Professional Documents
Culture Documents
Gospođica Julija PDF
Gospođica Julija PDF
August Strindberg
Gospođica Julija
Naturalistička tragedija
LICA:
GOSPOĐICA JULIJA, 25 godina
ŽAN, sluga, 30 godina
KRISTINA, kuvarica, 35 godina
SCENA: Velika kuhinja, čiji su zidovi i tavanica prekriveni draperijama i sofitama. Zadnji zid ide preko
pozornice ukoso, s leva na desno; na levaj strani dve police s bakarnim, mesinganim, gvozdenim a
kalajnim posuđem; police su ukrašene zupčastom hartijom: malo dalje, udesno, nalazi se veliki izlaz
na svod sa dvoja staklena vrata kroz koja se vide: fontana sa amorom, bokori rascvetalog jorgovana i
nekoliko jablanova. Levo na pozornici: ugao velikog štednjaka obloženog kaljem, s komadom
dimnjaka. Desno: jedan kraj trpeze za poslugu od bele jelovine sa nekoliko stolica. Štednjak je okićen
zelenim brezovim granama; po podu je rasuta smrekovina. Na stolu velika japanska vazna sa
rascvetalim jorgovanom. Hladnjak, sto za pranje sudova i umivaonik. Veliki starinski sat koji otkucava
časove i levo od njega, cev za kućne razgovore. (Kristina stoji pored štednjaka i prži nešto u tiganju;
na sebi ima svetlu pamučnu haljinu i pripasanu kecelju; Žan ulazi u livreji, noseći u ruci velike jahaće
čizme s mamuzama, koje ostavlja na vadno mesto, na pod iza sebe.)
ŽAN Večeras je gospođica Julija opet potpuno poludela!
KRISTINA Gle, zar si ti već tu?
ŽAN Otpratio sam grofa na stanicu i, vraćajući se pored ambara, svratih unutra da malo pogram, kad
spazih gospođicu kako igra sa šumarom. Ali kad me primeti, potrča pravo k meni i pozva me da
odigram valcer koji dame biraju. Tako je igrala - da nikad nešto slično nisam video. Potpuno je
poludela!
KRISTINA Takva je ona uvek i bila, ali ipak ne kao poslednjih četrnaest dana, otkako je raskinula
veridbu.
ŽAN Da, šta se to upravo zbilo? Ta om je bio fini mladić iako nije bio bogat. Ah! samo prave
nepotrebne gluposti! (Seda na ivicu stola.) Kako god se uzme, čudno je što gospođica, hm, radije hoće
da ostane kod kuće sa poslugom nego da prati oca u posetu rođacima!
KRISTINA Sigurno se stidi posle ovog skandala s verenikom.
ŽAN Verovatno! Ali je u svakom slučaju to bio valjan mladić. Znaš, Kristina, kako je to bilo? Ja sam
sve video, mada nisam hteo da to pokažem.
KRISTINA Kako? Ti si video?
ŽAN Da, gledao sam. Stajali su jedno veče kod štale i gospođica ga je trenirala, kako to ona kaže, a
znaš kako? Terala ga je da skače preko korbača kao što se tera pas da đipa. Skočio je dva puta i oba
puta dobio udarac; ali treći put uze joj on korbač iz ruku, izlomi ga u hiljadu komada i - nestade.
KRISTINA Tako je to bilo! Ama šta kažeš?
ŽAN Da, u stvari, tako je bilo! A sad, hoćeš li mi dati nešto dobro da pojedem, Kristina?
KRISTINA (vadi iz tiganja i stavlja pred Žana) Ah, samo ovo malo bubrega što sam odrezala od
telećeg pečenja!
ŽAN (miriše jelo) Izvrsno! To je za mene najveća poslastica! (Pipa tanjir) Mogla si malo da zagreješ
tanjir!
KRISTINA Zakeraš više nego i sam grof, kad jednom počneš!... (Vuče ga nežno za kosu.)
ŽAN (ljutito) Nemoj da me čupaš! Znaš kako sam osetljiv!
KRISTINA Ne, ne, to je samo od ljubavi, znaš! (Žan jede. Kristina vadi bocu piva.)
ŽAN Šta? Pivo na Ivanjdansku noć; e, baš ti hvala! Imam ja nešto bolje. (Otvara fioku od stoda i vadi
bocu crnog vina s grlićem oblepljenim žutim lakom.) Žuti lak, vidiš! Daj mi jednu čašu! Stolovatu čašu,
razume se, kad se pije čisto vino!
KRISTINA (vraća se štednjaku i stavlja na njega jedmi malu šerpu) Teško onoj koja tebe bude imala
za muža! Takvo zakeralo!
ŽAN Gluposti! Srećna bi ti bila kad bi dobila ovakvog đidu; a verujem da ti nimalo ne škodi što me
nazivaju tvojim verenikom! (Proba vino) Odlično! Izvanredno! Samo je malo suviše hladno! (Greje
čašu šakom) Kupili smo ga u Dižonu, a stajalo je četiri franka litar, bez boce; i ona carina još uz to!
šta to kuvaš? Pakleno smrdi!
KRISTINA Ah; neku đavolsku pogan što mi je gospođica Julija tražila za Dijanu.
ŽAN Trebalo bi malo pažljivije da se izražavaš, Kristina! Zašto moraš baš uoči Ivanjdana da stojiš tu i
da kuvaš za tu psinu? Da nije bolesna, a?
KRISTINA Da, bolesna je! Vukla se s vratarevim mopsom - pravili gluposti - i sad evo, gospođica neće
ništa za to da zna.
ŽAN Gospođica je u jednom slučaju suviše gorda, a u drugom odveć malo gorda, isto kao i grofica dok
je bila živa. Najbolje se osećala u kuhinji i u štali, ali nikad nije htela da se poveze u kolima s jednim
konjem; išla je prljavih rukava, ali je morala da ima dugmad s grofovskom krunom. Gospođica, da se
vratimo na nju, ne pazi na sebe i na svoju ličnost. Rekao bih da ona nije fina. Malopre, kad je igrala u
ambaru, otrgla je šumara od Ane i tražila da igra s njom. Mi ne bismo tako radili; ali tako je to, kad
gospođa hoće da budu prosta - ona i jesu prosta! Ali je zgodna! Divna. Ah! Ona ramena i - tako dalje!
KRISTINA A, dosta te hvale! Čula sam ja šta kaže Klara, koja ju je oblačila.
