdžinice,za stolom na kojem je bio prostrt mastan
stolnjak,sjedio je neobrijan starac i nešto mrmljao sebi u bradu.Nije ispuštao čašicu iz
pocrnjelih ruku.
,,Za sve je kriva vlast!“,uzviknuo je starac i nagnuo čašicu na otečene usne,poslije čega
se stresao kao mokar pas.Nisam mogao izdržati,iz samog želuca,sa dna moje utrobe se
podiglo nešto ružno i navalilo na usta.Pokušavao sam da se smirim,ali uzalud,zurio sam u
pijanog starca zaprepašteno.Poslije nekoliko trenutaka vreo mlaz suknuo je iz mene kao
vodopad.Povraćao sam nesažvakane ćevapčiće na pod od keramičkih pločica.Starac iz ugla je
podigao čašicu visoko u zrak i povikao:

1
 ,,Nazdravlje!“
Obuzeo me stid.Nisam znao šta ću s očima.Žena s bujnom kosom je prišla i grubo me
gurnula u prazan kut ćevabdžinice,donijela je metalnu kofu punu vode,pokvasila prljave
krpe,prosula vodu po podu i počela čistiti.
,,Odlazi!“,rekla mi je na kraju.
Ispred kuće s nagorjelim krovnim gredama i polusrušenim zidovima dva radnika su
miješala malter u metalnim kolicima.Odjeća je na njima bila siva i isprana,radili su usporenim
kretnjama,gledali su me tužno.Bili su mršavi i izduženi,na nogama su nosili teške cokule i
vukli se u njima kao dvije ostarjele mazge.Ispod prljavih kačketa su im virili pramenovi
masne kose.Motali su cigarete od krupno narezanog duhana i pušili u hodu,bijeli oblak se
vukao za njima.Unijeli su duge jelove daske kroz veliku rupu na zidu i stavili ih na
skelu.Padao je mrak ali njih dvojica nisu pomišljali na odmor,žurili su da zazidaju rupu u zidu
koju je napravila haubička granata.
Morao sam proći pored radnika,kraj razvaljenog zida.Teturao sam,sapletao se o letve i
komade cigle.Nešto teško i bolno pritiskivalo mi je trbuh.Hladan znoj me posipao po
čelu,malaksao sam,usporavao korak.Pridržavao sam se za drvenu ogradu,trulu od jesenjih
kiša.Osjetio sam kako gubim tlo pod nogama.Pao sam kao posječeno stablo,pljoštimice se
strmoglavio u blato.Radnici nisu prilazili,smijali su se i dobacivali:
,,Ustani!Hej budalo!“
Dovukao sam se kući,u neomalterisanu prizemnicu,loše i na brzinu sazidanu;na zidu na
kojem se nalazilo kupatilo izbijala je zelena mahovina a na krovu je,umjesto crijepa,bila
pričvršćena najlonska folija.Dugo sam petljao oko ulaznih vrata,tražio ključ i pogađao
bravu.Ušao sam tiho,vonj vlage i kuhane hrane pljusnuli su mi u lice kao kužan jesenji
vjetar.U uskom hodniku bile su poredane razgažene cipele,dječije patike,par iskrzanih ženskih
čizama i izlizane papuče.Kroz mliječno staklo na vratima koja bijahu nakrivo postavljena,u
žurbi prisilnog useljenja,dopirala je slaba svjetlost.Skinuo sam trenerku i ostavio je u
ormar.Bio je pun stare iznošene odjeće.Nisam više mogao stajati na nogama,sapleo sam se o
dječiju loptu,zateturao i srušio kraj zida.Počeo sam hodati četveronoške,na dlanovima ruku i
koljenima.Neka mala sjenka prišla je i otvorila mi vrata.
Lejla je stajala na vratima,ukočena i nijema.Ništa nije rekla,suze u njenim očima bile su
krupne,poput kasnih trešanja.Kotrljale su se niz obraze i padale na pod,kao ljetna kiša.Čekala
je da kažem nešto,da je pozdravim,da joj pružim ruku.Gledao sam je s mržnjom,kao da je ona
kriva za moje stanje,kao da sam se zbog nje napio i valjao po blatu,kao da je ona kriva što
živimo u bijedi,u maloj sobi,pod niskim krovom.
,,Opet si pio“,rekla je.
,,Nisam!“,viknuo sam.
