EDWARD O.

WILSON
{{Pause=1}}
O LJUDSKOJ PRIRODI

{{Pause=1}}
Sadržaj
Predgovor, 2004
Predgovor
1. Dilema
2. Nasljednost
3. Razvoj
4. Emergencija
5. Agresivnost
6. Seksualnost
7. Altruizam
8. Religija
9. Nada
Rječnik pojmova
Bilješke
Kazalo

{{Pause=3}} {{Split}}

Ako se ova razmišljanja o ljudskoj prirodi i čine apstraktna i teško

shvatljiva, to ne znači da se smije zaključiti da su i pogrešna. Naprotiv,
čini se nemogućim da bi ono što je dosad izbjeglo tolikim mudrim i
dubokim filozofima bilo sasvim očigledno i lagano. Pa ma koliko nas
truda stajala ova ispitivanja, smatrat ćemo da smo dovoljno nagrađeni
ne samo korišću već i zadovoljstvom ako time uspijemo obogatiti svoju
riznicu znanja o predmetima od neizrecive važnosti.
– David Hume, Istraživanje o ljudskom razumu
 {{Pause=3}} {{Split}}

Predgovor, 2004.
{{Pause=1}}
Postoji li uopće važnija tema od ljudske prirode? Kad bismo uspjeli
proniknuti u njene tajne, s većom bismo preciznošću definirali našu
vrstu, a možda bismo i mudrije djelovali. U vrijeme prvog objavljivanja
ove knjige, sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, u zapadnom
svijetu su prevladavale dvije koncepcije mišljenja o ljudskoj vrsti.
Teolozi, osim najliberalnijih sljedbenika abrahamskih religija, na ljudska
su bića gledali kao na crne anđele u životinjskim tijelima koji čekaju
otkupljenje i vječni život. Po njihovom mišljenju, ljudska priroda je
mješavina dobrih i zlih sklonosti koje se moraju urediti uz pomoć spisa
bliskoistočnih proroka.
Za razliku od njih, najveći dio intelektualaca, bez obzira na
eventualnu naklonjenost religiji, sumnjao je u postojanje nečega kao što
je ljudska priroda. Za njih je ljudski mozak tek prazna ploča, stroj koji
pokreću temeljne strasti, svenamjensko računalo koje stvara um samo
na osnovi vlastitog iskustva i učenja. Većina intelektualaca
sedamdesetih je godina vjerovala je da je i sama kultura kumulativna
naučena reakcija na okolinu i slučajna povijesna zbivanja.
U isto vrijeme je počeo jačati i drukčiji, naturalistički pogled. Iako u
začetku, taj pravac je odlučno tvrdio da su mozak i um biološkog
porijekla i da svoju složenost zahvaljuju evoluciji i procesu prirodne
selekcije. Ljudska priroda doista postoji, a čine je sposobnost za učenje
i skup sklonosti – potencijali koje vrlo općenito nazivamo nagonima. Oni
su se razvijali milijunima godina, još otkad su ljudi bili paleolitski lovci-
sakupljači. Kao posljedica toga, ljudski nagoni još uvijek nose arhaični
pečat biološkog nasljeđa vrste. Ljudsku prirodu stoga možemo razumjeti
samo uz pomoć znanstvene metode. Kultura se, istina, razvija
zahvaljujući povijesnim i prirodnim okolnostima, ali na njenu razvojnu
putanju uvelike djeluju urođene osobitosti ljudske prirode. Ovakav
pogled na svijet objašnjava nova grana znanosti, sociobiologija, koja je
kasnije, primijenjena na čovjeka, dobila naziv evolucijska psihologija
(bez obzira na to, ona i dalje ostaje sociobiologija).
Ljudska sociobiologija postavlja pitanje što su, zapravo, ljudski
nagoni. Na koji način su „posloženi“ tako da svojim sklopom čine ljudsku
prirodu? Sve do sedamdesetih godina, ova važna i prastara pitanja
gotovo nitko nije povezivao s biologijom, a sigurno ih nitko nije smještao
u područje dviju radikalno različitih, ali veoma važnih i kompatibilnih
bioloških disciplina. Prva od tih dviju je neuroznanost, koja pokušava
objasniti prirodu ljudskog uma i način na koji ga mozak stvara. Druga
znanost je evolucijska biologija koja traži odgovor na pitanje zašto
mozak radi upravo na ovaj neobičan način a ne na neki drugi, jednako
moguć. Ukratko, nekolicina znanstvenika, uključivši i mene, zaključila je
u tom ranom periodu, da zagonetka ljudske prirode može biti riješena
samo ako znanstveno objašnjenje obuhvati i kako (neuroznanost) i
zašto (evolucijska psihologija) rada mozga, i ako se te dvije dimenzije
objašnjenja međusobno usklade.
Naturalistički pristup ljudskoj prirodi morao je pružiti još mnoga
objašnjenja. Čovjek nosi naslijeđene nagone, znanost ih je dobro
proučila i razjasnila, sve je to u redu, ali na koji način takve urođene
smjernice mentalnog razvoja stvaraju neku kulturu? Mnogi mislioci ne
mogu ni predočiti složenost ovog problema. Ako se kultura razvijala kroz
tisućljeća pod utjecajem biološki obilježene ljudske prirode, jednako je
istinito i da se ljudska priroda razvijala kroz tisućljeća u kojima su
pripadnici suvremene ljudske vrste i njihovi neposredni prethodnici iz
roda Homo, živjeli u skupinama, otkrivali vatru, izmislili oruđa, usavršili
jezik, i kao rezultat takvih plamsaja genijalnosti zauzeli udaljene
kontinente i arhipelage planeta. Koevolucija gena i kulture, sinergističko
stapanje dvaju evolucijskih oblika – bio je neizbježan proces. Ipak, o
strukturi te koevolucije mi još uvijek znamo vrlo malo.
Knjiga O ljudskoj prirodi i u ovom izdanju dolazi pred čitatelje u svom
izvornom obliku. Da bih vam približio kontekst, pokušat ću objasniti kako
sam se, tamo 1977–78, odlučio na taj pothvat. Do tog perioda, čitava tri
desetljeća, bavio sam se proučavanjem mrava. Bio sam upravo
zadivljen načinom na koji nagoni upravljaju izvanrednom složenošću i
preciznošću organizacije života ovih kukaca (neki kritičari su rekli da
sam pretjerano zadivljen). Bavio sam se i proučavanjem bioloških
različitosti pa sam, dakako, bio zainteresiran za opću znanost o evoluciji
i njenu povezanost s biologijom populacija. Bio sam zaprepašten
spoznajom, koja danas zvuči kao nešto posve normalno, da su društva
zapravo populacije, i da mnoge osobine ljudskog društva podliježu
pravilima genetike i populacijske ekologije. U knjizi The Insect Societes
(1971) predložio sam utemeljenje nove grane biologije koja bi nastala
kao sinteza proučavanja društvenog ponašanja i populacijske biologije.
Nova bi znanost, koju sam nazvao sociobiologijom, po prvi puta
ujedinila znanje o društvenim kukcima i društvenim kralježnjacima:
Optimistički izgledi sociobiologije mogu se izložiti u nekoliko crta.
Unatoč filogenetskoj udaljenosti kralježnjaka i kukaca i temeljnim
razlikama između njihovih personalnih i impersonalnih sustava
komunikacije, ove dvije grupe životinja razvile su društveno ponašanje
koje je slično po stupnju složenosti i sukladno u mnogim važnim
detaljima. Ova činjenica nam pruža nadu da načela sociobiologije
možemo izvesti iz prvih načela populacije i bihevioralne biologije i tako
stvoriti jedinstvenu, zrelu znanost. Takva disciplina bi unaprijedila naše
razumijevanje specifičnog društvenog ponašanja životinja u odnosu na
ljudsko. (The Insect Societes, str. 460)
Shema međusobnog odnosa ovih znanosti, koja je prvi put izložena
1971. može se vidjeti na sljedećoj stranici.

{{Pause=3}} {{Split}}

Evolucijski i ekološki parametri. Iz knjige The Insect Societies, str.

459.
Kasnije, 1975. proširio sam koncepciju discipline tako da obuhvati i
kralježnjake. Rezultat je bila nova knjiga pod naslovom Sociobiology:
The New Synthesis. Bila je to debela knjiga od 697 stranica, prikaz
teorije utemeljene na enciklopedijskom pregledu svih poznatih
društvenih organizama od bakterija i mješinaca do kukaca, kralježnjaka i
čovjeka. Dio o ne-ljudskim vrstama doživio je velik uspjeh među
biolozima. U anketi iz 1989. djelatnici i članovi Međunarodnog udruženja
za proučavanje ponašanja životinja vrednovali su ovu knjigu kao
najvažnije djelo o ovom predmetu svih vremena, stavivši je čak ispred
Darwinova klasika The Evolution of Emotions in Man and Animals
(1872).
Mnogi znanstvenici i drugi čitatelji, vjerovali su da sam se trebao
zaustaviti kod čimpanza ne dotičući se Homo sapiensa, pristojno
ostajući na zoološkoj strani granice između prirodnih i humanističkih
znanosti. Ali snaga izazova i uzbuđenje koje sam osjećao bili su odveć
veliki da se suspregnem, i tako sam se u posljednjem poglavlju „Čovjek:
od sociobiologije ka sociologiji“, usudio prijeći tu dobro čuvanu granicu:
Promotrimo sada čovjeka u slobodnom duhu povijesti prirode, kao
da smo zoolozi s nekog drugog planeta koji izrađuju katalog društvenih
vrsta na planetu Zemlji. U takvoj makroskopskoj vizuri sve humanističke
i društvene znanosti postale bi tek specijalizirane grane biologije;
povijest, biografije i literatura samo istraživački zapisnici ljudske
etologije; dok bi antropologija i sociologija zajedno tvorile sociobiologiju
jedne vrste primata.
Da, rekao sam upravo to i još uvijek tako mislim. Mi smo tek jedna
od bioloških vrsta poniklih u Zemljinoj biosferi; jedna od prilagođenih
vrsta među mnogima. Ma kako veličanstveni bili naši jezici i kulture; ma
kakvo bilo bogatstvo i profinjenost našeg uma; ma koliko goleme bile
naše kreativne moći – mentalni proces ostaje proizvod mozga, organa
kojega je čekić prirodne selekcije uobličio na nakovnju prirode. Sve moći
i sva začudnost ljudskog uma nose u sebi pečat njegova porijekla. I kad
se kulture vinu u nedokučive visine misleći o počecima vremena i
istražujući najdalje zakutke svemira, one nikad neće postići potpunu
slobodu. Da nije tako, ne bismo ni koristili naziv „humanističke znanosti“
da označimo proučavanje specifičnih fenomena koji nas čine ljudima.
Vrlo je mali broj stručnjaka s područja društvenih znanosti bio
spreman na razmatranje ovakve percepcije, i rijetki su u prošlosti izrazili
slična mišljenja. Činilo bi se logičnim da biološke činjenice služe kao
potpora njihovim znanostima, kao što je fizika za kemiju (odatle i nastaje
fizikalna kemija), dok obje služe kao temelj biologiji. Mislio sam da će
sociobiologija olakšati premošćivanje jaza između različitih grana
znanosti ili, u najmanju ruku, providjeti korisna sredstva za analizu
ljudskog ponašanja.
Većina humanističkih znanstvenika i stručnjaka ostali su ravnodušni,
ili su nove ideje doživjeli kao neprijateljski napad neke lažne i
neprihvatljive ideologije. Na moje iznenađenje – priznajem da sam bio
naivan – podigle su se kontroverze i odjeknuli su prvi hici.
Istini za volju, za predstavljanje sociobioloških ideja nije moglo biti
goreg vremena od sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća.
Najomraženiji sukob u američkoj povijesti, rat u Vijetnamu, približavao
se svome kraju. Činilo se da će i borba za ljudska prava doživjeti svoj
trijumf, iako takav ishod još uvijek nije bio izvjestan. Američka
demokracija, u svom glomaznom i bučnom obličju, još jednom je
pokazala svoju ćud. Negativna strana čitave te gungule, bila je stvaranje
prostora za ekstremizam. U akademskim krugovima u modi je bila
revolucionarna ljevica. Elitna sveučilišta izumila su pojam političke
korektnosti i uvela ga u upotrebu društvenim pritiscima i pod prijetnjom
studentskih prosvjeda. U takvom okružju socijalizam i marksizam bili su
prava stvar. Režimi u Kini i SSSR-u, bili su, barem u teoriji, prihvatljivi.
Politički centrizam se, izvan dekanova ureda, duboko prezirao.
Konzervativci, u kojima je sve kuhalo, uglavnom se nisu usuđivali
progovoriti. Radikalno lijevi profesori i srodni im aktivisti, heroji
sveučilišta, neprekidno su recitirali svoju litaniju: establišment nas je
izdao, establišment blokira napredak, establišment je naš neprijatelj.
„Moć narodu“ – da, ali na američki način. S obzirom da su pripadnici
američke radničke klase pri tom igranju revolucije ostali beznadno
konzervativni, klasnu borbu i ulogu novog proletarijata morali su preuzeti
studenti jer se nisu mogli zamisliti kao budući burzovni mešetari,
birokrati i sveučilišni profesori.
U takvoj atmosferi, rasna problematika je bila poput radioaktivne
smjese, smrtonosne po svakoga tko joj pristupi bez krajnjeg opreza.
Teorije o nasljeđivanju IQ-a ili ljudskog ponašanja smatrale su se
uvredama koje treba kazniti. Svatko tko se usudio progovoriti o ovim
temama osim na način izričite osude riskirao je etiketu rasista, a takva
optužba, i kad je bila lažna, dovodila bi do bojkota akademske sredine.
To se zapravo događalo jako rijetko, jer su akademci bili dovoljno
pametni i prestrašeni pa su izbjegavali slične teme, barem u javnosti.
Čak su i privatni razgovori bili obilježeni izvjesnim oprezom.
 Korijeni tako duboke odbojnosti prema drukčijem mišljenju sežu
veoma duboko, i bez obzira na histeriju sedamdesetih, ta odbojnost ima
svoju zdravu osnovu. Socijalni darvinizam i eugenika, plodovi braka
nemušte biologije i desničarske nativističke ideologije, bili su pogubni za
prirodne znanosti početka dvadesetog stoljeća. Takvi stavovi su uživali
veliku popularnost u Sovjetskom Savezu 1930-ih, u predlamarkovskom
periodu, i bili su sastavni dio nacističkih teorija i zločina. Jednim dijelom
zbog ovakve zloupotrebe biologije, a djelomično i zbog razvoja
biheviorizma kao dominantnog pokreta unutar psihologije, humanističke
znanosti su se, objašnjavajući ljudsko ponašanje, sve više udaljavale od
pojmova nagona i upotrebe genetike i evolucijske teorije. Sve do
sedamdesetih godina, interpretacija mozga kao prvotno prazne ploče
štitila je društvene znanosti i humanistiku od biologije i izvojevala je
njihovu neovisnost pomogavši im da postanu dvije od te tri velike grane
znanja.
Sociobiologija nije dočekana kao intelektualni doprinos, kako sam se
nadao, nego kao prijetnja „svjetonazoru prazne ploče“. Štoviše, mali ali
utjecajni dio intelektualne elite doživio ju je kao prijetnju marksističkoj
ideologiji. Odbacujući sociobiologiju, ti su kritičari uspjeli redefinirati
njeno značenje na potpuno pogrešan način. Mediji su je predstavljali
kao teoriju o ljudskom ponašanju koje je djelomično ili potpuno
uvjetovano genetikom, a ne učenjem. Takav se stav danas smatra
ispravnim, a već 1970. bilo je dovoljno dokaza da ga podrže. Bez obzira
na takve dokaze, to nije bila glavna poruka sociobiologije, a nije ni
danas. Sociobiologija je znanstvena disciplina, sustavno izučavanje
bioloških temelja svih vrsta društvenog ponašanja živih organizama,
uključujući i čovjeka. Kao skup relevantnih teorija, ova učenja
obuhvaćaju i mogućnost „prazne ploče“ uzimajući u obzir da bi
nadilaženje urođenih osobina također zahtijevalo golemu evolucijsku
snagu koja uključuje velik broj gena. Drugim riječima, teorija o praznoj
ploči je intenzivno sociobiološka, ali je pogrešna.
Proturječnosti sociobiologije proistječu iz mješavine nesporazuma,
sumnji i ogorčenosti. Njihovo postojanje me uvjerilo da nisam na
prikladan način objasnio važnost ove discipline za razumijevanje
ljudskog ponašanja. Posljednje poglavlje knjige Sociobiology: The New
Synthesis trebalo je biti izlaganje u veličini zasebne knjige. Trebao sam
ući dublje u problematiku bihevioralne genetike, pristupiti uvjerljivije temi
kulture, i pozabaviti se filozofskim i društvenim pitanjima koje je
sociobiologija potaknula; morao sam s punom usredotočenošću
odgovoriti na glavne primjedbe koje su se tada mogle čuti, kao i na one
koje će političke ideologije i religije tek postaviti. Suočen s takvim
zahtjevima, 1977. godine sam odlučio napisati knjigu koju sada držite u
rukama. Bio sam veoma sretan kad je knjiga dobro primljena, a
zadovoljan sam i činjenicom da se i danas dobro prodaje.
Edward O. Wilson
Lexington, Massachusetts
lipanj 2004.

{{Pause=3}} {{Split}}

Prijedlozi za dalje čitanje

{{Pause=1}}
Ove knjige, namijenjene širokoj publici, svojom tematikom prate
razvoj sociobiologije ljudi (koja se najčešće naziva evolucijska
psihologija) u periodu otkako je objavljena knjiga O ljudskoj prirodi,
dakle u posljednjih dvadeset i pet godina.

Alcock, John. The Triumph of Sociobiology (New York: Oxford

University Press, 2001).
Barkow, Jerome H., Leda Cosmides i John Tooby (ur.) The Adapted
Mind (New York: Oxford University Press, 1992).
Degler, Carl N. In Search of Human Nature: The Decline & Revival
of Darwinism in American Social Thought (New York: Oxford University
Press, 2000).
Segerstråle, Ullica. Defenders of the Truth (New York: Oxford
University Press, 2000).
V. također
Polšek, Darko i Josip Hrgović (ur.) Evolucija društvenosti (Zagreb:
Jesenski i Turk, 2004).
 {{Pause=3}} {{Split}}

Predgovor
{{Pause=1}}
O ljudskoj prirodi je treći dio trilogije koja je nastala posve
nenamjerno. Sve dok knjiga nije dovršena, bio sam nesvjestan logičke
povezanosti s prethodnim radovima. Posljednje poglavlje The Insect
Societes (1971) nosilo je naslov „Izgledi ujedinjene sociobiologije”. U
tom sam poglavlju pokušao objasniti da se načela populacijske biologije
i komparativne zoologije koja uspješno tumače rigidne sustave
društvenih kukaca, mogu točku po točku primijeniti i na kralježnjake.
Ustvrdio sam da ćemo s vremenom, služeći se istim parametrima i
jedinstvenom kvantitativnom teorijom, proučavati kolonije termita kao i
rezus-majmuna. Ne uspijevajući se oduprijeti izazovu vlastite retorike,
bacio sam se na temeljito studiranje opsežne i izvrsne literature o
društvenom ponašanju kralježnjaka. Plod tih napora bila je knjiga
Sociobiology: The New Synthesis (1975). U posljednjem poglavlju
„Čovjek: od sociobiologije ka sociologiji”, iznio sam tezu da će se
biološka načela koja sada važe za životinje u budućnosti uspješno
primijeniti i na društvene znanosti. Ova natuknica je izazvala
neuobičajeno velik interes i brdo kontroverzi.
U periodu nakon objavljivanja Sociobiologije pročitao sam mnogo
literature o ljudskom ponašanju, posjetio brojne seminare i razvio
bogatu prepisku sa znanstvenicima iz područja humanistike. Ta iskustva
su me do kraja uvjerila da je konačno došlo vrijeme da se premosti jaz
između dvaju oblika kulture i da su najbolja sredstva za takav pothvat
sociobiologija, kao jednostavno proširenje populacijske biologije, i
evolucijska teorija kao objašnjenje društvene organizacije. Ova knjiga je
prikaz tih teza.
Ona nipošto nije udžbenik niti konvencionalna sinteza znanstvene
literature. Proučavanje ljudskog ponašanja zahtijeva zaustavljanje pred
svakim hodnikom u labirintu ljudskog uma i u skladu s tim uvažavanje
dostignuća ne samo znanosti o društvu nego i cjelokupne humanistike,
uključivši filozofiju i izučavanje samog znanstvenog procesa. Sukladno
ovim zahtjevima, O ljudskoj prirodi nije znanstveno djelo; to je djelo o
znanosti, o tome kako duboko prirodne znanosti mogu zadrijeti u tajne
ljudskog ponašanja dok se i same ne transformiraju u nešto novo.
Nadalje, zahvaljujući obilnoj dokumentaciji, knjiga može poslužiti kao
izvor informacija o ponašanju i o sociobiologiji. U svojoj srži ona je
spekulativni esej koji razmatra duboke posljedice susreta socijalne
teorije i prirodnih znanosti povezanih s njome.
Mišljenja o ovim argumentima će, bez ikakve sumnje, biti podijeljena
kao što je to bio slučaj sa sličnim temama u Sociobiologiji. Uz rizik
povlađivanja onima čija osobna uvjerenja ne dopuštaju ništa osim
odbacivanja mojih teza, moram se obratiti čitateljima koji će ovu knjigu
prihvatiti nekritički, kao skup znanstveno potvrđenih činjenica. Njima,
dakle, želim reći da je lako moguće da sam u krivu; možda precjenjujem
ulogu prirodnih znanosti; možda se presmiono kockam s vjerom u
znanstveni materijalizam. Ne izričem ove sumnje zbog lažne
skromnosti, nego zbog želje da održim snagu. Beskompromisna
primjena evolucijske teorije na sve aspekte ljudske egzistencije ne vodi
ničemu ako je sam znanstveni duh kolebljiv, ako se ideje ne mogu
podvrgnuti objektivnoj provjeri i ako time ne dobiju pečat smrtnosti.
Društvene znanosti su još uvijek premlade i slabašne, a evolucijska
teorija nesavršena i stoga teze koje iznosim ne mogu imati dogmatsku
snagu. Bez obzira na to, vjerujem da postoje dokazi koji govore u
njihovu korist i koji jačaju povjerenje u biološka istraživanja, glavnu
uzdanicu ovog izlaganja.
Na moju veliku sreću, za vrijeme rada na ovoj knjizi bio sam okružen
prijateljima i suradnicima koji su mi neizmjerno pomogli i dali mnogo
korisnih savjeta. Oni se, posve prirodno, nisu složili sa svime što sam
iznio, i ja ih molim za ispriku zbog pogrešaka koje nisam ispravio. Ovo
su njihova imena: Richard D. Alexander, Jerome H. Barkow, Daniel Bell,
William I. Bennett, Herbert Bloch, William E. Boggs, John T. Bonner,
John E. Boswell, Ralph W. Burhoe, Donald T. Campbell, Arthur Caplan,
Napoleon A. Chagnon, George A. Clark, Robert K. Colwell, Bernard D.
Daviš, Irven DeVore, Mildred Dickeman, Robin Fox, Daniel G.
Freedman, William D. Hamilton, Richard J. Hernstein, Bert Holldobler,
Gerald Holton, Šarah Blaffer Hrdy, Harry J. Jerison, Mary-Claire King,
Melvin Konner, George F. Oster, Orlando Patterson, John E. Pfeiffer,
David Premack, W. V. Quine, John Seger, Joseph, Shepher, B. F.
Skinner, Frank Sulloway, Lionel Tiger, Robert L. Trivers, Pierre van den
Berghe, Arthur W. Wang, James D. Weinrich, Irene K. Wilson, Richard
W. Wrangham.
Kao što je bilo pri radu na mojoj prethodnoj knjizi, Kathleen M.
Horton mi je pomogla u bibliografskim pretraživanjima i otipkala sve
skice mojeg rukopisa. Njezina pomoć je doprinijela preciznosti i
urednosti mojega rada i to u razmjerima koje se ne usuđujem predočiti.
Prvo poglavlje sadrži gotovo nepromijenjene dijelove mojih članaka
„The social instinct”, Bulletin of the American Academy of Arts and
Sciences, 30: 11-24 (1976) i ,,Biology and the Social Sciences”,
Daedalus, 106(4): 127-140 (1977); u 5. i 7. poglavlju nalazi se dobar dio
članka „Human Decency Is Animal” (The New York Times Magazine,
12. listopad 1975); a 4. i 8. poglavlje sadrže nekoliko dijelova iz 27.
poglavlja Sociobiologije. Zahvalan sam nakladnicima koji su mi dopustili
reprodukciju ovih materijala. University of California Press, University of
Chicago Press i Macmillan Company dali su mi dopuštenje za citiranje
drugih autora. Citati se nalaze u bibliografskim opaskama.

{{Pause=3}} {{Split}}

1.
{{Pause=1}}
Dilema
{{Pause=1}}
 Prisjetimo se na čas ključnih pitanja koje je veliki filozof David Hume
smatrao iznimno važnima: kako funkcionira mozak, zašto upravo na taj,
a ne na neki drugi način, i uzevši sve to u obzir, u čemu je temelj ljudske
prirode?
Vraćamo se ovim pitanjima s osjećajem nesigurnosti, pa čak i
straha. Ako je mozak tek stroj sačinjen od deset milijardi stanica i ako se
ljudski um može objasniti kao proizvod zajedničke aktivnosti
ograničenog broja kemijskih i fizikalnih reakcija, određujući time granice
ljudskih mogućnosti - to znači da smo u cijelosti biološka bića i da naše
duše ne mogu slobodno letjeti. Ako je čovječanstvo nastalo kao plod
Darwinove prirodne selekcije, znači da su za postanak vrsta odgovorne
genske slučajnosti i zahtjevi okoliša, a ne Bog. Božansku je dimenziju
još uvijek moguće tražiti u svijetu najmanjih čestica materije, u
kvarkovima i elektronskim ljuskama (Hans Kung ima puno pravo pitati
ateiste zašto uopće postoji nešto, a ne ništa) ali nikako u porijeklu vrsta.
Koliko god pokušavali uljepšati ovaj krajnji zaključak služeći se
metaforama i maštom, on ostaje važnim dijelom filozofske baštine
posljednjih stotinu godina znanstvenih istraživanja.
Nemoguće je zaobići ovu doista neprivlačnu tvrdnju. Ona je bitna
početna hipoteza u svakom ozbiljnijem razmatranju ljudskog fenomena.
Bez nje se društvene znanosti svode na puko opisivanje vanjskih
pojavnosti, ostaju krnje kao što bi to bila astronomija bez fizike, biologija
bez kemije i matematika bez algebre. Uzevši je u obzir, ljudska priroda
se može promatrati kao predmet pravog empirijskog istraživanja,
biologija se tada može staviti u službu humanističkog odgoja a slika o
nama samima može postati neizmjerno preciznija i bogatija.
U onoj mjeri u kojoj je svjetonazor novog naturalizma ispravan, on
stvara dvije velike duhovne dileme. Prva proizlazi iz zaključka da niti
jedna vrsta, uključivši našu, ne posjeduje svrhu koja nadilazi zahtjeve
svoje genetičke povijesti. Vrste mogu imati goleme potencijale za
materijalni i mentalni napredak, ali ne postoji nikakva unutarnja svrha
njihova postojanja niti njihov razvoj vode sile onkraj neposrednog
okoliša. Štoviše, nema ni evolucijskog cilja prema kojem molekularna
struktura upravlja određenu vrstu. Vjerujem da struktura ljudskog uma
tvori njegove granice i da ga čisto biološkim sredstvima prisiljava na
određene odluke. Ako je mozak evoluirao prirodnom selekcijom, čak i
sposobnost estetske prosudbe ili religijske vjere moraju biti dio tog istog
mehaničkog procesa. Mora se raditi ili o neposrednim adaptacijama na
elemente okoliša u davnim vremenima ljudske vrste, ili, u najmanju
ruku, o usputnim pojavama, pratećem efektu nekih važnih, manje
vidljivih aktivnosti koje su nekad služile prilagodbi u strogom biološkom
smislu te riječi.
Što je, dakle, bit ovog argumenta? Vjerujem da mozak postoji zato
što pomaže preživljavanju i umnožavanju gena koji čine osobitosti vrste.
Ljudski um je sredstvo preživljavanja i reprodukcije, a razum je samo
jedna od njegovih tehnika. Steven Weinberg je jednom istaknuo da
fizička stvarnost ostaje nedokučiva čak i fizičarima jer je teško vjerovati
da je stvorena tako da bude shvatljiva ljudskom umu. Obrnut ćemo tu
misao i s još većim uvjerenjem reći da intelekt nije stvoren za
razumijevanje atoma niti samoga sebe, nego samo kao pomoć za
preživljavanje ljudskih gena. Misaona osoba dobro zna da životom, na
neki čudesan način, upravlja biološka ontogeneza, više ili manje
ustaljen redoslijed životnih razdoblja. Ona osjeća da je uz sve te porive,
duhovitost, ljubav, ponos, bijes, nadu i tjeskobu, uz sve te značajke
njegove vrste, jedina izvjesnost nastavljanje tog ciklusa. Mnogi pjesnici
su ovu istinu doživljavali kao nešto tragično. Yeats je naziva dolaskom
mudrosti:
Iako lišća je mnogo, korijen je tek jedan; Kroz dane laži, kroz dane
mladosti Moje lišće i cvijeće lelujaše na suncu; A sada mogu mirno
istrunuti u istini.
Prva dilema, ukratko, proizlazi iz činjenice da nema mjesta kamo
idemo. Vrste nemaju nikakve svrhe koja nadrasta granice njihove
biološke prirode. Moguće je da će u nekoliko narednih stoljeća čovjek
napredovati u tehnologiji i politici, riješiti energetske i materijalne krize,
spriječiti nuklearni rat i kontrolirati svoju reprodukciju. Čovječanstvo se
možda i može nadati stabilnom ekosustavu i sitoj populaciji. Ali što
onda? Obrazovani ljudi žele vjerovati da izvan materijalnih potreba
postoji potreba za ispunjenjem i realizacijom osobnih potencijala. Ali što
je to ispunjenje i s kakvim svrhom bi se razvijali ti potencijali?
Tradicionalne religije propadaju, ne samo zbog ponižavajućih dokaza o
povijesnoj netočnosti njihovih mitologija, već i zbog spoznaje da su
vjerovanja samo mehanizmi koji pomažu preživljavanju vrste. Religije,
kao i ostale ljudske institucije nastaju samo da bi ojačale ustrajnost i
utjecaj njihovih sljedbenika. Marksizam i druge sekularne religije nude
tek nešto više od materijalnog boljitka i ozakonjenog bijega od
posljedica djelovanja ljudske prirode. I njih također pokreće želja za
kolektivnim samoveličanjem. Francuski politički komentator Alain
Pevrefitte rekao je, diveći se Mau Ce- Tungu, da su „Kinezi upoznali
radost ljubavi prema sebi ljubeći njega i da je stoga prirodno da Mao
ljubi sam sebe kroz njih”. I tako se ideologije klanjanju svojim skrivenim
gospodarima - genima, a najuzvišeniji porivi nakon podrobnijeg
promatranja postaju tek zakrabuljene biološke aktivnosti.
Neki od mračnijih suvremenih tumača društva, kao što su Robert
Heilbroner, Robert Nisbet i L. S. Stavrianos, tvrde da zapadnoj
civilizaciji, kao i čitavom čovječanstvu prijeti propast. Njihova
razmišljanja nas uvode u viziju postideoloskih društava koja ugađajući
sama sebi, sve više tonu u dekadenciju. Gunther Stent u svojoj knjizi
Dolazak zlatnog doba piše:
Volja za moći neće potpuno iščeznuti ali distribucija njene snage
drastično će se promijeniti. Na jednom kraju tog pravca nalazit će se
manjina koja će održavati tehnologiju nužnu za visok standard življenja
masa. U sredini će biti oni za koje će razlika između iluzornog i stvarnog
još uvijek imati smisla... Oni će zadržati interes za svijet i tražit će čulna
zadovoljstva. Na drugom kraju spektra bit će oni za koje će granica
između zamišljenog i realnog biti gotovo izbrisana. Veza s realnošću bit
će tek tolika da omogući fizičko preživljavanje.
Opasnost na koju ukazuje prva dilema je nestajanje transcendentnih
ciljeva prema kojima društva mogu organizirati svoju energiju. Ovi
ciljevi, moralne inačice rata, polako su izblijedjeli; kako smo im se
približavali, oni su se, poput fatamorgane, jedan po jedan pretvarali u
trak pare. Da bismo pronašli novu etiku, utemeljenu na istinitijem
određenju čovjeka, morat ćemo se zagledati unutar sebe, secirajući
mašineriju mozga i krenuti unazad putem evolucijske povijesti. Uvjeren
sam da će taj pothvat otvoriti vrata drugoj dilemi: izboru između etičkih
premisa koje su dio čovjekove biološke prirode.
Kad smo već došli do te točke, dopustite mi da vas u najkraćim
crtama upoznam s temeljem druge dileme, dok ću argumente koji je
podupiru izložiti u sljedećem poglavlju. U našem mozgu postoje urođeni
cenzori i motivacijski elementi koji na podsvjesnoj razini, ali veoma
snažno, utječu na naše etičke premise. Moralnost je nagon koji niče iz
tih korijena. Ako je ovakva tvrdnja točna, znanost će možda morati
istražiti porijeklo i značenje ljudskih vrednota, jer iz njih proizlaze sve
etičke postavke i veći dio političke prakse.
Filozofi, od kojih većina ne uzima u obzir evolucionističku
perspektivu, nikada nisu posvetili mnogo vremena ovom problemu. Oni
su upute etičkih sustava proučavali na razini posljedica a ne njihova
porijekla. John Rawls započinje svoju utjecajnu knjigu Teorija
pravednosti (1971) tvrdnjom koja ne trpi pogovora: ,,U pravednom
društvu povlastice jednakopravnog građanskog statusa se
podrazumijevaju; prava koja osigurava društvo ne mogu ovisiti o trgovini
političkim ili društvenim interesima.” Prvo poglavlje knjige Roberta
Nozicka Anarhija, država i utopija (1974) počinje jednako odlučnom
tvrdnjom: „Pojedinci imaju svoja prava, i postoje stvari koje im nitko, ni
osoba ni grupa ne bi smjeli činiti (a da time ne prekrše njihova prava).
Ta prava su toliko čvrsta i dalekosežna da se možemo upitati što država
i njeni službenici uopće smiju činiti.” Ove dvije premise su međusobno
različite i vode do radikalno različitih prijedloga. Rawls bi dopustio stroge
mehanizme društvene kontrole da osigura što ravnopravniju distribuciju
društvenih nagrada. Za Nozicka, idealno bi društvo bilo što manje slično
državi, a mehanizmi kontrole bi samo štitili građane od nasilja i
prijevara, dok bi nejednaka raspodjela nagrada bila posve prihvatljiva.
Rawls ne prihvaća meritokraciju; Nozick je dopušta i drži je poželjnom
osim u slučajevima kad lokalna zajednica svojom voljom izabere
eksperimentiranje s egalitarizmom. Kao i svi drugi, filozofi odmjeravaju
svoje emocionalne reakcije prema različitim mogućnostima kao da se
savjetuju sa skrivenim proročištem.
To se proročište nalazi u dubokim emocionalnim centrima mozga,
najvjerojatnije unutar limbičkog sustava, složenog sklopa neurona i
stanica koje luče hormone smještene ispod „mislećeg” dijela moždane
kore. Emocionalne reakcije čovjeka i etičko djelovanje koje se na njima
temelji, u svojoj su osnovi programirani prirodnom selekcijom tijekom
tisuća generacija. Stupanj ograničenja uzrokovanih takvim
programiranjem, njihovi izvori u mozgu, i razumijevanje njihova
značenja preko rekonstrukcije evolucijske povijesti mozga - pitanja su
koja predstavljaju pravi izazov znanosti. Ovaj pothvat će biti logična
dopuna kontinuiranom proučavanju kulturne evolucije.
Uspjeh takvih nastojanja iznjedrit će i drugu dilemu, koju možemo
izraziti ovim pitanjem: koje od postojećih cenzora i motivatora treba
slušati, a koje je od njih bolje ograničiti ili sublimirati? Upute takve vrste
predstavljaju samu bit naše ljudskosti. Upravo one, a ne vjera u
duhovnu posebnost, razlikuju nas od elektronskih računala. U nekim
budućim vremenima morat ćemo odlučiti o stupnju naše ljudskosti - i to
u osnovnom, biološkom smislu - jer će pred nama stajati izbor između
različitih emocionalnih uputa koje smo naslijedili. Našu ćemo sudbinu
zacrtati tako da s automatske kontrole koja se temelji na našim
biološkim obilježjima prijeđemo na svjesno, precizno upravljanje uz
pomoć spoznaja o biologiji.
Budući da se upute koje pred čovjeka postavlja njegova priroda
moraju proučiti uz pomoć složenog sustava ogledala, one su vrlo skliska
tema i prava filozofska zamka. Jedini način da se krene naprijed je
proučavanje ljudske prirode kao dijela prirodnih znanosti, s pokušajem
da prirodoslovlje integriramo s društvenim i humanističkim znanostima.
Ne mogu zamisliti nikakve ideološke ni formalističke prečace.
Neurobiologija se ne može naučiti klečeći pred stopalima gurua.
Posljedice genetičke povijesti neće odrediti nikakvo zakonodavno tijelo.
Naročito je važno da, ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog našeg
fizičkog boljitka, etičku filozofiju ne prepustimo procijenama obične
mudrosti. Iako je ljudski napredak moguće postići uz pomoć intuicije i
snage volje, jedino će mukom stečeno empirijsko znanje o našoj
biološkoj prirodi ukazati na optimalne odluke unutar suparničkih kriterija
napretka.
Važna početna faza ove analize bit će prožimanje biologije i različitih
društvenih znanosti - psihologije, antropologije, sociologije i ekonomije.
Te dvije grane kulture tek su se odnedavno upoznale kako treba.
Rezultat tog upoznavanja mogao se i predvidjeti: bila je to mješavina
odbojnosti, nerazumijevanja, pretjeranog entuzijazma, lokalnih sukoba i
rasprava. Situaciju ćemo najbolje sažeti ako kažemo da biologija danas
predstavlja „antidisciplinu” društvenih znanosti. Riječju „antidisciplina”
želio bih opisati ono naročito neprijateljstvo koje se javlja kad prve
interakcije nastaju baš medu organizacijskim razinama koje međusobno
graniče. Objasnit ću to na primjerima. Za kemiju, antidisciplina je
mnogolika znanost fizike; za molekularnu biologiju to je kemija; za
fiziologiju molekularna biologija; i tako redom preko sparenih razina
veće specifičnosti i složenosti.
 Povijest različitih disciplina uglavnom slijedi sličan obrazac. U
samom početku njeni praktikanti vjeruju u inovativnost nove znanosti i
jedinstvenost objekta istraživanja. Svoje živote posvećuju istraživanju
pojedinih aspekata i obrazaca i za vrijeme te početne istraživačke faze
ne vjeruju da je uočene fenomene moguće svesti na jednostavne
zakone. Članovi drugog tabora, antidiscipline, zastupaju drukčiji stav. S
obzirom da primarni objekti njihova istraživanja pripadaju nižoj
organizacijskoj razini, na primjer atomima a ne molekulama, oni vjeruju
da se znanost o višoj organizacijskoj razini mora preformulirati u skladu
s njihovim zakonima: kemiju će tako promijeniti zakoni fizike, biologiju
zakoni kemije i tako dalje. Njihovi interesi su prilično uski, apstraktni i na
neki način izrabljivački. P. A. M. Dirac govoreći o teoriji vodikovog atoma
ustvrdio je da će se njene konzekvence pokazati kao čista kemija. Malo
je biokemičara koji žive u uvjerenju da život nije „ništa više” od
djelovanja atoma i molekula.
Lako je shvatiti zašto je svaka disciplina ujedno i antidisciplina.
Protivnički odnos je moguć jer se privrženici dvaju susjednih
organizacijskih razina - npr. atoma i molekula - posvećuju vlastitim
metodama i idejama dok su usredotočeni na višu razinu (u ovom
slučaju, na molekule). Po današnjim standardima, znanstvenik je onaj
koji proučava tri znanstvena područja: svoju disciplinu (u ovom primjeru
kemiju), nižu antidisciplinu (fiziku) i područje kojemu njegova disciplina
predstavlja antidisciplinu (kemijske aspekte biologije). Dobar stručnjak
za živčani sustav - uzmimo još jedan, bolje razrađen primjer - vrlo dobro
poznaje strukturu živčane stanice, razumije prirodu kemijske baze
impulsa koji prolaze kroz te stanice i između njih, i pored toga se nada
da će objasniti kako te stanice funkcioniraju zajedno i time stvaraju
osnovne obrasce ponašanja. Svaki uspješan znanstvenik pristupa trima
razinama fenomena koji su vezani za njegovu specijalnost na različite
načine.
Međusobni odnos pograničnih znanosti u početku je napet i
kreativan, ali s vremenom postaje u potpunosti komplementaran.
Prisjetimo se početaka molekularne biologije. Krajem devetnaestog
stoljeća velikom je brzinom napredovalo proučavanje stanica (citologija)
i studije o kemijskim procesima unutar i oko stanica (biokemija). Odnos
između ovih dvaju područja bio je složen i velikim je dijelom odgovarao
historijskoj shemi koju sam opisao. Citolozi su bili ushićeni zbog sve
brojnijih dokaza o zakučastoj staničnoj strukturi. Uspjeli su protumačiti
tajanstvenu koreografiju kromosoma za vrijeme stanične diobe i tako
postaviti okvir za rađanje moderne genetike i eksperimentalne razvojne
biologije. S druge strane, mnogi kemičari su sumnjali da na
mikroskopskoj razini postoji toliko razrađena struktura. Mislili su da
citolozi zapravo opisuju laboratorijske artefakte nastale metodama
fiksiranja i bojenja stanica. Oni su se više zanimali za „fundamentalne”
teme kao što je kemijska priroda protoplazme, a naročito za novu teoriju
po kojoj se život temelji na enzimima. Citolozi su s posvemašnjim
prezirom odgovarali na samu ideju da je stanica tek „vreća enzima”.
Općenito govoreći, biokemičari su smatrali da citolozi preslabo
poznaju kemiju da bi mogli razumjeti temeljne procese, dok su citolozi
tvrdili da su metode kemije neprikladne za proučavanje neobične
strukture žive stanice. Obnova mendelovske genetike u dvadesetom
stoljeću i otkriće uloge kromosoma i gena nisu bitno pripomogli sintezi te
dvije znanosti. Kako biokemičari nisu pronašli načina da objasne
klasičnu genetiku, odlučili su je manje-više ignorirati.
Obje strane su u onom najvažnijem bile u pravu. Biokemija je
uspjela na svoj način objasniti mnogo toga o staničnom aparatu i tako
opravdati neke od svojih najsmionijih pretpostavki. Da bi ostvarila taj
pothvat, ona se djelomično transformirala u novu disciplinu pod imenom
molekularna biologija, znanost koju bismo mogli opisati kao biokemiju s
osvrtom na posebne prostorne razmještaje molekula kao što su DNA
spirala i enzimski proteini. Citologija je potaknula razvoj čitavog niza
novih, djelotvornih tehnika uključujući elektroforezu, kromatografiju,
centrifugiranje i rendgensku kristalografiju. U isto vrijeme citologija se
preobrazila u modernu biologiju stanice. Uz veliku pomoć elektronskog
mikroskopa koji povećava uzorke i više stotina tisuća puta, ona se i
stajalištima i jezikom sjedinila s molekularnom biologijom. Naposljetku je
i klasična genetika premještajući žižu interesa s vinskih mušica i miševa
prema bakterijama i virusima obuhvatila biokemiju i tako se pretvorila u
molekularnu genetiku.
Velik dio napretka u biologiji može se zahvaliti nadmetanju među
različitim stajalištima i tehnikama koje potječu iz područja biologije
stanice i biokemije - jedne discipline i njezine antidiscipline. Potvrda
njihova međudjelovanja bila je pravi trijumf znanstvenog materijalizma.
Taj korak znanosti je uvelike unaprijedio naše poznavanje prirode života
i priskrbio obilje materijala za literaturu dalekosežnijeg utjecaja od bilo
kakvih zamišljaja predznanstvene kulture.
Vjerujem da će se slično dogoditi prožimanjem biologije i društvenih
znanosti, i da će se naposljetku, dvije razine intelektualnog života
Zapada stopiti u jednu. Biologija je tradicionalno utjecala na društvene
znanosti samo indirektno, preko svojih tehnoloških manifestacija kao što
su dobrobiti medicine, tehnike genetike ili preko stalne prijetnje rasta
populacije. Iako od velike praktične važnosti, ove teme su trivijalne u
odnosu na konceptualne temelje društvenih znanosti. Konvencionalno
obrađivanje „socijalne biologije” ili „socijalnih pitanja unutar biologije”
predstavljalo je svojevrstan intelektualni izazov, ali nipošto bit socijalne
teorije. Ta bit se nalazi u dubini strukture ljudske prirode, jednog izrazito
biološkog fenomena, koji je također i primarni fokus cjelokupne
humanistike.
Protivnički argumenti mogu zvučati veoma zavodljivo kad ističu da
nam znanost može dati samo neke vrste informacija, da se njezina
hladna, apolonijska metoda ne može primijeniti na svu puninu
dionizijskog života uma, da je jednostrana posvećenost znanosti
dehumanizirajuća itd. Izražavajući svjetonazor hipi-kulture, Theodore
Roszak opisuje kartu mozga kao „spektar mogućnosti koje se
pretapaju... na jednoj strani imamo snažna, oštra svjetla znanosti; tu
nalazimo informacije. U središtu se nalaze čulni preljevi umjetnosti; tu je
mjesto estetskog uobličavanja svijeta. Na drugom kraju se naziru tamni,
sjenoviti tonovi religijskog iskustva koji polako prelaze u valne dužine
onkraj svakog opažaja; tu čovjek nalazi smisao.”
Ne, ovdje nalazimo samo mračnjaštvo! Tu nalazimo neshvatljivo
podcjenjivanje svih mogućnosti našega mozga. Sve te čulne preljeve i
tamne tonove stvorila je genetička evolucija živčanog i osjetnog tkiva.
Ako ih ne promatramo kao predmete biološkog proučavanja, znači da
imamo preskromne ambicije.
Bit svake znanstvene metode je sažimanje uočenih fenomena na
fundamentalna, provjerljiva načela. Elegancija, možemo slobodno reći i
ljepota, pojedine znanstvene generalizacije može se mjeriti odnosom
njene jednostavnosti i broja fenomena koje uspijeva objasniti. Ernst
Mach, fizičar i preteča logičkog pozitivizma izrazio je tu ideju na krajnje
sažet način: „Znanost je minimalni problem koji se sastoji od
najpotpunije prezentacije činjenica uz najmanji mogući utrošak misli.”
 Iako ovakva percepcija neporecivo ima svoj šarm, redukcija sirovina
je samo polovina znanstvenog procesa. Ostatak procesa pripada
rekonstrukciji složenosti uz pomoć sinteze pod kontrolom zakona koji se
iznova dokazuju analizom. Ova ponovna uspostava otkriva postojanje
novog, iznenađujućeg fenomena. Kad promatrač skrene pozornost s
jedne organizacijske razine na drugu, primjerice s fizike na kemiju ili s
kemije na biologiju on očekuje da tu važe svi zakoni niže razine. Ali, za
vraćanje na višu razinu organizacije potrebni su podaci o uređenju nižih
jedinica što stvara temelje za otkrivanje novih, neočekivanih načela.
Radi se o podacima tj. o opisu pojedinačnih kombinacija elemenata,
zatim prostornog razmještaja i povijesti njihova udruživanja. Poslužit
ćemo se jednostavnim primjerom iz kemije. Molekula amonijaka sastoji
se od negativno nabijenog atoma dušika povezanog s trokutom triju
pozitivno nabijenih vodikovih atoma. Kad bi atomi bili učvršćeni u
jednom položaju, molekula amonijaka imala bi na oba svoja kraja različit
naboj (dipolni moment) u prividnom proturječju sa zakonima simetrije
nuklearne fizike. Unatoč tome, molekula se ponaša baš kako treba: ona
neutralizira dipolni moment provodeći atom dušika naprijed-natrag kroz
trokut vodikovih atoma i to u frekvenciji od trideset milijardi puta u
sekundi. Takva simetrija ipak ne postoji kod šećera i drugih velikih
organskih molekula zbog njihove složenosti i veličine koje im ne
dopuštaju da same sebe „izvrnu”. One krše, ali ne ukidaju fizikalne
zakone. Ovakve pojave možda i nisu od naročitog interesa za nuklearne
fizičare, ali su veoma značajne za organsku kemiju i biologiju.
Evo i drugog primjera, mnogo bližeg našoj temi, iz evolucije
društvenog života kukaca. U doba mezozoika, prije nekih 150 milijuna
godina, prvobitne ose su razvile specifičan način određivanja spola
svojih potomaka - haplodiploidiju. To je značilo da se iz oplođenih jaja
rađaju ženke, a iz neoplođenih mužjaci. Ova jednostavna metoda
kontrole možda je bila specifičan oblik adaptacije koja je dopuštala
ženkama izbor spola svojega potomstva u skladu s vrstom plijena koji
treba svladati. Moguće je da je mužjacima bio namijenjen manji plijen jer
je za njihov razvoj bilo potrebno manje proteina. Bez obzira na prvotni
uzrok ove pojave, haplodiploidija predstavlja evolucijski događaj koji
gotovo slučajno usmjerava ove kukce ka razvijanju naprednijih oblika
društvenog života. Jedna od posljedica haplodiploidije je mnogo veća
međusobna sličnost dviju sestara nego između kćeri i majke, pa tako
ženke donose genetički dobitak postajući pripadnicama specijalizirane
kaste zadužene za odgajanje svojih sestara. Postojanje takvih sterilnih
kasta temeljna je značajka društvene organizacije kukaca. Zbog
povezanosti s haplodiploidijom, društveni se život kukaca ograničava
gotovo samo na ose i njihove bliske rođake, pčele i mrave. Mnoge od
takvih zajednica se mogu nazvati matrijarhatima, u kojima kraljica
kontrolira koloniju kćeri, ili sestrinstvima gdje sterilne kćeri kontroliraju
majke nesilice. Društvene zajednice osa, pčela i mravi, pokazale su se
toliko uspješnima, da su uspjele osvojiti i izmijeniti gotovo sva staništa
na Zemlji. Na ujedinjene snage ovih kukaca otpada više od dvadeset
posto sveukupne težine kopnenih životinja brazilske prašume,
uključujući crve nematode, tukane i jaguare. Tko bi pomislio što će se
dogoditi zahvaljujući haplodiploidiji!
Redukcija je tradicionalni instrument znanstvene analize, ali mnogi
je se boje i štošta joj zamjeraju. Ako se ljudsko ponašanje može
reducirati i odrediti bilo kakvim stupnjem bioloških zakona, značilo bi to
da ljudska vrsta nije toliko jedinstvena i da je samim tim
dehumanizirana. Vrlo je malen broj stručnjaka iz područja društvenih
znanosti koji bi se usudili koketirati s takvim teorijama, a kamoli
prepustiti dio svog teritorija. Ali takvo gledanje na stvari, koje redukciju
izjednačava s ukidanjem nečega, potpuno je pogrešno. Zakonitosti
nekog područja istraživanja važne su i za disciplinu iznad (u smislu
organizacijske strukture) tog područja; one predstavljaju izazov i
omogućavaju djelotvornije restrukturiranje, ali one nisu dovoljne za
ostvarenje ciljeva te discipline. Biologija je ključ za razumijevanje ljudske
prirode i društvenjaci ne smiju previdjeti njezina sve jasnija načela.
Društvene su, pak, znanosti potencijalno mnogo bogatije sadržajem.
One će naposljetku apsorbirati vrijedne spoznaje biologije i nadići ih.
Istinski predmet proučavanja čovjeka je, iz razloga koji nadilaze
antropocentrizam - upravo čovjek sam.