ŽAN Ih, Klara! Vi ste uvek ljubomorne jedna na drugu! Ja, koji sam izlazio i jahao s njom... I onda,
kako samo igra!
KRISTINA Čuj, Žane! Hoćeš li sa mnom da igraš kad budem gotova?
ŽAN Naravno da hoću.
KRISTINA Obećavaš li mi?
ŽAN Da li ti obećavam? Kad kažem da hoću, onda hoću! A sad da ti najlepše zahvalim na jelu. Bilo je
izvrsno! (Zatvara zapušačem bocu.)
GOSPOĐICA (na vratima govori nekome napolju) Odmah ću se vratiti! Hajdete vi samo polako!
ŽAN (krije bocu u fioku od stola; diže se s poštovanjem)
GOSPOĐICA (ulazi; prilazi Kristini držeći ogledalo) Pa! Jesi li gotova?
KRISTINA (daje joj znak da je Žan prisutan)
ŽAN (galantno) Imaju li dame neke tajne?
GOSPOĐICA (udara ga maramicom po licu) Ala je radoznao!
ŽAN Ah, što lepo miriše na ljubičice!
GOSPOĐICA (koketno) Bezobrazniče! Razumeš li se i u parfeme? Da igraš, to znaš odlično... ne
zagledaj ništa! Hajd svojim putem.
ŽAN (radoznalo, ali učtivo) Da ne spremaju dame neki čarobni napitak za Ivanjdansku noć? Nešto
pomoću čega bi se moglo pogoditi po zvezdama ko će biti budući ili buduća?
GOSPOĐICA (oštro) Da, ako hoćeš nju da vidiš, onda moraš imati dobre oči. (Kristini) Naspi u bocu do
polovine i dobro je zapuši. Hodi. Žane, da odigramo jedan šotiš...
ŽAN (oklevajući) Neću da budem neučtiv ni prema kome, ali sam ovu igru obećao Kristini...
GOSPOĐICA Oh, ona može da igra s drugim, ili, šta veliš ti, Kristina? Nećeš li da mi pozajmiš malo
Žana?
KRISTINA To nije moja stvar. Kad je gospođica toliko snishodljiva, onda ne dolikuje da on odbije. Idi
samo, i zahvali se na časti.
ŽAN Iskreno rečeno i bez uvrede, pitam se da li je pametno od vas, gospođice Julija, da igrate dva
puta uzastopce sa istim kavaljerom, naročito kad su svi ovde skloni da čine pretpostavke...
GOSPOĐICA (plane) Šta to znači? Kakve pretpostavke? Šta misliš time?
ŽAN (izvlačeći se) Pošto gospođica neće da razume, onda moram da budem jasniji. Rđavo izgleda da
pretpostavljate nekoga koji vam je podređen drugima koji očekuju istu osobitu čast...
GOSPOĐICA Da pretpostavljam! Kakve su to misli! To me čudi! Ja, gospodarica kuće, počastvujem
narodnu igru svojim prisustvom, a kad stvarno hoću da igram, onda ću to činiti s nekim ko ume da
vodi, a ne da budem predmet šale i ismejavanja.
ŽAN Kako gospođica zapoveda! Stojim na službi!
GOSPOĐICA (blago) Ne smatraj tako kao da ja zapovedam! Večeras smo se skupili na svetkovinu kao
veseli ljudi i ostavljamo svaki rang po strani! Hajd, daj mi ruku! Ne uzbuđuj se, Kristina! Neću ti
ukrasti tvog verenika!
ŽAN (pruža ruku i izvođi gospođicu)
PANTOMIMA
(Igra se tako kao da je glumica stvarno sama; po potrebi okreće publici leđa; ne gleda u salu; ne žuri
se - kao da se ne boji da će publika biti nestrpljiva.)
Kristina sama. Slaba svirka violine čuje se iz daljine u taktu šotiša. Kristina pevuši za muzikom;
rasprema sto za kojim je jeo i pio Žan, pere tanjir kod stola za pranje sudova, briše ga i stavlja u
kredenac. Potom skida kuvaričku kecelju, vadi ogledalce iz fioke od stola, naslanja ga uz vaznu s
jorgovanom na stolu; pali sveću i zagreva ukosnicu, kojom sebi uvija kovrdže na čelu. Najzad prilazi
vratima i sluša. Vraća se stolu. Pogleda na gospođičinu zaboravljenu maramicu. uzima je i miriše;
razvija je zamišljeno, prostire je, gladi je, opet je savija na četiri dela.
ŽAN (ulazi sam) Da, sasvim je poludela! Igrati na takav način! A svet stoji iza vrata i smeje joj se. Šta
ti veliš na to, Kristina?
KRISTINA Šta ćeš, sad je njeno vreme, a tad je ona uvek čudna. Nego, hoćeš li da odigraš sada sa
mnom jednu igru?
ŽAN Ne ljutiš se, valjda, na mene što sam se izgubio...
KRISTINA Ne! Ni najmanje; to ti znaš; a znam i ja svoje mesto...
ŽAN (obuhvata je rukom oko pasa) Ti si razumna devojka, Kristina, i bila bi dobra supruga...
GOSPOĐICA (ulazi, neprijatno iznenađana, sa usiljenom veselošću) Divan ste vi kavaljer koji beži od
dame.
ŽAN Naprotiv, gospođice Julija, kao što vidite, požurio sam se da potražim ostavljenu.
GOSPOĐICA (menja ton) Znate li da vam u igranju nema ravnog! Ali, zašto idete u livreji na praznik?
Skinite je odmah!
ŽAN Onda moram da zamolim gospođicu da se udalji za trenutak, jer moj crni kaput visi ovde...
(Okreće se nadesno s odgovarajućim pokretom.)
GOSPOĐICA Zar se vi snebivate preda mnom da promenite kaput? Hajd, idite u svoju sobu i vratite
se! Uostalom, možete i ovde da ostanete, ja ću okrenuti leđa.
ŽAN S vašim dopuštenjem, gospođice. (Odlazi nadesno; vidi mu se ruka kako presvlači kaput.)
GOSPOĐICA (Kristini) Čuj, Kristina, je li Žan tvoj verenik kad ti je tako veran?
KRISTINA Verenik? Da, u neku ruku! Mi to tako zovemo.
GOSPOĐICA Zovete?
KRISTINA Pa, gospođica je i sama imala verenika. i...
GOSPOĐICA Da, mi smo bili pravi verenici...
KRISTINA Ali od toga ništa nije bilo...