,,Svakog dana dolaziš pijan.“
,,Pa šta?“
,,Možda se i drogiraš?“
,,Ne drogiram se.“
,,Nikada nisi kod kuće.“
,,Ovo nije moja kuća.“
,,A gdje je tvoja kuća?“
,,Nema je više.Nigdje nema moje kuće!“
Plav dječak je spavao u krevetiću sa kojeg se ljuštio stari lak.Svinuo je obrve u
snu,sanjao je.Poželio sam da vidim njegove snove?Šta je sanjao petogodišnji dječak?Na dan
njegovog rođenja pala je posljednja granata.Možda je zato sanjao svijetleće rakete s
vatrometa.Sjajne zvjezdice u vijugavom letu po noćnom nebu.Možda je vidio kako na jedan
tren zastanu te blistave zvijezde i kako se rasprskavaju u hiljade sjajnih iskri.Možda je vidio
kako vrele iskre jure prema tlu i zgasnu kao palidrvce,nestanu u tami kao zažareni meteori.U

2
snu je stiskao prste od strave.Papirnog zmaja šarenih krila stavio sam kraj dječakovog
uzglavlja.Neka ga u snu osedla kao vatrenog konja i poleti s njim u susret zvijezdama.
Lejla je legla kraj mene.Krevet je bio uzak i tvrd,kao tabut.Nismo spavali,nismo se
dodirivali.Gledali smo u mrlje na plafonu kao da su oblaci.
Sanjao sam da padam.Iz magličastog oblaka,kao usamljena kap kiše,padao sam
strmogljavljujući se prema tlu.Padao sam osjećajući užas i strah da ću se razbiti,da ću se rasuti
u hiljade sitnih kapljica,u milion mikroskopskih čestica,da ću nestati u praznom prostoru,da
od mene neće ostati nikakav trag.Padao sam dugo,jurio brzinom kamena bačenog u tamni
bunar,u crni bezdan,u jamu iz koje se nikada neću moći vratiti,jer je to jama bez dna,crna rupa
u dnu Svemira.Padao sam brže od misli o svom padanju,letio sam prema dolje opažajući samo
treptaje svjetlosti i tamne sjene predmeta koje su se izduživale i tanjile,koje su postajale linije
bez kraja.Htio sam da vrisnem ali mi je dah zastajao u grlu,htio sam da vičem ali glasa nije
bilo,htio sam da zaustavim let ali nisam znao stati;osjećao sam neizmjeran strah,nesavladiv
strah,užasan strah,strah koji nije prestajao,strah od kojeg se može umrijeti.
Jutro je donijelo olakšanje.Jarka svjetlost je nahrupila u sobu.Cvrkutale su ptice.Neko je
uporno dozivao moje ime.Glas nije prestaje da zove,kao da je vikao utopljenik koji se bori za
život.Prepoznao sam glas.To me je sin dozivao,trčao je sa zmajem u rukama i oduševljeno
poskakivao.Zmaj se dizao visoko,do oblaka samih,poput lastavica koje su kružile ispod
oblaka.Puhao je blag i topao vjetar,zmaj lakih krila je vukao konac u visinu,zatezao ga i
pokušavao otrgnuti.Dječak je trčao bez daha,zagledan u oblake,oduševljen letom papirnate
ptice,sav se bijaše predao razuzdanoj igri.Vukao je tanku nit sve dalje od kuće,putem koji je
vodio u grad;trčao je na istok,prema izlazećem suncu,u susret svjetlosti i paperjastim
oblacima na modrom nebu.Dječak je bio visok i plav,izdužen kao sjenka drveta na jutarnjem
suncu.Ima je nos posut crvenkastožutim pjegama i velike okrugle uši.Bio je obučen u zelenu
trenirku šivenu za nekog kineskog dječaka;rukavi trenirke su bili kratki a nogavice su mu
dosezale jedva ispod koljena.Sjećao sam se:kupili smo je na buvljoj pijaci za sitne pare,ležala
je na najlonu između dijelova za traktore i polovnih antena za televizore.Prodavač nije imao
dužu a mi nismo imali novaca da kupimo kod drugog.Međutim,dječak nije mario za modu.Na
ranoj jutarnjoj izmaglici,u toplom treperenju sunčevih zraka,od kojih je blještao široki
drum,dječak je širio ruke kao krila i mahao njima kao ptica.
U sobi je bilo tiho.Lejla je stajala kraj sudopere s odvaljenim vratima,mlaz vode je
šuštao i uranjao u pjenu deterdženta.Na stolu su bile kore od pite,mrvice hljeba,masni
tanjiri,kutija jeftinih cigareta i prljava pepeljara.Sunčevi zraci su šarali svijetle pruge na
izblijedjelim kaučima i jastucima sa starinskim vezom.Naše majke su nam na poklon donijele
nešto od lijepih predmeta iz svoje mladosti,koji sada izgledaju smiješno i tužno.Sunce je
konačno obasjalo cijelu sobu i čitav snop sunčevih zraka se prelio po Lejlinoj crnoj
kosi.Gledao sam u njena povinuta leđa,u vretenaste ruke dok je skidala tvrdokornu prljavštinu
s tanjira,u mala ramena koja su se tresla kao da jeca.Kada se okrenula svjetlost je zablistala na
njenom licu,ali je ono postajalo sve bljeđe,počele su nestajati izbočine nosa i brade,gubili su
se jasni obrisi čela,obraza i usana.Na jakoj sunčevoj svjetlosti Lejla je postala sasvim
providna,sunčevi zraci su prolazili kroz nju kao kroz staklo,ona je polako nestajala pred
mojim očima i ja je uskoro nisam mogao vidjeti.
