AMERICAN POP-ART

Pop-art je umjetnički pokret koji se povezuje s uspostavljanjem i ukidanjem kontrasta. Mnogi

kritičari su u pop-artu vidjeli najinovativniji pristup umjetnosti dvadesetog stoljeća i uspoređivali
su ga s kubizmom, dok su drugi tvrdili da to i nije umjetnost. S jedne strane, pop-art se bavi
običnim, svakodnevnim, trivijalnim temama, dok s druge strane, pop-art predstavlja rigorozno
filozofsko ispitivanje uvjeta i stanja umjetničke produkcije vodeći prema ozbiljnim diskusijama o
kraju modernizma pa i same umjetnosti. To je također pokret čija je ključna orijentacija
naglašavanje kontrasta između visoke umjetnosti te masovne i popularne kulture koji se postavlja
u kontekst postmodernizma.

Pop-art se pojavio u Velikoj Britaniji kao izraz iskustva poslijeratnog društva u kojem su
potrošnja i materijalizam bili u naglom usponu, a masovni su mediji postajali dominantna forma
kulture. Britanski pop-artisti su se suočili s američkom pop kulturom kao s fenomenom koji stiže
izvana i mijenja postojeće uzore u njihovom društvu. Zato su na promjene reagirali brže i
neposrednije (npr. hepeningom). Njihove američke kolege su iskusile postepene promjene
vlastite socijalne realnosti i pratili te promjene s izvjesnom zadrškom i drugačijim pristupom.

Poslijeratna Amerika je bila zemlja u tranziciji. Prije Drugog svjetskog rata je bila jedna od
najrazvijenijih industrijskih nacija, dok se poslije rata, oslanjala više na tehnologiju, uslužne
djelatnosti i potrošnju. Nikada kao tada nisu marketing, reklamiranje i prodaja na takav način
predstavljali moć i bogatstvo. Promjene su uskoro postale vidljive u umjetnosti. Ostaci
akademskog sustava, na koji se oslanjao predratni europski modernizam, nepovratno su nestali i
novi tip umjetnika, medija i trgovine našli su svoje mjesto u novom američkom svijetu
umjetnosti. Temeljeći se na individualizmu, zatvoreni i elitistički modernizam, zamijenila je
industrija umjetnosti koja je razvila nove forme, namijenjene širokoj potrošnji, pristupačne svim
slojevima društva. Ekonomija je cvjetala i umjetnost je bilo moguće obogatiti; povećala se
podrška galerijama i muzejima a s druge strane povećavalo se zanimanje publike za nove oblike
umjetnosti koja je sve više bila okrenuta zabavi.

Pop-art je stupio u svijet umjetnosti u trenutku kada je apstraktni ekspresionizam dominirao –

posljednji veliki modernistički pokret i prvi koji je nastao na američkom tlu. Upravo s
apstraktnim ekspresionizmom je umjetnost postala veliki biznis i oblik zabave, a njegovi heroji
(Jackson Pollock, Wilhelm de Kooning, Mark Rothko i drugi) gurnuti su u uloge pop- i rock-
zvijezda koje najčešće završavaju tragično kao žrtve vlastitoga uspjeha. Mladi umjetnici pop-arta
su željeli uspjeh u tom kontekstu, ali su zato morali riskirati uništenje svega onoga na čemu se
temeljio apstraktni ekspresionizam i cijela zapadna umjetnička tradicija, usprkos činjenici da su
svi imali u njoj polaznu točku. U tom smislu, pop-art je kritika apstraktnog ekspresionizma i
modernizma čime zaslužuje mjesto u postmodernoj umjetnosti ili u najmanju ruku u umjetnosti
koja je vodila do postmodernizma.

Raskid pop-arta s modernizmom je u velikoj mjeri određen i uvjetovan jednim od osnovnih

principa, a to je princip uzvišenosti koji i karakterizira modernističku umjetnost. Profinjenu,
individualiziranu produkciju umjetnosti u kojoj dominiraju ozbiljne teme u djelima pop-arta
zamjenjuje banalno iskustvo svakodnevice, referencije na potrošačko društvo, oglašavanje i
produkti masovnih medija, mehaničke tehnike fotorealizma, serigrafije. Uza sve to, pop-art je
inspiriran dadaizmom i u svojim djelima dopušta humor, ironiju i kritiku kao dio umjetničke
strategije.

Uzevši u obzir da pop-art prisvaja kao svoje teme iz masovne kulture i potrošnje te da u isto
vrijeme koristi tehnike koje omogućavaju masovnu (re)produkciju, pitanje se samo postavlja: Do
koje razine možemo govoriti o socijalnoj kritici i u kojoj mjeri je to, u stvari, oda konzumerizmu?
U svakom slučaju, to je ogledalo društva. U djelima pop-arta ne nalazimo ništa više od onoga što
masovna kultura može pružiti. Nema ničega izvan toga, pa i ako ima, ne može se iskusiti ni
spoznati. Pop-art je simulacija prepoznata u izrazu koji je dao Baudrillard: to je umjetnost slika,
koje se odnose na druge slike i transformira ih u umjetnost brišući granicu između visoke
umjetnosti i masovne kulture.

Pop-art otvara mnoga pitanja koja se tiču statusa i uvjeta rada umjetnika kao i pitanja suvremene
umjetnosti u najširem smislu te nesumnjivo nudi velike mogućnosti refleksije na socijalni
kontekst iz kojeg proizlazi. Napokon, naše vrijeme zahtijeva tu refleksiju jer iskustvo koje je pop-
art jednom iskusio u svojim radovima važeće je i danas u suvremenom društvu.

Ernest Ženko