Milan Kundera – Lažni autostop (1969)

1. 
Kazaljka mjerača benzina pala je naglo na nulu i mladi vozač sportskog
dvosjeda je rekao kako je to prosto strašno koliko taj auto ždere gorivo.
– Samo da opet ne ostanemo na cesti bez benzina – izjavila je (otprilike
dvadesetdvogodišnja) djevojka, i spomenula nekoliko mjesta na karti
domovine gdje im se to već dogodilo. Mladić je odgovorio da se ne
brine, jer sve što doživi s njom ima za njega draž avanture. Djevojka se
nije slagala s tim; kad god su nasred puta ostali bez benzina, bila je to,
tvrdila je, avantura samo za nju, jer se mladić uvijek sakrio, a ona je
morala zloupotrebljavati svoju privlačnost – zaustaviti neki automobil,
odvesti se do najbliže pumpe, ponovo zaustaviti automobil i vratiti se s
punim kanisterom. Mladić je upitao djevojku da li su šoferi koji su je
vozili bili tako neugodni da o svom zadatku govori kao o mučeništvu.
Odgovorila je (nespretno koketirajući) da su ponekad bili veoma prijatni,
ali od toga nije imala nikakve koristi, jer je bila prisiljena da vuče onaj
konister i rastane se s njima prije nego što je stigla da nešto započne. –
Pravi si gad – rekao je mladić. Djevojka je izjavila da nije gad ona, već
upravo on; ko zna koliko djevojaka ga zaustavlja na cesti kad se vozi
sam! Mladić je u vožnji zagrlio devojku oko ramena i lako je poljubio u
čelo. Znao je da ga voli i da je ljubomorna. Ljubomora, naravno, nije
nimalo prijatna osobina, ali ako se u njoj ne pretjeruje (ako je povezana
sa skromnošću), ima u sebi, pored neuhodnosti, i nešto dirljivo. Mladić je
bar tako mislio. Kako je imao samo dvadeset osam godina, činilo mu se
da je već star i da je doživeo sve što čovjek sa ženama može doživjeti.
Kod djevojke koja je sjedila pored njega cijenio je upravo ono sa čim se
kod žena najmanje susretao – njenu čistotu.
Kazaljka je bila veća na nuli kad je mladić s desne strane ugledao tablu
koja je (crnim crtežom pumpe) najavljivala da je benzinska stanica
udaljena pet stotina metara. Djevojka je jedva stigla izjaviti kako joj je
pao kamen sa srca, a mladić je već dao lijevi žmigavac i skrenuo na
prostor ispred pumpe. Morao je, međutim, zaustaviti kola sa strane, jer
je kraj pumpe stajao veliki kamion-cisterna i kroz debelo crijevo napajao
pumpu gorivom. – Moraćemo pričekati – rekao je mladić i izišao iz
automobila. – Koliko će to trajati? – upitao je momka u mehaničarskom
kombinezonu. – Pet minuta – odgovorio je momak, a mladić je rekao: -
Znam ja tih pet minuta. – Htio je ponovo da uđe u kola, ali je vidio kako
djevojka izlazi na druga vrata. – Ja ću za to vrijeme skoknuti... – rekla
je. – A kamo to? – upitao je mladić, namjerno, želeći da je zbuni.
Poznavali su se već godinu dana i djevojka se još uvijek znala stidjeti
pred njim, a on je te trenutke njenog stida mnogo volio; prije svega
zbog toga što se time razlikovala od žena s kojima je išao prije nje, ali i
zbog toga što je poznavao zakon prema kome je sve prolazno, a koji je
činio dragocjenim i stid njegove djevojke.
2. 