Dječak se vratio kući sa zmajem u rukama.Bio je zadihan,zadovoljan,rumen u licu.Zmaj
je bio ogroman,mogao je poletjeti veoma visoko,skoro do samih oblaka,više od svake kuće u
gradu,više od šumećih jablanova na kraju ulice.Dječak je spustio zmaja na sto i skočio mi u
krilo,ljubio mi neobrijano lice.Lejla je blistala od sreće.Uvijek je bila spremna da se
nasmije,da svu svoju gorčinu i tugu odagna brzo,da sve što je bilo ružno između nas potpuno
zaboravi.Želio sam da budem takav,da mladu ženu ne mučim otrovom koji se nakupio u
meni.Ona je koristila svaku priliku da se veseli sa dječakom,da svojim prostodušnim
smijehom zarazi i mene.Nekoliko trenutaka sam stajao opčinjen njenim smijehom i naivnim

3
riječima dječaka dok je opisivao zanosni let zmaja;ali sve bijaše uzalud,nisam se znao predati
njihovoj sreći i ja sam se brzo budio iz tog lažnog stanja kao iz najružnijeg pijanstava.
Pred veče sam opet otišao u grad.Potražio sam Gorčina.Sjedili smo sami u kafiću i
ispijali flašu za flašom lošeg piva.Gorčin mi se povjerio:
,,U kratkim časovima odmora,u dubokoj noći,spavao sam u bunkeru.Poslije
straže,odmah bi zaspao i pošto je moja duša bila uplašena i nemirna,sanjao bih teške
snove,pune prigušenog straha i ledene more.Jedanput su prema meni išli neprijateljski
vojnici,hiljade vojnika htjeli su da me ubiju,izrešetaju automatskim puškama.Ja sam
pokušavao da se podignem,da pucam,da se branim.Uzalud,moje ruke su bile olovne,tijelo
nemoćno,noge okovane.Budio sam se naglo,nemoćan od unutrašnje borbe,sretan što sam
sanjao.Drugi puta,neke tuđe ruke prolazile su kroz osmatračnicu bunkera,blijede i izdužene
kao biljke iz sjene,pružale su se prema meni i pokušavale da me izvuku napolje,kroz uzak
otvor.Uvijek bih,poslije buđenja,ustanovio da sam spavao vrlo kratko i da su snovi nastupili
trenutno,čim bih umornu glavu spustio na ležaj od slame.“
Gorčin i ja smo se rastali tek oko ponoći.Lejla je bila budna kada sam se vratio
kući.Gleda me je nijemo i kršila prste.Kada sam se svukao i legao na krevet pitala me:
,,Šta ti je,šta se dešava s tobom?“
Ljubila me po kosi,po čelu i obrazima.
Nisam joj mogao pogledati joj u oči.Osjećao sam da me voli više nego što ću ja nju
ikada voljeti.Znao sam da naša veza opstaje samo zato što je njena ljubav neizmjerna i zato
što je uvijek spremna da mi oprosti grube ispade,nervozu i bijes.Ja sam u sebi tražio ljubav za
nju,za dječaka koji je spavao u krevetiću,raširenih ruku,kao da leti.Neumorno sam tražio tople
riječi za njih dvoje ali ih nisam mogao naći,a kamoli izgovoriti.Kao da mi je srce postalo
komad leda koji se ne može otopiti,kao da mi je duša puna bola koji se ne može
zaboraviti.Kao da još uvijek traje dan u kojem smo se ubijali kao zvijeri.Kao da još uvijek
traje vrijeme u kojem je umrijeti bilo lako,kao da još uvijek svanjivaju jutra u kojem padaju
granate i ginu ljudi.
Sjećao sam se,nisam mogao odagnati te slike,živjele su u meni i progonile me,one su
bile moja prava stvarnost.One su bile moj pravi život,u njima sam vidio sebe kako mjesecima
bdijem u rovu.U rovu u kojem je bilo kao u grobu.U rovu u kojem sam sjedio,šutio i čekao
Sudnji dan.U rovu u kojem nisam imao čemu da se nadam.U rovu u kojem sam umjesto žene
nježno milovao svoj strah.U kojem sam,kad list šušne,uzimao pušku,i tražio čovjeka na
nišan.U rovu u kojem nisam imao čemu da se radujem.U kojem se,i kada je snijeg padao
paperjasti,nisam radovao.