ŽAN (Ulazi u crnom redengotu i s crnim polucilinderom)
GOSPOĐICA Tres gentil, monsieur Jean! Tres gentil! (Vrlo fino, gospodine Žane! Vrlo fino!)
ŽAN Vous voulez plasanter, madame! (Vi hoćete da se šalite, gospođice!)
GOSPOĐICA Et vous voulez parler francas! (A vi govorite francuski!) Gde ste naučili?
ŽAN U Švajcarskoj, dok sam bio sommelier (konobar koji služi po sobama u velikim hotelima) u
jednom od najvećih hotela u Ducernu!
GOSPOĐICA Sad ličite na pravog džentlmena u tom redengotu! Charmant! (Seda za sto.)
ŽAN Ah, vi samo laskate!
GOSPOĐICA (uvređeno) Vama da laskam?
ŽAN Moja urođena skromnost zabranjuje mi da veruj.em da vi obasipate istinskim učtivostima čoveka
kao što sam ja, te sam stoga dozvolio sebi da smatram da preterujete, ili, kako se to kaže, laskate!
GOSPOĐICA Gde ste naučili da tako sročite reči? Mora da ste vrlo često odlazili u pozorište?
ŽAN Zacelo! Posetio sam mnoga mesta!
GOSPOĐICA Ali ste rodom odavde, iz okoline?
ŽAN Otac mi je bio farmerski radnik kod javnog pravobranioca ovog okruga, i ja sam viđao gospođicu
kao dete, ali me gospođica nije zapažala!
GOSPOĐICA Zbilja!
ŽAN Da, a naročito se sećam jedanput... e, o tome ne mogu da govorim!
GOSPOĐICA O, da! Govorite samo! Šta? Meni za ljubav!
ŽAN Ne, zbilja ne mogu sada! Možda drugi put.
GOSPOĐICA Drugi put - znači nikad. Je li to tako opasno?
ŽAN Opasno nije, ali je nezgodno. Bolje da to ostavimo! Pogledajte onu tamo! (Pokazuje na Kristinu
koja drema na stolici kraj štednjaka.)
GOSPOĐICA Ta tamo će biti odlična supruga! Da ona, možda, ne hrče?
ŽAN Ne, to ne čini, ali govori u snu.
GOSPOĐICA (cinički) Otkud vi znate da ona govori u snu?
ŽAN (drsko) Čuo sam! (Pauza, za vreme koje se uzajamno posmatraju.)
GOSPOĐICA Zašto ne sednete?
ŽAN To ne mogu sebi da dopustim u vašem prisustvu.
GOSPOĐICA Ali ako ja to naredim?
ŽAN Onda ću poslušati!
GOSPOĐICA Sedite! Ali čekajte! Možete li mi najpre doneti nešto da popijem?
ŽAN Ne znam šta ima ovde u hladnjaku. Mislim, samo pivo.
GOSPOĐICA Ne mari ništa! Ja inače imam tako prost ukus da više volim pivo nego vino.
ŽAN (Vadi iz hladnjaka bocu piva i otvara je: traži u ormanu čašu a tanjir, i poslužuje) Izvolite!
GOSPOĐICA Hvala! Zar nećete i vi da pijete?
ŽAN Nisam mnogo navikao na pivo, ali ako gospođica zapoveda.
GOSPOĐICA Zapovedam! Mislim da biste kao učtiv kavaljer mogli da mi pravite društvo.
ŽAN Sasvim umesna primedba. (Vadi još jednu bocu i uzima čašu.)
GOSPOĐICA Pijte u moje zdravlje!
ŽAN (okleva)
GOSPOĐICA Čini mi se da ste stidljivi, momče.
ŽAN (klečeći, šaljivo parodirajući, diže čašu) U zdravlje moje gospodarice!
GOSPOĐICA Bravo! Sad, da bude potpuno, morate još i da mi poljubite cipelu.
ŽAN (najpre okleva, ali odmah zatim uhvati je drsko za nogu i ovlaš je poljubi)
GOSPOĐICA Odlično! Šteta što niste glumac!
ŽAN (ustaje) Ovako ne ide dalje, gospođice! Može neko doći i videti nas.
GOSPOĐICA Pa?
ŽAN Pa može svet da priča, sasvim prosto! A kad bi gospođica znala kako su njihovi jezici nedavno već
radili, onda bi...
GOSPOĐICA A šta su kazali? Pričajte mi! Sedite ovde!
ŽAN (seda) Ne bih hteo da vas vređam, ali su oni upotrebljavali izraze - koji su bacali takvu sumnju...
možete zamisliti! Ta vi niste dete, i kad se vidi da jedna dama pije s muškarcem nasamo, pa bio on i
sluga, noću, onda...
GOSPOĐICA Šta onda! A, uostalom, mi nismo sami. Tu je i Kristina.
ŽAN Da, Kristina, koja spava!
GOSPOĐICA Onda ću je probuditi. (Ustaje) Kristina! Spavaš li?
KRISTINA (u snu) Bla - bla - bla - bla!
GOSPOĐICA Kristina! Ta zasta može da spava!
KRISTINA (u snu) Grofove čizme su očišćene. Da pristavim kavu - odmah, odmah, odmah - ha, ha -
pih!
GOSPOĐICA (hvata je za nos) Hoćeš li da se probudiš!
ŽAN (Strogo) Ne uznemiravajte je kad spava!
GOSPOĐICA (oštro) Šta!
ŽAN Neko ko je stajao kraj vatre ceo dan ima valjda pravo da bude umoran kad dođe noć. A san treba
poštovati…
GOSPOĐICA (menja ton) Lepo je od vas što tako mislite, i samo vam može služiti na čast - hvala!
(Pruža Žanu ruku) Hajdete da naberemo malo jorgovana! (Za to vreme Kristina se budi i kao opijena
snom, odlazi nadesno da legne u krevet).
ŽAN S gospođicom?
GOSPOĐICA Sa mnom!
ŽAN To ne ide! Apsolutno ne!
GOSPOĐICA Ne mogu da shvatim vaše misli. Je li moguće da vi nešto uobražavate?
ŽAN Ja ne, ali svet.
GOSPOĐICA Šta? Da sam možda zaljubljena u slugu?
ŽAN Nisam uobražen, ali je bilo i takvih primera - a ljudima ništa nije sveto!
GOSPOĐICA Vi ste sigurno aristokrata!
ŽAN Da, aristokrata.
GOSPOĐICA A ja se spuštam...