Djevojka zaista nije voljela trenutke kad je morala u toku vožnje (mladić
je često znao voziti bez zaustavljanja) da moli da na trenutak zaustavi
kola negdje kraj šumice. Uvijek je bila bijesna na njega kad je glumeći
čuđenje pitao zašto da ga zaustavi. Znala je da je njen stid smiješan i
staromodan. Već mnogo puta je na svom poslu doživjela da joj se
kolege zbog osjetljivosti rugaju i namjerno je provociraju. Uvijek se već
unaprijed stidjela zbog toga što će se stidjeti. Čeznula je za tim da se u
svom tijelu osjeća slobodna, bezbrižna i nesputana, kako je to znala
većina žena oko nje. Izmislila je za sebe i poseban odgojni sistem:
govorila je sebi da svaki čovjek dobija prilikom rođenja jedno od miliona
već pripremljenih tijela, kao da dobija jednu od miliona prostorija u
nekom beskarjno velikom hotelu, da je tijelo prema tome slučajno i
bezlično, samo pozajmljeni komad konfekcije. Stalno je to ponavljala, ali
nije naučila da tako i osjeća. Takav dualizam tijela i duše bio joj je stran.
Sama je bila i previše tijelo i zato se prema njemu uvijek odnosila sa
zebnjom.
S istom takvom zebnjom je pristupila i mladiću koga je upoznala prije
godinu dana i s kojim je bila sretna možda upravo zato što nikad nije
odvajao njeno tijelo od njene duše, pa je mogla cijela živjeti s njim. U toj
nerazdvojenosti bila je sreća, samo što iza svake sreće vreba sumnja, i
djevojka je bila puna takvih sumnji. Često je, na primjer, pomišljala kako
su druge žene (one koje ne muči strepnja) privlačnije i zavodljivije, i
kako mladić, koji nije krio da dobro poznaje taj tip žena, ponekad ode s
nekom od njih. (Mladić je, doduše, izjavljivao kako ih se zasitio za čitav
život, ali ona je znala da je on još mnogo mlađi nego što misli.) Htjela je
da bude čitav njen a ona da bude čitava njegova, ali često joj se činilo
da što više nastoji dati mu sve, utoliko mu više nešto uskraćuje – upravo
ono što čovjeku pruža površna i plitka ljubav, što čovjeku pruža flert.
Zato je patila što zna biti samo ozbiljna a ne i lakomislena.
Ovog puta, međutim, ništa je nije mučilo, ni na što slično nije ni
pomišljala. Bilo joj je lijepo. Bio je prvi dan njihovog godišnjeg odmora
(četrnaestodnevnog odmora, koji je cijele godine bio meta svih njenih
čežnji) nebo je bilo plavo (cijele godine je sa strahom mislila na to hoće
li nebo zaista biti plavo), a on pored nje. Pocrvenela je na njegovo „A
kamo to?“ i bez riječi otrčala kraj ceste, okružena samo poljima; nekih
sto metara dalje (u smijeru njihove vožnje) počinjala je šuma. Krenula je
prema šumi i nestala iza jednog grma, cijelo vrijeme ispunjena istim
osjećajem zadovoljstva. (I u radosti zbog prisutnosti voljenog čovjeka
može se, naime, najbolje uživati u samoći. Kad bi njegova prisutnost bila
neprekidna, ona bi je, u stvari, doživljavala samo kroz njenu stalnu
prolaznost, i mogla bi je zaadržati samo u trenucima samoće.)
Zatim je izišla iz šumice na cestu; sa mjesta nakome je stajala mogla je
vidjeti benzinsku stanicu, kamion-cisternu kako odlazi i sportski
automobil kako prilazi crvenom tornjiću pumpe. Krenula je dalje vestom,
samo povremeno se osvrćući da vidi približava li se. Kad ga je ugledala,
zastala je i počela mahati onako kako autostoperi mašu tuđim kolima.
Automobil je usporio vožnju i zaustavio se pored djevojke. Mladić se
nagnuo prema prozoru, spustio staklo, nasmijao se i upitao: - Kamo
želite, gospođice?
- Idete li u Bistricu? – upitala je djevojka i koketno se nasmijala.
- Izvolite, sjedite – rekao je mladić i otvorio vrata. Djevojka je sjela i
automobil je krenuo.
3. 
