IGOR LOINJAK

EGZISTENCIJALNA NEODREĐENOST SUBJEKTA U MIHALIĆEVOJ

ZBIRCI „KOMORNA MUZIKA“

Sažetak

Detaljnijom teoretskom razradom pojma egzistencije u filozofiji druge četvrtine 20. stoljeća,
egzistencijalistička je tematika sve više počela prodirati u književnost i druge umjetnosti.
Tome su znatno pridonijeli filozofi egzistencijalističke orijentacije koji su nerijetko svoje
ideje širili putem vlastitog književnog rada. Najznačajniji među njima su Jean Paul Sartre i
Albert Camus. U hrvatskoj književnosti 20. stoljeća, posebice u pjesništvu, egzistencijalna
tematika počinje intenzivnije zaokupljati pjesnike u godinama nakon Drugog svjetskog rata.
Z. Mrkonjić hrvatsko pjesništvo pedesetih godina naziva pjesništvom „iskustva egzistencije“.
Pjesnici se u toj dekadi prvenstveno okupljaju oko časopisa Krugovi. Pod
okriljem Krugova djeluje i Slavko Mihalić. Mihalićevo poimanje problema egzistencije
predstavljano je već u njegovoj prvoj zbirci Komorna muzika iz 1954. Godine. Poput većine
krugovaša, Mihalić vlastitu egzistencijalnu misao temelji prije svega na filozofskim
refleksijama Sartrea i Camusa, no može se primijetiti i utjecaj Sørena Kierkegaarda te
njemačke egzistencijalističke struje koju predstavlja Martin Heidegger. Egzistencijalna
problematika Mihalića zaokuplja tijekom čitavog književnog djelovanja. Prikaz Mihalićeve
zbirke Komorna muzika slijedit će tri tematska okvira: odnos pojedinca prema drugim
subjektima, odnos pojedinca prema vlastitoj egzistenciji i problem smrti.

Ključne riječi: Mihalić, Komorna muzika, pedesete godine, egzistencijalizam

 1. UVOD

Nakon što je dana nešto iscrpnija i detaljnija teorijska razrada egzistencijalizma u

filozofskoj refleksiji druge četvrtine 20. stoljeća, njegovi su osnovni problemi sve naglašenije
počeli zadirati u područje književnosti, ali nisu zaobišli ni ostale umjetnosti. Tome su znatno
doprinijeli filozofi koji su vlastita promišljanja egzistencijalističke problematike ugrađivali u
svoja književna djela. Među njima se osobito ističu Francuzi Jean-Paul Sartre i Albert
Caumus.
U hrvatskoj književnosti 20. stoljeća, posebice u pjesništvu, egzistencijalna tematika
intenzivnije počinje zaokupljati pjesnike u godinama nakon Drugog svjetskog rata.
Simptomatično je da Zvonimir Mrkonjić u knjizi „Suvremeno hrvatsko pjesništvo“ pjesništvo
pedesetih godina naziva pjesništvom „iskustva egzistencije“. Važno je žarište bio časopis
„Krugovi“ (1952.–1958.) po kome su pjesnici okupljeni oko istoimenog časopisa prozvani
krugovašima. Pod okriljem „Krugova“ djelovao je i Slavko Mihalić. Zajedno s čitavom
generacijom pjesnika koji su djelovali ranih pedesetih godina, Mihalić je svojim pjesništvom
dovodio u pitanje „svekolike zbiljske društvene odnose“ u tadašnjem totalitarnom uređenju u
kojem je sam opstanak neprestano bio pred problemom kjerkegorovske „bolesti na smrt“.
(Mihalić 1996: 15). Tadašnje „otkriće egzistencije, individuuma i pojedinačnog što se zbilo u
Mihalićevu pjesništvu središte je nove upotrebe pjesničkog jezika.“ (Mrkonjić 1972: 59).
Mihalić je zaokupljenost egzistencijalističkim problemima predstavio već u svojoj
prvoj zbirci „Komorna muzika“ objavljenoj 1954. godine. Poput većine krugovaša, vlastitu je
egzistencijalnu misao temeljio na filozofskom mišljenju Jean-Paula Sartrea i Alberta Camusa,
no moguće je primijetiti i utjecaj Sørena Kierkegaarda te njemačke egzistencijalističke struje,
prvenstveno one koju je predvodio Martin Heidegger. Mihalića egzistencijalna problematika
zaokuplja tijekom čitavog književnog djelovanja. Ante Stamać navodi da Mihalić „tijekom
čitavog svog života, za čitavog svog pjesnikovanja, piše o ranjenom subjektu, o tamnu
opstanku…“ (Mihalić 1996: 16).
Prikaz Mihalićeve zbirke „Komorna muzika“ slijedit će tri tematska okvira prema
kojima će se prikazati određeni egzistencijalni problemi na temelju odabranih pjesama. To su:
odnos pojedinca prema vlastitoj egzistenciji, odnos pojedinca prema drugim subjektima i
problem smrti.