{{Pause=3}} {{Split}}
 2.
{{Pause=1}}
Nasljednost
{{Pause=1}}
Raznolikost organskih oblika života na našem planetu upravo je
zapanjujuća. Još otkako je Carl Linne započeo proces formalne
klasifikacije 1758, zoolozi su katalogizirali oko milijun vrsta životinja,
svakoj dodijelili znanstveni naziv, nekoliko crtica u stručnim knjigama i
komadić prostora na policama nekog svjetskog muzeja. Unatoč
izuzetnim naporima, može se reći da je proces otkrivanja tek započeo.
Tako je, recimo, 1976. otkriven primjerak nepoznate vrste morskog psa.
dugog 4,2 metra i teškog 720 kilograma, dok je pokušavao progutati
sidro američkog vojnog broda u blizini Havaja. Otprilike u to vrijeme
entomolozi su otkrili posve novu vrstu parazitske muhe koja izgledom
podsjeća na golemog crvenkastog pauka i živi isključivo u gnijezdima
novozelandskih šišmiša. Svake godine muzejski kustosi raspoređuju
tisuće novih vrsta kukaca, račića, bodljikaša, priapulida, pauropoda,
hipermastigota, i drugih stvorenja koje znanstvenici sakupljaju na
ekspedicijama diljem svijeta. Nacrti koji se temelje na preciznim
mjerenjima unutar izdvojenih staništa upućuju da bi konačni broj
životinjskih vrsta mogao biti između tri i deset milijuna. Biologija je, kako
je to u naslovu svoje knjige istaknuo prirodoslovac Howard Evans,
studija života „na slabo poznatom planetu”.
Mnoge od tih vrsta izrazito su društvena bića. Najrazvijenije među
njima čine ono što nazivam vrhuncima društvenog života životinja. To su
koralji, zatim mahovnjaci i drugi beskralježnjaci koji se udružuju u
kolonije, društveni kukci kao što su mravi, ose, pčele i termiti i društvene
vrste riba, ptica i sisavaca. Zadružna priroda ovih triju „vrhunaca” tvori
jedan od glavnih objekata istraživanja sociobiologije, znanosti koju
definiramo kao sustavno proučavanje bioloških osnova svih oblika
društvenog ponašanja, kod svih vrsta organizama, uključujući čovjeka.
Korijeni ovog pothvata sežu u ne tako blisku prošlost. Veći dio osnovnih
informacija i neke od najvažnijih ideja potječu iz etologije, proučavanja
obrazaca ponašanja živih organizama u prirodnim uvjetima. Pionire ove
znanosti kao što su Julian Huxley, Karl von Frisch, Konrad Lorenz,
Nikolaas Tinbergen i nekolicinu drugih slijedila je generacija inovativnih i
plodnih istraživača. Etologija se i dalje bavi osobitostima obrazaca
ponašanja pojedinih vrsta, načinima na koje ovakvi obrasci pomažu
adaptaciji vrste na zahtjeve okoliša i proučavanjem promjena određenih
obrazaca uslijed genetičke evolucije, ali je moderna etologija povezana i
sa studijama živčanog sustava i utjecaja hormona na ponašanje.
Današnji istraživači temeljito proučavaju razvojne procese kao npr.
proces učenja što je donedavno bilo isključivo područje psihologije, a
među vrste koje se temeljito proučavaju pomalo ulazi i ljudska vrsta.
Naglasak etologije u svakom slučaju ostaje na individualnim
organizmima i njihovoj fiziologiji.
Za razliku od nje, sociobiologija je izrazito hibridna znanost koja
uključuje spoznaje etologije (proučavanje cjelokupnog ponašanja u
prirodnom okolišu), ekologije (proučavanje odnosa organizama i
okoliša), i genetike, u želji da se pronađu temeljna načela po kojima
društvena pojavnost proizlazi iz bioloških svojstava vrste. Ono što je kod
sociobiologije uistinu novo jest način na koji ona izdvaja najvažnije
činjenice o društvenoj organizaciji iz njihove prirodne matrice tj. etologije
i psihologije, ponovno ih slaže unutar okvira ekologije i genetike
(znanosti koje se izučavaju na razini populacije) da bi pokazala kako se
društvene grupacije uz pomoć evolucije prilagođavaju okolišu. Ekologija
i genetika su tek u posljednjem periodu postale dovoljno snažne i
sofisticirane da bi osigurale temelje za tako nešto.
Predmet sociobiologije temelji se uglavnom na usporedbama
između društvenih vrsta. Svaki živi oblik može se promatrati kao
evolucijski eksperiment, kao produkt milijuna godina interakcije između
gena i okoliša. Da bismo pobliže proučili te eksperimente morali smo
konstruirati i provjeriti temeljna načela genetičke evolucije društvenosti.
Sada smo u mogućnosti da ta opsežna saznanja primijenimo i na
proučavanje ljudskih bića.
Svoj predmet sociobiolozi moraju promatrati kao da gledaju kroz
teleskop; kao da se nalaze na golemoj udaljenosti, a taj je objekt
prividno sićušnih dimenzija, da bi ga mogli izučavati istovremeno s
nizom drugih socijalnih eksperimenata. Oni pokušavaju smjestiti ljudski
rod na njegovo pravo mjesto - unutar kataloga društvenih vrsta planeta
Zemlje prihvaćajući Rousseauovu misao da „ljude treba proučavati
izbliza, a čovjeka izdaleka”.
Ovakav makroskopski pogled ima određene prednosti ispred
tradicionalnog antropocentrizma društvenih znanosti. Istina je da niti
jedan intelektualni porok nije toliko poguban kao tvrdoglavi
antropocentrizam kojim čovjek želi ugoditi samome sebi. Sjećam se
dovitljivosti Roberta Nozicka koji je pomoću ovoga pokušao potkrijepiti
tvrdnje u korist vegetarijanstva. Ljudska bića, primijetio je Nozick,
opravdavaju jedenje životinjskog mesa time što se životinje ne mogu
uspoređivati s čovjekom po stupnju osjećajnosti i inteligencije. Iz toga
slijedi da bi predstavnici superiorne vanzemaljske civilizacije, pri posjeti
Zemlji, mogli mirne savjesti jesti ljude. U okviru te iste priče moglo bi se
dogoditi da nas vanzemaljci dozive kao nezanimljiva bića niske
inteligencije, predvidljivih nagona, sa društvenom organizacijom kakvu
su već mnogo puta susreli u svemiru. Na naš jad, oni bi se možda
usmjerili na mrave, jer ta mala stvorenja s njihovim haplodiploidnim
načinom određivanja spola i bizarnim ženskim kastinskim sustavom
predstavljaju pravu inovaciju unutar galaksije. Možemo zamisliti tekst
njihova dnevnika: „Došli smo do epohalnog otkrića; konačno smo
pronašli haplodiploidne društvene organizme veličine od jednog do
deset milimetara.” A tada bi nam svemirci mogli nanijeti posljednju
uvredu: da budu potpuno sigurni kako nas nisu podcijenili, oni bi
simulirali tj. umjetno stvorili ljudska bića u laboratoriju. Kao što kemičari
provjeravaju strukturalne osobine organskih spojeva sastavljajući ih od
jednostavnijih komponenti, i vanzemaljci bi sintetizirali dva-tri hominida.
Ovaj znanstvenofantastični scenarij može imati određeno značenje
kod definiranja čovjeka. Zapanjujući napredak kompjutorske znanosti u
projektiranju umjetne inteligencije postavlja nas pred jednu mogućnost:
ono što se ponaša poput čovjeka - i jest čovjek. Ljudsko ponašanje
možemo precizno definirati jer evolucijske staze koje su do njega dovele
nisu uvijek ostavljale prostor za kompromise. Evolucija nije stvorila
svemoćnu kulturu. Pogrešna je zamisao mnogih tradicionalnih
marksista, nekih teoretičara učenja i iznenađujuće velikog broja
antropologa i sociologa da društveno ponašanje može poprimiti
kakavgod oblik. Zadrti zastupnici teorije okoliša počinju tvrdnjom da je
čovjek proizvod svoje kulture tj. da „kultura stvara čovjeka”. To je samo
polovična istina. Svakog čovjeka oblikuje međudjelovanje okoliša,
naročito kulturnog, i gena koji utječu na društveno ponašanje. Iako
stotine postojećih ljudskih kultura izgledaju beskrajno šaroliko, sve one
zajedno čine sićušan djelić mogućih organizacija društvenih vrsta na
planetu i još manji djelić onih koje možemo zamisliti uz pomoć
sociobiološke teorije.
Glavno pitanje nije više je li ljudsko ponašanje genski uvjetovano,
nego do koje mjere. Sakupljeni dokazi o postojanju snažne hereditarne
komponente mnogo su razrađeniji i zanimljiviji nego što većina ljudi, čak
i samih genetičara, može shvatiti. Ja ću ići i korak dalje tvrdeći da je ta
komponenta presudna.
Nakon takve izjave dopustit ćete mi da vas upoznam s preciznom
definicijom genetički određene osobine. Radi se o obilježju koje se
barem djelomično razlikuje od drugih zbog utjecaja jednog ili više gena.
Važno je napomenuti da objektivna procjena genskog utjecaja zahtijeva
usporedbu dviju ili više varijanti iste osobine. Nije dovoljno ustvrditi da je
plava boja očiju nasljedna, jer su plave oči rezultat međudjelovanja gena
i fiziološkog okružja koje stvara konačnu boju šarenice. Druga je stvar
kad kažemo da se razlika između smeđ ih i plavih očiju temelji u cijelosti
ili djelomično na razlici među genima. Takva tvrdnja ima smisla jer se
može provjeriti i prevesti na jezik genetičkih zakonitosti. Zatim možemo
potražiti i odgovore na dodatna pitanja: kakva je boja očiju roditelja,
braće i sestara, djece i daljih rođaka? Ovi podaci se obrađuju u skladu s
jednostavnim načelima mendelovske genetike, koja počiva na
razumijevanju stanične diobe i spolne reprodukcije uključujući djelovanje
dvaju gena. Ako se podaci uklapaju u shemu, razlike se temelje na
dvama genima. Ako nije tako, primjenjuju se mnogo složenije sheme.
Razrađuju se modeli sa sve većim brojem gena i sve složenijim oblicima
njihova međusobnog djelovanja, sve dok se ne dođe do odgovarajućeg
rezultata. U prije spomenutom primjeru, glavna razlika između smeđih i
plavih očiju temelji se na dvama genima, iako postoje vrlo složene
modifikacije koje ovaj primjer ne čine prikladnim za udžbenike. Kod
nekih složenijih osobina, ponekad su u pitanju i stotine različitih gena, a
stupanj njihova utjecaja moguće je mjeriti tek ugrubo i uz pomoć krajnje
složenih matematičkih tehnika. Bez obzira na to, kad se analize izvedu
propisno, ne treba sumnjati u pokazatelje nazočnosti i razmjera genskog
utjecaja.
 Društveno ponašanje čovjeka može se vrednovati na isti način: prvo
usporedbom s ponašanjem drugih vrsta, a potom s mnogo više
poteškoća i nejasnoća, proučavanjem varijacija unutar ljudske
populacije. Slika genetičkog determinizma postaje mnogo oštrija kad
usporedimo neke važnije kategorije životinja s ljudskom vrstom. Neke
od svojih osobina čovjek zasigurno dijeli s većinom čovjekolikih i drugih
majmuna Afrike i Azije, životinjama koje su na razini anatomije i
biokemije naši najbliži evolucijski rođaci. Nabrojit ću neke od tih
osobina:
• Intimnije društvene grupacije ljudske vrste čini desetak do sto
odraslih jedinki, nikada samo dvoje, kao što je slučaj kod većine ptica ili
majmuna svilaša, ili do tisuću kao kod mnogih riba i kukaca.
• Mužjaci su veći od ženki. Ova osobina je od velikog značaja među
majmunima Staroga svijeta i čovjekolikim majmunima. Prosječan broj
ženki sparenih s uspješnim mužjacima odgovara razlici u veličini između
mužjaka i ženki. Ovakva zakonitost ima smisla: što je veće suparništvo
zbog ženki, veća je i prednost snažnog i velikog tijela, ali je u isto
vrijeme manji utjecaj nepovoljnosti vezanih uz veličinu. Mužjaci nisu
mnogo veći od ženki; po tom pitanju smo slični čimpanzama. Ako se
razlika u veličini između spolova kod ljudskih bića usporedi s drugim
sisavcima, ustanovit ćemo da je prosječan broj ženki koje dolaze na
jednog uspješnog mužjaka veći od jedan, a manji od tri. Pretpostavka je
vrlo blizu realnosti; mi smo doista blago poliginijska vrsta.
• Mladi se „oblikuju” u dugom periodu uvježbavanja socijalnih
vještina, u početku tijesno povezani s majkom, a kasnije s drugom
djecom iste dobi i spola.
• Društvena igra je vrlo razvijena aktivnost koja uključuje podjelu
uloga, oponašanje agresije, seksualnu praksu i istraživanje.
Ove osobine, uz neke druge, označavaju taksonomsku grupu u koju
ulaze čovjekoliki majmuni, ostali majmuni Staroga svijeta i ljudi.
Nemoguće je zamisliti da se ljudsko biće može socijalizirati unutar
„programa” koji pripadaju drugim grupama, kao što su ribe, ptice,
antilope ili glodavci. Ljudska bića bi mogla svjesno oponašati takve
programe, ali uvijek bi se radilo o nekoj vrsti izvedbe za pozornicu koja
bi se kosila s izvornim emocionalnim reakcijama i koja nipošto ne bi
mogla prijeći na sljedeću generaciju. Ozbiljno prisvajanje nekog sustava
ponašanja koje pripada ne-primatima, značilo bi ludost, u doslovnom
smislu te riječi. Ličnost pojedinca bi se raspala, odnosi razorili, a
reprodukcija zaustavila.
Na sljedećoj, finijoj razini klasifikacije, razlika između naše vrste i
majmuna, može se objasniti samo kao rezultat jedinstvenog skupa
ljudskih gena. S ovom točkom se slažu čak i zapjenjeni zastupnici
teorije okoliša. Oni će spremno prihvatiti riječi velikog genetičara
Theodosiusa Dobzhanskog koji kaže da su ,,u stanovitom smislu ljudski
geni tijekom evolucije ustupili svoj primat jednom posve novom, ne-
biološkom ili nadorganskom elementu - kulturi. Bez obzira na to, ne
smijemo smetnuti s uma da je taj element u potpunosti ovisan o
ljudskom genotipu.” Ali pitanje zadire još mnogo dublje. Postoje
socijalna obilježja tipična za sve kulture koja su toliko karakteristična za
ljudsku vrstu kao što su neke druge osobine tipične za određene
životinjske vrste; toliko prepoznatljivo ljudske kao što je raspored
ljuskica na krilima tipičan za leptira fritilariju ili složena melodija
proljetnog pjeva za šumskog drozda. Američki antropolog George P.
Murdock predložio je 1945. popis značajki ljudske vrste koje čine dio
svih kultura koje su povijest i etnografija ikada poznavale. Evo tih
značajki:
Dobna podjela, atletski sportovi, ukrašavanje tijela, kalendar,
održavanje čistoće, organizacija zajednice, kuhanje, suradnja,
kozmologija, udvaranje, ples, dekorativna umjetnost, proricanje, podjela
rada, tumačenje snova, odgoj, eshatologija, etika, etnobotanika, pravila
ponašanja, iscjeljivanje vjerom, porodična slavlja, paljenje vatre, folklor,
tabui hrane, pogrebni obredi, igre, geste, darivanje, vlast, pozdravi,
uređivanje kose, gostoljubivost, održavanje domaćinstva, higijena, tabui
incesta, zakoni nasljeđivanja, šale, rodbinsko grupiranje, rodbinsko
nazivlje, jezik, zakon, praznovjerje, magija, vjenčanje, vrijeme obroka,
medicina, porodiljstvo, kaznene mjere, osobna imena, populacijska
politika, briga o novorođenčadi, običaji vezani uz trudnoću, prava
vlasništva, žrtve nadnaravnim bićima, običaji vezani za pubertet,
religijski rituali, pravila stanovanja, seksualna ograničenja, koncepti
duše, statusne razlike, operacije, izrada oruđa, trgovina, posjete, izrada
tkanina, kontrola vremena.
Neke od ovih značajki mogu se tumačiti kao neizbježne posljedice
društvenog života ili visoke inteligencije. Lako je zamisliti i neljudsko
društvo čiji pripadnici posjeduju višu inteligenciju ili složeniju
organizaciju, a ipak im nedostaju neke od navedenih značajki.
Promotrimo načas mogućnosti koje postoje unutar jedne zajednice
kukaca. Sterilni radnici pokazuju mnogo veću sklonost suradnji i
altruizam nego što je to slučaj kod ljudi. Oni također imaju mnogo
izraženiju sklonost ka kastinskom sustavu i podjeli rada. Kad bi mravi
bilo obdareni racionalnim umom poput nas, bili bi nam potpuno
ravnopravni. Njihovo društvo bi određivale sljedeće značajke:
Dobna podjela, obredi ticala, lizanje tijela, kalendar, kanibalizam,
podjela na kaste, kastinski zakoni, pravila o osnivanju kolonije,
organizacija kolonije, učenje održavanja čistoće, društvena skrb,
zadružni rad, kozmologija, udvaranje, podjela rada, kontrola zujanja,
odgoj, eshatologija, etika, pravila ponašanja, eutanazija, paljenje vatre,
tabui hrane, darivanje, organizacija vlasti, pozdravi, obredi dotjerivanja,
gostoljubivost, održavanje nastambe, higijena, tabui incesta, jezik, briga
o ličinkama, zakon, medicina, obredi preobrazbe, nuđenje
poluprobavljene hrane, kasta njegovatelja, svadbeni letovi, hranjiva jaja,
populacijska politika, podložnost kraljici, prebivališni zakoni, određivanje
spola, vojnička kasta, sestrinstva, statusne podjele, sterilni radnici,
operacije, briga za simbiotskog parnjaka, izrada oruđa, posjete, kontrola
vremena, kao i mnoga druga obilježja toliko različita od ljudskih da bi
već i njihov opis predstavljao pretežak zadatak za naš jezik. Ako bi k
tome bila programirana za eliminiranje sukoba i očuvanje prirodnog
okoliša, takva bi vrsta zasigurno bila žilavija od ljudske, a imala bi i
uzvišeniji moral.
Civilizacija nije beziznimno vezana za hominide. Ona se tek
slučajem povezala s anatomijom bezdlakih, dvonožnih sisavaca i
specifičnim značajkama ljudske prirode.
Freud je rekao da je Bog kriv za loše izveden i neujednačen posao.
Takva izjava sadrži više istine nego što je i sam mislio: ljudska priroda je
samo jedna vrsta smjese, jedan ričet između mnogih koji su mogli
nastati. Pa ipak, da netko odstrani samo jedno jedino obilježje ljudske
rase, rezultat bi bio katastrofalan. Ljudska bića ne mogu simulirati niti
ponašanje njihovih najbližih rođaka. Kad bi zbog nekakvog perverznog
dogovora ljudi pokušali do u detalj oponašati društvenu strukturu
čimpanza ili gorila, napori bi im uskoro propali i bili bi prisiljeni vratiti se
svom ljudskom ponašanju.
 Zanimljive su i neke druge spekulacije po kojima bi ljudi od rođenja
lišeni bilo kakva dodira s kulturom, ipak uspjeli stvoriti temeljne
elemente društvenog života ab initio. Za kratko vrijeme izmislili bi nove
elemente jezika i njihova kultura bi se obogatila. Robin Fox, antropolog i
pionir humane sociobiologije, prikazao je ovu hipotezu u njenom
krajnjem obliku. Zamislite, iznio je on svoje pretpostavke, da se
osmjelimo na okrutan eksperiment kakav legenda pripisuje faraonu
Psametihu i škotskom kralju Jamesu IV. Oni su, prema predaji odgajali
djecu u potpunoj izolaciji od odraslih osoba. Bi li u takvom slučaju djeca
naučila komunicirati jezikom?
Ne sumnjam da bi ta djeca mogla govoriti i da bi, s vremenom, ona
ili njihovi potomci izmislili i razvili jezik bez obzira što ih nitko nije tome
poučio. Nadalje, takav bi jezik, makar potpuno različit od bilo kojeg
poznatog, podlijegao istim lingvističkim zakonitostima kao i svi drugi
jezici i bilo bi ga moguće prevesti. Krenut ću i korak dalje. Ako bi naši
novi Adam i Eva preživjeli i stvorili potomstvo - još uvijek u potpunoj
izolaciji od bilo kakvog kulturnog utjecaja - oni bi naposljetku stvorili
društvo s njegovim zakonima o vlasništvu, pravilima o incestu i braku,
stvorili bi tabue, metode rješavanja sukoba s minimalnim prolijevanjem
krvi, vjerovanja o nadnaravnom i uz to vezane prakse, sustav društvene
stratifikacije i njegovo znakovlje, inicijacijske obrede za mladiće,
udvaranje i uz njega vezano ukrašavanje žena, opći simbolični sustav
ukrašavanja, određene aktivnosti i ceremonije isključivo za muškarce,
neke oblike kockanja, proizvodnju oruđa i oružja, mitove i legende, ples,
bračnu prijevaru, određene doze ubojstava, samoubojstava,
homoseksualnosti, shizofrenije, psihoza i neuroza, kao i određen broj
liječnika koji bi zloupotrebljavali ili liječili spomenute pojave, ovisno o
tome kako bi stav o njima imali.
Ne samo da su osnovne značajke ljudskog ponašanja vrlo osebujne,
već se one u određenoj mjeri mogu usporediti sa sličnim značajkama
kod životinja, naročito onima sisavaca i drugih primata. Neki od znakova
korisnih pri organizaciji ponašanja vidljivo potječu od čovjekolikih i
drugih majmuna. Grimase straha, smješkanja, pa i sam smijeh imaju
vidne sličnosti s izrazima lica u čimpanza. Ove sličnosti spadaju u
obrazac koji se može i očekivati ako su čovjekovi preci uistinu primati
Starog svijeta, a ukoliko razvoj ljudskog ponašanja sadrži makar i
najmanji stupanj genetičkih ograničenja, može se razmatrati i šira
hipoteza.
Primjer čimpanza zaslužuje pomnije razmatranje. Zahvaljujući sve
boljem poznavanju ovih najinteligentnijih majmuna, posvećena dogma o
jedinstvenosti ljudske vrste počinje se urušavati. Prije svega, čimpanze
sliče čovjeku u anatomskim i fiziološkim detaljima. Ustanovljeno je da
postoji velika sličnost i na molekularnoj razini. Biokemičari Mary-Claire
King i Allan C. Wilson usporedili su proteine kodirane genima na
četrdeset i četiri lokusa. Otkrilo se da su genske razlike između dviju
vrsta jednako neznatne kao i one između dviju gotovo istovjetnih vrsta
vinskih mušica, i tek dvadeset pet do šezdeset puta veće nego razlike
između pripadnika bijele, žute i crne rase ljudi. Razvojne su se linije
čimpanza i ljudi odvojile tek prije dvadeset milijuna godina, što je
relativno kratko razdoblje po evolucijskom mjerenju vremena.
Po strogo ljudskim mjerilima, inteligencija čimpanza odgovara
inteligenciji čovjeka sa srednje teškom mentalnom retardacijom. Njihov
mozak je velik kao trećina našega, a grkljan čovjekolikih majmuna je
građen tako da priječi svaku mogućnost artikulacije ljudskih glasova.
Ipak, neki od njih mogu uz ljudsku pomoć naučiti znakovni jezik ili
pričvrstiti plastične simbole na ploču. Najbistriji su uspjeli savladati više
od dvije stotine engleskih riječi uz elementarna pravila sintakse i tako
sastaviti rečenice kao ,,Mary mi daje jabuku” i ,,Lucy češka Rogera”.
Lana, ženka čimpanze, koju je Rombaughs trenirao u Yerkes Centru za
primate u Atlanti, ljutito je otjerala svog trenera iz sobe uz znakovnu
poruku „Ti zeleno govno”. Šarah, druga ženka koju je trenirao David
Premack, uspjela je upamtiti 2500 rečenica, a mnogima se i koristila.
Tako obrazovani čimpanze razumiju i složene upute poput „ako je
crveno na zelenom (a ne obrnuto), uzmi crveno (a ne zeleno)” ili „stavi
bananu u vjedro, jabuku u zdjelu”. Čak su izmislile vlastite fraze kao što
su „voda ptica” za patku i „piće voće” za lubenicu, kombinirajući
pojmove na sličan način kao i izumitelji engleskog jezika (lubenica se na
engleskom jeziku kaže watermelon, op. prev).
Čimpanze se po inventivnosti i dinamičnosti učenja jezika ne mogu
ni izdaleka usporediti s ljudskom djecom. Štoviše, čimpanzama
nedostaju neke važne sposobnosti: još se nije našao takav genij među
njima koji bi uspio spojiti dvije jednostavne rečenice kao što su „Mary mi
daje jabuku” i „Volim Mary” u složenu „Volim Mary zato što mi daje
jabuku”. Ljudski intelekt je daleko moćniji od intelekta čimpanza. Ipak,
mogućnost komuniciranja simbolima i upotreba sintakse mogućnosti su
koje posjeduju i čovjekoliki majmuni. Mnogi suvremeni zoolozi sumnjaju
u postojanje nepremostivog lingvističkog jaza između životinja i ljudi.
Više se ne možemo složiti s antropologom Lesliem Whiteom koji je
1949. izjavio da je ljudsko ponašanje simboličko ponašanje, a
simboličko ponašanje uvijek ljudsko.
Nedavno je premoštena još jedna provalija - pojam svijesti o sebi.
Kad je psiholog Gordon G. Gallup pustio čimpanze da nekoliko dana
zure u ogledalo, one su u početku svoj odraz doživljavale kao stranca,
ali nakon nekog vremena počele su ga prepoznavati kao vlastitu sliku.
Od tog trenutka koristili su ogledalo da promotre do tada nedohvatne
dijelove svoga tijela. Pravili su grimase, čačkali hranu između zubi,
puhali mjehure od pljuvačke itd. S drugim vrstama majmuna kao što su
giboni, takav eksperiment nije donio rezultata. Drugi eksperiment dao je
još uvjerljivije dokaze o postojanju samosvijesti kod čovjekolikih
majmuna. Znanstvenici su majmune uspavali i obojili dijelove njihovih
lica. Nakon toga, životinje su provodile mnogo više vremena pred
ogledalom proučavajući promjene na licu i njuškajući prste kojima su
dodirivali izmijenjene dijelove.
Ako postoji svijest o sebi i mogućnost komunikacije s drugim bićima,
je li moguće otkriti i druge kvalitete ljudskog uma? Premack je
razmišljao što bi bilo kad bi se čimpanzama prenio koncept osobne
smrti. U svojom zaključcima on izražava oklijevanje.
Zamislimo da čimpanze, poput ljudi, strepe od smrti i da se s time
nose na jednako bizaran način kao čovjek. Željeni cilj ne bi bio samo
prijenos spoznaje smrti, nego, što je mnogo važnije, izbjegavanje
reakcije straha, koja je kod čovjeka dovela do stvaranja rituala, mitova i
religije. Sve dok sam ne shvatim kako je moguće prihvatiti ideju smrti
bez straha, ne pada mi na pamet objašnjavati čimpanzama što je
smrtnost.
A što je s društvenim životom čimpanza? On je daleko jednostavnije
organiziran čak i od onog lovaca-sakupljača koji predstavlja
najjednostavnije ekonomsko ustrojstvo koje povijest poznaje. Ipak,
moguće je izdvojiti neke temeljne sličnosti. Čovjekoliki majmuni žive u
čoporima od najviše pedeset članova, unutar kojih se stvaraju i
raspadaju manje, labavije grupacije. Takve promjenjive kombinacije
nastaju i nestaju u roku od nekoliko dana. Mužjaci su nešto krupniji od
ženki, u sličnom razmjeru kao kod ljudi, i zauzimaju vrh jasno označene
dominacijske hijerarhije. Mladi su prvih par godina, a ponekad i do zrele
dobi, tijesno povezani s majkama. Mladi čimpanze ostaju međusobno
povezani dugo vremena; neki od njih čak i posvajaju mlađu braću i
sestre u slučaju majčine smrti.
Svaki čopor zauzima prostor od oko pedeset kvadratnih kilometara.
Susreti između susjednih čopora nisu česti i uglavnom su obilježeni
napetostima. U nekim slučajevima spolno zrele ženke i mlade majke
znaju prebjeći drugom čoporu. U drugim prilikama čimpanze pokazuju
naglašenu teritorijalnu agresivnost i ubilački nagon. U rezervatu Gombe
Stream u Tanzaniji, gdje je Jane Goodall provodila svoje slavno
istraživanje, grupa mužjaka jednog čopora zaposjela je stanište drugog,
ranila neke od njih i na kraju otjerala čitav čopor s njegovog dotadašnjeg
teritorija.
Kao što je to bilo kod prvobitnih ljudi, i čimpanze sakupljaju plodove i
drugu biljnu hranu, a tek se povremeno bave lovom. Razlika u prehrani
između ovih dviju vrsta tiče se omjera. Dok su pripadnici ljudske vrste iz
doba lovaca-sakupljača 35% kalorija dobivali od svježeg mesa,
čimpanze iz takve vrste hrane dobivaju tek 1-2%. Prvobitni ljudi su lovili
plijen svih veličina, uključujući i stotinu puta veće životinje od sebe, kao
npr. slonove; čimpanze će vrlo rijetko napasti životinju čija težina
premašuje petinu težine odrasla čovjeka. Možda je najsličnije obilježje
društvenog života čimpanza upotreba inteligentnog, suradničkog načina
lova. Obično love odrasli mužjaci - što je još jedna sličnost s ljudima.
Kad odaberu potencijalnu žrtvu, na primjer zamorca ili mladog pavijana,
čimpanze signaliziraju svoje namjere promjenama položaja tijela,
pokretima ili izrazima lica. Tada drugi mužjaci počinju zuriti u označenu
životinju. Stav njihova tijela postaje napet, dlake se kostriješe i čitava
grupa utihne - što je za ljudskog promatrača upadljiva promjena, budući
da su čimpanze poznati kao najbučniji među životinjama. Stanje
pripravnosti u jednom trenutku prekida gotovo istodoban početak
progona.
Mužjaci lovci najčešće ulijeću među grupu pavijana i u brzini
pokušavaju ugrabiti mladunčad. Kod druge strategije oni opkole jednog
pavijana i slijede ga dok ovaj uzmiče. U rezervatu Gombe Stream
poduzetni mužjak Figan slijedio je mladog pavijana sve dok se ovaj nije
popeo na palmu. Gotovo u trenutku ostali mužjaci koji su se do tada
odmarali i čistili krzno, ustali su i pridružili se potjeri. Nekolicina je ostala
pod stablom na koje se popeo pavijan, a drugi su se smjestili podno
susjednih stabala koja su mogla poslužiti bijegu. Pavijan je skočio na
drugo drvo, a čimpanze su spremno preselile stražarnicu. Pavijan je
konačno uspio pobjeći skočivši s visine od šest metara na tlo i u
žestokom trku dostigavši svoj čopor.
Podjela hrane također pokazuje značajke suradnje, s pružanjem i
primanjem usluga. Čimpanza moljaka hranu tako da intenzivno bulji i
približava svoje lice hrani ili čak licu subrata koji se gosti. Ponekad
dodiruje jelo, bradu ili usne druge životinje ili pruža prema njoj otvoren
dlan. Ponekad se mužjak koji drži plijen naglo izmiče, ali još češće
udovoljava molbama i dopušta drugome da zagrize u obrok ili otkida od
njega manje komadiće. U rijetkim će prilikama mužjaci sami otkinuti dio
obroka i pružiti ga molitelju. Prema ljudskim standardima altruizma, to je
malena gesta, ali ona je iznimno rijetka među životinjama tako da
predstavlja velik korak za „majmunstvo”.
Može se reći da čimpanze posjeduju neku vrstu rudimentarne
kulture. Za vrijeme dvadesetpetogodišnjeg istraživanja slobodnih čopora
u afričkim prašumama, zoološki tim iz Europe, Japana i SAD-a otkrio je
zapanjujuću raznolikost uporabe oruđa u svakodnevnom životu
čovjekolikih majmuna. Ona uključuje uporabu štapova i grana u obrani
od leoparda; bacanje štapova, kamenja i snopova bilja za vrijeme
napada na pavijane, ljude, kao i druge čimpanze; otvaranje termitnjaka
štapovima i „pecanje” termita pomoću gole, dopola raskoljene stabljike;
čačkanje štapom po otvorenim kutijama; sakupljanje vode iz rupa u
stablima uz pomoć „spužvi” od prožvakana lišća.
Za ovladavanje vještinama kao što je baratanje oruđem najvažniji
oblik učenja je igra. Ako se dvogodišnjem čimpanzi uskrati mogućnost
igre sa štapovima, njihova sposobnost korištenja tog oruđa bit će u
kasnijim godinama bitno umanjena. Mlade životinje odgojene u
zatočeništvu uz dostupne igračke, pokazuju veoma sličan ritam
ovladavanja vještinama. Prije druge godine života, one samo dodiruju ili
drže predmete ne pokušavajući ih koristiti. Kako rastu, povećavaju se i
nastojanja da jednim predmetom pogode ili probodu neki drugi
pokazujući sve veću sposobnost korištenja tih predmeta za rješavanje
problema. Sličan proces sazrijevanja pokazuju i divlje populacije u Africi.
Mladunci ne stariji od šest tjedana pružaju ručice iz majčina zagrljaja da
opipaju lišće i grane. Kad malo porastu, bez prekida ispituju okolinu
očima, jezikom, nosom i rukama trgajući lišće i mašući njime naokolo.
Vještinu uporabe oruđa razvijaju korak po korak. Istraživači su vidjeli
kako se osmomjesečni mališan igra vlatima trave tako što ih trlja o
kamenje ili majčinu kožu. Ovakvo ponašanje vezuje se uz „pecanje”
termita - vještinu kojom veliki majmuni dopuste kukcima da se popnu na
grančicu, a onda ih pojedu. Za vrijeme igre mladunci pretvaraju stabljike
biljaka u „udice” odsijecajući rubove širokih vlati i žvačući krajeve
stabljika.
Jane Goodall je pribavila dokaze imitacijskog obrasca ponašanja u
prijenosu ovih tradicija. Promatrala je mladunče koji pažljivo gledaju
kako stariji upotrebljavaju oruđe, a kad se oni maknu, uzimaju isto oruđe
i oponašaju njihove radnje. Dvaput je vidjela kako trogodišnji majmun
promatra majku dok ova lišćem briše ostatke izmeta sa stražnjice.
Potom je sam uzeo lišće i obrisao svoju stražnjicu makar nije bila
prljava.
Čimpanze su u stanju izmisliti tehnike i prenijeti ih drugima. Tipičan
primjer je čeprkanje po kutijama uz pomoć štapova. Ovom postupku su
se dosjetili neki čimpanze iz Gombe Stream rezervata, a „nauk” se brzo
raširio zahvaljujući sposobnosti oponašanja. Jedna ženka, koja se
nedavno bila doselila u to područje, promatrala je iz grmlja kako drugi
pokušavaju otvoriti kutiju. Za vrijeme svog četvrtog posjeta, osmjelila se
izaći na otvoreno, zgrabila je štap i počela čačkati po kutiji.
Svaka od vještina koje su zabilježili istraživači u Africi bila je
ograničena na određene populacije čimpanza, ali su vještine sličnog
dometa prilično ravnomjerno raspoređene. To je obrazac koji se može
očekivati kada se oblici ponašanja prenose kulturom. Mapa s
geografskim rasporedom određenih vještina kojima se koriste različite
populacije čimpanza, a koju je izradio španjolski zoolog Jorge Sabater-
Pi, mogla bi slobodno pripadati udžbeniku antropologije. Iako je većina
dokaza o inventivnosti i prijenosu vještina uporabe oruđa indirektnog
tipa, taj materijal pokazuje da su čovjekoliki majmuni uspjeli prijeći prag
kulturne evolucije i da su time stupili na ljudsko područje.
Ovaj prikaz iz života čimpanza trebao mi je kao pomoć pri
postavljanju temeljne zamisli o položaju čovjeka. U skladu s
evolucijskim postavkama i temeljnim kriterijima psihologije mi nismo
sami - tu su i naša mlađa braća. Činjenice o sličnosti društvenog
ponašanja čovjeka i čimpanza uz anatomske i biokemijske pokazatelje
vrlo recentnog odvajanja naših genskih putova, čine dokazni materijal
odveć snažan da bismo ga ignorirali. Vjerujem da se barem dio tih
sličnosti temelji na zajedničkim genima. Ako ova tvrdnja sadrži i
najmanju istinu, očuvanje i pomno proučavanje majmuna Staroga
svijeta i nižih primata postaje urgentna potreba. Temeljitije poznavanje
ovih životinjskih vrsta pomoći će nam da steknemo jasniju sliku o
postupnim genskim promjenama koje su dovele do stupnja evolucije na
kojem se pojavio čovjek.
Pokušajmo napraviti sažetak. Osnovne značajke ljudske prirode
čine se ograničene i vrlo specifične ako ih usporedimo s drugim vrstama
živih bića. Dodatni dokazi sugeriraju činjenicu da su mnogi stereotipni
oblici ljudskog ponašanja tipični za sve sisavce, a naročito za primate,
kao što je moguće predvidjeti na temelju poznavanja evolucijske teorije.
Čimpanze su po detaljima društvenog života i mentalnim
karakteristikama toliko bliske čovjeku da ih možemo uspoređivati s
nama čak i u područjima koja nekada nisu dopuštala nikakve
usporedbe. Ove činjenice su potpuno u skladu s hipotezom da
društveno ponašanje čovjeka počiva na genskim temeljima - da je
ljudsko ponašanje, da budemo precizniji, organizirano uz pomoć grupe
gena koje dijelimo s bliskim vrstama i onih koji su jedinstveni za ljudsku
vrstu. Ove činjenice nikako ne odgovaraju suparničkoj hipotezi koja je
generacijama dominirala društvenim znanostima, uvjerenju da je
čovječanstvo nadišlo utjecaj gena i razvijalo se isključivo pod utjecajem
kulture.
Proučimo ovu temu sustavno. Bit genetičke hipoteze je pretpostavka
koja većim dijelom proizlazi iz novodarvinovske evolucijske teorije. Ona
govori o adaptivnosti obilježja ljudske prirode tijekom razvoja vrste i
genima koji su se, u skladu s tim, širili populacijom i tako stvarali
predispoziciju za razvoj takvih obilježja. Adaptivnost znači da jedinka
koja ima određene osobine ima veću šansu da prenese svoje gene na
sljedeću generaciju nego ona koja nema takve osobine. Diferencijalna
prednost između jedinki može se nazvati genetičkom podobnošću ili
sposobnošću. Postoje tri temeljne komponente genetičke sposobnosti:
povećana stopa preživljavanja, povećana stopa reprodukcije i povećano
preživljavanje i reprodukcija bliskih rođaka koji zbog zajedničkog
porijekla dijele iste gene. Jačanje bilo kojeg od ovih elemenata ili
njihovih kombinacija, dokaz je veće genetičke sposobnosti. Proces koji
je Darwin nazvao prirodnom selekcijom zapravo opisuje čvrsti uzročno-
posljedični ciklus. Ako posjedovanje određenih gena stvara
predispoziciju za neku osobinu, recimo za određeni oblik društvenog
ponašanja, a takva osobina uvjetuje veću sposobnost, geni koji je
stvaraju bit će izrazitije zastupljeni u narednoj generaciji. Ako prirodna
selekcija traje mnogo generacija, korisni geni će se proširiti po čitavoj
populaciji a osobina koju uvjetuju postat će karakteristična za vrstu.
Mnogi sociobiolozi, antropolozi i drugi znanstvenici smatraju da je
ljudska priroda stvorena upravo na ovakav način, to jest prirodnom
selekcijom.
Bez obzira na ove pretpostavke, postoji još jedna zanimljiva
činjenica koja uvelike otežava našu analizu. Sociobiološku teoriju
možemo objasniti genetičkim, ali i kulturološkim zakonitostima. Štoviše,
postoji mogućnost i čiste kulturalne sociobiologije. Da ljudska bića ne
posjeduju ništa osim elementarnih nagona za preživljavanjem i
reprodukcijom, zajedno sa sposobnošću stvaranja kulture, ona bi i tada
mogli naučiti mnoge oblike društvenog ponašanja koji bi povećali
njihovu genetičku sposobnost. Ali, kao što ćemo kasnije vidjeti, postoje
granice takvog kulturnog oponašanja, kao i metode pomoću kojih se
ono može razlikovati od složenijih oblika biološke adaptacije. Takva
analiza zahtijeva brižljivu uporabu bioloških, antropoloških i psiholoških
tehnika. Fokus našeg promatranja bit će odnos i sukladnost društvenog
ponašanja čovjeka sa sociobiološkom teorijom, i dokazi genskog
utjecaja koje nalazimo u snazi i automatskoj prirodi predispozicija za
takve oblike ponašanja.
Dopustite mi da našu temeljnu tvrdnju izrazim na snažniji i možda
zanimljiviji način: ako genetičke komponente ljudske prirode nisu
posljedice prirodne selekcije, evolucijska teorija se nalazi u velikoj
nevolji. U najblažem slučaju, teorija evolucije se mora izmijeniti da bi
razjasnila neke nove, sada nezamislive oblike genetičkih promjena u
populaciji. U skladu s tim, humana sociobiologija bi trebala otkriti uklapa
li se evolucija ljudske prirode u konvencionalnu evolucijsku teoriju.
Sama mogućnost da takav napor ne urodi plodom, biolozima zvuči kao
zujanje topovskog projektila ili pucanje leda pod nogama.
 Možemo biti gotovo posve sigurni da se genetička evolucija ljudskog
društvenog ponašanja odvijala veoma davno, više od pet milijuna
godina prije nastanka civilizacije, kad se vrsta sastojala od raštrkane,
relativno nepokretne populacije lovaca-sakupljača. S druge strane,
najveći dio kulturne evolucije dogodio se nakon početka poljoprivrede i
stvaranja gradova, što znači prije 10000 godina. Iako se i nakon početka
velike povijesne trke nastavio neki oblik genetičke evolucije, ona je tek
neznatno utjecala na značajke ljudske prirode. Da nije tako, današnji bi
se čovjek mnogo više razlikovao od tadašnjih lovaca-sakupljača.
Zahvaljujući ovoj činjenici postavke humane sociobiologije mogu se
provjeravati i proučavanjem preživjelih stočarskih kultura koje se ne
koriste pismom, kao i nekih ratarskih kultura. Zbog toga je upravo
antropologija, a ne sociologija ili ekonomija, znanost koja je najbliža
sociobiologiji. Zahvaljujući antropološkim studijama postoji mogućnost
provjeravanja genetičke teorije ljudske prirode.

Snaga neke znanstvene teorije razmjerna je njenoj mogućnosti da

mali broj aksiomatskih ideja pretvori u detaljna predviđanja nekog
fenomena koji se može promatrati; na takav način su Bohrova otkrića o
atomu stvorila preduvjet za razvoj moderne kemije, a moderna kemija
omogućila stvaranje biologije stanice. Nadalje, valjanost neke teorije
mjeri se stupnjem uspješnosti kojom se takva predviđanja
suprotstavljaju drugim teorijama o tome fenomenu. Tako je Kopernikov
sustav, nakon kratke bitke, zamijenio Ptolomejev. I konačno, utjecaj i
uvažavanje neke teorije sa strane znanstvenika rastu u razmjeru s
većim brojem činjenica koje se uklapaju u neku shvatljivu shemu.
Vjerodostojnosti teorije doprinosi i sukladnost njenih tvrdnji s
očekivanjima: vjerojatnije je da je Zemlja okrugla, nego da je ravna.
Najvažnije činjenice za napredak neke znanosti mogu se dobiti ili uz
pomoć pokusa ili promatranjem prirodnih fenomena. Put napretka
znanosti najčešće slijedi ovu oportunističku, cik-cak liniju.
U slučaju teorije o genetičkoj evoluciji ljudske prirode, mi bismo
trebali izdvojiti neke od najuvjerljivijih načela ekologije i genetike, koje se
i same temelje na teoriji, i prilagoditi ih, do detalja, ljudskoj društvenoj
organizaciji. Takva bi teorija morala ne samo dati uvjerljivija objašnjenja
već poznatih činjenica, već i pružiti neke nove informacije o kojima
društvene znanosti do sada nisu ni razmišljale. Tako razjašnjeno,
ljudsko bi ponašanje predstavljalo najopćenitiji i najmanje racionalan dio
humanog repertoara, dio koji mora biti veoma udaljen od svakodnevnog
razmišljanja i zbunjujućih nestalnosti kulture. Drugim riječima, trebalo bi
govoriti o urođenim, biološkim fenomenima koji su ponajmanje podložni
kulturnom oponašanju.
Ovakvi zahtjevi su pretjerano strogi za mladu disciplinu poput
humane sociobiologije, ali oni se mogu s lakoćom opravdati.
Sociobiologija „upada” među društvene znanosti s kvalifikacijama koje
nosi iz svijeta prirodnih znanosti i s po četnom, pomalo nepoštenom,
psihološkom prednošću. Ako se ideje i analitičke metode „čvrstih”
znanosti mogu primijeniti na srodan i trajan način, razlika između dviju
znanstvenih kultura će posvema nestati. Ali, ako se ideja ljudske prirode
mora promijeniti, to će se dogoditi uz pomoć tvrdnji koje se slažu sa
kanonima znanstvenih dokaza a ne s nekom novom dogmom, ma kako
je žarko priželjkivali.
Tema narednih šest poglavlja bit će različita sociobiološka
istraživanja. Neka od njih su potpuno pouzdana, a druga spekulativna.
U ovom trenutku želio bih sažeto predočiti tek dva primjera.
Tabui incesta spadaju u neke od univerzalnih obrazaca ljudskog
ponašanja. Izbjegavanje seksualnih odnosa između braće i sestara,
roditelja i njihova potomstva u svim se kulturama postiže pomoću
određenih sankcija. No, barem u slučaju odnosa između braće i sestara
postoje i neki dublji, manje racionalni razlozi takvog tabua. Čini se da
postoji spontana seksualna odbojnost između osoba koje odrastaju
zajedno u dobi prije šeste godine. Studije provedene u izraelskim
kibucima, od kojih je najpoznatija ona Josepha Shephera sa Sveučilišta
u Haifi, pokazale su da takva odbojnost između vršnjaka ne ovisi samo
o krvnom srodstvu. Od 2760 brakova niti jedan nije bio sklopljen između
osoba koje su u kibucu zajedno provele rano djetinjstvo. Nije zabilježen
čak niti jedan slučaj heteroseksualne aktivnosti, iako tako nešto nije bilo
zabranjeno. U manje zatvorenim društvima gdje se incest u bilo kojem
obliku ponekad pojavljuje, oni koji ga počinjaju izvrgnuti su sramoti i
sankcijama. Generalno, najžešće se osuđuje odnos između majke i
sina, nešto manje između brata i sestre, a najmanje između oca i kćeri.
Bez obzira na to, najčešće se zabranjuju svi oblici incesta. I u današnje
vrijeme, u SAD-u, jedan od pornografskih rodova koji izaziva najveće
zgražanje je prikaz odnosa između očeva i njihovih nedoraslih kćeri.
 Kakvu korist donosi tabu incesta? Antropolozi najčešće objašnjavaju
da takav tabu čuva integritet porodice koji bi bio narušen miješanjem
uloga u slučaju incestuoznog seksa. Drugo objašnjenje potječe od
Edwarda Tylora i čini dio antropološke teorije Claudea Levi-Straussa
izložene u njegovom utjecajnom djelu Les Structures Elementaires de la
Parente. Radi se o spekulaciji po kojoj zabrana incesta olakšava
razmjenu žena između različitih društvenih grupa. Sestre i kćeri, u
skladu s ovim gledištem, koriste se kao sredstvo stjecanja moći.
Za razliku od ovih autora, sociobiolozi smatraju integraciju porodice i
bračne razmjene tek nusproduktima ili čimbenicima drugorazredne
važnosti. Oni drže da postoje dublji i snažniji razlozi, povezani s teškim
fiziološkim posljedicama parenja bliskih srodnika. Genetičari su
ustanovili da čak i manji stupanj srodstva između partnera ostavlja
posljedica na potomstvo. Takva djeca imaju manju tjelesnu težinu i
visinu, slabiju mišićnu koordinaciju i lošiji uspjeh u školi. Otkriveno je
preko stotinu recesivnih gena koji u svom „neublaženom”,
homozigotnom obliku uvjetuju nasljedne bolesti; a u takvom se obliku
često nalaze upravo kod djece bliskih srodnika. Jedna analiza francuske
i američke populacije pokazala je da svaka osoba nosi u sebi prosječno
četiri letalna gena koji mogu biti razmješteni na različite načine: ili se
radi o četiri gena koja u homozigotnom obliku uzrokuju trenutačnu smrt,
ili je to osam gena koji uzrokuju smrt u 50% slučajeva, ili se pak radi o
aritmetičkim ekvivalentima koji imaju za posljedicu smrt ili degeneraciju.
Ovako visoke vrijednosti, tipične za životinjske vrste, pokazuju da
parenje bliskih srodnika nosi smrtni rizik. Od 161 djeteta koje se rodilo u
Čehoslovačkoj kao plod odnosa njihovih majki sa svojim očevima,
braćom ili sinovima, petnaestero je rođeno mrtvo ili je umrlo prije
navršene prve godine života, a više od četrdeset posto je trpjelo od
različitih fizičkih i umnih mana, kao što su teška mentalna zaostalost,
patuljasti rast, deformacija srca ili mozga, gluhonijemost, proširenje
debelog crijeva i malformacije urinarnog trakta. Za razliku od njih, djeca
koju su iste žene rodile iz neincestnih veza bila su zdrava u razmjerima
prosječne populacije. Petero je umrlo prije navršene prve godine,
nijedno nije patilo od ozbiljnije mentalne zaostalosti, a samo petero je
imalo fizičke deformacije.
Manifestacija patologije incestuoznog porijekla potvrđuje zakone
prirodne selekcije na intenzivan i nedvosmislen način. Osnovna teorija
populacijske genetike iznosi pretpostavku da se svaka tendencija
izbjegavanja incesta, ma kako blaga ili uvijena, pojavila i proširila među
ljudskom vrstom još u pradavnim vremenima. Prednost sparivanja
nesrodnih jedinki toliko je velika da je zasigurno utjecala na kulturnu
evoluciju. Integritet obitelji i politička važnost razmjene parova možda su
tek sretne posljedice ovih prirodnih sklonosti, ali veća je vjerojatnost da
se radi o praktičnim sredstvima, o sekundarnoj kulturnoj prilagodbi koja
se koristi neizbježnošću sparivanja nesrodnih jedinki zbog čisto
bioloških razloga.
Među tisućama društvenih zajednica ljudske povijesti, samo
nekoliko najnovijih posjeduje nešto znanja o genetici. Bilo je vrlo malo
mogućnosti da se racionalnim putem steknu spoznaje o destruktivnim
posljedicama incestuoznih veza. Plemenska vijeća se nisu bavila
izračunavanjem učestalosti pojedinih gena ili mutacija. Automatsko
odbacivanje seksualnog odnosa između osoba koje su prethodno bile u
nekoj drugoj vrsti odnosa - ta „dubinska odbojnost” koja rađa ritualne
sankcije protiv incesta - jest nešto prilično nesvjesno i iracionalno.
Isključivanje same mogućnosti seksualnog vezivanja, kao u primjeru
izraelske djece, primjer je onoga što biolozi nazivaju neposrednim
uzrokom; u ovom slučaju psihološka odbojnost neposredni je uzrok
tabua incesta. Stvarni uzrok takvog ponašanja kako nam sugerira
biološka hipoteza, jest opasnost koju incest predstavlja za genetičku
sposobnost. Činjenica je da djeca iz incestuoznih veza stvaraju manje
potomaka. Biološkom hipotezom se tvrdi da jedinke koje posjeduju
genetičku predispoziciju za izbjegavanje incesta prenose više gena na
naredne generacije. Tu je liniju prirodna selekcija vjerojatno slijedila
tisućama godina i zbog toga ljudska bića intuitivno izbjegavaju incest
pokoravajući se jednostavnom, automatskom pravilu zabrane određenih
veza. Ako želimo izložiti ovu ideju u njenom ogoljenom obliku, poštujući,
ali na trenutak zaobilazeći utjecaj razvojnog procesa, možemo reći da
ljudska bića vodi nagon koji se temelji na genima. Takva proces je
uočen kod odnosa između braće i sestara, ali postoji velika mogućnost
da važi i za ostale kategorije ovog tabua.
Hipergamija je običaj pri kojem žena izabire partnera jednakog ili
višeg ekonomskog i socijalnog statusa. Kod ljudi i većine društvenih
životinja, ženke se izborom partnera uspinju na društvenoj ljestvici. O
kakvoj se to biološkoj sklonosti radi? Ključ problema pronašli su Robert
L. Trivers i Daniel E. Willard tijekom sociobiološkog istraživanja šireg
opsega. Oni su primijetili da se snažni i zdravi mužjaci kralježnjaka
općenito, naročito sisavaca i ptica, pare relativno često, dok se mnogi
slabiji i manji mužjaci uopće ne pare. Za razliku od njih, sve ženke
uspijevaju pronaći partnera. Istraživači su također potvrdili da
najsnažnije ženke rađaju najzdraviju djecu i da takvo potomstvo obično
izrasta u najsnažnije odrasle jedinke. Trivers i Willard su primijetili da, u
skladu sa zakonima prirodne selekcije, najzdravije ženke rađaju veći
broj muških potomaka, jer će oni kad porastu biti veliki i snažni, s
uspjehom se pariti i stvoriti maksimalan broj potomaka. Kako tjelesne
kvalitete nekog naraštaja ženki opadaju, one rađaju veći broj ženske
djece zato što ženske jedinke predstavljaju sigurniji „ulog”. Prema teoriji
prirodne selekcije, geni koji potiču ovakvu reprodukcijsku strategiju
raširit će se populacijom istiskujući gene za neke druge strategije.
Čini se da je teorija na mjestu. O spomenutim zakonitostima
provedena su istraživanja na populaciji jelena i ljudi. Pokazalo se da se
kod nepovoljnih utjecaja okoliša, škodljivih za trudne ženke rađa
nerazmjerno velik broj potomaka ženskog spola. Slične podatke daju i
istraživanja na populaciji kuna, svinja, ovaca i galebova. Izgleda da
nepovoljne okolnosti utječu na veću smrtnost muških fetusa. Radi se o
fenomenu zabilježenom kod mnogih vrsta sisavaca.
Promjena u omjeru spola mladunčadi prije rođenja u potpunosti je
iracionalna pojava; ona je, zapravo, fiziološka. Antropologinja Mildred
Dickeman pokušala je provjeriti ovu teoriju u području svjesnog
ponašanja. Ona se pitala slijedi li i svjesno čedomorstvo zakonitosti
reproduktivne strategije. Čini se da tako nešto nije isključeno. U
predkolonijalnoj i Britanskoj Indiji uspon kćeri na društvenoj ljestvici uz
pomoć odgovarajuće udaje bio je gotovo posvećeni zakon, precizno
strukturiran običajima i religijom, dok je ubijanje ženske novorođenčadi
bilo uobičajena praksa među pripadnicima viših slojeva društva. Bedi
Sikhi, najviša svećenička podkasta Pendžaba, poznati su kao Kuri-Mar,
ubojice kćeri. Oni su ubijali gotovu svu žensku djecu, a svoje bi sinove
ženili djevojkama iz nižih kasti. U Kini prije revolucije, mnoge društvene
klase prakticirale su čedomorstvo ženske djece s istim posljedicama kao
u Indiji. Radi se, dakle, o uspinjanju žena na viši stupanj društvene
hijerarhije uz prilog njihova miraza, o koncentraciji bogatstva i žena u
rukama malobrojne srednje i više klase, i gotovo potpunoj isključenosti
siromašnih muškaraca iz reprodukcijskog procesa. Valja još vidjeti je li
isti obrazac raširen u svim ljudskim kulturama. U ovom trenutku i ovih
nekoliko primjera posve su dovoljni za preispitivanje fenomena u svjetlu
biološke teorije.
Teško je reći da su ženska hipergamija i čedomorstvo nekakvi
racionalni procesi. Nameće se zaključak da se radi o urođenim
predispozicijama koje služe povećanju potomstva u odnosu na druge
članove društvene zajednice. Možda će Dickemanina istraživanja,
proširena i na druga društva, donijeti uvjerljivije dokaze ove teorije. Ako
se u tome uspije, vjerojatno ćemo bolje razumjeti duboke mentalne
procese koji nagone ljude na izbor jednog prilično složenog ponašanja
umjesto drugih, jednostavnijih i racionalnijih mogućnosti.
Ljudsku prirodu možemo istraživati i uz pomoć drugih, više
psiholoških tehnika. Ponašanje iracionalnog i univerzalnog tipa trebalo
bi biti otpornije na nepovoljne kulturne čimbenike, nego što je to slučaj s
intelektualnim, individualističkim ponašanjem. Iracionalno ponašanje je
pod mnogo manjim utjecajem čeonog režnja mozga i drugih viših
centara, sjedišta dugoročnih, racionalnih misli. Umjesto toga, na njega
snažno djeluje limbički sustav, evolucijski star dio moždane kore
smješten pokraj „fizičkog” dijela mozga. S obzirom da su centri za više i
niže funkcije anatomski odvojeni, moguće je da osoba s disfunkcijom
racionalnih sposobnosti još uvijek dobro funkcionira na razini nagona.
Takvi ljudi doista postoje. U svom istraživanju koje je proveo u
ustanovi za mentalno zaostale osobe, Richard H. Wills je izdvojio dva
različita tipa. Inteligencija „kulturnih” bila je znatno ispod prosjeka, ali
njihovo je ponašanje zadržalo jedinstvena svojstva ljudskog ponašanja.
Komunicirali su služeći se govorom, bavili se relativno složenim
aktivnostima, kao što su pojedinačno ili grupno pjevanje, slušanje ploča,
razgledavanje časopisa, izvršavanje jednostavnih zadataka, održavanje
higijene, uređivanje, pušenje, razmjena odjeće, zadirkivanje drugih ili
izdavanje naredbi i svojevoljno pružanje usluga. Druga grupa, koju je
nazvao ,,ne-kulturni”, pokazivala je dramatično lošije sposobnosti. Oni
nisu bili sposobni ni za jednu od navedenih aktivnosti. Način općenja s
drugima teško bi se mogao nazvati istinski ljudskom komunikacijom.
Čini se dakle, da je kulturno ponašanje psihološka cjelina koja ili postoji
u mozgu ili je posve odsutna. Ipak, i grupa „ne-kulturnih” posjedovala je
čitav repertoar „nagonskih” oblika ponašanja, individualnih akcija sličnih
onima koje vrše drugi sisavci. Oni su mogli komunicirati uz pomoć
izraza lica, zatim promatrati jedan drugoga, krasti, označavati svoj
teritorij, obraniti se u slučaju napada, pa i igrati se sami sa sobom ili s
drugima. Fizički kontakt s drugima bio im je veoma važan i neprekidno
su ga tražili; pružali su i zahtijevali nježnosti izražavajući tu potrebu
snažnim, rječitim gestama. Zapravo niti jedna od njihovih reakcija ne
može se nazvati biološki abnormalnom. Tim je pacijentima samo
neumoljiva sudbina zapriječila ulaz u svijet kulture koji pripada sivoj kori
velikog mozga.
Sada bih pokušao odgovoriti na važno i delikatno pitanje o razlikama
u društvenom ponašanju unutar ljudske vrste. Činjenica da se struktura
ljudskog ponašanja još uvijek temelji na fiziologiji i da je izrazito slična
strukturi drugih sisavaca, potvrđuje nam da je i samo ponašanje
podvrgnuto genetičkoj evoluciji. Ako je to istina, moguće je da se
genske varijacije ponašanja pojavljuju i u eri civilizacije. U svakom
slučaju, nije dokazano da se takve varijacije pojavljuju i danas.
Postoje dvije prihvatljive hipoteze. Prva je da je ljudska vrsta na
svom evolucijskom putu iscrpila cjelokupnu gensku varijabilnost. Jedna
je jedina grupa ili kombinacija gena koji određuju značajke ponašanja
preživjela dugi marš kroz prethistoriju. Ovakav pogled podržavaju mnogi
humanistički znanstvenici, a i većina lijevih intelektualaca koji unutar
svojih političkih ideologija dotiču ovakva pitanja. Ljudska bića su se
razvijala, kažu oni, ali samo do stupnja kada su se pretvorila u vrstu
ujednačenih osobina - u bića koja govore i stvaraju kulturu. Do početka
povijesne ere ljudi su postali glina u rukama okoliša. Jedina evolucija
koja se mogla nastaviti bila je ona kulturna. Druga hipoteza ističe da još
uvijek dolazi do nekih genskih varijacija. Razvoj čovječanstva je možda
prestao, to jest biološki oblik prirodne selekcije je popustio svoj stisak,
ali vrste još uvijek nisu izgubile potencijal genetičkog i kulturalnog
evoluiranja.
Čitatelj će primijetiti da se obje mogućnosti - potpuna kulturalna
determiniranost, odnosno mješavina genetičke i kulturalne
determiniranosti - slažu s općim sociobiološkim pogledom na ljudsku
prirodu, što znači da su se tipične značajke ljudskog ponašanja razvile
prirodnom selekcijom i da se do danas prenose zahvaljujući posebnim
grupama gena.
 Nakon što smo ove hipoteze izložili na prilično udžbenički način,
moram dodati kako postoje dokazi da se vrlo značajan dio varijacija
unutar ljudskog ponašanja temelji na genetičkim razlikama među
jedinkama. Na naše ponašanje, bez ikakve sumnje, utječu i mutacije.
Od poznatih promjena u kemijskom sastavu gena ili strukturi i rasporedu
kromosoma, više od trideset utječe na ponašanje. Neke od tih mutacija
izazivaju neurološke poremećaje, druge oštećenja inteligencije. Vrlo
poznat i proturječan primjer je slučaj kromosoma XYY kod muškaraca.
Kromosomi X i Y određuju spol kod ljudi; kombinacija XX stvara ženu, a
XY muškarca. Otprilike 0,1 posto populacije primi u trenutku začeća i
dodatni kromosom Y. Sve su takve jedinke, naravno, muškog spola. Oni
izrastu u visoke muškarce, redom više od 1,82 metra. U odnosu na
ostatak populacije, oni češće završavaju u zatvoru ili na odjelima za
forenzičku psihijatriju. Isprva se nametnulo uvjerenje da dodatni
kromosom Y donosi i dodatnu dozu agresivnosti, stvarajući tako grupu
genetičkih kriminalaca. Kasnije je statistička studija psihologa Hermana
A. Witkina i njegovih suradnika s Princetona, uz zamašnu količinu
podataka iz Danske, pružila manje zlokobnu interpretaciju. Muškarci s
kombinacijom XYY nisu bili agresivniji od prosjeka niti su pokazivali bilo
kakav specifičan oblik ponašanja koji bi ih razlikovao od ostataka
danske populacije. Jedino primjetno odstupanje bio je nešto niži
kvocijent inteligencije. Jedno od mogućih objašnjenja njihove nazočnosti
u zatvorima je nedostatak spretnosti pri bijegu ili prikrivanju zlodjela.
Ipak, ne treba brzati sa zaključcima. Rezultati jednog istraživanja ne
isključuju mogućnosti postojanja urođenih predispozicija za kriminal.
Štoviše, izdvojene su mutacije koje sigurno utječu na neke oblike
ponašanja. Turnerov sindrom, koji nastaje u slučaju kromosoma XO (X
kromosom nema para), ima kao posljedicu mentalnu zaostalost, ali i
izrazito smanjenu sposobnost pamćenja oblika i određivanja lijeve i
desne strane na mapama i dijagramima. Lesch-Nyhanov sindrom, koji
nastaje zbog jednog recesivnog gena, očituje se, pored mentalne
zaostalosti, u kompulzivnoj sklonosti cupkanju i trganju vlastitog tijela do
granice sakaćenja. Proučavanje žrtava ovakvih ili sličnih genetičkih
poremećaja, kao što su teške mentalne retardacije, pruža nam
izvanredne mogućnosti za bolje razumijevanje ljudske prirode. Ove
pojave se na najbolji način mogu analizirati uz pomoć postupka koji
nazivamo genetičkom analizom. Kada se poremećaj, bez obzira na
liječničke mjere predostrožnosti, ipak pojavi, može se temeljitije proučiti
tako da se što preciznije odredi koji se djelić mozga promijenio. Osim
određivanja lokacije valja izdvojiti hormone i druge kemijske čimbenike
koji su posredovali promjenu. Sve se to može izvršiti bez fizičkog
„kopanja” po mozgu. Dijagram našeg moždanog stroja moguće je tako
izraditi promatranjem njegovih pokvarenih dijelova. Ne bismo zbog toga
trebali upadati u zamku nepotrebne sentimentalnosti nazivajući
postupak nečovječnim; radi se o jedinom načinu da pronađemo lijek za
ovakve poremećaje.
Mnoge mutacije koje je moguće analizirati poput Turnerovog i
Lesch-Nyhanovog sindroma također izazivaju oštećenja i bolesti. To
važi ne samo za čovjeka, nego i za životinjski i biljni svijet. Ako želite
razumjeti zašto je tako, poslužite se analogijom ručnog sata. Kad se sat
žestoko protrese ili izloži udarcima, velika je vjerojatnost da će tako
nešto umanjiti njegovu efikasnost, kao što će i kemija našeg tijela nakon
mutacije vjerojatno doživjeti negativnu transformaciju.
Svi ovi uvjerljivi primjeri ne daju nam odgovora na pitanja o
genetičkim promjenama i evoluciji „normalnog” društvenog ponašanja.
Ljudsko ponašanje je složen pojam i na njega utječe mnogo različitih
gena, a svaki od njih je zadužen za jedan aspekt cjeline. Ovakve
„poligene” nije moguće izdvojiti prateći mutacije koje ih mijenjaju. Njih
možemo vrednovati tek indirektno uz pomoć statističkih podataka.
Jedna od najčešćih metoda kojima se koristi genetika ponašanja je
uspoređivanje parova jednojajčanih blizanaca s parovima dvojajčanih.
Jednojajčani blizanci nastaju iz jednog oplođenog jaja. Nakon prve
podjele oplođene jajne stanice, dvije nove stanice ne ostaju spojene
kako bi se nastavile razvijati u fetus, nego se dijele i tako svaka od njih
postaje osnova za razvoj jednog fetusa. Kako su se takvi blizanci razvili
iz iste početne stanice, imali su istu jezgru i iste kromosome, što znači
da su genetički identični. Za razliku od njih, dvojajčani blizanci nastaju
od dva odvojena jajašca koja su dva spermija pukim slučajem oplodila u
isto vrijeme. Genetička sličnost tako nastalih blizanaca nije ništa veća
od one između braće i sestara različite dobi.
Blizanci su pravi primjer prirodno kontroliranog eksperimenta.
Kontrolna grupa je par jednojajčanih blizanaca: svaka razlika između
članova tog para mora biti izazvana utjecajem okoline (osim u vrlo
rijetkim slučajevima posve novih mutacija). Razlike između dvojajčanih
blizanaca mogu nastati zbog razlika u genskom nasljeđu, zbog okoline
ili međudjelovanja genetike i okoline. Ako u određenoj osobini, kao što
je oblik nosa, jednojajčani blizanci pokazuju veći stupanj sličnosti nego
dvojajčani blizanci istog spola, može se reći da je takva osobina barem
donekle uvjetovana genima. Koristeći se ovom metodom, genetičari su
primijenili zakone nasljeđivanja i na osobine koje pripadaju području
društvenih odnosa: aritmetička sposobnost, tečan govor, pamćenje,
vrijeme potrebno za usvajanje novih riječi, konstrukcija rečenice,
sposobnost zapažanja, psihomotoričke vještine, ekstrovertnost i
introvertnost, homoseksualnost, dob početka spolnog života, čak i
određeni oblici neuroza i psihoza, uključujući manično-depresivnu
psihozu i shizofreniju.
Isitina, postoji u ovim rezultatima „kvaka” koja ih čini nešto manje
definitivnima. Jednojajčane blizance roditelji često odgajaju kao da se
radi o istom djetetu. Mnogo češće nego dvojajčani blizanaci nose istu
odjeću, provode više vremena zajedno, imaju istu prehranu itd. Stoga bi
se, u nedostatku drugih dokaza moglo zaključiti da je njihova velika
sličnost rezultat djelovanja okoline. U današnje vrijeme postoje dovoljno
rafinirane tehnike koje uzimaju u obzir sve elemente. Otkrića koja su
bacila dodatno svjetlo na ovu problematiku možemo zahvaliti
psiholozima Johnu C. Loehlinu i Robertu C. Nicholsu koji su 1962. u
svojim istraživanjima proučili ponašanje 850 parova blizanaca. Uzeli su
u obzir ne samo razlike između jednojajčanih i dvojajčanih blizanaca,
nego su brižljivo ispitali i podatke o okružju njihova ranog djetinjstva.
Rezultati su pokazali da sličnost u tretmanu jednojajčanih blizanaca ne
može objasniti istovjetnost njihovih sposobnosti, osobnih značajki, ili čak
ideala, ciljeva i izbora zanimanja. Zaključak je da se njihove sličnosti
mogu objasniti ili genetičkom bliskošću ili još neotkrivenim utjecajima
okoline.
Na temelju ovih informacija stječe se dojam da je Homo sapiens
samo jedna od životinjskih vrsta čije ponašanje ovisi o kvaliteti i opsegu
genetičke raznolikosti. Ako je to točno, psihička jedinstvenost ljudske
rase ne može više imati oblik dogme nego znanstveno provjerljive
hipoteze.
Vjerujem da ćemo vrlo skoro biti u mogućnosti identificirati mnoge
gene koji utječu na ponašanje. Zahvaljujući golemom napretku tehnike i
razvoju postupaka kojima je moguće odrediti jedva primjetne razlike u
kemijskim tvorevinama koje ovise o genima, naše poznavanje finih
detalja o zakonitostima nasljeđivanja munjevito je poraslo. Genetičari
Victor McKusick i Francis Ruddle objavili su 1977. u časopisu Science
da je moguće izdvojiti 1200 različitih gena. Određena je i precizna
lokacija 210 gena na kromosomima. Većina tih gena utječe na razvoj
anatomskih i biokemijskih značajki, a vrlo malo na ponašanje. Ipak, neki
od njih djeluju i na ponašanje i neke od važnih mutacija iz područja
ponašanja tijesno su povezane s određenim biokemijskim promjenama.
Poznato je i da su neki aspekti kontrole ponašanja povezeni s
promjenama u razini hormona i transmitera koji djeluju na živčane
stanice. Nedavno otkriveni encefalin i endorfin, tvari slične proteinima,
mogu snažno djelovati na raspoloženje i temperament. Jedna jedina
mutacija koja mijenja kemijsku strukturu jedne ili više tih tvari može
izmijeniti crte ličnosti ili barem predispozicije, što znači da će u
određenom kulturnom okružju jedinka prije razviti jedan tip ličnosti nego
neki drugi. Vjerujem da je posve moguće, čak vrlo vjerojatno, da će
položaj gena koji vrše indirektni utjecaj na najsloženije oblike ponašanja,
uskoro biti precizno lociran i iscrtan na mapi ljudskih kromosoma. Ovi
geni vjerojatno ne određuju svaki specifičan obrazac ljudskog
ponašanja; ne vjerujem da je za određeni oblik seksualnog odnosa ili
načina oblačenja zaslužan neki određeni gen. Geni ponašanja po svoj
prilici određuju raspon oblika i intenzitet emocionalnih reakcija,
podražajni prag i obrazac osjetljivosti na utjecaj okoline koji daje smjer
kulturnoj evoluciji.
Jednako je važno saznati postoje li razlike u ponašanju uvjetovane
rasom. Prije nego iznesem bilo kakav stav, dužan sam upozoriti da se
radi o veoma osjetljivom i politički veoma opasnom području. Većina
biologa i antropologa koristi pridjev „rasni” tek usput, u kontekstu
bezopasnih opservacija o razlikama u prosječnoj težini i boji kože kao
posljedicama genetičke raznolikosti. Kad se govori o takvim razlikama
između, primjerice, Europljana i Azijaca, naglašavaju se razlike između
Europe i Azije kao lokaliteta. Iz toga se onda zaključuje da se na temelju
tih osobina ne može govoriti o različitim „rasama” i da postoji velika
mogućnost da spomenute osobine variraju i na području jednog
kontinenta. Osim toga, neke anatomske i fiziološke značajke poput boje
kože i sposobnosti probavljanja mlijeka, pokazuju vrlo različite obrasce
geografskih („rasnih”) varijacija. Uzevši sve to u obzir, većina
znanstvenika smatra da je definiranje rasa jalov posao. Takvi entiteti
jednostavno ne postoje. Svakako je važno napomenuti da opis
geografskih varijacija neke osobine koji iznose biolozi, antropolozi ili bilo
tko drugi, nipošto ne smije donositi i sudove o vrijednosti te osobine.
Sada smo spremni postaviti i krajnje objektivno pitanje: jesu li
geografske varijacije vidljive i u genetičkoj osnovi ljudskog ponašanja?
Postoje snažni dokazi da gotovo sve razlike između ljudskih društava
potječu od učenja i društvenih uvjetovanosti, a ne od nasljednih
čimbenika. Čini se ipak da to ne važi za sve razlike. Daniel G.
Freedman, psiholog s Čikaškog sveučilišta, pozabavio se ovim pitanjem
kroz čitavu seriju studija o ponašanju novorođenčadi različita rasnog
podrijetla. Zamijetio je značajne razlike u motoričkim sposobnostima,
položaju, mišićnom tonusu različitih dijelova tijela i emocionalnim
reakcijama; elementima koje je teško mogao pripisati odgoju ili
utjecajima kojima su djeca bila izvrgnuta u utrobi majke. Novorođenčad
žute rase, na primjer, pokazivala je veću stabilnost, manje su ih smetali
buka i pokreti, lakše bi se prilagodili novim podražajima i neudobnostima
i mnogo brže bi se smirili nego djeca bijelih roditelja. Preciznije rečeno,
slučajni uzorak djece čiji su roditelji potjecali iz Kine razlikovao se u
određenim obrascima ponašanja od djece europskog podrijetla.
Neki pokazatelji upućuju da se takve osobine prenose i u doba
djetinjstva. Freedmanova studentica Nova Green, promatrala je
ponašanje djece u jednom dječjem vrtiću u Chicagu. Ustanovila je da
djeca azijskog porijekla provode manje vremena u igri i interakciji s
drugom djecom, a više u individualnim aktivnostima za razliku od djece
europskog podrijetla. Pokazale su se i neke zanimljive različitosti
temperamenta:
Iako je većina djece azijskog podrijetla bila u dobi „visoke
podražljivosti”, tj. između 3 i 5 godina, njihovo emocionalno ponašanje
nije bilo naročito intenzivno. Oni su trčali i skakutali, smijali se i
međusobno dozivali, vozili bicikle i koturaljke baš kao i sva djeca njihove
dobi, ali razina buke je uvijek ostala primjetno niska, a čitava
emocionalna atmosfera odisala je više smirenošću nego kaotičnošću.
Spokojan izraz lica davao je toj djeci izgled dostojanstva i samokontrole,
ali to je bio tek jedan element cjelokupnog dojma koji su ostavljali.
Njihovi pokreti su bili koordinirani, bez posrtanja, padova, udaranja o
namještaj; nije bilo modrica, vrištanja, kmečanja, čak niti povišenih
glasova tipičnih za dječje svađe kakvi odjekuju po svim dječjim vrtićima.
Nitko nije zabilježio svađe oko vlasništva, tek tu i tamo bi došlo do
blagog oblika „tučnjave”, bolje rečeno do prijateljskog hrvanja između
starijih dječaka.
Freedman i suradnici su promatrali i djecu Navajo Indijanaca koja su
se pokazala još smirenijom od djece kineskog podrijetla. Kada bi ih
podigli u uspravan položaj i lagano gurali prema naprijed, oni nisu
pokazivali tendenciju savijanja nogu pokušavajući koračati; u sjedećem
bi se položaju njihova leđa savijala, a kad bi ih položili na trbuh ne bi
pokušavali puzati, barem ne tako često kao djeca iz druge grupe. Takvu
pasivnost djece Navaja znanstvenici su najčešće tumačili običajem
nošenja mališana na leđima, u košarama koje bi čvrsto stisnule dijete uz
majčino tijelo. Freedman je pak nagovijestio da je moguća i obrnuta
logika: relativna mirnoća djece Navaja, značajka koja je vidljiva odmah
nakon rođenja, dopušta uporabu leđnih nosiljki. Taj način postupanja s
djetetom je djelotvoran kompromis između kulturne inventivnosti i
obilježja dječje konstitucije.
Prihvatimo li činjenicu da je čovjek pripadnik jedne biološke vrste, ne
bi nas trebalo previše iznenaditi ako je društveno ponašanje uvjetovano
genetičkim razlikama na fizičkoj i mentalnoj razini. Otkriće ovakvog tipa
neće okužiti ideale zapadne civilizacije. Da bismo očuvali ljudsku
slobodu i dostojanstvo nije potrebno vjerovati u biološku uniformnost.
Ovu ideju je precizno izrazio sociolog Marvin Bressler: „Ideologija koja
biološku istovjetnost smatra uvjetom ljudske emancipacije iskrivljuje
ideju slobode. Štoviše, takva ideologija tjera svakog pristojnog čovjeka
na strah od 'nezgodnih' otkrića koje bi mogla donijeti znanost
budućnosti. Takav nedolični antiintelektualizam je sramotan i vjerojatno
nepotreban.”
Otići ću i dalje i reći da baština naše genetičke raznolikosti nije
razlog za očajanje nego za nadu i ponos. Mi smo pripadnici jedinstvene
vrste, a ne dviju ili više njih; jedan razvojni smjer kojim protječu i
miješaju se geni svakog naraštaja. Upravo zbog toga neprekinutog toka,
čovječanstvo posjeduje jedinstvenu ljudsku prirodu. Unutar nje se, preko
pojedinaca i obitelji prenose nasljedni utjecaji i pritom stvaraju šarolike i
promjenjive obrasce. Da bismo bolje razumjeli neizmjernu važnost ovog
biološkog jedinstva, zamislimo kolika bi bila naša moralna tjeskoba da je
kojim slučajem australopitek, čovjek-majmun, preživio do današnjih
dana. Bilo bi to biće na pola puta između čimpanze i čovjeka, barem što
se tiče inteligencije; biće genski odvojeno od obiju spomenutih vrsta:
slabije razvijenih jezičnih i intelektualnih sposobnosti od nas. Kakva bi
bila naša obveza prema njemu? Što bi na to rekli teolozi ili marksisti?
Možda bi potonji u njima vidjeli najpotlačeniju klasu? Bismo li u takvom
slučaju trebali podijeliti svijet, potruditi se da njihovu inteligenciju
uzdignemo do ljudske razine i potom ustanovimo dva odvojena područja
vladanja uz sporazum o intelektualnoj i tehnološkoj ravnopravnosti?
Možda bismo se trebali osigurati od njihova daljeg napretka? Ili, još gore
od svega toga, zamislite naš položaj da moramo živjeti uz neku
mentalno superiorniju ljudsku vrstu, uz nekakvog Homo superbusa, koji
na nas, nižu bratsku vrstu, gleda kao na moralni problem.