Mladiću je uvijek bilo drago kad je njegova djevojka bila vesela; to se
nije baš često događalo – radila je prilično težak posao, u neuhodnoj
sredini, sa mnogo prekovremenih sati, bez naknade u vidu slobodnih
dana, kod kuće je imala bolesnu majku... Često je bila umorna, a nije se
isticala ni naročito dobrim živcima ni samopouzdanjem, znala je često
podleći strepnji i strahu. Zato je s nježnošću brižnog roditelja dočekivao
svaki njen izraz radosti. Nasmijao se i rekao: - Danas baš imam sreće.
Vozim kola već pet godina, ali ovako lijepu autostoperku još nikad nisam
povezao.
Djevojka je bila zahvalna mladiću za svaki kompliment; htjela je da se
još malo grije pod njegovim toplim zracima, pa je rekla: - Lagati,
očigledno, znate.
- Zar izgledam kao lažljivac?
- Izgledate kao čovjek koji voli lagati ženama – rekla je djevojka, a u
njenim riječima je protiv njene volje zazvučala stara strepnja. Ona je,
naime, zaista vjerovala da njen mladić voli lagati ženama.
Mladića je ta njena ljubomora ponekad ljutila, ali ovog puta mu nije bilo
teško da joj oprosti, jer se rečenica nije odnosila na njega nego na
nepoznatog vozača. Zato je odgovorio banalnim pitanjem: - Smeta li
vam to?
- Kad bih se zabavljala s vama, smetalo bi mi – odgovorila je djevojka.
Bila je to prefinjena pedagoška poruka mladiću, ali kraj rečenice bio je
upućen nepoznatom vozaču. – Vas ne poznajem, i zato mi ne smeta.
- Na muškarcu koji joj je pripada, ženi uvijek smeta više stvari nego na
stranom čovjeku. – (Bila je to sad prefinjena pedagoška poruka mladića
djevojci.) – Prema tome, budući da se ne poznajemo, mogli bismo se
dobro razumjeti.
Djevojka namjerno nije htjela primiti k znanju pedagoški podtekst i zato
se obratila isključivo nepoznatom vozaču. – Šta bismo imali od toga kad
ćemo se i tako ubrzo rastati?
- Zašto? – upitao je mladić.
- U Bistrici izlazim.
- A šta ako iziđem s vama?
Djevojka je poslije tih riječi bacila brz pogled na mladića i ustanovila da
izgleda upravo onako kako ga je zamišljala u najbolnijim trenucima
ljubomore. Zaprepastilo ju je kako s njom (nepoznatom autostoperkom)
ležerno razgovara, dijeleći komplimente, i kako mu to pristaje. Zato mu
je prkosno i izazovno odbrusila: - A šta biste radili sa mnom, molim vas?
- Ne bih morao mnogo razmišljati šta da radim s tako lijepom ženom –
rekao je mladić galantno, obraćajući se u tom trenutku više svojoj
djevojci nego liku autostoperke. Ali djevojka se osjećala kao da ga je u
toj laskavoj rečenici uhvatila na djelu, kao da mu je lukavim trikom
izmamila priznanje. Na trenutak je osjetila žestoku mržnju prema njemu
i rekla: Niste li previše umišljeni?
Mladić je pogledao djevojku; njeno prkosno lice izgledalo je kao u grču.
Osjetio je sažaljenje i čežnju za njenim poznatim, običnim pogledom (o
kome je govorio da je djetinjast i jednostavan). Nagnuo se prema njoj,
prebacio ruku preko njenih ramena i tiho izgovorio ime kojim ju je
obično nazivao, želeći tako da prekine igru.
Ali djevojka se izvila i rekla: Nešto ste mnogo nestrpljivi!
Odgurnuti mladić je rekao samo – Oprostite, gospođice! – i šutke se
zagledao u cestu pred sobom.
4. 
Ljutnja i ljubomora napustile su djevojku brzo kao što su je i obuzele.