2
 2. ODNOS POJEDINCA PREMA VLASTITOJ EGZISTENCIJI

U „Komornoj muzici“ primjećuje se prisutnost dva tipa subjekta. Jedan je optimist,

ponekad pun vjere i pouzdanja u smisao vlastite egzistencije. Takav je subjekt predstavljen u
pjesmi „Inače bi sve bilo besmisleno“. Ponekad on prenosi upravo sartrovske ideje o jednom
humanom egzistencijalizmu punom optimizma, a u tom ga je obliku moguće pronaći u pjesmi
„Ne nadaj se“ i nekim drugim. Drugi je tip subjekta karakteriziran krajnjim pesimizmom. On
bježi od sebe, traži utočište u drugima stapajući se s njima ili se naprosto povlači iz svijeta.
Taj je pesimist prisutan u pjesmama „Put u nepostojanje“ i „Silovitog li dana“.

2.1. Subjekt optimist

Mihalić u pjesmi „Inače bi sve bilo besmisleno“ početak života i izvorište egzistencije
vidi u čovjekovu ustajanju od mrtvih. Time rođenje za njega ne predstavlja tek jednostavan
čin rođenja, već čin ponovnog rođenja, njegovog ponavljanja. Nakon ponovnog poniranja u
egzistenciju čovjekova se životnost rapidno povećava. Tu misao donose stihovi: „Otvaraju se
oči u svim bojama/Prorade ruke i vratovi i drugi dijelovi tijela/Na kraju dolazi red na one
stvari koje zovemo/unutrašnjost…“ Prethodni stihovi eksplicitno odražavaju Mihalićevo
uvjerenje kako čovjek hodom kroz vlastiti život misaono postaje sposobniji za izvršavanje sve
složenijih zadataka koji se pred njega postavljaju. Na taj način afirmira Jaspesovo i Sartreovo
stajalište da „čovjek nije ništa drugo nego što sam od sebe čini.“ (Sartre 1981: 263). Nadalje,
izražava se i povjerenje u čovjekovu sposobnost samostalnog izgrađivanja vlastite esencije
pred činjenicom njegove egzistencije. Pri tome se ovakav subjekt ne boji da u tome neće
uspjeti. On ne doživljava tjeskobu uslijed svjesnog preuzimanja rizika unatoč tomu što je lišen
svakog oslonca o kojemu piše Kierkegaard. (Toeplitz 1980: 79). Ipak, ne može se reći da taj
subjekt nije svjestan krhkosti vlastita života jer: „Život je ono malo nečega u oklopu od
sapunice…“. To ga, međutim, ne priječi da ostane optimist. Razlog koji subjektu daje povod
za optimizam činjenica je ponovnog povratka. Mihalić ovdje poseže za indijskom duhovnosti,
odnosno idejom reinkarnacije.1 U tom je obliku život shvaćen kao proces neprestanog
1
Ideja reinkarnacije preuzeta je iz indijske religije i filozofije, a predstavlja ponovno utjelovljenje života. Taj
proces nije osobitost samo čovjeka, već i svih ostalih bića. U izvornom se smisli reinkarnacija smatra nečim
negativnim. Od nje se želi osloboditi, a to se postiže poštivanjem karmana, odnosno moralnog principa. U
današnjoj zapadnoj kulturi reinkarnacija ima izrazito pozitivno značenje što je u vezi s njezinom osnovnom
idejom zapravo pogrešno.