ŽAN Ne spuštajte se, gospođice, poslušajte moj savet, jer niko neće verovati da se vi dobrovoljno
spuštate; svet će uvek reći da padate!
GOSPOĐICA Ja imam bolje mišljenje o svetu nego vi! Hodite i pokušajte! Hodite! (Poziva ga očima.)
ŽAN Znate li da ste čudni!
GOSPOĐICA Možda! Ali ste to i vi! Sve je, uostalom, čudno! Život, ljudi, sve - sve je jedna santa leda
koju voda nosi dok ne potone i ne nestane! S vremena na vreme javlja mi se jedan san; i sad ga se
sećam. Sedim na visokom stubu i ne vidim nikakve mogućnosti da siđem; hvata me vrtoglavica kad
pogledam dole; moram dole, a nemam hrabrosti da skočim; ne mogu da se držim čvrsto na stubu i
hoću da padnem; ali ne padam. A ipak nemam mira dok ne siđem dole, nemam spokojstva dok se ne
nađem na zemlji! A ako siđem na zemlju, onda hoću dalje: u zemlju... Jeste li ikad osetili tako nešto?
ŽAN Ne! Ja obično sanjam da ležim ispod nekog velikog drveta u mračnoj šumi. Hoću gore, gore na
vrh, da pogledam unaokolo lepi predeo koji obasjava sunce, i hoću tamo gore da pokradem ptičje
gnezdo u kome leže zlatna jaja. Pužem se i pužem, ali je stablo debelo i glatko, a put do prve grane
dugačak. Ali znam, ako dostignem samo prvu granu, popeću se na vrh, kao po lestvicama. Još je
nisam dostigao, ali ću je ipak dostići, ma bilo i u snu.
GOSPOĐICA Stojim tu i brbljam s vama o snovima. Hajdete! Samo tu do parka! (Ona mu pruža ruku i
oni idu.)
ŽAN Noćas, gospođice, treba da spavamo na devet ivanjdanskih cvetova, onda će nam se obistiniti sve
što sanjamo! (Gospođica i ŽAN okreću se na vratima. ŽAN drži šaku ispred jednog oka.)
GOSPOĐICA Smem li da vidim šta imate u oku?!
ŽAN Ah, nije to ništa, neki trunčić, to će odmah proći.
GOSPOĐICA To vas je moj rukav okrznuo; sedite, ja ću vam pomoći! (Uzima ga za ruku i on seda;
hvata mu glavu i zavaljuje je unazad; vrhom maramice pokušava da mu izvadi trun.) Budite sad
mirni, sasvim mirni! (Udara ga po ruci.) Tako! Hoćete li da slušate! Pazi kako drhti ovaj veliki, snažni
čovek! (Pipa, mu mišicu.)
Ovakve ruke!
ŽAN (opominje je) Gospođice Julija!
GOSPOĐICA Molim, monsieur Jean.
ŽAN Attention! Je ne isuis quun homme. (Pazite! Ja samo čovek.)
GOSPOĐICA Hoćete li biti mirni! Gledajte tamo! Evo izvadila sam ga! Poljubite mi ruku i zahvalite mi!
ŽAN (ustaje) Gospođice Julija, slušajte me! Sad je Kristina otišla i legla! Hoćete li da me saslušate?
GOSPOĐICA Poljubite mi najpre ruku!
ŽAN Čujte me!
GOSPOĐICA Poljubite mi prvo ruku!
ŽAN Da, ali sami snosite krivicu!
GOSPOĐICA Za šta?
ŽAN Za šta? Jeste li vi još dete sa dvadeset i pet godina? Ne znat da je opasno igrati se vatrom?
GOSPOĐICA Za mene ne; ja sam osigurana!
ŽAN (drsko) Ne, niste! A ako i jeste, ima zapaljivih zgrada u blizini!
GOSPOĐICA A to ste tobož vi?
ŽAN Da! Ne samo zato što sam to ja već zato što sam mlad čovek.
GOSPOĐICA Zgodne ste spoljašnosti, ali ste neverovatno uobraženi! Možda neki Don Žuan! Ili nevini
Josif! Verujem pre da ste nevini Josif!
ŽAN Mislite?
GOSPOĐICA Skoro se bojim!
ŽAN (prilazi joj drsko i hoće da je obuhvati oko pasa i da je poljubi)
GOSPOĐICA (udara mu šamar) Sebi ruke!
ŽAN Je li to zbilja ili šala?
GOSPOĐICA Zbilija!
ŽAN Onda je bila zbilja i ono malopre! Vi uopšte igrate odveć ozbiljno, i u tome leži opasnost! Sada mi
je već dosta igre i molim za izvinjenje štto moram da se vratim svome poslu. Grof hoće da ima svoje
čizme na vreme, a ponoć je već odavno prošla.
GOSPOĐICA Ostavite te čizme.
ŽAN Ne! To je moja služba koju sam dužan da obavim. Međutim, ja se nikad nisam obavezao da
budem vaš drug u igri, i ne mogu to nikad ni biti, jer ipak suviše sebe cenim da bih to činio.
GOSPOĐICA Vi ste gad!
ŽAN U nekom slučaju da; u nekom ne.
GOSPOĐICA Jeste li ikad voleli?
ŽAN Mi ne upotrebljavamo tu reč, ali su mi bile drage mnoge devojke, i jednom sam se razboleo što
nisam mogao da dobijem onu koju sam hteo: razboleo sam se, vidite, kao prinčevi u »Hiljadu i jednoj
noći«, koji od ljubavi nisu mogli ni da jedu ni da piju.
GOSPOĐICA Koja je to bila?
ŽAN (ćuti)
GOSPOĐICA Koja je bila ta?
ŽAN Ne možete me prisiliti da vam to kažem.
GOSPOĐICA Ako vas molim kao vama ravna, kao prijatelj! Koja je to bila?
ŽAN To ste bili vi!...
GOSPOĐICA (seda) To je divno!...
ŽAN Da, ako hoćete! Bilo je smešno! Vidite, to je ta stvar o kojoj maločas nisam hteo da govorim, a
sad ću da vam je ispričam! Znate li kako svet izgleda odozdo - ne znate! Kao kopci i sokolovi, čija se
leđa retko daju videti, pošto lebde visoko u vazduhu! Živeo sam u kućici na farmi zajedno sa sedmoro
braće i sestara i jednim svinjčetom, tamo na sivim golim poljima gde ne raste ni jedno drvo! Ali s
prozora sam gledao zid grofovog parka i jabuke iznad njega. To je bio rajski vrt; i tu su stajali mnogi
zli anđeli sa plamenim mačevima i čuvali ga. Ali pri svem tom ja i drugi dečaci našli smo put ka drvetu
života - da li me sada prezirete?
