MANUALIA UNIVERSITATIS STUDIORUM SPALATENSIS

UDŽBENICI SVEUČILIŠTA U SPLITU

SVEUČILIŠTE U SPLITU SVEUČILIŠTE U SPLITU
FILOZOFSKI FAKULTET FILOZOFSKI FAKULTET

Urednik izv. prof. dr. sc. Nikola Glamuzina

Prof. dr. sc. Marko Trogrlić prof. dr. sc. Borna Fuerst-Bjeliš
Recenzenti
Dr. sc. Velimir Veljko Rogić, professor emeritus
Sveučilište u Zagrebu
Prof. dr. sc. Stjepan Ćosić

Historijska
Sveučilište u Splitu
Doc. dr. sc. Ivan Zupanc
Sveučilište u Zagrebu
Doc. dr. sc. Dragan Umek

geografija
Università degli studi di Trieste

Karte izradio
Robert Maršić, prof.

Lektura i korektura
Dr. sc. Gordana Laco

Grafička urednica
Hrvatske
Barbara Bjeliš, univ. bacc. art

Karta na naslovnici
Preslik karte Pavla Rittera Vitezovića Croatia Rediviva (Mappa generalis regni Croatiae totius, 1699.)
iz Kartografske zbirke Hrvatskoga državnoga arhiva u Zagrebu (HR – H DA – 902), uz odobrenje:
Klasa: 612-06/15-10/52; URBROJ: 565-08/3-15-3 od 27.02.2015.

© Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati ni na bilo koji način
reproducirati bez bez pisanoga dopuštenja autora i izdavača.

Odlukom Senata Sveučilišta u Splitu pod brojem Klasa: 003-09/15-05/0007; URBROJ: 2181-202-03-01-
-15-0022, na 7. sjednici održanoj 19. ožujka 2015. godine odobrena je uporaba zaštitnog znaka Sveučilišta u
Splitu i natpisa: Manualia universitatis studiorum Spalatensis (Udžbenici Sveučilišta u Splitu).

ISBN: 978-953-7395-71-1

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu .................... pod brojem ......................

Split, 2015.
Professoru emeritusu

dr. sc. Velimiru Veljku Rogiću

doajenu hrvatske historijske geografije

i našemu profesoru, mentoru i učitelju
PRO S LOV I Z AH VALE

Prilikom rada na ovom udžbeniku materijalnu i moralnu pomoć pružili su nam brojni
kolege i suradnici kojima ovim prilikom zahvaljujemo te ih ujedno poimenice navo-
dimo. U namjeri da nekoga ne zaboravimo i nečiji doprinos na bilo koji način obez-
vrijedimo, navest ćemo ih onim redom kojim smo se susretali s njima prilikom rada
na udžbeniku.

Na prvom mjestu zahvaljujemo prof. dr. sc. Marku Trogrliću, pročelniku Odsjeka za

povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Splitu. Na njegov smo poticaj počeli pisati
ovaj udžbenik, a tijekom rada nebrojeno nam je puta davao moralnu potporu i nasto-
jao nam biti na raspolaganju u svakom pogledu. Prof. Trogrlić zaslužan je također i za
završni dio poslova na objavljivanju udžbenika: preuzeo je na sebe najveći dio posla
prilikom pribavljanja dokumentacije nužne za izdavanje udžbenika, kontakt s tiska-
rom, kao i pribavljanje novčanih donacija.

Rad na sveučilišnom udžbeniku nije moguć bez konzultiranja velikoga broja znanstve-
nih i stručnih radova, knjiga i članaka. Pri posudbi velikoga broja naslova najviše se je
koristila pomoć djelatnica knjižnice Filozofskoga fakulteta Snježane Dimzov i Nataše
Torlak. Zahvaljujemo i Vlasti Ugrinović i Ivani Ljubić, djelatnicama knjižnice splitsko-
ga Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta. Naravno, bilo koji geografski sveučilišni
udžbenik u Hrvatskoj nije moguće napisati ako se pritom ne koriste usluge knjižnice
Geografskoga odsjeka Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Riječ je o knjižnici s najvećim fondom domaćih i inozemnih naslova iz geografske zna-
nosti u Hrvatskoj i u ovom dijelu Europe. Neizmjerno smo zahvalni Ljiljani Bajs, vodi-
teljici knjižnice, bez čijega poznavanja literature i nadasve ljubazne pomoći završetak
ovoga udžbenika jednostavno ne bi bio moguć.

Nijedna geografska knjiga ne bi bila potpuna bez brojnih grafičkih priloga. Sve grafičke
priloge (slike) u udžbeniku izradio je Robert Maršić, prof., u skladu s uputama autora
i primjedbama recenzenata, strpljivo izdržavši sva traženja za doradama.
Prilikom odabira sadržaja koji će biti prikazan na pojedinom grafičkom prilogu, autori
su konzultirali jedan ili više izvora koji su u cijelosti za svaku sliku navedeni u popisu
slika na kraju udžbenika. Jedino kod onih koje su rezultat ilustratorova samostalnoga
rada, pri čemu se nije koristio nikakav predložak objavljen u literaturi, nije naveden
nikakav izvor.

Veliku zahvalnost dugujemo recenzentima koji su svojim radom znatno pridonijeli

podizanju kakvoće teksta i grafičkih priloga. Pritom posebice zahvaljujemo professoru
emeritusu Veljku Rogiću, najzaslužnijemu za razvoj historijske geografije u Hrvatskoj. SAD R ŽAJ
Budući da smo oboje bili njegovi studenti, bilo nam je posebno zadovoljstvo surađi-
vati s njim i na ovaj način. Njegove brojne primjedbe na prvotnu verziju teksta bile
su nam neprocjenjivo značajne. Nastojali smo prihvatiti sve profesorove sugestije ne
samo zbog stručnosti, nego i zbog naše želje da ovaj udžbenik bude i nastavak histo- 1. Historijska geografija — pojam, mjesto, metode
rijskogeografske škole, kakvu je on utemeljio. Neizmjerno smo zahvalni i ostalim re-
cenzentima. Dr. sc. Stjepan Ćosić, redoviti profesor na Odsjeku za povijest Filozofskoga Povijesni razvoj geografije 3
fakulteta Sveučilišta u Splitu dao nam povjesničarsko gledište na tekst, dok je pogled Dihotomije u geografiji 6
iz inozemstva dao dr. sc. Dragan Umek, docent na Odsjeku humanističkih studija tr- Odnos geografije i povijesti 6
šćanskoga Sveučilišta. Kao i uvijek, iznimnu pronicljivost i sklonost za detalje pokazao Historijska geografija 7
je dr. sc. Ivan Zupanc, docent na Geografskom odsjeku Prirodoslovno-matematičkoga
fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, čija je uska specijalizacija upravo historijska geografija.
2. Hrvatska — opće geografske značajke i oblikovanje teritorija
Lekturu i korekturu je napravila dr. sc. Gordana Laco, kojoj posebice zahvaljujemo na
temeljitom i predanom radu na podizanju kakvoće teksta. Geografski smještaj i položaj 19
Oblikovanje današnjih granica Hrvatske 22
Zahvaljujemo se također Hrvatskom državnom arhivu koji nam je ljubazno dopustio Prirodna sredina 24
reprodukciju karte Pavla Rittera Vitezovića na naslovnu stranicu udžbenika.

Knjigu je, prije samog tiska, grafički oblikovala i uredila dizajnerica vizualnih komu-
nikacija Barbara Bjeliš, univ. bacc. art.
Tiskanje udžbenika potpuno je pokriveno potporama i donacijama koje je najvećim
dijelom osigurao prof. dr. sc. Marko Trogrlić, uz pomoć prof. dr. sc. Martina Glamuzine.
Pri tome se najljubaznije zahvaljujemo na novčanoj potpori iz sredstava za znanstveno-
-istraživačku djelatnost Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Splitu, te na donaciji Lje-
karne Draženović iz Metkovića.
3. Prapovijest: prvi složeni procesi interakcija čovjeka i okoliša
Starije kameno doba: prve interakcije čovjeka i prirodne sredine prije holocena 37
Čovjekov utjecaj na izmijenjenu prirodnu sredinu tijekom mlađega kamenoga doba 39
Razvoj prvih geografski diferenciranih zona naseljenosti u mlađem kamenom dobu 43
Geografska ishodišta indoeuropskih kolonizacija 46
Promjene u geografskoj valorizaciji prostora u metalnom dobu: planinski prostori i
gradinska naselja 48

U Splitu, lipnja 2015. godine 4. Stari vijek: prvi model prostorne organizacije i uređenja

Nikola Glamuzina Značaj starogrčke kolonizacije za valorizaciju prostora 55

Borna Fuerst-Bjeliš Prekretnički utjecaj starorimske civilizacije na geografski razvoj 58
• Urbana mreža kao glavni nositelj prostorne organizacije 59
• Grad i poljoprivredni prostor — funkcionalna cjelina 60
• Prometni sustav kao element prostornoga uređenja i geografske preobrazbe 65
• Administrativni ustroj kao element prostornoga uređenja i geografskih promjena 66
• Antičko-rimska geografska baština 70
5. Ranosrednjovjekovna hrvatska država: organizacija prostora
i oblikovanje novoga kulturnoga pejzaža
Deurbanizacija i propadanje rimskoga kulturnoga pejzaža 73
Historijskogeografske implikacije slavenske kolonizacije 54
Postanak geopolitičke jezgre i primarne prostorne organizacije hrvatske države u funkciji nove
valorizacije prostora 75
Hrvatski prostori izvan geopolitičke jezgre: oblikovanje geografskih pojmova hrvatskih regija 79
Župe: prvobitne teritorijsko-organizacijske jedinice 84
Integracija teritorija pograničnih kneževina: Paganija 86
Pejzažne promjene: dvojstvo jadranske i kontinentske Hrvatske 88
Demografske promjene kao posljedica slavenske kolonizacije 89
6. Razvijeni srednji vijek: gospodarsko-politička stabilizacija,
reurbanizacija i regionalna raznolikost
Nove razvojne težnje u uvjetima geografske rascjepkanosti 93
Nova geopolitička jezgra hrvatske države i razvoj geografskih pojmova hrvatskih regija 94
Razvoj gradova i prometnica u Slavoniji — pokazatelj političkih i gospodarskih promjena 99
Hrvatska južno od Gvozda 102
Dalmacija: mijena prostornoga pojma, urbani i gospodarski kontinuitet 104
Utjecaj jačanja Mletačke republike na prostorne, gospodarske i političko-geografske odnose 106
Dubrovnik 108
Istra: politički i kulturni kontaktni prostor 110
7. Historijskogeografski razvoj susjednih zemalja tijekom
srednjega vijeka
Geografska jezgra bosanske države 115
Prostorno širenje bosanskoga kraljevstva u razvijenom srednjem vijeku 117
Politički pritisak Mletačke republike na istočnojadransku obalu 121
Srednjovjekovna Srbija 123
8. Utjecaj osmanlijskoga širenja na historijskogeografske mijene,
stabilizaciju i regres hrvatskoga teritorija
Kriza europskoga srednjovjekovnoga feudalizma kao preduvjet geografske dezintegracije 129
Utjecaj osmanlijskoga širenja na razvoj geografskih pojmova hrvatskih regija 131
Okolnosti i preduvjeti širenja Osmanlijskoga carstva na europskom kontinentu 132
Hrvatski prostori pod osmanlijskom upravom 141
Teritorijska organizacija osmanlijske Hrvatske 143
Oblikovanje novoga kulturnoga pejzaža 145
Karakteristike urbanoga razvoja: islamsko-orijentalni grad 146
Historijskogeografske značajke krize u rubnim i pograničnim dijelovima Hrvatske 148
Složena migracijska kretanja u uvjetima osmanlijskoga širenja 152
• Vlasi kao važni demografski element na hrvatskom tlu 154
9. Novovjekovno razdoblje osmanlijske regresije
Unutarnja degeneracija osmanlijske države 159
Napredak kršćanske Europe 164
Vojna krajina: novi geografski element na hrvatskom tlu 165
Promjene u kulturnom pejzažu Vojne krajine i u područjima civilne Hrvatske 168
Teritorijska regresija Osmanlijskoga carstva i oblikovanje nove granice 173
Implikacije podunavsko-sjevernojadranske prometno-gospodarske orijentacije na kulturni
pejzaž Slavonije i Vojne krajine 178
Kulturni pejzaž u Dalmaciji: pokazatelj mletačke politike 183
• Utjecaj agrarne reforme na preseljavanja i kulturni pejzaž mletačke nove stečevine 183
• Početci manufakture, razvoj prometa i trgovine 187
• Demografska obilježja 189
Dubrovačka Republika i Istra: razvoj i krize u rubnim krajevima 190
Značaj gradova i oblikovanje urbane mreže 192
Promjene naseljenosti kao posljedica teritorijske regresije Osmanlijskoga carstva 193
10. Početci zakašnjele industrijske revolucije u okviru
Austro-Ugarske Monarhije
Političko-geografski kontekst promjena 197
Politička i regionalna podijeljenost teritorija Hrvatske u okviru Austro-Ugarske Monarhije 199
Koncepti izgradnje željeznice: geografske implikacije izgradnje triju željezničkih mreža 202
• Austrijska željeznička mreža 203
• Mađarska željeznička mreža 205
• Bosanskohercegovačka uskotračna željeznica 206
Industrijalizacija, urbanizacija i regionalna diferencijacija gospodarskoga razvoja 208
Razvoj Banske Hrvatske 211

1.
Utjecaj političko-geografske izdvojenosti na razvoj Istre i Dalmacije 212
Mreža gradova industrijskoga razdoblja 217
Tijekovi demografskoga razvoja: veliki migracijski valovi 219

11. Položaj i razvoj Hrvatske u sklopu južnoslavenskih

državnih asocijacija

I. HRVATSKA U MONARHISTIČKOJ JUGOSLAVENSKOJ DRŽAVI:

POLJOPRIVREDNA ZEMLJA KONTINENTSKE ORIJENTACIJE 225
Integracijski i dezintegracijski politički procesi na hrvatskom teritoriju 225
Prometno-geografski značaj Hrvatske u okviru južnoslavenske države 226
Obilježja i tijek ekonomsko-geografskoga razvoja 229
Razvoj i hijerarhija urbanih središta 231

II. PREOBRAZBA PROSTORNE STRUKTURE HRVATSKE TIJEKOM

RAZDOBLJA SOCIJALISTIČKE JUGOSLAVIJE 236
Političko-geografska integracija oslobođenih područja s maticom 236
Problem poslijeratne obnove i gospodarskoga razvoja 237
Tijekovi demografskoga razvoja 239
Nova urbana mreža: osnovica nodalno-funkcionalne regionalne strukture 240
Promjene u kulturnom pejzažu kao posljedica društveno-gospodarskih promjena 243
Geografske implikacije nove administrativne organizacije prostora 247

12. Obilježja i razvojni tijekovi suvremene Hrvatske od

početka 1990-ih godina

Političko-geografske promjene 251

Geografska dimenzija ratnih razaranja 252
Geografska dimenzija gospodarske tranzicije 253
Promjene administrativno-političkoga ustroja 255
Historijska geografija
— pojam, mjesto, metode
Suvremene smjernice urbanoga razvoja i promjene u gravitacijskim i nodalno-funkcionalnim
odnosima 257
Hrvatska u integracijskim procesima i implikacije na gospodarski razvoj i kvalitetu života 260

Literatura 265
Popis karata i slika s izvorima I
 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA — POJAM, MJESTO, METODE 3

Historijska se je geografija unutar geografske znanosti počela oblikovati u prvoj po-

lovici 20. st., iako se prvi radovi historijskogeografske naravi bilježe u prethodnom
stoljeću, pa čak i tijekom antike i srednjega vijeka. Međutim, suvremena historijska
geografija, utemeljena na modernim metodološkim pristupima, nagli je zamah dobila
u drugoj polovici 20. st., a posebno zanimanje geografa i povjesničara za tu geografsku
disciplinu opaža se na prijelazu iz 20. u 21. st.

POVI J E S N I R AZVOJ G EOG RAFIJE

Geografiju definiramo kao znanost o rasprostranjenosti i međusobnom odnosu prirod-

nih i društvenih elemenata i pojava na Zemljinoj površini. Iako je u prošlosti pretežno
svrstavana u podskupinu prirodnih znanosti, ona zapravo ima dodirnu ulogu između
prirodnih i društvenih znanosti. Zato se u novije vrijeme kategorizira kao interdisci-
plinarna znanost. Po epistemološkim i ontološkim obilježjima geografija je pretežno
empirijsko-analitička znanost. Naime, njezina se epistemologija temelji na znanju
koje proistječe iz čovjekovih iskustava, posebice vizualnoga opažanja, dok ontologija
proizlazi iz postavke da stvari i pojave koje spoznajemo preko iskustava zaista postoje.

Riječ je o jednoj od najstarijih znanstvenih disciplina koja je nastala u okrilju prvih

starih civilizacija. Sam je pojam nastao u 3. st. pr. Kr. u staroj Grčkoj od pojmova geo
(Zemlja) i grafein (pisati). Povijesni izvori govore kako je prva osoba koja je sebe nazvala
‘geografom’ bio matematičar Eratosten (276. pr. Kr. – 194. pr. Kr.). Iz samoga se naziva vidi
kako je ključno pitanje kojim se bavila prvotna geografija bilo: gdje, odnosno gdje se
što nalazi na površini Zemlje i zašto. Iz samoga naziva, kao i pitanja na koja je nasto-
jala dati odgovor, vidljivo je praktično značenje koje je geografija imala u starogrčkom
društvu. Naime, u to je doba najveći dio Zemljine površine starim Grcima bio nepoznat
pa je geografija imala ulogu i zadatak upoznavanja Grka s drugim dijelovima svijeta,
ponajprije Sredozemlja. Budući da je trgovina, u prvom redu pomorska, bila ključna
za opstanak starogrčke civilizacije, geografija je imala velik praktičn značaj. Uz gos-
podarske, na razvoj su geografije također utjecali kulturni i politički faktori, kao što
su težnja za upoznavanjem drugih naroda i državnih organizacija. Već se u to doba
4 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
uspostavljaju prve veze između geografije i povijesti, a ključnu je ulogu u tome imao
Herodot (485. pr. Kr. – 425. pr. Kr.) koji se često naziva ocem geografije i historije. U staroj
Grčkoj najvažnije je razdoblje razvoja geografije bilo na prijelazu iz stare u novu eru,
od 250. do 200. pr. Kr., koje su nastavili rimski geografi, od kojih je potrebno posebno
izdvojiti dvojicu. Prvi je Strabon (63. pr. Kr. – 36.) koji je prikupio gotovo sve geografske
spoznaje iz svoga vremena u djelu Geographica, u čak 17 tomova. Drugo je važno ime
Ptolomejev (oko 90. – 161.), čiji rad ujedno obilježava i kraj antičkoga razdoblja. On je
sva dotadašnja znanja o površini Zemlje prikupio i objavio u djelu od osam tomova
pod nazivom Geografija. Budući da je to djelo bilo prevedeno na latinski jezik, velik
je utjecaj imalo i na kasnije antičke geografe rimskoga imperijalnoga doba, kao i one
iz kasnijega srednjovjekovnoga razdoblja (Rogić, 1962; Gross, 1980; Rogić, 1987; Vresk,
1997). Specifičnost je antičkoga, pogotovo starogrčkoga razdoblja, bilo povezivanje
geografije s matematikom jer su antički geografi ujedno nastojali doći do odgovora o
dimenzijama Zemlje, a također su prvi put u povijesti primijenili i stupanjsku mrežu.
Srednjovjekovno je razdoblje bilo obilježeno nazadovanjem na području geografske
znanosti koje je djelomice bilo posljedica općega gospodarskoga i kulturnoga nazadova-
nja na početku srednjega vijeka. Mnoge su antičke spoznaje pale u zaborav, a geografska
je misao u kršćanskoj Europi bila pod velikim utjecajem crkvenoga dogmatizma. Iako
će tijekom razvijenoga srednjega vijeka, zahvaljujući jačem razvoju trgovine, ponovo
početi zanimanje za geografiju, ona ne će dati značajnijih imena na europskom prosto-
ru. Glavnu su ulogu u tadašnjoj geografiji preuzeli Arapi, kako zbog služenja antičkim
izvorima (što im nisu zabranjivale njihove vjerske zajednice), tako zbog gospodarskih,
odnosno trgovačkih potreba jer je arapska civilizacija bila ponajprije trgovačka. Stoga
najveća geografska imena toga doba dolaze iz arapskoga svijeta. Od njih se naročito
ističe Ibn Khaldūn (1332. – 1406.) koji se posebice bavio analizom razvoja velikih dr-
žavnih tvorevina te je imao važnu ulogu u razvoju historijske geografije (Rogić, 1962;
Gross, 1980; Rogić, 1987; Vresk, 1997).
Doba velikih geografskih otkrića (15. – 18. st.) označuje preporod geografije. Tomu su
pridonijeli novi pogledi na život koje je postavilo renesansno doba, obilježeno osloba-
đanjem čovjeka od crkvenoga dogmatizma, te dinamičan gospodarski razvoj utemeljen
na pomorskoj trgovini. Težište se geografije vraća na europski kontinent na kojem se
prevode antička geografska djela i s kojega kreću brojne pomorske ekspedicije u druge
dijelove svijeta. Upravo zahvaljujući tim pomorskim putovanjima, od kojih je najveći
značaj svakako imalo Kolumbovo otkriće američkoga kontinenta (1492.), popunjavaju
se znanja o karti svijeta. Tadašnja se geografija usko povezuje s kartografijom i to zbog
potrebe za izradom velikoga broja različitih geografskih karata potrebnih pomorcima
u trgovačkim i istraživačkim poslovima. Tijekom toga razdoblja, primjenom kartograf-
skih projekcija, izrađuju se prve precizne geografske karte,1 atlasi i globusi. Dodatni je
poticaj toj djelatnosti dala i primjena tiska. Od velikih imena toga doba posebno se ističu
Sebastian Münster (1488. – 1552.), autor djela Cosmographia universalis u šest svezaka i
Gerardus Mercator (1512. – 1594.), autor brojnih karata i kartografske projekcije koja je
1
Najvažniji su bili portulani — pomorske karte s podatcima o lukama, morskim strujama i morskim mijenama.
HISTORIJSKA GEOGRAFIJA — POJAM, MJESTO, METODE 5
nazvana njegovim imenom. Prvenstvo su u tom razdoblju preuzeli njemački geografi.
Jedan od njih je bio i Bernhardus Varenius (1622. – 1650.) koji je tijekom svoga kratkoga
života prikupljene geografske spoznaje objavio u djelu Geographia generalis. Uz mnoge
nove spoznaje koje su bile plod njegova rada, Vareniusov doprinos počiva u činjenici da
je prvi udario temelje podjeli geografije na opću (sistematičnu) i posebnu (regionalnu).
Riječ je o dihotomiji koja će se održati do današnjih dana. Samo 18. st. označuje kraj toga
preporoditeljskoga razdoblja te svojevrsnu sponu s razdobljem oblikovanja modernih
znanosti, među njima i geografske. Inače se 18. stoljeće smatra stoljećem u kojem su
najveći razvoj zabilježile upravo prirodne znanosti, zahvaljujući sveopćem napretku na
području istraživanja Zemljine površine. Poticaje takvu razvoju dali su golema akumu-
lacija znanja, primjena empirijskih istraživanjih te osnivanje znanstvenih akademija.
Mnogo je znanstvenih spoznaja potjecalo upravo od velikih znanstvenih ekspedicija
pa se stoga u tom razdoblju geografija sve više povezuje s prirodnim znanostima. Uz
njemačke geografe, koji su i dalje imali veliki značaj, važnu ulogu preuzimaju francuski
geografi. Najvažnije je ime tadašnje geografije Nijemac Immanuel Kant (1724. – 1804.),
profesor filozofije i prirodnih znanosti na sveučilištu u Königsbergu,2 prijestolnici ta-
dašnje Istočne Pruske. Upravo je on definirao geografiju i historiju kao važne znanosti
koje stoje uz bok drugim znanostima te je svojim idejama potaknuo njihov razvoj u
19. st. (Rogić, 1962; Gross, 1980; Rogić, 1987; Vresk, 1997).
Tijekom 19. st. razvija se moderna znanost utemeljena na preciznom definiranju objekta
i metoda istraživanja. To je ujedno i početak razvoja geografije kao samostalne znan-
stvene discipline. Dotadašnji geografski koncept, zasnovan na traženju odgovora na
pitanje gdje, odlazi u drugi plan, a središnju ulogu dobiva novi pristup koji traži odgovor
na pitanja što i zašto, čime se težište istraživanja prebacuje na prirodne i društvene
procese na površini Zemlje (Vresk, 1997). Unutar samoga sustava moderne geografske
znanosti oblikuju se dva područja istraživanja. Prvo je fizička geografija koja se usmje-
rava na proučavanje prirodnih elemenata (klime, reljefa, voda, biljnoga i životinjskoga
svijeta). Fizička je geografija u tom razdoblju imala glavni značaj unutar geografije, a
najveći su doprinos njezinu razvoju dali njemački geografi Alexander von Humboldt
(1769. – 1859.) i Carl Ritter (1779. –1 859.). Usto se oblikuje i drugo područje istraživanja
pod nazivom društvena geografija,3 usmjereno na proučavanje ljudskoga društva i čo-
vjekova utjecaja na transformaciju pojedinih dijelova Zemljine površine, koja je počela
u Europi uslijed industrijske revolucije. Upravo su uslijed gospodarskih promjena tije-
kom 19. st. pojedini elementi organizacije prostora, odrazi ekonomije, politike i kulture,
pa čak i socijalne psihologije, počeli snažno utjecati na razvoj tradicijske društvene
geografije i pojedinih njezinih specijaliziranih ogranaka. Glavnu su ulogu u razvoju
društvene geografije imali njemački geograf Friedrich Ratzel (1844. – 1904.) i francuski
geograf Paul Vidal de la Blache (1845. – 1918.). Upravo zahvaljujući de la Blacheu, kao
i kasnijim radovima britanskih geografa, kao što je Henry Clifford Darby (1909. –1 992.),
historijska je geografija zabilježila značajan razvoj (Rogić, 1987).
2
Königsberg se danas zove Kaliningrad, a pripada Rusiji.
3
Društvena se geografija također ponekad označivala i terminima antropogeografija i kulturna geografija,
a ti se nazivi rabe i danas.
6 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
Kvantitativna revolucija, koja je obilježila znanost druge polovine 20. st., imala je velik
utjecaj na razvoj suvremene geografije u kojoj je primjena kvantitativnih metoda u
istraživačkom radu postala obvezna. Budući da su razvoju novih metodoloških pristupa
najviše pridonijeli angloamerički geografi, težište se suvremene geografije premjestilo
u taj dio svijeta. Zbog sve istaknutijih sklonosti međusobnomu povezivanju i suradnji
među pojedinim znanstvenim disciplinama, izrazitije su razvijeni interdisciplinarnost
i multidisciplinarnost, što je vidljivo u sve češćem povezivanju geografije s pojedinim
prirodnim i društvenim znanostima.
DI HOTOM I JE U G EOG RAFIJI
Dihotomija (dvojnost) bitno je obilježje geografskoga metodološkoga sustava, a u suvre-
menoj se geografiji može govoriti o dvjema dihotomijama. Prva je uvjetovana samim
objektom proučavanja, pa se geografija dijeli na opću i posebnu (regionalnu). Riječ je o
dihotomiji koja se javlja već u antičkom dobu, a proizlazi iz toga što geografija proučava
pojedine geografske elemente, kao i same regije. Druga dihotomija proizlazi iz naravi
geografskoga proučavanja koje obuhvaća prirodnu i društvenu sferu, i zato se opća
geografija općenito dijeli na prirodnu (fizičku) i društvenu (socijalnu). Fizička geografija
proučava elemente prirodne sredine (reljef, klima, vode, tlo, flora i fauna), a društvena
geografija istražuje društvene elemente (stanovništvo, naselja, gospodarstvo i dr.). Ta
je druga utjecala na stvarnu podjelu geografije u nekim zemljama, pa se na pojedinim
sveučilištima, ponajprije u zemljama koje baštine anglosaksonski i ruski obrazovni
sustav, zasebno izučavaju fizička i društvena geografija.
ODNOS G EOG RAFIJE I POVIJESTI
Historijska se geografija često razumijeva kao spona između geografije i povijesti, dvi-
ju znanosti koje pripadaju različitim znanstvenim područjima, a između njih postoji
više dodirnih točaka. Činjenica je kako istraživanja iz područja povijesti obično imaju
geografsku dimenziju, dok geografska istraživanja često imaju i povijesnu dimenziju.
Geografija i povijest različiti su načini gledanja na svijet, ali tako povezani da se među-
sobno ne mogu negirati. Svaki od njih ne nudi samo jedan pogled na svijet, nego više
njih s gledišta analize ljudskoga društva, pojedinih područja i razdoblja. Geografija i
povijest imaju različite objekte istraživanja pa stoga zauzimaju različita intelektu-
alna područja. Takvo je gledište dodatno ojačano kvantitativnom revolucijom koja
HISTORIJSKA GEOGRAFIJA — POJAM, MJESTO, METODE 7
je zahvatila geografiju i u manjoj mjeri povijest. Ključna razlika između geografije i
povijesti leži u samom pristupu istraživanju. Težište je povijesnoga pristupa na od-
nosima između čovjeka i povijesnih zbivanja u povijesnom prostoru uz proučavanje
zakonitosti razvoja ljudskoga društva tijekom različitih razvojnih faza. S druge strane,
ishodište je geografskoga pristupa u međusobnom odnosu između čovjeka i prostora, uz
koji proučava i tumači promjene na Zemljinoj površini (Rogić, 1962; Gross, 1980; Rogić,
1987; Vresk, 1997; Komušanac, Šterc, 2010). Budući da je objekt istraživanja povijesti
znatno širi od jednostavnoga datiranja, a geografije od lociranja pojedinih fenomena,
sama historijska geografija ima znatno veći zadatak od datiranja i lociranja. Reducira-
nje povijesti na puki pojam vremena, te geografije na pojam prostora istodobno znači
simplifikaciju i pogrješnu interpretaciju tih dviju kompleksnih znanstvenih disciplina.
Činjenica je kako postoji potreba za mjerenjem prostora i vremena, međutim niti jedna
od tih dviju kategorija ne može tvoriti zasebnu jezgru pojedine znanstvene discipline
ili služiti njihovoj integraciji. Zajedničko je zanimanje za prostor i vrijeme slab temelj
na kojem bi se gradila veza između geografije i povijesti — mnogo bi jači i čvršći temelj
bio njihovo zajedničko zanimanje za pojedine probleme. Iz svega toga proizlazi uloga
historijske geografije kao poveznice između povijesne i geografske znanosti. Naime,
upravo historijska geografija, baš kao i povijest, postavlja pitanja o prošlosti, ističući
geografsku dimenziju. Pritom se primjenjuje problemski pristup u analizi geografskih
promjena tijekom vremena, ponajviše u teorijskom razmatranju (Baker, 2003).
Većina suvremenih povijesnih istraživanja uključuje i pojedine elemente historijske
geografije, dok s druge strane mnogi geografski radovi sadrže i vremensku dimenziju.
Dodirne točke geografije i povijesti najviše dolaze do izražaja na području izrade po-
vijesnih karata, kao i na polju povijesne kartografije, dok su pojedine grane društvene
geografije (kao što su npr. ekonomska geografija i politička geografija) jače povezane s
povijesnom dimenzijom (Lučić, 1977).
HISTORIJS KA G EOG RAFIJA
Vremenska dimenzija u geografskim istraživanjima nalazi se od samih početaka ge-
ografije. Činjenica je kako se bez analize minulih procesa ne mogu objasniti postoje-
ća geografska obilježja i procesi. Samo razmatranje i proučavanje procesa može biti
kratkoročno, srednjoročno i dugoročno (historijsko). Upravo se historijska geografija
temelji na povijesnoj (historijskoj) dimenziji promatranja Zemljine površine pa je ona
zapravo geografija prošlih razdoblja. Oblikuje se u drugoj polovici 19. st. u okviru nje-
mačke geografije: Carl Ritter je uzima za osnovu svoje nove geografije, a zastupljena
je i u temeljnim Humboldtovim radovima (Rogić, 1987). U početku je historijska geo-
grafija smatrana zasebnom pomoćnom disciplinom na razmeđu geografije i povijesti.
8 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
Bila je usko vezana za povijest, a po samom se statusu nalazila na dodiru geografije
i povijesti. Stoga su se historijskogeografskim istraživanjima, osim geografa, bavili i
povjesničari i to sa svoga gledišta proučavanja (Lučić, 1977; Gross, 1980; Komušanac,
Šterc, 2010). Pritom su povjesničari historijsku geografiju razumijevali kao pomoćnu
povijesnu znanost. Naime, znanstvena istraživanja iz područja povijesti često ostaju
skromna ako povjesničar dobro ne poznaje kulturni pejzaž u prošlosti, kao i osnovne
geografske značajke prostora na kojem su se u prošlosti odvijali pojedini događaji ili
procesi. Stoga se povjesničar u svom znanstvenom radu nužno služi geografskom me-
todom, ponajprije regionalnom i kartografskom (Gross, 1980). Uslijed već spomenutih
razlika između povijesnoga i geografskoga pristupa u istraživačkom radu, historijska je
geografija dugo bila bez jasnih ciljeva, zadataka i metoda, pa je stoga imala status svoje-
vrsne pomoćne discipline geografije i povijesti. Tek je poslije prevladalo razumijevanje
historijske geografije kao geografske discipline po objektu i metodologiji istraživanja,
koja se bavi rekonstrukcijom geografije (tj. pejzaža) nekoga područja u prošlosti. Slo-
ženost objekta istraživanja historijske geografije ogleda se i u samim radovima koji se
bave mnogostrukim predmetima istraživanja: kartografskim određivanjem granica
(političkih, upravnih, etničkih i dr.) u prošlosti, demografskim promjenama, razvojem
ruralnih i urbanih naselja, agrarnim korištenjem zemljišta, toponomastikom, općim
gospodarskim razvojem, kao i razvojem pojedinih gospodarskih grana (Lučić, 1977).
Svoj je ubrzani razvoj historijska geografija doživjela u drugoj polovici 20. st., ponaj-
prije u Francuskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu te posebice u SAD-u. U to se vrijeme
udaraju temelji suvremenoga razvoja historijske geografije i u Hrvatskoj, ponajprije
zahvaljujući znanstvenom radu Veljka Rogića, dugogodišnjega profesora Geografskoga
odsjeka Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U njegovim je
radovima definiran metodološki pristup hrvatske historijske geografije kroz genezu i
razvoj kulturnih pejzaža. Može se slobodno reći da se u to vrijeme stvara jaka hrvat-
ska pejzažna škola, koja prati najbolje njemačke, francuske i britanske uzore. Osim
što je napisao prve znanstveno utemeljene studije historijskogeografskoga razvoja
današnjega hrvatskoga teritorija (Rogić, 1990; 1995), posebna je zasluga V. Rogića što je
svojim radom predstavio hrvatsku historijsku geografiju međunarodnim znanstvenim
krugovima. Njegove radove obilježava i pionirska primjena pojedinih znanstvenih
metoda iz područja historijske geografije. Tipičan je primjer korištenje regresivne
metode, jedne od najvažnijih znanstvenih metoda u historijskoj geografiji, koja mu
služi kao osnova historijskogeografske analize Velebitske primorske padine (Rogić,
1958). Pritom se usmjerava na proučavanje regija koje shvaća kao jedinke geografski
složenoga prostora Zemljine površine te ističe ulogu historijskogeografskoga razvoja u
njihovu oblikovanju (Rogić, 1963; 1976). Ubrzani je razvoj historijske geografije u svijetu
bio popraćen sve većim brojem historijskogeografskih znanstvenih radova, specijali-
ziranih znanstvenih časopisa, kao i znanstvenih skupova (od kojih su posebice važni
oni na kojima istovremenu sudjeluju geografi i povjesničari). Napredak je djelomice
rezultat i sve jače suradnje s drugim znanstvenim disciplinama kao što su pedologija,
klimatologija, stratigrafska geologija, povijest, arheologija i antropologija: uz njihovu
HISTORIJSKA GEOGRAFIJA — POJAM, MJESTO, METODE 9
pomoć moguća je preciznija i detaljnija rekonstrukcija prirodnoga i kulturnoga pejzaža
tijekom prošlosti (Butlin, 1993; Schenk, 2011). Pritom ponovo dolazi do izražaja surad-
nja između geografije i povijesti te su geografi koji se bave historijskom i kulturnom
geografijom dali osobit doprinos razvoju povijesti okoliša kao zasebne poddiscipline
unutar suvremene historijske znanosti (Williams, 1994).
Naime, krajem 1970-ih godina, osnutkom Američkoga udruženja za povijest okoliša,4
oblikuje se povijest okoliša kao znanstvena disciplina. Ipak, valja istaknuti kako je
ponajprije riječ o interdisciplinarnom znanstvenom području kojim se bave različite
znanstvene discipline: ekologija, biologija, geografija, povijest, geologija, antropologija
i mnoge druge iz prirodoslovnoga i društveno-humanističkoga polja. Pod samim poj-
mom povijesti okoliša ne podrazumijeva se samo povijest prirodnoga sklopa okoliša,
nego i ljudskoga društva koje je neodvojivo od njega. Na taj se način okoliš istražuje
kao aktivna, dinamična i formativna kategorija, dio koje je i sam čovjek. Pritom je me-
đusobni odnos čovjeka i okoliša dinamičan, a materijalizira se putem oblikovanja i pro-
mjena različitih tipova kulturnih pejzaža. Upravo u tome je bit suvremenoga pristupa
koji, putem interdisciplinarnosti i multidisciplinarnosti, dolazi do novih znanstvenih
spoznaja (Fuerst-Bjeliš, 2010).
U okviru te suradnje historijska geografija posebice se bavi rekonstrukcijom prirod-
noga okoliša, tj. kulturnom transformacijom prirodnoga okoliša, čovjekovim utjeca-
jem (namjernim i nenamjernim) na preoblikovanje okoliša i proučavanjem načina
kojim čovjek percipira prirodni okoliš. Sve značajnije i dalekosežnije posljedice koje
je čovjek prouzročio u prirodi potaknule su znanstvena istraživanja putem kojih se
nastoji razumjeti povijesnu dimenziju tih promjena. U okviru proučavanja povijesti
okoliša razvili su se različiti metodološki pristupi, kao i zanimanja za pojedine teme
istraživanja. Upravo se glede raznolikosti tema, istraživanja unutar povijesti okoliša
mogu svrstati u tri skupine:
1. Utjecaj okolišnih faktora na povijest ljudskoga društva: obuhvaća široki
raspon tema kao što su klima i vremenske prilike, promjene razine mora,
vulkanske aktivnosti, poplave, geografska rasprostranjenost i migracije po-
jedinih životinjskih vrsta i biljaka, požari, bolesti i sve druge promjene koje
obično ne prouzrokuje čovjek.
2. Promjene u okolišu kao posljedica ljudskoga djelovanja i njihov odraz na
promjene u ljudskom društvu vladajuće su teme povijesti okoliša. Naime,
razni pozitivni i posebice negativni oblici ljudskoga utjecaja na okoliš imaju
povratni utjecaj na čovjeka i ljudsko društvo u cjelini jer je ono sastavni dio
prirode.
3. Povijest ljudskoga mišljenja o okolišu, kao i proučavanje različitih čovjeko-
vih stavova prema okolišu (kojima se oblikuju poticaji i obrasci čovjekova
4
Izvorni je naziv udruge American society for environmental history (ASEH)
10 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
djelovanja na okoliš) tvore zasebnu tematsku skupinu. Mnogi povjesničari
okoliša smatraju kako je upravo čovjekovo mišljenje i vjerovanje pokretačka
snaga njegova ponašanja prema prirodi. Istovremeno ističu kako čovjek svo-
je stavove prema prirodi vješto prilagođava vlastitim potrebama i željama,
što se izravno odražava na okoliš.
Suvremeni porast svjetskoga stanovništva, ubrzani proces urbanizacije i sve dinamič-
niji gospodarski razvoj svijeta, s istaknutim napretkom u tehničkom i tehnološkom
pogledu, daju poseban poticaj proučavanju povijesne dimenzije čovjekova utjecaja na
okoliš. Riječ je o području znanstvenoga istraživanja koje se ubrzano razvija i raste te
je otvorilo nove vidike historijskoj geografiji, a geografima i povjesničarima pružila je
smjernice daljnje suradnje na području koje im je zajedničko (Hughes, 2011).
Upravo se istraživanjem čovjekove percepcije prirodnoga okoliša razvila historijska
geozofija kao pristup kojim se proučava geografsko znanje s pojedinoga ili sa svih
gledišta. Historijska geozofija istražuje geografske ideje, bilo točne ili pogrješne, raznih
populacijskih skupina — bez obzira na njihovu profesiju ili etničku i vjersku pripad-
nost — zadržavajući pozornost na njihovim subjektivnim predodžbama Zemljine povr-
šine. Prema tomu, historijska geozofija zapravo je povijest geografskoga znanja kojim su
raspolagale različite populacijske skupine tijekom prošlosti, a ne samo geografi. Upravo
je to znanje, bez obzira na točnost podataka, bilo (i još uvijek jest) osnova za čovjekovo
djelovanje kojim se preoblikuje prirodni okoliš i oblikuje kulturni pejzaž (Baker, 2003).
Pod pojmom kulturnoga pejzaža podrazumijeva se dio geografskoga prostora specifične
strukture, oblikovanoga tijekom prošlosti međudjelovanjem prirodnih i društvenih
utjecaja. Na oblikovanje pejzaža tijekom povijesti utječe više faktora:
• Prirodni predstavljaju osnovu koja određuje oblike čovjekovih aktivnosti na
određenom području. U njih ulaze elementi geološke strukture, geomorfološka
obilježja, hidrogeografski elementi, klimatske značajke, pedološka struktura
te biogeografske posebnosti (biljni i životinjski svijet).
• Povijesni i politički uključuju događaje koji tijekom vremena utječu na promje-
ne političkih granica, ratove i administrativno-političku organizaciju: ustroj
vlasti i s njim povezano upravljanje stanovništvom i prostorom i administra-
tivnu podjelu prostora. Ti su događaji promjenjivi tijekom povijesti i znatno
utječu na obilježja prostora.
• Socioekonomski obuhvaćaju sustav naselja, oblik vlasništva nad zemljištem i
materijalnim dobrima te strukturu aktivnoga stanovništva koje živi na odre-
đenom području. Oni određuju znanja i sposobnosti stanovništva u uprav-
ljanju prirodnim resursima. Upravo o upravljanju resursima ovisi stupanj i
dinamika transformacije prostora koje usmjerava socioekonomska struktura.
HISTORIJSKA GEOGRAFIJA — POJAM, MJESTO, METODE 11
• Kulturni su dokaz postupnoga kulturnoga sazrijevanja društvenoga sustava te
ujedno i pokazatelj napretka u područjima graditeljstva, znanosti, tehnoloških
inovacija, duhovne kulture i identiteta. U njih ulaze oni elementi koji imaju
svoj dublji odraz u ljudskom društvu: jezik (uzimajući u obzir i narječja kao
izraz regionalne zasebnosti), običaji, vjerovanja, vjera.
• Civilizacijski su označeni intelektualnim i biološkim potencijalom društva, kao
i dostupnošću tehnoloških dostignuća i materijalnih dobara. Oni utječu na
oblikovanje čovjekova osjećaja sigurnosti i na uspostavljanje skladnijih odnosa
s elementima prirodne sredine te na kraju rezultiraju postupnim stvaranjem
tehnološke ovisnosti.
Tijekom suvremenoga razdoblja globalizacije, kulturni pejzaž u raznim dijelovima svi-
jeta doživljava ubrzanu transformaciju koja ostavlja sve izraženije tragove u prostoru
(Miga- Piątek, 2011).
Za suvremeni je razvoj historijske geografije na prijelazu iz 20. u 21. st. važna i sve
izraženija suradnja unutar same geografske znanosti, ponajprije s fizičkom geografijom.
Upravo zahvaljujući zajedničkomu istraživačkomu radu, razvijaju se novi pristupi u
proučavanju ekologije pejzaža (Špulerová, Petrovič, 2011) i historijske geografije okoliša
(Lozić i dr., 2006).
Tijekom 1960-ih godina geografska je znanost ušla u fazu kvantitativne revolucije, koja
je izazvala primjenu novih metodoloških pristupa u istraživanju. Primjena kvantitav-
nih metoda u drugim granama društvene geografije, posebice u ekonomskoj geografiji,
s kojom je historijska geografija bila usko povezana, dovela je do pomaka u historijsko-
geografskim istraživanjima. Ona se ponajprije ogleda u smanjivanju deskriptivnosti
u radovima iz područja historijske geografije, iako statističko-matematičke metode
nisu naišle na tako široku primjenu kao u drugim geografskim disciplinama. Čak se i u
slučajevima njihove primjene pokazalo kako one ne mogu zamijeniti teorijsku analizu
koja je specifična za historijskogeografski pristup.
Primjena biheviorističkoga pristupa dodatna je specifičnost toga razdoblja jer je za re-
konstrukciju i analizu kulturnoga pejzaža, oblikovanoga u prošlosti, potrebno razumjeti
ponašanje relevantnih socijalnih skupina, odnosno načina na koji su one percipirale
i vrjednovale elemente prirodnoga pejzaža te donosile odluke o njegovoj transforma-
ciji (Baker, 1972). Prema tomu, iako historijsku geografiju nije zaobišla kvantitativna
revolucija, ona je ipak, ponajprije zbog specifičnosti objekta istraživanja, oblikovala
poseban metodološki pristup. Njega tvore 10 sljedećih glavnih metoda:
12 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
1. Regresivna metoda najšire je korišten metodološki pristup upravo zbog em-
pirijske naravi historijske geografije. Ona podrazumijeva sve istraživačke
tehnike koje polaze od suvremenih obilježja kulturnoga pejzaža i na os-
novi njih izvlače zaključke o njegovim obilježjima u prošlosti. Regresivna
se metoda mora kombinirati s genetičkom metodom, jednom od osnovnih
znanstvenih metoda kojom se nastoji shvatiti, objasniti i opisati neku pojavu
u njezinu postanku. Unutar regresivne metode razlikuju se retrospektivna
metoda, koja kao početno stanje uzima situaciju u prošlosti i od nje započi-
nje analizu prema sadašnjosti, te retrogresivna metoda koja je usmjerena od
sadašnjosti prema prošlosti.
2. Statističko-formalna metoda polazi od postavke da su pojedini elementi su-
vremenoga kulturnoga pejzaža isti kao što su bili u prošlosti. Valja istaknuti
kako se na takve slučajeve prilikom znanstvenih istraživanja rijetko nailazi
pa je pri primjeni statističko-formalne metode nužno korisiti se katastarskim
kartama ili drugim kartografskim prikazima.
3. Morfogenetička metoda uzima kao polazište pretpostavku da su pojedini
elementi kulturnoga pejzaža u prošlosti rezultat dugotrajnoga i složenoga
razvoja. Osim kartografskih prikaza prilikom analize koriste se i toponoma-
stički izvori i topografske komponente. S pomoću njih se kulturni pejzaž iz
prošlosti stavlja u odnos sa sadašnjim te se definiraju procesi koji su uzro-
kovali njegovu evoluciju.
4. Tipološka metoda uzima kao polazišnu točku empirijski provjerenu činjenicu
da pojedini elementi kulturnoga pejzaža mogu biti povezani s određenim
razdobljima njegova razvoja. Prilikom njezine primjene potrebno je imati na
umu kako identični elementi kulturnoga pejzaža mogu biti rezultat različitih
i međusobno nepovezanih procesa.
5. Komparativna metoda koristi se rezultatima istraživanja iz područja u kojima
je razvoj kulturnoga pejzaža dobro dokumentiran i s pomoću njih izvlači
zaključke o njegovu razvoju u područjima iste društvene strukture, a za
koja ne postoje odgovarajući pisani dokumenti. U istraživanjima koja pri-
mjenjuju komparativnu metodu potrebno je uzeti u obzir različite fenomene
koji utječu na oblikovanje kulturnoga pejzaža, prije nego što se, na temelju
analogije, izvuku bilo kakvi zaključci. Čak i tada treba imati na umu kako
zaključci najviše govore tek o većoj ili manjoj vjerojatnosti umjesto o dobro
utemeljenoj sigurnosti. Ipak, u mnogim slučajevima komparativna metoda
omogućuje važan napredak u postizanju konačnih rezultata.
HISTORIJSKA GEOGRAFIJA — POJAM, MJESTO, METODE 13
6. Metoda povratne analize dovodi u međusobni odnos dokumente iz prošlosti,
koji se koriste za rekonstrukciju kulturnoga pejzaža, a s pomoću kojih se
može napraviti retrospektivna analiza svakoga pojedinoga njegova elemen-
ta. Na taj se način suvremeni elementi kulturnoga pejzaža mogu genetički
povezati s onima iz prošlosti.
7. Metoda asocijacije koristi se statističkim pokazateljima u rekonstrukciji po-
vijesnoga razvoja i promjena u prostornoj strukturi pojedinih elemenata
kulturnoga pejzaža, počevši od najstarijih pisanih ili kartografskih doku-
menata. Pritom se raspodjela podataka obično prikazuje u obliku tablica, s
pomoću kojih se oni međusobno uspoređuju i raščlanjuju.
8. Terensko istraživanje jedna je od ključnih metoda geografskoga rada s tim
što se historijska geografija koncentrira na proučavanje postojećih ostataka
kulturnoga pejzaža oblikovanoga u prošlosti. Cilj je terenskoga istraživanja
prepoznavanje, lociranje i interpretacija relevantnih ostataka kulturnoga
pejzaža iz prošlosti. Pod tim se ostatcima podrazumijevaju svi materijalni i
funkcionalni fenomeni koji nisu rezultat međudjelovanja suvremenih so-
cioekonomskih i političkih procesa.
9. Analiza zračnih snimaka razvila se u novije vrijeme, a podrazumijeva znan-
stvenu analizu i interpretaciju fotografija pojedinih dijelova Zemljine površi-
ne koje su, za različite namjene, napravljene iz zrakoplova. Budući da je riječ
o tehnici koja se pojavila tek sredinom 19. st., kada čovjek počinje ubrzano
transformirati pejzaž, riječ je o metodi koja ima ograničenu primjenu. Za
potrebe historijskogeografskih istraživanja posebice su relevantni stariji
zračni snimci, koji se zatim mogu usporediti sa suvremenima. Najpovoljnija
je situacija kada postoje zračni snimci nekoga područja koji su uzastopce
snimani tijekom dužega vremenskoga razdoblja.
10. Metričke i kvantitativne metode zasnivaju se na statističko-matematičkoj ana-
lizi brojčanih podataka iz prošlosti, prikupljenih iz kartografskih, slikovnih
ili pisanih dokumenata. Ti se metodološki pristupi u historijskoj geografiji
manje primjenjuju. Uzroke treba tražiti u činjenici što su statistički podatci
iz prošlosti vrlo rijetko kompletni, a mnogi su dokumenti u kojima su bili
pohranjeni tijekom povijesti uništeni ili oštećeni, pa je stoga kvantitativne
metode moguće primjenjivati u onim područjima u kojima su ostali sačuvani
do danas. Ako postoje podatci, metričke i kvantitativne metode nužno je
primjenjivati, a njihovu lakšu i bržu analizu u novije vrijeme omogućuje i
napredak na informatičkom polju.
14 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
Sve su navedene metode istraživanja utvrđene do početka 1970-ih godina (Jäger, 1972)
i tvore osnovu historijskogeografskoga rada sve do danas. Tim se klasičnim metodama
istraživanja u historijskoj geografiji mogu pridodati još neke koje su se počele razvijati
tijekom 1960-ih godina, a njihova se primjena pokazala pionirskom:
• Morfogenetička analiza uzima kao polazišnu točku dokumente na osnovi
kojih je moguća analiza kulturnoga pejzaža u prošlosti. Pritom se kulturni
pejzaž promatra kao koherentni vremensko-prostorni kompleks koji obu-
hvaća duga vremenska razdoblja i pruža se izvan granica promatranoga
područja. Kvantitativni se podatci, dobiveni na osnovi analize povijesnih
dokumenata, od kojih su posebice važni porezni i popisni zapisi, kartograf-
ski prikazuju, a zatim se interpretiraju s historijskogeografskoga aspekta.
Morfogenetičkom se analizom također dolazi do relevantnih podataka o
makrostrukturi i glavnih fazama evolucije pejzaža.
• Fosfat-metoda razvijena je između dvaju svjetskih ratova, a temelji se na
analizi razlika u koncentraciji fosfata u tlu tijekom određenih vremenskih
razdoblja. Zahvaljujući njezinoj primjeni, može se otkriti lokacija naselja
tijekom prošlosti. Ona se obično primjenjuje u kombinaciji s drugim meto-
dama, pri čemu se količina fosfata u tlu u pravilu kartografski prikazuje. U
novije je vrijeme fosfat-metoda dodatno usavršena, a njezina je primjena
olakšana zahvaljujući sve izraženijoj uporabi informatičke opreme u znan-
stvenim istraživanjima.
• Analiza peludi razvijena je početkom 20. st., a omogućuje određivanje geo-
grafske raširenosti i udjela pojedinih biljaka (uključujući i poljoprivredne
kulture) u ukupnom biljnom pokrovu tijekom određenih razdoblja u proš-
losti. Riječ je o jednoj od najvažnijih suvremenih znanstvenih tehnika koja
ima široku primjenu u različitim znanstvenim istraživanjima, a s vremenom
je dodatno usavršena. Na taj se način dolazi i do spoznaja o klimatskim pro-
mjenama, kao i o promjenama u čovjekovu vrjednovanju prostora.
• Metoda daljinskih istraživanja temelji se na analizi i interpretaciji zračnih ili
satelitskih snimaka. Do zračnih se snimaka dolazi primjenom multispektral-
nih ili hiperspektralnih senzora, termalnih infracrvenih multispektralnih
senzora, infracrvenih filmova u boji ili mikrovalnih radara. S druge strane,
satelitski se snimci dobivaju primjenom optičkih sustava koji rade na prin-
cipu lasera ili radara. Valja istaknuti kako se daljinska istraživanja mogu
koristiti samo u slučajevima kada postoje jasni i vidljivi materijalni ostatci
kulturnoga pejzaža iz prošlosti. U tom slučaju oni daju dodatne podatke o
istraživanom terenu koji nisu uočljivi prilikom rada na samom tlu.
HISTORIJSKA GEOGRAFIJA — POJAM, MJESTO, METODE 15
• Monte Carlo metoda naziv je za determinističku metodu simulacije kojom se
uz pomoć slučajnih brojčanih podataka dolazi do izračuna s pomoću kojih se
predviđa ponašanje složenih matematičkih sustava. Riječ je o metodološkom
pristupu koji se je razvio sredinom 20. st., a najviše se primjenjuje u računal-
nim simulacijama fizikalnih i matematičkih sustava. Iako su tu metodu u
historijskogeografskim istraživanjima s ograničenim uspjehom primijenili
švedski geografi u analizi kolonizacije i razvoja naselja u prošlosti, ipak je
na taj način dan prilog razvoju teorije kolonizacije.
Navedeni metodološki pristupi polaze od empirijskoga karaktera geografije kao zna-
nosti, te naglašuju kako se u historijskogeografskim istraživanjima, uz izravne ili
neizravne tragove u kulturnom pejzažu, treba koristiti i pisanim dokazima u obliku
relevantnih povijesnih dokumenata (kao što su karte ili statistički podatci). Problem
manjkavosti podataka rješava se primjenom posebnih metodoloških postupaka kojima
se nastoji premostiti postojeće praznine (Helmfrid, 1972).
Spoznaje do kojih se dođe, primjenom navedenih znanstvenih metoda, na kraju je
potrebno interpretirati te oblikovati odgovarajuće teorijske okvire. Ulazak u područje
teorijskoga razmatranja ima posebnu važnost jer je njegov cilj konačno razumijevanje
Zemljine površine (Baker, 1992).
S obzirom na samo vremensko razdoblje u kojem se izvodi historijskogeografsko pro-
matranje, razlikuju se statički presjeci od dugovremenskih analiza. Statički su presjeci
zapravo kratkoročne rekonstrukcije koje odgovaraju određenim povijesnim razdoblji-
ma od kojih svako predstavlja posebnu etapu u oblikovanju kulturnoga pejzaža. S druge
strane, dugovremenske analize obuhvaćaju duža razdoblja tijekom kojih se analizira i
interpretira evolucija pojedinih pojava.
Suvremena se historijskogeografska analiza također posvećuje istraživanju tradicijskih
regija, koje, u svojoj biti, predstavljaju tip historijskogeografske regije, a vrlo su bliske
i pojmu povijesne regije. Osnovna je odrednica tradicijske regije regionalna svijest
i osjećaj regionalne pripadnosti koji počiva na zajedničkom načinu života, odnosno
podijeljenoj egzistenciji koja izrasta iz međusobnih ljudskih kontakata ponavljanih,
variranih i kontinuiranih dovoljno dugo, od davnine, dakle karakteristikama koje čine
bit tradicije (Fuerst-Bjeliš, 1996). Tradicijska je regija rezultat dugotrajnoga razvoja
identiteta povezanoga s teritorijalnošću.
Model analize prostornoga pojma tradicijske regije (Fuerst-Bjeliš, 1996) polazi od analize
i interpretacije triju skupina kriterija:
• kriterij prirodne sredine
• teritorijsko-organizacijski kriterij
• sociokulturni kriterij.
16 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE

Pod kriterijem prirodne sredine podrazumijevaju se elementi prirodne sredine, prije

svega orografski, hidrografski i klimatsko-ekološki. Poznato je, primjerice, da reljefna
obilježja različito utječu na prostornu organizaciju i gospodarski razvoj i na najvišoj

2.
razini. Naime, mijene hrvatskoga teritorija jasno pokazuju različite uvjete vrjednova-
nja osnovnih tipova hrvatskoga reljefa. Iste zakonitosti vrijede i za prostorne cjeline
na nižim razinama. Te postavke imaju svoju potvrdu već u prvim tipovima teritorijske
organizacije Hrvatske — župama. Elementi prirodne sredine izravno se odražavaju na
prostorni obuhvat tradicijske regije, tip gospodarstva i tip naselja.

Tipovi teritorijske organizacije značajan su element postupnoga oblikovanja teritorij-

skoga pojma i obuhvata tradicijske regije. Unutar teritorijskih jedinica obavlja se or-
ganizacija života i prostora, što izravno utječe na razvoj individualnoga i kolektivnoga
osjećaja zajedništva i pripadnosti. Vjerojatno je da će dugotrajno stabilna organizacija
bitno pridonositi razvoju regionalnoga identiteta, te prostornoga pojma i obuhvata tra-
dicijske regije. Obrnuto, u prostorima češćih promjena upravnoga i političkog uređenja,
kao npr. u pograničnim područjima, veća je vjerojatnost slabijega razvoja regionalnoga
identiteta.

Sociokulturni kriterij polazi od skupine kulturnogeografskih obilježja vizualno prepo-

znatljivih u prostoru, kao što je kulturni pejzaž, odnosno njegovi pojedini elementi (npr.
tip naselja, svjetovna i sakralna arhitektura, agrarni pejzaž). Osim samoga kulturnoga
pejzaža, koji se može nazvati elementom materijalnoga karaktera, važni su također i
elementi nematerijalnoga karaktera, npr. toponimija i govor (dijalekt), koji izravno
upućuju na oblikovani identitet tradicijske regije (Fuerst-Bjeliš, 1996).

Hrvatska — opće geografske
značajke i oblikovanje
teritorija
 HRVATSKA — OPĆE G EOG RAFSKE ZNAČAJKE I OBLIKOVANJE TERITORIJA 19

Vrijeme i prostor dvije su najizrazitije kategorije koje određuju razvoj ljudskoga društva
i cjelokupnoga živoga svijeta na planetu. Svi se događaji tijekom prošlosti, proučavanju
kojih se posvećuje povijest kao znanost, odvijaju na određenom prostoru, tj. na površini
Zemlje, a nju proučava upravo geografija. Tijekom povijesti čovjek je različito perci-
pirao i valorizirao dio Zemljine površine na kojem živi i na kojem je razvijano ljudsko
društvo, a to je uvjetovano ponajprije stupnjem društveno-gospodarskoga razvoja te
drugim činiteljima (vojnostrateškim, političkim, vjerskim, psihološkim i dr.). Stoga je
za znanstveno spoznavanje načina kojima je čovjek valorizirao prostor, potrebno po-
znavati osnovne geografske značajke onoga dijela Zemljine površine koji se proučava.
U ovom je slučaju taj dio područje Hrvatske.

G EOG RAFSKI SMJEŠTAJ I POLOŽA J

Geografski se smještaj Republike Hrvatske može odrediti s pomoću stupanjske mreže

i nepromjenjivih prirodnih elemenata na Zemljinoj površini. Geografski se smještaj
Hrvatske, s obzirom na fizičkogeografske elemente, može definirati s trima velikim
prirodnim cjelinama: Sredozemnim morem, Dinaridima i jugozapadnim rubnim di-
jelom Panonske zavale.

Sam se geografski položaj povezuje s raznim socijalno-geografskim elementima (kul-

turnim, gospodarskim, historijskogeografskim), koji su u slučaju Hrvatske znatno važ-
niji od njezine veličine u površinskom i populacijskom pogledu. U geografskom pogledu
Hrvatska pripada rubnomu dijelu jugoistočne Europe, na dodiru Sredozemlja sa sred-
njom Europom. Upravo ta mostna uloga Hrvatske u povezivanju sredozemnoga svijeta
sa srednjom Europom tijekom povijesti davala je (i još uvijek daje) veliki strateški značaj
hrvatskomu prostoru zbog kojega je on u prošlosti bio poprište burnih političkih doga-
đaja. Hrvatski je teritorij ujedno i područje dodira velikih skupina naroda koje naselja-
vaju europski kontinent: slavenske, romanske i ugro-finske, a u neposrednoj je blizini
i germanska skupina naroda (koja je imala velik značaj za historijskogeografski razvoj
Hrvatske, posebice u novijem razdoblju). Kontaktna se uloga hrvatskoga teritorija ogle-
da i u dodiru triju velikih religijskih organizacija: katoličanstva, pravoslavlja i islama.
20 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
Suvremeni je geografski položaj Hrvatske neodvojiv od prometno-geografskoga zna-
čaja koji je hrvatski teritorij imao u prošlosti, a koji je posebice istaknut u današnjem
razdoblju suvremenoga prometa. To proizlazi iz činjenice da je Jadransko more dio
Sredozemlja koji je najdublje uvučen u europsko kopno te je geografski najbliži sred-
njoeuropskomu prostoru. S druge strane, Panonska je zavala najbliža Sredozemno-
mu moru upravo na području Hrvatske. Odatle proizlazi velika prometno-geografska
važnost hrvatskoga prostora koji su tijekom antike uočili već stari Rimljani, a njegova
sustavna valorizacija počela je tijekom habsburške uprave (od početka 18. st.). Taj je
prometni pravac najuži na potezu od jugozapadnoga ruba Panonske zavale (od Kar-
lovca) do Kvarnera (Rijeka, Bakar, Senj), koji se u znanstvenoj literaturi često naziva
Hrvatskim koridorom. Riječ je o najkraćem i najužem transverzalnom prolazu između
jugozapadnoga ruba Panonske zavale i sjevernoga Jadrana. Na najveću se reljefnu za-
prjeku na tom prometnom koridoru nailazi na području Gorskoga kotara (tzv. goranski
prag). Ipak prosječna nadmorska visina goranskoga praga (od 700 do 900 m), razvijenost
riječnih dolina i prijevoja omogućuju razmjerno lako prometno povezivanje (Rogić,
1971a; 1975a). Hrvatski je koridor, uz vojnostrateški značaj, danas poglavito važan za
prometno povezivanje Panonske zavale sa Sredozemljem, pa se stoga s pravom kaže
kako ima međunarodni značaj.
Sam se geografski položaj Hrvatske ponekad, rjeđe, određuje i pojmovima Srednje Eu-
rope i Balkana koji se ne koriste toliko u znanstvenoj literaturi koliko u svakodnevnom
životu, a posebice u politici. Pojmom Srednje Europe označava se prijelazni prostor
između atlantskoga dijela Europe izrazitih maritimnih obilježja i kontinentskoga eu-
roazijskoga prostora. Problem pri definiranju Srednje Europe proizlazi iz činjenice da je
riječ o području bez izrazitih geografskih međa. Stoga se srednjoeuropski prostor može
shvatiti na dva načina: u užem i širem smislu riječi. Pod užim se pojmom podrazum-
ijeva germanska srednja Europa koja obuhvaća tri različite prirodne cjeline: sjevernu
ravnicu, sredogorje i Alpe. Riječ je o prostoru na kojem prevladava njemački etnički
i kulturni element koji ima glavnu političku i gospodarsku ulogu u tom dijelu europ-
skoga kontinenta. Pod širim se pojmom razumijeva germansko-slavensko-mađarski
prostor koji obuhvaća čak i pojedine dijelove romanskoga (rumunjskoga) područja. Tako
definirana Srednja Europa dodatno obuhvaća i druge velike prirodne cjeline: Poljsku
nizinu, zapadne rubne dijelove istočnoeuropske nizine, Češku zavalu, karpatski gor-
ski sustav, Panonsku zavalu i prijelazni rub Vlaške nizine. Takvo je poimanje Srednje
Europe usko vezano s geopolitičkim konceptom utjecajnoga područja Njemačke kao
velike sile (Rogić, 1990), a oblikovano je na prijelazu iz 19. u 20. st. i često je označivano
njemačkim izrazom Mitteleuropa. Sa završetkom Drugoga svjetskoga rata, širi pojam
Srednje Europe prestao je postojati kao geografska stvarnost zbog povlačenja željezne
zavjese upravo preko toga dijela europskoga kontinenta, čime je on podijeljen na dvije
cjeline: istočnu (u sklopu tadašnjega komunističkoga bloka) i zapadnu (pod dominaci-
jom zapadnih kapitalističkih zemalja). Čak je i sama Njemačka tijekom toga razdoblja
bila podijeljena na dvije države oprječnih društveno-političkih sustava. Stoga je Srednja
Europa u širem smislu riječi nestala kao pojam tijekom Hladnoga rata, ali se po njegovu
HRVATSKA — OPĆE G EOG RAFSKE ZNAČAJKE I OBLIKOVANJE TERITORIJA 21
završetku, potkraj 20. st., ponovo počeo upotrebljavati uslijed ujedinjenja Njemačke
i njezine ključne političko-gospodarske uloge u kontinentskom dijelu Europe. Prema
tomu, problem svrstavanja Hrvatske u skupinu srednjoeuropskih država s jedne strane
proizlazi iz različitoga shvaćanja samoga pojma Srednje Europe, kao i iz činjenice da
nije riječ o regiji u isključivo geografskom smislu riječi, nego o izrazito heterogenom
prostoru (u prirodnom i društvenom pogledu) kojemu je jedina poveznica jak politički
i gospodarski utjecaj Njemačke.
S druge strane, u susjednim se državama, kao i u drugim dijelovima Europe, Hrvatsku
često svrstava u dio europskoga kontinenta koji se naziva Balkanom. Ne treba se čuditi
činjenici kako se taj pojam češće koristi u drugim dijelovima Europe jer on uopće ne
potječe iz onoga dijela europskoga kontinenta za koji se koristi. Sam je pojam Balkan-
skoga poluotoka (Balkana) 5 prvi primijenio njemački geograf August Zeune 1808. i nji-
me se primarno označivao onaj dio Europe koji je bio pod upravom Osmanlija. Naime,
taj je dio kontinenta obilježavala velika razlika u pogledu društveno-gospodarskoga
i kulturnoga razvoja u odnosu prema susjednomu sjevernomu dijelu u sklopu habs-
burške državne organizacije, te je povezivan s pojmovima zaostalosti, primitivnosti
i nazadnosti. Međutim, problem je u tome što je Balkan u geografskom pogledu ne-
precizan i nelogičan pojam. S jedne strane, riječ je prostoru koji se teško može nazvati
poluotokom jer nema izrazito poluotočna obilježja, dok je maritimnost, koja se najviše
ogleda u klimatskim obilježjima, vrlo slabo izražena i to isključivo u rubnim dijelovima.
Zatim, problem proizlazi i iz pitanja granica toga ‘poluotoka’. Naime, sve velike (pa i
manje) poluotoke obilježava suženje kopna u onim dijelovima u kojima se oni dodiruju
s kontinentskim dijelom. To se može vrlo dobro zapaziti kod ostalih najvećih europskih
poluotoka kao što su Pirinejski, Apeninski, Skandinavski, Jylland ili Krim. Međutim,
kod tzv. Balkanskoga poluotoka situacija je posve suprotna jer, umjesto da se sužava,
upravo je najširi na samom dodiru s kontinentskim dijelom Europe. Iz toga proizlazi i
pitanje same sjeverne granice Balkanskoga poluotoka koju su različiti autori povlačili
preko različitih prirodnih elemenata — Dunavom i Savom do ljubljanske zavale (Jovan
Cvijić), Savom, Krkom, Postojnskim vratima i dalje Vipavom i Sočom do Tršćanskoga
zaljeva (kako je definirano u Hrvatskoj enciklopediji iz 1941.) pa sve do najčešće kori-
štenoga razgraničenja Dunavom, Savom i Kupom do mjesta na kojem se Riječki zaljev
najdublje uvukao u kopno. Zanimljivo je kako sam August Zeune, tvorac pojma Bal-
kanski poluotok, uopće nije definirao njegovu sjevernu granicu (Roglić, 1950; 1990).
Prema tomu, riječ je o području koje se s geografskoga gledišta ni u kom slučaju ne može
nazvati poluotokom. S druge strane valja istaknuti kako Balkanski poluotok kao pojam
ne polazi primarno od geografskih nego od političko-socijalnih obilježja utemeljenih
na političkoj i društvenoj stvarnosti razdoblja u kojem je nastao. Međutim, danas se
njegovim korištenjem zanemaruje činjenica kako je tijekom zadnjih triju stoljeća, a
pogotovo tijekom zadnjih stotinjak godina, znatno smanjen društveno-gospodarski
jaz između područja pod nekadašnjom osmanlijskom upravom u odnosu prema su-
sjednim sjevernim dijelovima europskoga kontinenta. Stoga je i samo kulturološko i
društveno-gospodarsko značenje pojma Balkan uvelike izgubilo svoj nekadašnji smisao.
5
Naziv Balkanski poluotok ponekad se koristi isključivo kao geografski pojam, a naziv Balkan koristi se u
sociološkom, etnološkom, političkom i drugim kontekstima.
22 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
OBL I KOVANJ E DANAŠ NJIH G RANICA
H RVATSKE
Suvremeni teritorij Republike Hrvatske određen je tijekom Drugoga svjetskoga rata
odlukama Zemaljskoga antifašističkoga vijeća narodnoga oslobođenja Hrvatske (ZAV-
NOH) i potvrđen je dokumentima Antifašističkoga vijeća narodnoga oslobođenja Jugo-
slavije (AVNOJ) iz 1943., dok je precizno geografski i katastarski definiran u godinama
neposredno po završetku rata. Valja istaknuti kako su tijekom razdoblja socijalističke
Jugoslavije određene granice među jugoslavenskim federalnim jedinicama na kopnu,
za razliku od granica na moru koje nikada nisu jasno definirane. Zbog toga su nastali
suvremeni sporovi Hrvatske s ostalim trima bivšim jugoslavenskim republikama koje
izlaze na Jadransko more (Slovenija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora). Ukupna dužina
hrvatskih granica iznosi 2370,5 km. Za državu manje veličine, u koju kategoriju ulazi
Hrvatska, riječ je o vrlo dugoj graničnoj crti koja proizlazi iz samoga oblika nacionalnoga
teritorija. Kada se gleda raspodjela kopnenih granica sa susjednim državama, najveći
dio otpada na granicu s Bosnom i Hercegovinom (1010,9 km), slijedi granica sa Slove-
nijom (659,1), pa Mađarskom (355,2), Srbijom (325,8) i na kraju s Crnom Gorom (19,5). S
Italijom Hrvatska graniči samo na moru, a teritorijalno more između tih dviju država
dolazi u izravan dodir u području viškoga akvatorija i sjevernoga Jadrana.
Najveći dio granice s Bosnom i Hercegovinom oblikovan je u razdoblju od 1699., kada
je potpisan mir u Srijemskim Karlovcima, do 1739. (Beogradski mir), uz manje korekcije
nakon Drugoga svjetskoga rata. Zadnja je korekcija napravljena 1952., kada je tadaš-
njemu hrvatskomu kotaru Donji Lapac pripojeno pet naselja s tadašnjega bosansko-
hercegovačkoga teritorija (Boban, 1995). Specifičnost je razgraničenja između Hrvat-
ske i Bosne i Hercegovine u tome što područje neumskoga koridora, kojim Bosna i
Hercegovine izlazi na Jadransko more u duljini od 24,5 km, razdvaja najveći dio južne
Dalmacije od glavnine hrvatskoga teritorija. Sam je neumski koridor također konačno
oblikovan po završetku Bečkoga rata (1683. – 1699.) na traženje tadašnje Dubrovačke
Republike. Naime, dubrovačka je vlast radi sigurnosti izbjegavala stvaranje kopnene
granice s Mletačkom Republikom. Budući da je tijekom Bečkoga rata mletačka vojska
1694. zauzela dubrovačko zaleđe, te na taj način potpuno opkolila Republiku, na zahtje-
ve dubrovačkih vlasti mirovnim je ugovorom oblikovan neumski koridor duž sjeverne
i sutorinski koridor duž južne granice Dubrovačke Republike. Oba su koridora pripala
bosanskomu ejaletu u sastavu Osmanlijskoga Carstva, a potvrđena su kasnijim mi-
rovnim ugovorima u Požarevcu (1718.), Beogradu (1739.) i Svištovu (1791.). Iako je zbog
neumskoga koridora današnji hrvatski teritorij u kopnenom pogledu diskontinuiran,
konačnim razgraničenjem nakon završetka Drugoga svjetskoga rata on je zadržan kao
jedini izlaz Bosne i Hercegovine na more.6 Granica sa Slovenijom oblikuje se spontano
u srednjem vijeku kao etnička i politička razdjelnica, a pojedini su dijelovi granice po-
slije definirani razgraničenjem u okviru Austro-Ugarske Monarhije između Hrvatske
6
Budući da je drugi izlaz Bosne i Hercegovine na more (sutorinski koridor) razgraničenjem iz istoga razdoblja
pripojen susjednoj Crnoj Gori, ostaju nejasnima kriteriji po kojima je tadašnja vlast odlučivala.
HRVATSKA — OPĆE G EOG RAFSKE ZNAČAJKE I OBLIKOVANJE TERITORIJA 23
i Slavonije na jednoj te Kranjske i Štajerske na drugoj strani. Hrvatsko-slovenska gra-
nica najvećim je dijelom definirana nakon Drugoga svjetskoga rata i to 1954. kada je
tadašnjoj Jugoslaviji pripojena zona B (koja je obuhvaćala današnje slovensko primorje
i sjeverozapadni dio Istre), a Italiji zona A (u koju je ulazio Trst s okolicom). Iste je godine
određena crta razgraničenja na Žumberku. Granica je konačno utvrđena manjim ko-
rekcijama iz 1956., kojima je Sloveniji naknadno pripojeno osam istarskih sela, do tada
unutar hrvatskoga teritorija (Klemenčić, 1991). Granica s Mađarskom na Muri i Dravi
najstarija je prirodna granica koja se počela oblikovati već u 10. st. i to na etničkom
načelu. Točnije je određena 1920., kada je mirovnim ugovorom potvrđena pripadnost
Međimurja, tri naselja u Prekodravlju (Gola, Ždala, Repeš), i Baranje Kraljevini Srba,
Hrvata i Slovenaca. Ipak, valja istaknuti kako se današnja granična crta ne drži potpu-
no korita Mure te postoje manja odstupanja, uslijed čega granica na pojedinim mjesti-
ma prelazi s jedne strane riječnoga korita na drugi. Takva je pojava još izraženija kod
Drave: njezino je korito u najvećem dijelu unutar hrvatskoga teritorija, kao i pojedini
dijelovi lijeve obale.7 Samo na pojedinim dijelovima u slavonskoj Podravini državna
granica prelazi današnji tok Drave te tako pojedini dijelovi desne obale rijeke pripadaju
Mađarskoj. Razgraničenje u Baranji na terenu je obavilo međunarodno povjerentsvo
1922. i njime je ta jedinstvena regija podijeljena između dviju država. Prema zadnjemu
predratnomu popisu iz 1910. na teritoriju Baranje u današnjim hrvatskim granicama
mađarski je bio govorni jezik (dakle, ne materinski) za 39,63 % stanovništva, a drugi
je po udjelu bio njemački jezik (27,45 % stanovništva). Ipak, južni je dio Baranje pripo-
jen Kraljevini SHS zbog gospodarskih i strateških razloga. Naime, u gospodarskom je
pogledu to područje gravitiralo Osijeku, za koji je već bilo odlučeno da će pripasti no-
voosnovanoj južnoslavenskoj državi. S druge je strane Osijek imao ključno značenje
za nadzor nad Baranjom zbog smještaja na povišenoj slavonskoj pleistocenskoj terasi
i to na mjestu gdje se ona najviše približila baranjskoj pleistocenskoj terasi. Zbog toga
Osijek osigurava najkraći i najlakši prijelaz iz Slavonije u Baranju i iz njega se najlakše
može ovladati i nadzirati, pa i vojno ugroziti, južni dio Baranje. Tu činjenicu potvrđuju
i povijesni događaji od antike sve do Mađarske revolucije iz 1848. (Bösendorfer, 2010).
Granica prema Srbiji (Vojvodina) oblikovana je nakon Drugoga svjetskoga rata i naj-
većim je dijelom prirodna, budući da pretežno, ali ne potpuno, prati korito Dunava i
njegovih rukavaca. Kao i kod Drave, granična crta ipak ne prati potpuno korito Dunava
tako da pojedini dijelovi lijeve obale Dunava8 pripadaju Hrvatskoj, a samo manji dijelovi
desne obale u Baranji su unutar teritorija susjedne Srbije. Neposredno po završetku
Drugoga svjetskoga rata, u lipnju 1945. imenovano je peteročlano povjerenstvo koje
je predvodio crnogorski političar Milovan Đilas, jedan od tadašnjih čelnika Komuni-
stičke partije Jugoslavije. Povjerenstvo je, nakon obilaska terena, uvažavajući etničko
načelo, predložilo današnje razgraničenje između Hrvatske i Vojvodine, pri čemu je
najveći dio Srijema, s izuzetkom njegova zapadnoga dijela, pripao Vojvodini, dok je
Baranja pripala Hrvatskoj. Granica prema Crnoj Gori oslanja se na južnu granicu Du-
brovačke Republike (određenu još u 15. st.) pri čemu su dio Dalmacije (Boka kotorska) i
sutorinski koridor (izlaz Bosne i Hercegovine na more) pripojeni Crnoj Gori. Današnja
se hrvatska granica prema Crnoj Gori oslanja na granice Dubrovačke oblasti (prema
7
Najveći dijelovi lijeve obale Drave, koji pripadaju Hrvatskoj, nalaze se u Podravini, na potezu od okolice
Đelekoveca do Novoga Virja.
8
Riječ je o lijevoj obali Dunava uzvodno i nizvodno od Batine te u području Kopačkoga rita i Mohova.
24 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
administrativnoj podjeli Kraljevine SHS iz 1922.). Pomorska je granica s Italijom odre-
đena Osimskim ugovorom (1975.) kada je dogovoreno razgraničenje na Jadranskom
moru između Italije i tadašnje Jugoslavije (Boban, 1995).
PR I RODNA S REDI NA
Bez obzira na razmjerno manju površinu nacionalnoga teritorija, hrvatski se prostor
odlikuje značajnom prirodnom raznolikošću. U geomorfološkom se pogledu mogu iz-
dvojiti tri velike reljefne cjeline: Panonska zavala, gorski sustav Dinarida i Jadranska
zavala.
Panonska zavala predstavlja dno nekadašnjega Panonskoga mora (Paratethys) nasta-
loga u juri, a koje je zatvoreno od svjetskoga mora u miocenu te je isušeno i zatrpano
prirodnim procesima u pliocenu. U tom dijelu Hrvatske prevladava akumulacijsko-tek-
tonski reljef bazena i zavala. Oni su oblikovani tektonskim spuštanjem (čime su nastale
potoline) te djelovanjem egzogenih procesa, ponajprije fluvijalnih, eolski, limničkih,
padinskih i fluvioglacijalnih. U reljefnoj strukturi prevladava nizinski reljef vrlo ma-
lih nagiba fluvijalnoga podrijetla, uz mjestični utjecaj limničkih i eolskih procesa. Od
nizinskih se reljefnih oblika mogu izdvojiti poloji, terasne nizine i lesne zaravni. Poloji
su niski i zaravnjeni prostori uz rijeke koji su povremeni plavljeni tijekom njihova viso-
koga vodostaja. Prekriveni su holocenskim sedimentima glina i pijeska, a obuhvaćaju
najveći dio Panonske zavale. Unutar poloja, ponajprije kod velikih tekućica (Dunav,
Drava, Sava) ističu se meandri, kao i mrtvaje (meandar koji je tekućica napustila pa je
stoga odvojen od rijeke i izložen procesu zamočvarivanja i postupnoga zatrpavanja).
Usto se, u pojedinim polojima, kao što je slučaj kod Drave i Save, ističu grede — manji
reljefni oblici koji predstavaljaju starije riječne terase razorene fluvijalnim procesima.
Terasne su nizine ostatci viših i geološki starijih zaravnjenih terena na visini do 20 m
iznad poloja. One se razlikuju po geološkoj građi s obzirom na visinu. Naime, terasne su
nizine na malo većoj nadmorskoj visini građene od pleistocenskih šljunkovitih nanosa,
dok se one na manjoj visini pretežno sastoje od holocenskih glinovito-pjeskovitih ri-
ječnih nanosa. Lesne (praporne) zaravni oblikovane su eolskom akumulacijom tijekom
pleistocena. Nalazimo ih u istočnom dijelu Panonske zavale, a veličinom se posebice
ističu Đakovačka i Vukovarska lesna zaravan. Na većoj su nadmorskoj visini, između
200 i 500 m, razvijena brježuljkasta područja i pobrđa koja se nazivaju goricama (Vu-
komeričke gorice, Hrvatsko zagorje) ili gorama (Bilogora, Pakračka gora).9 Oni dijelovi
dolinskoga reljefa gorica koji su razvijeni uz same gorske masive nazivaju se prigorja,
a ponekad i podgorja. Najbolje su razvijena uz padine Ivanščice, Kalnika, Medvednice,
Papuka, Požeške gore i Psunja. Riječ je o razvodnim rebrima s dolinskim padinama i
naplavnim ravnima dolinskih dna. Uglavnom su građeni od sedimenata paleogenske,
9
Valja imati na umu kako ni Bilogora ni Pakračka gora nisu gore u geomorfološkom smislu riječi, već je riječ
o tradicijskom narodnom nazivu koji se i danas rabi.
HRVATSKA — OPĆE G EOG RAFSKE ZNAČAJKE I OBLIKOVANJE TERITORIJA 25
miocenske i pliocenske starosti (lapor i laporovito-pješčenjačke stijene), kao i onih iz
pleistocena i holocena (ilovasti sedimenti). Osim nizinskoga reljefa i pobrđa u Panon-
skoj se zavali nailazi i na gromadno gorje, izdizanje kojega je započelo u paleozoiku, a
trajalo je sve do najnovijega geološkoga razdoblja (alpska orogeneza). Građeno je od
sedimentnih i metamorfnih stijena paleozojske, mezozojske i paleogenske starosti.
Tako su oblikovane ‘otočne’ gore koje se izdižu u Panonskoj zavali: Žumberačka gora,
Petrova gora, Medvednica, Zrinska gora, Ivanščica, Kalnik, Moslavačka gora, Psunj,
Papuk, Krndija, Požeška gora i Dilj (Rogić, 1990).
Gorski sustav Dinarida pruža se zapadnim dijelom hrvatskoga teritorija. Riječ je je-
dinstvenom geografskom području koje se pruža od sjeverozapada prema jugoistoku
od Slovenije do Makedonije i Albanije. Izdignut je djelovanjem dugotrajnih endoge-
nih procesa tijekom alpske orogeneze, a građen je pretežno od karbonatnih stijena
(vapnenac i dolomit). Riječ je o području dinamičnoga reljefa, a njegovu oblikovanju
glavni su pečat dali egzogeni (ponajprije krški) procesi (sl. 1.). Unutar gorskoga susta-
va Dinarida mogu se izdvojiti tipovi gorskoga reljefa (dinarsko sredogorje, planinski
nizovi), zaravnjenoga reljefa (krške zaravni), kao i prijelazna područja (niža krška po-
brđa, flišna pobrđa). Dinarsko sredogorje obuhvaća najveći dio te prirodne cjeline, a
u njega se ubrajaju Ličko sredogorje, Bukovica, Promina, Svilaja, Moseć, Boraja, Opor,
Kozjak, Mosor, Žaba te sredogorja na otocima i poluotoku Pelješcu. Izdiže se na nad-
morskoj visini između 500 i 1000 m te prati dinarski smjer pružanja od sjeverozapada
prema jugoistoku. U tom se području nailazi i na zaravnjene oblike reljefa, od kojih
su najistaknutije zatvorne zavale polja u kršu, također dinarskoga smjera pružanja.
S obzirom na visinski smještaj, razlikuju se polja na visini višoj od 500 m (Koreničko,
Krbavsko), na visini od oko 500 m (Gacko, Ličko) te na visini do 500 m (Petrovo, Sinjsko,
Imotsko, Vrgoračko). Planinski nizovi pružaju se na visini iznad 1500 m, gdje su tijekom
pleistocena bili najizrazitiji egzogeni destrukcijski procesi. Zbog toga se tu nailazi na
najdinamičnije i najrazvijenije oblike glacijalnoga i periglacijalnoga reljefa. Mogu se
izdvojiti četiri planinska niza koja imaju međašnu ulogu između različitih prirodnih
(ponajprije klimatskih) cjelina. Prvi predstavlja prirodnu granicu između primorskoga
i gorskoga dijela Hrvatske, a pruža se od Risnjaka preko jugozapadnih rubova Velike
Kapele do krajnjih južnih padina Velebita. Drugi tvori prirodnu granicu između gor-
skoga i peripanonskoga dijela Hrvatske te prati sjeveroistočne rubove Velike Kapele
preko Male Kapele do južnih rubova Plješivice. Treći je niz Dinare i Kamešnice koji
razdvaja submediteranski dio primorske Hrvatske od regije bosanskohercegovačkoga
visokoga krša. Četvrti planinski niz Biokova i Rilića prirodna je međa područja prave
mediteranske klime od submediteranskoga područja Dalmatinske zagore. Zaravnjeni
su tipovi reljefa u gorskom sustavu Dinarida predstavljeni krškim zaravnima u jugo-
zapadnoj Istri te sjevernoj i srednjoj Dalmaciji, na nadmorskoj visini od 100 do 400 m.
Oblikovane su recentnim procesima fluviokrške denudacije. U samim se zaravnima
uočavaju suhi dolinski usjeci strmih strana, manja ljevkasta udubljenja (ponikve), kao
i veća (uvale). U Dinaridima se također nailazi na poloje, nizinski tip reljefa, međutim,
on je prostorno ograničen na uska i izdužena područja dna dolinskih ravni.10 Na istoj
10
U Dinaridima se nailazi i na manje lesne zaravni i to na Kvarneru (otoci Susak i Unije) i Dalmaciji (sjeve-
rozapadni rubni dio Ravnih kotara).
26 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
1 (na propusnim karbonatnim stijenama) i flišna pobrđa (razvijena na nepropusnim fliš-
2 Alpa i Helenida. Nastala je po završetku zadnjega ledenoga doba (pleistocena), kada je
3 nanosima. Tijekom pleistocena na njoj su se dodatno nataložile velike naslage lesa.
Sl. 1. Krški i fluvio-krški egzogeni procesi imaju ključnu ulogu u evoluciji pejzaža u dinarskom području,
što je vidljivo iz prikaza razvoja sedrenih barijera na Plitvičkim jezerima (1 — mlađa početna faza određena
oblikovanjem i rastom sedrenih barijera; 2 — postanak jezera čiju veličinu određuje rast sedrenih barijera;
3 — znatniji rast posljednje nizvodne barijere uzrokuje oblikovanje površinski većega jezera)
HRVATSKA — OPĆE G EOG RAFSKE ZNAČAJKE I OBLIKOVANJE TERITORIJA 27
nadmorskoj visini na kojoj se nailazi na krške zaravni, razvijena su i niža krška pobrđa
nim sedimentima). Niža krška pobrđa sastoje se od sustava suhih dolina i zatvorenih
krških oblika (uvale i ponikve). Veće zatvorene uvale i dolinska proširenja s naplavnim
dnom nazivaju se poljima. Ona su povremeno (Čepić, Imotsko, Vrgoračko,11 Blatsko po-
lje) ili stalno plavljena (Vransko jezero na Cresu, Vransko jezero u sjevernoj Dalmaciji,
Baćinska jezera). S druge strane, flišna su pobrđa oblikovana u paleogenskim stijena-
ma primorskoga pojasa, ponajprije u unutrašnjosti Istre, na Kvarneru (Vinodol, Krk,
Rab, Pag), u Dalmaciji (od Krke do Neretve, Konavosko polje) te između krških pobrđa
i zaravni (Rogić, 1968; 1990).
Jadranska zavala obuhvaća podmorje Jadranskoga mora, a u geomorfološkom je pogle-
du riječ o međugorskoj zavali smještenoj između gorskih sustava Dinarida, Apenina,
došlo do zatopljenja i otapanja dijela ledenoga pokrova na Zemlji. Tom je prilikom došlo
do izdizanja razine mora za 96 m, čime je oblikovana današnja obalna crta. Sastoji se od
dviju manjih zavala međusobno odvojenih 170 m dubokim palagruškim podmorskim
pragom (pregradom). Sjeverozapadna je zavala veća i plića, a sastoji se od podmorskih
ravni dubine do 100 m u kojima je oblikovana dublja Jabučka kotlina (najveće dubine
od 245 m). Dio Jadranske zavale sjeverozapadno od crte koja povezuje Pulu i Anconu
nigdje nema dubinu veću od 50 m, a zaprema svega 2 % ukupnoga obujma Jadranskoga
mora (Riđanović, 1993; 2002). Riječ je o izrazito zaravnjenoj površini koja je potopljena
izdizanjem morske razine krajem pleistocena. Već tijekom paleogena, kada je zapravo
bila riječ o prostranoj zaravni iznad srednje razine mora, postupno je zasipana riječnim
Jugoistočni je dio Jadranske zavale manji i dublji s dubinama mora od preko 1300 m, a
na krajnjem jugu završava Otrantskim podmorskim pragom (najveća dubina 741 m)
koja je razdvaja od Jonskoga mora (Rogić, 1990).
U klimatskom pogledu među pojedinim dijelovima hrvatskoga teritorija postoje izrazi-
te razlike, a zbog povezanosti odnosa između klime, vegetacije i tla moguće je izdvojiti
tri geografska areala, izdvojena na osnovi klimatsko-ekoloških kriterija: peripanonsko-
-panonski, dinarski i sredozemni.
Peripanonsko-panonski areal obuhvaća Panonski bazen, a ima oblik kontinentske klime
koji se naziva umjereno toplom vlažnom klimom s toplim ljetom12 (tip Cfb po Köpe-
novoj regionalizaciji). Srednja se srpanjska temperatura zraka kreće od 20 do 22 ° C, a
siječanjska od 0 do 3 ° C. Riječ je o umjereno toploj kišnoj klimi bez sušnoga razdoblja.
Količina padalina kreće se od 800 do 900 mm (pa sve do 1200 mm u krajnjim zapadnim
rubnim područjima), a one su poprilično ravnomjerno raspoređene tijekom godine s
minimumom tijekom hladnih mjeseci. Najveća se količina padalina bilježi u proljeće
(svibanj), nakon čega slijedi sušno razdoblje koje završava drugim maksimum pada-
lina tijekom kasnoga ljeta (srpanj ili kolovoz). S udaljavanjem prema istoku godišnja
11
Upravo se zbog plavljenja Vrgoračko polje naziva i Jezerom.
12
Takav se klimatski tip također naziva i ‘klimom bukve’.
28 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE HRVATSKA — OPĆE G EOG RAFSKE ZNAČAJKE I OBLIKOVANJE TERITORIJA 29

količina padalina opada na 600 – 700 mm s tim što se u toplom dijelu godine opaža samo
jedan maksimum padalina. Specifičnost su peripanonsko-panonskoga areala naglaše-
na kolebanja količine padalina, zbog čega čak i blago smanjenje njihove količine može
uzrokovati pojavu suše. Srednje temperature zraka kreću se od -3 ° C u siječnju, dok su
ljeta svježa sa srednjom srpanjskom temperaturom do 22 ° C. Kod raspodjele tempe-
ratura također se opaža razlika između zapadnoga i istočnoga dijela, što je posljedica
naglašenije kontinentalnosti u istočnim područjima. Zbog toga istočni dio ima više
vrijednosti ljetnih temperatura zraka, s pojavom vrućih dana, te niže temperature u
hladnom dijelu godine, s čestom pojavom hladnih dana (Rogić, 1990; Seletković, Katu-
šin, 1992; Šegota, Filipčić, 1996).

Klimatska su obilježja povezana s razvojem različitih tipova tla. Najveće značaje imaju
crna tla razvijena na lesnoj podlozi, ponajprije u krajnjem istočnom dijelu areala. Riječ
je o zemljištima bogatima organskom tvari i s dobro razvijenim humusom. Proizvod-
nja velike količine organske tvari u gornjim slojevima zemljišta povezana je s bujnim
razvojem travne vegtacije tijekom toploga i vlažnoga proljeća. Ljetne vrućine, kao i
kratka jesen, ne dopuštaju jači razvoj mikrobioloških procesa i mineralizaciju organske
tvari. S druge strane, izrazito niske zimske temperature ne dopuštaju ni proizvodnju
ni mikrobiološko rastvaranje organskih tvari. Osim što je prozvodnja organske tvari
veća od njezina rastvaranja, obilježje crnice je i šupljikavost koja je važna zbog proz-
račenosti tla i poroznosti. Crna su tla razvijena i u naplavnim ravnicama rijeka i to u crnika
obliku humusom bogatih močvarnih crnica. Budući da zapadni dio areala ima veću dalmatinski bor
količinu padalina, voda otapa organske tvari iz gornjih slojeva zemljišta te tako nastaju hrast medunac i bjelograb
humusom siromašnije tzv. degradirane crnice. Taj je proces izrazitiji na reljefno višim bukva
brježuljkastim i brdskim terenima zbog čega se tu javljaju različiti tipovi eluvijalno- munjika i klekovina bora
-iluvijalnih zemljišta, pa čak i podzolasta tla, tipična za dinarski areal (Rogić, 1990). hrast kitnjak i obični grab
hrast sladun i cer
Biljni je pokrov peripanonsko-panonskoga areala znatno izmijenjen tijekom prošlo-
sti uslijed djelovanja čovjeka, tj. poljoprivredne valorizacije najvrjednijh kompleksa
obradivoga tla unutar hrvatskih granica. Izvorna je prirodna vegetacija zapadnoga
dijela areala predstavljena šumskim zajednicama hrasta kitnjaka (Quercus petraea) i Sl. 2. Šume hrasta kitnjaka i običnoga graba najraširenije su na području peripanonsko-panonskoga areala

običnoga graba (Carpinus betulus). One su se bujno razvile u područjima umjerene vlaž-
nosti, a do danas se potpuno očuvale isključivo u teže pristupačnim i slabije naseljenim
područjima masiva i pobrđa (sl. 2.). S druge strane, na strmim, poglavito osunčanim
padinama vapnenačke građe nailazi se na šume hrasta medunca (Quercus pubescens)
i bijeloga graba (Carpinus orientalis). Viši predjeli izdvojenih masiva peripanonskoga
područja obrasli su bukovom šumom koja se nastavlja na pojas hrastovih šuma. U tim
se područjima, pogotovo na tlima oblikovanim na podlozi od magmatskih stijena, na-
ilazi i na komplekse crnogorične šume13 (Rogić, 1990). Na crnom tlu visoke plodnosti,
istočno od Bilogore, Papuka, Krndije i Dilja šumska vegetacija prelazi u stepsku biljnu
zajednicu pokrova niskih trava. Taj je prijelazni pojas šumostepa očuvao vrlo malo
izvornoga biljnoga pokrova jer je on u najvećoj mjeri potisnut djelovanjem čovjeka sa
svrhom razvoja suvremene poljoprivrede. Naplavne riječne ravni i barsko-močvarna
područja odlikuju se vegetacijom kontinentskih higrofilnih šuma i šikara, ponajprije
hrasta lužnjaka (Quercus robur), poljskoga jasena (Fraxinus angustifolia), topole (Po-
pulus), vrbe (Salix) i johe (Alnus) (Rogić, 1990). Ostale su šumske zajednice očuvane
samo na vrlo ograničenim područjima: šume hrastova cera (Quercus cerris) i kitnjaka
(Papuk, Krndija, Dilj, Požeška gora, Psunj) te hrasta sladuna (Quercus conferta) i cera
(Papuk, Krndija, Dilj, rubni dijelovi Fruške gore).
Dinarski areal obuhvaća središnji planinski prostor između Risnjaka – Velike Kapele
– Male Kapele – Velebita – Plješevice – Dinare. Dinarski areal obuhvaća područje gorske
Hrvatske, tj. regije Like i Gorskoga kotara. Riječ je također o području kontinentske kli-
me tipa Cfb, kao i u Panonskom bazenu. Ipak, postoje razlike u klimatskim obilježjima

13
Riječ je o borovoj šumi, dok je na najvišim dijelovima Papuka, Medvednice i Ivančice razvijena i konti-
nentska bukovo-jelova šuma.
30 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
između Gorske Hrvatske i Panonskoga bazena. Naime, klima dinarskoga areala također
nema sušnoga razdoblja, a količina je padalina veća (od 1400 do 1600 mm godišnje).
One su podjednako raspoređene tijekom cijele godine s tim što se minimum padalina
opaža tijekom najtoplijih mjeseci. S druge strane, maksimum padalina bilježi se u kasnu
jesen, dok je sekundarni maksimum obilježje početka toploga dijela godine. Srednja
temperatura zraka u srpnju, najtoplijem mjesecu, kreće se od 20 do 22 ° C, a u siječnju,
najhladnijem mjesecu, od 0 do 3 ° C. Valja istaknuti kako se same gore, koje omeđuju
dinarski areal unutar hrvatskih granica, odlikuju drugim klimatskim tipom. Riječ je
borealnoj ili snježno-šumskoj klimi (klimatski tipovi objedinjeni u razred D) koja se
javlja na područjima na nadmorskoj visini iznad 1200 m. Obilježena je snjegovitim
i hladnim zimama sa srednjom temperaturom najhladnijega mjeseca nižom od -3 ° C.
Ljeta su svježa i kratkotrajna sa srednjom temperaturom najtoplijega mjeseca iznad
10 ° C (uglavnom između 15 i 20 ° C ). Količina je padalina znatna (više od 1800 mm), a
raspoređene su tijekom cijele godine s maksimum u hladnom dijelu godine. Znatan je
udjel snijega u ukupnoj količini padalina, a snježni se pokrivač dugotrajno zadržava na
tlu. Velika je količina padalina posljedica strujanja zračnih masa, ponajprije toplih koje
u hladnom dijelu godine donose velike količine kiše i snijega. S druge strane, padaline
u toplom dijelu godine nastaju uslijed strujanja zraka sa Sredozemlja ili Panonskoga
bazena, prilikom čega se zrak ohladi te time dolazi do kondenzacije vodene pare, ra-
zvoja znatne naoblake i pojave padalina. Dodatna je klimatska specifičnost dinarskoga
areala pojava temperaturne inverzije i u hladnom i u toplom dijelu godine, ponajprije
tijekom tihoga anticiklonalnoga vremena (Rogić, 1990; Seletković, Katušin, 1992; Še-
gota, Filipčić, 1996).
Na pretežno su karbonatnoj podlozi dinarskoga areala razvijena razna eluvijalno-ilu-
vijalna tla od kojih najviše ima podzolastoga (pepeljastoga) tla. Ono se razvija u uvje-
tima velike količine vode koju donose padaline i otopljeni snijeg. Voda ispire topive
mineralne sastojke gornjega sloja tla, uslijed čega se oni talože u dubljim zemljišnim
slojeva. Prema tomu, riječ je o tlima siromašnim hranjivim sastojcima koja obilježava
slabija plodnost koja se može povećati na umjetan način. Na planinama vapnenačke
građe nailazi se i na reliktnu crvenicu, na kojoj su se također razvili podzoli.14 S druge
strane, u najvišim je planinskim područjima raširena posebna vrsta tla koje sadrži
veću količinu humusa, zbog čega se naziva planinskom crnicom. Njezin je postanak
povezan upravo s klimatskim prilikama. Naime, specifičnost je dinarskoga areala izra-
zito sušenje površinskoga sloja zemljišta u najvišim planinskim područjima u toplom
dijelu godine i to uslijed vjetrova. Upravo suhoća tla usporava mikrobiološke proce-
se i mineralizaciju organskih tvari tijekom toploga razdoblja. S druge strane, zimske
hladnoće onemogućuju proizvodnju, kao i rastvaranje organskih tvari (Rogić, 1990).
Budući da se tla dinarskoga areala ne odlikuju većom plodnošću, na njima najbolje
uspijeva šumska vegetacija. Tomu pogoduju i klimatske prilike, a velika količina vlage
i niže temperature zraka najbolje pogoduju raširenosti šume bukve (Fagus sylvatica).
Ona se u nižim područjima miješa s hrastovom šumom, a u višim s jelovom (Albies
14
Na takvu se dvoslojnu građu nailazi u širem dinarskom pojasu od Ljubljanske kotline, u susjednoj Sloveniji,
do gornjega Pounja.
HRVATSKA — OPĆE G EOG RAFSKE ZNAČAJKE I OBLIKOVANJE TERITORIJA 31
alba). U reljefnim udubljenjima, ponajprije u krškim uvalama, koja obilježavaju niže
temperature zraka i veća količina vlage, raširene su šume smreke (Picea abies). U najvi-
šim je područjima, koja su ujedno i najhladnija, razvijena pretplaninska bukova šuma
koja, zajedno s pojedinim crnogoričnim vrstama drveća, prelazi u deformirani niski
oblik šume (klekovina). Iznad gornje granice šume, destruktivnim je djelovanjem čo-
vjeka potisnuta šumska vegetacija u pojedinim dijelovima dinarskoga areala i to zbog
dobivanja planinskih pašnjaka. Humusom bogato tlo planinske crnice pruža izvrsne
uvjete za razvoj travnate vegetacije u obliku šumskih proplanaka i livada (Rogić, 1990).
Sredozemni klimatsko-ekološki areal obuhvaća područja prave mediteranske klime, kao
i prijelazni submediteranske (perimediteranske) klime. Prava mediteranska klima (Csa
po Köpenovoj klimatskoj regionalizaciji) obuhvaća uski obalni pojas Dalmacije i dal-
matinske otoke, a jedino u području delte Neretve ulazi dublje u zaleđe. Riječ je osnov-
nom tipu klime sredozemnih obala, obilježenom blagom zimom i suhim vrućim ljetom.
Obilježen je izmjenom sušnoga toplijega dijela godine, za koji je tipična pojava vrućih
dana, te vlažnoga hladnoga dijela. Ljetne su vrućine klime posljedica izrazitoga dnev-
noga zagrijavanja toga reljefno niskoga područja.15 Stoga je srednja dnevna srpanjska
temperatura zraka ≥ 22 ° C. Raspodjela padalina pokazuje koncentracija tijekom zime
(prosinac i siječanj) s tim što najkišovitiji zimski mjesec ima tri puta više oborina od
najsušnijega ljetnoga mjeseca, u kojemu se bilježi manje od 40 mm. Submediteranski
pojas obuhaća Istru, Kvarner i unutrašnji dio Dalmacije (s izuzetkom delte Neretve)
koji obilježava modificirani tip sredozemne klime. Riječ je o umjereno toploj vlažnoj
klimi s vrućim ljetima sa srednjom srpanjskom temperaturom zraka od ≥ 22 ° C. Kišno
se razdoblje također poklapa s hladnim dijelom godine s tim što je rascijepljeno na
proljetni (od travnja do lipnja) i jesenski (listopad i studeni) maksimum. Padaline u
sredozemnom arealu (s godišnjim vrijednostima koje se kreću od 500 do 1200 mm)
obične su ponajprije u obliku kiše i to kao posljedica ciklonalnih kretanja u hladnom
dijelu godine. S druge strane, pojava je snijega rijetka i u vezi je s rijetkim prodorima
hladnoga kontinentskoga zraka. Uslijed raširenosti krške podloge, koja određuje otje-
canje u podzemlje najvećega dijela površinskih voda, kao i snažnoga isparavanja sre-
dozemni areal obilježa izrazita oskudica vode u tlu i zraku tijekom toploga dijela godine.
Strujanje zračnih masa izraženo je tijekom cijele godine s tim što u ljetnim mjesecima
prevladavaju anticiklonalni tipovi vremena, dok hladni dio godine obilježava izmjena
vjetrova: suhe i hladna bure te vlažnoga i toploga juga (Rogić, 1990; Seletković, Katušin,
1992; Šegota, Filipčić, 1996).
Sredozemna klima ima izravan utjecaj na svojstva tla, ponajprije na njegov sastav.
Sredozemni areal obilježavaju obojeni tipovi tla kao što su crvenica i smeđa tla te znat-
ne površine prekrivene kamenjarima. Riječ je o tlima slabije plodnosti zbog manje
količine humusa u gornjim slojevima. Zajednička obilježja tla sredozemnoga areala
su visoke ljetne temperature i manjak vlage u tlu koji otežavaju razvoj biljnoga po-
krova, a samim tim i proizvodnju organskih tvari. Nasuprot tomu, u hladnom dijelu
godine dolazi do rastvaranja malih količina organskih tvari koje se nalaze u tlu i to
15
Iako Jadransko more ima rashlađujući učinak tijekom ljetnih mjeseci, ljeta su obilježena visokim tempe-
raturama zraka, što dodatno govori o snazi zagrijavanja.