3
kruženja postojanja viđenog kroz model ničeanskog amor fati. Stvoren je tako subjekt lišen
kamijevske apsurdnosti života te okrenut životnom optimizmu. I to sve zbog toga što bi u
protivnom sve bilo besmisleno. No, može li to biti dovoljno jak argument?
U pjesmi „Ne nadaj se“ subjekt je racionalniji te mu se sugerira da odagna od sebe nadu
u mogućnost vlastite izuzetosti od problema s kojima će se suočiti tijekom života. Unatoč
tomu, od subjekta se ipak zahtijeva ustrajnost u vlastitoj egzistenciji i njezino nepropitkujuće
prihvaćanje. Iako će na putu vlastita opstanka biti mnogo prepreka (ovdje predstavljenih
motivom lovaca) svejedno se donosi razlog zašto prihvatiti vlastitu egzistenciju: „…tvoj bol
je za ljepotu neke stvari/izvan tebe“. Ovdje je naglasak na problemu čovjeka kao bića
zajednice, a shodno tomu i kao bića koje je po svojoj naravi nužno vremenito. Upravo su te
dvije stvari razlozi koji dodatno potiču optimistično raspoloženje subjekta.

2.2. Subjekt pesimist

Uz optimističnog subjekta prisutan je i onaj pesimističan. Taj subjekt u vlastitu životu

ne vidi nikakav smisao. On se, poput Šoljanova bacača kamena, prepušta vlastitoj
neaktivnosti i umrtvljenosti, a ljudsku egzistenciju shvaća kao paradoks. Tako se shvaćena
egzistencija nalazi u statu nascendi i nije je moguće opravdati u znanstvenom smislu.
(Toeplitz 1980: 99). Pesimizam se najviše očituje u pjesmama „Pjesma osuđenika na smrt“ i
„Silovitog li dana“. „Pjesma osuđenika na smrt“ započinje stihom: „Očekujem dan
smaknuća“ koji ujedno čini i čitavu prvu strofu. U kratkoći se navedene strofe/stiha osjeća
pomalo hladan odnos prema onomu što će se subjektu dogoditi. Slična se situacija nalazi na
početku Camusova „Stranca“ gdje u prvoj rečenicu stoji: „Danas mi je umrla majka.“
Nezainteresiranost i hladnoća kojom je subjekt obilježen u mnogočemu proizlazi iz spoznaje
apsurdnosti života. A taj „apsurd završava smrću kao i sve.“ (Camus 1998: 31). Nadalje,
subjekt zamjećuje druge. Oni sudjeluju u njegovoj situaciji, oni su granica njegove slobode.
Na prvi mah subjekt želi pobjeći i osloboditi se sudbine koju su mu drugi zacrtali: „Poželim
da sam odjeven u haljine kakva junaka,/zavjerenika, možda, kojeg će spasiti/vratolomijom.“
On ovdje još uvijek osjeća želju za životom, premda se čini da je ona prisutna tek na razini
podsvijesnog. Ta je želja čisti conatus koji leži u prirodi svakog živog bića i koji ga tjera da se
održi u postojanju. Ipak, želja za oslobođenjem, za životom, kratko traje. Subjekt je brzo
osvještava i zaključuje da slobodu uglavnom ne želi. Razlog zbog kojega odbija život upravo
je tjeskoba koju neprestano osjeća. Ta tjeskoba ne nastaje iz osjećaja pred slobodom ili
budućnosti, kako pretpostavljaju Kierkegaard i Sartre. Njezino je postojanje izvedeno, kako

4
navodi Heidegger, iz naše spoznaje onog Ništa. Za Heideggera osjećaj tjeskobe proizlazi
upravo iz čovjekove bačenosti u smrt samim činom njegova vlastitog egzistiranja. (Heidegger
1985: 285). Subjekt se te tjeskobe želi razriješiti da, kako navodi: „…samog sebe/ne
pritišćem“. U pretposljednjoj si strofi subjekt iz stiha u stih postavlja pitanja. Ona se referiraju
na činjenicu čovjekove težnje da mu se pred smrt ispuni posljednja želja. Međutim, želja ne
postoji. Nema je jer je subjekt svjestan da nakon što se njegova egzistencija poput svijeće
utrne, neće ostati ništa: „ali ja znam da mene više nema i sve je/izlišno.“
Slična je pesimistična neaktivnost subjekta prisutna u pjesmi „Silovitog li dana“. U
prvoj je strofi prikazano rađanje novog dana, nove živosti i novog poleta. Sve je živo i
razigrano okupano potpunom radošću življenja. Sve to ipak nije dovoljno da pokrene lirskog
subjekta. On sam sebi postavlja pitanje: „Da ga [dan] prihvatim?“ No, on ga ne prihvaća jer
tobože ne nalazi nikakav istinski smisao u njemu. Da taj smisao postoji, lirski bi ga subjekt
nesumnjivo prihvatio, kao i sve radosti koje novi dan nosi. Ali ovako samo čeka da dan
prestane, da se slomi. Apsurdnost života koji nije obilježen nikakvim smislom Mihalić je u
ovoj pjesmi doveo do krajnosti. Njegov se lirski subjekt pretvara u „biće vegetacije“. To
„biće“ više ne živi, nego naprosto preživljava.