{{Pause=3}} {{Split}}
3
{{Pause=1}}
Razvoj
{{Pause=1}}
Oplođeno jaje, tjelešce veliko tek stotinku centimetra, još uvijek nije
ljudsko biće. Ono je samo skup uputa koji pluta u utrobi majke. U
okrugloj jezgri nalazi se otprilike 250 000 parova gena, od kojih 50 000
upravlja sintezom proteina, a ostatak regulira stupanj razvoja. Nakon što
jaje prodre unutar bogato prokrvljenih zidova maternice, ono se počinje
dijeliti. Rastuća masa stanica kćeri savija se i nabire u grebene, petlje i
slojeve. A onda se, poput kakva čarobnog kaleidoskopa, pretvara u
fetus, preciznu konfiguraciju krvnih žila, živaca i drugih složenih tkiva.
Svakom pojedinačnom diobom i premještanjem stanica upravlja struja
kemijskih informacija koja teče od gena ka proteinima, mastima i
ugljikohidratima, tvarima koje čine te stanice.
I tako je u devet mjeseci stvoreno ljudsko biće. Gledajući
funkcionalno, to je samo probavna cijev okružena slojem mišića i kože.
Dijelovi te tvorbe neprekidno se hrane krvlju koja prolazi zatvorenim
krvnim žilama zahvaljujući ritmičkom pumpanju tek razvijenog srca. Te
ograničene tjelesne aktivnosti koordinira složena međuigra hormona i
živaca. Reproduktivni organi su još uspavani; oni čekaju precizne
hormonske signale koji će godinama kasnije potaknuti drugu i posljednju
fazu razvoja i pozvati organizam na izvršenje njegova konačnog
biološkog zadatka. Na vrhu čitave te hijerarhije nalazi se mozak. On teži
tek 45 dag, a sačinjen je od debelog sloja kremastog tkiva. Njegova fina
struktura predstavlja najsloženiji mehanizam koji se ikada pojavio na
našem planetu. Sastoji se od deset milijardi neurona, staničnih jedinica,
od kojih je svaka povezana sa stotinama ili čak tisućama drugih.
Mnogobrojna živčana vlakna protežu se kroz leđnu moždinu gdje se
spajaju s drugim stanicama koje prenose ili primaju informacije od
različitih organa. Centralni živčani sustav, koji uključuje mozak i leđnu
moždinu, prima električne impulse od gotovo milijun osjetnih elemenata,
od štapića mrežnice do tjelešaca u koži osjetljivih na opip.
Novorođeno dijete je tako „premreženo” na zapanjujuće precizan
način. Tisuće živčanih stanica koje upravljaju pokretima očiju, protežu
se od očnog mišićja do refleksnih centara između oka i mozga, dok su
složeniji mehanizmi smješteni u centru za vid u čeonom režnju, i drugim
centrima unutar moždane kore. Dijete sluša i zvukovi raznih frekvencija
aktiviraju posebne skupine receptora u unutarnjem uhu, koji prenose
informaciju odgovarajućoj skupini živčanih stanica više razine unutar
mozga. Signali putuju prema unutra, kao da kakva klavijatura stvara
melodije u unutarnjem uhu, a onda ih uz pomoć nove dijatonske
ljestvice nosi do usputne postaje u stražnjem mozgu, potom do donjih
kolikula srednjeg mozga i medijalnih genikulatnih tijela prednjeg mozga i
konačno do slušnog dijela moždane kore, smještenog u čeonom dijelu
kore, gdje na neki čudovit način um „čuje” određeni zvuk.
Ovaj čudesni robot dolazi na svijet okružen skrbi svojih roditelja. On
će svoje nagomilano iskustvo vrlo skoro pretvoriti u neovisno
razmišljanje i osjećaj individualnosti. Uslijedit će i temeljne sastavnice
društvenog ponašanja - jezik, traženje partnera, bijes, povreda ega,
ljubav, lojalnost prema grupi i sve ostale osobine tipične za ljudsku
vrstu. Ali do koje će mjere neuronska mreža, neumoljivo određena
genima, uistinu odrediti smjer i oblik društvenog ponašanja? Možda je
evolucija stvorila takav jedan dijagram samo da posluži kao adaptivni
okvir za sve oblike društvenog života.
To je, dakle, referentni okvir koji nam pokazuje kakve su stvarne
dimenzije empirijskog problema ljudskog ponašanja može se ovako
oslikati: 250 tisuća gena, 10 milijardi neurona i bezbrojne varijacije
društvenih sustava. U prethodnom sam poglavlju ljudsku vrstu
usporedio s društvenim životinjama da bih pokazao u kojoj mjeri
nasljeđe ograničava oblike ljudskog ponašanja. Naše ponašanje je očito
povezano s osobinama ostalih sisavaca. Ali, postavlja se pitanje koliki je
konačni doseg naših potencijala. Možemo li dosegnuti ili čak nadići
granice koje je priroda odredila sisavcima? Odgovor je moguće pronaći
uz pomoć proučavanja individualnog razvoja s posebnim osvrtom na
genetički determinizam.
I tako smo došli do ključnog izraza - genetički determinizam.
Cjelokupan odnos između biologije i društvenih znanosti ovisi o njegovoj
interpretaciji. Onima koji spremno odbacuju pretpostavke sociobiologije,
taj izraz priziva sliku stvorenja sličnog kukcu, ograničenog
nepromjenjivim osobinama, kojim upravlja skup gena. Takvom konceptu
savršeno odgovara život nekog komarca. Kada krilati odrasli kukac
izmigolji iz kukuljice, on ima na raspolaganju tek nekoliko dana da
izvede seriju složenih manevara kojima je konačna svrha polaganje
oplođenih jaja u vodu. Mužjaci i ženke se spremno bacaju na posao. Zuj
krila ženke, zvuk tako iritantan ljudskom uhu, za mužjaka je prava
ljubavna pjesma. Bez ikakva prethodnog iskustva on leti ka izvoru
zvuka. Frekvencija lepeta krila ženke komarca iznosi oko 450-600
herca. Znanstvenici su u laboratoriju uspjeli proizvesti isti učinak
koristeći se glazbenom viljuškom. Kad bi viljušku prekrili slojem sira,
neki naročito uzbuđeni mužjaci pokušali su izvesti i čin parenja. Ženke
ne smiju biti toliko nepromišljene, ali i epizode njihova života slijede kruti
red koji određuju geni. One nalaze ljude ili druge sisavce zahvaljujući
toplini svojih žrtava ili slijedeći miris mliječne kiseline koju isparava
njihova koža. Slijećući na kožu, ženke je probijaju dvama mikroskopski
tankim žalcima. Oštrice koje prolaze kroz slojeve kože traže krvne žile
kao što bušilice traže naftu na naftnim poljima. Ponekad uspiju pronaći
žilu, ponekad ne. Ženke barem jedne vrste komarca prepoznaju krv po
okusu kemijskog spoja zvanog adenozin difosfat (ADP) koji se nalazi u
crvenim krvnim zrncima. Jedina važna značajka koja izdvaja ADP od
ostalih sastojaka krvi je njegova laka razlučivost. Postoje i drugi
„znakovni stimulansi” važni za život komarca, kao što su oni koji ih vode
ka odgovarajućim vodenim površinama ili lokvama u koje mogu položiti
jaja.
Komarac je neka vrsta automata. On i ne smije biti ništa drugo. U
njegovoj malenoj glavi nalazi se samo oko stotinu tisuća neurona i svaki
od njih daje svoj doprinos. Jedini način da komarac uspješno prođe svoj
životni ciklus jest pomoću nagona, serije krutih i nepromjenjivih
obrazaca ponašanja koje određuju geni i koji se strogo određenim
slijedom odvijaju od rođenja do posljednjeg čina polaganja jaja.
Kanali ljudskog mentalnog razvoja su, za razliku od onih kod
komaraca, zaobilazni i promjenjivi. Umjesto da propisuju neku značajku,
ljudski geni određuju stupanj mogućnosti da se razvije skup nekih
značajki. Kod nekih kategorija ponašanja, takav skup je ograničen i
značajke je moguće promijeniti tek uz naporne vježbe, ako i tada. U
drugim slučajevima skupovi značajki su manje određeni i lakše je
utjecati na njihove manifestacije.
Jedan od primjera izražene genetičke predispozicije je preferencija
lijeve, odnosno desne ruke. Kod svakog čovjeka takva je predispozicija
jasno vidljiva. U suvremenom zapadnom društvu postoji određeni
stupanj tolerancije i djeci se dopušta da slijede tu svoju genetičku
osobinu. Nasuprot tome, tradicionalni kineski odgoj zahtijeva od djece
isključivu upotrebu desne ruke pri jelu i pisanju. Ispitujući grupu
tajvanske djece, Evelvn Lee Teng i suradnici otkrili su da, zahvaljujući
odgoju, sva djeca koriste desnu ruku pri obavljanju ovih dviju aktivnosti,
ali pri ostalim aktivnostima koje nisu podvrgnute odgojnim mjerama, one
nisu utjecale na upotrebu preferirane ruke. U ovom slučaju, dakle,
ponašanje određuju geni, ukoliko ono nije rezultat svjesne odluke i
vježbe.
Evoluciju mogućnosti možemo jasno predstaviti primjerom genskog
poremećaja zvanog fenilketonurija (PKU), koja za posljedicu ima
slaboumnost i popratne fiziološke simptome. Uzrok PKU-a je postojanje
jednog jedinog para recesivnih gena između stotina tisuća drugih
parova koji se nalaze na ljudskom kromosomu. Osobe koje su nosioci
dvostrukog gena za PKU ne mogu koristiti važan prehrambeni element -
aminokiselinu fenilalanin. Kad je onemogućena razgradnja fenilalanina,
tijelo počinje gomilati nepotrebne međuprodukte. Mokraća, pri dodiru sa
zrakom, postaje tamna i zadobiva karakterističan mišji miris. Na svakih
deset tisuća djece jedno se rađa s ovakvim poremećajem. Iako trovanje
organizma prestaje u dobi od 4-6 mjeseci, posljedice, kao što su
mentalna retardacija, ostaju trajne. Na sreću, ovakav se ishod može
izbjeći pravodobnom dijagnozom i strogom dijetom s niskim dozama
fenilalanina. Međuodnos između gena i utjecaja okoline u slučaju PKU-a
veoma je jednostavan i lako uočljiv. Dijete rođeno s dva gena PKU-a
ima mogućnost normalnog razvoja ili zaostalosti, sa snažnom sklonošću
toj drugoj mogućnosti. Ta se sklonost može preokrenuti jedino ako dođe
do vrlo određene promjene okolnosti - u ovom slučaju je to prehrana
siromašna fenilalaninom. Ako, dakle, želimo predvidjeti s određenim
stupnjem sigurnosti hoće li dijete razviti normalnu inteligenciju ili će
uslijed PKU-a biti zaostalo, trebat ćemo poznavati i gene i okolinu.
Rijetki su oblici ponašanja rezultat djelovanja jednog ili dvaju gena i
malo ih je na koje je moguće utjecati tako lako kao na posljedice PKU-a.
U slučaju ovog poremećaja radi se o grubom, konkretnom nedostatku, a
ne o suptilnoj promjeni obrasca neke reakcije. Mnogo učestaliji oblik
suodnosa između gena i okoline može se vidjeti kod shizofrenije,
najčešćeg mentalnog oboljenja. Shizofrenija nije tek prekid ili poremećaj
normalnog ponašanja. Neki psihijatri, kao što su Thomas Szasz i R. D.
Laing, držali su da je to tek obična etiketa koju je društvo nalijepilo
pojedincima drugačijeg ponašanja. Njihove teorije su se ipak pokazale
pogrešnima. Istina je da shizofrenija izgleda kao besmislen skup
čudnovatih reakcija; ona se manifestira kao kombinacija halucinacija,
deluzija, neprikladnih emocionalnih reakcija, prisilnog ponavljanja
pokreta bez vidljivog značenja ili kao ukočenost katatoničkog transa.
Postoji bezbroj finih varijacija i liječnici su naučili da svaki bolesnik
zahtijeva individualni tretman. Razdjelna linija između shizofreničara i
zdravog čovjeka je vrlo nejasna. Bolesnici s blagim oblikom te bolesti
prolaze neprimijećeni, dok su mnogi normalni ljudi neopravdano
dijagnosticirani kao shizofreničari. Bez obzira na to, postoje tri oblika
bolesti koja gotovo nepogrešivo upućuju na dijagnozu: paranoidni oblik
kod kojeg bolesnik vjeruje da je okružen neprijateljima, špijunima i
ubojicama, klaunska i razuzdana hebefrenija, i „zaleđena” katatonija.
Iako mogućnost da „kliznemo” u shizofreniju postoji kod sviju nas, nema
dvojbe da neke osobe nose jasno određene gene koji stvaraju jaku
predispoziciju za ovu bolest. Usvojena djeca, čiji su biološki roditelji bili
shizofreničari, često su i sama oboljela, u svakom slučaju češće od
djece zdravih roditelja. Znanstvenik Sevmour Kety je zajedno s timom
američkih i danskih psihologa proveo preciznu analizu stotina takvih
slučajeva. Rezultati tog istraživanja jasno pokazuju da je sklonost ka
razvoju shizofrenije najvećim dijelom ovisna o nasljednom čimbeniku.
Dodatni dokaz su i podaci o raširenosti shizofrenije u drugim
društvima. Istraživanja Jane Murphv pokazala su da Eskimi s obala
Beringova mora, kao i članovi plemena Yoruba u Nigeriji, poznaju
simptome koje mi označavamo kao shizofreniju. Takve pojedince i oni
smatraju mentalno bolesnima. Njihovo stanje Eskimi nazivaju
nuthkavihak, a Yorube were i takvi ljudi spadaju u česte pacijente
plemenskih iscjelitelja. Postotak oboljelih od ove bolesti sličan je kao i u
zapadnim društvima - on čini između 0,4 do 0,7 posto odrasle
populacije.
Shizofrenija se razvija na mnogo složeniji način nego PKU i drugi
nasljedni oblici mentalne zaostalosti. Je li za nju zaslužan jedan ili više
gena, nije poznato. Postoje određene fiziološke promjene kod takvih
bolesnika i medicina će vjerojatno vrlo skoro pronaći vezu između tih
poremećaja i mentalnih simptoma. Philip Seeman i Tvrone Lee su otkrili
da neki dijelovi mozga shizofreničara sadrže dvostruko veći broj
receptora za dopamin, tvar koja prenosi signale između živčanih
stanica. Moguće je da ta nepravilnost čini mozak pretjerano osjetljivim
na vlastite signale i stoga podložnim halucinacijama. To ne znači da
nema istine u psihološkim teorijama o značajnom utjecaju okoline na
razvoj sindroma. Postoji i nešto što se naziva tipičnim „shizofrenogenim”
obiteljskim okolišem, takvim koji će vjerojatno potaknuti razvoj mentalne
bolesti kod odrasle osobe. Osobine takvog okoliša su potpuni
nedostatak međusobnog povjerenja, komunikacije, roditelji koji otvoreno
pokazuju međusobni prezir dok pred djecu postavljaju nemoguće
zahtjeve itd. Neki psihijatri smatraju da se u umu shizofreničara stvara
neka vrsta „uvrnutog” opravdanja za stvaranje osobnog unutarnjeg
svijeta kao bijega od neprijateljske okoline. I pored svega toga, ostaje
činjenica o postojanju gena koji stvaraju predispoziciju za bolest.
Pojedinci koji ih nose mogu razviti bolest čak i ako odrastaju okruženi
podrškom zdrave obitelji.
Možemo zaključiti da čak i u slučaju jednostavnih kategorija
ponašanja čovjek nasljeđuje mogućnost da razvije neku osobinu, te
pristranost učenju određene osobine među više mogućih. Znanstvenici
koji su inače zastupali različite filozofije, kao što su bili Konrad Lorenz,
Robert A. Hinde i B. F. Skinner, uvijek su naglašavali da ne postoji oštra
granica između naslijeđenog i usvojenog. Pokazalo se da su potrebne
nove deskriptivne tehnike koje će zamijeniti zastarjelu podjelu na
prirodne i odgojne elemente. Jedan od najzanimljivijih takvih pokušaja
temelji se na zamislima Conrada H. Waddingtona, velikog genetičara
koji je umro 1975. godine. Waddington je razvoj živog bića prikazao kao
krajolik koji se pruža od vrhova nekog brijega do obale. Razvoj neke
osobine - boje očiju, ljevorukosti, shizofrenije ili čega god - nalikuje
kotrljanju kugle niz padinu. Svaka osobina presijeca različite dijelove te
zemlje, svaka od njih slijedi putanju sastavljenu od grebena i usjeka. U
slučaju boje očiju i početnog skupa gena koji određuje pigment
šarenice, topografija je predstavljena jednim jedinim, dubokim kanalom.
Kugla će se tu beziznimno kotrljati prema jednom odredištu - od
trenutka prodiranja spermija u jaje, moguća je, dakle, samo jedna boja
očiju. Razvojni „krajolik” nekog komarca, može se prikazati kao skup
dubokih, ne naročito razgranatih usjeka, od onog koji zuj krila povezuje
sa seksualnom privlačnošću do drugog koji je zadužen za automatsko
sisanje krvi, pa do ostalih desetak koji simboliziraju nagonske reakcije
tog kukca. Svaka od tih brazda tvori preciznu, neizmjenjivu seriju
biokemijskih etapa koje vode od DNA oplođenog jaja do
neuromuskularnih aktivnosti posredovanih komarčevim mozgom.
Razvojna topografija ljudskog ponašanja je daleko šira i složenija, ali
se još uvijek može nazvati topografijom. Na njoj se neke od brazda
račvaju u dva ili tri nova pravca. Pojedinac tako može postati ljevak ili
dešnjak. Ako ga genetička predispozicija ili rani fiziološki utjecaji vode
ka ljevorukosti, ta će brazda biti nešto dublja. Bez jačeg utjecaja okoline,
kugla će se vjerojatno kotrljati tom putanjom. Ali ako dijete, zbog
utjecaja okoline vježba desnu ruku, kugla će biti gurnuta u susjednu,
pliću brazdu. Krajolik koji predstavlja shizofreniju još je daleko složenija
mreža anastomozirajućih kanala, koje je teže slijediti pa je i putanja
kugle statistički vrlo neizvjestan faktor.
Krajolik o kojem govorimo samo je metafora, svakako neprikladna
za opis većine složenih fenomena, ali ta metafora sažima temeljnu istinu
o društvenom ponašanju čovjeka. Ako želimo u potpunosti shvatiti
njegovo određenje, svaki oblik ponašanja moramo promatrati odvojeno,
uz pokušaj da pratimo putanju koja vodi od gena do konačnog rezultata.
Ovakva vrsta analize prikladnija je za neke oblike ponašanja a teže
ju je primijeniti na neke druge. Izrazi lica kojima se pokazuju temeljne
emocije kao što su strah, odbojnost, bijes, iznenađenje i sreća pokazuje
osobine istovjetne kod svih ljudskih bića. Psiholog Paul Ekman načinio
je niz fotografija koje prikazuju Amerikance pri izrazu ovih emocija.
Nadalje, fotografirao je pripadnike plemena koji žive na razini kamenog
doba dok pripovijedaju svoje priče i izražavaju iste emocije. Kada bi
pripadniku jedne kulture pokazali fotografiju čovjeka iz druge kulture, on
bi s lakoćom (više od 80 posto točnih odgovora) protumačio značenje
izraza lica na slici. Irenaus Eibl-Eibesfeldt je, putujući po svijetu i
proučavajući prastara plemena, kamerom snimio brojne primjere
komunikacije gestama i izrazima lica. Kako bi što manje utjecao na
njihovu prirodnost, koristio je i posebnu tehniku koja mu je omogućavala
da ih snima iz različitih kutova. Eibl-Eibesfeldt je na taj način pribavio
bogatu dokumentaciju komunikacijskih signala koji su prošireni u
kulturama različitih stupnjeva razvoja. Jedan od manje poznatih primjera
je podizanje obrva - signal koji se spontano koristi pri prijateljskom
susretu.
Još jedan primjer univerzalnih signala koji su utvrdili humani etolozi
jest osmijeh, koji se može svrstati u gotovo zoološke nagone. Osmijeh
se pojavljuje na licu djeteta u dobi od dva do četiri mjeseca života i kod
roditelja potiče još snažnije osjećaje ljubavi i brižnosti. Zoološkom
terminologijom, osmijeh je sredstvo socijalnog otpuštanja, urođen i
relativno slabo varijabilan signal kojim se posreduju društveni odnosi.
Antropolog Melvin J. Konner nedavno je dovršio studiju o osmijehu i
drugim oblicima ponašanja djece kod !Kung Sana (naroda poznatog kao
Bušmani) u pustinji Kalahari. Na početku proučavanja bio je spreman
baš na sve, s obzirom da su djeca iz tog plemena rasla u drastično
različitim okolnostima u odnosu na njihove zapadnjačke vršnjake. Majke
ih donose na svijet bez ičije pomoći, bez anestetika; prvih nekoliko
mjeseci života u neprekidnom su fizičkom kontaktu s majkom ili drugim
ženama koje o njima skrbe; dok su budni održavaju ih u uspravnom
položaju, a prve tri ili četiri godine života ta djeca sišu nekoliko puta na
sat. Osim toga, njihovi roditelji ih na mnogo stroži način od Europljana ili
Amerikanaca uče sjedenju, stajanju i hodanju. Pa ipak, njihov osmijeh je
istovjetan osmijehu američke djece, pojavljuje se u istoj dobi i služi istoj
svrsi. Još uvjerljiviji je dokaz da se gluha i gluhoslijepa djeca također
osmjehuju bez obzira što ih na to ne potiče nijedan poznat psihološki
čimbenik.
Mogu će je da neki posve jednostavni i automatski oblici ponašanja
čine dio stanične građe ljudskog mozga i facijalnih živaca i da do
reaktivne kontrakcije tih živaca dolazi za ranog postnatalnog razvoja
uslijed nekih fizioloških poticaja. Sve to zahtijeva tek minimum učenja. U
budućnosti će se vjerojatno otkriti postojanje mutacija koje utječu na
oblik i jačinu tih neuromuskularnih aktivnosti. Njihovo identificiranje će
predstavljati prvi prodor u genetiku ljudske komunikacije. Slike
„razvojnog krajolika” koji smo spominjali s vremenom se mijenjaju jer
učenje i kulturno okružje uvelike utječu na njegov izgled. Kad su u
pitanju jezik, odijevanje i drugi o kulturi ovisni oblici ponašanja, krajolik
je veoma razveden i sastoji se od brojnih usjeka i uzvisina. Pogledajmo
samo primjer jezika i njegova razvoja. Postoje dokazi da je ljudski
mozak prirodno „baždaren”, tj. da ima urođenu predispoziciju za
određene jezične strukture. Noam Chomskv i još neki psiholingvisti
tvrde da postojanje takve „dubinske gramatike” omogućava mnogo brže
učenje jezika. Matematička simulacija pokazuje da period djetinjstva ne
bi bio dovoljan za mehaničko usvajanje svih engleskih fraza. Mala
djeca, za razliku od mladunčadi drugih primata, uključujući i čimpanze,
posjeduju snažnu sklonost ka učenju jezika: ona tepaju, izmišljaju riječi,
eksperimentiraju sa značenjima i uče gramatička pravila velikom
brzinom i s predvidivim redoslijedom; ona stvaraju konstrukcije koje
sliče rečenicama odraslih i u isto vrijeme se od njih razlikuju u nekim
važnim detaljima. Specijalist za dječju psihologiju, Roger Brown, s
pravom je njihove domete nazvao „prvim jezikom”. Ispitivanja
jednojajčanih i dvojajčanih blizanaca pokazala su da brzina razvoja
jezičnih vještina donekle ovisi o genima. Tako je gornji sloj jezičnog
polja unutar „razvojnog krajolika” relativno jednostavan prostor s
dubokim kanalima, dok su niža područja koja predstavljaju složeni „drugi
jezik”, jezik odraslih, ispresijecana mrežom kanala koji se račvaju u
raznim pravcima. Vanjske manifestacije jezika mijenjaju se s kulturnom
evolucijom; one jesu velikim dijelom kulturna evolucija. I najmanji
utjecaji odgoja i mode mogu mijenjati rječnik, naglasak i tempo jezika.
 Ali što u stvarnosti odgovara tim grebenima i kanalima? U nekim
slučajevima kanale urezuju hormoni ili druge biokemijske tvorevine koje
sudjeluju u izgradnji živčane stanice. Neki vrlo jednostavan spoj može
djelovati na sklonost živčanog sustava ka određenoj vrsti reakcije.
Jednako važna mogu biti i „pravila učenja”, stupnjevi i procedure koje se
temelje na djelovanju posebnih skupina živčanih stanica zaduženih za
procese učenja.
Rašireno je mišljenje da je učenje univerzalan fenomen koji tek
donekle varira od jedne do druge vrste organizma. Mnogi uvaženi
psiholozi, a naročito B. F. Skinner i drugi bihevioristi, tvrdoglavo su
ustrajali u mišljenju da je najveći dio ponašanja proizvod nekoliko
elementarnih oblika učenja. Ako smjestimo životinje u jednostavno
laboratorijsko okružje, gdje se stimulacije mogu s lakoćom kontrolirati,
otkrit ćemo i univerzalne zakonitosti koje upravljaju učenjem.
„Univerzalna topografija reaktivnog ponašanja nije važna”, napisao je
Skinner 1938. godine, „jer je najveći dio reakcija uvjetovan. Predlažem
da se dinamičke osobitosti reaktivnog ponašanja proučavaju kao jedan
jedini refleks.” U svojoj utjecajnoj knjizi Beyond Freedom and Dignity,
Skinner tvrdi da će otkrivanje tih zakonitosti pomoći ljudskim bićima da
vode sretniji i bogatiji život. Kulturu će oblikovati najmudriji članovi
društva, a djeca će se bezbolno uklopiti u nju.
Radi se o snažnim idejama, sa zavodljivim presedanima unutar
prirodnih znanosti, koje su doprinijele značajnom napretku proučavanja
životinjskog i ljudskog ponašanja. Temeljna ideja filozofije biheviorizma,
tvrdnja da ponašanje i um počivaju na potpuno materijalnim temeljima
koji se mogu podvrgnuti eksperimentalnoj analizi, u svojoj je osnovi
ispravna. I pored toga, njihove teze o jednostavnosti i svemoći učenja s
vremenom su srušene. Umjesto njih nametnula se slika o postojanju
mnogih specifičnih oblika učenja koji ne podliježu nekom univerzalnom
zakonu, već su, moguće, posljedica prirodne selekcije. Potencijal za
učenje svake pojedine vrste čini se u potpunosti programiran strukturom
mozga, slijedom otpuštanja hormona i konačno, svojim genima. Svaka
životinjska vrsta je „pripremljena” da prepozna i reagira na određene
podražaje, zabranjeno joj je da nauči neke druge, dok je prema trećima
neutralna. Srebrnasti galeb, primjerice, nagonski prepoznaje svoje tek
izlegle ptiće, ali ne i svoja jaja, koja su jednako vidljiva. Tek okoćeno
mače jedva puzi po trbuhu i potpuno je bespomoćno. Ipak, onih nekoliko
oblika ponašanja koji su mu potrebni da bi preživjelo, ono uči veoma
lako. Koristeći se tek njuhom, mače u vremenu kraćem od jednog dana
nauči kako će dopuzati do mjesta gdje bi mogla biti njegova majka. Uz
pomoć mirisa ili dodira ono pamti put koji vodi preko majčinog trbuha do
njegove omiljene bradavice. Pri laboratorijskim eksperimentima,
pokazalo se da mače može razlikovati jednu umjetnu sisu od druge
zahvaljujući neznatnim razlikama u materijalu.
Postoje i mnogo impresivniji primjeri. Jedna vrsta američke zebe
svake godine seli iz svog stalnog staništa u Sjevernoj Americi u
zimovalište u Južnoj Americi. Kao i mnoge druge američke vrste, ova
ptica putuje no ću. Već nakon napuštanja gnijezda mlade zebe su
sposobne za orijentaciju uz pomoć određene zvjezdane konstelacije.
One to uče automatski i velikom brzinom, a u isto su vrijeme potpuno
nesposobne da nauče neku drugu konstelaciju. Kada se domaća kokoš
izloži slabom električnom šoku usmjerenom u njezin kljun i popraćenom
bljeskom svjetla dok pije vodu, ona će početi izbjegavati sličan vizualni
podražaj, ali ako je podražaj bio auditivnog tipa, poput škljocanja, ona
ga se neće kloniti. Posve je obrnuto ako se struja usmjeri u njezine
noge. Ovakva simetrija se može činiti čudnom, ali radi se o
jednostavnom zakonu preživljavanja kod životinja slabije razvijenog
mozga. Kod kokoši se takva zakonitost može sažeti u formuli poput: od
stvari koje se mogu vidjeti, nauči one koje se tiču glave, a od zvukova
one koji se tiču nogu.
I tako se neki od najkrućih oblika životinjskog nagona mogu temeljiti
na čudnovatim formama „pripremljenog” učenja. Je li i ljudsko učenje na
isti način unaprijed pripremljeno? Vjerojatno ne toliko mehanički kao što
je to kod ptica i slijepih mačića. Ipak, i tu postoje ograničenja. Moramo
priznati da postoje granice i u sposobnostima genija, kao i
profesionalnih mnemoničara i da neki od nas ovladavaju mentalnim
vještinama mnogo lakše od drugih. Još je važnija činjenica da djeca uče
vještine i emocionalne reakcije slijedeći shemu koju je veoma teško
promijeniti. Glasoviti stručnjak za razvojnu psihologiju Jean Piaget
proveo je život izrađujući nacrte etapa intelektualnog razvoja djece, s
ponekad iznenađujućim rezultatima. Čini se da um slijedi usporedne, ali
čvrsto združene putanje u ovladavanju vještina kao što su svjesni
pokreti, koncepti značenja i uzročnosti, prostora, vremena, oponašanja i
igre. Sama koncepcija stvarnosti napreduje u pravilnim skokovima od
stupnja dominacije refleksa, do razdoblja egocentričnog i potom
socijalnog bića. Od jednostavnog napora da se pomakne neki predmet,
aktivnost djeteta s vremenom se razvija u refleksiju o samom pokretu.
Predmeti se u početku doživljavaju kao samostalni objekti, a kasnije kao
članovi određene grupe koja se može označiti simbolom ili imenom.
Piaget, po zanimanju biolog, gledao je na intelektualni razvoj kao na
interakciju između genskog programa i okoline. Nije slučajnost da je ovu
koncepciju nazvao „genetska epistemologija”, što znači studija
nasljednog razvoja sposobnosti razumijevanja.
U svojim je važnim knjigama Attachment i Separation John Bowlby
opisao slične stupnjeve razvoja emocionalnih veza pomoću kojih dijete
unutar razdoblja od nekoliko mjeseci uspijeva razviti složene socijalne
odnose sa svojim najbližima. Lawrence Kohlberg je otkrio prilično
precizan oblik piagetovskih stupnjeva u razvoju moralnih kodova, dok su
psiholingvisti dokazali kako je vremenski raspored savladavanja jezika
kod male djece toliko precizan i brz da ga je teško pripisati samo brzom
memoriranju. Sagledamo li zajedno sva ta postignuća, stječe se dojam
da je socijalni život previše složen da bismo njegov razvoj protumačili
tek jednostavnim, linearnim modelom učenja.
Ljudski um, dakle, nije tabula rasa, čista pločica po kojoj iskustvo
ostavlja zakučaste tragove u obliku linija i točkica. On se mnogo točnije
može opisati kao neovisni instrument za donošenje odluka, pažljivi
skener okoline koji određenu vrstu izbora pretpostavlja nekoj drugoj, koji
posjeduje urođenu sklonost ka jednom izboru i odbojnost prema drugom
i koji potiče tijelo na neku aktivnost u skladu s programom čija
fleksibilnost omogućuje stupnjevite i automatske promjene od djetinjstva
do zrele dobi. Um, dakle, čini akumulacija starih odluka, sjećanje na
njih, razmišljanje o budućim odlukama i ponovno iskustvo emocija koje
su ih pobudile. Osobitosti u izboru odluka razlikuju jedno ljudsko biće od
drugoga. I pored toga, pravila koja se moraju slijediti dovoljno su jasno
određena da i pored svih individualnih razlika nije teško uočiti sličnosti
nečega što možemo nazvati ljudskom prirodom.
Znanosti je moguće makar u grubo procijeniti kolika je genetička
uvjetovanost različitih oblika ponašanja. Studije jednojajčanih i
dvojajčanih blizanaca pokazale su da primarne mentalne sposobnosti,
kao i one percepcijske i motoričke, gotovo u potpunosti ovise o genima,
dok su crte ličnosti ponajmanje ovisne o njima. Ako se ovaj važan
rezultat potvrdi i dodatnim istraživanjima, moći ćemo zaključiti da se
sposobnosti potrebne za suočavanje s nepromjenjivim zahtjevima
fizičkog okoliša razvijaju unutar krutih okvira, dok one koje predstavljaju
brzu adaptaciju na društveni okoliš moraju biti fleksibilnije.
Evolucijske hipoteze nam ukazuju i na druge vrste važnih korelacija.
Najmanje racionalan, ali važan proces donošenja odluka zahtijeva i
veliko ulaganje emocija. U skladu s tim biolozi ovako tumače odnose
među jedinkama: mentalni razvoj se sastoji od pojedinačnih koraka koji
se moraju poduzeti brzo i na automatski način da bi omogućili
preživljavanje i reprodukciju. S obzirom da sposobnost racionalne
kalkulacije mozga ima svoje granice, dio izvršenja zadatka ovisi o finim
nijansama užitka i boli koje posreduju limbički i drugi niži centri mozga.
Kao primjer ponašanja na koje direktno utječu geni, može nam
poslužiti upravo nesvjesno, emocionalno učenje. Pogledajmo primjer
fobija. Kao i drugi primjeri iz područja „životinjskog” učenja, fobije
potječu iz djetinjstva, duboko su iracionalne i veoma se teško liječe.
Značajno je što većinu fobija izazivaju zmije, pauci, štakori, visina,
zatvoreni prostor i drugi elementi koji su u našem prastarom okolišu
predstavljali potencijalnu opasnost. I doista, rijetke su fobije od
modernih izuma kao što su noževi, pištolji i električni aparati. U ranom
periodu ljudske povijesti, fobije su mogle predstavljati dodatnu rezervu
opreznosti potrebne za preživljavanje: svakako je bolje ustuknuti pred
provalijom paraliziran od straha, nego rastreseno preći preko njezina
ruba.
Tabu incesta je drugi primjer tzv. učenja udešavanjem. Kao što su
istaknuli antropolozi Lionel Tiger i Robin Fox, taj tabu se može označiti
samo kao dio općeg pravila o sprečavanju mijenjanja određenih veza.
Ako dvije jedinke stvore čvrstu međusobnu vezu određenog tipa, stvara
se emocionalna blokada za stvaranje neke druge vrste veze među
njima. Profesori i studenti prilično teško postaju kolege čak i ako
studenti jednog dana nadmaše svoje mentore; majke i kćeri teško
mijenjaju osnovni ton njihova odnosa. Tabu incesta je, kako se čini,
univerzalan u svijetu ljudske kulture, jer očevi i kćeri, majke i sinovi,
braća i sestre doživljavaju svoj prvotni odnos kao isključiv. Ljudima je,
dakle, otežano učenje zabranjenih veza.
Nasuprot tome, ljudi su pripremljeni naučiti one odnose koji su
genetički najkorisniji. Proces seksualnog sparivanja uvelike se razlikuje
među kulturama, ali je uvijek povezan s jakim emocijama. U kulturama s
romantičnom tradicijom, privlačnost može nastupiti brzo i snažno,
stvarajući osjećaj ljubavi neovisan o seksu, iskustvo koje zauvijek
mijenja život adolescenta. Opis ovog dijela humane etologije najbolje
prikazuje profinjena sposobnost pjesnika, kao što možemo vidjeti u
primjeru koji nam je podario James Joyce:
Djevojka stajaše pred njim gledajući u more. Izgledalo je da je
nekom čarolijom poprimila lik čudne i prelijepe morske ptice. Njezine
duge, vitke, obnažene noge bijahu nježne poput ždralovih i posve čiste
osim na mjestu gdje je smaragdni dodir alge ostavio trag poput pečata
na koži...
Duga joj svijetla kosa bijaše kao u kakve djevojčice; i kao u
djevojčice njeno lice bijaše dotaknuto čudom smrtne ljepote... Kada je
osjetila njegovu nazočnost i pogled prepun obožavanja, okrenula se i
prihvatila taj patnički pogled, bez stida i bez pohote... Njena je slika
unišla zauvijek u njegovu dušu i nikakva riječ nije narušila tišinu te
ekstaze. (Portret umjetnika u mladosti, prev. Leo Držić)
Urođene predispozicije za učenje možemo potražiti i u drugim
važnim područjima života, dijelovima životnog ciklusa povezanim s
jakim emocijama. Ljudi su skloni kreiranju „pragova” preko kojih na
ritualan način prelaze iz jedne faze u drugu. Kulture su tako stvorile
obrede zrelosti - inicijaciju, vjenčanje, potvrdu, inauguraciju - u oblicima
koji ukazuju na skrivene biološke pramotive. U svim periodima života
očituje se jaka sklonost ka stvaranju dihotomija, odvajanju ljudi u dvije
strogo odijeljene kategorije. Čini se da se najugodnije osjećamo kada
čovječanstvo svrstamo u članove i nečlanove, srodnike i nesrodnike,
prijatelje i dušmane. Erik Erikson je napisao da su ljudi posvuda skloni
tzv. pseudospecijaciji, redukciji svake strane grupe na status inferiorne
vrste, gotovo nehumane skupine koju je mogu će poniziti bez ikakve
grižnje savjesti. Čak i dobronamjerni pripadnici naroda San iz pustinje
Kalahari nazivaju sami sebe !Kung - što znači ljudska bića. Ovakve i
mnoge druge opće ljudske predispozicije otkrivaju svoj smisao ako ih se
promatra unutar mehanizama za napredak vrste. Kao što je čarobna
proljetna pjesma mužjaka ptice pjevice sredstvo za obranu teritorija i
upozorenje na moguću agresiju, i ove osobine posjeduju estetiku čije
pravo, prozaično značenje leži onkraj našeg svjesnog poimanja.
 {{Pause=3}} {{Split}}

4.
{{Pause=1}}
Emergencija
{{Pause=1}}
Ako je biologija sudbina, kao što reče Freud, što je sa slobodom
volje? Zavodljiva je misao o duši koja počiva negdje u mozgu, o duši
koja djeluje slobodno, vodeći računa o tjelesnim iskustvima, ali slijedeći
neke neovisne staze, razmišljajući, planirajući i pokrećući poluge
neuromotoričkog stroja. Veliki paradoks koji je zaokupljao pozornost
najmudrijih filozofa i psihologa sviju epoha, onaj o determinizmu i
slobodi volje, može se izraziti i posve biološkim terminima: ako su naši
geni nasljedni, a okolina tek slijed fizičkih okolnosti postavljenih prije
našeg rođenja, kako ikakva može neovisno djelovati unutar mozga?
Sama ta sila stvorena je međudjelovanjem gena i okoline pa se čini da
je naša sloboda tek obična iluzija.
Može biti da je baš tako. Teoriju o predvidivosti nekih događaja na
složenijoj razini od one atomske, moguće je i filozofski obraniti. Moguće
je predvidjeti budućnost nekih stvari i to koristeći inteligenciju i samu
stvorenu na materijalnoj osnovi, uz napomenu da je takvo predviđanje
moguće tek unutar konceptualnog svijeta inteligencije koja promatra.
Sloboda volje postoji ondje gdje je moguće odabrati, odlučiti - bez obzira
koliko te odluke bile determinirane. Uzmimo kao primjer bacanje novčića
u zrak i razmislimo o stupnju slobode koji postoji unutar tog čina. Na prvi
pogled čini se da je teško zamisliti događaj s manjim stupnjem
predodređenosti; radi se, štoviše, o školskom primjeru slučajnog ishoda.
Zamislimo sada da imamo na raspolaganju svu znanstvenu aparaturu
potrebnu za proučavanje bacanja novčića. Što bismo mogli napraviti?
Izmjerili bismo fizičke osobine novčića do u mikron, analizirali fiziologiju
mišića i palca čovjeka koji će novčić zavrtjeti, zatim bismo ispitali zračne
struje u prostoriji, mikrotopografiju i otpor materijala podloge itd. U
trenutku akcije, svi ovi podaci, zajedno s podacima o trenutačnoj snazi i
kutu vrtnje bili bi pohranjeni u računalo. Prije nego što bi se novčić
nekoliko puta okrenuo oko svoje osi, računalo bi izbacilo podatak o
vjerojatnom broju okreta i strani na koju će pasti. Tako bismo dobili
odgovor na pitanje - pismo ili glava? Metoda, naravno, nije savršena i
poneka inicijalna pogreška može dovesti i do pogrešnog rezultata.
Svejedno, serija takvih pokusa pokazat će da je računalo mnogo
pouzdanije od pogađanja naslijepo. Čini se da je moguće, barem do
određene mjere, predvidjeti budućnost novčića.
Zgodna vježba, reći će netko, ali ne posve prikladna, jer novčić
nema mozak. I ovu primjedbu možemo relativizirati ako se poslužimo
akterima čija je složenost manja od ljudske, ali veća od one običnog
novčića. Neka naš slobodno lebdeći objekt bude neki kukac, na primjer
pčela. Pčela ima sposobnost pamćenja iako može razmišljati na veoma
ograničen način. Za svoga kratkog života - umrijet će u starosti od
pedeset dana - naučit će razlikovati doba dana, smještaj svoje košnice,
miris svojih posestrima iz iste košnice, kao i lokaciju i kvalitetu pet livada
za pašu. Na pljesak istraživačevih dlanova ona će reagirati žustro i
nepredvidivo. Neupućenom promatraču se čini da ova pčela djeluje
posve slobodno. Ipak, ako upotrijebimo sva naša saznanja o
predmetima njene veličine, o živčanom sustavu kukaca, osobitostima
ponašanja obične pčele, i ako iskoristimo najnapredniju kompjutorsku
tehnologiju, moći ćemo predvidjeti putanju leta naše pčele s izvjesnošću
mnogo većom od pukog nagađanja. Promatrači koji će iščitati
kompjutorsko izvješće, steći će dojam da je budućnost pčele u
određenoj mjeri determinirana. Ali u svojem „umu”, pčela, koja nema
pojma o tim ljudskim saznanjima, uvijek će biti stvorenje sa slobodom
volje.
Kad kao ljudska bića razmišljamo o svom centralnom živčanom
sustavu, na početku se čini da se nalazimo u istom položaju kao i pčele.
Iako je ljudsko ponašanje neizmjerno složenije i raznolikije, i ono se
može odrediti. Na naše mogućnosti bitno djeluju genetička ograničenja,
kao i nevelik broj vrsta okoliša u kojima čovjek može živjeti. Ipak, tek
bismo uz nezamislivo naprednu tehnologiju mogli očekivati postignuća
poput kratkotrajnog predviđanja nekih oblika ljudskog ponašanja, a
takva razina napretka možda posve nadilazi naše mogućnosti. Postoje
stotine tisuća varijabli koje bi valjalo uzeti u obzir, a najmanje bi
odstupanje u točnosti samo jedne od njih moglo promijeniti cjelokupni
rezultat. Nadalje, ovdje bi se Heisenbergovo načelo neodređenosti iz
područja subatomske fizike, moglo primijeniti u širim razmjerima: što
pomnije istraživač ispituje ponašanje, to se ono pod utjecajem
promatranja više mijenja, a samo njegovo značenje više ovisi o vrsti
promatranja. Volja i sudbina promatrača povezane su s voljom i
sudbinom promatranog. Tek bi krajnje sofisticirane naprave za
promatranje, koje bi mogle zabilježiti ogroman broj unutarnjih neuralnih
procesa, i to simultano i s veće udaljenosti, mogle reducirati štetne
interakcije do neke dopuštene razine. I tako bi zbog matematičke
neodredivosti i načela neodređenosti mogli gotovo izvesti jedan od
zakona prirode: nijedan živčani sustav ne može usvojiti dovoljno znanja
da bi sa sigurnošću i detaljno predvidio budućnost drugog inteligentnog
sustava, niti mu je moguće posjedovati toliki stupanj samospoznaje da
bi predvidio svoju budućnost, zauzdao sudbinu, i na taj način, eliminirao
slobodu volje.
Velika poteškoća u predviđanju složenih aktivnosti leži u
transformaciji pomoću koje sirovi podražaji i podaci dopiru do dubina
ljudskog mozga. Vidni opažaj, primjerice, počinje svoj put kada blistava
svjetlosna energija pokrene otprilike stotinu milijuna stanica svjetlosnih
receptora koje se nalaze u mrežnici. Svaka stanica registrira razinu
svjetlosti (boju) koja dolazi do nje, i to u svakom pojedinom trenutku;
slika koja tako prolazi kroz leće je zapravo uzorak električnih signala
kao kod televizijskih kamera. Iza mrežnice nalazi se oko milijun ganglija
koji primaju signale i obrađuju ih u obliku apstrakcije. Svaka stanica
prima informacije od kružne skupine primarnih receptora u mrežnici.
Kada dovoljno jak kontrast svijetlo-tamno razdijeli mrežničnu skupinu,
aktivira se ganglijska stanica. Ova informacija potom prelazi u zatiljni dio
moždane kore gdje je „prevode” posebne živčane stanice. Svaku od tih
stanica sa svoje strane pokreće grupa ganglijskih stanica. Do električne
aktivnosti dolazi ako oblik pražnjenja ganglijskih stanica odražava linije
koje ukazuju na jedan od tri moguća smjera: vodoravni, okomiti ili kosi.
Druge stanice npr. reagiraju na krajeve ravnih linija ili na kutove.
Zahvaljujući ovom načinu šifriranja i apstrakcije, um može primiti sve
spomenute informacije, dolazile one izvana ili iznutra. Svijest se sastoji
od neizmjernog broja simultanih, usklađenih procesa, simboličkih
prikaza koje omogućavaju živčane stanice neokorteksa. Ako svijest
promatramo kao djelovanje organskog stroja, to nipošto ne znači da je
podcjenjujemo. Prisjetimo se predivne usporedbe sir Charlesa
Sherringtona koji reče da je mozak poput „začarana tkalačkog stana
gdje milijuni uzbibanih čunaca tkaju krhki uzorak”. S obzirom da um
stvara realnost zahvaljujući sposobnosti apstrakcije čulnih podražaja,
posve je moguće da stvori i privid stvarnosti pomoću sjećanja i mašte.
Mozak izmišlja priče i premješta zamišljene i doživljene događaje duž
linije vremena: uništava neprijatelje, stvara oruđe iz blokova stijena, grli
svoju ljubav i s lakoćom putuje kraljevstvima mita i savršenosti.
Naše Ja je glavni glumac ove neuralne drame. Emocionalni centri
nižeg mozga programirani su da povlače lutkarove konce naročito
pažljivo u trenutku kada Ja stupi na scenu. No ako prihvatimo da su
naše najdublje emocije vezane za nas same, možemo li ovu brigu za
najdublji dio našeg bića - za dušu - opisati mehaničkom terminologijom?
Najveći misterij neurobiologije nije ljubav prema sebi niti snovi o
besmrtnosti, već tajna namjere. Sto je prvi pokretač, tkalac koji vodi
tkalačke čunke? Prejednostavan neurološki pristup može nas dovesti do
modela mozga u obliku ruske babuške: kao što otvaramo jednu figuru
da bismo unutar nje našli manju, i tako do posljednje nakon koje nema
više ničeg, tako bi i naše istraživanje moglo proniknuti u jedan neuronski
krug nakon drugog sve do razine pojedinačnog neurona. Ako odemo u
drugu krajnost, otvara se područje vitalističke metafizike, koja barata
kategorijama potpuno nevezanima s neuronima i bilo kakvim fizičkim
jedinicama.
Kompromisno rješenje moglo bi se naći prihvaćanjem jednog
termina kognitivne psihologije - sheme ili planovi. Shema u ovom
kontekstu znači određenu konfiguraciju unutar mozga, koja može biti
urođena ili formirana učenjem, i koja odgovora „inputu” neke živčane
stanice. Suprotstavljanje stvarnog i očekivanog obrasca može donijeti
različite rezultate. Shema tako može pridonijeti formiranju mentalne
sklonosti ka izdvajanju određenih detalja. Takve detalje jedinka
primjećuje jasnije od drugih; njena svijest posvećuje pažnju određenim
dijelovima okoliša i sklonija je donošenju određenih odluka. Ova
sklonost može pomoći da se nadoknade informacije koje nedostaju, one
koje se trenutačno ne mogu percipirati. Možemo zaključiti da na ovaj
način struktura, „geštalt” nekog objekta - činjenica da ga se prepoznaje
kao trg, drvo ili nešto drugo - nastaje zahvaljujući taksonomskoj moći
sheme. Tako na primjer, kontekst pomaže koordinaciji pokreta čitavog
tijela stvaranjem svijesti i automatske kontrole njegovih pokretnih
dijelova. Povezanost ulaznih podataka dobivenih iz osjetila, i konteksta
u kojem su dobivena, može se u svoj svojoj dramatičnosti vidjeti kad se
dio tijela, npr. ruka, imobilizirana zbog ozljede, ponovno počinje koristiti.
Glasoviti neurolog Oliver Sacks, opisao je svoje prve korake nakon
liječenja ranjene noge:
Osjećao sam se kao da sam bačen u percepcijski delirij; kao da se
nalazim usred neobuzdane provale slika i predodžbi koje nikada prije
nisam iskusio. U jednom trenutku mi se činilo da su moja noga i tlo
ispod nje beskrajno udaljeni, da bi se odmah potom našli ispod moga
nosa. Osjećao sam kako se noga na bizaran način uvrće na razne
strane. Ovakve podivljale percepcije (ili percepcijske hipoteze)
izmjenjivale su se svakih par sekundi, na posve nevoljan i nepredvidiv
način. S vremenom su se njihova nepredvidivost i žestina smanjile, da
bih naposljetku, nakon nekih pet minuta i tisuće takvih bljeskova, doživio
moju nogu na uobičajen način. U tom trenutku noga je doista postala
moja i stvarna, i ja sam konačno mogao hodati.
Veoma je značajno da ove sheme u mozgu mogu poslužiti kao
fizički temelj volje, što znači da organizam u svom fizičkom djelovanju
može slijediti formu reaktivne petlje: slijed poruka kreće iz osjetnih
organa do shema u mozgu, vraća se u osjetne organe i tako redom, sve
dok se sheme ne „uvjere” da je djelovanje posve ispravno. Um može biti
prava republika takvih shema, koji su programirani za međusobno
nadmetanje u kontroli centara za odlučivanje. Njihova moć raste i opada
kao posljedica važnosti određene fiziološke potrebe organizma
signalizirane preko moždanog debla i srednjeg mozga. Sama volja je
možda rezultat ovog nadmetanja i ne treba joj pomoć „malog čovjeka”
niti bilo kakvog vanjskog čimbenika. Nema, dakako, čvrstih dokaza da
mozak djeluje upravo na ovakav način. Za sada možemo ustanoviti da
postoje temeljni mehanizmi; tako na primjer reaktivna petlja kontrolira
veći dio naših automatskih reakcija. Posve je moguće da volja - duša,
ako tako želite - proizlazi iz evolucije fizioloških mehanizama, koji su,
naravno, daleko složeniji od ičega na našem planetu.
Slijedom toga, čini se da se paradoks determinizma može razriješiti
ne samo u teoriji, već se može svesti na običan empirijski problem iz
područja fizike i biologije. Valja ipak naglasiti da, čak uz pretpostavku o
mehanicističkoj prirodi uma, vjerojatno ne postoji inteligencija koja bi
mogla s preciznošću predvidjeti djelovanje nekog ljudskog bića, kako je
to, barem do određene mjere, moguće učiniti kad se radi o obrtaju
novčića ili letu pčele. Ljudski um je previše složena struktura, a utjecaj
socijalnih odnosa na odluke previše zamršen i raznolik, da bi čovjek
mogao detaljnije predvidjeti nečije ponašanje. U temeljnom smislu, vi i ja
ostajemo i dalje bića koja raspolažu slobodom volje.
Pa ipak, ljudsko ponašanje se može predvidjeti na drugačiji, manje
precizan način. Ako se uzmu nešto šire kategorije ponašanja, moguća
su i prilično precizna predviđanja. Novčić će se vrlo vjerojatno vrtjeti na
svom rubu, a neće na njemu mirno stajati; pčela će letjeti u uspravnom
položaju, a čovjek će govoriti i ponašati se na način tipičan za njegovu
vrstu. Štoviše, moguće je odrediti i statističke osobitosti populacije. U
slučaju novčića, nije potrebno računalo i slična sredstva da napravimo
precizan statistički proračun; njegovim kretanjem upravljaju fizikalni
zakoni koje je lako ispisati na poleđini omotnice. Te matematičke
formule predstavljaju bogat izvor korisnih informacija. Sto se tiče pčela,
entomolozi su izradili detaljne opise i sheme pčelinjeg leta prema
cvjetovima. Oni unaprijed poznaju statističke osobitosti „treskajućeg
plesa” koji pčele izvode pred svojim sestrama da bi opisale lokaciju
ispaše. Znanstvenici su čak uspjeli izračunati vrijeme i učestalost
pogrešaka koje pčele pritom mogu počiniti.
Uz dostatno poznavanje ljudske prirode, povijesti ljudskih društava i
fizičkog okoliša, moguće je u određenoj mjeri statistički predvidjeti i
način ponašanja čovjeka.
Genetičke odrednice svakako sužavaju mogućnosti daljeg razvoja
ljudske kulture i nema preciznog načina da odredimo koliko će ona
napredovati. Moguće je, ipak, pomnije proučiti prošlost toga puta, i uz
nešto vještine i sreće, pretpostaviti vjerojatan smjer te evolucije. Važan
dio takve analize činit će poznavanje psihologije pojedinca. Unatoč
postojanju impozantne holističke tradicije za koju su zaslužni velikani
poput Durkheima u sociologiji i Radcliffe-Browna u antropologiji, kulture
nisu superorganizmi koji se razvijaju po vlastitoj dinamici. Prije će biti da
su kulturalne promjene statistički produkt pojedinačnih reakcija velikog
broja pojedinaca koji se u svom socijalnom okružju snalaze kako
najbolje znaju.
Ako društva promatramo kao populacije, moći ćemo lakše definirati
odnos između kulture i nasljeđa. Društvena evolucija čovjeka kreće se
dvostrukim putem: kulturalnim i biološkim. I dok je kulturalna evolucija
lamarkovskog tipa i veoma brza, biološka evolucija je darvinovska i
obično veoma spora.
Lamarkovska evolucija se temelji na usvajanju osobina, na prijenosu
osobina koje potomstvo usvaja za života roditelja. Kad je francuski
biolog Jean Baptiste de Lamarck iznio svoju teoriju 1809. godine, čvrsto
je vjerovao da se biološka evolucija odvijala upravo na ovakav način.
Kada žirafe, tvrdio je Lamarck, istežu svoje vratove da dosegnu grane
visokih stabala, njihovi mladi nasljeđuju takve vratove bez sličnog
napora; kada rode protežu noge da bi osušile trbuh, njihovo potomstvo
automatski nasljeđuje duge noge. Lamarkizam je potpuno odbačen kao
temelj biološke evolucije, ali se može prihvatiti u kontekstu kulturne
evolucije.
Charles Darwin je 1859. godine bio prvi znanstvenik koji je na
uvjerljiv način iznio teoriju evolucije, po kojoj prirodna selekcija
modificira čitave populacije. Jedinke unutar neke populacije međusobno
se razlikuju po genetičkoj strukturi i, u skladu s time, po sposobnosti
preživljavanja i reprodukcije. Oni najuspješniji prenose najviše genskog
materijala, a kao rezultat, naredne generacije najviše sliče na takve
jedinke. Po teoriji prirodne selekcije, žirafe se međusobno razlikuju po
dužini vrata. One koje imaju najduže vratove, lakše dolaze do hrane i
stvaraju potomstvo s dužim vratom; kao posljedica toga prosječna
dužina vrata kod žirafa raste s novim generacijama. Ako pored toga
dođe do poneke genske mutacije koja utječe na dužinu vrata, može se
reći da proces evolucije može beskonačno dugo trajati.
Darvinizam je postao najvažnija teorija biološke evolucije svih vrsta,
uključujući i čovjeka. S obzirom da se radi o procesu mnogo sporijem od
evolucije lamarkovskog tipa, kulturalne promjene uglavnom zasjenjuju
biološku evoluciju. Ipak, razlika između njih ne može postati prevelika,
jer će na kraju društveni okoliš koji je kulturna evolucija stvorila, pratiti i
zakonitosti biološke evolucije. Pojedinci suicidnog ili destruktivnog
ponašanja ostavit će za sobom manje genskog materijala od onih koji
nisu skloni takvom ponašanju. Društva koja propadaju jer njihovi
pripadnici stvaraju slabije kulture zamijenit će ona bolje opremljena za
preživljavanje. Ja se ne bih usudio trenutačna zbivanja u društvu
pripisati genetičkim razlikama, ali valja barem ustvrditi sljedeće: postoje
granice, možda i bliže djelovanju suvremenog društva nego što se
usuđujemo pomisliti, onkraj kojih biološka evolucija počinje povlačiti
kulturalnu evoluciju ka sebi.
Štoviše, valja o čekivati da će ljudi pokazati otpor ukoliko se ova dva
evolucijska pravca odveć odvoje. Negdje u našem umu, kako tvrdi
Lionel Trilling u svojoj knjizi Beyond Culture, „nalazi se tvrda,
neslomljiva jezgra biološke nužnosti i biološkog smisla, jezgra koju
kultura ne može doseći, i koja zadržava pravo da, prije ili kasnije,
prosudi kulturu, opre joj se i konačno je promijeni”.
Takvu biološku tvrdokornost moguće je ilustrirati primjerom
institucije ropstva. Orlando Patterson, sociolog s harvardskog
sveučilišta, izradio je sistematsku studiju robovlasničkih društava u
cijeloj povijesti. Pokazalo se da je takva institucija uvijek prolazila sličan
životni ciklus, na kraju kojega su naročite okolnosti, posljedica prirode
ove pojave ali i naročitih kvaliteta ljudske prirode, dovele do njenog
ukidanja.
Robovlasnička epoha započinje kad se proizvodnja dobara, zbog
rata, imperijalističkog širenja, ili mijenjanja glavne poljoprivredne kulture,
premjesti u udaljena područja. Posljedica takvog procesa je migracija
siromašnih seljaka u gradove ili nove kolonije. U imperijalnom centru
zemlja i ostali kapital sve više postaju monopol bogatih, uz sve veći
nedostatak radne snage. Teritorijalna ekspanzija donosi privremeno
rješenje toga problema zahvaljujući porobljavanju osvojenih naroda.
Kad bi nova kultura uistinu uspjela oblikovati ljudska bića i kad bi se ona
ponašala poput crvenih mrava Polyergus koji automatski prihvaćaju
ropski status, robovlasnička bi društva vjerojatno postala trajni oblik
društvenog uređenja. Ipak, osobine koje prepoznajemo kao tipične za
sisavce i, dakako, za ljude, čine takav ishod nemogućim. Radnička
klasa u gradovima s vremenom se sve više udaljava od sredstava
proizvodnje, doživljavajući fizički rad kao simbol niskog socijalnog
statusa. Robovi, osim toga, pokušavaju očuvati obiteljske i etničke veze
i tako skrpati ostatke svojih starih kultura. Kada u tome uspiju, oni
mijenjaju svoju početnu, slugansku poziciju. Onamo, pak, gdje
nedostaje samosvijesti, opada i reprodukcija pa je potrebno uvoziti novu
generaciju robova. Snažna fluktuacija ovakvoga tipa ima poguban efekt
na kulturu kako robova tako i gospodara. Robovlasnici sve češće
izbivaju i borave u centrima vlastite kulture, a kontrolu preuzimaju
nadglednici. Nedjelotvornost, brutalnost, otpor i sabotaže sve više
uzimaju maha i sustav se počinje urušavati.
Robovlasnička društva poput antičke Grčke i Rima,
srednjovjekovnog Iraka i Jamajke u osamnaestom stoljeću imala su i
mnoge druge mane, od kojih su neke bile fatalne za njihov opstanak.
Ipak, sama institucija ropstva bila je dovoljna da oblikuje neobičan
razvojni tok ovih društava. „Njihov uspon ka zrelosti bio je brz”, kaže
Patterson, „razdoblje slave kratko, a pad u propast razmetljiv i
rastegnut.”
Vjerujem da se putanje ljudske povijesti može barem donekle
predvidjeti, upravo zahvaljujući činjenici da se robovi podvrgnuti velikom
stresu ponašaju kao ljudi, a ne kao mravi, giboni, mandrili ili pripadnici
neke druge vrste. Biološka ograničenja pomažu nam da definiramo
područja nevjerojatnog ili čak nedopuštenog. Razmišljajući o
mogućnosti predviđanja barem jednog dijela naše sudbine (o toj temi će
biti više riječi u posljednjem poglavlju), duboko sam svjestan da je
čovjek sposoban osmisliti i ozakoniti bilo koji hipotetski tok povijesti.
Ipak, i uz veliku samouvjerenost, uz mogućnost da se riješe energetske
i materijalne krize, nadiđu stare ideologije i time otvore sve mogućnosti
društvenog razvoja, ostaje nam tek nekoliko pravaca razvoja koje bismo
uistinu željeli slijediti. Može se, dakako, pokušati i s drugima, ali oni bi
vjerojatno doveli do društvenih i ekonomskih poremećaja, opadanja
kvalitete života, općeg otpora i, naposljetku, odustajanja.
Ako je istina da je povijest tek neznatno uvjetovana biološkom
evolucijom koja joj je prethodila, tada se važan ključ za razumijevanje
njenog toka može pronaći unutar preživjelih zajednica najsličnijim onima
iz prethistorijskog perioda. To su lovačko-sakupljačka društva: australski
Aboridžini, pleme San iz pustinje Kalahari, afrički Pigmeji, andamanski
Negriti, Eskimi i druge zajednice koje žive isključivo od lova i sakupljanja
biljne hrane. Trenutačno poznajemo nekih stotinu društava takvog tipa.
Malo njih broji preko deset tisuća ljudi, a gotovo svima prijeti asimilacija
od susjednih kultura ili čak potpuno istrebljenje. Antropolozi su svjesni
goleme teoretske važnosti ovih primitivnih kultura, i sada su suočeni s
borbom protiv vremena prije nego ova društva posve iščeznu.
Društvo lovaca-sakupljača ima mnoge osobine koje su prikladne za
njihov surov način života. Plemena se sastoje od stotinu ili manje
članova koji lunjaju širokim područjima i često se razdvajaju ili ujedinjuju
s drugima u potrazi za hranom. Manju grupu čini otprilike dvadeset i pet
članova koji obično zauzimaju područje veličine od tisuću do tri tisuće
kvadratnih kilometara, otprilike kao i čopor vukova, ali stotinu puta
manje od čopora gorila biljoždera. Dijelovi tih velikih područja mogu se
nazvati i teritorijima, naročito oni bogati izvorima hrane. Kao čestu
karakteristiku društvenog života ovakvih zajednica valja spomenuti
međuplemensku agresiju koja u nekim kulturama može dovesti do
ratova ograničena opsega.
Pleme je, zapravo, proširena obitelj. Brakovi se sklapaju unutar, ali i
izvan plemena uz pregovore i odgovarajuće rituale, a složene mreže
srodstva koje iz toga nastaju, odlikuju specifične klasifikacije i stroga
pravila. Muškarci u plemenu ulažu znatnu količinu vremena za
podizanje potomstva, postavljajući se pritom izuzetno zaštitnički.
Ubojstva, koja su u takvim društvima jednako učestala kao u
prosječnom američkom gradu, najčešće su posljedica nevjere ili svađe
zbog žena.
Mladi prolaze dug period kulturalne indoktrinacije i njihove aktivnosti,
u početku vezane za majku, postupno se fokusiraju na vršnjake. Njihove
igre služe razvijanju fizičkih vještina bez jasne strategije, oponašajući na
neorganiziran i rudimentaran način uloge koje će jednom preuzeti.
Svim aspektima života dominira stroga podjela rada između
spolova. Izrazita dominacija muškaraca vidljiva je samo na području
kontrole određenih plemenskih funkcija. Muškarci tako predsjedavaju
plemenskim zborovima, odlučuju o oblicima rituala, ili kontroliraju oblike
komunikacije i trgovine s drugim plemenima. Sto se tiče ostalog, život u
takvim društvima je dosta neformalan i krasi ga prilična ravnopravnost u
odnosu na ekonomski razvijenija društva. Muškarci love, a žene
sakupljaju plodove. Uloge se često i preklapaju, iako to nije slučaj kad
se radi o velikoj lovini i većim daljinama. Lov zauzima značajno, ali ne i
isključivo mjesto u plemenskoj ekonomiji. Proučavajući šezdeset i osam
zajednica lovaca-sakupljača, antropolog Richard B. Lee ustanovio je da
tek jedna trećina prosječnog obroka uključuje svježe meso. Ipak, takva
hrana predstavlja najbogatiji izvor važnih bjelančevina i masti i siguran
je znak prestiža.
Primitivni čovjek spada u one mesoždere čiji je plijen često veći od
njega samoga. Iako su mnoge životinje kojima se hrani prilično malene -
tu spadaju miševi, ptice i gušteri - niti jedna vrsta nije pošteđena. Morž,
žirafa, kudu pa i slon mogu lako postati žrtvama stupice ili ručno
izrađenog oružja lovca. Jedini sisavci koji pored čovjeka proganjaju tako
veliku lovinu jesu lavovi, hijene, vukovi i afrički divlji psi. Svaka od ovih
vrsta ima razvijenu društvenu organizaciju i precizno koordiniran oblik
lova. Ove dvije značajke, veličina plijena i zajednički lov, blisko su
povezane. Zahvaljujući tome, ove vrste mogu uloviti velike i gotovo
nesavladive životinje kao što su žirafe i odrasli bivoli, što za usamljene
lovce predstavlja nemoguć zadatak. Primitivni čovjek je tako u
ekološkom smislu analogan lavovima, vukovima i hijenama. Čovjek je
jedini među primatima, uz malu iznimku čimpanze, usvojio lov u čoporu.
Tu ne prestaje sličnost sa četveronožnim mesožderima: poput njih i
čovjek ubije više no što može pojesti, pohranjuje višak plijena, mladima
daje sirovu hranu, organizira podjelu rada, prakticira kanibalizam, i
ponaša se agresivno prema konkurentskim vrstama. Iskopine kostiju i
oruđa sa nalazišta u Africi, Europi i Aziji dokazuju da je ovakav način
života trajao milijun godina, možda i više, i da je napušten tek
posljednjih nekoliko tisuća godina. To znači da lovačko-sakupljački
način života zauzima 99 posto čitave ljudske genetičke evolucije.
Ova vidljiva korelacija između ekologije i ponašanja vodi nas do
najvažnije teorije o porijeklu ljudske društvenosti. Ona se temelji na nizu
povezanih rekonstrukcija i usporedbi sa drugim vrstama primata. Srž
ove teorije je ono što sam u svojoj knjizi Sociobiology nazvao
autokatalitički model. Autokataliza je termin preuzet iz kemije, a
označava svaki proces koji se ubrzava u skladu s količinom produkata
koje stvara. Što proces duže traje, brzina postaje veća. U skladu s ovom
koncepcijom rani čovjek ili čovjek-majmun počeo je hodati uspravno u
razdoblju kada je veći dio vremena provodio na zemlji. Ruke su tada
postale slobodne, a izrada i rukovanje oruđem sve lakši. S napretkom
manualnih vještina, rasla je i inteligencija. S većim mentalnim
kapacitetom i sve većom sklonošću za uporabom i izradom predmeta,
počela se širiti kultura utemeljena na materijalnom. Vrsta je sada bila
podvrgnuta dvjema evolucijskim strujama: genetička evolucija je
prirodnom selekcijom povećavala sposobnosti potrebne za razvoj
kulture, dok je kultura utjecala na gensku prevlast onih koji su se njome
najbolje služili. Suradnja za vrijeme lova postajala je sve savršenijom,
pružajući tako daljnji poticaj razvoju inteligencije, koja je sa svoje strane
omogućila izradu sve savršenijeg oruđa. I tako se nastavio ovaj
uzročno-posljedični lanac. Podjela lovine i ostale hrane doprinijela je
usavršavanju socijalnih vještina. U suvremenim zajednicama lovaca-
sakupljača, to je stvorilo teren za neprekidne pregovore i manevre. Baš
kao što iznosi Lee govoreći o plemenu !Kung San:
Neprekidan žamor razgovora čini pozadinu svih aktivnosti u logoru:
tu se vode beskrajni razgovori o sakupljanju hrane, lovu, vremenskim
prilikama, raspodjeli hrane, darivanju i skandalima. Zaista, plemenu !
Kung nikada ne nedostaje riječi i često se mogu čuti kako nekoliko njih
uglas iznosi različite priče tako da slušatelj mora odabrati „kanal”.
Najveći dio ovih razgovora, čak i u najzadovoljnijim grupama, ima
karakter prepirke. Svađaju se oko nepravedne raspodjele hrane, oko
kršenja pravila ponašanja ili neuzvraćenog gostoprimstva i darova...
Gotovo svi argumenti rasprave su ad hominem. Drugi se najčešće
optužuju zbog ponosa, nadmenosti, lijenosti i sebičnosti.
Posve je moguće da je takav oblik ponašanja nastao zahvaljujući
potrebama povezanima s trajnom seksualnom raspoloživošću ženki. S
obzirom da opstanak plemena ovisi o stupnju suradnje, spolna selekcija
je povezana s lovačkom smjelošću, sposobnostima vodstva, vještinom
izrade oruđa i drugim osobinama koje doprinose snazi obitelji i čopora.
U isto vrijeme napredak zahtijeva ograničavanje agresivnosti, a
filogenetski stariji oblici izrazite dominacije ustupili su mjesto složenijim
socijalnim vještinama. Mladim mužjacima se više isplatilo kontrolirati
svoju seksualnost i agresivnost čekajući svoj trenutak preuzimanja
vodstva. Dominantni mužjak u tim prvim zajednicama hominida
vjerojatno je morao posjedovati mozaik odlika povezanih sa
sposobnošću za kompromis. U skladu s tim zaključkom Robin Fox je
predložio ovakav portret uspješnog dominantnog mužjaka: „Obuzdan,
lukav, kooperativan, privlačan damama, dobar s djecom, opušten, strog,
rječit, vješt, upućen, uspješan u samoobrani i lovu.” S obzirom da će se
sofisticirane društvene sposobnosti i uspjeh vrste i u budućnosti
neprekidno ispreplitati, društvena evolucija će nastaviti svoju putanju
bez većeg uplitanja okoliša kao čimbenika.
U određenom trenutku evolucije, vjerojatno u vrijeme prijelaza od
čovjeka-majmuna tipa Australopithecus prema pravom čovjeku,
autokataliza je novu vrstu uzdigla do novih razina mogućnosti
sposobnosti. U to vrijeme su hominidi počeli loviti velike biljoždere poput
slonova, kojima su vrvjele afričke ravnice. Proces je vjerojatno započeo
kad su prvi ljudi naučili kako od svoga plijena otjerati velike mačke,
hijene i ostale grabežljivce. Uskoro su postali najspretnijim lovcima od
svih i bili su prisiljeni zaštititi svoj plijen od drugih mesoždera i strvinara.
Takav je pravac razvoja doveo i do napretka u odgoju djece,
vjerojatno zahvaljujući produbljenim vezama između pojedinih mužjaka
koji su napuštali boravišta u potrazi za krupnijim plijenom i ženki koje su
odgajale djecu baveći se sakupljanjem biljne hrane. Tada se, vjerojatno,
uz seks pojavila i ljubav. Mnoge osobitosti seksualnog ponašanja
čovjeka potječu od temeljne podjele rada. Takve značajke nisu bitne za
autokatalitički model; one su samo pridodane evolucijskoj priči jer se
pojavljuju u gotovo svim zajednicama lovaca-sakupljača.
Autokatalitičke reakcije nikada se ne nastavljaju u nedogled, a
biološki napredak se s vremenom usporava i naposljetku prestaje. Ipak,
gotovo kakvim čudom, ovo pravilo ne važi za evoluciju čovjeka. Porast
obujma mozga i usavršavanje kamenog oruđa, pokazuju da se u
posljednjih dva do tri milijuna godina krivulja napretka nije prekidala. Za
vrijeme ovog iznimno važnog perioda, ona je pokazivala ili velike
uspone ili brze izmjene uspona i stagnacija. Nijedan organ u povijesti
života nije pokazao tako brz rast kao ljudski mozak. Na prijelazu od
čovjekolikog majmuna ka pravom čovjeku, mozak je rastao za oko 16
kubnih mililitara (približni sadržaj jedne kuhinjske žlice), i to svakih
stotinu tisuća godina. Rast se zaustavio u vrijeme pojave suvremenog
čovjeka, prije nekih četvrt milijuna godina. Fizički rast mozga je tada
zamijenila sve izraženija kulturna evolucija. Nakon pojave neandertalske
kulture prije sedamdeset i pet tisuća godina, došlo je do golemih
kulturnih promjena, a kruna toga procesa je pojava paleolitske
kromanjonske kulture u Europi prije četrdeset tisuća godina.
Poljoprivreda je uzela maha prije nekih deset tisuća godina, došlo je do
golemog rasta populacije i primitivni čopori lovaca-sakupljača postupno
su ustupili mjesto suvremenijim plemenima, i naposljetku, državama.
Konačno, nakon 1400. godine nakon Krista, europska se civilizacija još
jednom zahuktala i zahvaljujući razvoju znanstvenih dostignuća i
tehnologije počela mijenjati svijet oko sebe.
Nema dokaza da je, za vrijeme ovog posljednjeg sprinta u
svemirsku eru došlo do potpunog zastoja u evoluciji ili razvoju novih
mentalnih sposobnosti i osobina socijalnog ponašanja. Teorija
populacijske genetike i pokusi izvršeni na drugim vrstama pokazali su
da do značajnih evolucijskih promjena može doći unutar perioda od
stotinu generacija, što za čovjeka znači razmak od današnjeg vremena
do razdoblja Rimskog Carstva. Period od dvije tisuće generacija, to jest
vrijeme kad je Homo sapiens napučio Europu, dovoljno je za stvaranje
novih vrsta i temeljno oblikovanje njihove anatomije i ponašanja. Iako ne
možemo sa sigurnošću znati traje li još uvijek mentalna evolucija, bilo bi
prerano tvrditi da suvremena civilizacija u cijelosti počiva na genskom
kapitalu stečenom za vrijeme ledenog doba.
Valja ipak priznati da taj kapital nije beznačajan. Može se pouzdano
tvrditi da je kulturna, a ne genetička evolucija stvorila najveći dio
promjena koje su se dogodile u razdoblju između dominacije lovaca-
sakupljača i prvih proplamsaja civilizacije u sumerskim gradovima-
državama, i kasnije, sve do procvata Europe. Ono što nas zanima jesu
razmjeri utjecaja genskog materijala lovaca-sakupljača na kulturnu
evoluciju koja je slijedila.
Vjerujem da je taj utjecaj bio od goleme važnosti. Jedan od dokaza
je činjenica da se razvoj civilizacije posvuda odvijao u vidljivim etapama,
u nizu sekvenci. Kako je zajednica rasla od malenog čopora lovaca-
sakupljača, njezina struktura je postajala sve složenijom, a nove
značajke su se pojavljivale točno određenim slijedom. Kada bi čopor
prerastao u pleme, pojavili bi se dominantni mužjaci-vođe, savezništva
između susjednih grupa bi ojačala i dobila formalan oblik, a obredi koji
označavaju izmjenu određenih razdoblja postali bi općevažeći. Dalji
porast populacije doveo je do stvaranja prave vlasti: nastale su formalne
klasne razlike i to u skladu s pripadnošću određenim obiteljima, zatim
nasljedno pravo vlasti, jasnija podjela rada, raspodjela posjeda pod
nadzorom vladajuće elite itd. Ti prvi oblici organiziranog društva
pripomogli su stvaranju gradova i država, a nasljedni status elite uskoro
je posvećen religijskim vjerovanjima. U isto vrijeme dolazi do sve veće
specijalizacije zanata i vještina što donosi klasnu podjelu ostatka
društva. Religija i zakon dobivaju svoje stroge forme, stvara se vojska i
širi birokratski način uprave. Populacija može zahvaliti svoje širenje i
sve savršenijim metodama navodnjavanja i obrade zemlje. Na vrhuncu
razvoja države, arhitektura zadobiva monumentalne oblike, a vladajuća
klasa status polubogova, dok obredi koji slave državu zauzimaju
centralno mjesto prvih religija.
 Sličnosti glavnih značajki velikih civilizacija kao što su egipatska,
mezopotamska, indijska, kineska ili meksička, upravo su zapanjujuće.
Takvu sličnost je nemoguće objasniti kao slučajnu ili kao produkt
međusobnih utjecaja. Iako je poznato da su etnografski i povijesni arhivi
prepuni primjera o varijacijama detalja između različitih kultura, ono što
zaslužuje posebnu pozornost jest istovjetnost glavnih značajki tih istih
kultura. Kada razmišljamo o dvostrukoj stazi ljudske evolucije, naročitu
pozornost valja obratiti baš na te sličnosti.
Po mom mišljenju ključ razumijevanja emergencije ljudske
civilizacije leži u činjenici hipertrofije, ekstremnog rasta već postojećih
struktura. Kao što se zubi malenoga slona s vremenom pretvaraju u
kljove, a lubanjske kosti losa izrastaju u veličanstveno rogovlje, tako su
se i nekadašnji društveni nagoni čovjeka od jednostavnih adaptacija na
okoliš preobrazili u neočekivano složene oblike društvenog ponašanja.
Ipak, pravac njihova razvoja i konačan oblik uvelike ovisi o genetički
naslijeđenim predispozicijama koje su obilježavale i najranije adaptacije
primitivnog čovjeka.
Znakovi hipertrofije ponekad se mogu zamijetiti i u društvima na
početnom stupnju razvoja. Takav je primjer podčinjenost žena u
prvobitnim kulturama. U plemenu !Kung San iz pustinje Kalahari djeci se
ne nameću nikakve spolne uloge. Odrasli se prema djevojčicama
ponašaju uglavnom kao i prema dječacima, što znači da su prema njima
jednako popustljivi i blagonakloni. Antropologinja Patricia Draper je ipak
primijetila da postoje izvjesne razlike u odgoju. Djevojčice se više drže
kuće i rjeđe se pridružuju grupama odraslih. U igri, dječaci češće
oponašaju odrasle muškarce, a djevojčice odrasle žene. Kako
odrastaju, razlike postaju sve izraženije. Žene se bave sakupljanjem
oraha mongongo i drugih biljaka, odlaze po vodu i ne udaljavaju se od
kuće više od kilometar-dva, dok muškarci poduzimaju mnogo veća
putovanja u potrazi za lovinom. I pored ovih razlika, može se reći da je
život u plemenu !Kung San veoma opušten i prožet duhom jednakosti
jer muškarci i žene obavljaju mnoge zadatke zajednički. Tako muškarci
bez problema sakupljaju mongongo orahe ili grade kolibe (što je inače
ženski posao), a žene ponekad love manje životinje. Žene ovoga
plemena, zabilježila je dr. Draper, imaju kontrolu nad rezervama hrane
koju sakupljaju, a njihovo opće držanje odaje ,,živahnost i
samopouzdanje”.
 ***
Kako su zajednice rasle, nastajale su i nove institucije, i to na
prilično ujednačen način. Ovaj dijagram pokazuje primjere raznih
povijesnih epoha i odgovarajućih kultura.. (Prema K .V. Flartnervju.)
Na nekim mjestima plemena osnivaju stalna naselja i bave se
poljoprivredom. Rad sada postaje teži i po prvi put u povijesti naroda !
Kung, njime se bave i djeca. Sa završetkom djetinjstva spolne uloge
postaju izraženije. Djevojke sve više ostaju kod kuće da bi se brinule o
djeci i obavljale kućanske poslove. Dječaci se brinu za domaće životinje
i štite vrtove od majmuna i koza. Do pune zrelosti, spolovi su se u
pogledu načina života i statusa uvelike udaljili. Žene su sada prave
kućanice, a njihove poslove nadziru muškarci. Oni pak nastavljaju
slobodno lutati, i sami preuzimaju odgovornost za svoje vrijeme i vrstu
aktivnosti.
Na ovom primjeru se vidi kako je samo jedan životni ciklus dovoljan
za stvaranje dobro poznatog obrasca spolne dominacije. Društva koja
su svojevremeno postala veća i složenija, u još su većoj mjeri ograničila
utjecaj žene izvan kuće. U takvim društvima njezin položaj postao je
strogo određen običajima, obredima i zakonima. Kako je napredovao
proces hipertrofije, žena je postala oblik imovine, mogla se prodati poput
bilo koje robe, zbog nje su vođene borbe i bila je u potpunosti
prepuštena volji muškarca. Povijest doduše poznaje i nekoliko drukčijih
primjera, ali ogromna većina društava razvila je ovakav oblik spolne
dominacije.
Čini se da su gotovo sve, ako ne i sve važne karakteristike
suvremenih društava, zapravo hipertrofijske modifikacije biološkog
nasljeđa čopora lovaca-sakupljača i ranih plemenskih zajednica.
Nacionalizam i rasizam, plodovi prvobitnog tribalizma, samo su dva
takva primjera. Pripadnici plemena Nyae Nyae, jednog od ogranaka
naroda !Kung, vole govoriti o sebi kao o savršenima i čistima, dok ostala
plemena nazivaju stranim ubojicama i trovačima. Civilizacija tako svoje
samoljublje uzdiže na pijedestal visoke kulture, zazivajući božanske
kazne nad ostatak svijeta i umanjujući njihovu vrijednost stvaranjem
pogrešnih povijesnih interpretacija.
Bez obzira na blagodati hipertrofije, ljudska bića se teško nose s
ekstremnim kulturalnim promjenama, zato jer su sociobiološki
opremljena za raniji i jednostavniji oblik života. Za razliku od
prethodnika, lovaca-sakupljača, koji su imali tek nekoliko neformalnih
uloga i zadataka, pripadnici pismene civilizacije moraju izabrati desetak
ili više od nekoliko tisuća mogućih uloga, mijenjajući ih s godinama, ili
čak u jednom jedinom danu. Nadalje, svaka od tih uloga - liječnik,
sudac, učitelj, konobarica - mora se igrati po strogo određenim
pravilima, bez obzira na osobu koja je izvodi. Veći odmak od idealne
izvedbe odmah se tumači kao znak mentalne nesposobnosti i
nepouzdanosti. Na taj način svakodnevni život poprima oblik trajne
glumačke izvedbe pomiješane s različitim stupnjevima samospoznaje.
Pod tako stresnim okolnostima, „pravo” Ja, kako ističe Erving Goffman,
nije lako definirati.
Između osobe i uloge postoji određeni odnos. On je svojevrstan
odraz interaktivnog sustava - obrasca - unutar kojega se izvodi neka
uloga, dok se osoba izvođača tek nejasno nazire. Ja, u skladu s tim, nije
nikakav cjelovit entitet koji se skriva iza događaja, već promjenjiva
formula koja nam pomaže da se s tim događajima nosimo. Baš kao što
trenutačna situacija određuje vrstu službene krinke iza koje se skrivamo,
kao i mjesto i način izvedbe, kultura nam propisuje kako moramo
doživljavati sami sebe.
Nije stoga nikakvo čudo što je glavni izvor suvremene neurotičnosti
upravo kriza identiteta, i što urbana srednja klasa žudi za povratkom
jednostavnijem životu.
S procvatom i širenjem kulturalne nadgradnje, ljudi su sve manje
razumijevali njen prvotni smisao. U knjizi Cannibals and Kings, Marvin
Harris navodi niz bizarnih primjera o utjecaju kroničnog nedostatka
mesne ishrane na stvaranje religijskih vjerovanja. Dok su drevni lovci-
sakupljači bili zaokupljeni svakodnevnim opasnostima i ograničenjima
okoline koja su zaustavljala rast populacije, mogli su barem uživati u
ishrani s relativno visokim udjelom mesa. Prvi ljudi su, kako sam već
istaknuo, zauzimali posebnu ekološku nišu: bili su mesožderi primati
afričkih ravnica. Takav položaj su zadržali i za vrijeme ledenog doba dok
su se širili po Europi, Aziji i Novom svijetu. Kada se gustoća populacije,
zahvaljujući zemljoradnji, počela povećavati, nije više bilo toliko lovine
kao nekad i nova se civilizacija morala osloniti na domaće životinje i
redukciju mesne ishrane. I pored toga, potreba za mesom je ostala
primarnim prehrambenim impulsom. Ta činjenica je dovela i do brojnih
popratnih pojava na području kulturnog razvoja.
 U drevnom Meksiku, kao i u većini tropskih predjela, nije bilo mnogo
velikih biljoždera kao u afričkim i azijskim ravnicama. Osim toga, Azteci i
drugi narodi toga kraja nisu imali dovoljno domaćih životinja. Kad se
populacija Meksičkog zaljeva znatno povećala, samo je vladajuća klasa
uživala u jelima od pasjeg, purećeg, pačjeg, jelenjeg, zečjeg i ribljeg
mesa. Takva je hrana potpuno nestala s jelovnika običnih građana, koji
su bili prisiljeni kupiti naslage algi spirulina s površine jezera Texcoco.
Tako je kanibalizam - jedenje mesa ljudskih žrtava - ostao glavni izvor
mesne prehrane za mase. U doba kad je Cortez došao u Meksiko,
prosječan broj ljudskih žrtava-obroka iznosio je oko petnaest tisuća.
Konkvistadori su na trgu Xocotlana pronašli stotinu tisuća lubanja
uredno posloženih u pravilne redove i još stotinu trideset i šest tisuća u
Tenochtitlanu. Svećenici su objasnili da veliki bogovi odobravaju takvu
praksu. Obredi posvećenja žrtve vršili su se između božanskih kipova
na vrhu bijelih, impozantnih hramova podignutih upravo za ovu svrhu.
Takva dostojanstvena scenografija ne ublažava činjenicu da su se,
nakon vađenja srca, tijela žrtava komadala kao u mesnici, dijelila narodu
i proždirala. Na cijeni je bilo meso plemića, njihovih slugu i vojnika,
dakle grupa koje su posjedovale političku moć.
Indija je nekoć imala bolju prehrambenu bazu od Meksika.
Nedostatak mesa, koji je ipak uslijedio, doveo je do različitih, ali jednako
dubokih promjena kao u prethodnom primjeru. Rani arijski osvajači
doline Gangesa organizirali su goleme gozbe na kojima se jelo meso
goveda, konja, koza, bivola i ovaca. U kasnijem vedskom periodu, i u
vrijeme ranog hinduizma (za vrijeme prvog tisućljeća prije Krista), razvila
se svećenička brahmanska kasta. Brahmani su vodili obrede žrtvovanja
životinja, a njihovo su meso dijelili u ime arijskih poglavara i vojskovođa.
Kada se nakon 600. prije Krista populacija znatno povećala, a broj
domaćih životinja razmjerno smanjio, došlo je do oskudice u mesnoj
prehrani i ona je postala privilegijom brahmana i njihovih zaštitnika.
Narod je teškom mukom održavao stoku koja mu je trebala kao izvor
mesa i mlijeka, sredstvo transporta, a njena balega je služila kao ogrjev.
Za vrijeme ove krize pojavile su se nove reformističke religije, od kojih
su najznačajnije budizam i džainizam. Obje su težile ukidanju kasta i
nasljednog svećenstva i zabranjivale su ubijanje životinja. Mase su
prigrlile nova učenja i, uz ostalo, prihvatile kravu kao svetu životinju.
 Čini se da bi mnoge zakučaste religijske prakse mogle biti direktno
povezane s drevnim običajima naših predaka mesoždera. Kulturna
antropologija često naglašava da se evolucija religije kretala
mnogostrukim, razgranatim stazama. Ipak, ove staze imaju ograničen
broj; možda i nisu toliko brojne kao što se misli. Možda ćemo uz sve
bolju spoznaju ljudske prirode i ekologije, saznati koliko ih ima i s većim
razumijevanjem objasniti evolucijske pravce u pojedinim kulturama.
Po mojem shvaćanju, ljudsko socijalno ponašanje tvori nepravilni
mozaik hipertrofiranih izdanaka prvobitnih, jednostavnijih osobina. Neki
od tih izdanaka, kao što je skrb o potomstvu ili rodni odnosi,
predstavljaju tek neznatnu varijaciju oblika koji su postojali još u
pleistocenskom periodu. Drugi, poput religije i klasnih struktura,
proizvod su toliko velikih promjena da jedino interdisciplinarno
istraživanje antropologa i povjesničara može povezati suvremene oblike
sa životom davnih lovaca-sakupljača. Posve je moguće da se i takve
strukture s vremenom podvrgnu statističkoj karakterizaciji u skladu s
biološkim zakonima.
Najveći i najznačajniji segment hipertrofije jest gomilanje i širenje
znanja. Znanost i tehnologija napreduju golemom brzinom i iz godine u
godinu mijenjaju naš život. Da jasnije shvatimo dimenzije ovog procesa,
dovoljno je navesti mogućnost izgradnje računala čiji kapacitet ne
zaostaje za onim ljudskog mozga. U ovom trenutku izgradnja takvog
stroja ne bi bila praktičan potez: on bi zauzimao prostor čitavog Empire
State Buildinga i trošio bi energiju goleme hidroelektrične centrale. Može
se ipak očekivati da se već 1980-ih godina njegova veličina svede na
jedan kat spomenutog nebodera. Napredak u pohrani podataka prati i
sve veća mogućnost protoka informacija. U posljednjih dvadeset i pet
godina došlo je do golemog porasta upotrebe telefona i radija, televizija
je postala globalnim medijem, broj knjiga i tiskovina povećao se
eksponencijalno, a opća pismenost je postala cilj mnogih nacija.
Postotak Amerikanaca zaposlenih u djelatnostima vezanim prvenstveno
uz informacije povećao se s 20 na 50.
Najsnažnije sredstvo emancipacije jest čisto znanje. Ono ruši
barijere među ljudima, državama, uklanja prepreke koje je stvorilo
praznovjerje i potiče uzlet kulturne evolucije. Pored svega toga, ne
vjerujem da ono može promijeniti temeljne zakone ljudskog ponašanja i
glavne putanje ljudske povijesti. Bolje poznavanje naše vrste će nam
sigurno pomoći da otkrijemo biološke temelje prirode iz kojih su se
razvili neobični oblici suvremenog društvenog života. Ono će svakako
omogućiti da preciznije razlikujemo korisne od štetnih načina djelovanja.
Možemo se nadati da ćemo lakše odvojiti korisne elemente ljudske
prirode koje valja njegovati od onih koji se trebaju potisnuti; one u
kojima smijemo uživati od onih koje treba pažljivo nadzirati. Unatoč
takvom znanju, sve do dana kada naši potomci budu u stanju mijenjati
same gene, mi nećemo moći utjecati na temeljnu biološku strukturu
naše vrste. Slijedeći ovu postavku, pozivam vas da na temeljima
sociobiološke teorije zajedno razmotrimo četiri osnovne kategorije
ponašanja: agresivnost, spolnost, altruizam i religiju.