32 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE HRVATSKA — OPĆE G EOG RAFSKE ZNAČAJKE I OBLIKOVANJE TERITORIJA 33

uslijed blagih temperatura zraka i velike količine padalina. Crvenica je reliktno tlo,
nastalo otapanjem vapnenca, čiji je postanak započeo tijekom miocena, a trajao je do
kasnoga pleistocena u uvjetima klime izrazito suptropskih obilježja. Spada u skupinu
teških glinovitih zemljišta u kojemu prevladavaju oksidi željeza i aluminija (upravo
oni daju crvenu boju tlu). Uslijed djelovanja sadašnjega tipa klime nižih temperatura
zraka i veće količine vlage crvenica se postupno pretvara u humusom bogatija smeđa
tla (Rogić, 1990).

U vegetacijskom pogledu u sredozemnom arealu biljni je pokrov sastavljen od pre-

težno kserofitnih biljnih vrsta prilagođenih ljetnim sušama, visokim temperaturama
i pojačanom Sunčevu zračenju. Izvorni je prirodni pokrov crnogorična šuma hrasta
crnike (Queurcus ilex) i drugih crnogoričnih biljnih vrsta, kao što su one iz rodova
borova (Pinus) i čempresa (Cupressus). Taj je izvorni šumski pokrov danas moguće
naći samo na pojedinim, prostorno ograničenim, lokalitetima u hrvatskom primorju.
Naime, izvorna je prirodna šuma bila izložena višemilenijskomu negativnomu čovje-
kovu utjecaju: prekomjernim ispašama, paljevinskomu ratarstvu i sječi. Degradacijom
izvorne prirodne šume oblikovana je vegetacija šikarastih biljnih zajednica za koju
se koristi naziv makija.16 Daljnjom se degradacijom takav tip vegetacije prorjeđuje te
se u konačnici oblikuju biljne zajednice sredozemnih kamenjara, koju čine najotpor-
nije vrste kserofitnoga niskoga grmlja i trava. S druge strane, vegetaciju u području
submediteranske klime obilježava dominacija bjelogorične šume u kojoj prevladava
hrast medunac (Quercus pubescens) i bijeli grab (Carpinus orientalis) (sl. 3.). Također su
raširene i sredozemne crnogorične biljne vrste, kao što je crni bor (Pinus nigra), koje su
se prilagodile visokim ljetnim temperaturama i sušama, međutim, razvoj kojih uspo-
ravaju hladnije zime submediteranskoga pojasa. U rubnom pojasu, na prijelazu prema
dinarskomu gorskomu pojasu pojavljuju se primorske šumske zajednice bukve (Fagus
sylvatica) i pojas klekovine, šikaraste vegetacije u kojoj se mogu naći i niže šumske
biljne vrste kao što je bor krivulj (Pinus mugo). Degradirani oblik sredozemne vegeta- pretežno šumski (drmunski) pejzaž
cije, koji se u tom području također naziva makijom, kao i submediteranki kamenjari, livade i ratarske površine
pretežno degradirani pejzaž makije i kamenjara
prekrivaju znatne površine i posljedica su čovjekova negativnoga utjecaja na izvorni
biljni pokrov (Rogić, 1990).
Sl. 3. Hrastove šume u središnjem dijelu otoka Krka očuvane su isključivo na malim parcelama (tzv. dr-
Svaki je od navedenih triju areala odredio specifičan način čovjekova života koji se munima) omeđenim suhozidima, zbog potrebe za ogrjevom, šumskom ispašom i brodograđevnim drvom.

očituje u odgovarajućim materijalnim i nematerijalnim inačicama kulturnoga pejzaža

(dijalekta, regionalne svijesti i mentaliteta). Stoga su na hrvatskom državnom teritoriju
tijekom povijesti, unutar triju spomenutih geografskih areala, oblikovane tri različite
sociokulturne zone koje je gotovo nemoguće međusobno oštro razdvojiti. Riječ je pro-
storima stare agrarno-sredozemne, slabije izražene mlađe agrarno - ( peri ) panonske te
tradicijske zone dinarsko-stočarskoga areala. Dinarski je areal ujedno i područje pro-
žimanja drugih kulturnih utjecaja mediteranskoga i ( peri ) panonskoga areala (Rogić,
1971b; 1976a). Zbog toga se dinarsko područje često naziva prijelaznim prostorom, dok
se istovremeno često ističu njegove sličnosti s dinarskim prostorom susjednih zemalja
(Crljenko, 2014). Rubni su dijelovi Hrvatske unutar sredozemnoga i ( peri ) panonskoga
areala tijekom prošlosti bili jače izloženi stranim kulturnim utjecajima, za razliku od
teže pristupačnoga dinarskoga planinskoga prostora koji je duže zadržao sastavnice
tradicijske autohtone kulture (Rogić, 1976b). Ta je geografska raznolikost tijekom povi-
jesti odredila distinkciju između dvaju oprječnih tipova gospodarstva koji su definirali
odgovarajući način života i s njim povezane društvene strukure i mentalne sklopove.
Prvi je tradicijski stočarski, pretežno transhumantni, tip gospodarstva koji je odredio
oblikovanje rodovsko-plemenskih društvenih struktura tipičnih za dinarski areal. Dru-
gi je dominantno agrarni tip gospodarstva definiran stabiliziranim tipom naseljenosti
i naprednijim oblicima društvene strukture i političke organizacije koji je obilježen

16
Makija (tal. macchia = gustiš) je naziv za sredozemnu šikarastu vegetaciju razvijenu na silikatnoj podlo-
zi, dok je garig (franc. garrigue) pojam kojim se označuje sredozemna šikara oblikovana na vapnenačkoj
(krškoj) podlozi. Iako je sredozemna šikara u hrvatskom primorju u pravom smislu riječi garig, ipak se za
nju tradicijski rabi pojam makija. Ista se terminološka nedosljenost opaža i u drugim dijelovima Sredozemlja.
34 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE

prožimanjem stranih kulturnih elemenata (Rogić, 1972; 1982). Strani su utjecaji dola-
zili sa zapada i jugozapada (Sredozemlje) te sa sjevera i sjeverozapada (srednja Europa).
Sredozemni su utjecaji izraziti još od antike, a preko njih su se u hrvatsko primorje

3.
širili katoličanstvo i romanski (ponajprije talijanski) kulturni utjecaji. Srednjoeurop-
ski su utjecaji počeli tijekom ranoga srednjega vijeka, a posebice su osnaženi nakon
potiskivanja osmanlijske državne organizacije. Njihovi su nositelji germanski narodi
njemačkoga kulturnoga kruga, a od razvijenoga srednjega vijeka i Mađari. Budući
da su se sredozemni i srednjoeuropski kulturni utjecaji širili putem jakih državnih
organizacija, njihovi su tragovi ostali vidljivi do danas u raznim oblicima (urbanizam
i arhitektura, umjetnost, dijalekt, mentalitet, gastronomija, glazba i pojedini elementi
pučke kulture) u pojedinim dijelovima Hrvatske. Slabije su izraženi kulturni utjecaji iz
unutašnjega dijela jugoistoka Europe koji su dolazili preko dinarskoga areala tijekom
razdoblja osmanlijske ekspanzije i protuosmanlijskih ratova. Tim su putem šireni ele-
menti vojnokrajiškoga načina života utemeljenoga na ruralnoj rodovsko-plemenskoj
organizaciji tipičnoj za dinarsko-stočarske krajeve te pravoslavlje i islamski kulturni
utjecaji (Crljenko, 2014).

Prapovijest: prvi složeni

procesi interakcija čovjeka
i okoliša
 PRAPOVIJEST: PRVI SLOŽENI PROCESI INTERAKCIJA ČOVJEKA I OKOLIŠA 37

Tijekom prapovijesnoga doba čovjek je prvi put počeo oblikovanje kulturnoga pejzaža
te je ostavio prve tragove u prirodnom okolišu. Iako su mnogi od njih izbrisani tijekom
kasnijih historijskogeografskih razdoblja, ipak su pojedini učinci ljudskoga društva
na prirodni pejzaž ostali do današnjih dana. Budući da tijekom prapovijesti čovjek još
uvijek nije počeo rabiti pismo, nije moguće preciznije rekonstruirati sve relevantne do-
gađaje iz toga doba. Ipak, zahvaljujući znanstvenim spoznajama iz područja arheologije,
paleoklimatologije, stratigrafske geologije, antropologije, geobotanike i zoogeografije,
moguća je rekonstrukcija čovjekova učinka na prirodni okoliš i oblikovanje prvoga
kulturnoga pejzaža. Historijska je geografija do ključnih spoznaja došla primjenom
komparativne metode i to analizom društvene i gospodarske strukture naroda koji
još uvijek žive na razini kamenoga doba. Naime, od 18. stoljeća do danas znanstvenici
su u velikom broju dokumenata analizirali kulturni pejzaž koji su oblikovala paleoli-
tička i neolitička društva u udaljenim područjima Afrike, tropskim kišnim šumama
Australije i jugoistočne Azije te u Sjevernoj i Južnoj Americi. Posebnu važnost imaju
znanstvene studije kulturnoga pejzaža koji je rezultat načina života pojedinih naroda
kao što su Bušmani u južnom dijelu Afrike, transhumantni stočari u sjevernoj i istočnoj
Africi, lovci i skupljači u subpolarnim krajevima ( Eskimi, Laponci, narodi sjevernoga
Sibira ) ili nomadi u mongolskoj jurti (Jäger, 1969). Budući da je područje istraživanja
historijske geografije ponajprije određen utjecajima na prirodni pejzaž, prapovijesno
se razdoblje može podijeliti u dvije relevantne etape: kameno i metalno doba.

S TARIJE KAM E NO D OBA: PRVE

I N TE RAKCIJE ČOVJ E KA I PRI RODNE
SREDINE PRIJE HOLO CENA

Prvi čovjekov utjecaj na prirodni pejzaž bilježi se tijekom kamenoga doba koje se dijeli
na starije ( paleolitik ) i mlađe ( neolitik ), dok se prijelazno razdoblje između tih dviju glav-
nih etapa naziva mezolitikom. Budući da je počelo prije otprilike 2,6 milijuna godina, a
završilo prije oko 10 000 godina, starije kameno doba ( paleolitik ) obuhvaća najveći dio
prapovijesti. Sam se početak poklapa s prvom poznatom uporabom kamenoga oruđa
koju su započeli pravi hominidi, a kraj se podudara sa završetkom zadnjega ledenoga
38 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE PRAPOVIJEST: PRVI SLOŽENI PROCESI INTERAKCIJA ČOVJEKA I OKOLIŠA 39

doba ( pleistocena ). Migracijama neandertalaca i vjerojatno mlađih grupacija razumnih ČOVJE KOV UTJECAJ NA IZ MIJENJENU
ljudi (Homo sapiens),17 bez obzira na njihove ograničene mogućnosti, na današnji eu- PRI RODNU SREDINU TIJEKOM MLAĐEGA
ropski kontinent započinju prve faze utjecaja na periglacijalne pleistocene šumske
i stepske krajeve. U tom je razdoblju ljudsko društvo bilo utemeljeno na aktivnosti KAM E NOGA D OBA
lovaca i skupljača plodova koje nisu mogle ostaviti većega učinka na prirodni pejzaž.
Naime, ljudsko je društvo bilo rascjepkano u male lovačko-skupljačke skupine i to
zato što je, prema znanstvenim procjenama, skupina od pedesetak ljudi trebala pro- S globalnim klimatskim zatopljenjem, do kojega dolazi prije oko 10 000 godina, završava
stor od 1 500 km2 kako bi osigurala preživljavanje. Prve su se ljudske zajednice obično ledeno doba (pleistocen) 18 te započinje razdoblje toplije klime. Uslijed zatopljenja počeo
koristile prirodnim elementima (kao što su pećine i špilje) kao nastambama u kojima se je topiti ledeni pokrov koji je prekrivao najveći dio sjevernoameričkoga kopna te sje-
su se zaklanjali od atmosferskih prilika. U onim područjima gdje takvi prirodni na- verne dijelove Euroazije (sl. 4.). Veliki ledeni pokrov, koji je u Europi tijekom pleistocena
čini zaštite nisu bili dostupni, kao što je najveći dio nizinskih područja, prakticirao se prekrivao krajnje sjeverne dijelove kontinenta, dopirao je do današnjega njemačkoga
boravak u logorištima šatorskoga tipa pod otvorenim nebom (Leroi-Gourhan, 1983). sredogorja i sjevernoga ruba Karpatskoga gorja, dok je na područjima južno od te crte
Na području Hrvatske tijekom pleistocena postojala je razlika u prirodnom pejzažu zahvaćao samo izdvojene visoke planinske lance (Alpe, Centralni masiv, Pirineji). Na
između primorskoga i kontinentskoga područja. Primorski je pojas, zajedno s gorskim teritoriju današnje Hrvatske, tragovi glacijacije nalaze se samo na pojedinim višim
područjem u njegovu neposrednom zaleđu, obilježavala sredozemna zajednica ksero- područjima Velebita, na kojem su se u tom dobu oblikovali manji ledenjaci (Bognar,
fitnoga grmlja i planinskih šuma te životinjske zajednice sisavaca: hrčka (Mesocricetus
newtoni), glodavaca (Dolomys), leoparda (Panthera pardus) i risa (Lynx lynx). S druge
strane, Panonski je bazen pripadao pontsko-kazahstanskomu području stepa u kojem
su dominirale životinjske vrste iz roda soba (Rangifer tarandus), mamuta (Mammut-
hus), nosoroga (Coelodonta), antilope (Saiga), muflona (Ovibos), stepskoga bizona (Bison
priscus), konja (Equus), pećinskoga lava (Panthera spelaea), glodavaca (Dicrostonyx,
Allactaga), leminga (Lemmus), vjeverica (Marmota) te tvora (Mustela eversmanii) i jele-
na (Megaloceros gigantens) (Baryshnikov, Markova, 1992). Upravo je veliki životinjski
fond omogućivao razvoj lova kao glavne čovjekove djelatnosti. S druge je strane sku-
pljačka djelatnost, ovisno o godišnjem dobu, bila usmjerena na prikupljanje školjaka,
voća, bobica, lukovičastoga bilja, gljiva, kestenja, lješnjaka, hrastovoga i bukovoga žira,
biljnih mladica, korijenja, gomolja, zrnja, mekih kora stabala (posebice bora i breze) i
lišća (najviše brezinoga). Valja istaknuti kako su biljke najvjerojatnije imale ulogu do-
pune osnovnoj prehrani, kako zbog manje kalorične vrijednosti (pogotovo u uvjetima
svježije i hladnije pleistocenske klime), tako i zbog toga što skupljaštvo, za razliku od
lova, nije moglo biti prakticirano tijekom cijele godine (Leroi-Gourhan, 1983). Na hr-
vatskom je teritoriju registrirano oko 50 lokaliteta na kojima su nađeni tragovi života
paleolitičkoga čovjeka. Nalazišta su geografski koncentrirana u pet područja: Hrvat-
skom zagorju, Požeškoj kotlini, Istri, Kvarneru te sjevernoj i srednjoj Dalmaciji, između
Cetine i Zrmanje (Regan, Kaniški, 2003).

Sl. 4. Maksimalna raširenost ledenoga pokrova na sjevernoj hemisferi tijekom pleistocena

17
Od 12 vrsta roda Homo, koji pripada obitelji hominida, njih 11 je tijekom evolucije izumrlo, a jedino se 18
Kao vremenska granica između pleistocena (zadnjega ledenoga doba) i holocena (geološke sadašnjice)
vrsta Homo sapiens sapiens (pravi čovjek) održala. uzima se završetak posljednjega würmskoga stadijala (Würm III).
40 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
Faivre, 2006). Kraj pleistocena obilježio je porast temperature zraka što je uzrokovalo
otapanje najvećega dijela ledenoga pokrova i njegova povlačenja na sjever, gdje su se
uglavnom zadržali do današnjih dana.
Zbog otapanja leda, povećala se razina svjetskoga mora i za 96 m u odnosu prema
srednjoj razini tijekom pleistocena (Šegota, 1982). Upravo na prijelazu iz pleistocena
u holocen, geološko razdoblje koje još uvijek traje, oblikuje se današnja obalna crta i
na hrvatskom teritoriju. Podizanjem morske razine, poplavljen je nizinski prostor na
području današnjega sjevernoga Jadrana, kao i udoline između pojedinih uzvišenja
koja su postala današnji jadranski otoci (Šegota, Filipčić, 1996). Istovremeno započinje
i oblikovanje suvremene hidrografske mreže i kontura reljefa pri čemu su primarnu
ulogu preuzeli egzogeni procesi (fluvijalni, padinski, krški i dr.). Na glavnim se tipovima
zemljišta počinje širiti šumska vegetacija te se na taj način tijekom holocena oblikuje
primarni (prirodni) pejzaž. Glavni mu je pečat davala dominantna zajednica šuma: bu-
kovih u planinskoj unutrašnjosti, hrastovih mediteranskoga i perimediteranskoga tipa
u primorju te hrastovih kontinentskoga tipa (uz miješanje sa zajednicom niskih trava
— stepa) u Panonskom bazenu. Veliki broj reliktnih biljnih vrsta, kojima se odlikuju
kontinentske šume hrasta kitnjaka i običnoga graba u Panonskom bazenu, svjedoči o
posebnom značaju današnjega hrvatskoga teritorija u tom razdoblju. Naime, upravo taj
teritorij postaje žarište razvoja holocenske šumske vegetacije na prostoru jugoistočne
Europe. U skladu s klimatskim promjenama dolazi do vertikalnoga pomicanja glavnih
šumsko-vegetacijskih zona. Tijekom hladnoga i aridnoga razdoblja preboreala (osmo i
sedmo tisućljeće pr. Kr.), visinske su vegetacijske zone bile za nekoliko stotina metara
na nižoj nadmorskoj visini od današnje. Završetkom sedmoga tisućljeća pr. Kr., počinje
razdoblje temperaturno blaže i sušnije borealne klime. Na njega se nastavlja tempera-
turno još blaže i vlažnije razdoblje koje se naziva atlantskim klimatskim optimumom
(između šestoga i trećega tisućljeća prije Kristova rođenja), kada na području današnje
Hrvatske nastaje nepregledni šumski pokrov. Uslijed zatopljenja sredozemni se je šum-
ski pokrov proširio dublje u kontinentsku unutrašnjost. U Panonskom bazenu gorska
bukova šuma na sredogorjima i hrastove šumske zajednice na pobrđima i ocjeditim
područjima doživljavaju najveće prostorno širenje. S druge strane, na nadmorskoj vi-
sini do 500 m uobličuje se prijelazna zona između šumsko-stepske vegetacije ocjeditih i
bogate šumske vegetacije vlažnijih područja. Bujni je razvoj vegetacije gotovo potpuno
izbrisao skromne tragove djelovanja paleolitičkoga čovjeka na prirodni pejzaž. Prema
tomu, tijekom atlantskoga klimatskoga optimuma, već tijekom petoga tisućljeća pr. Kr.,
nastaje izvorni prirodni pejzaž geološke sadašnjice na koji će čovjek zatim početi djelo-
vati, preoblikujući ga i unoseći u njega nove elemente. Učinci toga djelovanja odrazit
će se na obilježja vegetacijskoga pokrova, a zajednička im je regresivno-destimulacijska
narav. Naime, čovjek će modificirati sukcesijski razvoj vegetacije i to prema regresiv-
nim, tj. nižim razvojnim stupnjevima (Rogić, 1990). Izumiranje pleistocenskih živo-
tinjskih vrsta i migracije pojedinih vrsta prema sjevernim područjima hladnijega tipa
klime, potaknule su klimatske i vegetacijske promjene, iako postoji velika vjerojatnost
da je čovjek znatno pridonio iščezavanju pojedinih životinjskih vrsta na europskom
PRAPOVIJEST: PRVI SLOŽENI PROCESI INTERAKCIJA ČOVJEKA I OKOLIŠA 41
kontinentu. Tu tvrdnju potvrđuje i činjenica da su se pojedine životinje iz obitelji ma-
čaka, kao što su tigar i pantera, uspjele održati u središnjoj Aziji bez obzira na oštriju
klimu u odnosu prema najvećemu dijelu Europe (Leroi-Gourhan, 1983).
Koliko su se paleolitički lovci i skupljači uspjeli prilagoditi novim životnim uvjetima
još uvijek ostaje otvoreno pitanje na koje odgovor nastoje dati dvije oprječne hipoteze:
prva govori o autohtonosti, tj. o postupnom i uspješnom prilagođavanju čovjeka no-
vim životnim uvjetima, dok se druga temelji na gledištu o presudnoj ulozi migracija
kojima su došle nove skupine, već prilagođene na nove okolnosti. Proučavanje kultura
koje su se razvile tijekom mezolitika, podetape neolitika, razdoblja koje je počelo sa
završetkom paleolitika, daje prednost hipotezi o autohtonosti (Rogić, 1990). Budući da
sami prijelaz iz faze lova i skupljaštva u napredniji oblik ratarstva i stočarstva pred-
stavlja jednu od najvažnijih prekretnica u povijesti čovječanstva, pitanje autohtonosti
i migracija još uvijek je predmet znanstvenih rasprava. Stoga je važno istaknuti kako
postoje i teorije koje daju prednost postavki o migracijama. One polaze od znanstvenih
spoznaja koje se protive mogućnosti kulturnoga napretka društava utemeljenih na
lovačko-skupljačkoj samoopskrbi. Pritom se navode demografski činitelji koji ističu
njihov način života tijekom većega dijela godine unutar malih skupina, sastavljenih
od manjega broja obitelji (ili samo jedne obitelji), u uvjetima stalne oskudice hranom.
Takvim su skupinama trebale velike površine radi zadovoljavanja osnovnih potreba za
hranom. To potvrđuju proučavanja načina života naroda koji još uvijek ovise o lovač-
ko-skupljačkom tipu gospodarstva, kao što su Eskimi, kojima za opstanak populacije
od 50 000 ljudi treba područje od čak 6 milijuna km2. Usto, lov i skupljaštvo sezonske
su djelatnosti, dok migracije sputavaju razni predmeti i nastambe u posjedu ljudi koji
ovise o takvom tipu gospodarstva. U prilog migracijskoj teoriji dodatno govore i poje-
dine činjenice o nedovoljnim uvjetima za podjelu rada (specijalizaciju) lovačko-sku-
pljačkoga društva koje je bilo podijeljeno u male i izolirane skupine, ovisne o nadasve
suženim međusobnim dodirima. Zbog toga je konzervativizam, kao posljedica slaboga
ili nikakvoga tehnološkoga napretka, jedan od glavnih obilježja njihova kulturnoga
razvoja. Također, treba uzeti u obzir i psihološku dimenziju jer se je svakodnevni život
lovaca i skupljača temeljio na taktici umjesto na strategiji te na kratkotrajnim odlu-
kama umjesto dugotrajnom planiranju, a upravo pripitomljavanje životinja i uzgoj
biljaka uvode kategoriju dugotrajnoga planiranja i širenja duhovnih vidika. Sama je
teorija o pripitomljavanju psa kao prve domaće životinje, s ulogom pomagača u lovu,
još uvijek upitna. Bez obzira na različite teorije, utvrđeno je kako je proces pripito-
mljavanja psa rezultirao daljnjim osnaživanjem lova te je lovno gospodarstvo učinilo
još učinkovitijim. S druge strane, s klimatsko-ekološkim promjenama krajem pleisto-
cena započinje tehnološki napredak ljudskoga društva u područjima umjerene klime
(Europa, jugozapadna Azija). Porast temperature zraka i otapanje ledenoga pokrova,
rezultirali su upravo dramatičnim promjenama prirodnoga pejzaža uslijed razvoja
šumskoga i močvarnoga biljnoga pokrova. Izumiranje pleistocenskih životinja i biljaka
bilo je povezano s razvojem novih tehnika ratarstva i pripitomljavanja životinja, koji
započinje najkasnije u devetom tisućljeću prije Kristova rođenja (Clark, Piggott, 1965).
42 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
Povlačenjem ledenoga pokrova i redukcijom planinske oledbe na najviše visinske zone,
uz istovremeno izdizanje morske razine, primarni se pejzaž, s neznatnim tragovima
čovjekova utjecaja, potpuno mijenja. Postupnim stvaranjem novih prirodnih uvjeta
nastaju i novi tipovi primarnoga pejzaža u kojima dolazi do novih transformacija
djelovanjem nove ljudske skupine mezolitičke i neolitičke. Prijelazno mezolitsko raz-
doblje označuje početak novoga načina života ljudskoga društva koje će veliki zamah
doživjeti tijekom sljedećega, neolitičkoga razdoblja, koje se naziva i mlađim kamenim
dobom. Upravo tijekom toga razdoblja (od 6. tisućljeća pr. Kr. do 2.– 3. tisućljeća pr. Kr.)
razvijaju se prve važne kulture te počinje složeni proces preobrazbe prirodnoga pej-
zaža i to uslijed razvoja prvih primitivnih oblika ratarstva i stočarstva. Gospodarska
osnova neolitičkoga društva bilo je motičarsko ratarstvo i stočarstvo, a istovremeno
čovjek u pejzaž unosi i novi element — naselja. Sam je prijelaz iz lovačko-skupljačkoga
tipa gospodarstva u ratarsko-stočarski bio jedan od najrevolucionarnijih procesa u
razvitku ljudskoga društva, koji će ujedno označiti prekretnicu u čovjekovu odnosu
prema prirodnomu pejzažu. Naime, lovci i skupljači imali su pionirsku ulogu u kori-
štenju prirode radi zadovoljavanja svojih osnovnih egzistencijalnih potreba. Takav će
odnos prema prirodi paleolitički čovjek zadržati do kraja i zato su mu za preživljavanje
bile potrebne velike površine. Stoga je paleolitičko društvo bilo razdijeljeno na veliki
broj manjih, međusobno odvojenih, skupina lovaca i skupljača. Uslijed malobrojnosti
tih skupina, kao i njihove zatvorenosti prema inovacijama, paleolitički čovjek nije
značajnije utjecao na preoblikovanje prirodnoga pejzaža. Nasuprot paleolitičkim lov-
cima i skupljačima, neolitičko se je društvo temeljilo na ratarsko-stočarskim skupina-
ma koje su također imale pionirsku ulogu u korištenju prirode s tim što su one težile
ovladavanju pojedinim prirodnim resursima. Ključnu je ulogu imalo tlo do kojega su
ratari i stočari dolazili dogovorima ili osvajanjima. U slučajevima dosezanja granica
korištenja zemljišta, ratari i stočari su započinjali ograničene migracije prema novim
područjima obradivoga zemljišta ili pašnjaka. Ratarsko-stočarski tip gospodarstva, za
razliku od lovačko-skupljačkoga, težio je razvoju novih poljoprivrednih tehnika radi
intenzivnijega korištenja postojećih poljoprivrednih površina ili privođenju kulturi
neiskorištenoga zemljišta. Upravo zbog toga je gospodarski napredak bio povezan s
primjenom raznih inovacija u gospodarstvu, kao i s razvojem društvenih mehaniza-
ma radi uštede vremena i energije neophodnih za što učinkovitiju poljoprivrednu
proizvodnju (Alexander, 1977). Danas pojedini znanstvenici, pri analizi neolitičkoga
društva, u prvi plan stavljaju upravo društvenu komponentu te ističu kako je prelazak
na proizvodnju hrane moguć i zbog čisto društvenih poticaja: težnje za većim društve-
nim životom, razvoja društvenih mehanizama za održavanje reda kao i potrebe da se
nadvlada životinjske i ljudske suparnike ( Orme, 1977 ). Prve ratarsko-stočarske jezgre
oblikuju se u umjerenom klimatskom pojasu Azije, gdje se od 5. tisućljeća pr. Kr. poči-
nje razvijati uzgoj pšenice i ječma u jugozapadnim i središnjim dijelovima kontinenta.
Poslije, od 3. tisućljeća pr. Kr., započet će razvoj ratarstva i stočarstva na afričkom kon-
tinentu i to u trima pojasima: sredozemnom primorskom, istočnom visinskom i prije-
laznom sahelskom. Iz tih se jezgara ratarstvo i stočarstvo počinju širiti prema drugim
dijelovima azijskoga i afričkoga kontinenta, te prema Europi (Alexander, 1977). Prve
PRAPOVIJEST: PRVI SLOŽENI PROCESI INTERAKCIJA ČOVJEKA I OKOLIŠA 43
se neolitske ratarsko-stočarske jezgre na europskom tlu pojavljuju u istočnom dijelu
kontinenta, u kontinuiranoj zoni od obala Egejskoga mora do Kaspijskoga jezera, oda-
kle se dalje šire prema zapadu.
Proces sedenterizacije, tj. oblikovanja sjedilačkoga načina života, bio je usko povezan
s oblikovanjem prvih naselja. Samo je širenje prvih oblika ratarstva prema zapadu po-
vezano s problemom osnivanja i kontinuiranoga održavanja prvih naselja na jednom
mjestu. Naime, razvoj stalnih naselja bio je uvjetovan sigurnom opskrbom hranom
koja je trebala omogućiti njihovim stanovnicima preživljavanje tijekom više narašta-
ja. Taj je problem veći pri uzgoju poljoprivrednih kultura, od kojih su najvažnije bile
žitarice, i to zbog iscrpljivanja plodnosti zemljišta. Rješenje je za takve prilike migra-
cijsko ratarstvo, koje može biti zamijenjeno prirodnom regeneracijom tla, gnojenjem,
korištenjem mulja ili navodnjavanjem (Clark, Piggott, 1965). Sedenterizacija je, baš kao
i s njom usko povezana prva poljoprivredna revolucija, predstavljala revolucionarnu
promjenu u čovjekovu načinu života. S daljnjim se je napretkom poljoprivrede migra-
cijsko ratarstvo stabiliziralo te su nastala prva stalna naselja seoskoga tipa, a zatim i
prva gradska naselja u Jugozapadnoj Aziji.19
RAZVOJ PRVIH G E O G RAFS KI
DI F E RE NCIRANIH ZONA NAS ELJENOSTI
U M LAĐEM KAMENOM D OBU
Neolitički će čovjek imati revolucionaran utjecaj na inicijalni prirodni pejzaž koji je na
području današnje Hrvatske ostavio tragove unutar dvaju prirodno različitih areala:
1. Podunavski (kontinentski) s jačom ratarskom komponentom u odnosu prema
stočarskoj i lovačko-skupljačkoj. O njegovu razvoju svjedoče ostatci više kul-
tura: Starčevačke (nalazišta u Vučedolu, Đakovštini, virovitičkoj Podravini
i drugim dijelovima Slavonije), Vučedolske (sl. 5.), Korenovske (s glavninom
nalazišta u okolici Virovitice te u Požeškoj kotlini), Sopotske (Vučedol, Lovas,
Vukovar, Dalj, Sarvaš, Osijek) i Vinčanske (Bapska, Vukovar, Vinkovci).
2. Jadransko-sredozemni s jačom stočarskom komponentom u odnosu prema
ratarskoj i lovačko-skupljačkoj. On se je razvio u okviru kultura koje su obu-
hvaćale cijeli primorski pojas: tzv. impresso keramika (s glavninom lokaliteta
u Istri i sjevernoj Dalmaciji), danilske (s jezgrom u šibenskom zaleđu na
prostoru današnjega naselja Danilo, Vela jama na Lošinju) i hvarske (Vela,
Markova i Grapčeva špilja na Hvaru, Vela špilja na Korčuli, Vela špilja na
Lošinju). Nalazi keramike podrijetlom iz drugih dijelova Europe (sa Sicilije,
19
Prema arheološkim nalazima, prva su naselja urbanoga tipa nastala u dolini rijeke Jordan (‘Ain Ghazal,
Beidha, Jerihon) i u Maloj Aziji (Çatalhöyük).
44 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE PRAPOVIJEST: PRVI SLOŽENI PROCESI INTERAKCIJA ČOVJEKA I OKOLIŠA 45

s rubnih jugoistočnih područja Alpa, iz unutrašnjega dinarskoga pojasa te razvijene na lesnim zemljištima, razvojem paljevinskoga ratarstva. Takav je primi-
iz istočnoga Sredozemlja) jasno svjedoče o razvijenosti trgovačke razmjene tivni oblik obrade zemlje bio zasnovan na paljenju šuma radi stvaranja obradivih
između jadransko-sredozemnoga areala bilo izravnim ili neizravnim putom površina, kao i dobivanja pepela kojim se povećavala plodnost tla. Zbog vrlo male
(Novak, 2004). plodnosti koju je pepeo davao tlu iz godine u godinu, bilo je potrebno stalno paliti

lokacija nalazišta

Sl. 5. Geografsko žarište Vučedolske kulture u Hrvatskoj tijekom mlađega kamenoga doba

Upravo će neolitički čovjek na hrvatskom teritoriju, baš kao i u ostalim dijelovima Eu-
rope (sl. 6.), uzrokovati potiskivanje nepreglednih šuma u kontinentskom podunavskom
arealu, koji je obuhvaćao cijeli Panonski bazen. Zbog tehnički ograničenih mogućnosti
ti se procesi najbolje ostvaruju u prirodno labilnim zonama kao što su prijelazne zone
Sl. 6. Prostorna raširenost Vučedolske kulture u Europi tijekom mlađega kamenoga doba
iznad šume i stepe. Neolitički čovjek potiskuje šumske zajednice (pretežno hrastove),
46 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
nove šumske pokrove kako bi se stvorile nove plodne obradive površine. Taj se čovje-
kov utjecaj na pejzaž odvijao u uvjetima labilne bioklimatsko-ekološke ravnoteže, pa
se zato nekada dominantne šumske zajednice nisu uspijevale obnoviti u prvotnom
obliku. Osim tih prvih primitivnih oblika ratarstva, još je veći utjecaj na degradaciju
šumskoga pokrova imalo stočarstvo. Naime, prvi oblici stočarstva bili su zasnovani
na ekstenzivnoj ispaši čime su dodatno uništavane šumske zajednice. Najrazorniji je
utjecaj na šumski pokrov imalo ekstenzivno stočarstvo u jadransko-sredozemnom
arealu, zasnovano na ovčarstvu i kozarstvu. Zbog toga je pokrenut proces degradacije
šumske vegetacije koja se razvila na krškoj podlozi. Takav tip gospodarstva, utemeljen
na sustavnom paljenju i uništavanju šuma tijekom više od triju tisućljeća, rezultirao
je različitim oblicima degradacije (peri)mediteranskih šuma u šikare i gole kamenjare.
Pritom je upravo potiskivanje vegetacije imalo ključnu ulogu u pokretanju destruk-
cijskih egzogenih procesa koji su doveli do djelomične ili potpune degradacije tla na
kamenitoj krškoj podlozi. Dinarski planinski prostor, između podunavskoga i jadran-
sko-sredozemnoga areala imao je ulogu poveznice između njih. Budući da je bio teže
pristupačan, teško prohodan i prekriven gustim bukovim šumama, imao je sporednu
ulogu u životu neolitičkoga čovjeka na hrvatskom području, o čemu svjedoče i rijetki
arheološki nalazi slabije naseljenosti. Stoga je raznovrsno geografsko grupiranje neo-
litskoga društva unutar dvaju spomenutih areala jedno od njegovih glavnih obilježja.
Osim dugotrajnoga (tisućljetnoga) učinka na prirodni pejzaž, značajka je neolitičkoga
društva njegova opća geografska raširenost, što pokazuju arheološki nalazi tragova
života čak i na udaljenim pučinskim otocima (Palagruža, Svetac). Neprekidan i dugo-
trajni razmjerno miran kulturni razvoj nesumnjivo je utjecao na razvoj sjediteljskoga
pacifističkoga mentaliteta koji je najvjerojatnije bio usko povezan sa slabljenjem bor-
benoga duha i pokretljivosti te nije pogodovao razvoju geografski većih i društveno
složenijih organizacija. O tome svjedoči i činjenica kako sve do kasnoga neolitika nisu
nađeni značajniji tragovi utvrđenih naselja, dok je oružje bilo slabo razvijeno. Stoga se
opravdano smatra kako je uništenje neolitičkoga društva bilo usko povezano s takvim
kulturnim obilježjima (Rogić, 1990).
G EOG RAFS KA ISHODI ŠTA INDOE UROPSKIH
KOLONIZACIJA
Nakon revolucionarnoga napretka tijekom neolitika, obilježenoga razvojem ratarstva
i stočarstva te sjediteljskoga načina života, koji su rezultirali oblikovanjem prvoga kul-
turnoga pejzaža, sljedeći je korak u razvoju ljudskoga društva bio otkriće i primjena
metala. Starije su znanstvene spoznaje govorile o prostoru jugozapadne Azije kao o
geografskoj jezgri iz koje se je širila uporaba metala, međutim, noviji nalazi pokazuju
kako je vjerojatno postojalo više neovisnih središta u Aziji i Europi u kojima je započeto
PRAPOVIJEST: PRVI SLOŽENI PROCESI INTERAKCIJA ČOVJEKA I OKOLIŠA 47
taljenje, primjena i širenje metala. Primjena metala u lovu i ratovanju vezuje se uz
civilizacije koje su se razvile u jugozapadnoj Aziji. Do samoga je prijelaza iz mlađega
kamenoga doba u bakreno i brončano doba najvjerojatnije došlo približno istodobno
u više geografskih područja, među kojima nije bilo međusobnih dodira. U jugozapad-
noj su se Aziji prvi oblici obrade metala razvili u više geografskih jezgara na području
Iranske visoravni. Daljnji se razvoj obrade bakra i bronce u Mezopotamiji treba proma-
trati u okviru općega napretka u tehnološkom razvoju kao i evoluciji raznih dijelova
ljudskoga društva. Izum i primjena kotača, sa špicama ojačanima metalnim kolutovima,
u razvoju dvoprega, označili su prekretnicu u ratovanju Hiksa u Egiptu, Amorićana u
Mezopotamiji i Hetita u Maloj Aziji. Upravo je razvoj novih ratnih tehnika potaknuo
pojavu prvih utvrda, a njihov je razvoj dokumentiran u prvim, za sada nastarijim
poznatim gradskim naseljima kao što su Harappa i Mohenjo Daro u dolini Inda. Za
razvoj prerade metala na europskom je kontinentu posebno važan postanak prvih
hetitskih metalurških središta u južnom primorskom dijelu Anatolijske visoravni,
odakle se obrada metala širi na susjedno europsko tlo. Taj je proces bio povezan s ra-
zvojem složenijih oblika društvene organizacije, izraženih u dinamičnu rastu naselja,
oblikovanju utvrđenih naselja i pojavi prvih gradova-država među kojima su gotovo
stalno vođeni ratovi (Clark, Piggott, 1965). Prema tomu, činjenica je kako je najviši
stupanj razvoja metala (bakra, bronce i željeza) dosegnut upravo u jugozapadnoj Aziji.
Primjena metala, proširena indoeuropskim migracijama, imala je golemi značaj za čo-
vjeka jer je bila iznimno važna za razvoj oruđa i oružja što je bilo uzročno-posljedično
povezano s razvojem poljoprivrede, novih oblika ratovanja i organizacije društva. Za
Europu je metalno doba posebno važno zato što tijekom toga razdoblja počinju prve
povijesno dokumentirane masovne migracije. Geografska jezgra koja je imala ulogu
ishodišta do tada najvećih migracija u čovjekovoj povijesti bili su južni dijelovi euro-
azijskih stepa, posebice neprekinuti nizinski pojas uz sjeverne obale Crnoga mora i
duž Kaspijskoga jezera, te maloazijske, iranske i pakistanske visoravni na kojima su
živjele razne skupine stanovništva koje danas označujemo skupnim nazivom indoe-
uropskih naroda.20 Upravo su u tim područjima, istočno od rijeke Dnjestar (s jezgrom
na teritoriju današnje Ukrajine), pronađeni najstariji tragovi indoeuropskih zajednica
pretežno stočarskoga tipa gospodarstva. O njegovu oblikovanju govore brojni ostatci
konja, metalnih ukrasa za konje, pa čak i običaj pokapanja vođa i rodovsko-plemenskih
vođa u zajedničku grobnicu s konjem, kao i brojni ostatci kostiju raznih domaćih živo-
tinja (najviše ovaca i koza, te goveda i svinja). Značajan broj pokopanih koji su umrli
nasilnom smrću, kao i veliki broj ostataka oružja dodatno govore o načinu života tih
stočarskih skupina, dok na veliku pokretljivost upućuju mnogi pronađeni ostatci kota-
ča i kola (konjskih zaprega). Daljnjim je arheološkim iskapanjima od Dnjestra pa sve do
zapadnih rubova europskoga kontinenta potvrđeno njihovo postupno prostorno šire-
nje prema zapadu (Mallory, 1989). Sami uzroci koji su doveli do tih velikih migracijskih
kretanja još uvijek su predmet znanstvenih rasprava, a najčešće se spominju klimatski,
društveni, demografski, ekonomski i psihološki. Iako novija istraživanja posebice ističu
klimatske poremećaje, koji su se negativno odrazili na život naroda na tom prostoru
uslijed sve izraženijih sušnih razdoblja, još uvijek se posve sigurno ne mogu isključiti
20
Pseudopovijesna oznaka Iranaca kao tobožnje iranske rase nema znanstvene (lingvističke) podloge.
48 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
ostali navedeni uzroci, pogotovo oni politički. Naime, većina se znanstvenika slaže, a
u prilog tomu govore i mnogi nalazi, kao što su asirski dokumenti iz Kanesh Karuma,
kako su prve skupine indoeuropskih naroda pristigle na europski prostor u drugoj
polovici trećega tisućljeća prije Kristova rođenja, a same su se seobe odvijale u više
valova. Povijesni dokumenti pokazuju kako je razdoblje od 2300. do 1900. pr. Kr. bilo
obilježeno izrazitom političkom nestabilnošću uslijed stalnih promjena vlasti u velikim
kraljevstvima u Egiptu i Mezopotamiji, što je potaknulo indoeuropska plemena koja su
živjela na rubovima tih velikih civilizacija, na migriranje prema zapadu (Clark, Piggott,
1965). Ti su novopristigli narodi bili nositelji pretežno stočarskoga tipa ekonomije koji
je, uz uporabu metalnoga oružja, bio glavna osnova društvene organizacije. Jedan je
od ključnih elemenata njihove društvene organizacije bio izraziti ratnički mentali-
tet zasnovan na rodovsko-plemenskom sustavu. Budući da su indoeuropski narodi
poznavali isključivo ekstenzivno stočarstvo, dok je ratarstvo bilo na znatno slabijem
stupnju razvoja, postojala je stalna potreba za velikim pašnjačkim površinama, što je
bio glavni razlog njihovih čestih međusobnih sukoba. Stoga su stalna pokretljivost,
ratobornost, potreba za širenjem teritorija i nadzorom prostora, kao i društvena orga-
nizacija zasnovana na izraženoj hijerarhiji i istaknutoj ulozi vođe, bile glavna obilježja
indoeuropskih naroda. Takva su obilježja bila usko povezana upravo s ulogom koju je
imala dominantno stočarska komponenta. Neolitički čovjek, pretežno pacifističkoga
mentalnoga sklopa povezanoga s izrazito ratarskom komponentom, sjediteljskim na-
činom života i ključnom ulogom žene u društvu (matrijarhat),21 uopće se nije mogao
oduprijeti indoeuropskim najezdama. Stoga će svi tragovi neolitičkoga društva biti
izbrisani u vrlo kratkom razdoblju.
PROMJENE U G EOG RAFSKOJ VALORI ZACIJI
PROS TORA U METALNOM D OBU: PLAN I NSKI
PROS TORI I G RADINS KA NASELJA
Tijekom metalnoga doba uglavnom nestaje geografska dvojnost vodećih grupacija
koja je za teritorij današnje kontinentske i jadranske Hrvatske bila izražena tijekom
neolitika. Nova žarišta naseljenosti razvijaju se upravo na dinarskom planinskom pro-
storu, koji je u neolitičkom razdoblju imao uglavnom rubni značaj. O tome nam jasno
govore ostatci materijalne kulture iz toga razdoblja, ponajprije brojni fortifikacijski
objekti (gradine) koje su indoeuropski doseljenici podizali na reljefno teže pristupač-
nim područjima pogodnima za obranu i nadzor okolnoga prostora (Rogić, 1990). Usto,
dinarski je gorsko-planinski pojas (kojemu je jezgra bila na području današnje Bosne
i Hercegovine) obilovao nalazištima željezne rude, drvom (potrebnim za proizvodnju
drvenoga ugljena koji se je koristio prilikom taljenja metala), kao i vodnim bogatstvom
21
Matrijarhat dokumentiraju i brojne obredne figurice s prikazom žena.
PRAPOVIJEST: PRVI SLOŽENI PROCESI INTERAKCIJA ČOVJEKA I OKOLIŠA 49
koje je bilo glavni metalurški energent. Stočarski tip gospodarstva, razvijen tijekom
dvaju tisućljeća, imao je velike posljedice za oblikovanje kulturnoga pejzaža. Pored
peripanonskih i panonskih ocjeditih ravni i pobrđa, u dinarskom području započinje
degradacija vegetacije, ponajprije šumske, dok se u Panonskom bazenu i primorskom
području ona još više pojačava. Analize životinjskih kostiju na pojedinim arheološ-
kim lokalitetima iz toga doba u Istri pokazuju kako je polovicu životinjskoga fonda
činila stoka sitnoga zuba, ponajprije koze. Veliki broj predmeta izrađenih od životinj-
skih kostiju ili povezanih sa stočarstvom (cjediljke, ražnjevi), kao i slikovni prikazi iz
stočarskoga života dodatno potvrđuju dominaciju stočarstva (Buršić-Matijašić, 2008).
Tek će u kasnijoj razvojnoj fazi tijekom halštatskoga razdoblja latenskoga doba (od
450. pr. Kr. do rimskih osvajanja), miješanjem starije ilirske i iliro-keltske kulture, jačati
ratarstvo i to prijelazom s paljevinskoga pokretnoga na ustaljeno dugoročno ratarstvo
obilježeno uzgojem žitarica (pšenica, ječam, proso, zob), mahunarka (grah, grašak) i
vinove loze. Istovremeno se prelazi i s nomadskoga na transhumantno stočarstvo
koje obilježavaju sezonska vertikalna kretanja prema prostorima bolje ispaše: zimi
prema primorskim i panonskim područjima, a ljeti prema planinskima (Rogić, 1956;
1990). Također se opažaju tragovi koji govore o stalnom naseljavanju pojedinih gra-
dina i težnji njihova prerastanja u stalna naselja. Pritom je na velike gradine moglo
otpadati i do 1 000 stanovnika, na one srednje veličine od 100 do 200, a na male do 50
stanovnika (Buršić-Matijašić, 2008). Budući da indoeuropski narodi koji su naseljavali
hrvatski prostor nisu za sobom ostavili pisane tragove, još uvijek postoji problem nji-
hova jasnoga diferenciranja (Prediliri – Prailiri – Protoiliri – Iliri – Kelti – Ilirokelti) pa stoga
jedine spoznaje o njima dolaze iz antičkih (starogrčkih i starorimskih) izvora (sl. 7.). Na
osnovi toponomastike, onomastike i zapisa antičkih kroničara, danas se smatra kako
Iliri potječu od skupina koje su krajem 3. tisućljeća pristigle u jugoistočnu Europu iz
euroazijskih stepa (Zaninović, 1997).
Upravo antički zapisi svjedoče o čestim međusobnim ratovima među starosjediteljskim
ilirskim, panonskim i iliro-keltskim narodima zbog velikih potreba za prostorom za is-
pašu jer je stočarstvo bilo dominantna gospodarska djelatnost o kojoj je ovisio opstanak
cijelih plemena i naroda. Posebice su značajni zapisi pojedinih grčkih i rimskih autora,
kao što su Polibije, Apijan i Plinije Stariji, koji su živjeli i stvarali upravo na prijelazu iz
stare u novu eru (Polybius, 1999; Džino, Domić Kunić, 2013), kada su Rimljani počeli
ustrojavati i valorizirati današnji hrvatski prostor unutar dviju provincija (Dalmatia i
Pannonia). Iz njih se može razaznati kako je osnovna prostorna jedinica bilo selo (pagus)
koje se sastoji od više manjih zajednica/zaselaka (vicus) organiziranih na temelju krv-
nih veza. Pagus je, osim u prostornom pogledu, podrazumijevao i viši stupanj društvene
integracije, a njegovo je središte bila trajno naseljena gradina (koju su Rimljani nazivali
castellum). Budući da su Rimljani morali uložiti znatne napore u osvajanju pojedinih
kastela, može se zaključiti kako su oni bili dobro utvrđeni i branjeni. O tome dodatno
govori i činjenica kako su Rimljani nakon osvajanja obično razarali castellume, kako ne
bi došlo do ponovnoga utvrđivanja ilirskih plemena unutar njih. Stanovnici pagusa
i pripadajućih mu vicusa tvorili su jednu zajednicu tipa seoske općine (conciliabulum)
50 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
kojoj je na čelu bilo vijeće staraca, a članovi (vicimagister) vijeća birani su iz pojedinih
vicusa. Sam je poglavar pagusa bio jedan od istaknutijih glavara vicusa te je nosio
titulu magister. Seoske su općine bile ponajprije integrirane na društvenoj razini, a s
vremenom je ta integracija dobivala i teritorijsku razinu s prerastanjem u municipije
protourbanoga tipa. Susjedne su se seoske općine dogovarale o zajedničkom korište-
nju pašnjaka na njihovu dodiru, što je često bio i kamen smutnje koji je bio pokretač
međusobnih oružanih sukoba (Suić, 2003). U samoj je strukturi stočnoga fonda prevla-
davala sitna stoka. O tome najbolje govore zooarheološke analize životinjskih kostiju
na dvama lokalitetima na području Pule, gdje su živjeli Histri. One pokazuju kako su
polovicu tadašnjega stočnoga fonda tvorile ovce i koze (50,30 %), dok je znatno manji
Sl. 7. Prostorna raširenost ilirskih plemenskih zajednica tijekom antike
PRAPOVIJEST: PRVI SLOŽENI PROCESI INTERAKCIJA ČOVJEKA I OKOLIŠA 51
udjel otpadao na goveda (29,60 %), svinje (11,29 %) te jelene i lovne životinje (6,30 %) (Ma-
tijašić, 1998). Sličan je slučaj dokumentiran i kod Japoda na području Like i Ogulinsko-
-plaščanske zavale 22 (Olujić, 2007). Podatci o broju gradina, kao relevantni pokazatelji
naseljenosti pojedinih dijelova hrvatskoga teritorija, nisu posve pouzdani i konačni i to
zbog toga što su samo neke od njih bile stalno naseljene. Prema sadašnjim spoznajama,
na području Istre je na jednu gradinu otpadalo 12 četvornih kilometara okolnoga pro-
stora (sl. 8.). Istovremeno je na Lošinju jednomu gradinskomu naselju moglo pripadati
2,5 km2 površine. Ukupni je broj gradina na nekom području bio vrlo različit. U Istri
ih je ustanovljeno 436 (od toga 240 dokazanih), na užem području Rijeke 14, na Krku
26, Cresu 29, Lošinju 30, Rabu 9, u sjevernoj Dalmaciji oko 400, na Braču 17, Lastovu 4,
Mljetu 7, u delti Neretve 57, a u Lici i u Ogulinsko-plašćanskoj zavali zajedno oko 150
(Buršić-Matijašić, 2008).
Na osnovi zapisa rimskoga povjesničara grčkoga podrijetla Apijana iz 2. st. o suko-
bu između Delmata i Liburna zbog suvereniteta nad Promonom (današnji Tepljuh
kod Drniša), kao i terminacijskih natpisa sastavljenih povodom okončanja sporova
zbog općinskih granica između susjednih zajednica, može se doći do zaključka o veli-
čini općinskih teritorija. Kada se tomu pribroji i prosječna udaljenost između glavnih
središta susjednih seoskih općina od 10 do 15 km, može se zaključiti kako se radijus
njihove gravitacije kretao do 10 km, što je predstavljalo znatnu površinu za to doba
slabo razvijenih prometnih komunikacija. S druge strane, ne postoje tragovi postojanja
teritorijskih općina na otocima, osim Krka, Cresa i Raba, budući da su otoci bili pod
upravom najbližih središta na kontinentu (Suić, 1973). Razumljivo je da je rekonstruk-
cija gustoće naseljenosti tijekom razdoblja dominacije indoeuropskih naroda na terito-
riju današnje Hrvatske još uvijek iznimno teška. Pri kraju se tog razdoblja bilježi prva
značajnija stabilizacija naseljenosti koja je mogla iznositi najviše oko pet stanovnika
po četvornom kilometru. Pritom valja istaknuti kako se težište naseljenosti postupno
prenosi u naplavne ravni Panonskoga bazena i polja u kršu, dok su planinski prostori,
posebice u krškim područjima, bili samo periodički korišteni sa slabom ili čak možda
i gotovo nikakvom naseljenošću (Rogić, 1990).
Primjer Velebitske primorske padine je vrlo zanimljiv jer su tamo očuvane međe iz-
među japodskih plemenskih skupina. One, kao i kameni natpis na Velebitu, nastao u
rimsko doba, jasno upućuju na pojavu degradacije vegetacijskoga pokrova, problem
vode, kao i vlasničkoga plemenskoga razgraničenja koji provodi rimska vlast na os-
novi starijega predrimskoga razgraničenja između imenovanih manjih plemenskih
zajednica Parentina i Ortoplina te istočnije Biga (Rogić, 1990; 2003). Posebice je važno
istaknuti da se na tom primjeru jasno vidi tradicijsko razgraničenje po transverzali
Jadransko more – Lička zavala koje je određeno transhumantnim kretanjem na zimske
ispaše na more i bogate ljetne ispaše na viša velebitska bila i u Ličku zavalu (Rogić, 1958).
22
U japodskim su stambenim objektima pronađeni brojni ostatci keramičkih cjedila za preradu mlijeka.

52 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE

Sl. 8. Glavne značajke topografskoga smještaja i morfostrukture gradinskih naselja u Istri

4.
Stari vijek: prvi model
prostorne organizacije i
uređenja
 STARI VIJEK: PRVI MODEL PROSTORNE ORGANIZACIJE I URE ĐENJA 55

Antičko doba predstavlja veliki preokret u historijskogeografskom razvoju hrvatskoga

teritorija. Zahvaljujući postanku dviju velikih civilizacija u neposrednom susjedstvu,
u okviru državnih organizacija stare Grčke i staroga Rima, na području današnje Hr-
vatske oblikuje se novi kulturni pejzaž na višem stupnju, a njegovi su tragovi ostali
očuvani do današnjih dana. Mrak kojim su obavijeni događaji postupno će biti ublažen
zahvaljujući brojnim pismenim tragovima koje su za sobom ostavile spomenute dvije
velike civilizacije i time je područje na istočnoj obali Jadranskoga mora konačno ušlo
u povijesno razdoblje.

Z NAČAJ STAROG RČ K E KOLON I ZAC IJE ZA

VALORIZACIJU PROSTORA

Kronološki promatrano, prva je važna velika društveno-politička organizacija na

europskom Sredozemlju nastala u Egejskom bazenu, u neposrednoj blizini današnje
Hrvatske. Tijekom najvećega prostornoga širenja obuhvaćala je pojedine dijelove da-
našnje Makedonije i Albanije te su u tim krajevima stari Grci imali izravan kopneni
dodir s ilirskim plemenima. Iako je u tom području postojala međusobna trgovačka
razmjena, glavni starogrčki kulturni utjecaji ne će doći na hrvatski teritorij kopnenim
putom, nego iz matice u Egejskom bazenu. Naime, poznato je kako je starogrčka civili-
zacija bila ponajprije pomorska, pa stoga prvi kulturni i civilizacijski utjecaji dolaze sa
zapada jadranskim putom. To potvrđuju i nalazi grčkoga oružja iz 7. – 5. st. pr. Kr., prona-
đenoga na Braču i u Bosni, koje je, u trgovačkoj razmjeni, najvjerojatnije uvezeno po-
morskim putom (Rogić, 1990; Novak, 2004). Usto, ostatci korintske keramike, pronađeni
na Korčuli i Visu, u okolici Solina i u Zadru, svjedoče o trgovačkoj razmjeni između ko-
rintskih trgovaca i ilirskih plemena (Zaninović, 1997). Uzroke grčkoj ekspanziji tijekom
antike treba tražiti ponajprije u geografskim obilježjima Grčke koja je pretežno krška
zemlja slabo razvijene hidrografske mreže i ograničenih količina plodnoga zemljišta.
Budući da u takvim okolnostima poljoprivreda nije imala značajnije razvojne moguć-
nosti glede proizvodnje hrane, stari su Grci razvijali trgovinu, ponajprije pomorsku,
kao osnovu razmjene proizvoda. Ipak, u razdobljima demografske ekspanzije ni ona
nije bila dovoljna za osiguravanje preživljavanja cjelokupnoga stanovništva. Taj se je
56 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
problem rješavao iseljavanjem i osnivanjem kolonija u drugim dijelovima Sredozemlja,
kako na istoku (crnomorsko primorje), tako i na zapadu (Apeninski poluotok). Za histo-
rijskogeografski je razvoj Hrvatske relevantan upravo zapadni ogranak starogrčke
kolonijalne ekspanzije koji je bio usmjeren prema Jonskom moru i dalje prema južnom
dijelu Apeninskoga poluotoka. U Jonskom su bazenu kolonisti iz raznih grčkih polisa
naselili Siciliju i južni dio Apeninskoga poluotoka te su na tom području oblikovali
prve kolonije na značajnom stupnju kulturnoga razvoja (s istaknutim središtem u
Syrácousai, današnjoj Sirakuzi na Siciliji). Daljnjim su iseljavanjem stari Grci počeli
zalaziti u Jadransko more te su na njegovim obalama također osnivali gradove. Ta je
ekspanzija došla do samoga sjevernoga dijela, do današnje talijanske pokrajine Umbrije,
dok su grčki trgovački brodovi plovili do Spine i Adrije, trgovačkih središta smještenih
na krajnjem sjevernom dijelu jadranske obale. Upravo su se u tom dijelu kopneni tr-
govački putovi iz unutrašnjosti europskoga kontinenta izlazili na sredozemnu obalu
i dolazili u dodir s pomorskim trgovačkim putovima iz sredozemnoga bazena23 (Rogić,
1969; Kuntić-Makvić, 1997). Geografska je blizina odredila starogrčku ekspanziju i
prema istočnoj obali Jadranskoga mora, na područje današnje Hrvatske. Prve je zna-
čajnije tragove na Jadranskoj obali za sobom ostavio Dionizije Stariji (Dionizije I.) koji je
u drugoj polovici 4. st. pr. Kr. vladao Sicilijom i južnim dijelom Apeninskoga poluotoka.
Ojačavši vojnu flotu gradnjom nekoliko stotina novih brodova, on je od Sirakuze na-
činio najveću pomorsku silu u središnjem dijelu Sredozemlja. Pod svojim je nadzorom
imao pomorski promet od Kartage i Sardinije na zapadu, preko jonske obale Grčke i
Otrantskih vrata na istoku sve do sjeverne Afrike (Matijašić, 2009). Dionizije Stariji sva-
kako je potisnuo i reducirao prijašnji utjecaj Liburna, jedne od najrazvijenijih ilirskih
plemenskih zajednica, kojoj se je pogrješno pripisivao pojam tzv. liburnijske talasokra-
cije (Rogić, 1990). Zahvaljujući pomorskoj nadmoći, uspostavio je tipičnu talasokraciju
u tom dijelu Sredozemlja koja se ogleda i u osnivanju novih polisa. Prvi je među njima
bila Issa, osnovana 397. pr. Kr. na mjestu današnjeg Visa, na istoimenom otoku. Nakon
Isse osnovana su i druga naselja na obližnjim otocima Hvaru i Korčuli: Pháros i Dimos
ili Dimale (na Hvaru) te Kórkyra ‘e Mélaina i Lumbarda (na Korčuli). Na tom će području
stari Grci početi oblikovanje kulturnoga pejzaža utemeljenoga na širenju naprednoga
sredozemnoga ratarstva (posebice uzgoja vinove loze, maslina, smokava i žitarica), ri-
barstva, pomorstva, trgovačkoga posredovanja i robno-novčanoga tipa gospodarstva.
Sam je topografski smještaj starogrčkih kolonija proizlazio iz najosnovnije potrebe za
fizičkom sigurnošću: upravo su zbog toga naselja podizana na poluotocima ili otocima
smještenim u neposrednoj blizini kopna. Također je bila važna i blizina dobre prirodne
luke preko koje su se održavale pomorske veze s drugim dijelovima Sredozemlja i iz
koje su kretali brodovi u trgovinu duž jadranske obale. Budući da su kolonije trebale
zadovoljiti osnovne potrebe za hranom, polisi su građeni u područjima u kojima su
postojali značajniji kompleksi plodnoga zemljišta (Matijašić, 2009).
Geografska je jezgra starogrčke državne organizacije na današnjem hrvatskom teritori-
ju bila upravo na otočnom dijelu srednje i južne Dalmacije. Uzroke treba tražiti ne samo
u geografskim činiteljima (tj. blizini juga Apeninskoga poluotoka, gdje je bila smještena
23
O značaju Adrije kao središta međunarodne trgovine najbolje govori naziv Jadranski zaljev (Adrías kól-
pos) kojim su stari Grci nazivali isključivo sjeverni dio današnjega Jadranskoga mora. Prema tomu, samo
podrijetlo imena upućuje na povezanost s Jonskim morem.

STARI VIJEK: PRVI MODEL PROSTORNE ORGANIZACIJE I URE ĐENJA 57
Magna Graecia, kako su ju nazivali rimski izvori), nego i u pomorskoj nadmoći koja im
je omogućivala nadzor pomorskih putova i lakšu obranu. Sam značaj Visa, s kojega se
je kontrolirala plovidba prema sjevernomu dijelu Jadranskoga bazena, potvrđuje tu
činjenicu. Upravo će na tom području utjecaj grčkih zajednica na ilirsko starosjeditelj-
sko stanovništvo biti najizrazitiji te će doći do njihova miješanja. O tome govore imena
na grobnicama isejskih građana, kao i na Lumbardskoj psefizmi, klesanom dokumentu
koji govori o osnutku isejske naseobine na Korčuli (Kuntić-Makvić, 1997). Daljnjim će
širenjem, pod okriljem isejske zajednice, stari Grci početi naseljavanje na istočnoja-
dranskoj obali, gdje osnivaju trgovačke emporije na području srednjodalmatinskoga
primorja: Tragourion (današnji Trogir), Epetion (Stobreč) te starogrčku Salonu (na po-
dručju današnjega Solina), neposredno uz već postojeću ilirsku. Iz toga će područja kroz
Kliška vrata dalje prodirati u zaleđe radi jačanja trgovačke djelatnosti. U delti Neretve,
neposredno uz ilirsku Naronu, podižu svoje trgovačko naselje.
Za razliku od otočnoga pojasa, koje je imalo ulogu jezgre pod grčkom upravom, gra-
dovi na srednjodalmatinskoj obali bili su smješteni u području pod nadzorom ilirskih
plemena. Stoga su oni imali ulogu mjesta trgovačke razmjene i sekundarni značaj. Tu
činjenicu dodatno potvrđuje geografski smještaj grčkih trgovačkih naselja u onim di-
jelovima obale iz kojih su vodile glavne komunikacije prema unutrašnjosti,24 kao što
su Kaštelanski zaljev i delta Neretve (Rogić, 1990; Matijašić, 2009; Džino, Domić Kunić,
2013). Budući da stari Grci nisu dolazili na obalu kao osvajači već ponajprije kao trgov-
ci, te u potrazi za područjima pogodnima za razvoj poljoprivrede, samo osnivanje tih
naselja svjedoči o značaju srednjodalmatinskoga primorja u ilirskom društvu. Upravo
u toj činjenici, kao i u vrlo ograničenom naseljavanju rubnih primorskih dijelova da-
našnjega hrvatskoga teritorija, treba tražiti razloge zbog kojih starogrčka civilizacija
nije ostavila dublje tragove u kulturnom pejzažu. Naravno, tomu treba pridodati i
vremensku dimenziju jer su mnogi elementi, koje su stari Grci introducirali u prirodni
pejzaž, tijekom vremena izbrisani. Od značajnijih se mogu spomenuti ostatci starogrčke
zemljišne parcelizacije na Hvaru (u blizini Staroga Grada) i Visu (u okolici grada Visa).
Sama su gradska naselja zauzimala vrlo malo površinu, a arheološka istraživanja po-
kazuju kako je Issa bila prostorno najveća (8,5 ha) te je raspolagala s najvećim agerom
(najmanje 450 ha). S druge strane, obalna su naselja bila prostorno vrlo skučena te su
zauzimala znatno manju površinu, o čemu najbolje svjedoči primjer Tragouriona koji
se je pružao na svega tri hektara (Rogić, 1990; Matijašić, 2009).
24
Važna je i mitološka tradicija, ponajprije mit o Argonautima koji plove Dunavom do Ljubljanske kotline
i dolaze do Hatrie i Kvarnera. Taj mit govori i o postanku Osora i cijele cresko-lošinjske otočne skupine.
Dodatnu zanimljivost predstavlja i još uvijek nepoznata ubikacija Herakleje.
58 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
PRE K RE TNIČ KI UTJECAJ STARORI M S KE
CIVILI Z ACI JE NA G EOG RAFS KI RAZVOJ
Starogrčka je civilizacija imala pionirsku ulogu u oblikovanju prvih naprednijih i traj-
nijih oblika kulturnoga pejzaža na prostoru današnje Hrvatske. Zbog znatnih razlika
u stupnju razvoja između starosjediteljske ilirske društvene organizacije i grčkih do-
seljenika, ilirska plemena nisu u potpunosti mogla implementirati sve inovacije koje
su pristigle na njihov životni prostor. Upravo će u inovacijama uspjeh zabilježiti stari
Rimljani, čija će uprava imati znatno veći značaj te će u pejzažu ostaviti tragove od
kojih su mnogi ostali vidljivi sve do današnjih dana.
Značaj starorimskoga razdoblja je višestruk, a na prvom je mjestu potrebno istaknuti
kako je tijekom njega prvi put cijeli današnji hrvatski teritorij bio inkorporiran u je-
dinstvenu i čvrsto organiziranu političku cjelinu. Za razliku od starih Grka, koji na
istočnu obalu Jadranskoga mora dolaze ponajprije kao doseljenici koji se bave trgovi-
nom, pomorstvom i poljoprivredom, stari Rimljani dolaze u sklopu izvrsno ustrojene
i u svakom pogledu nadmoćne državne organizacije. Još jedna od važnih razlika u
tome je što stari Rimljani na današnji hrvatski prostor dolaze s jasnim ciljevima: voj-
no slamanje i pokoravanje ilirskih plemena, kao i same ilirske države koja je postala
važan politički subjekt u Jadranskom bazenu te iskorištavanje gospodarskih resursa
i naseljavanje rimskih građana. Tako je područje na istočnoj obali Jadranskoga mora
trebalo biti inkorporirano u granice i društveno-politički sustav najvećega i najmoć-
nijega imperija na Sredozemlju. Radi ostvarivanja tih ciljeva stari su Rimljani težili što
boljem ustrojavanju osvojenoga prostora, pa je stoga bilo potrebno uvesti određene
elemente prostornoga uređenja (Rogić, 1990) od kojih su tri najvažnija:
• organizacija urbane mreže
• izgradnja prometnoga sustava
• upravno-teritorijska organizacija prostora
Navedena su tri elementa uzročno povezana pa ih je stoga vrlo teško promatrati iz-
dvojeno, zanemarujući vezu koja je postojala među njima od početka starorimskoga
razdoblja. Ipak, kada se govori o tim trima elementima, valja imati na umu kako nji-
hov razvoj nije bio sasvim sinkroničan na temelju jedinstvene politike. Upravo zbog
promjene politike tijekom stoljeća upravljanja današnjim hrvatskim teritorijem, sta-
rorimska je državna organizacija razvijala one elemente koji su joj u tom trenutku bili
najpotrebniji (Rogić, 1990).
U prvoj je fazi najveću važnost imalo ostvarenje strateško-političkih ciljeva i zato je naj-
veća pozornost posvećena izgradnji prometnoga sustava potrebnoga za kretanje rimske
vojske. Upravo su zbog toga poduzeti opsežni radovi na uređenju cesta, neophodnih za
STARI VIJEK: PRVI MODEL PROSTORNE ORGANIZACIJE I URE ĐENJA 59
uvođenje kolnoga prijevoza, kao i uređenje riječnih korita za napredniji oblik prijevoza,
ponajprije vojne logistike, drveta, kamena i poljoprivrednih proizvoda. Vladanje istoč-
nojadranskim lukama, njihova nadogradnja, kao i uređenje novih luka, bili su nužni
za nadzor Jadrana radi uništenja ilirskih gusarskih uporišta. Naime, gusarenje je uzelo
maha nakon osnivanja prvih grčkih kolonija na Visu i Hvaru koje su bile nositelji na-
gloga razvoja pomorske trgovine (Džino, Domić Kunić, 2013). Nakon strateških ciljeva,
koji nisu nikada posve izgubili značaj (pogotovo tijekom kasne antike kada ponovo
preuzimaju prvenstvo zbog potrebe za organizacijom obrane od upada barbarskih
naroda), važnost su dobili gospodarski. Radi njihova ostvarivanja stari su Rimljani na
osvojenom području počeli provoditi elemente osmišljene ekonomske politike. Bu-
dući da je njezin glavni oslonac bila poljoprivreda, najveća je pozornost usmjeravana
provedbi mjera agrarne politike. S tom je svrhom, kao prvi korak u ostvarivanju te
politike, provođena konfiskacija agrarno najvrjednijega zemljišta, s kojega je potiski-
vano starosjediteljsko stanovništvo dublje u planinsku unutrašnjost.25 Usko povezana
s njom bila je politika kolonizacije rimskih građana s Apeninskoga poluotoka, koji su
trebali biti oslonac novoj vlasti, kao i element koji će u taj novoosvojeni dio imperija
uvesti naprednije oblike gospodarske valorizacije. Podjela novoosvojenoga prostora na
provincije s jasnim sustavom subordinacije, simbolično je i stvarno označila prijelaz iz
dotadašnje rodovsko-plemenske rascjepkanosti u jedinstvenu državnu organizaciju.
Urbana mreža kao glavni nositelj prostorne organizacije
Urbana mreža prvi je važan element koji starorimska državna organizacija unosi u
pejzaž (Rogić, 1990). Iako su se naselja urbanoga, a ponajviše protourbanoga tipa već
pojavila na teritoriju današnje Hrvatske u okviru ilirske te starogrčke civilizacije,
unutar starorimske državne organizacije ona će dosegnuti do tada neviđeni stupanj
razvoja. Naime, rimska je civilizacija bila ponajprije urbana, a gradovi su imali ključnu
važnost u organizaciji prostora.
Oni su istodobno imali više uloga — od upravne i gospodarske, preko vojne, pa sve do
vjerske i kulturne. Gradu je bila namijenjena uloga elementa koji je trebao politički i
ekonomski integrirati prostor u koji je smješten. Stoga ne začuđuju napori koje su stari
Rimljani ulagali u razvoj urbane mreže i svakoga pojedinačnoga gradskoga središta. U
samom su se pristupu razvoju urbane mreže vodili sasvim praktičnom politikom, pa su
tako na onim područjima na kojima je već postojala mreža gradova (istočnojadranska
obala) istu samo preoblikovali, a nove su gradove podizali u područjima gdje ih nije
bilo (posebice u Panonskom bazenu). Također valja istaknuti kako je rimska urbana
mreža bila hijerarhijski raščlanjena, što je bio rezultat dalekovidnoga pristupa koji je
počivao na postavci da svako urbano naselje ne može imati jednaku važnost u prostoru i
administrativno-političkoj podjeli. Stoga su naselja urbanoga tipa mogla imati upravni
status višega ranga (coloniae) ili nižega (municipium) s tim što su gradovi sa statusom
kolonija imali središnju ulogu u prostoru. Oni su ujedno bili i ishodišta populacijskoga
25
O provedbi takve politike na istočnojadranskoj obali govore rimski povijesni izvori, kao što je Strabono-
va Geografija pisana upravo u doba rimskoga osvajanja današnjega hrvatskoga teritorija te Ptolomejeva
Geografija iz 2. st.
60 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
širenja doseljenika s Apeninskoga poluotoka i drugih dijelova Carstva, kao i gospodarska
i kulturna žarišta iz kojih su se u okolni prostor širile inovacije. Dominacija primorskih
gradova pokazuje jadransku orijentaciju teritorija današnje Hrvatske u starorimskom
razdoblju, iako su gradska središta u Panonskom bazenu bila na vrlo visokom stupnju
razvoju, a po gospodarskoj su snazi i strateškom značaju znatno nadilazila one na oba-
li. Do prevlasti gradova u Panonskom bazenu dolazi nakon Dioklecijanovih reforma
(kraj 3. st.), kada nove političko-gospodarske okolnosti uvjetuju mijenjanje dotadašnjih
odnosa u urbanoj mreži (Rogić, 1990; Suić, 1997). Uzroke treba tražiti u samoj gospo-
darskoj strukturi starorimske civilizacije koja je bila ponajprije agrarna s težištem na
ratarskoj komponenti.
Grad i poljoprivredni prostor  —  funkcionalna cjelina
Upravo su zbog razvoja ratarstva u okolici gradskih naselja stari Rimljani sustavno i
planski provodili katastarski premjer (mensurijaciju i centurijaciju), tj. parcelizaciju
(Rogić, 1990; Suić, 2003) agrarno najvrjednijega zemljišta (ageri). Naime, rimska je
država polagala pravo na jednostrano odlučivanje o korištenju osvojenih teritorija,
pogotovo onih koji su silom pokoreni, kao što je bio slučaj s područjem današnje Hr-
vatske. Upravo zbog toga je, neposredno po uspostavi rimske vlasti, provođena konfi-
skacija poljoprivrednoga zemljišta, iako se ta politika nije dosljedno primjenjivala na
one zajednice i pojedince (pogotovo pripadnike lokalne aristokracije) koji bi odustali
od borbe i predali se u ruke rimskoj invazorskoj vojnoj sili. Postojale su različite kate-
gorije agera, koje su se mijenjale tijekom pojedinih razdoblja u razvoju rimske države.
Na prijelazu iz republike u carstvo, kada i današnji hrvatski teritorij dolazi pod rimsku
vlast, poljoprivredno se zemljište dijelilo u tri kategorije:
1. Ager publicus je bio naziv za zemljište u državnom vlasništvu, a tvorili su
ga najplodniji i najvredniji kompleksi tla koji su bili detaljno premjereni,
omeđeni i označeni na terenu. Njega je državna vlast obično davala na
upravljanje lokalnoj municipalnoj zajednici u zamjenu za plaćanje poreza
(a u nekim slučajevima u zamjenu za određeni dio uroda). Lokalne su vlasti
nadalje provodile podjelu (centurijaciju) agera publicusa na manje parcele
koje su davane u zakup pripadnicima rimske aristokracije i bogatijim gra-
đanima. Zbog potrebe redovitoga plaćanja zakupnine, njima je bilo korisno
razviti što snažniji oblik ratarstva radi ostvarivanja što većih prihoda. Zbog
toga su se upravo na tim najboljim kompleksima plodnoga tla najviše uz-
gajale najisplativije poljoprivredne kulture, kao što su vinova loza, maslina,
smokva i razne žitarice (ponajprije pšenica te ječam, raž i zob).
2. Ager privatus je bio naziv koji se je rabio za zemljište u privatnom vlasništvu
rimskih građana. Njega je rimska država dodjeljivala lokalnoj municipalnoj
zajednici bez uplitanja u njegovu daljnju sudbinu. Ager privatus obično je bio
STARI VIJEK: PRVI MODEL PROSTORNE ORGANIZACIJE I URE ĐENJA 61
pod upravom grada koji je imao ulogu lokalnoga središta. Riječ je o zemljištu
slabije kakvoće, za koje rimska država nije pokazivala zanimanje u smislu
eksploatacije, pa ga je stoga ostavljala na raspolaganje starosjediteljima ne
mijenjajući pritom zatečene vlasničke odnose. Stoga je to zemljište moglo biti
u zajedničkom vlasništvu pojedinih seoskih naselja ili u vlasništvu pojedi-
naca koji su njim mogli raspolagati bez bilo kakvih propisanih ograničenja.
Za razliku od državnoga zemljišta, privatni ager nije bio detaljnije premjeren
i omeđen, a njegove su se granice obično držale prirodnih elemenata (vodo-
toka, kanala, brježuljaka, šumske vegetacije, poljskih putova i dr.).
3. Ager compascuus obuhvaćao je površine određene za stočarstvo, šume i
neobradive površine. Taj je dio zemljišta, za koji se je ponekad rabio i pojam
compascua et silvae (pašnjaci i šume), zadržavao zatečeno imovinsko stanje, a
za njega je bila nadležna lokalna zajednica, bez obzira na to je li se sastojala od
starosjeditelja ili rimskih građana. Ager compascuus je imao status javnoga
dobra i bio je u trajnom i neotuđivom vlasništvu municipalne zajednice te
su stoga svi njezini pripadnici ravnopravno mogli eksploatirati zemljište
unutar njega, bilo za javne ili privatne potrebe. Ipak, pojedini su dijelovi toga
zemljišta davani u korištenje (ispaša ili sječa šuma) jednoj skupini unutar lo-
kalne zajednice, dok su određene dijelove isključivo koristili neki posjednici.
Ageri su nadalje bili podijeljeni na male parcele kvadratastoga oblika — centurije (sa
stranicama od 710 m ). Politika oblikovanja agera na današnjem hrvatskom teritoriju
najdosljednije je provedena u područjima s najvećim kompleksima obradivoga tla pri
čemu je zemljište najčešće dolazilo u ruke članovima aristokratskoga zemljoposjed-
ničkoga sloja s Apeninskoga poluotoka. Oni su na području Panonskoga bazena i u
agrarno najvrjednijim dijelovima istočnojadranske obale (Istra, Ravni kotari, delta
Neretve) ustrojili velika poljoprivredna imanja — latifundije (latifundium) — površine
veće od 500 jugera (1 jugerum = 0,26 ha) na kojima su najviše radili zemljoradnici dose-
ljeni s Apeninskoga poluotoka. U područjima velikih gradova ageri su dosezali velike
dimenzije: tako je puljski (1 100 centurija) pokrivao oko 50 000 ha, a porečki ager (700
centurija) oko 35 000 ha. Prosječna veličina zemljišnih posjeda na područjima agera tih
dvaju najvećih istarskih gradova prema dosadašnjim se je procjenama kretala od 359
do 633 jugera, što ih je stavljalo u kategoriju posjeda srednje veličine i veleposjeda — la-
tifundija. Istodobno je prosječna agrarna gustoća naseljenosti bila iznimno racionalna:
dosezala je 105 stanovnika na prosječnom imanju od 600 jugera, što iznosi 0,67 st/ha
(Matijašić, 1988; Suić, 2003). Kolonizirano agrarno romansko stanovništvo sastojalo se
od doseljenika s Apeninskoga poluotoka i asimiliranih romaniziranih domorodaca. Sami
su doseljenici s Apeninskoga poluotoka pripadali skupini malih posjednika — seljaka
koje su uništili jeftiniji poljoprivredni proizvodi s tamošnjih latifundija na kojima su
radili robovi. Budući da su kolonizatori dobro poznavali naprednije načine obrade
zemljišta, obilježene dvopoljnim sustavom, uporabom gnojiva, suvremenih oruđa i
tehnikama kultiviranja zemljišta (dio čega je bilo i zemljište pod ugarom) i pojedinih
62 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE STARI VIJEK: PRVI MODEL PROSTORNE ORGANIZACIJE I URE ĐENJA 63

kultura, imali su važnu ulogu u širenju moderne poljoprivrede na istočnojadranskom

primorju i u Panonskom bazenu. Sasvim je marginalna bila uloga poljoprivrednika
iz redova starosjeditelja koji su nastavili obrađivati iste zemljišne posjede uz novu
obvezu davanja rente u naturi vlasnicima iz redova rimske aristokracije. Iako je ager
publicus imao veće komercijalno značenje ipak je ager privatus odigrao veću ulogu u
društvenom pogledu. Naime, institucija privatnoga vlasništva, koja je kod ilirskih i pa-
nonskih naroda imala sekundarno značenje, u rimskom je razdoblju potaknula procese
društvenoga raslojavanja i raspadanja tradicijskih društvenih odnosa. S druge strane,
ager compascuus imao je najveći značaj za starosjeditelje zbog njihove usmjerenosti na
stočarski tip gospodarstva. Usto, primorski i dinarski dijelovi Hrvatske, kao i pojedina
područja u Panonskom bazenu (osim istočnih dijelova i nizina velikih rijeka), pružali
su izvrsne uvjete za razvoj stočarstva. Pritom je rimska uprava pokrenula proces te-
ritorijalizacije jer je pašnjake, koje su do tada zajednički koristile susjedne zajednice,
razgraničila i stavila pod nadležnost gradova kojima je pripadao određeni ager. Tako je
dodatno rastočena društvena struktura starosjediteljskih naroda koji nisu poznavali
strogo određene granice između zemljišnih posjeda. Umjesto na susjednu zajednicu,
autohtoni su narodi na taj način usmjeravani na gradove koji postaju središta nove
društvene organizacije. K tomu, glavna su gradska središta, iz kojih se upravljalo agerima,
onemogućivala daljnji razvoj autohtonih naselja i njihovu urbanizaciju. O tome jasno
govori primjer Istre, u kojoj je zemljište bilo pod upravom triju gradova (današnji Trst,
Poreč i Pula), a razvoj svih drugih središta na područjima tih triju agera, osim Caprisa
(Kopar u Sloveniji), bio je zaustavljen (sl. 9.). Isti je bio slučaj u Ravnim kotarima, gdje
je dominaciju preuzeo Jader, u srednjoj Dalmaciji Salona, a u delti Neretve Narona. S
druge strane, razvoj autohtonih naselja i njihova preobrazba u manja središta proto
(urbanoga) tipa bili su najdinamičniji u područjima s malim površinama agera publi-
cusa, kao što su Bukovica, podvelebitsko primorje, kvarnerski otoci i primorje do ušća
Raše (Suić, 2003). Arheološka su istraživanja pokazala kako ageri nisu bili ujednačeno
eksploatirani u svim svojim dijelovima. O tome najbolje govore primjeri puljskoga i
porečkoga agera: najviši je stupanj eksploatacije, a samim time i naseljenosti, bio izra-
Sl. 9. Rekonstrukcija centurijacije puljskoga agera koji je obuhvaćao gotovo cijeli južni dio istarskoga
žen u zapadnim dijelovima agera, u područjima u neposrednoj blizini gradskih naselja. poluotoka.
S udaljavanjem prema sjeveru i istoku, tj. prema unutrašnjosti poluotoka, u kojem su
dominirale skupine starosjediteljskoga stočarskoga stanovništva, naseljenost je naglo
opadala. Takva je raspodjela bila povezana i s geografskim obilježjima terena, kao i s Brijunima (Suić, 2003). Veliki broj takvih objekata na području današnje Istre upućuje
glavnim cestovnim prometnicama koje su povezivale glavna gradska naselja duž za- na mirni razvoj u doba gospodarskoga procvata i uspješno slamanje starosjediteljskih
padne obale istarskoga poluotoka (Matijašić, 1988). skupina Histra (već tijekom 2. st. pr. Kr.) koje su potisnute dublje u unutrašnjost poluo-
toka, u planinska područja Ćićarije i Učke.
Novi element u pejzažu, koji se pojavljuje u rimskom razdoblju, ujedno je predstavljao
i novi tip ruralnih naselja, a nazivao se villa rustica. Podizali su ih bogati građani ili Panonski je bazen u antičko doba ostvarivao vrlo visoki stupanj ratarske proizvodnje,
pripadnici zemljoposjedničke aristokracije na državnom zemljištu u blizini gradova. ponajprije žitarica koje su se izvozile prema sjevernojadranskim lukama, zbog čega su
One su bile kompleksne jedinice usmjerene na poljoprivredu u smislu uzgoja pojedinih tamošnji gradovi doživjeli iznimno dinamičan razvoj. Obilje plodnoga tla, kao i znatno
kultura, prerade poljoprivrednih proizvoda, proizvodnje i skladištenja prehrambenih šumsko bogatstvo, bili su osnova jačega razvoja gradskih naselja te su poticali doselja-
proizvoda (ulje, vino, brašno i dr.) te izrade poljoprivrednoga oruđa i alata. Uz proizvodne, vanje rimskih građana s Apeninskoga poluotoka. Dodatni je poticaj njihovu rastu dala
pojedine su vile imale i rezidencijalne značajke, kao što pokazuje vila u uvali Verige na i velika koncentracija rimskih vojnih snaga zaduženih za nadzor sigurnosti granica
64 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
Carstva, a koje je svakodnevno trebalo opskrbljivati raznim proizvodima. Rimsko je
zanimanje za gospodarsko iskorištavanje panonskoga prostora bilo veliko, o čemu
svjedoče i veliki napori koje su Rimljani uložili u krčenje gustih šuma, melioraciju mo-
čvara i uređenje riječnih korita. Već do 2. stoljeća u Panoniji je transformiran prirodni
pejzaž, a glavni je pečat novomu kulturnomu pejzažu davao svakako do tada najviši
stupanj agrarne valorizacije utemeljen na uzgoju žitarica i vinove loze. Opsežnim su
hidrotehničkim radovima regulirani pojedini dijelovi korita Kupe, Save, Vuke i Bosuta
(Gračanin, 2011). Savski plovidbeni pravac do Emone (današnja slovenska prijestolnica
Ljubljana) i Nauportusa (današnja Vrhnika, u neposrednoj blizini Ljubljane) ima geo-
strateški ključni značaj svojevrsnoga kombiniranoga prijevoznoga sustava Panonija
– sjeverni Jadran (Rogić, 1965). Keltska Segestica, kao veliki panonski kolonijalni grad
dobiva ključni značaj (Rogić, 1977). Andautonia (današnje Šćitarjevo), kao prethodnik
današnjega vodećega urbanoga središta Zagreba, ima ulogu važnoga sekundarnoga
središta uz kameni most preko Save i više manjih satelitskih središta u neposrednoj
okolici (Rogić, 1990; Gračanin, 2012).
Sl. 10. Rimske provincije i glavna naselja u Iliriku na početku nove ere
STARI VIJEK: PRVI MODEL PROSTORNE ORGANIZACIJE I URE ĐENJA 65
Oblikovanje novoga kulturnoga pejzaža bilo je najizraženije u blizini velikih gradskih
središta, što je vidljivo i iz tragova koji su u pejzažu ostali do danas. S tih su najproduk-
tivnijih zemljišnih kompleksa potisnute stočarske skupine ilirskih starosjeditelja na
manje vrijedne agrarne površine u brdsko-planinskom pojasu što je dodatno pojača-
lo degradaciju pejzaža u primorskom pojasu. Obalni gradovi (sl. 10.), uz lučku, vojnu
i upravnu ulogu, ujedno su bili i središta preko kojih se odvijala razmjena proizvoda
iz unutrašnjosti provincije Dalmacije s drugim dijelovima Carstva (Rogić, 1990). Stoga
su prema njima vodile glavne ceste prema zaleđu, a na području današnje Hrvatske
najveći su značaj imali Tarsatica (Trsat, danas dio Rijeke), Senia (Senj), Vegia ili Vegium
(Karlobag), Aenona (Nin), Jader (Zadar), Scardona (Skradin), Salona (Solin), Narona (Vid
kod Metkovića) i Epidaurum (Cavtat). Zaleđe glavnih primorskih gradova odlikovalo se
je dinamičnim razvojem manjih urbanih središta, ponajprije u blizini Scardone (Arau-
sa, Burnum, Loranum, Ninia, Promona, Synodium), Jadera (Asseria, Blandona, Corinium,
Clambetis, Hadra, Nedinum) i Salone (Aequum, Bilubium, Nouae, Rider, Setovia, Siculi,
Tilurium) (Rogić, 1990; Novak, 2004).
Prometni sustav kao element prostornoga uređenja i geografske preobrazbe
Prometni sustav, drugi važan element kulturnoga pejzaža, međusobno je povezivao
glavna urbana središta cestama za kolni prijevoz. Upravo je na području cestogradnje
rimski imperij pokazao svoju nadmoć u odnosu prema ilirsko-keltskoj i starogrčkoj
civilizaciji budući da se je o uređenju cesta u prvom redu brinula sama državna vlast.
Iako su ceste građene ponajprije za potrebe vojske i državne uprave, njima su se ko-
ristili i trgovci. Duž cestovnih prometnica postojale su postaje za odmor (mansiones)
i zamjenu konja (mutationes), a sigurnost su održavale vojne postrojbe. Uređivanjem
cestovnih veza rimske su provincije, ustrojene na području današnje Hrvatske, poveza-
ne s ostalim dijelovima Carstva, ponajprije s Apeninskim poluotokom na kojem je bila
jezgra rimske države. One su obično bile trasirane na već postojećim pretpovijesnim
stazama duž najpovoljnijih prirodnih komunikacijskih pravaca, a posebno se mogu
razdvojiti longitudinalne od transverzalnih cesta.
Od longitudinalnih je cesta ključnu ulogu imala prometnica koja je vodila od
krajnjih istočnih dijelova imperija prema Apeninskomu poluotoku, a njom su bili
povezani Sirmium — današnja Srijemska (Sremska) Mitrovica u Vojvodini, Marsonia
(s odvojkom za Cibalae i Mursu), Siscia, Nauport (današnje Novo Mesto u Sloveniji) i
Aquileia (Akvileja), smještena na krajnjoj sjevernoj obali Jadranskoga mora. Druga
je longitudinalna cestovna prometnica također povezivala ta dva velika gradska
središta pružajući se dravskim koridorom preko važnih gradskih središta Poetovio
(slovenski Ptuj), Iovia (Ludbreg), Mursa (Osijek) i Cibalae (Vinkovci). Te je dvije glavne
ceste međusobno povezivao niz poprječnih prometnica, od kojih je najvažnija bila
dijagonalna cesta Siscia – Aqua Balissae (Daruvar) – Cibalae. Također je uređena i gusta
mreža sporednih (vicinalnih) cesta koje su povezivale manja gradska središta i
66 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE STARI VIJEK: PRVI MODEL PROSTORNE ORGANIZACIJE I URE ĐENJA 67

važne gospodarske lokalitete (kamenolome, rudnike, riječna pristaništa). Najvažnija

je primorska longitudinalna cesta vodila duž obale Jadranskoga mora iz Akvileje prema
Jaderu, Saloni, Naroni i dalje prema Skodru (Skadar) i Dyrrahionu (Drač).

S druge strane, za veze između Panonskoga bazena i istočnojadranske obale najvažniji

su bili transverzalni pravci prema Saloni, kojima su ishodišta bili Siscia (Sisak) i Servitium
(Bosanska Gradiška). Sekundarni je značaj imao pravac prema Naroni, ishodište kojega
je bio Sirmium, a vodio je kroz doline Drine, Bosne i Neretve. Treća je transverzalna
prometnica bila Siscia – Jader (i dalje prema Scardoni), a pratila je dolinu Une do središnje
Like, odakle se je jedan ogranak odvajao prema kvarnerskim lukama (Senia i Tarsatica).

Uz cestovni promet veliku su važnost, pa čak i veću, imali pomorski i riječni promet
kojim se je prevozio građevinski materijal i poljoprivredni proizvodi (posebice žitarice,
ulje i vino), a služili su i za prijevoz vojske. S tom svrhom poduzimani su opsežni hi-
drotehnički radovi nad velikim rijekama koji su obuhvaćali čišćenje i produbljivanje
riječnih korita, podizanje obrambenih nasipa i uređenje kopitnica.26 Ključnu su ulogu
imale tri velike tekućice — Dunav, Drava i Sava, preko kojih je područje Panonskoga
bazena povezivano sa sjevernojadranskim lukama (Rogić, 1990).

Administrativni ustroj kao element prostornoga uređenja i geografskih promjena

Upravno-teritorijska organizacija prostora koji danas tvori Hrvatsku u razdoblju rimske

imperijalne organizacije mijenjala se je tijekom stoljeća. Ipak, tijekom najvećega dijela
vremena na snazi je bila upravna podjela na četiri panonske i dvije jadranske provin-
cije, na koje je podijeljena prvotno jedinstvena provincija Illyricum. Pritom je važno
istaknuti kako su panonske provincije imale veći značaj kako zbog gospodarske snage
(ratarstvo) tako i zbog strateško-političkoga značaja, definiranoga blizinom i izravnim
dodirom s utvrđenom granicom (limes) Rimskoga Carstva na Dunavu. O stalnom pora-
stu značaja Panonskoga bazena govori i činjenica kako je prvotno jedinstvena provincija
Pannonia (ustrojena na samom početku 1. st.) podijeljena na dvije provincije (početkom
2. st.), a zatim na četiri, krajem 3. st. (sl. 11.). Takvo je administrativno cijepanje tijekom
vremena s jedne strane pokazatelj sve izraženije potrebe za jačim nadzorom obrane
u panonskom području, kao i za boljim funkcioniranjem administracije u uvjetima
sve veće naseljenosti i gospodarskoga razvoja. Unutar Panonskoga bazena ključni je
značaj imao savski prometni koridor koji je povezivao sjeverni dio tzv. desete regije
na prostoru starih ilirskih naroda Venata i Histra s limesom na Dunavu. Stoga je tim
koridorom izgrađena cestovna veza, a za promet je uređen i savski plovni put. Upravo
su u tom području podignuta tri velika urbana središta: Siscia (na području današ-
njega Siska), Marsonia (Slavonski Brod) i Cibalae. Sekundarnu je ulogu imao dravski
koridor na kojem je, u neposrednoj blizini limesa na Dunavu, podignuta Mursa, a na
desnoj obali Dunava Ad Militares (Batina), Ad Novas (Zmajevac), Teutoburgium (Dalj)
i Cornacum (Sotin). Podjelom s početka 2. st. Pannonia je razdijeljena na dvije manje
Sl. 11. Rimska administrativna podjela Ilirika od kraja 3. st.
provincije koje su se poklapale s velikim prirodnim cjelinama: Pannonia Superior je
obuhvaćala peripanonski dio današnjega hrvatskoga teritorija, a Pannonia Inferior
pravi panonski prostor (današnja istočna Slavonija, Baranja i Srijem). Krajem 3. st. te
će dvije provincije biti dodatno podijeljene te će na kraju nastati četiri administrativne
jedinice. Prva od njih je Pannonia Savia koja je obuhvaćala cijeli peripanonski hrvatski
prostor do Drave na sjeveru. Upravno je središte bila Siscia, ujedno glavno središte
peripanonskoga prostora.
Sama činjenica da je za podizanje toga grada na poplavnom zamočvarenom području
ušća Kupe u Savu bilo potrebno poduzeti složene hidrotehničke regulacije pokazuje
kolika je važnost pridavana valorizaciji te strateške točke. Siscia je preuzela ulogu
najvažnijega prometnoga čvorišta na savskom koridoru koje je ujedno održavalo vezu
s područjem donjega Posanja, bogatoga rudama, te sa savsko-dunavskim čvorištem
Singidunum (današnji Beograd) (Rogić, 1990). Prostor današnje Podravine i Međimurja
pripojen je provinciji pod nazivom Pannonia Prima u kojoj je ulogu glavnoga središta

26
Kopitnice su nasipi podignuti duž riječnih obala po kojima su se kretali konji koji su vukli brodove uzvodno.

68 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE STARI VIJEK: PRVI MODEL PROSTORNE ORGANIZACIJE I URE ĐENJA 69

imala Savaria (današnji Szombathely u susjednoj Mađarskoj). Pravi je panonski prostor

obuhvaćala provincija Pannonia Secunda kojoj je glavno središte bio Sirmium. Taj je
urbani centar, zbog smještaja na savskom koridoru i blizini dunavskoga limesa, doživio
dinamičan razvoj. Za to je također zaslužna i vrlo jaka agrarna baza koja mu je davala
veliku gospodarsku važnost, kao i cestovna veza s dalmatinskim lukama (Salona).
Posebice je važno istaknuti razdoblje kasne antike za vrijeme Dioklecijanovih reforma,
kada Sirmium postaje prefekturno središte koje objedinjuje cijeli prostor panonskih,
jadranskih, dinarskih i dijelom jonsko-egejskih krajeva (Rogić, 1977). Sekundarna su
središta te provincije bili Cibalae, glavno prometno čvorište u provinciji koje je povezivalo
savski i dravski koridor s Dunavom, te Mursa koja je imala najveći strateški značaj zbog
blizine ušća Drave u Dunav. Četvrta je provincija bila Pannonia Valeria u koju je bila
uključena današnja Baranja, a glavno je središte bio Sopianae, današnji mađarski Pečuh
(Pécs). S druge strane, primorski i gorski dijelovi današnje Hrvatske bili su organizirani
unutar dviju administrativnih cjelina. Istarski je poluotok, sve do istočne granice na
Ćićariji, Učki i Raši, još na prijelazu iz stare u novu eru pripao Desetoj regiji italskoga
dijela Carstva. Glavna su upravna središta toga dijela rimskoga imperija bili Aquileia
(današnja Akvileja) i Tergeste (Trst), dok su se na hrvatskom prostoru razvojem isticali
Pola27 (današnja Pula) i Parentium (Poreč) koji su bili ishodišta romanizacije, akulturacije
i uklapanja starosjediteljskih Histra u rimsku političku i društveno-gospodarsku
organizaciju. Na osnovi analize epigrafskih spomenika može se zaključiti da je romanski
etnički element prevladavao u područjima agera, dok ga izvan njih gotovo uopće nije
bilo zbog dominacije Histra. S druge strane, upravo je na područjima smještenim uz
same rubove agera u unutrašnjosti dolazilo do najizraženije romanizacije histarskih
starosjeditelja. Istra je već tada prednjačila po stupnju gospodarskoga razvoja u odnosu
na ostale dijelove istočnojadranskoga primorja. Gospodarsko i populacijsko težište
na poluotoku bilo je u njegovu zapadnom dijelu, ponajprije u području Pule i Poreča.
Osnova gospodarstva bilo je ratarstvo na posjedima većima od 20 ha (Matijašić, 1998). Sl. 12. Rimska podjela Ilirika u 5. st.
Prostorno je najveća primorska provincija bila Dalmatia, također ustrojena početkom
1. stoljeća, koja je objedinjavala jadransku fasadu s dinarskim planinskim prostorom u dominantan tip gospodarstva utemeljen na transhumantnom stočarstvu, o kojem je
zaleđu. Riječ je o provinciji koja je tijekom razdoblja rimske uprave uglavnom zadržala ovisio njihov opstanak, njihova su sezonska kretanja zajedno sa stokom bila izražena
svoje izvorne granice, iako je nakratko, od kraja 2. do kraja 3. st., područje sjeverno od dinarskoga gorskoga pojasa u unutrašnjosti prema primorju (na jugu i zapadu) te
od Krke sa širokim zaleđem bilo izdvojeno u provinciju pod nazivom Liburnia (sl. 12.). peripanonskomu pojasu (na sjeveru). Zbog toga je sjeverna granica provincije povučena
Te su granice bile odraz političkih potreba za pokoravanjem i nadzorom Ilira, protiv od srednjega Korduna preko južne Banije do peripanonske Bosne, što upućuje na glavna
kojih su Rimljani često poduzimali vojne pohode. O tome svjedoči stacioniranost dviju kretanja prema primorju. Glavne ceste u dalmatinskoj su provincije podignute duž
legija rimske vojske na području dalmatinske provincije: Burnum, kod današnjih transverzalnih pravaca, u skladu s transhumantnim kretanjima ilirskih plemena (Rogić,
Ivoševaca u Bukovici bio je sjedište 11. legije, a Tilurium, današnji Trilj u Cetinskoj 1974). Uspostavljanjem sustava vojnih logora od Burnuma preko Tiluriuma do utvrde
krajini, 7. legije. Njihovi su zapovjednici bili izravno podređeni namjesniku provincije, Bigeste (današnji Ljubuški u zapadnoj Hercegovini) rimska je vlast i fizički podijelila
koji je u svojim rukama imao civilnu i sudsku vlast, a bio je podčinjen samomu caru prostore zimskih od ljetnih ispaša i uspostavila izravan nadzor transhumantnih kretanja
(Matijašić, 2009). Nakon uspješno provedene pacifikacije, 7. legija napustila je Dalmaciju Delmata, vojno i politički najmoćnijega ilirskoga plemena28 (Zaninović, 2007). Urbana su
sredinom 1. stoljeća (45.), dok je 11. legija još četvrt stoljeća (do 69.) bila na teritoriju naselja u unutrašnjosti rimske Dalmacije bila znatno slabije razvijena u odnosu prema
Dalmacije. Tada su održavanje sigurnosti, ponajprije cestovnih prometnica, preuzele obalnoj fasadi i panonskim gradovima. Najznačajniji su rast doživjela naselja koja su
pomoćne vojne postrojbe, kohorte, sve do 245., kada poredak počinju čuvati redovite svoj razvoj temeljila na rudarstvu ili termalnim izvorima na području današnje Bosne
snage sigurnosti — beneficijari (Zaninović, 1997). Budući da su ilirska plemena zadržala i to u dolinama Drine, Sane, Une, Vrbasa, Bosne i Lašve.