3. ODNOS POJEDINCA PREMA DRUGIM SUBJEKTIMA

Odnos pojedinca prema drugima predstavlja zanimljiv aspekt u cjelokupnoj

čovjekovoj egzistenciji. Čovjek, kao zoon politikon, osuđen je na život s drugim ljudima
premda okolni subjekti u isto vrijeme predstavljaju njegovo istinsko ograničenje. Drugi su
granica slobode svakog pojedinca, a u isto vrijeme subjekt bez njih ne može opstati. Jaspers i
Sartre u drugom vide mogućnost samoostvarenja svakoga čovjeka. Jaspers je smatrao „da se
egzistencija može ostvariti jedino u odnosu prema drugima.“ (Bošnjak 1981: 188). Slično
misli i Sartre: „da bih došao do bilo kakve istine o sebi, potrebno je da prođem kroz drugoga,
drugi je neophodan za moju egzistenciju.“ (Sartre 1981: 276-277). Na drugom mjestu navodi
kako „biti okružen drugim znači biti uklopljen u svijet (koji je već opskrbljen smislom), a
drugi je ograničenje mene…“ (Sartre 2007: 607).
Pojam drugoga kod Mihalića predstavlja vrlo zanimljivu protutežu njegovu subjektu.
Ponekad je drugi stavljen u odnos prema subjektu kao osamljenome pojedincu, a ponekad
prema subjektu koji se nalazi u skupini sa sebi sličnima. U „Pjesmi osuđenika na smrt“ drugi
su predstavljani u drugoj strofi: „Dolaze mi u šarenim haljinama/toliko tuđi da ih ne mogu

5
osjetiti/i nude nešto između zraka i nepostojanja.“ Ovdje su drugi izrazita protuteža subjektu i
istinsko su ograničenje njega samog. On ovisi o njihovoj ponudi pa ih se može doživjeti i kao
višu instanciju (njihovu nadmoć dodatno naglašava stavljajući ih u množinu).
Drugačiji je odnos prisutan u pjesmi „Pristajanja“. U govoru o pristajanju broda,
naglašava se važnost mornara o kojima ovisi način na koji će pristajanje biti izvedeno. Ono se
može odigrati na više načina jer: „Brodovi pristaju na mnogo načina:/jedni silovito, s treskom
i lomljavom,/drugi nježno, poput ljubavnika. Sve to zavisi o raspoloženju mornara;…“ Kao
antipod motivu mornara, javlja se motiv kapetana, pojedinca o kojemu sve ovisi. Odnos
pojedinca i drugoga/drugih u ovoj je pjesmi moguće pratiti upravo na primjeru odnosa između
ta dva motiva. Pojedinac (kapetan) u ovome slučaju djeluje nadmoćno u odnosu na druge
(mornare) što je obrnuta situacija u odnosu na „Pjesmu osuđenika na smrt“. O mornarima
ovisi način na koji će brod pristati u luku, ali kada i gdje će pristati prvenstveno ovisi o
kapetanu. To se eksplicitno iznosi u idućim stihovima: „Ako je kapetan prije vremena ostao
bez duhana,/brod bi mogao skočiti/na obalu, do trafike.“ Nadmoć koju kapetan posjeduje u
usporedbi s mornarima predstavljena je preko banalne situacije – brod se sa čitavom posadom
zaustavlja u luci kako bi kapetan kupio duhan. Unatoč nadmoći koju pojedinac posjeduje u
odnosu spram kolektiva, zanimljivo je kako se kolektiv u ovom slučaju poštuje i uvažava kao
ravnopravan sudionik situacije budući da pojedinac u ovom slučaju iskonski ovisi o kolektivu.
Tako nakon prijašnjih stihova slijedi treća strofa: „Radi se i o ženama i o djevojka.“ Te su
žene i djevojke u odnosu ne samo na kapetana, nego i na mornare (budući da stoje u množini,
a naglašava se i razlika u dobi). Time Mihalić potvrđuje misao o potrebi postojanja i
prihvaćanja drugoga kako bi se sam pojedinac lakše snašao u iskustvu vlastite egzistencije. U
čitavoj zadnjoj strofi, naposlijetku, pjesnik ponovno naglašava nadmoć kapetana i njegove
volje: „A može se dogoditi da brod pristane/vrlo daleko od obale,/tamo na sredi oceana,/u
jednoj luci bez kapetanije.“
Subjekt se u drugoj strofi pjesme „Put u nepostojanje“ smješta u grupu. Nije više
osamljeni pojedinac kojega muči problem apsurdnosti i besmislenosti egzistencije.
Egzistencijalna se problematika shvaća kao opći problem koji muči i druge, no ne i sve ljudi.
Subjekt tako u vlastitoj težnji za potpunim smirenjem izjavljuje: „…jer tamo ćemo, gdje one
[potpune praznine] vladaju, naći naše/potpuno smirenje,/mi koji odustajemo, mi koji
odustajemo jer/priznajemo vašu hrabrost.“ Ovdje više nema odnosa pojedinac – drugi, već bi
se prije moglo reći da lirski subjekt nastupa u prvome licu množine suprotstavljajući se
kolektivu drugih, ovdje označenih drugim licem množine.“ Pri tome VI nisu nikakva opasnost