Bila je razumna i dobro je znala da je sve to samo igra; bilo joj je čak
pomalo smiješno što je u ljubomornom bijesu odgurnula mladića i ne bi
joj bilo nimalo drago da je on to primijetio. Žene, srećom, posjeduju
čudesnu sposobnost da ex post mijenjaju smisao svojih postupaka.
Iskoristila je, dakle tu sposobnost i zaključila kako ga nije odgurnula zato
što je bila bijesna, već zato da može nastaviti igru, koja po svojoj
lakomislenosti tako savršeno odgovora prvom danu godišnjeg odmora.
I tako se ponovo pretvorila u autostoperku koja je upravo odgurnula
nametljivog vozača i to samo zato da uspori osvajanje i učini ga
izazovnijim. Okrenula se prema mladiću i mazno rekla:
- Nisam vas htjela uvrijediti, gospodine.
- Oprostite, više vas neću ni dodirnuti – rekao je mladić.
Bio je ljut na djevojku što ga nije poslušala i što je odbila da bude ono
što jest kad je on to poželio, a kad je djevojka nastavila da igra svoju
ulogu mladić je svoj gnjev prenio na nepoznatu autostoperku, koju je
glumila; tako je odjednom otkrio i karakter svoje uloge – prestao je s
komplimentima, kojima je htio zaobilazno laskati svojoj djevojci, i počeo
igrati grubog muškarca koji se u svom odnosu sa ženama služi
agresivnijim sredstvima muškosti: voljom, sarkazmom, samouverenošću.
Ta uloga bila je u potpunoj suprotnosti sa mladićevim brižnim odnosom
prema djevojci. Prije nego što ju je upoznao odnosio se prema ženama
zaista više drsko nego nježno, ali je uvijek bio daleko od demonski
grubog muškarca, jer se nije isticao ni snagom volje ni bezobzirnošću. I
upravo zbog toga što nije bio ni sličan toj vrsti muškaraca, želio je
ponekad da bude takav. Bila je to prilično naivna želja, ali šta se tu može
– djetinje težnje odolijevaju svim mamcima zrelog duha i prežive često
do duboke starosti. I tako je ta djetinja težnja brzo iskoristila priliku da
se utjelovi u ponuđenoj ulozi.
Mladićeva sarkastična odmjerenost djevojci je upravo savršeno
odgovarala; oslobađala ju je nje same. Ta ona sama bila je utjelovljenje
ljubomore. U trenutku kad je prestala da vidi kraj sebe mladića koji je
galantno zavodi i ugledala drugo, nepristupačno lice, njena ljubomora se
počela gasiti. Mogla je zaboraviti na samu sebe i posvetiti se svojoj ulozi.
Svojoj ulozi? Kakvoj? Bila je to uloga iz loše literature. Autostoperka je
zaustavila automobil ne zato da se poveze nego da zavede muškarca u
njemu; iskusna je zavodnica koja zna da se služi svojim čarima. Djevojka
je uskočila u taj glupi lik iz romana s lakoćom koja ju je samu iznenadila
i očarala.
I tako su se vozili i razgovarali, nepoznati vozač i nepoznata
autostoperka.
5. 
Mladom čovjeku je u životu od svega najviše nedostajala bezbrižnost.
Put njegovom života bio je zacrtan bezobzirno i strogo – njegov posao
nije završavao s istekom osmočasovnog radnog vremena, već se uvlačio
i u preostalo vrijeme kroz obaveznu dosadu na sastancima i rad kod
kuće, a kroz radoznalost bezbrojnih kolega i kolegica uvlačio se i u
njegov vremenski siromašan privatni život, koji nikad nije mogao ostati
skriven pred drugima, pa je već više puta postao predmet ogovaranja i
javnog naklapanja. Ni dvije nedjelje govdišnjeg odmora nisu mu mogle
pružiti osjećaj oslobođenja i avanture; siva sjenka strogog planiranja
padala je i na te dugo očekivane dane. Nedostatak smještajnih
kapaciteta u ljetnjem periodu u našoj zemlji prisilio ga je da rezervira
sobu u Tatrama još prije pola godine, a za to mu je pored svega bila
potrebna i preporuka sindikalnog odbora, čija svugdje prisutna duša nije
tako ni na trenutak prestajala da vodi računa o njemu.