GOSPOĐICA Ah! Ta svi dečaci kradu jabuke.
ŽAN To vi samo kažete, ali me ipak prezirete! No svejedno! Jednom sam išao s majkom u taj vrt da
oplevimo leje luka! Uza sam baštenski zid, u senci jasmina, stajao je turski paviljon sav obrastao
kozličkom. Nisam znao čemu služi, ali tako lepu građevinu ne bejah još nikad video. Svet je ulazio
unutra i izlazio, i jednog dana vrata su bila ostala otvorena. Ušunjao sam se unutra i spazio da su
zidovi ukrašeni slikama kraljeva i careva, a ispred prozora stajale su zavese sa resama - sad razumete
šta mislim. Ja... (Lomi jedan ovet jorgovana i stavlja ga gospođici pod nos.) nikad nisam bio u dvorcu,
nikad nisam video ništa drugo osim crkvu - ali je ovo ovde bilo lepše; i ma koliko da su moje misli jure
napred, uvek su se vraćale tamo. I, malopomalo, u meni se rodi čežnja da upoznam jednom
celokupnu tu lepotu - enfin (najzad), uvukao sam se unutra, gledao i divio se. Ali je neko našao!
Postojao je samo jedan izlaz za gospodu, ali se našao još jedan, i meni nije preostajalo ništa drugo
nego da izaberem ovaj!
GOSPOĐICA (uzima jorgovan, ali ga ispušta na sto)
ŽAN Skočih i pojurih kroz ogradu od kupina, pretrčah jednu baštensku aleju i dođoh na terasu ruža.
Tu spazih svetlu haljinu i par belih čarapa - to ste bili vi. Legoh ispod jedne gomile korova, možete
zamisliti kako je to izgledalo - ispod čičkova koji su me boli i na mokru zemlju koja je zaudarala. I
videh vas kako idete između ruža, i pomislih: ako je istina da razbojnik može doći u carstvo nebesko i
biti sa anđelima, onda bi bilo čudno da jedan siromašan dečko na ovoj božjoj zemlji ne može doći u
grofovski park i igrati se sa grofovom kćeri!
GOSPOĐICA (elegantno) Verujete li vi da bi sva siromašna deca u ovom slučaju imala iste misli kao
vi?
ŽAN (najpre oklevajući, posle ubeđeno) Da li bi sva siromašna - da - naravno! Naravno!
GOSPOĐICA Mora da je to beskrajna nesreća biti siromašan!
ŽAN (s dubokim bolom, sav slomljen) O, da, gospođice Julija! O, da! Pseto može da leži u grofičinoj
fotelji, konj može da oseti gospođičinu nežnu ruiku na svojim mozdrvama, ali jedan sluga...
(promenjenim glasom) Da, da, nađe se još uvek sposobnosti kod nekog da se vine u svet, ali u koliko
slučajeva! Međutim, znate li šta sam ja učinio? Skočio sam u vodenični potok zajedno sa odelom;
izvadili su me, i dobio sam batine. Ali iduće nedelje kad su se otac i ostali odvezli kod babe, izvukao
sam se nekako i ostao kod kuće. Oprao sam se sapunom i toplom vodom, obukao svoje najbolje odelo
i otišao u crkvu, gde je trebalo da vidim vas! Video sam vas i vratio se kući rešen da umrem; ali da
umrem lepo i prijatno, bez bolova. I onda se setih da je opasno spavati ispod zovinog drveta. Imali
smo jedno veliko stablo, koje je baš bilo u cvetu. Obrao sam mu i cveće i lišće i namestio ležište u
sanduku za ovas. Da li ste primetili kako je ovas glatak? Mek kao ljudska koža!... Onda sam zatvorio
poklopac i sklopio oči; zaspao tvrdo i probudio se stvarno vrlo bolestan. Ali, kao što vidite, nisam
umro. Šta sam hteo - to ni sam ne znam! Da vas dobijem, nije bilo nikakve nade. Vi ste za mene bili
samo dokaz kako je beznadežno da ću ikad izići iz kruga u kom sam se rodio.
(Sunce je izgrejalo i osvetljava vrhove drveća u parku; zraci se pomiču postepeno, dok ne padnu koso
kroz prozore u sobu. Žan prilazi vratima i daje nekakav znak)
GOSPOĐICA (Ulazi, obučena u putničku odeću, s kavezom za ptice pokrivenim ubrusom, koji spušta
na jednu stolicu.) Evo, gotova sam.
ŽAN Pst! Kristina je budna!
GOSPOĐICA (počinje da biva veoma nervozna) Da nije nešto naslutila?
ŽAN Ne znam ništa! Ali, bože, kako izgledate!
GOSPOĐICA Kako? Kako izgledam?
ŽAN Bledi ste kao smrt i - izvinite, ali ste prljavi u licu.
GOSPOĐICA Čekajte da se umijem. Tako! (Prilazi umivaoniku i pere lice i ruke.) Dajte mi ubrus! O -
evo i sunce već izgreva!
ŽAN I veštac Ivanjdanske noći će nestati.
GOSPOĐICA Da, veštac je noćas bio ovde! Ali, čujte, Žane! Pođite sa mnom, jer sad imam sredstava!
ŽAN (oklevajući) Dovoljno?
GOSPOĐICA Dovoljno za početak! Pođite sa mnom, jer ne mogu danas sama da putujem. Pomislite na
Ivanjdan u zaparnom vozu, punom sveta, koji ti pilji u mene; da čekam na stanicama, kad bih htela
samo da bežim. Ne, ne mogu, ne mogu! I onda uspomene; uspomene iz detinjstva na Ivanjdane, na
crkvu ukrašenu lišćem breze i jorgovanom; ručak za svečano postavljenim stolom, rođaci i prijatelji;
popodne u parku, igranka, muzika, cveće, razne igre. O, čovek beži, beži, ali ga u vozu prate
uspomene, kajanje i griža savesti!
ŽAN Poći ću s vama, ali pođimo odmah, pre no što bude odveć kasno. Smesta!
GOSPOĐICA Onda se spremite! (Uzima kavez.)
ŽAN Ali, nikakav prtljag! Inače smo propali!
GOSPOĐICA Ne, ništa! Samo što se može uneti u kupe.
ŽAN (uzima šešir) Šta imate to tamo? Šta je to?