6
i ograničenje onoga MI. Primarno se tematizira opozicija u mišljenju, a shodno tome i u
djelovanju.
Najizraženije stanje sukoba i ugnjetavanja pojedinca od strane drugih nalazi se u
pjesmi „Ne nadaj se“. Pjesnik se predstavlja kao viša instancija u ulozi lirskoga pripovjedača.
On se obraća pojedincu/čitatelju kao prijatelju: „Ne nadaj se svom spasenju, prijatelju.“ U
opoziciju s „prijateljem“ stavljaju se drugi, predstavljani motivom lovaca. Drugi su ti koji
pojedinca ugrožavaju, napadajući ga i gađajući: „Dovoljno je lovaca na tvome tragu da
ćeš/jednom biti pogođen…“ Ipak se na te druge ne želi gledati kao na neko ograničenje. Na
njih se naprosto ne treba obazirati i treba živjeti najboljim mogućim životom. Od vlastite je
esencije nužno pokušati stvoriti ono najbolje jer je smrt svakako izvjesna i neće nas mimoići:
„Ne boj se ni strelica ni metaka – oni će te/svakako dokrajčiti – / ali daj da budeš velik svojim
raskošnim smirenjem…“ Ovdje Mihalić još jednom ukazuje na Sartreovu misao da je čovjek
odgovoran za sebe. O svakome ponaosob ovisi što će učiniti od vlastite egzistencije ili, što bi
se našlo sažeto u latinskoj izreci, Suae quisque fortunae faber est.

4. PROBLEM SMRTI

Posve u duhu egzistencijalizma, Mihalić se u „Komornoj muzici“ u mnogim pjesmama

dotiče problema smrti te načina na koji se subjekt odnosi prema njoj. U načelu se može reći
kako Mihalićev subjekt prema smrti ne zauzima uvijek isti stav, premda mu ona pruža
stanovitu sigurnost. Subjekt, dakle, u smrti doživljava potpuno (i nadano) dokidanje vlastita
bića pa ona, da parafraziramo Camusa, predstavlja dokidanje apsurda.
Smrt se u egzistencijalizmu shvaća kao opća pojava koja se tiče svakoga pojedinaca
osobno. Heidegger navodi da je smrt „uvijek samo vlastita.“ (Heidegger 1985: 301). Upravo
pred činjenicom vlastite smrtnosti čovjek osjeća tjeskobu. Unatoč tome što je ona empirijski
bliska svakome pojedincu, on je uvijek spoznaje indirektno, preko smrti drugoga. Za razliku
od toga, trenutak je osobne smrti neizvjestan. (Heidegger 1985: 292-293). Heidegger
čovjekovu egzistenciju predodređuje kao egzistenciju za smrt zauzimajući se za pomalo
pesimističan stav. Sartreov je stav prema smrti optimističniji. On tvrdi da je „smrt za mene“
samo nenužna činjenica koja neprestano izmiče. Nije je moguće otkriti, čekati je, a prema njoj
je ujedno teško zauzeti čvrsti stav. (Sartre 2007: 647). Sartre smatra da je smrt granica koja
postaje dio čovjeka i bitan fenomen u njegovu osobnom životu. Kada se smrt u čovjeku
individualizira, ona prestaje biti nepoznanica i čovjek postaje za nju odgovoran. (Sartre 2007:

7
632-633). Budući da čovjek ne poznaje temelj vlastite egzistencije, kao ni osnovu egzistencije
drugoga, pred osjećajem tjeskobe bježi u „lošu vjeru“. (Sartre 2007: 659).
Kao što je već rečeno, u „Pjesmi osuđenika na smrt“ subjekt u prvi mah ne želi
prihvatiti činjenicu da će umrijeti. Tako u trećoj strofi zamišlja neku imaginarnu situaciju iza
koje će uslijediti njegovo oslobađanje. Uviđa besmisao svega što ga okružuje, a ujedno i
vlastita života. On sada smrt počinje eksplicitno priželjkivati. Želi biti razriješen života i više
ne pritiskati samoga sebe. Smrt se na kraju doživljava kao čisto oslobođenje, potpuno
dokidanje vlastita bića, a samim time i odgovornosti. U posljednjoj strofi subjekt kaže:
„Očekujem, kažu, smrt,/ali ja znam da mene više nema i sve je/izlišno.“ Nešto drugačiji stav
nalazimo u pjesmama „Put u nepostojanje“ i „Ne nadaj se“. U drugoj se strofi „Puta u
nepostojanje“ smrt doživljava kao stanje ili prostor potpune praznine: „…Kažem praznine
jer/nemam riječi za stvari bez imena…“. U toj se praznini subjekt nada pronaći potpuno
smirenje. Ovdje pjesnik, koristeći množinu, podrazumijeva pluralnost subjekata čime odustaje
od modela usamljenoga pojedinca u svijetu koji u vlastitoj egzistenciji ne vidi smisao pa od
svoga života želi jednostavno dići ruke. Mnogo je takvih problematičnih egzistencija koje
čekaju smiraj, premda postoje i oni koji imaju dovoljno hrabrosti da žive i u svakome novom
trenutku doprinose oblikovanju vlastite egzitencije. Nemali je, međutim, broj i onih koji
optimistično prihvaćaju vlastitu odgovornost i usmjeravaju je u odgovorno izgrađivanje
vlastita života. No, lirski subjekt u ovoj pjesmi ipak pripada drugoj strani i čeka smirenje kao i
svi „mi koji odustajemo, mi koji odustajemo jer/priznajemo vašu hrabrost.“
U pjesmi „Inače bi sve bilo besmisleno“ Mihalićev se subjekt uopće ne dotiče pojma
smrti, mada na nju implicitno računa. On odbacuje pesimističnu misao da ljudi od početka
življenja počinju umirati afirmirajući istodobno ideju života kao ustajanja iz mrtvih: „Govore:
ljudi počinju umirati u kolijevci/Meni se čini – oni ustaju od mrtvih/Onda sve više žive…“
Problem i pitanje smrti u ovoj su pjesmi riješeni optimističnom idejom već naznačenog,
neprestanog vraćanja života i njegovoga neprestanog kruženja. Subjekt ovdje nije toliko
pozabavljen samim problematiziranjem smrti jer je smrt uvijek nova prilika za drugi život.