Bio se već odavno pomorio sa svim tim, ali mu se ipak ponekad
nametala strašna predstava ceste po kojoj mora ići, na kojoj ga svi
mogu vidjeti i sa koje ne smije skrenuti. Ta mu se predstava nametala i
sada; neki čudan kratki spoj učinio je da se cesta iz mašte stopi sa
stvarnom cestom po kojoj je vozio, i to ga je natjeralo da učini nešto
sasvim ludo.
- Kamo ste rekli da putujete? – upitao je djevojku.
- U Bansku Bistricu – odgovorila je.
- A šta ćete tamo?
- Imam sastanak.
- S kim?
- S jednim gospodinom.
Automobil se upravo približavao velikoj raskrsnici i vozač je smanjio
brzinu da bi pročitao natpise na tablama koje su označavale pojedine
smjerove, a onda je skrenuo desno.
- A šta će biti ako ne dođete na sastanak?
- Krivica za to bi pala na vas, pa bi bila vaša dužnost da se pobrinete za
mene.
- Očigledno niste primjetili da sam skrenuo za Nove Zamki.
- Zaista? Poludjeli ste!
- Ne plašite se, pobrinuću se za vas – rekao je mladić.
Igra je iznenada poprimila viši kvalitet. Automobil se ne samo udaljavao
od imaginarnog cilja, Banske Bistrice, već i od stvarnog cilja prema kome
je tog jutra krenuo, od Tatri i rezervisane sobe, Glumljeni život iznenada
je izvršio napad na stvarni život. Mladić se udaljavao od samog sebe i
strogo propisanog puta sa koga još nikad nije bio skrenuo.
- Ali vi ste rekli da putujete u Niske Tatre! – začudila se djevojka.
- Putujem kamo mi se svidi, gospođice. Slobodan sam čovjek i radim
ono što želim, što mi se sviđa.
6. 
Kad su stigli u Nove Zamki, počeo se spuštati sumrak.
Mladić nikad ranije nije bio u tom kraju i trebalo mu je vremena da se
orijentira. Nekoliko puta je zaustavljao kola da upita prolaznike gdje je
hotel. Neke ulice bile su raskopane pa su do hotela, iako je bio (kako su
svi koje je pitao tvrdili) sasvim blizu, mogli stići samo zaobilaznim putem
kroz mnoge uske uličice, tako da je prošlo gotovo četvrt sata dok se
konačno nisu zaustavili pred zgradom. Hotel nije izgledao naročito
privlačno, ali bio je to jedini hotel u gradu, a mladić više nije imao volje
da vozi dalje. – Pričekajte – rekao je djevojci i izišao iz kola.
Kad je izišao bio je, naravno, opet ono što jest. Nije mu bilo nimalo što
se uveče našao negdje daleko od mjesta u koje je putovao, a još više ga
je nerviralo što ga na to niko nije prisilio i što to ni sam nije želio. Ljutio
se na sebe i svoju ludost, a onda je odmahnuo rukom – soba u Tatrama
sačekaće ga do sutra, a neće nimalo škoditi ako prvi dan odmora
proslavi nečim nepredviđenim.