{{Pause=3}} {{Split}}

5.
{{Pause=1}}
Agresivnost
{{Pause=1}}
Je li agresivnost urođena ljudskom rodu? To je jedna od omiljenih
tema mnogih fakultetskih seminara i domjenaka, ali i jedna od onih tema
koje izazivaju emocionalne reakcije zastupnika sviju političkih ideologija.
Odgovor je potvrdan. U povijesti, od vremena lovaca-sakupljača do
najrazvijenijih industrijskih društava, ako uzmemo u obzir samo
organizirane oblike agresije, ona je bila tipična karakteristika ponašanja
u svim oblicima ljudskih društvenih zajednica. U tri protekla stoljeća,
svaka je europska država bila upletena u neki rat; veoma malo ih je
doživjelo stoljeće neprekinutog mira. Svaka je društvena zajednica
osmislila sustav složenih sankcija protiv silovanja, ucjene i ubojstva, kao
i brojna pravila za svakodnevne trgovačke djelatnosti kojima se
umanjuje mogućnost manjih, ali neizbježnih sukoba. Najzanimljivije je
da su ljudski oblici agresivnog ponašanja tipični za našu vrstu. Oni
podsjećaju na ponašanje drugih primata, ali posjeduju i specifične
značajke. Tek kad bismo posve poništili značenje riječi „urođenost” i
„agresivnost”, mogli bismo tvrditi da agresivnost nije urođena.
Teoretičari koji žele osloboditi gene od krivnje za agresivnost i
cjelokupnu odgovornost za ovakvo ponašanje prebaciti na utjecaj
okoline, često se služe primjerom nekolicine potpuno miroljubivih
društava. Oni zaboravljaju da se urođenost odnosi na mjerljivu
vjerojatnost razvijanja neke osobine u prikladnim uvjetima, a ne na
stopostotnu sigurnost da će se ta osobina razviti. Prema tom kriteriju
možemo reći da postoji jasno izražena nasljedna sklonost ljudskih bića
agresivnom ponašanju. Miroljubiva plemena današnjice često su u
prošlosti bila agresivne grupe razarača, a vjerojatno je da će u
budućnosti opet stvoriti vojnike i ubojice. U današnjem narodu !Kung
San, agresivnost je gotovo neshvatljiv pojam; Elizabeth Marshall
Thomas ih je s razlogom nazvala „bezopasni narod”. Ipak, prije samo
pedesetak godina, kad je ova „bušmanska” populacija bila brojnija, i kad
ih nije nadgledala država, razmjeran broj ubojstava nije bio ništa manji
od onog u Detroitu i Houstonu. Pleme Semai u Maleziji pokazuje još
veću plastičnost. Činilo se da ti ljudi uopće ne mogu pojmiti koncept
agresivnosti i nasilja. Ubojstvo je kao takvo bilo nepoznato i za njega
nije postojalo niti prave riječi (tek ublaženice poput „udariti”), nitko nije
tukao djecu, čak su i kokošima odsijecali glave tek u krajnjoj nuždi i s
velikim žaljenjem. Roditelji su odgajali djecu brižljivo njegujući nenasilne
oblike ponašanja. Kad je britanska kolonijalna vlada početkom
pedesetih regrutirala pripadnike ovog plemena za borbu protiv
komunističke gerile, oni nisu ni znali da se od vojnika očekuje borba i
ubijanje. „Mnogi koji su poznavali pleme Semai, tvrdili su da od njih nitko
ne može napraviti vojnike”, pisao je američki antropolog Robert K.
Dentan. Ove pretpostavke su se pokazale pogrešne:
Komunistički teroristi su ubili neke semajske vojnike. Izvan svoga
nenasilnog okružja, uz jasne naredbe da moraju ubijati, njih je obuzela
neka vrsta ludila koju su nazvali „opijenošću krvlju”. Priče tih ljudi
zvučale su uglavnom ovako: „Mi smo ubijali, ubijali i ubijali. Malajci su se
znali zaustaviti i pretraživati džepove mrtvih u potrazi za satovima i
novcem. Mi nismo mislili ni na satove ni na novac. Mislili smo samo o
ubijanju. Bili smo stvarno pijani od krvi.” Jedan od njih je čak ispričao
kako se napio krvi jedne od svojih žrtava.
 Kao i većina ostalih sisavaca, ljudi posjeduju čitavu skalu
mogućnosti, spektar mogućih reakcija koje se, ovisno o okolnostima
mogu pojavljivati i nestajati. Takav fleksibilni obrazac ih razlikuje od
ostalih životinja. Kod čovjeka nema mnogo jednostavnih, refleksnih
reakcija i stoga je psihoanalitičarima i zoolozima veoma teško pronaći
zadovoljavajuću, opću karakterizaciju ljudske agresivnosti. Oni bi se
susreli s jednakim poteškoćama u pokušaju da definiraju agresivnost
tigra ili gorile. Freud je tvrdio da je agresivnost rezultat nagona koji traži
„pražnjenje”. Konrad Lorenz je u svojoj knjizi On Aggression,
zahvaljujući proučavanju životinjskog ponašanja, osuvremenio to
stajalište. Zaključio je da ljudi dijele opći agresivni nagon s drugim
životinjskim vrstama. Tome nagonu valja dati oduška, pa makar uz
pomoć natjecateljskih sportova. U Anatomiji ljudske destruktivnosti,
Erich Fromm iznosi još pesimističniji stav. On kaže da čovjekom vlada
specifičan nagon smrti koji obično vodi do patoloških oblika agresivnosti,
kakve ne poznaju niti životinje.
Obje interpretacije su u bitnom smislu pogrešne. Kao i drugi oblici
ponašanja i „nagona”, agresivnost je kod svih vrsta samo loše definiran
spektar reakcija povezan s različitim centrima kontrole unutar živčanog
sustava. Tu možemo nabrojiti više kategorija: obrana i osvajanje
teritorija, dominacija unutar grupe, seksualna agresivnost, agresivnost
prema lovini, obrana od grabežljivaca i naposljetku moralistički i
disciplinarni oblik agresivnosti koji služi jačanju društvenih pravila. Kao
primjer razlikovanja ovih kategorija može nam poslužiti ponašanje
čegrtuša. Kad se dva mužjaka bore za naklonost ženke, oni isprepletu
vratove i počinju se hrvati kao da međusobno odmjeravaju snagu.
Pritom nema ugriza, bez obzira što je njihov otrov podjednako
smrtonosan za pripadnike svoje vrste, kao i za ostale životinje. Kada
čegrtuša napada plijen, ona se obrušava iz bilo kojeg pravca i to bez
ikakva upozorenja. Ali, kad je omjer snaga drukčiji, to jest kad se zmija
osjeća ugroženom, ona se savija u klupko, pruža glavu i počinje repom
proizvoditi karakteristične zvukove. Ako je neprijatelj kraljevska zmija,
koja se hrani drugim zmijama, čegrtuša se utječe još jednoj strategiji:
savija se u klupko, sakriva glavu i iznenada udara tijelom. Možemo
zaključiti da je za razumijevanje fenomena agresivnosti kod čegrtuša, ali
i kod ljudi, važno odrediti o kojem se točno obliku agresivnosti radi.
 S napretkom zooloških istraživanja postalo je jasno da nijedan oblik
agresivnog ponašanja ne postoji kao neki opći nagon koji važi za sve
vrste. Tijekom evolucije neke kategorije se pojavljuju, neke se mijenjaju,
a neke nestaju, baš kao što se mijenjaju nijanse boje očiju ili kao što se
pojavljuju i nestaju određene kožne žlijezde. Kad je prirodna selekcija u
intenzivnoj fazi, ovakve promjene se mogu primijetiti u razdoblju od
samo nekoliko generacija. Čini se da je agresivno ponašanje jedna od
najlabilnijih osobina te vrste. Tako primjerice, neka vrsta ptice ili sisavca
može imati izražen teritorijalni nagon, pomno nadzirući svaki kvadratni
metar svoga posjeda; da bi otjerali suparnike iste vrste, posjednici tog
teritorija izvode veličanstvene plesove, ispuštaju glasne krikove ili
smradne plinove. Nekoj drugoj, možda sličnoj vrsti, sustanarstvo nimalo
ne smeta. Ovakve dramatične razlike primjećuju se i kod drugih oblika
agresivnosti. U svakom slučaju, ne postoji dokaz o postojanju
jedinstvenog agresivnog nagona.
Objašnjenje ovakvog fenomena pružaju nam rezultati ekoloških
istraživanja. Većina agresivnog ponašanja između pripadnika iste vrste,
nastaje kao posljedica napučenosti. Životinje na taj način pokušavaju
održati kontrolu nad izvorima hrane i skloništima, ukoliko dođe do
njihova nedostatka. Kako populacija raste, prijetnje postaju izraženije, a
napadi češći. Rezultat takvog ponašanja je prostorno širenje populacije,
što povećava mortalitet. U takvim slučajevima, agresivnost je čimbenik
„ovisan o gustoći populacije” kad je riječ o kontroli rasta populacije.
Druge se pak vrste gotovo nikada ne susreću s problemom
prehrambenih resursa. Tu se gustoća populacije regulira uz pomoć
grabežljivaca, parazita ili seljenjem. Takve su životinje obično
miroljubive, jer njihov broj rijetko naraste do dramatičnih razmjera i
agresivno ponašanje ne bi donijelo nikakve koristi. Ako agresivnost ne
donosi korist, ona po svoj prilici neće ući u genski materijal i time postati
urođenim oblikom ponašanja neke vrste.
Na tragu Lorenza i Fromma, novinari često prikazuju čovjeka kao
pripadnika krvožedne vrste čija agresivnost izmiče znanstvenom
objašnjenju. Ovakav je stav pogrešan. Iako je čovjek urođeno sklon
agresivnosti, on nipošto ne pripada najagresivnijim vrstama. Najnovije
studije ponašanja hijena, lavova i majmuna langura pokazale su da te
vrste sudjeluju u krvavim okršajima, prakticiraju čedomorstvo pa čak i
kanibalizam, i to u daleko većim razmjerima nego što je to slučaj s
ljudskom vrstom. Ako se računa broj ubijenih na tisuću jedinki, ljudi se
nalaze pri dnu liste agresivnih vrsta, a mislim da bi tako ostalo čak i kad
bismo uključili naše ratove. Hijene se, primjerice, upuštaju u žestoke
okršaje koji su nalik na bitke primitivnih ljudi. Navest ćemo iskaz Hansa
Kruuka, zoologa s oksfordskog sveučilišta, koji govori o svađi hijena oko
netom ubijene lovine:
Dvije grupe su se sukobile stvarajući silnu galamu. Odvojile su se
već za trenutak i grupa Mungi je pobjegla. Scratching Rock hijene su ih
neko vrijeme gonile, a onda su se vratile strvini. Ipak, desetak
Scratching Rock hijena se dokopalo jednog Mungi mužjaka grizući ga
gdje god su stigle - naročito po trbuhu, šapama i ušima. Napadači su
potpuno prekrili žrtvu i mrcvarili je nekih deset minuta dok se ostatak
čopora gostio strvinom. Mungi mužjak je bio doslovno rastrgan i kad
sam kasnije proučio njegove rane, otkrio sam da su mu napadači
odgrizli uši, šape i testise. Bio je paraliziran uslijed povrede kralježnice,
imao je goleme posjekotine na stražnjim nogama i trbuhu i mnoštvo
potkožnih krvarenja... Sljedećeg jutra ugledao sam jednu hijenu kako
proždire njegovu lešinu, a otkrio sam da su prije nje i druge učinile isto;
pojele su trećinu unutarnjih organa i mišića. Kanibali!
Slične epizode su opće mjesto u povijesti gotovo svih vrsta
sisavaca. Kad bi šumski pavijani posjedovali nuklearno oružje, bojim se
da bi za tjedan dana razorili svijet. Što se tiče drugih vrsta, mravi su
poznati po ponašanju koje uključuje ubojstva, teške okršaje i otvorene
bitke i prema njima su ljudi čisti pacifisti. Za one koji se u to žele uvjeriti,
dovoljno je promotriti mravlje ratove koji se odvijaju u svim naseljima na
istoku Sjedinjenih Država. Promotrite te mase crnkasto-smeđ ih mravi
kako se bore po pločnicima i stazama. Najčešće se radi o bitkama
između suparničkih kolonija običnog mrava vrste Tetramorium
caespitum. U bitku je uključeno više od tisuću jedinki a bojno polje se
prostire na površini povelikog travnjaka.
Konačno, žestoki oblici ljudske agresivnosti nisu manifestacije
urođenog nagona koji povremeno izleti izvan ograda inhibicije. Model
„otpuštene napetosti”, izum Freuda i Lorenza, s vremenom je
zamijenjen suptilnijim objašnjenjem utemeljenim na interakciji
genetičkog potencijala i učenja. Antropolog Richard G. Sipes je pribavio
najuvjerljiviji dokaz ove teorije koja uvažava kulturni obrazac. Ukoliko je
teorija o agresiji kao o količini energije koja raste i traži izlaz točna, mora
se uvažiti da ona može poprimiti oblik rata, ali i njegovih supstituta kao
što su natjecateljski sportovi, vještičarenje, tetoviranje ili drugi
ritualizirani oblici ozljeđivanja tijela, ili pak okrutan odnos prema
devijantnim pojedincima. Kao posljedica, prave ratne aktivnosti dovele
bi do ukidanja ili smanjenja ovih supstituta. Ako je, pak, agresivnost
realizacija potencijala koji se pojačava učenjem, ratničke bi aktivnosti
pratila i veća učestalost tih supstituta. Uspoređujući primjere desetak
ratnički nastrojenih zajednica s ponašanjem drugih deset miroljubivih
društava, Sipes je ustvrdio da kulturalna teorija ima jaču osnovu:
ratničke aktivnosti obično prati učestalija praksa natjecateljskih sportova
i drugih blažih oblika agresivnog ponašanja.
Percepcija ljudske agresivnosti kao strukturiranog i predvidljivog
obrasca interakcije između gena i okoline, u potpunosti je sukladna
evolucijskoj teoriji. Ona zadovoljava obje strane u vječnoj kontroverzi
zvanoj „priroda ili odgoj”. Sigurno je da se agresivno ponašanje, naročito
u obliku opasnih vojnih poduhvata i kriminalnih djela, može pripisati
učenju. I pored toga, takvo je učenje pripremljeno, kao što smo
napomenuli u trećem poglavlju; mi, naime, posjedujemo snažnu
predispoziciju da u stanovitim posebnim okolnostima zapadnemo u
duboku, iracionalnu srdžbu. Ta se srdžba hrani samom sobom i
istovremeno pali fitilj za niz reakcija koje vode u nasilje i neprijateljstvo.
Agresivnost nije nikakva tekućina koja raste i sve snažnije pritiska na
zidove posude, niti je ona skup sastojaka u nekoj praznoj posudi. Ona
se prije može usporediti sa smjesom kemikalija koje se, pod utjecajem
određenih katalizatora, mogu u određenom trenutku promijeniti.
Proizvodi ove neuralne kemije jesu agresivne reakcije tipične za
čovjeka. Pretpostavimo da je moguće nabrojiti sve moguće akcije koje
mogu počiniti žive vrste. U takvom jednom zamišljenom primjeru, mogle
bi postojati otprilike dvadeset i tri reakcije koje ćemo označiti slovima od
A do W. Ljudska bića nikako ne mogu koristiti sve ove oblike ponašanja;
možda bi sve postojeće ljudske zajednice koristile tek oblike od A do P.
Osim toga, oni se ne bi koristili svim oblicima ponašanja s jednakom
lakoćom; postoje i snažne tendencije da se djeca poučavaju reakcijama
od A do G, dok se one od H do P pojavljuju tek u rijetkim kulturama.
Ono što se nasljeđuje jest obrazac, okvir određenih mogućnosti.
Možemo reći da za svaki okoliš postoji odgovarajuća distribucija
vjerojatnosti pojave određenih reakcija. Kako bismo statističke
karakterizacije učinili uvjerljivijima, trebamo usporediti ljudska bića s
drugim životinjskim vrstama. Primijetit ćemo da rezus-majmuni pokazuju
oblike agresivnosti samo u rasponu od F do G, jedna vrsta termita
isključivo oblik A, dok se druga vrsta koristi samo oblikom B. Izbor
između mogućih oblika agresivnosti ovisi o individualnom iskustvu
pojedinca unutar njegove kulture, ali raspon tih mogućnosti zasigurno
ovisi o genima, kao što je to slučaj i kod majmuna i termita. Ono što
sociobiolozi žele bolje proučiti jest upravo evolucija spomenutih
obrazaca.
Jedna od varijacija agresivnog ponašanja koja se može bolje
razumjeti zahvaljujući novim dostignućima na polju biologije je
teritorijalnost. Stručnjaci za ponašanje životinja definiraju teritorij kao
područje koje neka grupa ograničava ili otvorenim stavom obrane ili
manje direktnim oblicima upozorenja. Takvo područje uglavnom sadrži
ograničene rezerve hrane i skloništa te prostor za seksualne aktivnosti
ili mjesta za leženje jaja. Ograničenost resursa često djeluje kao
čimbenik ograničenja rasta populacije, pa je obrana teritorija potrebna
da se izbjegnu štetne promjene okoliša. Drugim riječima, teritorijalnost
sprečava pretjeran rast populacije, kao i njeno nesrazmjerno
smanjivanje. Proučavanja dnevnih navika, načina prehrane i potrošnje
energije pojedinih životinja pokazuju da se teritorijalnost pojavljuje samo
ako se vitalni resursi mogu ekonomično obraniti: ako sačuvana energija
i uspješnije preživljavanje zbog teritorijalne obrane nadilazi utrošak
energije i rizik povrede i smrti. Istraživači su išli još dalje u svojim
zaključcima: dokazali su da se brani upravo onoliko teritorija koliko je
potrebno da se pribavi dovoljno hrane za održavanje zdravlja i
reprodukciju. Osim toga, stanovnici nekog područja brane svoje
nastambe s daleko već im žarom od napadača i stoga često pobjeđuju.
Može se reći da posjeduju „moralnu prednost” nad uzurpatorima.
Proučavanje teritorijalnog ponašanja kod čovjeka još je na samom
početku. Poznato je da su grupe lovaca-sakupljača, koje još uvijek
ponegdje postoje, agresivne u obrani svoje zemlje. Indijanci Guavaki iz
Paragvaja ljubomorno čuvaju svoj posjed i svako stupanje na njega
doživljavaju kao objavu rata. Prije nego je uništen pod utjecajem
Europljana, narod Ona iz Ognjene Zemlje imao je običaj napasti svakog
susjeda koji je prolazio njihovom zemljom u lovu na guanako. Indijanci
Washo iz Velike kotline napadali su plemena koja bi se usudila ribariti
na „njihovim” jezerima ili loviti „njihove” jelene na području zimskih
prebivališta. Bušmani Nyae Nyae vjerovali su da imaju pravo ubiti
svakog susjeda koji sakuplja biljke na njihovoj zemlji. Walbiri iz
australske pustinje naročito su pomno pazili na podzemne rupe s
vodom. Neko je pleme moglo stupiti na teritorij drugoga tek uz
dopuštenje, a slučajni bi prolaznik posve sigurno bio ubijen. Promatrači
iz starijih vremena sjećaju se bitke između Walbirija zbog kontrole nad
izvorima vode u kojoj je poginulo dvadesetak urođenika s obje strane.
Iako su ovakve pripovijesti već odavno poznate, antropolozi su tek
nedavno počeli proučavati primjere teritorijalnosti u svjetlu osnovne
teorije o životinjskoj evoluciji. Tako su Rada Dyson-Hudson i Eric A.
Smith primijetili da su područja koje brane lovci-sakupljači uvijek ona čiji
se ekonomski resursi mogu kontrolirati. Kad su izvori hrane raspršeni i
neograničeni, plemena nemaju potrebu za naročitom obranom pa često
znaju podijeliti bogatija nalazišta hrane. Zapadni Šošoni, na primjer,
zauzimaju suha područja Velike kotline, gdje su lovina i biljni urod
siromašni, a njihovu je količinu teško predvidjeti. Populacija je iznimno
rijetka (jedna osoba na pedeset kvadratnih kilometara), a lovom i
obradom zemlje bave se izolirani pojedinci i obitelji. Životni prostor ovih
ljudi je veoma velik, i oni su prisiljeni na nomadski život. Obitelji
međusobno razmjenjuju informacije o nalazištima plodova, koncentraciji
skakavaca i kretanjima zečeva. Zapadni Šošoni rijetko stvaraju veća
plemena ili naselja. Oni nemaju niti koncept vlasništva, s jedinom
iznimkom orlovih gnijezda.
Za razliku od njih, pripadnici plemena Pajute iz doline Owens
zauzimaju relativno plodnu zemlju s gustim nasadima pinija i bogatim
lovištima. Grupe sela su udružene u plemena od kojih svako posjeduje
jedan dio doline od rijeke do planine s obiju strana. Obrana teritorija je
organizirana uz pomoć društvenih i religijskih sankcija uz česte prijetnje
i napade. U najboljem slučaju pripadnici jednog plemena pozivaju
druge, najčešće svoje rođake, na zajedničko sakupljanje pinjola.
Fleksibilnost ponašanja koju smo uočili na primjeru ovih plemena iz
Velike kotline, važi i za druge populacije i druge vrste sisavaca. Takvo
ponašanje ovisi o bogatstvu i raspodjeli važnih životnih resursa unutar
pojedinog staništa. Ipak, raspon izraza nekog ponašanja karakterističan
je za svaku vrstu, a ljudska vrsta uza svu svoju raznovrsnost, ne koristi
sve poznate kombinacije. Iz toga se može zaključiti da je izraz
teritorijalnosti kod čovjeka određen genetički.
Biološka formula teritorijalnosti s lakoćom se može primijeniti na
posjedničke rituale modernog čovjeka. Ako je prikažemo pomoću
generalizacije i bez emocija - ona odjednom postaje nešto posve
familijarno jer upravlja našom svakodnevicom, ali ne može nam
promaknuti ni njena specifičnost jer je u ovom slučaju tipična za jednu
jedinu vrstu sisavaca. Svaka je kultura razvila posebne načine zaštite
osobnog vlasništva i prostora. Sociolog Pierre van den Berghe ovako je
opisao ponašanje suvremenih stanovnika vikend-naselja u blizinu
Seattlea:
Prije nego stupe na obiteljski teritorij, gosti i posjetitelji, naročito ako
nisu najavljeni, obično moraju proći rituale identifikacije, privlačenja
pozornosti, pozdravljanja i isprike zbog mogućeg uznemiravanja. Sve se
to odvija izvan kuće ako se tamo zatekao i vlasnik, a poželjno je da
pritom komuniciraju odrasli. Ako posjetitelji najprije sretnu djecu
vlasnika, moraju ih upitati gdje se nalaze roditelji. Ako pak ispred kuće
nema nikoga, posjetitelj prilazi vratima i proizvodi neki zvuk. To može
biti kucanje ili aktiviranje zvona, ako su vrata zatvorena, ili možda poziv
u slučaju otvorenih vrata. Prag se smije prijeći tek nakon prepoznavanja
i poziva vlasnika. Čak i nakon toga posjetitelji se pozivaju samo u
primaću sobu, a tek uz posebno dopuštenje smiju pristupiti drugim
prostorijama, kao što su kupaonica ili spavaće sobe. Dok je posjetitelj
nazočan, drugi članovi zajednice ga tretiraju kao neku vrstu
„produžetka” njegova domaćina. To znači da se njegovo privremeno
korištenje teritorija ograničava samo na područje domaćina, i domaćin
će biti odgovoran za svaku zloupotrebu zajedničkog teritorija... Djeca
također ne predstavljaju neovisne jedinke nego produženje roditelja ili
drugih odraslih osoba koje su za njih „odgovorne”, a svako teritorijalno
ugrožavanje djece izaziva spremnu reakciju roditelja ili skrbnika. Put koji
vodi kroz naselje dostupan je svim članovima zajednice koji ga koriste
kao pristup svojim parcelama ili jednostavno za šetnju. Etiketa nalaže
uljudno pozdravljanje drugih, ali pojedinci nisu ovlašteni ući na parcelu
drugih bez prethodnog identifikacijskog rituala. Ritual ulaska u dvorište
je manje formalan i složen od onog koji se koristi pri ulasku u kuću.
Rat se može definirati kao nasilna povreda zakučaste i fine strukture
koju čine teritorijalni tabui. Sila koja hrani ratnu politiku veoma često je
etnocentrizam, pretjerana i iracionalna privrženost pojedinaca svojim
srodnicima i suplemenicima. Primitivni ljudi najčešće dijele svijet na dva
odvojena dijela: s jedne strane to je najbliža obiteljska okolina, lokalna
sela, srodnici, prijatelji, domaće životinje i lokalni čarobnjaci, a s druge
strane udaljeni svijet susjednih sela, savezničkih plemena, neprijatelja,
divljih životinja i duhova. Ova elementarna topografija pomaže im da
razlikuju neprijatelje koje treba ubiti od prijatelja. Takav kontrast se
povećava doživljavanjem neprijatelja kao zastrašujućih i čak neljudskih
bića.
Lovci na ljudske glave iz brazilskog plemena Mundurucu poštuju ove
razlike do te mjere da svoje neprijatelje doživljavaju kao lovinu. Sve one
koji ne pripadaju njihovom plemenu ratnici nazivaju parivat - a to je riječ
koja označava i drugu lovinu kao što su pekari i tapir. Lovac koji skine
neprijateljevu glavu slavi se kao heroj i vjeruje se da tim činom zadobiva
nadnaravne moći prašume. Rat je ovdje postao razrađena vještina, a
pripadnici drugih plemena love se kao čopori opasnih životinja.
Napadi se pripremaju veoma pomno. Ratnici Mundurucua pred
samu zoru još pod zaštitom mraka opkoljavaju neprijateljsko selo dok
njihov šaman baca uspavljujuće čini na buduće žrtve. Napad počinje u
cik zore. Napadači bacaju upaljene strijele na slamnate kolibe, uz
glasne krikove ulijeću u selo, tjeraju stanovnike na otvoreno i odsijecaju
glave što većem broju odraslih muškaraca i žena. S obzirom da je
uništenje čitavog sela težak i riskantan pothvat, napadači se uskoro
povlače noseći glave svojih žrtava. U napornom maršu odlaze što je
moguće dalje prije nego se odmore, a onda kreću kućama ili u pohod na
sljedeće neprijateljsko selo.
William H. Durham, koji je analizirao podatke Roberta F. Murphyja o
plemenu Mundurucu, iznio je uvjerljivu tvrdnju da su rat i metafora lovine
adaptacije koje pomažu psihofizičkom boljitku lovaca na ljudske glave.
U tradicionalnoj maniri prirodnih znanosti, Durham je primjere iz prakse
ratnika Mundurucua i drugih primitivnih plemena iskoristio da postavi tri
međusobno nespojive hipoteze, koje u potpunosti iscrpljuju sve
mogućnosti odnosa nasljeđa i kulture u ovom sektoru ljudskog
ponašanja.
Prva hipoteza: Kulturne tradicije ratovanja kod primitivnih plemena
razvijale su se neovisno o općoj ljudskoj sposobnosti za preživljavanje i
reprodukciju. Kulturalni razlozi ratovanja su raznoliki i brojni; oni nemaju
neposredne veze s genskom podobnošću, to jest s reproduktivnim
uspjehom i uspjehom u preživljavanju pojedinca i njegovih bliskih
srodnika. Sociobiologija nam ne objašnjava dobro fenomen primitivnog
ratovanja; njega je lakše shvatiti kao čisti kulturni fenomen, proizvod
društvene organizacije i političkih odluka koje same po sebi nemaju
veze sa sposobnošću.
Druga hipoteza: Kulturne tradicije primitivnog ratovanja razvile su se
putem selekcijskog očuvanja osobina koje povećavaju inkluzivnu
gensku podobnost ljudske vrste. Ljudi pokreću ratove kad oni ili njihovi
srodnici žele ostvariti dugoročni reproduktivni uspjeh. Iako se može činiti
drukčije, ratovanje je vjerojatno primjer kulturne prakse koja je adaptivna
u darvinovskom smislu.
Treća hipoteza: Kulturne tradicije primitivnog ratovanja razvile su se
procesom grupne selekcije koja je pogodovala sklonostima
samožrtvova-nju u pojedinih ratnika. Ratnici se bore za dobro grupe i ne
očekuju nikakvu korist za sebe i svoje najbliže srodnike. Pobjedničko
pleme se širi zahvaljujući velikom broju altruističnih boraca, iako oni kao
genski tip postaju rijetki nakon ratovanja. Sklonost agresivnom
ponašanju primjer je kako genetička obilježja pogoduju kulturnim
praksama korisnim za grupu, iako su štetne za pojedinca obdarenog tim
obilježjima.
U slučaju ratnika Munduruciia čini se da njihovo djelovanje najbolje
objašnjava druga hipoteza. Žestina i hrabrost u borbi nose vidljive i
opipljive dobrobiti pojedincima koji iskazuju takve kvalitete. Iako ne
postoje precizni demografski dokazi, izgleda da je broj pripadnika ovog
plemena opadao (a tako je i danas u periodu mira) zbog nedostatka
važnog proteina. Gustoća populacije kod ovih stanovnika savane ovisi o
količini ulova, ponajviše pekarija. Najvažnija djelatnost muškaraca
upravo je lov na te životinje. Lovci djeluju u grupama jer se i pekariji
kreću u stadima, a lovinu dijele između obitelji u skladu sa strogim
propisima. Lovišta se obično preklapaju sa onima drugih plemena i zbog
toga dolazi do sukoba. Ako Mundurucui pobiju dovoljan broj neprijatelja,
ulov će zasigurno biti bogatiji i stoga nije teško zaključiti koliko je velika
biološka važnost uspješnog ratovanja.
Sami Mundurucui nisu svjesni nikakvih evolucijskih prednosti takvog
ponašanja. Ono je motivirano čitavim nizom moćnih i donekle
nerazumljivih sankcija religijskog tipa. Lov na ljudske glave je činjenica
života, datost njihove egzistencije. Plemenska predaja ne opravdava rat
obranom teritorija ili provokacijom drugih grupa. Nemun -durucui mogu
biti samo žrtve i ništa drugo. „Čini se da druga plemena samim svojim
postojanjem izazivaju ratnički nagon kod naroda Mun-durucu”, piše
Murphv, ,,a riječ neprijatelj označava baš svaku drugu grupu ljudi”.
Tradicionalne religijske prakse sastoje se prvenstveno od molitvi za
obilan ulov i ritualnog opsluživanja pravila očuvanja hrane. Mundurucui
vjeruju da se duh „majke” koji nad njima lebdi, osvećuje lovcu koji skriva
hranu ili ostavlja lešinu da istrune. Nije stoga čudno što riječ „lovina” ina
isto značenje kao i riječ „neprijatelj” i što se uspješan lovac naziva
„majkom pekarija”. Dakako, Mundurucui nisu stigli do ovakvih
zaključaka zahvaljujući poznavanju ekoloških načela i ljudske i
životinjske demografije. Oni su izmislili jednostavniji, živi svijet prijatelja,
dušmana, lovine i posredničkih duhova prašume, koji svi zajedno vrše
istu ulogu kao i znanstvena ekološka spoznaja.
Specifični oblici organiziranog nasilja nisu nasljedni. Nema takvog
gena koji bi bio odgovoran za razliku između mučenja vezivanjem na
stup ili nabadanja na kolac, lova na glave i kanibalizma, dvoboja i
genocida. Umjesto toga postoji urođena predispozicija za stvaranjem
kulturalne organizacije agresivnosti, koja uspješno razdvaja svjesni um
od jednostavnih bioloških procesa. Kultura je ona koja kreira i posvećuje
osobite oblike agresivnosti; one oblike koje bespogovorno prihvaća
čitavo pleme.
Kulturnu evoluciju agresivnosti vode tri različite sile: (1) genska
predispozicija prema nekom od oblika društvene agresivnosti; (2)
potrebe koje nameće okolina; i (3) dotadašnja povijest grupe koja stvara
sklonost prema prihvaćanju jedne kulturne inovacije i odbijanju neke
druge. Ako se načas vratimo široj metafori i terminologiji razvojne
biologije, možemo reći da se kulturna evolucija kreće duž veoma široke
razvojne doline. Kanali koji pripadaju formaliziranoj agresivnosti veoma
su duboki; velika je vjerojatnost da ih kultura neće izbjeći i da će kliznuti
u neki od njih. Oblik ovih kanala određuje interakcija između genskih
predispozicija za učenje agresivnih reakcija i fizičke osobine okoliša o
kojima ovisi vrsta agresivnosti. Pravac razvoja koji izabire neko društvo
ovisan je o osobitim značajkama prethodnog oblika kulture.
Kod plemena Mundurucii ograničenje rasta populacije posljedica je
nedostatka visoko hranjivih proteina i lov na ljudske glave služi da bi se
ograničila konkurencija na lovištima. Posve drukčiji primjer daje nam
pleme Yanomamo iz južne Venezuele i sjevernog Brazila koje, kako se
čini, doživljava populacijski procvat. Uspješna reprodukcija ovdje ne
ovisi o hrani nego o dostupnosti žena. Po jednom od načela životinjske
sociobiologije ženke su najvažniji faktor širenja populacije u vremenima
obilja i odsutnosti neprijatelja. Napoleon Chagnon je za vrijeme svojih
istraživanja otkrio da Yanomamoi vode svoje ratove upravo zbog žena i
zbog osvete za gubitke u prošlim ratovima koje su također vodili zbog
žena. To se ne može nazvati slučajnom ni frivolnom aktivnošću. Ovaj
narod su posve prikladno nazvali „žestokim ljudima” i Chagnon je pri
jednom istraživanju pronašao selo koje su drugi napali dvadeset i pet
puta u periodu od devetnaest mjeseci. Kod Yanomama četvrtina
muškaraca umire u bitkama, ali oni preživjeli su upravo nevjerojatno
uspješni u reprodukciji. Utemeljitelj jedne skupine sela imao je četrdeset
i pet potomaka sa svojih osam žena. Njegovi sinovi su bili jednako
plodni pa je otprilike 75 posto cjelokupne populacije tog područja
potjecalo od zajedničkog pretka.
Očito je da su specifične konvencije vezane uz agresivnost -
primjerice zasjede nasuprot otvorenom ratu ili ukrašene kamene sjekire
nasuprot koplja od bambusa - uvelike ovisne o materijalima na
raspolaganju i dijelovima davnih običaja. Kako se lijepo izrazio Claude
Levi-Strauss, kultura upotrebljava prikladan i dostupan bricolage. Ono
što se ne vidi tako jasno jest proces koji stvara predispoziciju za
stvaranje agresivnih kultura. Evoluciju ljudskih društava možemo
razumjeti samo ako uzmemo u obzir sve tri razine faktora agresivnosti:
krajnju, biološku predispoziciju; zahtjeve okoliša; i slučajne detalje koji
djeluju na kulturu.
Iako je, u skladu s dokazima, jasno da je upravo biološka priroda
ljudske vrste pokrenula evoluciju organizirane agresivnosti i dala glavne
smjernice njene ranije povijesti, konačni oblik te evolucije uvijek će
ovisiti o kulturnim procesima povezanim s racionalnom mišlju. Rat je
tako jedan od oglednih primjera hipertrofirane biološke predispozicije.
Primitivni ljudi dijele svoj univerzum na prijatelje i neprijatelje i reagiraju
brzim i snažnim emocijama na najmanju prijetnju koja dolazi izvan
granica njihova područja. Sa stvaranjem plemenskih saveza i država
ova tendencija je dobila institucionalne oblike, rat je postao instrument u
politici novih društava i, što je najtragičnije, oni koji su vodili ratove,
postali su najuspješniji. Evolucija rata bila je autokatalitička reakcija koju
je nemoguće zaustaviti, jer sam pokušaj jednosmjernog zaustavljanja
procesa učinit će žrtvama one koji to pokušavaju. Tako je novi oblik
prirodne selekcije zavladao čitavim društvima. U svom pionirskom radu
na ovu temu Quincy Wright piše:
Civilizacije su niknule iz ratničkih naroda, dok su miroljubivi
sakupljači i lovci stjerani na rubove zemlje, gdje su ih drugi postupno
istrijebili ili apsorbirali. Jedina mršava zadovoljština bila im je
promatranje naroda koji su tako uspješno ratovali da su na kraju uništili
sami sebe i tako postali žrtvama vlastitog instrumenta.
Antropolog Keith Otterbein izvršio je kvantitativnu studiju varijabli
vezanih uz ratničko ponašanje i to kod 46 različitih kultura, od relativno
nerazvijenih plemena Tiwi i Jivaro do naprednijih kultura kao što su
egipatska, aztečka, havajska i japanska. Zaključak nije bio neočekivan:
kako su rasle centraliziranost i složenost društva, tako su se razvijale
organiziranost i tehnike ratovanja, što je dovelo do širenja teritorija i
potiskivanja suparničkih kultura.
Ono što je pokretalo civilizacije bila je sprega kulturne evolucije i
organiziranog nasilja, što je u naše vrijeme dovelo čovječanstvo do ruba
samouništenja. Ipak, kada su neke države došle do samog ruba
provalije, kao u slučaju Kube i Bliskog istoka, lideri su se pokazali
spremnima na uzmak. Kao što je rekao Abba Eban u svom glasovitom
govoru povodom arapsko-izraelskog sukoba 1967. godine - ljudi se
utječu razumu kao posljednjem utočištu.
Štoviše, evolucija rata može krenuti i u suprotnom smjeru, i to
usprkos uvriježenoj kulturnoj praksi. Jedan od najagresivnijih naroda na
svijetu bili su Maori s predeuropskog Novog Zelanda. Sukobi između
tamošnjih četrdesetak plemena bili su česti i krvavi. Plemenskom
predajom se prenosila svaka uvreda, neprijateljsko ponašanje i žudnja
za odmazdom. Vrhovnom krepošću se smatrala obrana osobne časti, a
najveće je dostignuće bila pobjeda u oružanom sukobu. Po riječima
Andrewa Vayde, stručnjaka za primitivne ratove, osnovni je motiv
njihova ratovanja bila ekološka konkurencija tj. borba za zemlju i
teritorijalno osvajanje. Savezništvo se temeljilo na rodbinskim vezama;
Maori su svjesno širili svoj teritorij na račun plemena koja su im bila
najdalja po genealoškom kriteriju. Kad su 1837. godine, ratnici Hokianga
uletjeli u sukob između dvaju ogranaka plemena Nga Puhi, nisu znali
kome se treba prikloniti jer su i s jednima i drugima bili u podjednako
bliskim srodničkim vezama. Osnovna posljedica ovakvih teritorijalnih
ratova je stabilizacija populacije. Kad se grupa proširi i napuči svoj
prostor, ona mora širiti teritorij potiskujući druge grupe. Populacija
Maora se mogla usporediti s promjenjivim mozaikom plemenskih
grupacija koje agresivnošću kontroliraju svoju brojnost, baš kao što
lavovima u Keniji agresivnost služi kao sredstvo ekološke kontrole.
Ovaj jezivi ekvilibrij konačno je narušen kada su Europljani donijeli
vatreno oružje. Maori su razumljivo bili očarani prvim mušketama koje
su im pokazali britanski kolonisti. Jedan putnik iz 1815. godine sjeća se
ovakvog događaja:
Opalio sam svojom ptičarskom puškom na susjedno stablo i uspio
pogoditi pticu. Taj događaj je doveo čitavo selo, sve muškarce, žene i
djecu, u stanje žestoke konfuzije; ne znajući kako da shvate ono što su
upravo vidjeli dali su se u viku i probili mi uši svojim urlanjem. Pokazao
sam im ubijenu pticu koju su vrlo pomno promotrili, a potom sam pucao
u drugu. Pogodio sam i nju što je izazvalo istovjetnu reakciju
zaprepaštenja i još glasnije dreke.
Za samo nekoliko godina maorski su vođe posjedovali vlastito oružje
i počeli ga upotrebljavati protiv svojih neprijatelja. Jedan od njih, Hongi
Hiki, poglavica plemena Nga Puhi, kupio je od engleskih trgovaca 300
pušaka i zahvaljujući tome postao veliki osvajač. Prije njegove smrti
1828. godine, on i njegovi saveznici poduzeli su brojne bitke ubivši
pritom tisuće ljudi. Njihov neposredan motiv bila je osveta zbog starih
razmirica, ali ti ratovi su također doveli do porasta moći i širenja teritorija
plemena Nga Puhi. Nakon toga su se i druga plemena počela
naoružavati kako bi ostvarili ravnopravnost u sve žešćim sukobima.
Trka u naoružanju je s vremenom pokazala i svoju drugu stranu.
Čak su i pobjednici morali plaćati visoku cijenu. Da bi kupili što više
mušketa, Maori su morali posvetiti velik dio vremena proizvodnji lana i
druge robe koju bi prodavali Europljanima u zamjenu za oružje. To je
zahtijevalo boravak u močvarnim predjelima, gdje su masovno umirali
od bolesti. Za dvadeset godina, koliko su trajali mušketni ratovi, iz ovog
ili onog razloga vezanog za sukobe, nestala je čitava četvrtina
populacije. Do 1830. godine Nga Puhi su se već pitali o svrsi ratovanja
zbog odmazde; stari sustav vrijednosti se počeo urušavati. Tridesetih i
četrdesetih godina devetnaestog stoljeća, Maori su se masovno obratili
na kršćanstvo i međuplemenski ratovi su prestali.
Možemo na kraju zaključiti da ljudsku agresivnost ne možemo
pripisati pad u prokletstvo ili zvjerskom nagonu. Ne radi se ni o
patološkom simptomu vezanom za odrastanje u okrutnoj sredini.
Ljudska bića imaju snažnu predispoziciju da reagiraju nerazumnom
mržnjom prema vanjskim prijetnjama i da svoje neprijateljstvo razviju do
te mjere da ono može svladati izvor prijetnje i stvoriti zaštitu od nje. Naš
mozak je programiran tako da dijelimo druge na prijatelje i strance, na
isti način kao što su ptice programirane da nauče svoje teritorijalne
pjesme i upravljaju let prema položaju zvijezda. Imamo sklonost prema
dubokom strahu od postupaka stranaca i prema agresivnom rješavanju
sukoba. Ovi obrasci učenja naročito su se razvili u posljednjih stotinjak
tisuća godina ljudske evolucije i donijeli su veliku biološku prednost
onima koji su ih najvjernije slijedili.
Zakonitosti učenja agresivnog i nasilnog ponašanja najvećim dijelom
su zastarjele i nekorisne. Mi više nismo lovci-sakupljači koji se bore
kopljima, strijelama i kamenim sjekirama. Ali priznavanje nekorisnosti
ovakvih nagona, ne znači i njihovo ukidanje. Jedino što možemo učiniti
je da ih držimo pod kontrolom. Ako želimo da ostanu u svom latentnom
obliku i da ih ničim ne izazovemo, prisiljeni smo krenuti teškom i slabo
poznatom putanjom psihološkog razvoja koja vodi ka ovladavanju i
redukciji duboke težnje za agresivnim ponašanjem.
Yanomam6 ratnici su znali reći: „Umorni smo od borbe. Mi ne želimo
ubijati, ali drugi su podmukli i ne može im se vjerovati.” Ljudi veoma
često koriste slične argumente. Ako je pacifizam stvarni cilj,
znanstvenici i politički vođe morat će produbiti poznavanje antropologije
i socijalne psihologije i učiniti ga dijelom političke znanosti i
svakodnevne diplomatske prakse. Da bi se stvorili snažniji temelji mira,
moraju se stvoriti političke i kulturne veze koje tvore čvršće isprepletenu
mrežu međusobne solidarnosti. Tako nešto, već generacijama
pokušavaju, makar i nesvjesno, ostvariti veliki pisci, znanstvenici, neki
uspješni biznismeni, pa i marksisti-lenjinisti. Ako se niti prepletu dovoljno
čvrsto, populaciji budućnosti ne će biti lako doživljavati druge kao
strance na temelju razlike u boji kože, jeziku, nacionalnosti, religiji,
ideologiji i ekonomskim interesima. Nesumnjivo postoje i drugi načini da
se, u interesu zajedničke dobrobiti, ljudska priroda pažljivo obuzda.
 {{Pause=3}} {{Split}}