27
Pula, kao arheološki nepotvrđeno starogrčko naselje, privlači zanimanje za daljnja istraživanja mogućega
postojanja predrimskoga grada koji do punoga izražaja dolazi upravo u rimsko doba.
28
Navedeni su vojni logori ustrojeni na pravcu koji se je pružao poprječno na pravce kojima su se prolazili
ilirski stočari (ponajprije Delmati) prilikom transhumantnih kretanja, čime je olakšan nadzor njihovih
kretanja.


70 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE

Antičko-rimska geografska baština

Pojedini su tragovi rimske organizacije u kulturnom pejzažu ostali vidljivi do današ-

5.
njih dana, ponajprije u primorju, dok su u panonskom pojasu uništeni u kasnoj antici
uslijed stalnih provala barbarskih naroda (koje počinju u drugoj polovici 4. st.), a mno-
gi su propali zbog raspada rimske državne organizacije koja se je brinula o njihovom
održavanju.29 Iz rimskoga su razdoblja do danas u pejzažu ostala očuvana pojedina
gradska i seoska naselja, od kojih su najduži razvojni kontinuitet zadržali pojedini
gradovi na jadranskoj obali. Zemljišna parcelizacija u okolici gradova također je, u
mnogim dijelovima, ostala očuvana na području agera do današnjih dana. Pojedine
su cestovne prometnice također bile uređene tijekom rimske vladavine i mnoge će se
od njih nadalje koristiti tijekom srednjega vijeka. Nazivi pojedinih regija, ponajprije
primorskih, također potječu iz antičkoga doba. Tako npr. pojam Istra nastaje upravo
tijekom rimske antike i održao se je do današnjega dana u gotovo nepromijenjenim
granicama (do obronaka Učke i Ćićarije). Naziv današnje hrvatske regije Dalmacije ta-
kođer dolazi iz rimskoga doba, a valja istaknuti kako je rimska Dalmatia, sve do kraja
3. st., obuhvaćala istočnojadransku obalnu fasadu od ušća Raše do ušća Drima (danas
u sjevernoj Albaniji). Sjeverna je granica prolazila kroz peripanonski pojas, južno od
dolina Kupe i Save sve do ušća Save u Dunav. Istočna se je granica pružala duboko u
unutrašnjost i bila je povučena kroz zapadne dijelove današnje Srbije i Kosova. Tako
je tadašnja Dalmacija objedinjavala sredozemni pojas s dinarskim planinskim susta-
vom u unutrašnjosti. Krajem 3. st. prostor Dalmacije na istoku je sužen do desne obale
Drine i do današnje Boke kotorske. Od 5. st. pojam Dalmacije dodatno je sužen izdva-
janjem sjevernoga primorskoga pojasa, od ušća Raše do sjevernih rubova današnjih
Ravnih kotara (zajedno s gorskim zaleđem) u zasebnu provinciju. U tim je granicama
Dalmacija postojala u trenutku doseljavanja Slavena na istočnu obalu Jadrana. S dru-
ge strane, pojam Pannonia nije se održao u regionalnom opsegu. Naime, naseljavanje
novopridošlih naroda (Alani, Huni, Ostrogoti) u Panonskom bazenu, na prijelazu iz 4.
u 5. st., te politika pokrštavanja i akulturacije nije urodila plodom te se je u konačnici
negativno odrazila na rimski kulturni pejzaž. Rimska nastojanja u sedenterizaciji do-
seljenih naroda nisu imala značajnijih rezultata, a sklonost nomadskom načinu života
bila je glavna preprijeka u procesu njihove teritorijalizacije. Oskudni arheološki tra-
govi, pronađeni ponajprije u području važnih prometnih čvorišta, nisu vezani uz bilo
kakve pozitivne promjene u kulturnom pejzažu (Gračanin, 2011). Upravo se tijekom
rimskoga razdoblja prebacuje težište naseljenosti iz planinskih područja u nizinska, a Ranosjednjovjekovna
hrvatska država: organizacija
najvjerojatnije je nastao i populacijski napredak; moguće je pretpostaviti maksimalnu
gustoću od 10 st/km2 (Rogić, 1990).

prostora i oblikovanje
novoga kulturnoga pejzaža
29
Zbog neodržavanja ponajprije propadaju prometnice i hidroregulacijski kompleksi.
 RANOSJEDNJOVJEKOVNA HRVATSKA DRŽAVA:
ORGANIZACIJA PROSTORA I OBLIKOVANJE NOVOGA KULTURNOGA PEJZAŽA 73

Prijelaz iz antike u srednji vijek označuje korjenite promjene hrvatskoga kao i okol-
nih prostora u svakom pogledu, koje su se odrazile na sve društvene segmente — od
političkih, preko gospodarskih sve do kulturnih. Gotovo nepremostive razlike, koje su
postojale između rimske civilizacije i novopridošlih naroda, uvjetovale su prestanak
kontinuiteta u uređenju prostora i oblikovanju kulturnoga pejzaža. Tijekom cijeloga
ranoga srednjega vijeka, Hrvatska, baš kao ni druge novoosnovane europske države,
ne će dosegnuti stupanj razvoja Rimskoga Carstva.

DEURBANI ZACIJA I PROPADANJE

RIM SKOGA KULTURNOGA PEJ ZAŽA

Raspad antičkoga društva glavni je razlog zbog kojega je došlo do propadanja osnov-
nih elemenata rimskoga kulturnoga pejzaža. Unutarnja kriza rimskoga društva bila
je izrazita i produbljivana tijekom posljednjih stoljeća antike, a manifestirala se je u
unutarnjoj degeneraciji društveno-političkoga i gospodarskoga sustava. Najdrastičniji
su simptomi urušavanja bili vidljivi u obliku privatizacije onih dijelova agera koji su bili
namijenjeni za javno korištenje i kupovine političkih položaja (na lokalnoj, regional-
noj, pa čak i na državnoj razini). Pokušaji spašavanja društvenoga poretka uvođenjem
sustava kolonata, porezne reforme, priznavanjem jednakopravnosti kršćanske crkve,
reformom administracije i vojske te sustava uprave, nisu dali ploda. Završni će udarac
teško bolesnomu rimskomu društvu zadati vojne invazije, posebice hunska iz 5. st. te
epidemije kuge (ponajprije ona iz 542.). Ta su dva događaja najviše pogodila panon-
sko područje, u kojem su gotovo svi elementi kulturnoga pejzaža (uključujući i same
gradove) izbrisani tijekom tih kataklizmičnih događaja. Glavna je posljedica toga bilo
naglašeno populacijsko nazadovanje koje je vidljivo u nestanku gradova (ponajprije u
Panonskom bazenu), najvažnijega elementa rimskoga društva. Politička je nesigurnost,
koja u panonskom području počinje već sredinom 2. st. tijekom prodora i pustošenja
Markomana, potaknula i proces utvrđivanja (kastrizacije) preživjelih naselja, pa čak i
zemljoposjedničkih i carskih imanja (villae). Na prijelazu iz 5. u 6. st. rimska je država
uložila velika sredstva i napore u opsežnu obnovu i izgradnju utvrda, tvrđava, kula,
stražarnica, popravak postojećih i podizanje novih gradskih zidina (Gračanin, 2011).

74 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
Srednja se gustoća naseljenosti tijekom toga prijelaznoga razdoblja vratila na predrim-
sko stanje (do 5 st/km2), što upućuje na to da je demografsko nazadovanje dovelo do
povratka na naseljenost iz prapovijesnoga vremena. Jedan od pokušaja rješavanja
krize i zaustavljanja općega nazadovanja, pogotovo na demografskom i gospodarskom
planu, bio je dopuštanje mirne kolonizacije i planskoga naseljavanja barbarskih na-
roda u onim dijelovima rimskoga imperija koji su bili najteže pogođeni krizom. Na
taj je način ujedno trebao biti riješen problem nedostatka radne snage i stanovništva
sposobnoga za vojnu službu. Takva politika, provođena od 4. do 7. st., najviše u panon-
skom dijelu današnje Hrvatske, ne samo da nije ostavila relevantnih tragova u pejzažu,
nego je imala još pogubnije posljedice za kulturni pejzaž. Naime, između doseljenih
su naroda povremeno izbijali ratni sukobi, koji su, zajedno s ustancima protiv rimske
vlast, dodatno utjecali na destrukciju u pojedinim elementima kulturnoga pejzaža
(Rogić, 1990). S druge strane, najveći je dio provincije Dalmacije bio pošteđen provala
barbarskih naroda, što je omogućilo još donekle održan kontinuitet u oblikovanju kul-
turnoga pejzaža. Zbog mostne uloge dalmatinske provincije u povezivanju Istočnoga
Rimskoga Carstva s Apeninskim poluotokom, u njoj je bila organizirana jaka obrana, što
je nadalje osiguralo uvjete za duže održavanje razvojnoga kontinuiteta. Doseljavanje
izbjeglica iz panonskih provincija u Dalmaciju, te sve izraženije migracije stanovniš-
tva prema otocima i utvrđenim obalnim gradovima, povezani su s jačanjem fortifi-
kacijskih sustava dalmatinskih gradova. Upravo je sve izraženiji osjećaj nesigurnosti
uvjetovao još snažniji razvoj ratarstva u neposrednom zaleđu glavnih obalnih urbanih
središta (Salona, Narona, Jadera, Epidaur) koja su, uz trgovačku i lučku, imala i važnu
proizvodnu ulogu zbog razvoja radionica tekstila (Posavec, 2007). Završni je udarac
politici stabilizacije nanio proboj obnovljenoga bizantskoga limesa na Dunavu i time
je došlo do prodora avarsko-slavenskoga plemenskoga saveza, a Slaveni su preplavili
područje rimskih provincija na istočnoj obali Jadrana (Rogić, 1990).
HISTOR I J S KOG EOG RAFS KE IMPLIKACIJE
SLAVEN S K E KOLONI ZACIJE
Slavenska se kolonizacija, prema najstarijim bizantskim izvorima, u početku odvijala u
obliku pacifističke kolonizatorske penetracije. Uslijedio je avarsko-slavenski osvajački
pohod koji je još više proširio kolonizatorsko naseljavanje rimskih provincija. Budući
da Slaveni, kao ni ostali novopridošli narodi, nisu poznavali napredne oblike obrade
zemlje niti su imali urbanu civilizaciju, njihov dolazak ujedno označuje povratak na
dominantno ruralnu ekonomiju primitivne poljoprivrede.30 Upravo zbog nepoznava-
nja suvremenih poljoprivrednih tehnika, Slaveni su se oslanjali na nomadski način
ratarenja i stočarenja i zbog toga su imali potrebu za stalnim pronalaženjem novih
poljoprivrednih površina. S druge strane, avarskim je osvajačima bio potreban veliki
30
O pretežno poljoprivrednom karakteru Slavena, prema Rogićevim istraživanjima, govori i slavenska
poljoprivredna terminologija u albanskom, rumunjskom, dijelom i u grčkom jeziku.
RANOSJEDNJOVJEKOVNA HRVATSKA DRŽAVA:
ORGANIZACIJA PROSTORA I OBLIKOVANJE NOVOGA KULTURNOGA PEJZAŽA 75
broj podložnih poljoprivrednika koji su tijekom ratnih operacija preuzimali ulogu
pješaštva, dok su oni sami imali ulogu konjice. Veliki broj otkrivenih avarskih konja-
ničkih grobova govori o tome kako su u to doba oni raspolagali s vjerojatno najjačom
konjicom na europskom kontinentu (Sokol, 1997). Sklapanjem avarsko-slavenskoga
saveza pojavila se je ključna diferencijacija na stočarsko-plemenski konjanički sloj
i podložne ratarsko-pješačke slojeve. Dominacija i premoć prvoga sloja rezultirala je
pojavom rodovske aristokracije koja će imati svoj prostorni odraz u obliku poveziva-
nja teritorija pod svojim nadzorom. Složena i dugotrajna teritorijalizacija rodovskoga
društvenoga uređenja na hrvatskom će prostoru svoj konačni oblik poprimiti u prvim
župama koje su nazivane po sjedištima župana. Činjenica da pojam župa vuče korijen
od pojma župan, a ne obrnuto, pokazuje presudnu ulogu rodovske aristokracije u pr-
vim oblicima slavenske društvene organizacije (Rogić, 1990).
Dosad prikupljeni arheološki nalazi svjedoče o većoj koncentraciji Avara u Panonskom
bazenu, u prvom redu u Srijemu, Baranji i gornjem dijelu hrvatskoga toka Drave. Ipak,
brojčanu dominaciju Slavena na području Avarskoga Kaganata potvrđuju analize
avarsko- slavenskih groblja u panonskom području. One govore o niskom udjelu pri-
padnika protoavarske (mongolidne) skupine u ukupnom stanovništvu: od 6 do 10 %. Sa
sve izraženijim prelaskom na sjediteljski način života, smanjivane su kulturne razlike
između Avara i Slavena, što je bila podloga procesa njihove slavenizacije. Panonsko
je područje bilo jezgra iz koje se širila slavenizacija i u područja izvan granica Kaga-
nata. Proces slavenizacije naročito je bio uspješan među starosjediteljskim ratarskim
stanovništvom koje se odlikovalo sličnim načinom života kao i Slaveni (Rogić, 1990;
Gračanin, 2011).
POSTANAK G EOPOLITIČKE JEZGRE I
PRIMARNE PROSTORNE ORGANI ZACIJE
H RVATSKE DRŽAVE U FUNKCIJI NOVE
VALORIZACIJE PROSTORA
Početkom ranoga srednjega vijeka započinje oblikovanje političke jezgre prve hrvatske
države. Oskudni povijesni zapisi koje su za sobom ostavili bizantski kroničari temeljeni
su na izvorima iz primorskih gradova na istočnojadranskoj obali. Njihov je nedostatak
u tome što su sastavljeni s određenom vremenskom distancijom (ponekad od čak tri
stoljeća), a kako su pisani iz perspektive starosjeditelja Romana, otvoreno je i pitanje
objektivnosti. Ipak se na osnovi njih može doći do zaključaka o prvim slavenskim
državnim zajednicama. Pri njihovu spominjanju, kroničari jasno razlikuju pojam
sklavinija ( slavenskih kneževina ) od bolje i čvršće ustrojenih državnih teritorija kao
što su Hrvatska, Pagania, Zahumlje, Travunija, Duklja (Zeta) i Raška. Politička jezgra
 RANOSJEDNJOVJEKOVNA HRVATSKA DRŽAVA:
76 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE ORGANIZACIJA PROSTORA I OBLIKOVANJE NOVOGA KULTURNOGA PEJZAŽA 77

svake od prvih slavenskih država na istočnoj obali Jadrana obuhvaćala je dva glavna
geografski različita područja. Ona su bila određena dominantnim tipom gospodarstva
slavenskih naroda, zasnovanim na transhumantnom stočarstvu kao stupu ekonomije,
dok je ratarstvo imalo sporednu ulogu. O tome govore i povijesni dokumenti, od kojih
je posebno zanimljiv onaj križarski s kraja ranoga srednjega vijeka (11. st.) u kojem se
ističe nerazvijenost ratarstva u primorskom pojasu (Klaić, 1990). Transhumantni je tip
stočarstva31 zahtijevao komplementarnost između prostora zimskih i ljetnih ispaša.
Stoga su navedenim prvim slavenskim državama zajedničke upravo političke jezgre
koje su obuhvaćale dva geografski različita područja: sredozemno kao područje ispaše u
hladnom dijelu godine i dinarsko gorsko koje se je koristilo tijekom toploga dijela godine
(sl. 13.). Upravo je njihova geografska različitost bila osnova funkcionalne komplemen-
tarnosti nužne za održavanje i razvoj transhumantnoga stočarskoga gospodarstva. Kao
tipski primjer takve valorizacije prostora, koji je određivao oblikovanje novih političkih
tvorevina, može poslužiti upravo novooblikovana hrvatska država koja se sastojala od
dviju geografskih cjelina (sl. 14.):

1. Sredozemni prostor sjeverne i srednje Dalmacije imao je ulogu područja

zimskih ispaša, a njegov smještaj u zaleđu primorskih romanskih gradova
primarni smjer kretanja
uvjetovao je i smještaj prvih hrvatskih vladara. To potvrđuje toponim Hrvati
u Ravnim kotarima, kao i sjedište prvih hrvatskih knezova u blizini Splita.
sekundarni smjer kretanja

2. Planinski dinarski prostor Like, gornjega Pounja, Posanja, Povrbasja i Zavr-

šja imao je ulogu područja ljetnih ispaša. Pri tom su ključnu ulogu imale tri
dinarska planinska jezgra

planinske županije (Lika, Gacka, Krbava), što je već tijekom ranoga srednjega
Sl. 13. Dominantni smjer kretanja transhumantnih stočara naglašava važnost dodira dvaju različitih
vijeka odredilo pojavu moćnoga suvladara (bana) čiji je zadatak bio nadzor
prirodnih areala za političko povezivanje prvih slavenskih političkih tvorevina
tih najvažnijih područja ljetne ispaše.

Nositelj stočarskoga tipa ekonomije bila je upravo rodovska-plemenska aristokracija
iz čijih su se redova izdvojili prvi vladari. Upravo je ta aristokracija (iz koje su dolazili
knezovi, kraljevi i banovi) bila inicijator i nositelj prvih oblika teritorijske organizacije
na prostoru koji su naseljavali Slaveni. Osim na državnoj razini, riječ je i o novoj primi-
tivnoj organizaciji u obliku župa kao osnovnih teritorijskih jedinica hrvatske države.
Iako etimologijska istraživanja podrijetla pojma župe još uvijek nisu dala konačan od-
govor, povijesni dokumenti pokazuju kako je on izvučen iz pojma župana, a ne obratno.
Naime, već najraniji povijesni zapisi, nastali od 8. do 10. stoljeća govore o časti župana,
dok se župe, kao područja na kojima upravljaju župani, spominju tek poslije (obično
nakon 11. st.). Po svemu su sudeći župani predstavljali privilegirani zemljoposjednički
sloj stanovništva koji je na području župa ostvarivao određeno pravo, kao što je pravo
ispaše (Fuerst-Bjeliš, 1996a). Izdvajanje župana upućuje na proces staleškoga raslojava-
nja hrvatskoga društva kojim je rodovska aristokracija postala vojno-zapovjednička
(Nazor, 2005). Nadmoć stočarsko-plemenskoga ustroja ogledala se u čvrstoj organizaciji,
velikoj pokretljivost i znatnoj fleksibilnosti, kao i u priznavanju neospornoga autoriteta
vođa — ratnika proizašlih iz takvoga društvenoga ustroja. Zbog toga su oni bez većih
poteškoća nametnuli vlast ratarskomu slavenskomu stanovništvu i starosjediteljima
(ostatcima ilirskoga društva). Pokoreni slojevi slavenskoga stanovništva preuzimaju
naziv i počinju se poistovjećivati s ratničkim vladarskim slojem, što se ogleda u prihva-
ćanju samoga imena: takav je primjer u etnogenezi Hrvata, kao i Bugara i Srba. Naime,
hrvatski su se rodovi odlikovali snažnim vojničkim ustrojem utemeljenim na savezu
ratničko-stočarskih rodova (ili plemena) koji je bio usko povezan s ratničko-stočarskim
(nomadskim) mentalitetom.
Iako su slavenski narodi prakticirali i ratarstvo, ono je bilo u drugom planu te je u
ukupnoj gospodarskoj strukturi imalo sekundarnu ulogu. Ratarstvo se temeljilo na
uzgoju osnovnih žitarica na području Ravnih kotara, flišnih zona srednje Dalmacije,
u Vinodolu te na otocima. S druge strane, stočarski proizvodi (meso, koža, loj) imali
su veću vrijednost te su ujedno služili i kao sredstvo razmjene za ratarske proizvode
koji su u primorske romanske gradovi dolazili iz južnoga dijela Apeninskoga poluo-
toka. Usto, trgovinu Hrvata s primorskim romanskim gradovima poticali su i slaba
produktivnost i potreba za hranom. Upravo u tome treba tražiti i razlog zbog kojega

31
Pod transhumantnim se stočarenjem podrazumijeva sezonsko kretanje sa stokom u potrazi za područjima
bolje ispaše: zimi prema toplijim područjima radi prevladavanja hladnoga razdoblja, odnosno radi porasta
stočarskih efektiva na sočnim visinskim pašnjacima tijekom ljeta.

78 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
Sl. 14. Hrvatska i susjedne države neposredno po doseljavanju Slavena na početku ranoga srednjega vijeka (9. st.)
su antički primorski gradovi uspjeli zadržati razvojni kontinuitet za razliku od veli-
kih panonskih centara koji nakon propasti nisu bili obnovljeni. Primorski su gradovi
tijekom cijeloga razdoblja slavenske kolonizacije zadržali pomorske trgovačke veze s
gradovima na Apeninskom poluotoku, preko kojih su održavali veze s drugim dijelo-
vima Sredozemlja (Rogić, 1982, 1990, 1994).
RANOSJEDNJOVJEKOVNA HRVATSKA DRŽAVA:
ORGANIZACIJA PROSTORA I OBLIKOVANJE NOVOGA KULTURNOGA PEJZAŽA 79
HRVATSKI PROS TORI IZVAN GEOPOLITIČKE
JEZGRE: OBLIKOVANJE G EOG RAFSKIH
POJMOVA HRVATSKIH REG IJA
U ranosrednjovjekovnom se razdoblju oblikuju i prve granice hrvatske države. Na sje-
verozapadu je ona išla podnožjem Učke u močvarnoj zoni Raše i Boljunšćice. Upravo
je u tom području, sve do Rječine, oblikovana granična zona Krajine koja je izgubljena
u 11. st., kada je pod njemačkim nazivom Meranija uključena u Istru pod germanskom
feudalnom upravom.32 Na jugoistoku je granična zona bilo područje Poljica, gdje je
granica prema susjednoj Paganiji (Neretvanskoj kneževini) povučena donjim tokom
Cetine. Razgraničenje na sjeveru prema Slovinju (Slavoniji) veže se uz geografski po-
jam Gvozda. Riječ je o nazivu koji srednjovjekovni izvori spominju kao klasični pojam
razgraničenja prema Slavoniji, a koji do danas nije sa sigurnošću točno razjašnjen. Po-
sebice se ističu dva shvaćanja toga pojma. Jedno tumačenje polazi od toga da je riječ
o prirodnoj granici između dinarskoga gorskoga i peripanonskoga prostora, koja je
povučena istaknutim planinskim sustavom Kapela – Plješevica – Grmeč – Srnetica – Vi-
torog. Druga pretpostavka stavlja područje Gvozda u gorski pojas koji se je pružao od
srednjega Korduna, preko Banije (Banovine) i donjega Pounja do Posavine. Prirodna
obilježja tih dvaju navedenih područja (reljef, pošumljenost, nalazišta željezne rude)
potvrđuju povezanost toga toponima s njima (Rogić, 1990). Razgraničenje na Gvozdu
imalo je dvojak značaj:
1. Transhumantna je povezanost proizlazila iz sekundarnoga smjera sezonskih
kretanja stočara iz dinarskoga gorskoga prostora (topli dio godine) prema
peripanonskomu području (hladni dio godine).
2. Zadržavanje svijesti o antičkom kontinuitetu zato što je tijekom rimskoga
imperija razgraničenje između dalmatinske i panonske provincije bilo po-
vučeno upravo područjem srednjega Korduna i donjom Glinom (Banija)
prema donjemu Posanju.
Područje sjeverno od Gvozda, pod nazivom Slovinje (Slavonija) u najvećem je dijelu
ranoga srednjega vijeka bilo politički slabo ili sasvim neorganizirano, o čemu govori i
nepostojanje osnovnih teritorijskih jedinica (župa), kao i crkvenih središta (sl. 15.). Po-
sve je smisleno, a to potkrjepljuju i arheološki nalazi, da su zbog bolje prirodne osnove
migracije iz Hrvatske prema Slavoniji bile izražene tijekom ranoga srednjega vijeka,
ponajprije od početka 10. st., kada dolazi do znatne promjene političkih i sigurnosnih
okolnosti (Gračanin, 2011). Dobri uvjeti za razvoj poljoprivrede, posebice ratarstva, bili
su ključan privlačni element, pogotovo s postupnim jačanjem ratarske komponente u
ukupnoj gospodarskoj strukturi. Dodatan je poticaj porastu stanovništva davala sta-
bilizacija naselja i gospodarskih prilika. Usto, hrvatska je država, nakon prihvaćanja
32
Izraz Krajina je, po Rogiću, najstariji pismeno potvrđeni pojam za granični prostor, o čemu svjedoči i zapis
na Baščanskoj ploči, u kojem se spominje knez Kosmat koji vlada ‘cijelom Krajinom’, tj. cijelim teritorijem
današnje kvarnerske regije.

80 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
Sl. 15. Politički razvoj Panonske Hrvatske i njezin političkogeografski položaj u 9. st.
kršćanstva i dolaska pod franačko vrhovništvo, bila zadužena i za širenje kršćanstva u
susjedna područja. Franačka je vlast na prijelazu iz 8. u 9. st. ponovo ustrojila crkvenu
organizaciju u južnom dijelu Panonskoga bazena, a uloga hrvatske države u kristijani-
zaciji naznačena je i u povijesnim dokumentima koji govore o dovođenju hrvatskoga
biskupa na čelo Siscijske (Sisačke) biskupije. Osnivanje Zagrebačke biskupije na po-
dručju Slovinja krajem ranoga srednjega vijeka dodatno govori u prilog toj postavci, a
taj se događaj može promatrati kao završni korak u integraciji Slovinja u organiziranu
hrvatsku državu (sl. 16.). Do toga najvjerojatnije dolazi tijekom 10. st., iako ostaje upitno
u kojoj je mjeri taj proces bio dovršen do kraja ranoga srednjega vijeka (Margetić, 1977;
Suić, 1977; Margetić, 1997). Tadašnji je pojam Slavonije obuhvaćao područje krajnjega
jugozapadnoga ruba Panonske zavale, a pružala se od Drave na sjeveru, Sutle i Kupe
RANOSJEDNJOVJEKOVNA HRVATSKA DRŽAVA:
ORGANIZACIJA PROSTORA I OBLIKOVANJE NOVOGA KULTURNOGA PEJZAŽA 81
područje pod upravom bana
Sl. 16. Prostorno širenje hrvatskoga kraljevstva na području Panonskoga bazena tijekom 10. st.
na zapadu, do vanjskih rubova Požeške kotline na istoku. Južna je granica, koja se je
poistovjećivala s već spomenutim pojmom Gvozda, pružala peripanonskim pojasom
od Kupe do doline Bosne.
Tijekom ranoga srednjega vijeka prostor nekadašnje antičke Dalmacije, svojedobno
površinski najveće provincije na istočnoj obali Jadrana, sveden je na pet obalnih (Kotor,
Dubrovnik, Split, Trogir, Zadar) i tri otočna (Osor, Krk, Rab) romanska grada pod upra-
vom Bizanta. Naime, u ranom je srednjem vijeku pojam Dalmacije sužen samo na onaj
dio istočnojadranske obale koji je bio u sklopu Bizantskoga Carstva, čime je naglašen
antički kontinuitet tako reducirane Dalmacije. Osim navedenih osam gradova, Dalma-
cija pod bizantskom upravom tijekom ranoga srednjega vijeka također je obuhvaćala i
 RANOSJEDNJOVJEKOVNA HRVATSKA DRŽAVA:
82 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE ORGANIZACIJA PROSTORA I OBLIKOVANJE NOVOGA KULTURNOGA PEJZAŽA 83

jadranske otoke. Tadašnjem su hrvatskom teritoriju pripadali jedino veći dijelovi većih
kvarnerskih otoka i mali priobalni otoci današnjega šibenskoga arhipelaga. Brač, Hvar,
Korčula i Mljet bili su u sklopu Neretvanske kneževine, koja će se kasnije integrirati u
Hrvatsku. Unutrašnji je dinarski pojas, koji su naselili Slaveni, izgubio antički kontinui- 21
tet i od tada se ime Dalmacija prestaje rabiti kao geografski naziv za to područje. Budući
da je bizantska Dalmacija bila prostorno diskontinuirana i obuhvaćala je uski obalni 1 2
i otočni pojas, u regionalnom se pogledu ona počinje poimati kao izrazito maritimna
regija. U skladu s prostornim sužavanjem pojma Bizantske Dalmacije, napravljena je
3
i nova administrativna podjela na Gornju (na jugoistoku) i Donju (na sjeverozapadu).
Svi su navedeni gradovi Bizantske Dalmacije održali razvojni kontinuitet iz antičko-
ga doba, osim Dubrovnika koji u prvoj polovici 7. st. osnivaju romanske izbjeglice iz 4 6
razorenoga Epidaura (današnji Cavtat), smještenoga u neposrednoj blizini. Etničke i 10 21
kulturne razlike, koje su bile upadljive između romanskoga i hrvatskoga stanovništva, 1 — Vinodolska 5 9
kao i politički razlozi, ne dopuštaju njihovu integraciju u hrvatsku državu. Tomu će 11
2 — Modruška
dodatno pridonijeti suprotnosti između sela i grada jer je romansko stanovništvo bilo 3 — Gatska 7 8
nositelj urbane kulture, dok je hrvatsko stanovništvo bilo koncentrirano u seoskim 4 — Bužanska
5 — Lička 15 14 12
naseljima. Međutim, tijekom ranoga srednjega vijeka sve jača gospodarska integracija
6 — Krbavska
postupno će smanjivati te razlike te će započeti proces etničko-društvene integracije 7 — Ninska 20 13
obalnih gradova sa zaleđem (Rogić, 1990). Ona je imala i svoju političku dimenziju koja je 8 — Nonska 17
vidljiva u privremenom bizantskom prepuštanju uprave nad dalmatinskim gradovima 9 — Unska 18
16
hrvatskom kralju Tomislavu. O sve većem populacijskom prodiranju Slavena (Hrvata) 10 — Pesentska
19
11 — Plivska
u romanske gradove govore i pojedini dokumenti iz 10. st. u kojima se navode građani
12 — Kninska
slavenskih imena čak i među gradskim velikodostojnicima (Novak, 2004). Izuzetak 13 — Hlivanjska
je područje Istre, u kojoj su, uz romanske gradove, nastavila egzistirati i romanska 14 — Bribirska
ruralna naselja uz novoosnovana hrvatska naselja ruralnoga tipa, pa su gospodarski 15 — Sidraška
odnosi održavani na relaciji romanski grad – romansko selo (Suić, 2003). Prvotno se 16 — Dridska
spontano naseljavanje Slavena u Istru bilježi na prijelazu iz 6. u 7. st., a na prijelazu iz 17 — Sminjska
18 — Primorska ili Kliška
7. u 8. st. istarski se Slaveni uključuju u bizantsku vojnu organizaciju. Pritom su se oni
19 — Imotska
koncentrirali u sjevernom i središnjem dijelu poluotoka, u kojima je podignuta gusta 20 — Cetinska
mreža kaštela za potrebe obrane od upada drugih naroda sa sjevera. 21 — nepoznata župna pripadnost

U teritorijskom je pogledu doseljeno slavensko stanovništvo bilo podijeljeno (sl. 17.)

na župe (županije), na čelu sa županima, a koje su se sastojale od nekoliko sela. Pritom
je najveće selo imalo ulogu središta kojemu su gravitirala ostala seoska naselja. Valja Sl. 17. Župe u Hrvatskoj južno od Gvozda u 11. st.

istaknuti kako župe u Istri nisu obuhvaćale veća područja jer nije došlo do oblikovanja
autohtone političke vlasti od istaknutih domaćih vladara koji su oko sebe okupljali
župane (kao što se dogodilo u ranosrednjovjekovnoj hrvatskoj državi). Naime, franač-
ka (te kasnija njemačka) uprava uvedena je dolaskom stranih, pretežno njemačkih
feudalaca, čime je u korijenu zaustavljeno prerastanje slavenskih župana u plemstvo.
Prema tomu, upravo u vrijeme kada se župani u tadašnjoj hrvatskoj državi uzdižu na
društvenoj ljestvici širenjem svoga teritorija i pretvaranjem svoje dužnosti u nasljed-
nu, u Istri se odvija potpuno suprotan proces (Levak, 2005). Specifičnost je istarskoga
prostora njegova uklopljenost u granice Franačkoga Carstva, do čega dolazi već tijekom
ranoga srednjega vijeka (788. – 952.). Zbog toga je u Istri rano započeo proces feudaliza-
cije zapadnoeuropskoga tipa koji ipak nije bio tako naglašen kao u drugim dijelovima
Franačke, ponajprije zbog smještaja Istre na krajnjem rubu te najveće i najbolje ustro-
jene europske države tijekom ranoga srednjega vijeka. Upravo će franački upravitelji
Istrom početi sa sustavnim doseljavanjem Slavena na neobrađeno zemljište oduzeto
istarskim komunama. Iako su u prvoj polovici 10. st. u Istri sve istaknutiji mletački poli-
tički utjecaji, posebice su važni germanski vladari kojima je istarski prostor predstavljao
najpogodniji izlaz austrijsko-njemačkih područja na Sredozemlje. Već 952. bavarski je
 RANOSJEDNJOVJEKOVNA HRVATSKA DRŽAVA:
84 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE ORGANIZACIJA PROSTORA I OBLIKOVANJE NOVOGA KULTURNOGA PEJZAŽA 85

nadvojvoda Henrik otrgnuo italskom kralju furlanijsku markgrofoviju, unutar koje je

bila Istra zajedno s Veronom i Akvilejom. Germanski će utjecaj biti nastavljen upravom Ž UPE
koruških vladara te obitelji Eppenstein (od 995.) i naglašenim utjecajem njemačkoga
cara. Time je omogućen transfer naprednijega oblika feudalnoga gospodarstva kojim
se je odlikovala srednja Europa. Iako germanizacija nije uzela maha, doseljavanje
njemačkih obrtnika u gradove dalo je dodatni razvojni poticaj (Goldstein, 1997). Sve
do kraja ranoga srednjega vijeka Istra će ostati u sklopu Svetoga Rimskoga Carstva u POLJE U KRŠU
I L I S U S T AV P O L J A
kojemu su glavnu ulogu imali njemački kraljevi i velikaši.
Hlijevanska
Imotska
Krbavska

Ž UPE: PRVOBITNE T E RITORIJSKO- Lička

Gacka
-ORGAN IZACIJSKE JEDINICE

Dugotrajni je proces teritorijalizacije imao svoj prostorni odraz u oblikovanju župa RIJEČNI TOK
kao osnovnih teritorijskih jedinica u hrvatskoj državi. One se ustrojavaju na načelu ILI PORJEČJE
prostorne logike koja počiva na samostalno održivom egzistencijalnom gospodarstvu.
Nonska
Pritom su ključni značaj imali kulturno-ekološki elementi: ravnoteža između obilježja Cetinska
i mogućnosti prirodne sredine, načina njezine eksploatacije, demografske varijable i Kninska
ekološka održivost takvoga sustava (sl. 18.). Župe su zajednice, nastale na rodovskoj
ili plemenskoj osnovi, koje procesom dugotrajne teritorijalizacije prerastaju u terito-
rijske upravne jedinice. Oblikuju se procesom stabilizacije naseljenosti iz primarnih
životnih cjelina unutar kojih se vrjednuje prirodna sredina u skladu s tadašnjim tipom
gospodarstva. Preobrazba župa iz oblika rodovsko-plemenske organizacije u osnovnu
teritorijsko-upravnu jedinicu usko je povezana s prijelazom iz gentilne u jaču političku K O M B I NAC I JA :
organizaciju, do čega dolazi u vrijeme Trpimirovića. Budući da su župe nazivane po POLJE I TOK O S TA L O
kraju u kojemu su nastale (prema rijeci, dolini, gradu i sl.), očigledno je kako pojam župe Plivanjska Primorska
nije bio vezan uz same plemenske zajednice. Na osnovi veličine i obilježja prostora koji Pesentska Bribirska
su obuhvaćale može se zaključiti kako su zauzimale područja koja su mogla tvoriti gos- Sidraška
Ninska
podarski zaokruženu i samostalnu teritorijsku jedinicu, sastavljenu od seoskih općina.
Riječ je o plodnoj i zaštićenoj prostornoj cjelini, omeđenoj prirodnim (orografskim ili
hidrografskim) granicama, smještenoj u području dolina ili polja u kršu, pogodnim za Sl. 18. Teritorij starohrvatskih župa (prema Konstantinu Porfirogenetu) u odnosu na elemente prirodne sredine
stočarsko-ratarski tip gospodarstva. Kod više od 70 %, od prvotnih 14 starohrvatskih
župa, uočava se prostorna zakonitost organizacije njihova teritorija upravo uz polja u
kršu i jedno ili više porječja (Fuerst-Bjeliš, 1996a). Budući da su prve župe bile izravan
političko-administrativni odraz geografske realnosti, one su postale osnova teritorij-
skoga ustroja ranosrednjovjekovne hrvatske države. U prilog tomu govori i činjenica
kako je njihovu prostornu osmišljenost preuzela i crkvena uprava. Naime, organizacija
crkvenih župa i arhiđakonata bila je utemeljena upravo na izravnom preuzimanju
teritorija župa. Na taj je način, osim upravno-političke, iz primarne teritorijske orga-
nizacije oblikovana i crkvena teritorijska organizacija u tadašnjoj hrvatskoj državi.

86 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
I NTEG RACIJA TE RITORIJA POG RANIČNIH
KNE Ž EVI NA : PAGAN IJA
Na prijelazu iz ranoga u razvijeni srednji vijek dolazi do teritorijskoga širenja hrvat-
skoga kraljevstva uslijed integracije Paganije (Neretvanske kneževine)33 u jedinstvenu
hrvatsku državu (sl. 19.). Ona je bila jedna od najvažnijih sklavinija koja se je pružala
na području između Cetine i Neretve, uključujući i velike otoke (Brač, Hvar, Lasto-
vo, Vis, Korčulu i Mljet). Usto, teritorij neretvanske kneževine razdvajao je Gornju
od Donje Dalmacije pa je zbog toga imao veliko strateško značenje. Paganija je već u
ranom srednjem vijeku nadzirala plovidbu duž istočnojadranske obale, a njezini su
gusari često napadali i pljačkali mletačke brodove koji su plovili tim područjem. Radi
područje Neretvanske kneževine
područje pod upravom bana
Sl. 19. Hrvatsko kraljevstvo u 11. st. nakon pripajanja Neretvanske kneževine (Paganije)
33
U dokumentima iz ranoga srednjega vijeka ta se kneževina također naziva i Arenta (Narenta).

RANOSJEDNJOVJEKOVNA HRVATSKA DRŽAVA:
ORGANIZACIJA PROSTORA I OBLIKOVANJE NOVOGA KULTURNOGA PEJZAŽA 87
nadzora pomorske plovidbe bila je organizirana i mreža glavnih utvrđenih naselja
koja se spominju tijekom ranoga srednjega vijeka u podbiokovskom primorju. Prva
dva su Mokro i Verulja (Berulia), ubikaciju kojih treba tražiti na području današnjih
Makarske i Brela, a podignuta su na mjestu gdje je Brač najbliži kopnu. Druga su dva
naselja, Ostrok i Slavineca, najvjerojatnije bila smještena na području današnjega Za-
ostroga i Drvenika, tj. na prostoru koji je geografski najbliže otoku Hvaru i s kojega se
ujedno može nadzirati plovidba iz Korčulanskoga kanala prema ušću Neretve. Smještaj
četiriju naselja u skladu je i s tadašnjim načinom duž obalne pomorske plovidbe koja
se je odvijala tijekom svijetloga dijela dana, od jutra do večeri, uz pristajanje u obalnim
utvrđenim naseljima u slučajevima loših vremenskih prilika ili neprijateljskih napada.
Uz strateške nadzore plovidbenoga puta, navedene su utvrde bile smještene i na mje-
stima u kojima su putovi iz unutrašnjosti završavali na morskoj obali. U neposrednoj
je blizini Makarske i Brela put koji preko Dubaca i doline Cetine vodi u unutrašnjost,
kao i onaj preko Sv. Jure prema dalmatinskom zaleđu i današnjem prostoru Hercego-
vine (Goldstein, 2005). K tomu, Mokro i Verulja (Berulia) imali su i dodatno strateško
značenje zbog blizine tadašnje hrvatske države, s kojom je Paganija imala izravan ge-
ografski dodir u srednjoj Dalmaciji, na području Cetine, kao i u samom zaleđu. Iako je
povezanost između tih dviju susjednih političkih jedinica postojala i tijekom ranoga
srednjega vijeka, o čemu govori i dolazak neretvanskoga kneza Domagoja na hrvatsko
prijestolje, potpuna politička integracija dogodila se je tek krajem ranosrednjovjekovno-
ga razdoblja. Budući da nema dokumenata koji bi upućivali na gospodarsku povezanost,
uzroci same inkorporacije teško se mogu opravdati gospodarskim činiteljima. Stoga
bi glavne činitelje trebalo tražiti u političkim prilikama koje upućuju na srednjovje-
kovnu praksu teritorijskoga širenja politički jakih država (u ovom slučaju hrvatskoga
kraljevstva) na teritorij slabijih susjeda. Političku je integraciju zasigurno olakšala i
borba protiv zajedničkoga neprijatelja kao što su Mlečani koji su neumorno posezali
za istočnojadranskom obalom (Raukar, 1997). U prilog strateškom značaju Neretvan-
ske kneževine govore i pojedini dokumenti s kraja ranoga srednjega vijeka, kao što je
isprava iz 1050., kojom neretvanski vladar potvrđuje darivanje jedne crkve na otoku
Biševu.34 Prema tomu, Neretvanska je kneževina nadzirala strateški iznimno važne
otoke u južnom dijelu jadranskoga akvatorija, a samim tim i plovidbu iz drugih dijelova
Sredozemlja prema sjevernomu Jadranu (Klaić, 1990). Geografski gledano, upravo se
preko toga ‘otočnoga praga’ ostvaruje najlakši nadzor pomorske plovidbe, kao i veze
sa zapadnom obalom Jadrana. Za sada ostaje otvoreno pitanje imaju li s takvim omje-
rom snaga u južnom Jadranu neku vezu i ranosrednjovjekovna slavenska naselja na
Garganu (Nikolić, 2005). Također se nikako ne smiju zanemariti ni vjerski činitelji jer
je Hrvatska, kao vazal najmoćnije europske sile (Franačkoga Carstva) i papinski save-
znik, preuzela na sebe obvezu širenja kršćanstva. Budući da se pokrštavanje Paganije
vremenski podudara s njezinom integracijom u hrvatsku državu, opravdano se može
pretpostaviti njihova uzročno-posljedična povezanost. Političkim su ujedinjenjem i
Hrvatska i Paganija u strateškom pogledu ojačali svoje položaje na istočnoj obali Ja-
drana u uvjetima sve izraženije mletačke talasokratske moći.
34
Navedena je isprava sačuvana u crkvenom arhivu na obližnjem talijanskom otočju Tremiti, u neposrednoj
blizini poluotoka Gargana, najisturenijega dijela Apeninskoga poluotoka u Jadransko more.

88 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
PEJZAŽ NE PROMJENE: DVOJSTVO
JADRANS KE I KONT INENTSKE HRVATSKE
Novi kulturni pejzaž, koji se pojavljuje na području novostvorene hrvatske države, na-
staje u uvjetima rijetke naseljenosti (od 5 do 10 st/km2) određene dominantnim tipom
gospodarstva. Naime, u gospodarskoj je strukturi glavno mjesto pripadalo ekstenziv-
nom stočarstvu i pretežno pokretnomu ratarstvu (temeljenomu na krčenju vegetacije
i paljevinskoj obradi tla). Takve primitivne oblike poljoprivrede obilježavala je niska
produktivnost, a na osnovi njih se oblikuje dominantno ruralni tip naseljenosti bez
gradskih središta. Središnju je ulogu u političkom, gospodarskom i kulturnom pogledu
u ranosrednjovjekovnoj hrvatskoj državi imao primorski dio, u neposrednom zaleđu
jadranskih gradova koji su se razvijali kao trgovačka središta (izvoz stočarskih proi-
zvoda, drva i robova, a uvoz ratarskih i obrtničkih proizvoda). Zona gospodarskoga i
kulturnoga utjecaja tih primorskih romanskih gradova bila je geografski ograničena
na uže zaleđe u kojem se oblikuje hrvatska državna jezgra. Upravo se je u primorskom
dijelu hrvatske države ostvarivao geografski dodir između ostataka romanskoga svije-
ta i slavenske ratničko-stočarske, rodovske-plemenske organizacije. Primorski su gra-
dovi imali i ključni značaj za širenje europskih kulturnih i vjerskih utjecaja, koji su
svoj najviši izraz dobili u prihvaćanju kršćanstva (Rogić, 1990). Upravo je neposrednu
okolicu primorskih gradova obilježavao najviši stupanj gospodarskoga vrjednovanja
prostora tijekom ranoga srednjega vijeka. Naime, svi su primorski gradovi nastavili s
održavanjem i razvojem njihovih agera. Iako je površina pod agerima znatno smanje-
na, u skladu s opadanjem broja stanovnika na prijelazu iz antike u srednji vijek, oni su
ipak opstali. Tijekom provala barbarskih naroda, kao i u prvoj fazi kasnije slavenske
kolonizacije, ageri su u pravilu bili meta doseljeničkih pljačkaških pohoda. Ipak, zbog
njihova životnoga značaja, stanovništvo primorskih gradova uporno ih je obnavljalo.
Stabilizacija političko-sigurnosnih prilika u ranom srednjem vijeku omogućila je daljnji
razvoj agera i podizanje stupnja njihova razvoja. Budući da je Crkva zadržala sjedišta
nadbiskupija i biskupija u naseljima urbanoga tipa, kao što je bio običaj i u drugim
dijelovima Europe, crkvena organizacija na teritoriju ranosrednjovjekovne hrvatske
države pruža dodatnu pomoć prilikom moguće rekonstrukcije početne urbane mreže.
Nadbiskupijska su središta bila u trima dalmatinskim gradovima (Dubrovnik, Split,
Zadar), što je i razumljivo zbog romanske tradicije primorskih gradova, dio koje su bili i
sami crkveni velikodostojnici. S druge strane, biskupijska središta postaju manja naselja
urbanoga tipa. U Istri su to bili Poreč i Pula (koji su tu ulogu dobili još tijekom kasne
antike), dok su u 6. st. osnovane još dvije biskupije sa sjedištima u Novigradu i Pićnu
na Raši. Na Kvarneru su u razdoblju od 6. do 8. st. biskupijska središta postali Krk, Rab
i Osor, dok je u 12. st. ustrojena biskupija sa sjedištem u Senju. Najveći je dio gorskoga
područja, u neposrednom zaleđu Kvarnera, bio u okviru novoosnovane biskupije sa
središtem u Modrušu. U sjevernoj su Dalmaciji biskupijsku funkciju tijekom ranoga
srednjega vijeka preuzeli Nin (9. st.), Skradin (10. st.), a od 11. st. također raste važnost i
RANOSJEDNJOVJEKOVNA HRVATSKA DRŽAVA:
ORGANIZACIJA PROSTORA I OBLIKOVANJE NOVOGA KULTURNOGA PEJZAŽA 89
Knina i Biograda. U srednjoj su Dalmaciji (dio koje je pripadao duvanjskoj biskupiji) sje-
dišta bili Trogir i Makarska, a u južnoj Ston (Šanjek, 1997). Razmještaj biskupija i samih
biskupijskih središta bio je usko povezan s razmještajem stanovništva, kao i s gospo-
darskom razvijenošću. Osnivanje novih biskupijskih sjedišta u kvarnerskom primorju,
gorskom području, kao i u zaleđu dalmatinskih gradova dobro ilustrira populacijsko
i gospodarsko jačanje tih krajeva, u skladu s jačanjem poljoprivrede i učvršćivanjem
feudalnoga društvenoga sustava.
Područje Panonskoga bazena tijekom ranoga srednjega vijeka obilježeno je daljnjom
destrukcijom rimskoga kulturnoga pejzaža. Tomu su znatno pridonijela franačka pu-
stošenja Avarskoga Kaganata krajem 8. st., kao i njihovi vojni pohodi protiv Ljudevita
Posavskoga početkom 9. st. i Moravljana krajem 9. st. te žestoki prodori Mađara krajem
9. st.35 (Gračanin, 2011).
DE MOG RAFSKE PROMJENE KAO
POSLJEDICA SLAVENSKE KOLONIZACIJE
Doseljavanje Slavena na područje bivše rimske provincije Dalmacije popraćeno je
i potiskivanjem neslavenskih (više ili manje romaniziranih) ilirskih starosjeditelja
dublje u unutrašnjost. Snaga i borbeni duh ilirskih plemena uglavnom je slomljen
tijekom pet stoljeća rimske uprave. Zbog rimske politike razbijanja unutarnje struk-
ture ilirskoga društva, vladajućim posjedničkim obiteljima nuđeno je zadržavanje
posjeda i uklapanje u rimsku organizaciju pod uvjetom da priznaju rimsku državnu
vlast. Ostatci ilirskoga društva, koji su nastavili pružati otpor, bili su potiskivani u
nepristupačne krajeve slabih uvjeta za jači razvoj stočarstva, pa oni stoga nisu imali
snage suprotstaviti se ratničkoj slavenskoj penetraciji i organizaciji prvih slavenskih
ranosrednovjekovnih država. Za te se društvene slojeve u ranom srednjem vijeku
počinje koristiti pojam Vlaha, a njihov se identitet povezuje sa zaostalim ekonomskim
(stočarskim) romaniziranim društvenim ustrojem. Već tijekom ranoga srednjega vi-
jeka započet će djelomična slavenizacija Vlaha koju je poticalo pokrštavanje i razvoj
političke vlasti slavenskih vladara. Dokumenti koji su sačuvani iz toga razdoblja, kao
i razvijenoga srednjega vijeka, pokazuju kako sam proces slavenizacije nije završen
tijekom ranoga srednjega vijeka (Rogić, 1976a). Sporije uklapanje ratničko-stočarskoga
elementa u novoosnovane ranosrednjovjekovne slavenske države pokazuje značaj
načina života za oblikovanje mentalnoga sklopa obilježenoga pružanjem otpora no-
siteljima nove državne organizacije. Naime, vlaško je stanovništvo također počivalo
na stočarsko-ratničkoj društvenoj organizaciji, a njezini su predvodnici, mahom iz
redova rodovsko-plemenske aristokracije, odbijali prihvatiti vlast nositelja hrvatske
aristokracije. Za razliku od njih, široki su slavenski ratarski slojevi razmjerno brzo
35
Sami franački povijesni izvori iz toga doba panonski prostor opisuju izrazom pustoš.

90 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE

prihvatili vlast kasnije doseljenoga rodovsko-plemenskoga ratničkoga elementa. Stoga

su dinarski Vlasi, među većinskim slavenskim stanovništvom, tvorili samo disperzne
ostatke koji su svoj identitet poistovjećivali s društveno-ekonomskom organizacijom i

6.
zasebnim pravnim statusom. Tek će s jačanjem procesa pokrštavanja, nositelji kojega
će biti upravo vladari novih slavenskih političkih tvorevina, ojačati i proces njihove
slavenizacije na koju upućuju prvi dokumenti u kojima oni sebe označuju kao hrvatske
Vlahe latinskoga obreda (Rogić, 1958, 1982).

S druge strane, slavenizacija je bila naglašena i u Dalmaciji, čiji je geografski pojam

u ranosrednjovjekovnom razdoblju sveden na diskontinuirani pojam romanskih
gradova i njihove okolice. Sav je ostali prostor izvan gradova hrvatski. Asimilacija
romanskih građana u hrvatsko-slavenskoj masi (o čemu postoje potvrde već od 11. st.)
pridonijela je nastanku dvojnoga odnosno sinonimičnoga pojma Hrvatske i Dalmacije
(Rogić, 1990, 2003).

Razvijeni srednji vijek:

gospodarsko-politička
stabilizacija, reurbanizacija
i regionalna diferencijacija
 RAZVIJENI SREDNJI VIJEK: GOSPODARSKO-POLITIČKA
STABI LIZACIJA, REURBANIZACIJA I REGIONALNA DIFERENCIJACIJA 93

Kraj ranoga srednjega vijeka u Hrvatskoj se poklapa sa završetkom razdoblja vladavine

Trpimirovića i ulaskom u personalnu uniju sa susjednim mađarskim kraljevstvom.
Razvijeni će srednji vijek dovesti do mnogih promjena na području Hrvatske, kako u
političkom sustavu i gospodarskoj strukturi, tako i u teritorijskom razvoju.

NOVE RAZVOJNE TEŽNJE U UVJETIMA

G EOG RAFSKE RASCJEPKANOSTI

Razvijeni je srednji vijek doba postupnoga jačanja feudalnoga društveno-političkoga

sustava koje je izazvalo i promjene u geografskom pogledu. Kompleksniji i jači razvoj
feudalnoga gospodarstva neodvojiv je od političkoga uređenja koje je obilježavalo jača-
nje feudalne rascjepkanosti koja je na vrhuncu svoga razvoja poprimila oblik feudalne
anarhije. Hrvatski je prostor također bio zahvaćen tim dezintegracijskim procesima
pa su stoga na području Hrvatske oblikovane tri političke cjeline suprotnih razvojnih
tendencija:

• Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo
• dalmatinske komune
• unutrašnjost Istre

Proces naglašenoga jačanja autonomije dalmatinskih romanskih gradova potaknuo

je njihovo još naglašenije izdvajanje od zaleđa ugarsko-hrvatske države s kojim su bili
gospodarski integrirani. S druge strane, područje Gvozda postaje zona razgraničenja
među teritorijima Hrvatske i Slavonije, pod jačim utjecajem ugarske krune, te područja
južno od Gvozda u kojem su jačali hrvatski velikaši. Jači prodor germanskoga (osobito
u kasnijoj fazi habsburgovskoga) političkoga elementa na hrvatski prostor, koji će ti-
jekom sljedećih razdoblja historijsko-geografskoga razvoja preuzeti značajan utjecaj
u Hrvatskoj, u razvijenom srednjem vijeku bilježi se na području Istre.

Hrvatski je teritorij u razvijenom srednjem vijeku, nakon integracije Neretvanske

kneževine, bilježio razvoj i jačanje političkih institucija. Tijekom 13. st. neretvanski se
 RAZVIJENI SREDNJI VIJEK: GOSPODARSKO-POLITIČKA
94 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE STABI LIZACIJA, REURBANIZACIJA I REGIONALNA DIFERENCIJACIJA 95

otoci (ponajprije Brač i Hvar, također i Korčula i Mljet) u pogledu društvenoga ustrojstva
čvršće integriraju u područje istočnojadranskih komuna. Na taj su način oni i u geo-
grafskom pogledu integrirali gradove Donje Dalmacije s ostatkom Ugarsko-Hrvatskoga
Kraljevstva. S druge strane, razvijeni je srednji vijek razdoblje sve većega političkoga
pritiska na rubne dijelove hrvatskoga teritorija, kako zbog političkih pretenzija Vene-
cije u jadranskom pojasu, tako i zbog sve izraženijega teritorijskoga širenja bosanske
banovine i kasnijega kraljevstva na štetu Hrvatske u dinarsko-jadranskom području.
Na taj se način bosanska država usjekla u prvobitni ranosrednjovjekovni hrvatski te-
ritorij, a taj će proces u 15. st. nastaviti osmanlijska država (Rogić, 1990; Raukar, 2000).

NOVA G EOPOLITIČKA JEZGRA HRVATSKE

DRŽAVE I RAZVOJ G EOG RAFSKIH POJMOVA
HRVATS KIH REGIJA

Osnivanje Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva (sl. 20.), kao nove političke tvorevine u Eu-

ropi, povezano je i sa stvaranjem nove političke jezgre u Hrvatskoj. Prostor Slavonije,
pod kojim se u to doba podrazumijevalo područje između Gvozda i Drave (uključujući
sjeverozapadnu i sjevernu Bosnu, Srijem i Baranju), postaje glavno političko-terito-
rijsko težište hrvatske države. O značaju koji je pridavan tomu području jasno govori
i uloga banova i osobito hercega koji su njime upravljali, a koje su obično imenovali
sami ugarski kraljevi iz redova svojih obitelji (obično bi na tu funkciju bio imenovan
prijestolonasljednik koji se je na taj način pripremao za preuzimanje buduće kraljevske
uloge). Uzroke prebacivanja političke jezgre iz područja srednje i sjeverne Dalmacije u Sl. 20. Hrvatska unutar Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva 1102.
kontinentsko područje Panonskoga bazena treba tražiti u političkim i gospodarskim
činiteljima. Od političkih je svakako najvažnije povezivanje Hrvatske s Ugarskom, gospodarsku i kulturnu dimenziju. Srednjovjekovna je Slavonija imala i veliki stra-
srednjoeuropskom kontinentskom državom pod vladanjem dinastije Arpadovića, a ka- teški značaj jer je povezivala područje Ugarske s jadranskim lukama preko kojih se je,
snije Anžuvinaca, Žigmunda Luksemburškoga i Jagelovića. Velika udaljenost sjeverne prijelazom iz ranoga u razvijeni srednji vijek, odvijala sve življa trgovinska razmjena.
i srednje Dalmacije od ugarske političke jezgre, kao i blizina srednjovjekovne Slavo- Geografski su tragovi tih političkih promjena vidljivi u osnivanju kraljevskih županija
nije, podupirali su preseljavanje političkoga središta Hrvatske u Panonski bazen. Kao sa središtima u utvrđenim gradovima (sl. 21.). One su najvjerojatnije nastale preobliko-
dodatni argument u prilog tomu, može se uzeti u obzir uloga jakih hrvatskih velikaša vanjem i objedinjavanjem nekoliko prvotnih manjih župa (comitatus) u veće županije
na području južno od Gvozda, koji su, u uvjetima sve izraženije feudalne anarhije na tijekom razvijenoga srednjega vijeka (sl. 22.). Pritom su same dotadašnje župe preu-
europskom kontinentu, s vremenom mogli prerasti u političku opasnost. Proces politič- zimale ulogu najmanjih teritorijskih jedinica (kotara ili distrikta), zemljišno-vlasnič-
koga i gospodarskoga osamostaljenja feudalaca posebice je osnažen nakon kraljevskoga kih jedinica (vlastelinstava, odnosno slobodnih plemenitih općina) te jedinica crkvene
potpisivanja Zlatne bule (1222.) koja je velikaške obitelji oslobodila plaćanja poreza i teritorijske organizacije (arhiđakonati) (Fuerst-Bjeliš, 1996a). Oživljivanje lokalnoga
omogućila im slobodno raspolaganje posjedima (Magocsi, 2002). Od gospodarskih je kolnoga i dužega karavanskoga prometa među većim gradskim naseljima duž komuni-
činitelja najvažnije postupno jačanje ratarske komponente u gospodarskoj strukturi, kacijskih pravaca uređenih još u rimsko doba, govori o populacijskom i gospodarskom
što je zabilježeno i u drugim dijelovima Europe, zahvaljujući primjeni raznih inovacija36 razvoju toga dijela Hrvatske.
koje su širili crkveni redovi, posebice ivanovci, templari i cisterciti na svojim posjedima.
Stoga je širenje mreže samostana tih crkvenih redova, uz vjersku imalo i vrlo važnu

36
Najvažniju je inovaciju svakako predstavljalo uvođenje dvopoljnoga i tropoljnoga sustava obrade zemlje.
 RAZVIJENI SREDNJI VIJEK: GOSPODARSKO-POLITIČKA
96 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE STABI LIZACIJA, REURBANIZACIJA I REGIONALNA DIFERENCIJACIJA 97

  U P R AV N O -
PRIMARNA CRKVENA
-POLITIČKA
TERITORIJSKA TERITORIJSKA
TERITORIJSKA
O R G A N I Z AC I JA O R G A N I Z AC I JA
O R G A N I Z AC I JA

Biskupija
Županija

Župa Arhiđakonat

Slobodna plemenita općina

Dekanat

Sl. 21. Shematski prikaz prostornoga kontinuiteta teritorijske organizacije tijekom srednjega vijeka

Geografski je pojam srednjovjekovne Slavonije tijekom razvijenoga srednjega vijeka

uglavnom ostao istovjetan s onim iz ranoga srednjega vijeka. Ipak, u razvijenom se
srednjem vijeku taj pojam počinje postupno koristiti i za područja istočno od Požeške
kotline, koja su u međuvremenu čvršće integrirana u ugarsko-hrvatsku državu. U
prilog tomu išlo je i političko izdvajanje Slavonije od Hrvatske i Dalmacije.37 Srednjo-
vjekovna se Slavonija dijelila na dvije manje cjeline (Gornju i Donju Slavoniju) koje je
povezivalo prijelazno područje Požeške kotline. Prostor Gornje Slavonije obuhvaćao je
starohrvatsko Slovinje koje je u razvijenom srednjem vijeku bilo podijeljeno na osam
županija (sl. 23.), sa sjedištima u Zagrebu, Varaždinu, Križevcima i Virovitici. Ta su če-
1 — Gorička 24 — Vodićevska 47 — Lapačka 70 — Turopoljska
tiri središta ujedno bila i glavna žarišta naseljenosti i prometna čvorišta. Ostale su se 2 — Podgorska 25 — Sanska 48 — Odorjanska 71 — Sisačka
četiri županije — dubička, vrbaška, sanska i glaška —  uglavnom pružale na području 3 — Okićka 26 — Dubička 49 — Hotučka 72 — Dubravska
današnje peripanonske Bosne te su bile sporednoga značaja. Gornja je Slavonija imala 4 — Zagrebačka 27 — Požeška 50 — Unska 73 — Česmička
5 — Zagorska 28 — Garska 51 — Unačka
bolje uvjete za razvoj poljoprivrede, a glavne su razvojne zone bile na prigorjima koja 6 — Varaždinska 29 — Baranjska 52 — Donjopesentska
su, zahvaljujući postojanju različitih kompleksa tla, pružala najbolje uvjete za razvoj 7 — Moravečka 30 — Vukovska 53 — Gornjopesentska
tradicijske seljačke polikulture — osnove tadašnjega ratarstva. Upravo su se na tim 8 — Kalnička 31 — Srijemska 54 — Ninska
9 — Hrastovička 32 — Vrbaška 55 — Sidraška
područjima, u okviru tadašnjega feudalnoga tipa gospodarstva, razvijala selišta u ko-
10 — Križevačka 33 — Glaška 56 — Bribirska
jima se okupljalo seosko stanovništvo (Rogić, 1990). Već tijekom razvijenoga srednjega 11 — Čazmanska 34 — Vinodolska 57 — Kninska
vijeka pojedini će se dijelovi Gornje Slavonije, kao što je Međimurje, isticati značajnom 12 — Ivanićgradska 35 — Modruška 58 — Dridska
gustoćom naseljenosti38 (Laci, 1982). 13 — Rovišćanska 36 — Plaška 59 — Sminjska
14 — Virovitička 37 — Drežnička 60 — Cetinska
15 — Novačka 38 — Novigradska 61 — Livanjska
Požeška je kotlina predstavljala dodirnu zonu između Gornje i Donje Slavonije. Baš 16 — Grđevačka 39 — Gatska 62 — Glamočka
kao i u Gornjoj Slavoniji, prigorska su područja Požeške gore, Dilja, Papuka i Krndije 17 — Garićka 40 — Humska 63 — Primorska
18 — Gračenička 41 — Krbavska 64 — Duvanjska
pružala najbolje uvjete za razvoj poljoprivrede, ponajprije ratarstva, pa su se stoga 19 — Moslavačka 42 — Bužanska 65 — Poljička
glavna naselja razvila upravo na samim prigorjima. 20 — Gorska 43 — Senjska 66 — Imotska
21 — Gajska 44 — Podgorska 67 — Dalenska
22 — Poljanska 45 — Lička 68 — Vrhrička
Sama je Donja Slavonija bila prostor dodira Slavena i Mađara te je obuhvaćala ba-
23 — Mrinska 46 — Nebljuška 69 — Zalska
ranjsku županiju (sa središtem u Pečuhu) i vukovarsku, koja je zauzimala najveći dio
Srijema. Kasnija i slabija valorizacija potencijala na najvrjednijim kompleksima lesnih Sl. 22. Administrativna podjela hrvatskoga teritorija na županije u 13. st.

37
Od 1260., u skladu s odlukom ugarsko-hrvatskoga kralja, Slavonijom upravlja jedan ban, a Hrvatskom i
Dalmacijom drugi te je time razdvojeno do tada politički jedinstveno hrvatsko područje. Oba su bana bili
podređeni hercegu, pod čijom je ingerencijom bio čitav prostor Hrvatske, Dalmacije i Slavonije.
38
To potvrđuju dokumenti iz 13. st. u kojima se navodi veliki broj crkvenih i feudalnih posjeda, manjih na-
selja (trgovišta), kao i osnivanje prvih gradova u koje se planski naseljavaju obrtnici.
 RAZVIJENI SREDNJI VIJEK: GOSPODARSKO-POLITIČKA
98 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE STABI LIZACIJA, REURBANIZACIJA I REGIONALNA DIFERENCIJACIJA 99

zaravni u tom području odredilo je niži razvojni stupanj i prevlast nomadskih stočar-
skih skupina. Slabija je razvijenost ratarstva bila uzročno-posljedično povezana sa
zaostajanjem u razvoju stalnih naselja. Zbog toga su se naselja, nastala u prigorskom
pojasu (kao što je sam Pečuh), razvila u glavna središta okupljanja stanovništva. Drugo
je žarište razvoja naselja bila obala Dunava i to zbog važne prometne uloge. Upravo su
zbog nadzora riječne plovidbe na obali Dunava podignuta feudalna utvrđenja (burgovi)
koji upućuju na vrjednovanje dunavskoga prometnoga puta.

RAZVOJ G RADOVA I PROM ETNICA U

SLAVONIJI — POKAZATELJ POLITIČKIH I
G OSPODARSKIH PROMJENA

Razvoj gradova, kao novoga elementa u kulturnom pejzažu Slavonije, pokazatelj je

značajnijega razvoja toga dijela Hrvatske. U drugoj se polovici 15. st. oblikuje gušća
urbana mreža, a osim slobodnih kraljevskih gradova pojavljuju se i vlastelinska tr-
govišta. Od 120 gradova i trgovišta, koliko ih se spominje u to doba u Slavoniji, čak
oko stotinu njih su bila novoizgrađena naselja (Kurelac, 2000). U zapadnom su dijelu
Panonskoga bazena, kao što je Varaždinska županija, glavna gradska naselja imala
središnju ulogu u prostoru, dok su rubne dijelove zauzimala naselja nižega stupnja
centraliteta. Iako udaljenosti među gradovima nisu bile podjednake u svim područ-
jima, uglavnom je standardna bila udaljenost od jednoga dana hoda (Budak, 2007). U
1 — Zagrebačka 23 — Senjska 45 — Lučka
2 — Zagorska 24 — Lička 46 — Rastočka prigorskim zonama Požeška kotline, Medvednice, Kalnika i Hrvatskoga zagorja poči-
3 — Varaždinska 25 — Nebljuška 47 — Bročanska nje značajnija izgradnja burgova, što je pokazatelj jake gospodarske baze i postojanja
4 — Križevačka 26 — Lapačka 48 — Blatinska složene društveno-političke organizacije. Gradnju feudalnih burgova poticala je i sre-
5 — Virovitička 27 — Unska
6 — Baranjska 28 — Unačka
dišnja vlast, tj. sam kralj, nakon mongolske invazije (1241. – 1242.). Naime, upravo su
7 — Požeška 29 — Donjopesentska dobro utvrđena naselja pokazala svoju učinkovitost tijekom mongolskoga pustošenja
8 — Vukovska 30 — Poljanska (Magocsi, 2002). Većina će novoizgrađenih burgova do kraja razvijenoga srednjega
9 — Srijemska 31 — Gornjopesentska
vijeka postati jezgre urbanizacije.39 Najjači razvoj tijekom razvijenoga srednjega vijeka
10 — Zalska 32 — Lučka
11 — Sanska 33 — Kninska zabilježio je Zagreb, koji je uz gospodarske funkcije bio i središte biskupije unutar čijih
12 — Dubička 34 — Dridska je granica bilo uključeno Međimurje i slovensko Prekomurje. Zagrebački je kraljevski
13 — Vrbaška 35 — Sminjska burg Gradec, zajedno s biskupskim Zagrebom, sredinom 15. st. dosezao broj od 4000
14 — Vinodolska 36 — Cetinska
15 — Modruška 37 — Livanjska do 6000 stanovnika i svojom se je veličinom isticao u slavonskom prostoru. U središ-
16 — Plaška 38 — Glamočka njem je dijelu Slavonije ključnu ulogu u prostoru imala Požega, koja je najvjerojatnije
17 — Drežnička 39 — Duvanjska premašila brojku od 1000 stanovnika tijekom razvijenoga srednjega vijeka. Uz burgo-
18 — Novigradska 40 — Primorska
19 — Gatska 41 — Poljička
ve i kraljevske gradove, koji su imali ulogu naselja najvišega ranga, značajniji razvoj
20 — Humska 42 — Dalenska bilježe i naselja nižega ranga. Riječ je o varošima koje se koncentriraju na prometno
21 — Krbavska 43 — Imotska važnim mjestima kao što su prijelazi preko rijeka i u podnožjima značajnijih prijevoja:
22 — Bužanska 44 — Mokronska
Varaždin, Virovitica, Vukovar, Osijek i Modruš. Također su važan značaj u prostoru
Sl. 23. Oblikovanje prostorno većih županija u Panonskom bazenu u razvijenom srednjem vijeku (14. st.) imala i brojna vlastelinska naselja (npr. Pakrac, Čazma, Ivanić Grad i dr.) koja tijekom

39
S druge će strane burgovi postati utočišta jakih feudalaca koji će se međusobno obračunavati, pa čak i
potkopavati središnju kraljevsku vlast.

100 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
razvijenoga srednjega vijeka također bilježe dinamičan razvoj, a samo su se pojedi-
na, kao što je Ilok (oko 2000 stanovnika krajem 15. st.) isticala svojom veličinom. Ona
su se znatno razlikovala po broju stanovnika: u prosjeku su brojila od pedesetak do
nekoliko stotina stanovnika. Nositelji tih prvih zametaka skromne srednjovjekovne
urbanizacije na slavonskom području bili su obrtnici i trgovci koji su se doseljavali iz
drugih dijelova Europe, ponajprije s talijanskoga i njemačkoga govornoga područja.
Također se bilježe doseljenici francuskoga jezika, kao i Židovi40 (Grgin, 2012). Na taj su
način gradovi predstavljali svojevrsne otoke koji su se od okolnoga ruralnoga prostora
razlikovali, kako u političkom i gospodarskom, tako i u etničkom pogledu, baš kao i u
drugim dijelovima Panonskoga bazena. Međutim, dominantno autarkična poljoprivre-
da nije davala značajnije tržišne viškove koji bi bili predmet jačega razvoja trgovine, a
samim tim i gradova, te stoga nije pružala mogućnosti jačega razvoja gradova (Rogić,
1990). Ustrojavanje i razvoj slobodnih kraljevskih gradova na prostoru Slavonije (sl. 24.),
utemeljenih na kraljevskim povlasticama, rezultat je odupiranja građanske klase (trgo-
vaca i obrtnika) pritiscima feudalaca. Upravo se tijekom 13. i 14. st. pojavljuju prvi takvi
gradovi: Varaždin (1209.), Perna (1225.), Vukovar (1231.), Virovitica (1234.), Petrinja
Sl. 24. Osnivanje slobodnih kraljevskih gradova na hrvatskom prostoru tijekom 14. st.
Dosadašnja istraživanja zagrebačkoga Gradeca pokazuju kako su njemački doseljenici bili pretežno trgovci,
40
posjednici i obrtnici, talijanski trgovci tekstilom, francuski graditelji, dok su se Židovi bavili novčarstvom.
RAZVIJENI SREDNJI VIJEK: GOSPODARSKO-POLITIČKA
STABI LIZACIJA, REURBANIZACIJA I REGIONALNA DIFERENCIJACIJA 101
(1240.), Samobor (1242.), zagrebački Gradec (1242.), Križevci (1252.), Jastrebarsko (1257.),
Zelina (1328.), Trg ispod Ozlja (1329.), Krapina (1347.) i Koprivnica (1356.). Najveći je dio
slobodnih kraljevskih gradova bio smješten u rubnim dijelovima Panonskoga bazena:
u Podunavlju, Podravini, Posavini, Hrvatskom zagorju, Prigorju, Pokuplju i Žumberku.
U tim su područjima nadzirali poljoprivredne površine te gospodarski i strateški važ-
ne prometnice. Njihova međusobna udaljenost od 30 do 70 km upućuje na okvirnu
veličinu gravitacijskih područja (Mohorovičić, 2000). U istom se razdoblju razvijaju
i druga urbana središta kao što su Čakovec, Krapina, Čazma i Đurđevac u zapadnom
dijelu Slavonije te Đakovo, Požega, Ilok i Vukovar u istočnom. Za razliku od primorskih
gradova, slavonski gradovi nisu imali dovoljnu snagu kojom bi se othrvali od priti-
ska vlastele na njihovu autonomiju pa su stoga tražili kraljevu zaštitu (Raukar, 2000).
Gospodarsko je jačanje feudalaca na području Slavonije (Babonići, Celjski, Frankopani,
Gorjanski, Iločki, Talovci, Zrinski) određivalo njihovu sve veću političku moć, kao i česte
međusobne sukobe. Pojava i razvoj slobodnih kraljevskih gradova iznimno su značajni
jer su bili zametci urbanizacije u Panonskom bazenu, a o značaju toga procesa dovoljno
govori činjenica kako će se većina tih gradova tijekom sljedećih stoljeća preobraziti u
značajna urbana središta (sl. 25.).
Nova je politička i gospodarska jezgra bila povezana mrežom primitivnih putova, od-
nosno karavanskim stazama, s Hrvatskom južno od Gvozda, od kojih su se isticale dvije
na kojima su bile smještene utvrde i gradska naselja. Prva je vodila od Zagreba preko
Dubovca (burga podignuta poviše mjesta na kojem će kasnije biti izgrađen Karlovac) i
Sl. 25. Koncentracija burgova u središnjem i istočnom dijelu Panonskoga bazena najveća je bila na prigorjima
gora koje omeđuju Požešku kotlinu
 RAZVIJENI SREDNJI VIJEK: GOSPODARSKO-POLITIČKA
102 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE STABI LIZACIJA, REURBANIZACIJA I REGIONALNA DIFERENCIJACIJA 103

Modruša prema Senju. Druga je vodila od Zagreba preko Petrinje, Topuskoga i Cetina
prema Bihaću i dalje prema Kninu, najvažnijemu karavanskomu prometnomu čvori-
štu južno od Gvozda. Iz Knina se karavanska pista račvala u tri odvojena pravca: jedan
preko utvrde u Ostrovici prema Ninu i Zadru, drugi prema Šibeniku i treći preko Klisa
do Splita. Sjeverno od Gvozda su vodila dva karavanska puta prema Ugarskoj: jedan
od Zagreba preko Križevaca i Koprivnice, a drugi od Pakraca preko Daruvara, Virovi-
tice i Barča (Barcs). Oba su također bila osigurana tvrđavama i utvrđenim gradovima.
Nešto su manji značaj imali primitivni putovi prema austrijskim zemljama (od Zagre-
ba preko Varaždina i Nedelišća prema Štajerskoj) te od Ozlja preko Metlike, Novoga
Mesta i Ljubljane prema Trstu. Od Dubovca je vodio još jedan karavanski put prema
sjevernomu Jadranu i to do Rijeke preko Broda na Kupi i Skrada. Preko jadranskih se
je luka u Bakru, Bakarcu, Kraljevici, Novom i Senju odvijala međunarodna trgovina
robom iz kontinentske Hrvatske i Ugarske pa su ceste koje su vodile prema njima imale
poseban značaj (Budak, 2007).

H RVATS KA J UŽ NO OD GVOZ DA
Prostor južno od Gvozda bio je izvan jačega političkoga dosega kraljevske vlasti što
se vidi u tom što nisu postojale županije kao u Slavoniji, kao ni kraljevski posjedi, niti
je djelovao porezni sustav. Hrvatsku južno od Gvozda obilježavao je razvoj u skladu s
feudalnim partikularizmom koji se temeljio na apsolutnoj gospodarskoj vlasti feudal-
nih magnata, izraženoj u pravu na ubiranje poreza (sl. 26.). Nositelji nove društveno-
-gospodarske i upravno-administrativne organizacije bili su upravo velikaši koji svoju
moć temelje na vojnoj i ekonomskoj dominaciji. U ukupnoj je gospodarskoj strukturi
i dalje prevladavala poljoprivreda koju je obilježavalo sve izraženije jačanje agrarne
komponente, iako je stočarstvo i dalje bilo dominantno.
Jačanje vlastele i feudalnih društvenih odnosa započelo je na prijelazu iz ranoga u ra-
zvijeni srednji vijek, a početkom 12. st. proces se ubrzava i velikaši postaju samostalni
knezovi te nastoje seoske općine podvrgnuti svojoj vlasti, a slodobne seljake na tom
teritoriju pretvoriti u kmetove. Procesu feudalizacije u Hrvatskoj južno od Gvozda išlo
je u prilog dobrovoljno stavljanje u vazalni odnos do tada slobodnih seljaka, do čega
dolazi uslijed teških životnih prilika koje je odredila slabo razvijena poljoprivreda u
krškom pojasu. Činjenica je kako proces feudalizacije nije uhvatio maha u poljoprivred-
no razvijenijem području između Zrmanje i Krke, u kojima su se seoske općine uspješ-
no oduprijele pritisku vlastele (Raukar, 1997). Sličan je proces zabilježen i u Poljicima.
Na području Kvarnera dolazi do jačega razvoja u poljoprivredno najvrjednijim po-
dručjima flišnih zona, usmjerenih na ratarstvo, te stočarskih krških brdsko-planinskih
zona. Tako će u krčko-vinodolskom području ojačati dinastija Frankopana, krčkih
Frankapani
Csák, Gorjanski, Iločki
Šubići
Gisiginovci, Gorjanski, Iločki
Babonići
Ugarska kraljica, Gorjanski, Iločki
Sl. 26. Područja pod upravom pojedinih velikaških obitelji u 14. st.
knezova koji sebi pripisuju rimsko podrijetlo, dok će se na senjsko-modruškom pro-
storu razvijati kašteli s pripadajućim selima. Gorski je pojas zabilježio najdinamičniji
razvoj u istočnoj Lici (Krbava), tradicijski stočarskom prostoru ljetnih ispaša kroz koji
se je odvijao i karavanski promet iz Bosne prema Kvarneru. Upravo tada je krbavsko
područje bilo populacijsko, gospodarsko i političko težište u Lici. O snazi krbavskih
knezova Kurjakovića govori i činjenica kako oni još 1322. planski naseljavaju stočarsko
stanovništvo u podvelebitskom primorju i to u okolici Karlobaga, grada pod njihovom
vlašću (Rogić, 1958). Uređenje biskupije u tom kraju pokazatelj je jačega gospodarsko-
ga razvoja i potrebe za uvođenjem prostorne organizacije višega stupnja. Nositelji
feudalnoga ustroja bili su velikaši Gusići Kurjakovići, koji također nastoje istaknuti
svoje tobožnje rimsko podrijetlo. Njihov je uspon bio utemeljen na nadzoru strateški
iznimno važnoga prometnoga pravca u istočnom dijelu Like (Krbava), kojima se je od-
vijao karavanski promet između zapadnoga dijela Bosne i primorskih lučkih gradova

104 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
(Senj, Jablanac, Karlobag, Obrovac). Uslijed jačanja ratarske komponente u ukupnoj
gospodarskoj strukturi, tijekom razvijenoga srednjega vijeka započelo je premještanje
gospodarskoga i populacijskoga težišta u podvelebitsku zonu u središnjem dijelu Like41
(Rogić, 1972a; Pejnović, 1985). U sjevernoj su Dalmaciji središnju ulogu imala poljopri-
vredno najrazvijenija područja Ravnih kotara i doline Krke, preko kojih se je također
održavala veza sa susjednim bosanskim prostorom Završja. Stoga nije neobično što je
upravo u tom dijelu Hrvatske došlo do uspona velikaške obitelji Bribiraca (Šubići) koji
su tijekom razvijenoga srednjega vijeka privremeno vladali i susjednom Bosnom. U
srednjoj je Dalmaciji žarišnu ulogu imao prostor polja od Segeta do Stobreča sa zagor-
skim zaleđem, a ključni je značaj u prostoru pripadao Trogiru i Splitu. Upravo je jaki
razvoj ratarstva na području Kaštelanskoga, Solinskoga i Splitskoga polja, te stočarstva
na okolnom brdskom pojasu, pružao znatne prihode koji su omogućili uspon splitske i
trogirske komune, kao i njihovu presudnu političku ulogu u srednjoj Dalmaciji. Osim
poljoprivrednoga razvoja, važnost je imalo i održavanje trgovačkih veza s Bosnom, a
takva je gospodarska osnova omogućila uspon velikaške obitelji Nelipac (Nelipčići)
(Rogić, 1990, 1991).
DALMACIJA: M IJENA PROSTOR NOGA
POJMA, URBAN I I GOS PODARS K I
KONTINUI TET
Druga se teritorijska cjelina sastojala od dalmatinskih gradova koji tijekom razvijenoga
srednjega vijeka doživljavaju uspon i dosežu vrhunac svog razvoja. Politički se pojam
Dalmacije, koji je tijekom ranosrednjovjekovnoga razdoblja bio sveden na svega pet
obalnih (Kotor, Dubrovnik, Split, Trogir, Zadar) i tri otočne (Osor, Krk, Rab) gradske
komune pod bizantskom upravom, u razvijenom srednjem vijeku počinje širiti i na
druge obalne gradove: Nin, Biograd, Šibenik, Omiš, Hvar, Korčulu i Ston. Pojedini su
dijelovi tadašnje Dalmacije bili u sklopu ugarsko-hrvatske države, dok su drugi bili unu-
tar granica Mletačke Republike, u skladu s tadašnjom borbom za prevlast na istočno-
jadranskoj obali. Pritom su primorski gradovi isticali politički kontinuitet Dalmacije
kao pokrajine koju je bizantski car prepustio na upravljanje hrvatskom kralju, pri čemu
su se hrvatski vladari obvezali na poštovanje političke autonomije dalmatinskih gra-
dova. S druge strane, Mletačka je Republika također isticala svoju ulogu nasljednika
bizantske uprave u Jadranskom bazenu, pa u skladu s tim pojam Dalmacija koristi
za većinu svojim posjeda na istočnoj obali Jadrana, osim Istre. Mletački je pojam Dal-
macije obuhvaćao pojedine gradove i otoke (Cres, Lošinj, Krk, Rab, Pag, Silba, Ugljan,
Brač, Hvar, Vis, Korčula, Mljet) kojima su Mlečani uspjeli ovladati tijekom razvijenoga
srednjega vijeka. Sa širenjem mletačke vlasti na druga područja istočnojadranske obale,
geografski će se početi širiti i pojam Dalmacije. Oni su bili čvrsto integrirani s agrarnom
41
O tome svjedoče i ostatci brojnih utvrda iz toga razdoblja u središnjem dijelu Like.
RAZVIJENI SREDNJI VIJEK: GOSPODARSKO-POLITIČKA
STABI LIZACIJA, REURBANIZACIJA I REGIONALNA DIFERENCIJACIJA 105
okolicom u kojoj je razvijana napredna sredozemna poljoprivreda te su tako postali
geografska središta okolnoga agrarnoga prostora. Jezgra toga agrarnoga prostora bili
su nekadašnji rimski ageri te je o održavanju njihova kontinuiteta ovisio razvoj pri-
morskih gradova. Upravo ona urbana središta uz koja su postojali značajniji kompleksi
obradivoga zemljišta, kao što su Split, Trogir i Zadar, raspolagala su boljom razvojnom
osnovom. U neposrednoj je okolici primorskih gradova oblikovan napredniji kulturni
pejzaž obilježen intenzivnim mediteranskim ratarstvom i visokim stupnjem agrarne
valorizacije usmjerene na uzgoj vinove loze, maslina i žitarica (pšenica, ječam, pir, pro-
so). Osnovna je uloga agrarne okolice bila u opskrbi grada poljoprivrednim proizvo-
dima. Prevladavanje vinogradarstva i maslinarstva, o čemu svjedoče brojni agrarni
ugovori sklopljeni između vlasnika zemljišnoga posjeda (crkva, plemstvo, građani) i
seljaka (kolona) koji su obrađivali njihovu zemlju, upućuje na zaključak kako agrarna
okolica nije bila u mogućnosti zadovoljiti potrebe grada za osnovnim prehrambenim
proizvodima. O tome svjedoče i pojedini lokalni dokumenti koji pokazuju kako je split-
ska komuna42 u 16. st. proizvodila žitarica dostatnih za samo četiri mjeseca (za razliku
od vina kojega je bilo i za izvoz). Zbog toga su dalmatinski gradovi zabranjivali izvoz
žitarica i ujedno su bili prinuđeni na trgovačku razmjenu kako bi osigurali potrebne
količine. Iako je većina komuna zakonskim propisima poticala uzgoj žitarica i ograni-
čavala vinogradarstvo, značajniji su rezultati takve politike izostajali (Jelaska, 1985).
Pozitivan se utjecaj primorskih komuna, s gledišta razvoja kulturnoga pejzaža, osjećao
i na obližnjim otocima koji su bili pod njihovom ingerencijom, a na kojima se je, uz
sredozemno ratarstvo, razvijalo i stočarstvo kao i gospodarenje šumskim fondom. Sa-
čuvani povijesni dokumenti to vrlo dobro predočuju na primjeru Splita, kao jedne od
najrazvijenijih primorskih komuna, koji je intenzivno utjecao na gospodarski razvoj
Šolte, Brača i istočnoga dijela Čiova (Novak, 2005). Agrarni su viškovi dalmatinskih
gradova bili sredstvo lokalne trgovine, razmjene za stočarske proizvode ili izvoza u
druge sredozemne gradove (pretežno one na Apeninskom poluotoku). O nedostatku
mesa i mesnih proizvoda najbolje govori činjenica kako je većina primorskih grado-
va dopuštala slobodan uvoz stoke i mesa iz okolice43 (Jelaska, 1985). Upravo s gledišta
mogućnosti agrarne valorizacije okolnoga područja, Dubrovnik je bio u lošijoj situaciji
zbog nepostojanja značajnijega kompleksa plodnoga tla. Stoga se Dubrovnik od samoga
osnivanja jače usmjerio na trgovinu te je bio prisiljen na pripajanje okolnih prostora
u kojima se mogla jače razvijati poljoprivreda (Elafiti, Konavle, Pelješac, Mljet, Lasto-
vo). Dalmatinski su gradovi, ponajprije oni koji su bili smješteni na obalnoj fasadi, u
gospodarskom pogledu bili usko povezani sa svojim prirodnim zaleđem, tj. s Ugarsko-
-Hrvatskim Kraljevstvom. Preko njihovih luka odvijao se izvoz proizvoda iz zaleđa,
među kojima su prevladavale sirovine i poluproizvodi (živa stoka, stočarski i pčelarski
proizvodi, krzno, drvo), kao i uvoz robe kojom se je trgovalo najviše za potrebe toga
istoga širokoga zaleđa (najviše sol, žitarice i razni zanatski proizvodi). Bez obzira na jaku
gospodarsku integraciju sa širokim zaleđem na teritoriju Ugarsko-Hrvatskoga Kraljev-
stva, dalmatinski su gradovi samo u kratkotrajnim razdobljima bili politički integrirani
u njegov okvir. Uzroke treba tražiti u autonomnom uređenju gradova koji im je pru-
žao mogućnost samouprave, neometane trgovine i sklapanja trgovačkih sporazuma
Splitska je komuna u to doba bila jedna od gospodarski najsnažnijih u Dalmaciji, a raspolagala je agrarnim
42
posjedom značajne veličine.
43
Carina se je naplaćivala jedino kada je bila riječ o trgovini s drugim komunama ili unutar samoga grada.

106 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
s drugim autonomnim sredozemnim komunama. Zbog toga je i došlo do političkoga
odvajanja pojmova Hrvatske i Dalmacije, iako su same društvene razlike između dal-
matinskih i hrvatskih gradova bile sve manje, a dokumenti pokazuju kako je njihovo
stanovništvo, uključujući aristokratske slojeve i crkvene krugove, već od početka ra-
zvijenoga srednjega vijeka uglavnom bilo kroatizirano (Mažuranić, 1975; Šimunović,
1997). Tome je najviše pridonijelo sklapanje brakova, o čemu govori i kroničar Toma
Arhiđakon na primjeru Splita, kao i sklapanje nepisanih sporazuma o međusobnom
pomaganju među pojedinim romanskim obiteljima u gradovima s hrvatskim obiteljima
koje su živjele u obližnjim selima (Novak, 2005). K tomu, dalmatinski su gradovi bili
prostorno i populacijski male enklave stiješnjene između mora i prostranoga zaleđa.
Razdoblja njihova gospodarskoga napretka uvjetovala su sve izraženiju potražnju za
radnom snagom u raznim djelatnostima (obrt, trgovina, pomorstvo, vojska, kućna
posluga, komunalne službe) koja se je rješavala pritjecanjem migranata iz gradskoga
zaleđa i njihovim zapošljavanjem i trajnim naseljavanjem u gradu.
Dalmatinski su gradovi imali golemi značaj za hrvatski prostor zato što su bili nositelji
kulturnoga, društvenoga i gospodarskoga razvoja te su imali ulogu žarišta iz kojih su se
širili sredozemni europski kulturni utjecaji. Istovremeno je na obližnjim otocima glav-
nina stanovništva bila koncentrirana u naseljima većinom seoskoga tipa pa se oblikuje
agrarno društvo. Sama su naselja uglavnom bila smještena u unutrašnjosti koja je bila
zaštićenija od gusarskih pljačkaških pohoda (Raukar, 2007). Izuzetak je bio grad Hvar
koji već od 13. st. afirmira svoj vodeći značaj za najveći otočni prostor (Hvar – Brač – Vis).
UTJECAJ JAČANJA MLETAČKE RE PUBLIKE
NA PROSTORNE, GOSPODARSKE I
POLITIČKO-G EOG RAFS KE ODNOSE
Tek će se s učvršćivanjem jake mletačke vlasti jače početi razvijati obalna naselja na oto-
cima. Tijekom razvijenoga srednjega vijeka dalmatinski su gradovi postali predmet sve
izraženijega političkoga posezanja Mletačke Republike, čemu se dinastija Arpadovića
nije mogla oduprijeti. U prilog tomu najbolje govori nesposobnost ugarsko-hrvatskih
kraljeva u suprotstavljanju križarskoj vojsci koja je 1202. opustošila Zadar i prepustila
ga Mlečanima (Raukar, 1997). Uzroke mletačkim aspiracijama ne treba tražiti u lokal-
noj trgovini u kojoj su posredovali dalmatinski gradovi, a koja se odvijala na relaciji
Bosna/ Hrvatska – talijanski gradovi, jer je bila riječ o trgovini skromnoga opsega. Naj-
veće je prihode Veneciji donosila međukontinentska trgovina44 između orijentalno-
ga svijeta i Europe. Naime, mletački su trgovački brodovi iz azijskoga Sredozemlja u
Europu donosili velike količine skupocjene robe, proizvedene u južnoj i istočnoj Aziji,
kao što su razne tkanine (od kojih je posebice na cijeni bila svila), začine, porculan, čaj
44
Ta je sastavnica mletačke trgovačke djelatnosti još nazivana i velika svjetska trgovina.
RAZVIJENI SREDNJI VIJEK: GOSPODARSKO-POLITIČKA
STABI LIZACIJA, REURBANIZACIJA I REGIONALNA DIFERENCIJACIJA 107
i dr. (Gresh i dr., 2006). U tu su trgovinu na velike relacije dalmatinski gradovi bili vrlo
skromno uključeni, a jedino je Dubrovnik u značajnijem opsegu sudjelovao u njoj.
Uzroke političkomu posezanju Mletačke Republike prema primorskim komunama na
istočnoj obali Jadrana treba tražiti u strateškim činiteljima od kojih je najvažniji klju-
čan prometno-geografski položaj na plovnom putu od Venecije prema jugozapadnoj
Aziji. Naime, za pomorsku je trgovinu jadranskih luka s drugim dijelovima Sredozemlja
ključan bio sustav kanalske plovidbe. On se je temeljio na trima elementima:
1. Vjetrovi i morske struje omogućivali su lakšu plovidbu uz istočnu obalu Ja-
drana pri ulasku iz Jonskoga u Jadransko more i kretanje prema sjevernomu
dijelu Jadrana. Pritom je najvažnija bila mogućnost odabira alternativnih
pomorskih putova u zavjetrini prilikom jakih udara bura i juga (Rogić, 1953,
1990). Budući da glavna morska struja ulazi iz Jonskoga u Jadransko more
i kreće se uz istočnojadransku obalu prema sjeveru, brodovi su se duž nje
puno lakše kretali prema Veneciji. S druge strane, duž zapadne jadranske
obale mnogo su nepovoljniji uvjeti plovidbe.
2. Lakša pomorska navigacija duž istočne obale Jadrana bila je omogućena
zahvaljujući razvedenosti obale i postojanju velikoga broja otoka i otočića.
Stoga je orijentacija duž istočne obale bila puno lakša, a također su postojali
i alternativni pomorski putovi, za razliku od zapadne obale.
3. Mogućnosti zaštite u slučaju nevremena bile su znatno veće na istočnoj obali,
gdje je postojalo puno zaljeva, uvala i draga, dok je zapadna obala znatno
slabije razvedenosti. Za brodove je posebice bila važna mogućnost zaštite
od razorne bure koja je bila glavni uzročnik potapanja brodova, stradanja
posade i gubitka dragocjenoga tereta.
Na navedenom su sustavu kanalske pomorske plovidbe najveći strateški značaj ima-
le ulazne i izlazne točke. Na jugu su to bili Dubrovnik i Korčula, a na sjeveru Zadar,
Osor i Pula. Upravo zbog toga su najveće luke na ulazu u sustav kanalske plovidbe i
na izlazu iz njega, uz stratešku, dobile i političku ulogu. Riječ je o Dubrovniku (koji je
tijekom mletačke uprave od 1204. do 1358. bio političko središte Gornje Dalmacije) i
Zadru (u kojem je bilo upravno središte Donje Dalmacije). Do sredine 10. st. Venecija
se, uz Genovu, nametnula kao glavni posrednik u trgovini između Europe i azijskoga
Sredozemlja. Od tada mletačka vlada započinje sustavno i uporno provođenje politike
ovladavanja istočnojadranskom obalom, od koje ne će odustati niti nakon teških vojnih
poraza koje će doživjeti od Genove i njezinih saveznika hrvatskih i ugarsko-hrvatskih
vladara.45 Postupno ovladavanje Mletačke Republike dalmatinskim gradovima bilo je
popraćeno pogoršavanjem međusobnih političkih odnosa zbog mletačkoga ograniča-
vanja s težnjom gotovo potpunoga ukidanja autonomije dalmatinskih gradova, a radi
onemogućivanja kreiranja samostalne ekonomske politike (Rogić, 1990). Mletačka je
Republika ponajprije bila pomorska trgovačka sila pa je sve druge primorske trgovačke
Korčulanska bitka (1298.) i Kjođanski rat (1378. – 1381.) najbolji su pokazatelj suradnje u borbi protiv
45
Mletačke Republike.