GOSPOĐICA To je samo moj mali štiglic! Njega neću da ostavim!
ŽAN Gle, još i to! Da nosimo i kavez sa pticom! Pa vi niste pametni! Ostavite kavez!
GOSPOĐICA To je jedino što nosim iz kuće; jedino živo stvorenje koje me voli otkako mi je Dijana
postala neverna! Nemoj biti svirep! Pusti me da ga ponesem!
ŽAN Ostavite kavez, kažem vam, i ne govorite tako glasno - Kristina nas čuje!
GOSPOĐICA Ne, ne ostavljam ga u tuđim rukama! Bolje ga ubij!
ŽAN Onda dajte toga crva ovamo da mu zavrnem šiju!
GOSPOĐICA Da, ali da ga ne boli! Ne - ne, ne mogu!
ŽAN Daj pticu ovamo; umem ja!
GOSPOĐICA (Vadi pticu iz kaveza i ljubi je) Ah, moje malo ptiče, zar da te tvoja gospodarica umori?
ŽAN Molim vas ne pravite sad nikakve scene; radi se o vašem životu, o vašoj sreći! Dajte, brzo!
(Otrgne joj pticu tz ruke, nosi je prema dasci za sečenje mesa i uzima kuhinjski nož.)
GOSPOĐICA (okreće glavu na drugu stranu)
ŽAN Bolje da ste naučili da koljete piliće umesto što ste pucali iz revolvera (zamahne nožem), tako bar
ne biste padali u nesvest pred kapljom krvi.
GOSPOĐICA (vrisne) Ubij i mene! Ubij me! Vi, koji ste u stanju da zakoljete jednu nevinu životinjicu i
da vam ruka ne zadrhti. O, ja vas mrzim i gnušam vas se; krv je među nama! Proklinjem čas kad sam
vas videla, proklinjem onaj trenutak kad sam se začela u majčinoj utrobi!
ŽAN Šta tu pomaže da proklinjete! Hajdemo!
GOSPOĐICA (pribižuje se dasci za sečemje mesa kao da je nešto vuče mimo njene volje) Ne, još neću
da idem; ne mogu - moram da vidim - mir! napolju se čuju kola. (Osluškuje, očiju prikovanih za dasku
i nož.) Nemojte misliti da ja ne mogu da vidim krv! Mislite li vi da sam toliko slaba... a? Ta ja bih htela
da vidim tvoju krv, da vidim tvoj mozak na dasci - da vidim ceo tvoj pol kako se davi u moru krvi...
čini mi se da bih mogla da pijem iz tvoje lobanje, da okupam svoje noge u tvom grudnom košu i da
jedem tvoje pečeno srce! Ti misliš da sam ja slaba; misliš da te volim, da moja utroba čezne za tvojim
semenom; misliš da ću da nosim tvoj nakot ispod svog srca i da ga hranim svojom krvlju - da ću da ti
rodim dete i da primim tvoje ime! Slušaj, kako se zoveš ti? Nikad ti prezime nisam čula - sigurno ga i
nemaš. Treba da budem, možda, gospođa »vratarka« ili madam »smećarka« - ti, pseto jedno, koji
nosiš moju ogrlicu, slugo, što nosiš oznake moga grba na svojim dugmadima - treba da te delim sa
svojom kuvaricom, da budem suparnica svojoj sluškinji! O, o, o! Misliš da sam kukavica i da ću
pobeći! Ne, ostajem ovde ma i gromovi pucali! Moj će otac doći kući... naći će svoj orman provaljen...
videće da mu je ukraden novac! Pozvoniće - na ono zvono - dva puta za svoga slugu - i onda će
poslati po javnog tužioca... a ja ću sve reći! Sve! O, lepo će to biti da jednom bude kraj - samo da kraj
hoće doći! I on će dobiti srčanu kap i umreće!... I onda će biti sve svršeno - doći će mir...
spokojstvo!... večiti odmor! I grb će se razbiti o mrtvački kovčeg, grofovsko pleme će se ugasiti, a
slugin izdanak će rasti u domu siročadi... dobijaće svoje lovorike na kamenu pod olukom i završiće u
tamnici!
ŽAN Sad govori kraljevska krv! Bravo, gospođice Julija! Dosta ste već kazali!
KRISTINA (ulazi, obučena za crkvu, sa knjižicom psalama u ruci.)
GOSPOĐICA (žurno joj prilazi i pada joj u naručje kao da traži zaštitu) Pomozi mi, Kristina! Pomozi mi
protiv ovog čoveka!
KRISTINA (nepomična i hladna) Kakva je to komedija rano na praznik! (Pogleda na dasku iza sečenje
mesa) Ko je napravio ovu prljavštinu ovde? Šta sve to znači? Zašto vrištite i galamite?
GOSROBICA Kristina! Ti si žena i ti si mi prijatelj! Čuvaj se od ovog lupeža!
ŽAN (malo posramljen i zbunjen) Dok dame rezonuju, idem da se obrijem! (Izgubi se desno.)
GOSPOĐICA Ti ćeš me razumeti; i ti ćeš me saslušati!
KRISTINA Ne, ja zbilja ne mogu da razumem sve te gluposti! Gde ćete tako u putničkoj odeći sa
šeširom - šta? Šta znači sve to?
GOSPOĐICA Čujte me, Kristina; saslušajte me, sve ću vam kazati...
KRISTINA Neću ništa da znam...
GOSPOĐICA Ti me moraš saslušati...
KRISTINA U čemu je stvar? Jesu li posredi gluposti sa Žanom? To me, vidite, ne zanima, jer ne želim
da se mešam u to. Ali ako mislite da ga nagovorite da strugnete, onda ćemo vam stati na put!
GOSPOĐICA (krajnje nervozno) Pokušajte da budete mirni, Kristina, i da me saslušate! Ja ne mogu
ostati ovde, a i Žan ne može ovde ostati - moramo, dakle, da otputujemo...
KRISTINA Hm, hm!
GOSPOĐICA (s izrazom lica kao da joj je najedanput sinula neka misao u glavi) Ali čuj, sad md je
došla ideja, kako bi bilo da otputujemo sve troje u inostranstvo, u Švajcarsku, i da otvorimo hotel
zajedno? Ja imam potreban novac, znaš, Žan i ja bismo sve svršavali, a ti bi, kako sam mislila, imala
samo da preuzmeš kuhinju... Zar to nije krasno!... Reci da hoćeš! I pođi s nama, sve je
pripremljeno!... Reci da! Hajde! (Grli Kristinu i tapše je)
KRISTINA (hladno i zamišljeno) Hm, hm!