6.
{{Pause=1}}
Seksualnost
{{Pause=1}}
Seksualnost je temelj ljudske biologije; to je mnogostran fenomen
koji prožima svaki aspekt našeg života i u svakom životnom razdoblju
poprima nove oblike. Složenost i višeznačnost seksualnosti proistječu iz
činjenice da ona ne služi isključivo kao sredstvo reprodukcije. Evolucija
je pronašla mnogo djelotvornije načine razmnožavanja nego što su to
komplicirani postupci poput sparivanja i oplodnje. Bakterije se dijele
(kod mnogih vrsta svakih dvadesetak minuta), gljive stvaraju bezbrojne
spore, a potomci hidre pupaju na tijelu roditelja. Iz svakog djelića
zdrobljene spužve može nastati novi organizam. Da je razmnožavanje
jedina svrha seksualnih oblika ponašanja, naši bi se preci sisavci mogli
razviti i bez parenja. Ljudska bi bića tako mogla biti aseksualna
stvarajući nova bića iz površinskih stanica bespolne utrobe. Čak i u
ovom obliku, ponekad dolazi do brzog, bakterijama sličnog oblika
reprodukcije, kada se dijeljenjem jednog oplođenog jaja stvaraju
jednojajčani blizanci.
Ni užitak nije najvažnija svrha seksa kako bi netko mogao pomisliti.
Kod većine životinjskih vrsta seksualni čin se odvija mehanički i s
minimalnom predigrom. Parovi bakterija i bičaša sjedinjuju se bez
korištenja živčanog sustava, a koralji, školjke i drugi beskralježnjaci
jednostavno ispuštaju spolne stanice u vodu - ne prateći to ni jednom
mišlju, budući da nemaju mozga. Užitak, u najboljem slučaju predstavlja
pomoćno sredstvo kod životinja koje kopuliraju; on je dodatni poticaj
stvorenjima s fleksibilnim živčanim sustavom da utroše veliku količinu
vremena i energije na udvaranje, seksualni odnos i roditeljstvo.
Seks u svakom smislu izgleda kao besmisleno iscrpljujuća i
riskantna aktivnost. Organi za razmnožavanje ljudske vrste toliko su
anatomski složeni da ih to čini izloženima smrtonosnim poremećajima,
kao što su vanmaterična trudnoća i spolne bolesti. Udvaranje samo po
sebi zahtijeva mnogo više vremena nego što je potrebno za puko
pružanje obavijesti. Nadalje, ono je energetski zahtjevna i čak opasna
aktivnost jer upravo oni najgorljiviji padaju kao žrtve suparnika ili
grabežljivaca. Opasnosti vrebaju i na mikroskopskoj razini: genske
odrednice spolnosti izvanredno su osjetljive i njihove promjene donose
veliku štetu. Višak ili manjak samo jednog spolnog kromosoma kod
čovjeka, ili neznatna promjena u ravnoteži spolnih hormona kod fetusa,
dovode do velikih nepravilnosti u fiziologiji i ponašanju.
U skladu s ovim spoznajama ne bi se moglo reći da spolnost donosi
veće prednosti u evolucijskom smislu. Štoviše, spolna reprodukcija
nužno dovodi do genskog deficita. Ako se organizmi razmnožavaju
bespolno, potomstvo će imati identičan genski kod kao i roditelj. Ako
pak organizam prihvati seksualno partnerstvo s nekom drugom
jedinkom, polovica gena potomka bit će stranog podrijetla. Sa svakom
sljedećom generacijom udio gena praroditelja bit će prepolovljen.
Postoje, znači brojne prednosti bespolne reprodukcije: ona se može
nesmetano odvijati, sigurnija je, energetski isplativija i sebičnija. Zašto
se spolnost ipak razvila?
Temeljni odgovor je da spolnost stvara raznolikost. Upravo je
različitost način da roditelj osigura ono najbolje unutar nepredvidivo
promjenjivog okoliša. Zamislimo slučaj dviju životinjskih vrsta čiji
pripadnici nose samo dva gena. Jedan od tih gena obilježit ćemo kao A,
a drugi kao a. To mogu biti gen za smeđu boju očiju (A) i onaj za plavu
boju (a), ili gen koji određuje dominaciju desne (A) ili lijeve (a) ruke.
Svaka jedinka je tip Aa jer posjeduje oba gena. Ako se ta vrsta
razmnožava bespolno, svaki će potomak također biti Aa.
Druga populacija koristi seks kao sredstvo reprodukcije; dolazi do
stvaranja spolnih stanica od kojih svaka sadrži samo jedan gen, A ili a.
Kada se par spoji, njihove se spolne stanice kombiniraju i s obzirom da
svatko može dati samo jedan od dva gena, moguće su tri kombinacije:
AA, Aa i aa. Znači da bespolni roditelji mogu stvoriti samo potomstvo s
Aa kombinacijom, dok spolna varijanta stvara tri moguće genske
varijante. Zamislimo da dođe do nagle promjene klime - jake zime,
poplave ili navale grabežljivaca - do uvjeta u kojima najbolje prolazi
kombinacija aa. U narednoj generaciji spolna reprodukcije je ostvarila
bolje rezultate zahvaljujući postojanju aa varijante. Ta će varijanta
prevladavati sve dok se uvjeti ne promijene u korist kombinacije AA ili
Aa.
***
Upravo prednost raznolikosti i adaptivnosti objašnjava zašto se
mnoge vrste gnjave spolnom reprodukcijom. Te vrste brojčano
nadmašuju one koje koriste jednostavnu, ali na duge staze manje
razboritu bespolnu varijantu.
Dobro, a zašto postoje baš dva spola? Teoretski je moguće da se
razvije spolni sustav temeljen na jednom spolu - anatomski jedinstveni
organizmi koji proizvode jednako uobličene reproduktivne stanice i
kombiniraju ih unutar sebe. To se i događa kod nekih nižih vrsta biljaka.
Moguće je i postojanje stotina različitih spolova, baš kao kod nekih
gljiva, ali u živom svijetu prevladava dvospolni model. Izgleda da on
omogućava stvaranje najdjelotvornijeg oblika podjele rada.
Ženku bismo mogli definirati kao jedinku specijaliziranu za stvaranje
jaja. Veličina jaja sprečava njegovo isušivanje, omogućava da ga
roditelji premjeste na sigurno u slučaju opasnosti, a žumanjak služi kao
rezerva hrane u nepovoljnim periodima. Osim toga jajna se stanica
može podijeliti nekoliko puta nakon oplodnje prije nego što počne
koristiti hranjive sastojke izvana. Sto se tiče mužjaka, on se može
definirati kao proizvođač spermija, malenih gameta. Spermij je sićušna
stanična jedinica koja se sastoji od glave s DNA i repica koji mu
omogućava putovanje do jaja.
Kad se dvije gamete spoje u procesu oplodnje, one stvaraju smjesu
gena koju okružuje hranjivi i trajni materijal jaja. Ovakvim miješanjem
nasljedne osnove, ženka i mužjak omogućavaju da u slučaju promjene
životnih uvjeta barem dio potomstva uspije preživjeti. Oplođeno jaje se
razlikuje od bespolno stvorene stanice u barem jednoj osobini: ono
sadrži jedinstvenu kombinaciju gena.
Anatomske razlike između spolnih stanica dvaju spolova često su
veoma velike. Jajna stanica je osamdeset pet tisuća puta veća od
spermija. Posljedice ovakvog dimorfizma protežu se na sve biološke i
psihološke aspekte ljudske spolnosti. Za čitavog svog života žena može
stvoriti tek četiristo jajnih stanica od kojih će se maksimum dvadesetak
razviti u zdravu djecu. Energija koja je potrebna da se dijete donose na
svijet i kasnije odgoji silno je velika. S druge strane, muškarac svakom
ejakulacijom izbacuje oko 100 milijuna spermija. Kada dođe do
oplodnje, fizički dio njegova razvoja definitivno je završen. Udio njegovih
gena u stvaranju nove jedinke bit će isti kao i ženin, ali će uloženi trud
biti neusporedivo manji, osim ako se aktivno ne uključi u odgoj djeteta.
Kad bi muškarac imao za to priliku, on bi teoretski mogao za života
oploditi tisuće žena.
Ovakav sukob interesa između spolova nije karakteristika samo
ljudskih bića, nego i većine životinja. Mužjaci su najčešće agresivni
prema svojim suparnicima, naročito u vrijeme parenja. Kod većine
životinjskih vrsta upravo je agresivnost najbolja strategija. Za dugog
perioda od oplodnje do rađanja mladunca, mužjak može oploditi mnogo
ženki, ali ženka može biti oplođena samo od jednog mužjaka. Ako je
mužjak sposoban općiti s mnogo ženki, neki će se pokazati kao veliki
pobjednici, dok će drugi ostati gubitnici. Za razliku od njih, svaka će
zdrava ženka biti uspješna, tj. oplođena. Mužjacima se stoga isplate
osobine kao što su agresivnost, naprasitost, nestalnost i nedostatak
istančanosti. Ženkama je pak, teoretski korisna suzdržanost; bolje im je
da se drže podalje dok ne procijene koji mužjak nosi bolji genski
materijal. Kod vrsta koje duže odgajaju mlade, ženka mora procijeniti
koji će mužjak aktivnije sudjelovati u njihovom podizanju.
Ljudska vrsta u potpunosti slijedi ova biološka načela. Istina je da
tisuće postojećih društvenih zajednica pokazuje izvanrednu raznolikost
u detaljima seksualnog ponašanja i običaja, i oblicima podjele rada
među spolovima. Sve ove varijacije temelje se na kulturi. Ljudska
društva prilagođavaju svoje običaje zahtjevima okoline i na taj način
umnožavaju ionako velik broj varijacija ponašanja koje se mogu vidjeti
kod drugih životinjskih vrsta: od čiste monogamije do krajnjih oblika
poligamije, od međusobne sličnosti spolova do izrazitih razlika spolova u
ponašanju i načinu odijevanja. Ljudi svjesno i namjerno mijenjaju svoje
ponašanje; bilo kakva vrsta običaja i mode može se promijeniti već
unutar jedne generacije. Ipak, i takva fleksibilnost ima svoje granice i
moguće je nazrijeti temeljne karakteristike koje su potpuno u skladu s
evolucijskom teorijom. Sada ćemo se, dakle, usredotočiti na te
zajedničke osnove, i načas zaboraviti na nesumnjivo važnu elastičnost
koju nam pruža kultura.
Mi smo, prije svega, umjereno poligina vrsta, s muškarcima kao
inicijatorima bilo kakvih promjena u seksualnom partnerstvu. Oko tri
četvrtine svih ljudskih društava dopušta mnogoženstvo, a u mnogim
takvim zajednicama ono je zakonski i običajno regulirano. Za razliku od
toga, manje od jedan posto društava dopušta poliandriju. Ostatak čine
monogamna društva od kojih mnoga opravdavaju taj naziv samo
teoretski zbog prakticiranja konkubinata i sličnih strategija koje de facto
ostavljaju prostor za poliginiju.
S obzirom da muškarci gledaju na žene kao na dragocjenost, one se
često mogu okoristiti hipergamijom, to jest udajom koja im omogućava
uspon na društvenoj ljestvici. Poliginija i hipergamija su zapravo
komplementarne strategije. U mnogim kulturama muškarci su oni koji
traže i nabavljaju, dok su žene predmeti trgovine s kojima se postupa
zaštitnički. Posve je legitimno raspusno ponašanje muškaraca prije
braka, dok bi zbog takvog ponašanja djevojka izgubila dobar glas i bila
zauvijek uništena. Tamo gdje se seks kupuje, muškarci su kupci. Iz
ovoga je lako zaključiti zašto su prostitutke prezrene od društva; one
svoje neprocjenjivo vrijedno, reproduktivno bogatstvo, prodaju
strancima. Zanimljiva je interpretacija ove biološke logike kakvu nam je
još u dvanaestom stoljeću pružio Majmonid:
Bratski osjećaji, uzajamna ljubav i pomoć u svojem savršenom
obliku mogu postojati samo između osoba koje povezuju zajednički
preci. U skladu s time, neku lozu koju ujedinjuje zajednički predak -
makar i veoma dalek - upravo zbog takve povezanosti krasi ljubav,
međusobna pomoć i suosjećanje; a takvo postignuće je najveći domet
Zakona. I zbog toga bludnice moraju nestati, jer preko njih dolazi do
ukidanja nasljedne linije. Dijete koje rode strano je svojemu narodu;
nitko ne zna kojoj obitelji ono pripada, i nitko ga iz njegove obiteljske
grupe ne poznaje; a to je ono najgore što se može dogoditi njemu i
njegovom ocu.
Ljudska anatomija nosi vidljiv pečat spolne podjele rada. Prosječna
težina muškarca je za 20 do 30 posto veća od težine žene. U većini
sportova muškarci pokazuju nešto veću brzinu i snagu. Proporcije
njihovih udova, kostur i gustoća mišićnog tkiva prilagođene su trčanju i
bacanju, aktivnostima tipičnima za drevne lovce-sakupljače. Rezultati
današnjih atletskih natjecanja dokazuju ove razlike. Muški šampioni su
obično 5 do 20 posto brži od žena; po rezultatima iz 1974. godine,
razlike su iznosile 8 posto u utrci na 100 metara, 11 posto na 400
metara, 15 posto na milju, 10 posto na 10000 metara i tako dalje. Čak i
u maratonu gdje gruba konstitucija nije toliko važna, razlika u korist
muškaraca iznosi oko 13 posto. Iako maratonke pokazuju sličnu
izdržljivost kao i muškarci, oni su još uvijek brži. Ove razlike se nikako
ne mogu pripisati nedostatku motiva ili manjkavom treningu. Izvanredni
rezultati istočnonjemačkih i sovjetskih atletičarki bili su plod znanstveno
razrađenih načina treniranja, no oni se ne mogu usporediti s rezultatima
koje su postizali muškarci. Naravno da se rezultati u određenoj mjeri i
preklapaju; najbolje sportašice daleko su uspješnije od mnogih
sportaša, a ženska atletika pruža uzbudljive doživljaje. Ipak, postoji
velika razlika između najboljih i prosječnih rezultata. Vodeća američka
maratonka iz 1975. godine svrstala bi se tek na 752. mjesto muške rang
liste. U slučaju ovakvih sportova, tjelesna masa ne igra veliku ulogu.
Trkači sitnije građe, teški oko 55 do 60 kg, postižu slične rezultate kao i
krupniji natjecatelji.
Veoma je važno napomenuti da su žene jednako dobre ili čak bolje
od muškaraca u nekim drugim sportovima, i to takvima koji najmanje
podsjećaju na primitivne zahtjeve lova i agresivnih aktivnosti. Takvi
sportovi su, primjerice, maratonsko plivanje, akrobatski oblici
gimnastike, streličarstvo (u kategoriji preciznosti, ali ne i daljine) i
pucanje malokalibarskom puškom. Kada sportovi i sportske aktivnosti
zahtijevaju više vještine i pokretljivosti, umjesto sirove snage,
postignuća muškaraca i žena postaju sve sličnija.
Prosječne razlike u temperamentu između spolova također se
podudaraju sa zakonitostima biologije sisavaca. Žene su kao grupa
manje nasrtljive i fizički agresivne. Stupanj različitosti svakako ovisi o
kulturi i takve razlike sežu od onih jedva primjetnih u egalitarnim
zajednicama do ropskog statusa žene u nekim ekstremno poliginijskim
društvima. Ipak, činjenica da je kvalitativna razlika uvijek prisutna,
mnogo je važnija od stupnja te razlike. Temeljna različitost u crtama
ličnosti mijenja se rijetko, a možda i nikada.
Fizičke i psihološke razlike između muškaraca i žena kultura je s
vremenom iskoristila i pretvorila u univerzalnu mušku dominaciju.
Povijest ne bilježi niti jedno društvo u kojem su žene upravljale političkim
i ekonomskim životom muškaraca. Čak i kad su zemlju vodile carice i
kraljice, posrednici između njih i podanika uvijek su bili muškarci. U
trenutku dok pišem ovu knjigu nijedna žena ne vodi neku državu, iako
su u nedavnoj prošlosti Indira Gandhi i Golda Meir bile snažne i
karizmatične predsjednice svojih država. U otprilike 75 posto društava
koje su proučavali antropolozi, mladenka je ta koja se seli u kuću
budućeg muža, a samo u deset posto slučajeva događa se suprotno.
Nasljedna linija po muškoj lozi češća je barem pet puta od one po
ženskoj. Položaje poglavice, šamana, suca i ratnika zauzima gotovo
uvijek muškarac, a njihovi suvremeni tehnokratski nasljednici danas
upravljaju industrijskim zemljama, velikim korporacijama i crkvama.
Sve navedene razlike su puka konstatacija, a mi se moramo zapitati
kakvo je njihovo značenje za budućnost i u kolikoj se mjeri one mogu
promijeniti.
Od velike je društvene važnosti utvrditi koliki je udio i omjer
čimbenika nasljeđa i utjecaja okoline na razliku između spolova. Čini se
da dokazi govore sljedeće: između spolova postoje umjerene genetičke
razlike; geni zaduženi za ponašanje u interakciji su sa gotovo svim
vrstama okoliša i odgovorni su za različitosti u periodu ranog
psihološkog razvoja; te razlike se gotovo uvijek povećavaju u kasnijim
fazama razvoja i to uz pomoć kulturnih odredbi i odgoja. Društvo bi, vrlo
vjerojatno, odgovarajućim odgojnim programom moglo neutralizirati
manje genetičke razlike, ali veći rezultati bi zahtijevali svjesnu odluku i
mnogo veće znanje od onog koje danas posjedujemo.
Dokazi postojanja genetičkih razlika u ponašanju brojni su i važni.
Djevojčice su općenito sklonije prisnim odnosima i manje su sklone
avanturama. One se, na primjer, od samog rođenja češće smiješe od
dječaka. Ovaj podatak je naročito važan ako uzmemo u obzir da je dječji
osmijeh, kako sam već spomenuo, potpuno urođena reakcija i
nepromjenjiv u svojem obliku i funkciji. Nekoliko neovisnih studija je
pokazalo da novorođene djevojčice mnogo češće od dječaka reagiraju
refleksivnim smiješkom uz zatvorene oči. Takvu reakciju uskoro
zamjenjuje spontani, komunikativni smiješak koji se koristi do ulaska u
drugu godinu života. Učestali smiješak nakon toga ostaje jedna od
tipičnih ženskih crta kroz čitav period njenog mladenaštva i zrelosti. Do
dobi od šest mjeseci djevojčice obraćaju više pozornosti na slike i
zvukove povezane s komunikacijom nego na podražaje druge vrste.
Dječaci iste dobi ne uočavaju takve razlike. U kasnijoj fazi ontogeneza
ima ovakav slijed: jednogodišnja djevojčica reagira s više podozrivosti i
straha na maskirana lica i u nepoznatim se situacijama mnogo teže
odvaja od majke. Starije djevojčice pokazuju veću sklonost međusobnoj
prisnosti i manje su fizički smione od dječaka iste dobi.
Proučavajući običaje plemena !Kung San, Patricia Draper nije uočila
razlike u odgoju djevojčica i dječaka. Roditelji su brižno, ali nenametljivo
nadgledali svoju djecu i veoma rijetko bi ih opterećivali kakvim poslom.
Ipak, moglo se primijetiti da se dječaci češće udaljavaju od roditeljskog
dosega i da se stariji dječaci znaju pridružiti odraslim lovcima češće
nego što djevojčice uzimaju udjela u sakupljačkim aktivnostima žena. U
još detaljnijoj studiji, N. G. Blurton Jones i Melvin J. Konner uočili su da
dječaci češće sudjeluju u igrama nalik na hrvanje i otvorenim ispadima
agresivnosti; oni se i rjeđe druže s odraslima nego djevojčice. Od tih
malih razlika, karakteristike kasnije izražene spolne podjele rada u
plemenu !Kung San postupno postaju sve vidljivije.
U zapadnoj kulturi prosječan dječak pokazuje mnogo više
avanturizma i fizičke agresivnosti od djevojčica. U svom prikazu pod
naslovom Psihologija spolnih različitosti, Eleanor Maccobv i Carol
Jacklin zaključuju da su korijeni ove osobine veoma duboki i da je posve
moguće njeno genetičko porijeklo. Od najranijih trenutaka društvene
interakcije među djecom, dakle od razdoblja prve igre u dobi između
dvije i dvije i pol godine, dječaci pokazuju više agresivnosti u riječima i
ponašanju. Oni imaju češće nasilne fantazije, igre poput hrvanja, prijetnji
i drugih oblika napada pokušavajući na takve načine ostvariti
dominantan status. Ronald P. Rohner, koji je sažeo zaključke drugih
studija na ovu temu, potvrđuje da ovakve razlike postoje u mnogim
kulturama.
Skeptici koji sve objašnjavaju utjecajem okoline još uvijek će tvrditi
da rane razlike u načinu igre nemaju veze s biologijom već su rezultat
poticaja za vrijeme najranijeg djetinjstva. Ako je tako, ti su poticaji
veoma suptilni, barem dijelom nesvjesni i dio su odgoja u svim
postojećim ljudskim društvima. Hipotezu o apsolutnoj važnosti okoline
uzdrmala su i najnovija otkrića o biologiji hermafrodita, koji su genetički
žene, ali za vrijeme ranih stadija fetalnog razvoja poprimaju neke
osobine muške anatomije. Do takve anomalije dolazi na dva načina.
U prvom se slučaju radi o rijetkoj nasljednoj osobini poznatoj pod
imenom adrenogenitalni sindrom, a koju uzrokuje promjena mjesta
jednog gena. Posjedovanje dvaju promijenjenih gena, tj. nedostatak
normalnog gena u svakoj stanici tijela, i to kod obaju spolova - sprečava
nadbubrežnu žlijezdu u proizvodnji hormona kortizola. Umjesto njega
ona izlučuje tvar koja djeluje poput muškog spolnog hormona
testosterona. Ako je pogođeni fetus muškog spola, ovakav hormonski
poticaj ne vrši nikakav značajniji utjecaj na spolni razvoj. Ako se radi o
ženskom fetusu, abnormalna razina muškog hormona učinit će vanjske
spolne organe slične muškima. Ponekad će klitoris takvog djeteta
izgledati poput malog penisa, a velike će usne biti zatvorene. U
ekstremnim slučajevima razvit će se čitav penis uz prazan skrorum.
Ovako nešto se može dogoditi i pri određenim hormonskim
terapijama. Pedesetih godina dvadesetog stoljeća neke žene su primale
progestin, umjetnu tvar koja je djelovala kao progesteron, hormon
trudnoće, a služio je kao sredstvo za sprečavanje spontanih pobačaja.
Otkrilo se da, u nekim slučajevima, progestin djeluje na ženski plod i
transformira ga u hermafrodita na isti način kako se to događa kod
ženskog adrenogenitalnog sindroma.
Igrom slučaja, primjer hormonski stvorenih hermafrodita može se
povezati sa znanstvenim pokusom koji služi za procjenu utjecaja odgoja
na spolne razlike. Eksperiment ovakvog tipa nije savršen, ali nije ništa
manje pouzdan od drugih koji služe istoj svrsi. Hermafroditi su genetički
ženskog spola i njihovi unutarnji organi su u cijelosti ženski. U većini
takvih slučajeva liječnici bi vanjske spolne organe još u djetinjstvu
kirurškim zahvatom prilagodili pravom spolu, a djeca bi se odgajala kao
djevojčice. Ova djeca su još u fetalnom razdoblju izložena snažnom
djelovanju muškog hormona ili tvari koja mu je veoma slična, da bi
potom u periodu prije zrelosti, „uvježbala” žensku ulogu. Zahvaljujući
ovakvim slučajevima, moguće je razlučiti djelovanje odgoja od utjecaja
dubljih bioloških čimbenika, koji su ponekad istovjetni s genskim
mutacijama. Muške značajke u ponašanju mogu se, gotovo u
potpunosti, pripisati djelovanju hormona na razvoj mozga.
Postavlja se pitanje jesu li promjene u ponašanju direktno povezane
s hormonskom i anatomskom maskulinizacijom. John Money i Anke
Erhardt dokazali su da između ovih dviju razina promjena postoji čvrsta
veza. U usporedbi s kontrolnom grupom djevojaka iste dobi koje nisu
bile izložene hormonskom utjecaju, naše su se djevojke za vrijeme
odrastanja češće ponašale kao „muškobanje”. One su lakše ovladavale
sportskim i atletskim vještinama, češće su se igrale s dječacima i više
su voljele puške i pištolje od lutkica. Grupa djevojčica s
adrenogenitalnim sindromom u svakom je slučaju bila nezadovoljna
svojom ženskom ulogom. Sama evaluacija je donekle manjkava jer se
radi o umjetnom dodavanju kortizona koji je trebao ublažiti genetičku
manu. Posve je moguće da je hormonska terapija zaslužna za sklonost
prema muškom ponašanju. Ipak, rezultat je još uvijek biološke prirode
iako ne tako dubok kao fetalna maskulinizacija. I naravno, on se ne
pojavljuje kod djevojčica koje su u fetalnom razdoblju bile podvrgnute
djelovanju progestina.
Drvo je, znači, već pri rođenju pomalo svinuto na jednu stranu.
Nameće se zaključak da univerzalno postojanje podjele rada nije u
cijelosti rezultat kulturne evolucije, ali ne smijemo zanemariti ni činjenicu
da golemu raznolikost društvenih zajednica, a time i oblika podjele rada,
možemo zahvaliti upravo kulturnoj evoluciji. Poznavanje te diskretne
biološke komponente može nam u budućnosti omogućiti lakši izbor
između različitih mogućnosti. Uz puno uvažavanje borbe za prava žena,
koja se danas vodi u čitavom svijetu, svako će društvo morati izabrati
jednu od tri moguće opcije:
Snažno naglašavanje spolnih razlika u ponašanju. Ovaj obrazac se
može naći u svim kulturama. Posljedica je najčešće dominacija
muškaraca i isključivanje žena iz mnogih profesija i aktivnosti. Ipak,
ovakav stav ne mora nužno imati takve posljedice. Moguće je, barem u
teoriji, da takvo društvo, s vidljivom spolnom podjelom, pokazuje veće
duhovno bogatstvo, veću raznolikost, pa čak i veću produktivnost od
nekog modela koji se temelji na spolnoj jednakosti. Moguće je da se
ljudska prava poštuju čak i ako muškarci i žene obavljaju različite
poslove. Ipak, ne može se poreći da ono nosi određeni stupanj
društvene nepravde i da razlike mogu lako zadobiti katastrofalne
razmjere.
Eliminiranje svih spolnih razlika u ponašanju. Odgovarajućim
odgojem je moguće stvoriti društvo u kojem žene i muškarci podjednako
sudjeluju u svim aktivnostima, profesijama i kulturnim događanjima, pa
čak i sportskim natjecanjima. Iako bi to zahtijevalo zatiranje ranih
predispozicija koje dijele spolove, te biološke razlike nisu tako velike da
bi takav pothvat učinile nemogućim. Ovakva vrsta kontrole svakako bi
uklonila i najmanje naznake grupnih predrasuda u pogledu spola; u
odnosu na zajednice prošlosti takvo bi društvo bilo harmonično i
produktivno. Ipak, moguće je da zbog nužnosti nametanja velikog broja
propisa barem neki pojedinci ne bi mogli ostvariti svoj puni potencijal.
Organiziranje društva koje pruža jednake mogućnosti, ali ne
poduzima aktivne mjere za ostvarivanje jednakosti. Treći izbor zapravo
uopće nije izbor. To je mogućnost koju mogu koristiti sve kulture. Takva
laissez-faire opcija može se činiti najpogodnijom za promicanje osobne
slobode, ali to nije nužno tako. I pored jednakih mogućnosti obrazovanja
za žene i muškarce i jednakoj mogućnosti pristupa svim profesijama,
muškarci još uvijek drže golemu prevlast u području političkog života,
poslovnom svijetu i znanosti. Većina njih ne sudjeluje jednako aktivno u
procesu podizanja djece. Sve to mora utjecati kao ograničavajući faktor
na emocionalni razvoj pojedinca. Nevjerojatno je da su se ovakva
podjela, kao i spomenuti faktor ograničenja, jasno pokazali u jednom od
najvećih eksperimenata spolnog egalitarizma u povijesti - u izraelskim
kibucima.
U vrijeme procvata kibuca, četrdesetih i pedesetih godina
dvadesetog stoljeća, vođe pokreta su provodili politiku potpune spolne
jednakosti, ohrabrujući žene da preuzmu uloge koje su do tada bile
rezervirane isključivo za muškarce. U početku je stvar gotovo
funkcionirala. Prva generacija žena prihvatila je ideologiju i aktivno se
uključila u politiku, upravljanje i sve vrste poslova. Ipak, i pored novog
načina odgoja, one i njihove kćeri ubrzo su pokazale sklonost vraćanju
tradicionalnim ulogama. Štoviše, žene nove generacije otišle su u tome
dalje od njihovih majki. One su tražile više vremena za odgoj djece i te
su periode, što je indikativno, nazivale „sat ljubavi”. Neke od
najsposobnijih odbile su značajne pozicije u politici i biznisu, pa je
uskoro udio žena u takvim poslovima postao znatno manji od onog
muškaraca. Neki su tvrdili da je takva regresija rezultat utjecaja jake
patrijarhalne tradicije koja se nastavila u ostatku izraelskog društva iako
je sada spolna podjela rada izraženija u kibucima nego vani. Ovo
iskustvo nam jasno pokazuje koliko je teško previdjeti posljedice i
procijeniti značenje promjena ponašanja koje se temelje na nasljeđu ili
ideologiji.
Iz ove mučne enigme spolnih uloga možemo ipak izvući jedan čvrst
zaključak: dokazi o biološkim ograničenjima ne mogu nam propisati
idealne načine djelovanja, ali nam mogu pomoći da razlučimo
mogućnosti i pretpostavimo koja im je cijena. Visina te cijene mjeri se u
potrebnoj količini energije koju valja uložiti u odgoj, kao i razmjerima
zatiranja osobnih sloboda i potencijala. I, konačno, sagledajmo ovaj
problem posve otvoreno: budući da svaka odluka ima svoju cijenu i da
konkretna etička načela rijetko prihvaćaju baš svi, odluku nije lako
donijeti. U ovakvim slučajevima bilo bi dobro prihvatiti mudar savjet
Hansa Morgenthaua: „Čovjek može pomiriti svoju političku prirodu i svoj
moralni usud zahvaljujući kombinaciji političke mudrosti, moralne snage
i prosudbe. Ovakvo pomirenje nije ništa više nego modus vivendi:
tjeskoban, neizvjestan, čak i paradoksalan, sigurno razočaravajući za
one koji bi htjeli uljepšati i iskriviti smisao tragičnih proturječja ljudske
prirode uz pomoć tobožnjeg sklada.” Ja dodajem da takva proturječja
imaju korijen u ostacima naše prvome genetičke povijesti, i da je jedan
od najnezgodnijih i najbesmislenijih, pa ipak neizbježnih ostataka
umjerena sklonost prema razlikovanju spolnih uloga.
Još jedan relikt koji vrijedi proučiti i odmjeriti u parametrima
sociobiološke teorije jest obitelj. Nuklearna obitelj koja se temelji na
dugotrajnom spolnom sparivanju, geografskoj pokretnosti, i ženskom
vođenju domaćinstva, u ovom trenutku bilježi opadanje, barem u SAD-u.
Broj rastava se između 1967. i 1977. udvostručio, a broj obitelji bez
muškarca porastao za jednu trećinu. Statistike iz 1977. pokazuju da
svako treće školsko dijete odrasta u obitelji sa samo jednim roditeljem ili
rođakom, a više od polovine majki radi izvan kuće. U mnogim obiteljima
brigu o djeci preuzimaju cjelodnevni boravci u vrtićima i školama, dok su
starija djeca, u periodu od svršetka škole od povratka roditelja s posla,
prepuštena sama sebi. Natalitet je u Americi vrtoglavo opao, od 3,8
djece po obitelji 1957. godine do 2,04 u 1977-oj. Takve društvene
promjene koje se bilježe u visokorazvijenim zemljama, uz oslobođenje
žena i njihovo masovno zapošljavanje, predstavlja događaj s
dugoročnim posljedicama. No znači li sve to da obitelj kao kulturna
forma nestaje s lica zemlje?
Mislim da to nije tako. Obitelj, ako je definiramo kao grupu odraslih i
djece u bliskim međusobnim odnosima, ostaje jedan od univerzalnih
elemenata ljudske društvene organizacije. Čak i društva koja su
naizgled nadišla takav oblik udruživanja, kao što su Nayar u Indiji ili
članovi kibuca u Izraelu, nisu potpuno autonomne grupe nego specijalne
podgrupe koje žive unutar većih zajednica. Obitelj, u nuklearnom i
proširenom obliku, uspjela je tijekom povijesti preživjeti bezbrojne
stresove. Trgovanje robovima u Sjedinjenim Državama redovito je
razaralo njihove obiteljske zajednice. Bijelci nisu poštovali afričke
običaje, i ničim nisu štitili roditeljske i bračne veze svojih robova. I pored
toga, srodničke grupe su se uspjele održati kroz generacije, djeca su
nosila obiteljsko prezime, a tabu incesta se održavao veoma strogo.
Osjećaj obiteljske pripadnosti afričkih robova zadržao je duboku
emocionalnu dimenziju. O tome nam svjedoči usmena predaja, ali i neki
pisani dokumenti kao što je ovo pismo iz 1857. godine izvjesnog radnika
s plantaže po imenu Cash i njegove obitelji upućeno rođacima koji su
ostali na plantaži u Georgiji:
Clairssa tvoji majka i otac šalju tebi i mužu puno pozdrava a isto i
našim unucima Phebei, Mag. I Cloe. Johnu. Sue. Mojoj teti Auri i
Mintonu i maloj Plaski. I Charlesu Negi. I Fillis i njenoj djeci. Cashu.
Prime. Laffatte. Puno pozdrava Casheovom bratu Porteru i njegovoj
ženi Patience. Victoria puno pozdravlja rodice Beck i Miley.
Povjesničar Herbert G. Gutman, tvrdi da su se ovakve srodničke
mreže protezale po čitavom američkom Jugu. One postoje i danas u
većini siromašnih geta. Kao što je primijetila Carol Stack u svojoj sjajnoj
knjizi Ali Our Kin, detaljno poznavanje rodbinskih veza i nepisani zakoni
lojalnosti predstavljaju sam temelj za preživljavanje najsiromašnijih
slojeva američkih crnaca.
U nekim američkim komunama koje su niknule u šezdesetim i
sedamdesetim godinama dvadesetog stoljeća, najčešće među bijelcima
srednje klase, pokušalo se organizirati egalitarno društvo sa
zajedničkom brigom o djeci koja bi bila smještena u neku vrstu vrtića-
odgajališta. Ipak, kako su ustvrdili Jerome Cohen i njegovi suradnici,
tradicionalna nuklearna obitelj pokazala se neočekivano žilavim oblikom
organizacije. Na kraju su majke iz komune preuzele brigu o svojoj djeci
s još većim žarom od onih u tradicionalnim zajednicama. Trećina se
vratila klasičnom načinu odgoja djece u obitelji s dva roditelja. Iako je u
to vrijeme sve veći broj parova živio u izvanbračnim zajednicama uz
odgađanje rađanja djece, njihov je društveni život i dalje imao oblik
klasične bračne veze, i na kraju su mnogi takvi parovi odgajali svoju
djecu na konvencionalan način.
Predispozicija za udruživanje u obitelji potvrđuje se čak i u krajnje
neobičnim okolnostima. Proučavajući društveni život u ženskom zatvoru
Alderson u Zapadnoj Virginiji, Rose Giallombardo je otkrila da se
zatvorenice udružuju u grupacije slične obiteljima. Takve se „obitelji”
temelje na seksualno aktivnom paru koji se naziva mužem i ženom.
Njima se pridružuju druge žene koje dobivaju naziv braće i sestara, dok
starije zatvorenice služe kao surogat za majke, očeve, ujake, ujne, pa
čak i bake. Sve te kategorije odgovaraju ulogama koje postoje u
vanjskom, heteroseksualnom svijetu. Takve zatvorske pseudoobitelji
svojim članovima osiguravaju stabilnost, zaštitu i pomoć, kao i rezerve
hrane i droge. Zanimljivo je da se društvena organizacija u muškim
zatvorima razlikuje od ove; takva organizacija ima više hijerarhijska i
kastinska obilježja s naglaskom na dominaciji. Seksualni odnosi tu su
veoma česti, ali se na pasivne partnere, koji igraju žensku ulogu, obično
gleda s prezirom.
Najvažnija osobitost ljudskog spolnog ponašanja, ona koja je
najznačajnija za ljudsku društvenu organizaciju, jest nadrastanje same
seksualne aktivnosti. Ljudska je seksualnost nešto više od spolnog čina.
Uz promicanje genetičke raznolikosti kao najvažnije funkcije
seksualnosti, vezan je i užitak koji postaje važniji od gole reprodukcije. I
sam partnerski odnos kod čovjeka je povezan s određenim užitkom, koji
često nema direktnu vezu s produžetkom vrste. Sve ove višestruke
funkcije i vrlo složena mreža uzročno-posljedičnih veza razlozi su
dubokog utjecaja spolne svijesti na čitavu ljudsku egzistenciju.
Ako se poliginija i razlike u temperamentu između spolova i mogu
jasno izvesti iz opće evolucijske teorije, to nije moguće u činiti sa
skrivenim funkcijama spolnog vezivanja niti sa fenomenom obitelji.
Trebalo bi razmotriti još neke primjere vezane uz druge vrste i izvući
nekoliko ad hoc zaključaka o trenutačnom toku evolucije. Neki primati,
naročito marmozeti i giboni formiraju grupe naoko slične ljudskim
obiteljima. Par odraslih životinja vezuje se za čitav život i zajedno
odgaja svoje mlade. Zoolozi vjeruju da je razlog ovakvom tipu vezivanja
osobitost okoliša u kojem ovi majmuni žive i da takva organizacija
donosi evolucijsku prednost. Postoji i spekulacija da je ljudska obitelj
nastala kao rezultat adaptacije na zahtjeve okoline, iako za potvrdu
ovakve hipoteze ima malo dokaza.
Poznato je da su se prvi ljudi razlikovali od ostalih primata u barem
dvije karakteristike: napustili su svoja šumska staništa i počeli su loviti.
Za razliku od svojih rođaka vegetarijanaca, hranili su se mesom
antilopa, slonova i drugih velikih sisavaca. Ti prvi, patuljasti ljudi, visine
današnjih dvanaestogodišnjaka, nisu imali očnjake i kandže poput
četveronožnih grabežljivaca koji su ih okruživali. Ipak, zahvaljujući oruđu
i razrađenim tehnikama zajedničkog lova, postali su uspješniji lovci od
drugih životinja.
***
Kako su izgledali ti prvi oblici suradnje? Moguće je da su u lovnim i
ostalim važnim aktivnostima sudjelovali svi članovi zajednice - muškarci,
žene i djeca. Još je vjerojatnije da se od početka nametnula određena
podjela rada. Možda su žene odlazile u lov, a muškarci ostajali u
logorima, ili obrnuto, a možda su lovci bili svi snažniji pojedinci bez
obzira na spol. Teško je precizno ustvrditi kako je izgledala zajednica u
toj, prvotnoj, rudimentarnoj fazi. U tome ne pomažu ni arheološki nalazi
od kojih neki sežu u period od prije dva milijuna godina. Umjesto toga,
moramo se osloniti na proučavanje preživjelih društava lovaca-
sakupljača, koja su po oblicima svoje ekonomije i populacijskoj strukturi
najbliža drevnim zajednicama. Dokazi koji nam dolaze iz ovog područja
veoma su sugestivni, ali ne i odlučujući.
U gotovo svakom od takvih društava (a znanstvenici su ih proučili
oko stotinu), muškarci su zaduženi za lov, a žene za sakupljanje.
Muškarci tvore dobro organizirane, pokretne grupe koje se u potrazi za
plijenom, kreću daleko od obitavališta. Žene sudjeluju u lovu na manje
životinje i brinu se o sakupljanju biljne hrane. Iako muškarci donose
hranu najbogatiju bjelančevinama, žene pribavljaju najveći broj kalorija.
One su uglavnom, iako ne uvijek, zadužene za izradu odjeće i izgradnju
skloništa.
Ljudska vrsta, kao i svi veliki primati, razmjerno dugo podiže svoje
potomstvo. Trudnoća traje devet mjeseci, a majke nakon poroda doje
djecu u pravilnim intervalima tijekom čitavog dana. Žene u društvima
lovaca-sakupljača moraju računati na podršku muškaraca koji
nabavljaju meso i brinu se o skloništu za vrijeme podizanja potomstva.
U interesu je svakog muškarca da zadrži isključivo seksualno pravo na
jednu ili više žena i tako monopolizira njihovu ekonomsku produktivnost.
Ako su dokazi koje nam donosi proučavanje života lovaca-sakupljača
valjani, možemo ustvrditi da postoji univerzalno pravilo o formiranju para
i prevlasti proširene obitelji čija se jezgra sastoji od muškaraca i njihovih
žena. Može se pretpostaviti da se spolna ljubav i emocionalna
satisfakcija koju pruža obitelj temelje na fiziološkom mehanizmu mozga,
tj. genetičkoj programiranosti koja stvara sklonost ka ovakvom obliku
života. S obzirom da se muškarci mogu pariti u mnogo kraćim
intervalima od žena, pravilo vezivanja u parove donekle narušava česta
praksa poliginije ili mnogoženstva.
Čovjek je po intenzitetu i raznolikosti seksualnih aktivnosti jedinstven
među primatima. U seksualnoj ga „atletici” nadmašuju samo lavovi.
Vanjske su genitalije i kod muškaraca i kod žena razmjerno velike i
naglašene busenom dlaka, ženske su dojke mnogo veće nego što
njihova funkcija zahtijeva i svakako veće od dojki drugih sisavaca.
Bradavice su iznimno osjetljive na dodir i okružene upadljivo obojenim
krugom, a kod oba se spola mogu uočiti mesnate i erotski osjetljive
uske.
Žene su specifične i po nedostatku estrusa. Ženke drugih primata
postaju spolno aktivne, do granice agresivnosti, samo u vrijeme
ovulacije. Genitalije im tada čak natiču i mijenjaju boju, a česta je i
pojava karakterističnog mirisa; ženke rezus-majmuna tako proizvode
velike količine masnih kiselina koje uzbuđuju i privlače mužjake. Kod
ljudske ženke ne događa se ništa od toga. Ovulacija je nevidljiva do te
mjere da je nemoguće izazvati ili izbjeći trudnoću čak i uz brižljivi odabir
vremena inseminacije. Žene su seksualno prijemčive čak i periodu
menstruacije. Kod njih ne postoji vrhunac spremnosti na oplodnju, kako
je definiran estrus kod drugih sisavaca. Evoluirajući, one su ga
eliminirale, odnosno razvukle kroz čitavu godinu.
Zašto je seksualna raspoloživost postala gotovo trajna?
Najuvjerljivije objašnjenje je da ta osobina pomaže stvaranju čvrstih
veza; radi se o fiziološkoj adaptaciji koja donosi evolucijsku prednost
zbog čvrstog povezivanja članova klana. Isto tako i učestala spolna
aktivnost između muškaraca i žena pojačava međusobnu povezanost i
bitno smanjuje agresivnost između mužjaka. Kod pavijana i drugih
primata agresivnost se vidno pojačava dok su ženke tople, pa je
izostanak estrusa već u ranom razvoju ljudske vrste smanjio agresivni
potencijal i olakšao suradnju među muškim lovcima.
Ljudska bića su pravi stručnjaci za seksualni užitak. Ona nadugo
privlače potencijalne partnere služeći se pritom maštom, poezijom,
pjesmom i svim mogućim nijansama zavođenja koje vode ka predigri i
spolnom činu. Sve to ima malo ili nimalo veze s reprodukcijom. Cilj je
stvaranje veze, odnosa. Kad bi jedina biološka funkcija seksa bila
inseminacija, stvar bi se mogla riješiti mnogo ekonomičnije -
jednostavnim skokom na ženku i uštrcavanjem sjemena. Uistinu, one
vrste sisavaca koje imaju najmanje razvijen društveni život, pri
sparivanju koriste i najmanje ceremonijalnosti. Vrste koje ostvaruju
dugotrajne veze troše mnogo vremena na izvanredno razrađene rituale
udvaranja. Sve ovo važi i za čovjeka: najveći dio užitaka koji sa sobom
nosi naša seksualnost služi kao „učvršćivač veze”. Ljubav i seks zaista
idu zajedno.
Teoretičari židovstva i kršćanstva potpuno su pogrešno protumačili
biološko značenje seksa. Do dana današnjega Rimokatolička crkva
ustraje u tvrdnji da je oplodnja žene primarna uloga seksualnosti. U
svojoj enciklici Humanae Vitae iz 1968. godine, koju je kasnije potvrdila i
Kongregacija za nauk vjere, papa Pavao VI zabranjuje svaki oblik
kontrole rađanja osim apstinencije za vrijeme plodnih dana. On također
osuđuje sve oblike „spolnih čina” izvan okvira braka. Masturbacija tako
nije normalan dio erotskog razvoja, nego čin koji je ,,u sebi i teško
neuredan”.
Crkva svoj autoritet u ovim pitanjima temelji na teoriji o prirodnom
zakonu, po kojoj je Bog u čovjekovu prirodu usadio nepromjenjive
zapovijedi. Takva je teorija pogrešna. Zakoni o kojima oni govore su
biološki, a ispisala ih je prirodna selekcija. Njima ne treba podrška
svjetovnih i crkvenih autoriteta, a teolozi su ih, zbog potpunog
nepoznavanja biologije, pogrešno protumačili. Na osnovi onoga što nam
nameće povijest ljudske genetike, mi moramo težiti za liberalnijim
seksualnim moralom, u čijem ćemo svjetlu seksualne čine promatrati
kao pomoć pri stvaranju odnosa, a tek onda kao sredstvo za
prokreaciju.
Ozakonjenje preuranjenih hipoteza ove vrste nigdje nije donijelo
toliko boli kao u slučaju homoseksualnosti. Crkva zabranjuje
homoseksualno ponašanje. Takvi su čini „teško neuredni”. Mnoge se
kulture slažu s ovakvom stavom. U Buchenwaldu i drugim nacističkim
koncentracijskim logorima, homoseksualci su nosili oznaku ružičastog
trokuta koja ih je razlikovala od Židova (žuta zvijezda) i političkih
zatvorenika (crveni trokut); kasnije kad je ponestalo radne snage,
liječnici su ih pokušavali „izliječiti” kastracijom. U Narodnoj Republici Kini
i nekim drugim revolucionarnim socijalističkim društvima,
homoseksualnost se, zbog straha od političkih posljedica, progonila pro
formae. Čak i u nekim dijelovima Sjedinjenih Država, homoseksualci još
uvijek nemaju sva građanska prava, dok jedan dio psihijatara
homoseksualnost nastavlja tretirati kao bolest izražavajući
nezadovoljstvo zbog njene „neizlječivosti”.
***
Posve je jasno zašto su moralni čuvari zapadnjačke kulture tako
žestoko osuđivali homoseksualnost. Judeokršćanski moral se temelji na
Starom zavjetu kojeg su napisali proroci jedne agresivne pastirske
kulture. Uspjeh i napredak te kulture ovisio je o brzom širenju populacije
uz neprekidna teritorijalna osvajanja. U tu svrhu su nastali i strogi propisi
Levitskog zakonika. Među njima se nalazi i ova odredba: „Ne lijegaj s
muškarcem kako se lijega sa ženom! To bi bila grozota.” Ova biblijska
logika slaže se s pojednostavljenim viđenjem prirodnog zakona po
kojemu je isključiva svrha seksualnosti stvaranje potomstva. Velik dio
Amerikanaca još uvijek slijedi ovaj arhaični propis, iako su današnji
demografski ciljevi potpuno različiti od onih starih Izraelaca. Prema tom
gledištu, homoseksualno je ponašanje duboko neispravno, jer ne vodi
rađanju djece.
Ovakvih je grešnika oduvijek bilo veoma mnogo. Istraživanja Alfreda
Kinseva pokazala su da je 2 posto američkih žena i 4 posto muškarca
isključivo homoseksualne orijentacije, dok je 13 posto muškaraca prošlo
kroz barem trogodišnju fazu izražene homoseksualnosti. Procjenjuje se
da bi broj homoseksualaca u Americi danas mogao iznositi oko 5
milijuna, dok sami gayevi vjeruju da broj prikrivenih homoseksualaca
dosiže 20 milijuna. Tako velika grupacija stvara i zasebnu supkulturu, s
karakterističnim rječnikom i izrazima. I mnoge druge kulture poznaju
određene oblike homoseksualnog ponašanja, a neke od njih takvo
ponašanje dopuštaju ili čak odobravaju. Tako je bilo u klasičnoj Ateni,
Perziji, islamskim društvima, kasnom republikanskom i ranom
imperijalnom Rimu, zatim u urbanim helenističkim kulturama Bliskog
istoka, Otomanskom Carstvu, u Japanu feudalnog i ranog modernog
doba.
Postoji velika mogućnost da je homoseksualnost u biološkom smislu
normalna pojava. Ona vjerojatno predstavlja specifičan oblik korisnog
ponašanja koji je nastao u ranom periodu razvoja ljudskog društva.
Moguće je da su homoseksualci genski nosioci jednog od rijetkih
altruističkih poriva.
 Podršku za ovakvu radikalnu hipotezu pružaju nam neke činjenice
koje moramo promotriti u svjetlu sociobiološke teorije. Homoseksualno
ponašanje je uobičajeno i kod drugih životinja, od kukaca do sisavaca,
ali svoj puni izraz, kao alternativa heteroseksualnosti nalazi tek kod
najinteligentnijih primata, uključujući rezus-makake, pavijane i
čimpanze. Kod ovih vrsta njihovo ponašanje ukazuje na postojanje
istinske biseksualnosti, latentne u mozgu. Mužjaci tako mogu zauzeti
tjelesni stav ženki i pustiti drugim mužjacima da ih opašu, a slično se
događa i kod nekih ženki.
Ljudska se vrsta po tom pitanju značajno razlikuje. Činjenica je da u
mozgu postoji potencijal za biseksualnost i da se on manifestira kao
povremeno mijenjanje seksualnih sklonosti. Ali kod čiste
homoseksualnosti, kao i kod čiste heteroseksualnosti, ovaj životinjski
obrazac se gubi. Seksualna sklonost može imati oblik čiste homofilije:
većina posve homoseksualnih muškaraca traži muževne partnere, dok
čiste lezbijke privlače ženstvene partnerice. Istina je, osim toga, da
feminizirano ponašanje kod muškaraca ne mora biti povezano s
njihovim izborom seksualnih partnera ili partnerica. U suvremenim, ali
ne i u primitivnim društvima, transvestiti su rijetko homoseksualni, a
velika se većina homoseksualaca u oblačenju i ponašanju ne razlikuje
bitno od heteroseksualaca. Sve ovo, dakako, važi i za homoseksualne
žene.
Ove značajke možda čine ključ značenja ljudske homoseksualnosti.
Ona je prije svega oblik vezivanja, oblik odnosa. Kao i kod
heteroseksualnog ponašanja ovaj oblik seksualnosti služi za
učvršćivanje veza. Predispozicija za homoseksualnost može imati i
gensku osnovu, a takav se gen vjerojatno proširio u vrijeme ranog
razvoja društva lovaca-sakupljača jer je donosio određenu korist. Ovo
nas možda vodi do rješenja problema zbog kojeg većina ljudi
homoseksualnost naziva „neprirodnom”.
Na koji se to način prenose geni homoseksualnosti ako njihovi
nositelji nemaju djece? Jedan od odgovora je da su rođaci
homoseksualnih članova plemena upravo zbog njihove prisutnosti mogli
imati brojnije potomstvo. Homoseksualci su u prvobitnim društvima
mogli pomagati svoje srodnike, kako u lovu tako i u kućnim
djelatnostima. S obzirom da su sami bili oslobođeni brige za obitelj,
mogli su s naročitom djelotvornošću pomagati drugima. Moguće je da
su upravo oni uskoro preuzeli uloge vidovnjaka, šamana, umjetnika i
prenosioca plemenskog znanja. Ako su njihovi srodnici - sestre, braća,
nećaci, nećakinje i drugi - zbog njihovog pozitivnog utjecaja imali duži
životni vijek i brojnije potomstvo, geni koje su dijelili s ovim
homoseksualcima-stručnjacima mogli su prevladati utjecaj alternativnih
gena. Neki od tih gena vjerojatno su donosili predispoziciju za
homoseksualnost. U skladu s tim manji dio populacije uvijek nosi
potencijal za razvijanje ovakvih homofilnih sklonosti. Stoga je i moguće
da se homoseksualni geni šire sporednom nasljednom linijom, iako sami
homoseksualci nemaju djece. Ovakva se koncepcija porijekla
homoseksualnosti naziva „hipoteza srodničke selekcije”.
Ova bi hipoteza bila mnogo uvjerljivija kad bi se moglo dokazati da
je homoseksualnost u određenoj mjeri nasljedna. Čini se da neki dokazi
postoje. Jednojajčani blizanci, koji su se razvili iz iste oplođene jajne
stanice, što znači da su genetički identični, u pogledu homo/
heteroseksualnog ponašanja pokazuju mnogo više međusobnih sličnosti
nego što je to slučaj s dvojajčanim blizancima. Podaci koje su obradili i
analizirali L. L. Heston i James Shields trpe od manjkavosti koje većini
radova o blizancima oduzimaju punu uvjerljivost, ali su još uvijek
dovoljno vrijedni da potaknu daljnji studij ovog fenomena. Po ovim
autorima neki od jednojajčanih blizanaca su „ne samo dijelili
homoseksualnu sklonost, nego su pokazivali i identične oblike
seksualnog ponašanja. To je bio slučaj i kod onih koji nisu znali ništa o
seksualnosti svog blizanca, a zabilježen je i slučaj istovjetnog ponašanja
kod blizanaca koji su odrasli odvojeno. Kao i kod mnogih drugih ljudskih
osobina čiju genetičku pozadinu bolje poznajemo, nasljedna
predispozicija za homoseksualnost ne mora biti apsolutna. Njeno
manifestiranje ovisi o obiteljskom okružju i ranom seksualnom iskustvu
djeteta. Ono što se sigurno nasljeđuje jest veća mogućnost za razvijanje
homofilije pod određenim okolnostima.
Ako je hipoteza srodničke selekcije valjana, homoseksualno se
ponašanje može povezati sa pojavom specijalizacije poslova i pomoći
srodnicima u primitivnim zemljoradničkim društvima i društvima lovaca-
sakupljača, tj. onim suvremenim kulturama koje ponajviše sliče na
kulture u kojima se društveno ponašanje razvilo genetički. Čini se da
uistinu postoji veza. U nekim jednostavnijim kulturama koje su se
održale dovoljno dugo da bi ih antropolozi mogli dobro proučiti,
zabilježen je fenomen „berdača”, pojedinaca koji su usvajali ženski
način ponašanja i oblačenja i koji su čak sklapali brakove s muškarcima.
Oni su često postajali šamani, utjecajni članovi plemena koji su donosili
najvažnije odluke, ili su se specijalizirali na drugi način, u ženskim
poslovima, ugovaranju brakova, pregovorima pri mirenju, ili kao
savjetnici poglavice. Postojao je i ženski pandan berdačima, ali o tome
nema dovoljno dokumenata. Mora se priznati da u zapadnim
industrijskim društvima homoseksualci pokazuju bolje rezultate na
testovima inteligencije nego heteroseksualci i da je njihova vertikalna
socijalna pokretljivost upravo izuzetna. Oni često biraju intelektualne i
uredske profesije, poslove „bijelih ovratnika”, a neovisno od početnog
socioekonomskog statusa rado se bave zanimanjima koja traže direktan
kontakt s ljudima. U svojim su profesijama razmjerno uspješniji od
drugih. Konačno, pored svih poteškoća koje im zadaje odbojnost
društva prema njihovoj orijentaciji, homoseksualci su u prosjeku
društveno dobro prilagođene osobe.
Sve ove informacije nisu mnogo više od hrpe indicija; po
znanstvenim kanonima one ne mogu biti odlučujuće i stoga je potrebno
još mnogo dodatnog istraživačkog rada. Ipak, i ove su indicije dovoljne
da ukazu na nedostatnost i neispravnost judeokršćanskog pogleda na
homoseksualno ponašanje. Pravi razlozi ovakvog svjetonazora bili su
prikrivani stoljećima i sada je vrijeme da ih iznesemo na svjetlo dana i
proučimo u skladu sa suvremenim standardima. Mislim da se može
pouzdano reći da hipoteza srodničke selekcije stoji na mnogo čvršćim
temeljima.
Supostavljanje biologije i etike u slučaju homoseksualnosti zahtijeva
mnogo delikatnosti. Ne bi bilo u redu gledati na homoseksualce kao na
zasebnu genetičku kastu, bez obzira na pozitivnu ulogu koju ta grupa
ima u prošlosti i sadašnjosti. Bilo bi još gore kad bismo genetičku
adaptivnost prošlosti uzeli kao kriterij i razlog njihovog prihvaćanja.
Najgore bi ipak bilo ako nastavimo s diskriminacijom homoseksualaca;
diskriminacijom koja se temelji na religijskoj dogmi i besmislenom
uvjerenju da je ova pojava biološki neprirodna.
Središnja tvrdnja ovog poglavlja je da ljudsku seksualnost možemo
lakše definirati uz pomoć novih dostignuća evolucijske teorije. Ako
zanemarimo ovaj pristup, može se dogoditi da ne uspijemo sagledati
važan dio naše povijesti, konačan smisao našeg ponašanja i pravo
značenje odluka koje leže pred nama.
Uz pomoć instrumenata kao što su odgoj i zakon, svako društvo
mora donijeti odgovarajuće odluke vezane uz seksualnu diskriminaciju,
standarde seksualnog ponašanja i podršku obitelji. Kako društvo postaje
sve složenije i povezanije, i odluke koje se donose bit će sve preciznije i
složenije. Na ovaj ili onaj način, uz pomoć znanosti ili intuicije, morat će
se uvažiti i spoznaje evolucijske povijesti, jer ljudska je priroda
tvrdokorna i ne može se silom mijenjati bez plaćanja velike cijene.
Postoji još nepoznata cijena koju će platiti društva koja se kreću od
pravne jednakosti među spolovima prema statističkoj jednakosti u
profesionalnom životu, ili natrag, prema namjernoj spolnoj diskriminaciji.
Neku će cijenu platiti i zajednice koje se trude oko održavanja
nuklearnih obitelji, kao i one koje žele ukinuti obitelj u korist komunalnog
kibucizma. Postoji još jedna povisoka cijena - a nju još uvijek u obliku
velikih patnji plaćaju neki članovi našeg društva - koju nameću društva s
diskriminacijom homoseksualnosti.
Mislim da se kulture mogu racionalno organizirati. Mi moramo
poučavati, nagrađivati i obuzdavati i dok to radimo moramo uzeti u obzir
vrijednost svake kulture. Kako se ona određuje? Vrijednost je to koja
leži u vremenu i energiji potrebnima za učenje i održavanje, za stvaranje
neuhvatljive vrednote koju nazivamo sreća, i za nadvladavanje naših
urođenih predispozicija.