108 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
gradove promatrala kao moguću konkurenciju koju je potrebno obuzdati. Budući da su
ugarsko-hrvatski kraljevi, s druge strane, uglavnom vodili kontinentsku politiku bez
težnja za pomorskom dominacijom, jadranski su gradovi pod njihovom upravom uži-
vali veću političku i gospodarsku slobodu. Stoga ne začuđuje otpor koji su dalmatinski
gradovi pružali Veneciji, pri čemu su se sve više okretali ugarsko-hrvatskim kraljevima
i lokalnim hrvatskim velikašima, pogotovo onima koji su vladali u neposrednom zaleđu
primorskih gradova. Upravo su u polustoljetnom razdoblju nakon Zadarskoga mira
(1358.), kada su i politički integrirani obalni gradovi i zaleđe, bez ograničavanja grad-
ske autonomije, dalmatinske komune doživjele najviši stupanj svoga razvoja (Novak,
2005). U prilog tomu najbolje govori slučaj Dubrovnika koji upravo s dolaskom pod vlast
ugarsko-hrvatskih kraljeva (1358.) započinje svoj gospodarski procvat (Carter, 1994).
DU B ROVNI K
Iako je Dubrovnik nominalno priznavao ugarsko-hrvatske kraljeve, te se na njih pozi-
vao u trenutcima kada su Mletačka Republika, Bosna i Srbija prijetile slamanjem grad-
ske autonomije, već tijekom 14. st. započinje njegovo političko izdvajanje i geografsko
oblikovanje teritorija buduće Dubrovačke Republike. Jezgru Republike tvorio je kraj
koji je najranije došao pod upravu Dubrovnika, a pružao se od područja sjeverno od
Zatona do južnih rubova Župskoga zaljeva, gdje je smješten Cavtat (u samim začetcima,
sve dok Repubika nije ovladala cijelom Župom, Cavtat nije bio imao kopnenu vezu s
ostatkom komunalnoga teritorija). Taj je najstariji teritorij dubrovačke komune ozna-
čivan pojmom Astarea (grč. stereá = čvrsto kopno) i već je u ranom srednjem vijeku
došao pod dubrovačku upravu. Na tom se prostoru razvijalo stabilizirano ratarstvo
sredozemnoga tipa, u kojemu je dominiralo vinogradarstvo pa se izraz vinogradi isto-
vremeno koristio kao sinonim za Astareu. Do 13. st. dubrovačka je komuna ovladala
i dijelom otoka smještenih u neposrednoj blizini, iako je velika vjerojatnost kako su
oni došli pod gradsku upravu još krajem ranoga srednjega vijeka (9. – 10. st.). Riječ je
o Koločepu, Lopudu i Šipanu, koji će pod nazivom teritorija Triju otoka biti sastav-
ni dio Dubrovačke Republike do njezina ukidanja. Do kraja ranoga srednjega vijeka
Dubrovnik će, kao sastavni dio bizantske Dalmacije, prelaziti iz mletačke i bizantske
pod upravu hrvatskih kraljeva, a poslije i ugarsko-hrvatskih kraljeva. Iako je početak
razvijenoga srednjega vijeka obilježen smjenama bizantske i mletačke vlasti, kao i
uprave ugarsko- hrvatskih kraljeva nad gradom (uz kratko razdoblje vladavine juž-
notalijanskih normanskih kraljeva), grad je ipak ne samo zadržao, nego i najpotpunije
razvio svoju autonomiju. Od početka 13. st. Dubrovnik potpada pod vlast Mlečana koji
nastoje ograničiti gradsku političku i gospodarsku autonomiju. Upravo će tijekom toga
razdoblja dubrovačka komuna, uz odobrenje mletačke vlade, započeti teritorijsko šire-
nje radi nadziranja ulaza u sustav kanalske plovidbe. Iako pokušaj oduzimanja otoka
RAZVIJENI SREDNJI VIJEK: GOSPODARSKO-POLITIČKA
STABI LIZACIJA, REURBANIZACIJA I REGIONALNA DIFERENCIJACIJA 109
Korčule, Lastova i Mljeta zahumskom knezu iz 1240. nije uspio, od kopna najudaljenije
i najteže obranjivo Lastovo 1252. ipak dolazi pod dubrovačku vlast. Najvažniji je geo-
strateški potez Republika postigla uklapanjem poluotoka Pelješca u svoje granice. Do
toga dolazi 1333. kada kralj Srbije (kao nominalni vladar) i bosanski kralj (kao stvarni
vladar) prepuštaju poluotok dubrovačkoj vladi u znak zahvale za mirovno posredo-
vanje u srpsko-bosanskom ratu. Ovladavanje Pelješcem omogućilo je Dubrovčanima
nadzor nad Pelješkim kanalom, kao jednoj od ključnih točaka kanalske plovidbe duž
istočnojadranske obale. Zbog toga će upravo na obali Pelješkoga kanala dubrovačka
vlast, nastojeći se što bolje učvrstiti u tom području, poticati razvoj Orebića kao no-
voga naselja koje je, pored Stona, ujedno bilo glavno upravno i pomorsko središte na
poluotoku. Utvrđivanjem Stonske prevlake masivnim zidinama i podizanjem Stona i
Maloga Stona, kao utvrđenih gradova na krajnjim točkama Stonske prevlake, dodatno
se osigurava poluotok. Konfiskacijom zemljišta na Pelješcu i njegovim prelaskom u ruke
dubrovačke vlastele, započinje razdoblje snažnije poljoprivredne valorizacije, zasnova-
ne na stočarstvu, ratarstvu i vinogradarstvu, a jače se razvijaju i djelatnosti vezane uz
more: pomorstvo, ribarstvo, eksploatacija soli, brodogradnja i prvi oblici marikulture
(Glamuzina, 2009). Opetovani pokušaji ovladavanjem Mljetom urodili su plodom 1345.
kada je otok preotet srpskom kralju koji je, nakon uklapanja Zahumlja u srpsku državu,
bio nominalni vladar na otoku. Tako je tijekom 14. st. Dubrovačka Republika potpuno
učvrstila svoj nadzor nad ulazom u sustav kanalske plovidbe, što će joj dati važnu
političku i stratešku ulogu u jadranskom bazenu. Vješto koristeći slabljenje centralne
vlasti u državama u njezinu neposrednom zaleđu, dubrovačka vlast preuzima strateški
važne dijelove zaleđa od Župe do Rijeke Dubrovačke (1357.). Sklapanjem Zadarskoga
mira (1358.), Mletačka je Republika dalmatinske gradove pod svojom upravom, uk-
ljučujući i Dubrovnik, prepustila ugarsko-hrvatskomu kralju. Međutim, s prostornim
širenjem bosanskoga kraljevstva prema jadranskoj obali, od sredine 14. st. Dubrovnik
postaje sve više udaljen od glavnine teritorija Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva. Krajem
istoga stoljeća dubrovačka će diplomacija vješto iskoristiti jačanje feudalne anarhije
u susjednoj bosanskoj državi, do koje dolazi nakon smrti velikoga bosanskoga kralja
Tvrtka I. Pokušaji ovladavanja Primorjem46 uspješno su okončani 1399. darovnicom
bosanskoga kralja. Time je diskontinuirani kopneni teritorij pod upravom dubrovačke
komune uklopljen u jedinstvenu cjelinu. Nakon mletačke kupnje ‘prava’ na Dalmaciju
i okupacijom pokrajine početkom 15. st., Dubrovnik je odbio priznati vlast Venecije,
koja ipak nije pokušala vojnom akcijom zauzeti grad (kao što se je dogodilo s drugim
dalmatinskim gradovima koji su odbili priznati mletačko vrhovništvo). Dubrovačka
komuna, kao jedini dalmatinski grad, ostaje pod ugarsko-hrvatskom krunom te, čak i u
tim kriznim vremenima, nastavlja politiku teritorijskoga širenja. Do kratkotrajnoga je
dubrovačkoga preuzimanja Korčule, Hvara i Brača došlo od 1413. do 1417. i to na nalog
ugarsko-hrvatskoga kralja koji je bio u sukobu s vojvodom Hrvojem Vukčićem Hrva-
tinićem, u čijem su posjedu bila sva tri otoka. S druge je strane, nakon niza nenasilnih
političko-diplomatskih pokušaja od sredine 14. st., uspješno preuzet prostor Konavala
jugoistočno od komunalnih granica. Do toga dolazi 1419., kada je odvojenim sporazu-
mima bosanski velikaš Sandalj Hranić prepustio jugoistočni, a braća Petar i Radoslav
Primorje je danas poznato pod nazivom Dubrovačko primorje, a tada se nazivalo Slansko primorje ili
46
Nove zemlje — Terre nove.

110 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
Pavlović sjeverozapadni dio Konavala u zamjenu za novčanu odštetu i druge ustupke
(uključujući i primanje u redove dubrovačkoga plemstva za sebe, svoju braću i čitavo
muško potomstvo). Taj je sporazum potvrdio i sam tadašnji bosanski kralj iste godine.
Ipak, stvarnu će vlast nad dijelom koji su im prepustili Pavlovići Dubrovčani ostvariti
tek 1427., čime završava proces prostornoga zaokruživanja dubrovačkoga teritorija.
Na svim je dijelovima komune dubrovačka vlada ustrojila čvrstu upravu, o kojoj su se
brinuli knezovi na Lopudu (pod čijom je ingerencijom i otok Koločep), Šipanu, Lastovu,
Mljetu i Pelješcu (sa sjedištem u Stonu, dok su Trstenica, sjeverozapadni dio poluotoka,
te Janjina, zasebne upravne jedinice pod upravom kapetana), u Astarei (sa sjedištem u
Donjoj Čibači u Župi), Primorju (sjedište Slano) i u Konavlima (sjedište Pridvorje s tim što
je Cavtat bio pod upravom kapetana). Iako se Dubrovnik prvi put naziva Republikom
u jednom internom dokumentu dubrovačke vlade iz 1441.,47 sve do kraja razvijenoga
srednjega vijeka on priznaje vrhovnu vlast ugarsko-hrvatskoga kralja te dosljedno i
opetovano ističe svoju pripadnost Dalmaciji kao cjelovitomu dijelu ugarsko-hrvatske
države. Međutim, bez obzira na to, gradska je komuna funkcionirala potpuno samo-
stalno, posebice nakon oslobađanja od mletačke vlasti (Foretić, 1980). Povremeni ratni
sukobi s vladarima u neposrednom zaleđu Dubrovačke Republike tijekom druge po-
lovice 14. st., rezultirali su gotovo potpunim uništenjem svih elemenata kulturnoga
pejzaža u neposrednoj okolici Dubrovnika, uključujući i naselja i ratarske površine
(Carter, 1994). Ti će problemi biti postupno rješavani tijekom sljedećega stoljeća, kada
Osmanlije zauzimaju Bosnu i Hercegovinu, a dubrovačka se komuna sve očiglednije
stavlja pod osmanlijsku zaštitu. Tek će tada dubrovačka vlada u svojim službenim
dokumentima prestati spominjati kako je Dubrovnik sastavni dio Dalmacije i to zato
što je pripadnost Dalmaciji automatski podrazumijevala priznavanje vlasti Mletačke
Republike, glavnoga dubrovačkoga suparnika na Jadranu.
I S T RA: POLITIČKI I KU LTUR N I KONTAKTNI
PROS TOR
Sve do 1230. Istra je ostala u sklopu njemačke države, a od 1234. do 1374. potpada pod
upravu akvilejskoga patrijarha. Tijekom njemačke uprave oblikovana je mreža uprav-
nih središta u kojima su stolovali lokalni upravitelji (kastelani ili gastaldi), dok je ulogu
glavnoga središta preuzeo Gafers (današnji slovenski Kopar).48 Unutrašnji je dio Istre
tijekom razvijenoga srednjega vijeka (od 1374.) potpao pod vlast dinastije Habsburg, baš
kao i obližnja Rijeka (od 1471.). Time je nastavljen germanski utjecaj koji je omogućio
primjenu naprednijih poljoprivrednih tehnika i upravljanja feudalnim posjedima. K
tomu, doseljavanje njemačkoga stanovništva u gradove pozitivno se odrazilo na razvoj
obrta. To je područje uklopljeno u granice Pazinske knežije i u njemu je potican jači ra-
zvoj ratarstva uvođenjem poljoprivrednih inovacija iz srednje Europe. S druge strane,
47
U istom se dokumentu pojmovi Republika i općina više puta istovremeno koriste kao sinonimi za dubro-
vačku komunu.
48
O značenju Kopra jasno govori i toponim Capodistria, talijanski naziv za taj grad, koji je izveden iz mle-
tačkoga naziva Caput Histriae ( = glavni grad Istre).
RAZVIJENI SREDNJI VIJEK: GOSPODARSKO-POLITIČKA
STABI LIZACIJA, REURBANIZACIJA I REGIONALNA DIFERENCIJACIJA 111
obalni je dio poluotoka tijekom 14. st. potpao pod vlast Mletačke Republike, za koju je
to područje bilo strateški značajno zbog nadzora pomorske plovidbe duž istočnoja-
dranske obale. Time je Istra podijeljena između dviju moćnih političkih tvorevina i ta
će se podjela zadržati sve do kraja 18. st., kada propada Mletačka Republika. Mletačko
je preuzimanje bilo popraćeno žestokim oružanim otporom istarskih komuna, u čemu
su im pomagale i postrojbe akvilejskoga patrijarha, austrijskoga vojvode i hrvatske
plemićke obitelji Frankopana. Ratna razaranja sredinom 14. st., popraćena epidemi-
jom kuge, dovela su do demografskoga nazadovanja i propadanja kulturnoga pejzaža
u ruralnim područjima49 (Bertoša, 2007). Demografska je pustoš navela Mlečane da,
nakon ovladavanja zapadnim primorskim dijelom poluotoka u drugoj polovici 14. st.,
potaknu naseljavanje opustošenih područja. Upravo je s tim ciljem mletačka vlast
doseljenicima dodjeljivala zapušteno zemljište na doživotno i nasljedno korištenje uz
uvjet da ga u roku pet godina od preuzimanja privedu kulturi. Istovremeno su dose-
ljeni seljaci bili oslobođeni od svih fiskalnih i radnih obveza u dvadesetogodišnjem
razdoblju. Mletačka je vlast također oslobodila svih poreza i pristojba doseljenike u
istarske gradove i sela tijekom petogodišnjega razdoblja. Bez obzira na sve provedene
mjere, doseljenici ipak nisu mogli ostvariti značajniji urod na poljima, pa su se mnogi
iseljavali prema gradovima. Ipak, do 1421. Mlečani su potpuno slomili otpor istar-
skih komuna i zavladali su najvećim dijelom poluotoka (Merlić, 2008). Izuzetak je bio
unutrašnji dio u kojem će se nastaviti oblikovati feudalizam srednjoeuropskoga tipa,
a razdoblja napretka izmjenjivala su se s razdobljima zastoja i nazadovanja. Naime,
međusobni su se sukobi između habsburške i mletačke uprave, kao i između pojedinih
komuna, negativno odrazili na naseljenost u unutrašnjem dijelu Istre. Tomu su dodat-
no pridonijele povremene epidemije kuge, dok su poplavna i zamočvarena područja u
porječju Mirne i Raše bila izložena širenju malarije (Rogić, 1975). Proces slavenizacije
ruralnih područja, ponajprije u unutrašnjosti Istre, uglavnom je bio dovršen tijekom
razvijenoga srednjega vijeka, znatno više nego u gradovima, a tomu je djelomično pri-
donijelo i jačanje feudalnih društvenih odnosa. Naime, njemački su velikaši planski
kolonizirali slavensko stanovništvo iz čijih je redova dolazila većina kmetova koji su
radili na zemljišnim posjedima.
49
Tako je npr. na području Puljštine od 13. do kraja 16. st. čak 80 % sela bilo napušteno.
7.
Historijskogeografski razvoj
susjednih zemalja tijekom
srednjega vijeka
HISTORIJSKOGEOGRAFSKI RAZVOJ SUSJEDNIH ZEMALJA TIJEKOM SREDNJEGA VIJEKA 115

Tijekom srednjega vijeka pojedini su dijelovi današnjega hrvatskoga teritorija bili kraće
ili duže vrijeme uključeni u okvir pojedinih susjednih država. Gospodarsko, političko
i vojno jačanje bilo je popraćeno prostornim širenjem susjednih zemalja na hrvatski
teritorij, dok su razdoblja kriza bila popraćena suprotnim procesom. Stoga je za razumi-
jevanje teritorijskoga razvoja Hrvatske važno razumjeti glavne geopolitičke, strateške
i političke odnose među pojedinim hrvatskim krajevima i susjednim državama, koji
su određivali i njihov historijskogeografski razvoj. Među njima svakako treba izdvojiti
bosansku i mletačku državu, dok je srednjovjekovna Srbija samo nakratko došla u
dodir s Hrvatskom.

G EOG RAFSKA JE ZG RA BOSANSKE DRŽAVE

Bosna je tijekom srednjega vijeka bila u stalnom dodiru sa susjednim hrvatskim pro-
storom, a povezanost je s Hrvatskom vidljiva u gospodarskim i političkim vezama.
Bosanska se država u ranom srednjem vijeku oblikuje s jezgrom u središnjem dinar-
skom prostoru, koji tijekom razvijenoga srednjega vijeka postaje geografski okvir po-
litičko-teritorijske organizacije. Prvo spominjanje Bosne u 10. st. pod nazivom zemljica
Bosna, koji se nije koristio ni za jednu drugu državnu organizaciju u jugoistočnom dijelu
Europe, upućuje na to kako je bila riječ o prostoru ‘nižega’ političkoga statusa. On se
može objasniti dominantnim tipom tadašnjega gospodarstva u kojem je glavnu riječ
imala plemenska ratničko-stočarska organizacija utemeljena na transhumantnom sto-
čarstvu, kao što je bio slučaj i kod drugih južnoslavenskih političkih jedinica. Tadašnja
je bosanska država obuhvaćala središnji (unutrašnji) dio dinarskoga područja u gornjim
tokovima Bosne i Vrbasa i u srednjem toku Drine te nije raspolagala s prostorom za
zimske ispaše. Zbog toga je ona najvjerojatnije već od samoga osnivanja bila upućena
na susjedne zemlje, ponajprije na Hrvatsku, prema čijemu je sredozemnom području
bilo usmjereno kretanje bosanskih stočara na zimsku ispašu. Upravo u gospodarskim
razlozima treba tražiti uzroke političkoga povezivanja Bosne s Ugarsko-Hrvatskim
Kraljevstvom, u čijem će sastavu biti od 11. st. u svojstvu autonomne banovine. Nai-
me, bosanska je banovina, koja od vladavine Tvrtka I. (1377.) nosi naziv kraljevstva,
zbog geografske i političke povezanosti, kao i prostornoga prožimanja, bila geografski
116 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
usmjerena na hrvatsko kraljevstvo. Ta se povezanost ogledala u etničkim, društvenim,
gospodarskim, kulturnim i političkim obilježjima (Raukar, 2000). Smještaj prvih zna-
čajnijih utvrđenih gradova i burgova u dolinama većih rijeka upućuje na ranu valo-
rizaciju prometnih pravaca koji su imali važnost još tijekom prapovijesti, a zatim i u
antici. Pritom se naročito ističu transverzalni prometni pravci koji su prolazili dolinama
Bosne i Vrbasa, povezujući srednjoeuropski panonski prostor sa sredozemnim. U tom
smislu treba promatrati i postanak prvih značajnijih gradskih naselja u dolini Bosne:
Vrhbosne (na mjestu današnjega Sarajeva), povremenih kraljevskih sjedišta Visokoga
i Vranduka te Sutjeske, Žepča, Maglaja i Doboja. Tomu svjedoči i funkcija Vrhbosne,
kao mjesta u kojemu su trgovačke karavane plaćale carinu bosanskim vladarima i u
kojem su trgovcima bila na raspolaganju odmorišta i prenoćišta. Tijekom razvijenoga
srednjega vijeka razvijaju se Jajce, Vrbaski Grad (na području današnje Banje Luke),
Bočac, Greben ili Krupa, Zvečaj, Uskoplje, Vinac i Prusac ili Biograd (današnji Donji
Vakuf) u dolini Vrbasa, koja je, baš kao i dolina Bosne, dolazila u bliski doticaj s dolinom
Neretve. Prerastanje Jajca u mlađe političko središte bosanskoga kraljevstva poklapa
se s razdobljem gospodarskoga i političkoga jačanja sjeverozapadnoga dijela Hrvatske
(srednjovjekovna Slavonija). U prilog tomu govori i tadašnja pripadnost vrbaške župe,
unutar granica bosanskoga kraljevstva, zagrebačkoj biskupiji. Istovremeno jačanje
Počitelja u donjem toku Neretve upućuje na rastuću ulogu gradova koji su nadzirali
transverzalne prometne pravce, što se može dovesti u izravnu vezu s jačanjem trgo-
vine između Sredozemlja i srednje Europe. Razvitak dubrovačkih trgovačkih empo-
rija u delti Neretve (Drijeva, Brštanik), o čemu svjedoče i brojni dubrovački povijesni
dokumenti, govore o prometno-geografskoj valorizaciji važnih prometnih pravaca u
predosmanlijskom razdoblju. Napori koje je dubrovačka vlast uložila tijekom razvije-
noga srednjega vijeka u održavanju svoje trgovačke prisutnosti u delti Neretve, uza
sve nedaće (povremene pljačke trgovačkih brodova, politička nesigurnost, osmanlij-
sko širenje) svjedoče o važnosti toga prometnoga pravca. U to su vrijeme dubrovački
trgovci prisutni i u gradovima u dolini Bosne te dolinama manjih rijeka koje se na nju
nadovezuju (Lašva, Fojnička rijeka, Krivaja). Uključivanje Dubrovčana u eksploataciju
rudnoga bogatstva, putem koncesija koje su davali bosanski kraljevi, dodatno oslikava
značaj toga dijela bosanske države u gospodarskom i političkom pogledu. Nadalje, us-
porednica se može povući i s dolinom Drine koja nije imala tako važan prometni značaj
i u kojoj se nije oblikovao značajniji broj gradskih središta koja bi po svojoj gospodar-
skoj i političkoj važnosti mogli držati korak s onima u središnjim i sjeverozapadnim
dijelovima bosanske države.
Upravo se gospodarskim razlozima može protumačiti bosansko priznavanje vrhovniš-
tva hrvatskih i ugarsko-hrvatskih kraljeva, što pokazuje svojevrstan vazalni odnos bo-
sanske države. Usto, pojedini su hrvatski velikaši povremeno preuzimali ulogu bosan-
skih vladara. O tome najbolje svjedoči spomen bana Borića (1154.), prvoga bosanskoga
bana koji je pripadao hrvatskomu plemstvu50 (Truhelka, 1941). Najistaknutiju je ulogu
svakako imala obitelj hrvatskih knezova Šubića Bribirskih (Rogić, 1990) koji su tako-
đer svojedobno upravljali Bosnom (1302. Mladen I. postaje bosanski ban). O vazalnom
50
Obiteljski su se posjedi bana Borića nalazili u požeškoj županiji (okolica Slavonskoga Broda) i u bosanskoj
Posavini (Tolisa kod Gradačca). Od bana Borića podrijetlo vuku velikaške obitelji Boričevića i Berislavića.
HISTORIJSKOGEOGRAFSKI RAZVOJ SUSJEDNIH ZEMALJA TIJEKOM SREDNJEGA VIJEKA 117
odnosu Bosne prema Ugarsko-Hrvatskomu Kraljevstvu govore i dokumenti vezani za
širenje heretičkoga učenja krstjana (patarena) okupljenih unutar autonomne Crkve
bosanske. Riječ je o učenju koje je na bosanski teritorij došlo iz Dalmacije i to nakon što
su iz pojedinih dalmatinskih komuna, ponajprije iz Splita, protjerani njezini zagovor-
nici koji zatim nalaze utočište u Bosni (Novak, 2005). Svojim naučavanjem o dualizmu,
jednakosti i siromaštvu, Crkva bosanska dolazi u izravan sukob s Vatikanom, zbog
čega je iz papinske države u više navrata od ugarsko-hrvatskih kraljeva traženo guše-
nje toga heretičkoga pokreta.51 Čak i u to vrijeme širenja patarenske hereze, bosanski
se prostor usmjerava prema Hrvatskoj o čemu najbolje govori prebacivanje sjedišta
katoličke bosanske biskupije u Đakovo (u prvoj polovici 13. st.), u sklopu nadbiskupije
u Kalači (Kalocsa) (Magocsi, 2002). Također ne treba zanemariti ni dvije vojne inter-
vencije ugarsko-hrvatskoga kralja Ludovika, pokrenute na poziv bosanskoga kralja
Tvrtka I. u drugoj polovici 14. st., radi gušenja velikaških pobuna.
PRO S TOR NO Š I R E NJE B O SANS KO GA
K RALJEVS TVA U RAZVIJE NOM S RE DNJEM
VIJEKU
Početkom razvijenoga srednjega vijeka jača samostalnost bosanskih vladara, što se u
geografskom pogledu pokazivalo u teritorijskom širenju tijekom razvijenoga srednjega
vijeka (sl. 27.). Državna je ekspanzija bila zasnovana na povoljnim okolnostima u bosan-
skom okružju, a ne isključivo na vojnoj, političkoj i gospodarskoj snazi same bosanske
države. Naime, zauzetost srpskoga cara Dušana unutarnjim problemima (ponajprije
tadašnjom situacijom u Makedoniji), kao i poraz ugarsko-hrvatskoga kralja Ludovika
u ratu protiv Mlečana (1346.) omogućili su sredinom 14. st. političko osamostaljiva-
nje bosanskoga bana Stjepana II. Kotromanića (Klaić, 1990). Teritorijsko je širenje bilo
usmjereno prema četirima susjednim područjima u okviru hrvatskih granica:
1. Peripanonski prostor današnje sjeverne i sjeveroistočne Bosne dolazi u okvir
srednjovjekovne bosanske države u 13. st., ali je, nakon kraćega prekida, u
14. st. bio ponovo politički uklopljen u nju.
2. ‘Donji krajevi’ (srednje Posanje i Povrbasje) i Završje pod vlast bosanskih
vladara potpadaju u 14. st.
3. Sjeverna i srednja Dalmacija, kao mediteranski prostor najboljih zimskih
ispaša, zauzimaju bosanski vladari u 14. st.
4. Zauzimanje Huma i Travunije pokazuje širenje prema jugoistoku, također
u 14. st., u kojem je poseban značaj imao submediteranski pojas.
51
O tome najbolje govori upozorenje pape Inocenta III. iz 1200. ugarsko-hrvatskomu kralju Emeriku, u kojem
se navodi kako njegov vazal, bosanski ban Kulin, pruža zaštitu patarenima.
118 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
politička jezgra
širenje na prijelazu iz 11. u 12. st.
širenje u prvoj polovici 14. st.
širenje krajem 14. st.
Sl. 27. Prostorni razvoj bosanskoga kraljevstva tijekom srednjega vijeka
Za razliku od susjednoga područja Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva, u razvijenom
je srednjem vijeku Bosna i dalje imala vrlo slabo razvijenu ratarsku komponentu u
gospodarskoj strukturi. Uzroke treba tražiti kako u prirodnoj sredini (ponajprije u
klimatskim i pedološkim obilježjima) koja nije pružala veće uvjete za razvoj ratarstva,
tako i u slabijim utjecajima zapadnih crkvenih redova (ivanovci, templari, cisterciti)
koji su na svojim posjedima širili nove naprednije načine obrade zemlje. Zbog toga je
transhumantno stočarstvo zadržalo glavnu ulogu u bosanskom gospodarstvu, a no-
vopripojena submediteranska područja zimskih ispaša prepuštaju se na upravljanje
partikularističkim velikašima koji nerijetko imaju veliku moć (tipičan je primjer her-
cega Stjepana Vukčića Kosače). Zbog važnosti toga područja oblikuje se zaseban naziv
za teritorij pod upravom hercega — Hercegovina. Potrebe za dodatnim površinama
za ispašu i mogući razvoj ratarske komponente gospodarstva određuju smjer širenja
prema Slavoniji.52 Teritorijsko širenje prema hrvatskim područjima na zapadu (sl. 28.)
bilo je uvjetovano i nadzorom trgovine (uvoza i izvoza) koji je Bosna obavljala preko
dalmatinskih lučkih gradova. Upravo ta činjenica pokazuje značaj jadranske obalne
52
Poseban značaj ima širenje prema Usori i Solima gdje se nastoje učvrstiti donjoslavonski oligarsi Gorjanski,
a poslije i velikaši iz obitelji Iločki.
HISTORIJSKOGEOGRAFSKI RAZVOJ SUSJEDNIH ZEMALJA TIJEKOM SREDNJEGA VIJEKA 119
Stjepan Vukčić
Hrvoje Vukčić
Pavlovići
Sl. 28. Hrvatski teritorij pod upravom bosanskih velikaša tijekom 15. st.
fasade za srednjovjekovnu Bosnu. Budući da je gospodarska usmjerenost bosanskoga
teritorija prema zapadu bila posljedica povezanosti s jadranskim gradovima, ponaj-
prije sa Splitom i Dubrovnikom, u kojima su završavali trgovački putovi iz dinarske
unutrašnjosti pod bosanskom vlašću, upravo su tim putovima u Bosnu dolazili razni
društveni, kulturni i intelektualni utjecaji iz sredozemnoga kruga, kao i iz zapadne
Europe (Raukar, 2000).
U razvijenom srednjem vijeku jača proces stabiliziranja naseljenosti, što je vidljivo u
oblikovanju prvih značajnijih naselja u kotlinama i dolinama u unutrašnjem dinar-
skom području gornjega toka rijeke Bosne do Vrandučke klisure. Upravo se tu stvara-
ju prvi gradovi u podnožju feudalnih burgova. Glavni poticaj razvoju gradova bilo je
rudarstvo (sl. 29.) koje je bilo najrazvijenije u podnožju planine Vranice (gdje nastaju
Fojnica, Kreševo, Ostružnica, Busovača, Dusina) i srednjem Podrinju (Srebrenica, Sasi,
Čagalj). Tijekom razdoblja teritorijskoga širenja osnivaju se nova gradska središta u
dolinama kroz koje su vodile glavne veze: Foča, Goražde (u gornjem Podrinju), Više-
grad (srednje Podrinje), Jajce (Vrbas), Ključ (Sana), Konjic (Neretva). Nakon smrti Tvrt-
ka I. (1391.), najmoćnijega bosanskoga kralja, bosanska država slabi zbog sve izraženije
120 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE HISTORIJSKOGEOGRAFSKI RAZVOJ SUSJEDNIH ZEMALJA TIJEKOM SREDNJEGA VIJEKA 121

rudnik željeza
POLI TIČ K I PRI T I SAK M LE TAČ K E R E PUB LI KE
rudnik bakra NA I S TO Č NOJA DRAN S K U OBALU
rudnik željeza
rudnik žive
rudnik srebra
ispiranje zlata iz pijeska
rudnik soli Mletačka Republika tijekom razvijenoga srednjega vijeka postaje jedna od najmoćnijih
rudnik arsena
kovnica novca
sredozemnih sila utemeljena na tipičnoj talasokraciji.53 Ona je svoju gospodarsku, poli-
brodogradnja tičku i vojnu moć zasnivala na velikom bogatstvu prikupljenom u trgovini s azijskim
trgovačko-obrtnička zemljama. Trgovačka je dominacija bila neodvojiva od statusa najveće pomorske sile
središta
trgovina robovima na Sredozemlju. Za održavanje gospodarske snage, za Mlečane je ključnu važnost ima-
izvoz i uvoz lo zadržavanje posjeda u azijsko-afričkom sredozemnom primorju, Grčkoj i na Krimu.
glavne prometnice
Stoga je prostorno širenje mletačke države bilo usmjereno prema tim dijelovima Sre-
sječa šume
žitarica dozemlja, u kojima je ona organizirala svoje trgovačke emporije. Strateško se značenje
(pšenica, ječam, raž, proso) Jadranskoga mora ogledalo i u činjenici što je upravo ovladavanje Jadranskim bazenom
vinogradarstvo
voćarstvo omogućivalo nadzor prometnoga koridora koji je povezivao jugoistočnu Europu i jugo-
govedarstvo zapadnu Aziju sa srednjom Europom. Na taj su način istočna i zapadna obala Jadran-
ovčarstvo skoga mora, kada se promatralo s mletačkoga gledišta, predstavljale područja s kojih se
svinjogojstvo
ribolov nadzirao za opstanak važan prometni koridor. Zato je bilo potrebno politički ovladati i
vojno se utvrditi na objema obalama Jadranskoga mora (Selva, 2006). Za ostvarivanje
toga cilja, mletačka će vlada pribjegavati čak i zloporabi križarskih postrojba, kao što
je učinjeno tijekom Četvrtoga križarskoga rata (1202. – 1204.). Usporedno s usponom i
Sl. 29. Gospodarstvo bosanske države u srednjem vijeku širenjem Osmanlijskoga Carstva, Mlečani su nastupali sa sve agresivnijom politikom.
Zahvaljujući tomu, tijekom 14. i 15. st. ovladali su najvažnijim strateškim točkama u
feudalne anarhije, pa vlast nad pojedinim hrvatskim područjima preuzimaju lokalne sjevernoj Albaniji, jonskom primorju, Peloponezom, egejskim otocima, kao i Ciprom
velikaške obitelji (Rogić, 1990). (sl. 30.). Pomorska nadmoć ipak nije mogla zaustaviti osmanlijsko preuzimanje mletač-
kih trgovačkih emporija u istočnom Sredozemlju. Bez obzira na ishod različitih vojnih
Glavne se značajke gospodarskoga sustava srednjovjekovne bosanske države mogu sukoba, osmanlijska je vlast mletačkim trgovcima davala trgovačke povlastice, čime su
rekonstruirati s pomoću podataka o izvozu i uvozu koji su se odvijali preko dalmatin- oni nastavljali trgovačku razmjenu u obostranu korist. Zahvaljujući tomu, mletačko je
skih gradova. Tako su u izvozu, pored žive stoke, roblja i stočarskih proizvoda (koža, gospodarstvo nastavilo rasti bez obzira na ratne sukobe i postupni gubitak teritorija
vuna, loj), znatnu ulogu imale rudne sirovine kao što su srebro, olovo, bakar i željezo, u istočnom Sredozemlju (Krim, Rodos) (Inalçik, 2002).
obrtnički obrađeni pčelarski proizvodi (med, vosak) i krzno. Ne treba zanemariti ni
izvoz robova koji je uglavnom bio usmjeren prema Apeninskomu poluotoku. S druge Stoga će Mletačka Republika upravo u tom razdoblju nastaviti uspješno širenje prema
strane, najviše su se uvozili proizvodi koji su potjecali iz Sredozemlja, bilo da je riječ o istočnoj obali Jadrana, koje je bilo određeno gospodarsko-strateškim razlozima. Prvi je
prehrambenim (sol, vino, maslinovo ulje, usoljena riba, papar i drugi začini) ili obrt- cilj bilo stalno nastojanje na uspostavi i jačanju nadzora sustava kanalske plovidbe duž
ničkim (metalna, staklena i kožna roba). istočnojadranske obale, a njegovo je ostvarivanje trebalo omogućiti ostvarivanje drugo-
ga cilja: uspostave trgovačkoga monopola. Treći je motiv imao sporedni značaj, iako se
nikako ne smije zanemariti, a bio je usmjeren na eksploataciju lokalnih gospodarskih
resursa, zbog čega je mletačko širenje bilo usmjereno prema dalmatinskim gradovima.
Posebno je veliku zaradu donosila trgovina robovima koji su bili prikupljani u Istri,
Dalmaciji, Bosni i široj unutrašnjosti jugoistočne Europe, a koje su mletački trgovci dalje
prodavali na Apeninskom poluotoku, u Bizantu i na Pirinejskom poluotoku (Goldste-
in, 1997). Politika ograničavanja autonomije i nadzor trgovine, koju su mletačke vlasti
počele provoditi po zauzimanju dalmatinskih komuna, govori u prilog navedenim

53
O mletačkom poimanju Jadranskoga mora svjedoči i toponim Venecijanski zaljev (Sinus Venetus, Golfo
di Venetia, Golfo di Venezia, Golfe de Venise) koji je na srednjovjekovnim mletačkim kartama zamijenio
dotadašnji termin Mare Hadriaticum. 
122 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE HISTORIJSKOGEOGRAFSKI RAZVOJ SUSJEDNIH ZEMALJA TIJEKOM SREDNJEGA VIJEKA 123

razgraničenje prema zaleđu koje je imalo vitalan značaj za razvoj dalmatinskih gradova
(Novak, 2005a). Teritorijsko je širenje Mletačke Republike, uz dalmatinsko područje,
u razvijenom srednjem vijeku (13  – 15. st.) bilo usmjereno i prema Istri, osim područja
Pazinske knežije u unutrašnjosti (u rukama Habsburgovaca). Mletačko preuzimanje
obalnih gradova, ponajprije dalmatinskih, uzrokovat će promjene u njihovoj fiziono-
miji, što je vidljivo na njihovu arhitektonsko-građevinskom oblikovanju. Političko
je izdvajanje gradova od njihova zaleđa dobilo i svoj morfostrukturni izraz u gradnji
snažnih fortifikacijskih sustava (Raukar, 2007). Usto, uspostava mletačke dominacije na
Jadranu poticajno se je odrazila na stabilizaciju političkih prilika na istočnojadranskoj
obali te je potaknula razvoj naseljenosti na otocima provođenjem politike kolonizacije.
Mletačka će vlast potaknuti naseljavanje i gospodarski razvoj i na slabo naseljenim
otocima54 (Rogić, 1972b).

državna jezgra
posjed na početku 15. st.
S R E DNJ OVJ E KOVNA S R B I JA
kasnije stečevine
U 13. st., spajanjem Raške i Zete, oblikuje se srpska država (sl. 31.). Njezino je širenje
Sl. 30. Prostorni razvoj mletačke države tijekom srednjega vijeka u razvijenom srednjem vijeku uglavnom bilo usmjereno prema jugoistoku do obala
Egejskoga i Jonskoga mora, ponajprije zahvaljujući slabljenju Bizanta. Sredinom 14. st.
ciljevima. Iako su do konca ranoga srednjega vijeka dalmatinski gradovi bili slaveni-
zirani, oni su zadržali jake kulturne i trgovačke veze s talijanskim gradovima. Svoj su
najveći napredak ostvarivali u razdobljima kada su uspješno valorizirali trgovačku
ulogu definiranu izlazom prirodnoga zaleđa (u okviru hrvatske i ugarsko-hrvatske
države) na jadransku obalnu fasadu. Budući da hrvatski i ugarsko-hrvatski vladari
nisu ograničavali njihovu komunalnu samoupravu, važan je element toga napretka
bilo zadržavanje autonomije (Raukar, 2007). Međutim, moć i vlast ugarsko-hrvatskih
vladara na jadranskoj obali tijekom razvijenoga srednjega vijeka počela je sve više sla-
bjeti. Uzroke treba tražiti u nesposobnosti afirmiranja jadranske orijentacije u doba Ar-
padovića. Tomu je pridonijela geografska udaljenost političke jezgre ugarsko-hrvatske
države, kao i kontinentska politika. Takvu je geopolitičku situaciju koristila Mletačka
Republika u novim političkim okolnostim od 12. st., pojačavajući političke pritiske na
dalmatinske gradove te nastojeći ih tako staviti pod svoj utjecaj. U ostvarenju svojih
ciljeva, Venecija uspješno provodi diplomatski rat i ulazi u otvoreni sukob s ugarsko-
hrvatskim vladarima, kako s Žigmundom Luksemburškim i Matijom Korvinom, tako i s
kraljevima iz dinastije Arpadovića, Anžuvinaca i Jagelovića. Kupovina prava Ladislava
Napuljskoga na Dalmaciju 1409. bila je povod za okupaciju i provedbu nadzora nad
dalmatinskim komunama te uspješno ostvarivanje navedenih ciljeva. Potpadanjem krajem 12. st.
pod mletačku upravu, dalmatinske komune ulaze u fazu zastoja što je uvjetovano pro- na prijelazu iz 13. u 14. st.
mjenom njihove političke i gospodarske uloge. Dok su za hrvatsko i ugarsko-hrvatsko u prvoj polovici 14. st.
kraljevstvo dalmatinski gradovi bili od vitalnoga značaja, za Veneciju su predstavljali Dragutinova država (1282. – 1316.)
potencijalne konkurente i točke strateškoga značaja za plovidbu Jadranskim morem.
Potpadanje pod mletačku upravu, uz ograničenja samouprave i trgovine, označilo je i Sl. 31. Srbija tijekom najveće ekspanzije na područje Jadranskoga bazena (od druge polovice 12. do početka 14. st.)

54
Tomu u prilog najbolje govori razvoj solarstva na Pagu, kao i ribarstva na Dugom otoku (Sali).

124 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE HISTORIJSKOGEOGRAFSKI RAZVOJ SUSJEDNIH ZEMALJA TIJEKOM SREDNJEGA VIJEKA 125

Srbija je bila na vrhuncu svoje političke moći, ali su u drugoj polovici istoga stoljeća,
uslijed izraženoga feudalnoga partikularizma, u srpskoj državi sve više počeli jačati
dezintegracijski procesi. Teritorijsko je širenje Srbije prema drugim područjima bilo
otežano postojanjem jakih susjeda na zapadu (Bosna), sjeveru (Ugarsko-Hrvatsko Kra-
ljevstvo) i istoku (Bugarska). Zbog toga je jedino peripanonski prostor Mačve na sjeveru,
tijekom druge polovice 14. st. politički povezan sa srpskim kraljevstvom, ponajprije
kao svojevrsna tamponska zona (sl. 32.). Prethodno su Pelješac i Dubrovačko primor-
je (Astarea), u prošlosti pod upravom Zahumlja, a zatim Bosne, početkom 14. st. došli
pod suverenitet kralja Srbije (iako su stvarnu vlast imali bosanski banovi). Budući da
već 1333. Bosna i Srbija prepuštaju Pelješac, a 1399. i Astareu susjednoj Dubrovačkoj
Republici, vrhovništvo Srbije nad tim područjem bilo je kratko i nije ostavilo znatnije
tragove u pejzažu (Rogić, 1990).

Sl. 32. Prostorno širenje Srbije prema jugu početkom 14. st.

8.
Utjecaj osmanlijskoga širenja
na historijskogeografske
mijene, stabilizaciju i regres
hrvatskoga teritorija
 UTJECAJ OSMANLIJSKOGA ŠIRENJA NA HISTORIJSKOGEOGRAFSKE MIJENE,
STABILIZACIJU I REGRES HRVATSKOGA TERITORIJA 129

Razdoblje kasnoga srednjega vijeka na hrvatskom je prostoru, baš kao i u drugim dijelo-
vima južne i jugoistočne Europe, obilježeno dezintegracijskim procesima u prostornom
i društvenom pogledu. Na području jugoistočne Europe kasni srednji vijek uglavnom
se vremenski poklapa s razdobljem širenja osmanlijske države — nove političke, vojne
i gospodarske sile koja će se na vrhuncu svoga razvoja raširiti na prostor triju konti-
nenata.

KRIZA EUROPSKOGA SREDNJOVJEKOVNOGA

FEUDALIZMA KAO PRE DUVJET GEOG RAFSKE
DEZINTEGRACIJE

Političko-gospodarske prilike u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu, kao i u susjednim

zemljama, nisu se znatno razlikovale od onih u ostalim europskim državama. Krajem
razvijenoga srednjega vijeka nastaje vrhunac krize političkoga, društvenoga i gospo-
darskoga sustava. Glavni uzrok treba tražiti u feudalnom partikularizmu, koji se u
prostornom pogledu pokazivao u političkoj rascjepkanosti, a u društvenom pogledu
u jačanju feudalne anarhije. Upravo je feudalni partikularizam rezultirao čestim bor-
bama za vlast, uslijed kojih su povremeno izbijali i građanski ratovi. K tomu, mnogi
su feudalci pružali otpor ustrojavanju jake središnje vlasti, utjelovljene u moćnom i
sposobnom kralju, jer su se bojali ograničavanja i slamanja svojih političkih i gospodar-
skih ovlasti. Društvenu su krizu dodatno produbljivali vjerski motivirani povremeni
progoni židova i raznih ‘heretičkih’ kongregacija (kao što su patareni u Bosni). Budući
da su feudalci monopolizirali sve prihode koji su ostvarivani na njihovim posjedima,
feudalni se partikularizam negativno odrazio i na gospodarski sustav. Težeći poveća-
nju prihoda, feudalci su sve više povećavali namete što je obično dovodilo do pobuna
seljaka i sukoba sa stanovnicima gradova. Nositelji otpora feudalnim oligarsima postat
će upravo gradovi kojima su trgovačku djelatnost ograničavali brojni nameti, takse i
carine.

Kriza je također zahvatila i novu gospodarsku i političku jezgru hrvatskoga terito-

rija u zapadnom dijelu Panonskoga bazena, koji se u to vrijeme nazivao Slavonijom.
 UTJECAJ OSMANLIJSKOGA ŠIRENJA NA HISTORIJSKOGEOGRAFSKE MIJENE,
130 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE STABILIZACIJU I REGRES HRVATSKOGA TERITORIJA 131

Razmjerno dinamičan gospodarski, demografski i urbani razvoj usporava se u drugoj

polovici 15. st. uslijed ograničavanja sloboda građanske klase, nositelja gospodarskoga
napretka. Uzroke treba tražiti u političkim krizama izazvanim smjenama na ugarsko-
-hrvatskom prijestolju (od kojih je najvažniji prekid anžuvinske vlasti) i nestabilnom
razdoblju sukoba interesa luksemburške i habsburške dinastije. Pojava novih kapita-
lističkih građanskih obitelji kao što su Fuggeri i novoga naraštaja feudalnih magnata
prati gospodarski i društveni zastoj. Jačanjem uloge srednjega i višega plemstva, pod
zaštitom dinastije Jagelovića, niže plemstvo gubi svoj status zbog čega slabe ili nestaju
gotovo sve plemićke općine, osim nekoliko izuzetaka (Budak, 2007). Feudalna je anar-
hija na hrvatskom prostoru dosegnula svoj zenit od 1490. do 1520. uslijed političkoga
i ekonomskoga jačanja krupnih feudalaca te njihovih sve izraženijih sukoba s pred-
stavnicima nižega plemstva. Nadalje, od 1520. sve se više pogoršava položaj zavisnih
seljaka (Kurelac, 2000).

U takvoj je situaciji politički sustav u Hrvatskoj, kao i u susjednoj Bosni i Srbiji, doži-
vio raspad svih pokušaja jačanja središnje vlasti i čvršće organizacije teritorija. Ipak,
bilo je i suprotnih nastojanja u učvršćivanju središnje vlasti, do kojih je došlo unutar
dviju država koje su se pružale na hrvatskom teritoriju. Razvoj tih dijelova Hrvatske
obilježen je slamanjem komunalne samouprave, izraženom centralizacijom i uvođe-
njem čvrstoga hijerarhijskoga ustroja. Prva je Mletačka Republika, u koju je tijekom
druge polovice 15. st. bio uklopljen najveći dio današnjega dalmatinskoga primorja s
otocima, Istre te svi kvarnerski otoci. Jaka se središnja vlast oslanjala na mrežu pri-
morskih gradova u kojima su stolovali kapetani kao predstavnici lokalne vlasti (jedino
je u Istri ulogu glavnoga upravnoga središta preuzeo Buzet u unutrašnjosti poluotoka).
Druga je Dubrovačka Republika koja se, nakon širenja Osmanlijskoga Carstva prema
sjeveru na račun Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, sve više izdvaja kao odvojena po-
litička cjelina (sl. 33.). Političkom izdvajanju dubrovačke komune pogodovala su dva
događaja. Prvi je osmanlijsko zauzimanje južnih dijelova Hrvatske između Cetine i
Stona (1499.), čime je dubrovačko područje fizički odvojeno od ostatka Ugarsko-Hrvat-
skoga Kraljevstva. Drugi je političke prirode: nakon poraza i smrti ugarsko-hrvatskoga
kralja na Mohačkom polju (1526.), dubrovačka vlada koristi nesređeno stanje u državi,
uzrokovano građanskim ratom između Ferdinanda Habsburškoga i Ivana Zapolje oko
pitanja nasljeđivanja ugarsko-hrvatske krune. Postupno i bez velike buke, ona prestaje
priznavati vrhovništvo ugarsko-hrvatskoga kralja te i formalno počinje funkcionirati
kao zasebna politička jedinica pod zaštitom Osmanlijskoga Carstva. Dubrovačka Re-
publika nastavlja svoj razvoj zahvaljujući trgovini sa zaleđem, kao i s pojedinim sre-
dozemnim lukama. Taj će, pretežno mirni politički razvoj, koji je omogućio nesmetano
oblikovanje kulturnoga pejzaža od druge polovice 16. st., biti povremeno narušavan
uslijed pljačkaških upada55 uskoka (a od druge polovice 17. st. i hajduka iz obližnjega
mletačkoga područja) na teritorij pod dubrovačkom upravom. Osim što su Dubrovač-
ku Republiku koristili za prijelaz u pohode na područje bosanskoga pašaluka, uskoci
i hajduci napadali su i same dijelove Republike, koju su smatrali osmanlijskim save-
znikom (Rogić, 1953). Dodatne će probleme prouzročiti sve otvorenija neprijateljstva
Sl. 33. Prostorni razvoj Dubrovačke Republike
s Mletačkom Republikom, zbog nadzora ulaza u sustav kanalske plovidbe, koji će biti
okončani diplomatskim putem. Sustavno će provođenje politike centralizacije biti po-
vezano s postupnim ograničavanjem povlastica pojedinih općina unutar Republike.
Time izazvano nezadovoljstvo lokalnoga stanovništva povremeno je rezultiralo dezin-
tegracijskim procesima, koje su dodatno poticali Mlečani, čiji je najizrazitiji nagovještaj
bila velika Lastovska buna (1602. – 1606.). Međutim, sve će krize dubrovačka vlast ri-
ješiti nemilosrdnim obračunavanjem s pobunjenicima i daljnjim učvršćivanjem svoje
uprave na lokalnoj razini. Razlozi sve izraženijega nezadovoljstva pripadnika nižih
društvenih slojeva, bili su u ograničavanju i ukidanju prava seljaka, kao što je pravo
kmeta da bez posljedica napusti zemlju koju obrađuje u slučaju preseljavanja u grad
ili odlaska na brodove (Foretić, 1980a).
UTJECAJ OS MAN LI JS KOGA Š IRENJA
NA RAZVOJ G EOG RAFSKIH POJMOVA
HRVATSKIH REG IJA
U skladu s osmanlijskim osvajanjima počinju se mijenjati i regionalni pojmovi Slavo-
nije i Dalmacije. Slavonija, koja je, do prvih prodora Osmanlija na hrvatsko tlo, već bila
preuzela ulogu nove velike političke jezgre hrvatske države, do kraja 16. st. prostorno
je smanjena na uski zapadni pojas. Središnji i istočni dijelovi regije postaju sastavni dio
osmanlijske države te se u njima pojam Slavonije počinje gubiti, a nastavlja se koristiti
za područje Hrvatske do granice s Osmanlijskim Carstvom sa Zagrebom kao glavnim

55
Hajduci, venturini i uskoci, prema francuskom povjesničaru Fernandu Braudelu, obilježavaju razvoj
‘banditizma’.

132 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
središtem. S potiskivanjem vlasti ugarsko-hrvatskoga kralja iz primorskih krajeva
južno od Velebita, gubi se sinonimna dvojnost pojma Dalmacije i Hrvatske, koja je
bila karakteristična za razvijeni srednji vijek. Naime, s osmanlijskim zauzimanjem
obalnoga zaleđa, ime Dalmacija rabilo se isključivo za ona obalna područja koja su
bila unutar granica Mletačke Republike. U skladu s tim valja razmatrati i inzistiranje
Dubrovačke Republike na političkoj izdvojenosti od pojma Dalmacije, u čemu su tražili
potporu i zaštitu samoga osmanlijskoga imperija kao glavnoga mletačkoga protivnika
u vrijeme ratnih sukoba. Sve do potiskivanja osmanlijske vlasti u 17. st., geografski je
pojam Dalmacije obuhvaćao sve jadranske otoke (osim Lastova, Mljeta i Elafita pod
dubrovačkom upravom), uski obalni pojas od ušća Zrmanje do rta Ploča te područje
trogirske i splitske komune (u koja su bili uklopljeni Kaštelansko polje i otok Čiovo).56
Istovremeno se geografski pojam Like tijekom razdoblja osmanlijske uprave proširio
iz sjevernoga u središnje i južne dijelove današnjega ličkoga prostora. Stabilizacijom
naseljenosti i administrativnim izdvajanjem ličkoga područja u okviru zasebnoga lič-
koga sandžaka, geografski se pojam Like ukorijenio u tom prostoru. Ipak, tijekom malo
više od jednoga stoljeća osmanlijske uprave u tom dijelu Hrvatske, pojam Like nije se
odnosio na područje Krbave57 koja je imala ključnu političku i društvenu ulogu u tom
prostoru u predosmanlijskom razdoblju (Pejnović, 2009).
OKOL NOSTI I PREDUVJETI Š I RE NJA
OSMANLIJSKOGA CARSTVA NA
EUROPSKOM KONTI NENTU
Na prostor zemalja koje su graničile s Ugarsko-Hrvatskim Kraljevstvom (sl. 34.), tijekom
kriznoga razdoblja razvijenoga srednjega vijeka, širi se nova velika sila — Osmanlijsko
Carstvo (sl. 35.). Iako se uspon osmanlijske države može promatrati i s gledišta slabosti
europskih zemalja da joj se suprotstave organizacijom učinkovite obrane, ipak je či-
njenica kako je ona bila nadmoćna u odnosu prema susjednim europskim državama.
Ta se nadmoć ogledala u više razina:
1. U političkom je pogledu Osmanlijsko Carstvo imalo jaku i učinkovitu sre-
dišnju vlast s jasnim i čvrstim hijerarhijskim ustrojem te sa sposobnošću
zaštite podanika od zlouporaba. Čvrsti zakonski poredak odnosio se na sve
podanike i na vlastodršce, uključujući i samoga vladara. Čelno je mjesto u
državi pripadalo sultanu koji je u vođenju državnih poslova imao pomoć
velikoga divana, carskoga vijeća kojemu je na čelu bio veliki vezir. Sultan
je bio apsolutni vladar koji je na ključna mjesta u državnoj upravi imeno-
vao najsposobnije i najodanije službenike, bez obzira na njihovo podrijetlo.
56
U tadašnju su mletačku Dalmaciji ulazili i jugoistočni dio bokokotorskoga zaljeva te budvanska komuna.
57
O tome svjedoče i mletački kartografski izvori na kojima su jasno razdvojeni toponimi Like (Licha) i
Krbave (Corbavia).
UTJECAJ OSMANLIJSKOGA ŠIRENJA NA HISTORIJSKOGEOGRAFSKE MIJENE,
STABILIZACIJU I REGRES HRVATSKOGA TERITORIJA 133
Zbog toga je utjecaj aristokratskih krugova na službenu politiku i samoga
vladara bio znatno manji nego u europskim kršćanskim zemljama, a funk-
cioniranje državne vlasti bilo je učinkovitije. Sultanove je odluke provodilo
vijeće na čelu s velikim vezirom, a ono se oslanjalo na birokratski aparat s
jasnim ovlastima. Državna je birokracija vodila pismene registre, a među
pojedinim se razinama uprave komuniciralo ponajprije pismenim putem.
Time su dodatno sprječavane moguće zlouporabe položaja. Društvo je bilo
podijeljeno na dva sloja, pri čemu nije bila presudna etnička ili vjerska pri-
padnost: vojnički (vladajući) i podanički koji je plaćao porez (raja). Raja nije
bila doživotno vezana za zemljišni posjed i gospodara (feudalca), kao što su
bili europski kmetovi, nego se mogla slobodno seliti s jednoga posjeda na
drugi, pod uvjetom plaćanja propisane pristojbe. Za eventualno su zlostav-
ljanje podanika propisivane teške kazne, a svaki se podanik, bez obzira na
etničku ili vjersku pripadnost, u slučaju kršenja njegovih prava, mogao žaliti
izravno državnomu vijeću — najvišemu civilnomu sudu pod nazivom Carski
divan. Carstvo je bilo podijeljeno na ejalete (beglerbegluk, pašaluk), a na čelu
svakoga od njih bio je paša (beglerbeg) koji je obično imenovan iz redova
vojnih časnika, a bio je podređen izravno sultanu i njegovu vijeću. Ejaleti
su se nadalje dijelili na osam do 34 sandžaka (za koje se je također koristio
i arapski naziv liva) pod upravom vojnih upravitelja — begova (sandžak-be-
govi). Za razliku od ejaleta i sandžaka koji su bili organizirani na vojničkom
načelu, manje teritorijske jedinice — sudbeni okruzi (kaza, kasnije kadiluci),
na čelu sa sucem (kadija) te manja okružja (nahiye) — bile su pod upravom
sudačkih povjerenika (naip) i bile su ustrojene na načelu sudske nadležno-
sti. Sultan je vodio politiku premještanja beglerbegova i sandžak-begova iz
jedne teritorijske jedinice u drugu nakon određenoga vremena. Na taj se je
način izbjegavala opasnost od njihova vezivanja i političkoga učvršćivanja
za teritorij kojim su upravljali, moguće zlouporabe i feudalne rascjepkanosti
države (Šabanović, 1959; Moačanin, 1990; Rogić, 1990; Matuz, 1992).
2. Gospodarska se superiornost Osmanlijskoga Carstva ogledala u obvezi
plaćanja jedinstvenoga poreza koji je propisivala državna vlast. Time je
bila onemogućena samovolja velikaša u povećavanju nameta i uvođenju
novih, pa je stoga podložni seljački sloj bio znatno više motiviran za rad
nego što je to bio slučaj u europskim državama. Glavni je izvor prihoda bila
poljoprivreda, organizirana na načelu timara (po uzoru na bizantski sustav
pronija), feudalnoga posjeda u vlasništvu države koji se je davao na uprav-
ljanje velikašima (timar sahibije). Oni nisu imali vlasničko pravo na čitav
posjed i nisu ga mogli otuđiti od države te su na njemu samo ubirali rentu,
a u zamjenu za dobivanje timara, kao i osobnoga posjeda (hak), obvezali bi
se na obavljanje propisane vojne službe. Timar sahibije su zapravo imali po-
ložaj službenika koji izvršavaju državne zemljišne zakone i kadijske odluke.
Državna je vlast polagala pravo oduzimanja timara, a valja istaknuti kako

134 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
SJEVERNO BALTIČKO
MORE MORE
Biskajski zaljev
CRNO MORE
SREDOZEMNO MORE
Sl. 34. Političko-geografske prilike u jugoistočnoj Europi na prijelazu iz 13. u 14. st. (oko 1300.)
oni nisu bili nasljedni (Rogić, 1990; Matuz, 1992). Istodobno su seljaci koji su
radili na tim poljoprivrednim posjedima imali status nasljednih zakupaca
koji su, u zamjenu za rad, raspolagali zemljom. Pritom seljak nije smio pro-
mijeniti namjenu zemljišta, a u slučaju da zemlju nije obrađivao tri godine,
timar sahibija istu je mogao dati nekomu drugomu na obrađivanje. Budući
da je država nastojala što više proširiti obrađeno zemljište, timar sahibija
bio je nagrađivan zbog naseljavanja seljaka na svom posjedu koje bi vodilo
povećanju obrađenih površina (Inalçik, 2002). Za razliku od kršćanske Eu-
rope, seljaci nisu imali status kmetova, pa nisu bili u obvezi odrađivati tlaku
(nju su također mogli otkupiti novcem umjesto odrađivanja), a feudalac nije
nad njima imao sudsku vlast (Matuz, 1992).
3. Politička se nadmoć Osmanlijskoga Carstva ogledala u vjerskoj toleranciji,
razumnom odnosu prema drugim monoteističkim religijama, koja nije bila
poznata u kršćanskoj Europi. Svim je podložnicima država jamčila zadržava-
nje i ispovijedanje svoje vjere, a najveće su kongregacije bile podijeljene na
sustav milleta (od kojih je najveće povlastice imao pravoslavni milet). Državna
UTJECAJ OSMANLIJSKOGA ŠIRENJA NA HISTORIJSKOGEOGRAFSKE MIJENE,
STABILIZACIJU I REGRES HRVATSKOGA TERITORIJA 135
SJEVERNO BALTIČKO
MORE MORE
Biskajski zaljev
CRNO MORE
SREDOZEMNO MORE
Sl. 35. Političko-geografske prilike u jugoistočnoj Europi na prijelazu iz 14. u 15. st. (oko 1400.)
vlast nije provodila praksu prisilnoga islamiziranja, iako su muslimani imali
povlašteni položaj. Napredovanje u državnoj službi bilo je neodvojivo od
prelaska na islam. Za razliku od srednjovjekovne Europe, židovi ne samo da
su bili pošteđeni progona, nego su bili u službi državnih ili lokalnih vladara:
tijekom 15. i 16. st. osmanlijska je vlast čak poticala doseljavanje židova iz
kršćanske Europe jer ih je smatrala vještima u razvijanju trgovine i stjecanju
bogatstva. Politika vjerske tolerancije oblikovana je već tijekom postanka
osmanlijske države u rubnim dijelovima Male Azije, u područjima dodira
islama i kršćanstva. Tu su, već u samim začetcima nove države, Osmanlije
primijenili jedno od najvažnijih načela islama koje jamči život i imovinu
pripadnicima drugih monoteističkih religija uz slobodno ispovijedanje
svoje vjere i život prema svojim vjerskim zakonima, pod uvjetom pokor-
nosti i redovitoga plaćanja glavarine državnim vlastima. Upravo u tome
treba tražiti razloge lakoga i brzoga priklanjanja stanovništva, u pokorenim
kršćanskim državama jugoistočne Europe, novoj osmanlijskoj vlasti (Rogić,
1990; Inalçik, 2002).

136 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
4. Vojna se snaga Osmanlijskoga Carstva temeljila na vrlo brzoj i pokretnoj
vojsci čiju su osnovu tvorili janjičari, posebno obučeni profesionalni vojnici
organizirani u elitne udarne odrede, pod izravnom upravom sultana. Upravo
je Osmanlijsko Carstvo, zahvaljujući ustrojavanju vrhunski discipliniranih
janjičarskih postrojba, bila prva država koja je raspolagala stalnom vojskom
na europskom tlu. Vojna se hijerarhija održavala podjelom zapovjednika po
činovima, a Osmanlije su pokazali veliku sposobnost u primjeni vatrenoga
oružja i novih ratničkih taktika koji su dolazili iz kršćanske Europe. Uz ja-
njičare, u vojničku su se službu mogli uključiti i ostali slojevi stanovništva,
bez obzira na etničku i vjersku pripadnost, i bili su oslobođeni plaćanja
poreza. Samo je teritorijsko širenje Osmanlijskoga Carstva bilo zasnovano
na primjeni sustava iznenadnih i opetovanih upada (akina) na teritorij ne-
prijateljske susjedne države. Riječ je o otprije poznatom načinu ratovanju
koji su Osmanlije dodatno usavršili. Njegova je bit u koncentraciji ratničkih
odreda — akindžija i martolosa — u rubnom graničnom dijelu državnoga teri-
torija (serhat, hrv. krajina ili krajište), odakle su polazili u stalne pljačkaške
upade na teritorij susjedne države. Budući da oni nisu bili plaćeni vojnici,
nego su svoj prihod ostvarivali od opljačkanoga plijena, njihova je egzisten-
cija ovisila o stalnim pljačkaških upadima. Akindžije i martolosi imali su i
dužnost prikupljanja i prosljeđivanja obavještajnih podataka o kretanjima
neprijateljske vojske. Iznimno velika pokretljivost akindžija i martolosa bila
je osnova stalnih upada na teritorij susjedne države u obliku ‘letećih odre-
da’. S druge strane, njihov status polulegalne vojne (paravojnih postrojba)
omogućio im je upade čak i onda kada su na snazi bila službena primirja.
Provedbom strategije pljačkanja, paljenja, uništavanja, ubijanja (ponajprije
pojedinaca koji bi im pružili otpor), odvođenja u roblje te širenja straha i pani-
ke, Osmanlije su neprestano iscrpljivali stanovništvo u graničnom području
susjedne zemlje, koje bi nakon određenoga vremena, zbog nemogućnosti
nadređenoga im feudalca da ih zaštiti, napuštalo područje u kojem je živjelo
i iseljavalo se je u sigurnije dijelove države. Poslije demografskoga pražnjenja
tih rubnih područja, dolazile bi regularne jedinice osmanlijske vojske koje bi
osvajale vojne utvrde i po potrebi izlazile na bojno polje. Nakon uspješnoga
iscrpljivanja ljudskih potencijala i gospodarskih resursa, taj bi populacijski
ispražnjen prostor susjedne države bio pripojen Osmanlijskomu Carstvu,
koje je na njega preseljavalo akindžije i martolose te ustrojavalo nove serhate.
Istovremeno su se dotadašnji serhati, iz kojih bi se akindžije i martolosi iselili,
naseljavali ratarskim stanovništvom i uklapali u državnu organizaciju. Sama
je vojna snaga osmanlijske vojske usko povezana s velikom motiviranošću
njezinih vojnika za borbu. Uz nematerijalne su motive (borba za vladara i
širenje vjere), posebice važni bili i materijalni (ratni plijen). Nadalje, u drugoj
je polovici 14. st. zakonom utvrđeno kako svaki odlikovani borac ima pravo
zatražiti timar, a časnici na visokim, pa čak i srednjim vojnim položajima
obično su raspolagali velikim zemljišnim posjedima (ziamet) (Matuz, 1992).
UTJECAJ OSMANLIJSKOGA ŠIRENJA NA HISTORIJSKOGEOGRAFSKE MIJENE,
STABILIZACIJU I REGRES HRVATSKOGA TERITORIJA 137
Valja pripomenuti kako su nakon pokoravanja susjedne države, bez obzira
na to je li bila muslimanska ili kršćanska, Osmanlije dopuštali uklapanje
poražene vojske i velikaša u svoje vojne snage.
5. U društvenom je pogledu Osmanlijsko Carstvo također bilo nadmoćnije, u
odnosu prema europskim zemljama, jer je bila riječ o društvu uređenom na
propisima koji nisu dopuštali samovolju pojedinaca. Zbog toga je osmanlijska
uprava imala pozitivan utjecaj na sve narode, bez obzira na (ne)prihvaća-
nje islama. U područjima koja su uklapana u osmanlijsku državu obično je
dolazilo do poboljšanja položaja seljaka, najbrojnijega društvenoga sloja,
stoga su oni u načelu bez otpora prihvaćali osmanlijsku vlast. Budući da je
glavarina (harač), koju su plaćali podložni seljaci, činila veliki dio osmanlijskih
državnih prihoda, službena je vlast provodila politiku zaštite seljaštva kao
glavnoga izvora poreznih prihoda. Upravo je zaštita seljaštva od izrabljiva-
nja lokalnih feudalaca bila jedno od temeljnih načela osmanlijske državne
uprave (Inalçik, 2002). Budući da su plaćanjem harača seljaci bili oslobođeni
služenja vojske i sudjelovanja u vojnim pohodima, oni su se mogli neometano
posvetiti poljoprivredi. Zahvaljujući tomu, seljaci su bili stalno prisutni na
zemljišnom posjedu, za razliku od seljaka u kršćanskim europskim državama,
gdje su redovito bili novačeni te su više mjeseci (a ponekad i duže) izbivali
sa zemljišnih posjeda. Budući da su bili slabo obučeni za ratovanje, često su
i ginuli u velikom broju tijekom ratnih okršaja. Pripadnici nižega plemstva
u pokorenim državama, europskih stočarskih skupina (Vlasi), kao i maloa-
zijskih nomadskih stočarskih plemena, uklapani su u ratničku organizaciju,
a ratna je pljačkaška privreda (važan i legalan izvor prihoda u srednjem
vijeku) dobila novi zamah. Zbog svega toga krajem 14. st. u jugoistočnoj Eu-
ropi oblikuju se vazalne političke jedinice koje se uključuju u osmanlijsku
vojno-političku organizaciju.
Uza sve spomenute značajke, osmanlijska je vlast vodila mudru politiku koja se je
ogledala u sklapanju saveza s pojedinim kršćanskim vladarima ili s proosmanlijskim
političkim strujama unutar kršćanskih država u jugoistočnoj Europi. Tako je zadavala
smrtni udarac neprijateljskim državama koje su već bile nagrizene procesom političke
dezintegracije uslijed sve izraženije feudalne anarhije. Također su mudro koristili poli-
tičke napetosti i neprijateljstva između pojedinih susjednih država. U prilog su im išle i
sve lošije gospodarske i životne prilike koje su najviše pogodile niže društvene slojeve.
Zbog svega navedenoga, seljaštvo, najširi društveni sloj u tim državama, koji je tvorio
više od 9/10 stanovništva, obično se nije pridruživalo svojim feudalnim gospodarima
u otporu osmanlijskom širenju. Čak je bilo i slučajeva kada su lokalni seljaci pomagali
Osmanlijama prilikom osvajanja pojedinih područja u kojima su živjeli, kao što je bilo
prilikom zauzimanja Iloka, Osijeka, Požege, Valpova, Velike, kao i brojnih drugih gra-
dova i krajeva (Rogić, 1990; Budak, 2007). Znatno bolji položaj seljaka u osmanlijskom
društvu čak je prouzročio česte bjegove kmetova iz susjednih kršćanskih europskih
 UTJECAJ OSMANLIJSKOGA ŠIRENJA NA HISTORIJSKOGEOGRAFSKE MIJENE,
138 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE STABILIZACIJU I REGRES HRVATSKOGA TERITORIJA 139

zemalja na teritorij Osmanlijskoga Carstva (Matuz, 1992). Nepostojanje jakih središnjih

vlasti u kršćanskim državama u jugoistočnoj Europi, koje bi bile sposobne organizirati
učinkovitu obranu od nadmoćne osmanlijske vojne sile, ohrabrivalo je lokalne velikaše
u graničnim područjima u prihvaćanju osmanlijske vlasti u zamjenu za zadržavanje SJEVERNO BALTIČKO
svojih posjeda i prava. Sukob između pravoslavne i katoličke crkve, koji je vukao korije- MORE MORE
ne još od samoga crkvenoga raskola u 11. st., znatno je pomogao lakšoj inkorporaciji
pravoslavne crkve i pravoslavnoga stanovništva, koje se je žestoko protivilo prevlasti
katoličkih vladara, u osmanlijsku državu. Osmanlijska je politika službenoga prizna-
vanja pravoslavne crkve, sa sjedištem u Istanbulu, uz istovremeno, uglavnom lokalno
potiskivanje katoličke crkvene organizacije na osvojenim područjima, omogućila brzo
širenje u jugoistočnoj Europi (Rogić, 1990; Inalçik, 2002). Kako bi se izbjeglo ratova-
nje i omogućilo lakše širenje države, osmanlijska je vlast priznavala i vazalni status
pojedinim političkim jedinicama koje su zadržavale samoupravu (Kneževina Vlaška, Biskajski zaljev
Kneževina Moldavska, Kneževina Erdelj, Kneževina Basra, Dubrovačka Republika,
CRNO MORE
Krimski Kanat, Kurdistan i dr.) (Matuz, 1992).

Zbog svih navedenih značajka nadmoći u odnosu prema susjednim europskim država-
ma, Osmanlije su stalno širili svoju državnu organizaciju (sl. 36.), a u tome ih nisu omeli

SREDOZEMNO
MORE

SJEVERNO BALTIČKO
MORE MORE
Sl. 37. Političko-geografske prilike u jugoistočnoj Europi na prijelazu iz 16. u 17. st. (oko 1600.)

ni povremeni vojni porazi na bojnom polju (kao što je onaj pod Beogradom 1456.). Ge-
ografsko je širenje bilo usmjereno prema prostorima Podunavlja na sjeveru i bosanske
države na sjeverozapadu (sl. 37.). Novoosvojene teritorije Osmanlije uklapaju u svoju
administrativno-političku organizaciju (sl. 38.), uvodeći podjelu na ejalete i sandžake. Za
njih je bila tipična teritorijska izduženost u pravcu sjeverozapad – jugoistok, u skladu
Biskajski zaljev
s dominantnim širenjem, otkidanjem teritorija susjednih država i njihova pripajanja
CRNO MORE Osmanlijskomu Carstvu. Usto, takav je oblik bio u skladu i s najbolje organiziranim
karavanskim putovima (s monumentalnim drvenim i kamenim mostovima kojim su
premoštene rijeke) koji su povezivali najveća gradska naselja (Rogić, 1990).

SREDOZEMNO
MORE

Sl. 36. Političko-geografske prilike u jugoistočnoj Europi na prijelazu iz 15. u 16. st. (oko 1500.)
 UTJECAJ OSMANLIJSKOGA ŠIRENJA NA HISTORIJSKOGEOGRAFSKE MIJENE,
140 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE STABILIZACIJU I REGRES HRVATSKOGA TERITORIJA 141

HRVATSKI PROSTORI POD OSMANLIJSKOM

UPRAVOM

Sl. 38. Osmanlijska administrativno-teritorijska organizacija u 17. st.
Do prvih prodora akindžija na hrvatski teritorij dolazi krajem 14. st. na području Sla-
vonije i Srijema (Mažuran, 1998), a 1415. zabilježeni su prvi pljačkaški pohodi u šiben-
skom zaleđu (Vrandečić, 2007). Od sredine 15. st. oni se pojačavaju, pogotovo nakon
zauzimanja bosanskoga kraljevstva (1463.) i Hercegovine (1482.) te njihovoga ukla-
panja u osmanlijsku državu. Neposredno po padu Bosne počinju se bilježiti sve češći i
žešći osmanlijski upadi motivirani pljačkom i gospodarskim uništavanjem hrvatskih
područja u sklopu Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva i Mletačke Republike. Posljedica
toga bili su uništavanje dotadašnjih elemenata kulturnoga pejzaža (ratarskih površi-
na, naselja i utvrda) i populacijsko pražnjenje rubnih dijelova hrvatskoga teritorija u
izravnom dodiru s osmanlijskom državom. Još 1460. krbavski se je biskup, zajedno
s lokalnim stanovništvom, preselio prema sjeveru u sigurniji Modruš, dok svećenik
Juraj Cetinjanin predvodi stanovništvo iz Vrlike u Cetinskoj krajini na sjevernodalma-
tinski otok Olib. Zagrebački je Kaptol 1482., nakon što su akindžije opustošile njihove
zemljišne posjede, dao četverogodišnji oprost od tlake i svih davanja seljacima koji su
obrađivali zemljište u crkvenom vlasništvu, nastojeći ih na taj način motivirati na
ostanak (Goldstein, 2008). Već 1470-ih je godina polovica seljačkih posjeda u sred-
njovjekovnoj Slavoniji bila nenaseljena uslijed ubrzanoga iseljavanja stanovništva
(Budak, 2007; Rogić, 1990). Mletački izvori govore kako je od 1499. do 1539. sa zadar-
skoga područja tijekom akindžijskih provala ubijen ili odveden u zarobljeništvo 10 421
stanovnik, šibenskoga 1689, trogirskoga 309, a splitskoga 215 stanovnika. Istovremeno
su veliki gubitci zabilježeni i u pogledu stočnoga fonda: čak 90 263 grla na zadarskom,
24 837 šibenskom, 6 240 splitskom i 400 na trogirskom području. Tijekom ratnih ope-
racija 1501. i 1570. stanovništvo iz šibenske okolice planski se seli na obližnje otoke
(Vrandečić, 2007). Pisani izvori tada moćne trgovačke obitelji Fugger iz 1540. govore
kako je zagrebačka okolica, pa čak i područje između Zagreba i Čakovca, opustošeno
i populacijski pusto (Štefanec, 2012). U prvoj polovici 16. st. cijela je Lika populacijski
opustjela, baš kao i podvelebitsko primorje u kojem je stanovništvo napustilo naselja
(Rogić, 1958). S druge strane, Međimurje u 16. st. bilježi sve veći priljev stanovništva
iz Slavonije i Bosne, a nakon pada Kostajnice (1556.) Nikola Zrinski planski preseljava
kmetove sa svojih posjeda smještenih između Kupe i Une u Međimurje i u zapadnu
Ugarsku (Laci, 1982). Prema tomu, od druge polovice 15. st., te pogotovo tijekom 16. st.,
sve je izraženije populacijsko pražnjenje i gotovo potpuna destrukcija kulturnoga pej-
zaža u onim hrvatskim područjima koja su bila izložena razornom djelovanju akindžija:
Like, unutarnjih dijelova sjeverne i srednje Dalmacije, Korduna, Banije i Slavonije. Tim
posljedicama izravnih ratnih razaranja treba pridodati i one neizravne. Naime, zbog
sve veće nesigurnosti strani su se trgovci izbjegavali nastanjivati u gradove tadašnje
Slavonije. Nadalje, čak su se i glavni trgovački pravci u Ugarsko-Hrvatskom Kraljev-
stvu iz Panonske zavale prema Jadranskomu moru pomaknuli prema sjeveru. Time su
 UTJECAJ OSMANLIJSKOGA ŠIRENJA NA HISTORIJSKOGEOGRAFSKE MIJENE,
142 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE STABILIZACIJU I REGRES HRVATSKOGA TERITORIJA 143

posebice bili pogođeni gradovi na tom prometnom pravcu, ponajprije Zagreb.58 Pomi- TERITORI JS KA ORGAN I ZAC IJA
canje glavnine trgovine na sjeverniji pravac preko Ptuja i Ljubljane prema lukama u OS MAN L IJS KE H RVATSKE
Bakru, Rijeci i Trstu pogodovalo je gradovima na krajnjem sjeveru, kao što su Nedelišće
i Varaždin (Štefanec, 2012).

U vrijeme najvećega prostornoga širenja, na prijelazu iz 16. u 17. st., unutar granica
Osmanlijskoga Carstva bila je polovica današnjega hrvatskoga teritorija (sl. 39.). Na
tom je području početkom 17. st. živjelo oko 300 000 stanovnika, a u panonskom je
području bilo dva puta više gradskoga stanovništva u odnosu prema dinarskim kra-
jevima (Moačanin, 2000).
Najveći je dio hrvatskih područja pod osmanlijskom upravom (sl. 40.) bio uključen u
veliki Rumelijski te poslije u novoosnovani Bosanski ejalet koji je obuhvaćao cijelu
današnju Bosnu i Hercegovinu. On je nastao 1580. izdvajanjem iz Rumelijskoga ejaleta
i to zbog potrebe učinkovitijega suprotstavljanja habsburškoj vlasti. Za političko je sje-
dište Bosanskoga ejaleta, nakon Travnika i Banja Luke, ubrzo određeno Sarajevo, koje
se razvija kao najveće gradsko središte. Najveću je važnost za uređenje prostora imala
podjela ejaleta na sandžake, osnovne i najčvršće ustrojene administrativno-političke
jedinice. Pojedini su se sandžaci Bosanskoga ejaleta pružali i na današnjem hrvatskom
teritoriju (sl. 41.). Tako je tadašnji Sandžak Hercegovina (sa sjedištem u Mostaru) obu-
hvaćao najveći dio današnje srednje Dalmacije (osim otoka) s težištem naseljenosti u
zagorskom području (Imotska krajina). Kliški je sandžak, osnovan 1537., imao formalno

S
A
N
D
Ž
A
K
B
O
S
N
A

Hrvatska sredinom 16. st.

dijelovi Hrvatske pod osmanlijskom upravom

Sl. 39. Osmanlijska osvajanja hrvatskoga teritorija do sredine 16. st. Sl. 40. Administrativno-teritorijska organizacija osmanlijskih ejaleta tijekom 16. st.

58
Sve do 16. st. razvoju Zagreba pogoduje smještaj na tzv. senjskoj ruti prema Modrušu i dalje do Senja.

144 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
sjedište u Klisu, dok je upravitelj sandžaka zapravo boravio dublje u unutrašnjosti, u
sigurnijem Livnu, a pružao se je od granice s Hercegovačkim sandžakom do rijeke Krke
(s tim što su otoci, kao i najveći dio obale bili u okviru Mletačke Republike). Bosanski
sandžak (sa sjedištem u Sarajevu) obuhvaćao je rubne dijelove Korduna i Banije. Ličko-
-krčki sandžak obuhvaćao je prostor današnje Dalmacije sjeverno od Krke (osim obale
i otoka) te Liku, a ulogu političkoga sjedišta imao je Knin, te povremeno Udbina. Bi-
haćki je sandžak ustrojen oko 1590. (nakon prvotnih pokušaja ustrojavanja Petrinje i
Siska kao sjedišta, glavno središte postaje sigurniji Bihać, znatnije udaljen od granice)
uključivao manje rubne dijelove Korduna i Banije. Sandžak Začasna, osnovan 1557. sa
središtem u Čazmi, mijenjao je ime u skladu s preseljavanjem sjedišta u Pakrac (Pakrački
sandžak) te na kraju u Cernik (Cernički sandžak). On je okupljao dio zapadne Slavonije,
Moslavine i glavninu Banije. Iako su pojedini od navedenih sandžaka imali sjedište na
hrvatskom prostoru, većina je hrvatskih krajeva imala rubnu ulogu unutar bosansko-
Sl. 41. Administrativno-teritorijski ustroj Bosanskoga ejaleta od početka 17. st. do druge polovice 18. st.
UTJECAJ OSMANLIJSKOGA ŠIRENJA NA HISTORIJSKOGEOGRAFSKE MIJENE,
STABILIZACIJU I REGRES HRVATSKOGA TERITORIJA 145
-hercegovačkih sandžaka. Zajedničko im je obilježje bilo u tome što hrvatski prostori pod
osmanlijskom upravom nisu dosegnuli stupanj razvoja kao područje susjedne Bosne
i Hercegovine. Uzroke treba tražiti u brojnim problemima s kojima se je osmanlijska
vlast susretala u integraciji i organizaciji rubnih sandžaka i to zbog postupnoga jača-
nja protuosmanlijske strategije i slične taktike graničnoga ratovanja uskoka. Nakon
potrebnoga ustrojavanja austrijske i mletačke vojne krajine, te su napade nastavili
austrijski i mletački krajišnici koji su u početku otežavali, a kasnije i onemogućili jaču
gospodarsku valorizaciju i integraciju sandžaka kao u Bosni. Čak su i politička središta
pojedinih sandžaka morala biti preseljena, kao što je vidljivo u slučaju Kliškoga, Pakrač-
koga i Bihaćkoga sandžaka. Na prijelazu iz 16. u 17. st., s daljnjim širenjem Osmanlijskoga
Carstva na prostor susjedne Ugarske, ustrojena su još dva ejaleta kojima su priključeni
dijelovi današnjega hrvatskoga teritorija. Tako je Kanjiškom ejaletu 1600. pripojen Po-
žeški sandžak koji je obuhvaćao podravski dio zapadne Slavonije, te njezine središnje
i istočne dijelove. Budimskom je ejaletu od 1541. pripala Baranja unutar Mohačkoga
sandžaka, sa sjedištem u Pečuhu, te Srijemski sandžak (sjedište u Iloku). Na području
navedenih sandžaka osmanlijska je vlast organizirala mrežu gradova u skladu s novim
sustavom upravne i prostorne organizacije (Rogić, 1990).
OBLI KOVANJE NOVO GA KU LTURNOGA
PEJZAŽA
Neprestani upadi akindžija na hrvatski teritorij tijekom razdoblja osmanlijskoga širenja
imali su devastirajući učinak na kulturni pejzaž koji je do tada oblikovan u pojedinim
dijelovima Hrvatske. Uslijed iseljavanja stanovništva iz rubnih područja, koja su bila
najugroženija osmanlijskom strategijom pograničnoga ratovanja, nestaju elementi
srednjovjekovne društvene i gospodarske strukture. Taj je proces bio vidljiv u zapušta-
nju i propadanju poljoprivrede, nestanku vlastelinskih posjeda i zamiranju trgovine.
U kulturnom pejzažu pograničnih područja, što je posebice dobro dokumentirano na
primjeru Like i Dalmatinske zagore, dolazi do prevlasti zapuštenoga poljoprivrednoga
zemljišta na kojem su se ponovo počele razvijati šume i grmolika vegetacija (Šarić, 2003).
Prelaskom opustošenih pograničnih područja u osmanlijske ruke, nova vlast u njima
ustrojava ratničku organizaciju koja je zahtijevala veliku pokretljivost i fleksibilnost.
Upravo zbog toga je u te prostore kolonizirano ratničko stanovništvo koje se je pretežno
bavilo ekstenzivnim stočarstvom transhumantnoga tipa. Razumljivo je da je stočarstvo
bilo znatno manje ugroženo nesigurnim životom u pograničnim područjima i to zato
što je stočni fond, prilikom ratnih operacija, u slučaju potrebe bilo moguće vrlo brzo i
lako skloniti dalje od granice. Budući da je transhumantni tip stočarstva obilježavala
izrazita potreba za velikim pašnjačkim površinama, u pograničnim se područjima
oblikuje disperzna naseljenost koja nije pogodovala razvoju većih naselja. Najveći je

146 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
dio stanovnišva bio koncentriran u teško dostupnim, malim i brojnim seoskim nase-
ljima i zaseocima patronimičkoga tipa. Njihova je nepravilna morfostruktura rezultat
neplanskoga razvoja, a lokaciju je određivala blizina pašnjačkih površina (Rogić, 1990;
Slukan Altić, 2003). Daljnje je učvršćivanje osmanlijske vlasti na novoosvojenim po-
graničnim područjima bilo praćeno planskom kolonizacijom muslimanskoga, a dijelom
i kršćanskoga stanovništva tijekom 16. st. te novom administrativno-teritorijskom
podjelom. Navedena je podjela bila usko povezana s promjenama u kulturnom pejza-
žu koje su bile potaknute zahvaljujući primjeni brojnih inovacija. Ukinuće feudalnih
zlouporaba, organizacijom sustava timara, omogućilo je snažni razvoj poljoprivrede s
izrazitom ratarskom komponentom. Snažan je razvoj ratarstva bio potaknut širenjem
obradivih površina, gradnjom sustava za navodnjavanje, primjenom suvremenoga
oruđa te posebno introdukcijom novih poljoprivrednih kultura — riže, kukuruza, du-
hana, pamuka, duda (zbog uzgoja dudova svilca i proizvodnje svile), bagrema (od kojega
se dobivao iznimno kvalitetan med), kestena i novih vrsta voća i povrća (Hütteroth,
2006). Osmanlijska je vlast strogo vodila računa o načinu iskorištavanja zemljišta:
najvrjedniji su kompleksi obradivoga tla ostavljani za razvoj ratarstva, a brdska su
područja bila određena za stočarsku djelatnost. Iako je ratarstvo doživjelo značajan
napredak, stočarstvo se je i nadalje temeljilo na transhumantnim kretanjima, a njime
se je obično bavilo hrvatsko i poslije srpsko vlaško stanovništvo.
KARAKTE RI STIKE URBANOGA RAZVOJA :
ISLAM S KO - ORI JENTALN I G RAD
Urbani je razvoj doživio iznimno visoki stupanj razvoja u okviru organizacije nove
mreže naselja. Rušenje ili zapuštanje feudalnih burgova podignutih tijekom ranoga ili
razvijenoga srednjega vijeka, uslijed propasti staroga društvenoga sustava, pokazuje
prekid njihova razvojnoga kontinuiteta. Oni su obično bili podizani na teško pristu-
pačnim povišenim terenima koje je bilo lako braniti. Budući da je osmanlijska država
svojom snagom mogla osigurati miran razvoj naselja, a čvrsta je društvena hijerarhija
jamčila sigurnost, nova se naselja razvijaju u skladu s novim društvenim prilikama.
Sigurnost državnoga teritorija u zaleđu serhata omogućuje miran politički, gospodarski
i društveni razvoj i zbog toga gradovi nisu imali fortifikacijske sustave niti zidine koji
bi ograničavali njihov prostorni razvoj (Rogić, 1990).
U gospodarskom je pogledu Osmanlijsko Carstvo bilo samodostatno u proizvodnji
osnovne robe (poljoprivrednih i obrtničkih proizvoda), a za potrebe domaćega tržišta
uvozila se je samo luksuzna roba iz zapadne Europe i bližega i daljega Orijenta (vunena
odjeća), Indije (tkanine i začini), Rusije (krzno) i Perzije (svila). Gospodarsku je osnovu
tvorila poljoprivreda, ponajprije ratarstvo razvijeno na državnim posjedima (samo
UTJECAJ OSMANLIJSKOGA ŠIRENJA NA HISTORIJSKOGEOGRAFSKE MIJENE,
STABILIZACIJU I REGRES HRVATSKOGA TERITORIJA 147
je od 5 do 10 % zemljišta bilo u privatnom vlasništvu) (Matuz, 1992). Politička je moć
osmanlijske države bila usko povezana s njezinom ulogom glavnoga trgovačkoga po-
srednika između Zapada i Istoka. Naime, politička je jezgra Osmanlijskoga Carstva bila
na zapadnom dijelu poluotoka Male Azije, koji je tijekom 13. st. bio dio velikoga mon-
golskoga carstva koje se je pružalo od istočne Azije do azijskoga Sredozemlja. Upravo
su Mongoli povezali ta dva krajnja dijela azijskoga kontinenta carskim karavanskim
putom kojim je uspostavljen karavanski promet (put svile). Istovremeno je preko Male
Azije uspostavljen i drugi međunarodni trgovački put koji je vodio iz arapskih zema-
lja u jugozapadnoj Aziji prema istočnoj Europi (put tamjana). Zbog toga su na sredo-
zemnu obalu Male Azije pristizali trgovački brodovi europskih trgovaca iz Venecije,
Genove, s Apeninskoga i Pirinejskoga poluotoka, iz Flandrije, Moskovske Kneževine
te iz raznih sredozemnih luka (uključujući i hrvatske, posebice iz Dubrovnika). Na taj
su način maloazijski gradovi, ponajprije Bursa, postali središte iznimno profitabilne
međunarodne trgovine, najveće na svijetu u to doba. Njezina su polazišta bila Kina,
Indija, Perzija, srednja Azija i arapske zemlje, iz kojih se je izvozila svila, razne tkanine,
bojila za tekstil, indigo, riža, šećer, sapun, lijekovi, začini, kava, sušeno voće, porculan,
esencije parfema, zlato, srebro i razni drugi proizvodi. Europski su trgovci prodavali
odjeću (najviše vunenu), krzno, robove, željezno oruđe, vino, sol, papir, kavijar, ribu,
žitarice, kositar, čelik i ostale proizvode. U sljedećem će stoljeću Osmanlije započeti
ustrojavanje države i već će do kraja 14. st. zauzeti sva velika trgovačka središta u Maloj
Aziji i uklopiti ih u svoju državnu organizaciju (Inalçik, 2002).
Budući da je osmanlijska civilizacija bila ponajprije trgovačka, urbana je mreža bila
prilagođena trgovačkim potrebama, a u velikim su trgovačkim gradovima podizani
bezistani, trgovačka središta u kojima se roba istovremeno skladištila, čuvala i proda-
vala. Osmanlijska je vlast sustavno uređivala karavanske putove,59 mostove i naselja,
poglavito gradska, uz glavne prometnice. Stanovnici naselja uz karavanske prometnice
i posebice u blizini prijevoja, klanaca i riječnih prijelaza imali su obvezu održavanja
prometnica, a zauzvrat su bili oslobođeni vojne službe i plaćanja poreza. Postanak
novih gradskih središta bio je povezan s brojnim inovacijama u uređenju trgovačkih
karavanskih putova na kojima su otvarana odmorišta i prenoćišta (karavansaraji i
hanovi) u kojima su o državnom trošku boravili trgovci na proputovanju. Ubrzani
razvoj obrta i koncentracija trgovine potaknula je njihovo prerastanje u gradove, a
okupljanje stanovništva u urbanim je središtima poticala državna vlast i sam islam
(Busch-Zantner, 1938; Rogić, 1990; Vresk, 2002) koji se je ubrzano širio među sitnim
plemstvom, kao i u ruralnim krajevima. Ipak, koncentracija je muslimanskoga sta-
novništva bila najveća u gradovima, pogotovo u većim upravnim središtima, gdje je
su muslimani često tvorili više od 70 % ukupne populacije. Gradovi su imali specifičnu
prostornu, funkcionalnu i socijalnu strukturu, a odlikovali su se većom sigurnošću u
odnosu prema onima u graničnim kršćanskim zemljama. Zanimljivi su primjeri razvoja
islamsko-orijentalnoga tipa gradskih središta u ekspanzivnoj i u stabilizacijskoj fazi
razvoja, kada nema skupih gradskih zidina koje ograničavaju prostorni opseg gradskih
naselja. Rezultat su demografski znatno veća gradska naselja od onih na kršćanskom
59
Označivani su i pojmom karavanske piste, koje su djelomice, ponajprije u gradovima, bile prekrivene
kaldrmom, gornjim slojem od kamenih kocaka, kamenih valutica, lomljenoga kamena ili betonskih elemenata.