GOSPOĐICA (presto tempo) Ti nikad nisi putovala izvan zemlje, Kristina, treba da odeš malo u
inostranstvo i da vidiš sveta. Ne možeš da zamisliš kako se ugodno putuje vozom - neprestano novi
ljudi, nove zemlje - i onda ćemo doći u Hamburg i videćemo u prolazu zoološki vrt - to će ti se sigurno
dopasti - pa ćemo ići u pozorište i slušati operu, a kad dođemo u Minhen, posetićemo muzeje,
videćemo Rubensa i Rafaela, te velike slikare kao što znaš. Ti si već slušala o Minhenu, gde je živeo
kralj Ludvig, onaj kralj, znaš, što je poludeo. Pa ćemo videti njegov dvorac, on još ima dvorac koji je
uređen kao u bajkama, a odatle nije daleko do Švajcarske - tu su i Api, zamisli Alpe sa snegom usred
leta, a u njihovom podnožju rastu narandže i lovori, koji se zelene preko cele godine... (Žan stoji na
desnoj strani kulisa i oštri svoj brijač o kaiš koji drži zubima i levom rukom; zadovoljan, sluša
razgovor i s vremena na vreme klimne glavom u znak odobravanja.)
GOSPOĐICA (tempo prestissimo) Pa ćemo da preuzmemo hotel - i ja ću sedeti na kasi, a Žan će
primati putnike... izlaziti u grad i nabavljati što treba... pisati pisma. Biće to divan život, veruj mi -
vozovi pišite, omnibusi dolaze, čas zvoni u sobama, čas zvoni u restoranu - a ja pišem račune - i dobro
ću ih zapapriti... Ne možeš da zamisliš kako se putnici uplaše kad treba da plate račun! A ti sediš kao
gospodarica u kuhinji. Ti, naravno, nećeš sama stajati čak ni kraj štednjaka i bićeš fino obučena kad
treba da se pokažeš pred svetom - a s tvojim izgledom, ne laskam ti, jednog lepog dana uhvatićeš još
i nekog čoveka, nekog bogatog Engleza - ljudi se lako daju (tiše) uhvatiti. Pa ćemo se obogatiti i
sazidaćemo vilu na jezeru Komo - naravno tamo pokatkad pada kiša; ali (još tiše) i sunce će, svakako,
ponekad granuti, mada izgleda malo mutno, i onda možamo opet putovati i vratiti se - (pauza) -
ovamo - ili ići na neko drugo mesto...
KRISTINA Čujte! Da li gospođica i sama u to veruje?
GOSPOĐICA (obeshrabrena) Da li sama verujem?
KRISTINA Da!
GOSPOĐICA (umorno) Ne znam; ne verujem više ni u šta. (Svali se na klupu i, podbočivši sie na sito,
uhvati se trukama za glavu.) Ni u šta! Ni u šta!
KRISTINA (okreće se dasmo prema Žanu) Tako, dakle, mislio si da umakneš!
ŽAN (posramljen, spušta brijač na sto) Da umaknem? To je previše! Čula si gospođičin plan, mada je
ona umorna od neprospavane noći, taj se plan, van svake sumnje, može izvesti!
KRISTINA Slušaj! To znači da ja budem kuvarica kod one tamo...
ŽAN (oštro) Molim te služi se pristojnijim jezikom kad govoriš o tvojoj gospodarici. Razumeš?
KRISTINA Gospodarici?
ŽAN Da!
KRISTINA Čuj! Čuj sad ovo!
ŽAN Da, čuj ti, jer ti je to potrebno, i govori malo manje! Gospođica Julija je tvoja gospodarica i radi
iste stvari zbog koje ti nju sad prezireš trefoalo bi da prezireš i samu sebe.
KRISTINA Ja sam sebe uvek cenila i poštovala...
ŽAN... da bi mogla prezirati druge!
KRISTINA Nikad se nisam spuštala ispod svog staleža. Hajd, reci, da li je grofova kuvarica imala
štogod sa govedarom ili sa svinjarom! Hajd reci!
ŽAN Da, ti si imala posla s finim čovekom, i to je tvoja sreća!
KRISTINA Da, fini je to čovek koji prodaje grofov ovas iz štale...
ŽAN I ti o tome govoriš, ti koja primaš procente od piljara i primaš mito od mesara.
KRISTINA Kako, kako?
ŽAN I ti više nemaš respekta za svoje gospodare! Ti, ti, ti!
KRISTINA Hoćeš li da ideš sa mnom u crkvu? Biće ti potrebna dobra pridika zbog svega što si uradio!
ŽAN Ne, neću damas da idem u crkvu; idi sama i ispovedi svoje grehe!
KRISTINA Da, ja ću to i učiniti i vratiću se s optroštajem da će i za tebe biti dovoljno! Spasitelj je trpeo
muke i umro na krstu za sve grešnike i iako mu priđemo s verom i čista srca, on će primiti sve naše
grehe na sebe.
ŽAN I one učinjene u piljarnici?
GOSPOĐICA Veruješ li ti to, Kristina?
KRISTINA To je moja živa vera, isto toliko istinita koliko je istina da stojim ovde, moja vera iz
detinjstva, koju sam očuvala iz mladih dana, gospođice Julija. A gde se prelije greh, tu se prelije i
milost.
GOSPOĐICA Ah, kad bih ja imala tvoju veru! Ah, kad bih...
KRISTINA Da, vidite, ali ona se ne može steći bez naročite božje milosti i nije dato svakome da je
stekne...
GOSPOĐICA Pa ko je onda može steći?
KRISTINA To je velika tajna onoga što daje milost, gospođice, i bog nema prizrenja prema ličnosti, već
određuje da oni koji su bili poslednji budu prvi.
GOSPOĐICA To znači da on ima prizrenja prema poslednjima?
KRISTINA (nastavlja) Lakše je i kamili proći kroz iglene uši nego bogatom ući u carstvo nebesko!
Vidite, tako je to, gospođice Julija! Sad ću da idem - sama, i uz put ću reći konjušaru da ne daje konje
nikome, u slučaju da neko hoće da putuje pre nego što se grof vrati kući! Zbogom! (Odlazi.)
ŽAN Takva nesreća! A sve to zbog jednog štiglica!
GOSPOĐICA Ostavite štiglica! Vidite li kakav izlaz iz ovoga, kakav kraj svemu ovome?