{{Pause=3}} {{Split}}

7.
{{Pause=1}}
Altruizam
{{Pause=1}}
„Krv mučenika je sjeme Crkve.“ Ova zastrašujuća tvrdnja koju je
izrekao Tertulijan, teolog iz trećeg stoljeća poslije Krista, ukazuje na
temeljnu manjkavost ljudskog altruizma, na slutnju da je glavna svrha
neke žrtve tek nadmoć jedne grupe nad drugom. Velikodušnost bez
nade za uzvratom najrjeđi je i najcjenjeniji oblik ljudskog ponašanja.
Takvo je ponašanje suptilno i izmiče definicijama; ono se pojavljuje tek
kod rijetkog i biranog uzorka; prate ga obredi i ceremonije, dodjele
ordena i emocionalni govori. Mi posvećujemo pravi altruizam da bismo
ga nagradili i potakli druge na slične pothvate. Ljudski je altruizam sve
do svoje srži prožet dvoznačnošću tipičnom za sisavce.
Kao pravi sisavci, za razliku od, recimo, mrava, mi smo fascinirani
ekstremnim oblicima vlastite žrtve. U vrijeme Prvog i Drugog svjetskog
rata i Vijetnama, najveći dio medalja časti dodijeljeno je ljudima koji su
svojim tijelima zaštitili druge od neprijateljskih metaka i granata, spasili
skloništa svojih drugova riskirajući svoj život, ili donijeli neke druge
odluke koje su dovele do istog fatalnog ishoda. Takvo altruistično
samoubojstvo predstavlja najviši stupanj hrabrosti i zaslužuje visoke
državne počasti. Ipak, ovo ponašanje ostaje velika zagonetka. Možemo
se upitati što se događalo u svijesti tih ljudi u trenucima očaja? James
Jones u svom djelu o Drugom svjetskom ratu napisao je:
Čisto uzbuđenje ratovanja može često voditi čovjeka u svojevoljnu
smrt, iako bi je mogao izbjeći. U tim posljednjim trenucima kada smrt
vreba tek nekoliko metara dalje, možda uzima maha neka vrsta krajnjeg
nacionalnog, socijalnog, čak i rasnog mazohizma – nekakav radosni,
gotovo seksualni ushit i prepuštanje – osjećaj koji podupire tih nekoliko
zadnjih koraka i pruža priliku za posljednji luksuz baš me briga.
Ova razorna mješavina razuma i strasti, koja je čest dio opisa
sudionika ratova, samo je krajnji fenomen unutar bezbrojnih primjera
malih impulsa hrabrosti i velikodušnosti koji čine vezivno tkivo društva.
Čovjek bi mogao doći u iskušenje da ovdje završi s argumentacijom i
prihvati elemente altruizma kao bolju stranu ljudske prirode. Svjesni bi
altruizam u skladu s tim mogao biti transcendentna kvaliteta koja
razlikuje čovjeka od životinja. Ali znanstvenici nisu vični postavljanju
nekog fenomena na pijedestal nedodirljivosti, pa je kroz dublju analizu
altruizma jasno da bi upravo sociobiologija mogla dati bitan doprinos u
razumijevanju njegove biti.
Sumnjam da bi bilo koja viša životinja, recimo lav ili orao, ikada
zaslužila medalju časti po kriterijima koji se koriste u našem društvu.
Ipak, jednostavniji oblici altruizma, koje i ljudi lako prepoznaju kao takve,
pojavljuju se prilično često i to ne samo u odnosu prema mladunčadi.
Neke vrste malenih ptica kao što su crvendaći, drozdovi ili sjenice
upozoravaju druge pripadnike svoje vrste na blizinu jastreba.
U takvim trenucima oni lete nisko i ispuštaju prepoznatljiv tanak i
piskav zvižduk. Iako akustičke osobitosti takvog glasanja ne pomažu
njegovom prostornom lociranju, ni u kojem slučaju nije mudro pokazati
svoju nazočnost i takav se čin može smatrati nesebičnim.
Pored ljudi, najveći stupanj altruizma u ponašanju pokazuju
čimpanze. Osim što dijele hranu sa svojim drugovima iz lova, oni
poznaju i posvajanje mladunčadi. Jane Goodall je u istraživanju,
provedenom u nacionalnom parku Gombe u Tanzaniji, promatrala tri
slučaja napuštene mladunčadi koju su usvojila njihova starija braća.
Važno je napomenuti da su takve altruistične impulse pokazali upravo
bliski rođaci, a ne druge iskusne ženke koje bi mladima mogle pribaviti
hranu i bolju zaštitu.
Bez obzira na mnoštvo ovakvih primjera među kralježnjacima, samo
kod nižih životinja, a naročito kod zadružnih kukaca, možemo naići na
pojavu poput altruističnog samoubojstva. Mravi, pčele i ose branit će
svoja gnijezda upravo luđačkom žestinom. Ovo i jest razlog što ljudi u
širokom luku zaobilaze pčelinje košnice i osinja gnijezda, dok opušteno
prolaze pored staništa usamljeničkih vrsta kao što su ose najeznice.
Pčele bez žalca, vrsta koja nastava tropske krajeve, skupljaju se u
gustim rojevima iznad glave čovjeka koji se previše približio njihovu
gnijezdu i svojim se čeljustima tako snažno zakače za kosu da se pri
raščešljavanju njihove glave odvajaju od tijela. Neke vrste pri napadu iz
žlijezda ispuštaju paleće otrove na kožu neprijatelja koji ubijaju i njih. U
Brazilu takve kukce nazivaju cagafogos („serači vatre“). Veliki
entomolog William Morton Wheeler opisao je susret sa „strašnim
pčelama“, koje su mu otkidale komadiće kože s lica, kao najstrašnije
iskustvo svoga života.
Pčele radilice imaju žalce s kukama u obliku udica čiji su krajevi
okrenuti prema glavi životinje. Kada pčela napadne uljeza, žalac se
zakači i probada njegovu kožu; kad se pčela povuče, žalac ostaje
zakačen i povlači za sobom čitavu otrovnu žlijezdu i dio utrobe. Pčela
uskoro ugiba, ali takav napad je mnogo djelotvorniji nego da je žalac
ostao netaknut. U ovom slučaju otrovna žlijezda nastavlja ispuštati otrov
u ranu, a miris sličan mirisu banane koji ispušta korijen žalca, razdražuje
ostale pčele i one se poput kamikaza obrušavaju na isto mjesto.
Uzimajući u obzir korist cijele kolonije, samoubojstvo jedinke donosi više
koristi nego štete. Pčela radilica ima oko dvadeset do osamdeset tisuća
i sve su to sestre koje je izlegla ista matica. Svaka od njih može živjeti
pedesetak dana, nakon čega bi posve sigurno umrla od starosti.
Žrtvovanje života, dakle, ne znači mnogo, i nema nikakvog uzaludnog
uništavanja gena.
Meni najdraži primjer obrane kod zadružnih kukaca pruža jedna
vrsta termita s bombastičnim latinskim nazivom – Globitermes sulfureus.
Pripadnici vojničke kaste ove vrste su doslovno pokretne bombe. Od
njihove glave pa duž čitava tijela protežu se dvije goleme žlijezde. Pri
napadu na mrave ili druge neprijatelje, oni iz svojih usta izbacuju žuti
sekret; ta tvar se u dodiru sa zrakom stvrdne i stopi termite i njihove
neprijatelje u ubojitu melasu. Izlučivanje sekreta pomažu kontrakcije
trbušnih mišića koje su ponekad tako žestoke da i abdomen i žlijezde
znaju eksplodirati, štrcajući obrambenu tekućinu svuda naokolo.
To što i ljudi i životinje dijele sposobnost za krajnju žrtvu ne znači da
ljudski i životinjski (ako tako nešto postoji) um funkcioniraju na isti način.
Ali to može značiti da ovaj impuls nije nužno božanski i
transcendentalan i da posve opravdano možemo tražiti neko
konvencionalnije biološko objašnjenje. Ovakav pristup odmah dovodi do
novog problema: pali heroji nemaju potomstva. Ako žrtve nemaju
nasljednike, znači da će geni koji dopuštaju stvaranje heroja postupno
nestati iz populacije. U skladu s najstrožim tumačenjem prirodne
selekcije mogli bismo predvidjeti ovakav ishod: s obzirom da su ljudi sa
sebičnim genom brojniji od onih s altruističnim genom, mora postojati
tendencija da sebični gen nakon više generacija postane sve rašireniji i
da se u populaciji pojavljuje sve manje altruističnih osobina.
Kako se onda uopće održava altruizam? U slučaju zadružnih kukaca
to je posve jasno. Prirodna selekcija se proširila tako da obuhvaća i
srodničku selekciju. Termit vojnik koji se žrtvuje, brani ostatak kolonije,
uključujući kralja i kraljicu, svoje roditelje. Kao rezultat, vojnikovi plodna
braća i sestre imaju priliku za razmnožavanje i preko njih se umnožava
altruistični gen.
Sada se, prirodno, možemo zapitati je li se i ljudska sposobnost za
altruizam razvila zahvaljujući srodničkoj selekciji. Drugim riječima, jesu li
naši osjećaji, koji kod izuzetnih pojedinaca dovode do krajnjeg
žrtvovanja, proizašli iz nasljednih jedinica tijekom razvoja stotina tisuća
generacija? Ovakvu tezu potkrepljuje činjenica da je tijekom najvećeg
dijela povijesti čovječanstva glavna društvena jedinica bila obitelj i
tijesna mreža najbližih srodnika. Upravo ta iznimna kohezija u
kombinaciji sa srodničkom selekcijom, koju je omogućila visoka
inteligencija, može nam objasniti zašto je taj oblik selekcije mnogo
razvijeniji kod ljudi nego kod majmuna i drugih sisavaca.
Da bismo preduhitrili uobičajenu primjedbu koju postavljaju
predstavnici društvenih znanosti, dopustite mi da uzmem zdravo za
gotovo da su oblik i intenzitet altruističnih postupaka velikim dijelom
određeni kulturom. Evolucija ljudskog društva očito je u mnogo većoj
mjeri kulturna nego genska. Ono što se prenosi genima jest emocija
koja se nalazi u temelju nekog ponašanja. Sociobiološka hipoteza ne
odgovara na pitanja o razlikama između društava, ali ona može objasniti
zašto se ljudska bića razlikuju od drugih sisavaca i zašto u pojedinim
aspektima života više sliče na zadružne kukce.
Gotovo svi oblici altruizma pokazuju se na neki način sebičnim što
evolucijsku teoriju ovog fenomena čini još složenijom. Nijedan oblik
ljudskog altruizma ne vodi eksplicitno ka potpunom samouništenju.
Veliko herojstvo se naplaćuje očekivanjem velikih nagrada, a od njih
svakako nije najmanje vjerovanje u osobnu besmrtnost. Kad pjesnici
govore o sretnom prepuštanju smrti, oni uopće ne misle na smrt nego
na apoteozu ili nirvanu; oni se vraćaju na ono što je Yeats nazvao
lukavštinom vječnosti. Pri kraju knjige Hodočasničko postajanje Johna
Bunyana čitatelj saznaje o skoroj smrti g. Junačnog.
Potom kaza: “Idem k svojemu Ocu. Mada sam kroz velike teškoće
stigao ovamo, ne kajem se zbog nevolja koje su me pritom snašle.
Dajem svoj mač onome koji će me naslijediti na mojem hodočašću, a
hrabrost i vještinu onome koji je uspije postići. Posjekotine i ožiljke ću
ponijeti sa sobom, neka svjedoče da sam sudjelovao u Njegovim
bitkama, i borio se za onoga koji će me sada nagraditi.“ (prev. Robert
Mandić)
G. Junačni potom upućuje svoje posljednje riječi, Gdje je, smrti,
tvoja pobjeda? (1 Kor. 15:55) i odlazi, dok njegovi prijatelji slušaju jek
trublji koje ga zovu s druge strane.
Suosjećanje je vrlo selektivan i u krajnjoj instanci sebičan osjećaj.
Hinduizam, primjerice, dopušta pretjeranu skrb o samom sebi i
najbližim rođacima, ali ne potiče na suosjećanje s nesrodnim
pojedincima ili nečistim kastama. Temeljni cilj budizma je očuvanje
pojedinca uz pomoć altruističnih djela. Vjernik osvaja bodove za bolji
život vršeći plemenite čine i tako dobrim djelima neutralizira loša. I dok
prihvaćaju pojmove univerzalnog suosjećanja, i budističke i kršćanske
zemlje nalaze korisnim vođenje agresivnih ratova, od kojih mnogi kao
svoje opravdanje ističu upravo religiju.
Suosjećanje je vrlo fleksibilan pojam koji pokazuje iznimnu
prilagodljivost političkoj stvarnosti, što znači da se mijenja u korist
pojedinca, obitelji i trenutačnih saveznika. Čitav je svijet suosjećao s
palestinskim izbjeglicama i njihov je položaj izazvao bijes u arapskim
zemljama. U isto vrijeme gotovo nitko nije spominjao Arape koje je
pobio kralj Husein niti one koji žive u drugim arapskim zemljama s
gotovo nikakvim ljudskim pravima i u mnogo težim materijalnim
okolnostima nego što je slučaj sa stanovnicima Zapadne obale. Kad je
Bangladeš 1971. godine započeo svoju borbu za neovisnost, vojska
Pendžaba koju je poslao predsjednik Pakistana počinila je strahote
pobivši milijune Bengalaca i otjeravši 9,8 milijuna drugih u izgnanstvo. U
tom je ratu stradalo više islamskog stanovništva nego što iznosi
cjelokupna populacija Sirije i Jordana. Ipak, niti jedna arapska država,
ma kako konzervativna ili radikalna bila, nije podržala borbu Bangladeša
za neovisnost. Većina je čak osudila Bengalce izražavajući solidarnost
sa Zapadnim Pakistanom.
Da bismo bolje razumjeli ovu čudnu selektivnost i pokušali razmrsiti
zagonetku ljudskog altruizma morat ćemo pojasniti razliku između dvaju
temeljnih oblika suradničkog ponašanja. Prva varijanta podrazumijeva
altruistički poriv koji je iracionalan i jednostrano usmjeren prema
drugima; takva vrsta altruizma ne pokazuje nikakvu želju za uzvratom i
ne poduzima ništa da dobije nagradu. Takav oblik ponašanja nazvao
sam „tvrdi altruizam“; radi se o ponašanju na koje vrlo malo ili nimalo
djeluje sustav društvene nagrade ili kazne. Takvo je ponašanje najčešće
posljedica srodničke ili prirodne selekcije unutar suparničkih obitelji ili
plemena. Tvrdi altruizam služi najbližim srodnicima, a njegova
učestalost i intenzitet opadaju kako opada stupanj srodnosti. Za razliku
od njega, „meki“ je altruizam krajnje sebičan. „Altruist“ ovakve vrste
otvoreno očekuje nagradu od zajednice za sebe i svoje najbliže.
Njegovo dobro ponašanje je proračunato, dakle potpuno svjesno, a svim
detaljima upravlja složeni sustav društvenih zahtjeva i sankcija.
Sposobnost za meki altruizam se vjerojatno razvila selekcijom
pojedinaca i na nju su snažno utjecali hirovi kulturne evolucije.
Psihološki pokretači takvog ponašanja često su laž, prijetvornost i
obmana, uključujući samoobmanu, jer je najbolji izvođač onaj koji
vjeruje u istinitost svoje izvedbe.
Najvažnije pitanje za socijalnu teoriju bilo bi kakav je omjer između
ove dvije vrste altruizma. Kod pčela i termita odgovor je jasan: dominira
srodnička selekcija i s njome „tvrdi“ oblik altruizma. Među zadružnim
kukcima nema licemjerja. Slično je i kod viših životinja. Istina, među
čovjekolikim i drugim majmunima može se naći primjera recipročnosti.
Kad se, primjerice, mužjak pavijana bori za dominaciju u čoporu, on se
postavi između suparnika i jednog od svojih prijatelja i strijeljajući
pogledom od jednog do drugog traži prijateljevu pomoć. Pavijani koji na
takav način sklope savezništvo zajedno će ukloniti usamljene suparnike
za vrijeme parenja. Unatoč ovakvim i sličnim prednostima, savezništvo
je rijetka pojava među pavijanima i drugim inteligentnim životinjama.
Naprotiv, kod ljudske je vrste „meki“ altruizam razvijen do
izvanredno razrađenih krajnosti. Reciprocitet između srodnih i nesrodnih
pojedinaca predstavlja ključ ljudskog društva, a postojanje izvrsnih
društvenih ugovora omogućilo je rušenje zakona krute srodničke
selekcije. Zahvaljujući zakonitostima reciprociteta, u suglasju s
fleksibilnim i beskrajno plodnim jezikom uz genijalnu verbalnu
klasifikaciju, ljudska su bića oblikovala dugotrajne ugovore na kojima su
izgrađene kulture i civilizacije.
Ipak, ostaje pitanje leži li iza čitave te ugovorne nadgradnje korijen
„tvrdog“ altruizma. Takav nas koncept može podsjetiti na Humeovu
dojmljivu slutnju o razumu kao slugi strasti. Stoga se možemo upitati:
kakva je krajnja biološka svrha tih ugovora i koliko je nepotizam
tvrdokoran?
Ova distinkcija je veoma važna jer je čisti, „tvrdi“ altruizam neprijatelj
civilizacije. Ako ljudskim bićima upravljaju programirani zakoni učenja i
usmjeren emocionalni razvoj samo u korist vlastitih srodnika i plemena,
moguće je ostvariti tek skroman stupanj globalne harmonije.
Međunarodna će suradnja u tom slučaju doseći svoje najviše domete,
odakle će se, uslijed ratova i ekonomske borbe obrušiti u ponor,
onemogućavajući tako svaki napredak temeljen na čistom razumu.
Imperativi krvi i teritorija postat će tada strasti kojima je razum samo
sluga. Zamislite samo genij koji nastavlja služiti biološke ciljeve i nakon
što je pokazao i u cijelosti objasnio evolucijske korijene bezumlja.
Moja procjena omjera „tvrdog“ i „mekog“ altruizma u ljudskom
ponašanju je optimistična. Ljudska su bića dovoljno sebična i
proračunata i time sposobna za neizmjerno veću harmoniju i socijalnu
homeostazu. Ova tvrdnja ne proturječi sama sebi jer je krajnja
sebičnost, ako je sukladna s drugim zakonitostima biologije sisavaca,
ključ za pronalaženje gotovo savršenog društvenog sporazuma.
Moj optimizam proizlazi iz poznavanja prirode tribalizma i etničnosti.
Kad bi altruizam bio isključivo jednostran, to bi znatno osnažilo
srodničke i etničke veze. Vrste saveza koje se na tome temelje, postale
bi praktički neuništive, a s vremenom bi se toliko ispreplele da bi ugušile
mogućnost kulturalnih promjena. Pod takvim okolnostima, vrhunska bi
vrednota bila očuvanje društvenih jedinica srednjeg stupnja, to jest
proširene obitelji i plemena, što bi opet bilo na štetu pojedinaca i
nacionalnog interesa.
Da bismo bolje razumjeli ovu ideju, vratimo se načas na osnove
teorije evolucije. Zamislimo nekakav spektar sebičnog ponašanja. Na
jednom njegovom kraju nalaze se oblici ponašanja koji donose korist
samo pojedincu; nešto dalje oni koji koriste nuklearnoj obitelji, zatim
proširenoj obitelji (uključujući rođake, bake i djedove i sve druge koji
igraju ulogu u srodničkoj selekciji), čoporu, plemenu i konačno, na
drugom kraju spektra najvišim društvenopolitičkim strukturama. Koji je
od ovih stupnjeva najsrodniji urođenim predispozicijama ljudskog
socijalnog ponašanja? Ako želimo odgovor valja nam pogledati na
prirodnu selekciju iz druge perspektive i uvidjet ćemo da urođeni oblici
ponašanja štite upravo one jedinice koje su izložene najjačoj prirodnoj
selekciji, one koje se u skladu sa zahtjevima okoliša najviše množe i
najčešće umiru. Kod morskih pasa, primjerice, prirodna selekcija djeluje
uglavnom na individualnoj razini; svaki oblik ponašanja je egocentričan i
savršeno prikladan za dobrobit jednog jedinog morskog psa i njegovog
direktnog potomstva. Kod meduza kao što su loptaši i drugi cijevnjaci
koji se sastoje od mnoštva koordiniranih polipa, jedinica selekcije je
isključivo kolonija. Individualni organizam, sveden i uronjen u želatinastu
masu ne znači gotovo ništa. Nekim članovima kolonije nedostaje utroba,
drugima živčani sustav, većina nije sposobna za reprodukciju, a svi
mogu biti odbačeni i regenerirani. Kod pčela, termita i drugih zadružnih
kukaca usmjerenost na koloniju je tek nešto malo manja.
Ljudska bića zauzimaju dio spektra između dvije krajnosti. Ostaje
nam pitanje koji je to dio. Postoje dokazi koji upućuju na zaključak da u
ljudskom ponašanju preteže individualni element. Naravno, ne radi se o
stupnju individualnosti kakav nalazimo kod morskih pasa i majmuna, ali
smo, po ovom parametru, još uvijek bliži njima nego pčelama.
Ponašanje pojedinca, uključujući i prividno altruistične čine u korist
plemena i nacije, na ponekad vrlo neizravan način donosi evolucijsku
prednost upravo tom pojedincu i njegovim najbližim srodnicima.
Izvanredno razrađeni oblici društvene organizacije, unatoč vanjskom
izgledu, u konačnici služe kao sredstva za promicanje osobnog boljitka.
Ljudski je altruizam u odnosu prema najbližim srodnicima onaj „tvrdog“
tipa, iako u manjoj mjeri nego što je to kod zadružnih kukaca i
kolonijalnih beskralježnjaka. U drugim se okolnostima radi o „mekom“
altruizmu. Rezultat takve kombinacije je smjesa podvojenosti,
prijetvornosti i osjećaja krivnje koja neprekidno muči ljudski um.
Do vrlo sličnog zaključka došli su biolog Robert L. Trivers i, uz
manje stručne terminologije, socijalni psiholog Donald T. Campbell, koji
je zaslužan za procvat znanstvenih studija o altruizmu i moralnom
ponašanju. Koristeći se golemim brojem informacija koje su namrla
sociološka istraživanja, Milton M. Gordon je zaključio da „čovjek koji
brani čast ili radi za dobrobit svoje etničke grupe, zapravo djeluje u
svoju osobnu korist“.
Prevlast egocentrizma nad etničkom zajednicom ili narodom može
se dobro uočiti promatranjem ponašanja pojedinih etničkih grupa koje
se nalaze u stresnim situacijama. Sefardski Židovi s Jamajke koji
emigriraju u Englesku ili Ameriku mogu se, ovisno o okolnostima,
pridružiti židovskoj zajednici u novoj sredini ili se odreći svojih etničkih
veza sklapajući brakove s nežidovima, i tako se stopiti s kulturom
domaćina. Portorikanci koji migriraju između San Juana i New Yorka
pokazuju još veću prilagodljivost. Crnoputi Portorikanci u samom
Portoriku čine dio crnačke zajednice, dok se u New Yorku pridružuju
zajednici Portorikanaca. Ako im se u New Yorku pruži prilika za
korištenje zakonske kvote za manjine, oni spremno ističu svoju boju
kože, dok se u odnosu s bijelcima pozivaju na latinsku kulturu
zanemarujući svoju rasu. Kao i kod sefardskih Židova, obrazovani
Portorikanci raskidaju etničke veze i nastoje se što više uklopiti u
domaćinsku kulturu.
Orlando Patterson sa Sveučilišta Harvard pokazao je kako takvo
asimilirajuće ponašanje (engl. melting pot) uz prikladnu analizu može
doprinijeti dubljem uvidu u zakonitosti ljudske prirode. Primjer Kineza s
Karipskog otočja zadovoljava kriterije pravog kontroliranog
eksperimenta. Detaljnim proučavanjem njihova iskustva moguće je
izdvojiti ključne kulturalne varijable koje se odnose na etničku
pripadnost. Kad su kineski doseljenici potkraj devetnaestog stoljeća
stigli na Jamajku, pružila im se mogućnost da u potpunosti preuzmu
područje trgovine na malo. Postojao je, naime, izvjestan ekonomski
vakuum: crni zemljoradnici bili su vezani za selo i plantaže
robovlasničkog tipa, dok su Židovi i drugi bijelci tvorili višu klasu kojoj je
trgovina bila ispod časti. Tu su nišu možda mogli popuniti obojeni
mješanci, ali to se nije dogodilo jer su oni oponašali bijelce u želji da se
uspnu na društvenoj ljestvici. Kinezi su činili manje od jedan posto
stanovništva, ali uspjeli su preuzeti trgovinu i silno je unaprijediti. Oni su
se ne samo specijalizirali za trgovinu nego i učvrstili svoj status
zahvaljujući etničkoj solidarnosti i strogim zakonima o sklapanju
brakova. To je pravi primjer kako se etnička svijest i namjerna kulturna
isključivost mogu staviti u službu individualnog boljitka.
Pedesetih godina dvadesetog stoljeća društvena se situacija
drastično promijenila, a s njom i etos kineske populacije. Kad je Jamajka
stekla neovisnost, novu je elitu činila rasna mješavina čvrsto usmjerena
ka stvaranju nacionalne, umjetne kreolske kulture. Pridruživanje toj eliti
bilo je i u interesu kineske enklave, i oni su to spremno prihvatili. U
periodu od petnaestak godina Kinezi su prestali posto - jati kao
izdvojena kulturna grupa. Promijenili su i način poslovanja i od trgovine
na malo preuzeli veletrgovinu, tj. izgradnju i upravljanje velikih
supermarketa i opskrbnih centara. Prihvatili su građanski stil života i
kreolsku kulturu i prebacili težište s tradicionalne proširene obitelji na
nuklearnu obitelj. Pored svega toga oni su zadržali etničku svijest, ali ne
kao slijepi genetički imperativ nego kao ekonomsku strategiju.
Najuspješnije obitelji su one koje najdosljednije poštuju zakone
endogamije; žene su tu sredstva kojima se razmjenjuje, združuje i
održava imutak unutar manjih obiteljskih grupa. Budući da njihovi običaji
ne utječu na asimilaciju u kreolsku kulturu, Kinezi su ih zadržali.
 U Gvajani, maloj državi na sjevernoj obali Južne Amerike, u prošlosti
poznatoj kao Britanska Gvajana, kineski su doseljenici naišli na posve
drukčiju vrstu izazova, iako je njihovo porijeklo bilo isto kao i kod Kineza
s Jamajke – došli su iz istih dijelova Kine i uglavnom iz istih razloga. No
situacija u gradovima stare Britanske Gvajane bila je ponešto drukčija:
područje trgovine već su bili zauzeli Portugalci, doseljeni tijekom
četrdesetih i pedesetih godina devetnaestog stoljeća. Bijela vladajuća
klasa dala je prednost Portugalcima jer su im kao grupa u rasnom i
kulturnom smislu bili bliži. Neki od Kineza uspjeli su razviti trgovačke
poslove, ali nikad nisu zavladali tim područjem djelatnosti. Većina je bila
prisiljena pokušati s drugim poslovima zauzevši s vremenom čak i više
državne pozicije. Niti jedna od tih alternativa nije pridonosila jačanju
etničke svijesti; takva svijest nije, kao u slučaju trgovine, donosila veću
dobit. I tako su Kinezi iz Britanske Gvajane spremno prihvatili cvatuću
kreolsku kulturu. Već oko 1915. godine jedan od najrevnijih promatrača
ove zajednice, Cecil Clementi, mogao je s razlogom reći: „U Britanskoj
Gvajani postoji kineska zajednica o kojoj Kina ne zna ništa, i koja ne zna
gotovo ništa o Kini.“ Ipak, njihov uspjeh je bio više nego zadovoljavajući:
iako čine tek 0,6 posto ukupne populacije, oni predstavljaju snažan
element srednje klase i upravo iz njihovih redova potječe prvi
predsjednik republike, Arthur Chung.
Patterson je zahvaljujući rezultatima svojih istraživanja i istraživanja
drugih sociologa donio tri zaključka o prirodi ljudskog udruživanja i
altruizma: 1. Kada povijesne okolnosti dovedu do sukoba između
etničkih, rasnih i klasnih interesa, pojedinac nastoji održati najniži
stupanj konflikta; 2. Pojedinac po pravilu djeluje tako da ostvari svoju
korist iznad koristi drugih; 3. Iako povremeno mogu prevladati rasni i
etnički interesi, oni koji se odnose na socioekonomski status pokazuju
se dugoročno najvažnijima.
Snagu i svrhu individualnog etničkog identiteta određuje opći interes
njegove socioekonomske klase i taj osjećaj služi prvenstveno njemu
samome, zatim klasi i tek na kraju etničkoj grupi. Politička znanost
poznaje zakonitost, takozvani Directorov zakon, po kojoj se javni prihod
uvijek raspoređuje na korist klase koja kontrolira vlast. U SAD-u to je,
dakako, srednja klasa. Jasno se vidi da sve vrste institucija, od
korporacija do crkava, usmjeravaju svoj razvoj u skladu s interesom
onih koji njima upravljaju. Ako se vratimo u biološke okvire, možemo
ustvrditi da je ljudski altruizam onaj „mekog“ tipa. Želimo li potražiti
„tvrde“ elemente, valja nam pomno istražiti život pojedinca i njegov
odnos prema djeci i najbližim srodnicima.
I pored svega ovoga, ostaje nam važna činjenica da ljudski
altruizam uobličuje snažna emocionalna kontrola čiji oblik više pristaje
„tvrđim“ razinama. Najsnažniji oblik moralne agresije je upravo forsiranje
reciprociteta. Varalice, otpadnici, apostati i izdajnici izazivaju
univerzalnu mržnju, dok se čast i lojalnost potkrepljuju sustavom vrlo
krutih pravila. Vrlo je vjerojatno da zakonitosti učenja koje se temelje na
urođenim, primarnim potkrepljenjima, usmjeravaju ljude ka usvajanju
ovakvih vrednota i to u odnosu na vlastitu grupu. Uz njih se razvijaju i
oprečni oblici ponašanja, koji važe za odnos prema pripadnicima drugih
grupa, kao što su teritorijalnost i ksenofobija.
Usudio bih se otići još dalje i kazati kako je najdublja struktura
altruističnog ponašanja, koja se temelji na naučenim pravilima i
emocionalnoj zaštiti, rigidnog i univerzalnog tipa. Iz takve strukture
proizlazi niz predvidivih reakcija kakve su već opisali stručniji autori kao
što su Bernard Berelson, Robert A. LeVine, Nathan Glazer i drugi.
Evo i jednog od takvih zaključaka: što je grupa slabija, to više koristi
grupni narcizam kao kompenzacijsko sredstvo. Vrijedi i obrnuto: što je
grupa veća to je manje narcističko zadovoljstvo koje mu pruža
identifikacija s grupom, slabije su vezne niti unutar grupe i veća je
vjerojatnost da će se pojedinci identificirati s nekom manjom
podgrupom. Postoji još jedan zgodan zaključak: ako postoje podgrupe,
recimo neko homogeno područje unutar veće zemlje, velika je
vjerojatnost da ono neće ostati dio te zemlje i da će postići neovisnost.
Većina stanovnika takvih regija teži ka sužavanju političkih granica
sužavajući fokus svoje grupne identifikacije.
Glavne osobine „mekog“ altruizma, možemo to reći u sažetku, jesu
snažna emocionalnost i nepouzdanost u stvaranju odnosa. Ljudi su vrlo
dosljedni u definiranju kodeksa časti, ali krajnje prevrtljivi kad se postavi
pitanje na koga se taj kodeks odnosi. Genij ljudske društvenosti leži u
lakoći kojom se stvaraju, prekidaju i ponovno uspostavljaju savezi i to
uvijek sa snažnim i strastvenim pozivanjem na vječne zakone. I danas,
kao i u ledeno doba, postoje podjele na „naše“ i „njihove“, ali razdjelna
linija se veoma često mijenja. Profesionalni sport se temelji upravo na
trajnosti ovog fenomena. Na devedeset minuta gledateljev se svijet
svodi na primarnu fizičku borbu – surogat plemenskih sukoba. Zna se
da sportaši dolaze odasvud i da su transferi svakodnevna pojava, te se
čak čitavi timovi prodaju drugim gradovima. Ali to nema veze; navijači
se identificiraju sa svojom agresivnom unutarnjom grupom, ushićeni
timskim duhom, hrabrošću i žrtvom i ekstatično slaveći svoje pobjede.
Slično je i s nacijama. Tijekom posljednjih trideset godina politički su
se savezi mijenjali od sukoba između sila Osovine i Saveznika, do onog
između komunista i zapadnog svijeta, sve do najnovijih suprotnosti
između velikih ekonomskih blokova. Ujedinjeni narodi su u isto vrijeme
forum koji služi izlaganju idealističko-humanitarne retorike i kaleidoskop
različitih saveza, koji se, zbog sebičnih interesa, mijenjaju vrtoglavom
brzinom.
Na isti način nas zbunjuje zamršenost religijskih sukoba. Neki
arapski ekstremisti misle da je borba protiv Izraela sveti rat za opstanak
islama. Kršćanski evanđelisti sklapaju savez s Bogom i njegovim
anđelima protiv Sotone i tako pripremaju svijet na drugi Kristov dolazak.
Bilo je zanimljivo vidjeti kako se nekadašnji revolucionar Eldridge
Cleaver i Charles Colson, arhetipski tajni agent, izdižu ponad svojih
spoznajnih okvira, staju na stranu Krista i stupaju na drevno bojno polje
religije. Sadržaj ne znači mnogo, forma znači sve.
Posvećivanje duhovnim obvezama sve do trenutka dok ih sami ne
ukinemo tipično je za ljudski rod. Ljudi ulažu golemu energiju u
održavanje nekog saveza, a za to vrijeme čuvaju u rezervi još nekoliko
sličnih opcija. S obzirom da je altruistični impuls tako moćan dobro je da
se najčešće radi o „mekom“ tipu. Kad bi bio „tvrd“, povijest bi nalikovala
golemom kukcolikom spletu intriga punom nepotizma i rasizma s
mračnim izgledima za budućnost. Ljudska bi bića u takvom svijetu
žudno čekala priliku da se, doslovno i na stravičan način, žrtvuju za
svoje krvne srodnike. Umjesto toga, mi imamo tek nedostatne
sposobnosti za stvaranje društvenih dogovora, ograničene na način
tipičan za sisavce, u kombinaciji s osvježavajućim, optimističnim
cinizmom koji racionalnim ljudima uvelike pomaže u ostvarenju njihovih
nauma.
Vratimo se sada pojmu hipertrofije, kulturalnog bujanja urođenih
ljudskih osobina. Malcolm Muggeridge jednom me je upitao – a što s
majkom Terezijom? Kako nam biologija može protumačiti pojavu živih
svetaca među nama? Majka Terezija, članica Misionarki ljubavi, čitav
život skrbi za zadnju sirotinju Kalkute; skuplja umiruće s pločnika,
spašava odbačenu novorođenčad sa smetlišta, pomaže ranjenima i
bolesnima koje nitko ne želi dotaknuti. Unatoč međunarodnim
priznanjima i bogatim nagradama ona živi u potpunom siromaštvu
posvećena mukotrpnom radu. U svojoj knjizi Majka Terezija Muggeridge
kaže: „Majka Terezija svaki dan susreće Isusa; prvo na misi gdje dobiva
potporu i snagu; tijekom dana u svakoj potrebnoj, patničkoj duši koju
susreće i njeguje. Isti je to Isus – onaj na oltaru i onaj na ulici. Jedan bez
drugoga ne postoje.”
Može li kultura toliko izmijeniti ljudsko ponašanje i približiti ga
altruističkom savršenstvu? Je li moguće dodirnuti neki čarobni talisman
ili kreirati kakvu skinerovsku tehnologiju pomoću koje će se rađati rasa
svetaca? Odgovor je – ne. Za početak trijeznog razmišljanja prisjetimo
se Isusovih riječi iz Markova evanđelja: „Idite po svem svijetu i
propovijedajte Radosnu vijest svakom stvorenju. Tko bude vjerovao i
pokrstio se, spasit će se; tko ne bude vjerovao, osudit će se.“ Ove riječi
objašnjavaju izvore religijskog altruizma. Gotovo istovjetne formulacije,
jasna izričaja i savršeno altruistične prema članovima svoje grupe,
izrekli su proroci svih velikih religija, uključujući i one marksističko-
lenjinističke. Svi su se oni borili za nadmoć nad drugima. Majka Terezija
je izuzetna osoba, ali ne smije se zaboraviti da je ona vezana za službu
Kristu i uvjerenje o besmrtnosti svoje Crkve. Lenjin koji je propovijedao
ništa manje utopijski, iako suparnički nauk, smatrao je da je kršćanstvo
neiskazivo zlo, najstrašniji oblik zaraze; ovakav kompliment su mu
kršćanski teolozi mnogo puta uzvratili.
„Kad bi samo bilo tako jednostavno!“ rekao je Aleksandar Solženjicin
u svom Arhipelagu Gulag. „Kad bi negdje postojali zli ljudi koji podmuklo
počinjaju sva zla, i kad bi bilo dovoljno odvojiti ih od nas i uništiti ih. Ali
crta koja razdvaja dobro i zlo dijeli srce svakog ljudskog bića. A tko to
želi uništiti dio vlastitog srca?“
Svetost nije hipertrofija ljudskog altruizma nego njegovo
okoštavanje. Ona je podložna biološkim imperativima nad kojima je
mnogi zamišljaju. Do prave humanizacije altruizma, u smislu mudrijeg i
dubljeg uvida u društvene dogovore, moguće je doći tek kroz pomnije
znanstveno ispitivanje moralnosti. Lawrence Kohlberg, stručnjak za
psihologiju odgoja, skicirao je šest susljednih faza etičkog razmišljanja
koje čine dio ljudskog mentalnog razvoja. Takav razvoj počinje u dječjoj
dobi, s potpunom ovisnošću o vanjskim pravilima i kontroli do životnog
razdoblja s razrađenim, individualiziranim moralnim odrednicama. Evo i
opisa tih faza: 1. poslušnost pravilima i autoritetu da bi se izbjegla
kazna, 2. prilagodba ponašanju grupe da se dobije nagrada i razmijene
usluge, 3. ponašanje „dobrog djeteta“, želja da se svidi drugima i
izbjegne odbačenost, 4. usmjerenost na dužnost, nastojanje da se
izbjegne kritika autoriteta, 5. legalistička usmjerenost, priznavanje
vrijednosti sporazuma, relativna proizvoljnost u izradi pravila da bi se
očuvalo zajedničko dobro, 6. svjesna usmjerenost ili usmjerenost prema
načelima, temeljna vjernost načelima izbora, koji mogu nadići zakone
ako ti zakoni donose više štete nego koristi.
Ove etape se temelje na verbalnim reakcijama djece, tj. na njihovim
odgovorima na pitanja o moralnim problemima. Ovisno o inteligenciji i
odgoju, razvoj se može zaustaviti na bilo kojoj prečki ove ljestvice.
Većina ljudi dosegne četvrti ili peti stupanj. Do četvrtog stupnja nalazimo
se otprilike na razini pavijana i čimpanza. Na petom stupnju, kad etičke
reference postaju djelomice legalističke i sporazumne, pojavljuje se
oblik morala na kojem se temelji većina ljudskih zajednica. Ako je
ovakvo tumačenje ispravno, može se reći da je ontogeneza moralnog
razvoja rezultat genske asimilacije i da je sada dio automatskih procesa
mentalnog razvoja. Sve do petog stupnja pojedinca vode urođeni zakoni
učenja i skup prilično nefleksibilnih emocionalnih reakcija. Dakako,
uslijed neočekivanih događaja u kritičnim trenucima može doći i do
skretanja. Činjenica je da postoje i sociopati, ali većina ljudi dosiže
četvrti ili peti stupanj i tako stječe sposobnost za skladan život – u
pleistocenskom logoru lovaca-sakupljača.
Budući da više ne živimo u čoporima takve vrste, šesti stupanj
pripada području onkraj biologije i stoga je najviše od sviju podložan
hipertrofiji. Pojedinac sada bira načela po kojima prosuđuje grupu i
zakon. Propisi koji se temelje na emocijama po svoj su prilici biološkog
porijekla i služe tek za učvršćivanje primitivnih društvenih uređenja.
Takav se moral nesvjesno oblikuje da bi dao opravdanje posvećenju
grupe, prozelitističkom karakteru altruizma i obrani teritorija.
Ako su pak ova načela nastala uz pomoć znanja i razuma, ona,
barem u teoriji mogu biti ne-darvinovskog tipa. To nas neminovno vodi
ka drugoj velikoj duhovnoj dilemi. Filozofsko pitanje koje iz ovoga
proizlazi je: Može li kulturna evolucija viših etičkih vrednota krenuti
svojim putem i može li u potpunosti zamijeniti gensku evoluciju? Mislim
da ne može. Geni drže kulturu na uzici. Ta uzica je veoma duga, ali na
kraju se sve vrednote moraju naći unutar granica koje im određuje
njihov učinak na gensku zalihu. Mozak je također proizvod evolucije.
Ljudsko je ponašanje – kao i najdublje sposobnosti za emocionalne
reakcije koje ga potiču i vode – samo tehnika koja omogućava zaštitu
genskog materijala. Nije moguće dokazati niti jednu drugu funkciju
morala.

{{Pause=3}} {{Split}}

8.
{{Pause=1}}
Religija
{{Pause=1}}
Sklonost religijskim vjerovanjima je vjerojatno najsloženija i
najmoćnija, a po svoj prilici i neiskorjenjiva sila ljudskog uma. Emile
Durkheim, poznat kao agnostik, religijsku je praksu označio kao
posvećenje grupe smatrajući je samom srži društva. Religija je jedno od
općih mjesta društvenog ponašanja i u svakom društvu, od zajednica
lovaca-sakupljača do socijalističkih republika, ona se pojavljuje u nekom
od prepoznatljivih oblika. Najstarije religijske izraze predstavljaju oltari
od kosti i pogrebni obredi neandertalaca. U Shanidaru, u Iraku,
pronađen je grob ukrašen sa sedam vrsta cvijeća koje je za
neandertalskog čovjeka imalo medicinsku i ekonomsku vrijednost.
Takvim dekorom se vjerojatno odavala čast nekom šamanu. Od tih
davnih vremena pa do danas, tvrdi antropolog Anthonv F. C. Wallace,
ljudi su stvorili oko sto tisuća religija.
Skeptici uporno vjeruju da će znanost i obrazovanje potpuno istisnuti
religiju, koju oni drže pukom iluzijom. Najodličniji među njima vjeruju da
se čovječanstvo kreće prema znanju pomoću logotakse, automatske
orijentacije prema informaciji, pa će i organizirane religije uzmaknuti kao
što noćna tama uzmiče pred jutarnjim svjetlom. No ovakva koncepcija
ljudske prirode, koja vuče porijeklo još od Aristotela i Zenona, nikada se
nije činila tako tričavom kao danas. Ako ništa drugo, znanje se stavlja u
službu religije. Sjedinjene Države, znanstveno i tehnološki najrazvijenija
nacija u povijesti, također je i najreligioznija nakon Indije. Po rezultatima
anketa iz 1977. godine, 94 posto Amerikanaca vjeruje u Boga ili u neko
više biće, a 31 posto doživjelo je neku vrstu duhovnog uvida ili
prosvjetljenja, barem laki dodir epifanije. Najveći knjiški hit 1975. godine
bila je knjiga Billvja Grahama Anđeli: tajni Božji glasnici, koja se prodala
u 810 tisuća tvrdo ukoričenih primjeraka.
U Sovjetskom Savezu organizirana religija još uvijek cvate i nakon
šezdeset godina pritiska doživljava čak i svojevrsnu renesansu. Od
ukupne populacije od dvjesto pedeset milijuna, barem trideset milijuna
pripada Pravoslavnoj crkvi - dvostruko više članova od same Partije -
pet milijuna su članovi Katoličke i Luteranske crkve, a dva milijuna
pripadaju evangeličkim sljedbama poput baptista, pentekostalaca i
adventista. Tu je i dvadeset do trideset milijuna muslimana, dok dva i
pol milijuna otpada na najžilaviju od svih grupa - ortodoksne Židove.
Institucionalni sovjetski marksizam, koji sa čitavom svojom
ikonografijom i sam predstavlja vrstu religije, nije uspio iskazati ono što
većina Rusa već stoljećima smatra dušom svog nacionalnog bića.
Znanstveni humanizam nije bio ništa uspješniji. U svom djelu Sustav
pozitivne politike, objavljenom između 1846. i 1854. godine, Auguste
Comte tvrdi da se religijsko praznovjerje može poraziti u samom izvoru.
On predlaže da obrazovani ljudi organiziraju neku vrstu svjetovne
religije koja podrazumijeva postojanje hijerarhije, liturgije, kanona i
sakramenata sličnih onima u Katoličkoj crkvi, ali u kojoj društvo
zamjenjuje Boga, a predmet štovanja je Najviše biće. U današnje
vrijeme znanstvenici organiziraju stručne grupe poput Američkog
humanističkog društva i Instituta za proučavanje religije u doba
znanosti. Oni financiraju specijalizirane časopise i organiziraju kampanje
kako bi diskreditirali kršćanski fundamentalizam, astrologiju, Immanuela
Velikovskog i slične pojave. Njihovi rafali logičkih argumenata,
potkrijepljeni arogancijom Nobelovih laureata, djelotvorni su poput
metaka koji prolaze kroz maglu. Vjernici i svi oni koji slijede Jeane
Dixon, a nisu nikada čuli za Ralpha Wendella Burhoea, brojčano daleko
nadmašuju znanstvenike. Čini se da se ljudi radije odlučuju za opciju
vjerovanja. Oni će radije odabrati prazninu kao svrhu, kako je s očajem
ustanovio Nietzsche u doba kad je znanost tako mnogo obećavala,
nego biti lišeni svrhovitosti.
Neki dobronamjerni učenjaci pokušavali su pomiriti znanost i religiju
smještajući ih u odvojene niše. Newton je sebe doživljavao ne samo kao
znanstvenika, nego i kao povjesničara čija je dužnost protumačiti
značenje Svetog pisma kao autentičnog povijesnog dokumenta. Iako su
njegova postignuća stvorila prvu modernu sintezu prirodnih znanosti, on
ih je smatrao tek usputnom postajom na putu prema razumijevanju
nadnaravnog. Stvoritelj je, tako je vjerovao Newton, svakom
znanstveniku dao na čitanje dva djela - knjigu prirodu i svete spise. U
današnje vrijeme, zahvaljujući nezaustavljivom napretku znanosti, čiji je
pionir bio upravo Newton, Božja je imanencija stjerana u prostore ispod
subatomskih čestica i onkraj najudaljenijih galaksija. Ovo prividno
udaljavanje Boga, potaknulo je druge filozofe i znanstvenike da stvore
tzv. „procesnu teologiju” po kojoj se Božja prisutnost može izvesti iz
atomske strukture. Po uvjerenju Alfreda Northa Whiteheada, Bog nije
nikakva izvanjska sila koja stvara čudesa i koja se nalazi u pozadini
metafizičkih istina. On je nazočan neprekidno i u svemu; on je onaj koji
vodi procese sinteze molekula iz atoma, živih organizama iz molekula i
uma iz materije. Nemoguće je govoriti o svojstvima elektrona prije nego
se u potpunosti shvati njihov završni produkt - um. Proces je prava
stvarnost, a prava stvarnost je proces i ruka Božja se očituje upravo
kroz zakone znanosti. U skladu s ovim postavkama religijska i
znanstvena stremljenja su u potpunosti sukladna, što dobronamjernim
znanstvenicima osigurava potreban duševni mir. No sve ovo o čemu
govorimo, a čitatelj će to spremno priznati, miljama je udaljeno od
stvarne religije urođeničkih obrednih plesova i Tridentskog koncila.
Danas, baš kao i u prošlosti, čovjek ne može ni zamisliti značenje
sraza između nesavladivog znanstvenog materijalizma i tvrdokornih
religijskih uvjerenja. Možemo se tek pokušati nositi s ovim problemom
uz pomoć stupnjevitog pragmatizma. Naša shizofrenična društva
napreduju zahvaljujući znanstvenim spoznajama, ali preživljavaju na
nadahnućima koja su plod neznanstvenih vjerovanja, onih vjerovanja
koja znanost pokušava izbrisati. Vjerujem da bi se uz pomoć
sociobiologije religije, ovaj paradoks mogao razriješiti barem na
intelektualnoj razini, možda ne odjednom, ali svakako s posljedicama
koje je teško predvidjeti. Iako su manifestacije religijskog iskustva
raskošne, višedimenzionalne i toliko složene da se i najsposobniji
psihoanalitičari i filozofi mogu lako zagubiti u njihovom labirintu,
vjerujem da je religijske prakse moguće ocrtati unutar dviju dimenzija -
genetičke prednosti, odnosno evolucijske promjene.
Dopustite mi da malo ublažim ovu tvrdnju. Naime, ako načela
evolucijske teorije uistinu sadrže ključ za razumijevanje teologije, to
objašnjenje ne može obuhvatiti sve detalje religijskih fenomena.
Tradicionalnim metodama redukcije i analize, znanost može objasniti
religiju, ali ne može umanjiti važnost njene biti.
Poslužit ćemo se jednom povijesnom epizodom koja nam može
poslužiti kao parabola za sociobiologiju religije. Tasmanijski su
Aboridžini, baš kao i psoglavi vučaci, vrsta vukolikog tobolčara, s kojima
su dijelili stanište, potpuno istrijebljeni. Britanskim je kolonistima trebalo
samo četrdeset godina (vukovi su preživjeli još stotinu godina, sve do
1950) da ih dokrajče. Ovakvu brzinu naročito tragično doživljavaju
antropolozi, jer Tasmand, pravi „divljaci”, nisu mogli prenijeti nikakva
opisa svoje kulture ostatku svijeta. O njima se zna vrlo malo, osim da su
bili lovci i sakupljači niska rasta, crvenosmeđe boje kože i kovrčave
kose, otvorena i vedra karaktera. O njihovom porijeklu može se samo
nagađati. Najvjerojatnije su bili potomci australskih Aboridžina koji su
došli na Tasmaniju prije nekih deset tisuća godina, prilagodivši se
biološki i kulturološki okružju hladnih i vlažnih prašuma tog otoka. Sve
što je od njih ostalo tek je par fotografija i kostura. Nije moguće niti
rekonstruirati njihov jezik jer rijetki Europljani koji su ih sreli nisu smatrali
vrijednim truda praviti takve zabilješke.
Britanski kolonisti koji su počeli naseljavati Tasmaniju početkom
devetnaestog stoljeća, gledali su na urođenike kao na pripadnike niže
rase. Oni su predstavljali samo male smeđe prepreke u razvoju
zemljoradnje i civilizacije. U skladu s takvim stavom Britanci su ih znali
goniti tijekom organiziranih hajki ili ubijati zbog najmanjih prekršaja.
Jednom su pobili grupu muškaraca, žena i djece samo zato što su ti
nesretnici za svog uobičajenog lova na klokane trčali u njihovom pravcu.
Mnogi su pomrli od sifilisa i drugih bolesti koje su donijeli Europljani.
Točka bez povratka dosegnuta je 1842. godine kad je broj urođenika od
po četnih pet tisuća pao na samo trideset. Preostale žene su bile
prestare za rađanje djece, a sama kultura je atrofirala.
 Svjedok posljednjih etapa ove propasti bio je George Robinson,
misionar iz Londona i veliki altruist. Godine 1830, kad je ostalo samo
nekoliko stotina Tasmanaca, Robinson je započeo herojsku i gotovo
usamljeničku bitku za spas rase. Stupajući u kontakt s preživjelima, on
ih je s velikom suosjećajnošću pokušavao nagovoriti da napuste
prašume i presele se u gradove. Nekolicina ga je poslušala i takvi su
pojedinci uglavnom završili kao skitnice. Robinson je ostale poveo u
rezervat na otoku Flinders, izoliranom mjestu sjeveroistočno od
Tasmanije. Tamo su ih nahranili usoljenom govedinom i slatkim čajem,
navukli im europska odijela, poučili osnovama osobne higijene,
korištenju novca i načelima strogog kalvinizma.
I tako su preživjeli Tasmanci svaki dan pohađali svoju malenu crkvu
i slušali propovijedi Georgea Robinsona. Iz ove završne faze njihove
kulturne povijesti sačuvan je i dokument, na pidžin-engleskom: „Jedan
Bog ... dobri urođenik, mrtvi urođenik ide u nebo ... zli mrtvi urođenik ide
dolje, zli duh, vatra. Urođenik plače, plače, plače...” Ovaj katekizam
ponavlja poruke koje je lako razumjeti:
Što će Bog učiniti sa svijetom?
Spaliti ga!
Voliš li đavola?
Ne!
Zašto nas je Bog stvorio?
Jer je to bila njegova volja...
Tasmanci nikako nisu mogli preživjeti tako grubo satiranje vlastite
duše. S vremenom su postali tmurni, letargični i nisu više rađali djecu.
Mnogi su umrli od gripe i upale pluća. Preživjele su još jednom preselili
u novi rezervat, ovaj put pokraj Hobarta na tasmanskom kopnu.
Posljednji preživjeli muškarac, među Europljanima poznat kao King
Billy, umro je 1869. godine, a par godina nakon njega umrlo je i nekoliko
preostalih žena. Europljani su ih sada promatrali s izuzetnim interesom
i, na samom kraju, s poštovanjem. U tom razdoblju George Robinson je
zasnovao vlastitu, poveliku obitelj. Njegov životni cilj bio je spasiti
urođenike od istrebljenja tjerajući ih da se podvrgnu pravilima njegove
religije.
Kako se nastavljao razvoj antropologije i povijesti, ove su znanosti
uporno podržavale jedan od zaključaka Maxa Webera. On je tvrdio da
najelementarnije religije streme nadnaravnom iz običnih svjetovnih
razloga: zbog duga života, obilja zemlje i hrane, izbjegavanja fizičkih
katastrofa i pobjede nad neprijateljima. Dio evolucije razvijenih religija
čini i borba za prevlast između sekti koje im prethode. Ta borba se
odvija u skladu sa zakonima kulturalnog darvinizma. Religije koje
pridobiju dovoljno sljedbenika rastu, a druge iščezavaju. Sukladno tome,
religije su poput drugih institucija: one se razvijaju u smjeru koji donosi
veću dobrobit sljedbenika. S obzirom da se demografski mora okoristiti
cijela grupa, to se može postići djelomice altruizmom a djelomice
eksploatacijom, a u tom će slučaju neki sektori napredovati na račun
drugih, dok će se korist sastojati u generalno povećanoj sposobnosti
sviju članova. Tako će se stvoriti podloga za podjelu na opresivne i
dobrotvorne religije. Istina je da su sve religije barem dijelom opresivne,
naročito ako ih zastupaju narodi i države. Postoji jedno načelo u
ekologiji koje se naziva Gausov zakon, po kojemu se najžešća
konkurencija stvara između vrsta koje imaju identične potrebe. Tako se i
kod religija altruizam najrjeđe manifestira u obliku tolerancije prema
drugim religijama. Sukobi među njima se pojačavaju ako i sama društva
dođu u sukob jer religije mogu izvrsno poslužiti u svrhu rata ili
ekonomske eksploatacije. Osvajačeva religija tada postaje mač, a
religija napadnutih štit.
Religije predstavljaju najveći izazov ljudskoj sociobiologiji i
najuzbudljiviju priliku da se ona prometne u zaista originalnu disciplinu.
Ako um u bilo kojoj mjeri doista vode Kantovi imperativi, oni će se
vjerojatno lakše pronaći u religijskim osjećajima nego u okviru
racionalnog mišljenja. Ukoliko postoji materijalistička osnova religijskog
razvoja koju je moguće dokučiti metodama konvencionalne znanosti,
takav će pothvat biti težak iz dva razloga.
Kao prvo, religija je jedna od glavnih kategorija ponašanja koja su
nesumnjivo jedinstvena za ljudsku vrstu. Načela evolucije ponašanja
koja smo izveli iz populacijske biologije i eksperimentalnih studija nižih
životinja ni na koji način nije moguće primijeniti na religiju.
Drugi razlog je pretpostavka da su glavni zakoni učenja i njihova
krajnja, genetička motivacija skriveni svjesnom umu, zato što je religija
iznad svega sredstvo koje pomaže da pojedinci podvrgnu vlastite
interese grupi. Od sljedbenika se očekuju kratkoročne fiziološke žrtve
koje služe dugoročnim genetičkim ciljevima. Samoobmana kojom se
služe šamani i svećenici usavršava njihovu izvedbu i pojačava iluziju i
obmanu njihovih sljedbenika. Odluke moraju biti automatske i brze, bez
racionalnog premišljanja, bez svjesne procjene o genetičkoj sposobnosti
i znanja o potrebama čijem ispunjenju mora poslužiti poslušnost i žar
vjere. Ljudi trebaju jednostavna pravila za rješavanje složenih problema
i oni se opiru pokušajima seciranja nesvjesnog ustroja koji upravlja
njihovom svakodnevicom. Evo i objašnjenja ovog načela koje nam je, u
okviru psihoanalitičke teorije dao Ernest Jones: „Kad god se pojedincu
učini da je lako istražiti i pronaći porijeklo nekog mentalnog procesa, i on
se usprotivi takvom istraživanju, možemo posumnjati da se radi o
procesu čije je porijeklo pred njim skriveno - vjerojatno zbog
neprihvatljivosti njegove prirode.”
Dublja struktura religijskih vjerovanja može se shvatiti proučavanjem
prirodne selekcije kroz tri susljedna stupnja. Na samoj površini, selekcija
je eklezijalnog tipa: običaje i obrede određuju religijski vođe i to zbog
njihova emocionalnog djelovanja unutar određenih društvenih okolnosti.
Eklezijalna selekcija može biti dogmatična i postojana ili
evangelizacijska i dinamična. U oba slučaja rezultati se prenose preko
kulture, a iz toga slijedi da varijacije u religijskoj praksi nastaju kao
rezultat učenja, a ne genskog nasljeđa. Sljedeća razina selekcije je
ekološka. Bez obzira koliko eklezijalna selekcija podilazi emocijama
vjernika, bez obzira u kolikoj su mjeri religijske konvencije produkt
učenja, sama praksa mora odgovarati zahtjevima okoliša. Ako religije
slabe društvo za vrijeme ratova, ako doprinose uništavanju okoliša,
skraćivanju životnog vijeka ili negativno utječu na prokreaciju, one će,
bez obzira na kratkoročnu emocionalnu dobrobit, doživjeti propast. I
konačno, usred ovih složenih epicikla kulturalne evolucije i populacijske
nestalnosti, mijenja se i frekvencija gena.
Želim vam približiti hipotezu koja kaže da se frekvencija nekih gena
mijenja u skladu s eklezijalnom selekcijom. Podsjetimo se da ljudski
geni programiraju način funkcioniranja živčanog, osjetnog i hormonskog
sustava tijela i svakako utječu na proces učenja tj. na sazrijevanje nekih
oblika ponašanja i zakonitosti učenja nekih drugih. Tabu incesta i ostali
tabui, ksenofobija, podjela objekata na svete i profane, identifikacija s
grupom, sustav hijerarhijske dominacije, usmjerenost ka vođi, karizma,
uvođenje u trans, samo su neki elementi religijskog ponašanja koji svoj
oblik zahvaljuju razvojnim programima i zakonima učenja. Svaki od ovih
procesa snažno identificira grupu i povezuje njene članove u
nerazrješivi savez. Naša hipoteza traži potvrdu da takva ograničenja
postoje, da imaju fiziološku osnovu i da takva osnova ima genetičko
porijeklo. Krenemo li s drugog kraja, možemo ustvrditi da na eklezijalne
odluke utječe čitav lanac događaja koji od gena vode ka fiziologiji, a od
nje prema određenim oblicima učenja.
Prema ovoj hipotezi, na frekvenciju gena unutar više generacija
recipročno djeluje silazni slijed nekoliko vrsta selekcije - eklezijalna,
ekološka i genska selekcija. Religije koje pomažu preživljavanju i
prokreaciji nalagati će svojim sljedbenicima određene oblike fiziološke
kontrole i tako će s vremenom geni koji pomažu takvoj kontroli dobiti
prednost. S obzirom da unutar perioda od jednog ljudskog života, religija
ne može utjecati na gene, oblici religije se za vrijeme kulturne evolucije
zamjetno mijenjaju. Moguće je da neke grupe, kao što su na primjer
Shakeri, prihvate i konvencije koje tijekom nekoliko generacija smanjuju
genetičku sposobnost. Ipak, nakon mnogo generacija prevladat će geni
koji poboljšavaju uvjete za preživljavanje i devijantne će prakse, koje je
donijela kulturna evolucija, nestati. Na ovaj način kultura neprekidno
provjerava gene, ali najviše što ona može napraviti jest zamjena jedne
grupe gena nekom drugom.
Hipotezu o interakciji između gena i kulture možemo potvrditi ili
poreći tek kada ispitamo djelovanje i utjecaj religije na ekološkoj i
genetičkoj razini. Naravno, ona ekološka je daleko pristupačnija.
Moramo postaviti sljedeća pitanja: Kakav je učinak pojedine religijske
prakse na blagostanje pojedinca i plemena? Kako je nastala neka
praksa i u kojem okolišu? U slučaju da takva praksa predstavlja odgovor
na potrebe ili da tijekom generacija poboljšava djelotvornost grupe, ova
se korelacija slaže s interakcijskom hipotezom. Ako se, pak, protivi ovim
očekivanjima, pa čak i ako to protivljenje ne utječe očito na
reprodukcijsku uspješnost, hipoteza postaje klimava. Konačno, genetički
programirane odrednice učenja koje je otkrila razvojna psihologija
moraju biti u skladu s najvažnijim trendovima religijske prakse. Ako nije
tako, hipoteza postaje dvojbena, i može se s pravom pomisliti da u tom
slučaju, kulturalna evolucija samo oponaša teoretske pretpostavke o
oblicima genetičke evolucije.
Da bismo osigurali dovoljno velik broj primjera i tema za ovakvo
istraživanje, morat ćemo malo proširiti definiciju religije uključivši magiju
i plemenske rituale, kao i razrađena vjerovanja vezana uz mitologiju.
Vjerujem da i uz ovaj korak, postoji dovoljno jasan dokaz za hipotezu
genetičko-kulturalne interakcije, i postoji veoma mali broj primjera koji
ga stavljaju u sumnju.
Uzmimo kao primjer baš ritual. Potaknuti oduševljenjem za Lorenz-
Tinbergenovu etologiju, neki su društvenjaci istaknuli analogiju između
ljudskih ceremonija i primjera životinjske komunikacije. Takva je
usporedba, u najboljem slučaju, neprecizna. Veći dio životinjskog
ponašanja sadrži tek signale vrlo ograničenog značenja. Ti signali se
mogu usporediti s gestama, izrazima lica i osnovnim zvukovima ljudske
neverbalne komunikacije. Tek neki primjeri životinjskog ponašanja, kao
što su najsloženiji oblici seksualnog privlačenja ili sparivanja kod ptica,
pokazuju toliki stupanj profinjenosti da ih zoolozi ponekad nazivaju
ceremonijama. No usporedba je čak i ovdje neprikladna. Većina ljudskih
rituala nosi u sebi mnogo više od vrijednosti običnog signala. Kako je
naglasio Durkheim, oni ne samo što označavaju, već i potvrđuju i
obnavljaju moralne vrijednosti zajednice.
Sveti obredi su tipični za ljudsku vrstu. U svojemu elementarnom
obliku oni su povezani s magijom, aktivnim pokušajem upravljanja
prirodom i božanstvima. Umjetnost kasnog paleolitika jasno pokazuje
koliko je prvobitni čovjek bio obuzet lovom i životinjama koje je lovio.
Brojne slikarije prikazuju lovinu izbodenu strelicama i kopljima. Neke
prikazuju ljude kako plešu pod životinjskim maskama ili stoje glave
prignute pred životinjom. Funkcija ovakve umjetnosti vjerojatno je bila
magijska i vezana je uz vjerovanje da događaj prikazan i prizvan slikom
može postati stvarnost. Takva radnja kojom se pokušava preduhitriti
stvarnost podsjeća na neke pokrete životinja koji su tijekom evolucije
postali ritualizirani komunikacijski znakovi. Treskavi ples pčele zapravo
je umanjena verzija leta od košnice do livade. Dio te predstave, „ravna
linija”, koji se odvija sredinom izvedbe od osam plesnih figura, varira u
pravcu kretanja i dužini plesa i time prenosi poruku o parametrima
stvarnoga leta. Prvobitni je čovjek s lakoćom shvaćao značenje takvog
složenog ponašanja kod životinja. Magija je bila, i u nekim društvima još
uvijek jest, povjerena posebnim pojedincima koji se nazivaju šamani,
vračevi ili čarobnjaci. Vjerovalo se da jedino oni imaju tajno znanje i
potrebnu moć da se nose nadnaravnim silama prirode, i zato je njihova
moć često bila veća od moći plemenskih voda.
 Kako je u posljednjem kritičkom osvrtu na ovu temu rekao
antropolog Roy A. Rappaport, sveti obredi mobiliziraju primitivna društva
na način koji im donosi direktnu biološku korist. Ceremonije mogu pružiti
informacije o bogatstvu plemena i pojedinih obitelji. Kod plemena
Maring na Novoj Gvineji nikakav poglavica ni vođa ne određuje tko će ići
u rat. Grupa započinje obredni ples, a njemu se pridružuju samo oni koji
žele sudjelovati u ratu. Snagu konzorcija je poslije lako odrediti po broju
glava. U razvijenijim društvima istoj svrsi služe vojne parade popraćene
ritualima i znakovljem državne religije. Glasoviti potlač, ritual Indijanaca
sa sjeverozapadne obale Amerike, omogućava pojedincu da pokaže
svoju moć i bogatstvo dobrima koja poklanja. Vođe tako mogu iskoristiti
energiju srodničkih grupa za stvaranje viška dobara povećavajući na taj
način moć pojedinih obitelji.
Obredi također mogu regulirati odnose koji bi mogli ostati
nedorečeni, nejasni i neprecizno određeni. Najbolji primjer takvog oblika
komunikacije su obredi zrelosti. Kada dječak odrasta, njegov prijelaz iz
djeteta u muškarca je postupan u biološkom i psihološkom smislu. U
nekim se trenucima ponaša kao dijete, iako bi baš tada bila prikladnija
reakcija odrasle osobe i obrnuto. Društvo bi u ovakvim slučajevima
imalo poteškoće s pravilnim klasificiranjem. Obredi zrelosti otklanjaju
ovakve nejasnoće dopuštajući da se svjesnom odlukom umjesto kose
linije koja predstavlja postupnost sazrijevanja, postavi dihotomija. Takvi
obredi također služe učvršćivanju veza koje mladog čovjeka vežu uz
grupu koja ga je prihvatila.
Sklonost ljudskog uma da rješava probleme uz pomoć binarne
klasifikacije vidi se i na primjeru čarobnjaštva. Znanstvenici kao što su
Robert A. LeVine, Keith Thomas i Monica Wilson veoma su vješto
rekonstruirali psihološku etiologiju čarobnjaštva. Njihova istraživanja
otkrivaju da su motivi dijelom emocionalni, a dijelom racionalni. U svim
društvima se vjeruje da šaman ima moć iscjeljivanja, ali i bacanja uroka.
Dok god se njegova uloga ne dovodi u pitanje, on i njegovi rođaci
uživaju posebnu moć. Ako je njegovo djelovanje ne samo korisno, već i
posvećeno posebnim obredima, ono svakako pomaže odlukama i
integraciji društva. Iz ovoga su prilično jasne biološke koristi koje donosi
institucionalizirano čarobnjaštvo.
Lov na vještice, koji predstavlja suprotnu stranu čarobnjaštva,
predstavlja mnogo složeniji fenomen i zanimljiv izazov našem teorijskom
istraživanju. Zašto se ljudi, s vremena na vrijeme, proglašavaju
začaranima ili čak smatraju da je čitavo društvo ugroženo napadajima
zlih duhova, i zašto imaju potrebu tražiti te zle duhove među svojim
najbližima? Egzorcizam i inkvizicija složeni su i moćni fenomeni poput
same magijske prakse, ali čak i ovdje se radi o motivima koji niču iz
sebičnosti pojedinca. Jedan od dobro dokumentiranih primjera je lov na
vještice u Engleskoj u doba Tudora i Stuarta. Prije tog perioda (1560-
1680) Katolička je crkva građanima pružala dobro organizirani sustav
obredne zaštite od zlih duhova i čini. Ona je, na taj način, zapravo
prakticirala pozitivnu magiju. Reformacijom je ovakva psihološka zaštita
potpuno ukinuta. Protestantski su svećenici osudili stare religijske
običaje ali su potvrdili postojanje crne magije. Bez zaštite koju su
pružala obredna protusredstva, „začarani” bi se okretali prema
osumnjičenim vješticama, javno ih osuđivali i tražili njihovo uništenje.
Pomnije proučavanje sudskih zapisa iz toga vremena otkriva nam i
dublje motive koji leže iza progona. Oštećeni bi najčešće bio čovjek koji
je uskratio pomoć nekoj prosjakinji ili susjedi koja ga je zamolila za neku
uslugu. Odmah nakon toga pogodila bi ga nesreća poput propasti
usjeva ili smrti u obitelji. Bacajući krivnju na nedužnu ženu on bi ispunio
dvojak cilj. Kao prvo, on bi poduzeo nešto protiv osobe za koju je
iskreno vjerovao da predstavlja uzrok njegovih nevolja. Ona je
zadovoljavala izvjesnu logiku po kojoj vješticu obilježava nesvakidašnje i
nametljivo ponašanje. Drugi motiv je mnogo finiji i teže ga je dokazati.
Ovako kaže Thomas:
Konflikt između ljutnje i osjećaja dužnosti stvorio je podvojenost, tj.
situaciju u kojoj čovjek ima razloga ljutito otpraviti prosjakinju sa svojih
vrata i u isto vrijeme osjetiti grižnju savjesti. Kajanje koje zbog tog
osjećaja stvara plodno tlo za optužbe, a nevolja koja slijedi odmah se
tumači kao osveta vještice. Optužbe za vještičarenje stvaraju tenzije
koje su zapravo proizvod društva; ono nije u stanju dati jasne naputke
ponašanja svojim članovima. Ova je situacija posljedica etičkog sukoba
između srodnih i protivnih uvjerenja da onaj tko ne radi, ne treba ni jesti,
ali i da je blagoslovljen onaj koji pomaže siromaha.
Transmutacijom dileme u rat protiv zlih duhova, tužilac je, dakle,
racionalizirao sebičniju postupak.
Kod plemena Nvansongan u Keniji, na vještice se ukazuje putem
trača, a ne formalnih optužbi. Vođe plemena obično odbacuju takve
priče i nastoje riješiti sukobe diskusijom i arbitražom. Neodređenost
proceduralnih oblika dopušta pojedincima da šire glasine i optužbe koje
su samo način skretanja pozornosti na njihove osobne probleme.
Razlog odvajanja čarobnjaštva i drugih vrsta magije od viših razina
tzv. „prave” religije jest njihova praktična priroda. Većina stručnjaka se
slaže s Durkheimom da postoji temeljna distinkcija između svetog, same
biti religije, i profanog, koje se odnosi na magiju i svakodnevni život.
Posvećenje nekog postupka ili tvrdnje znači da se oni stavljaju izvan
svake sumnje i da opovrgavanje njihove vrijednosti donosi kaznu. U
skladu s hinduističkim mitom, svatko tko se ženi izvan svoje kaste
nakon smrti odlazi u pakleno Yamino carstvo gdje zadobiva nakazan,
đavolji oblik. Sveto je toliko odvojeno od profanog da i sam njegov
spomen u neprikladnim okolnostima može biti prekršaj. Sveti obredi
moraju izazvati osjećaj strahopoštovanja, dati nagovještaj vrednota
onkraj ljudske moći razumijevanja. Ovakav status imaju prakse i dogme
koje služe vitalnim interesima grupe. Sveti obredi pripravljaju pojedinca
na krajnje napore i žrtve. Uz pomoć simbola, kostima, svetih plesova i
glazbe naročito usklađene s emocionalnim centrima, pojedinca
preplavljuje religijsko iskustvo. On, sljedbenik, sada je posve spreman
na obnovu svoje vjernosti plemenu i obitelji, na vršenje dobrih djela,
posvećenje čitava života, odlazak u lov, rat, na smrt za Boga i
domovinu. U prošlosti je bilo baš kako je opisao John Pfeiffer:
Sve što su poznavali i vjerovali, puna snaga autoriteta i tradicije
predaka, našlo bi svoj izraz, svoju punu snagu u ceremoniji. Ono što je
započelo sa šamanima koji su plesali u transu između plemenskih vatri,
kulminiralo je u predstavama visokih svećenika i njihovih pristaša s
visokih pozornica ponad mnoštva. Bilo je tu pjevanja i pojanja, ritmičkog
ponavljanja riječi, recitiranja u monotonom ritmu s istaknutim rimama na
kraju stihova. U pozadini je, postavljajući tempo, sa svojim krešendima i
vrhuncima, ječala glazba. Maskirani su plesači držali takt s riječima i
glazbom glumeći heroje i bogove, a gledatelji su se kretali u ritmu i pojali
obredne odgovore.
I tako se to nastavlja sve do današnjih dana, možda u ponešto
fragmentarnoj i tišoj verziji. Suvremena tradicionalistička hereza unutar
Katoličke crkve, kao i evangelistički, obnoviteljski pokreti unutar
protestantizma, tek su napori da se opasna sekularizacija zaustavi i da
se obnove stare forme. „Dobri” ljudi koji čine srednju struju društva još
uvijek drže da je najveća moguća vrlina slijepo podčinjavanje društvenoj
i vjerskoj zajednici. „Isus je odgovor” predstavlja suvremeni ekvivalent
geslu Deus vult, kojim su se koristili sudionici prvog križarskog rata. To
je Božja volja, govorilo se, bez obzira o kakvom se djelu radi, i koliko je
taj put težak. Mao Ce-Tung je jednom rekao: „Moramo ustrajati i
neumorno raditi, i mi ćemo, također, dotaknuti Božje srce. Naš Bog je
nitko drugi doli kineski narod.” Kada se služi bogovima, pravu korist u
darvinovskom smislu ima pleme. Stoga se moramo zapitati: Je li
spremnost na indoktrinaciju zapravo neurološki utemeljen zakon učenja
koji se razvio selekcijom unutar suparničkih klanova?
Kao podrška ovoj jednostavnoj biološkoj hipotezi može poslužiti
činjenica da slijepa snaga religijskog zajedništva može postojati i bez
teologije. Drevni bi Maye s lakoćom razumjeli sletove na trgu T'ien An
Men, a štovatelji Kristova krvavog platna značenje Lenjinova groba.
Uzmimo kao primjer razmišljanje jednog od najvjernijih Lenjinovih
učenika, Grigorija Pjatakova: „Pravi komunist, čovjek kojeg je odgojila
Partija i koji je usvojio njezin duh, postat će nekom vrsti čudotvorca.
Zbog svoje će Partije pravi boljševik spremno odbaciti ideje u koje je
godinama vjerovao. Pravi boljševik će svoju osobnost podrediti
kolektivnom, Partiji, do te mjere da će biti spreman na promjenu svojih
mišljenja i uvjerenja da bi se u svemu složio s Partijom. To će biti test za
svakog pravog boljševika.”
U svojoj knjizi Denial of Death, Ernest Becker nas podsjeća da je
fenomen gurua tek sredstvo prepuštanja i predavanja jednoj moćnoj i
dobrohotnoj sili. Zen-majstor od učenika traži strogo pridržavanja pravila
- ispravan položaj glave, pravilno disanje - sve dok se ovaj ne uspije
odmaknuti od samoga sebe i prepustiti se čarobnoj moći. Zen-strijelac
više ne odapinje strijelu; nutrina prirode prodire u svijet zahvaljujući
posvemašnjem nedostatku ega i ona je ta koja otpušta luk.
Kultovi samoostvarenja naših vremena kao što su Esalen, est, Arica,
scijentologija i slični, samo su vulgarne zamjene nekih tradicionalnih
oblika. Naoko inteligentni Amerikanci, sljedbenici ovih sekti, pokazuju
toliku odanost i poslušnost svojim vođama da bi to zadivilo čak i
najfanatičnije sufije. Za vrijeme seminara Erhard Training, poznatih kao
„est”, propovjednici zasipaju novake gomilama banalnih istina iz
područja bihevioralnih znanosti i istočnih filozofija, dok ih drugi
sljedbenici sustavno i simultano muče kombinacijama prijetnje i utjehe.
Novacima nije dopušteno napustiti svoja sjedala, otići u kupatilo, čak niti
ustati i protegnuti se. Njihova nagrada je, kako je u svojoj studiji
zaključio Peter Marin, mazohistički odušak koji nastaje kad se čovjek
potpuno preda u ruke svemoćnog učitelja.
Ovakvo voljno podčinjavanje može donijeti korist pojedincu i
zajednici. Upravo to je zaključio Henri Bergson kad je razmišljao o
krajnjem pokretaču mehanizma emocionalnog zadovoljenja. Izvanredna
plastičnost društvenog ponašanja čovjeka, primijetio je Bergson,
predstavlja veliku snagu, ali i opasnost. Kad bi svaka obitelj slijedila
vlastita pravila ponašanja, društvo bi ubrzo zapalo u kaos. Da bi se
spriječile posljedice sebičnog ponašanja i razorne moći visoke
inteligencije i ljudske osebujnosti, svako društvo mora iznaći neki
zajednički kodeks. Uz određena, dosta široka ograničenja, bilo kakva
skupina konvencija bolja je od nikakve. S obzirom da svaki proizvoljni
kodeks funkcionira, društvene organizacije često pate od
nedjelotvornosti i nepravednosti.
Baš kako je na jezgrovit način zaključio Rappaport: „Posvećenje
nekog sustava ono što je proizvoljno odabrano, pretvara u nužno, a
regulacijski mehanizmi koji su slučajni postaju posvećeni.”
Ali proizvoljna priroda posvećenja izaziva kritike, i unutar liberalnijih
zajednica s višim stupnjem svijesti, vizionari i revolucionari počinju
mijenjati sustav. Njihov je krajnji cilj postavljanje kodeksa kakvog su
sami zamislili. Reforme nailaze na otpor i represiju jer većina doživljava
vladajući kodeks kao nešto što ne podliježe sumnji. Jačina takve
reakcije je razmjerna stupnju posvećenosti i mitologiziranosti starog
kodeksa i svako se neslaganje smatra blasfemijom.
Na ovaj je način postavljen okvir za sukob koji nazivamo prirodna
selekcija i to na individualnoj i grupnoj razini. U pokušaju objašnjenja
ovog konflikta prešli smo pun krug sve do teoretskog pitanja o porijeklu
altruizma. Pretpostavimo na trenutak da postoji genetička predispozicija
za konformizam i konsakraciju. Jesu li ove sklonosti nastale selekcijom
na razini čitavog društva ili na razini pojedinca? Ovo pitanje možemo
izraziti i jezikom psihologije: je li ovaj oblik ponašanja „tvrd”, to jest
programiran kako bi sačuvao interese čitave zajednice, ili je „mekan” i
time prepušten manipulaciji interesa pojedinca?
U jednoj od hipotetski ekstremnih situacija, onoj koja bi mogla
iznjedriti snažnu religioznost, jedinica selekcije svakako bi bila grupa.
Kad bi konformizam oslabio, i grupa bi gubila svoju snagu, a to bi je
moglo dovesti do uništenja. U ovoj hipotetskoj verziji, moguće je da neki
sebični, individualistički opredijeljeni članovi zajednice, nadvladaju i
umnože se na štetu drugih. Sve veći utjecaj njihovih devijantnih
predispozicija povećat će ranjivost zajednice i ubrzati njezinu propast.
Društva s većim brojem takvih pojedinaca, što znači s većim brojem
gena koji potiču takve sklonosti, dat će priliku onima koji ne podliježu
ovim slabostima da donesu neku vrstu „genetičke odluke” i da broj
konformistički opredijeljenih pojedinaca u cjelokupnoj populaciji naraste.
Genetička sposobnost za slijepi konformizam proširit će se na štetu
genetičke nesposobnosti. Na ovaj će način ojačati i potencijal za
samopožrtvovnost, jer spremnost pojedinca da se odrekne nagrade ili
čak žrtvuje vlastiti život, pomaže opstanku grupe. Gubitak gena koji
nastaje smrću discipliniranih pojedinaca nadoknadit će se širenjem
čitave grupe.
U krajnosti oprečnog tipa, prevladavat će mekša i donekle
ambivalentna religioznost, i glavna evolucijska snaga bit će upravo
individualna selekcija. Sposobnost individualne prilagodbe omogućit će
pojedincu uživanje u prednostima društva uz minimalni rizik i utrošak
energije, i njihovo će ponašanje dugo vremena važiti kao društvena
norma. Iako protivnici konformista mogu zadobiti privremenu prednost
zahvaljujući sebičnosti i bezobzirnosti, oni će zbog progonstava i drugih
oblika represije izgubiti bitku. Razlog zbog kojeg konformisti djeluju
altruistički, čak i kad time ugrožavaju vlastiti život, ne leži u genetičkoj
predispoziciji nastaloj kao rezultat nadmetanja među čitavim
zajednicama, nego to što grupa s vremena na vrijeme koristi sklonost ka
indoktrinaciji koja u drugim situacijama pogoduje pojedincu.
Te se dvije mogućnosti međusobno ne isključuju; grupna i
individualna selekcija mogu čak i podržavati jedna drugu. Ako su za
uspjeh grupe potrebne spartanske vrline i religioznost koja zahtijeva
odricanje, pobjeda će donijeti dovoljnu naknadu za sve to; preživjeli će
dobiti zemlju, moć i veću mogućnost reprodukcije. Prosječni će
pojedinac na taj način pobijediti u evolucijskoj igri, a rizik koji je uložio
pokazat će se korisnim, jer udruženi napori sudionika, prosječnim
pojedincima donose više nego zadovoljavajuće prednosti:
Jahve reče Mojsiju: „Ti, svećenik Eleazar i obiteljske starješine
zajednice napravite popis ratnoga plijena, ljudstva i stoke, a onda ratni
plijen podijeli na pola: na borce koji su išli u borbu i na svu ostalu
zajednicu. Od boraca koji su išli u borbu ustavi ujam za Jahvu: jednu
glavu od svakih pet stotina, bilo ljudi, bilo krupnog blaga, magaradi ili
sitne stoke. Uzmi to od njihove polovice i podaj svećeniku Eleazaru kao
podizanicu za Jahvu. A od polovice što zapadne druge Izraelce, uzmi po
glavu od pedeset, bilo ljudi, bilo krupnog blaga, magaradi ili sitne stoke -
od svih životinja - pa ih podaj levitima koji vode brigu o Jahvinom
prebivalištu.” (Br. 31: 25-30)
Kada se pobliže prouče najviši oblici religijske prakse, postaje očito
da oni donose biološku korist. Oni iznad svega učvršćuju osjećaj
identiteta. U vrtlogu kaotičnih i potencijalno zbunjujućih iskustava kojima
obiluje svakodnevica, religija donosi osjećaj pripadnosti, ona svrstava
pojedinca, daruje mu neupitno članstvo u grupi kojoj pripadaju velike
moći, i na taj način daje životnu motivaciju sukladnu osobnim
interesima. Snaga pojedinca je snaga grupe, a njegova misao vodilja je
sveti savez. Teolog i sociolog Hans J. Mol ovaj je ključni proces nazvao
„sakralizacija identiteta”. Um ima predispoziciju - a moguće je spekulirati
o fiziološkoj programiranosti zakona učenja - za sudjelovanje u nekoliko
procesa sakralizacije koji u kombinaciji stvaraju institucije organizirane
religije.
Prvi mehanizam je objektivacija, opis stvarnosti uz pomoć slika i
definicija koje je lako razumjeti i koje ne trpe proturječja i izuzetke. Raj i
pakao, ljudski život kao arena za borbu između sila dobra i zla, bogovi
koji upravljaju svim silama prirode i duhovi koji daju snagu tabuima,
samo su neki primjeri ovog mehanizma. Objektivacija tako stvara
atraktivan okvir koji se može po volji iskititi simbolima i mitovima.
Osobni angažman je drugi proces u stvaranju religije. Vjernik
posvećuje svoj život idejama koje je objektivirao i dobrobiti svojih
istomišljenika. Takav je angažman zapravo čisti tribalizam kojega
pokreće emocionalna predanost, a njegov fokus određuje mistični zavjet
te šamani i svećenici čije se tumačenje kodeksa smatra neophodnim.
Osobni angažman prate ceremonije kojima se posvećuju proizvoljno
odabrani predmeti i pravila. Neprekidnim ponavljanjem njihovog
značenja oni postaju jednako uobičajenim dijelom ljudske prirode kao
što su to glad ili ljubav.
I, konačno, tu su mitovi: priče koje potvrđuju posebno mjesto
plemena u svijetu i služe se terminima sukladnima slušateljevom
razumijevanju fizičkog svijeta. U nepismenim društvima lovaca-
sakupljača pripovijedale su se uvjerljive svete pripovijesti o stvaranju
svijeta. Ljudska bića i životinje s nadnaravnim moćima i u posebnom
odnosu prema njihovom plemenu, borili su se, izjedali i stvarali
potomstvo. Njihovi postupci su djelomično objašnjavali kako funkcionira
svijet i zašto upravo ovo pleme ima povlašten položaj. Razvijenija
društva su stvarala i složenije mitove. Temeljna struktura bi tako
dobivala sve fantastičnije forme. Plemena polubogova i heroja u borbi
za kraljevsku vlast i teritorij, dobivala su vlast nad različitim dijelovima
života smrtnika. Mitovi su neprekidno potvrđivali manihejski koncept o
dvije nadnaravne sile koje se bore za vlast nad ljudskim svijetom. U
mitovima Amerinda iz porječja Amazone i Orinoca, suparničke sile su
dva brata koja predstavljaju sunce i mjesec; jedan od njih je dobrohotni
stvoritelj, a drugi varalica. U kasnijem hinduističkom mitu Brahma, dobri
gospodar svemira, stvara Noć. Ona daje život rakšasama, koji, pak,
pokušavaju pojesti Brahmu i uništiti smrtnike. Još jedna česta tema u
razvijenijim mitologijama je motiv akokalipse i zlatnog doba, vjerovanje
da će borba prestati kada bog siđe i dovrši postojanje svijeta stvorivši
nakon toga novi poredak.
Vjerovanje u najvišeg boga nije univerzalna pojava. Od osamdeset i
jedne zajednice lovaca-sakupljača koje je proučio John W. M. Whiting,
svete predaje poznaju najviše biće tek u dvadeset i osam njih. Koncept
djelatnog, moralnog boga, stvoritelja svijeta još je rjeđi. Takav koncept
najčešće nastaje u stočarskim zajednicama. Što je veća ovisnost o
uzgoju stoke i ispaši, veća je i vjerojatnost da će se razviti vjerovanje u
pastirskog boga judeokršćanskog tipa. U drugim oblicima zajednice
takva vjerojatnost ne prelazi deset posto.
Bog monoteističkih religija uvijek je muškog roda; razlozi ove
patrijarhalne usmjerenosti su višestruki. Stočarska društva su veoma
mobilna, čvrste organizacije i često borbena. Ona, dakle, posjeduju
osobine koje traže muški autoritet. Važno je i to što je glavna
ekonomska baza, uzgoj stoke, posao muškaraca. Kako su Hebreji bili
prvenstveno stočari, Biblija opisuje Boga kao pastira, a njegov izabrani
narod kao ovce. I islam, jedna od najstrožih monoteističkih vjera,
nastala je među stočarskim narodom Arapskog poluotoka.
Sociobiološko tumačenje vjere u Boga vodi nas i do biti uloge
mitologije u suvremenom životu. Očito je da mitovi još uvijek upravljaju
ljudskim životom. Štoviše, najveći dio modernih intelektualnih i političkih
sporova temelji se na sukobu triju velikih mitologija: marksizma,
tradicionalne religije i znanstvenog materijalizma. Puristi još uvijek drže
da je marksizam jedan oblik znanstvenog materijalizma, ali to nije istina.
Percepcija povijesti kao neizbježne klasne borbe koja će dovesti do
stvaranja egalitarnog društva s vlašću radnika nad sredstvima
proizvodnje, trebala se temeljiti na razumijevanju skrivenih snaga čisto
ekonomskog procesa. Ta se percepcija zapravo temeljila na netočnoj
interpretaciji ljudske prirode. Marx, Engels, kao i kasniji učenici i
frakcionaši, ma kako sofisticirani, vodili su se uglavnom skrivenim
premisama o dubokim težnjama ljudskih bića i uvjerenjima o utjecaju
društvenog okoliša na oblikovanje ljudskog ponašanja. Točnost tih
premisa nije nikada provjerena. Što se tiče njihove eksplicitnosti, one su
neprikladne ili čak pogrešne i postale su nekom vrsti okova za
historističku dogmu koju su trebale stvoriti.
Marksizam je sociobiologija bez biologije. Malena grupa
marksističkih biologa i antropologa, uvjerenih da ljudska priroda počiva
na tek nekoliko nestrukturiranih poriva, čvrsto se protivila znanstvenom
proučavanju ljudske prirode. Vjerovali su da u neobučenom ljudskom
mozgu ne postoji ništa što ne bi moglo poslužiti ciljevima revolucionarne
socijalističke države. Kad su se suočili s dokazima postojanja daleko
složenije strukture, oni su jednostavno proglasili ljudsku prirodu
neprikladnim objektom znanstvenog istraživanja. Nekolicina inače
sposobnih stručnjaka išla je tako daleko da sam razgovor o toj temi
proglase opasnim, barem za njihov pojam napretka. Nadam se da sam
uspio dokazati koliko je ova percepcija pogrešna. Međutim, strah za
opstanak marksizma kao teorije i sustava vjerovanja jest bio opravdan.
Iako je marksizam definiran kao neprijatelj neznanja i praznovjerja,
njegova dogmatičnost ga je u tom zadatku onemogućila, i sada je u
smrtnoj opasnosti upravo od otkrića ljudske sociobiologije.
Ako marksizam predstavlja neispravan proizvod znanstvenog
materijalizma, ako je on samo neuspjeli satrap, to se ne može reći za
tradicionalnu religiju. Kako je znanost nastavila skidati veo po veo s
drevnih mitova, teologija se počela povlačiti u posljednju utvrdu iz koje
je nitko neće moći istjerati. Ta utvrda je ideja o Bogu unutar mita o
stvaranju: Bog kao volja, kao uzrok egzistencije, pokretač koji iz prvotne
vatrene kugle stvara svekoliku energiju i postavlja prirodne zakone na
kojima počiva svemir. Tako dugo kako se ta utvrda uspije sačuvati,
teologija će uvijek moći klisnuti kroz njene kapije i povremeno provaliti u
stvarni svijet. Kad god drugim filozofima popusti pozornost, deisti će,
služeći se procesnom teologijom, govoriti o sveprožimajućoj
transcendentalnoj sili ili čak postavljati hipoteze o čudima.
Za razliku od religije, o moći znanstvenog materijalizma nema
nikakve sumnje. On pred ljudski um postavlja alternativnu mitologiju,
koja do današnjeg dana uspijeva poraziti tradicionalnu religiju u svakoj
zoni sukoba. Njegov narativni oblik jest ep: evolucija svemira od Velikog
praska prije petnaest milijardi godina preko stvaranja elemenata i
nebeskih tijela do rađanja života na Zemlji. Evolucijski ep je mitologija
utoliko što vjeruje u zakone o kojima govori, ali se ti zakoni ne mogu
definitivno dokazati i nije moguće uspostaviti uzročno posljedični
kontinuum od fizike do društvenih znanosti, od ovoga svijeta do svih
drugih svjetova u svemiru, i unatrag kroz vrijeme do početka svijeta.
Vjeruje se da svaki djelić postojanja slijedi fizikalne zakone koji ne
zahtijevaju nikakvu vanjsku kontrolu. Znanstvenička škrtost u
objašnjenjima isključuje božanski duh i druge vanjske utjecaje. Kao
kruna svega, mi smo danas došli do ključne etape u povijesti biologije,
kada sama religija postaje objekt istraživanja prirodnih znanosti. Kao što
sam pokušao predočiti, sociobiologija može, uz pomoć načela prirodne
selekcije koja djeluju zahvaljujući genetički modificiranoj materijalnoj
strukturi mozga, razjasniti i porijeklo cjelokupne mitologije.
Ako je ova interpretacija točna, znanstveni će materijalizam
pobjedonosno prekoračiti još jednu, odlučujuću granicu i protumačiti
religiju, svog glavnog suparnika, kao potpuno materijalni fenomen.
Teologija u tom slučaju neće preživjeti kao neovisna intelektualna
disciplina, ali će sama religija još dugo predstavljati vitalnu snagu
društva. Religija se, kao ni mitski div Antej, koji je crpio snagu iz svoje
majke, zemlje, ne može pobijediti ponižavanjem. Duhovna slabost
znanstvenog materijalizma leži u nedostatku takvog dubokog izvora
moći. I dok objašnjava biološke izvore emocionalne snage religije,
znanost, u svom sadašnjem obliku, ne može posegnuti za njima, jer
evolucijski ep ne priznaje besmrtnost pojedinca i božanske privilegije
društva, već ljudskom rodu daje samo egzistencijalno značenje.
Humanisti neće nikad uživati u uzbudljivim radostima duhovnog
obraćenja i samopredaje; znanstvenici nikada neće služiti kao svećenici.
Stoga je došlo vrijeme da se upitamo: postoji li način da se moć religije
skrene u pravcu služenja novom velikom pothvatu kojim ćemo razotkriti
samu srž te moći? I tako se naposljetku vraćamo našoj drugoj dilemi, i
to na način koji zahtijeva odgovor.