148 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
području. Vodeću su ulogu u urbanoj mreži preuzeli gradovi orijentalnoga tipa koji su
se isticali svojom veličinom u odnosu prema onima u kršćanskoj Europi, a na hrvatskom
su prostoru najviši stupanj razvoja dosegli Osijek i Požega60 (Rogić, 1979; Moačanin,
2007). Urbana je mreža bila hijerarhijski raščlanjena te su gradovi imali različiti sta-
tus (od najmanjih palanki, manjih i većih kasaba do pravih šehera), neovisno o svojoj
ulozi u prostornoj organizaciji. Zanimljivo je što unutar samih gradova nije došlo do
postanka jedinstvene građanske klase i to zbog segregacije na etničkom i vjerskom
načelu, koja je primijenjena pod bizantskim utjecajem. Zbog te segregacije pojedine
su etničke i vjerske skupine bile okupljene u zasebne četvrti (mahale). Sva su gradska
središta bila smještena u unutrašnjosti, ponajprije zato što je glavnina obalne fasade
bila u rukama Mlečana ili u okviru Dubrovačke Republike. Dijelovi današnje Hrvatske
koji su tijekom osmanlijske uprave bili smješteni podalje od graničnih sandžaka, kao
što su središnja i istočna Slavonija, zapadni Srijem i Baranja, tijekom osmanlijskoga
razdoblja doživjeli su jedinstveno viši stupanj razvoja. Oblikovan je agrarni pejzaž
na višem stupnju valorizacije, u kojem su ključnu ulogu imala velika urbana središta
orijentalnoga tipa (Rogić, 1976a, 1990).
H I S TOR IJ S KO G EO G RAF S KE Z NAČAJ KE
K R I Z E U RUBN I M I PO G RAN I Č N I M
DI J E LOVI MA H RVATS K E
Iako su u početnoj fazi osmanlijske akindžije redovito i temeljito pustošile poljoprivred-
no zemljište u vlasništvu dalmatinskih komuna sve do samih gradskih zidina (Jelaska,
1985), zbog trgovačkih je razloga osmanlijska vlast počela prakticirati pažljiv odnos
prema dalmatinskim gradovima, čak i tijekom razdoblja otvorenih neprijateljstava i
ratnih operacija (Raukar, 2007). Pri tom je dano prvenstvo Dubrovniku kao glavnoj
trgovačkoj luci za osmanlijske proizvode, u velikoj mjeri i zbog stavljanja Dubrovačke
Republike pod osmanlijsku zaštitu, dok su mletačke luke Split, Šibenik i Zadar tako-
đer imale važnu ulogu. Preko njih su se najviše izvozile žitarice, stoka i stočarski pro-
izvodi te vosak, a uvozila se je ponajprije sol te pojedini prehrambeni proizvodi (kao
što je riža), skupocjene tkanine i obrtnički proizvodi (Rogić, 1990; Moačanin, 2007).
Osmanlijskim je osvajanjem Bosne 1463. ostvaren teritorijski dodir s Dubrovačkom
Republikom, zahvaljujući čemu su uspostavljene izravne trgovačke veze. Zbog čestih
političkih napetosti između Osmanlijskoga Carstva i Mletačke Republike, koje su s
vremena na vrijeme prerastale u otvorene i žestoke ratne sukobe, osmanlijska je vlada
poticala trgovinu s Firencom. Osobito je živa bila veza Dubrovnika i Ancone, slobodne
luke u sklopu Papinske Države, kao i trgovački odnosi Dubrovačke Republike s drugim
državama na Apeninskom poluotoku (naročito s Toskanskim vojvodstvom). Iako je
Dubrovačka Republika plaćala godišnji danak Osmanlijama u zamjenu za zadržavanje
60
Iako je Osijek, zajedno s Budimpeštom i Pečuhom, spadao u šehere (tur. şehir = veliki grad), on je ipak bio
bez formalnoga centraliteta koji je pripadao Požegi kao sjedištu sandžak-bega.
UTJECAJ OSMANLIJSKOGA ŠIRENJA NA HISTORIJSKOGEOGRAFSKE MIJENE,
STABILIZACIJU I REGRES HRVATSKOGA TERITORIJA 149
samouprave, dubrovački su trgovci plaćali manje carine (2 %) nego mletački ili oni iz
drugih europskih zemalja (4 – 5 %). Vazalni je status omogućio trgovačko širenje Du-
brovčana u Osmanlijskom Carstvu. U europske su države dubrovački brodovi prevozili
pšenicu, vosak, kožu, sirovu svilu i svilenu odjeću iz osmanlijske države. Uvoz vune-
ne tkanine iz europskih zemalja potaknuo je razvoj tkalačkoga obrta u Dubrovniku i
izvoz vunenih odjevnih predmeta u osmanlijske gradove. U važnijim su trgovačkim
središtima — kao što su Sofija, Beograd, Sarajevo, Edirne, Istanbul i Bursa — niknule
kolonije dubrovačkih trgovaca. Uspjeh dubrovačke trgovine potaknuli su i ratni su-
kobi između Osmanlija i Mlečana tijekom 14. i 15. st., kao i tijekom dvaju velikih ratova
u 16. st., kada je Dubrovnik bio jedini trgovački posrednik između tih dviju zaraće-
nih strana. Tijekom 16. st. dubrovački su brodovi počeli prevoziti i robu iz udaljenijih
područja pod osmanlijskom upravom (Egipat, Sirija, Grčka) za potrebe njemačkoga i
engleskoga tržišta. Od sredine 17. st. iz Dubrovnika je godišnje odlazila obično jedna
velika trgovačka karavana izravno u Istanbul (Inalçik, 2002). Glavnu je ulogu od lučkih
gradova pod mletačkom upravom imao Split, koji je, zahvaljujući vezama sa zaleđem
pod osmanlijskom upravom, postao važno središte za trgovinu s Osmanlijama na te-
ritoriju mletačke Dalmacije (Novak, 2005a). Uslijed jačanja trgovine u dalmatinskim
je gradovima oblikovan snažni trgovački sloj u čijim je rukama prikupljeno značajno
bogatstvo. Upravo trgovci postaju jezgra nove građanske društvene klase koja predvodi
borbu širokoga sloja obespravljenih građana (pučana) protiv vladajućega plemstva. Ta
će borba rezultirati povremenim ustancima pučana i međusobnim krvavim obraču-
nima s plemstvom (kao što se je dogodilo tijekom ustanka na Hvaru od 1510. do 1514.).
Iako se opseg trgovine primorskih gradova znatno povećao, u usporedbi s razdobljem
razvijenoga srednjega vijeka, njezina je struktura ostala gotovo potpuno nepromijenje-
na: u izvoznoj su robi i nadalje prevladavale obrtničke sirovine, drvo, stočarski (koža,
vuna) proizvodi, pčelarski (med, vosak) i lovački (krzno) proizvodi.
S druge strane, rubna su područja osmanlijskoga imperija, unutar teritorija graničnih
sandžaka, bila poprište stalnih oružanih sukoba između mletačkih i habsburških vojnih
postrojba (uskoka) s jedne te osmanlijskih akindžija s druge strane. Zbog toga se u tim
krajevima nije oblikovao napredniji oblik kulturnoga pejzaža, a zbog stalnih su oruža-
nih sukoba ta područja sustavno razarana. U specifičnoj su situaciji bili delta Neretve
i Makarsko primorje (formalno u sklopu Hercegovačkoga sandžaka) te Podvelebitsko
primorje (unutar granica Habsburške Monarhije). Naime, ta su područja samo formal-
no bila unutar granica osmanlijske i habsburške države, a u stvarnosti su imala status
‘ničije zemlje’ u koju su često upadali uskoci i mletački hajduci. Zbog opće nesigurnosti
i nepostojanja čvrste ustrojene vlasti ta su tri područja obilježavali slaba naseljenost,
nerazvijena naselja i jedan od najnazadnijih oblika kulturnoga pejzaža na hrvatskom
tlu. Dugotrajni su mletačko-osmanlijski ratovi ostavili dubok trag u mletačkoj Dal-
maciji, a od pustošenja nisu bili pošteđeni ni otoci. Iako prvi veći rat između Mletačke
Republike i Osmanlijskoga Carstva (1463. – 1476.) nije ostavio većih posljedica u samoj
Dalmaciji, u sukobu od 1499. – 1502. osmanlijska će vojska opustošiti sav prostor sve
do zidina primorskih gradova. Isto će se ponoviti tijekom Rata Svete lige (1537. – 1540.),

150 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
kada Osmanlije zauzimaju Klis, i tijekom Ciparskoga rata (1570. – 1573.), kada su opljač-
kana i spaljena hvarska naselja Stari Grad, Vrbovska te sam grad Hvar. Teritorijski su
gubitci dalmatinskih komuna na kraju Ciparskoga rata bili golemi: zadarski je distrikt
smanjen s 1300 na 600 km2, šibenski je izgubio polovicu teritorija i bio je sveden na
570 km2, trogirski je izgubio polovicu od prvotnih 250 km2, a splitski je izgubio 10 od
ukupno 150 km2. Istovremeno je zabilježen i značajan pad broja stanovnika61 (Rogić,
1990; Vrandečić, 2007). Međutim, čak je i tijekom mirnodopskoga razdoblja nastavlje-
no pljačkanje i uništavanje provođenjem politike akindžijskoga ratovanja. Kao tipičan
primjer može se navesti prostor sjeverne Dalmacije koja se, uslijed velike nesigurnosti
prouzročene stalnim oružanim okršajima i pljačkaškim prodorima, populacijski pra-
zni zbog migracija lokalnoga stanovništva prema sigurnijim sjevernodalmatinskim
otocima. Posljedica toga je oblikovanje razvijenoga kulturnoga pejzaža tipičnoga za
sredozemna područja na sjevernodalmatinskim otocima, u uvjetima razmjerno velike
gustoće naseljenosti i usprkos prirodnoj sredini razmjerno nepovoljnoj za razvoj ratar-
stva. S druge strane, veliki kompleksi najplodnijega tla u unutrašnjem dijelu sjeverne
Dalmacije, ponajprije na prostoru Ravnih kotara, znatno boljih prirodnih uvjeta za
agrarnu valorizaciju, postaju zona pretežno stočarskoga gospodarstva nižega razvoj-
noga stupnja i ‘zaostalijega’ kulturnoga pejzaža. O pojačanoj agrarnoj valorizaciji otoka
govore i podatci o povećanju zakupa zemljišta, pa čak i jačem razvoju stočarstva na
otocima. Osnaživanje stočarstva i prekomjerna ispaša u konačnici su doveli do potpune
degradacije biljnoga pokrova i tla na pojedinim sjevernodalmatinskim (Kulušić, 2001)
ili srednjodalmatinskim otocima (Rogić, 1961, 1972a, 1990; Carter, 1992) pod mletačkom
upravom. U nastojanju za što racionalnijim korištenjem poljoprivrednoga zemljišta,
radi ostvarivanja autarkične poljoprivredne proizvodnje, zemljišni su posjedi na oto-
cima bili razdijeljeni u četiri kategorije: oranice, vinogradi, pašnjaci i šume. Oranice
su, s obzirom na njihov smještaj, nadalje bile podijeljene u tri potkategorije (polje, pri-
stranak gore i brdo), a na njima su uzgajane žitarice, ponajprije pšenica, a ponekad
povrće i voće. Vinogradi su imali najveće komercijalno značenje, a bili su razdijeljeni
na zemljišta u polju i na brdu. Pašnjaci su bili vrlo slabe kvalitete i na njima se je po-
najprije razvijalo ovčarstvo i kozarstvo. Šume su bile vrlo slabo razvijene, pa je stoga
sječa drveta za potrebe ogrjeva bila ograničena i podlijegala je strogim ograničenjima.
Veća nesigurnost u onim primorskim dijelovima hrvatskoga teritorija koji su bili za-
hvaćeni akindžijskim upadima doveli su do sve izraženijega utvrđivanja gradskih i
seoskih naselja, kao i samih kuća. Ta je pojava najviše uhvatila maha u unutrašnjosti
Istre, dalmatinskom primorju, pa čak i na pojedinim otocima bližim kontinentu (Šol-
ta, Hvar). Na taj su način fortifikacijski elementi postali jedna od najdominantnijih i
najraširenijih značajka kulturnoga pejzaža. Tipičan je primjer takve transformacije
kulturnoga pejzaža područje Kaštelanskoga zaljeva, u neposrednoj blizini dviju važnih
dalmatinskih komuna — Splita i Trogira. Naime, na samom su dodiru morske obale i
Kaštelanskoga polja, u kojem su splitska i trogirska komuna raspolagale najvrjednijim
poljoprivrednim zemljištem, podignute brojne male utvrde (kašteli). Gradnjom 10 tro-
girskih kaštela, od kraja 15. st. do početka 17. st., te 11 splitskih od kraja 15. st. do sredine
61
Zadar je s 8100 stanovnika (koliko je brojio desetak godina prije početka Ciparskoga rata) spao na 7161
stanovnika (1575.), Šibenik s 8220 na 5310, u gradu Krku je 1575. živjelo svega 157 stanovnika, na cijelom
otoku Pagu 247, na Rabu 1619, na Cresu i Lošinju zajedno 5006, na Hvaru oko 5000 (u odnosu na prijeratnih
8000), a na Korčuli je broj stanovnika smanjen s 8000 na svega 2087.
UTJECAJ OSMANLIJSKOGA ŠIRENJA NA HISTORIJSKOGEOGRAFSKE MIJENE,
STABILIZACIJU I REGRES HRVATSKOGA TERITORIJA 151
prve polovice 16. st., stvoreni su preduvjeti za sigurniji život mjesnoga stanovništva.
Preseljavanjem stanovništva iz raštrkanih seoskih naselja u neposrednom zaleđu Ka-
štelanskoga zaljeva u zbijena utvrđena naselja protourbanoga tipa na obali, potpuno je
izmijenjen dotadašnji tip naseljenosti, oblikovan još tijekom ranoga srednjega vijeka.
Osim kao naselja, kaštela su služila i kao pribježište okolnomu stanovništvu tijekom
akindžijskih pljačkaških haranja Kaštelanskim poljem (Omašić, 1978). Zahvaljujući
učinkovitosti sustava kaštela, utvrde takvoga tipa građene su i u drugim dijelovima
mletačke Dalmacije.
Lički je prostor, koji je do 1520-ih godina potpuno opustio, u fazi procesa stabilizacije
osmanlijske uprave bio naseljavan raznorodnim vlaškim hrvatskim i srpskim stočar-
skim stanovništvom iz dinarske unutrašnjosti. Zbog prekomjerne ispaše vrlo je brzo
uništen znatan dio vegetacije tako da je do sredine 16. st. oblikovan pejzaž u kojemu su
dominirale prostrane krčevine, ponajprije u središnjem dijelu Like. Zbog sve češćih i
intenzivnijih uskočkih upada, osmanlijska je vlast od 1576. do 1586. provela dodatno
naseljavanje muslimanskim ratarskim stanovništvom iz Bosanskoga ejaleta. Tada je
došlo i do prerazmještaja stanovništva. Naime, muslimansko je ratarsko stanovništvo
naseljeno u području ratarski najpovoljnijih površina u središnjoj Lici, u neposrednoj
blizini obnovljenih feudalnih utvrda. S druge strane, dinarski su stočari preseljeni u
rubne pogranične dijelove (Pejnović, 1985). Slično se događa na stabiliziranom osman-
lijskom području gdje uskočki akindžijski prodori, koji su započeli na podvelebitskom
području, onemogućuju stabilizaciju i jači razvoj osmanlijske Like i primorja od Istre do
Konavala (Rogić, 1953, 1990). Suprotne su tendencije u oblikovanju kulturnoga pejzaža
uočene u rubnim dijelovima Hrvatske u kojima se oblikuje kulturni pejzaž na visokom
stupnju razvoja, a ona postaju jezgre uređenja najnaprednijega kulturnoga pejzaža. Ti-
pičan su primjer, uz već spomenute krajeve središnje i istočne Slavonije, zapadnoga Sri-
jema i Baranje pod osmanlijskom upravom, područja Istre i kvarnersko-dalmatinskih
otoka pod mletačkom vlašću, kao i teritorij Dubrovačke Republike (Rogić, 1976a, 1990).
Istovremeno na području sjeverozapadne Hrvatske tradicijska seljačka polikultura
počinje ustupati mjesto specijalizaciji, ponajprije u vinogradarstvu (Hrvatsko zagorje,
Pokuplje, okolica Samobora, Kalnik, Bilogora, Moslavina) i svinjogojstvo (Posavina).
Te su dvije djelatnosti bile važan izvor prihoda zbog čega su pojedini seljaci postupno
postajali trgovci. Ipak ni ta područja nisu bila pošteđena povremenih vojno-pljačkaških
pustošenja. To je najvidljivije u krizi urbanih naselja koja su u prethodnom razdoblju
razvijenoga srednjega vijeka bilježila značajnu razvojnu dinamiku. Naime, gradovi na
području Hrvatske sjeverno od Gvozda, uslijed sve učestalijih osmanlijskih prodora i
sve izraženije nesigurnosti, kao i s tim povezanim gospodarskim zamiranjem, ušli su
u fazu zastoja. Tako je npr. zagrebački Gradec prepolovio broj stanovnika: s 3500 iz
sredine 15. st. pao je na nekih 1500 – 2000 (potkraj 16. st.), a Varaždin s 2000 (sredinom
15. st.) na oko 1200 (sredinom 16. st.) (Budak, 2007).
 UTJECAJ OSMANLIJSKOGA ŠIRENJA NA HISTORIJSKOGEOGRAFSKE MIJENE,
152 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE STABILIZACIJU I REGRES HRVATSKOGA TERITORIJA 153

SLOŽ ENA MIG RACIJSKA KRETANJA U

UVJETIMA OSMANLIJS KOGA ŠIRENJA

Osmanlijsko je razdoblje povezano i sa znatnim demografskim promjenama uvjetova-

nim iznimno dinamičnim i čestim migracijama. Zbog stalnoga širenja Osmanlijskoga
Carstva prema sjeveru i sjeverozapadu migracijski su pokreti bili sukcesivni. Valja
istaknuti kako su migracije neslavenskoga stanovništva iz Male Azije (Juruci, Koniari)
na prostor Hrvatske i susjednih država bile zanemarive, a oni su se obično tijekom vre-
mena asimilirali među slavenskim, osobito islamiziranim, masama (Truhelka, 1941). Sa
širenjem osmanlijske vlasti počelo je i doseljavanje Roma, također s prostora Male Azije,
etničke skupine koja se u Hrvatskoj i susjednim zemljama održala do danas. Glavni je
smjer migracija tijekom osmanlijskoga razdoblja bio određen kretanjima od jugoistoka
prema sjeveru, sjeverozapadu i zapadu (sl. 42.), pri čemu je posebice važno razlikovati
iseljavanje od doseljavanja. Naime, iseljavanjem je pretežno bilo zahvaćeno ratarsko
stanovništvo uslijed kontinuiranih upada akindžija tijekom osmanlijskoga širenja, kao
i uskoka u vrijeme stabilizacije i regresa osmanlijske vlasti. Upravo zbog toga se velike
skupine starosjediteljskoga hrvatskoga stanovništva iz Bosne, Hercegovine, Dalmacije,
Like, Korduna, Banije, Pokuplja i Moslavine iseljavaju u sigurnija područja Hrvatskoga
zagorja, Međimurja, Žumberka, Istre, jadranskih otoka, Slovenije (Bela krajina, Gori-
ca, Kranjska), Gradišća (Burgenlanda), Donje Austrije, Slovačke, Moravske, Furlanije,
Veneta i Apeninskoga poluotoka (Molise, Apulija, Abruzzo, Papinska Država), pa čak
i u samu Veneciju i okolna područja. Iseljavanje je u manjoj mjeri zahvatilo Slavoniju,
Baranju i Srijem, gdje se je znatan dio hrvatskoga stanovništva, koje je ostalo živjeti
na prostorima pod osmanlijskom upravom, ponajprije u Slavoniji, tijekom 16. st. isla-
mizirao. Doseljavanje ratarskoga stanovništva imalo je izrazito pozitivan učinak za
razvoj navedenih regija koje su bile krajnje odredište migracijskih valova. Kao tipičan
primjer može se navesti Istra, populacijski opustjela uslijed čestih i razornih mletačko-
-habsburških ratova i epidemija u pograničnoj zoni u unutrašnjosti, u dodirnom po-
dručju između Pazinske knežije i mletačke Istre. Uslijed toga došlo je do sve istaknutije Sl. 42. Migracije hrvatskoga stanovništva tijekom 16. st.
pojave napuštanja seoskih naselja i pretvaranja obrađenoga zemljišta u pustopoljine
i pašnjake, kao i širenja šumske vegetacije na dotadašnje obrađeno zemljište. Stoga produktivnost i postojanje velikoga dijela zapuštenoga zemljišta u posjedu plemstva
je mletačka vlast na razne načine, ponajprije davanjem raznih povlastica, nastojala (Bertoša, 2007). S druge strane, na populacijski se ispražnjena novoosvojena područja,
privući stanovništvo iz rubnih dijelova Hrvatske koje je bježalo od akindžijskih, ali i pod vodstvom osmanlijskih vlasti doseljava stočarsko ratničko stanovništvo. Uslijed
uskočkih upada. Istu je politiku poticanja naseljavanja provodila i habsburška vlast takvih migracijskih struja došlo je do širenja štokavske ijekavice, kojoj je nositelj bilo
na teritoriju Pazinske knežije. Iako su akindžije u razdoblju od 1470. do 1499. devet upravo hrvatsko katoličko stočarsko ratničko stanovništvo iz Zahumlja (Hercegovina)
puta poharali unutrašnjost Istre, ipak je sam poluotok bio znatno sigurniji od osta- i pravoslavno iz Zete, na cijeli dinarski prostor, odakle se dalje širi na mediteransko,
lih hrvatskih regija. U prilog tomu govori i činjenica kako nakon upada iz 1511. više peripanonsko i panonsko područje. Njezino je širenje popraćeno redukcijom čakavske
nisu zabilježeni osmanlijski upadi na istarski poluotok (Merlić, 2008). Doseljavanjem ikavice na uski diskontinuiran obalni i otočni pojas (s jezgrom u sjevernom primorju),
stanovništva iz Dalmacije, Like i Bosne povećao se broj stanovnika, a samim time i dok je kajkavska ekavica potisnuta na zapadni rub peripanonskoga područja. Najizra-
fiskalni prihodi mletačke i habsburške vlasti. Organizirana je poljoprivredna proi- zitije je bilo upravo sužavanje rasprostranjenosti čakavske ikavice koja je dominirala
zvodnja na malim posjedima veličine od 0,2 do 1,4 ha (prema katastru iz 1571.) uz slabu na području ranosrednjovjekovne jezgre hrvatske države: od Istre do ušća Cetine na

154 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
obali, a u unutrašnjosti sve do Pokuplja i Posavine te do Dinare i doline Une. Svi su
otoci, osim Mljeta, Lastova i Elafita, kao i zapadni dio poluotoka Pelješca, također bili
čakavski. Migracijama tijekom osmanlijskoga širenja i kasnijega razdoblja potiskivanja
osmanlijske uprave, štokavski se je govor, u svom ikavskom obliku, proširio iz zapadne
Bosne i zapadne Hercegovine na dalmatinsko područje zapadno od Cetine i u Liku, pa
čak i na krajnje zapadne dijelove otoka Hvara (Sućuraj) i Brača (Sumartin). Istovreme-
no je istočnohercegovački štokavski ijekavski govor proširen na sjevernu Dalmaciju,
veći dio Like, Kordun, Baniju, Slavoniju, Žumberak i druga područja, a istočnobosanski
štokavski ijekavski na Baniju, zapadnu Slavoniju i u Baranju (Lisac, 2003).
Važnu je dimenziju demografskomu razvoju Hrvatske u to doba davalo sustavno
osmanlijsko odvođenje zarobljenoga hrvatskoga stanovništva u ropstvo, što je bio
jedan od ključnih elemenata prilikom upada akindžija i martolosa. Pritom je posebice
bilo ‘traženo’ mlado stanovništvo koje je odvođeno u istočne dijelove Osmanlijskoga
Carstva, najčešće u Malu Aziju, gdje im je dodjeljivana uloga robovske radne snage
na poljoprivrednim posjedima ili su uvježbavani za janjičarski poziv. Valja istaknuti
kako procjene o tom demografskom gubitku Hrvatske nisu zasnovane na egzaktnim
podatcima, a kreću se od jedne trećine ukupnoga tadašnjega stanovništva (Mažuran,
1998), preko nekoliko stotina tisuća ljudi tijekom dvaju stoljeća, pa sve do jednoga mi-
lijuna tijekom triju stoljeća (Kurelac, 2000).
Vlasi kao važni demografski element na hrvatskom tlu
Tijekom razdoblja osmanlijske ekspanzije na povijesnoj pozornici sve važniju ulogu
dobiva jedan društveni element koji je do tada uglavnom imao rubnu ulogu u sred-
njovjekovnim državama u jugoistočnoj Europi. Riječ je o Vlasima koji se u povijesnim
izvorima po prvi put spominju tijekom 10. st. i to u djelima bizantskih autora koji pra-
ve jasnu distinkciju između vlaškoga i slavenskoga stanovništva (Mirdita, 2004). Prvi
spomen na njih u hrvatskim krajevima nalazimo u 14. i 15. st. pod različitim imenima
(Vlasi, Morlaci, Čiči i dr.). Kronološki gledano, najranije se doseljavanje Vlaha iz Bo-
sne bilježi u prvoj polovici 14. st. na posjedima hrvatskih feudalaca, prvo na području
Cetinske krajine i u zaleđu dalmatinskih gradova (Šibenik, Split, Trogir), a zatim i u
Lici, kao i na pojedinim jadranskim otocima, uključujući i one najsjevernije (Krk, Rab)
te u unutrašnjosti Istre (Rogić, 1961, 1975; Mažuranić, 1975). Spominju se kao etnički
element različit od slavenskih (hrvatskih) starosjeditelja usmjeren isključivo na stočar-
stvo, a upravo samo posjedovanje stoke određuje materijalno stanje vlaških zajednica
(katuna). Katuni su brojali od 50 do 100 obitelji, na čelu kojih su bili katunari, a pred-
stavnici više katuna bili su knezovi. Demografski porast, kao i pojačani izvoz stočnih
proizvoda na Apeninski poluotok, potaknuli su krčenje zemljišta i razdjelbu pašnjaka.
Uzroke doseljavanja Vlaha u Dalmatinsku zagoru pod okriljem državne vlasti (banovi
Pavle i Mladen II. Šubić i kralj Ludovik) najvjerojatnije proistječu iz potrebe za vojni-
cima, naseljavanjem demografski opustjelih krajeva, kao i za povećanjem prihoda od
UTJECAJ OSMANLIJSKOGA ŠIRENJA NA HISTORIJSKOGEOGRAFSKE MIJENE,
STABILIZACIJU I REGRES HRVATSKOGA TERITORIJA 155
stočarstva (Ančić, 1987). Pritom su hrvatski plemići doseljenim Vlasima priznavali
njihove povlastice i privilegije.
Na pitanje vlaške etnogeneze do današnjega dana nema odgovarajućega konsenzusa
među istraživačima (Mirdita, 2009), a jedan od problema predstavlja i činjenica što
se je pojam Vlaha često poistovjećivao sa stočarskim stanovništvom koje je tijekom
razvijenoga srednjega vijeka nastavilo dominantno transhumantni tip stočarstva, a
uglavnom je naseljavalo brdsko-planinske krajeve Like i današnje Dalmatinske zagore.
S druge strane, čak je bilo slučajeva da je određeno stanovništvo na području Osman-
lijskoga Carstva, ponajprije u Bosanskom ejaletu, u poreznim dokumentima stavljano
u kategoriju Vlaha birokratskim potezima i to na osnovi iznosa poreza koji su plaćali
(Moačanin, 1998). Upravo nedosljednost srednjovjekovnih izvora u shvaćanja pojma
Vlaha, koji se je istovremeno koristio i u etničkom i u socijalno-ekonomskom smislu,
predstavlja ključnu poteškoću u znanstvenoj analizi. Naime, pod nazivom Vlasi slaven-
ski su narodi u jugoistočnoj Europi uglavnom označivali različite populacijske skupine
autohtonoga ilirsko-romanskoga stanovništva koje je već živjelo na području Dinarida
u trenutku dolaska Slavena. Stoga je upitno, pa čak i malo vjerojatno, da Vlasi koji se
spominju u hrvatskim krajevima u razdoblju prije osmanlijskoga širenja, uopće imaju
veze s onima koji se spominju na području današnje Grčke, Makedonije, Bugarske, Srbije
ili Albanije. Do početka razdoblja osmanlijskoga širenja, Vlasi koji su živjeli unutar sla-
venskih država u jugoistočnoj Europi, djelomice su se ili potpuno slavenizirali, a ovisno
o državnoj organizaciji u kojoj su živjeli, prihvatili su katoličanstvo (Hrvatska, Bosna)
ili pravoslavlje (Srbija, Makedonija, Zeta), dok se je jedan dio islamizirao poslije tijekom
razdoblja osmanlijske uprave (Truhelka, 1941; Goldstein, 2008). Suvremene znanstvene
spoznaje pokazuju kako su se Vlasi već tijekom ranoga srednjega vijeka u područjima
jugoistočne Europe pod bizantskom upravom, osim u etničkom, jezičnom, socijalnom
i ekonomskom pogledu, razlikovali od drugih naroda i po političkom statusu. Upravo
je njihov povlašteni politički status na južnoslavenskom prostoru pod osmanlijskom
upravom bio jedan od glavnih elemenata po kojem su se razlikovali od drugih naroda.
Pod osmanlijskom su upravom Vlasi također imali privilegije i to u pogledu političke
autonomije, nižih poreza i zadržavanja tradicijske društvene organizacije (katuni), u
zamjenu za sudjelovanje u obrani teritorija i vojnim akcijama, zaštitu trgovačkih ka-
ravana te čuvanju prometnica (Mirdita, 2004). Tako je osmanlijska vlast osiguravala
lojalnost vlaškoga stanovništva. Većina je područja naseljenih Vlasima bila uklopljena
u zemlje pod carskom ingerencijom, koju su predstavljali upravitelji sandžaka. Time su
Vlasi imali autonomiju u odnosu prema lokalnim velikašima i timar sahibijama. Vlaški
su poglavari imali društveni status u rangu osmanlijske vojničke klase pa su im zato
dodjeljivani timari na upravljanje (Buzov, 2003).
Vojnim prodiranjem i osvajanjem jugoistočne Europe u doba vladavine sultana Murata I.
(1319. – 1389.) ostvaruje se dodir između osmanlijske vlasti i stočarskih vlaških skupi-
na koje su nastanjivale planinska područja između Rodopa i Šar planine. Nomadsko
stočarski način života vlaškoga stanovništva, kojemu je glavno obilježje bilo velika
156 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE

pokretljivost (zahvaljujući čemu su Vlasi dobro poznavali geografska obilježja prostora

u kojem su se kretali), izvrsno se uklapao u osmanlijsku osvajačku politiku. Zbog toga
su Vlasi bili posebno pogodni za novačenje u vojnu službu. Iako su se još početkom

9.
15. st. borili protiv Osmanlija, sredinom istoga stoljeća (tijekom samoga osmanlijskoga
zauzimanja Carigrada 1453.) priklonili su se osmanlijskoj vlasti koja im je zajamčila
dotadašnji povlašteni društveni položaj, autonomiju i svoje institucije (vlaški status).
Riječ je o privilegijama kakve nije imao niti jedan narod na području Osmanlijskoga
Carstva. Stoga su Vlasi vrlo brzo postali udarna snaga osmanlijske vojske i glavni
element u provođenju osmanlijske kolonizatorske politike na osvojenim teritorijima
opustošenim uslijed ratnih operacija (Mirdita, 2004). Upravo će postrojbe sastavljene od
vlaškoga stanovništva (akindžije), sa zadatkom stalnih upada na teritorij susjednih dr-
žava, pljačkanja i uništavanja svih elemenata kulturnoga pejzaža, tvoriti udarnu snagu
osmanlijske vojske. Zbog toga se sustavna i planska kolonizacija vlaškoga stanovništva
odvijala usporedno s teritorijskim širenjem osmanlijske države. Od sredine 14. st. vlaške
su se migracije odvijale u trima pravcima s ishodištem u planinskom području između
Rodopa i Šar planine. Prvi je vodio prema Hercegovini i zapadnoj Bosni (Livanjsko i
Duvanjsko polje), drugi prema središnjoj i dalje prema sjeverozapadnoj Bosni (Pounje),
a treći dolinama Drine i Bosne prema Srijemu i Slavoniji. Do migracija Vlaha dolazi
uslijed jačega razvoja ratarstva i feudalnih odnosa u sjevernim dijelovima Grčke, zbog
čega se povećava pritisak na obradive površine. Zbog toga sve moćniji feudalci ne do-
puštaju vlaškim stočarima korištenje najvrjednijih kompleksa tla za ispašu, pa Vlasi sve
više migriraju prema sjeveru, gdje su se mogli nesmetano baviti stočarenjem. Upravo
u rubnim sandžacima, smještenim uz zapadne i sjeverne granice Bosanskoga ejaleta,
na području današnje istočne i zapadne Hercegovine te sjeverozapadne Bosne, planski
je naseljeno vlaško stanovništvo u službi osmanlijske vlasti (akindžije). Pod osmanlij-
skom će upravom, a u skladu s daljnjim prostornim širenjem osmanlijske države na
štetu Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva i Mletačke Republike, vlaško stanovništvo biti
planski naseljavano na novoosvojena područja. Taj proces započinje u prvoj polovici
15. st., najprije u sjevernoj Dalmaciji (Ravni kotari, Bukovica, Kninska krajina, Drniška
krajina, skradinsko zaleđe) (Mirdita, 2009). S daljim je osmanlijskim širenjem planska
kolonizacija Vlaha nastavljena na područje Like, Gorskoga kotara, Korduna, Banije i
zapadne Slavonije (Rogić, 1958, 1961, 1972a, 1975b; Mažuranić, 1975).

Novovjekovno razdoblje
osmanlijske regresije
 NOVOVJEKOVNO RAZDOBLJE OSMANLIJSKE REGRESIJE 159

Prijelaz iz razvijenoga u novi vijek obilježen je usporavanjem teritorijskoga širenja

Osmanlijskoga Carstva. Usporavanje prostornoga širenja osmanlijske države bilo je
vidljivo već tijekom druge polovine 16. st. (Malta, Siget, Perzija), a početnu je točku
dosegnulo početkom 17. st. (sl. 43.) sa završetkom Petnaestogodišnjega (Dugoga ili Si-
sačkoga) rata (1606.). Iako je prema odredbama mirovnoga sporazuma, sklopljenoga po
završetku rata, područje osmanlijskoga imperija prošireno na sjeverozapadnu Bosnu,
istočni Kordun i južnu Baniju, bila je riječ o vrlo skromnim teritorijskim dobitcima. S
druge strane, prema odredbama istoga mirovnoga sporazuma, Osmanlije su prepustili
Moslavinu i novoizgrađenu Petrinju Hrvatskoj. Te su činjenice govorile o posustajanju
osmanlijske osvajačke snage. Usporavanje teritorijskoga širenja navješćuje unutarnju
degeneraciju društvenoga i političkoga sustava u Osmanlijskom Carstvu kao i napretka
kršćanskih zemalja u svim segmentima života.

UNUTARNJA DEG ENERACIJA OSMANLIJSKE

DRŽAVE

Unutarnja je degeneracija Osmanlijskoga Carstva posljedica više međusobno pove-

zanih i neodvojivih činitelja. Glavne su se ustanove i institucije osmanlijske države
pokazale nedovoljnim da održe korak s promjenama koje su zahvatile europski kon-
tinent. Sve izraženija korupcija, zlouporabe položaja i nepotizam na svim razinama
državne uprave potkopali su autoritet centralne osmanlijske vlasti. Čak je i sam ugled
institucije sultana, kao vrhovnoga vladara, bio narušen uslijed stalnih dvorskih spletka:
to najbolje oslikava činjenica da su se između 1604. i 1656. na mjestu velikoga vezira,
sultanove ‘desne ruke’, smijenile čak 44 osobe (Matuz, 1992). Istovremeno je rasla moć
janjičara koji su imali sve veći utjecaj na oblikovanje državne politike. Stoga se poli-
tička, društvena i gospodarska kriza, koja je počela već sredinom 16. st., s vremenom
sve više zaoštravala.62

Na prvom mjestu treba istaknuti kako je neprestano ratovanje na području jugozapad-

ne Azije (Perzija), istočne Europe (Poljska, Rusija) te jugoistočne Europe (Habsburška
Monarhija, Mletačka Republika) financijski i gospodarski iscrpilo osmanlijsku državu.

62
Europski je Tridesetogodišnji rat (1618. – 1648.) donekle ublažio vanjski pritisak te je odgodio urušavanje
osmanlijske države.
160 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
Sl. 43. Osmanlijsko Carstvo krajem 17. st. (na karti su označene današnje državne granice)
Usporavanjem i zaustavljanjem teritorijskoga širenja (sl. 44.), u krizu dolazi dotadašnja
pljačkaška ratnička ekonomija. Smanjivanje prihoda od ratnih pljačkaških pohoda do-
velo je u krizu trgovinu i ujedno je otvorilo pitanje potrebe za jačim razvojem drugih
grana gospodarstva, na koje osmanlijske vlasti nisu mogle pronaći odgovor. Zaustavlja-
nje prostornoga širenja države značilo je i nedostatak zemlje koja se je u obliku timara
dodjeljivala stalno rastućoj vojsci, zbog čega je vojnički sloj postajao sve nezadovoljniji.
Kao izlaz iz situacije pristupilo se cijepanju postojećih timara na manje dijelove, zbog
čega je osjetno opao prihod dotadašnjim timar-sahibijama (Busch-Zantner, 1938; Rogić,
1990; Matuz, 1992).
Politika stalnoga širenja državnoga teritorija, koju su provodili osmanlijski vladajući
krugovi, odredila je stvaranje glomazne i skupe vojske profesionalnih vojnika (janji-
čara), financirane iz državne blagajne.63 Nadalje, iz reda podanika koji su plaćali porez
(raja) formirane su vojne postrojbe sarıca i sekbana pa je na taj način dio stanovništva
koji je do tada plaćao porez, a samim time i punio državni proračun, sada trebalo fi-
nancirati iz toga istoga proračuna. Oblikovanje sve glomaznije, slabo obučene vojske,
63
Broj janjičara narastao je sa 16 000, za vladavine Sulejmana Veličanstvenoga (1520. – 1566.), na čak 37 000
(1607.), dok se istovremeno broj spahija, konjanika koji su se samofinancirali, smanjio s oko 87 000 na 49 000
(1609.), a zatim na svega 8000 (1630.).
NOVOVJEKOVNO RAZDOBLJE OSMANLIJSKE REGRESIJE 161
SJEVERNO BALTIČKO
MORE MORE
Biskajski zaljev
CRNO MORE
SREDOZEMNO MORE
Sl. 44. Političko-geografske prilike u jugoistočnoj Europi na prijelazu iz 17. u 18. st. (oko 1700.)
odvijao se je usporedno s padom kvalitete borbenih postrojba, što se je počelo opažati
od sredine 17. st. (Matuz, 1992).
Pojava golemih količina srebra na europskom tržištu, koje je Španjolska uvozila iz svojih
srednjoameričkih posjeda, negativno se odrazila i na osmanlijski financijski sustav. U
Osmanlijskom je Carstvu srebro imalo razmjerno veliku vrijednost jer je najveći dio
poreza prikupljan u kovanom srebrnom novcu (akča). Nakon što je jeftino meksičko
srebro, zahvaljujući nepostojanju carinskih stopa na njegov uvoz, preplavilo osman-
lijsko tržište, došlo je do smanjenja vrijednosti novca, porasta cijena i pojave inflacije.
Upravo zbog inflacije dolazi do nagloga osiromašenja društvenih slojeva koji su imali
točno određeni prihod (timar-sahibije, janjičari i državni službenici). U takvim je uvjeti-
ma počelo naglo širenje korupcije među državnim službenicima i vojnim časnicima, što
je omogućilo brojne zlouporabe (kao što je kupovina funkcija), profiterstvo i samovolju
pojedinaca. Sama je država također raspolagala manjim prihodima, pa je zbog toga po-
većala poreze, što je u konačnici dodatno opteretilo gospodarstvo, ponajprije seljake, te
potaknulo val nezadovoljstva. Budući da država nije mogla platiti vojnike, postrojbe
sarıca i sekbana počele su lutati zemljom pljačkajući stanovništvo (Inalçik, 2002). Takva
162 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
je situacija znatno utjecala na smanjenje borbenoga morala i borbene spremnosti voj-
nih postrojba. Istovremeno je zbog nagloga gospodarskoga razvoja pojedinih europskih
zemalja porasla cijena pojedinih poljoprivrednih (žitarice, vuna) i rudnih sirovina
(bakar) na međunarodnom tržištu. Budući da je osmanlijska vlast zabranjivala izvoz
tih sirovina, došlo je masovnoga krijumčarenja. Povećana je potražnja prouzročila
nestašicu sirovina u Osmanlijskom Carstvu, što je nadalje utjecalo na jačanje inflacije.
Kao posljedica duboke društvene krize, koja se zaoštravala s tijekom vremena, bili su
sve češći ustanci nezadovoljnoga stanovništva od kraja 16. st., ponajprije u azijskom
dijelu države s težištem u Maloj Aziji, političkoj jezgri Carstva (Matuz, 1992). Do ustan-
ka je dolazilo i na području Hrvatske pod osmanlijskom upravom, kao što je ustanak
kršćanske raje 1607. u Požeškom sandžaku. Uzrok je bio u sve težem položaju uslijed
postupnoga povećanja poreza i sve izraženije pojave vjerske netolerancije.
Upravo zbog problema manjka prihoda tijekom 16. st., timarski sustav pada u krizu
uslijed brojnih prisvajanja i nezakonitih privatizacija državnoga zemljišta i prava na
ubiranje prihoda. Taj je proces vidljiv u naglom porastu broja posjednika koji nastoje
povećati bogatstvo i moć na osnovi povećanja prihoda od zemljišnih posjeda, što je na
kraju rezultiralo povećavanjem poreznoga pritiska na seosko stanovništvo. Time je
državno poljoprivredno zemljište pretvarano u privatni posjed, čifluk (čitluk), na kojem
su seljaci bili dužni ispunjavati obveze prema vlasniku (čitluk-sahibiji). U pojedinim su
pokrajinama i janjičari, čiji je utjecaj rastao usporedno sa slabljenjem centralne vlasti,
zaposjedali timare i lokalne seljake pretvarali u nadničare. Karakteristično je da proces
čiftlučenja, tj. privatizacije timarskoga sustava, najznatnije i razmjerno najranije dolazi
do izražaja u Bosanskom ejaletu. Zbog toga je i sama degeneracija sustava najizrazitije
i najranije zahvatila Bosanski te susjedni Budimski ejalet (Busch-Zantner, 1938; Ro-
gić, 1990). Krizno razdoblje osmanlijske države na prostoru Bosanskoga ejaleta jasno
dolazi do izražaja i u pojavi novih naziva privatiziranih posjeda tzv. odžakluk-timara
(ili odžak-timara).64 Timar-sahibije grade svoje rezidencije u gradovima, a njihovi se
najamnici u ruralnom prostoru izdvajaju kao čiftluk-sahibije. Pojam odžak-sahibija
i odžak-timarija javlja se upravo u Bosanskom ejaletu i u vezi je s pojmom orijental-
no-urbane rezidencije. Naime, proces čiftlučenja rezultirao je oblikovanjem nove
zemljoposjedničke klase koja je živjela u gradovima te je težila maksimalnomu para-
zitskomu prikupljanju prihoda čime je taj društveni sloj monopolizirao sve prihode
i uveo izrazitu eksploataciju podložnih seljaka. Izlaz iz takve situacije jedan je dio
seoskoga ratarskoga stanovništva tražio u islamizaciji radi zadržavanja povoljnijega
socijalno-pravnoga statusa, a drugi je dio jednostavno napuštao poljoprivredu i odlazio
u gradove ili se priključivao sve brojnijim i većim razbojničkim hajdučkim skupinama
koje su lutale zemljom.
Zbog potrebe za jačim razvojem ratarstva i širenjem ratarskih površina, uslijed sve
izraženijega porasta stanovništva u 16. i 17. st. i potrebe središnje vlasti za povećanjem
prihoda od poreza, započelo je smanjivanje površina pod pašnjacima, pa su stoga počele
jače (uglavnom prisilne) migracije vlaškoga stočarskoga stanovništva prema graničnim
64
Već je početkom 16. st. u Bosanskom ejaletu prhvaćeno nepisano pravilo da sinovi ili muški članovi
istaknutih spahijskih obitelji nasljeđuju zemljišni posjed, što je bilo u suprotnosti sa zakonom. Takvi su
posjedi nazivani odžakluk-timari. Velike zidane kuće s umetnutim uređenjem odvoda topline (odžak), kao
i narodni naziv za takve kuće dimalučara karakteristično su obilježje stabilizacije.

NOVOVJEKOVNO RAZDOBLJE OSMANLIJSKE REGRESIJE 163
područjima (serhati). S tim je usko povezano ograničavanje povlastica stočarskomu
vlaškomu stanovništvu, što je bilo uzrok njihova sve izraženijega nezadovoljstva.
Društvenu je krizu produbilo i slabljenje vjerske tolerancije i to zbog stalnoga ratovanja
s kršćanskim, ponajprije katoličkim zemljama. Statusna, etnička i vjerska segregacija u
gradovima nije dopustila razvoj građanske klase koja je trebala biti nositelj gospodar-
skoga napretka i društvenih reforma kao na Zapadu (Rogić, 1990). Jačanje vjerskoga
fanatizma u visokim vjerskim krugovima, koje postaje sve izraženije od prve polovice
16. st., znatno je otežavalo, pa čak i posve onemogućivalo, primjenu znanstvenih i teh-
ničkih spoznaja i inovacija koje su dolazile iz kršćanske Europe. Štoviše, svoj veliki druš-
tveni i politički utjecaj vjerski su krugovi uspješno iskoristili za sprječavanje daljnjega
razvoja teorijskih i primijenjenih znanosti, smatrajući to okcidentalizacijom protivnom
islamskom učenju. Tomu treba pridodati i tradicijski konzervatizam osmanlijskih vlasti,
koji je proizlazio iz stava kako bi svaka inovacija u poslovanju uvukla društvo u nered
i bezakonje, uslijed čega bi državna riznica mogla izgubiti prihode (Inalçik, 2002).
S druge je strane zabilježena i sve izraženija pojava napuštanja zemljišta i bijega seo-
skoga stanovništva sa zemljišnih posjeda. Do populacijskoga je pražnjenja pojedinih
područja, te samim tim i smanjenja broja domaćinstava koja su plaćala porez (harač),
došlo i uslijed lokalnih sukoba između feudalaca, koji su rezultirali pljačkama seosko-
ga stanovništva. Zbog svega navedenoga, u 17. st. osmanlijski društveni, gospodarski
i politički sustav našao se u dubokoj krizi (Busch-Zantner, 1938; Rogić, 1990; Slukan
Altić, 2006).
Osmanlijska vlast nije bila u stanju razumjeti niti pronaći odgovarajući odgovor na
gospodarske promjene u Europi, nego je i nadalje ostala vezana tradicijskim srednjo-
vjekovnim poimanjima države. Ona nije vodila računa o gospodarskom razvoju zemlje
nego se ograničavala na punjenje državnoga proračuna putem naplaćivanja poreza i
carina. Nova je merkantilistička politika europskih gospodarskih sila imala poguban
utjecaj na osmanlijsku politiku slobodnoga tržišta putem davanja povlastica europ-
skim trgovcima. Naime, osmanlijske su vlasti dopuštale neograničen uvoz robe jer su
upravo prihodi od carina bili najvažnija izvor prihoda državnoga proračuna. Takvu
su politiku, zasnovanu na eksploataciji, a ne poticanju gospodarstva, znalački iskori-
stili europski trgovci, koji su imali trgovačke povlastice, povećavajući trgovinu robom
proizvedenom u europskim zemljama. Od sredine 16. st. europski su trgovci nadzirali
cjelokupnu trgovačku razmjenu Carstva s ostalim dijelovima svijeta. Poticanje uvoza
i ograničavanje izvoza, pogotovo u slučaju nestašice pojedinih proizvoda na domaćem
tržištu, nadovezivalo se na ograničenja u pojedinim granama domaće proizvodnje
(Inalçik, 2002).
164 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE NOVOVJEKOVNO RAZDOBLJE OSMANLIJSKE REGRESIJE 165

NAPREDAK K RŠĆANSKE EUROPE

SJEVERNO BALTIČKO
Unutarnja je degeneracija osmanlijskoga imperija bila popraćena istodobnim napret- MORE MORE
kom kršćanske Europe na svim razinama. Pritom se mogu izdvojiti ove najvažnije
promjene:

• Nagli je trgovački razvoj europskih zemalja bio posljedica otkrića novih

trgovačkih pomorskih putova, pa nije više bila potrebna posrednička uloga
Osmanlijskoga Carstva u trgovini s južnom, jugoistočnom i istočnom Azijom.
Trgovina s novootkrivenim dijelovima svijeta također je omogućila stvara-
nje velikoga bogatstva u atlantskim europskim državama. Biskajski zaljev

• Razvojem gradova u kršćanskoj je Europi oblikovano građanstvo kao nova

društvena klasa koja je bila nositelj brojnih gospodarskih inovaciji u proi-
CRNO MORE

zvodnji (manufakture) i financijskom poslovanju (banke, burze).

• Uvođenje novih poljoprivrednih kultura iz Novoga svijeta, od kojih su naj-

veći komercijalni značaj imali kukuruz, duhan i krumpir,65 potaknula je SREDOZEMNO MORE
novu poljoprivrednu revoluciju. Ona je, uz poboljšanje prehrane europskoga
stanovništva, dovela do stvaranja tržišnih viškova te jačanja trgovine po-
ljoprivrednim proizvodima.

• Političke su promjene bile izražene u slamanju feudalne anarhije i stvaranju

velikih čvrsto ustrojenih država. Razvoj apsolutizma i parlamentarizma,
Sl. 45. Političko-geografske prilike u jugoistočnoj Europi na prijelazu iz 18. u 19. st. (oko 1800.)

kao suprotnih tendencija u političkom životu, bili su popraćeni sve kom-

pleksnijim zakonodavnim sustavom koji je građanima pojedinih država
jamčio zaštitu od samovolje pojedinaca na vlasti. Apsolutizam je znatno
pripomogao usponu pojedinih vodećih europskih država, kao što su Fran-
cuska, Habsburška Monarhija i Rusija, koje su se profilirale u velike i moćne
političke i vojne sile (sl. 45.).
• Glavni su pečat dinamičnomu kulturnomu razvoju dali uvođenje vjerske
tolerancije i postupna liberalizacija društva, ponajprije u državama zapadne,
sjeverne i srednje Europe. Razvoj protestantizma dao je poticaj oblikovanju
radne etike na kojoj se zasnovao napredak pojedinih europskih država (Nizo-
zemska, Danska, Engleska, Švedska, njemačke zemlje) i njihov politički i gos-
podarski uspon u rang svjetskih sila. Odvajanje državne od crkvene vlasti
i postupna sekularizacija društva potaknuli su oslobađanje čovjekova uma
te razvoj racionalizma. Upravo je racionalizam bio osnova razvoja moderne
znanosti i tehničko-tehnološke revolucije koja je rezultirala industrijskom
revolucijom i naglim gospodarskim razvojem europskih kršćanskih zemalja.
VOJNA KRAJINA: NOVI GEOGRAFSKI
ELEMENT NA HRVATSKOM TLU
Stvaranje Vojne krajine važan je historijskogeografski fenomen koji se odvijao na hr-
vatskom teritoriju, baš kao i na području drugih zemalja pod habsburškom krunom
koje su graničile s Osmanlijskim Carstvom. Naime, tijekom 1540-ih godina učvrstila
se crta razdvajanja između osmanlijske države s jedne strane, te habsburškoga im-
perija i Mletačke Republike s druge. Iako je habsburška ‘velika europska politika’ u
drugi plan stavila težnje hrvatskoga plemstva za potiskivanjem Osmanlija iz hrvat-
skih zemalja, činjenica je kako je organizacijom Vojne krajine ustrojena djelotvorna
obrana teško obranjivoga teritorija. Prve se naznake ustrojavanja Vojne krajine mogu
opaziti još u 15. st. kada su ugarsko-hrvatski kraljevi Žigmund i Matijaš Korvin, nakon
pada Bosne, uspostavili obrambeni pojas duž granice s Osmanlijskim Carstvom (Ja-
jačka i Srebrenička banovina, Senjska kapetanija). Ipak, ustrojavanje Vojne krajine,

65
Karakteristično je da su upravo kukuruz, duhan i bundeve, kulture koje su Europljani donijeli iz Amerike,
imali veću rasprostranjenost u osmanlijskoj državi nego u Španjolskoj i Portugalu, gdje su prvo uvezene.
166 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
dobro organiziranoga i stalnoga graničnoga prostora, počelo je nakon dolaska Habs-
burgovaca na ugarsko-hrvatsko prijestolje (1527.), s čime se vremenski poklopila prva
osmanlijska opsada Beča (1529.) i akindžijsko ugrožavanje habsburških nasljednih po-
krajina (Štajerska, Koruška, Kranjska i Gorica). Iako ne postoji nikakav dokument koji
bi govorio o osnivanju Vojne krajine, proces njezina oblikovanja razvija se postupno
od druge polovice 16. st. utemeljenjem Hrvatsko-slavonske Vojne krajine. Suzbijanje
akindžijskih provala i sve uspješnije nošenje s osmanlijskim postrojbama u otvorenim
okršajima 1580-ih godina, pokazali su djelotvornost nove obrambene politike koja
je okrunjena 1591. povlačenjem Osmanlija iz Moslavine (sl. 46.) i pobjedama u pred-
stojećem Petnaestogodišnjem ratu (Holjevac, 2007), iako su iz njega Osmanlije izašli
kao pobjednici. Pritom je habsburška vlast vodila računa o zaustavljanju primarnoga
pripojeno Osmanlijskom
Carstvu
pripojeno Hrvatskoj
Sl. 46. Hrvatski teritorij na početku i kraju Dugoga (Sisačkoga) rata
NOVOVJEKOVNO RAZDOBLJE OSMANLIJSKE REGRESIJE 167
prodora osmanlijske vojske kroz Panonsku nizinu prema Beču. Budući da je unutarnja
kriza Osmanlijskoga Carstva bila popraćena ukidanjem autonomije i povlastica akin-
džijama te brojnim privatizacijskim zlouporabama upravitelja graničnih područja u
kojima su oni živjeli, među lokalnim je stočarsko-vlaškim katoličkim i pravoslavnim
stanovništvom (koje je tvorilo glavninu akindžija i martolosa) bilo izraženo sve veće
nezadovoljstvo. Tomu je dodatno pridonijelo zaustavljanje teritorijskoga širenja osman-
lijske države i pljačkaških pohoda koji su bili važan izvor prihoda, kao i sve izraženija
prenamjena stočarskih površina u ratarske tako da su ograničeni resursi za stočarsku
djelatnost na kojoj je vlaško stanovništvo zasnivalo svoj opstanak. Također se ne smiju
zanemariti ni drugi razlozi: ukidanje plaćenićke vojske s pravom nasljedstva, reforma
poreznoga sustava koja se zasnivala na baštini — zemljištu u posjedu seljačkih obitelji
(umjesto na broju odraslih muškaraca, kao do tada) i jačanje vlasti kapetana i spahija
u graničnim sandžacima (Buzov, 1992). Naime, ustrojavanjem sustava kapetanija u
pograničnim sandžacima stvorena je profesionalna vojska koja preuzima sve poslove
fizičke zaštite, carinske službe i osiguranja prometnica. Time su vlaške akindžije iz-
gubile svoju dotadašnju ulogu i značaj, a o sve većem nezadovoljstvu Vlaha najbolje
govore ustanci protiv osmanlijske vlasti (1600., 1611.). Stoga tijekom 16. st. i 17. st., pod
okriljem mletačke i habsburške vlasti, počinje sve češće doseljavanje akindžija — Vla-
ha u granična područja Mletačke Republike, Hrvatske, Slavonije i Mađarske i to na
teritorij habsburške i mletačke Vojne krajine. Naseljavanje je posebice bilo izraženo
nakon 1620., kada je osmanlijska vlast status Vlaha u Bosanskom ejaletu svela goto-
vo na razinu raje (Moačanin, 1998). O naseljavanju vlaškoga stanovništva u rubne
granične dijelove Hrvatske govore i kartografski izvori s kraja 17. i početka 18. st., na
kojima se često navode toponimi koji imaju korijen od riječi Vlah (kao što je Valachis)
ili Morlak, npr. Morlacha, Murlacha, Morlacchia, Morlacca, Morlakia ili Morlaquie 66
(Fuerst-Bjeliš, Zupanc, 2007a). Ustrojavanje mletačke i austrijske vojnokrajiške or-
ganizacije bilo je preduvjet za prelazak u napad i stalni vojni pritisak na pogranična
područja Osmanlijskoga Carstva. Pritom je također primijenjeno ratničko-pljačkaško
djelovanje paravojnih postrojba, uskoka i hajduka, koje su se služile istom taktikom
upada, pljačkanja i porobljavanja, baš kao i osmanlijske akindžije i martolosi. Na taj su
način zapravo habsburška i mletačka vlast započele primjenu sustava akina, što je bilo
najbolje vidljivo u vojnom zaustavljanju ustrojavanja Ličkoga i Pakračkoga sandžaka,
kao i u preseljavanju sjedišta političke vlasti u Kliškom i Bihaćkom sandžaku dublje u
unutrašnjost. Iako su Osmanlije 1527. zauzete cijelu Liku iz koje se do tada iselila većina
stanovništva, tek nakon 1577. počinju sa sustavnim naseljavanjem Ličkoga sandžaka.
Međutim, svi su ti napori bili bez značajnijih rezultata, ponajprije zbog pljačkaških
upada uskoka preko podvelebitskoga primorja (Rogić, 1958). Zbog toga je planska ko-
lonizacija ratarskoga, pretežno muslimanskoga stanovništva, ako je uopće postojala,
u Lici dala vrlo slabe rezultate, a uspješno su se održali jedino hrvatski (bunjevački) i
srpski vlaški stočari u osmanlijskoj službi (Fuerst-Bjeliš, 1998). Daljnji će upadi, kao i sve
otvoreniji obračuni između habsburških i osmanlijskih snaga u Lici dovesti do gotovo
potpunoga raspada regionalne društvene strukture do izbijanja Velikoga (Bečkoga) rata.
Upravo je nesigurnost odredila okupljanje glavnine stanovništva u sjeveroistočnom
66
Mletački kartografi (Paolo Forlani, Stefano Scolari) već u drugoj polovici 16. st. područje podvelebitskoga
primorja označuju toponimom Morlacha.
168 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
i jugoistočnom dijelu Like, podalje od nemirne državne granice. U tom je području
bila smještena i Udbina, najveće središnje ličko naselje, ujedno i važna vojna utvrda i
političko središte (Kaser i dr., 2003). Istovremeno su sve češći pljačkaški upadi hajduka
i uskoka iz hrvatskoga teritorija pod habsburškom i mletačkom upravom povećavali
nesigurnost i onemogućivali normalno funkcioniranje graničnih područja Kliškoga i
Požeškoga sandžaka.
Pritom je potrebno posebice istaknuti važnost austrijske Vojne krajine na hrvatskom
tlu, (koja se počela ustrojavati u prvoj polovici 16. st.) pod izravnom državnom upravom,
čime je habsburška kruna jasno navijestila politiku razbijanja feudalnoga partikula-
rizma. Sami začetci stvaranja Vojne krajine, te s tim povezano plansko doseljavanje
vlaških skupina, seže u 1522. kada je hrvatsko plemstvo, uvidjevši kako nema dovoljnu
snagu za obranu svojih posjeda od osmanlijskoga širenja, zatražilo pomoć od Habsbur-
govaca. Službenim dolaskom dinastije Habsburg na hrvatsko prijestolje 1527., počinje
postupno ustrojavanje Vojne krajine doseljavanjem Vlaha u populacijski puste i gos-
podarski uništene dijelove Hrvatske uz granicu s Osmanlijskim Carstvom. U zamjenu
za obveznu vojnu službu i obranu područja na koje su se doselili, Vlasi dobivaju široke
privilegije u obliku samouprave i oslobađanja od poreza (Vlaški statuti). Time je vlaš-
ko stanovništvo naseljeno na zemljištu pod upravom same dinastije Habsburg te je
time bilo izdvojeno iz jurisdikcije lokalnih hrvatskih vlastelina, što je izazvalo njihov
otpor (Rogić, 1991a, 1991b; Kaser, 1997). Uz negodovanje hrvatskih velikaša i crkvenih
krugova, koji su polagali pravo na ta područja, privilegirani je politički i društveni
položaja vlaškoga krajiškoga stanovništva izazivao negativne reakcije i hrvatskih sta-
rosjeditelja ratara.
PROMJE NE U KULTURNOM PEJZAŽU  VOJ NE
KRAJINE I U PODRUČJIMA CIVILNE
HRVATSKE
Na području Vojne krajine habsburška je vlast uložila znatne napore u organizaciji
obrane, obnavljajući i modernizirajući burgove i gradeći utvrđene gradove (tipičan je
primjer Karlovac, osnovan 13. srpnja 1579.). Ipak, najveći se dio doseljenoga stanovniš-
tva nastojao koncentrirati u izduženim (ušorenim) seoskim naseljima koja su se gradila
duž glavnih cestovnih prometnica, a do danas su ostala najbolje očuvana u peripa-
nonskim krajevima zapadne i središnje Slavonije i u drugim krajevima nekadašnje
Vojne krajine. Kulturni se je pejzaž na prostoru Vojne krajine razlikovao od ostalih
dijelova Hrvatske i to zbog dominacije stočarske komponente u ukupnoj gospodarskoj
strukturi pretežno ekstenzivnoga i autarkičnoga ratarstva. Udjel oranica bio je manji
od pašnjaka sve do početka 19. st., a ratarstvo je bilo utemeljeno na polikulturnoj pro-
izvodnji žitarica (zob, raž, pšenica, ječam, proso, kukuruz), a od druge polovine 18. st. i
NOVOVJEKOVNO RAZDOBLJE OSMANLIJSKE REGRESIJE 169
krumpira. O značaju stočarstva jasno govori i činjenica kako su prvi veterinarski zakoni
na hrvatskom tlu (1787.) doneseni upravo za područje Vojne krajine. Valja istaknuti
kako je riječ o prilično zaostalom stočarstvu ekstenzivnoga tipa, a još uvijek su prisut-
na i transhumantna kretanja stočara na dodiru Like sa sjevernom Dalmacijom, što su
habsburške i mletačke vlasti međusobno regulirale u drugoj polovici 18. st. višestrukim
potpisivanjem zasebnih sporazuma (Rogić, 1957). Veliki su šumski resursi u Vojnoj kra-
jini bili izloženi sve izrazitijem uništavanju, što su habsburške vlasti nastojale zaustaviti
brojnim propisima o zabrani i reguliranju sječe šume i ograničavanju kozarstva (Rogić,
1958; Holjevac, 2007). Dokumenti koji govore o sve upadljivijem procesu deforestacije
u rubnim područjima tadašnje Hrvatske tijekom 17. st., koja su bila uklopljena u Vojnu
krajinu, otkrivaju povećanje gustoće naseljenosti (Štefanec, 2003), a slični su procesi
dokumentirani i u unutrašnjem dijelu Istre pod habsburškom upravom (Rogić, 1975).
Neplansko je krčenje šuma na obroncima planina, ponajprije na području gorske Hr-
vatske i podvelebitskoga primorja, pokretalo proces degradacije (Rogić, 1958; Holjevac,
2003). Zbog toga su ti dijelovi Hrvatske već od sredine 18. st. bili zahvaćeni procesima
deagrarizacije i s njim povezanim razvojem drugih djelatnosti, ponajprije trgovine,
prometa i drvoprerade, kao i emigracijskim procesima (Rogić, 1958; Kaser, 2003). Od
sredine 18. st. habsburška vlast počinje ulagati posebne napore na zaustavljanju pro-
cesa deforestacije te na racionalnijem gospodarenju šumama (Gruenfelder, 2003).
Budući da je osmanlijska Lika već tijekom prvih godina Velikoga (Bečkoga) rata u
znatnoj mjeri ponovno populacijski opustjela (a do 1689. u još većoj mjeri), habsbur-
ška je vlast uložila znatne napore u njezino ponovno naseljavanje. Već tijekom 1685.
i 1686. na lički teritorij naseljavaju Bunjevce iz Dalmacije i podvelebitskoga primorja
te hrvatsko stanovništvo iz gornjega toka Kupe. Također se sve više počinje bilježiti
intenzivno doseljavanje manjih grupa hrvatskoga i srpskoga vlaškoga stanovništva iz
Bosanskoga ejaleta i Dalmacije (Bukovica). Prema sačuvanim rezultatima prvoga au-
strijskoga popisa, 1712. su hrvatske i srpske vlaške obitelji činile 74 % udjela u ukupnom
broju obitelji u Lici 67 (Kaser i dr. 2003). I područje je Gorskoga kotara do 1670-ih godina
imalo obilježja populacijske i gospodarske pustoši, a značajni se rezultati ponovnoga
naseljavanja zapaža tek početkom 17. st. (Rogić, 1954; Pavić, 2012). S uklapanjem krbav-
skoga prostora i ličkoga u Vojnu krajinu pod nadzorom Ličke pukovnije, geografski se
pojam Like širi i na taj prostor (Rogić, 1977a; Pejnović, 2009).
S druge strane, prve naznake organizacije učinkovite obrane mletačke Dalmacije vidlji-
ve su tijekom Kandijskoga rata (1645. – 1669.), ali valja istaknuti kako se ta učinkovitost
ponajprije ogledala u potpunoj destrukciji svih elemenata osmanlijskoga kulturnoga
pejzaža (gradova, utvrda, seoskih naselja, ratarskih površina, pa čak i šuma) u Dalma-
tinskoj zagori. Upravo su ratne operacije tijekom toga rata ostavile najteže posljedi-
ce na području današnje Dalmacije, koja je u to doba najvećim dijelom bila u okviru
Osmanlijskoga Carstva, dok je u okviru Mletačke Republike bio uski obalni pojas od
ušća Zrmanje do Podstrane (uključujući i sve otoke osim Mljeta, Lastova i Elafita koji
su pripadali Dubrovačkoj Republici). Ratna strategija obiju zaraćenih strana temeljila
67
Valja napomenuti kako se naziv Vlasi nije dosljedno rabio u popisu. Iako se najviše odnosio na pravoslavno
stanovništvo, ponekad se je koristio i za označivanje etničke pripadnosti (o tome svjedoči i naziv katolici 
— Vlasi kojim su najčešće označivani Bunjevci).
170 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
se na politici ‘spaljene zemlje’ i sustavnom razaranju i pljačkanju zaposjednutih vojnih
utvrda, gradskih i seoskih naselja i svih poljoprivrednih površina na područjima pod
suparničkim nadzorom. Čak su i pojedini antički kulturno-povijesni spomenici, kao
što je rimski amfiteatar u Saloni, bili uništeni.68 U tim su pustošenjima najviše stra-
dali sjeverna Dalmacija, pojedini dijelovi srednje Dalmacije i okolica Splita (a manje
susjedna Lika pod habsburškom upravom), u kojima su, osim većih obalnih gradova,
bili uništeni gotovo svi elementi kulturnoga pejzaža koji su stvarani stoljećima. Rat
je bio obilježen neviđenim nasiljem i anarhijom brojnih dobrovoljačkih postrojba lo-
kalnoga stanovništva, koje su ratovale za obje zaraćene strane. Najteži su rezultati
ratnih razaranja bili nastanak gladi, epidemije kuge te demografske promjene. Naime,
unutarnji je dio sjeverne Dalmacije, pa čak i pojedini dijelovi obale između Vodica i
Zadra, gotovo potpuno populacijski opustio. Unutar mletačkoga posjeda napravljena
je raspodjela stanovništva jer se je najveći dio preselio iz unutrašnjosti i primorja na
otoke pošteđene ratnih pustošenja. Pritom je mletačka vojska spalila sva seoska naselja
iz kojih se stanovništvo preseljavalo na otoke. Usto, zabilježeno je i doseljavanje izbje-
glih kršćana (katolika i pravoslavaca) iz područja pod osmanlijskom upravom. Riječ je
o stanovništvu iz Bosne i Hercegovine koje mletačka vlast naseljava u kontinentski
dio svoga posjeda, dok doseljenike iz Makarskoga primorja dovodi na otoke (Brač, Hvar,
Vis, Korčula). Bez obzira na migracije, Kandijski je rat predstavljao veliko populacij-
sko nazadovanje za mletačku Dalmacije. O tome najbolje govori podatak kako su tri
najveća gradska središta (Šibenik, Zadar, Split) po završetku rata imala upola manje
stanovnika nego početkom 16. st. (1682. Šibenik je imao 4171, Zadar 3597, a Split 3350
stanovnika). Osim ratnih razaranja, gladi i kuge, tomu je pridonijelo i zamiranje trgovi-
ne tijekom četvrtstoljetnoga sukoba (Novak, 2004a). Međutim, završetak Kandijskoga
rata nije istovremeno značio i ulazak Dalmacije u mirno razdoblje jer su skupine vlaš-
koga stanovništva, doseljenoga tijekom rata na mletački teritorij, nastavile s pljačkaš-
kim upadima na osmanlijski posjed. Mletačka je politika njihova pacificiranja putem
preseljavanja u Istru (Pula) i područja udaljena od granice s Osmanlijskim Carstvom,
dala skromne rezultate (Difnik, 1986).
Kasnije formiranje mletačke vojne krajine posljedica je dotadašnje prostorne skučeno-
sti mletačkoga teritorija uz samu obalu Jadranskoga mora, zbog čega mletačka vlast, sve
do kraja 17. st., nije raspolagala dovoljnim površinama poljoprivrednoga zemljišta na
koje bi mogla doseliti vlaško stanovništvo. Prve su se skupine vlaškoga stanovništva u
osmanlijskoj službi već početkom 16. st. počele planski doseljavati u mletačku Dalma-
ciju (okolica Šibenika), privučeni jačanjem trgovačke razmjene s dalmatinskim grado-
vima. Ipak, tek se tijekom Kandijskoga rata počinju planski naseljavati veće skupine
vlaških prebjega iz Like i zapadne Bosne na područje mletačke Dalmacije. Upravo će na
tim područjima, opustošenima tijekom Kandijskoga rata, Mletačka Republika krajem
17. i početkom 18. st., nakon novih teritorijskih dobitaka i pomicanja mletačko-osman-
lijske međe dublje u unutrašnjost, započeti s ustrojavanjem vojne krajine duž granice
s Osmanlijskim Carstvom. Na taj su način organizirane Kninska, Drniška, Cetinska,
Imotska, Vrgorska i Neretvanska krajina na koje se doseljava vlaško stanovništvo
68
Trokatni je amfiteatar u Saloni gotovo potpuno razoren 1647. po naredbi mletačkoga providura koji se je
bojao da bi se Osmanlije, koji su bili vrlo blizu zauzimanja amfiteatra, u njemu mogli utvrditi.
NOVOVJEKOVNO RAZDOBLJE OSMANLIJSKE REGRESIJE 171
(akindžije) iz Like i Bosne i Hercegovine koje je do tada bilo u službi Osmanlijskoga
Carstva (Buzov, 1993).
Naseljavanje vlaškoga stanovništva provođeno je u pograničnim krajevima Hrvatske
pod habsburškom i mletačkom upravom s Osmanlijskim Carstvom. Riječ je o krajevima
koji su bili populacijski potpuno pusti u trenutcima početka planske kolonizacije. Usli-
jed stalnih ratničko-pljačkaških pustošenja u tim su pograničnim područjima gotovo
potpuno bili uništeni gotovi svi elementi kulturnoga pejzaža. O tome jasno svjedoče
tadašnje geografske karte na kojima su hrvatski kartografi za te krajeve rabili latinski
naziv terra deserta (opustjela zemlja), a mletački sufiks na talijanskom jeziku distructa
(uništen). Upravo kartografski prikazi današnjega hrvatskoga teritorija iz toga raz-
doblja, bez obzira na državnu organizaciju u sklopu koje su bili napravljeni, najbolje
oslikavaju uništavanje kulturnoga pejzaža uz južne i istočne granice današnje Hrvatske
(Rogić, 1990; Fuerst-Bjeliš, Zupanc, 2007a).
Oni dijelovi hrvatskoga teritorija koji nisu bili ni pod osmanlijskom kontrolom (sl. 47.),
niti u sklopu austrijske ili mletačke Vojne krajine (sl. 48.), počeli su osjećati pozitivne
razvojne tendencije uslijed doseljavanja ratarskoga stanovništva tijekom prethodnoga
razdoblja osmanlijskoga širenja. Potreba za učinkovitom obranom rezultirala je obno-
vom utvrđenih gradova i jačanjem središnje kraljevske vlasti. Potreba za opskrbom
vojske smještene u Vojnoj krajini poticala je razvoj poljoprivrede te je oživjela trgovinu,
nositelji koje su bili doseljeni talijanski i kranjski trgovci. Povećanje gustoće naseljeno-
sti i jači razvoj ratarstva i naselja najizraženiji su bili na području Hrvatskoga zagorja,
Istre (gdje je sve izrazitiji bio proces širenja posjeda) i sjevernodalmatinskih otoka. Ipak,
stihijsko i neorganizirano naseljavanje nosilo je i nove probleme jer se je uslijed naglo-
ga povećanja broja stanovnika počelo postavljati pitanje načina raspodjele zemljišta,
posebice oranica i pašnjaka. Iako su postojali propisi o razdjelbi zemljišta, korumpira-
na je lokalna uprava provodila neplansku i neorganiziranu razdjelbu (Merlić, 2008).
Zahvaljujući održavanju trgovine s Osmanlijama, čak i tijekom otvorenih neprijatelj-
stava i ratnih operacija, zaustavljeno je gospodarsko zamiranje dalmatinskih gradova
pod mletačkom upravom, dok je habsburška uprava poticala razvoj Senja, Rijeke i Ba-
kra kao glavnih jadranskih luka (Rogić, 1954, 1956, 1958, 1969a, 1971c). Habsburško je
usmjeravanje prema merkantilističkoj politici početkom 18. st. urodilo proglašivanjem
slobodne trgovine Jadranskim morem (1717.) i proglašenjem Rijeke i Trsta slobodnim
lukama (1719.), a Kraljevica od 1725. preuzima ulogu vojne luke (Rogić, 1954, 1956,,1958,
1969, 1971c; Budak, 2007). Pritom je podupiran razvoj tršćanske luke i to ponajprije
zbog strateških razloga: Trst je, naime, bio udaljeniji od Osmanlijskoga Carstva pa je
samim tim predstavljao sigurniji izlaz na more (Pavić, 2012). Valja istaknuti kako je
zbog krize u Mletačkoj Republici, izazvane prebacivanjem pomorske trgovine sa Sre-
dozemlja na atlantsku Europu, kao i sve većim troškovima protuosmanlijskih ratova,
hrvatski prostor pod mletačkom upravom bio pod sve većim fiskalnim pritiskom. Gu-
šenje komunalne samouprave rezultiralo je slabljenjem trgovine kao glavne djelatnosti,
dok je parazitskim prikupljanjem zemljišne rente povećan pritisak na zemljoradnike
(Novak, 2005a).
172
1 — Zagrebačka županija
2 — Varaždinska županija
3 — Križevačka županija
4 — Hrvatska krajina
5 — Slavonska krajina
6 — Banska krajina
7 — Posjed Zrinskih
1 — Zagrebačka županija
2 — Varaždinska županija
UGARSKA
3 — Križevačka županija
4 — Virovitička županija
5 — Požeška županija
6 — Srijemska županija
7 — Ugarsko primorje
I — Lička pukovnija
II — Otočka pukovnija
III — Ogulinska pukovnija
IV — Slunjska pukovnija
V — Gradiška pukovnija
VI — Brodska pukovnija
VII — Petrovaradinska pukovnija
VIII — Križevačka pukovnija
(Varaždinska krajina)
IX — Đurđevačka pukovnija
(Varaždinska krajina)
X — Glinska pukovnija
(Banska krajina)
XI — Petrinjska pukovnija
(Banska krajina)
NOVOVJEKOVNO RAZDOBLJE OSMANLIJSKE REGRESIJE 173
Sl. 47. Administrativno-teritorijska podjela Hrvatske na početku 17. st.
Sl. 48. Administrativno-teritorijska podjela Kraljevstva Hrvatske i Slavonije i Vojne krajine krajem 18. st.
TERITORIJSKA REG RESIJA OSMANLIJSKOGA
CARSTVA I OBLIKOVANJE NOVE G RANICE
Izlaz iz navedenih unutarnjopolitičkih prilika u Osmanlijskom Carstvu pojedini su
militaristički krugovi, bliski državnoj vlasti, tražili u vojnoj akciji koja je rezultirala
Velikim (Bečkim) ratom (1683. – 1699.) protiv Habsburške Monarhije. Teški je poraz
osmanlijske vojske pod zidinama Beča 1683. označio prelazak habsburških snaga u
najopsežniji napad. Sljedeće se godine austrijskoj i poljskoj vojsci, koje su vodile ratne
operacije u Panonskoj nizini, priključuje Mletačka Republika napadima u Dalmaciji i na
Peloponezu (odakle dolazi mletački naziv Morejski rat), dok Poljska poduzima dodatne
udare u istočnoj Europi (Moldavska, Podolija). Istovremeno su pristigla vojna pojačanja
i iz drugih europskih država, posebno Njemačkoga Carstva i Francuske, a 1687. i Rusija
započinje rat protiv Osmanlija napadom na Azov. Tako su otvorena tri velika ratišta
koje je osmanlijska vojska morala istovremeno braniti. Radi usmjeravanja na obranu
istočnoga dijela bojišnice, gdje je imala obvezu obrane vazalnoga Krimskoga Kanata,
osmanlijska je vlast bila primorana povući znatan dio vojske iz panonskoga područja.
Takva je situacija omogućila brzi i duboki prodor austrijske vojske u Panonskom bazenu.
Austrijska je ofenziva dovela do potpunoga uništenja osmanlijskoga kulturnoga pejza-
ža u Panonskom bazenu. Prodori austrijske vojske na osmanlijski teritorij u Panonskoj
nizini bili su popraćeni lokalnim ustancima nezadovoljnih kršćana te populacijskim
pražnjenjem toga dijela hrvatskoga teritorija uslijed migracija muslimanskoga sta-
novništva prema jugu. Jednaka se situacija ponovila prilikom kratkotrajnoga upada
austrijske vojske u Bosnu, Srbiju i Makedoniju. Mirom u Srijemskim Karlovcima (1699.)
ostvareni su najveći teritorijski dobitci pomicanjem granice između Habsburškoga i
Osmanlijskoga Carstva na crtu Tisa – Bosut – Sava – Una (sl. 49.) (Rogić, 1990).
Mirovnim je sporazumom granica Mletačke Republike pomaknuta na prostor Dal-
matinske zagore uz pripajanje Boke kotorske mletačkoj Dalmaciji (Linea Grimani). Na
hrvatskom je prostoru granica povučena od izvora Zrmanje preko Knina, Vrlike, Sinja,
Trilja, Duara (Zadvarja) i Vrgorca do Gabele (na desnoj obali Neretve, uzvodno od Met-
kovića). Sve su navedene utvrde bile smještene u naseljima koja su bila odsječena od
znatnoga dijela svoga prirodnoga zaleđa budući da je granična crta povučena na uda-
ljenost od jednoga sata hoda od svake od njih. U njima su bile smještene vojne posade
pa je stoga vojna uloga bila primarna, dok je osnova za razvoj drugih djelatnosti bila
iznimno sužena. Morejski je rat, koji je izbio svega 15 godina nakon završetka Kandij-
skoga rata, doveo do dodatnoga razaranja elemenata kulturnoga pejzaža u Ravnim
kotarima, Bukovici, Dalmatinskoj zagori i delti Neretve, gdje su vođene ratne operacije.
174 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
preuzeto od Osmanlijskog
Carstva 1699.
Sl. 49. Hrvatski teritorij na početku (1683.) i kraju Velikoga (Bečkoga) rata (razgraničenje Karlovačkim
mirom 1699.)
Upravo je taj, najvećim dijelom opustošeni prostor, sve do navedene granice pripojen
Mletačkoj Republici pod nazivom nova stečevina (acquisto nuovo) (Novak, 2004a).
Iako su Mlečani 1694. zauzeli najveći dio istočne Hercegovine, te su na taj način izbili
na granice Dubrovačke Republike, pokidavši joj sve kopnene veze s Osmanlijskim Car-
stvom, Karlovačkim su mirom oblikovani neumski i sutorinski koridori na traženje
Dubrovčana. Na taj su način onemogućili mletačko preuzimanje Dubrovačke Republi-
ke, što je bio jedan od strateških ciljeva mletačke vlasti. Neuspješan upad habsburške
vojske u Bosnu, tijekom kojega je nakratko okupirano, a zatim i spaljeno Sarajevo, po-
najprije treba pripisati otporu lokalnoga stanovništva. Naime, zahvaljujući stabilnijoj
naseljenosti i gospodarskomu razvoju na području Bosanskoga ejaleta, osmanlijske su
vlasti uspješno provele mobilizaciju i organizaciju samoobrane. Ipak, upad u Bosnu,
kao i u Srbiju, rezultirao je migracijama ustaničkih kršćana tijekom povlačenja habs-
burške vojske prema sjeveru te njihovim naseljavanjem u novoosvojenim područjima
NOVOVJEKOVNO RAZDOBLJE OSMANLIJSKE REGRESIJE 175
područja pod Komorskom
upravom
Sl. 50. Hrvatski teritorij nakon sklapanja Požarevačkoga mira 1718.
Panonske nizine. Po završetku sljedećega rata, koji su od 1714. do 1718. vodili Mletačka
Republika i Osmanlijsko Carstvo, a u koji se je 1716. uključila Habsburška Monarhija,
Požarevačkim mirom (1718.) ostvareni su dodatni teritorijski dobitci. Njime je grani-
ca Monarhije pomaknuta južno od Save i Dunava (sl. 50.) čime je ostvarena potpuna,
strateški važna, kontrola savskoga i dunavskoga plovnoga puta te je pripojen peripa-
nonski dio Srbije. U južnom su dijelu Hrvatske oblikovane današnje granice Dalmacije
(linea Mocenigo), zahvaljujući dobitcima u Dalmatinskoj zagori koje je mletačka vlast
nazvala najnovijom stečevinom (acquisto nuovissimo). Riječ je o dijelovima Kninske,
Cetinske, Imotske i Vrgoračke krajine, dok je u delti Neretve granica pomaknuta, na
mletačku štetu, s Gabele nizvodno do Metkovića. Iako je mletačka vojska tijekom rata
ponovo zauzela dubrovačko zaleđe te na taj način privremeno pokidala kopnene veze
između Osmanlijskoga Carstva i Dubrovačke Republike, odredbe Požarevačkoga mira
potvrdile su neumski i sutorinski koridor.
176 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
područja pod Komorskom
upravom
Sl. 51. Hrvatski teritorij nakon sklapanja Beogradskoga mira 1739.
Ipak, osmanlijske su vlasti uspješnim otporom u ratu protiv Rusije (1735. – 1739.), u koji
se je 1737. uključila Habsburška Monarhija, pokazale svoju snagu te su po završet-
ku rata (Beogradskim mirom iz 1739.) uspjele vratiti granicu na Dunav i Savu (sl. 51.).
Novi je rat Osmanlijskoga Carstva protiv Rusije izbio 1787., a u njega se je iste godine
uključila i Habsburška Monarhija. Iz njega Habsburgovci izlaze 1791. zaključivanjem
Svištovskoga mira, kojim je potvrđen status quo, uz manje korekcije granice u korist
hrvatskoga teritorija pod habsburškom upravom i to u području Drežnika i Cetina (na
Kordunu) i pomicanjem granice na Unu, čime je pripojena istočna Lika (sl. 52.). Jedan
dio izbjeglica iz Srbije i bosanskoga ejaleta, koji su tijekom rata pridošli na hrvatski
teritorij pod austrijskom upravom, naseljen je u Slavoniju i u okolici Karlovca; upravo
tada je osnovano novih 12 sela u okolici Cetina i Drežnika (Iveljić, 2010).
Prema Karlovačkomu, Požarevačkomu, Beogradskomu i Svištovskomu mirovnomu
sporazumu priznano je pravo Osmanlijskoga Carstva da Bosanski ejalet ima izlaz na
Jadransko more preko dvaju uskih koridora nazvanih po malim seoskim naseljima
Neum i Sutorina. To je formalno priznanje odgovaralo životnim interesima Dubrovačke
NOVOVJEKOVNO RAZDOBLJE OSMANLIJSKE REGRESIJE 177
Hrvatska i Slavonija 1606.
pripojeno 1699.
pripojeno 1718.
pripojeno 1791.
Sl. 52. Ukupne teritorijske promjene u Hrvatskoj i Slavoniji u 17. i 18. st.
Republike koja bi se inače našla u potpunom okruženju mletačkim teritorijem. U stvar-
nosti niti jedan od tih dvaju koridora nije bio povezan sa zaleđem niti je imao ikakve
uvjete za stvarni razvoj lučkoga prometa.
U skladu s potiskivanjem osmanlijske vlasti, pojam Slavonije ponovo se je počeo koristi-
ti za nekadašnje dijelove Panonskoga bazena između Save, Drave i Dunava. Također su i
dalje postojali pojmovi Gornje i Donje Slavonije 69 koji su bili fizički razdvojeni Varaždin-
skim generalatom. S obnovom županijskoga ustroja u Donjoj Slavoniji, novoustrojene
su županije slale svoje zastupnike izravno u Ugarski sabor, čime se je Donja Slavonija
počela izdvajati od Gornje u političkom pogledu, te se od tada prostor nekadašnje Gornje
Slavonije, zapadno od teritorija Vojne krajine, više ne smatra dijelom regije Slavonije.
Naknadnim ugarskim ustrojavanjem Kraljevine Slavonije na teritoriju tadašnje Donje
Slavonije određene su današnje granice slavonske regije.
69
Pod Donjom se je Slavonijom podrazumijevao prostor s kojega je potisnuta osmanlijska vlast.
178 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
IMPLIKACIJE PODUNAVSKO-
-SJEVERNOJADRANS KE PROMETNO-
-GOSPODARSKE ORIJENTACIJE NA KULTURNI
PEJZAŽ S LAVON IJE I VOJ NE KRAJINE
Uklapanjem panonskih područja u Habsburšku Monarhiju, započela je u tim dijelo-
vima Hrvatske korjenita geografska transformacija kulturnoga pejzaža čiji su se jasni
tragovi održali do današnjih dana. Naime, taj je novoosvojeni stepsko-šumski prostor
neposredno po zauzimanju populacijski opustio, a destrukcijski je učinak habsburške
vojske gotovo posve izbrisao sve elemente osmanlijskoga kulturnoga pejzaža. Nepo-
sredno pred početak Bečkoga rata, Slavonija je imala od 300 000 do 320 000 stanov-
nika, dok je prvim habsburškim popisom stanovništva u Slavoniji (iz 1698.) utvrđena
samo trećina od toga broja (Mažuran, 1988). Taj su problem habsburške vlasti počele
rješavati provedbom politike planskoga doseljavanja stanovništva iz srednje Europe,
kao i izbjeglih kršćana iz Osmanlijskoga Carstva, ponajprije na područje Slavonije te
u druge dijelove Panonskoga bazena. Najbrojniji su bili doseljenici katoličke vjero-
ispovjesti iz bosanskoga Podrinja i Bosanske Posavine, za koje se koristi naziv Šokci.
Pri tom planskom doseljavanju provodila se je politika stabilizacije naselja i podjele
zemljišta koja je omogućila agrarnu revoluciju s pejzažem otvorenih polja u uvjeti-
ma komercijalnoga uzgoja žitarica. Gospodarski je napredak toga dijela Hrvatske bio
popraćen naglim porastom stanovništva okupljenoga u planski podignutim seoskim
naseljima pravilne (kvadrataste) strukture, u uvjetima precizno definirane parceli-
zacije zemljišta i stvaranja velikih okupljenih zemljišnih posjeda. Istovremeno je u
sjeverozapadnom dijelu Hrvatske na prijelazu iz 16. u 17. st. također započeo proces
okrupnjavanja posjeda. Do toga je došlo zbog slabljenja osmanlijskih upada, kao i za-
havaljujući uvođenju racionalnijih oblika vođenja gospodarstva (Rogić, 1953, 1956;
Budak, 2007). Viši je stupanj agrarne proizvodnje, koji osmanlijska vlast nije uspjela
ostvariti, potaknuo razvoj prometa zbog izvoza viška agrarnih proizvoda, ponajprije
žitarica, u srednjoeuropske i zapadnoeuropske zemlje. Započeli su radovi na uređenju
riječno-kanalskoga kombiniranoga podunavsko-sjevernojadranskoga prijevoznoga
sustava. Za njegovo je uređenje habsburška državna uprava poduzela velike zahvate
na uređenju riječnih korita za plovidbu, kopanju kanala Bezdan – Bečej i Maroš (Mo-
riš, Maros, Mureş) – Tisa, podizanju lučkih instalacija i ustrojavanju službe za tegljenje
brodova uzvodno. Glavna je pretpostavka za razvoj prijevoznoga sustava bila uređenje
plovnoga puta Dunav – Sava – Kupa, na koji su se nadovezivale novoizgrađene kolne
ceste koje su od Karlovca, najzapadnije riječne luke na tom prijevoznom sustavu, vodile
prema jadranskim lukama Bakru (Karolinska cesta, otvorena za promet 1726.) i Senju
(Jozefinska cesta, otvorena za promet 1779.). Te su dvije cestovne prometnice, posebi-
ce Jozefinska, bile sagrađene prema tadašnjim najvišim standardima makadamske
cestogradnje pa su spadale među modernije u jugoistočnoj Europi. Mreža cestovnih
NOVOVJEKOVNO RAZDOBLJE OSMANLIJSKE REGRESIJE 179
prometnica dopunjena je poslije izgradnjom druge planinske Jozefinske ceste od Pa-
zina preko Učke do Kastva (1785.), kojom je Istra povezana s Kvarnerom i Terezijanske
ceste od Gospića do Karlobaga (1786.), usporedno s osuvremenjivanjem velebitske
(dalmatinske) ceste Žuta Lokva – Gospić – Knin – Zadar (1787. – 1789.), kao i otvaranjem
tzv. kordunske ceste od južne Like preko Korduna do Karlovca (krajem 18. st.) i Tr-
šćanske ceste (Zagreb – Ljubljana – Vrhnika) savskim putom. Također je uređeno i više
lokalnih cesta. Izgradnja cesta imala je dalekosežne posljedice za prostor Like, u kojoj
je razvojno središte prebačeno u središnji dio Like.70 Budući da disperzna naseljenost
nije pogodovala provedbi reforma usmjerenih na jačanje ratarstva i administrativnoga
nadzora stanovništva, od 1760-ih godina provodi se plansko okupljanje (ušoravanje)
naselja. Međutim, krška prirodna sredina nije pogodovala takvoj politici, pa su rezultati
skromni. Jedini je izuzetak područje središnje Like, duž glavnih cestovnih prometnica
i duž dodira polja i velebitsko-sredogorskoga okvira (Rogić, 1970; Rogić, 1973; Pejnović,
1985). Preko korita Dunava i Drave poljoprivredni su se proizvodi prevozili prema slo-
venskim i austrijskim zemljama, iako taj prometni koridor zaostaje za savskim. Riječni
je promet dao veliki poticaj razvoju lučkih središta, u prvom redu Zemuna i Osijeka
(koji je tek 1786. formalno ujedinjen u jedinstvenu cjelinu iz Tvrđe, Gornjega i Donjega
grada), a zatim i Vukovara i Varaždina te Karlovca i Siska (Rogić, 1992). Razvoju kombi-
niranoga podunavsko-sjevernojadranskoga prijevoznoga sustava, kojim se je roba od
Slavonije do sjevernojadranskih luka prevozila za 8 – 10 dana (Valentić, 2003), prido-
nijelo je i jačanje trgovinske razmjene između Habsburške Monarhije i Osmanlijskoga
Carstva. Do njega je došlo zahvaljujući odredbama Karlovačkoga i Beogradskoga mira,
kojima je dogovoreno snižavanje austrijskih carina na robu uvezenu iz Osmanlijskoga
Carstva (Mirdita, 2009). Čak su i pojedine osmanlijske trgovačke karavane s robom iz
Bosne, koje su do tada bile usmjerene prema dalmatinskim lukama u mletačkom po-
sjedu, bile preusmjerene na Senj, Rijeku i Bakar. Tijekom 18. st. osnažene su trgovačke
veze pojedinih kvarnerskih luka (posebice Bakra, Kraljevice, Rijeke, Lovrana, Senja i
Karlobaga) s dalmatinskim lukama, te između Rijeke i Trsta, kamo su lokalni trgovci
prevozili proizvode od željeza, obrađeno drvo, platno, konop, remenje i dr. (Peričić, 1998).
Gradnja cestovnih prometnica koje su povezivale Karlovac sa sjevernim Jadranom
dala je značajan poticaj razvoju naselja smještenih duž njih, a to je najviše došlo do
izražaja u Gorskom kotaru. U tom su dijelu Hrvatske u 18. st. zabilježene jake migracije
stanovništva iz prometno izoliranih područja prema naseljima uz ceste, zahvaljujući
čemu Delnice počinju preuzimati ulogu glavnoga goranskoga središta.71 Djelatnost kol-
noga prijevoza robe (tzv. kirijašenje) od Karlovca do jadranskih luka postalo je jedna
od najvažnijih djelatnosti u tom dijelu Hrvatske. Njemu su se posvećivali i doseljenici
iz susjedne Kranjske, kvarnerskoga primorja, pa čak i Češke.
Podunavsko-sjevernojadranski kombinirani prijevozni sustav postao je tijekom 18. st.
pa sve do pojave prvih željeznica, u pravom smislu riječi vodeći trgovački i prometni
pravac međunarodne povezanosti. Njegov je značaj bio važan ne samo za hrvatski
prostor, nego i za susjednu Bosnu i Hercegovinu pod osmanlijskom upravom i za su-
sjednu Srbiju, koje su do tada bile uglavnom međunarodno povezane preko luka u
70
Zbog toga se promet u podvelebitskom primorju od Senja do Karlobaga smanjio.
71
Taj je proces posebice ubrzan nakon izgradnje Lujzinske ceste, kao najbolje brdske ceste toga doba.
180 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE NOVOVJEKOVNO RAZDOBLJE OSMANLIJSKE REGRESIJE 181

Dubrovniku i Splitu. Bosanskohercegovački se uvoz i izvoz sve više usmjerava na

IX — Đurđevačka pukovnija (Varaždinska krajina)

VIII — Križevačka pukovnija (Varaždinska krajina)
podunavsko-sjevernojadranski prometni sustav što će se nastaviti i izgradnjom želje-
znice (Rogić, 1975a, 1981).

XI — Petrinjska pukovnija (Banska krajina)

X — Glinska pukovnija (Banska krajina)

XII — Njemačko-banatska pukovnija

U istom je razdoblju područje austrijske Vojne krajine tijekom 18. st. (sl. 53.) doživjelo

VII — Petrovaradinska pukovnija

XV — Druga seklerska pukovnija

preobrazbu s dominantno ekstenzivnoga stočarskoga tipa gospodarstva na ratarski tip

XIV — Prva seklerska pukovnija

XIII — Vlaško-ilirska pukovnija

XVII — Druga vlaška pukovnija

XVI — Prva vlaška pukovnija
u uvjetima stabilizirane naseljenosti i zemljišne parcelizacije. Planska je kolonizacija

III — Ogulinska pukovnija

V — Gradiška pukovnija
IV — Slunjska pukovnija

VI — Brodska pukovnija
II — Otočka pukovnija
bila praćena daljnjim razvojem izduženih seoskih naselja ušorenoga tipa i okupljenoga

I — Lička pukovnija
zemljišnoga posjeda, smještenoga uza same ceste. Takva je ruralna naseljenost bila pre-
duvjet za razvoj naprednije agrarne proizvodnje. Pravilni oblik i raspored zemljišnih
posjeda, kao i uniformni izgled kuća, rezultat su planske parcelizacije. Transformacija
kulturnoga pejzaža posljedica je jačanja ratarske komponente koja preuzima glavnu
ulogu u ukupnoj gospodarskoj strukturi, zahvaljujući administrativnim potezima habs-
burške vlasti (kao što su uredbe iz 1768. i 1769. o obveznom uzgoju krumpira i kukuru-

Sl. 53. Habsburška Vojna krajina i administrativno-teritorijska organizacija hrvatskoga teritorija tijekom 18. st.
za). Tim je potezima stočarstvo transhumantnoga tipa postupno gubilo važnost (Rogić,

2 — Varaždinska županija
1 — Zagrebačka županija

4 — Virovitička županija
3 — Križevačka županija

7 — Severinska županija
6 — Srijemska županija
1990; Pejnović, 1985; Slukan Altić, 2003). Izuzetak je predstavljalo područje južne Like

8 — Ugarsko primorje
5 — Požeška županija
koje je stihijsko naseljavano do 1712., a samo je u rijetkim slučajevima zabilježeno
plansko i organizirano naseljavanje. Novodoseljene su obitelji zauzimale zemljište
po svom nahođenju i na njemu samoinicijativno podizale nastambe. Krajiška su na-
selja bila izrazito disperzirana na širokom prostoru, a dominirala su raštrkana naselja
koja su se sastojala od velikoga broja manjih zaselaka. Sva su nastojanja austrijskih
vlasti s početka 18. st. da od raštrkanih oblikuje okupljena naselja kompaktnoga tipa
bila neuspješna. Oblikovan je agrarni pejzaž malih i rascjepkanih zemljišnih posjeda
prosječne veličine od dva do tri hektara, dok je samo u pojedinim selima posjed bio
veći. Sam se zemljišni posjed dijelio u tri kategorije. Najvažniju je ulogu imala okuć-
nica na kojoj je razvijana tradicijska seljačka polikulturna proizvodnja povrtlarskoga
tipa. Druga je kategorija nazivana livade, a služila je za stočarstvo i na nju je otpadao
najveći dio zemljišta (u pravilu više od polovice). Najmanji je dio zemljišnoga posje-
da bio u trećoj kategoriji oranica na koje je u prosjeku otpadala jedna desetina (Blanc,
1953, Rogić, 1990; Kaser i dr., 2003). Prema tomu, planska kolonizacija nije promijenila
gospodarsku strukturu jer se je glavnina doseljenika također bavila stočarenjem, ali
sada stajskim govedarstvom (što ukazuje na stabilizaciju naseljenosti), dok je ratarska
komponenta predstavljala komplementarnu dopunu. Ipak je zbog potrebe za velikim
pašnjačkim površinama oblikovan izrazito disperzni tip naseljenosti. Na taj je način
zadržan specifičan tip disperznih gospodarstava s okupljenim poljoprivrednim posje-
dom (pretežno zadružnim te komunalnim pašnjacima). Upravo su takva gospodarstva,
uslijed porasta stanovništva, tijekom vremena prerasla u patronimičke zaselke (Rogić,
1982a; Pejnović, 1985; Rogić, 1990).

Najzastupljenije su poljoprivredne kulture na posjedima u kontinentskom dijelu Hr-

vatske bile one iz skupine žitarica (pšenica, zob, ječam, raž, proso) koje su sve više poti-
skivale starije tradicijske kulture poput pira i napolice. Međutim, bez obzira na veliku
proizvodnju, žitarice je bilo potrebno uvoziti, za razliku od vina koje je bilo izvozni
182 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
proizvod. Vinogradi su bili rašireni u svim područjima, osim viših gorskih dijelova
Hrvatske. Od novih se je kultura posebice brzo širio kukuruz, a od 18. st. i krumpir, dok
je istovremeno sve više jačao uzgoj industrijskoga bilja (konoplja, lan, duhan, šećerna
repa i u manjoj mjeri dudov svilac). Pritom su se primjenjivali zastarjeli dvopoljni i tro-
poljni sustavi obrade zemljišta s izmjenom zimskih i ljetnih usjeva i ostavljanja zemlje
na ugaru. Prevladavao je tradicijski oblik obrađivanja zemlje ručno i uz pomoć stoke
sa zastarjelim plugovima i oruđem. Zbog svega navedenoga prinosi su bili slabi čak
i tijekom rodnih godina, uslijed čega su mnoge seljačke obitelji, udružene u zadruge,
preživljavale na rubu gladi, baveći se autarkičnim tipom poljoprivrede. Stočarstvo je
još uvijek bilo ekstenzivno s naglaskom na govedarstvu, svinjogojstvu i uzgoju konja.
Zahvaljujući bogatstvu slavonskih šuma žirom, trgovci su zakupljivali pravo žirenja te
su se bavili ekstenzivnim svinjogojstvom, dovodeći na tovljenje svinje iz bosanskoga
ejaleta i Srbije (Karger, 1963; Iveljić, 2010).
Nepostojanje osmišljene gospodarske politike usmjerene na poticanje i zaštitu doma-
ćega manufakturnoga sektora dovelo je hrvatske manufakture, koje su bile u začetci-
ma, u neravnopravan položaj prema gospodarski razvijenijim dijelovima Monarhije.
Budući da su građanski krugovi temeljili svoj napredak na trgovačkom kapitalu, prvi
su proizvodni pogoni (pilane, šećerane, mlinovi) nastali na plemićkim imanjima te su
bili povezani s preradom sirovina koje su se na njima proizvodile ili su bili otvarani ini-
cijativom državne vlasti i ulaganjima stranih ulagača. Stranim su kapitalom otvorene
prve velike manufakture šećera, potaše, likera i duhana u Rijeci, a upravo je taj grad
na prijelazu iz 18. u 19. st. bio najveće središte manufakturne proizvodnje u Hrvatskoj.
Državne su vlasti poticale razvoj svilarstva u Slavoniji, Vojnoj krajini i Varaždinu;
prerada drveta i mlinarstvo bili su razvijeni u Žakalju, Vukovaru, Karlovcu i Zagre-
bu, šećerane u Rijeci, Želinu i Virovitici, dok je brodogradnja, usmjerena na izgradnju
drvenih jedrenjaka, bila razvijena u Rijeci, Bakru i Kraljevici. Ta tri grada, u kojima je
radilo čak šest brodogradilišta, proizvodila su polovicu svih austrijskih jedrenjaka za
dugu plovidbu. Senjsko je brodogradilište imalo sporedno značenje i sve je više gubilo
korak s trima velikim brodograđevnim centrima. Brodogradnja riječnih brodova bila
je razvijena u Sisku, zahvaljujući većem opsegu plovidbe na kombiniranom podu-
navsko-sjevernojadranskom prijevoznom sustavu. U malo su slabijim razmjerima bili
razvijeni proizvodnja pepeljike, važne sirovine u proizvodnji sapuna i stakla (Gorski
kotar, Slavonija, Kvarner), kože (Rijeka, Osijek, Karlovac, Kutjevo), duhana (Rijeka, Po-
žega), opeka (Nova Gradiška, Vukovar), stakla (Mrzle Vodice, Trakošćan, Varaždinske
Toplice, Osredek, Velika), žigica (Osijek), piva (Osijek, Karlovac) i papira (Rijeka, Zagreb,
Vidovec). Istovremeno su u Gorskom kotaru, najprije na području Čabra, pokrenute
prve male manufakture na osnovi lokalnih sirovina, usmjerene na preradu drveta, ta-
ljenje željeza i proizvodnju stakla. Manufakturna se je proizvodnja susretala s brojnim
problemima, kao što su malo tržište i uvoz kvalitetnijih proizvoda iz drugih dijelova
Monarhije, ponajprije iz austrijskih zemalja. Zbog toga se većina pogona zatvarala u
roku nekoliko godina nakon otvaranja. Ipak, te su prve manufakture bili zametci in-
dustrijske proizvodnje u Hrvatskoj. Novi element u kulturnom pejzažu bili su i rudnici
NOVOVJEKOVNO RAZDOBLJE OSMANLIJSKE REGRESIJE 183
iz kojih se je crpila sirovina nužna za rad manufaktura. Željezna se je ruda kopala u
Gorskom kotaru te na obroncima Samoborske gore (Rude), Medvednice (Bliznec), Pe-
trove gore i na prigorju Zrinske gore (Trgovi u blizini Dvora na Uni). U Rudama se je
također vadio i bakar, a sumpor u Hrvatskom zagorju (Radoboj) (Iveljić, 2010). U većim
je lučki gradovima, smještenima na kombiniranom podunavsko-sjevernojadranskom
prijevoznom sustavu, također bila razvijena trgovina žitaricama, drvom i duhanom.
KULTURNI PEJZAŽ U DALMACIJI:
POKAZATELJ MLETAČKE POLITIKE
Sa širenjem mletačkoga posjeda u Dalmaciji (sl. 54.) pojavilo se je pitanje njegove valo-
rizacije posebice istaknuto zbog problem koji su proizlazili iz prirodnih i društvenih
obilježja novoosvojenoga prostora. Od prirodnih je obilježja potrebno istaknuti do-
minantno krški reljef s vrlo slabo razvijenim kompleksima plodnoga tla i oskudnom
vegetacijom, koji su pružali vrlo slabe uvjete za razvoj poljoprivrede. S druge strane,
društveni su problemi proizlazili iz slabe naseljenosti osvojenih područja, kao i izni-
mno niskoga stupnja gospodarskoga razvoja, koji je ponajprije bio posljedica ratnih
pustošenja.
Utjecaj agrarne reforme na preseljavanja i kulturni pejzaž mletačke nove stečevine
U novoosvojenim je područjima Dalmacije mletačka uprava počela provoditi novu
agrarnu politiku utemeljenu na isključivo državnim vlasništvom nad zemljištem. Na
taj su način na dalmatinskom teritoriju uvedena dva oprječna sustava vlasništva. Stari
je sustav, utemeljen na privatnom vlasništvu nad zemljištem, vrijedio na području tzv.
stare stečevine (Acquisto vecchio), kojemu je granica bila Linea Nani, određena između
osmanlijske i mletačke države prije početka Bečkoga rata. Međutim, na novopripoje-
nom teritoriju istočno od spomenute granice stanovništvo nije moglo mijenjati, dijeliti
ili prodavati zemljište koje je korišteno za poljoprivredne svrhe jer je ono bilo u vlasniš-
tvu države. Na tom je prostoru mletačka vlast dodjeljivala zemljište putem investitura
stanovništvu (i crkvi) koje je na njemu živjelo, kao i vlaškomu stanovništvu doseljeno-
mu iz Bosanskoga ejaleta i to prema broju članova domaćinstava (Fuerst-Bjeliš, 2003;
Ćosić, 2012). Riječ je o sustavu koji je mletačka uprava prethodno već bila provela na
Kreti u 13. st., a prema kojemu je zemlja dodjeljivana na trajno i nasljedno korištenje uz
uvjet davanja državne desetine u miru i vojnu službu tijekom rata. Najveći su posjedi
dodijeljeni zaslužnim plemićima da bi se što čvršće vezivali za mletačku vlast, kao i zbog
uštede na organizaciji uprave na novoosvojenom području. Primjenom toga sustava,
doseljeno se je stanovništvo brzo ukorijenilo u novom prostoru (Vrandečić, 2007). Osim
184 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
posjed 1420.
posjed 1699.
pripojeno 1699.
pripojeno 1718.
Sl. 54. Hrvatski teritoriji pod mletačkom upravom od 15. do 18. st.
s područja Bosne i Hercegovine, ratom opustjeli prostor Dalmatinske zagore naseljava
se i stanovništvom iz agrarno prenaseljenih dijelova Dalmacije, koje je bilo privučeno
obećanjima stanovitih povlastica u težnji za poboljšanjem svoga društvenoga položaja.
Zbog toga se ratarsko stanovništvo sa sjevernodalmatinskih otoka planski preseljava
u Ravne kotare, dok se iz Poljica dio stanovništva preseljava u južne dijelove Cetinske
krajine. Slične su lokalne migracije, uglavnom ograničenih razmjera, zabilježene i u
drugim dijelovima mletačke Dalmacije. Iako je doseljavanje započelo tijekom Bečkoga
rata, migracije iz susjednoga Bosanskoga ejaleta nastavit će se tijekom sljedećih triju
ratnih sukoba između Mletačke Republike i osmanlijske države. Posebno je jako bilo
useljavanje 1789., tijekom zadnjega međusobnoga ratnoga okršaja. S druge strane, iz
mletačkoga je zaleđa, najviše iz Furlanije, planski doseljavana stručna radna snaga za
rad u manufakturama i na velikim zemljišnim posjedima, a bilo je i pojedinačnih sluča-
jeva doseljavanja (uglavnom obrtnika, državnih službenika i liječnika) u primorske gra-
dove. Uslijed dugoga trajanja Bečkoga rata, koji je populacijski ispraznio Dalmatinsku
NOVOVJEKOVNO RAZDOBLJE OSMANLIJSKE REGRESIJE 185
zagoru, poljoprivredno je zemljište uglavnom bilo zapušteno pa je politika planskoga
naseljavanja i razvoja naselja bila usko povezana s poljoprivrednom valorizacijom. Ona
je bila uređena odgovarajućim propisima kojima je određena agrarna politika u kojoj
je bio obvezan uzgoj žitarica i voćaka, ponajprije maslina i vinove loze, kao i obveznim
čuvanjem pristupnih putova i vodotoka u dobru stanju. Mletački katastarski izvori po-
kazuju stalno povećanje broja stanovnika (prosječna je obitelj u ruralnim područjima
imala od 8 do 10 članova) i populacijski razvoj naselja na tom području tijekom 18. st.,
što upućuje na pozitivne rezultate politike naseljavanja. Oblikovan je izrazito ruralni
tip naseljenosti obilježen malim nepravilnim patronimičkim selima i zaselcima podi-
gnutima uz male raštrkane zemljišne posjede. U gospodarskoj je strukturi prevladavalo
autarkično ratarstvo, temeljeno na polikulturnoj proizvodnji na iznimno malim posje-
dima prosječne veličine od 0,35 do 1 ha, u kombinaciji sa stočarstvom transhumantnoga
tipa. Pri tom su za ratarsku proizvodnju čuvani najplodniji kompleksi tla u poljima u
kršu, dok se je stočarstvo razvijalo na području krških brdskih uzvišenja koja su ih
okruživala. Oblikovan je pejzaž otvorenih polja i rascjepkanih zemljišnih posjeda, što
je pokazatelj skromnih mogućnosti krške prirodne sredine i ograničenosti obradivih
zona. Mletačke su vlasti naseljavanje Dalmatinske zagore provodile motivirane po-
najprije vojnostrateškim razlozima, zanemarujući pritom posljedice koje kolonizacija
ostavlja u sredozemnoj prirodnoj sredini s iznimno osjetljivim ekosustavom. Naime,
veliki značaj stočarstva s vremenom je doveo do prekomjerne ispaše, što je uzrokova-
lo degradaciju biljnoga pokrova i tla te oblikovanje pejzaža gologa krša u zagorskom
dijelu sjeverne Dalmacije već početkom 18. st. (Fuerst-Bjeliš, Zupanc, 2007b). S druge
strane, zapisi tadašnjih putopisaca, kao što je Alberto Fortis koji je od 1771. do 1773.
putovao mletačkom Dalmacijom, govore o dobroj pošumljenosti srednjodalmatinske
Zagore. Budući da nije bilo razlika u tipu gospodarstva između tih krajeva, iz toga se
može izvući zaključak o slabijoj naseljenosti srednjodalmatinske Zagore (Rogić, 1975).
Posebnim je propisima, kao što je Grimanijev zakon iz 1756., mletačka uprava nastojala
unaprijediti i intenzivirati ratarsku proizvodnju na najkvalitetnijim kompleksima tla,
isključivo u zaleđu sjevernodalmatinske obale gdje je posebnim uredbama propisan
uzgoj pojedinih poljoprivrednih kultura (lan, konoplja, povrće, uz obveznu sadnju
maslina, krušaka, kestena, šljiva, višanja, murva, smokava, bajama i lješnjaka te razvoj
pčelarstva). Pritom bi se gubilo pravo na raspolaganje zemljištem ako se dvije godine
uzastopce ne bi obrađivalo. Zakon je poticao i razvoj stočarstva te je propisivao ob-
vezno čišćenje i uređivanje kanala za odvodnju i zdenaca. Istovremeno je stočarstvo,
posebice kozarstvo, ograničeno na brdska područja. Taj je vrlo napredan zakon, koji
je također težio poboljšati položaj seljačkoga sloja, u konačnici bio samo djelomice i
nedosljedno proveden.
Stanovništvo je okupljeno u raštrkanim seoskim naseljima koja su se sastojala od mno-
go patronimičkih zaselaka i okupljenim zemljišnim česticama. Nepravilnost parcela
posljedica je njihova krčevinskoga postanka u skladu s konfiguracijom terena. Pejzaž
otvorenih polja uvjetovan je dominantnom polikulturnom agrarnom proizvodnjom
autarkičnoga tipa u socijalno zatvorenim seoskim sredinama. Takav tip ratarstva nije
186 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
pružao uvjete za dostatnu prehranu stanovništva niti značajniju tržišnu orijentaciju
pa je stoga kombiniran s transhumantnim stočarstvom. Degradacija vegetacijskoga
pokrova u brdskim područjima, kao rezultat prekomjernih ispaša, u uvjetima osjetljive
ekološke ravnoteže u mediteranskim područjima, obično je vodila prema uništenju tla.
S druge strane, ratarske su zone u nižim područjima bile izložene sezonskim poplavama
i zamočvarivanju. Upravo zbog toga Dalmatinska zagora nije bila zahvaćena pozitiv-
nim razvojnim promjenama kao oni dijelovi Hrvatske koji su bili pod habsburškom
upravom (Fuerst-Bjeliš, D’Alessio, Diklić, 2003). Iako je stočarstvo bilo osnova gospo-
darstva u Zagori, još je uvijek prevladavao zaostali oblik ekstenzivnoga stočarenja s
vrlo ograničenih uzgojem i korištenjem krmnih kultura u prehrani stočnoga fonda.
Tomu je dodatno pridonijelo unutarnje propadanje političkoga sustava u Mletačkoj
Republici koji je sve više bio zahvaćen korupcijom i nepotizmom. Ona je bila poseb-
no izražena u Dalmaciji, u kojoj je birokratski aparat, sastavljen od činovnika koji su
dolazili iz Venecije, težio obogatiti se u kratkom roku izvlačeći korist iz lokalnoga sta-
novništva, pa i same države, putem raznih zlouporaba. Mletačka je vlast uspostavila
vrlo zaostali i nazadni sustav posjedovnih odnosa u poljoprivredi koji nije bio isti u
svim dijelovima Dalmacije. Naime, na području stare stečevine (acquisto vecchio) po-
ljoprivredno je zemljište bilo u potpunom posjedu pojedinaca i ustanova (građanskih
ili crkvenih). Izuzetak su bili otoci, na kojima je dominiralo privatno vlasništvo nad
zemljom, osim nad slobodnim šumama i pašnjacima koji su bili opće dobro. Dominacija
privatnoga vlasništva i ustanova omogućila je oblikovanje velikih zemljišnih posje-
da na kojima su radili koloni i težaci. Između njih je postojala samo formalna razlika:
koloni su, uz tuđe zemljište koje su obrađivali, raspolagali i svojim malim zemljišnim
posjedima, dok su težaci bili bezemljaši usmjereni na zakup tuđe zemlje. Specifičnost
je bila u tome što vlasnik zemljišta nije mogao ukloniti zakupnike (kolone i težake) ako
su oni uredno i stalno obrađivali zemlju i uredno plaćali zakup. Iako ni koloni ni težaci
nisu u formalnom pogledu bili kmetovi, po čemu je njihov status bio bolji od seljaka u
većini europskih zemalja, u stvarnosti nisu živjeli puno bolje. Vlasniku zemljišta koje
su uzeli u zakup bili su dužni davati od polovice do četvrtine uroda (ovisno o poljopri-
vrednoj kulturi), pri čemu je procjenu uroda obavljao dvornik (gastald) u službi vla-
snika zemlje. S druge strane, u novostečenim je dijelovima Dalmacije (acquisto nouvo
i acquisto nuovissimo) državna vlast razdijelila zemljište putem nasljednih investitura
zaslužnim pojedincima koji su svojim ratovanjem protiv Osmanlija ili na neki drugi
način zadužili mletačku državu. Sam je proces dodjeljivanja zemljišta bio popraćen
brojnim koruptivnim radnjama, čime je u konačnici zemljište davano na korištenje i
onima koji nisu ulazili u kategoriju zaslužnih pojedinaca. Pritom su novi posjednici
zemljište mogli izgubiti jedino u slučajevima izumiranja muških potomaka, defini-
tivnoga iseljavanja ili uslijed neobrađivanja u rasponu od tri uzastopne godine. Na
taj je način oblikovan sloj veleposjednika, a mnogi od njih nisu ni vidjeli svoje zemlji-
šte koje su davali u zakup kolonima. Svoje su zakupnine veleposjednici ubirali preko
agenata, plaćenih postotkom prikupljenih zakupnina, što je često rezultiralo brojnim
potkradanjima, malverzacijama i podmićivanjima. Opisani je absentističko-parazitski
NOVOVJEKOVNO RAZDOBLJE OSMANLIJSKE REGRESIJE 187
sustav imao vrlo negativan učinak u poticanju seljaka za rad, a negativno se odrazio i
na prirodni okoliš zbog iscrpljivanja tla u težnji za povećanjem prinosa, a u uvjetima
slabe razvijenosti naprednih poljoprivrednih tehnika i oruđa. O tome najbolje svje-
doče slaba uporaba stajskoga gnojiva (iako je postojao značajan stočni fond) i prevlast
drvenih plugova (tek se krajem 18. st. uvode željezni plugovi). U vrijeme raspada Mle-
tačke Republike (1797.) u Dalmaciji su najraširenije kategorije korištenja zemljišta bile
šume i pašnjaci, a znatno su manje zauzimale oranice i vinogradi te livade.72 S druge
strane, močvare su prekrivale veću površinu od oranica i vinograda zajedno. Na kraju
razdoblja mletačke uprave svega 1/6 zemljišta bila je obrađivana.
Ribarstvo je, za razliku od ratarstva i stočarstva, u manjoj mjeri bilo autarkično, a naj-
više je bilo razvijeno na srednjodalmatinskim i šibenskim otocima, te u Makarskom
primorju. Usoljena je riba bila glavni proizvod otoka Visa, pa čak i površinski manjih
otoka kao što je Šolta, a iako se veliki dio ulova konzumirao na dalmatinskom tržištu,
jedan se dio izvozio i u druge dijelove države. Na otocima Krapnju i Zlarinu također
je bilo razvijeno i izvlačenje spužava i koralja s morskoga dna, a sav se ulov slao na
preradu u Veneciju, gdje je prodavan po visokim cijenama. U mletačkoj su Dalmaciji
u pogonu bile i dvije velike solane: na Pagu i Rabu. Na pašku je solanu otpadao najveći
dio proizvodnje, a iako je plasman soli na tržište, bilo za prehrambene ili druge svrhe
(usoljavanje ribe i mesa, primjena u manufakturi), bio siguran, ta je prosperitetna
djelatnost uglavnom životarila te je bila na rubu isplativosti. Uzroke treba tražiti u
nerazumnoj politici koja je proizvođačima ostavljala na raspolaganju svega četvrtinu
proizvedene soli, dok je ostatak uzimala državna vlast i prebacivala izravno u Vene-
ciju. Zbog toga je Dalmacija zadovoljavala samo trećinu svojih potreba za solju koja se
je najvećim dijelom koristila pri konzerviranju ribe. Zbog toga nije ni postojalo veće
zanimanje za razvoj novih solana (Peričić, 1998).
Početci manufakture, razvoj prometa i trgovine
Eksploatacija rudnih sirovina doživjela je veliki napredak u pokrajini tijekom 18. st., a
najviše su se eksploatirali paklina, ugljen i željezna ruda. Glavni je poticaj davala težnja
mletačke vlade da osigura dovoljne količine ruda za potrebe vlastite manufakturne
proizvodnje. Paklina se vadila u okolici Vrgorca, Trogira i na Braču, a obično je dalje
prevožena u Veneciju za potrebe tamošnje brodogradnje. Od sredine 18. st. počinje se
kopati kameni ugljen na Pagu, u okolici Skradina, na Promini i na Braču. Sav se iskopani
ugljen, koji je vlasnicima donosio značajne zarade, izvozio u Habsburšku Monarhiju
(Rijeka i Trst) za potrebe tamošnjih manufaktura. Skromna nalazišta željezne rude
kratkotrajno su eksploatirana u okolici Sinja i Vrlike, međutim, vrlo su brzo iscrpljena i
zatvorena. Također, kopao se je i kameni pijesak (na Hvaru i Visu) za potrebe proizvod-
nje stakla u Veneciji te olovo u okolici Knina (Plavno) (Peričić, 1998). Kako bi se smanjio
uvoz manufakturnih proizvoda iz drugih dijelova Europe, mletačka je uprava počela
raditi na razvoju manufakturne proizvodnje u Dalmaciji. Međutim, rezultati su bili
72
Na šume i pašnjake otpadalo je 910 800 ha, na oranice i vinograde otpadalo je zajedno 150 000 ha, a na
livade svega 50 000 ha.
188 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
porazni jer je većina pogona, pa čak i onih koji su koristili domaće sirovine, zatvarana
u rasponu od svega nekoliko godina nakon početka proizvodnje. Takva je sudbina
zadesila pogone za preradu kože, proizvodnju tekstila (od domaće vune i konoplje),
vreća (od kozje dlake), keramike i cigala (od lokalne gline). Problemi su ležali u nedo-
statku kapitala i stručne radne snage, dok mletačka vlast ništa nije radila za ohrabri-
vanje proizvodne inicijative. Već postojeći pogoni (radionice) u kojima se bojio tekstil
u primorskim gradovima, u 18. st. počinju se podizati i u Zagori, isključivo za potrebe
lokalnoga tržišta. Njih je obilježavala zaostala tehnologija i vrlo slaba proizvodnost. Na
temelju lokalnih sirovina počele su raditi prve manufakture u kojima su se proizvodile
svijeće i lojanice (Šibenik — čak pet pogona, Split, Zadar), destiliralo ružmarinovo ulje
(otoci Hvar i Šolta), sušio duhan (Nin) i proizvodile cigle (delta Neretve). Jedini proi-
zvodi iz manufaktura na teritoriju tadašnje mletačke Dalmacije koji se je uspio probiti
na europsko tržište bili su likeri i željezo. Manufakturna je proizvodnja likera izrasla
iz tradicijskih obrta, pokrenutih na temelju domaćih sirovina (voće, pogotovo višnje).
Glavno je proizvodno središte bio Zadar, a pogoni su također postojali i u Šibeniku i
Malom Lošinju. Riječ je o proizvodu koja je donosio velike zarade jer se je cjelokupna
proizvodnja lako plasirala na domaćem i međunarodnom tržištu, pa čak i na pojedinim
europskim kraljevskim dvorovima. Brodogradnja je bila tradicijska djelatnost koja u
18. st. bilježi blagi napredak. Najveća su brodograđevna središta bili Korčula, gdje se
je gradila glavnina pelješke i bokeljske trgovačke flote, te Trogir, dok su manja bila u
Malom Lošinju, Dubrovniku, Splitu, Zadru, na Visu (Komiža), Braču (Milna, Supetar)
i Hvaru (Hvar, Vrboska, Stari Grad). S druge strane, prva je talionica željeza radila na
temelju vrlo kvalitetne željezne rude koja se je vadila u Cetinskoj krajini, između Sinja
i Vrlike. Bila je riječ o pogonu koji je bio začetnik industrijske proizvodnje u Dalmaciji
i upošljavao je nekoliko stotina radnika (uglavnom stranaca). Glavnina je proizvodnje
plasirana na Apeninski poluotok, a pogon je izrađivao željezne šipke, lijevane blokove
i druge proizvode (Peričić, 1998).
Dok je s jedne strane Zagora u uvjetima prenaseljenosti i slabe prirodne sredine ovisila
o poljoprivredi autarkičnoga tipa (ječam, pšenica, sirak, proso i različito povrće — pose-
bice kupusnjače), primorskim je gradovima bio ograničen razvoj trgovine i pomorstva,
kao tradicijskih i glavnih gospodarskih djelatnosti. Naime, trgovina između dalmatin-
skih luka i ostatka svijeta bila je moguća samo preko Venecije i to isključivo mletač-
kim trgovačkim brodovima, baš kao i u srednjem vijeku. S druge strane, lokalne su
inicijative pojedinih Dalmatinaca koji su nastojali unaprijediti gospodarstvo u pokra-
jini osnivanjem raznih institucija, kao što je Ekonomsko društvo u Splitu (osnovano
1774.), propadale zbog nezainteresiranosti mletačke uprave. U takvim uvjetima ni
odredbe Grimanijeva zakona nisu poštivane u velikom dijelu regije (Novak, 2004a). O
društvenoj strukturi Dalmacije dodatno govori i izvještaj providura J. Boldua: prema
njemu u pokrajini prevladavaju pučani (93,5 % stanovništva), građani čine 4,4 %, ple-
mići 2,2 %, a obrtnici i trgovci svega 0,7 % stanovništva. Opća je društvena zaostalost
i oslanjanje na oskudnu poljoprivredu rezultirala čestim pojavama gladi 73 (Borković,
1982). Naime, osnova prehrane dalmatinskoga stanovništva ovisila je o malom broju
73
Najveće su razmjere imale pojave gladi iz 1715. – 16., 1731., 1733., 1738., 1740., 1747., 1752., 1757., 1764.,
1772. – 75., 1777., 1779. – 80., 1781. – 82., 1783., 1784. i 1793.