ŽAN (razmišlja) Ne!
GOSPOĐICA Šta biste vi učinili na mom mestu?
ŽAN Na vašem? Čekajte malo! Kao osoba visokog roda, kao žena, kao posrnula! Ne znam, aha, da
znam!
GOSPOĐICA (uzima brijač i pravi pokret njime) Ovako?
ŽAN Da! Ali ja to ne bih učinio - pazite dobro, jer između nas je razlika!
GOSPOĐICA Zato što ste vi muškarac a ja žena? Kakva je to razlika?
ŽAN Ista razlika kao između muškarca i žene!
GOSPOĐICA (s nožem u ruci) Hoću! Ali ne mogu! Ni moj otac nije mogao onda kad je trebalo da to
učini!
ŽAN Ne, nije trebalo da on to učini! Prvo je morao da se osveti!
GOSPOĐICA A sad se moja majka sveti kroz mene!
ŽAN Zar vi niste voleli svog oca, gospođice Julija?
GOSPOĐICA O, da. Volela sam ga bezgranično, ali sam ga i mrzela! To sam činila i ne primećujući! Ali,
on je taj koji me je vaspitao da prezirem svoj vlastiti pol, koji je od mene napravio poluženu i
polumuškarca! Čija je krivica za ono što se desilo? Moga oca, moje majke, moja vlastita! Moja
vlastita? Ta ja nemam ništa svoje! Ja nemam nijedne misli koja nije očeva, nijedne strasti koja nije
majčina, a ono poslednje - da su svi ljudi jednaki - primila sam od svog verenika, koga zbog toga
nazivam bednikom! Kako to, onda, može biti moja vlastita greška? Svaliti krivicu na Hrista, kao što je
učinila Kristina, ne, za to sam odveć ponosna i odveć razumna, blagodareći učenju moga oca. A da
bogataš ne može ući u carstvo nebesko, to je laž, i Kristina, koja ima pare u banci, neće ni ona tamo
ući! Čija je greška? Šta nas se to tiče? Ipak ja sam ta koja moram da snosim krivicu, da snosim
posledice...
ŽAN Da, ali... (Čuju se dva oštra udara u zvono. Gospođica pojuri gore; Žan menja kaput.) Grof je kod
kuće! Šta ćemo ako Kristina... (Prilazi cevi za razgovor; kuca i sluša.)
GOSPOĐICA Sad je sigurno video obijen orman?
ŽAN Ovde je Žan, gospodine grofe! (Sluša; ne čuje se šta grof govori.) Da, gospodine grofe! (Sluša
dalje.) Da, gospodine grofe! Odimah! (Sluša i dalje.) Odmah, gospodine grofe! (Sluša) Molim! Kroz
pola sata!
GOSPOĐICA (krajnje preplašena) Šta kaže? Gospode bože, šta kaže?
ŽAN Želi da mu donesem čizme i kafu kroz pola sata.
GOSPOĐICA Dakle, kroz pola sata! O, tako sam umorna; nisam sposobna ni za šta: ni da se kajem, ni
da bežim, ni da ostanem, ni da živim - ni da umrem! Pomozite mi! Zapovedite mi, i ja ću poslušati kao
pas! Učinite mi poslednju uslugu, spasite moju čast, spasite njegovo ime! Vi znate šta bi trebalo da
mogu, ali ne mogu... Neka bude vaša volja i zapovest da to učinim!
ŽAN Ne znam, a ništa sad i ne mogu, ne razumem ništa. Kao da je ovaj kaput dejstvovao da ne mogu
ništa da vam zapovedim - a naročito posle razgovora s grofom - ne mogu to sam sebi da objasnim, ali
- ah, taj pusti lakej što mi sedi na leđima! Čini mi se da sad grof dođe ovamo i naredi mi da sebi
prerežem grkljan učinio bih to bez oklevanja.
GOSPOĐICA Učinite tako kao da ste vi on, a ja vi! - Tako ste umeli odlično da se pretvarate kad ste
ono klečali preda mnom - onda ste bili plemić - zar niste nikad bili u pozorištu i videli mađioničara?
(Žan potvrđuje glavom.) On kaže medijumu: uzmi metlu, i ovaj to učini, kaže mu čisti, i ovaj čisti...
ŽAN Da, ali medijum mora da spava!
GOSPOĐICA (u ekstazi) Već spavam - cela soba mi izgleda kao neki dim pred očima... a vi kao
gvozdena peć... slična čoveku u crnom odelu i sa cilinderom na glavi - a vaše oči sijaju se kao žar kad
se vatra gasi, a lice vam je belo kao gomilica puhora... (Sunce je bacilo zrake na pod i osvetljava
Žana.) Tako je toplo i ugodno... (Ona tare ruke kao da ih greje ispred vatre.) I tako svetlo - i tako
mirno!
ŽAN (Uzima brijač i stavlja joj u ruku.) Evo metle! Idite sad, pošto se vidi, u ambar - i... (Šapće joj na
uvo.)
GOSPOĐICA (budna) Hvala! Sad idem da se odmorim! Ali mi recite još da i prvi mogu biti dostojni
milosti. Recite, ako i ne verujete u to.
ŽAN Prvi? Ne, to ne mogu! Ali čekajte, gospođice Julija, sad znam! Vi više niste među prvima, pošto
ste među - poslednjima!
GOSPOĐICA To je istina. Ja sam sasvim među poslednjima; ja sam poslednja! O! Ali sad ne mogu da
idem. Recite još jedanput da treba da idem!
ŽAN Ne, sad ne mogu više ni ja! Ne mogu!
GOSPOĐICA A prvi će biti poslednji!
ŽAN Ne razmišijajte, ne razmišljajte! Vi iscrpljujete moju snagu, postajem strašljivac... Šta! Učini mi
se kao da čuh zvono! Ne! Hoćemo li da ga zapušimo hartijom... Da se bojimo toliko jednog zvona! Da,
ali nije to samo zvono - neko sedi iza njega, jedna ruka ga stavlja u pokret, a nešto drugo stavlja ruku
u pokret - ali zapušite samo uši - zapušite uši! Da, sad zvoni još jače! Zvoniće sve dok se ne odgovori
- a onda je odveć kasno! Tada će doći javni tužilac - i onda... (Čuju se dva jaka udara u zvono) Idite!
ŽAN (trgne se, zatim se uspravi) To je užasno! Ali nema drugog izlaza!
GOSPOĐICA (izlazi čvrstim korakom na vrata).