{{Pause=3}} {{Split}}

9.
{{Pause=1}}
Nada
{{Pause=1}}
Prvu je dilemu stvorio naizgled fatalan gubitak vrijednosti mitova i
njihovih svjetovnih ekvivalenata, od kojih su najvažnije ideologije
utemeljene na marksističkom tumačenju povijesti. Cijena tog gubitka
bila je nedostatak moralnog konsenzusa, sve veći osjećaj
bespomoćnosti u pogledu ljudskog stanja, i premještanje interesa na
pojedinca i njegovu neposrednu budućnost. Intelektualnu soluciju prve
dileme moguće je pronaći dubljim i smionijim istraživanjem ljudske
prirode što podrazumijeva kombiniranje otkrića iz područja biologije s
onima iz društvenih znanosti. Fenomen uma će se tako preciznije
objasniti ako ga shvatimo kao epifenomen živčanog ustrojstva mozga.
To je ustrojstvo pak, proizvod genetičke evolucije, tj. prirodne selekcije
koja je djelovala na ljudsku populaciju u njezinom drevnom okolišu
tijekom stotina tisuća godina. Promišljenom primjenom metoda i ideja iz
područja neurobiologije, etologije i sociobiologije, moguće je postaviti
temelje društvenih znanosti, a procijep koji još uvijek razdvaja prirodne
znanosti i humanistiku na taj će način konačno nestati.
Ako se ovakvo rješenje prve dileme pokaže makar djelomično
točnim, ono će nas direktno dovesti do druge dileme, a to je mogućnost
svjesnog izbora između urođenih mentalnih sklonosti. Elementi ljudske
prirode su zakonitosti učenja, emocionalna podrška, i hormonalna
povratna petlja - elementi koji razvoj društvenog ponašanja vode u
jednom pravcu, a ne u nekom drugom. Ljudska priroda nije samo paleta
značajki koje su realizirane jednom zauvijek i koje se očituju u
današnjem društvu. Ona je isto tako skup potencijalnih značajki koje se
mogu ostvariti u nekom budućem društvu, i to svjesnim izborom. Ako
promotrimo društvene sustave stotina tisuća životinjskih vrsta i ako
uspijemo shvatiti načela koja su pomogla razvoju tih sustava, bit će nam
jasno da ljudske odluke predstavljaju samo sićušan podskup svih
teoretskih mogućnosti. Štoviše, ljudska je priroda mješavina posebnih
genetičkih adaptacija na okoliš kakav je već odavno nestao, na svijet
lovaca-sakupljača iz ledenog doba. Suvremeni je život, sa svim svojim
brzim promjenama, tek kulturalna hipertrofija davnih adaptacija ljudskog
ponašanja. I u samom središtu druge dileme nalazimo nešto poput
kružnog tijeka: između brojnih elemenata koji čine ljudsku prirodu, mi
smo prisiljeni birati slijedeći vrijednosne sustave koje su sami ti elementi
stvorili u davnim, već zaboravljenim fazama evolucije.
Srećom, ovaj cirkularni škripac u kojem se čovjek nalazi, nije toliko
tijesan da se ne bi mogao proširiti snagom volje. Ljudska biologija kao
svoj temeljni zadatak mora identificirati i izmjeriti ograničenja koja utječu
na odluke etičkih filozofa i drugih ljudi, i uz pomoć neurofiziološke i
filogenetske rekonstrukcije uma, shvatiti njihovo značenje. Ovakav je
pothvat nužna nadopuna trajnom proučavanju kulturalne evolucije. On
će možda izmijeniti same temelje društvenih znanosti, ali ni u kojem
slučaju neće umanjiti njihovo bogatstvo i važnost. S vremenom će se
uobličiti nova biologija etike i ona će pomoći pri određivanju trajnijeg i
razumljivijeg kodeksa moralnih vrijednosti.
U početku će se novi etičari zadubiti u misterij preživljavanja ljudskih
gena tijekom generacija - misterij koji nalazimo u obliku zajedničke
genske zalihe tijekom mnogih generacija. Malo je onih koji u potpunosti
shvaćaju stvarne posljedice „razgrađujućeg” djelovanja spolne
reprodukcije i posljedično male važnosti nasljednih linija. Svi naši preci
zajedno dali su svoj doprinos stvaranju naše DNA, a ti će genski
doprinosi i dalje kolati generacijama naših potomaka. Svatko od nas ima
više od dvije stotine predaka koji su živjeli 1700. godine. Svatko je od
njih svom živućem potomku dao manje od jednog kromosoma. Ovisno o
brzini prokreacije, takvih je predaka u 1066. godine bilo više od milijuna.
Henry Adams je to krasno predočio govoreći o potomcima normansko-
engleskih predaka. „Kad bismo se mogli vratiti u prošlost i ponovno
živjeti životom svih dvjesto pedeset milijuna aritmetičkih predaka iz
jedanaestog stoljeća, radili bismo mnoge čudne stvari. Između ostalog
vjerojatno bismo orali većinu polja Contentina i Calvadosa; prisustvovali
misi u svakoj crkvi Normandije; kao vojnici služili svakom velikašu,
duhovnom i svjetovnom; sudjelovali u izgradnji opatijske crkve u Mont
Saint-Michelu itd.” Vratimo se u vrijeme prije par tisuća godina - što je
samo jedan otkucaj evolucijskog sata - i vidjet ćemo da se genska
zaliha iz koje je nastao jedan suvremeni Britanac proteže preko čitave
Europe, sjeverne Afrike, Bliskog istoka i još dalje. Pojedinac predstavlja
nestalnu kombinaciju gena koja potječe iz te zalihe, i njegov nasljedni
materijal će se naposljetku razgraditi vraćajući se prvotnoj smjesi iz koje
je potekao. Budući da prirodna selekcija djeluje na pojedince koji žele
dobro sebi i svojim bliskim srodnicima, ljudska priroda nas nagoni na
sebičnost i tribalizam. Ako pak, na dugotrajni proces evolucije
pogledamo s veće udaljenosti, to će nam omogućiti da vidimo i ono što
je onkraj slijepih odluka prirodne selekcije i da zamislimo povijest i
budućnost naših gena na matrici koju čini cjelokupna ljudska vrsta.
Ovakav pogled priziva jedan izraz koji već poznajemo: plemenitost. Da
su dinosauri spoznali takav koncept, možda bi preživjeli do danas.
Možda bi oni bili na našem mjestu.
Uvjeren sam da ispravna primjena evolucijske teorije ide u prilog
temeljnom značaju raznolikosti unutar genske zalihe. Ako na varijacije u
mentalnoj i tjelesnoj sposobnosti čovjeka, u umjerenom stupnju utječe i
nasljeđe, kao što nam to nameću dokazi, možemo očekivati da će se
povremeno i u običnim obiteljima pojaviti izuzetni pojedinci, koji pak,
svoje kvalitete neće prenositi na naredne generacije. Biolog George C.
Williams takvu je pojavu kod biljaka i životinja nazvao sizifovskim
genotipom, a svoje je razmišljanje temeljio na argumentima koje nudi
elementarna genetika. Gotovo sve sposobnosti koje posjedujemo
određuju kombinacije gena koji se nalaze na raznim dijelovima
kromosoma. Uistinu iznimni pojedinci, jaki ili slabi, po definiciji se nalaze
na samim rubovima statističke krivulje, a hereditarna podloga njihovih
značajki temelji se na rijetkim kombinacijama koje nastaju slučajnim
procesima stvaranja i spajanja spolnih stanica pri oblikovanju novog
organizma. S obzirom da svaka jedinka sadrži jedinstvenu skupinu
gena, rijetke genetičke kombinacije se vrlo vjerojatno neće ponoviti
unutar iste obitelji. Ako je, dakle, genijalnost na bilo koji način nasljedna,
ona se tek tu i tamo pomalja iz genske zalihe pa ju je teško mjeriti i
predvidjeti. Kao što je Sizif gurao svoju stijenu na vrh brijega samo da bi
se ona obrušila natrag, tako i ljudska genska zaliha stvara genijalnost
na mnogim mjestima i na raznolike načine, da bi ta osobina nestala već
u sljedećoj generaciji. Geni sizifovskih kombinacija su vjerojatno
razasuti unutar cjelokupne ljudske populacije. Jedino iz tog razloga mi s
pravom možemo nastojati oko očuvanja čitave genske zalihe, kao
neizvjesne, ali ipak primarne vrednote, sve do vremena kada će nam
nezamislivo veće spoznaje o zakonima nasljeđivanja ponuditi opciju
neke demokratično smišljene eugenike.
Treća primarna vrednota su univerzalna ljudska prava. To možemo
ustvrditi sa sigurnošću iako se ne radi o općevažećoj ideji: to je manje-
više izum novije europsko-američke kulture. Ideja ljudskih prava ne
zaslužuje svoj visoki status zbog nekakvog božanskog zakona (sjetimo
se da su kraljevi vladali po božanskom pravu) ili vjernosti nekom
nepoznatom vanjskom načelu, već zbog toga što smo mi sisavci. Naša
društva se temelje na organizaciji koja je zajednička svim sisavcima:
pojedinci se prvenstveno bore za osobnu reprodukcijsku uspješnost, a
potom i za uspješnost svojih najbližih srodnika; dalji, makar i škrti oblici
suradnje predstavljaju kompromis koji omogućava dobrobit pripadnosti
grupi. Neki inteligentni mrav - zamislimo načas da su mravi i drugi
zadružni kukci uspjeli razviti višu inteligenciju - takav bi koncept smatrali
vrlo manjkavim, jer bi i sama pomisao na slobodu pojedinca značila
nedopustivo zlo. Mi ćemo pristati na provedbu univerzalnih ljudskih
prava jer je moć u naprednim tehnološkim društvima previše rasplinuta
da bi onemogućila jednu zakonitost tipičnu za red sisavaca; a to je da
dugotrajne posljedice nepravičnosti donose vidljivu štetu i onima koji je
trenutačno provode. Vjerujem da je upravo to pravi razlog postojanja
pokreta za ljudska prava i da će razumijevanje ovog grubo biološkog
motiva obraniti taj razlog s mnogo više uvjerljivosti nego bilo kakva
racionalizacija kojom ga kultura pokušava podržati ili ublažiti.
Potraga za vrednotama sada se može pružiti i onkraj utilitarnog
računa genetičke sposobnosti. Iako je prirodna selekcija prvotni
pokretač, ona se kroz povijest očitovala preko čitave „kaskade” odluka
utemeljenih na sekundarnim vrednotama koje su služile kao mehanizmi
koji olakšavaju preživljavanje i reprodukciju. Ove vrednote možemo u
krajnjem slučaju definirati povezujući ih s nekim intenzivnim emocijama
kao što su oduševljenje i oštrenje čula zbog istraživanja, ushićenje zbog
nekog otkrića, trijumf u borbi i natjecateljskim sportovima, smirujuće
zadovoljstvo zbog umjesnog altruističnog postupka, osjećaj etničkog i
nacionalnog ponosa, snaga koju donose obiteljske veze, pa čak i biofilni
užitak koji nam pruža blizina životinja i biljaka.
Dakako, trebat će još dešifrirati neurofiziologiju tih fenomena i
rekonstruirati njihovu povijest. Čini se da među njima važi načelo
očuvanja energije tako da isticanje bilo kojeg od njih još uvijek sadrži
potencijalnu snagu svih ostalih. To su primijetili i pjesnici; kako kazuje
Sapfo u ovim umirujućim stihovima Mary Barnard:
Netko će reći topot konjice, a netko pješaštva, Drugi će držat da
hitra vesla naših stopala Pružaju najljepšu sliku na ovoj mračnoj zemlji;
A ja velim da sve može bit najljepše što netko ljubi.
Iako nedostaje sredstava za mjerenje ovih energija, mislim da se
psiholozi slažu da se one mogu preusmjeriti a da ne gube svoju snagu, i
da se um pritom bori da bi zadržao određeni stupanj reda i
emocionalnog zadovoljstva. Najnovija istraživanja dokazuju da se snovi
stvaraju kada divovska vlakna u moždanom deblu šalju impulse za
vrijeme spavanja i tako potiču rad kore velikog mozga. U nedostatku
uobičajenih vanjskih podražaja, moždana kora reagira prizivanjem slika
iz zalihe sjećanja i počinje stvarati uvjerljive prikladne priče. Na sličan
način um će stvoriti i moral, religiju i mitologiju i osnažiti ih potrebnim
emocijama. Kada čovjek uspije raskrinkati slijepe ideologije i religijska
uvjerenja, njihovo mjesto začas zauzimaju druge. Kad se kora velikog
mozga kruto uvježba u tehnikama kritičke analize i opskrbi provjerenim
informacijama, ona i opet iz usvojenog materijala stvara neki oblik
morala, religije i mitologije. Ako se um pouči da se pararacionalne
aktivnosti ne mogu miješati s racionalnima, on će se spremno podijeliti u
dva odjeljka samo da obje vrste aktivnosti mogu imati dovoljan prostor i
napredovati jedna uz drugu.
Ovaj mitopoetički nagon može se iskoristiti za stjecanje spoznaja i
racionalni rad na ljudskom napretku tek ako prihvatimo misao da je i
sam znanstveni materijalizam jedan viši oblik mitologije. Dopustite mi
stoga da još jednom iznesem razloge zbog kojih znanstveni etos držim
uzvišenijim od onog religijskog: njegovi neprekidni uspjesi u tumačenju i
upravljanju fizičkim svijetom; njegova autokorektivna priroda i
mogućnost da svaki stručnjak smisli i provede potrebne pokuse;
njegova spremnost da ispita sve predmete bili oni sveti ili profani; i na
kraju, mogućnost da i samu tradicionalnu religiju protumači uz pomoć
mehanicističkog modela evolucijske biologije. Ovo posljednje
dostignuće bit će i najvažnije. Ako se religija, uključujući i dogmatske
sekularne ideologije, uzmogne sistematično analizirati i objasniti kao
plod evolucije mozga, njena će moć kao vanjskog izvora moralnosti
zauvijek nestati a solucija druge dileme postat će stvarna potreba.
Srž znanstvenog materijalizma jest ep o evoluciji. Dopustite da vam
ponovim njegove najvažnija poglavlja: zakoni fizikalnih znanosti
usklađeni su sa onima bioloških i društvenih znanosti i svi se oni mogu
povezati u uzročno-posljedični lanac; fenomeni života i uma imaju
materijalne temelje; svijet kakav poznajemo nastao je iz ranijih svjetova
koji su bili podvrgnuti istim zakonima; a čitav vidljivi svemir podliježe
ovim materijalističkim tumačenjima. Ovaj ep i njegova poglavlja mogu
imati svoje jače i slabije strane, ali njegove najšire postavke ne mogu se
u potpunosti dokazati.
Ono što bih želio na kraju sugerirati jest zaključak da je evolucijski
mit najbolji mit od svih koje smo ikad imali. On će sigurno doživjeti
ispravke sve dok ne dođemo onoliko blizu istini koliko to dopušta građa
našeg mozga. Ako je istina ovo što govorim, mitopoetički zahtjevi uma
susrest će se na neki način sa znanstvenim materijalizmom i darovati
mu svoju izvanrednu energiju. Postoje načini da se ovaj prijelaz ostvari
pošteno i bez korištenja dogmi. Jedan od njih je održavanje tijesne veze
između znanosti i humanistike. Veliki britanski biolog J. B. S. Haldane
rekao je o znanosti i književnosti: „Ja sam potpuno uvjeren da je
znanost mnogo stimulativnija za našu maštu nego što su to klasici, ali
produkti takvog podražaja nisu vidljivi jer soj znanstvenika ne posjeduje
nikakvu percepciju literarne forme.” Uistinu, porijeklo svemira, veliki
prasak koji se zbio prije petnaest milijardi godina, kako tvrde astronomi i
fizičari, daleko su čudesniji događaji od onih koje opisuje prvo poglavlja
Knjige postanka ili ep o Gilgamešu. Kada znanstvenici, uz pomoć
matematičkih modela prikazuju fizikalne procese iz te prapovijesti, oni
tada govore o svemu - doslovno o svemu - i kad od tih vremena krenu
prema naprijed u vrijeme pulsara, supernova i sudara crnih rupa oni
istražuju daljine i tajne onkraj zamišljaja ranijih generacija. Sjetimo se
kako je Bog šibao Joba konceptima koji nadilaze granice ljudskog
razuma:
 Tko je taj koji riječima bezumnim zamračuje božanski promisao?
Bokove svoje opaši ko junak; ja ću te pitat, a ti me pouči... Zar si ti
prodro do izvora morskih, po dnu bezdana zar si kad hodio? Zar su ti
vrata smrti pokazali; vidje li dveri kraja mrtvih sjena? Zar si prostranstvo
zemlje uočio? Govori, ako ti je znano sve to.
O da, znano nam je i već smo to rekli. Prihvatili smo Jahvine izazove
i znanstvenici su se uhvatili ukoštac s još većim zagonetkama. Danas
poznajemo fizikalne osnove života; znamo barem približno vrijeme kad
se život pojavio na zemlji. U laboratoriju je moguće stvoriti nove vrste, a
evolucija se može pratiti sve do molekularne razine. Moguće je lijepiti
gene iz jednog organizma u drugi. Molekularni biolozi imaju dovoljno
znanja da stvore elementarne oblike života. Strojevi koje smo postavili
na Mars prenose slike tamošnjih predjela i istražuju kemijski sastav tla.
Jesu li autori Starog zavjeta mogli zamisliti ijednu od ovakvih aktivnosti?
A proces velikih znanstvenih otkrića tek uzima zamah.
Za divno čudo, kultura zapadne civilizacije kao da živi neovisno o
otkrićima prirodnih znanosti. U Sjedinjenim Državama pojam
intelektualca povezuje se s onima koji rade na području društvenih
znanosti i kulture. Razmišljanja tih ljudi posve su lišena izraza koji se
koriste u kemiji i biologiji, kao da je čovječanstvo neka vrsta
nadnaravnog promatrača fizičke realnosti. Na stranicama časopisa kao
što su The New York Review of Books, Commentary, The New
Republic, Daedalus, National Review, Saturday Review i sličnim
tiskovinama dominiraju tekstovi po kojima se čini da se znanost
zaustavila tamo negdje u devetnaestom stoljeću. Njihov se sadržaj
sastoji poglavito od povijesnih anegdota, dijakronijskog uspoređivanja
zastarjelih teorija o ljudskom ponašanju i prosudbi tekućih događaja na
temelju autorovih osobnih ideologija - sve to začinjeno ugodnim, ali
frustrirajućim tehnikama koje potiču uzbuđenje. Suvremena znanost se
tu prikazuje kao djelatnost koja služi rješavanju problema i kao skup
tehničkih čuda, čija se važnost procjenjuje unutar nekog etosa potpuno
stranog samoj znanosti. Istina je da mnogi „humanistički” nastrojeni
znanstvenici izlaze iz okvira znanstvenog materijalizma da bi sudjelovali
u kulturi, nekad kao stručni savjetnici, a nekad kao potencijalni autori, ali
oni nikada ne uspijevaju zatvoriti rascjep koji postoji između dva različita
diskursa. Uz rijetke izuzetke, oni su tek pripitomljeni znanstvenici,
simbolični poslanici jedne, u očima njihovih domaćina, barbarske kulture
koja ne poznaje dražest pisanog jezika, poniženi do naziva koji previše
spremno prihvaćaju - popularizatori. Tek neznatan broj velikih pisaca,
onih koji se usuđuju uznemiriti svoj duh i zadrijeti u dublje slojeve uma,
doista koriste znanost u punom smislu te riječi. Poznaju li oni pravu
prirodu tog izazova?
Do željene promjene fokusa doći će lakše sada kad je i sam ljudski
um ušao u okvire kauzalnih objašnjenja. Svaki ep mora imati heroja: um
posve odgovara takvom zahtjevu. Čak i astronomi, navikli na
razmišljanja o deset milijardi galaksija i gotovo beskonačnim
udaljenostima, moraju se složiti da je ljudski um najsloženiji ustroj koji
poznajemo i da predstavlja pravo raskrižje u istraživanjima svih važnijih
prirodnih znanosti. Društveni znanstvenici i humanisti, uključujući i
teologe, morat će na kraju priznati da znanstveni materijalizam mijenja
temelje njihovih sustavnih istraživanja i to redefiniranjem samog
mentalnog procesa.
Ovu knjigu sam započeo izlaganjem o počesto dijalektičnoj prirodi
znanstvenog napretka. Disciplina graniči s antidisciplinom; antidisciplina
uspostavlja novi red među fenomenima discipline svodeći je na njene
najosnovnije zakone; ali ta nova sinteza unutar discipline sve više
mijenja antidisciplinu kako se proširuje polje njihova međudjelovanja.
Vjerujem da će biologija, a naročito neurobiologija i sociobiologija, služiti
kao antidisciplina društvenim znanostima. Ići ću još dalje i ustvrditi da će
znanstveni materijalizam utjelovljen u biologiji, zahvaljujući preispitivanju
fenomena uma i društvenog ponašanja, poslužiti kao vrsta antidiscipline
humanistici. Neće pritom doći ni do kakve comteovske revolucije niti do
stvaranja primarno znanstvene kulture. Prijelaz će biti postupan. Da bi
se pozabavila osnovnim pitanjima humanističkih znanosti, uključujući
ideologiju i religijska vjerovanja, sama znanost mora postati
sofisticiranija i naročito umješna u bavljenju specifičnim značajkama
ljudske biologije.
Nadam se da će s napretkom ovog sinkretističkog procesa, područje
naše šire kulture preplaviti novi osjećaj zadivljenosti. Mi moramo
otvorenije govoriti o stvarima koje ne poznajemo. Ep koji znanstvenici
ispisuju u obliku tehničkih fragmenata ima golemih rupa i pun je
zapanjujućih tajni, a fizički temelj uma svakako nije najmanja od njih.
Baš kao kod praznih mjesta na karti tek otkrivenog svijeta, možemo
odrediti samo vanjske granice, ali ne i unutarnju veličinu. Predstavnici
prirodnih i društvenih znanosti morat će bolje nego do sada definirati
velike ciljeve kojima obrazovani ljudi imaju težiti, baš kao da se nalaze
na velikoj istraživačkoj ekspediciji. Velika i zapanjujuća otkrića čekaju na
njih. Ona su dostupna kao što su bila dostupna čuda koja su otkrivali
prvi europski istraživači novih svjetova i oni koji su po prvi puta zagledali
kroz mikroskop u svijet bakterija skriven u kapljici vode. Kako raste
opseg naše spoznaje, tako znanost mora sve više poticati ljudsku
maštu.
Takav se pogled može, nekome tko na prvo mjesto stavlja
ekonomske i socijalne probleme, činiti elitističkim. U takvoj primjedbi
postoji element istine. Što je uopće važno dok neki umiru od gladi u
Sahelu i Indiji, a drugi trunu u zatvorima Argentine i Sovjetskog Saveza?
Kao odgovor možemo postaviti drugo pitanje: želimo li jednom
zauvijek saznati zašto uopće brinemo za takve stvari? Kad se ovi
problemi riješe, što ćemo onda? Službena svrha postojanja bilo koje
države je ispunjenje čovjekova života i to u dimenzijama koje nadvisuju
puko preživljavanje. Kod gotovo svih socijalističkih revolucija ciljevi od
najveće važnosti bili su, pored posvećenja same revolucije, edukacija,
znanost i tehnologija - kombinacija koja nas neumoljivo vraća ka prvoj i
drugoj dilemi.
Ovaj će pogled na stvari s još većom odlučnošću odbaciti oni čije
emocionalne potrebe zadovoljava tradicionalna organizirana religija.
Boga i crkvu, reći će oni, ne mogu tek tako odstraniti suparničke
mitologije utemeljene na znanosti. Takva je primjedba na mjestu. Bog
ostaje održiva hipoteza u obliku ideje o prvom pokretaču, ma kako ovu
koncepciju bilo teško definirati i provjeriti. Religijski obredi, naročito
obredi zrelosti i posvećivanje nacionalnog osjećaja duboko su
ukorijenjeni i tvore neke od najveličanstvenijih elemenata postojećih
kultura. Oni će se zasigurno prakticirati i nakon razotkrivanja njihove
etiologije. Sama tjeskoba pred smrću bit će dovoljna da ih održi u životu.
Bilo bi arogantno tvrditi da će vjerovanje u osobnog, moralnog Boga
posvema nestati, kao što bi bilo lakoumno upustiti se u predviđanja o
obliku obreda budućnosti, obreda koji će postojati kada znanstveni
materijalizam za svoje svrhe iskoristi sile mitopoetike.
Također ne mogu zamisliti znanstvenu generalizaciju kao zamjenu
za umjetnost ili kao nešto više od simbiotskog hranitelja umjetnosti.
Umjetnik, uključujući i pisca, prenosi svoje najosobnije iskustvo i viziju
birajući način kojim će kod publike izazvati emocije. Znanost se može
nadati da će jednom objasniti fenomen umjetnika, umjetničkog genija,
pa i umjetnosti same; ona će se vjerojatno sve više koristiti umjetnošću
pri istraživanju ljudskog ponašanja, ali ta znanost nije predodređena da
prenosi iskustvo na osobnoj razini, niti da iz zakona i načela koji su, po
definiciji, njen osnovni interes, izvede puno bogatstvo ljudskog iskustva.
Iznad svega, ja ne predlažem znanstveni materijalizam kao
alternativni oblik organizirane formalne religije. Moje razmišljanje slijedi
humanističku liniju koju su zacrtali Huxley, Waddington, Monod, Pauli,
Dobzhansky, Cattell i drugi koji su se usudili pogledati u lice ovoj
Gorgoni. Nijedan od njih nije ostvario svoj cilj, iz jednog od dva moguća
razloga. Oni su ili odbacili religijsko vjerovanje kao animizam ili su držali
da ga valja smjestiti u neki izdvojeni, mirni kutak mozga gdje će
proživjeti svoj život koji ionako duguje kulturi, daleko od glavnog tijeka
intelektualnih stremljenja. Humanisti su, kako se vidi, pokazali dirljivu
vjeru u moć znanja i ideju evolucijskog napretka ljudskog uma. Ja
predlažem jednu modifikaciju znanstvenog humanizma kroz spoznaju
da mentalni procesi religijskih vjerovanja - posvećenje osobnog i
grupnog identiteta, usmjerenost ka karizmatičnim vođama, mitopoetika i
drugi - predstavljaju unaprijed programirane predispozicije čije su
samostalne komponente ugrađene u živčano ustrojstvo mozga i to
tijekom tisuća generacija genetičke evolucije. Upravo zbog toga, ti su
procesi moćni, neiskorjenjivi i nalaze se u središtu socijalne egzistencije
čovjeka. Njihova struktura je mnogo složenija nego što je to mislila
većina filozofa. Mislim da bi znanstveni materijalizam morao promatrati
ove fenomene na dvije razine: kao izvanredno složenu i zanimljivu
znanstvenu zagonetku i kao izvor energije koja će se usmjeriti u nove
tokove jednom kad se sam znanstveni materijalizam prihvati kao nova,
moćnija mitologija.
Ovaj će se proces odvijati sve većom brzinom. Ljudska sudbina je u
znanju, ako ni zbog čega, a ono zbog kulturne dominacije koju ostvaruju
društva s većim znanjem. Luditi i antiintelektualci nikad nisu ovladali
diferencijalnim jednadžbama termodinamike niti su otkrili biokemijske
načine liječenja. Oni su ostali u slamnatim kolibama i umirali mladi. One
kulture koje imaju jedinstvene ciljeve učit će brže od onih koje takve
ciljeve nemaju. S obzirom da je znanstveni materijalizam jedina
mitologija koja iz potrage za čistim znanjem može stvarati velike ciljeve,
doći će i do autokatalitičkog porasta učenosti.
Vjerujem da će naročito velik utjecaj imati sve preciznija specifikacija
povijesti. Jedan od velikih snova društvenih teoretičara među kojima su
bili Vico, Marx, Spencer, Spengler, Teggart i Tovnbee, bio je spoznaja
povijesnih zakona pomoću kojih se može predvidjeti budućnost
čovječanstva. Sheme koje su zacrtali nisu bile naročito uspješne jer
njihovo razumijevanje ljudske prirode nije imalo znanstvenih temelja;
ono je, kako bi to pisalo u kakvom znanstvenom izvještaju, patilo od
nepreciznog reda veličine. Nevidljiva je ruka ostala nevidljiva; nije se
uspjelo proračunati sjedinjeno djelovanje tisuća milijuna ljudskih bića
koja nitko nije uspio ispravno razumjeti. Sada, pak, možemo podržati
stav da svaka kultura u svakome društvu klizi duž jedne ili druge grupe
evolucijskih putanja, dok njihov opseg kretanja ograničavaju genetički
zakoni ljudske prirode. Iako je, s antropocentrične točke gledišta ovaj
opseg impozantan, on predstavlja tek mali podskup svih mogućih
putanja koje bi postojale kada ne bi bilo genetičkih ograničenja.
Kada naše poznavanje ljudske prirode postane još slojevitije i kad
počnemo birati sustave vrijednosti na objektivnijim temeljima, a naša se
srca konačno usklade s mozgom, broj mogućih putanja postat će još
manji. Danas nam je već jasno, da se poslužimo dvama međusobno
oprečnim i ekstremnim primjerima, da su svjetovi Williama Grahama
Sumnera, zadrtog socijalnog darvinista, i anarhista Mihaila Bakunjina,
biološki nemogući. S vremenom će društvene znanosti sazreti i
omogućiti nam lakša predviđanja, i tada će broj dopustivih putanja ne
samo postati manji, već će i naši potomci baciti pogled daleko izvan
njihovih granica.
Tada će se ljudska rasa suočiti s trećom i konačnom duhovnom
dilemom. Genetika se danas, zajedno s drugim granama znanosti,
ubrzano razvija. Uskoro će se sakupiti dovoljno znanja o genetičkim
osnovama ljudskog ponašanja, a pozna vat ćemo i tehnike
molekularnog inženjerstva i procesa kloniranja, koje će nam omogućiti
voljne promjene genskog materijala. U najmanju ruku, bit će moguće
provesti spore evolucijske promjene služeći se konvencionalnom
eugenikom. Ljudska će bića, dakle, biti sposobna mijenjati svoju prirodu.
Što će izabrati? Hoće li je ostaviti takvu kakva jest, pustiti je da se i dalje
klacka na klimavim temeljima sačinjenim od zastarjelih adaptacija iz
ledenog doba? Ili će je usmjeriti ka ubrzanom razvoju inteligencije i
kreativnosti, uz veću - ili možda manju - sposobnost emocionalnih
reakcija? Možda bi se ljudi mogli genetički reprogramirati i približiti
idealu nuklearne obitelji kakva postoji kod bjelorukih gibona ili se
transformirati u harmonično sestrinstvo ljudskih pčela. Sjetimo se, ipak,
da je riječ o samoj biti čovječanstva. Moguće je da u našoj prirodi postoji
nešto što će spriječiti takve promjene. U svakom slučaju, i srećom po
nas, ova dilema će ostati za rješavanje kasnijim generacijama.
Sve u duhu obogaćenja evolucijskog mita, moderni pisci često
posežu za klasičnim mitskim herojima da bi opisali neugodan položaj
čovječanstva: egzistencijalistički Sizif, čije je jedino izražajno sredstvo
sama sudbina; nesigurni Arjuna na polju pravednosti u ratu s osobnom
savješću; kobna Pandora koja ljudskim bićima donosi sva zla smrtne
egzistencije; i strpljivi Atlas, čuvar vidljive Zemlje. Prometej je posljednjih
godina ponešto izvan mode, vjerojatno zbog energetske krize i
menadžerskog opreza. Ali, mi nećemo izgubiti vjeru u njega. Prisjetimo
se zajedno izvornog, Eshilovog Prometeja:
Zborovođa: A nemaš li na duši kakav teži čin?
Prometej: Spoznanje smrtnog časa spriječih ljudstvu svem.
Zborovođa: A kakav za to nađe utuk im i lijek?
Prometej: Usadih im u srca slijepih nada niz.
(prev. Bratoljub Klaić)
Pravi prometejski duh znanosti vodi ka oslobođenju čovjeka tako što
mu daje znanje i stanovitu razinu ovladavanja fizičkim okolišem. Na
drugom stupnju, u novijem dobu, taj duh stvara mitologiju znanstvenog
materijalizma, koju usmjeravaju i korigiraju postupci znanstvene
metode. Ova se mitologija sa specifičnom osjećajnošću obraća
najdubljim potrebama ljudske prirode, a snagu joj daje slijepa nada da
će put na koji smo se osmjelili biti duži i ljepši od onoga koji smo netom
okončali.

{{Pause=3}} {{Split}}
 Rječnik pojmova
{{Pause=1}}
Za potrebe čitatelja priredio sam ovaj mali rječnik pojmova koji se
koriste u knjizi. Neki od njih su čitatelju možda nepoznati jer su previše
stručni, a drugi su tu jer zbog svoje važnosti zaslužuju više od
uobičajene definicije.

ADAPTACIJA. U biologiji je to određena anatomska struktura,

fiziološki proces ili oblik ponašanja koji poboljšava sposobnost
preživljavanja ili reprodukcije nekog organizma. Pojam označava i
evolucijski proces koji vodi ka stjecanju takvih osobina.
AGRESIVNOST. Bilo kakav fizički postupak ili prijetnja nekim
postupkom kojim jedinka ugrožava slobodu ili genetičku sposobnost
drugih.
ALTRUIZAM. Autodestruktivno ponašanje koje se bira za dobro
drugih. Altruizam može biti u potpunosti racionalan, može biti
automatski i nesvjestan, a može biti svjestan, ali vođen urođenim
emocionalnim mehanizmima.
AUTOKATALlZA. Proces kod kojega produkti neke reakcije služe
kao katalizatori, tj. ubrzavaju vrijeme same reakcije koja ih stvara.
BESPOLNO RAZMNOŽAVANJE. Oblik reprodukcije kao što je
tvorba spora, pupanje ili jednostavna stanična dioba, koji ne uključuje
spajanje spolnih stanica.
BIHEVIORALNA BIOLOGIJA. Znanstvena studija svih aspekata
ponašanja, uključujući neurofiziologiju (proučavanje živčanog sustava),
etologiju (proučavanje obrazaca ponašanja), i sociobiologiju
(proučavanje bioloških osnova društvenog ponašanja i organizacije).
DARVINIZAM. Teorija evolucije po prirodnoj selekciji kako ju je
opisao Charles Darwin (naročito u Postanku vrsta, 1859.). Teorija tvrdi
da se genetički sastav populacije mijenja kroz vrijeme - i potom evoluira
- ponajprije zbog genetičke raznolikosti pojedinaca, ali i zbog činjenice
da pojedinci koji posjeduju osobine prikladnije za preživljavanje i
reprodukciju, počinju prevladavati u narednim generacijama. Ovakav
oblik evolucije suvremeni biolozi vide kako jedini uvjerljiv oblik razvoja
izvan obične statističke fluktuacije genskih tipova unutar populacije.
DEMOGRAFIJA. Stopa rasta i dobne strukture populacije, kao i
procesi koji ih određuju; također i znanstvena studija tih podataka.
 DETERMINIZAM. Širok pojam koji označava bilo kakav oblik
ograničenja razvoja nekog anatomskog organa, fiziološkog procesa ili
ponašanja. Genetički determinizam označava određeni stupanj
ograničenja koje donosi neki skup gena.
DNA (deoksiribonukleinska kiselina). Temeljni nasljedni materijal
svih organizama. Svi geni su sastavljeni od funkcionalnih dijelova
molekula DNA.
DRUŠTVENOST. Kombinacija osobina i procesa društvene
egzistencije.
DRUŠTVO. Grupa jedinki koje pripadaju istoj vrsti i udružuju se na
suradnički način. Osnovni kriterij primjene ovog termina je postojanje
uzajamne komunikacije suradničke prirode koja se proteže i izvan
seksualne aktivnosti.
ESTRUS. Sezona parenja, ili maksimalne seksualne raspoloživosti
kod ženki. Pod uobičajenim okolnostima, estrus znači i vrijeme
otpuštanja jaja iz jajnika.
ETOLOGIJA. Studija obrazaca životinjskog ponašanja u prirodnom
okolišu, s naglaskom na analizu adaptacija i evoluciju tih obrazaca.
EVOLUCIJA. Bilo kakva postupna promjena. Organska evolucija, na
koju se ovaj pojam najčešće odnosi, znači genetičku promjenu unutar
populacije organizama koja se odvija u više generacija.
EVOLUCIJSKA BIOLOGIJA. Sve grane biologije, uključujući
ekologiju, taksonomiju, populacijsku biologiju, etologiju i sociobiologiju,
koje proučavaju evolucijski proces i osobine čitave populacije i
zajednice organizama.
FIZIOLOGIJA. Znanstvena studija o funkcijama živog organizma i
pojedinačnih organa, tkiva i stanica od kojih je sastavljen.
GAMETA. Spolna stanica: jaje ili spermij.
GEN. Osnovni element nasljeđivanja, djelić goleme DNA molekule
koji djeluje na razvoj bilo koje osobine na elementarnoj biokemijskoj
razini. Pojam gen preciznije označava cistron, dio DNA koji nosi šifru za
tvorbu posebnog dijela proteinske molekule.
GENETIČKA SPOSOBNOST. Doprinos koji neki genetički
specifičan organizam daje narednim generacijama. Po definiciji,
pojedinci s većom genetičkom sposobnošću naposljetku prevladavaju u
populaciji; proces se naziva i evolucijom pomoću prirodne selekcije.
 GENETIČKI. Ono što je nasljedno; odnosi se na raznolikost osobina
koja se barem dijelom temelji na razlikama između gena.
GENETIKA. Znanost o nasljeđivanju.
GENSKA ZALIHA. Svi geni cjelokupne populacije organizama.
GONADA. Organ koji proizvodi spolne stanice; obično je to jajnik
(ženska gonada) ili testis (muška gonada).
GRUPNA SELEKCIJA. Bilo koji proces kao stoje nadmetanje,
sposobnost razmnožavanja, posljedica bolesti i si. koji čini da jedna
grupa ima više potomaka od druge. U teoriji je pojam „grupe” prilično
neodređen: to može biti grupa srodnika (obično veća od zajednica koje
čine roditelji i djeca), zatim dio plemena, čitavo pleme i šira društvena
grupa. Suprotno individualnoj selekciji.
HAPLODIPLOIDIJA. Sposobnost određivanja spola, kao što je to
kod mrava i drugih kukaca opnokrilaca, kod kojih se mužjaci razvijaju iz
neoplođenih (stoga su oni haploidni, imaju samo jednu grupu
kromosoma), a ženke iz oplođenih jaja (što ih čini diploidnima, jer
posjeduju dvije grupe kromosoma).
HERMAFRODIT. Organizam koji posjeduje i ženske i muške spolne
organe.
HIPERTROFIJA. Ekstremni razvoj neke postojeće strukture. Kljove
slona, primjerice, predstavljaju hipertrofiju zuba koji su tijekom evolucije
promijenili oblik. U ovoj knjizi sam izložio tvrdnju da je veći dio ljudskog
ponašanja samo hipertrofija prvotnih jednostavnijih reakcija, tj.
Adaptacija koje su bile korisne u društvima lovaca-sakupljača i
prvobitnim ratarskim zajednicama.
HIPOTEZA. Tvrdnja koja se može dokazati ili pobiti dodatnim
promatranjima i pokusima. Po uobičajenim kanonima znanstvenog
dokazivanja, teško je, ako ne i nemoguće, u potpunosti dokazati neku
hipotezu, ali se, uz temeljite i precizne provjere, može pretvoriti u
prihvaćenu činjenicu. I pored toga, ona nikada ne može postati dogma.
HOMOLOGIJA. Sličnost koja postoji između anatomskih struktura,
fizioloških procesa ili obrazaca ponašanja dviju ili više vrsta, i to
zahvaljujući zajedničkom pretku i posjedovanju barem nekih zajedničkih
gena.
HOMOZIGOTI. Svaka obična stanica u tijelu ima dva kromosoma
iste vrste; kada je neki gen smješten na određenom dijelu kromosoma
istovjetan onome na kromosomskom paru, kažemo da je organizam
homozigotan za određeno kromosomsko mjesto.
INDIVIDUALNA SELEKCIJA. To je prirodna selekcija koja se odnosi
na jedinku i njezine direktne potomke. U suprotnosti je s grupnom i
srodničkom selekcijom.
KATALIZA. Proces u kojem neka tvar ubrzava reakciju, a da se
tijekom tog procesa sama ne potroši.
KROMOSOM. Složena struktura, okruglog ili štapićastog oblika, koja
se nalazi u jezgri stanice i nosi dio genskih informacija (gena)
organizma.
LAMARKIZAM. Teorija koju je 1809. godine izložio Jean Baptiste de
Lamarck. On je tvrdio da se vrste razvijaju tako da organizmi tijekom
svog života usvajaju određene karakteristike ponašanja, pa čak i fizičke
značajke i prenose ih na svoje potomke. Takva se teorija pokazala
pogrešnom kao objašnjenje biološke evolucije i ubrzo ju je zamijenio
darvinizam, ili teorija evolucije putem prirodne selekcije.
LIMBIČKI SUSTAV. Skup međusobno povezanih struktura i dijelova
smještenih u dubljem dijelu prednjeg mozga odgovornih za emocije,
motivaciju i učenje. Osnovni dijelovi uključuju hipotalamus, rinencefalon,
i hipokampus.
LJUDSKA PRIRODA. U širem smislu riječi, to je čitav skup urođenih
značajki ponašanja koje su karakteristične za ljudsku vrstu; preciznija
definicija se odnosi na predispozicije koje utječu na društveno
ponašanje.
MESOŽDER. Stvorenje koje se hrani svježim mesom.
MOŽDANA kora. Pojam iz anatomije čovjeka, vanjski sloj živčanog
tkiva mozga, „siva tvar” koja sadrži centre za svjesnost i racionalno
mišljenje.
MUTACIJA. U širem smislu, svaka neredovita promjena u genskoj
konstituciji organizma. Mutacija se može sastojati u promjeni kemijske
strukture jednog gena (dijela DNA) ili u promjeni broja i strukture čitavih
kromosoma.
NAGON. Ponašanje koje je relativno stereotipno, složenije od
jednostavnih refleksa kao što su ispuštanje sline ili treptanje očiju, i
najčešće povezano s vanjskim objektima tj. okolišem. Razvoj nagonskih
oblika ponašanja može i ne mora biti povezan sa učenjem. Ovakvo
ponašanje ima relativno krut i predvidiv ishod. S obzirom na njegovu
nepreciznost, pojam „nagona” danas se rijetko koristi u znanstvenoj
literaturi, ali je tako čvrsto ukorijenjen u engleskom i drugim jezicima - i
koristan zbog svoje jednostavnosti - da su posve opravdani pokušaji
njegova boljeg definiranja.
NEUROBIOLOGIJA. Znanstveni studij anatomije (neuroanatomija) i
fiziologije (neurofiziologija) živčanog sustava.
NEURON. Živčana stanica; osnovna jedinica živčanog sustava.
NUKLEUS (jezgra). Središnji dio stanice, koji sadrži nasljedni materijal
organizma. (Geni su smješteni na strukturama unutar jezgre koje
nazivamo kromosomi.)
OMJER SPOLOVA. Omjer mužjaka i ženki ( na primjer jedan
mužjak na dvije ženke) u nekoj populaciji ili društvu.
ONTOGENEZA. Razvoj jednog organizma kroz njegov životni vijek
(za razliku od filogeneze).
OPNOKRILCI. Red kukaca u koji spadaju sve pčele, ose i mravi.
POLIGAMIJA. Oblik ponašanja tj. ustrojstvo zajednice po kojem jedinka
ima više partnera. Kad se radi o mužjaku koji raspolaže s više ženki, to
nazivamo poliginijom. Ženka koja ima više partnera upražnjava
poliandriju.
POPULACIJA. Grupa organizama koja se može međusobno ploditi i
kroz dulje vrijeme boraviti zajedno na istom mjestu.
PORIV. Širok pojam koji opisuje sklonost životinje da odabere neki
objekt, kao što je partner, vrsta hrane, mjesto gniježđenja itd i da zbog
toga izvede određene radnje.
PRIMATI. Pripadnici reda primata u koji spadaju polumajmuni, pravi
majmuni, čovjekoliki majmuni i sam čovjek.
PRIPREMLJENO UČENJE. Urođena predispozicija da se nauči
jedna stvar, a ne neka druga, čak i kad se obje stvari poučavaju
jednakim intenzitetom. Na primjer, osoba koja je genetički dešnjak
pripremljena je da nauči korištenje desnom rukom, dok joj je učenje
korištenja lijeve ruke otežano i moguće tek uz iznimne napore.
PRIRODNA SELEKCIJA. Genski doprinos jedne generacije
narednim generacijama iste populacije. Ovakav evolucijski mehanizam
otkrio je Damin pa se po njemu i zove darvinizam. Moderna je genetika
uvelike potvrdila i učvrstila ovu teoriju.
PUPANJE. Oblik bespolnog razmnožavanja pri kojem iz tijela
roditeljskog organizma izrasta više ili manje cjelovit novi organizam.
 RAZVOJNI KRAJOLIK. Metafora kojom se pokušava približiti
rješenju kontroverze „odgoj ili priroda”. Razvoj neke osobine se
uspoređuje s kretanjem loptice koja se kotrlja niz genski određen
krajolik. Kanali kojima se kreće povremeno se račvaju, a ona bira
putanje ovisno o sili kretanja i dostupnosti pojedinih ogranaka.
RECIPROČNI ALTRUIZAM. Razmjena altruističnih postupaka
između pojedinaca u različitim vremenima. Jedna će osoba, primjerice,
spasiti utopljenika u zamjenu za obećanje ( ili barem uz razumno
očekivanje) da će taj altruistični postupak biti uzvraćen jednakom
mjerom ako se i sama jednom nađe u sličnoj situaciji.
ROD. Grupa srodnih vrsta.
SAZRIJEVANJE. Automatski razvoj određenog obrasca ponašanja
koji postaje naročito složen i precizan kad jedinka odraste. Za razliku od
učenja, ovakav razvoj ne zahtijeva nikakvo prethodno iskustvo.
SlSAVCI. Životinje roda Mammalia (kojem pripada i čovjek). Ženke u
svojim mliječnim žlijezdama stvaraju mlijeko, a karakteristična je i dlaka
kojom je pokriveno tijelo.
SOCIOBIOLOGIJA. Znanstvena studija bioloških osnova svih oblika
društvenog ponašanja kod svih vrsta organizama, uključujući čovjeka.
SRODNIČKA SELEKCIJA. Porast učestalosti određenih gena u
nekoj populaciji pred drugima kao rezultat zasluga jednog ili više
pojedinaca koji su takvim genima osigurali bolje preživljavanje i
reprodukciju. Pretpostavka je da takve gene posjeduju i srodnici tih
pojedinaca, tj. svi oni koji imaju zajedničko podrijetlo. Srodnička
selekcija je jedan od načina koji pomaže da se altruističko ponašanje
razvije kao biološka osobina. Iako se srodnost odnosi i na potomke,
pojam srodničke selekcije se koristi kada barem neki rođaci, kao što su
braća, sestre ili roditelji zadovoljavaju potreban kriterij.
SUSTAV DOMINACIJE. U sociobiologiji, to je skup odnosa unutar
grupe životinja ili ljudi, koji se često uspostavlja uz pomoć agresije ili
prisile. Unutar takvog sustava jedan član grupe ima prednost pred svima
ostalima i to u izboru hrane, biranja spolnog partnera itd., drugi član ima
prednost pred ostatkom grupe i tako redom, sve do dna dominacijske
ljestvice ili tzv. „poretka kljucanja”. Dominacijski poredak je vrlo
jednostavan i strog kod kokošiju, a složen i istančan kod ljudskih bića.
TAKSONOMIJA. Znanost i vještina klasifikacije organizama.
 TEORIJA. Skup općih tvrdnji o nekom prirodnom procesu, kao što je
oblik evolucije ili povijest kontinenata, koji vodi ka stvaranju pretpostavki
- „hipoteza” - o specifičnom fenomenu koji se može provjeriti. Teorija se
smatra valjanom ako potiče stvaranje novih hipoteza, ako se te hipoteze
potvrde provjerama, i ako kao rezultat nastanu objašnjenja koja na
djelotvorniji način tumače neki dio stvarnosti nego što to uspijevaju
suparničke teorije.
TERITORIJ. Određeno područje iz kojeg organizam ili grupa
organizama isključuje druge pripadnike iste vrste i to uz pomoć
agresivnog ili razmetljivog ponašanja.
UROĐENO. Isto značenje kao i genetički: odnosi se na varijacije
koje se, barem djelomično, odnose na razlike u genima.
VRSTA. Populacija ili grupa populacija sličnih organizama, koji se
mogu razmnožavati međusobno, ali ne i sa pripadnicima drugih
populacija.
ZADRUŽNI KUKCI. Vrste kukaca koje grade kolonije u kojima žive
reproduktivne i radničke kaste. Takvi su primjerice termiti, mravi i
zadružne vrste pčela i osa.
ZAKONI UČENJA. Predispozicija za učenjem jednog određenog
oblika ponašanja, a ne nekog drugog, čak kada se oba oblika ponašanja
poučavaju jednakim intenzitetom. Primjer zakona učenja je dominacija
desne ili lijeve ruke: osobe koje su genetički dešnjaci, s velikim će
poteškoćama naučiti koristiti lijevu ruku, dok za genetičke ljevake važi
ista zakonitost u odnosu na njihovu genetičku predispoziciju.
ZNANSTVENI MATERIJALIZAM. Učenje da sve pojave u svemiru,
uključujući i ljudski um imaju materijalnu osnovu, da su podvrgnute istim
fizikalnim zakonima i da ih se može protumačiti znanstvenom analizom.
ZOOLOGIJA. Znanost o životinjama.