NOVOVJEKOVNO RAZDOBLJE OSMANLIJSKE REGRESIJE 189
lokalno proizvedenih ratarskih kultura (proso, sirak, ječam, kupus, bijeli luk) koje su
dopunjavane sitnom stokom, jajima, mlijekom, ribom i manje maslacem. Zbog toga je
tijekom sušnih ljeta i hladnih zima takav autarkični tip poljoprivrede izazivao teške
posljedice (Peričić, 1998). Dodatne su probleme u razvoju Dalmacije prouzročile po-
vremene epidemije kuge, koja se je širila trgovačkim putovima iz susjednoga bosan-
skoga ejaleta. Zaraza je najviše pogađala pogranične dijelove u području Zagore, kao i
primorske trgovačke gradove u kojima su pristajali brodovi s robom iz Osmanlijskoga
Carstva. Veće su epidemije kuge zabilježene 1730. – 34., 1763. – 64. te 1783. – 84., a osim
među stanovništvom, zaraza se proširila i na stočni fond. Ustrojavanjem sanitarnoga
kordona u pograničnom dijelu Dalmacije, mletačke su vlasti nastojale suzbiti epidemi-
je, ali rezultati su bili ograničeni. Uslijed gladi i pojave kuge zabilježeno je iseljavanje
stanovništva iz Dalmacije na područje Bosanskoga ejaleta i Habsburške Monarhije.
Po završetku gladi i epidemije, iseljeno se je stanovništvo vraćalo iz Bosne, što nije bio
slučaj sa stanovništvom koje se je preselilo na teritorij Monarhije (Soldo, 2011). Prema
tomu, budući da Dalmacija nije raspolagala resursima koji bi potaknuli gospodarski
razvoj, a društvena je struktura dodatno kočila napredak postojećega gospodarskoga
sustava, jedina je prosperitetna djelatnost bila trgovina sa susjednim Bosanskim eja-
letom. Međutim, čak je i ona bila u krizi zbog vrlo loše prometne povezanosti. Naime,
mletačka uprava nije željela urediti cestovne prometnice koje bi povezivale dalmatin-
ske lučke gradove s bosanskom granicom zbog straha da bi na taj način mogli olakšati
osmanlijsku invaziju u slučaju rata. Jedino su uređene lokalne ceste koje su povezivale
pojedina manja obalna i priobalna trgovačka naselja sa središtima u unutrašnjosti:
Skradin Ostrovica, Makarska – Imotski, Trogir – Drniš (Pederin, 2011). Tek su pred kraj
mletačke vladavine, sa zamiranjem osmanlijske opasnosti, obnovljene pojedine stare
ceste (Šibenik – Skradin) i uređene nove (Šibenik – Knin, Zadar – Knin). Uređenje cesta
bilo je u funkciji jače trgovine bosanskim proizvodima koji su karavanskim prijevo-
zom dolazili do Splita, kao najvažnijega lučkoga i trgovačkoga središta u pokrajini, te
do luka u Šibeniku, Zadru, Skradinu, Makarskoj i Metkoviću.
Demografska obilježja
U takvim je uvjetima opće gospodarske nerazvijenosti i zaostalosti čak i porast stanov-
ništva predstavljao poseban problem. Naime, tijekom 18. st. stanovništvo se je mletačke
Dalmacije (uključujući i Boku kotorsku koja je tada bila njezin sastavni dio) povećalo s
108 090 (1718.) na 288 320 (1795.). Riječ je o rastu od preko 150 % tijekom nepunih osam
desetljeća, po čemu je dalmatinski prostor bio u samom europskom vrhu. Ipak, samo
je mali dio dalmatinskoga stanovništva, znatno manje od tadašnjega europskoga pro-
sjeka (10 – 12 %) živio u gradovima s tim što su glavna središta bila na jadranskoj obali.
Glavnina je stanovništva bila okupljena u velikom broju seoskih naselja, njih oko
800, sačinjenih od koliba vrlo niskoga standarda izgradnje. Posljedica populacijskoga
rasta u uvjetima gospodarske zaostalosti bila je sve izraženije siromaštvo, pogotovo u
ruralnim područjima, u kojima se povećao pritisak stanovništva na zemljišne resurse.
190 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
Ipak, srednja je gustoća naseljenosti od svega dvadesetak stanovnika po četvornom
kilometru bila znatno ispod europskoga prosjeka, a jedino se je srednja Dalmacija isti-
cala u tom pogledu. U samoj je dobnoj strukturi bila uočljiva slaba razvijenost radnoga
kontingenta. U prilog tomu govori podatak iz druge polovice 18. st., prema kojemu je
gotovo polovica stanovništva pripadala staračkoj dobnoj skupini ili mlađima od 16
godina. Kada se u obzir uzmu pojedini povijesni dokumenti koji jasno govore o demo-
grafskoj pustoši pojedinih dijelova Dalmacije, ponajprije u Zagori, dobiva se bolja slika
o slaboj gospodarskoj razvijenosti. Teške životne prilike rezultirale su iseljavanjem koje
je započelo već početkom 18. st., a glavni su migracijski valovi bili usmjereni prema Pa-
nonskom bazenu (Banat, Slavonija, Srijem) i susjednim austrijskim područjima (Lika) i
Bosanskom ejaletu. U pojedinim su slučajevima iseljenici odlazili i prema udaljenijim
odredištima kao što su južna Poljska i Rusija, u koju se 1758. iselilo 126 pravoslavnih
obitelji iz sjeverne Dalmacije (zahvaljujući agitaciji pravoslavnoga svećenstva). Najveća
su iseljavanja zabilježena u drugoj polovici 18. st., a najviše su zahvatila kontinentski
dio sjeverne Dalmacije te Cetinsku krajinu (Peričić, 1998).
DUBROVAČKA RE PUBLIKA I ISTRA: RAZVOJ
I KRIZE U RUBNIM KRAJEVIMA
S druge strane, zahvaljujući dugotrajnom razdoblju mira, u Dubrovačkoj se Republici
oblikuje jedan od najnaprednijih oblika agrarnoga kulturnoga pejzaža u hrvatskom
primorju. Zahvaljujući velikim naporima seljačkoga sloja, kao i novčanim potporama
koje su primali od članova svojih obitelji koji su se bavili pomorstvom, sve je izraženija
pojava kupovanja zemljišta u vlasništvu pripadnika plemstva. Ta se je pojava raširila i u
Primorju, Konavlima te na Pelješcu, dijelovima Republike u kojima seljak zakonski nije
smio posjedovati zemljište. Iako je dubrovačka vlada u drugoj polovici 18. st. zabranila
tu praksu, ona je nastavljena tako što je formalno prikrivana pod maskom zakupa ili
preseljavanjem seljaka u gradove i njihovim formalnim pretvaranjem u pripadnike
građanstva (građani su, naime, slobodno mogli kupovati zemljišne posjede). Iako u
Dubrovačkoj Republici nije bilo devastirajućih pojava gladi, život je seoskoga stanov-
ništva bio sve teži zbog velikih poreznih i dadžbinskih opterećenja. Naime, time je
plemstvo nastojalo povećati svoje prihode, nakon što su pomorstvo i trgovina potpuno
prešle u ruke građanstva. Takva je ekonomska politika rezultirala seljačkom bunom u
Konavlima (1799. – 1800.), na kraju koje je donekle zakonski olakšan položaj seljaka u
odnosu prema plemstvu, međutim, problem nazadnih društvenih odnosa nije riješen.
U sve izraženijem nezadovoljstvu seljaka, najzastupljenijega društvenoga sloja, kao i
u sve većim političkim ambicijama gospodarski moćne građanske klase, treba tražiti
uzroke pasivnosti stanovništva na čin francuskoga ukidanja Republike početkom 19. st.
(Foretić, 1980a). Istovremeno je pomorski kapital unutar Republike doživio disperziju,
a glavna brodarska središta postaju Orebić, Slano i Cavtat. Sve je očiglednija postala
NOVOVJEKOVNO RAZDOBLJE OSMANLIJSKE REGRESIJE 191
prevlast Pelješca, na koji su od 1640. – 1680. otpadale čak 2/3 dubrovačke trgovačke
flote (Ćosić, Vekarić, 2003). Sama je Republika i nadalje zadržala jaku trgovačku kom-
ponentu, a bosanski su trgovci najveći dio svoje robe i dalje izvozili preko dubrovačke
luke (uz sve jaču konkurenciju luka u mletačkoj Dalmaciji, posebice Splita). Rezultati
najstarijega sačuvanoga popisa stanovništva Dubrovačke Republike (1673. – 74.), koji
su obavile tadašnje crkvene vlasti, pokazuju težište naseljenosti u Konavlima, Primor-
ju i na Pelješcu: svaka je od tih cjelina imala oko 5 500 stanovnika. Ipak, po gustoći se
naseljenost posebno isticalo područje u neposrednoj blizini Dubrovnika, poznato pod
nazivom Astarea, koje je najvjerojatnije dosezalo oko 50 st/km2, slično kao i Elafitsko
otočje, dok su krajevi sa znatnijim kompleksima obradiva tla bili znatno slabije nase-
ljeni: Konavle 25 – 30, Primorje oko 20 i Pelješac 15 – 20 st/km2 (Krivošić, 1990). Na ta su
tri poljoprivredno razvijena područja umjerene gustoće naseljenosti u drugoj polovici
17. st. otpadale čak 2/3 ukupnoga stanovništva Dubrovačke Republike. Budući da su
upravo ona bila zahvaćena periodičnim iseljavanjem ‘viška’ stanovništva, očigledno
je kako se može govoriti o gustoj agrarnoj naseljenosti najvećega dijela Republike, koja
je u razdobljima značajnijega populacijskoga rasta prerastala u prenaseljenost. Politika
ograničavanja i stalnoga nadziranja useljavanja u sam Dubrovnik, koju je sustavno
provodila dubrovačka vlada, pokazuje kako je postojao gotovo stalni imigracijski pri-
tisak unutar Republike. Upravo ta činjenica dodatno govori u prilog tvrdnji o visokoj
agrarnoj naseljenosti u najvećem dijelu Dubrovačke Republike. S druge je strane nagli
razvoj brodarstva od sredine 18. st. doveo do sve izraženijeg ‘bijega’ poljoprivrednoga
stanovništva u tu prosperitetnu gospodarsku djelatnost, a toj su pojavi znatno prido-
nijela i sve veća porezna opterećenja seoskoga stanovništva. U takvim je prilikama
populacijski manjak u seoskim područjima rješavan planskim doseljavanjem stanov-
ništva iz zaleđa Republike, posebice s područja susjedne Hercegovine.
Protuosmanlijski su ratovi neizravno imali negativan utjecaj i na razvoj kulturnoga
pejzaža u Istri, ponajprije tijekom rata Cambraiske lige (1508. – 1523.) i Uskočkoga rata
između Habsburgovaca i Mletačke Republike. U prvom je ratu najviše stradao sjeverni
dio poluotoka, pogotovo Buzeština. Ratne su operacije najteže pogodile Istru tijekom
Uskočkoga rata, u razdoblju od studenoga 1615. do srpnja 1617. (Budak, 2007), a uni-
štavanje i pljačkanje agrarnih područja bilo je naglašeno. Tijekom prve godine sukoba
austrijske su postrojbe, posebno uskoci, opljačkali i uništili poljoprivredne posjede i se-
oska naselja u unutrašnjosti Istre (posebice u okolici Buzeta) koji su pripadali mletačkoj
državi. Rubni su dijelovi mletačkoga posjeda u unutrašnjosti Istre, u prvom redu oni
uz granicu s Pazinskom knežijom populacijski opustjeli, a teško je stradao i stočni fond.
S uspostavljanjem mira, mletačka je uprava ponovo počela provoditi politiku razvoja
ratarstva s naglaskom na kultiviranje žitarica u južnom i zapadnom dijelu poluotoka,
u prvom redu pšenice te ječma, raži, zobi, pira, prosa i povrća. Ipak, bez obzira na po-
većanje proizvodnje, žitarice je dalje bilo potrebno uvoziti zbog prehrane istarskoga
stanovništva. Politički i gospodarski centralizam koji je provodila mletačka vlada ugu-
šit će svaku gospodarsku inicijativu istarskih gradova te će sustavno spriječiti svaki
pokušaj gospodarskoga oživljavanja poluotoka, pogotovo u slučajevima kada je on i
192 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
najmanje konkurirao interesima Venecije. Posljedica toga bilo je populacijsko nazado-
vanje gradova (Bertoša, 2007). Pod mletačkom je upravom započelo i otvaranje prvih
manufaktura, koje su, baš kao i u Dalmaciji, utemeljene na osnovi domaćih sirovina:
tekstilu (Buzet, Poreč) i koži (Rovinj). Poreč i Rovinj su ujedno bili i glavna brodogra-
đevna središta. Od rudnoga je bogatstva počela samo eksploatacija sumporne rude (u
dolini Mirne) i kamenoga pijeska (u blizini Pule), a nastavljeno je korištenje nalazišta
građevinskoga kamena (okolica Pule, Rovinja i Poreča). Ipak, u usporedbi s Dalmacijom
treba istaknuti kako je bila riječ o znatno skromnijim razmjerima proizvodnje. Ratna
zbivanja, zajedno s epidemijama kuge i širenjem malarije, negativno su se odrazila i
na kretanje broja stanovnika, o čemu najbolje govori prepolavljanje broja stanovnika
s oko 70 000 (1580.) na oko 35 000 (1620.). Od posljedica ratova i epidemija Istra će se
demografski oporaviti tek krajem 18. st. (oko 1780.) kada će dosegnuti 80 000 stanov-
nika (Gelo, 1987).
Z NAČAJ G RADOVA I OBLIKOVANJE URBANE
MREŽE
Nove su gospodarske i političke okolnosti uvjetovale novu teritorijsku organizaciju i
razvoj u kojima je važnu ulogu imala nova urbana mreža na hrvatskom teritoriju. Naj-
dinamičniji su razvoj doživjeli gradovi u kontinentskom dijelu Hrvatske, posebice oni
smješteni na kombiniranom podunavsko-sjevernojadranskom prijevoznom sustavu,
kao i Trst koji je, kao glavna pomorska luka za hrvatske proizvode, bio čak tri puta veći
od ostalih. Rijeka je, kao važno tranzitno središte na tom prijevoznom sustavu, bila
grad reda veličine od oko 5 000 do 10 000 stanovnika, slično kao i pojedina urbana
središta izvan njega, kao što su Varaždin, Zagreb,74 Osijek, Zadar, Split i Dubrovnik.
Sekundarna su središta, reda veličine do 5 000 stanovnika bile sjevernojadranske luke
Senj, Bakar i Kraljevica, riječne luke Sisak, Karlovac i Vukovar te Koprivnica i Križev-
ci. Valja istaknuti kako je upravo tijekom 18. st. započelo postupno pomicanje težišta
urbanoga razvoja u peripanonsko-panonski dio Hrvatske. Naime, s prebacivanjem
pomorskoga prometa s obala Sredozemnoga mora na otvoreni dio Atlantskoga oceana,
jadranski su lučki gradovi izgubili ključan poticaj svoga gospodarskoga, populacijskoga
i urbanoga razvoja. U prilog toj činjenici najbolje govori usporavanje razvoja Dubrov-
nika, koji nije bio dodatno opterećen nerazumnom gospodarskom politikom mletačke
vlade, kao istarske i dalmatinske luke unutar granica Mletačke Republike. Iako su se
u unutrašnjosti Dalmacije, za razliku od unutrašnjega dijela Istre, oblikovala manja
urbana središta, ponajprije zahvaljujući strateškom značaju i sustavnom naseljavanju
Dalmatinske zagore, ona nisu doživjela značajniji razvoj. Slične je probleme imala i
austrijska vlast na području Like i Gorskoga kotara, gdje, unatoč uloženim naporima,
nisu uspješno oblikovana veća urbana središta (Rogić, 1990).
74
Zagreb je 1750. povezan modernom prometnicom s Karlovcem, čime je priključen na podunavsko-
-sjevernojadranski prometni sustav.
NOVOVJEKOVNO RAZDOBLJE OSMANLIJSKE REGRESIJE 193
PROMJENE NASELJENOSTI KAO POSLJEDICA
TERITORIJSKE REGRESIJE OSMANLIJSKOGA
CARSTVA
Naseljavanje populacijski ispražnjenih dijelova Hrvatske katoličkim i pravoslavnim
stanovništvom iz Bosne i Hercegovine, nakon potiskivanja osmanlijske državne or-
ganizacije, označit će početak nove etape u oblikovanju kulturnoga pejzaža. Najveći
problem s kojim su se susrele habsburška i mletačka vlast proizlazio je iz vrlo niskoga
stupnja kulturnoga razvoja doseljenoga stanovništva. O tome svjedoče i povijesni
dokumenti u kojima se navodi kako se doseljeno stanovništvo zna samo baviti sto-
čarstvom, dok ratarstvu gotovo uopće nije vično. Habsburška je vlast pravovremeno
uočila taj problem te je već prilikom kolonizacije stanovništva iz Bosanskoga ejaleta
u Panonski bazen razdvajala doseljenike na manje skupine i upućivala ih u određena
područja. Pritom se je vodilo računa o tome da se doseljenici nasele u blizini starosje-
ditelja koji su ih mogli podučiti naprednim ratarskim tehnikama. Iznimno je značajnu
ulogu imalo i doseljeno poljoprivredno stanovništvo iz naprednijih dijelova srednje
Europe (posebno Nijemci, Austrijanci, Česi, Slovaci, Mađari) koje je bilo na osjetno višem
stupnju kulturnoga razvoja. Upravo će se u dodiru sa starosjediteljskim hrvatskim sta-
novništvom i doseljenim stranim etničkim elementom, prebjezi iz osmanlijske države
učiti naprednim tehnikama obrade zemlje, upoznavati se s načinom funkcioniranja
države te usvajanju radnih navika. Najbolje rezultate u sedenterizaciji doseljenih kr-
šćana habsburška će vlast postići u istočnom dijelu Panonskoga bazena gdje su postojali
najbolji uvjeti za razvoj ratarstva i u kojima je srednjoeuropski etnički element bio zna-
čajnije zastupljen. Zbog toga nije neobično što su u tim područjima postignuti i najbolji
rezultati u oblikovanju novoga kulturnoga pejzaža. Izuzetak su samo pojedina brdska
područja (Papuk, Psunj, Ravna Gora) u kojima se je doseljeno stanovništvo nastavilo
baviti tradicijskim oblikom polikulture. Suprotno je stanje bilo u krškom pojasu (Lika,
Kordun, Gorski kotar) gdje nisu postojali tako dobri kompleksi obradiva zemljišta, kao
ni značajnije skupine doseljenika iz srednje Europe. Zbog toga će u tim područjima, uz
sve uložene napore, biti postignuti znatno slabiji rezultati u razvoju kulturnoga pejzaža.
Za razliku od habsburške vlasti, koja je bila pod utjecajem prosvijećenoga apsolutizma
te je bila ustrojena na zasadama srednjoeuropskoga germanskoga kulturnoga kruga,
u mletačkom su posjedu vladale potpuno drugačije razvojne tendencije. Naime, mle-
tačka je vlast dopustila potpuno spontano, pa čak i stihijsko naseljavanje katoličkoga i
pravoslavnoga stanovništva iz Bosanskoga ejaleta na novostečena područja (acquisto
nouvo i acquisto nuovissimo). Pritom se nije vodilo računa o razdvajanju doseljenika u
manje skupine, nego se je često stanovništvo gotovo cijelih seoskih naselja preseljavalo
u područja pripojena mletačkoj Dalmaciji. Mletačka vlast uopće nije vodila računa o
razmještaju doseljenika u blizini starosjeditelja i podizanju stupnja njihovoga kulturno-
ga razvoja u smislu sedenterizacije i usvajanja naprednih ratarskih tehnika. U seoskim
naseljima u Dalmaciji također nije bilo niti doseljenoga stranoga poljoprivrednoga
194 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE

stanovništva koje bi doseljenicima moglo prenijeti suvremene načine obrade zemlje.

Iako je mletačka vlast u početku bila tražila ruralno stanovništvo u talijanskim ze-
mljama koje bi bilo voljno preseliti se u Dalmaciju, ubrzo se je od toga odustalo zbog

10.
toga što je osmanlijska prijetnja još uvijek bila stvarna, uslijed čega je odaziv bio pora-
žavajuće slab. Krška je prirodna sredina zahtijevala ulaganje znatno većih napora u
kultiviranju zemljišta i razvoju poljoprivrede, posebno ratarstva, nego je to bio slučaj
u Panonskom bazenu. Međutim, umjesto da s tim ciljem zaista i uloži znatnije snage,
mletačka je uprava pokazivala izrazitu nezainteresiranost za opći razvoj i napredak
stečevine. Uzroke treba tražiti u potpunom urušavanju mletačkoga državnoga apa-
rata i upravnoga sustava koji je bio duboko zahvaćen korupcijom. Naime, mletački je
politički sustav u velikoj mjeri bio recidiv srednjovjekovnoga feudalizma, za razliku
od habsburškoga koji se je pokazao sposobnim usvojiti brojne tekovine moderne dr-
žave. Zbog toga nije čudno kako je bilo čak i povratnih migracija doseljenoga vlaškoga
stanovništva: već 1684. skupina od 200 morlačkih obitelji, nezadovoljnih stanjem u
mletačkoj Dalmaciji, vratila se je natrag u Bosanski ejalet (Borković, 1982). Nesposob-
nost pokrajinskih upravitelja nadopunjavala se je s kolonijalističkim odnosom vlade u
Veneciji koja je gledala na Dalmaciju kao na prostor iz kojega se crpe raspoloživi resursi.
Stoga je doseljeno stanovništvo bilo prepušteno sebi: umjesto usvajanja novih tehnika
obrade zemlje, novih gospodarskih djelatnosti, radnih navika i upoznavanja s načinom
funkcioniranja države, pribjegavalo je raznim načinima izbjegavanja ispunjavanja
obveza prema vlastima. Na taj je način nepovjerenje lokalnoga stanovništva prema
vlastima bilo usko povezano sa zatvaranjem u male ruralne zajednice u kojima duh
poduzetnosti i inovativnosti nije nailazio na plodno tlo (Roglić, 1975; Novak, 2004a).
Naravno, nikako se ne smiju zanemariti ni objektivni razlozi koji proizlaze iz nepresta-
noga dvostoljetnoga pustošenja dalmatinskoga prostora u žestokim sukobima između
osmanlijskih i mletačkih vojnih postrojba, kao i raznih paravojnih skupina (akindžije,
martolosi, uskoci, hajduci). U mletačkoj je Istri bila ponešto drugačija situacija, kako
zbog toga što u njoj nije bile znatnijega doseljavanja tijekom 17. st., tako i zbog znatno
boljih obilježja prirodne sredine koja je pružala veće mogućnosti za razvoj ratarstva.
Specifičnost Istre bila je i u političkoj podijeljenosti poluotoka između habsburške
države u unutrašnjosti (Pazinska knežija) te primorskih dijelova u sklopu Mletačke
Republike. Upravo će natjecanje između tih dviju oprječnih državnih organizacija
utjecati na poduzimanje različitih mjera s ciljem privlačenja i zadržavanja doseljenika
iz drugih hrvatskih područja. Time je omogućen razvojni kontinuitet, a samim time i
oblikovanje naprednijega tipa kulturnoga pejzaža. Početci zakašnjele
industrijske revolucije u
okviru Austro-Ugarske
Monarhije
 POČETCI ZAKAŠNJELE INDUSTRIJSKE REVOLUCIJE
U OKVIRU AUSTRO-UGARSKE MONARHIJE 197

POLITIČKO-GEOGRAFSKI KONTEKST
PROMJENA

Burni politički događaji na prijelazu iz 18. u 19. st. bili su potaknuti Francuskom gra-
đanskom revolucijom iz 1789., koja je izmijenila političku kartu europskoga kontinenta.
Oni su ostavili traga i na hrvatskom području, a najvažniji je događaj svakako ukidanje
Mletačke Republike 1797. te podjela mletačkih posjeda između Francuske i Austrije. Na
taj je način Habsburška Monarhija preuzela Istru i bivšu mletačku Dalmaciju, čime se
čitavo područje današnje Hrvatske našlo u okviru jedinstvene države. Ipak, novosteče-
ne je dijelove habsburška vlast stavila pod posebnu upravu ne dopuštajući i političko
ujedinjenje svih hrvatskih zemalja. Tijekom te kratkotrajne prve austrijske vladavine
nad Dalmacijom i Istrom nije došlo ni do kakvih promjena u kulturnom pejzažu. Već
krajem 1805. Monarhija je bila prisiljena prepustiti ta dva dijela bivšega mletačkoga
posjeda Francuskoj, koja se tijekom sljedeće godine vojno učvršćuje u njima te tom
prilikom zauzima i samu Dubrovačku Republiku kako bi onemogućila daljnji prodor
prema sjeveru združenih rusko-crnogorskih snaga, koje su već bile okupirale Boku
kotorsku. Nakon što je francuska vojna uprava 1808. ukinula Dubrovačku Republiku,
njezin je teritorij, nakon gotovo puna tri stoljeća, ponovo pripojen Dalmaciji. Novim
je mirovnim sporazumom iz 1809. Habsburška Monarhija prepustila Francuskoj juž-
ni dio područja Banske Hrvatske i Karlovačku Vojnu Krajinu, koji postaju, zajedno
s nekadašnjoj mletačkom Dalmacijom i Istrom (te Kranjskom, Goricom, Koruškom i
dijelom Tirola), sastavni dio Ilirskih Pokrajina sa sjedištem u Ljubljani (sl. 55.). Francu-
ska je vlast, za razliku od habsburške, pokušala provesti opsežne i temeljite političke,
društvene i gospodarske promjene u skladu s idejama građanske revolucije. S tim je
ciljem nastojala gospodarski unaprijediti hrvatski teritorij pod svojom upravom, a
njihovi su napori bili najbolje vidljivi na području Dalmacije i Like. Rezultati su ipak
bili vrlo skromni jer nije bilo moguće usaditi tekovine građanske revolucije u društvo
u kojem je građanska klasa bila iznimno slabo razvijena. Zbog toga, osim kolnih cesta
(od kojih su najvažnije Zadar – Dubrovnik, Lujzinska cesta od Karlovca do Rijeke i cesta
od Pule preko Žminja do Pazina i dalje za Trst), nije ostalo većih tragova u kulturnom
pejzažu. Francuska je uprava poticala uzgoj vinove loze, maslinarstvo, voćarstvo, uzgoj
krumpira, stočarstvo, ribarstvo, a ukinula je i ograničenja u uzgoju duhana. Otvore-
ne su i pojedine manufakture koje su korištenjem lokalnih sirovina proizvodile cigle
 POČETCI ZAKAŠNJELE INDUSTRIJSKE REVOLUCIJE
198 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE U OKVIRU AUSTRO-UGARSKE MONARHIJE 199

utjecali su na migracije među pojedinim dijelovima Hrvatske, a posebno su bile žive

one iz Dalmacije prema Slavoniji, pa čak i Bosni.75 Projekt Ilirskih Pokrajina nije zaživio
i zbog toga što među samim pokrajinama nije bilo gotovo nikakvih gospodarskih veza
te su one uglavnom funkcionirale neovisno jedna o drugoj. Značajna udaljenost među
pojedinim pokrajinama u uvjetima slabo razvijenih prometnih veza onemogućivala
je gospodarsku, političku i društvenu integraciju. Iako je francuska vlast taj problem
nastojala riješiti izgradnjom prometnica i poticanjem gospodarskoga razvoja, iznimno
su slabe interakcije (u obliku protoka ljudi, robe i informacija) među pokrajinama osta-
le nerješiv problem. Kratkotrajna je francuska uprava, tijekom koje je cijelo hrvatsko
primorje, zajedno s Likom, Gorskim kotarom i dijelom peripanonskoga pojasa južno od
Kupe i Save, bilo objedinjeno u jednu administrativnu cjelinu, konačno završila 1814.,
kada područje Ilirskih Pokrajina ponovo dolazi pod vlast Monarhije.

POLITIČKA I REGIONALNA PODIJELJENOST

TERITORIJA HRVATSKE U OKVIRU AUSTRO-
-UGARSKE MONARHIJE

pod francuskom vlašću 1805. – 1809.

Ilirske Pokrajine 1809. – 1814.

1 — Češka
Sl. 55. Unutar Ilirskih Pokrajina je najveći dio strateški iznimno važne istočnojadranske obale bio politički 2 — Bukovina
objedinjen s gorskom Hrvatskom, krajnjim rubnim zapadnim dijelovima Panonskoga bazena, predalpskim 3 — Koruška
slovenskim prostorom te južnim rubnim područjima alpskoga pojasa 4 — Kranjska
5 — Dalmacija
6 — Galicija i Lodomerija
(Zemunik, Dobrinj na Krku, Opuzen), vosak (Split) i vapna (Drniš). Također je provođeno 7 — Austrijsko primorje 13 — Tirol
8 — Donja Austrija 14 — Gornja Austrija
i racionalnije gospodarenje šumskim fondom koji je posebno u Dalmaciji bio ugrožen. 9 — Moravska 15 — Vorarlberg
Ipak, u nesigurnim političkim prilikama u Europi i nedostatku kapitala treba tražiti 10 — Salzburg 16 — Ugarska sa Sedmogradskom ( Erdeljem )
razloge zbog čega francuska gospodarska politika nije uspjela uhvatiti korijenje na hr- 11 — Austrijska Šleska 17 — Hrvatska i Slavonija
12 — Štajerska 18 — Bosna i Hercegovina
vatskom tlu. Usto, britanska je kontinentska blokada (1806. – 1814.) onemogućila pomor-
sku trgovinu s drugim dijelovima svijeta, što je dodatno gospodarski pogodilo hrvatske
teritorije pod francuskom upravom. Naslijeđeni problemi gospodarske nerazvijenosti Sl. 56. Administrativno-teritorijska podjela Austro-Ugarske Monarhije od druge polovice 19. st. do raspada

75
Dalmacija je i dalje bila pogođena povremenim pojavama gladi, od kojih su najizraženije bile one iz 1807.
i 1811. – 12.
 POČETCI ZAKAŠNJELE INDUSTRIJSKE REVOLUCIJE
200 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE U OKVIRU AUSTRO-UGARSKE MONARHIJE 201

Područje današnje Hrvatske tijekom austro-ugarskoga razdoblja bilo je podijeljeno na

više administrativno-političkih jedinica (sl. 56.). Svaka je od njih imala zasebnu pokra-
jinsku vladu koja je nadalje bila usmjerena prema državnoj vladi u Beču ili Budimpešti.
Gospodarski se je razvoj svake političke cjeline odvijao u svjetlu procesa oblikovanja SJEVERNO BALTIČKO
modernih nacija te je često bio opterećen problemima nacionalizma i hegemonističke MORE MORE
politike austrijskoga dvora i ugarske vlade.

S oblikovanjem Austro-Ugarske Monarhije (sl. 57.), na temelju Austro-ugarske nagodbe

iz 1867. te Ugarsko-hrvatske nagodbe iz 1868., hrvatski je teritorij bio rascjepkan na
šest zasebnih administrativnih jedinica. Ugarskom su dijelu Monarhije, za koji je bila
nadležna vlada u Budimpešti, pripadali sljedeći dijelovi Hrvatske:

1. Kraljevstvo Hrvatske i Slavonije obuhvaćalo je gotovo cijeli hrvatski dio Biskajski zaljev
Panonskoga bazena (osim Vojne Krajine), Gorsku Hrvatsku te kvarnersko CRNO MORE
primorje, osim Rijeke.

2. Južni dio Baranje (danas unutar hrvatskih granica) i Međimurje bili su dije-
lovi Kraljevstva Ugarske sa Sedmogradskom (Erdeljem).

3. Rijeka je bila izdvojena iz hrvatskoga teritorija kao corpus separatum te je

bila pod izravnom upravom vlade u Budimpešti (sl. 58.).
SREDOZEMNO MORE

Unutar austrijskoga dijela Monarhije, pod izravnom upravom bečkoga dvora našli su
se pretežno primorski krajevi, kao i pojedini dijelovi kontinentske Hrvatske: Sl. 57. Austro-Ugarska unutar europskoga kontinenta

4. Küstenland je pokrajina za koju se je u Hrvatskoj koristio i naziv Austrijsko

primorje, a u koju je ulazio cijeli hrvatski dio Istre te krčka i cresko-lošinjska
otočna skupina.

5. Dalmacija (u koju je ulazila i rapska otočna skupina) obuhvaćala je cijelu

današnju istoimenu regiju unutar hrvatskih granica.

6. Vojna krajina obuhvaćala je znatne dijelove kontinentske Hrvatske: Liku,

veći dio Gorskoga kotara, kvarnersko primorje, Kordun, Baniju, južni dio
Pokuplja, Posavinu, krajnji istočni dio Srijema te dijelove zapadne Slavonije,
Moslavine, Bilogore i Podravine. Vojna je krajina bila izravno podređena
bečkomu dvoru, a 1881. je ukinuta i pripojena Kraljevstvu Hrvatske i Slavonije.

Politička se rascjepkanost hrvatskoga teritorija negativno odrazila na smjernice gos-

podarskoga razvoja Hrvatske, što je ostavilo izravne i neizravne tragove u prostoru.
Istovremeno je odredila gospodarski zastoj Hrvatske tijekom industrijske revolucije,
što je ostavilo dugoročne posljedice.

Sl. 58. Područje Rijeke pod mađarskom upravom (corpus separatum) tijekom austro-ugarskoga razdoblja.
Faksimil Pál Gönczyjeve karte, 1910.

202 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
KONCEPTI I ZG RADNJE ŽELJEZNICE:
GEOGRAFSKE IMPLIKACIJE IZGRADNJE
TRIJU ŽELJEZNIČKIH MREŽA
Razdoblje političke preobrazbe Habsburške Monarhije u Austro-Ugarsko Carstvo
kronološki se poistovjećuje s razdobljem gradnje i širenja željezničke mreže, čime se
završava razdoblje dominantnoga kombiniranoga podunavsko-sjevernojadranskoga
prijevoznoga sustava. Izgradnja željeznice poklapa se s razdobljem skromne industrij-
ske revolucije. Iako su prve željezničke pruge bile u privatnom vlasništvu, 1845. vlada
Monarhije se je odlučila na njihovo podržavljenje, pa je željeznička mreža postala
najvažniji element političke borbe i usmjeravanja gospodarskoga razvoja (Rogić, 1990).
Gradnja prvih željezničkih pruga počela je prije samoga sklapanja Austro-ugarske
nagodbe — među prvima je završena Južna pruga (Südbahn) koja je od 1857. povezi-
vala Beč s Trstom, glavnom jadranskom lukom habsburške države. Ta je magistralna
pruga bila trasirana preko Graza, Maribora, Celja i Ljubljane te je namjerno građena
na teškoj alpskoj trasi kroz povijesne austrijske pokrajine. Riječ je o prvoj i najboljoj
vezi unutrašnjosti Europe i Sredozemlja. Austrijski sustav gradnje željezničke mreže
temeljio se je na radijalnom grananju magistralnih pruga iz Beča kao glavnoga politič-
koga središta, što je bio odraz tadašnjih političkih prilika. Radijalna željeznička mreža
trebala je biti sredstvo gospodarske i političke integracije imperija. Na magistralne su
se pruge vezivale pobočne, tj. lokalne (vicinalne) pruge u funkciji glavnih prometnih
pravaca, a gradnja prvih ogranaka prema hrvatskomu teritoriju započela je početkom
1860-ih godina i to prema lukama na Savi i Kupi. Upravo zbog toga je 1862. otvorena
za promet željeznička veza Zidani Most (Slovenija) – Zagreb, odakle su dalje produženi
ogranci za Sisak i Karlovac. Na taj je način započelo preusmjerenje prometa iz Panonske
nizine prema Trstu. Hrvatski gospodarski i politički krugovi zagovarali su koncepciju
gradnje pruge koja bi povezivala Rijeku i Senj s Vukovarom i Zemunom (koji je tada
bio unutar hrvatskih granica), što bi također bilo korisno i za Bosnu, kao i za susjednu
Srbiju. Tako bi poljoprivredno razvijena područja južnoga dijela Panonske nizine bili
spojena s hrvatskim sjevernojadranskim lukama, što bi predstavljalo važan poticaj
gospodarskom razvoju kontinentske Hrvatske. Ipak, austrijska je koncepcija, kojoj su
se priklonili i mađarski politički krugovi, bila u službi političkoga širenja prema jugo-
istoku europskoga kontinenta, a temeljila se na gradnji pruga preko Bosne, Kosova i
Makedonije prema Solunu.76 Međutim, nakon Austro-ugarske nagodbe (1867.) pojavila
su se dva koncepta gradnje željeznice, oba radi političkih ciljeva, čime su nastale dvije
željezničke mreže, sa središnjim položajem Beča i Budimpešte, a nakon okupacije Bosne
i Hercegovine (1878.) pojedini se dijelovi hrvatskoga teritorija povezuju na treću mrežu.
Uzroke treba tražiti u političkim prilikama u Austro-Ugarskoj koje je obilježavao izra-
ziti dualizam. Zbog toga su sve tri željezničke mreže ponajprije bile rezultat političkih
odnosa, a tek zatim gospodarskoga razvoja, što se posebice odrazilo na hrvatski teritorij.
Sami su gospodarski motivi u gradnji željezničke mreže bili usko povezani i neodvojivi
76
Gradnja pruge prema Solunu završena je tek 1874.
POČETCI ZAKAŠNJELE INDUSTRIJSKE REVOLUCIJE
U OKVIRU AUSTRO-UGARSKE MONARHIJE 203
od službene politike koju su provodili Beč i Budimpešta kao dva najveća centra moći u
Monarhiji. Na taj su način na hrvatskom teritoriju oblikovane tri željezničke mreže sa
središnjim položajem Beča i Budimpešte (Rogić, 1990). Neuspjeh hrvatskih političkih i
gospodarskih krugova u realizaciji planova izgradnje željezničkih pravaca koji bi naj-
više pogodovali prometnom povezivanju i gospodarskom razvoju hrvatskog teritorija,
uputio je na dvije glavne prepreke. Prva proizlazi iz slabe uloge hrvatskih političkih i
gospodarskih krugova, a druga iz njihove neusklađenosti. Činjenica je kako izgradnja
željeznica, pogotovo magistralnih pruga najvažnijega značenja, nije ovisila isključivo
o gospodarskim kriterijima, tj. o raspoloživim financijskim sredstvima za gradnju i bu-
dućoj isplativosti pruge. Umjesto toga, ona je bila određena odnosom političkih snaga u
skladu s kojim su bečka i budimpeštanska vlada odlučivale o prihvatljivosti pojedinih
trasa. Takvoj se centralističkoj politici hrvatske snage nisu mogle uspješno suprotstaviti,
a pojedini su se hrvatski gradovi međusobno sukobljavali prilikom određivanja trase
budućih pruga (Rogić, 1990; Iveljić, 2010).
Austrijska željeznička mreža
Austrijska je mreža željeznica na hrvatskom teritoriju pod upravom Beča (Istra i Dal-
macija) primarno bila usmjerena na stvaranje ratne mornarice te afirmaciju Pule kao
glavne vojne luke. Upravo zbog toga je Pula 1876. povezana Istarskom glavnom pru-
gom (Istrianer-Bahn ili Istrianer Staatsbahn) s Trstom, dok je pruga od Pule do Buzeta
(dovršena 1876.) imala samo lokalno značenje. Poreč je 1902. spojen s Trstom zaseb-
nom uskotračnom prugom preko Savudrije, Buja i Motovuna. S druge strane, gradnja
željezničke mreže u Dalmaciji pod nazivom Dalmatinske pruge (Dalmatinerbahn) iz
početka je bila ograničena na povezivanje Splita i Šibenika s najvažnijim dalmatinskim
rudnikom ugljena u Siveriću (1877.). Poslije je ta ista pruga produžena prema Drnišu
do Knina (1888.), dok je Split dodatno povezan uskotračnom prugom sa Sinjem (1903.).
Upravo je pruga Split – Sinj trebala biti prva dionica uskotračne pruge koja bi povezala
Split s Bugojnom, odakle bi se vezala s glavnom prugom prema Sarajevu i Prijedoru
te Brodu na Savi (današnji Slavonski Brod). Međutim, to se nije ostvarilo, kako zbog
unutarnjopolitičkih odnosa između Beča i Budimpešte, tako i otvorenoga pitanja bu-
dućnosti Bosne i Hercegovine. Upravo zbog toga se izvoz robe iz Bosne i Hercegovine
prema splitskoj luci i dalje odvijao karavanskim prometom te cestovnim putom od Si-
nja do Splita (Novak, 2005b). Slična je situacija bila i kod izvoza bosanskohercegovačke
robe od Bihaća do Senja.
Kratkom je uskotračnom prugom Metković, lučko središte pomorskoga prometa na
Neretvi, 1891. povezan na uskotračnu bosanskohercegovačku mrežu, a Dubrovnik
je 1901. preko Bosne i Hercegovine priključen na uskotračnu prugu koja je spajala
Metković s vojnom lukom Zelenika u Boki kotorskoj. Zadar, kao političko središte
Dalmacije pod austrijskom upravom, sve do raspada Monarhije ostao je bez spoja na
željezničku mrežu.77 Tek je 1907. postignut dogovor između austrijske i ugarske vlade
77
Iako je Zadar 1870. dobio status ‘otvorenoga grada’, on nije predstavljao nikakvu konkurenciji Trstu i Rijeci
jer uopće nije imao spoj na željezničku mrežu.

204 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
o gradnji pruge koja bi povezivala slovensku Metliku s Karlovcem te dalje s Ogulinom
i Kninom. Na taj je način Dalmacija trebala dobiti željeznički spoj s ostatkom Monarhi-
je.78 Radovi na toj pruzi počeli su tek 1913. i s velikim su teškoćama nastavljeni tijekom
Prvoga svjetskoga rata, ali su prekinuti 1918. uslijed raspada Austro-Ugarske. Do tada je
napravljen samo spoj od Ogulina do Plaškoga, dok je dionica od Plaškoga do Vrhovina
bila osposobljena za ograničeni promet (Bunijevac, 2009). Stoga se može zaključiti kako
je austrijska željeznička mreža bila građena radi uskoga ostvarivanja vojnih ciljeva,
čemu je poslužio istarski prostor. S druge strane, Dalmacija je ostala kao svojevrsno
slijepo crijevo pod austrijskom upravom, za čije željezničko povezivanje s ostatkom
Monarhije bečka vlada nije imala previše zanimanja. O tome dobro govori podatak
kako je početkom 20. st. (1904.) Dalmacija bila pokrajina Austro-Ugarske s najkraćom
željezničkom mrežom: svega 126 km. Iako će do raspada Monarhije njezina dužina biti
povećana na 230 km (ali uskotračnoga kolosijeka), to će biti nedostatno za poticanje
značajnijega gospodarskoga razvoja, posebice u uvjetima prometne izoliranosti i ne-
iskorištenosti dalmatinskih luka za trgovinsku razmjenu s inozemstvom.
Izgradnjom austrijske željezničke mreže zapostavljen je za Hrvatsku najvažniji posav-
ski pravac koji bi povezivao Panonsku nizinu sa sjevernim Jadranom (Zemun – Rijeka),
na kojem su inzistirali hrvatski gospodarski i politički krugovi. Time je ujedno usporen
gospodarski razvoj područja Vojne krajine (Rogić, 1982), dok Dalmacija uopće nije bila
željeznički povezana s ostalim dijelovima Monarhije. Radi poticanja razvoja i drugih
lučkih gradova, dalmatinski su gospodarski krugovi nastojali ostvariti željezničku vezu
Dalmacije s Bosnom i Hercegovinom, te dalje sa Srbijom, kao širokim zaleđem iz kojega
bi se preko dalmatinskih luka izvozili njihovi proizvodi. Težnje dalmatinskih lokalnih
vlasti, ponajprije onih u Splitu, također su bile usmjerene prema željezničkom povezi-
vanju sa Zagrebom kao glavnim hrvatskim nacionalnim središtem. S druge strane, svi
pokušaji da se uspostavi željeznička veza Dalmacije s Bosnom i Hercegovinom, te dalje
sa Srbijom, ostali su neostvareni također zbog političkih razloga. Upravo zbog toga su
propala sva nastojanje Splita da se potvrdi kao važna jadranska luka (Novak, 2005b).
Uvođenje parobrodarske plovidbe trebalo je djelomice ublažiti prometnu izolaciju Dal-
macije povezivanjem dalmatinskih luka (Split, Šibenik, Metković, Dubrovnik) s onim
sjevernojadranskim lukama koje su bile povezane na željezničku mrežu (Rijeka, Pula,
Rovinj i Poreč). Ipak, razvoj njihova lučkoga prometa bio je skroman, osim Rijeke koja se
je počela oblikovati kao najvažnije lučko središte i time istaknula svoju lučku funkciju
iz manufakturnoga razdoblja. Dodatna nastojanja dalmatinskih gospodarskih krugova
da Split dobije status slobodne luke nisu urodila plodom zbog austrijske zaštite interesa
Trsta. U tome je bečki dvor imao potporu vlade u Budimpešti koja je štitila Rijeku kao
lučko središte. Takav je zaštitnički stav u velikoj mjeri bio i politički motiviran jer se je
time nastojao oslabiti proces nacionalne integracije na hrvatskom teritoriju.
Svojevrsna je prometna izolacija Dalmaciju vodila prema još većem gospodarskom
zaostajanju. Niti austro-ugarska vlada, niti austrijski gospodarski krugovi, nisu poka-
zivali zanimanje za željezničko povezivanje Dalmacije s ostatkom Monarhije. Tek je
78
Iako se mađarska vlada u načelu slagala s povezivanjem Dalmacije s ostatkom Austro-Ugarske, u stvarnosti
je otezala radove na gradnji pruge kroz Liku radi izbjegavanja konkurencije riječkoj luci.

POČETCI ZAKAŠNJELE INDUSTRIJSKE REVOLUCIJE
U OKVIRU AUSTRO-UGARSKE MONARHIJE 205
početkom 20. st., ponajprije zbog težnje za stjecanjem jačega gospodarskoga položaja
u Bosni i Hercegovini, vlada u Beču dogovorila s bosanskohercegovačkim vlastima
produženje pruge od Bugojna do Splita. Pritom se vodila motivom jače eksploatacije
bosanskohercegovačkih sirovina koje su bile nužne austrijskoj industriji, kao i lakšim
prijevozom austrijskih industrijskih proizvoda na tržište Bosne i Hercegovine. Upra-
vo je zato planirana gradnja tzv. Splitske pruge (Spalato-Bahn) kojom je Sarajevo 1894.
povezano s Bugojnom. Međutim, novi sukobi interesa Beča i Budimpešte onemogućili
su ostvarivanje toga željezničkoga spoja,79 pa stoga pruga od Bugojna do Splita, osim
dionice Split – Sinj (1903.), nikada nije dovršena. Glavni je razlog bio u držanju ugarske
vlade koja je željezničko povezivanje zapadne Bosne sa Splitom smatrala štetnim za
svoje gospodarske interese, ponajprije za riječku luku.
Mađarska željeznička mreža
Mađarska se željeznička mreža temeljila na gradnji šest magistralnih pravaca (Rogić,
1990) koji su se radijalno širili od Budimpešte kao ishodišnom točkom. Dva od tih šest
prometnih pravaca vodila su prema Hrvatskoj, a ključnu je i stratešku ulogu imalo po-
vezivanje mađarskoga Podunavlja sa sjevernim Jadranom. Prvi je magistralni pravac
povezivao Budimpeštu s Rijekom preko Koprivnice i Zagreba, a njegovim je završetkom
1873. izbjegnuta povoljnija trasa koja je vodila u Senj i Bakar preko Vinodola. Uzroke
treba tražiti u političkim činiteljima, koji su podržavali povezivanje Budimpešte i Rijeke
(corpus separatum), kao i ekonomskim — zbog eksploatacije šuma u Gorskom kotaru.
Pritom su mađarske vlasti provodile otkup austrijskih pruga koje su podignute kao
ogranci Südbahna u Hrvatskoj. Uporna provedba politike centralizacije u odlučiva-
nju o gradnji željezničke mreže, bila je glavno sredstvo mađarske gospodarske politi-
ke. Drugi je magistralni pravac vodio od Budimpešte prema Temišvaru na dunavsku
luku u Bazijašu. Od dunavske luke Dalj, 1878. izgrađena je pruga prema Vukovaru i
Vinkovcima do Broda. Njezina je gradnja započela neposredno nakon austro-ugarske
okupacije Bosne i Hercegovine i preko nje se je kasnije održavala glavna prometna
veza Mađarske, pogotovo Budimpešte kao mađarskoga centra moći, s bosanskoherce-
govačkim teritorijem. Obje su željezničke mreže bile u službi provođenja velikomađar-
ske politike o čemu najbolje govori činjenica kako je željezničko povezivanje istočnih
dijelova Slavonije, Srijema i Baranje sa Zagrebom, kao glavnim hrvatskim političkim,
gospodarskim i kulturnim središtem, moglo biti realizirano preko Budimpešte (Rogić,
1990). Prema tomu, vidljivo je kako je mađarska željeznička mreža na hrvatskom teri-
toriju bila u funkciji ostvarivanja političkih i gospodarskih ciljeva vlade u Budimpešti.
Pritom je Hrvatska imala funkciju tranzitnoga područja preko kojega su mađarski
politički krugovi nastojali realizirati svoje ciljeve širenja političkoga utjecaja (Bosna i
Hercegovina) i ostvarivanja gospodarskih ciljeva: izvoz uglavnom sirovina80 i uvoz iz
79
Ugarska je vlada svoju suglasnost za dionicu Bugojno – Split uvjetovala određenim tarifnim jamstvima,
osiguranjem gradnje novih dionica koje bi pogodovale riječkoj luci (Banja Luka – Gradiška, Bihać – Senj,
Rijeka – Senj), kao i gradnjom normalnotračne pruge Budimpešta – Sarajevo pod ugarskom tarifnom nadležnošću.
80
Sirovine su tijekom prvoga destljeća 20. st. tvorile 83 % ukupnoga bosanskohercegovačkoga izvoza. Iako
je po obujmu izvoz bio tri puta veći od uvoza, novčana je vrijednost uvoza bila veća.

206 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
drugih dijelova svijeta (Juzbašić, 1974, 2002). K tomu, mađarskoj je vladi na prijelazu
iz 19. u 20. st. pošlo za rukom usmjeriti najveći dio bosanskoga izvoza preko Rijeke
umjesto Trsta (Juzbašić, 1974, 2002). To je dalo dodatan poticaj razvoju Rijeke, kao i
Broda na Savi (Slavonski Brod) koji je dobio važnu čvorišnu ulogu te niz industrijskih
pogona povezanih s održavanjem željeznice.
Bosanskohercegovačka uskotračna željeznica
Bosanskohercegovačka je željeznička mreža nastala tijekom zajedničke austrijsko-
-mađarske uprave nad Bosnom i Hercegovinom u svjetlu dualističkoga odnosa u Mo-
narhiji i specifičnoga statusa Bosne i Hercegovine. Zbog toga je bosanskohercegovačka
željeznička mreža u velikoj mjeri rezultat suparništva koje je vladalo između Beča i
Budimpešte kao centara političke i gospodarske moći. Gradnja bosanskohercegovačke
uskotračne mreže izravno se je odražavala na hrvatsku željezničku mrežu budući da
se njezino povezivanje na ostatak austro-ugarske željezničke mreže provodilo preko
hrvatskoga teritorija. Usto, bosanskohercegovačka je željeznička mreža izlazila na
primorje upravo na području Dalmacije pod austrijskom upravom.
Još u doba osmanlijske uprave započela je gradnja normalnotračne pruge koja je tre-
bala povezivati Sisak i Banja Luku, čime bi Bosna i Hercegovina bila povezana na
Südbahn. Ta je pruga trebala biti prva dionica buduće pruge prema Sarajevu i dalje
za Kosovsku Mitrovicu. Na toj je trasi, suradnjom austro-ugarske i osmanlijske vlasti,
1872. sagrađena normalnotračna željeznička pruga od Banje Luke do granice između
Hrvatske i Bosne i Hercegovine na Uni (Dobrljin). Međutim, zbog specifičnih odnosa
Beča i Budimpešte i neodlučnosti osmanlijske vlasti po pitanju vanjskopolitičkoga
usmjerenja, ta pruga nije dobila planirani spoj prema zapadu. Konačni je udarac nje-
zinu dovršetku dao ustanak u Bosni i Hercegovini (1875.). S druge strane, mađarski su
krugovi zagovarali dva prometna pravca. Prvi se nije dodirivao hrvatskoga teritorija
jer je trebao ići od Budimpešte preko Vojvodine do Beograda i dalje dolinom Morave
prema jugu. Drugi je prometni planirani pravac trebao ići preko Slavonije te preko
Dalja i Broda spojiti Budimpeštu sa Sarajevom. Status Bosne i Hercegovine unutar
Austro-Ugarske kao teritorija pod zajedničkom upravom (kondominij) presudno je
utjecao na izgradnju željezničke mreže, kao i pojedinih pruga na hrvatskom teritoriju
preko kojih je ona spojena na željezničku mrežu Monarhije. Upravo je zato završena
pruga od Dalja preko Vinkovaca i Vukovara do Broda (1878.), kao i pruga Sisak – Do-
brljin (1872.) (Juzbašić, 1974, 2002).
Za daljnju su gradnju željeznice u Bosni i Hercegovini presudnu ulogu imali vojno-stra-
teški razlozi. Zbog potrebe za uspostavom redovite opskrbe austro-ugarskih vojnih
trupa, koje su već bile zaposjele Bosnu i Hercegovinu, te oružanoga otpora i velikih
poteškoća zbog slabo razvijene mreže cestovnih prometnica, odlučeno je da se sagradi
uskotračna mreža. Tako je nastala bosanska uskotračna mreža (Bosna-Bahn) i to zato
POČETCI ZAKAŠNJELE INDUSTRIJSKE REVOLUCIJE
U OKVIRU AUSTRO-UGARSKE MONARHIJE 207
što je nastavak gradnje normalnotračnih pruga zahtijevao previše vremena i sred-
stava. Zbog potrebe za što bržom stabilizacijom vlasti 81 i gospodarstva, prionulo se je
podizanju uskotračne mreže. Uskotračnu je mrežu bilo lakše, brže i jeftinije izgraditi u
području dominantno brdskoga terena.82 Gradnju uskotračne mreže potaknuo je i niži
stupanj razvoja Bosne i Hercegovine u odnosu prema drugim dijelovima Monarhije.
Tomu su išli u prilog nedostatak financijskih sredstava, nepostojanje zanimanja privat-
nih poduzetnika koji bi o svom trošku gradili pruge, kao i austro-ugarska politika prema
kojoj su se mogle graditi samo one pruge koje je Bosna i Hercegovina mogla otplaćivati.
Austro-ugarska je vlada ulagala svoja sredstva samo u one pruge koje su bile nužne za
vojne potrebe: zato je sagrađen prvi ogranak bosanskohrcegovačke uskotračne mreže
od Bosanskoga Broda do Zenice (1879.) te dalje do Sarajeva (1882.). Upravo je dovršetak
te dionice bio glavni poticaj podizanju normalnotračne pruge od Sunje do Novske te od
Nove Gradiške do Broda na Savi (Juzbašić, 1974, 2002). Dovršetkom tih dviju dionica
1889., uspostavljena je željeznička veza između Zagreba i Broda na Savi.
Austro-ugarska je uprava, u doba kada se na njezinu čelu nalazio Benjamin Kállay
(1882. – 1903.), u Bosni i Hercegovini nastojala snažnije potaknuti gospodarski razvoj
pokrajine. Zato je sagrađena uskotračna pruga od Sarajeva do Metkovića (tzv. Nere-
tvanska pruga — Neretva-Bahn ili Narentabahn), čime je ta dalmatinska luka na Neretvi
preuzela ulogu čvorišta željezničkoga i lučkoga (pomorsko-riječnoga) prometa. Grad-
njom pruge pod nazivom Zelenika-Bahn, od hercegovačkoga naselja Gabela na obali
Neretve do Zelenike u Boki kotorskoj (1901.), s ogrankom od Uskoplja do Dubrovnika,
nastojalo se je povećati robni promet preko dalmatinskih luka. Međutim, luke u Met-
koviću i Dubrovniku preuzele su samo jedan manji dio teretnoga prometa iz susjedne
Bosne i područja Hercegovine. U tom je pogledu prednjačio Metković koji je ponajprije
bio izvozna luka za one bosanske proizvode koji su se zbog udaljenosti riječke luke
koristili tim južnim izlazom na Jadransko more. Nemogućnost ulaska velikih brodova
u metkovsku riječnu luku onemogućio je jači razvoj njezina prometa. Dubrovnik je
preuzeo manji promet od Metkovića, a jači razvoj dubrovačke luke, baš kao i metkov-
ske, onemogućivala je mađarska politika koja je davala prednost riječkoj luci. Ipak, že-
ljezničko je povezivanje metkovske i dubrovačke luke s njihovim prirodnim zaleđem
dalo znatan poticaj razvoju tih dvaju gradova. Drugi je dio bosanskohercegovačkoga
uvoza i izvoza, koji se je do tada odvijao preko dalmatinskih luka koje su ostale bez
spoja na željezničku mrežu (Split, Šibenik, Zadar), preusmjeren na sjevernojadranske
luke, ponajprije na riječku. Opadanje prometa bosanskom robom u dalmatinskim se
lukama opaža od 1879., po završetku pruge od Bosanskoga Broda do Zenice, te pogoto-
vo od 1882., kada je na nju spojeno Sarajevo (Juzbašić, 1974, 2002). Jedan je manji dio
bosanskohercegovačkoga izvoza išao i preko šibenske luke i to zahvaljujući uskotračnoj
pruzi kojom je Knin, preko Ličke Kaldrme, povezan s Drvarom. Time je ostvaren spoj
zapadnobosanske uskotračne željezničke mreže (tzv. Steinbeis-Bahn) 83 s Dalmacijom.
Međutim, ta se je pruga koristila isključivo za izvoz trupaca iz zapadne Bosne, zbog
čega je Steinbeis u Šibeniku financirao i uređenje luke za prijevoz drveta.
81
Na to je upozoravao i sam general Josip Filipović, austro-ugarski vojni zapovjednik u Sarajevu.
82
Na to su upućivala i tadašnja iskustva iz susjedne Srbije, gdje je zbog istih razloza sagrađena uskotračna mreža.
83
Tako je nazvana po investitoru Ottu von Steinbeisu (1839. – 1920.), njemačkom poduzetniku koji je 1893.
dobio koncesiju za eksploataciju šumskoga bogatstva u zapadnoj Bosni. Zbog toga je financirao gradnju
uskotračne mreže šumskih pruga.


208 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
Zaoštravanje vanjskopolitičkih prilika u jugoistočnoj Europi početkom 20. st. poticalo je
vojno-strateške ciljeve te je ponovo oživljen plan povezivanja Bosne i Hercegovine sa
Srbijom i Crnom Gorom. Time je zanemarena željeznička veza Bosne i Hercegovine sa
splitskom lukom pa ona nikada ne će biti ostvarena. Gradnja pruga prema jugoistoku
samo se djelomice ostvarila 1906. uskotračnim prugama Sarajevo – Uvac (u Sandžaku,
u blizini Sjenice) i Višegrad – Vardište (na granici Bosne i Hercegovine i Srbije). Pruga
prema Vardištu dobit će svoj pravi značaj između dvaju svjetskih ratova, kada će na
nju biti izgrađen spoj prema Srbiji (Juzbašić, 1974, 2002).
INDUSTRIJALIZACIJA, U RBANIZACIJA
I REG IONALNA DIFE RENCIJACIJA
GOSPODARS KOGA RAZVOJA
Doba željeznice u Hrvatskoj poklapa se s promjenama u društveno-političkom sustavu,
kao i u gospodarskim okolnostima na europskom i širem svjetskom tržištu. One su se
izravno i neizravno odrazile na oblikovanje kulturnoga pejzaža, kao i na brojne druš-
tvene procese, ponajprije na demografski razvoj i urbanizaciju. Ipak, za razumijevanje
promjena u kulturnom pejzažu valja izdvojiti tri važna događaja koji su odredili razvoj
hrvatskoga teritorija tijekom druge polovine 19. st.
Na prvom mjestu valja spomenuti ukidanje feudalnih odnosa, do čega je došlo 25. trav-
nja 1848. proglasom bana Josipa Jelačića. Iako su kmetovski odnosi formalno ukinuti
još 1781., Patentom o ukidanju kmetstva cara Josipa II, pojedini su ostatci feudalnih
odnosa opstali. Ipak, taj se datum uzima samo kao okvirna godina kraja feudalizma i
to zato što su mnogi elementi feudalnoga društvenoga sustava postojali sve do kraja
19. st., pa čak i do kraja austro-ugarskoga razdoblja, ponajprije u primorskom dijelu
Hrvatske. Prijelaz iz jednoga u drugi društveni sustav, kao i obično, bio je dugotrajan
proces koji je u Hrvatskoj, baš kao i u drugim dijelovima svijeta, potaknuo brojne druge
društvene procese.
Drugi je važan proces prodiranje kapitalističkih robno-novčanih društvenih odnosa u
sva gospodarska područja. Prve su se naznake kapitalizma najprije pojavile i najbrže
širile posredstvom velikih gradova i to u skromnim naznakama početka industrijske
revolucije koja je dovela do gradnje tvornica i industrijskih četvrti kao novih elemenata
u urbanim područjima. Ipak, kapitalistički društveni odnosi najveće posljedice osta-
vit će u kulturnom pejzažu u ruralnim područjima jer su se ona morala jače usmjeriti
prema tržišnom tipu gospodarstva.
Kao treći važan događaj valja navesti ukidanje Vojne krajine 1881. i njezino priključenje
banskoj Hrvatskoj. Iako sam taj događaj nije imao veće izravne posljedice za oblikovanje
POČETCI ZAKAŠNJELE INDUSTRIJSKE REVOLUCIJE
U OKVIRU AUSTRO-UGARSKE MONARHIJE 209
kulturnoga pejzaža, on je omogućio brže prodiranje kapitalističkih društvenih odnosa
u područja koja su se isticala slabijim stupnjem gospodarskoga razvoja u odnosu pre-
ma drugim dijelovima banske Hrvatske. O tome najbolje govori podatak kako je 1869.
čak 99,28 % stanovništva Vojne krajine bilo aktivno u primarnom sektoru djelatnosti
(Rogić, 1990; Iveljić, 2010). Uz ratarstvo, na visokom je stupnju razvijenosti bilo i sto-
čarstvo i eksploatacija drveta. Integracijom Vojne krajine s banskom, odnosno Nagod-
benom Hrvatskom, udareni su temelji bržoj društvenoj i gospodarskoj transformaciji
koja će ostaviti vidljiv trag u pejzažu. Početkom 19. st. Hrvatsku je obilježavala izrazita
društvena i gospodarska zaostalost koja se nije značajnije promijenila od srednjovje-
kovnoga razdoblja. Poljoprivreda, kao glavna gospodarska djelatnost, još uvijek je bila
obilježena zastarjelim oruđem (drvene i tek rijetke željezne ralice), korištenjem stoč-
ne snage i velikoga broja ljudskih ruku u obradi zemlje. U takvim su uvjetima tržišni
viškovi bili vrlo mali, a autarkični je oblik poljoprivrede bio dominantan. Poseban je
problem proizlazio iz slabo razvijene manufakturne proizvodnje koja je postupno jačala
u uvjetima početka industrijske revolucije i mehanizirane proizvodnje u zapadnoj Eu-
ropi. Suvremena poljoprivredna proizvodnja, zasnovana na primjeni strojeva i raznih
drugih inovacija kojima su povećani poljoprivredni prinosi, omogućila je oslobađanje
dijela radne snage, neophodne za rad u industriji. Usto, povećanjem prinosa pojavili
su se viškovi koji su se plasirali na tržište i time se je obarala cijena poljoprivrednih
proizvoda. Sve do sredine 19. st. Hrvatska je bila zaostala polufeudalna zemlja bez zna-
čajnijih industrijskih poduzeća. Primjena prvoga parnoga stroja u industriji bilježi se
tek 1835. u Rijeci (industrija papira), a u prometu između 1838. i 1840. i to u parobro-
dima u Sisku i Rijeci. Industrijsku zaostalost najbolje oslikava podatak iz 1850., prema
kojemu je Hrvatska imala svega tri parna stroja ukupne snage 30 konjskih snaga (KS),
Austrija 300 (ukupno 3 500 KS), Francuska više od 5 300 (ukupne snage 65 000 KS), dok
je ukupna snaga svih parnih strojeva u Engleskoj iznosila čak 70 000 KS (Gelo, 1987).
Primjena parnoga stroja u proizvodnji i preoblika manufaktura u industriju tekle su
sporo i tek su 1860-ih dobile značajniji zamah.
Budući da je tijekom austro-ugarskoga razdoblja u Hrvatskoj ustrojena suvremena sta-
tistička služba, čime je započelo praćenje pokazatelja gospodarskoga razvoja, moguće
je rekonstruirati i okvirno kretanje bruto domaćega proizvoda (BDP) po stanovniku.
Prema dokumentirano utemeljenim procjenama, na teritoriju današnje Hrvatske 1820.
BDP po stanovniku iznosio je 513 američkih dolara (Stipetić, 2003). Značajniji će porast
biti zabilježen tek 1880., a tijekom sljedećih triju i pol desetljeća, odnosno do počet-
ka Prvoga svjetskoga rata, BDP gotovo se je udvostručio (Stipetić, 2003). Taj podatak
najbolje govori o dinamičnom gospodarskom razvoju koji je u Hrvatskoj pokrenuo
proces industrijalizacije. Dinamiku porasta BDP-a uglavnom je određivala tadašnja
Nagodbena Kraljevina Hrvatska i Slavonija, koja je obuhvaćala najveći dio današnjega
hrvatskoga teritorija. Stoga su i vrijednosti BDP-a tadašnje Hrvatske i Slavonije uglav-
nom bile oko prosjeka cijeloga hrvatskoga teritorija (Stipetić, 2003). U promatranom
je razdoblju posebno zanimljivo kretanje BDP-a u Dalmaciji. On je, naime, sve do sre-
dine 19. st. imao neznatno više vrijednosti u odnosu prema prosjeku cijele današnje
 POČETCI ZAKAŠNJELE INDUSTRIJSKE REVOLUCIJE
210 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE U OKVIRU AUSTRO-UGARSKE MONARHIJE 211

Hrvatske, a zaostajanje nastaje 1880. (Stipetić, 2003). Tijek gospodarskoga zaostajanja
Dalmacije postao je izraženiji do početka Prvoga svjetskoga rata, kada je dalmatinski
BDP iznosio svega 83 % hrvatskoga BDP-a. S druge je strane najuočljiviji porast BDP-a
zabilježen u Istri. Već 1820. Istra je imala oko 15 % viši BDP u odnosu prema hrvatskomu
prosjeku, a 1913. bio je čak za oko 40 % viši. Posebice su bile upadljive razlike između
Istre i Dalmacije: 1913. Istra je imala čak za otprilike 70 % viši BDP od Dalmacije, dok
je 1800. ta razlika bila svega oko 15 % na strani Istre (Stipetić, 2003). Prema tomu, pro-
blemi neravnomjernoga i neizjednačenoga gospodarskoga razvoja pojedinih dijelova
Hrvatske postaju izraženi upravo tijekom 19. st., kada započinje proces industrijalizacije.
Iz navedenoga je kretanja BDP-a po stanovniku vidljivo kako upravo tijekom 19. st.
počinje proces gospodarske polarizacije koji će rezultirati sve naglašenijim razlikama
u regionalnom razvoju84 (sl. 59.). One će tijekom 20. st., nakon raspada Austro- Ugarske,
postajati sve naglašenije i u konačnici će dovesti do problema u razvoju pojedinih regija
koji će ostati neriješeni do danas (Stipetić, 2003).
2000  19. st., kao i običaj djelidbe posjeda između muških potomaka i neudanih kćeri. Budući
USD/st.
Hrvatska (u današnjim granicama)
Hrvatska i Slavonija
Dalmacija
Istra
1500
1371 1366
1136
1000
915
RAZVOJ BANSKE HRVATSKE
Formalno ukidanje feudalizma bez provedbe agrarne reforme, ispočetka je izazvalo
izrazito negativne posljedice u ruralnim područjima, najvidljivije u nagloj pojavi se-
ljaka bezemljaša. Naime, uvođenje najamnih odnosa kapitalističkoga tipa potaknulo
je naglo propadanje seoskih zadruga, pa čak i pojedinih većih vlastelinskih posjeda,
zasnovanih na autarkičnoj proizvodnji koja je bila zatvorena prema tržištu, te njihove
preobrazbe u male privatne posjede na kojima je poljoprivredna proizvodnja bila sku-
pa i neracionalna. Zbog toga poljoprivredni proizvodi s malih individualnih posjeda
nisu mogli cijenom konkurirati onima koji su dolazili iz ostalih dijelova Monarhije
ili iz drugih europskih zemalja. Daljemu je usitnjavanju ionako već sitnih poljopri-
vrednih posjeda dodatno pridonio porast stanovništva koji je bio najizraženiji krajem
1909 da se na malim parcelama nije mogla primjenjivati suvremena tehnika i tehnologija
obrade zemlje, poljoprivredna proizvodnja nije bila isplativa. Zbog toga je znatan dio
poljoprivrednika morao uzimati novčane zajmove pod iznimno nepovoljnim uvjetima
što je na kraju obično rezultiralo gubitkom poljoprivrednoga posjeda i nastankom sve
širega sloja bezemljaša. Slabo razvijen industrijski sektor mogao je preuzeti samo mali
dio seljaka bez zemlje, zbog čega je počelo iseljavanje, ponajprije u Južnu i Sjevernu
Ameriku. Valja istaknuti kako je sam proces propadanja zadruga bio najizraženiji u
kontinentskoj Hrvatskoj, a najprije je zahvatio istočne dijelove Panonskoga bazena, a
na koncu rubna područja u okviru nekadašnje Vojne krajine. S druge strane, propale
su zemljišne posjede kupovali doseljenici iz drugih dijelova Monarhije, u koje su prije
prodrli kapitalistički robno-novčani odnosi (austrijske zemlje, Češka, Ugarska), pa su
se stoga ti doseljenici bolje snalazili u novim društvenim okolnostima. Oni su bili pred-
vodnici suvremene poljoprivrede utemeljene na primjeni raznih tehničko-tehnoloških
inovacija i okrupnjivanju zemljišnoga posjeda.

Krizu u ruralnim područjima dodatno je pojačala velika europska agrarna kriza koja
709 698
690
667 je trajala duže od dva desetljeća (1873. – 1895.), a bila je izazvana pojavom jeftinih po-
595 ljoprivrednih proizvoda koji su iz sjevernoameričkih prerija dolazili na svjetsko tržište.
513 505 525 529 515 536 Ponajprije je bila riječ o žitaricama, na koje je otpadalo više od 2/3 poljoprivrednih
500 površina u Hrvatskoj (Bićanić, 1975), pa je uvoz jeftinih američkih žitarica posve uni-
štio domaće poljoprivrednike. Uslijed pada cijene poljoprivrednih proizvoda težilo se
je potpunijem korištenju zemljišta, kao i pojačanoj eksploataciji šuma i izvozu drve-
ta, čime se je nastojalo nadoknaditi gubitke u plasmanu agrarnih proizvoda (Bićanić,
1975). Propadanju malih poljoprivrednika i daljemu procesu deagrarizacije dodatno je
pridonijela državna vlast povećanjem poreza u doba najveće krize85 (Šidak i dr., 1968).
Proces usitnjavanja poljoprivrednih posjeda najbolje oslikavaju službeni podatci o
0
1820. 1850. 1880. 1913. veličini poljoprivrednih imanja u banskoj Hrvatskoj koja je, izuzevši Međimurje i Bara-
Sl. 59. Procjena kretanja BDP-a po stanovniku pojedinih dijelova hrvatskoga teritorija od 1820. do 1913.
nju, obuhvaćala cijelu kontinentsku Hrvatsku, uključujući i cijeli Srijem te kvarnersko

84
Prema istom je istraživanju indeks rasta BDP-a za Hrvatsku (u današnjim granicama) od 1820. do 1913. 85
U razdoblju od 1871. do 1895. porezi su povećani za čak 500 % (mjereno kroz realnu vrijednost).1
iznosio 267,3, dok su se vrijednosti indeksa za pojedine regije kretale na sljedeći način: Hrvatska i Slavonija
270,5, Dalmacija 216,4 te Istra 320,8.



212 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
primorje bez Rijeke. Tako je na kraju velike europske agrarne krize (1895.), na područ-
ju banske Hrvatske čak 44 % posjeda bilo manje od 2,8 ha; 27 % bilo u kategoriji od
2,8 – 5,8 ha; 28 % je bilo u rasponu od 5,8 – 58 ha, a svega je 0,26 % bilo veće od 58 ha. U
sljedećem je petogodišnjem razdoblju (od 1895. do 1900.) došlo do nagloga porasta broja
poljoprivrednih posjeda i to s 407 000 (1895.) na čak 520 000 (1900.) (Puljiz, 1985). U
takvim je uvjetima poseban problem bila agrarna prenaseljenost, koja je bila naglaše-
nija u Hrvatskom zagorju i kvarnerskom primorju, gdje je na jedan četvorni kilometar
obradivoga zemljišta dolazilo čak oko 300 ljudi.
Samo prodiranje i dalje jačanje kapitalističkih robno-novčanih odnosa u kontinentskim
je dijelovima Hrvatske bilo usko povezano s razvojem suvremenoga prometnoga su-
stava, ponajprije željezničke mreže. Zapošljavanjem velikoga broja seljaka u ruralnim
područjima, željeznica je povećavala kupovnu moć lokalnoga stanovništva i potražnju
za robom te je na taj način razbijala izdvojenost pojedinih dijelova Hrvatske (Mirković,
1968). S druge je strane gradnja željeznice dovela do zamiranja kombiniranoga podu-
navsko-sjevernojadranskoga prijevoznoga sustava i do gospodarskoga zaostajanja onih
područja koja su živjela od riječne plovidbe Savom i Kupom te od prometa kolnim
cestama kroz Gorski kotar i Liku.
Prema tomu, željezničko je povezivanje bilo preduvjet procesa industrijalizacije i op-
ćega gospodarskoga razvoja pa će upravo zbog toga doći do naglašenih razlika u regio-
nalnom razvoju hrvatskoga teritorija. Proces industrijalizacije ipak je bio znatno slabiji
u odnosu prema srednjoeuropskim dijelovima Monarhije (Češka, Ugarska, Austrijska
Šleska), a ponajprije je zahvatio kontinentske dijelove Hrvatske koji su imali spoj na
željezničku mrežu te Rijeku kao najveću hrvatsku luku. Broj industrijskih radnika u
banskoj Hrvatskoj, industrijski najrazvijenijem dijelu hrvatskoga teritorija, na prije-
lazu iz 19. u 20. st. kretao se oko 50 000, koncentriranih u nekoliko gradova (Zagreb,
Varaždin, Karlovac, Sisak). Ipak, proces urbanizacije bio je skroman pa je tako pri kraju
austro-ugarskoga razdoblja (1910.) banska Hrvatska imala svega 8,5 % gradskoga sta-
novništva (Šidak i dr., 1968).
UTJECAJ POLITIČKO-GEOG RAFSKE
IZDVOJENOSTI NA RAZVOJ ISTRE I
DALMACIJE
Oblikovanje novoga prometnoga sustava željeznice i makadamskih cesta te linijske
jadranske plovidbe u Austro-Ugarskoj dovelo je u rubni položaj primorski dio Hrvatske.
Pritom se je u najboljim prilikama našla Istra u blizini koje su, uz Pulu, bila smještena
tri velika lučka i pomorska središta (Trst, Rijeka, Venecija) preko kojih prodiru novi
društveni odnosi. Ipak, najveći je dio regije bio usmjeren na poljoprivredu kao glavni
POČETCI ZAKAŠNJELE INDUSTRIJSKE REVOLUCIJE
U OKVIRU AUSTRO-UGARSKE MONARHIJE 213
izvor prihoda, dok je proces deagrarizacije bio vrlo usporen (1880. je bilo 72,9 % poljo-
privrednoga stanovništva, a 1910. je taj udjel pao na 61,2 %). Komercijalizacija poljo-
privrede i industrijski razvoj zahvatili su zapadni dio Istre, dok je ostatak regije znatno
zaostajao u gospodarskom pogledu. Tomu je pridonijelo i željezničko i parobrodarsko
povezivanje gradova na zapadnoj obali Istre s glavnim lučkim središtima na istočnoj
obali Jadrana. Iako su u posjedničkoj strukturi prevladavali individualni posjedi, čak
71,2 % imanja na području Istre i kvarnerskih otoka bilo je manje od 5 ha. Glavninu
su poljoprivrednoga zemljišta u Istri (oko 35 %) činili pašnjaci, na vinograde i maslini-
ke zajedno je otpadalo 12,5 % zemljišta, a pod šumom je bilo 22 % površine poluotoka
(Mirković, 1968; Merlić, 2008).
Usmjeravanje najvećega dijela trgovačke razmjene s inozemstvom preko luka u Trstu
i Veneciji posebice se je negativno odrazilo na gospodarski razvoj Dalmacije koja je,
osim Metkovića i Dubrovnika koji su bili priključeni na uskotračnu bosanskohercego-
vačku prugu, ostala bez spoja na normalotračnu željezničku mrežu ostatka Monarhije
(Novak, 2004a). Stoga su se zastoji i postupno zamiranje trgovine i pomorstva odvijali
u uvjetima iznimno slaboga procesa industrijalizacije koji je tek krajem 19. st., u vrlo
skromnim razmjerima, zahvatio samo najveća gradska središta (Split, Šibenik, Zadar,
Dubrovnik). Zbog toga je i sam proces urbanizacije bio vrlo ograničenih razmjera
(10,7 % gradskoga stanovništva 1910.), a nezanemariv se je dio gradskoga stanovništva
još uvijek bavio poljoprivredom (Šidak i dr., 1968). Kriza jedrenjaka, do koje je došlo
uslijed pojave parobroda, dodatno je usporila razvoj glavnih brodarskih središta (Mali
Lošinj, Dubrovnik, Orebić). Rezultat toga je bilo jače usmjeravanje na poljoprivredu
kao glavni, a često i jedini izvor prihoda, iako prirodni uvjeti, obilježeni dominacijom
krškoga reljefa i oskudnim tlom, nisu pružali veće uvjete za njezin razvoj. U takvim je
okolnostima Dalmacija zadržala visoki udjel poljoprivrednoga stanovništva koji se je
neznatno smanjio na prijelazu iz 19. u 20. st. (s 86,1 % u 1890. — na 83,8 % u 1900.). Iako je
imala najslabije prirodne uvjete za razvoj poljoprivrede, ponajprije ratarstva, Dalmacija
je bila najagrarnija pokrajina Austro-Ugarske. Prema popisu iz 1890., po udjelu poljopri-
vrednoga stanovništva iza Dalmacije slijedili su Kraljevina Hrvatska i Slavonija (84,6 %),
Galicija (77,4 %) i Bukovina (75,7 %) (Šidak i dr. 1968). Napredak poljoprivrede dodatno su
kočili društveni odnosi zasnovani na sustavu kolonata, svojevrsnoga recidiva feudal-
noga sustava, utemeljenoga na plaćanju zemljišne rente u naturi, a ne u novcu. Jedina
je novina bila u tome što je od 1837. državna desetina bila ubirana u novcu, umjesto u
naturi (urodu). Iako se je od 1852. na zakupljenim državnim posjedima počeo primjenji-
vati sustav naplate u novcu, umjesto dotadašnje desetine, on nije doveo do napretka u
smislu rasterećivanja poljoprivrednika. Osim toga, ta se je djelomična reforma odnosila
isključivo na zemljište u državnom vlasništvu, dok je na privatnim posjedima zadržan
kolonatski sustav. Uza sve to i dalje je postojala javna tlaka tijekom koje su seljaci izbivali
sa zemljišta koje su obrađivali i uključivali se u popravljanje cesta, kopanje i čišćenje
kanala.86 Kolonatski je sustav usporio širenje kapitalističkih robno-novčanih odnosa i,
kratkoročno gledajući, bio je povoljniji za seljačko stanovništvo budući da je Dalmacija,
kao najveća hrvatska primorska regija, bila privremeno pošteđena društvenih potresa
86
Jedino su u južnoj Dalmaciji seljaci tlaku odrađivali u korist aristokracije, a ne države.

214 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
koji su zahvatili ruralne dijelove kontinentske Hrvatske. S druge strane, kolonatski je
sustav onemogućio jaču komercijalizaciju poljoprivredne proizvodnje na zemljišnim
posjedima, ponajprije onima u blizini većih gradova te tržišnu proizvodnju prema
kojoj se je usmjeravala poljoprivreda u najrazvijenijim dijelovima svijeta. Također je
imao porazan učinak na poduzetnost i poticanje seoskoga stanovništva u unaprjeđi-
vanju nadasve zaostalih tehnika poljoprivredne proizvodnje, u kojoj je željezni plug
bio rijetkost, a oranje se rijetko primjenjivalo, kao i gnojivo. Dodatni je problem bila
rascjepkanost zemljišnih imanja, pogotovo u Dalmaciji, gdje je čak 66,1 % zemljišnih
posjeda bilo manje od 5 ha, a od toga njih 59,1 % nije dosezalo veličinu od 2 ha. Velika
je rascjepkanost posjeda bila na otocima, pogotovo manjima, a kao primjer se može
uzeti Šolta na kojoj je prosječna veličina posjeda bila svega 0,05 ha (Peričić, 1985). Mali
zemljišni posjedi nisu pružali dovoljne prihode, pa stoga nije bilo moguće značajnije
ulaganje kapitala u naprednije oblike obrade zemlje, dok državna vlast nije pokaziva-
la zanimanje za rješavanja problema navodnjavanja. O rascjepkanosti posjeda dobro
govori podatak iz sredine 19. st., prema kojemu je jedno jutro zemlje ( = 0,58 ha) znalo
biti rascjepkano u stotinjak malih parcela. Iako je sredinom 19. st. došlo do značajnoga
povećanja obradivih površina, svega je 52 % zemljišta bilo proizvodno. U strukturi ko-
rištenoga zemljišta, 1855. bila je izrazita dominacija pašnjaka i šuma. Pritom valja imati
na umu vrlo lošu kvalitetu i pašnjaka i šumskoga pokrova, zbog čega su dalmatinski
stočari nastavili odvoziti stoku na ispašu u Liku i Bosnu. Istovremeno su vrlo slabo bile
razvijene površine pod oranicama (uglavnom uzgoj ječma i kukuruza), vinogradima,
maslinicima te voćnjacima i vrtovima87 (Peričić, 1998). U odnosu prema 1797. primjet-
no je smanjivanje površina pod pašnjacima i šumama, što upućuje na jačanje ratarske
komponente u dalmatinskoj poljoprivredi. U proizvodnoj su strukturi prevladavale
žitarice, ponajprije pšenica te povrće, a samo su se na većim posjedima uzgajale vi-
nova loza i masline. Značajno su proširene površine pod krumpirom i to zahvaljujući
državnoj upravi koja je besplatno dijelila sjemenski krumpir te dodatno oslobađala
seljake plaćanja desetine na urod krumpira u razdoblju od pet godina. Pod maslinama
je bila petina obradivoga zemljišta u pokrajini, a maslinici su bili najrašireniji u okolici
Šibenika (393 891 plodnih stabala), Zadra (316 732), Dubrovnika (307 214) te na Braču,
u Makarskom primorju, u okolici Splita, Trogira, na Hvaru, u Dubrovačkom primorju
i na Pelješcu. Ipak, u uvjetima iznimno rascjepkanih posjeda i visokoga prirodnoga
prirasta stanovništva (s 301 267 stanovnika u 1814. na 427 603 u 1860.), česta je bila
pojava gladi.88 Već je krajem 19. st. u sklopu Austro-Ugarske Monarhije Dalmacija bila
pokrajina s najvećim udjelom poljoprivrednoga stanovništva, iako je poljoprivredna
proizvodnja bila tako slaba da nije mogla prehraniti niti vlastito stanovništvo, čak ni
ono u ruralnim područjima koje je proizvodilo hranu (Peričić, 1980).
U drugoj polovici 19. st. dolazi do napretka poljoprivrede u Dalmaciji, Istri i na kvarner-
skim otocima, zahvaljujući trenutnoj situaciji na svjetskom tržištu vinom. Uzroke treba
tražiti u širenju površina pod vinovom lozom za potrebe proizvodnje vina. Potražnja
za vinom na europskom je tržištu bila potaknuta propadanjem talijanskih vinograda
uslijed širenja luga, tada neizlječive bolesti vinove loze. Zbog toga je početkom druge
87
Na pašnjake je 1855. otpadalo čak 720 113 ha, šume 275 979 ha, oranice 140 610 ha, vinograde 68 363 ha,
maslinike 15 500 ha te voćnjake i vrtove 12 812 ha.
88
Veće su pojave gladi zabilježene 1829. – 30., 1846. – 47., 1873., 1877. – 78., 1879., 1887., 1897. i 1902.

POČETCI ZAKAŠNJELE INDUSTRIJSKE REVOLUCIJE
U OKVIRU AUSTRO-UGARSKE MONARHIJE 215
polovice 19. st. Italija značajno povećala uvoz vina iz hrvatskoga primorja. To je raz-
doblje prve (male) konjukture koje je trajalo od 1850. do 1857., kada je u Italiji pronađen
lijek protiv luga (Kraljević, 1994). Zbog velike su potražnje vina u primorskom dijelu
Hrvatske, ponajprije u Dalmaciji, znatno smanjene površine pod maslinicima i žitari-
cama u korist vinograda (Novak, 2004a). Upravo su dalmatinskom pejzažu vinogradi
davali glavni pečat: na Braču i Visu čak je petina površine bila pod vinovom lozom, na
Hvaru šestina, a na šibenskom području devetina. Iako je u Italiji ubrzo pronađen lijek
protiv luga, novi je poticaj širenju vinogradarstva dala pojava druge bolesti vinove
loze — filoksere — koja se je širila od zapadnoga prema istočnomu Sredozemlju, sustavno
uništavajući nasade vinove loze. Zbog toga je ponajprije Francuska naveliko uvozila
vina iz hrvatskoga primorja, što je od 1867. do 1892. pomoglo gospodarskomu oporav-
ku primorskih regija, pogotovo Dalmacije. Upravo je to razdoblje vrijeme najvećega
uspona (velike) konjukture vinogradarstva u Istri i Dalmaciji. Gotovo monokulturni
uzgoj vinove loze 89 bio je najizraženiji na šibenskom području, Braču, zadarskom i
splitskom kotaru te na Hvaru (Kraljević, 1994). Pritom se je, po udijelu vinograda u
ukupnim poljoprivrednim površinama, naročito isticala srednja Dalmacija. U tome su
prednjačili otoci, na kojima je više od polovice površine bilo pod vinogradima. Pove-
ćavanje uzgoja vinove loze nije uništio ni oporavak vinogradarstva u Francuskoj jer
su u međuvremenu uspostavljene željezničke i parobrodske veze kojima se je vino iz
hrvatskoga primorja plasiralo na tržište cijele Austro-Ugarske Monarhije. Međutim, s
pojavom bolesti vinove loze u Hrvatskoj, prvo peronospore (prvi su slučajevi zabilježe-
ni u Istri 1880.), a zatim i filoksere (1884. u Istri i 1894. u Dalmaciji),90 počinje slabljenje
vinogradarstva u primorskim regijama i zapuštanje vinograda. Konačni će udarac
vinogradarstvu u Istri i Dalmaciji te u ostalim dijelovima hrvatskoga primorja zadati
tzv. vinska klauzula trgovinskoga ugovora između Austro-Ugarske i Italije (iz 1891.),
koja je omogućila uvoz talijanskih vina po povlaštenim cijenama. Tada u Dalmaciji i
Istri počinje zapuštanje vinograda koji se neće oporaviti sve do kraja austro-ugarskoga
razdoblja. Ukidanje vinske klauzule 1904., te uvođenje visokih carinskih pristojba na
uvoz inozemnih vina u Austro-Ugarsku, nisu pomogli oporavku hrvatskoga vinogra-
darstva. Pritom je najviše pogođena bila Dalmacija, u kojoj je pravi gospodarski slom
potaknuo emigracijske valove. To je rezultiralo zapuštanjem vinograda i drugih poljo-
privrednih površina, kao i napuštanjem pojedinih naselja, a posljedice toga procesa
ostale su vidljive u kulturnom pejzažu do današnjih dana (Kraljević, 1994). S druge
strane, nepostojanje sustava kolonata i prevlast individualnih posjeda u Istri pozitivno
su se odrazili na daljnji razvoj vinogradarstva budući da je istarski seljak, putem zadu-
živanja, uspio prevladati vinogradarsku krizu. Faza ubrzanoga razvoja vinogradarstva
u hrvatskom je primorju u drugi plan stavila širenje površina pod voćkama, najviše
bajamima i smokvama, a u manjoj mjeri pod trešnjama, višnjama, rogačem, kruškama
i jabukama. Njihov je uzgoj poticala austrijska vlast, a cjelokupna je proizvodnja, koja
nije bila dostatna, plasirana na lokalno tržište.
Početci industrijske revolucije u Jadranskom bazenu i širem području Sredozemlja
potaknuli su jaču eksploataciju rudnih bogatstava nužnih za industrijsku proizvodnju.
89
U zadnjem su se desetljeću 19. st. u Dalmaciji površine pod vinogradima povećale na oko 80 000 ha.
90
Prvi su slučajevi filoksere još prije zabilježeni u Kraljevini Hrvatske i Slavonije (1875.).