8
 5. ZAKLJUČAK

Slavko Mihalić pripada velikanima hrvatskog pjesništva druge polovice 20. stoljeća.
Na njegovo je pjesništvo u velikoj mjeri utjecala egzistencijalistička filozofija koja je ostavila
značajnoga traga u gotovo svim domenama umjetničke produkcije, napose u književnosti i
likovnim umjetnostima. Osim na Mihalića, tragovi se egzistencijalizma nalaze implicitno ili
eksplicitno i u poetikama nekih drugih hrvatskih pjesnika koji su vlastito pjesnikovanje
započeli pedesetih godina u okrilju časopisa „Krugovi“. Egzistencijalizam se osim kod
Mihalića, kod kojega je možda najizraženiji, dosta intenzivno javlja i kod Šoljana te nekih
drugih autora.
Mihalićeva je prva zbirka „Komorna muzika“ (1954.) u potpunosti obilježena
egzistencijalističkim duhom. U njoj se tematizira odnos pojedinaca prema činjenici vlastite
egzistencije, problem bačenosti u postojanje, činjenica smrti te mnogi drugi problemi koji su
tada, možda više nego inače, zaokupljali čovjeka. Nakon Drugog svjetskog rata čovjek je
moralno bio potpuno izgubljen. Stradanja su ostavila utisak na gotovo svakoga čovjeka, a
njemački se filozof T. W. Adorno pitao je li uopće moguće pisati poeziju nakon Auschwitza.
Čini se da jest bilo moguće. I to ne samo moguće, nego i potrebno. Tu mogućnost svojim
pjesništvom potvrđuje i Mihalić. Vlastitim je propitivanjem nastojao potaknuti čitatelja da si
sam postavlja pitanja, da sam traga. U njegovim se zbirkama, prije svega u „Komornoj
muzici“, ne nalaze odgovori, već samo poticaji za vlastito istraživanje.
Zbirka je prikazana analizom samo određenih pjesama s naglaskom na komparativnoj
obradi samih problema. Tako je egzistencijalistička obrada zbirke predstavljena kroz tri
glavna problema. To su odnos pojedinca prema vlastitoj egzistenciji, odnos pojedinca prema
drugim subjektima i problem smrti. Usporedno s iznošenjem teksta Mihalićevih pjesama,
donose se i misli o istoj problematici obrađenoj u djelima nekih od najznačajnijih filozofa
egzistencijalističke struje, Kierklegaarda, Sartrea, Camusa, Heideggera i Jaspera. Usporedbom
tekstova spomenutih autora i Mihalićeve poezije, zaključilo se kako Mihalić mnogo duguju
navedenim filozofima. Međutim, zbog same prirode medija kojim se služio, kod Mihalića ne
postoji tendencija za davanjem zaokruženoga misaonog sustava. Pjesniku su mnogo važnija
bila sama pitanja, dok su odgovori više stvar čitateljeva karaktera.

9
6. LITERATURA

Bošnjak, B. (1981). Smisao filozofske egzistencije. Zagreb, Školska knjiga.

Camus, A. (1998). Mit o Sizifu. Zagreb, Matica Hrvatska.
Heidegger, M. (1985). Bitak i vrijeme. Zagreb, Naprijed.
Mihalić, S. (1996). Približavanje oluje. Izbor iz poezije. Zagreb, Školska knjiga.
Mrkonjić, Z. (1972). Suvremeno hrvatsko pjesništvo. Zagreb, Kolo Zagreb.
Sartre, J. P. (2007). Bitak i ništo. Ogled o fenomenološkoj ontologiji. Zagreb,
Demetra.
Sartre, J. P. (1981). Egzistencijalizam je humanizam. Filozofski spisi. Beograd,
Nolit.
Toeplitz, K (1980). Kjerkegor. Beograd, Grafos.

10
Igor Loinjak

EXISTENTIAL INDETERMINACY OF MIHALIĆ'S SUBJECT IN POETRY

COLLECTION „CHAMBER MUSIC“

Summary

Through detailed theoretical survey of the philosophical term „existence“ in the

second quarter of the 20th century, existentialism started to protrude in literature and
other arts. Existentialist philosophers spreading their ideas through literary work –
Jean Paul Sartre and Albert Camus for instance – were a great contribution.
20th century Croatian literature, especially poetry, began to show interest in
existentialist themes in the years after World War II. Z. Mrkonjić calls Croatian poetry of the
sixties – existentialist poetry. Poets gather round „Krugovi“ magazine, one of them being
Slavko Mihalić. His view on existentialism was presented in his work „Komorna muzika“ in
1954.
Like most members of the magazine circles, Mihalić is inspired by philosophical
introspections of Sartre and Camus, but one can also observe Søren Kierkegaard's influence,
as well as German existentialists represented by Martin Heidegger.
Mihalić is occupied by existentialist problematics during whole of his literary work.
Presentation of Mihalić's work „Komorna muzika“ will follow three theme frames:
relationship between the individual and other subjects, between the individual and personal
existence, and third one being the problem of death.

Keywords: Mihalić, Komorna muzika, fifties, existentialism

Igor Loinjak
Muzej likovnih umjetnosti (Osijek)
igor.loinjak@gmail.com

11