{{Pause=3}} {{Split}}

Bilješke
{{Pause=1}}
 Prvo poglavlje
22 U želji da obuhvati sva ta gledišta, David Mathews je upotrijebio
izraz „novi naturalizam” u David Mathews et al., The Changing
Agendafor American Higher Education (U. S. Government Printing
Office, Washington, D. C, 1977) te u „Naturalistic Humanism: A New
Svnthesis in American Thought?” (neobjavljeni rukopis, 1977).
22 Steven Weinberg, „The Forces of Nature”, Bulletin of the
American Academy of Arts and Sciences 29(4):13-29 (1976).
23 W. B. Yeats, The coming ofivisdom zoith time (1910).
23 Alain Pevrefitte, The Chinese: Portrait of a People, na engleski
preveo Graham Webb (Bobbs-Merrill, New York, 1977).
24 Gunther S. Stent, The Coming of the Golden Age: A Viezv oj the
End of Progress (Natural Historz Press, Garden City, Long Island, New
York, 1969).
24 Ideja o genetičkoj evoluciji moralnih predispozicija putem
prirodne selekcije imala je dugu, ali ne i uspješnu povijest. Takvu je
mogućnost spomenuo i Darwin u svojoj knjizi The Descent of Man and
Selection in Relation to Sex (London, 1971), gdje je čvrsto pobijao stav
o neovisnosti uma pred zakonima
24 prirodne selekcije kakav su zastupali John Stuart Mili i Alfred
Russel Wallace. Osjećao je da bi takav izuzetak ozbiljno naštetio
osnovnoj teoriji evolucije po prirodnoj selekciji. On se 1869. godine
obratio Wallaceu, suotkrivaču prirodne selekcije, rekavši između
ostalog: „Nadam se da niste ubili vaše i moje dijete” (More Letters of
Charles Danvin, ur. Francis Darwin, D. Appleton, New York, sv. 2, str.
39,1903). Darwin je u razmišljanjima o ovom predmetu otišao prilično
daleko. U neobjavljenim bilješkama iz srpnja 1838. iznosi optimistično
mišljenje da će bolje razumijevanje evolucije dovesti do veće moralnosti
društva: „Postoje dvije grupe moralista: jedni tvrde da će zakon života
proizvesti veću sreću. Drugi kažu da mi posjedujemo moralni osjećaj.
Moj pogled ujedinjuje oba gledišta. Ja mislim da su ona gotovo
istovjetna i da ono što vodi ka najvećem dobru ili barem ka onomu što je
potrebno tome dobru jest instinktivni moralni osjećaj.” (str. 242-243 u
Howard E. Gruber, Darzvin on Man: A Psychological Study of Scientific
Creativity, zajedno s neobjavljenim bilješkama prepisali i popratili
komentarima Paul H. Barrett, E. P. Dutton, New York, 1974).
 25 Herbert Spencer, najambiciozniji među evolucionistima
devetnaestog stoljeća, zagovarao je potrebu za nekantovskim,
racionalističkim pristupom etici (Principles ofEthics, New York, 1896).
Vjerovao je da se ljudski živčani sustav mijenjao tijekom tisuća
generacija da bi stvorio sposobnost moralne intuicije koja se sastoji od
emocionalnih reakcija na ispravno i pogrešno ponašanje, ali da se
ljudska priroda može uobličiti „strogim pridržavanjem uvjeta koje
propisuje skladna društvena suradnja” (An Autobiography, D. Appleton,
New York, sv. 2, str. 8,1904).
26 U svom djelu The Influence of Darwin on Philosophy (P. Smith,
New York, 1910), John Dewey zaključuje da evolucijska teorija,
konkretno darvinizam, donosi sredstva za uobličavanje znanstvene
etike; no kasnije u Human Nature and Conduct (Holt, New York, 1922),
priznaje da su specifične etičke premise proizvodi kulture. U novije
vrijeme, Antonz Flew u knjizi Evolutionary Ethics (Macmillan, London,
1967), pokušavajući pobiti Wittgensteinovu tvrdnju da evolucijska teorija
nema veze s filozofijom, proširuje tu zamisao i tvrdi da je etično
ponašanje evoluiralo te je stoga podložno empirijskoj ocjeni. U knjizi
Sociobiology: The Neiv Synthesis (The Belknap Press of Harvard
Universitv Press, Cambridge, Mass., 1975) i tekstu „The Social Instinct”,
Bulletin ofthe American Academy ofArts and Sciences 30(1): 11-25
(1976), dovodim u odnos genetičku evoluciju etičkih predispozicija sa
specifičnim načelima populacijske biologije. Gunther Stent u The
Hastings Center Report 6(6): 32-40 (1976), razmatra prednosti i
ograničenja „strukturalističke etike”. U tom je pravcu još dalje otišao
George E. Pugh u The Biological Origin of Human Values (Basic Books,
New York, 1977), važnom djelu koje kombnira ideje iz područja
matematičke teorije i biologije.
27 U širem smislu riječi, Konrad Lorenz je pionir u razvoju
koncepcije o spoznaji i mišljenju kao evolucijskim produktima moždanih
struktura. Njegove novije poglede na tu temu donosi knjiga Behind the
Mirror: A Searchfor a Natural History of Human Knoivledge (Harcourt
Brace Jovanovich, New York, 1977). Pozitivna kritika Lorenzovih ideja, s
povijesnom nadopunom, može se naći u tekstu Donalda T. Campbella u
knjizi The Philosophy ofKarl Popper, ur. Paul Schilpp (Open Court, La
Salle, Illinois, 1974, str. 415-463). Popularniji i osobniji pristup donosi
Richard I. Evans u knjizi Konrad Lorenz: The Man and His Ideas
(Harcourt Brace Jovanovich, New York, 1975).
Ideju o sociobiologiji kao antidisciplini društvenih znanosti iznio sam
u članku pod naslovom „Biologv and the Social Sciences” (Daedalus
106(4): 127-140,1977). Dijelove toga teksta sam uklopio i ovu knjigu, uz
dopuštenje izdavača Daedalusa, časopisa Američke akademije znanosti
i umjetnosti.
Klasičnu tvrdnju o diskontinuitetu između prirodnih i društvenih
znanosti iznio je Charles P. Snow u knjizi The Two Cultures and the
Scientific Revolution (Cambridge Universitv Press, Cambridge, 1959).
28 Theodore Roszak, „The Monster and the Titan: Science,
Knowledge, and Gnosis”, Daedalus 103(3): 17-32 (1974).
29 Ernst Mach, The Science of Mechanics, deveto izdanje (Open
Court, La Salle, Illinois, 1942).
Drugo poglavlje
33 Howard E. Evans, Life on a Little-Knoum Planet (Dutton, New
York, 1968).
33 Uvod u temu o društvenim organizmima i sociobiologiji kao
disciplini može se naći u Wilson, Sociobiology.
34 Odličan prikaz suvremene etologije, s detaljnim poglavljem o
fiksiranim obrascima ljudskog ponašanja, dao nam je Irenaus Eibl-
Eibesfeldt u Ethology: The Biology ofBehavior, drugo izdanje (Holt,
Rinehart and Winston, New York, 1977). Najoriginalniju i
najmjerodavniju sintezu etologije i komparativne psihologije možemo
naći u knjizi Roberta A. Hindea Animal Behavior, drugo izdanje
(McGraw-Hill, New York, 1970).
35 J-J. Rousseau, Essai sur l'origine des langues, Oeuvres
Posthumes, sv. 2 (London, 1783); citat u Claude Levi-Strauss La
Pensee Sauvage (Plon, Pariš, 1964), (hrvatski prijevod Divlja misao,
Golden Marketing, Zagreb, 2000).
35 Robert Nozick, Anarchy, State, and Utopia (Basic Books, New
York, 1974). (hrvatski prijevod Anarhija, država i utopija, Jesenski i Turk,
Zagreb, 2003).
36 Mehaničke osobitosti obrade informacija kod čovjeka objasnili su
Allen Newell i Herbert A. Simon, u Human Problem Solving (Prentice-
Hall, Englewood Cliffs, New Jersev, 1972), zatim George Boolos i
Richard Jeffrev u Computability and Logic (Cambridge Universitv Press,
Cambridge, 1974).
36 O nasljeđivanju boje očiju govori Curt Stein u Principles of
Human Genetics, treće izdanje (W. H. Freeman, San Francisco, 1973).
37 R. D. Alexander, J. L. Hoogland, R. D. Howard, K. M. Noonan i
P. W. Sherman, “Sexual Dimorphisms and Breeding Svstems in
Pinnipeds, Ungulates, Primates, and Humans” u Evolutionary Biology
and Human Social Behavior, ur. N. A. Chagnon i W. G. Irons (Duxbury
Press, Sciutate, Mass., 1979), str. 402-435.
38 Dokaze o destruktivnosti dugotrajnih efekata abnormalnog
iskustva za vrijeme rane faze razvoja iznio je Ronald P. Rohner u They
Love Me, They Love Me Not (HRAF Press, New Haven, Conn., 1975), i
T. G. R. Bower u A Primer oflnfant Development (W. H. Freeman, San
Francisco, 1977).
38 Theodosius Dobzhanskv, „Anthropologv and the Natural
Sciences - The Problem of Human Evolution”, Current Anthropology
4:138,146-148 (1963).
38 George P. Murdock, „The Common Denominator of Culture” u
The Science ofMan in the World Crisis, ur. Ralph Linton (Columbia
Universitv Press, New York, 1945), str. 124-142.
40 Robin Fox, „The Cultural Animal”, u Man and Beast: Comparative
Social Behavior, ur. J. F. Eisenberg i W. S. Dillon (Smithsonian
Institution Press, Washington, D. C, 1971) str. 273-296.
41 Mary-Claire King i Allan C. Wilson, „Evolution at two levels in
humans and chimpanzees”, Science 188:107-116 (1975).
42 O sposobnosti čimpanza da nauče ljudski govor pisao je David
Premack u članku pod naslovom „Language and Intelligence in Ape and
Man”, American Scientist 64(6): 674-683 (1976), kao i Carl Sagan u The
Dragons of Eden (Random House, New York, 1977).
42 Ranu evoluciju ljudskog grkljana i sposobnosti govora analizirali
su Jan Wind u tekstu „Philogenv of the Human Vocal Tract”, Annals
ofthe Neiv York Academy of Sciences 280: 612-630 (1976) i Philip
Lieberman u „The Philogenz of Language”, u knjizi How Animals
Communicate ur. T. A. Sebeok (Indiana Universitiv Press, Bloomington,
1977), str. 3-25.
42 Leslie A. White, The Science ofCulture: A Study ofMan and
Civilization (Farrar, Straus and Giroux, New York, 1949).
 42 Gordon G. Gallup, „Self-Recognition in Primates: A Comparative
Approach to the Bidirectional Properties of Consciousness”, American
Psychologists 32 (5): 329-338 (1977).
43 David Premack, „Language and Intelligence”.
44 Rane faze teritorijalne agresije kod populacije čimpanza iz
Gombea spomenuo je Glenn E. King u tekstu „Socioterritorial Units
among Carnivores and Early Hominids”, Journal of Anthropological
Research 31(1): 69- 87 (1975). Dodatne detalje je iznijela Jane
Lancaster u članku „Carrving and Sharing in Human Evolution”, Human
Nature 1(2): 82-89 (1978), dok se više teoretskom diskusijom o porijeklu
ovog fenomena pozabavio Richard W. Wrangham u tekstu „On the
Evolution of Ape Social Svstems”, Social Sciences Information 18(3):
335-368 (1979).
Richard B. Lee, „What Hunters Do for Living, or, How to Make Out
on Scarce Resources”, u Man the Hunter, ur. R. B. Lee i Irven DeVore
(Aldine, Chicago, 1968), str. 30-48.
Ponašanja čimpanza u lovu opisao je Geza Teleki u The Predatory
Behavior ofWild Chimpanzees (Bucknell Universitv Press, Lewisburg,
Pa., 1973).
46 Jane van Lawick-Goodall (Jane Goodall), „The Behavior of Free-
Living Chimpanzees in the Gombe Stream Reserve”, Animal Behavior
Monographs 1(3): 161-311 (1968); „Mother-Offspring Relationships in
Free-Ranging Chimpanzees” u knjizi Primate Ethology, ur. Desmond
Morris (Aldine, Chicago, 1969), str. 364-436; „Tool-using in Primates
and Other Vertebrates”, Advances in the the Study of Behavior 3:195-
249 (1970).
46 Jorge Sabater-Pi, „An Elementarv Industry of the Chimpanzees
in the Okorobiko Mountains, Rio Muni (Republic of Equatorial Africa),
West Africa”, Primates 15(4): 351-364 (1974).
48 Novije kritike na račun moderne verzije teorije o prirodnoj
selekciji dali su Anthonv Ferguson u „Can Evolutionarv Theorv Predict?”
American Naturalist 110:1101-1104 (1976); G. Ledvard Stebbins u „In
Defense of Evolution: Tautologv or Theorv?” American Naturalist 111:
386-390 (1977); Theodosius Dobzhanskv, Francisco J. Ayala, G.
Ledvard Stebbins i James W. Valentine u Evolution (W. H. Freeman,
San Francisco, 1977); i George F. Oster i Edwrad O. Wilson u ,,A
Critique of Optimization Theorv in Evolutionarv Biologv”, u Časte and
Ecology in the Social Insects (Princeton Universitv Press, Princeton, N.
J., 1978).
50 Joseph Shepher, „Mate Selection among Second-Generation
Kibbutz Adolescents and Adults: Incest Avoidance and Negative
Imprinting”, Archives ofSexual Behavior 1(4): 293-307 (1971).
Mogućnost postojanja automatske odbojnosti koja se temelji na
obiteljskoj bliskosti prvi je spomenuo Edward Westermarck 1891.
godine.
50 Sva tri tumačenja tabua incesta formulirana su u kasnom
devetnaestom stoljeću, za procvata evolucionizma u antropologiji;
hipoteza o integritetu porodice iznio je Carl N. Starcke (1889), hipotezu
o zenidbenim vezama Edward Tvlor (1889), a onu o genetičkoj štetnosti
sparivanja srodnika Lewis Henry Morgan (1877). Povijest ove teme
prikazao je Marvin Harris u knjizi The Rise of Anthropological Theory
(Thomas Y. Crowell, New York, 1968). Temeljit interkulturalni pregled,
koji obrađuje sve suparničke hipoteze i produbljuje biološka tumačenja,
iznio je Melvin Ember u članku „On the Origin and the Extension of the
Incest Taboo”, Behavior Scinece Research (Human Relations Area
Files, New Haven, Connecticut) 10: 249-281 (1975).
51 Za općenitiji prikaz pojma recesivnih gena i pogubnih posljedica
sparivanja srodnika v. Curt Stern, Principles of Human Genetics, treće
izdanje (W. H. Freeman, San Francisco, 1973); i L. L. Cavalli-Sforza i
W. F. Bodmer, The Genetics of Human Populations (W. H. Freeman,
San Francisco, 1971). Procjenu broja letalnih gena u ljudskoj populaciji
donose N.
E. Morton, J. F. Crow i H. J. Muller u članku „An Estimate of the
Muational Damage in Man from Data on Consanguineous Marriages”,
Proceedings oj the National Academy of Sciences, U. S. A. 42: 855-863
(1956). Istraživanje o čehoslovačkoj djeci rođenoj iz incestuoznih veza
provela je Eva Seemanova. Izvještaj je objavljen u časopisu Time, 9.
listopada 1972.
53 R. L. Trivers i D. E. Willard, „Natural Selection of Parental Ability
to Vary the Sex Ratio of Offspring”, Science 179: 90-92 (1973).
53 Mildred Dickeman, „Female Infanticide and the Reproductive
Strategies of Stratified Human Societes: A Preliminarv Model”, u
Napoleon A. Chagnon i William G. Irons, ur. Evolutionary Biology and
Human Social Organization (Duxbury Press, Sciutate, Mass, 1978).
 54 Richard H. Wills, The Institutionalized Severely Retarded
(Charles C. Thomas, Springfield, IU.,1973).
56 Prikaz ljudske bihevioralne genetike donose G. E. McClearn i J.
C. DeFries u knjizi Introduction to Behavioral Genetics (W. H. Freeman,
San Francisco, 1973); zatim Lee Ehrman i P. A. Parsons u The
Genetics ofBehavior (Sinauer Associates, Sunderland, Mass., 1976).
56 H. A. Witkin et. al., ,,Criminality in XYY and XXY Men”, Science
193: 547-555 (1976).
57 Lesch-Nyhanov i Turnerov sindrom opisali su J. C. DeFries, S. G.
Vandenberg i G. E. McClearn u članku „Genetics of Specific Cognitive
Abilities”, Annual Revieiv of Genetics 10: 179-207 (1976); zatim C. R.
Lake i M. G. Ziegler u članku ,,Lesch-Nyhan Svndrome: Low
Dopamyne-|3-Hydroxylase Activity and Diminished Response to Stress
and Posture”, Science 196: 905-906 (1977).
58 Metodu analize blizanaca temeljitije su obasnili G. E. McClearn i
J. C. DeFries u knjizi Introduction to Behavioral Genetics. Detaljna
studija ove teme prikazana je u članku L. L. Hestona i J. Shieldsa
,,Homosexuality in Twins: A Family Study and a Registry Study”,
Archives of General Psychiatry 18:149-160 (1968); a obradili su je i N.
G. Martin, L. J. Eaves i H. J. Eysenck u tekstu „Genetical, Environmental
an Personality Factors in Influencing the Age of First Sexual Intercourse
in Twins”, Journal ofBiosocial Science 9(1): 91-97 (1977). Važne nove
dokaze o nasljednoj prirodi inteligencije i ličnosti pribavili su Sandra
Scarr i Richard A. Weinberg. Svoje su istraživanje temeljili na usporedbi
dviju grupa: djece s biološkim roditeljima i usvojene djece („Attitudes,
Interests, and IQ”, Human Nature 1(4): 29 -36,1978). Iako i unutar
obitelji jedne populacije dolazi do velikih genskih varijacija, Scarr i
Weinberg nisu pronašli dokaze o razlikama u inteligenciji između djece
američkog, afričkog i europskog porijekla.
58 J. C. Loehlin i R. C. Nichols, Heredity, Environment and
Personality (University of Texas Press, Austin, 1976).
59 V. A. McKusick i F. H. Ruddle, „The status of the gene map of the
human chromosome”, Science 196: 390-405 (1977).
59 Kao primjer v. članak Joan Arehart-Treichel, „Enkephalins: More
than Just Pain Killers”, Science Neivs 112 (4): 59, 62 (1977).
 60 Za dublju analizu prirode geografskih varijacija, vidi E. O. Wilson i
William L. Brown, „The subspecies concept and its taxonomic
application”, Systematic Zoology 2(3): 97-111 (1953).
60 Daniel G. Freedman, Human lnfancy: An Evolutionary
Perspective (Lawrence Erlbaum, Hillsdale, N. ]., 1974).
60 Nova Green, „An Exploratory Study of Aggression and Spa-cing
in Two Preschool Nurseries: Chinese-American an Euro-pean-
American” (magistarski rad, University of Chicago, 1969).
61 Marvin Bressler, „Sociologv, Biology and Ideology”, u knjizi
Genetics, ur. David Glass (Rockfeller University Press, New York,
1968), str. 178-210.
Treće poglavlje
64 Opis vidnih neurona, uz oštroumnu filozofsku dimenziju, donio je
Gunther S. Stent u članku „Limits to the Scientific Understanding of
Man”, Science 187:1052-1057 (1975); i jedan od najvećih istraživača na
tom polju, David H. Hubel u „Vision and the Brain”, Bulletin of the
American Academy ofArts and Sciences 31:17-28 (1978); auditivni
sustav je opisao Harry J. Jerison u tekstu „Fossil Evidence of the
Evolution of the Human Brain”, Annual Reviezv of Anthropology 4: 27-
58 (1975).
Za temeljitu filozofsku obradu determinizma, uključujući moguću
povezanost sa psihologijom, vidi Bernard Berofskv Deterministu
(Princeton Universitv Press, Princeton, N. ]., 1971).
O primjeru komaraca i drugim slučajevima stereotipnog ponašanja
više u knjizi Animal Behavior, ur. Thomas Eisner i Edward O. Wilson (W.
H. Freeman, San Francisco, 1976).
Dokaze o nasljednoj prirodi dominacije jedne ruke iznio je Curt Stern
u knjizi Principles of Human Genetics. Mnogi važni podaci preispitani su
u radu Roberta L. Collinsa („The Sound on One Paw Clapping: An
Inquiry into the Origin of Left-Handedness”, u knjizi Contributions to
Behavior-Genetic Analysis: The Mouse as a Prototype, ur. Gardner
Lindzez i Delbert Thiessen, Appleton-Centurv-Crofts, New York, 1970).
Collins smatra da je dominacija jedne ruke posljedica nepoznatih
bioloških utjecaja na fetus ili se radi
O nasljeđivanju zakona učenja - tj. snažne predispozicije za
određeni izbor koji se događa u ranom periodu života, s dodatnim
utjecajem slučajnosti i kulture. Evelvn Teng u svojoj studiji, koju citiramo
u narednoj bilješci daje prednost prenatalnoj odrednici. Ovu općenitu
tvrdnju (koja uključuje čistu genetičku hipotezu) podržava i činjenica da
već od pretpovijesnih vremena ljevaci čine manjinu od nekih deset
posto; vidi i Curtis Hardvk i Lewis F. Petrinovich, „Left-handedness”,
Psychological Bulletin 84: 385-404 (1977).
Evelvn Lee Teng, Pen-hua Lee, K. Yang i P. C. Chang,
„Handedness in Chinese Populations: Biological, Social and
Pathological Factors”, Science 193:1146-1150 (1976).
67 T. S. Szasz, The Myth ofMental Ilness: Foundations of a Theory
of Personal Conduct, dopunjeno izdanje (Harper & Row, New York,
1974). R. D. Laing i A. Esterson, Sanity, Madness and the Family
(Tavistock, London, 1964). V. također T. S. Szasz, Proizvodnja ludila:
usporedno proučavanje inkvizicije i Pokreta za brigu o duševnom
zdravlju (GZH, Zagreb, 1982).
67 Prikaz predavanja Sevmoura S. Ketvja i Stevena Matthvssea,
„Genetics Aspects of Schizophrenia”, u Human Diversity: Its Causes
and Social Significance, ur. Bernard D. Daviš i Patricia Flahertv
(Ballinger, Cambridge, Mass., 1976), str. 108-115.
68 Jane M. Murphy, „Psychiatric Labeling in Cross-Cultural
Perspective”, Science 191:1019-1028 (1976).
68 Rezultati istraživanja koje su poduzeli Philip Seeman i Tyrone
Lee o dopaminskim receptorima, objavljeni su u časopisu Science
Nezvs 112: 342 (1977).
68 Osobine shizofrenogenih obitelji i druge čimbenike koji utječu na
shizofreniju dobro su opisali Roger Brown i Richard J. Herrnstein u knjizi
Psychology (Little, Brown, Boston, Mass., 1975).
69 V. naročito Evolution and Modification of Behavior Konrada
Lorenza, zatim knjige Roberta A. Hindea, Animal Behavior i članak B. F.
Skinnera „The phylogeny and ontogeny of behavior”, Science 153:1205-
1213 (1966).
69 C. H. Waddington, The Strategy ofthe Genes: A Discussion of
Aspects of Theoretical Biology (George Allen and Unwin, London,
1957).
70 Paul Ekman i Wallace V. Friesen, Unmasking the Face (Prentice
Hali, Englewood Cliffs, N. J., 1975); i Paul Ekman, ,,Darwin and Cross-
Cultural Studies of Facial Expression”, u Darivin and Facial Expression:
A Century of Research in Revieiv, ur. Paul Ekman (Academic Press,
New York, 1973).
70 Irenaus Eibl-Eibesfeldt, Ethology: The Biology ofBehavior, drugo
izdanje. (Holt, Rinehart and Winston, New York, 1977).
70 Informacije o osmijehu slijepe djece donosi Eibl-Eibesfeldt u
knjizi Ethology.
70 Melvin J. Konner, „Aspects of the Developmental Ethology of a
Foraging People”, u Ethological Studies of Child Behaviour, ur. N. G.
Blurton Jones (Cambridge University Press, 1972), str. 285-304; i
citirano u članku Joela Greenberga „The Brain and Emotions”, Science
News 112: 74-75 (1977).
70 Dokaze o usmjerenom razvoju osmijeha kod djece s normalnim
vidom valja uzeti s oprezom. U novije vrijeme britanski psiholozi Andrew
N. Meltzoff i M. Keith Moore pokazali su da djeca stara dva tjedna mogu
oponašati mnoge izraze lice i pokrete ruku odraslih („Imitation of Facial
and Manual Gestures by Human Neonates”, Science 198: 75-78, 1977).
Podaci koji se odnose na slijepu i gluhoslijepu djecu ostaju čvrsti.
71 O potrebi za programiranim usvajanjem jezika raspravlja se u
knjizi G. A. Millera, E. Galantera i K. H. Pribrama, Plans and the
Structure ofBehavior (Henry Holt, New York, 1960). Roger Brown
opisuje ranu ontogenezu jezika u A First Language: The Ear\y Stages
(Harvard Universitv Press, Cambridge, Mass, 1973).
72 Skinner, B. F., The Behavior ofOrganisms (Appleton, New York,
1938).
72 Pojam ograničenja kod učenja kao obliku biološke adaptacije
iznosi se u knjizi Biological Boundaries of Learning, ur. Martin E. P.
Seligman i Joanne L. Hager (Prentice-Hall, Englewood Cliffs, N.}.,
1972).
73 Primjeri pripremljenog učenja u životinja navode se u Biological
Boundaries, ur. Seligman i Hager; J. S. Rosenblatt, „Learning in
Newborn Kittens”, Scientific American 227(6): 18-25 (1972); Sara J.
Shettleworth, „Constraints on Learning”, Advances in the Study of
Behavior 4:1-68 (1972), i „Conditioning of Domestic Chicks to Visual
and Auditory Stimuli” u Biological Boundaries, ur. Seligman i Hager, str.
228-236; zatim u Stephen T. Emlen, „The Stellar - Orientation Svstem of
a Migratorz Bird”, Scientific American 233(2): 102-111 (1975).
 74 Jean Piaget, Epistemologie genetique (Presses universitaries de
France, 2005). Vidi također The Origins oflntellect: Piaget's Theory, 2.
izdanje, ur. John L. Phillips ml. (W. H. Freeman, San Francisco, 1975).
74 Jonh Bowlby, Attachment (Basic Books, New York, 1969);
Separation: Anxiety and Anger (Basic Books, New York, 1973).
74 Lawrence Kohlberg, „Stage and Sequence: The Cognitive-
Descriptive Approach to Socialization”, u Handbook of Socialization
Theory and Research, ur. D. A. Goslin (Rand-McNallv, Chicago, 111.,
1969), str. 347-180.
75 Usporedbu nasljednog karaktera različitih kategorija sposobnosti
i drugih značajki donosi S. G. Vandenberg u članku „Heredity Factors in
Normal Personality Traits (as Measured by Inventories)”, Recent
Advances in Biological Psychiatry 9: 65-104 (1967); i J. C. Loehlin i R.
C. Nichols u knjizi Heredity, Environment, and Personality (University of
Texas Press, Austin, 1976). Tumačenje tih razlika adaptivnim faktorima
dugujemo D. G. Freedmanu koji je svoja zapažanja iznio u knjizi Human
\nfancy: An Evolutionary Perspective (Lawrence Erlbaum Associates,
Hillsdale, N. J., 1974).
75 O značenju fobija govori se u M. E. P. Seligman, “Phobias and
Preparedness”, u Biological Boundaries, ur. Seligman i Hager, str. 451-
62.
75 Lionel Tiger i Robin Fox, The Imperial Animal (Holt, Rinehart and
Winston, New York, 1971).
77 Erik H. Erikson, Identity: Youth and Crisis (W. W. Norton, New
York, 1968).
Četvrto poglavlje
81 Opis neurologije vida temelji se na članku Gunthera S. Stenta,
„Limits to the Scientific Understanding of Man”, Science 187: 1052-1057
(1975).
82 Charles Sherrington, Man on His Nature (Cambridge Universitv
Press, Cambridge, 1940).
82 Koncept plana ili sheme mozga iznijeli su G. A. Miller, E.
Galanter i K. H. Pribram u knjizi Plans and the Structure of Behavior
(Holt, Rinehart and Winston, New York, 1960) i Ulric Neisser u
Cognition and Reality (W. H. Freeman, San Francisco, 1976).
83 Oliver Sacks, „The Nature of Consciousness”, Harper's 251
(1507): 5 (prosinac 1975).
 84 Složeni međuodnosi mozga, uma, individualnosti, determinizma,
slobode volje i fatalizma bili su, dakako, stoljećima središnja tema
filozofije, a i danas privlače pažnju teorijske psihologije. Osvrt koji ovdje
donosimo osoban je i vrlo pojednostavljen. Naročito korisni radovi koji
detaljnije obrađuju ove teme su The Concept ofMind Gilberta Rylea
(Hutchinson, London, 1949); The Concept ofa Person, and Other
Essays A.
J. Ayera (St. Martin's Press, New York, 1963); i historijski pregled i
antologija u Antonv Flew, Body, Mind and Death (Macmillan, New York,
1964).
84 Analiza karakteristika pčelinjeg leta nalazi se u Karl von Frisch,
Tanzsprache und Orientierung der Bienen (Springer-Verlag, Berlin-
Heidelberg -New York, 1965); te u George F. Oster i Edward O. Wilson,
Časte and Ecology in the Social Insects (Princeton Universitv Press,
Princeton, N. ]., 1978).
85 Neke tehničke aspekte interakcije između genetičke i kulturne
evolucije naveli su L. L. Cavalli-Sforza i W. M. Feldman u „Models for
Cultural Inheritance: Group Mean and within Group Variation”,
Theoretical Population Biology 4: 42-55 (1973); Robert Boyd i P. J.
Richerson, „A Simple Dual Inheritance Model of the Conflict between
Social and Biological Evolution”, Zygon 11: 254-262 (1976); i W. H.
Durham u „The Adaptive Significance of Cultural Behavior”, Human
Ecology 4: 89-121 (1976).
86 Lionel Trilling, Beyond Culure: Essays on Literature and Learning
(Viking Press, New York, 1955).
86 Orlando Patterson, ,,Slavery”, Annual Reviezv ofSociology 3:
407-449 (1977); i „The Structural Origins of Slavery: A Critique of the
Nieboer-Domar Hypothesis from a Comparative Perspective”, Annals
ofthe New York Academy of Sciences 292: 12-34 (1977).
89 Richard B. Lee, “What Hunters Do for a Living, or How to Make
Out on Scarce Resources”, u R. B. Lee i Irven DeVore, ur., Man the
Hunter (Aldine, Chicago, 1968), str. 30-48.
89 O paralelama između društvene organizacije čovjeka i one kod
četveronožnih mesoždera govore G. B. Schaller i G. R. Lowther u „The
Relevance of Carnivore Behavior to the Study of Early Hominids”,
Southivestern Journal of Anthropology 25(4): 307-341 (1969); i P. R.
Thompson u „A Cross-Species Analysis of Carnivore, Primate and
Hominid Behavior”, Journal of Human Evolution 4(2): 112-124 (1975).
90 Prikaz autokatalitičkog modela evolucije ljudske društvenosti iz
Wilson, Sociobiology, str. 566-568. Arheološke dokaze o ekologiji i
prehrambenim navikama najranijeg čovjeka znalački je sažeo Glynn
Isaac u članku „The Food-Sharing Behavior of Protohuman Hominids”,
Scientific American 238: 90-108 (travanj 1978).
90 Način razgovora u logoru plemena !Kung opisao je Richard B.
Lee u tekstu „The !Kung Bushmen of Botswana” koji se nalazi u knjizi
Hunters and Gatherers Today, ur. M. G. Bicchieri (Holt, Rinehart and
Winston, New York, 1972), str. 327-368.
90 Izvrstan opis života u društvima lovaca-sakupljača donosi John
E. Pfeiffer u The Emergence ofMan (Harper&Row, New York, 1969) i
The Emergence ofSociety (McGraw-Hill, New York, 1977).
91 Robin Fox, „Alliance and Constraint: Sexual Selection in the
Evolution of Human Kinship Svstems”, u Sexual Selection and the
Descent ofMan 1871-1971, ur. B. G. Campbell (Aldine, Chicago, 1972),
str. 282-331.
92 Procjene rasta mozga tijekom evolucije temelje se na svim
raspoloživim fosilnim nalazima koji su objavljeni do 1977. godine, a koje
nam je velikodušno ustupio Harry J. Jerison.
93 Kent V. Flannerv, „The cultural evolution of civilizations”, Annual
Reviezv ofEcology and Systematics 3: 399^126 (1972).
94 Kent V. Flannerv, „The cultural evolution of civilizations”.
(copyright © 1972 Annual Reviews Inc.)
95 Patricia Draper, ,,!Kung Women: Contrasts in Sexual
Egalitarianism in Foraging and Sedentarv Contexts”, u Toioard an
Anthropology ofWomen, ur. Ravna R. Reiter (Monthlv Review Press,
New York, 1975), str. 77-109.
96 Erving Goffman, Frame Analysis (Harvard Universitv Press,
Cambridge, Mass., 1974).
97 Marvin Harris, Cannibals and Kings: The Origins ofCultures
(Random House, New York, 1977).
98 Hipotezu o kanibalskom porijeklu aztečkog obreda žrtvovanja
iznio je Michael Harner; vidi „The Enigma of Aztec Sacrifice”, Natural
History 84: 46-51 (April, 1977). Neki znanstvenici su opovrgavali ovu
hipotezu sumnjajući u podatak o nedostatku proteina u ishrani Azteka.
Vidi npr. članak Michaela D. Coea, „Struggles of Human Historv”,
Science 199: 762-763 (1978); i „Demystification, Enriddlement and
Aztec Cannibalism: A Materialist Rejoinder to Harner”, Barbare J. Priče
u American Ethnologist 5: 98-115 (1978).
99 Ovaj prikaz razvoja kompjutorske tehnologije temelji se na članku
Roberta Jastrowa, „Post-Human Intelligence”, Natural History 84:12-18
(lipanj-srpanj 1977). Važno je napomenuti da je tu riječ samo o
pamćenu, odnosno memoriji, što ne obuhvaća nužno složenije i
tajnovitije procese stvaranja jezika i donošenja odluka.
Peto poglavlje
101 Podaci o učestalosti ratova preuzeti su iz knjige Pitirima
Sorokina Social and Cultural Dynamics (Porter Sargent, Boston, 1957);
vidi također Quincy Wrighteov klasik A Study ofWar, drugo izdanje
(Universitv of Chicago Press, 1965).
102 Elizabeth Marshall Thomas, The Harmless People (Alfred
Knopf, New York, 1959).
102 Podatke o ubojstvima koja su počinili pripadnici naroda !Kung
San iznio je Richard B. Lee u govoru održanom na godišnjem skupu
Američkog antropološkog društva u studenom 1969.
102 Robert K. Dentan, The Setnai: A Nonviolent People ofMalaya
(Holt, Rinehart and Winston, New York, 1968).
103 Rasprava o značajkama agresivnog ponašanja nalazi se u
Wilson, Sociobiology, str. 19-21, 242-297.
103 Sigmund Freud, “Why war”, u Collected Papers (ur. J.
Stratchey), sv. 5 (Basic Books, New York, 1959), str. 273-287. V.
također “The Einstein-Freud Correspondence (1931-1932)”,
http://www.cis.vt.edu/modernworld/d/Einstein.html, te izvornik “Warum
Krieg?”, http://www.sozialistische-klassiker. org/Einstein/Einstein02.pdf.
103 Konrad Lorenz, Takozvano zlo: prirodoslovni korijeni
agresivnosti (Algoritam, Zagreb, 2004).
103 Erich Fromm, Anatomija ljudske destruktivnosti (Naprijed,
Zagreb, 1980).
103 O različitim oblicima agresivnog ponašanja govori se u knjizi
Sociobiology, str. 242-255.
103 Primjer o agresivnosti čegrtuše nalazi se u tekstu „Ethological
Units of Behavior” Georgea W. Barlowa” knjige The Central Nervous
System and Fish Behavior, ur. D. Ingle (Universitv of Chicago Press,
Chicago, 1968), str. 217-232.
104 Vezu između agresivnosti i ekologije prvi sam put formulirao u
tekstu „Competitive and Aggressive Behavior”, Man and Beast:
Comparative Social Behavior (Smithsonian Institution Press,
Washington, D. C, 1971), str. 183-217.
104 Noviji i precizniji prikaz agresivnosti kod životinja može se naći
u knjizi Boycea Rensbergera The Cult ofthe Wild (Anchor Press,
Doubleday, Garden City, New York, 1977).
104 Neki od opisa životinjske agresivnosti potječu iz mog članka
„Human decencv is animal” koji je objavljen u časopisu New York Times
Magazine, 12. listopada 1975, str. 38-50.
105 Hans Kruuk, The Spotted Hyena: A Study ofPredation and
Social Behavior (Universitv of Chicago Press, Chicago, 1972).
105 R. G. Sipes, ,,War, Sports and Aggression: An Empirical Test of
Two Rival Theories”, American Anthropologist 75: 64-86 (1973); vidi i
prilog o novijem Sipesovom istraživanju u Science Nezvs, 13. prosinac
1975, str. 375.
Pregled teme o teritorijalnim konfliktima u društvu lovaca-sa-
kupljača dao je Glenn E. King u članku „Societv an Territorv in Human
Evolution”, Journal of Human Evolution 5: 323-332 (1976).
Rada Dyson-Hudson i Eric A. Smith, „Human Territorialitz: An
Ecological Reassessment”, American Anthropologist 80(1): 21-11
(1978).
Pierre L. van den Berghe, „Territorial Behavior in a Natural Human
Group, Social Sciences Information 16(3/4): 419-430 (1977).
Ideju o podjelama unutar primitivnog svijeta iznio je Edmund Leach
u članku „The Nature of War”, Disarmament and Arms Control 3:165-
183 (1965).
110 Glavni izvor podataka o ratovanju plemena Mundurucii je tekst
Roberta F. Murphvja „Intergropup Hostilitv and Social Cohesion”,
American Anthropologist 59:1018-1035 (1957) i knjiga Headhunter's
Heritage: Social and Economic Change among the Mundurucii Indians
(Universitv of California Press, Berkelev, 1960).
111 William H. Durham, „Resource competition and human
aggression. Part I: A Review of Primitive War”, Quarterly Review
ofBiology 51: 385-415 (1976).
 112 Stope mortaliteta i nataliteta u zajednicama lovaca-sakupljača
kao što su Mundurucu nisu dovoljno poznate da bi se pomoću njih mogli
procijeniti procesi populacijske kontrole. Izvanredan početak ove važne
vrste analize predstavlja istraživanje koje je provela Nancy Howell i
izložila ga u tekstu „The Population of the Dobe Area !Kung”, Kalahari
Hunter-Gatherers R. B. Lee i Irven DeVore, ur. (Harvard University
Press, Cambridge, Mass., 1976) str. 137-151. Ograničene arheološke
dokaze odnosa između gustoće populacije i načina života pažljivo je
iznio Mark. N. Cohen u knjizi The Food Crisis in Prehistory:
Overpopulation and the Origins of Agriculture (Yale University Press,
New Haven, Connecticut, 1977).
113 Napoleon A. Chagnon, Yanomam'o: The Fierce People (Holt,
Rinehart and Winston, New York, 1968); Studying the Yanomamb (Holt,
Rinehart and Rinehart and Winston, New York, 1974); i „Fission in an
Amazonian Tribe”, The Sciences 16(1): 14-18 (1976). Quincy Wright, A
Study of War, str. 100.
114 Keith F. Otterbein, The Evolution ofWar (HRAF Press, New
Haven, Conn., 1970); i „The Anthropology of War” u J. J. Honigman ur.,
Handbook of Social and Cultural Anthropology (Rand McNallv, Chicago,
1974), str. 923-958.
115 Andrew P. Vayda, War in Ecological Perspective (Plenum
Press, New York, 1976).
115 Putnikov prikaz reakcija Maora na vatreno oružje iz Vavdine
knjige War in Ecological Perspective.
117 Yanomame citirao John R Pfeiffer, Horizon, siječanj 1977.
117 O sličnim pravilima unakrsnih veza kao sredstava održavanja
mira pisali su Margaret Mead u tekstu „Alternatives to War”, u The
Anthropology ofArmed Conflict and Aggression, ur. Morton Fried, Marvin
Harris i Robert F. Murphv (Natural Historv Press, Garden City, New
York, 1968), str. 215-218; i Donald H. Horowitz u „Etnic Identitv” u
Nathan Glazer i D. Patrick Movnihan, ur., Ethnicity: Theory and
Experience (Harvard Universitv Press, Cambridge, Mass, 1975), str.
111-140.
Šesto poglavlje
120 Nasljedne mane pri određivanju spola kod ljudi detaljno su
opisane u knjizi Introduction to Behavioral Genetics G. E. McClearna i J.
C. DeFriesa (W. H. Freeman, San Francisco, 1973), kao i u Man and
Woman, Boy and Girl Johna Moneva i Anke A. Erhardt (Johns Hopkins
Universitv Press, Baltimore, 1972).
120 Teoriju o genetičkoj osnovi razlike među spolovima zastupali su
mnogi biolozi, a detaljno su je prikazali Wilson u knjizi Sociobiology, i
David P. Barash u Sociobiology and Behavior (Elsevier, New York,
1977).
123 George P. Murdock, „World Ethnographic Sample”, American
Anthropologist 59: 664-687 (1957).
123 O odnosu između poliginije i hipergamije oštroumno raspravljaju
Pierre L. van den Berghe i David P. Barash u članku „Inclusive Fitness
and Human Familv Structure”, American Anthropologist 79(4): 800-823
(1977).
123 Moses Maimonides, The Guide ofthe Perplexed, na engleski
preveo Shlomo Pines (Universitv of Chicago Press, Chicago, 1963).
124 Razlike u rezultatima atletskih natjecanja temelje se na
podacima Međunarodne atletske federacije iz 1974. godine; rezultati
američkog maratona iz 1975. objavljeni su u Editors ofRunner's World
1975 Marathon Yearbook (World Publications, Mountain View,
California, 1976).
Referencu na prevlast muške dominacije potražite u knjizi Stevena
Goldberga The Inevitability ofPatriarchy (Morrow, New York, 1973); i u
članku Marvina Harrisa ,,Why Men Dominate Women”, New York Times
Magazine, 13. studenog 1977, str. 46,115-123.
Pregled studija razlika u ponašanju među spolovima u ranoj fazi
razvoja dao je Daniel G. Freedman, Human Infancy; A. F. Korner,
„Neonatal Startles, Smiles, Erections and Reflex Sucks as Related to
State, Sex and Individualitv”, Child Development 40:1039-1053 (1969); i
Jerome Kagan, Change and Continuity in Infancy (Wiley, New York,
1971).
Patricia Draper, „Social and Economic Constraints on Child Life
among the !Kung”, u Richard B. Lee i Irven DeVore, ur. Kalahari Hunter-
gatherers: Studies ofthe !Kung San and Their Neighbors (Harvard
University Press, Cambridge, Mass., 1976) str. 199-217. Podaci koje
donosi nisu brojni, ali su statistički značajni, i po mojemu mišljenju
dostatni za zaključak o razlikama koje sam naglasio u tekstu.
N. G. Blurton Jones i M. J. Konner, ,,Sex Differences in Behavior of
London and Bushman Children” u R. P. Michael i J. H. Crook, ur.,
Comparative Ecology and Behaviour of Primates (Academic Press,
London, 1973), str. 689-750.
Eleanor E. Maccoby i Carol N. Jacklin, The Psychology of Sex
Differences (Stanford University Press, Stanford, 1974).
127 Ronald P. Rohner, They Love Me, They Love Me Not (HRAF
Press, New Haven, Connecticut, 1975).
127 Kritički prikazi genetičke i hormonalne maskulinizacije nalaze se
u tekstovima W. J. Gadpaille, „Research into the Physiology of
Maleness and Femaleness”, Archives of General Psychiatry 26:193-211
(1972); Money i Ehrhardt, Man and Woman; Julianne Imperato-
McGinlev, Ralph E. Peterson i Teofilo Gautier, „Gender Identitv and
Hermaphroditism”, Science 191:182 (1976); June M. Reinisch i William
G. Karow, „Prenatal Exposure to Synthetic Progestins and Estrogens:
Effects on Human Development”, Archives ofSexual Behavior 6: 257-
288 (1977). Naročito je važna studija Reinisch-Karow jer pokazuje
kakve su bile posljedice izlaganja djelovanju progestina u prenatalnom
periodu i to na djevojke koje nisu bile hermafroditi po rođenju, a nakon
rođenja nisu bile podvrgnute nikakvoj vrsti tretmana.
130 Lionel Tiger i Joseph Shepher, Women in the Kibbutz (Harcourt
Brace Jovanovich, New York, 1975).
130 Inhibicije koje sa sobom nosi duboka patrijarhalna tradicija u
Izraelu i njen utjecaj na oslobo đenje žena znalački je opisala Leslev
Hazleton u knjizi Israeli Women: The Realiti/ Behind the Myths (Simon
and Schuster, New York, 1977).
130 Hans J. Morgenthau, Scientific Man Versus Povoer Politics
(Universitv of Chicago Press, Chicago, 1946). Morgenthau je rječito
obranio stav da znanost nema što reći o političkom ponašanju i stvarima
duha. Zbog razloga koje tumačim u ovoj knjizi, moj je stav optimističniji,
ali ne poričem nužnost donošenja odluka koje nisu unutar dosega
znanstvene objektivnosti.
131 Izvor statistika o strukturi američke obitelji je Population
Reference Bureau, kao što se navodi u članku „The Familv in
Transition”, The Neiv York Times, 27. studenog, 1977, str. 1.
132 Herbert G. Gutman, The Black Family in Slavery and Freedom
1750-1925 (Pantheon Books, New York, 1976).
132 Carol B. Stack, Ali Our Kin (Harper & Row, New York, 1974).
132 Jerome Cohen i Bernice T. Eiduson, „Changing Patterns of Child
Rearing in Alternative Life-Styles” u Anthonv Davids ur., Child
Personality and Psychopatology: Current Topics, sv. 3 (John Wiley,
New York, 1976), str. 25-68.
132 Rose Giallombardo, Society ofWomen: A Study ofa Women's
Prison (Jihn Wiley, New York, 1966).
134 Teoriju o zajedničkom lovu mužjačkih grupa i implikacijama na
moderno društvo pisao je Lionel Tiger u Men in Groups (Random
House, New York, 1969).
135 O spolnim izlučevinama kod majmuna i njihovom vjerojatnom
nedostatku kod ljudi izvijestili su R. P. Michael, P. W. Bonsall i Patricia
Warner u članku „Human Vaginal Secretions: Volatile Fatty Acid
Content”, Science 186:1217-1219 (1974).
137 Zahvaljujem dr. Johnu E. Boswellu na informacijama o
rasprostranjenosti prihvaćanja homoseksualnosti u svijetu.
137 Usporedba između homoseksualnosti kod životinja i ljudi temelji
se na tekstu Franka A. Beacha, „Cross-Species Comparisons and the
Human Heritage”, Archives ofSexual Behavior 5(3): 469-485 (1976); i F.
A. Beach, ur. Human Sexuality in Four Perspectives (John Hopkins
University Press, Baltimore, 1976).
139 L. L. Heston i James Shields, ,,Homosexuality in Twins”,
Archives of General Psychiatry 18:140-160 (1968).
139 Ulogu homoseksualaca u društvima lovaca-sakupljača i
naprednijim društvima opisao je James D. Weinrich u tekstu „Human
reproductive strategy” (doktorska disertacija, Harvard Universitv, 1976);
i „Non-Reproduction and Intelligence: An Apparent Fact and One
Sociobiological Explanation”, Journal of Homosexuality; zatim R. Reiche
i M. Dannecker, „Male Homosexuality in West Germany - a Sociological
Investigation, Journal ofSex Research 13(1): 35-53 (1977).
Sedmo poglavlje
144 James Jones, WWII (Ballantine Books, New York, 1976). Slični
primjeri temeljeni na iskustvima iz prve ruke nalaze se u knjizi Johna
Keegana The Face ofBattle (Viking Press, New York, 1976). 144 Prikaz
altruizma kod životinja uzeo sam iz svog članka „Human decency is
animal”, New York Times Magazine, 12. listopada 1975, str.
38-50.
 147 Ovu interpretaciju poetskog prepuštanja smrti dugujem knjizi
Lionela Trillinga Beyond Culture: Essays on Literature and Learning
(Viking Press, New York, 1955).
147 Pravila Nibbana-budizma opisao je Melford Spiro u Buddhism
and Society: A Great Tradition and Its Burmese Vicissitudes (Harper &
Row, New York, 1970). Valja napomenuti da tek manji broj burmanskih
budista nastoji doseći nirvanu kao oblik poništenja, dok je većina
zamišlja kao neku vrstu trajnog raja. Primjere altruizma u muslimanskim
svijetu dugujem tekstu Waltera Kaufmanna „Selective Compassion” The
Nezv York Times, 22. rujna 1977, str. 27.
178 Najveći dio osnovne teorije o srodničkoj selekciji i genetičkoj
evoluciji altruizma razvio je William D. Hamilton. Važnost „recipročnog
altruizma” kod ljudskih bića, prvi je istaknuo Robert L. Trivers. Ja sam
ga u ovoj knjizi nazvao „mekim” altruizmom vjerujući da ova metafora
bolje opisuje njegove genetičke osnove. Teorija evolucije altruizma
ponovno se obraduje u mojoj knjizi Sociobiology, str. 106-129.
Implikacije koje sa sobom nosi supostavljanje mekog i tvrdog oblika
altruizma u ljudskom ponašanju, iznose se u mojem komentaru na
članak Donalda T. Campbella „On the Conflicts between Biological and
Social Evolution and between Psychology and Moral Tradition”,
American Psychologist 30: 1103- 1126 (1975); ove su primjedbe
objavljene i u American Psychologist 31: 370-371 (1976).
149 C. Parker, „Reciprocal Altruism in Popio anubis”, Nature 265:
441-443 (1977).
151 Okolnosti u kojima se prijevara smatra moralno prihvatljivom,
oštroumno je analizirala Sissela Bok u knjizi Lying: Moral Choice in
Public and Private Life (Pantheon, New York, 1978).
151 Donald T. Campbell, „On the Genetics of Altruism and the
Counter-Hedonic Components in Human Culture”, Journal of Social
Issues 28(3): 21-37 (1972); i „On the Conflicts”.
151 Milton M. Gordon, ,,Toward a General Theorv of Racial and
Ethnic Group Relations” u knjizi Ethnicity: Theory and Practice, Nathan
Glazer i Patrick Movnihan ur. (Harvard Universitv Press, Cambridge,
Mass., 1975), str. 84-110.
152 Orlando Parterson, ,,Context and Choice in Ethnic Allegiance: A
Theoretical Framework and Caribbean Case Study”, u Ethnicity, ur.
Glazer i Movnihan, str. 304-349.
 153 “Directorov zakon preraspodjele javnog prihoda” potječe od
Aarona Directora a razradio ga je George Stigler. V. raspravu u James
Q. Wilson, “The Riddle of the Middle Class”, The Public Interesi 39:125-
129 (1975).
154 Bernard Berelson i Gary A. Steiner, Human Behavior: An
Inventory of Scientific Findings (Harcourt, Brace & World, New York,
1964); Robert A. LeVine i Donald T. Campbell, Ethnocentrism (Wiley,
New York, 1972); Nathan Glazer i D. P. Movnihan, ur., Ethnicity: Theory
and Practice.
156 Prikaz djelovanja majke Terezije temelji se na članku „Saints
among Us”, Time, 29. prosinca 1975, str. 47-56; i knjizi Malcolma
Muggeridgea, Something Beautifulfor God (Harper & Row, New York,
1971), (hrvatski prijevod Majka Terezija, Salezijanski provincijala:,
1975).
156 Isus apostolima, Mk. 16:15-16.
156 Aleksandar Solženjicin, Arhipelag Gulag 1918-1956, Rad,
Beograd, 1988.
157 Lawrence Kohlberg, „Stage and Sequence: The Cognitive
Developmental Approach to Socialization” u Handbook of Socialization
Theory and Research ur. D. A. Goslin (Rand-McNally Co., Chicago,
1969), str. 347-380; v. također John C. Gibbs, „Kohlberg's Stages of
Moral Development: A Constructive Critique”, Harvard Educational
Revieiv 47(1): 43-61 (1977).
Osmo poglavlje
158 Robert A. Nisbet, The Sociolog]/ ofEmile Durkheim (Oxford
Universitv Press, New York, 1974).
159 Ralph S. Solecki, „Shanidar IV, a Neanderthal Flower Burial in
Northern Iraq”, Science 190: 880-881 (1975).
159 Anthony F. C. Wallace, Religion: An Anthropological View
(Random House, New York, 1966).
159 Logotaksa: od grčkih riječi logos (riječ, misao) i taxis (odredište,
smjer); pojam “taksa” u biologiji se označava usmjereno kretanje
organizma ka određenom podražaju, primjerice kod fototakse,
orijentacije ka svjetlu.
160 O prodaji knjige Angels Billvja Grahama izvijestio je John A.
Miles ml., Zygon 12(1): 42-71 (1977).
 160 Vidi na primjer Objections to Astrolog}/ (Prometheus Books,
Buffalo, N. Y., 1975), izjavu koju su potpisala „192 vodeća znanstvenika,
uključujući i 12 nobelovaca” i članke Barta J. Boka, ,,A Critical Look at
Astrologv” str. 21-33, i Lawrencea E. Jeromea, „Astrologv: Magic or
Science?” str. 37-62.
160 Friedrich W. Nietzsche, Zur Genealogie der Moral, Munchen
Deutscher Taschenbuch Verlag, 1999. (srpski prijevod Genealogija
morala, Graf os, Beograd, 1990).
161 Prosvjetljujuća rasprava o Newtonovim religijskim uvjerenjima i
njihovom utjecaju na njegova znanstvena istraživanja nalazi se u tekstu
Geralda Holtona „Analvsis and Svnthesis as Methodological Themata” u
The Scientific Imagination: Gase Studies (Cambridge Universitv Press,
Cambridge, 1977).
161 Alfred N. Whitehead, Science and the Modem World
(Cambridge Universitv Press, Cambridge, 1926); i Process and
Reality (Macmillan, New York, 1929), srpski prijevod Nauka i moderni
svet, Nolit 1976. Najnoviji prikaz procesne teologije autora koji vjeruje u
njezinu ispravnost, dao je cijenjeni biolog Charles Birch u članku ,,What
Does God Do in the World?” Union Theological Seminary Quarterly
30(4): 76-84 (1975).
162 Opis procesa istrebljenja tasmanskih urođenika nalazi se u
knjigama Alana Mooreheada The Fatal Impact (Hamish Hamilton,
London, 1966) i Roberta Braina, Into the Primitive Environment
(Prentice-Hall, Englewood Cliffs, New Jersev, 1972).
165 Ernesta Jonesa citira Conrad H. Waddington u knjizi The Ethical
Animal (Atheneum, New York, 1961).
167 Usp. Wilson, Sociobiology, str. 560-562.
168 Roy A. Rappaport, Pigsfor the Ancestors: Ritual in the Ecology
of a New Guinea People (Yale University Press, New Haven, 1968); i
„The Sacred in Human Evolution”, Annual Reviezv ofEcology and
Systematics 2: 23-4 (1971). Posljednji tekst predstavlja naročito
značajan prilog za sociobiologiju religije.
168 Za naročito kvalitetan prikaz funkcionalne analize čarobnjaštva
vidi Robert A. LeVine, Culture, Behavior, and Personality (Aldine,
Chicago, 1973).
168 Keith Thomas, „The Relevance of Social Anthropology to the
Historical Study of English Witchcraft”, u Witchcraft Confessions and
Accusations, ur., Mary Tew Douglas (Tavistock, London, 1970), str. 47-
49. Vidi također Keith Thomas, Religion and the Decline ofMagic
(Charles Scribner's Sons, New York, 1971); i Monica Wilson, Religion
and the Transformation ofSociety: A Study of Social Change in Africa
(Cambridge University Press, Cambridge, 1971).
171 John E. Pfeiffer, The Emergence ofSociety: A Prehistory ofthe
Establishment (McGraw Hill, New York, 1977).
171 Maa Ce-Tunga citira Alain Pevrefitte u The Chinese (v. bilješku
za prvo poglavlje).
171 Citat Pjatakova iz knjige Roberta Conquesta The Great Tenor:
Stalin's Purge ofthe Thirthies, pon. izd. (Macmillan, New York, 1973),
str. 641.
171 Ernest Becker, The Denial ofDeath (Free Press, New York,
1973) (hrvatski prijevod Poricanje smrti, Naprijed, Zagreb, 1987).
172 Peter Marin, „The New Narcissism”, Harper's (listopad 1975),
str. 45-56.
175 Hans J. Mol, Identity and the Sacred: A Sketchfor a New Social-
Scientific Theory of Religion (The Free Press, New York, 1976).
Autorovi zaključci su još interesantniji jer ne proizlaze iz poznavanja
sociobiologije. Evolucijske etape religijske prakse skicirao je Robert N.
Bellah u Beyond Belief: Essays on Religion in a Post-Traditional World
(Harper & Row, New York, 1970).
176 John W. M. Whiting, „Are the Hunter-Gatherers a Cultural
Type?” u Lee i DeVore, Kalahari Hunter-Gatherers, str. 336-339.
176 Suodnos između stočarskog života i vjere u djelatnog, moralnog
Boga prikazan je u knjizi Gerharda E. i Jeana Lenskija Human Societies
(McGraw-Hill, New York, 1970).
178 Na moja razmišljanja o odnosu između znanosti i religije uvelike
je utjecalo djelo Roberta A. Nisbeta, naročito njegov osvrt na C. D.
Darlington, The Evolution ofMan and Society u The New York Times
Book Reviezv, 2. kolovoza 1970, str. 2-3. Značajni su i drugi tekstovi
kao što je članak Donalda T. Campbella „On the Conflicts between
Biological and Social Evolution and between Psychology and Moral
Tradition”, American Psychologist 30: 1103-1126 (1975); Ralph W.
Burhoe, „The Source of Civilization in the Natural Selection of Coadap-
ted Information in Genes and Culture”, Zygon 11(3): 263-303 (1976);
John A. Miles, Jr., „Burhoe, Barbour, Mythology, and Sociobiology”,
Zygon 12(1): 42-71 (1977); i Charles Fried, „The University as a Church
and Party”, Bulletin ofthe American Academy ofArts and Sciences 31(3):
29-46 (1977).
Deveto poglavlje
Henry Adams, Mont-Saint-Michel and.Chartres (Houghton-Mif-flin,
Boston, 1936).
George C. Williams, Sex and Evolution (Princeton University Press,
Princeton, N.}., 1975).
Većina društava se protivi krajnjim okrutnostima kao što su genocid,
mučenje, prisilni rad, odvajanje obitelji i si., ali rafiniranije shvaćanje
ljudskih prava u europsko-američkom smislu ima vrlo ograničen odjek.
Vidi Peter L. Berger, „Are Human Rights Universal?” Commentary 64:
60-63 (rujan 1977).
Malo je znanstvenika pokušalo iznaći metode uz pomoć kojih bi
evaluacija sekundarnih vrednota postala vidljivija i objektivnija. Vidi
Kenneth R. Hammond i Leonard Adelman, „Science, Values and
Human Judgement”, Science 194: 389-396 (1976); i George E. Pugh,
The Biological Origin of Human Values (Basic Books, New York, 1977).
Sapfinu ljubavnu pjesmu Anaktoriji na engleski je prevela Mary
Barnard, u Sappho: A Nezv Translation (University of Califomia Press,
Berkeley and Los Angeles, 1958). V. također Izbor iz antičke poezije,
prir. Mira Čaušević i Tamara Škiljan (Katarina Zrinska, Zagreb, 1998).
Za detaljniji prikaz hipoteze o aktivaciji sna v. Robert W. McCarley i
J. Allan Hobson, „The Neurobiological Origins of
Psychoanalytic Dream Theory”, American Journal of Psychiatry
134:1211-1221 (1977); i J. Allan Hobson i Robert W. McCarlev, „The
Brain as a Dre—am State Generator: An Activation-Synthesis
Hypothesis of the Dream Process”, American Journal ofPsychiatry
134:1335-1348 (1977).
Job 38: 2-3,16-18.
Za noviji prikaz rane povijesti života kako su je rekonstruirali
biokemičari i paleontolozi, vidi članak Roberta M. Scwartza i Margaret
O. Dayhoff, „Origins of Procaryotes, Eucaryotes, Mitochondria, and
Chloroplasts”, Science 199: 395^03 (1978).
186 Ova tvrdnja o izjednačavanju pojma intelektualca sa onima koji
se bave društvenim i humanističkim znanostima temelji se na anketi čije
je rezultate objavio Charles Kadushin u članku ,,Who Are the Elite
Intellectuals?”, The Public Interest 29:109-125 (1972).
187 U članku pod naslovom „Some Central Problems of
Sociobiologv” Social Sciences Information 14(6): 5-18 (1975), iznio sam
mišljenje o pravcima koje bi trebale slijediti populacijska biologija i
sociobiologija ako žele obuhvatiti i fenomen ljudskog ponašanja.
191 Eshil, Okovani Prometej, u: Grčke tragedije (Hena Com,
Zagreb, 1998).

{{Pause=3}} {{Split}}

Kazalo
{{Pause=1}}

A Adams, Henry Adelman, Leonard Afroamerikanci agresivnost

Alexander, Richard D. altruizam antidisciplina antropologija arapski
nacionalizam Arehart-Treichel, Joan Australopithecus autokatalitički
model Ayala, Francisco J. Ayer, A. J. Azteci
B Bakunjin, Mihail Bangladeš Barash, David P. Barlow, George W.
Barnard, Mary Beach, Frank A. Becker, Ernest Bellah, Robert N.
berdači Berelson, Bernard Berger, Peter L. Berghe, Pierre van den, v.
Van den Berghe, Pierre L. Bergson, Henri Berofsky, Bernard Bicchieri,
M. G. biheviorizam biokemija Birch, Charles blizanci, v. proučavanja
blizanaca (genetika) Blurton Jones, N. G. Bodmer, W. F. Bog boja očiju
Bok, Bart J. Bok, Sissela Bonsall, P. W. Boolos, George Boswell, John
E. Bower, T. G. R. Bowlby, Jonh Boyd, Robert Brain, Robert brak
Bressler, Marvin Brown, Roger budizam Bunyan, John Burhoe, Ralph
W. Bušmani v. !Kung-San (Bušmani)
C Campbell, Bernard G. Campbell, Donald T. Cavalli-Sforza, L. L.
Chagnon, Napoleon A. Chomsky, Noam civilizacija Cleaver, Eldridge
Coe, Michaela D. Cohen, Jerome Cohen, Mark. N. Collins, Robert L.
Colson, Charles Comte, Auguste Conquest, Robert Crook, John H.
Crow, James F.
 Č čarobnjaštvo čedomorstvo čegrtuše čimpanze
D Dannecker, M. darvinizam Darwin, Charles Davids, Anthony
Davis, Bernard D. Dayhoff, Margaret O. DeFries, J. C. Dentan, Robert
K. determinizam DeVore, Irven Dewey, John Dickeman, Mildred dileme
Dillon, W. S. dimorfizam (spolni) Dirac, P. A. M. Director, Aaron
Directorov zakon Dixon, Jeane dječji razvoj DNA Dobzhansky,
Theodosius Douglas, Mary Tew Draper, Patricia Durham, William H.
Durkheim, Emile duša Dyson-Hudson, Rada
E Eaves, L. J. Ehrhardt, Anke Ehrman, Lee Eibl-Eibesfeldt, Irenäus
Eiduson, Bernice T. Eisenberg, John F. Eisner, Thomas Ekman, Paul
ekstrovertnost Ember, Melvin Emlen, Stephen T. emocije Engels,
Friedrich Erhard Training seminari (EST) Erikson, Erik H. Eshil
Esterson, A. etika etničnost etologija Evans, Howard E. Eysenck, H. J.
F Feldman, Marcus W. fenilketonurija (PKU) Ferguson, Anthony
Flaherty, Patricia Flannery, Kent V. Flew, Antony fobije Fox, Robin
Freedman, Daniel G. Freud, Sigmund Fried, Charles Fried, Morton
Friesen, Wallace V. Frisch, Karl von Fromm, Erich
G Gadpaille, W. J. Galanter, E. Gallup, Gordon G. Gandhi, Indira
Gausov zakon Gautier, Teofilo genetički determinizam genetika geni
genocid genska zaliha geta Giallombardo, Rose Gibbs, John C. giboni
glazba Glazer, Nathan Goffman, Erving Goldberg, Steven Goodall, Jane
Gordon, Milton M. Goslin, D. A. gradovi Graham, Billy Green, Nova
Greenberg, Joel grupna selekcija Guayaki Indijanci gurui Gutman,
Herbert G. Gvajana
H Hager, Joanne L. Haldane, J. B. S. Hamilton, William D.
Hammond, Kenneth R. haplodiploidija Hardyk, Curtis Harner, Michael
Harris, Marvin Hazleton, Lesley Heilbroner, Robert L. hermafroditi
herojstvo Herrnstein, Richard J. Heston, L. L. hijene Hinde, Robert A.
hinduizam hipergamija hipertrofija Hobson, J. Allan Hodočasničko
postajanje (John Bunyan) Holton, Gerald homologija homoseksualnost
hormoni Horowitz, Donald H. Howell, Nancy Hubel, David H.
humanističke znanosti humanizam Hume, David
I Imperato-McGinley, Julianne Indija Indijanci sjeverozapadne obale
Amerike inteligencija (genetika) introvertnost Irons, William G. Isaac,
Glynn islam Isus izdajnici Izrael Izraelci izrazi lica
 J Jacklin, Carol N. James IV Jastrow, Robert Jeffrey, Richard
Jerison, Harry J. Jerome, Lawrence E. jezik Job Jones, Ernest Jones,
James Joyce, James
K Kadushin, Charles Kagan, Jerome kanibalizam Karow, William G.
Katolička crkva Kaufmann, Walter Keegan, John kemija Kenija Ketty,
Seymour kibuci Kina Kinezi na Jamajci i u Gvajani Kinezi u Americi
King, Glenn E. King, Mary-Claire Kinsey, Alfred klasa književnost
Kohlberg, Lawrence kokoš komarci kompjutori komune komunikacija
Kongresna medalja časti Konner, Melvin J. kontrakultura Korner, A. F.
kreolska kultura kromanjonci kršćanstvo Kruuk, Hans kultura kulturna
evolucija !Kung San (Bušmani) Küng, Hans
L laganje Laing, R. D. Lake, C. R. Lamarck, Jean Baptiste de
lamarkizam Lancaster, Jane Leach, Edmund leđne dječje nosiljke Lee,
Richard B. Lee, Tyrone Lenski, Gerhard E. Lenski, Jean Lenjin, V. I.
Lesch-Nyhanov sindrom Lévi-Strauss, Claude LeVine, Robert A.
Lieberman, Philip limbički sustav Linton, Ralph Loehlin, John C.
logotaksa Lorenz, Konrad lov na glave lov na vještice lovci-sakupljači
Lowther, G. R.
Lj ljubav ljudi-majmuni, v. Australopithecus
ljudska prava
M Maccoby, Eleanor Mach, Ernst mačići magija majka Terezija
Majmonid majmuni Mao Ce-Tung Maori Marin, Peter Maring (pleme)
marksizam Martin, N. G. Marx, Karl Matthews, David Matthysse, Steven
McCarley, Robert W. McClearn, Gerald E. McKusick, Victor A. Mead,
Margaret Meir, Golda Meltzoff, Andrew N. mentalna zaostalost Michael,
R. P. Miles, John A., Jr. Mill, J. S. Miller, George A. mit Mol, Hans J.
molekularna biologija Money, John monogamija Moore, M. Keith
Moorehead, Alan moralna agresija Morgan, Lewis H. Morgenthau, Hans
morski psi Morton, Newton E. Moynihan, D. Patrick mozak mravi
Muggeridge, Malcolm Muller, H. J. Mundurucú (pleme) Murdock,
George P. Murphy, Jane Murphy, Robert F. muslimani
N nacionalizam nagon nasljednost, v. genetika naturalizam Navajo
Indijanci Nāyar neandertalac Neisser, Ulric neurobiologija Newell, Allen
Newton, Isaac Nichols, Robert C. Nietzsche, Friedrich nirvana Nisbet,
Robert A. novi naturalizam novorođenčad Nozick, Robert nuklearna
obitelj Nyansongan (pleme)
 O obitelj objektivacija obred, v. ritual obredi zrelosti očuvanje Ona
(narod) oruđa osmjehivanje osobni identitet Oster, George F. Otterbein,
Keith ovisnost o gustoći populacije
P Pajute (Indijanci) Palestina Parker, C. Parsons, P. A. Patterson,
Orlando Pavao VI pavijani pčele Peterson, Ralph E. Petrinovich, Lewis
F. Peyrefitte, Alain Pfeiffer, John E. Phillips, John L., Jr. Piaget, Jean
Pjatakov, Grigorij ples podizanje djece poliginija Portorikanci
posvećivanje povijest preferencija ruke Premack, David Pribram, Karl H.
Price, Barbara prijevara primati prirodna selekcija prirodni zakon
procesna teologija Prometej prostitucija proučavanja blizanaca
(genetika) Psametih (faraon) pseudospecijacija psihologija Pugh,
George E.
R Radcliffe-Brown, A. R. Rappaport, Roy A. rasa rasizam ratovanje
Rawls, John Razvoj
jezika ljubavi mozga općenito PKU preferencije lijeve/desne ruke
shizofrenije smijanja
razvojni krajolik redukcionizam Reiche, R. Reinisch, June M. Reiter,
Rayna R. religija Rensberger, Boyce Richerson, Peter J. ritual
Robinson, George Rohner, Ronald P. ropstvo Rosenblatt, J. S. Roszak,
Theodore Rousseau, Jean Jacques Ruddle, Francis H. Ryle, Gilbert
S Sabater-Pí, Jorge Sacks, Oliver Sagan, Carl sakralizacija Sapfo
Scarr, Sandra Schaller, George B. Scwartz, Robert M. Sebeok, Thomas
A. Seeman, Philip Seemanova, Eva seksualnost seksualna igra selidba
ptica Seligman, Martin E. P. Semai (pleme) sheme Shepher, Joseph
Sherrington, Charles Shettleworth, Sara J. Shields, James shizofrenija
silovanje simboli, v. glazba; mit; obred; umjetnost
Simon, Herbert A. Sipes, Richard G. sizifovski genotip Skinner, B. F.
sloboda volje slušanje Smith, Eric A. smrt snovi Snow, Charles P.
socijalizacija sociobiologija sociologija Solecki, Ralph S. Solženjicin,
Aleksandar Sorokin, Pitirim Sovjetski Savez Spencer, Herbert Spiro,
Melford spolna dominacija spolna selekcija spolne razlike spolnost, v.
seksualnost sport srodnička selekcija Stack, Carol stanična biologija
Starcke, Carl N. Stavrianos, L. S. Stebbins, G. Ledyard Steiner, Gary A.
Stent, Gunther S. Stern, Curt Stigler, George stvaranje veza sudbina
Sumner, William Graham suzdržanost svetost Szasz, Thomas
Š Šošoni (narod)
 T tabu incesta tasmanijski Aboridžini Teleki, Geza Teng, Evelyn Lee
teritorijalnost termiti Thomas, Elizabeth Marshall Thomas, Keith Tiger,
Lionel Tinbergen, Nikolaas transvestiti tribalizam Trilling, Lionel Trivers,
Robert L. Turnerov sindrom Tylor, Edward
U ubojstvo učenje um umjetnost
V Valentine, James W. Vandenberg, S. G. Van den Berghe, Pierre
Vayda, Andrew vegetarijanstvo vid vještice, v. lov na vještice vodstvo
volja
W Waddington, Conrad H. Walbiri (pleme) Wallace, A. F. C.
Wallace, Alfred R. Warner, Patricia Washo (Indijanci) Weber, Max
Weinberg, Richard A. Weinberg, Steven Weinrich, James D.
Westermarck, Edward Wheeler, William M. White, Leslie A. Whitehead,
Alfred N. Whiting, J. W. M. Willard, Daniel E. Williams, George C. Wills,
Richard H. Wilson, Allan C. Wilson, James Q. Wilson, Monica Wind, Jan
Witkin, Herman A. Wrangham, Richard W. Wright, Quincy
Y Yanomamö Yeats, William B.
Z zadružni kukci zaštita okoliša zatvori zen Ziegler, M. G. znanje
znanost znanstveni materijalizam
Ž Židovi (narod) židovstvo
X
XYY (kromosomska anomalija)

Objavljivanje ove knjige potpomoglo je

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne

knjižnice u Zagrebu pod brojem 630983.