216 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
Svakako je najvažnija ruda toga doba bio kameni ugljen koji se je iz hrvatskoga pri-
morja izvozio ponajprije za potrebe tvornica u Trstu i Veneciji. Glavni se ugljenokopi
razvijaju na Pagu, Braču, u okolici Skradina (Dubravice) te u Drniškoj krajini (na Pro-
mini), gdje sredinom 19. st. počinje raditi i rudnik u Siveriću. U Istri je još tijekom fran-
cuske uprave započeta eksploatacija kamenoga ugljena u Raši, koji nastavlja s radom
u austrijskom razdoblju. Paklina se je vadila na više lokaliteta, a najvažnije je i dalje
bilo nalazište u Vrgoračkoj krajini (Kokorići) koje se je odlikovalo znatnom količinom
bitumena u rudi (Peričić, 1998). Izgradnja željeznice i luka pozitivno se je odrazila na
razvoj istarskih kamenoloma, a otvoren je i novi kamenolom u blizini Marčane. Dio
proizvodnje također je bio namijenjen izvozu za potrebe Beča i Budimpešte koji se
intenzivno izgrađuju u tom razdoblju.
Tvornice postaju novi element u kulturnom pejzažu primorskih gradova. Uglavnom
je bila riječ o manjim pogonima radioničkoga i manufakturnoga tipa koji su koristili
lokalne sirovine, a proizvodi su bili namijenjeni domaćemu tržištu. Prvi su pogoni
nailazili na brojne poteškoće u radu koji su proizlazili iz skučenoga lokalnoga tržišta,
kroničnoga nedostatka kapitala i konkurencije kvalitetnije robe koja je pretežno do-
lazila iz Venecije i Trsta. Zbog toga su mnoge proizvodne jedinice zatvarane u vrlo
kratkom roku od otvaranja. Sve do sredine 19. st. u Dalmaciji se pretežno razvijaju
pogoni za proizvodnju i bojanje tekstila, preradu kože, ribe, proizvodnju svijeća, sa-
puna, keramike, piva, likera, brašna, maslinova ulja i tjestenine. Proizvodni su pogoni
uglavnom bili smješteni u četirima velikim gradskim središta: Zadru, Šibeniku, Splitu i
Dubrovniku. Pravi će zamah industrijskom razvoju dati podizanje tvornica cementa u
Splitu, Kaštelima i Omišu, a proizvodnja se je zasnivala na lokalnim nalazištima lapora
(tupine). Zamah građevinarstva potaknuo je i otvaranje tvornica vapna (Siverić, Dugi
rat, Šibenik) i opeka (Solin, Kupari, Nin, Imotski). Prerada ribe odvijala se je uglavnom
u otočkim tvornicama na Visu, Braču, Korčuli, Hvaru, Šipanu i Dugom otoku. Velike
je promjene u pejzažu potaknula izgradnja prvih hidroelektrana za proizvodnju elek-
trične energije, u čemu je Dalmacija imala pionirsku ulogu u Hrvatskoj, pa čak i na
širem području jugoistočne Europe. Na Krki je 1895. pokrenuta prva hidroelektrana u
Hrvatskoj. Do kraja austro-ugarskoga razdoblja na Krki će biti pokrenute još tri hidro-
elektrane, a sagradit će se i prve elektrane na Cetini. U Istri se istovremeno razvijaju
pogoni za preradu ribe, duhana te proizvodnju tekstila, voska, sapuna, alkoholnih
pića i građevinskoga materijala. Nositelji industrijskoga razvoja postaju gradovi na
zapadnoj obali poluotoka, posebice Rovinj i Pula. Slaba mreža kolnih cesta u primor-
skom dijelu Hrvatske sputavala je plasman lokalnih poljoprivrednih proizvoda na
gradsko tržište. Razvoj kolnih cesta posebica je bio dinamičan na području Istre, gdje
je ustrojena glavnina današnje cestovne mreže, dok se Dalmacija91 istodobno povezuje
s kontinentskom Hrvatskom cestom preko Velebita te s Bosnom (Split – Sinj – Sarajevo)
i Crnom Gorom (Peričić, 1998).
 koje su predstavljale pojam bez presedana na području od Nagodbene Hrvatske, pre-
91
Godine 1910. Dalmacija je imala svega 280 km cesta, po čemu je bila na začelju u Austro-Ugarskoj Monarhiji.
POČETCI ZAKAŠNJELE INDUSTRIJSKE REVOLUCIJE
U OKVIRU AUSTRO-UGARSKE MONARHIJE 217
MREŽA GRADOVA INDUSTRIJSKOGA
RAZDOBLJA
Na samom su početku 19. st. (1818.), mnogo prije početka doba željeznice, dva najveća
hrvatska grada bili Zagreb (8 768 stanovnika) i Varaždin (7 500) (Stipetić, 2009). Razvoj
urbane mreže u razdoblju austro-ugarske uprave temeljio se je na osnovi razvoja in-
dustrije koja se podiže u gradovima povezanim na željezničku mrežu. Time je prostor
sjeverozapadne Hrvatske preuzeo čvorišnu ulogu u povezivanju podunavskoga i pa-
nonskoga dijela srednje Europe sa sjevernim Jadranom i širim prostorom Sredozemlja.
Upravo je zbog valorizacije te čvorišne uloge Zagreb zabilježio najdinamičniji razvoj
te je do početka Prvoga svjetskoga rata dosegnuo red veličine od 100 000 stanovnika
(100 275 stanovnika prema popisu iz 1910.). Ubrzani je rast Zagreba rezultat dinamič-
noga gospodarskoga, ponajprije industrijskoga razvoja, zbog čega su prema njemu bile
usmjerene migracije iz drugih dijelova Hrvatske. Sredinom 19. st. Zagreb je iz dvojnoga
naselja, s jezgrama u Griču i Kaptolu, konačno prerastao u jedinstveno naselje urbanoga
tipa (Rogić, 1968a). Migracijske valove najbolje pokazuje podatak kako je, prema popisu
stanovništva iz 1910., samo 32,27 % stanovnika Zagreba bilo rođeno u samom gradu,
a čak 4/5 doseljenika potjecao je iz ruralnih područja, ponajprije onih u neposrednoj
blizini grada (Nejašmić, 1991). Izgradnja željezničke pruge od Budimpešte prema Rijeci,
kao i njezino povezivanje sa Südbahnom, odredili su smještaj industrijskih pogona u
Zagrebu duž željezničke pruge. Izravna je posljedica toga bio linearni prostorni razvoj
grada od istoka prema zapadu, duž pruge. Ubrzano je prostorno širenje Zagreba na
prijelazu iz 19. u 20. st. dovelo do njegovoga srastanja s manjim seoskim naseljima u
neposrednoj okolici, čime je započelo oblikovanje zagrebačke urbane aglomeracije. Ta je
početna faza razvoja aglomeracije obilježena centripetalnom ulogom samoga Zagreba
(sl. 60.): naselja u okolici radijusa do 10 km bilježila su za 30 – 50 % slabiji intenzitet rasta.
Otvaranje značajnoga broja radnih mjesta u gradu također je istovremeno potaknulo
jaku depopulaciju vanjske zone urbane aglomeracije (Fuerst-Bjeliš, 1996b). Populacij-
ski su napredak zabilježili i drugi gradovi, ponajprije oni smješteni na magistralnim
željezničkim prugama, tako da je 1910. u Hrvatskoj bilo 14 naselja s više od 10 000 sta-
novnika. U sjeverozapadnoj su Hrvatskoj do kraja austro-ugarskoga razdoblja osobito
dinamičan razvoj zabilježili Karlovac (16 667 stanovnika 1910.), koji je gubitak lučke
funkcije nadoknadio željezničkim povezivanjem na koridoru Budimpešta – Rijeka, te
Varaždin (13 844), a nešto slabiji Sisak (9 957) i Koprivnica (8 018). Željeznička je mreža
promijenila i ulogu pojedinih gradova u prostoru te je povećala gravitacijsku snagu
nekih od njih. Tipičan je primjer austrijski Graz koji je postao glavno središte za sjeve-
rozapadnu Hrvatsku, dosegnuvši broj od 50 000 stanovnika. Istodobno su lučki gradovi
snažno gravitirali prema Trstu, željezničkom i parobrodskom čvorištu koji se oblikuje
u najveće primorsko središte. Zahvaljujući svojim trgovačkim i pomorskim značajem,
ko Dalmacije do Bosne i Hercegovine, Trst je zabilježio golemi urbani i demografski

218 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
O P Ć A P O P U L AC I J S K A D I N A M I K A
VA N J S K A Z O N A U N U T R A Š N JA Z O N A GRADSKA JEZGRA
pozitivna pozitivna pozitivna
(emigracija manja od (imigracija veća od (imigracija veća od
prirodnoga priraštaja) prirodnoga priraštaja) prirodnoga priraštaja)
S M J E R M I G R AC I J E : centripetalan (okolica – grad)
T I P M I G R AC I J E : definitivna
P R O S T O R N I O D R A Z U R B A N I Z AC I J E : linearan
Sl. 60. Karakteristična obilježja populacijske dinamike zagrebačke aglomeracije tijekom industrijskoga stadija
(od prijelaza iz 19. u 20. st. do 1950-ih godina)
razvoj. Svojom je veličinom i značajem Trst dominirao u urbanizaciji na jadranskoj
obali: već oko 1860. dosegnuo je broj od 100 000 stanovnika, a do 1914. taj će se broj
i više nego udvostručiti na oko 230 000 stanovnika.92 Utjecaj tršćanske metropole na
Istru, Kvarner i Dalmaciju, posebice na gradove u tim pokrajinama, najznačajnije je
razvojno obilježje do kraja Prvoga svjetskoga rata. Hrvatski su primorski gradovi bi-
lježili skromni demografski rast u sjeni Trsta. Izrazitiji su populacijski razvoj zabilježili
Rijeka (67 875 stanovnika 1910.) i Pula (59 610), a znatno slabiji imao je Split. Upravo
nagli rast Rijeke i Pule pokazuje ulogu državne politike i željezničkoga povezivanja za
urbani razvoj. Naime, zbog preuzimanja uloge jedinoga izlaza Ugarske na Jadransko
more, te s tim povezanim razvojem lučke uloge, Rijeka se populacijski izdiže u odnosu
na mali Senj i Bakar. S druge strane, zbog preuzimanja uloge velike vojne luke, Pula
se je brzo preobrazila iz potpuno zapuštenoga neznatnoga gradskoga naselja pretež-
no agrarnih funkcija, s manje od 4 000 stanovnika sredinom 19. st., u treći po veličini
hrvatski grad.93 Tako je Pula preuzela ulogu glavnoga središta u Istri, koju je do tada
imao Poreč. Dinamične promjene u urbanoj mreži u Istri najbolje oslikava podatak o
broju stanovnika najvećih naselja (prema prvom popisu iz 1857.): Rovinj je imao 9 401,
Vodnjan (danas prigradsko naselje Pule) 3 824, Pula 3 628, a Poreč 2 242 stanovnika.
Do kraja austro-ugarskoga razdoblja Rovinj će premašiti brojku od 12 000, dok ni Po-
reč ni Vodnjan neće dosegnuti 5 000 stanovnika. S druge će strane glavna središta
u unutrašnjosti (Pazin, Buje, Buzet) u istom razdoblju zabilježiti jedva primjetan po-
pulacijski rast, a ukupan se je broj stanovnika kretao u rasponu od 2 000 do 3 000.94
Ipak, razvoj pojedinih gradskih središta u primorju nije pružao uvjete za oblikovanje
92
U doba kada dobiva status slobodne carske luke (1719.), Trst je imao 5 700 stanovnika. Do 1891., kada gubi
taj status, Trst je dosegnuo 156 00 stanovnika.
93
Prema popisu iz 1910., jedino su Zagreb i Rijeka imali više stanovnika.
94
Prema popisu iz 1910., jedino je Pazin neznatno premašio 3 000 žitelja.
POČETCI ZAKAŠNJELE INDUSTRIJSKE REVOLUCIJE
U OKVIRU AUSTRO-UGARSKE MONARHIJE 219
urbanih sustava jer je slaba prometna povezanost sputavala jačanje interakcija između
gradova u okolici s glavnim urbanim središtima (Rogić, 1975). Split je bilježio najveću
razvojnu dinamiku u južnom dijelu primorja, pa je 1910. udvostručio broj stanovni-
ka u odnosu na sredinu 19. st. i to na 32 917 stanovnika. Time je zadržao prvenstvo
u urbanom sustavu Dalmacije, u kojem su značajniji porast stanovništva zabilježila
i druga velika gradska središta: Zadar (s 8 331 stanovnika 1857. na 18 077 prema po-
pisu iz 1910.), Šibenik (sa 6 611 na 13 659 stanovnika) i Dubrovnik (sa 7 738 na 12 683
stanovnika). Sva su druga naselja bila reda veličine do 2 000 stanovnika, pa čak i ona
koja su imala spoj na željezničku i parobrodsku mrežu (Metković, Knin, Makarska).
Istovremeno je u Slavoniji zabilježen dinamičan razvoj gradskih naselja smještenih
na glavnim željezničkim prometnicama, kao i na Dunavu. Ulogu glavnoga urbanoga
središta preuzeo je Osijek (34 014 stanovnika 1910., dva puta više nego sredinom 19. st.),
kao najvažniji industrijski grad smješten na magistralnoj željezničkoj pruzi. Osijek je
ujedno bio i jedno od najvećih industrijskih središta u Hrvatskoj. Ulogu sekundarnih
središta, reda veličine od oko 10 000 stanovnika, preuzeli su Slavonski Brod, Vinkovci
i Vukovar, dok je Požega gotovo dosegnula broj od 6 000 žitelja.
Politički razlozi ne će dopustiti integraciju triju urbanih mreža koje su oblikovane na
hrvatskom teritoriju (jednu u mađarskom dijelu Monarhije, a dvije u austrijskom) u
jedinstvenu cjelinu. Uz slabu prometnu povezanosti, uzroci su bili i vrlo slabe među-
sobne gospodarske interakcije. Prometna je izoliranost odredila jače prometno i gos-
podarsko povezivanje istarskih gardova s Trstom i slovenskim primorjem, dok su se
u Dalmaciji razvijali jedino lučki gradovi.
TIJEKOVI DEMOG RAFSKOGA RAZVOJA:
VELIKI MIGRACIJSKI VALOVI
Demografske je promjene u istom razdoblju moguće vrlo dobro rekonstruirati, za-
hvaljujući početku popisa stanovništva (od 1857.). Prosječna gustoća od oko 30 st/km2
te udjel gradskoga stanovništva od svega 10 % upućuje na demografsko zaostajanje
u odnosu prema razvijenim dijelovima Europe. Demografske analize pokazuju pad
stope nataliteta u peripanonskom dijelu Hrvatske (gdje se početkom 19. st. kretao od
43 do 47 ‰) te Istri i Dalmaciji (od 38 do 42 ‰) na vrijednosti od ispod 30 ‰, koliko
je također zabilježeno u Slavoniji, Podravini i većim gradskim središtima. Opadanje
stopa nataliteta upućuje na početak procesa demografske tranzicije krajem 19. st., što
dodatno dokazuje i pad stopa mortaliteta. Naime, stope mortaliteta su se krajem 19. st.
kretale oko 25 – 30 ‰ (Dalmacija i Istra), dok su u banskoj Hrvatskoj prelazile 30 ‰.
Do kraja austro-ugarskoga razdoblja one će pasti ispod 25 ‰ u svim dijelovima hrvat-
skoga teritorija (Gelo, 1987; Rogić, 1990). Budući da hrvatsko gospodarstvo nije pratilo
 POČETCI ZAKAŠNJELE INDUSTRIJSKE REVOLUCIJE
220 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE U OKVIRU AUSTRO-UGARSKE MONARHIJE 221

demografski porast, koji je karakterističan za demografsku tranziciju, krajem 19. st. u pokrajini. Oni su se uglavnom nastanili u sjevernoj Dalmaciji (Šibenik, Skradin,
započinje iseljavanje iz Hrvatske u prekomorske zemlje. Upravo je vanjska migracija Zadar). Pritom valja istaknuti kako su migracijski valovi usmjereni prema primorskim
bila društveni odgovor na agrarnu prenaseljenost u uvjetima ovisnosti o poljoprivredi gradovima bili znatno slabiji i ne mogu se stavljati u odnos s onima koji su bili usmjereni
i vrlo slaboga razvoja drugih grana gospodarstva. Za razliku od gospodarski razvijenih prema Panonskomu bazenu.
dijelova Austro-Ugarske i drugih europskih zemalja, u kojima je višak stanovništva
aktivnoga u poljoprivredi preuzeo industrijski sektor, zaostajanje Hrvatske u industrij-
skom razvoju usmjerilo je stanovništvo na traženje egzistencije u inozemstvu. Blagodati
industrijske revolucije i općega gospodarskoga i društvenoga napretka u Hrvatskoj
se gotovo uopće nisu osjetili, osim u pojedinim urbanim središtima, a i tamo samo u
pojedinim područjima života. Iseljavanje je najviše zahvatilo područja izrazito velike
agrarne gustoće, ponajprije one u krškom dijelu Hrvatske (Dalmacija, Lika, Gorski
kotar, Kordun). U Panonskom je bazenu najveći dio migranata potjecao iz Banije, sa
Žumberka i iz Pokuplja. Iseljenici su se pretežno usmjeravali prema Sjevernoj Americi,
a zatim i prema Južnoj Americi, a valja pripomenuti kako je bilo i povratnih valova
jer se je jedan dio iseljenika vratio u rodni kraj 95 (Nejašmić, 1991). Procjenjuje se kako
se je između 1880. i početka Prvoga svjetskog rata s današnjega hrvatskoga teritorija
iselilo oko pola milijuna stanovnika, najviše iz Panonskoga bazena (oko 350 000 ljudi)
te Dalmacije (oko 100 000) i Istre (oko 40 000). Riječ je o šestini od ukupnoga broja sta-
novnika Hrvatske 1900. (Stipetić, 2009).

Osim iseljavanja, važni su također useljenički pokreti prema Hrvatskoj. Naime, tijekom
19. st. bilježi se doseljavanje stranih etničkih skupina u Panonski bazen, ponajprije u
velike gradove, u kojima osnivaju poduzeća i zanatske radionice. Ekonomski je bilo
motivirano i doseljavanje poljoprivrednoga stanovništva iz agrarno gusto naseljenih
i prenaseljenih regija Njemačke, Ugarske, Češke, Slovačke i Ukrajine: procjenjuje se
kako se je između 1870. i 1910. u taj dio Hrvatske doselilo oko 150 000 poljoprivrednika.
Uslijed toga je u Panonskom bazenu, na području koje se je tada nazivalo Hrvatska i
Slavonija, porastao broj stanovnika kojima je govorni jezik bio njemački (s 13 226 u
1840. na 134 078 u 1910.), kao i mađarski (s 5 050 u 1840. na 105 948 u 1910.). Također
je uočen porast broja Čeha (31 252 u 1910.), Slovaka (21 485 u 1910.), Ukrajinaca (Rusina)
(8 318 u 1910.), kao i drugih manjina. Strani su se doseljenici također naseljavali i u
gradskim naseljima toga dijela Hrvatske.96 U istom se razdoblju bilježi i značajnije
doseljavanje Židova u Hrvatsku, Naime, doseljavanje europskih Židova u Hrvatsku,
uglavnom iz Mađarske i Njemačke, uvelike je premašilo raniju sefardsku imigraciju u
Bosnu te djelomično u hrvatske primorske gradove. Aškenasko židovsko doseljavanje
u hrvatske gradove, ponajprije u Zagreb, a u malo manjoj mjeri i u Osijek, uvelike je
priodnijelo razvoju trgovine, industrije i bankarstva (Goldstein, 2004). Doseljavanje
stranaca, ponajprije Čeha, Austrijanaca i Mađara, zahvatilo je i primorske gradove koji
su bilježili jači gospodarski razvoj — u prvom redu Rijeku i Pulu, a u manjoj mjeri Zadar
i Split (Stipetić, 2009). U Dalmaciji se također bilježi i doseljavanje Talijana, uglavnom
iz Apulije, koji su dolazili kao izbjeglice tijekom ratova za talijansko ujedinjenje ili kao
stručna radna snaga u tvorničkim pogonima te na gradnji prvih željezničkih pruga

95
U pojedinim se je sredinama čak 15 – 30 % iseljenika vratilo u rodni kraj nakon višegodišnjega izbivanja.
96
Kao pokazatelj njihove brojnosti može poslužiti podatak iz popisa 1880. prema kojemu je njemački jezik
bio govorni jezik (dakle, ne materinski) za čak 49,3 % stanovnika Osijeka, najvećega slavonskoga grada.


11.
Položaj i razvoj Hrvatske
u sklopu južnoslavenskih
državnih asocijacija
POLOŽAJ I RAZVOJ HRVATSKE U SKLOPU JUŽNOSLAVENSKIH DRŽAVNIH ASOCIJACIJA 225

Sa završetkom Prvoga svjetskoga rata, u pojedinim se dijelovima europskoga kontinen-

ta, ponajprije srednjem i jugoistočnom, iz temelja mijenjaju političke okolnosti. Sve su
promjene imale svoju geografsku dimenziju te su ostavile duboki trag u historijskoge-
ografskom razvoju Hrvatske. Te su promjene bile rezultat promijenjenih političko-geo-
grafskih okolnosti uslijed raspada dotadašnjih i osnivanja novih država na europskom
tlu, a tim je procesom bila zahvaćena i Hrvatska. Upravo tijekom razdoblja pripadnosti
zajedničkoj južnoslavenskoj državi, hrvatski će prostor doživjeti brojne promjene koje
još uvijek daju glavni pečat kulturnomu pejzažu.

I. Hrvatska u monarhističkoj
jugoslavenskoj državi: poljoprivredna
zemlja kontinentske orijentacije

Iako je jugoslavenska monarhija trajala razmjerno kratko, tj. niti četvrt stoljeća, tijekom
toga razdoblja pokrenuti su značajni društveni procesi koji će u drugoj polovici 20. st.
biti ubrzani. Ipak, vrlo kratko trajanje toga razdoblja, kao i brojni problemi u funkci-
oniranju novostvorene države, odredit će ograničene tragove u kulturnom pejzažu.

INTEG RACIJSKI I DEZINTEG RACIJSKI

POLITIČKI PROCESI NA HRVATSKOM
TERITORIJU

Procesi političke integracije na području jugoistočne Europe zahvatili su i hrvatski

teritorij, a prethodio im je raspad Austro-Ugarske (1918.) koji je omogućio političko
ujedinjenje dotadašnjih austro-ugarskih pokrajina većinskoga južnoslavenskoga sta-
novništva sa Srbijom i Crnom Gorom. Sama je integracija bila popraćena otkidanjem
pojedinih rubnih dijelova hrvatskoga teritorija, ponajprije u zapadnom primorskom
226 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE POLOŽAJ I RAZVOJ HRVATSKE U SKLOPU JUŽNOSLAVENSKIH DRŽAVNIH ASOCIJACIJA 227

području. Tako su cijela Istra i cresko-lošinjska otočna skupina pripojeni Italiji, kao i
Slobodna Država Rijeka, koja je nakon kratkoga postojanja (od 1921. do 1924.) ukinuta
agresivnom akcijom talijanskih fašista. Na taj je način novoosnovanoj Kraljevini Srba,
Hrvata i Slovenaca gotovo zatvoren pristup na sjeverni, prometno najvažniji dio Jadra-
na koji je raspolagao s najrazvijenijom lučkom infrastrukturom. Nadalje, pripajanjem
prostorno malih pučinskih otoka (Lastovo, Palagruža i Sušac), Italija je ostvarila nadzor
plovidbe Jadranskim morem. Iako Italija nije uspjela ostvariti aneksiju Dalmacije, kao
što je tražila Londonskim sporazumom (1915.), ipak je ustrajala na pripajanju Zadra,
čime je on izdvojen od svoga zaleđa i čitavoga okolnoga prostora. Upravo se na tom
primjeru aneksije glavnoga političkoga središta Dalmacije vidi kako je Rapallski spo-
razum (1920.) za talijansku vlast bio samo privremeni kompromis te kako je u skoroj
budućnosti računala na preuzimanje cijele Dalmacije. Za razliku od prepuštanja pri-
morskih dijelova, u Panonskom je bazenu Kraljevina SHS ostvarila teritorijske dobitke.
Poražena je Mađarska prepustila znatan dio teritorija, od kojih su za Hrvatsku važni
Međimurje i južni dio Baranje.

PROMETNO-G EOG RAFSKI ZNAČAJ HRVATSKE

U OKVIRU JUŽ NOSLAVENSKE DRŽAVE

Iako je novoosnovana država južnih Slavena raspolagala velikom obalnom fasadom,

ona je ipak bila pretežno kontinentski usmjerena. Naime, naslijeđeni je prometni sustav,
ponajprije željeznički (sl. 61.), podupirao kontinentsko usmjerenje nove države prema
srednjoj Europi, a tomu je pridonio i gubitak luka na sjevernom Jadranu (Rijeka i Trst)
kojima je gravitirao najrazvijeniji dio Kraljevine SHS. Ulogu glavnoga lučkoga središta
preuzeo je Sušak, malo lučko naselje na lijevoj obali Rječine, željeznicom povezano sa
Zagrebom, glavnim industrijskim središtem novoosnovane države. Budući da je Rijeka
u sklopu talijanske države bila na rubu i imala ulogu pograničnoga grada, njezin je lučki
promet drastično opao i to za čak 90 % u korist Sušaka, razvoj kojega je poticala Kraljevi-
na SHS (Rubić, 1939; Rogić, 1956a, 1970). O gospodarskom nazadovanju Rijeke najbolje
govori podatak kako je pred sam početak Drugoga svjetskoga rata riječka luka jedva
dosegnula tek četvrtinu (tj. 23 %) od prometa zabilježenoga krajem austro-ugarskoga
razdoblja. Nezainteresiranost talijanskih fašističkih vlasti za rješavanje gospodarskih
problema Rijeke, grad je dovodila u sve teže gospodarske prilike (Dukovski, 2010). Zbog
nedovoljnih je kapaciteta sušačke luke potican i razvoj Bakra koji je djelomično preu-
zeo veliki teretni promet, a vlada Kraljevine SHS čak je uzela u najam dio riječke luke
od talijanskih vlasti za potrebe pretovara robe. Dio pomorske trgovine odvijao se je
također lukama u Senju i Karlobagu, te u Šibeniku i Splitu. Iako se je preko tršćanske
luke i dalje odvijao dio prometa jugoslavenske države, ponajprije zbog najbolje lučke
infrastrukture na istočnoj obali Jadrana, primjetna je bila tendencija snižavanja toga
Sl. 61. Željeznička mreža Kraljevine SHS 1918.
prometa te je do kraja 1930-ih prepolovljen. Uzroke treba tražiti u uređenju sušačke
luke, kao i željezničkom povezivanju Splita i Šibenika s ostatkom zajedničke države.
Sjevernojadranske su hrvatske luke, uključujući Rijeku pod talijanskom okupacijom,
imale i najveće zaleđe: njima je gravitirala 1/5 državnoga teritorija Kraljevine SHS
(preko 50 000 km2 ), na kojem je živjelo 30 % stanovništva. S druge strane, Split i Šibe-
nik su u početku bili bez spoja na državnu željezničku mrežu koji je ostvaren tek 1925.
povezivanjem Ogulina s Kninom. Zahvaljujući tomu, obje su luke zabilježile značajan
porast prometa, ponajprije splitska, koja je sve do 1937., kada na čelno mjesto izbija
Sušak, bila najprometnija luka u cijeloj jugoslavenskoj državi.97 Razvoj splitske luke
ponajprije je bio posljedica izvoza lokalnih proizvoda o čemu govori i vrlo suženo gra-
vitacijsko područje (oko 7 500 km2). Upravo zahvaljujući spoju na željezničku mrežu,
kao i zbog gubitka Zadra kao lučkog središta, šibenska je luka izbila na četvrto mjesto
u državi po lučkom prometu. Iako je šibenska luka imala veće gravitacijsko zaleđe od
splitske, njezina je primarna uloga vojne luke uvjetovala manji promet. Gubitak Zadra
također je odredio razvoj luka lokalnoga značaja u Obrovcu i Biogradu te na otoku

97
Još je 1930. splitska luka bila jedina luka u Jugoslaviji s prometom većim od 1 mil. t.
228 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
Ugljanu (Preko). Dubrovačka je luka poslovala u uvjetima ograničene operativne obale,
nepovezanosti na mrežu normalnotračne željeznice, kao i udaljenosti Dubrovnika od
gospodarskoga težišta u Panonskom bazenu. Ipak, Dubrovnik je sve do izbijanja Dru-
goga svjetskoga rata bio na trećem mjestu po obujmu lučkoga prometa. To je u prvom
redu rezultat spajanja na bosanskohercegovačku uskotračnu prugu koja je vodila pre-
ma Bosni i unutrašnjosti Crne Gore. Izgradnja spoja bosanskohercegovačke uskotračne
pruge na uskotračnu mrežu Srbije dovršena je 1925. puštanjem u promet dionice od
Vardišta do Užica. To je dalo poticaj za jači razvoj dubrovačke luke. Usto, dubrovačka
je luka Gruž jedina imala dublje more, zbog čega je bila pogodna za pristajanje brodova
dubljega gaza. Istovremeno je metkovska luka, iako je raspolagala velikim gravitacij-
skim zaleđem, imala sporednu ulogu zbog nemogućnosti velikih brodova da uđu u tu
riječno-pomorsku luku na Neretvi, 20 km udaljenu od mora (Rubić, 1939). U želji da se
uskotračnoj mreži Bosne, a tijekom 1930-ih godina i Srbije (s primarnim ciljem izvoza
rudnih sirovina iz Bora) osigura izlaz do obale s dubljim morem, započela je izgradnja
Sl. 62. Željeznička mreža Kraljevine Jugoslavije 1941.
POLOŽAJ I RAZVOJ HRVATSKE U SKLOPU JUŽNOSLAVENSKIH DRŽAVNIH ASOCIJACIJA 229
ogranka uskotračne mreže od Metkovića do ruba donjoneretvanske delte.98 Tijekom
23 godine svoga postojanja, nova država nije mogla stvoriti uvjete za jači razvoj jadran-
skih luka, o čemu najbolje govori podatak kako je tijekom toga razdoblja čak 4/5 vanj-
skotrgovačkoga prometa obavljeno željeznicom i dunavskim riječnim putom, a svega
1/5 preko jadranskih luka (uglavnom sirovine kao što su drvo, boksit, bakar i cement).
Upravo je nesposobnost vlasti Kraljevine SHS u valorizaciji maritimnoga položaja do-
datno pothranjivala talijanske imperijalističke ambicije. U sklopu kontinentske politike
beogradskih vlasti ipak je izgrađena dvokolosječna magistralna savska pruga koja se je
najvećim dijelom pružala na hrvatskom teritoriju (sl. 62.), dok je popunjavanje mreže
makadamskih cesta, kao i onih sa suvremenim kolnikom, imalo vrlo ograničen učinak
zbog vrlo slabo razvijenoga motornoga prometa (Rogić, 1970a, 1990).
OBILJEŽJA I TIJEK EKONOMSKO-
-GEOG RAFSKOGA RAZVOJA
Ekonomsko-geografska obilježja razvoja nove države pokazuju kako je bila riječ o izra-
zito agrarnoj zemlji u kojoj je 1939., neposredno pred samim raspadom, poljoprivreda
tvorila čak 55 % BDP-a, dok je svega 15 % otpadalo na industriju. S obzirom na stupanj
gospodarske razvijenosti, jugoslavenska je kraljevina, uz Albaniju, bila na samom zače-
lju u Europi. Visoki je udjel poljoprivrednoga stanovništva bio izražen tijekom cijeloga
razdoblja njezina postojanja, o čemu govore podatci o izrazito malenom i sporom proce-
su deagrarizacije: udjel poljoprivrednoga stanovništva smanjen je sa 78,8 % (1921.) preko
76,6 % (1931.) na 75, % (1939.). Tako je visoki udjel poljoprivrednoga stanovništva poticao
agrarnu prenaseljenost koja je u međupopisnom razdoblju od 1921. do 1931. postala
još veća. Stalan je porast stanovništva u ruralnim područjima bio uvjetovan visokom
stopom nataliteta s tendencijom sporoga opadanja, dok je visoka stopa mortaliteta (ta-
kođer sa sklonošću prema slabomu padanju) pokazatelj nerazvijenosti zdravstvenoga
sustava i životnoga standarda u ruralnim krajevima. Porast broja seljačkih posjeda,
do kojega je došlo u međupopisnom periodu od 1931. do 1941. pokazuje daljnje usit-
njavanje poljoprivrednih posjeda na još sitnije parcele koje nisu osiguravale dovoljnu
proizvodnju hrane ni za vlastite potrebe seljačkih obitelji. Čak 2/3 tadašnjih poljopri-
vrednih posjeda (67 %) imalo je manje od 5 ha površine, stoga na njima nije postojala
mogućnost stvaranja tržišnih viškova, čemu je pridonosila i zaostala tehnologija.99 Po-
većanje agrarne prenaseljenosti i poljoprivredne krize bili su konstanta društvenoga
razvoja seoskih područja, a najveći su problemi bili u krškim i planinskim područjima.
S druge strane, najveći su poljoprivredni posjedi bili u panonskom i peripanonskom
području, a uglavnom su bili usmjereni na komercijalnu poljoprivrednu proizvodnju.
Kratkotrajno poslijeratno razdoblje jačanja poljoprivrede, uslijed povećanja izvoza
poljoprivrednih proizvoda u industrijske i urbanizirane zemlje srednje Europe, bilo
98
Ta će pruga biti završena tek tijekom Drugoga svjetskoga rata u vrijeme talijanske okupacije, međutim,
zbog nedostatka izgrađene lučke infrastrukture nije mogla biti iskorištena.
99
Godine 1920. čak 1/3 oruđa za oranje činili su drveni plugovi i rala.
230 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE POLOŽAJ I RAZVOJ HRVATSKE U SKLOPU JUŽNOSLAVENSKIH DRŽAVNIH ASOCIJACIJA 231

je uvjetovano političkom i gospodarskom blokadom komunističke Rusije kao velikoga je posljedica širenja smrtonosnih bolesti, tipičnih za nerazvijene krajeve (tuberkuloza,
dotadašnjega agrarnoga izvoznika. Međutim, razdoblje poljoprivredne konjukture tifus, dizenterija, malarija).
bilo je vrlo kratko (do 1925.) zbog pojave novih velikih izvoznika na svjetskom tržištu
(Argentina, SAD, Kanada). Slab industrijski sektor nije mogao preuzeti višak radne
snage iz poljoprivrednoga sektora, o čemu jasno govori podatak kako je od 1918. do
1938. otvoreno svega 145 000 novih radnih mjesta u industriji. Državno je poticanje RAZVOJ I HIJERARHIJA URBANIH SREDI ŠTA
industrijskoga razvoja bilo vrlo skromnih rezultata, a strane je investicije najviše pri-
vlačila loša zakonska zaštita radnika. Vrlo niske plaće industrijskih radnika, kojih je
1939. bilo svega 700 000, odrazile su se na nisku produktivnost. Dodatni je problem Političke su se promjene, uz skromne gospodarske, odrazile na promjene u urbanoj
za industrijski razvoj predstavljao iznimno spor proces elektrifikacije — proizvodnja mreži na hrvatskom teritoriju. Glavno je obilježje urbanoga razvoja bio nagli i ubrzani
električne energije od 70 kWh/st. (1938.) bila je znatno ispod europskoga prosjeka od rast Zagreba kao glavnoga industrijskoga i poslovnoga centra u Kraljevini SHS, koji
1000 kWh/st. (Rogić, 1990). je, uz Beograd, bio glavno središte nove države. Visoku razvojnu dinamiku Zagreba
nije uspjela zaustaviti ni politički motivirana administrativna podjela na banovine i
Iako su unutar Kraljevine SHS (Jugoslavije) postojale znatne razlike u stupnju gospo- teritorij glavnoga grada iz 1929., kojom je ukinuta dotadašnja teritorijska organizacija
darskoga razvoja između Slovenije, Hrvatske i Vojvodine, s jedne strane, te ostatka
zemlje s druge, gospodarska su nerazvijenost, niska obrazovna struktura i organiza-
cija života u tradicijskim seoskim domaćinstvima bili dominantna obilježja. Tijekom
cijeloga razdoblja opstojanja jugoslavenskoga kraljevstva nije bilo naznaka promjene
naslijeđene socijalne strukture. Upravo sama gospodarska struktura dodatno pojaš-
njava srednjoeuropsku usmjerenost države, u kojoj je i Hrvatska bila sastavni dio.

U ruralnim je područjima današnje Hrvatske i dalje bio veliki problem izrazita agrar-
na prenaseljenost. Ona je bila najveća u zapadnim krškim područjima, ponajprije u
Dalmaciji, gdje se je agrarna gustoća kretala od 250 do 350 stanovnika po četvornom
kilometru obradive zemlje. U kontinentskom dijelu Hrvatske najteže su prilike bile u
Hrvatskom zagorju, gdje se je prosječna agrarna gustoća kretala od 200 do 250 stanov-
nika. U strukturi posjeda i dalje su prevladavala mala imanja koja su dodatno cijepana
u uvjetima pretežno samoopskrbne poljoprivrede zasnovane na prevlasti tradicijske
seljačke polikulturne proizvodnje (Mirković, 1968).

Dodjeljivanje Istre, kvarnerskih otoka, Zadra i Lastova Italiji te okupacija Rijeke, gos-
podarski su pogodili te dijelove Hrvatske. Uzroke treba tražiti u rubnom položaju tih
područja unutar talijanske države u uvjetima oblikovanja ‘tvrde granice’. U kulturnom
je pejzažu tih krajeva primjetno značajno smanjivanje površina pod vinogradima kako
zbog konkurencije vina iz drugih dijelova tadašnje Italije, tako i zbog protekcionističke
porezne politike prema proizvodima iz Istre. Dodatni je udarac vinogradarstvu dalo
uvođenje politike državnoga planiranja poljoprivredne proizvodnje, zbog čega su po-
ljoprivrednici bili prisiljeni uzgajati žitarice, kukuruz i krumpir uz istovremeno sma-
današnji teritorij Hrvatske
njivanje površina pod drugim kulturama, uključujući i povrće (Antić, 1981). Rezultat
takve politike bilo je povećanje površina pod oranicama te smanjivanje vinogradarskih
površina100 i maslinika. Međutim, nova je agrarna politika davala vrlo slabe rezultate
tako da je Istra bila prisiljena uvoziti žitarice kako bi pokrila potrebe vlastitoga stanov-
ništva koje se je od 1910. do 1927. smanjilo za 23 000 ljudi. Visoka stopa mortaliteta bila Sl. 63. Administrativno-teritorijska podjela Hrvatske na oblasti od 1922. do 1929.

100
Od 1910. do 1938. površine pod maslinicima u Istri su smanjene s 36 268 ha na 16 754 ha, dakle više nego
dvostruko.
232 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
na oblasti prema povijesnim pokrajinama (sl. 63.). Pritom je zanemarena stvarna ulo-
ga banovinskih središta u prostoru i njihova gravitacijska snaga. Kao izraziti primjeri
neracionalnosti i nelogičnosti novoga teritorijskoga ustroja mogu se navesti slučajevi
Kragujevca (u središnjoj Srbiji) koji je pripao dunavskoj banovini sa sjedištem u Novom
Sadu, ili Čačka (također u središnjoj Srbiji) koji se je našao unutar granica drinske bano-
vine sa sjedištem u Sarajevu. Upravno je središte za Foču (u istočnoj Bosni), Mitrovicu
(na Kosovu), kao i dubrovačko primorje, bilo Cetinje u zetskoj banovini, a ekstreman
je slučaj bio Obrenovac 101 (smješten 30 km jugozapadno od Beograda), čije je upravno
središte bilo u Sarajevu (Žuljić, 1989; Rogić, 1990). Novom administrativnom podjelom
(sl. 64.) Zagrebu je, kao sjedištu savske banovine, smanjeno gravitacijsko područje.
Međutim, Zagreb je tijekom razdoblja monarhističke jugoslavenske države nastavio
populacijski i gospodarski rast, kako zahvaljujući dinamičnom industrijskom razvoju,
tako i zbog sve bolje valorizacije prometno-geografskoga položaja u uvjetima potpuno
izmijenjenih političko-geografskih okolnosti. Naime, s raspadom velike Austro-Ugar-
ske Monarhije, Zagreb se je oslobodio podređenosti Budimpešti i Beču, podunavskim
današnji teritorij Hrvatske
Sl. 64. Banovine na hrvatskom teritoriju unutar granica Kraljevine Jugoslavije od 1929. do 1931.
101
Nerazumni teritorijski ustroj kritizirali su i inozemni znanstvenici, kao što je britanski povjesničar Robert
William Seton-Watson (1879. – 1951.), zagovornik raspada Austro-Ugarske i osnivanja južnoslavenske države,
koji je uočio nacionalno motivirano administrativno uređenje.
POLOŽAJ I RAZVOJ HRVATSKE U SKLOPU JUŽNOSLAVENSKIH DRŽAVNIH ASOCIJACIJA 233
centrima političke i gospodarske moći, u kojima je kreirana politika prometnoga
(ponajprije željezničkoga) povezivanja. Stvaranjem Kraljevine SHS potaknuta je po-
litička i gospodarska integracija južnoga dijela Panonskoga bazena, čime su stvorene
pretpostavke za bolje prometno povezivanje. S tom je svrhom provedena prometna
valorizacija savskoga koridora, čime je srednjoeuropski prostor, a preko njega i zapad-
noeuropski, bolje povezan s krajnjim jugoistočnim dijelovima kontinenta. Nastavak
razvoja savskoga prometnoga koridora, uz već postojeći koridor Podunavlje – sjeverni
Jadran (valoriziran tijekom austro-ugarskoga razdoblja) dao je dodatne poticaje razvoju
Zagreba. Time je najveći hrvatski grad u pravom smislu riječi postao iznimno važno
prometno čvorište, jedno od najvažnijih u jugoistočnoj Europi. Usto, poticaj razvoju
Zagreba daje i dinamičan razvoj industrije,102 trgovine i financijskoga poslovanja. O
tome najbolje govori porast broja zaposlenih u Zagrebu između 1910. (43 871) i 1931.
(109 406) za 149,3 %. Već u drugoj polovici 1920-ih godina Zagreb, u kojem je djelovalo
čak 410 industrijskih poduzeća, postaje najjače industrijsko središte Kraljevine SHS-a.
Istovemeno Zagreb postaje i glavno središte financijskoga poslovanja u novonastaloj
državi: 1931. u najvećem hrvatskom gradu djeluje oko 200 financijskih ustanova, od
čega je bilo 75 banaka i štedionica te 38 osiguravajućih društava. U Zagrebu je djelova-
la i Prva hrvatska štedionica koja je bila najveći kreditor industrijskih poduzeća, veći
čak i od beogradske Narodne banke Jugoslavije (Hutinec, Goldstein, 2012). O stvar-
nom učinku tih promjena najbolje govori populacijski rast Zagreba u međuratnom
razdoblju: s oko 100 000 stanovnika u trenutku raspada Austro-Ugarske Monarhije
do početka Drugoga svjetskoga rata (dakle, tijekom nepunih četvrt stoljeća) prema-
šio je broj od 250 000 stanovnika. Takav je porast ponajprije bio rezultat intenzivnih
migracija, najviše stanovništva iz okolice. Zagrebačka je urbana aglomeracija u me-
đuratnom razdoblju još uvijek bila u industrijskom stadiju razvoja koji je obilježavala
koncentracija stanovništva unutar samoga grada i u prigradskim naseljima (ponajprije
u onima u zapadnom dijelu aglomeracije). Izrazita je dinamika populacijskoga razvoja
grada sve do kraja međuratnoga razdoblja bila oštro suprotstavljena znatno slabijoj
dinamici naselja u agrarnoj okolici. Naime, uslijed siromaštva agrarne okolice stanov-
ništvo se je u značajnom broju preseljavalo u Zagreb i u naselja u periurbanoj zoni duž
željezničke pruge. Time su ta naselja integrirana u urbano tkivo grada te su doživjela
snažnu društvenu i gospodarsku preobrazbu (Rogić, 1966; Žuljić, 1982; Fuerst-Bjeliš,
1996b). U specifičnim se prilikama po završetku Prvoga svjetskoga rada našao Osijek,
urbano središte koje je tijekom Austro-Ugarskoga razdoblja bilježilo izrazito istaknu-
tu dinamiku gospodarskoga i demografskoga razvoja. Povlačenjem državne granice
u Baranji te u slavonskoj Podravini, osječko je gravitacijsko područje rascijepljeno u
dvije države. Nova je granica prekinula prometne veze, veze tvornica s područjima
iz kojih su dopremane sirovine nužne za proizvodnju, sustave za obranu od poplava,
a granica je rascijepila čak i pojedine velike zemljišne posjede. Istovremeno se Split,
kao sjedište primorske banovine koja se je pružala na području središnjega primorja
sa širokim zaleđem (sl. 65.), sve više oblikuje kao sekundarno hrvatsko središte. Ipak,
Split se nije uspio potvrditi kao veliko primorsko urbano središte zbog prometne ne-
povezanosti sa svojim prirodnim zaleđem i nedovoljno razvijene lučke infrastrukture,
102
Raspad Austro-Ugarske pogodovao je razvoju industrije u Zagrebu jer su glavna industrijska središta
dotadašnje Monarhije ostala izvan granica Kraljevine SHS-a. S druge strane, unutar novostvorene države
postojalo je veliko tržište koje je oskudijevalo industrijskim proizvodima.
234 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE POLOŽAJ I RAZVOJ HRVATSKE U SKLOPU JUŽNOSLAVENSKIH DRŽAVNIH ASOCIJACIJA 235

današnji teritorij Hrvatske današnji teritorij Hrvatske

Sl. 65. Banovine na hrvatskom teritoriju unutar granica Kraljevine Jugoslavije od 1931. do 1939. Sl. 66. Banovina Hrvatska od 1939. do 1941.

a njegov je veliki populacijski rast rezultat migracija i industrijskoga razvoja: s oko osobito važnih za urbanu mrežu. S vrlo niskim udjelom gradskoga stanovništva od
35 000 stanovnika na početku međuratnoga razdoblja premašio je 60 000 do njegova svega 17,5 % (1931.) Kraljevina Jugoslavija bila je najslabije urbanizirana europska ze-
kraja. Zaostajanje Rijeke i Zadra bilo je posljedica njihova prostornoga izdvajanja od mlja sa zanemarivo malim porastom gradskoga stanovništva od svega 0,9 % u odnosu
prirodnoga zaleđa i od neposredne okolice. Njihovo opće gospodarsko i populacijsko prema prethodnomu popisu (iz 1921.). U istom je razdoblju Hrvatska zabilježila blagi
zaostajanje najbolje oslikavaju podatci o kretanju broja stanovnika. Rijeka je, prema porast gradskoga stanovništva s 15 % na 18,6 %, što je pokazatelj malo jače razvojne
zadnjemu austro-ugarskomu popisu stanovništva 1910., imala 67 875 stanovnika, do dinamike (Rogić, 1977b; 1990).
1931. dosegnula je svega 73 726, a tri godine nakon završetka Drugoga svjetskoga rata
(1948.) imala je 68 780 stanovnika. U isto je vrijeme Zadar smanjio broj stanovnika s
18 077 (1910.) na 17 358 (1931.), a do 1948. pao je na samo 13 954 ljudi. U međuratnom
su razdoblju najveći rast zabilježili gradovi s više od 50 000 stanovnika, a poseban je
problem bio vrlo slab funkcionalni i infrastrukturni razvoj gradova reda veličine do
10 000 stanovnika. Međutim, jedino su na području središnje i istočne Slavonije takvi
gradovi bilježili tendenciju pozitivnoga razvoja, dok je u ostalim dijelovima Hrvatske
(sl. 66.) bila izrazito istaknuta dominacija velikih gradskih središta. Dodatni je problem
predstavljao vrlo slab razvoj gradova reda veličine od 10 000 do 25 000 stanovnika,
236 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE POLOŽAJ I RAZVOJ HRVATSKE U SKLOPU JUŽNOSLAVENSKIH DRŽAVNIH ASOCIJACIJA 237

II. Preobrazba prostorne strukture

Hrvatske tijekom razdoblja
socijalističke Jugoslavije

Završetkom Drugoga svjetskoga rata Hrvatska ulazi u novo razdoblje historijskogeo-

grafskoga razvoja tijekom kojega će doživjeti preobrazbu u svakom pogledu. Tragovi
različitih, međusobno povezanih i prožetih procesa, još uvijek su vidljivi u kulturnom
pejzažu.

POLITIČKO-GEOGRAFSKA I NTEGRACIJA
OS LOBOĐENIH PODRUČJA S MATICOM Sl. 67. Slobodni Teritorij Trsta prestaje postojati 1954. kada je zona A pripojena Italiji, a zona B jugoslavenskim
republikama Hrvatskoj i Sloveniji

Sl. 68. Hrvatska unutar AVNOJ-evskih granica u sklopu socijalističke Jugoslavije od 1945. do 1991.

Temelji nove Hrvatske udareni su tijekom narodnooslobodilačkoga rata političkim od-

lukama ZAVNOH-a koje su donesene tijekom zasjedanja na teritoriju tzv. Nezavisne
Države Hrvatske (NDH), okupacijski podijeljene na talijansku i njemačku zonu. Skla-
panjem mirovnih sporazuma s poraženim susjednim državama nakon završetka Dru-
goga svjetskoga rata, pojedine su federalne jedinice socijalističke jugoslavenske države
doživjele teritorijske promjene. Zahvaljujući pobjedi narodnooslobodilačkoga pokreta,
Hrvatskoj su ponovo pripojena područja Istre, cresko-lošinjske otočne skupine, Zadra,
Lastova i Palagruže s okolnim pučinskim otocima. Spor s Italijom zbog Trsta, najveće
sjevernojadranske luke, prema kojoj je gravitirala glavnina peripanonske i panonske
Hrvatske, privremeno je riješen stvaranjem posebnoga državnoga teritorija pod nazi-
vom Slobodni Teritorij Trsta (1947. – 1954.) podijeljenoga na dvije zone (sjeverna zona A
i južna B). Nakon što je Italiji pripojena zona A, a Jugoslaviji zona B,103 Slobodni Teritorij
Trsta prestao je postojati kao politička jedinica (sl. 67.). Neposredno po završetku Dru-
goga svjetskoga rata, dogovoreno je teritorijsko razgraničenje među svim federalnim
jedinicama, čime Hrvatska ulazi u današnje (AVNOJ-evske) 104 granice (sl. 68.).
PROBLEM POSLIJERATNE OBNOVE I
GOS PODARSKOGA RAZVOJA
Razvojni su preduvjeti po završetku rata bili vrlo slabi. Osim što je naslijedila državu
na vrlo niskom stupnju razvoja, pred novom se vlašću pojavio i problem poslijeratne
obnove u uvjetima velikih ratnih razaranja i demografskih gubitaka. Stoga je u prvoj
fazi započelo provođenje politike obnove, industrijalizacije i elektrifikacije u okviru
petogodišnjih planova. Golemi je problem predstavljao nedostatak kapitala kojim su
se trebali financirati veliki projekti, što je u znatnoj mjeri nadoknađeno dobrovoljnim
radom (uglavnom omladinskim radnim akcijama), kao i opterećivanjem poljoprivred-
nika doprinosima za industrijalizaciju što je izazvalo znatno nezadovoljstvo i otpor u
2nedostatka stručne radne snage,105 rasta birokracije i niske produktivnosti. Naciona-
lizacija svih gospodarskih subjekata i podržavljenje u svim dijelovima gospodarskoga
života, osim pojedinih obrta, negativno su se odrazili na poduzetnost stanovništva.

Ipak, s prevladavanjem prvih gospodarskih problema, uz financijsku pomoć iz zapadnih

103
Sastavni je dio zone B bila i sjeverozapadna Istra, danas u hrvatskim granicama. zemalja (ponajprije iz SAD-a) započeo je dinamični gospodarski razvoj jugoslavenske
104
AVNOJ (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije) će po završetku Drugoga svjetskoga federacije. Najveći je dio inozemnih novčanih zajmova investiran u industrijski sektor,
rata prerasti u privremeni parlament Jugoslavije. Budući da je na 2. zasjedanju AVNOJ-a 1943. odlučeno
o preoblikovanju Jugoslavije u federaciju, današnje se granice među državama nastalima raspadom
socijalističke Jugoslavije često nazivaju AVNOJ-evskima’ (iako će same granice među federalnim jedinicama Problem nedostatka stručne radne snage posebice je aktualiziran nakon odlaska stručnjaka iz Sovjetskoga
105

biti određene malo poslije, po završetku rata). Saveza i drugih socijalističkih zemalja povodom sukoba Jugoslavije s Informbiroom 1948.
238 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
uslijed čega je došlo do nagle gospodarske i društvene preobrazbe. Najveće je gospo-
darstvo, izraženo ukupnim BDP-om, od svih jugoslavenskih republika imala Srbija, s
udjelom od gotovo 40 %. Na drugom je mjestu bila Hrvatska s udjelom od 30 % u uku-
pnom BDP-u tadašnje Jugoslavije. No, gledajući razinu razvijenosti, izraženu BDP-om
po stanovniku, najrazvijenija je republika u bivšoj Jugoslaviji bila Slovenija, koja je
imala gotovo dvostruko viši društveni proizvod po stanovniku od jugoslavenskoga
prosjeka. Hrvatska je po razvijenosti bila na drugom mjestu, također s gotovo 30 %
višim društvenim proizvodom po stanovniku od jugoslavenskoga prosjeka (Stiperski,
Lončar, 2008). Glavnina ukupnoga BDP-a unutar Hrvatske ostvarivala se je u zagre-
bačkoj makroregiji (čak 51 %), dok su se Istra i Kvarner posebno isticali po razvijenosti i
životnom standardu. Također je vidljivo postojanje jednake regionalne različitosti kao
i prije stotinu godina, dakle prije integracije u južnoslavenske asocijacije.106
Unutar Hrvatske do kraja socijalističkoga razvoja još su više došle do izražaja razlike
između pojedinih regija. S jedne strane su bili Istra i Kvarner koji su po visini BDP-a
po stanovniku bili na razini Slovenije, dok su Lika, Kordun, Banija i pojedini dijelovi
unutrašnjosti sjeverne Dalmacije bili iza najslabije razvijenih saveznih jedinica (izu-
zevši Kosovo koje je bilo daleko na začelju). Osnova je industrijskoga razvoja bila ra-
znovrsna prerađivačka (ponajprije metaloprerađivačka) industrija, elektroindustrija
i kemijska industrija. Posebno se je isticala hrvatska petrokemijska industrija koja je
davala 40 – 50 % jugoslavenske proizvodnje naftnih derivata i polovicu proizvodnje
umjetnih gnojiva. Značajnu su ulogu imali i pogoni klasične industrije (brodograd-
nja, metalurgija, tekstilna industrija). Glavni su nositelji industrijskoga razvoja, uz
Zagreb, koji je po značaju bio u vrhu zajedničke države, postali Rijeka, Split, Osijek,
Varaždin, Vukovar, Slavonski Brod, Karlovac, Pula i Zadar. Značajnije se je razvila i
poljoprivredna proizvodnja, ponajprije žitarica i industrijskoga bilja, a na područjima
pomorstva, turizma, ribarstva i lučkoga prometa Hrvatska je bila daleko ispred ostalih
članica jugoslavenske federacije. Iako je oskudijevala rudnim bogatstvom, do sredine
1980-ih godina Hrvatska će davati čak 71 % ukupne jugoslavenske proizvodnje sirove
nafte i 63 % proizvodnje prirodnoga plina, kao i glavninu proizvodnje morske soli. Na
Hrvatsku je u tom razdoblju otpadalo 22 % industrijske proizvodnje u federaciji, 23 %
poljoprivredne proizvodnje i 23 % ukupnoga izvoza, a po tim je pokazateljima ona bila
na drugom mjestu iza Srbije (Bertić, Rogić, 1987; Rogić, 1990).
106
O tome je bilo riječi na str. 210 (vidi sl. 59).
POLOŽAJ I RAZVOJ HRVATSKE U SKLOPU JUŽNOSLAVENSKIH DRŽAVNIH ASOCIJACIJA 239
TIJEKOVI DE MOG RAFSKOGA RAZVOJA
Demografska je obnova u poslijeratnom razdoblju bila popraćena brojnim promjena-
ma u kretanju, strukturi i razmještaju stanovništva. Visoka je stopa populacijskoga
rasta u prvoj fazi bila određena visokom stopom nataliteta u uvjetima sve izraženijega
pada stope mortaliteta. Do usporavanja demografskoga rasta doći će 1970-ih godina,
kada u Hrvatskoj završava proces demografske tranzicije. Ekonomska se struktura
stanovništva također mijenja zbog ubrzanoga procesa deagrarizacije te preuzimanja
viška poljoprivrednoga stanovništva u sekundarnom sektoru (ponajprije u industriji),
a u kasnijoj fazi i u tercijarnom (uslužnom) sektoru. Te su promjene usko povezane
s izraženim migracijama na relaciji selo – grad, koje su odredile iznimno dinamične
procese deruralizacije (koja je u pojedinim fazama imala obilježja pravoga ruralnoga
egzodusa) i urbanizacije.
Iako su procesi deruralizacije, deagrarizacije i urbanizacije u socijalističkom razdoblju
bili svojstveni cijelom hrvatskom prostoru, postojale su znatne razlike u njihov inten-
zitetu među pojedinih dijelovima Hrvatske. Depopulacijom je u poslijeratnom periodu
bilo zahvaćeno čak 4/5 svih naselja u Hrvatskoj, a ona je ponajprije bila karakteristič-
na za ruralna području, pogotovo ona u krškom pojasu u kojima je tijekom povijesti
oblikovan pretežno disperzni tip naseljenosti u obliku velikoga broja malih seoskih
naselja. Depopulaciju je poticala i slabo razvijena urbana mreža, posebice slaba razvi-
jenost lokalnih i regionalnih središta. Jedna od glavnih značajka tih područja bila je i
agrarna prenaseljenost u uvjetima slabo razvijene poljoprivrede pretežno autarkično-
ga tipa. Višak poljoprivrednoga stanovništva u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskoga
rata procijenjen je na oko 900 000 osoba. Višak poljoprivrednoga stanovništva bio je
najizrazitiji u Dalmaciji, Hrvatskom zagorju te pojedinim dijelovima Like, Gorskoga
kotara, Banije i Korduna. Upravo je koncept urbano-industrijskoga razvoja u kojem su
istaknutu ulogu imala lokalna (općinska) središta, a poljoprivreda je bila u drugom pla-
nu, potaknuo snažnu deagrarizaciju i ruralni egzodus. Ti su procesi do početka 1960- ih
godina bili najizraženiji na prostoru Istre, gdje su bili povezani i s politički motivira-
nim preseljavanjem talijanskoga ruralnoga stanovništva u Italiju nakon definitivnoga
razgraničenja između jugoslavenske i talijanske države. Od početka 1960-ih godina
započinju i ekonomski motivirane vanjske migracije u obliku kretanja na privremeni
rad u inozemstvo koji je također najviše zahvatio ruralna naselja. Procjenjuje se kako
je u razdoblju od 1948. do 1991., kada je iseljavanje iz seoskih područja bilo najveće, oko
325 000 osoba napustilo Hrvatsku. Prilikom unutarnjih migracija u socijalističkom
razdoblju, glavni je migracijski tijek vodio iz ruralnih u urbana naselja, pri čemu se je
glavnina stanovništva preseljavala u velike gradove, zaobilazeći manja urbana središta.
Ruralnim je egzodusom od 1948. do 1981. bilo zahvaćeno oko 840 000 ljudi (godišnje
oko 25 000), a najsnažniji je bio od 1961. do 1981., kada se je sa sela u gradove preselilo
oko 570 000 stanovnika Hrvatske. Dodatni je problem bio u tome što je seoska naselja
napuštalo mlado stanovništvo sposobno za biološku reprodukciju, što je u konačnici
240 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
rezultiralo daljnjim povećanjem gradskoga stanovništva te starenjem, a u pojedinim
ruralnim naseljima i izumiranjem seoskoga stanovništva (Nejašmić, 1991).
NOVA URBANA MREŽA: OSNOVICA
NODALNO-FUN KC I ONALNE REG IONALNE
STRUKTURE
U socijalističkom se razdoblju u Hrvatskoj, kao i u drugim tadašnjim jugoslavenskim
federalnim jedinicama, oblikuje nova urbana mreža. U početku sporo mijenjanje na-
slijeđene urbane mreže ušlo je u fazu ubrzane preobrazbe s jačanjem industrijalizacije
kao sredstva poticanja urbanoga razvoja.
Planskim pristupom u razvoju urbane mreže definirana je hijerarhija urbanih na-
selja u prostoru, kao i centralne funkcije kojima trebaju raspolagati gradska središta
određene kategorije. Izdvojeno je šest glavnih tipova gradskih centara koji su dalje
podijeljeni na podtipove:
1. Središta makroregionalnih funkcija prostornoga okupljanja: veličine više od
100 000 stanovnika i s odgovarajućom koncentracijom centralnih funkcija
i odgovarajućih institucija najvišega (makroregionalnoga) ranga.
2. Centri regionalne gravitacije prostornoga okupljanja: veličine više od 50 000
stanovnika i s odgovarajućom koncentracijom centralnih funkcija i odgo-
varajućih institucija visokoga (regionalnoga) ranga.
3. Centri subregionalne gravitacije prostornoga okupljanja: veličine više od
20 000 stanovnika i s odgovarajućom koncentracijom centralnih funkcija
i odgovarajućih institucija subregionalnoga ranga.
4.
Centri subregionalne gravitacije prostornoga okupljanja drugoga reda: više
od 10 000 stanovnika i s odgovarajućom koncentracijom centralnih funkcija
i odgovarajućih institucija subregionalnoga ranga drugoga reda.
5. Centri subregionalne gravitacije prostornoga okupljanja trećega reda: više
od 5 000 stanovnika i s odgovarajućom koncentracijom centralnih funkcija
i odgovarajućih institucija subregionalnoga ranga trećega reda.
6. Centri subregionalne gravitacije prostornoga okupljanja četvrtoga reda: više
od 2 000 stanovnika i s odgovarajućom koncentracijom centralnih funkcija
i odgovarajućih institucija subregionalnoga ranga četvrtoga reda.
POLOŽAJ I RAZVOJ HRVATSKE U SKLOPU JUŽNOSLAVENSKIH DRŽAVNIH ASOCIJACIJA 241
U sklopu s navedenim su konceptom u prostoru definirana gradska naselja koja su
preuzela ulogu makroregionalnih, regionalnih i subregionalnih centara. Državna je
uprava vodila računa o koncentraciji centralnih funkcija u tim gradskim središtima,
kao i odgovarajućih upravnih, kulturno-prosvjetnih i zdravstvenih institucija, ovisno
o rangu kojemu pripadaju (Rogić, 1962a, 1969, 1973a, 1974a, 1983, 1984).
Najbrži su rast zabilježili gradovi srednje veličine (20 000 – 50 000 stanovnika) te je
oblikovana znatno uravnoteženija urbana mreža, kojoj je razvoj poticalo i federativno
uređenje države. Najdinamičniji su razvoj ipak zabilježila novooblikovana četiri ma-
kroregionalna središta (Zagreb, Split, Rijeka i Osijek), pri čemu je posebno naglašen bio
rast Zagreba (Rogić, 1968b, 1972c, 1978). Iako su u makroregionalnim, pa i regionalnim
središtima koncentrirane odgovarajuće funkcije, nužne za provedbu policentričnoga
urbanoga razvoja, ipak je nastavljen proces prekomjernoga rasta Zagreba (sl. 69.). Di-
namičan razvoj Zagreba, kao jednoga od najvećih industrijskih i poslovnih središta
u jugoslavenskoj državi, kao i važnoga prometnoga čvorišta, omogućio je otvaranje
velikoga broja radnih mjesta i ubrzano prostorno širenje grada. Pritom je težište demo-
grafskoga razvoja potpuno prebačeno na zapadne i istočne rubove zagrebačke urbane
aglomeracije, dok se u gradskoj jezgri bilježi smanjenje broja stanovnika. Uzroke treba
tražiti u funkcionalnom definiranju središta grada kao primarno poslovne zone, te u
posljedičnom preseljavanju stanovništva iz središnjih u rubne dijelove grada (sl. 70.),
što je jedna od glavnih značajka procesa metropolitanizacije (Rogić, 1983a, 1989;
Fuerst-Bjeliš, 1996b).
O P Ć A P O P U L AC I J S K A D I N A M I K A
VA N J S K A Z O N A U N U T R A Š N JA Z O N A GRADSKA JEZGRA
negativna pozitivna negativna
(emigracija i (imigracija veća od (emigracija veća od
prirodni pad) prirodnoga priraštaja) prirodnoga pada)
S M J E R M I G R AC I J E : prijelazan (okolica – grad i jezgra – rub)
T I P M I G R AC I J E : definitivna i dnevna migracija (cirkulacija)
P R O S T O R N I O D R A Z U R B A N I Z AC I J E : linearan
Sl. 69. Karakteristična obilježja populacijske dinamike zagrebačke aglomeracije tijekom kasnoga (prijelaznoga)
industrijskoga stadija (1950-ih i 1960-ih godina)
242 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
O P Ć A P O P U L AC I J S K A D I N A M I K A
VA N J S K A Z O N A U N U T R A Š N JA Z O N A GRADSKA JEZGRA
pozitivna pozitivna negativna
(imigracija veća od (imigracija veća od (emigracija i
prirodnoga pada) prirodnoga priraštaja) prirodni pad)
S M J E R M I G R AC I J E : centrifugalan (grad – okolica)
T I P M I G R AC I J E : dnevna migracija (cirkulacija)
P R O S T O R N I O D R A Z U R B A N I Z AC I J E : difuzan
Sl. 70. Karakteristična obilježja populacijske dinamike zagrebačke aglomeracije tijekom postindustrijskoga
(metropolitanskoga) stadija (nakon 1970-ih godina)
Tijekom socijalističkoga razdoblja započeo je i proces litoralizacije koji je potaknuo nagli
razvoj obalnih gradova. Iako je pripajanje Trsta susjednoj Italiji svojedobno izazvalo
pravu političku krizu, činjenica je kako se je taj događaj pozitivno odrazio na hrvatske
lučke gradove, posebice one na sjevernom Jadranu. U tom okviru treba promatrati
razvoj Rijeke kao glavnoga lučkoga središta cijele tadašnje jugoslavenske države, koja
vrlo brzo postaje luka međunarodnoga značaja (Rogić, 1955, 1964). Boljom prometnom
valorizacijom posavskoga prometnoga koridora, kao dijela iznimno važnoga međuna-
rodnoga koridora koji povezuje srednju Europu s jugozapadnom Azijom, te njegovim
povezivanjem sa sjevernim Jadranom, riječka je luka dobila dodatni razvojni poticaj.
Razvoj najvećega lučkoga središta potiče stalan proces usavršavanja lučke infrastruk-
ture i prometnih veza elektrifikacijom obiju željezničkih linija. Međutim, za razvoj
dominantnoga lučkoga središta nužna je složenija i potpunija organizacija cijeloga
kompleksa od liburnijskoga priobalja (Raša, Bršica) do Vinodola i sjevernoga dijela otoka
Krka, kao i ponovno oživljavanje još uvijek vrlo skromne lučke funkcije Pule. U istom
je razdoblju izgrađena luka Ploče kao najvažniji izlaz na more za gospodarski najrazvi-
jeniji dio Bosne i Hercegovine. Naime, neumski je koridor, za razliku od sutorinskoga,
zadržan kao dio bosanskohercegovačkoga teritorija te je nastavio postojati kao jedini
izlaz Bosne i Hercegovine na more. Međutim, uvjeti njegova povezivanja sa zaleđem
i nedostatak primorsko-obalne naseljenosti,107 nametnuli su prednost razvoja grada i
luke Ploče. Prometna je funkcija dala poticaj razvoju Splita, kao vodećem industrijskom
i lučkom središtu na južnom dijelu Jadrana, usporedno s razvojem Zadra, Šibenika i
Dubrovnika te, u skromnijem obujmu, konurbaciji Metković – Ploče. Ipak, Dubrovnik
će postupno izgubiti lučku ulogu, čemu je pridonijelo i ukidanje željezničke veze (1975.).
107
Tek nakon izgradnje prave suvremene ceste (Jadranska magistrala) nastaje novo naselje Neum koje se
postupno razvija kao turističko gradsko središte.
POLOŽAJ I RAZVOJ HRVATSKE U SKLOPU JUŽNOSLAVENSKIH DRŽAVNIH ASOCIJACIJA 243
Tijekom socijalističkoga razdoblja, posebno od 1960-ih godina, počinju se zamjećivati
sve izraženije razlike u gospodarskom razvoju između gradova u kontinentskom i pri-
morskom dijelu Hrvatske. Naime, kontinentski su gradovi, ponajprije oni na području
Panonskoga bazena, imali znatno jaču industrijsku ulogu, po čemu su se posebno isticali
Osijek, Slavonski Brod, Sisak, Karlovac, Varaždin, Vukovar, Požega,108 Kutina i Petrinja.
Zagreb je nastavio jaki industrijski razvoj, međutim, zbog razvoja drugih djelatnosti,
pogotovo uslužnih, smanjio je usmjerenost na industriju. Nasuprot njima, gradovi u
primorskom pojasu imali su znatno slabiju usmjerenost na industriju, a u tom su se
pogledu jedino isticala manja gradska središta u okolici Splita (Solin, Kaštela, Trogir).
U primorskim su gradovima uglavnom prevladavale uslužne djelatnosti kao što su
turizam i ugostiteljstvo (Dubrovnik, Rovinj, Poreč, Makarska, Umag), promet (Rijeka,
Ploče) te djelatnosti državnih i društvenih službi (Pula). Istovremeno se je Šibenik, te
u manjoj mjeri Split i Zadar, odlikovao usmjerenošću na više djelatnosti.
Ubrzani je proces urbanizacije u socijalističkom razdoblju bio najdinamičniji u području
makroregionalnih središta te je doveo do oblikovanja urbanih regija. Prostorno i po-
pulacijski posebice se ističe zagrebačka urbana regija u koju, uz Zagreb, kao najveće
središte, ulaze i Velika Gorica, Zaprešić, Samobor, Sesvete i Dugo Selo (Rogić, 1959). U
primorskom je dijelu prostorno najveća splitska urbana regija u kojoj je stvorena kon-
tinuirana urbanizirana zona od Splita prema Omišu, Solinu i Trogiru. Time je potpuno
urbaniziran sustav velikih polja (Kaštelansko, Solinsko, Splitsko, Stobrečko) na kojima
je sve do 20. st. bila razvijena poljoprivredna proizvodnja.
PROMJENE U KULTURNOM PEJZAŽU KAO
POSLJEDICA DRUŠTVENO-GOSPODARSKIH
PROMJENA
Preobrazba kulturnoga pejzaža u prvom je redu bila rezultat procesa industrijalizacije
te s njom usko povezanih procesa deagrarizacije i deruralizacije. S tim je u neposrednoj
vezi i prelazak iz disperznoga oblika naseljenosti, karakterističnoga za poljoprivredna
društva, u demografsku koncentraciju u gradskim naseljima koju potiče upravo proces
industrijalizacije. Zbog toga je razvoj urbanih središta neodvojiv od populacijskoga
pražnjenja i gospodarskoga zaostajanja ruralnih područja. Naime, politika poticanja
gospodarskoga razvoja urbanih središta pokrenula je migracije seoskoga stanovništva
prema gradovima, posebice onima koji su imali funkciju lokalnih (općinskih), regio-
nalnih ili makroregionalnih centara. Uslijed toga su 1970-ih godina mnogi zaselci, pa
čak i pojedina seoska naselja, populacijski ispražnjena, najviše u Dalmatinskoj zagori, u
gorskom dijelu Hrvatske, pa čak i u unutrašnjosti Istre. Ti su procesi ostavili svoj trag u
pejzažu u pojavi sve većega broja zapuštenih zemljišnih posjeda (tzv. socijalni ugar),109
108
Požega je od 1921. do 1991. nosila ime Slavonska Požega.
109
Tim se pojmom označuje poljoprivredno zemljište koje se zbog ekonomskih i socijalnih razloga ne
iskorištava.
244 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
ponajprije u zapadnim krškim krajevima, u kojima su izraženije djelovali potisni fak-
tori u ruralnim područjima. Deagrarizacija je posebno dinamična bila između 1953. i
1971., kada je udjel poljoprivrednoga stanovništva opao s 56,1 % na 32,3 %, s naglašenom
tendencijom daljnjega snižavanja. U tom je razdoblju godišnje oko 40 000 stanovnika
Hrvatske, tj. 13 000 obitelji, napuštalo poljoprivredu kao osnovnu gospodarsku djelat-
nost. Za šire se razdoblje od 1948. do 1981. procjenjuje kako je poljoprivredu napustilo
ukupno oko 1,9 milijuna ljudi ili prosječno godišnje 57 700 osoba. Uzroke treba tražiti
u modernizaciji poljoprivrede, uslijed čega je do izražaja došao problem prenaseljeno-
sti pojedinih zemljišnih posjeda. Usporedno s time, otvaranje radnih mjesta u drugim
gospodarskim djelatnostima omogućilo je preusmjeravanje dijela poljoprivrednoga
stanovništva na rad u nepoljoprivrednim djelatnostima. Međutim, proces deagrariza-
cije u mnogim slučajevima nije bio posljedica činitelja koji su proizlazili iz racionalnih
razloga, tj. napuštanja onih zemljišnih posjeda koji nisu mogli osigurati minimalni
prihod. Tijekom 1970-ih godina, pa sve do kraja socijalističkoga razdoblja, napuštanje
poljoprivrednih posjeda i migracije prema gradovima sve su više bili rezultat naglašenije
društvene valorizacije rada u nepoljoprivrednim djelatnostima. Viši društveni status
nepoljoprivrednih djelatnosti nadovezali su se na racionalne činitelje koji su utjecali
na napuštanje poljoprivrede te su dali dodatni poticaj deagrarizaciji. Taj je proces bio
tako snažan da je nadilazio stvarne mogućnosti državnih vlasti koje ga nisu mogle
organizirano usmjeravati (Žuljić, 1976). Upravo je pojava socijalnoga ugara pokazatelj
znatnih gospodarskih i društvenih promjena u ruralnim područjima, do kojih dolazi
uslijed nagloga prijelaza iz agrarnoga u industrijsko društvo (Crkvenčić, 1981). Indu-
strijski sektor, koji je 1947. davao 22 % ukupnoga hrvatskoga BDP-a, u 1982. tvorio je
čak 35 %. S druge je strane udjel poljoprivrede u BDP-u u istom razdoblju opao s 38 %
na 12 % (Gelo, 1987).
Poslijeratno je razdoblje, posebice od 1960-ih godina, obilježeno laganim, ali stalnim,
smanjivanjem površina poljoprivrednoga zemljišta. U samoj je strukturi poljoprivred-
noga zemljišta zamjetno bilo povećanje udjela livadsko-pašnjačkih površina, uz istovre-
meno smanjivanje površina pod vinogradima i povećanje onih zasađenih voćnjacima.
Pritom su primjetne bile regionalne razlike: u Istočnoj su Hrvatskoj prevladale povr-
šine pod oranicama, na Sjevernom primorju i u Gorskoj Hrvatskoj najzastupljenije su
bile livade i pašnjaci, u Dalmaciji livade i pašnjaci s natprosječnim udjelom voćnjaka i
vinograda, a u sjeverozapadnom je dijelu Hrvatske prevladavalo mješovito korištenje
poljoprivrednih površina bez izrazite prevlasti jedne od spomenutih kategorija. Najdi-
namičnije su promjene strukture poljoprivrednoga zemljišta primijećene u neposrednoj
blizini velikih gradova, dok su područja udaljenija od većih gradskih središta (Gorska
Hrvatska, otoci) pokazivala vrlo spore promjene (Malić, 1983).
S druge strane, u panonskom i peripanonskom području oblikovan je suvremeni agrarni
pejzaž uslijed usmjeravanja na komercijalnu tržišnu poljoprivrednu proizvodnju. Osim
fizičkoga širenja gradskih naselja, najveće je fizičke promjene u pejzažu prouzrokova-
la gradnja velikih hidroenergetskih sustava (u prvom redu na Dravi i Cetini), brana i
POLOŽAJ I RAZVOJ HRVATSKE U SKLOPU JUŽNOSLAVENSKIH DRŽAVNIH ASOCIJACIJA 245
vodenih akumulacija (Gorska Hrvatska, Kvarner, srednja i južna Dalmacija) te opsežni
hidromelioracijski zahvati (delta Neretve).
Od 1980-ih godina počeo se širiti fenomen neobrađenoga poljoprivrednoga zemljišta,
tj. socijalni ugar. Naime, ta je pojava tada registrirana čak i u peripanonsko-panonskom
području koje se odlikuje najvećim i najkvalitetnijim kompleksima obradivoga tla u
Hrvatskoj. Uzroci su takve pojave višestruki, a mogu se klasificirati u četiri skupine:
prirodni (tla slabije kvalitete, poplavno područje), ekonomski (nezainteresiranost za
poljoprivredu, neisplativost, mala površina posjeda, udaljenost parcela), socijalni (od-
sutnost vlasnika, nedostatak radne snage, starenje i izumiranje seoskih kućanstava) i
komunalni (prenamjena zemljišta za komunalne potrebe) (Crkvenčić, 1983). Presudna
je uloga prirodnih činitelja, u prvom redu slabe kvalitete tla, kao i socijalnih, predstav-
ljenih smanjivanjem broja stanovnika (Crkvenčić, 1982; Malić, 1988). Ipak, površine
pod neiskorištenim obradivim zemljištem najviše su se raširile u krškom pojasu: u
Dalmaciji (ponajprije u Zagori i na otocima), Lici i na kvarnerskim otocima. U tim je
područjima zapuštanje poljoprivrednih površina, pogotovo onih namijenjenih sto-
čarstvu, rezultiralo širenjem šikaraste vegetacije sredozemnoga tipa. Kao posljedica
negativnih razvojnih procesa oblikovao se je poseban tip ruralne naseljenosti koji su
demografi nazvali depopulacijskim pejzažem. Osim zapuštenih i napuštenih zemljiš-
nih posjeda, njega obilježavaju i zapuštene i trošne kuće, napuštene i zatvorene škole,
neuredne i obrasle okućnice i dr. (Nejašmić, 1991).
Dodatan je problem u poljoprivredi bilo stvaranje posebne društvene skupine radni-
ka-seljaka. Naime, zapošljavanjem u gradovima, ponajprije u industriji, stanovništvo
u okolici gradova, zahvaljujući razvoju prometa, bilo je u mogućnosti uključiti se u
dnevnu migraciju. Pritom su oni zadržavali svoje boravište u okolnim seoskim nase-
ljima, a izvan radnoga vremena su se na svojim zemljišnim posjedima nastavili baviti
poljoprivredom. U takvim je slučajevima poljoprivreda bila dodatni izvor prihoda ili
je bila riječ o samoopskrbljivačkoj polikulturnoj proizvodnji. Na taj je način u okolici
gradova oblikovan ruralni tip naseljenosti obilježen dominacijom sitnoga posjeda i s
polikulturnim načinom zemljišnoga iskorištavanja, čime je otežano osnaživanje i ko-
mercijalizacija poljoprivrede (Vresk, 1972).
S druge je strane u pojedinim dijelovima Panonskoga bazena (Slavonija, Moslavina,
pojedini dijelovi Hrvatskoga zagorja, okolica Zagreba) razvijena još snažnija, tržišno
usmjerena poljoprivreda. Napredak poljoprivrede omogućile su pojedine mjere agrarne
reforme usmjerene na okrupnjivanje posjeda i stvaranje velikih poljoprivredno-indu-
strijskih kombinata pod okriljem državne vlasti.
Početkom 1960-ih godina počinje značajniji razvoj turizma koji 1980-ih godina posta-
je iznimno dinamičan, a u geografskom se pogledu očitovao u masovnom otvaranju
smještajnih kapaciteta te u intenzivnoj, često i prekomjernoj, urbanizaciji obalne zone.
Riješeni su problemi prometnoga povezivanja najvećega dijela Hrvatske u sklopu jedin-
246 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
stvenih prometnih mreža i prometnoga sustava na razini Jugoslavije. Gradnju željezničke
mreže u prvoj fazi, od početka 1960-ih godina pratila je izgradnja moderne cestovne
mreže i dinamičan proces automobilizacije. Sve dinamičniji proces automobilizacije
bio je u pozadini racionalizacije željezničke mreže, izražene ukidanjem pojedinih pruga
na lokalnoj ili široj regionalnoj razini. Time su pojedini gradovi, posebice primorski
(Dubrovnik, Rovinj, Poreč), izgubili dio značajnih funkcija iz sektora prometa. Ipak,
koncentracija stanovništva u pojedinim dijelovima zemlje te naglašena gospodarska
dinamika, do početka su 1980-ih godina pokazali očigledan manjak autocesta te nedo-
voljnu razvijenost zračnoga prometa (Rogić, 1983b, 1990). Značajan porast životnoga
standarda omogućio je modernizaciju života i prihvaćanje brojnih inovacija koje su
dolazile iz razvijenih zemalja, ponajprije zapadnih.
Nakon Drugoga svjetskoga rata pristupilo se je definiranju nedovoljno razvijenih kra-
jeva i rješavanju problema njihove slabije gospodarske razvijenosti i sporijega gospo-
darskoga rasta u odnosu prema hrvatskom prosjeku. Jedna od specifičnosti nedovoljno
razvijenih područja su i brojni prostorni procesi od kojih je kao najvažniji izdvojena
depopulacija. Već su u prvim poslijeratnim planovima gospodarskoga razvoja geo-
grafski definirani gospodarski slabije razvijeni dijelovi Hrvatske te je osnovan fond za
razvoj tih područja. Time su udareni temelji planiranju i usmjeravanju regionalnoga
razvoja na znanstvenim osnovama, u skladu sa službenom planskom politikom te uz
pomoć nove zakonodavne regulative. Tijekom vremena, u petogodišnjim je razvojnim
planovima mijenjan broj općina koje su ulazile u kategoriju nedovoljno razvijenih, kako
zbog uspješnoga razvoja pojedinih dijelova Hrvatske, tako i zbog mijenjanja kriterija s
pomoću kojih su one izdvajane. Tako su u skupinu nedovoljno razvijenih u poslijeratnom
razdoblju bile pojedine općine u Istri, Lici, Dalmaciji, Pokuplju, Žumberku, pa čak i u
Slavoniji, Moslavini, Podravini, Hrvatskom zagorju, Međimurju i u okolici Zagreba. Ipak,
u skupini nedovoljno razvijenih krajeva najduže su bila, sve do kraja socijalističkoga
razdoblja, pojedina područja Banije, Korduna, Like i Dalmacije, smještena u rubnom
dijelu hrvatskoga teritorija. Po stupnju slabije gospodarske razvijenosti posebice se je
isticala Bukovica koja je imala poseban status. Državna ulaganja u gospodarski razvoj u
tim krajevima dala su skromne rezultate, dok su ulaganja u infrastrukturu znatno po-
mogla u podizanju životnoga standarda lokalnoga stanovništva. U sklopu gospodarske
pomoći nedovoljno razvijenim krajevima, u njima su otvarani novi pogoni pojedinih
industrijskih poduzeća iz drugih dijelova Hrvatske. Na taj je način dio stanovništva
zadržan u tim krajevima, a procesi industrijalizacije, iako u vrlo skromnim razmjerima,
zahvatili su i ta hrvatska područja. Ipak, mnogi elementi iz razvojnih planova nisu pro-
vedeni, kako zbog njihove nerealnosti i pogrješnih procjena planerskih timova, tako i
zbog nedostatka političke volje ili financijskih sredstava nužnih za njihovu provedbu.
Također je bilo i slučajeva promašenoga ulaganja pri čemu su nepovratno izgubljena
znatna financijska sredstva (Rogić, 1980, 1980a, 1980b; Vresk, 1990).
POLOŽAJ I RAZVOJ HRVATSKE U SKLOPU JUŽNOSLAVENSKIH DRŽAVNIH ASOCIJACIJA 247
GEOGRAFSKE IMPLIKACIJE NOVE
ADMINISTRATIVNE ORGANIZACIJE
PROSTORA
Demografske i gospodarske promjene te ubrzani proces urbanizacije u socijalističkom
su razdoblju odredili novu teritorijsko-prostornu organizaciju. Nova je organizacija
prostora bila u skladu s politikom federalizacije i decentralizacije na razini zajedničke
jugoslavenske države, kao i na razini pojedinih saveznih jedinica (republika i pokra-
jina). Takva je politika bila izraz potrebe za društveno-ekonomskom preobrazbom i
rješenjem nacionalnoga pitanja, kao i ustrojavanja učinkovitoga upravnoga sustava.
Politika decentralizacije provođena je i u pojedinim federalnim jedinicama, a Hrvatska
je, nakon više reforma administrativno-političkoga ustroja, 1974. podijeljena na 11 za-
jednica općina (ZO) sa sjedištima u Bjelovaru, Gospiću, Karlovcu, Krapini, Osijeku, Rijeci,
Sisku, Splitu, Varaždinu i Zagrebu110 (sl. 71.). Ujedno je provedena i decentralizacija u
područjima političkoga, gospodarskoga, kulturnoga, zdravstvenoga i socijalnoga života
s razine republičke vlasti u Zagrebu na tijela zajednica općina. Te su se prostorno veće
cjeline sastojale od općina, osnovnih teritorijskih jedinica (u trenutku raspada jugo-
slavenske federacije Hrvatska je imala 102 općine). Davanje velikih političkih ovlasti
jedinicama lokalne samouprave od sredine 1970-ih godina izazvalo je pojavu općin-
skoga monocentrizma. Taj se je fenomen u prostornom pogledu iskazao u oblikovanju
jednoga urbanoga središta unutar općine, u kojem su bile koncentrirane gotovo sve
industrijske i uslužne funkcije, uz istovremeno poticanje izgradnje stambenoga fonda.
Na taj su način općinska središta postala središta političkoga odlučivanja na lokalnoj
razini, te su imala široke ovlasti u oblikovanju politike gospodarskoga razvoja. Otva-
ranje radnih mjesta i mogućnost rješavanja stambenoga pitanja odredile su pozitivne
smjernice populacijskoga razvoja općinskih središta. Zbog izraženih migracijskih
kretanja općinska su središta bilježila veliku razvojnu dinamiku, koja je bila posebice
istaknuta u slučajevima kada su ona istovremeno imala i funkciju makroregionalnih
centara. Prostorni i urbani razvoj usmjeravani su putem jačanja institucija urbanistič-
koga, lokalnoga i regionalnoga planiranja te donošenjem prostornih planova na razini
kotara, a od 1960-ih na općinskoj razini. Ipak, u mnogim su slučajevima ti mehanizmi
zakazali, što je rezultiralo pojavama tzv. divlje gradnje u mnogim gradovima. Riječ je
o izgradnji stambenih objekata, pretežno obiteljskih kuća, bez prethodno pribavljenih
dozvola, čime su fizički i estetski uništeni prostori u rubnim dijelovima gradova. Taj je
fenomen bio najsnažniji u velikim gradskim središtima, iako nije zaobišao ni lokalne
(općinske) centre (Vresk, 1990). Općinski je sustav utjecao na razvoj hrvatskoga urba-
noga sustava i to na tri načina: izravno (institucionalizacijom tijela državne uprave u
općinskom središtu), neizravno (povratnim vezama prilikom utjecanja na pojedine
elemente društvenoga i gospodarskoga sustava) i putem širokih ovlasti u odlučivanju
na političkoj i gopodarskoj razini (Toskić, Njegač, 2003).
110
Zagreb je istovremeno bio i sjedište Zajednice općina Zagrebačkoga područja i Gradske zajednice općina.
248 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE

12.
1 — Zajednica općina Bjelovar
2 — Zajednica općina Dalmacije
3 — Zajednica općina Hrvatskoga zagorja
4 — Zajednica općina Karlovac
5 — Zajednica općina Like
6 — Zajednica općina Osijek
7 — Zajednica općina Rijeka
8 — Zajednica općina Sisak
9 — Zajednica općina Varaždin
10 — Zajednica općina Zagrebačkoga područja
11 — Gradska zajednica općina Zagreb

Sl. 71. Administrativno-teritorijska podjela Hrvatske na općine i zajednice općina u socijalističkom razdoblju

Obilježja i razvojne težnje

suvremene Hrvatske od
početka 1990-ih godina
OBILJEŽJA I RAZVOJNE TEŽNJE SUVREMENE HRVATSKE OD POČETKA 1990-IH GODINA 251

Potkraj 20. st., sa završetkom procesa raspada jugoslavenske federacije, na političkoj

se karti svijeta ponovo pojavljuje međunarodno priznana hrvatska država. Istovre-
meno su burni politički događaji gotovo posve promijenili međunarodne okolnosti i u
geopolitičkom i u gospodarskom pogledu. U skladu s njima, Hrvatska ulazi u sljedeću
fazu historijskogeografskoga razvoja.

POLITIČKO-G EOG RAFSKE PROMJENE

Nova politička karta svijeta oblikuje se u posljednjem desetljeću 20. st. uslijed sloma
političkoga sustava pod komunističkim režimom. Time je ujedno okončana blokov-
ska podjela svijeta, a pojedine su se zemlje, usporedno sa slomom političkoga sustava,
počele urušavati na unutarnjem planu. Jedna od njih je bila i jugoslavenska država,
raspadom koje se izdvaja međunarodno priznana Republika Hrvatska u granicama
određenima nakon Drugoga svjetskoga rata. Sporovi sa susjednim bivšim članicama
jugoslavenske federacije — Slovenijom, Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom — zbog
razgraničenja na moru, proistječu iz činjenice kako unutar Jugoslavije nisu bile preci-
zno određene pomorske granice. Iako sam smještaj na dodiru Podunavlja i Sredozemlja,
uz izlaz na najveći dio istočne obale Jadrana, Hrvatskoj daje posebnu važnost, njezin
je strateški značaj smanjen zbog promijenjenih političkih okolnosti nakon završetka
Hladnoga rata. Ratna su zbivanja prilikom raspada jugoslavenske federacije uvjetovala
i privremeno zatvaranje državnih granica prema Srbiji i Crnoj Gori, zbog čega je došlo
do zamiranja trgovinske razmjene. Uslijed toga Hrvatska se je počela jače otvarati
prema državama Europske unije.
252 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
G EOG RAFSKA DIMENZIJA RATNIH
RAZARANJA
Područja Hrvatske, koja su bila okupirana vojnim snagama Jugoslavije i paravojnim
postrojbama secesionista, u suvremenom su razdoblju opterećena posebno velikim
razvojnim problemima. Posljedice su ratnih razaranja višestruke, a u geografskom se
pogledu posebice mogu izdvojiti tri koje su ostavile najdublji trag u prostoru: demo-
grafske, posljedice u kulturnom pejzažu i posljedice u mreži naselja.
Demografske se posljedice mogu razmatrati u izravnom i neizravnom pogledu. Pod
izravnim se podrazumijevaju ratni gubitci do kojih je došlo prilikom samih ratnih
razaranja. Usko su vezana s njima i preseljavanja stanovništva, bilo unutar granica
Hrvatske ili u inozemstvo, koja su bila izazvana samim oružanim sukobima. Izravni
ratni gubitci negativno su se odrazili na naseljenost ratom zahvaćenih područja, na
mogućnost reprodukcije stanovništva, a samim tim i na opći demografski razvoj. S
druge strane, posredni su demografski gubitci dugoročnoga značaja i rezultat su iz-
ravnih ratnih gubitaka i iseljavanja. Neizravni su ratni gubitci vidljivi u obliku pada
stope nataliteta i promjena u strukturi stanovništva (dobnoj, spolnoj, narodnosnoj i
vjerskoj). Uslijed demografskih gubitaka oblikovan je specifičan depopulacijski pej-
zaž koji se ogleda u napuštenim kućama i poljoprivrednim imanjima, kao i općem
gospodarskom zamiranju pojedinih krajeva. Takva je situacija danas najizraženija u
pojedinim dijelovima Dalmatinske zagore, istočne Like, Korduna i Banije.
Posljedice u kulturnom pejzažu usko su povezane s demografskim gubitcima. Izravne
posljedice ratnih operacija, tj. fizičko uništavanje pojedinih elemenata kulturnoga pej-
zaža (stambeni objekti, infrastruktura, vojni objekti), uglavnom su sanirane u poslije-
ratnom razdoblju. Kao nerješiv problem pokazala se je sanacija gospodarskih objekata,
ponajprije tvornica, koje su stradale tijekom ratnih razaranja. Nemogućnost pokretanja
proizvodnje ostavila je povratni trag u demografskom razvoju. Osim izravnih posljedi-
ca, rat je ostavio i posredne, pod čime se podrazumijevaju same promjene u kulturnom
pejzažu. Naime, uslijed populacijskoga je pražnjenja ratom pogođenih krajeva, kao
i drugih demografskih promjena, nasilno prekinut kontinuitet razvoja kulturnoga
pejzaža. Razaranjem industrijskih postrojenja zatvoren je veliki broj radnih mjesta u
ratom opustošenim područjima, zbog čega se stanovništvo intenzivnije počinje baviti
drugim aktivnostima, posebice onima iz uslužnoga sektora, a u Panonskom bazenu
i poljoprivredom. Visoki je udjel nezaposlenoga stanovništva jasan pokazatelj slabe
gospodarske razvijenosti tih krajeva.
Posljedice u mreži naselja ogledaju se u njihovu funkcionalnom, gravitacijskom i hi-
jerarhijskom statusu, kako izravno tako i neizravno. Izravne posljedice najviše dolaze
do izražaja u ratom pogođenim pograničnim područjima. U tim je krajevima došlo do
OBILJEŽJA I RAZVOJNE TEŽNJE SUVREMENE HRVATSKE OD POČETKA 1990-IH GODINA 253
djelomičnoga ili potpunoga uništavanja pojedinih seoskih i gradskih naselja, kao i do
njihova populacijskoga pražnjenja. Mnoga su od tih naselja smanjila broj stanovnika
u odnosu na predratno razdoblje, baš kao i obujam gospodarske aktivnosti. Nadalje,
promjena karaktera granica prema drugim članicama nekadašnje jugoslavenske fede-
racije utjecala je na smanjivanje interakcija ljudi i robe. Takva je situacija najizraženija
u istočnim i krajnjim južnim dijelovima Hrvatske gdje su, uslijed dugotrajno zatvo-
renih državnih granica, preusmjereni prometno-gospodarski tijekovi i gravitacijski
procesi. Navedene su izravne posljedice tijekom vremena imale i neizravan utjecaj
na sva područja života u ratom pogođenim područjima, pogotovo u onima uz samu
državnu granicu.
Svi su navedeni problemi, iako u znatno manjoj mjeri, imali svoj neizravan odraz i
na druge dijelove Hrvatske koji nisu bili zahvaćeni ratnim operacijama. Ipak, u onim
dijelovima Hrvatske koji su znatnije udaljeni od područja u kojima su se vodile rat-
ne operacije, neizravne posljedice rata nisu bile značajne. Takva su područja uspjela
zadržati visoki stupanj razvojne dinamike, djelomice i zbog priljeva stanovništva iz
ratom zahvaćenih područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Naime, doseljavanjem sta-
novništva, pa čak i preseljavanjem pojedinih gospodarskih subjekata, populacijski su i
gospodarski ojačani upravo oni dijelovi Hrvatske koji su bili pošteđeni ratnih razaranja.
G EOG RAFSKA DIMENZIJA GOSPODARSKE
TRANZ IC IJE
Neposredno po osnivanju pred Hrvatskom su se našli problemi tranzicije — prijelaza
iz jednopartijskoga sustava državne ekonomije u višepartijski demokratski sustav
tržišne ekonomije — baš kao i pred ostalim zemljama u kojima je došlo do sloma ko-
munističkoga režima. Sam je proces tranzicije u gotovo svim državama, pa tako i u
Hrvatskoj, popraćen velikim društvenim potresima koji su uništili znatan dio gospo-
darstva i društvenih stečevina. Posljedice takvih događaja utjecale su i na promjene u
kulturnom pejzažu. Promijenjene društvene okolnosti, uz naglašeno povećanje stope
nazaposlenosti i sve naglašenije socijalne razlike, svakako su utjecale na prirodni pad
i smanjenje broja stanovnika. Negativni su razvojni tijekovi najvidljiviji u područjima
Slavonije, Banije, Korduna, Like i Dalmacije koja su najviše bila zahvaćena ratnim
operacijama tijekom Domovinskoga rata (1991. – 1995.). Iako je većina izravnih ratnih
šteta uglavnom sanirana, ostali su neriješeni problemi gospodarske, društvene i demo-
grafske obnove. No, usprkos velikim problemima i poteškoćama tranzicije u Hrvatskoj,
te opće krize i recesije krajem 20. i početkom 21. stoljeća, nakon raspada Jugoslavije
gospodarstvo Hrvatske ipak razmjerno jača, te se značajnije udaljuje od prosjeka pro-
stora bivše države (Stiperski, Lončar, 2008).
254 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE OBILJEŽJA I RAZVOJNE TEŽNJE SUVREMENE HRVATSKE OD POČETKA 1990-IH GODINA 255

Suvremeno je razdoblje previše kratko da bi se moglo govoriti o većim promjenama PROMJENE ADMINI S T RATIVNO-
u kulturnom pejzažu. Ipak, pojedine su promjene vidljive već i nakon prva dva deset- -POLITIČKOGA USTROJA
ljeća, ponajprije u poljoprivredi. Naime, uslijed zatvaranja velikoga broja industrijskih
pogona zatvoren je i veliki broj radnih mjesta. Kao kompenzacija za takvu situaciju
značajan se dio kućanstava okrenuo poljoprivredi kao glavnom ili dopunskom izvoru Promjena političkoga sustava odredila je novu teritorijsko-prostornu organizaciju pri
prihoda. Posljedica toga je intenzivnije korištenje poljoprivrednoga zemljišta, što se već čemu nisu primijenjeni jasni kriteriji. Novom je teritorijskom organizacijom iz 1992.
može primijetiti u kulturnom pejzažu pojedinih dijelova Hrvatske: u Slavoniji, Baranji, Hrvatska podijeljena na 20 županija i područje Grada Zagreba s posebnim statusom i
Međimurju, Istri i pojedinim dijelovima Dalmacije. Djelovanje tržišnih mehanizama ovlaštenjima (sl. 72.). Stari je sustav od 102 općine razbijen prostornim usitnjavanjem
jače je usmjerilo poljoprivrednike prema prilagođavanju potrebama tržišta, a u tome te je do kraja prvog desetljeća 21. st. izdvojeno 556 gradova i općina (sl. 73.), od kojih se je
prednjače oni u neposrednoj blizini velikih gradskih središta (u prvom redu Zagreba). većina vrlo brzo našla pred problemima samofinanciranja i nedostatnih funkcija. Time
Davanjem državnoga zemljišta u zakup pokrenuta je valorizacija i privođenje kulturi je stvoren glomazan i neučinkovit administrativni ustroj što upućuje na činjenicu kako
do tada neiskorištenih zemljišnih posjeda. Sve više se primjenjuju i brojne inovacije u nova administrativna organizacija nije rezultat znanstveno utemeljenoga pristupa ure-
poljoprivrednoj proizvodnji — od uvođenja novih kultura do uzgoja biljaka u stakle- đenju prostora. To samo potvrđuju naknadne korekcije pojedinih županijskih granica,
nicima i plastenicima. Međutim, i dalje je primjetan problem malih zemljišnih parcela, kao i problemi u funkcioniranju pojedinih županija i to zato što sva županijska središte
kao i neriješeno pitanje navodnjavanja. nemaju dovoljno jaku gravitacijsku snagu u prostoru u kojima im je dodijeljena glavna
administrativna uloga. Zbog toga se vrlo brzo pojavila potreba za decentralizacijom
Početkom 21. st. nastavljen je proces deagrarizacije uslijed čega su se nastavile širiti i smanjivanjem broja administrativnih jedinica da se učinkovitije organizira prostor.
površine pod socijalnim ugarom. Taj je proces bio najizraženiji u Gorskoj Hrvatskoj, Usto, potreba za novom regionalnom podjelom u skladu je i s politikom Europske unije.
gdje je nešto više od jedne petine (21 %) poljoprivrednoga zemljišta bilo neobrađeno, a
također je izražen i u primorskim regijama, ponajprije u Dalmaciji (18 %) i u sjevernom
primorju (13,9 %). S druge strane, opaža se i gospodarska diverzifikacija ruralnih pod-
ručja, ponajprije u primorju, zahvaljujući razvoju turizma. Komercijalizacija poljopri-
vrede odredila je sve intenzivnije korištenje poljoprivrednoga zemljišta. Taj je proces
najvidljiviji u agrarnom pejzažu panonskoga i peripanonskoga dijela Hrvatske, pogo-
tovo u istočnim dijelovima Slavonije i u Baranji, gdje oranice i vrtovi čine 92 % ukupno
korištenoga poljoprivrednoga zemljišta. Komercijalizacija poljoprivrede odrazila se
na jačanje ratarstva i u pojedinim dijelovima primorja, najviše u unutrašnjosti Istre,
Ravnim kotarima i u određenim dijelovima Dalmatinske zagore (Cetinska i Imotska 1 — Zagrebačka 9 — Ličko - senjska
krajina). Blizina velikoga tržišta zagrebačke urbane regije pozitivno se odrazila i na 2 — Krapinsko - zagorska 10 — Virovitičko - podravska
intenzifikaciju poljoprivrede u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske, gdje je preko 2/3 3 — Sisačko - moslavačka 11 — Požeško - slavonska
4 — Karlovačka 12 — Brodsko - posavska
ukupno korištenoga poljoprivrednoga zemljišta (točnije 68,3 %) otpadalo na oranice i 5 — Varaždinska 13 — Zadarska
vrtove. U primorju su najraširenije poljoprivredne površine namijenjene pašnjacima 6 — Koprivničko - križevačka 14 — Osječko - baranjska
(43 % u Istri i Kvarneru zajedno te 26,6 % u Dalmaciji), a prednjače kvarnerski otoci 7 — Bjelovarsko - bilogorska 15 — Splitsko - dalmatinska
8 — Primorsko - goranska 16 — Istarska
s tim što je Dalmacija na prvom mjestu u Hrvatskoj po površinama pod voćnjacima
17 — Dubrovačko - neretvanska
(21,7 % zemljišta) i vinogradima (14,1 %) (Lukić, 2012). 18 — Međimurska
19 — Grad Zagreb
20 — Vukovarsko - srijemska
21 — Šibensko - kninska

Sl. 72. Administrativno-teritorijska podjela Hrvatske na županije (sa županijskim granicama od 1996.)

256 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE OBILJEŽJA I RAZVOJNE TEŽNJE SUVREMENE HRVATSKE OD POČETKA 1990-IH GODINA 257

SUVREMENE SMJ E RNICE URBANOGA

RAZVOJA I PROM J E N E U G RAVI TAC IJS K IM
I NODAL NO - F U N KC IONAL N IM ODNOS IMA

Promjene u gospodarskom sustavu, kao i ratna razaranja, dovele su do promjena u

Sl. 73. Aktualna administrativno-teritorijska podjela Hrvatske na područje 556 gradova i općina (stanje 2013.)
‘otkinut’ sam vrh, ali to nije nipošto oslabilo proces periurbane preobrazbe sjevernoga
urbanoj mreži. Politička je i gospodarska centralizacija potaknula još jači razvoj Zagre-
ba uz istodobno relativno smanjenje značaja ostalih triju makroregionalnih središta.
Najintenzivnija socioekonomska transformacija opaža se u naseljima koja se uključuju
u izrazite specifične prostorne areale koji povezuje inicijalno žarište velikih gradskih
aglomeracija. Pojedini dijelovi periurbanih areala povezuju različite vremenske i pro-
storne faze fizionomskoga razvoja. Taj je proces najranije i najintenzivnije zahvatio
područje Zagreba (Rogić, 1966). Zagreb, kao gradsko naselje, u formalno-institucijskom
smislu, ima poseban status i najvećega grada i glavnoga nacionalnoga središta. Takav
suvremeni Zagreb, prema posljednjemu popisu iz 2011., ima 790 017 stanovnika u
okviru postojećih međa od Sljemena do Dragonožeca i Kupinečkoga Kraljevca te od
Podsuseda do Dugoga Sela. Izvan tih međa nalazi se zagrebački periurbani prostor
kao dinamična zona rubne transformacije. Predratni Zagreb u suženim međama (u
Mihaljevcu, Maksimiru, na starom Savskom mostu i Črnomercu) po popisu iz 1931.
imao je 185 581 stanovnika. To je doba proširenja preko uskih međa prema Kustošiji i
Dubravi. Od tada pa do danas međe su se proširile i grad je unutar njih dosegnuo ve-
ličinu utvrđenu posljednjim popisom. Izvan prije proširenih i današnjih međa teče u
drugoj polovici 20. st. do danas razvojni proces urbanizacijske transformacije staroga
bivšega ruralnoga pejzaža u novi tip mješovite pejzažne periurbane strukture. Tu novu
metropolitansku zonu zagrebačke okolice Žuljić dijeli na uži i širi dio. Slično Rogić svoj
termin rubne urbanizirane zone iz 1953. (1954.) također mijenja u metropolitansko
područje (Rogić, 1958, 1979a), da bi se konačno vratio na periurbani prostor. Rogić i
Žuljić, a kasnije i Vresk (1979.) nastoje diferencirati naseljenu strukturu okolice prema
pokazateljima kao što su postotak agrarnoga stanovništva, demografska dinamika i
ostala relevantna obilježja, a to slijede i mladi istraživači do danas. Međutim, Žuljić i
Rogić s pravom ističu da je proces urbanizacijske transformacije, iako djelomično ima
linearna obilježja, ipak pretežno difuzan. Zagreb s potencijalnim periurbanim prste-
nom premašuje milijun stanovnika već 1961., a 2011. dosegnuo je 1 107 622 stanovnika.
Županijskim ustrojem upravo najstariji sjeverni sektor periurbane transformacije
izdvojen je u novu krapinsko-zagorsku županiju. Na taj je način periurbanom prstenu
podgorja Medvednice, kao i donjega sutlansko-krapinskoga prostora linearno-konur-
bacijskim razvojem zaprešičko-zabočko-krapinske konurbacije. Svakako najznačajniju
razvojnu dinamiku pokazuje južni sektor periurbanoga prostora. Upravo tu se ističe
jedinstven primjer transformacije sa žarištem u Velikoj Gorici koja od skromnoga lo-
kalnoga središta s manje od 2000 stanovnika (1931.) već 1948. doseže 5000, a između
1981. i 2011. premašuje 34 000 stanovnika.
258 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
Nadalje, zbog raspada zajedničke jugoslavenske države smanjen je gravitacijski utjecaj
pojedinih gradova (Dubrovnik, Osijek, Slavonski Brod, Split) kojima se je gravitacijsko
područje pružalo na teritorij susjednih federalnih jedinica: Bosne i Hercegovine, Voj-
vodine i Crne Gore. Sve je izraženiji proces suburbanizacije (periurbanizacije) 111 odredio
njihov jači demografski razvoj. Riječ je o procesu koji najjaču dinamiku ima u području
velikih makroregionalnih središta, ponajprije Zagreba i Splita. Pritom se posebno ističe
zagrebačka urbana aglomeracija kod koje je vrlo dinamična difuzna suburbanizacija
(periurbanizacija) ostavila najveće i najvidljivije tragove u pejzažu. Istovremeno se
težište urbanoga širenja prebacilo iz istočnih i zapadnih rubova aglomeracije na južni
dio (Fuerst-Bjeliš, 1996b). S druge strane, problem smanjenja značaja pojedinih centara
zbog ratnih razaranja (Vukovar) i demografskoga pražnjenja gravitacijskoga područja
uslijed ratnih operacija (Karlovac, Sisak, Šibenik, Zadar, Gospić) još uvijek nije rije-
šen. Negativna obilježja gospodarskoga razvoja utjecala su na zastoj gradova srednje
veličine, kao i manjih gradskih centara koji imaju posebno važnu ulogu u prostoru.
Zbog sužavanja gospodarske osnove i slabe razvijenosti centralnih funkcija može se
očekivati kako će se takvi razvojni tijekovi nastaviti i u skoroj budućnosti. Dodatni
problem predstavlja zatvaranje industrijskih pogona, čime su mnogi gradovi smanjili
ili u potpunosti izgubili svoju baznu funkciju. Usto, nestankom industrijskih elemenata
promijenjen je kulturni pejzaž jer su na mjestima nekadašnjih pogona nastale nove
stambene zone i trgovačka središta, a u primorskim gradovima i turistički objekti. U
jednakoj mjeri u kolikoj su tvornice bile simbol pejzaža u socijalističkom razdoblju, u
tolikoj su i trgovačka središta to isto postala u postsocijalističkom razdoblju. Veli-
činom se posebno ističu trgovačka središta na rubovima većih gradova i u njihovoj
neposrednoj blizini.
U urbanoj se mreži također opaža i nedostatak jakih regionalnih središta (gradova
reda veličine od 50 000 do 100 000 stanovnika) koja bi trebala preuzeti ulogu nositelja
regionalnoga razvoja. Uzroci su takvih prilika višestruki, a njezini se korijeni mogu
pratiti sve do općinske podjele u socijalističkom razdoblju, kada nije dovoljno potican
rast i razvoj gradova srednje veličine. Naime, tadašnja je administrativno-politička
podjela davala ključnu ulogu općinskim središtima u prostoru, što je nadalje odredilo
koncentraciju stanovništva u njima. Značenje gradova srednje veličine je posebno
važno za hrvatske prilike budući da bi oni trebali preuzeti ulogu regionalnih središta
koja bi pozitivno djelovala na demografski i gospodarski razvoj prostora u kojemu su
smješteni. Upravo takva bi gradska središta trebala preusmjeriti negativne razvojne
tijekove, pozitivno utjecati na odvijanje raznih procesa u prostoru (demografski razvoj,
socioekonomska transformacija) i omogućiti skladniji regionalni razvoj.
Ratna razaranja, depopulacija ruralnih područja i gospodarski problemi uzrokovani
procesom tranzicije negativno su se odrazili i na mrežu centralnih naselja. Najgušću
mrežu centralnih naselja danas imaju krajnji sjeverni i sjeverozapadni dijelovi Hr-
vatske (Hrvatsko zagorje, Međimurje, Podravina) te krajnji istočni dio zemlje. S druge
strane, najrjeđa je mreža centralnih naselja u Gorskoj Hrvatskoj (Lika, Gorski kotar)
te na prostoru Korduna, Banije i Pokuplja) (Lukić, 2012).
111
Pod tim se pojmom podrazumijeva razvoj naselja u neposrednoj blizini većih gradova i to tako što ona
prihavaćaju dio stanovništva i funkcija iz centralnoga grada.
OBILJEŽJA I RAZVOJNE TEŽNJE SUVREMENE HRVATSKE OD POČETKA 1990-IH GODINA 259
U suvremenoj se urbanoj mreži u Hrvatskoj opaža izrazito neravnomjeran red veličine
gradova u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, ponajprije zbog nerazmjerno velike koncentra-
cije stanovništva i gospodarstva u Zagrebu. Naime, Zagreb je dosegao 700 000 stanov-
nika, a zajedno s okolnim je naseljima postao središte urbane regije, koja ukupno broji
oko 900 000 stanovnika. Druga veća gradska središta u tom dijelu Hrvatske (Karlovac,
Varaždin, Sisak) jedva prelaze ili dosežu broj od 50 000 stanovnika. Slična se situacija
opaža i u Sjevernom primorju, koje obuhvaća Kvarner i Istru, gdje pored Rijeke (oko
200 000 stanovnika) i Pule (oko 60 000) ne postoje veća gradska središta. S druge je
strane u južnom dijelu zemlje (Dalmacija) te posebice u istočnom, situacija znatno
bolja zbog toga što postoji veći broj gradova srednje veličine s ulogom regionalnoga ili
subregionalnoga središta. U južnom dijelu, uz makroregionalno središte Split, važnu
ulogu imaju regionalna središta Zadar, Šibenik i Dubrovnik. U istočnom dijelu, koji
obuhvaća središnju i istočnu Slavoniju te Baranju, uz Osijek kao makroregionalno
središte, smješteni su Slavonski Brod, Vinkovci, Vukovar, Požega i Đakovo. Poseban
problem predstavlja Gorska Hrvatska u kojoj se nije uspjelo razviti veće gradsko sre-
dište koje bi preuzelo ulogu glavnoga centra (Toskić, Njegač, 2003).
S navedenim bi se problemima razvoja urbane mreže Hrvatska trebala što prije suočiti
uzimajući u obzir prije svega znanstvene kriterije. Pritom je nužno primijeniti znan-
stveni pristup u izdvajanju gradskih naselja,112 kao i prilikom njihove diferencijacije.
Kao jedno od optimalnijih rješenja, u znanstvenim se krugovima predlaže podjela
na metropolitanska područja (Zagreb, Split, Rijeka, Osijek), gradove srednje veličine
(koji bi dalje bili podijeljeni na veće, prosječne i manje) i na manje gradove (s podjelom
na veće, prosječne i naselja s gradskim obilježjima). Posebice valja istaknuti velike
gradove u čijim su područjima oblikovane velike aglomeracije i to zato što sadašnje
administrativne granice velikih gradova nisu u skladu s funkcijama i ulogama koje oni
imaju prostoru. Naime, administrativne se granice velikih gradova obično ne pokla-
paju s njihovim socioekonomskim regijama, što onemogućuje optimalno upravljanje i
gospodarenje na području velikih aglomeracija. Usto, same znanstvene analize užih i
širih područja velikih gradova pokazuju neodgovarajuće prostorne obuhvate granica
statističkih naselja. Inače, promjene u mreži gradova u uvjetima novih ovlasti jedinica
lokalne samouprave, u skladu su i s propisima Europske unije. Prema njima bi gradovi
morali postati ‘poduzetnici i velika poduzeća’ zaduženi za racionalno gospodarenje
imovinom, ponajprije svojim prostorom (Cimerman, 2000).113
112
Tijekom socijalističkoga razdoblja zakonski status gradova dodjeljivan je bez jasnih kriterija i to na razini
jedinica lokalne samouprave (općine).
113
Prijedlog R. Cimermana o jedinstvenoj tipologiji naših gradova u odnosu prema kružnomu procesu
periurbanoga razvoja svakako ima jedinstvenu važnost za komparativno istraživanje različitih središta
hrvatske urbane mreže. Na žalost, odgovarajućega odziva niti od strane relevantnih struka niti od statističke
službe još uvijek nema.
260 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
HRVATSKA U I NTEG RACIJSKIM PROCESIMA
I IMPLIKACIJE NA G OSPODARSKI RAZVOJ
I KVALITETU ŽIVOTA
Sa završetkom procesa pridruživanja Europskoj uniji 2013. godine (sl. 74.), te ulaskom
u NATO završava se proces euroatlantskih integracija (sl. 75.). Osnutkom Unije za Me-
diteran 2008. godine, Hrvatska je postala i dio multilateralnoga partnerstva zemalja
Europske unije i ostalih sredozemnih zemalja u procesu euromediteranskih integracija
(sl. 76.). Hrvatskoj se posebice, kao članici Unije za Mediteran, pružaju mogućnosti rje-
šavanja vlastitih problema, prije svega u sektoru gospodarske suradnje i zaštite mora.
Sl. 74. Hrvatska unutar Europske unije (od 1. srpnja 2013.)
Sl. 76. Države članice Unije za Mediteran 2014.
Utjecaji unutarnjih procesa dezintegracije bivše države s jedne strane, rata i europskih
integracijskih procesa s druge strane, u značajnoj su mjeri promijenili gospodarski
položaj Hrvatske u regiji u širem smislu. Iako su Hrvatska i Slovenija i u bivšoj državi
bile pri vrhu prema snazi svojih ekonomija i prema razini razvijenosti, nakon raspada
Jugoslavije i Domovinskoga rata, dolazi do značajne promjene odnosa triju najvećih
ekonomija bivše države: s jedne strane Hrvatska i Slovenija imaju značajan ekonomski
rast, a s druge strane Srbija ima veliki pad, kao i ostale države bivše Jugoslavije. Unatoč
ratu, teškoćama tranzicije i općoj krizi i recesiji, Hrvatski položaj ipak jača, te se prema
razini razvijenosti sve više udaljuje od prosjeka prostora bivše države. Raspon razvije-
nosti postaje neobično velik u nekada istoj državnoj zajednici (Stiperski, Lončar, 2008).
Pokazatelji životnoga standarda i kvalitete života zemalja jugoistočne Europe od po-
četka procesa integracije u EU, upućuju na to da se Hrvatska, iako je postala punoprav-
nom članicom tek 2013. godine, nalazi u skupini razvijenijih zemalja, sa Slovenijom i
Mađarskom, koje su u Uniju ušle gotovo deset godina prije (2004.).
OBILJEŽJA I RAZVOJNE TEŽNJE SUVREMENE HRVATSKE OD POČETKA 1990-IH GODINA 261
Sl. 75. Države članice NATO saveza 2014.
Prema pokazatelju pariteta kupovne moći (PPP) koji najbolje odražava stvarnu razinu
životnoga standarda, Hrvatska, Slovenija i Mađarska 2012. godine značajno odskaču
od ostalih zemalja jugoistočne Europe, primjerice Rumunjske i Bugarske, te pogotovo
zemalja bivše Jugoslavije, koje se još uvijek nalaze ispod svjetskoga prosjeka (sl. 77. i
sl. 78.). Položaj HDI-a (Human Development Index) koji uz paritet kupovne moći uk-
ljučuje još neke relevantne pokazatelje poput obrazovanja i životnoga vijeka, također
smješta Hrvatsku među prve tri najrazvijenije zemlje jugoistočne Europe. Prema iz-
vješću Programa Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) za 2013., malo manje od trećine
svjetske popuacije ulazi u skupinu visoko razvijenih zemalja prema rangu HDI-a na
listi zemalja svijeta, a tu se nalaze Hrvatska i zemlje jugoistočne Europe. Hrvatska se,
zajedno sa Slovenijom i Mađarskom, nalazi u kategoriji vrlo visoko razvijenih zemalja
(do 50. mjesta), dok se druge zemlje nastale raspadom jugoslavenske federacije (Bosna i
Hercegovina, Srbija, Makedonija) s pozicijama blizu 100. mjesta, nalaze na dnu ljestvice
visoko razvijenih zemalja (sl. 79.).
262 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE OBILJEŽJA I RAZVOJNE TEŽNJE SUVREMENE HRVATSKE OD POČETKA 1990-IH GODINA 263

Složenije analize kvalitete života114 jasno su izdvojile Hrvatsku od jezgre jugoistočne Razvojna dinamika Hrvatske i zemalja jugoistočne Europe, pak, upućuje na činjenicu
Europe, uključujući zemlje bivše Jugoslavije. Hrvatska se, naime, uz Sloveniju i Ma- da sam ulazak u EU nije izravan i ključan generator promjena. Najslabije razvijene
đarsku, najviše približuje razini kvalitete života EU-a, odnosno zemljama srednjopri- zemlje regije i zemlje bivše Jugoslavije, koje su još uvijek izvan EU-a, imaju sličnu di-
hodovnih ekonomija svijeta, za razliku od jezgre jugoistočne Europe sa znantno nižim namiku kretanja pokazatelja ekonomskoga standarda (PPP) kao i one koje su u Uniji
vrijednostima (Fuerst-Bjeliš, Stiperski, 2006). već niz godina. To je posljedica njihove sasvim specifične uključenosti u šire tržišne ti-
jekove (strane investicije i sl.). Međutim, razlika se ipak pokazuje u kretanju pokazatelja
SVIJET
2012. razvijenosti u smislu složenije kvalitete života (HDI): Hrvatska i Slovenija se stabilno
penju na rang listi, dok ostale zemlje bivše Jugoslavije zaostaju. Malo unutarnje tržište
Hrvatske, te rat i političke napetosti sa zemljama bivše Jugoslavije, značajnije su preu-
Srbija 2012.
smjerile trgovačke tijekove prema zemljama članicama EU-a (Stiperski, Lončar, 2008).
2008. Integracija u EU, kako pokazuju iskustva iz drugih zemalja članica, stavlja hrvatske
2002. regije koje su u graničnom pojasu sa zemljama članicama Unije u puno bolji položaj
Makedonija prema drugim dijelovima zemlje, pa se stoga može očekivati još snažniji gospodarski
razvoj tih dijelova Hrvatske.

SVIJET
Crna Gora (39,6)

Srbija 100 2008.– 2012.

BiH
Makedonija 155

Crna Gora 100,1

Hrvatska
(2013.) BiH 100,1

Hrvatska 45,5
Rumunjska (2013.)
(2007.)
Rumunjska 96,9
(2007.)

Bugarska Bugarska 180,3

(2007.) (2007.)
Slovenija 0,9
(2004.)
Slovenija Mađarska 57,6
(2004.) (2004.)

Mađarska 0 50 100 150 200

(2004.) %

Sl. 78. Postotna promjena BNP-a po stanovniku izraženoga kroz vrijednost PPP-a (purchasing power
0 5 000 10 000 15 000 20 000 25 000 30 000 parity — paritet kupovne moći) po stanovniku za pojedine države jugoistočne Europe za razdoblje 2008. – 2012.
USD/st. (u zagradama je navedena godina ulaska u EU)

Sl. 77. Kretanje BNP-a po stanovniku izraženoga kroz vrijednost PPP-a (purchasing power parity — paritet
kupovne moći) po stanovniku za pojedine države jugoistočne Europe od 2002., 2008. i 2012. (u zagradama
je navedena godina ulaska u EU)
264 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE LITERATURA 265

Srbija 77

84
Makedonija
60

L I TERATURA
Crna Gora 51

86
BiH Alexander, J., 1977: The ‘frontier’ concept in prehistory: the end of the moving frontier, u: Hunters,
66
gatherers and first farmers beyond Europe — an archaeological survey (ur. Megaw, J. V. S.), Leicester
University Pres, Leicester, 25 – 40.
47
Hrvatska Ančić, M., 1987: Gopodarski aspekti stočarstva cetinskog komitata u XIV st., Acta historico-oeconomica
48
(2013.)
Iugoslaviae 14, 69 – 98.

56 Antić, V., 1981: Istra pod Italijom, Argumenti 4, 13 – 31.

Rumunjska
(2007.) 69
Baker, A. R. H., 1972: Rethinking historical geography, u: Progress in historical geography (ur. Baker, A. R. H.),
David & Charles, Newton Abbot, 11 – 28.
58
Bugarska
(2007.) 56 Baker, A. R. H., 1992: Introduction: on ideology and landscape, u: Ideology and landscape in historical
perspective — essays on the meanings of some places in the past (ur. Baker, A. R. H., Biger, G.), Cambridge
University Press, Cambridge, 1 – 14.
25
Slovenija
27
(2004.) Baker, A. R. H., 2003: Geography and history — bridging the divide, Cambridge University Press, Cambridge.

43 2013. Baryshnikov, G. F., Markova, A. K., 1992: Early man and mammals during the upper pleniglacial — main
Mađarska mammal assemblages between 24,000 and 12,000 yr. B. P., u: Atlas of paleoclimates and
(2004.) 38 2004.
paleoenvironments of the northern hemisphere — late pleistocene-holocene, (ur. Frenzel, B., Pécsi, M.,
Velichko, A. A.), Geographical Research Institute, Hungarian Academy of Sciences, Gustav Fischer Verlag,
Budapest-Stuttgart, 127 – 129.
0 20 40 50 60 80 100
rang prema HDI Bertić, I., Rogić, V., 1987: Pregled po republikama i pokrajinama — SR Hrvatska, u: Veliki geografski atlas
Jugoslavije (gl. ur. Pojatina, S.), Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 175 – 176.
Sl. 79. Kretanje ranga zemalja jugoistočne Europe prema HDI 2004. i 2013. (u zagradama je navedena godina
ulaska u EU) Bertoša, M. 2007: Istarsko rano novovjekovlje. Razvojne smjernice od 16. do 18. st., u: Dalmacija,
Dubrovnik i Istra u ranome novom vijeku (ur. Budak, N.), Leykam international, Zagreb, 80 – 120.

Bićanić, R., 1975: Ekonomska podloga događaja iz 1903. g. u Hrvatskoj, Historijski zbornik 27 – 28, 49 – 72.

Blanc, A. 1953: Odnos geografije i historije prikazana na primjeru zapadne Hrvatske, Geografski glasnik
14 – 15, 35 – 45.

Boban, Lj., 1995: Hrvatske granice od 1918. do 1993. godine, Školska knjiga — Hrvatska akademija znanosti i
umjetnosti, Zagreb.
266 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
Bognar, A., Faivre, S., 2006: Geomorphological traces of the younger pleistocene glaciation in the central
part of the Velebit Mt., Hrvatski geografski glasnik 68/2, 19 – 30.
Borković, V., 1982: Historijsko-geografske osnove naseljavanja Cetine, Geografski glasnik 44, 69 – 84.
Bösendorfer, J., 2010: Nešto malo o našoj Baranji, Zavod za baranjsku povjesnicu, Beli Manastir.
Buchal, C., Schönwiese, C.-D., 2010: Klima — Die Erde und ihre Atmosphäre im Wandel der Zeiten, Helmholtz
Gemeinschaft, Berlin.  području Hrvatske (ur. Frangeš, S.), Državna geodetska uprava, Zagreb, 19 – 55.
Budak, N., 2007: Hrvatska i Slavonija u ranome novom vijeku, Leykam international, Zagreb.
Bunijevac, H., 2009: Željeznica kao preduvjet gospodarskog razvoja Like, u: Identitet Like: korijeni i razvitak
(ur. Holjevac, Ž.), Institut društvenih znanosti Ivo Pilar — Područni centar Gospić, 547 – 562.
Buršić-Matijašić, K., 2008: Gradinska naselja Istre — gradine Istre u vremenu i prostoru, Leykam
international, Zagreb.
Busch-Zantner, R., 1938: Agrarverfassung, Gessellschaft und Siedlung in Südosteuropa: Unter bes. Berücks. d.
Türkenzeit, Harrassowitz, Leipzig.
Butlin, R. A., 1993: Historical geography — through the gates of space and time, Edward Arnold, London.
Buzinkay G., 1979: A Vasárnapi Újság a dualizmuskor első felében 1867 – 1890., Magyar Könyvtári Szemle,
Budapest.
Buzov, S., 1992: Vlaško pitanje i osmanlijski izvori, Povijesni prilozi 11, 39 – 60.
Buzov, S., 1993: Razgraničenje između Bosanskog pašaluka i mletačke Dalmacije nakon kandijskog rata,
Povijesni prilozi 12, 1 – 38.
Buzov, S., 2003: Vlaška sela, pašnjaci i čifluci: krajolik osmanlijskog prigraničja u šesnaestom i
sedamnaestom stoljeću, u: Triplex Confinium (1500 – 1800): ekohistorija: zbornik radova (gl. ur. Cambi, N.),
Zadar, 3. – 7. svibnja 2000., Književni krug — Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta
u Zagrebu, Split – Zagreb, 227 – 241.
Carter, F. W., 1992: Agriculture on Hvar during Venetian occupation: a study in historical geography,
Geografski glasnik 54, 45 – 62.
Carter, F. W., 1994: The political geography of the Dubrovnik Republic, Acta Geographica Croatica 29,
77 – 98.
Cimerman, R., 2000: Prilog izboru kriterija za određenje mjesta u Hrvatskoj sa statusom grada, u:
2. hrvatski geografski kongres: zbornik radova (ur. Pejnović, D.), Lovran, 30. rujna – 03. listopada 1999.,
Hrvatsko geografsko društvo, Zagreb, 151 – 163.
Clark, G., Piggott, S., 1965: Prehistoric societies, Hutchinson & co., London.
Crkvenčić, I., 1981: Socijalnogeografski aspekti pojave ugara, odnosno neobrađenih oranica, Geografski
glasnik 43, 95 – 107.
Crkvenčić, I., 1982: Pojava ugara i neobrađenih oranica i promjene brojnosti stanovništva SR Hrvatske u
posljednjih dvadeset godina, Geografski glasnik 44, 3 – 22.
LITERATURA 267
Crkvenčić, I., 1983: Proces socijalnog raslojavanja sela i pojava neobrađenih oranica i ugara u SR Hrvatskoj
(na primjeru triju sela u općini Slavonski Brod), Geografski glasnik 45, 43 – 53.
Crljenko, I., 2014: Kulturnogeografska obilježja dinarskog krša Hrvatske, Acta Geographica Croatica 39,
15 – 44.
Ćosić, S., 2012: Topografske karte hrvatskih zemalja do početka 20. stoljeća, u: Topografske karte na
Ćosić, S., Vekarić, N., 2003: Hrvatski jug: Dubrovačka Republika i Boka kotorska, u: Hrvatska i Europa —
kultura, znanost i umjetnost: svezak III. Barok i prosvjetiteljstvo (XVII – XVIII. stoljeće) (ur. Golub, I.), Školska
knjiga, Zagreb, 79 – 93.
Der Fischer Weltalmanach 2000 – 2014
Difnik, F., 1986: Povijest Kandijskog rata u Dalmaciji, Književni krug, Split.
Dukovski, D., 2010: Istra i Rijeka u prvoj polovici 20. stoljeća (1918. – 1947.), Leykam international, Zagreb.
Džino, D., Domić Kunić, A., 2013: Rimski ratovi u Iliriku — povijesni antinarativ, Školska knjiga, Zagreb.
Foretić, D., 1980: Povijest Dubrovnika do 1808., prvi dio — od osnutka do 1526., Nakladni zavod Matice
hrvatske, Zagreb.
Foretić, D., 1980a: Povijest Dubrovnika do 1808., drugi dio — od 1526. do 1808., Nakladni zavod Matice
hrvatske, Zagreb.
Fuerst-Bjeliš, B., 1996: Pristup definiciji prostornog pojma tradicionalne regije, u: I. hrvatski geografski
kongres: geografija u funkciji razvoja Hrvatske: zbornik radova (ur. Pepeonik, Z.), Zagreb, 12. i 13. listopada
1995., Hrvatsko geografsko društvo, Zagreb, 326 – 330.
Fuerst-Bjeliš, B., 1996a: Historijsko-geografski pogled na pitanje prvobitne teritorijalne organizacije
Hrvatske, Acta Geographica Croatica 31, 115-124.
Fuerst-Bjeliš, B., 1996b: Zagreb — periodizacija razvoja gradske aglomeracije, Geografski glasnik 58, 89-96.
Fuerst-Bjeliš, B., 1998: Triplex Confinium — an eco-historic draft, u: Microhistory of the Triplex Confinium:
international project conference papers (ur. Roksandić, D.), Budapest, 21. – 22. ožujka 1997., Institute on
Southeastern Europe — Central European University, 147 – 155.
Fuerst-Bjeliš, B., 2003: Reading the Venetian cadastral record: an evidence for the environment,
population and cultural landscape of the 18th century Dalmatia, Hrvatski geografski glasnik 65 (1), 47 – 62.
Fuerst-Bjeliš, B., 2010: Zašto globalna povijest okoliša? (pogovor), u: Simmons, I. G., Globalna povijest
okoliša — od 10 000. pr. Kr do 2000. n. Kr., Disput, Zagreb.
Fuerst-Bjeliš, B., D’Alessio, G., Diklić, O., 2003: Mletački katastar 18. st. i ekohistorijska evaluacija tromeđe,
u: Triplex Confinium (1500 – 1800): ekohistorija: zbornik radova (gl. ur. Cambi, N.), Zadar, 3. – 7. svibnja 2000.,
Književni krug — Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Split – Zagreb,
87 – 99.
268 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
Fuerst-Bjeliš, B., Stiperski, Z., 2006: South Eastern Europe: Discussing quality of life indicators, u: South
Eastern European countries on their way to Europe — geographical aspects (ur. Henkel, R.), Forum — ifl, heft
5, Leibniz — Institut Fuer Laenderkunde, Leipzig, 23 – 38.
Fuerst-Bjeliš, B., Zupanc, I., 2007a: Images of the Croatian borderlands: selected examples of early modern
cartography, Hrvatski geografski glasnik 69 (1), 7 – 23.
Fuerst-Bjeliš, B., Zupanc, I., 2007b: New 18th century Venetian Border in Croatia and its spatialand
demographic implications, Hrvatski geografski glasnik 69 (2), 41 – 52.
Gelo, J., 1987: Demografske promjene u Hrvatskoj od 1780. do 1981. godine, Globus, Zagreb.
Glamuzina, N., 2009: Pelješac, Naklada Bošković, Split.
Goldstein, I., 1997: Između Bizanta, Jadrana i Srednje Europe, u: Hrvatska i Europa — kultura, znanost i
umjetnost: svezak I. Srednji vijek (VII – XI. stoljeće) rano doba hrvatske kulture (ur. Supičić, I.), AGM, Zagreb,
169 – 178.
Goldstein, I., 2004: Židovi u Zagrebu 1918. – 1941., Novi Liber, Zagreb.
Goldstein, I., 2005: Naseljeni gradovi Porfirogenetove Paganije (De administrando imperio 36/14 – 15), u:
Raukarov zbornik — zbornik u čast Tomislava Raukara (ur. Budak, N.), FF press, Zagreb, 39 – 53.
Goldstein, I., 2008: Hrvatska povijest, Europapress holding, Zagreb.
Gračanin, H., 2011: Južna Panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju (od konca 4. do konca 11. stoljeća),
Plejada, Zagreb.
Gračanin, H., 2012: Zagrebačko područje do osnutka Biskupije, u: Povijest grada Zagreba — knjiga 1. Od
prethistorije do 1918. (ur. Goldstein, I., Goldstein, S.), Novi liber, Zagreb, 2 – 29.
Gresh, A., Radvanyi, J., Rekacewicz, P., Samary, C., Vidal, D., 2006: ‘L’Atlas’ du Monde diplomatique, Le
Monde diplomatique, Paris.
Grgin, B., 2012: Vrhunac srednjovjekovnog razvoja, u: Povijest grada Zagreba — knjiga 1. Od prethistorije do
1918. (ur. Goldstein, I., Goldstein, S.), Novi liber, Zagreb, 64 – 107.
Gross, M., 1980: Historijska znanost — razvoj, oblik, smjerovi, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb.
Gruenfelder, A. M., 2003: Velebitske šume od 16. do 18. stoljeća, u: Triplex Confinium (1500 – 1800):
ekohistorija: zbornik radova (gl. ur. Cambi, N.), Zadar, 3. – 7. svibnja 2000., Književni krug — Zavod za
hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Split – Zagreb, 365 – 375.
Helmfrid, S., 1972: Historical geography in Scandinavia, u: Progress in historical geography
(ur. Baker, A. R. H.), David & Charles, Newton Abbot, 63 – 89.
Holjevac, Ž., 2003: Ljudi, voda i prirodna sredina na Triplex Confiniumu: Vukasovićeve i Hacquetove
ekohistorijske opservacije u Lici i Krbavi u drugoj polovici 18. stoljeća, u: Triplex Confinium (1500 – 1800):
ekohistorija: zbornik radova (gl. ur. Cambi, N.), Zadar, 3. – 7. svibnja 2000., Književni krug — Zavod za
hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Split – Zagreb, 145 – 155.
LITERATURA 269
Holjevac, Ž., 2007: Hrvatsko-slavonska Vojna krajina u ranome novom vijeku, u: Hrvatsko-slavonska
Vojna krajina i Hrvati pod vlašću Osmanskoga Carstva u ranome novom vijeku (ur. Budak, N.), Leykam
international, Zagreb, 6 – 107.
Horvat, A., 1958: Grad (burg). Hrvatska, u: Enciklopedija Jugoslavije, sv. 3, Leksikografski zavod FNRJ,
Zagreb.
Hughes, J. D., 2011: Što je povijest okoliša?, Disput, Zagreb.
Hutinec, G., Goldstein, I., 2012: Zagreb slijedi Europu, u: Povijest grada Zagreba — knjiga 2. 20. i 21. stoljeće
(ur. Goldstein, S.), Novi liber, Zagreb, 2 – 67.
Hütteroth, W.-D., 2006: Ecology of the Ottoman lands, u: The Cambridge history of Turkey volume 3 — the
latter Ottoman empire 1603 – 1839 (ur. Faroqhi, S. N.), Cambridge University press, Cambridge, 18 – 43.
Inalçik, H., 2002: Osmansko Carstvo — klasično doba 1300. – 1600., Srednja Europa, Zagreb.
Iveljić, I, 2010: Banska Hrvatska i Vojna krajina od prosvjećenog apsolutizma do 1848. godine, Leykam
international, Zagreb.
Jäger, H., 1969: Historische Geographie, Georg Westermann Verlag, Braunschweig.
Jäger, H., 1972: Historical geography in Germany, Austria and Switzerland, u: Progress in historical
geography (ur. Baker, A. R. H.), David & Charles, Newton Abbot, 45 – 62.
Jelaska, J., 1985: Splitsko polje za turskih vremena, Logos, Split.
Juzbašić, Dž., 1974: Izgradnja željeznica u Bosni i Hercegovini u svjetlu austrougarske politike od okupacije do
kraja Källayeve ere, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, djela XLVIII/28, Sarajevo.
Juzbašić, Dž., 2002: Politika i privreda u Bosni i Hercegovini pod austrougarskom upravom, Akademija
nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, posebna izdanja CXVI/35, Sarajevo.
Karger, A., 1963: Die Entwicklung der Siedlungen im westlichen Slawonien: ein Betrag zur Kulturgeographie
des Save-Drau-Zwischenstromlandes, Kölner Geographische Arbeiten, heft 45, Franz Steiner Verlag,
Wiesbaden.
Kaser, K., 1997: Slobodan seljak i vojnik — I. Rana krajiška društva (1545 – 1754), II. Povojčeno društvo
(1754 – 1881), Naprijed, Zagreb.
Kaser, K., 2003: Uništenje šuma na obalnom krškom području hrvatske Vojne krajine u prvoj polovici
18. stoljeća. Njegovi demografski, privredni i socijalni uzroci, u: Triplex Confinium (1500 – 1800):
ekohistorija: zbornik radova (gl. ur. Cambi, N.), Zadar, 3. – 7. svibnja 2000., Književni krug — Zavod za
hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Split – Zagreb, 377 – 395.
Kaser, K, Grandits, H., Gruber, S., 2003: Popis Like i Krbave 1712. godine — obitelj, zemljišni posjed i etničnost u
jugozapadnoj Hrvatskoj, Srpsko kulturno društvo Prosvjeta, Zagreb.
Khader, B., 2009: Europa por el Mediterráneo — de Barcelona a Barcelona (1995 – 2009), Icaria, Barcelona.
Klaić, N., 1990: Povijest Hrvata u srednjem vijeku, Globus, Zagreb.
270 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
Klemenčić, M., 1991: Novija historijsko-geografska osnovica jugoslavenskih izvanjskih i unutarnjih
granica s posebnim osvrtom na hrvatske granice, u: Političko-geografska i demografska pitanja Hrvatske
(ur. Ivan Crkvenčić), Savez geografskih društava Hrvatske, Zagreb, 317 – 334.
Komušanac, M., Šterc, S., 2010: Historijska geografija — temeljni identitet geografske discipline, Hrvatski
geografski glasnik 72 (2), 123 – 142.
Kraljević, R., 1994: Vinogradarski slom i demografski rasap južne Hrvatske u osvit 20. stoljeća —
vinogradarstvo Dalmacije 1850. – 1904.: uspon, procvat, klonuće, Književni krug, Split.
Krivošić, S., 1990: Stanovništvo Dubrovnika i demografske promjene u prošlosti, Zavod za povijesne
znanosti JAZU u Dubrovniku, Dubrovnik.
Kulušić, S., 2001: Naseljenost i vrednovanje Kornatskih otoka od drevnih vremena do danas (nastavak),
Hrvatski geografski glasnik 63, 87 – 120.
Kuntić-Makvić, B., 1997: Grčka i rimska starina, u: Hrvatska i Europa — kultura, znanost i umjetnost: svezak
I. Srednji vijek (VII – XI. stoljeće) rano doba hrvatske kulture (ur. Supičić, I.), AGM, Zagreb, 73 – 91.
Kurelac, M., 2000: Hrvatska i središnja Europa u doba renesanse i reformacije, u: Hrvatska i
Europa — kultura, znanost i umjetnost: svezak II. Srednji vijek i renesansa (XIII – XVI. stoljeće)
(ur. Hercigonja, E.), Školska knjiga, Zagreb, 39 – 60.
Laci, S., 1982: Razvoj naseljenosti Međimurja, Geografski glasnik 44, 51 – 68.
Leroi-Gourhan, A., 1983: Les chasseurs de la préhistoire, Éditions A.-M. Métailié, Paris.
Levak, M., 2005: Tragovi društvenog ustroja istarskih Slavena u ranom srednjem vijeku, u: Raukarov
zbornik – zbornik u čast Tomislava Raukara (ur. Budak, N.), FF press, Zagreb, 55 – 73.
Lisac, J., 2003: Hrvatski dijalekti, u: Hrvatska i Europa — kultura, znanost i umjetnost: svezak III. Barok i
prosvjetiteljstvo (XVII – XVIII. stoljeće) (ur. Golub, I.), Školska knjiga, Zagreb, 451 – 459.
Lozić, S., Fuerst-Bjeliš, B., Perica, D., 2006: Quantitative-geomorphological and environmental-historical
impact on the ecological soil depth; northwestern Croatia, Hrvatski geografski glasnik 68 (1), 7 – 25.
Lučić, J., 1977: Prilog pitanju historijske geografije, Historijski zbornik 19 – 20, 61 – 76.
Lukić, A., 2012: Mozaik izvan grada — tipologija ruralnih i urbaniziranih naselja Hrvatske, Meridijani,
Samobor.
Magocsi, P. R., 2002: Historical atlas of Central Europe — from the early fifth century to the present, Thames
& Hudson, London.
Malić, A., 1983: Regionalne razlike i promjene površina kategorija iskorištavanja poljoprivrednog
zemljišta SR Hrvatske, Geografski glasnik 45, 55 – 73.
Malić, A., 1988: Zemljište i poljoprivreda, Sociologija sela 99 – 100, 77 – 88.
Mallory, J. P., 1989: In search of the Indoeuropeans — language, archaeology and myth, Thames & Hudson,
London.
Mantran, R. (ur.), 1989: Histoire de l’Empire Ottoman, Fayard, Paris.
LITERATURA 271
Marchesetti. C., 1903: I castellieri preistorici di Trieste e della regione Giulia, Museo civico di Storia naturale,
Trieste.
Margetić, L., 1977: Konstantin Porfirogenet i vrijeme dolaska Hrvata, Zbornik Odsjeka za povijesne
znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 8, 5 – 88.
Margetić, L., 1997: Hrvatska država u doba narodnih vladara, u: Hrvatska i Europa — kultura, znanost
i umjetnost: svezak I. Srednji vijek (VII – XI. stoljeće) rano doba hrvatske kulture (ur. Supičić, I.), AGM,
Zagreb, 197-214.
Matijašić, R., 1988: Ageri antičkih kolonija Pola i Parentium i njihova naseljenost od I. do III. stoljeća, VPA,
Zagreb.
Matijašić, R., 1998: Gospodarstvo antičke Istre — arheološki ostaci kao izvor za poznavanje društveno-
gospodarskih odnosa u Istri u antici (I. st. pr. Kr. – III. st. posl. Kr.), Zavičajna naklada ‘Žakan Juri’, Pula.
Matijašić, R., 2009: Povijest hrvatskih zemalja u antici do cara Dioklecijana, Leykam international, Zagreb.
Matuz, J., 1992: Osmansko Carstvo, Školska knjiga, Zagreb.
Mažuran, I., 1988: Popis naselja i stanovništva u Slavoniji 1698. godine, Zavod za znanstveni rad u Osijeku
Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Osijek.
Mažuran, I. 1998: Hrvati i Osmansko Carstvo, Golden marketing, Zagreb.
Mažuranić, V., 1975: Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik, Informator, Zagreb.
Merlić, E., 2008: Buzeština kroz povijest, vlastita naklada, Pazin – Buzet.
Miga-Piątek, U., 2011: Cultural landscape of the 21st century: geographical consideration between theory
and practice, Hrvatski geografski glasnik 73 (2), 129. – 140.
Mirdita, Z., 2004: Vlasi u historiografiji, Hrvatski institut za povijest, Zagreb.
Mirdita, Z., 2009: Vlasi — starobalkanski narod (od povijesne pojave do danas), Hrvatski institut za povijest,
Zagreb.
Mirković, M., 1968: Ekonomska historija Jugoslavije, Informator, Zagreb.
Moačanin, N., 1998: Introductory essay on an understanding of the Triplex-frontier area: preliminary
turkologic research, u: Microhistory of the Triplex Confinium: international project conference papers
(ur. Roksandić, D.), Budapest, 21. – 22. ožujka 1997., Institute on Southeastern Europe — Central European
University, 125 – 136.
Moačanin, N., 2000: Hrvatska i Osmansko Carstvo, u: Hrvatska i Europa — kultura, znanost i umjetnost:
svezak II. Srednji vijek i renesansa (XIII – XVI. stoljeće) (ur. Hercigonja, E.), Školska knjiga, Zagreb, 63 – 82.
Moačanin, N., 2007: Hrvati pod vlašću Osmanskoga Carstva do razdoblja reformi u Bosni i Hercegovini
(1463. – 1831.), u: Hrvatsko-slavonska Vojna krajina i Hrvati pod vlašću Osmanskoga Carstva u ranome
novom vijeku (ur. Budak, N.), Leykam international, Zagreb, 108 – 175.
272 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
Mohorovičić, A., 2000: Razvoj naselja i gradova na području sjeverne Hrvatske, u: Hrvatska i
Europa — kultura, znanost i umjetnost: svezak II. Srednji vijek i renesansa (XIII – XVI. stoljeće)
(ur. Hercigonja, E.), Školska knjiga, Zagreb, 553 – 583.
Nejašmić, I., 1991: Depopulacija u Hrvatskoj — korijeni, stanje, izgledi, Globus — Institut za migracije i
narodnosti Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb.
Nazor, A., 2005: O ustroju hrvatske vojske u ranome srednjem vijeku, u: Raukarov zbornik — zbornik u čast
Tomislava Raukara (ur. Budak, N.), FF press, Zagreb, 83 – 108.
Nikolić, Z., 2005: Najstarija slavenska naselja u južnoj Italiji, u: Raukarov zbornik — zbornik u čast
Tomislava Raukara (ur. Budak, N.), FF press, Zagreb, 75 – 82.
Novak, G., 2004: Prošlost Dalmacije, knjiga prva: od najstarijih vremena do Kandijskoga rata, Marjan tisak,
Split.
Novak, G., 2004a: Prošlost Dalmacije, knjiga druga: od Kandijskoga rata do Rapalskoga ugovora, Marjan
tisak, Split.
Novak, G., 2005: Povijest Splita, knjiga prva — od prethistorijskih vremena do definitivnog gubitka pune
autonomije 1420. godine, Škuna, Split.
Novak, G., 2005a: Povijest Splita, knjiga druga — od 1420. do 1797. god., Škuna, Split.
Novak, G., 2005b: Povijest Splita, knjiga treća — od 1797. do 1882. god., Škuna, Split.
Olujić, B., 2007: Povijest Japoda, Srednja Europa, Zagreb.
Omašić, V., 1978: Topografija Kaštelanskog polja, Čakavski sabor, Split.
Orme, B., 1977: The advantages of agriculture, u: Hunters, gatherers and first farmers beyond Europe — an
archaeological survey (ur. Megaw, J. V. S.), Leicester University Press, Leicester, 41 – 49.
Pavić, R., 1975: Geografski položaj — kompleksnost značenja, povijesni aspekti i suvremena valorizacija, u:
Geografija SR Hrvatske, knjiga 4: Gorska Hrvatska (ur. Cvitanović, A.), Školska knjiga, Zagreb, 64 – 75.
Pavić, R., 2012., Geografija gorske Hrvatske — prilozi analizi socijalno-geografske strukture Gorskoga kotara i
Ogulinsko-plaščanske submontane udoline, Vlastita naklada Zdenko Mance, Rijeka.
Pederin, I., 2011: Juraj Matutinović i drugi Napoleonovi savjetnici za Ilirske pokrajine i Bosnu te problemi
prodora na jugoistok, u: Dalmacija za francuske uprave (1806. – 1813.): zbornik radova (ur. Trogrlić, M.,
Vrandečić, J.), Split, 18. – 19. rujna 2006., Književni krug — Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu,
Split, 221 – 250.
Pejnović, D., 1985: Srednja Lika — socijalnogeografska transformacija, Centar za kulturu — Muzej Like,
Gospić.
Pejnović, D., 2009: Geografska osnova identiteta Like, u: Identitet Like: korijeni i razvitak (ur. Holjevac, Ž.),
Institut društvenih znanosti Ivo Pilar — Područni centar Gospić, 45 – 84.
Peričić, Š., 1980: Oskudica i glad u Dalmaciji u XIX i početkom XX stoljeća, Radovi instituta za hrvatsku
povijest 13, 1 – 32.
LITERATURA 273
Peričić, Š., 1985: Prilog poznavanju gospodarskih prilika otoka Šolte u 19. st., Geografski glasnik 47,
105 – 120.
Peričić, Š., 1998: Gospodarska povijest Dalmacije od 18. do 20. stoljeća, Matica hrvatska Zadar, Zadar.
Polybius, 1999: Istoriai — the histories, Harvard University press, Cambridge.
Posavec, V., 2007: Dalmacija u vrijeme Marcelina i Julija Nepota, Književni krug, Split.
Prelčec, Z. (ur.), 1982: Povijesni atlas, Tlos, Zagreb.
Puljiz, V., 1985: Socijalno-ekonomska povijest našeg sela, u: Zbornik Trećeg programa Radio Zagreba,
79 – 81 (ur. Lehpamer, M.), Radio Zagreb, Zagreb, 59 – 70.
Raukar, T., 1997: Prostor i društvo, u: Hrvatska i Europa — kultura, znanost i umjetnost: svezak I. Srednji
vijek (VII – XI. stoljeće) rano doba hrvatske kulture (ur. Supičić, I.), AGM, Zagreb, 181 – 195.
Raukar, T., 2000: Hrvatska na europskom prostoru, u: Hrvatska i Europa — kultura, znanost i umjetnost:
svezak II. Srednji vijek i renesansa (XIII – XVI. stoljeće) (ur. Hercigonja, E.), Školska knjiga, Zagreb, 5 – 36.
Raukar, T., 2007: Studije o Dalmaciji u srednjem vijeku — odabrane studije, Književni krug, Split.
Regan, K., Kaniški, T., 2003: Hrvatski povijesni atlas, Leksikografski zavod ‘Miroslav Krleža’, Zagreb.
Riđanović, J., 1993: Hidrogeografija, Školska knjiga, Zagreb.
Riđanović, J., 2002: Geografija mora, Naklada dr. Feletar, Zagreb.
Rogić, V., 1953: Senj — prilog poznavanju položaja i regionalne funkcije, Geografski glasnik 14/15, 47 – 64.
Rogić, V., 1954: Senj — historijsko značenje i suvremeno mrtvilo jedne naše luke, Pomorstvo 9/3, 134 – 136.
Rogić, V., 1955: Naše morske luke, Geografski horizont 1/1 – 2, 11 – 22.
Rogić, V., 1956: Razlike pejzaža velebitskih padina, Geografski glasnik 18, 15 – 32.
Rogić, V., 1956a: Geografski osnovi razvoja našeg pomorstva, u: Izvještaj o radu IV. kongresa geografa FNR
Jugoslavije održanog u Beogradu i NR Srbiji od 28. IX – 5. X 1955. (ur. Sušić, M.), Savez geografskih društava
FNR Jugoslavije, Beograd, 169 – 178.
Rogić, V., 1957: Geografski osnovi stočarskih veza Like i Dalmacije, u: Zbornik naučnih i književno-
umjetničkih priloga bivših đaka i profesora Zagrebačke klasične gimnazije o 350-godišnjem jubileju
1607. – 1957. (ur. Lisac, A. – Lj.), Odbor za proslavu 350-godišnjice Klasične gimnazije u Zagrebu, Zagreb,
705 – 714.
Rogić, V., 1958: Velebitska primorska padina — prilog poznavanju evolucije krškog pejzaža (nastavak),
Geografski glasnik 20, 53 – 110.
Rogić, V., 1959: Problem izbora i primjena metoda za određivanje geografskih međa naših gradova, u:
Zbornik radova V. kongresa geografa FNR Jugoslavije (ur. Pajković, M.), NR Crna Gora, 8 – 16. rujan 1958.,
Geografsko društvo NR Crne Gore, Titograd, 469 – 480.
274 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
Rogić, V., 1961: Krk: osobine i postanak današnjeg pejzaža, Geografski glasnik 23, 67 – 101.
Rogić, V., 1962: Uvod u geografiju, Klub studenata geografije, Zagreb.
Rogić, V., 1962a: Fizionomska i funkcionalna regionalizacija Hrvatske, u: Zbornik VI. kongresa geografov
FLRJ (ur. Gams, I., Ilešič, S., Savnik, R.), LR Slovenija, 27. IX do 5. X 1961., Savez geografskih društava
FNRJ — Geografsko društvo Slovenije, Ljubljana, 279 – 289.
Rogić, V., 1963: Geografski koncept regije, Geografski glasnik 25, 113 – 122.
Rogić, V., 1964: Geografska regionalizacija primorja, u: Zbornik VII. kongresa geografa SFRJ
(ur. Crkvenčić, I.), SR Hrvatska, 23. do 30. IX 1964., Savez geografskih društava SFRJ — Geografsko društvo
Hrvatske, Zagreb, 119 – 131.
Rogić, V., 1965: Položaj Senja i gravitacija: historijsko-geografski i suvremeni odnosi, u: Senjski zbornik 1
(ur. Glavičić, M.), Gradski muzej Senj — Senjsko muzejsko društvo, Senj, 7 – 21.
Rogić, V., 1966: Metropolitanizacija USA i neke karakteristične osobine urbane transformacije u
Jugoslaviji na primjeru Zagreba, Geografski glasnik 28, 33 – 58.
Rogić, V., 1968: Vinodol: suvremena uslovljenost novih odnosa regionalne zonalnosti, Geografski glasnik
30, 101 – 126.
Rogić, V., 1968a: Historijsko-geografska problematika urbane mreže Jugoslavije u odnosu na osobine
njenog suvremenog razvoja, u: Cvijićev zbornik (ur. Lutovac, M.), SANU, Beograd, 357 – 372.
Rogić, V., 1968: Prostori općeg makroregionalnog centraliteta Zagreba, Rijeke, Splita i Osijeka u odnosu
na regionalizaciju ekonomskog programiranja, u: Zbornik na VIII. kongres na geografite od SFRJ
(ur. Kirovski, P.), Makedonija, 9. IX do 14. IX 1968., Sojuz na geografskite društva na SFRJ — Geografsko
društvo na SR Makedonija, Skopje, 459 – 465.
Rogić, V., 1969: Rapska otočna skupina, Geografski glasnik 31, 109 – 124.
Rogić, V., 1969a: Les différences qualitatives de la régionalisation a grande et petite échelle — L’exemple de
la Croatie, Bull. de la Faculte des Lettres de Strasbourg 47, 431 – 436.
Rogić, V., 1970: Prostor riječke komune — prilog poznavanju regionalno-geografske problematike,
Geografski glasnik 32, Zagreb, 137 – 159.
Rogić, V., 1970a: Značenje i razvoj naših glavnih luka, Geografski horizont 16/1 – 2, 1 – 14.
Rogić, V., 1971: Les fondements de la régionalisation de la Croatie, Bull. de la Faculté des Lettres de
Strasbourg 49, 430 – 440.
Rogić, V., 1971a: Retrospektivno i suvremeno značenje prometne funkcije ličko-goranske regije, u: Naučno
savjetovanje Prometna valorizacija Hrvatske (ur. Roglić, J., Božičević, J.), JAZU, Zagreb, 79 – 86.
Rogić, V., 1971b: La Croatie dinarique, Bulletin de la Faculté des Lettres de Strasbourg 49, 210 – 231.
Rogić, V., 1971c: Cresko-lošinjski prostor, Zbornik za narodni život i običaje 45, 635 – 649.
LITERATURA 275
Rogić, V., 1972: Espace veçu et sociétés en Croatie, Bull. de la Faculté des Lettres de Strasbourg 50, 211 – 240.
Rogić, V., 1972a: Primjer geografske analize strukture naseljenosti gorsko-planinskih regija — Ličko
goranski prostor, u: Zbornik na Jugoslovenskiot simpozium za problemite na selskite naselbi i
zemjodelskoto proizvodstvo (ur. Panov, M.), Ohrid, 11. – 13. svibanj 1972. Sojuz na geografskite instiucii na
SFRJ — Geografsko društvo na SR Makedonija, Skopje, 96 – 102.
Rogić, V., 1972b: Regionalno-geografski aspekt prostora paške komune, Geografski glasnik 33 – 34, 141 – 157.
Rogić, V., 1972c: Urbanizacija Jugoslavije, Geografski horizont 18/3 – 4, 19 – 22.
Rogić, V., 1973: Saobraćajna povezanost Like i tranzitne veze Like s ostalim dijelovima zemlje, u: Lika u
prošlosti i sadašnjosti: zbornik 5 (ur. Gušić, B.), Historijski arhiv u Karlovcu, Karlovac, 631 – 641.
Rogić, V., 1973a: Regionalizacija Jugoslavije, Geografski glasnik 35, 13 – 28.
Rogić, V., 1974: Historijsko-geografski uvod, u: Geografija SR Hrvatske — knjiga VI: Južno hrvatsko primorje
(ur. Cvitanović, A.), Školska knjiga, Zagreb, 5 – 9.
Rogić, V., 1974a: Regionalizacija središnjeg planinskog prostora Jugoslavije, u: Zbornik IX. kongresa
geografa Jugoslavije (ur. Bjelovitić, M.), Bosna i Hercegovina, 24. – 30. IX 1972., Savez geografskih institucija
Jugoslavije — Geografsko društvo Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 409 – 416.
Rogić, V., 1975: Osnove historijsko-geografskog razvoja, u: Geografija SR Hrvatske — knjiga V: Sjeverno
hrvatsko primorje (ur. Cvitanović, A.), Školska knjiga, Zagreb, 42 – 45.
Rogić, V., 1975a: Regionalno-geografska izdvojenost i geografske osobine riječkog prostora, u: Geografija
SR Hrvatske — knjiga V: Sjeverno hrvatsko primorje (ur. Cvitanović, A.), Školska knjiga, Zagreb, 79 – 97.
Rogić, V., 1975b: Istra — historijsko geografski razvoj, u: Geografija SR Hrvatske — knjiga V: Sjeverno
hrvatsko primorje (ur. Cvitanović, A.), Školska knjiga, Zagreb, 184 – 187.
Rogić, V., 1976: Geografski aspekt društveno-ekonomske valorizacije prostora Jugoslavije, u: Geografski
aspekt društveno-gospodarskog razvitka SFRJ i svijeta (ur. Debot, S.), Školska knjiga, Zagreb, 17 – 34.
Rogić, V., 1976a: Socio-geografski aspekt dinarskog krša, dinarskog kulturnog areala i dinarskog brdsko-
planinskog prostora, Geografski glasnik 38 (1), 253 – 269.
Rogić, V., 1976b: Socijalno-geografski aspekt primorskog krša, u: Simpozij Ekološko valoriziranje
primorskog krša (ur. Roglić, J.), Split, 18. – 20. listopada 1976., Međuakademijski odbor za zaštitu prirode pri
Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti, Split – Zagreb, 28 – 36, 44 – 52.
Rogić, V., 1977: Geografski aspekt podunavsko-jadranskih razvojnih osovina jugoslavenskog prostora
u retrospektu i prospektu, u: Zbornik X. jubilarnog kongresa geografa Jugoslavije (ur. Vasović, M.), Srbija,
15 – 20. rujna 1976., Savez geografskih društava Jugoslavije — Srpsko geografsko društvo, Beograd,
252 – 258.
Rogić, V., 1977a: Regionalizacija Gorske Hrvatske, Geografski glasnik 39, 25 – 43.
Rogić, V., 1977b: The changing urban pattern, u: Yugoslavia in historical geography of the Balkans
(ur. Carter, F. W.), Seminar Press, London – New York – San Francisco, 120 – 149.
276 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
Rogić, V., 1979: Slavonska Požega u urbanoj polarizaciji Hrvatske, Geografski glasnik 41/42, 71 – 84.
Rogić, V., 1978: Beitraege zur Problematik der Raumgliederung Yugoslawiens, Geographical Papers 4, 1 – 11.
Rogić, V., 1979a: Zagrebačka regija: Prilog poznavanju problematike geografske diferencijacije urbanih
regija, Geografski glasnik 41/42, 149 – 160.
Rogić, V., 1980a: Fundamental Problems of the Geographic Regionalisation of Yugoslavia, Geographica
Yugoslavica 2, 19 – 29.
Rogić, V., 1981: Raumgebundene Konstanten der Entwicklungsachen Donau Adria, Muenchener Studien
zur Sozial und Wirtschaftsgeogfraphie 21, Muenchen.
Rogić, V., 1982: Historijsko-geografska osnova socijalno-kulturne diferencijacije vojnokrajiškog prostora,
Geografski glasnik 44 (1), 23 – 38.
Rogić, V., 1982a: Auswirkungen der Oesterreichischen Militärgrenze auf die Dinarisch- pannonischen
Kulturlandschaft, Schriftenreihe des Regensburger Osteuropainstituts 8, Regensburg, 41 – 55.
Rogić, V., 1983: Nacrt uvjetno homogene regionalizacije SR Hrvatske, Geografski glasnik 45, 75 – 89.
Rogić, V., 1983a: Zagreb — Verdichtungsraum und Region, Münchener Studien zur Sozial und
Wirtschaftgeographie 23, 45 – 52.
Rogić, V., 1983b: Die raumliche Persistenz der der Entwicklungsachen Jugoslawiens, Münchener Studien
zur Sozial und Wirtschaftsgeographie 23, 9 – 15.
Rogić, V., 1984: Jednostavnost i fleksibilnost koncepta nodalno-funkcionalne diferencijacije SR Hrvatske,
Geografski glasnik 46, 73 – 80.
Rogić, V., 1987: O geografskoj misli, geografskoj disciplini i geografiji u Hrvatskoj, Geografski glasnik 49,
7 – 13.
Rogić, V., 1989: A Twofold Notion of the Zagreb Urban Region, Geographica Yugoslavica X, 5 – 17.
Rogić, V., 1990: Regionalna geografija Jugoslavije, knjiga 1 — prirodna osnova i historijska geografija, Školska
knjiga, Zagreb.
Rogić, V., 1991: Nacrt uvjetno-homogene regionalizacije graničnog dijela srednjodalmatinskog
prostora — primjer teritorija trogirske općine, Radovi Geografskog odjela Sveučilišta u Zagrebu 26, 35 – 46.
Rogić, V., 1991a: Hrvatska vojna krajina — temeljna historijsko-geografska problematika, u: Političko-
geografska i demografska pitanja Hrvatske (ur. Crkvenčić, I.), Savez geografskih društava Hrvatske, Zagreb,
165 – 186.
Rogić, V., 1991b: Croatian Military Border — fundamental historical-geographical problems, Geographical
papers 8, 167 – 189.
Rogić, V., 1992: Problematika regionalne organizacije jugoistočnog segmenta Središnje Hrvatske, Acta
Geographica Croatica 27, 95 – 106.
LITERATURA 277
Rogić, V. 1994: Geopolitical retrospect of Croatia, u: Croatia — a new European state: proceedings of the
symposium (ur. Crkvenčić, I., Klemenčić, M., Feletar, D.), Zagreb i Čakovec, 22. – 25. rujna 1993., Zavod za
geografiju i prostorno uređenje Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta, Zagreb, 9 – 31.
Rogić, V., 1995: Historische Geographie Kroatiens, in: Kroatien:
Landeskunde — Geschichte — Kultur — Politik — Wirtschaft — Recht (ur. Budak, N. i dr.), Oesterreichische
Osthefte 13, Oesterreichischen Ost und Suedosteuropa Institut, Wien, 63 – 84.
Rogić, V., 2003: Sveti Juraj — mikrogeopolotički retrospekt i prospekt, u: Spomenica Svetog Jurja
(ur. Babić, S.), Udruga za zaštitu i promicanje razvitka Svetog Jurja, Rijeka, str. 9 – 27.
Roglić, J., 1950: O geografskom položaju i ekonomskom razvoju Jugoslavije, Geografski glasnik 11 – 12, 11 – 26.
Roglić, J., 1975: 200 obljetnica Fortisova putovanja po Dalmaciji — geografska razmišljanja, Geografski
glasnik 36/37, 5 – 16.
Rubić, I., 1939: Gravitacijske zone važnijih luka na istočnoj obali Jadrana, Hrvatski geografski glasnik
8 – 9 – 10, 202 – 227.
Rumpler, H., Seger, M., 2010: Die Habsburgermonarchie 1848 – 1918, band IX/2, Soziale strukturen, Verlag
der Österreichischen Akademie der Wissenschaften, Wien.
Schenk, W., 2011: Historische Geographie, Wissenschafliche Buchgesellschaft, Darmstadt. Seletković, Z.,
Katušin, Z., 1992: Klima Hrvatske, u: Šume u Hrvatskoj (ur. Rauš, Đ.), Šumarski fakultet Sveučilišta u
Zagrebu — Hrvatske šume, Zagreb, 13 – 18.
Selva, O. 2006: L’immagine della Dalmazia nella cartografia antica, u: Rossit, C., Selva, O., Umek, D., Imago
Adriae — L’Adriatico s l’Abruzzo nelle antiche carte geografiche, SIGRAF, Pescara.
Slukan Altić, M. 2003: Komparativna analiza kulturnog pejsaža ruralnih naselja mletačke i habsburške
krajine, u: Triplex Confinium (1500 – 1800): ekohistorija: zbornik radova (ur. Cambi, N.), Zadar, 3. – 7.
svibnja 2000., Književni krug — Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu,
Split – Zagreb, 65 – 85.
Slukan Altić, M., 2006: Povijesna geografija Kosova, Golden marketing — Tehnička knjiga, Zagreb.
Sokol, V., 1997: Arheološka baština i zlatarstvo, u: Hrvatska i Europa — kultura, znanost i umjetnost: svezak
I. Srednji vijek (VII – XI. stoljeće) rano doba hrvatske kulture (ur. Supičić, I.), AGM, Zagreb, 117 – 146.
Soldo, J. A., 2011: Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, Ogranak Matice hrvatske u Sinju, Sinj.
Statistički ljetopis Republike Hrvatske 2014, Državni zavod za statistiku, Zagreb, 2014.
Stiperski, Z., Lončar, J., 2008: Changes in level of economic development among the states formed in the
area of former Yugoslavia, Hrvatski geografski glasnik 70 (2), 5 – 32.
Stipetić, V., 2003: Stanovništvo i bruto domaći proizvod Hrvatske (1500 – 1913) u kontekstu najnovijeg
rada Angusa Maddisona, Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, sv. 41, Dubrovnik,
91 – 155.
278 HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE
Stipetić, V., 2009: Stanovništvo Hrvatske u XIX. stoljeću (1800. – 1914.), u: Hrvatska i Europa — kultura,
znanost i umjetnost: svezak IV. Moderna hrvatska kultura od preporoda do moderne (XIX. stoljeće)
(ur. Bratulić, J., Vončina, J., Jelčić, A. D.), Školska knjiga, Zagreb, 13 – 24.
Suić, M., 1973: Odnosi grad – selo u antici na istočnoj jadranskoj obali, Jugoslovenski istorijski časopis 3 – 4,
13 – 40.
Suić, M., 1977: Ocjena radnje L. Margetića ‘Konstantin Porfirogenet i vrijeme dolaska Hrvata’, Zbornik
Historijskog instituta Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 8, 89 – 100.
Suić, M. 1997: Kontinuitet urbane kulture, u: Hrvatska i Europa — kultura, znanost i umjetnost: svezak I.
Srednji vijek (VII – XI. stoljeće) rano doba hrvatske kulture (ur. Supičić, I.), AGM, Zagreb, 73 – 115.
Suić, M., 2003: Antički grad na istočnom Jadranu, Golden marketing, Zagreb.
Šabanović, H., 1959: Bosanski pašaluk: postanak i upravna podjela, Naučno društvo NR Bosne i
Hercegovine, Sarajevo.
Šanjek, F., 1997: Crkva i kršćanstvo, u: Hrvatska i Europa — kultura, znanost i umjetnost: svezak I. Srednji
vijek (VII – XI. stoljeće) rano doba hrvatske kulture (ur. Supičić, I.), AGM, Zagreb, 217 – 236.
Šarić, M., 2003: Turska osvajanja i eko-sistemske tranzicije u Lici i Krbavi na prijelazu iz kasnog srednjeg
vijeka u rani novi vijek (15. – 16. st.), u: Triplex Confinium (1500 – 1800): ekohistorija: zbornik radova
(gl. ur. Cambi, N.), Zadar, 3. – 7. svibnja 2000., Književni krug — Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog
fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Split – Zagreb, 243 – 250.
Šegota, T., 1982: Razina mora i vertikalno gibanje dna Jadranskog mora od ris-virmskog interglacijala do
danas, Geološki vjesnik 35, 93 – 109.
Šegota, T., Filipčić, A., 1996: Klimatologija za geografe, Školska knjiga, Zagreb.
Šidak, J., Gross, M., Karaman, I., Šepić, D., 1968: Povijest hrvatskog naroda g. 1860 – 1914, Školska knjiga,
Zagreb.
Šimunović, P., 1997: Onomastička svjedočanstva nakon doseobe, u: Hrvatska i Europa — kultura, znanost i
umjetnost: svezak I. Srednji vijek (VII – XI. stoljeće) rano doba hrvatske kulture (ur. Supičić, I.), AGM, Zagreb,
401 – 414.
Špulerová, J., Petrovič, F., 2011: Historical agricultural landscape as a subject of landscape ecological
research, Hrvatski geografski glasnik 73 (2), 155 – 163.
Štefanec, N. 2003: Trgovina drvetom na Triplex Confiniumu ili kako izvući novac iz senjskih šuma
(1600 – 1630)?, u: Triplex Confinium (1500 – 1800): ekohistorija: zbornik radova (gl. ur. Cambi, N.), Zadar, 3. – 7.
svibnja 2000., Književni krug — Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu,
Split – Zagreb, 337 – 363.
Štefanec, N., 2012: Grad na prvoj crti obrane, u: Povijest grada Zagreba — knjiga 1. Od prethistorije do 1918.
(ur. Goldstein, I., Goldstein, S.), Novi liber, Zagreb, 108 – 153.
LITERATURA 279
Toskić, A., Njegač, D., 2003: Changes in political and territorial organization and their impact on Croatia’s
urban system and regional development, Hrvatski geografski glasnik 65 (1), 7 – 24. Truhelka, Ć., 1941:
Studije o podrijetlu — etnološka razmatranja iz Bosne i Hercegovine, Matica hrvatska, Zagreb.
UNDP Human Development Report 2014
Valentić, M., 2003: Geografska i demografska slika Hrvatske u XVII. I XVIII. stoljeću, u: Hrvatska i
Europa — kultura, znanost i umjetnost: svezak III. Barok i prosvjetiteljstvo (XVII – XVIII. stoljeće) (ur. Golub, I.),
Školska knjiga, Zagreb, 29 – 42.
Vrandečić, J., 2007: Regio maritima: Dalmacija i Dubrovnik u ranome novom vijeku (1420. – 1797.), u:
Dalmacija, Dubrovnik i Istra u ranome novom vijeku (ur. Budak, N.), Leykam international, Zagreb, 7 – 79.
Vresk, M., 1972: Socijalni ugar i drugi oblici napuštanja agrarne aktivnosti kao posljedica emigracije i
socijalnog diferenciranja stanovništva, Geografski glasnik 33 – 34, 79 – 90.
Vresk, M., 1990: Grad u regionalnom i urbanom planiranju, Školska knjiga, Zagreb.
Vresk, M., 1997: Uvod u geografiju — razvoj, struktura, metodologija, Školska knjiga, Zagreb.
Vresk, M., 2002: Razvoj urbanih sistema u svijetu — geografski pregled, Školska knjiga, Zagreb.
Wikimedia Commons: North Atlantic Treaty Organization
http://en.wikipedia.org/wiki/NATO#mediaviewer/File:North_Atlantic_Treaty_Organization_(orthogr
aphic_projection).svg Pristupljeno 21.02. 2015.
Williams, M., 1994: The relations of environmental history and historical geography, Journal of historical
geography 20 (1), 3 – 21.
Zaninović, M., 1997: Iliri u antici na hrvatskom tlu, u: Hrvatska i Europa — kultura, znanost i umjetnost:
svezak I. Srednji vijek (VII – XI. stoljeće) rano doba hrvatske kulture (ur. Supičić, I.), AGM, Zagreb, 55 – 71.
Zaninović, M., 2007: Ilirsko pleme Delmati, Ogranak Matice hrvatske Šibenik — Gradska knjižnica ‘Juraj
Šižgorić’ Šibenik, Šibenik.
Žuljić, 1976: Rast gradskog stanovništva i proces urbanizacije u SR Hrvatskoj, u: Centralna naselja i gradovi
SR Hrvatske — geografska analiza (ur. Cvitanović, A.), Školska knjiga, Zagreb, 33 – 56.
Žuljić, S., 1982: Osnove dugoročnog razvoja Zagreba — svodna studija, Centar za ekonomski razvoj
grada — Ekonomski institut — Urbanistički zavod grada, Zagreb.
Žuljić, S., 1989: Narodnosna struktura Jugoslavije i tokovi promjena, Ekonomski institut, Zagreb.
 POPIS KARATA I SLI KA S IZVORIMA I

POPIS KARATA I SLI KA S IZVORIMA

Sl. 1. Krški i fluvio-krški egzogeni procesi imaju ključnu ulogu na evoluciju pejzaža u dinarskom području,
što je vidljivo iz prikaza razvoja sedrenih barijera na Plitvičkim jezerima (1 — mlađa početna faza određena
oblikovanjem i rastom sedrenih barijera; 2 — postanak jezera čiju veličinu određuje rast sedrenih barijera;
3 — znatniji rast posljednje nizvodne barijere uzrokuje oblikovanje površinski većega jezera)
Izvor:
Rogić, V., 1990: Regionalna geografija Jugoslavije, knjiga 1 — prirodna osnova i historijska geografija, Školska
knjiga, Zagreb

Sl. 2. Šume hrasta kitnjaka i običnoga graba najraširenije su na području peripanonsko-panonskoga areala
Izvor:
Rogić, V., 1990: Regionalna geografija Jugoslavije, knjiga 1 – prirodna osnova i historijska geografija, Školska
knjiga, Zagreb

Sl. 3. Hrastove šume u središnjem dijelu otoka Krka očuvane su isključivo na malim parcelama (tzv. drmunima)
omeđenim suhozidima, zbog potrebe za ogrjevom, šumskom ispašom i brodograđevnim drvom
Izvor:
Rogić, V., 1961: Krk: osobine i postanak današnjeg pejzaža, Geografski glasnik 23, 67-101.

Sl. 4. Maksimalna raširenost ledenoga pokrova na sjevernoj hemisferi tijekom pleistocena

Izvori:
Baryshnikov, G. F., Markova, A. K., 1992: Early man and mammals during the upper pleniglacial — main
mammal assemblages between 24,000 and 12,000 yr. B. P., u: Atlas of paleoclimates and paleoenvironments
of the northern hemisphere — late pleistocene-holocene, (ur. Frenzel, B., Pécsi, M., Velichko, A. A.),
Geographical Research Institute, Hungarian Academy of Sciences, Gustav Fischer Verlag, Budapest-
Stuttgart, 127-129.
Buchal, C., Schönwiese, C.-D., 2010: Klima - Die Erde und ihre Atmosphäre im Wandel der Zeiten, Helmholtz
Gemeinschaft, Berlin

Sl. 5. Geografsko žarište Vučedolske kulture u Hrvatskoj tijekom mlađega kamenoga doba
Izvor:
Regan, K., Kaniški, T., 2003: Hrvatski povijesni atlas, Leksikografski zavod ‘Miroslav Krleža’, Zagreb

Sl. 6. Prostorna raširenost Vučedolske kulture u Europi tijekom mlađega kamenoga doba
Izvor:
Regan, K., Kaniški, T., 2003: Hrvatski povijesni atlas, Leksikografski zavod ‘Miroslav Krleža’, Zagreb
II HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE POPIS KARATA I SLI KA S IZVORIMA III

Sl. 7. Prostorna raširenost ilirskih plemenskih zajednica tijekom antike Sl. 16. Prostorno širenje hrvatskoga kraljevstva na području Panonskoga bazena tijekom 10. st.
Izvori: Izvori:
Prelčec, Z. (ur.), 1982: Povijesni atlas, Tlos, Zagreb Goldstein, I., 2008: Hrvatska povijest, Europapress holding, Zagreb
Regan, K., Kaniški, T., 2003: Hrvatski povijesni atlas, Leksikografski zavod ‘Miroslav Krleža’, Zagreb Prelčec, Z. (ur.), 1982: Povijesni atlas, Tlos, Zagreb
Regan, K., Kaniški, T., 2003: Hrvatski povijesni atlas, Leksikografski zavod ‘Miroslav Krleža’, Zagreb
Sl. 8. Glavne značajke topografskoga smještaja i morfostrukture gradinskih naselja u Istri
Izvori: Sl. 17. Župe u Hrvatskoj južno od Gvozda u 11. st.
Marchesetti. C., 1903: I castellieri preistorici di Trieste e della regione Giulia, Museo civico di Storia naturale, Izvori:
Trieste Goldstein, I., 2008: Hrvatska povijest, Europapress holding, Zagreb
Suić, M., 2003: Antički grad na istočnom Jadranu, Golden marketing, Zagreb. Prelčec, Z. (ur.), 1982: Povijesni atlas, Tlos, Zagreb
Regan, K., Kaniški, T., 2003: Hrvatski povijesni atlas, Leksikografski zavod ‘Miroslav Krleža’, Zagreb
Sl. 9. Rekonstrukcija centurijacije puljskoga agera koji je obuhvaćao gotovo cijeli južni dio istarskoga
poluotoka Sl. 18. Teritorij starohrvatskih župa (prema Konstantinu Porfirogenetu) u odnosu na elemente prirodne sredine
Izvor: Izvor:
Suić, M., 2003: Antički grad na istočnom Jadranu, Golden marketing, Zagreb. Fuerst-Bjeliš, B., 1996: Historijsko-geografski pogled na pitanje prvobitne teritorijalne organizacije
Hrvatske, Acta Geographica Croatica 31, 115 – 124.
Sl. 10. Rimske provincije i glavna naselja u Iliriku na početku nove ere
Izvori: Sl. 19. Hrvatsko kraljevstvo u 11. st. nakon pripajanja Neretvanske kneževine (Paganije)
Prelčec, Z. (ur.), 1982: Povijesni atlas, Tlos, Zagreb Izvori:
Regan, K., Kaniški, T., 2003: Hrvatski povijesni atlas, Leksikografski zavod ‘Miroslav Krleža’, Zagreb Prelčec, Z. (ur.), 1982: Povijesni atlas, Tlos, Zagreb
Regan, K., Kaniški, T., 2003: Hrvatski povijesni atlas, Leksikografski zavod ‘Miroslav Krleža’, Zagreb
Sl. 11. Rimska administrativna podjela Ilirika od kraja 3. st.
Izvori: Sl. 20. Hrvatska unutar Ugarsko-Hrvatskoga kraljevstva 1102.
Goldstein, I., 2008: Hrvatska povijest, Europapress holding, Zagreb Izvori:
Regan, K., Kaniški, T., 2003: Hrvatski povijesni atlas, Leksikografski zavod ‘Miroslav Krleža’, Zagreb Prelčec, Z. (ur.), 1982: Povijesni atlas, Tlos, Zagreb
Rogić, V., 1990: Regionalna geografija Jugoslavije, knjiga 1 — prirodna osnova i historijska geografija, Školska Regan, K., Kaniški, T., 2003: Hrvatski povijesni atlas, Leksikografski zavod ‘Miroslav Krleža’, Zagreb
knjiga, Zagreb
Sl. 21. Shematski prikaz prostornoga kontinuiteta teritorijske organizacije tijekom srednjega vijeka
Sl. 12. Rimska podjela Ilirika u 5. st. Izvor:
Izvor: Fuerst-Bjeliš, B., 1996: Historijsko-geografski pogled na pitanje prvobitne teritorijalne organizacije
Regan, K., Kaniški, T., 2003: Hrvatski povijesni atlas, Leksikografski zavod ‘Miroslav Krleža’, Zagreb Hrvatske, Acta Geographica Croatica 31, 115 – 124.

Sl. 13. Dominantni smjer kretanja transhumantnih stočara naglašava važnost dodira dvjua različitih
prirodnih areala za političko povezivanje prvih slavenskih političkih tvorevina
Izvori:
Rogić, V., 1990: Regionalna geografija Jugoslavije, knjiga 1 — prirodna osnova i historijska geografija, Školska
knjiga, Zagreb
Rogić, V., 1991: Hrvatska vojna krajina — temeljna historijsko-geografska problematika, u: Političko-
geografska i demografska pitanja Hrvatske (ur. Crkvenčić, I.), Savez geografskih društava Hrvatske, Zagreb,
165 – 186.
Sl. 14. Hrvatska i susjedne države neposredno po doseljavanju Slavena na početku ranoga srednjega vijeka (9. st.)
Izvori:
Goldstein, I., 2008: Hrvatska povijest, Europapress holding, Zagreb
Prelčec, Z. (ur.), 1982: Povijesni atlas, Tlos, Zagreb
Regan, K., Kaniški, T., 2003: Hrvatski povijesni atlas, Leksikografski zavod ‘Miroslav Krleža’, Zagreb
Sl. 15. Politički razvoj Panonske Hrvatske i njezin političkogeografski položaj u 9. st.
Izvori:
Goldstein, I., 2008: Hrvatska povijest, Europapress holding, Zagreb
Prelčec, Z. (ur.), 1982: Povijesni atlas, Tlos, Zagreb
Regan, K., Kaniški, T., 2003: Hrvatski povijesni atlas, Leksikografski zavod ‘Miroslav Krleža’, Zagreb
Sl. 22. Administrativna podjela hrvatskoga teritorija na županije u 13. st.
Izvor:
Regan, K., Kaniški, T., 2003: Hrvatski povijesni atlas, Leksikografski zavod ‘Miroslav Krleža’, Zagreb
Sl. 23. Oblikovanje prostorno većih županija u Panonskom bazenu u razvijenom srednjem vijeku (14. st.)
Izvor:
Regan, K., Kaniški, T., 2003: Hrvatski povijesni atlas, Leksikografski zavod ‘Miroslav Krleža’, Zagreb
Sl. 24. Osnivanje slobodnih kraljevskih gradova na hrvatskom prostoru tijekom 14. st.
Izvori:
Prelčec, Z. (ur.), 1982: Povijesni atlas, Tlos, Zagreb
Regan, K., Kaniški, T., 2003: Hrvatski povijesni atlas, Leksikografski zavod ‘Miroslav Krleža’, Zagreb
Sl. 25. Koncentracija burgova u središnjem i istočnom dijelu Panonskoga bazena najveća je bila na prigorjima
gora koje omeđuju Požešku kotlinu
Izvor:
Horvat, A., 1958: Grad (burg). Hrvatska, u: Enciklopedija Jugoslavije, sv. 3, Leksikografski zavod FNRJ,
Zagreb
IV HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE POPIS KARATA I SLI KA S IZVORIMA V

Sl. 26. Područja pod upravom pojedinih velikaških obitelji u 14. st. Sl. 35. Političko-geografske prilike u jugoistočnoj Europi na prijelazu iz 14. u 15. st. (oko 1400.)
Izvor: Izvori:
Regan, K., Kaniški, T., 2003: Hrvatski povijesni atlas, Leksikografski zavod ‘Miroslav Krleža’, Zagreb Magocsi, P. R., 2002: Historical atlas of Central Europe – from the early fifth century to the present, Thames
& Hudson, London
Sl. 27. Prostorni razvoj bosanskoga kraljevstva tijekom srednjega vijeka Prelčec, Z. (ur.), 1982: Povijesni atlas, Tlos, Zagreb
Izvor:
Prelčec, Z. (ur.), 1982: Povijesni atlas, Tlos, Zagreb Sl. 36. Političko-geografske prilike u jugoistočnoj Europi na prijelazu iz 15. u 16. st. (oko 1500.)
Izvori:
Sl. 28. Hrvatski teritorij pod upravom bosanskih velikaša tijekom 15. st. Magocsi, P. R., 2002: Historical atlas of Central Europe — from the early fifth century to the present, Thames
Izvor: & Hudson, London
Prelčec, Z. (ur.), 1982: Povijesni atlas, Tlos, Zagreb Prelčec, Z. (ur.), 1982: Povijesni atlas, Tlos, Zagreb

Sl. 29. Gospodarstvo bosanske države u srednjem vijeku Sl. 37. Političko-geografske prilike u jugoistočnoj Europi na prijelazu iz 16. u 17. st. (oko 1600.)
Izvor: Izvori:
Prelčec, Z. (ur.), 1982: Povijesni atlas, Tlos, Zagreb Magocsi, P. R., 2002: Historical atlas of Central Europe — from the early fifth century to the present, Thames
& Hudson, London
Sl. 30. Prostorni razvoj mletačke države tijekom srednjega vijeka Prelčec, Z. (ur.), 1982: Povijesni atlas, Tlos, Zagreb
Izvori:
Magocsi, P. R., 2002: Historical atlas of Central Europe — from the early fifth century to the present, Thames Sl. 38. Osmanlijska administrativno-teritorijska organizacija u 17. st.
& Hudson, London Izvori:
Prelčec, Z. (ur.), 1982: Povijesni atlas, Tlos, Zagreb Goldstein, I., 2008: Hrvatska povijest, Europapress holding, Zagreb
Rogić, V., 1990: Regionalna geografija Jugoslavije, knjiga 1 — prirodna osnova i historijska geografija, Školska Regan, K., Kaniški, T., 2003: Hrvatski povijesni atlas, Leksikografski zavod ‘Miroslav Krleža’, Zagreb
knjiga, Zagreb
Sl. 39. Osmanlijska osvajanja hrvatskoga teritorija do sredine 16. st.
Sl. 31. Srbija tijekom najveće ekspanzije na područje Jadranskoga bazena (od druge polovice 12. do početka Izvori:
14. st.) Goldstein, I., 2008: Hrvatska povijest, Europapress holding, Zagreb
Izvori: Prelčec, Z. (ur.), 1982: Povijesni atlas, Tlos, Zagreb
Prelčec, Z. (ur.), 1982: Povijesni atlas, Tlos, Zagreb
Rogić, V., 1990: Regionalna geografija Jugoslavije, knjiga 1 — prirodna osnova i historijska geografija, Školska Sl. 40. Administrativno-teritorijska organizacija osmanlijskih ejaleta tijekom 16. st.
knjiga, Zagreb Izvor:
Rogić, V., 1990: Regionalna geografija Jugoslavije, knjiga 1 — prirodna osnova i historijska geografija, Školska
Sl. 32. Prostorno širenje Srbije prema jugu početkom 14. st. knjiga, Zagreb
Izvori:
Prelčec, Z. (ur.), 1982: Povijesni atlas, Tlos, Zagreb Sl. 41. Administrativno-teritorijalni ustroj bosanskoga ejaleta od početka 17. st. do druge polovice 18. st.
Rogić, V., 1990: Regionalna geografija Jugoslavije, knjiga 1 — prirodna osnova i historijska geografija, Školska Izvor:
knjiga, Zagreb Rogić, V., 1990: Regionalna geografija Jugoslavije, knjiga 1 — prirodna osnova i historijska geografija, Školska
knjiga, Zagreb
Sl. 33. Prostorni razvoj Dubrovačke Republike
Izvori: Sl. 42. Migracije hrvatskoga stanovništva tijekom 16. st.
Foretić, D., 1980: Povijest Dubrovnika do 1808., prvi dio — od osnutka do 1526., Nakladni zavod Matice Izvori:
hrvatske, Zagreb Goldstein, I., 2008: Hrvatska povijest, Europapress holding, Zagreb
Goldstein, I., 2008: Hrvatska povijest, Europapress holding, Zagreb Regan, K., Kaniški, T., 2003: Hrvatski povijesni atlas, Leksikografski zavod ‘Miroslav Krleža’, Zagreb
Prelčec, Z. (ur.), 1982: Povijesni atlas, Tlos, Zagreb
Rogić, V., 1990: Regionalna geografija Jugoslavije, knjiga 1 — prirodna osnova i historijska geografija, Školska Sl. 43. Osmanlijsko Carstvo krajem 17. st. (na karti su označene današnje državne granice)
knjiga, Zagreb Izvor:
Mantran, R. (ur.), 1989: Histoire de l’Empire Ottoman, Fayard, Paris
Sl. 34. Političko-geografske prilike u jugoistočnoj Europi na prijelazu iz 13. u 14. st. (oko 1300.)
Izvori: Sl. 44. Političko-geografske prilike u jugoistočnoj Europi na prijelazu iz 17. u 18. st. (oko 1700.)
Magocsi, P. R., 2002: Historical atlas of Central Europe — from the early fifth century to the present, Thames Izvori:
& Hudson, London Magocsi, P. R., 2002: Historical atlas of Central Europe — from the early fifth century to the present, Thames
Prelčec, Z. (ur.), 1982: Povijesni atlas, Tlos, Zagreb & Hudson, London
Prelčec, Z. (ur.), 1982: Povijesni atlas, Tlos, Zagreb
VI HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE POPIS KARATA I SLI KA S IZVORIMA VII

Sl. 45. Političko-geografske prilike u jugoistočnoj Europi na prijelazu iz 18. u 19. st. (oko 1800.)
Izvori:
Magocsi, P. R., 2002: Historical atlas of Central Europe — from the early fifth century to the present, Thames
& Hudson, London
Prelčec, Z. (ur.), 1982: Povijesni atlas, Tlos, Zagreb
Sl. 46. Hrvatski teritorij na početku i kraju Dugoga (Sisačkoga) rata
Izvor:
Regan, K., Kaniški, T., 2003: Hrvatski povijesni atlas, Leksikografski zavod ‘Miroslav Krleža’, Zagreb
Sl. 47. Administrativno-teritorijska podjela Hrvatske na početku 17. st.
Izvor:
Regan, K., Kaniški, T., 2003: Hrvatski povijesni atlas, Leksikografski zavod ‘Miroslav Krleža’, Zagreb
Sl. 55. Unutar Ilirskih Pokrajina je najveći dio strateški iznimno važne istočnojadranske obale bio politički
objedinjen s gorskom Hrvatskom, krajnjim rubnim zapadnim dijelovima Panonskoga bazena, predalpskim
slovenskim prostorom te južnim rubnim područjima alpskoga pojasa
Izvori:
Goldstein, I., 2008: Hrvatska povijest, Europapress holding, Zagreb
Prelčec, Z. (ur.), 1982: Povijesni atlas, Tlos, Zagreb
Sl. 56. Administrativno-teritorijska podjela Austro-Ugarske Monarhije od druge polovice 19. st. do raspada
Izvori:
Goldstein, I., 2008: Hrvatska povijest, Europapress holding, Zagreb
Prelčec, Z. (ur.), 1982: Povijesni atlas, Tlos, Zagreb
Rumpler, H., Seger, M., 2010: Die Habsburgermonarchie 1848 – 1918, band IX/2, Soziale strukturen, Verlag
der Österreichischen Akademie der Wissenschaften, Wien

Sl. 48. Administrativno-teritorijska podjela Kraljevstva Hrvatske i Slavonije i Vojne krajine krajem 18. st. Sl. 57. Austro-Ugarska unutar europskoga kontinenta
Izvor: Izvori:
Goldstein, I., 2008: Hrvatska povijest, Europapress holding, Zagreb Prelčec, Z. (ur.), 1982: Povijesni atlas, Tlos, Zagreb
Prelčec, Z. (ur.), 1982: Povijesni atlas, Tlos, Zagreb Rumpler, H., Seger, M., 2010: Die Habsburgermonarchie 1848 – 1918, band IX/2, Soziale strukturen, Verlag
Regan, K., Kaniški, T., 2003: Hrvatski povijesni atlas, Leksikografski zavod ‘Miroslav Krleža’, Zagreb der Österreichischen Akademie der Wissenschaften, Wien

Sl. 49. Hrvatski teritorij na početku (1683.) i kraju Velikoga (Bečkoga) rata (razgraničenje Karlovačkim mirom Sl. 58. Područje Rijeke pod mađarskom upravom (corpus separatum) tijekom austro- ugarskoga razdoblja.
1699.) Faksimil Pál Gönczyjeve karte, izrađene oko 1890.
Izvori: Izvor:
Prelčec, Z. (ur.), 1982: Povijesni atlas, Tlos, Zagreb Buzinkay G., 1979: A Vasárnapi Újság a dualizmuskor első felében 1867 – 1890., Magyar Könyvtári Szemle,
Regan, K., Kaniški, T., 2003: Hrvatski povijesni atlas, Leksikografski zavod ‘Miroslav Krleža’, Zagreb Budapest

Sl. 50. Hrvatski teritorij nakon sklapanja Požarevačkoga mira 1718. Sl. 59. Procjena kretanja BDP-a po stanovniku pojedinih dijelova hrvatskoga teritorija od 1820. do 1913.
Izvori: Izvor:
Prelčec, Z. (ur.), 1982: Povijesni atlas, Tlos, Zagreb Stipetić, V., 2003: Stanovništvo i bruto domaći proizvod Hrvatske (1500 – 1913) u kontekstu najnovijeg
Regan, K., Kaniški, T., 2003: Hrvatski povijesni atlas, Leksikografski zavod ‘Miroslav Krleža’, Zagreb rada Angusa Maddisona, Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, sv. 41, Dubrovnik,
91 – 155.
Sl. 51. Hrvatski teritorij nakon sklapanja Beogradskoga mira 1739.
Izvori: Sl. 60. Karakteristična obilježja populacijske dinamike zagrebačke aglomeracije tijekom industrijskoga stadija
Prelčec, Z. (ur.), 1982: Povijesni atlas, Tlos, Zagreb (od prijelaza iz 19. u 20. st. do 1950-ih godina)
Regan, K., Kaniški, T., 2003: Hrvatski povijesni atlas, Leksikografski zavod ‘Miroslav Krleža’, Zagreb Izvor:
Fuerst-Bjeliš, B., 1996: Zagreb — periodizacija razvoja gradske aglomeracije, Geografski glasnik 58, 89 – 96.
Sl. 52. Ukupne teritorijske promjene u Hrvatskoj i Slavoniji u 17. i 18. st.
Izvori: Sl. 61. Željeznička mreža Kraljevine SHS 1918.
Prelčec, Z. (ur.), 1982: Povijesni atlas, Tlos, Zagreb Izvor:
Regan, K., Kaniški, T., 2003: Hrvatski povijesni atlas, Leksikografski zavod ‘Miroslav Krleža’, Zagreb Rogić, V., 1990: Regionalna geografija Jugoslavije, knjiga 1 — prirodna osnova i historijska geografija, Školska
knjiga, Zagreb
Sl. 53. Habsburška Vojna krajina i administrativno-teritorijska organizacija hrvatskoga teritorija tijekom 18. st.
Izvor: Sl. 62. Željeznička mreža Kraljevine Jugoslavije 1941.
Rogić, V., 1990: Regionalna geografija Jugoslavije, knjiga 1 — prirodna osnova i historijska geografija, Školska Izvor:
knjiga, Zagreb Rogić, V., 1990: Regionalna geografija Jugoslavije, knjiga 1 — prirodna osnova i historijska geografija, Školska
knjiga, Zagreb
Sl. 54. Hrvatski teritoriji pod mletačkom upravom od 15. do 18. st.
Izvori: Sl. 63. Administrativno-teritorijska podjela Hrvatske na oblasti od 1922. do 1929.
Goldstein, I., 2008: Hrvatska povijest, Europapress holding, Zagreb Izvori:
Prelčec, Z. (ur.), 1982: Povijesni atlas, Tlos, Zagreb Boban, Lj., 1995: Hrvatske granice od 1918. do 1993. godine, Školska knjiga — Hrvatska akademija znanosti i
Rogić, V., 1990: Regionalna geografija Jugoslavije, knjiga 1 — prirodna osnova i historijska geografija, Školska umjetnosti, Zagreb
knjiga, Zagreb Prelčec, Z. (ur.), 1982: Povijesni atlas, Tlos, Zagreb
Regan, K., Kaniški, T., 2003: Hrvatski povijesni atlas, Leksikografski zavod ‘Miroslav Krleža’, Zagreb
VIII HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE POPIS KARATA I SLI KA S IZVORIMA IX

Sl. 64. Banovine na hrvatskom teritoriju unutar granica Kraljevine Jugoslavije od 1929. do 1931. Sl. 72. Administrativno-teritorijska podjela Hrvatske na županije (sa županijskim granicama od 1996.)
Izvori: Izvori:
Boban, Lj., 1995: Hrvatske granice od 1918. do 1993. godine, Školska knjiga — Hrvatska akademija znanosti i Boban, Lj., 1995: Hrvatske granice od 1918. do 1993. godine, Školska knjiga — Hrvatska akademija znanosti i
umjetnosti, Zagreb umjetnosti, Zagreb
Goldstein, I., 2008: Hrvatska povijest, Europapress holding, Zagreb Goldstein, I., 2008: Hrvatska povijest, Europapress holding, Zagreb
Prelčec, Z. (ur.), 1982: Povijesni atlas, Tlos, Zagreb Regan, K., Kaniški, T., 2003: Hrvatski povijesni atlas, Leksikografski zavod ‘Miroslav Krleža’, Zagreb
Regan, K., Kaniški, T., 2003: Hrvatski povijesni atlas, Leksikografski zavod ‘Miroslav Krleža’, Zagreb
Sl. 73. Aktualna administrativno-teritorijska podjela Hrvatske na područje 556 gradova i općina (stanje 2013.)
Sl. 65. Banovine na hrvatskom teritoriju unutar granica Kraljevine Jugoslavije od 1931. do 1939. Izvor:
Izvori: Statistički ljetopis Republike Hrvatske 2014, Državni zavod za statistiku, Zagreb, 2014.
Boban, Lj., 1995: Hrvatske granice od 1918. do 1993. godine, Školska knjiga — Hrvatska akademija znanosti i
umjetnosti, Zagreb Sl. 74. Hrvatska unutar Europske unije (od 1. srpnja 2013.)
Goldstein, I., 2008: Hrvatska povijest, Europapress holding, Zagreb
Prelčec, Z. (ur.), 1982: Povijesni atlas, Tlos, Zagreb Sl. 75. Države članice NATO saveza 2014.
Regan, K., Kaniški, T., 2003: Hrvatski povijesni atlas, Leksikografski zavod ‘Miroslav Krleža’, Zagreb Izvor:
Wikimedia Commons: North Atlantic Treaty Organization http://en.wikipedia.org/wiki/
Sl. 66. Banovina Hrvatska od 1939. do 1941. NATO#mediaviewer/File:North_Atlantic_T reaty_Organization_(orthog raphic_projection).svg
Izvori: Pristupljeno 21.02.2015.
Boban, Lj., 1995: Hrvatske granice od 1918. do 1993. godine, Školska knjiga — Hrvatska akademija znanosti i
umjetnosti, Zagreb Sl. 76. Države članice Unije za Mediteran 2014.
Goldstein, I., 2008: Hrvatska povijest, Europapress holding, Zagreb Izvor:
Prelčec, Z. (ur.), 1982: Povijesni atlas, Tlos, Zagreb Khader, B., 2009: Europa por el Mediterráneo — de Barcelona a Barcelona (1995–2009), Icaria, Barcelona
Regan, K., Kaniški, T., 2003: Hrvatski povijesni atlas, Leksikografski zavod ‘Miroslav Krleža’, Zagreb
Sl. 77. Kretanje BNP-a po stanovniku izraženoga kroz vrijednost PPP-a (purchasing power parity — paritet
Sl. 67. Slobodni Teritorij Trsta prestaje postojati 1954. kada je zona A pripojena Italiji, a zona B jugoslavenskim kupovne moći) po stanovniku za pojedine države jugoistočne Europe od 2002., 2008. i 2012. (u zagradama je
republikama Hrvatskoj i Sloveniji navedena godina ulaska u EU)
Izvor: Izvor:
Prelčec, Z. (ur.), 1982: Povijesni atlas, Tlos, Zagreb Der Fischer Weltalmanach 2000 – 2014

Sl. 68. Hrvatska unutar AVNOJ-evskih granica u sklopu socijalističke Jugoslavije od 1945. do 1991. Sl. 78. Postotna promjena BNP-a po stanovniku izraženoga kroz vrijednost PPP-a (purchasing power parity —
Izvori: paritet kupovne moći) po stanovniku za pojedine države jugoistočne Europe za razdoblje od 2008. do 2012. (u
Boban, Lj., 1995: Hrvatske granice od 1918. do 1993. godine, Školska knjiga — Hrvatska akademija znanosti i zagradama je navedena godina ulaska u EU)
umjetnosti, Zagreb Izvor:
Goldstein, I., 2008: Hrvatska povijest, Europapress holding, Zagreb Der Fischer Weltalmanach 2000 – 2014
Prelčec, Z. (ur.), 1982: Povijesni atlas, Tlos, Zagreb
Regan, K., Kaniški, T., 2003: Hrvatski povijesni atlas, Leksikografski zavod ‘Miroslav Krleža’, Zagreb Sl. 79. Kretanje ranga zemalja jugoistočne Europe prema HDI 2004. i 2013. (u zagradama je navedena godina
ulaska u EU)
Sl. 69. Karakteristična obilježja populacijske dinamike zagrebačke aglomeracije tijekom kasnoga (prijelaznoga) Izvori:
industrijskoga stadija (1950-ih i 1960-ih godina) Der Fischer Weltalmanach 2005 – 2014
Izvor: UNDP Human Development Report 2014
Fuerst-Bjeliš, B., 1996: Zagreb — periodizacija razvoja gradske aglomeracije, Geografski glasnik 58, 89 – 96.

Sl. 70. Karakteristična obilježja populacijske dinamike zagrebačke aglomeracije tijekom postindustrijskoga

(metropolitanskoga) stadija (nakon 1970-ih godina)
Izvor:
Fuerst-Bjeliš, B., 1996: Zagreb — periodizacija razvoja gradske aglomeracije, Geografski glasnik 58, 89 – 96.

Sl. 71. Administrativno-teritorijska podjela Hrvatske na općine i zajednice općina u socijalističkom razdoblju
Izvori:
Boban, Lj., 1995: Hrvatske granice od 1918. do 1993. godine, Školska knjiga — Hrvatska akademija znanosti i
umjetnosti, Zagreb
Goldstein, I., 2008: Hrvatska povijest, Europapress holding, Zagreb
HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE

Izdavač
SVEUČILIŠTE U SPLITU
FILOZOFSKI FAKULTET

Za izdavača
Doc. dr. sc. Marita Brčić Kuljiš

Tisak
Dalmacija papir, Split

Naklada
300 primjeraka

Tisak dovršen u lipnju 2015. godine.