Prošao je kroz restoran – zadimljen, prepun, bučan – i upitao gdje se
nalazi recepcija. Poslali su ga pozadi, iza stepeništa, gdje je iza staklenih
vrata sjedila ispod table s ključevima postarija plavuša. Uspjelo mu je,
ne bez muke, da dobije ključ jedine slobodne sobe. I djevojka je, kad je
ostala sama, odbacila svoju ulogu. Nije se, međutim, nimalo ljutila zbog
toga što se našla na nepredviđenom mjestu. Bila je toliko odana mladiću
da nikad nije posumnjala u ono što je činio, i s punim povjerenjem mu je
prepuštala svaki trenutak svog života. Ipak, ponovo joj se javila misao
kako ga upravo ovako, kao sad ona, čekaju u kolima druge žene s
kojima se sreće na službenim putovanjima. Začudo, ta predstava je ovog
puta nije nimalo zaboljela, čak se i nasmijala tome kako je lijepo što je
ta strana žena sad ona, što je ona sad ta strana, neodgovorna i
nepristojna žena, jedna od onih na koje je bila tako ljubomorna. Činilo
joj se da ih je ovim sve izigrala, da je otkrila kako se može posolužiti
njihovim oružjem, i kako može dati mladiću ono što dosad nije znala da
mu pruži: lakoću, raskalašnost, nesputanost. Ispunio ju je neobičan
osjećaj zadovoljstva što je jedina u stanju da bude utjelovljenje svih
žena i tako (sama, jedina) osvoji i posjeduje svog dragog.
Mladić je otvorio vrata automobila i odveo djevojku u restoran. Tu je
otkrio, usred buke, prljavštine i dima, jedan slobodan stolić u uglu.
7. 
- I kako ćete se sada to pobrinuti za mene? – upitala je djevojka
izazovno.
- Šta volite kao aperitiv?
Djevojka nije mnogo marila za alkohol; tu i tamo popila bi čašu vina, a
najviše joj je prijao vermut. Ovog puta je, međutim, namjerno rekla: -
Votku.
- Odlično – rekao je mladić. – Nadam se da se nećete napiti.
- Pa šta ako se i napijem? – rekla je djevojka.
Mladić nije odgovorio, već je pozvao konobara i naručio dvije votke i dva
bifteka za večeru. Konobar je odmah donio poslužavnik sa dvije čašice i
spustio ga pred njih.
Mladić je podigao čašicu i rekao: - U vaše zdravlje!
- Niste mogli smisliti neku duhovitiji zdravicu?
U djebojčinoj igri bilo je nečega što je sve više dražilo mladića; sad kad
se našao licem u lice s njom, shvatio je da nisu samo riječi ono što je
pretvara u stranu osobu već da se sva izmijenila, u gestovima i mimici, i
da gotovo neprijatno podsjeća na onaj tip žena koji je tako dobro
poznavao i prema kome je osjećao samo odvratnost.
I tako je (držeći čašicu u podignutoj ruci) korigirao svoju zdravicu. – U
redu, onda dižem čašu ne u vaše zdravlje nego u zdravlje vašeg roda,
koji tako uspješno objedinjava bolje strane životinje i gore strane
čovjeka.
- Mislite pod tim rodom na sve žene? – upitala je djevojka.
- Ne, mislim samo na one slične vama.
- Svejedno mi se ne čini da je duhovito upoređivati ženu sa životinjom.
- U redu – odgovorio je mladić držeći i dalje podignutu čašice. – Neću
piti za vaš rod nego za vašu dušu, slažete li se? Za vašu dušu koja se
pali dok se iz glave spušta dolje u trbuh, a gasi se kad se iz trbuha u koji
se spušta vaša duša.
- Za moj trbuh – rekla je djevojka, a njen trbuh (kad je već direktno
spomenut) kao da je odgovorio na poziv; osjećala je svaki milimetar
njegove kože.
Onda je konobar donio bifteke a mladić je naručio još po jednu votku sa
sodom (ovog puta su nazdravili djevojčinim grudima), i razgovor je
nastavljen u istom neobičnom, frivolnom tonu. Mladića je sve više srdilo
što se vidjelo da djevojka zna da se ponaša kao laka ženska; a ako već
to tako dobro zna, pomislio je, onda to znači da to i jest. Ta nije u nju,
odnekud izvana, odjednom ušla neka tuđa duša; ovo što sad igra, to je
ona sama, too je možda onaj dio njenog bića koji u drugo vrijeme drži
pod ključem i koji se sad oslobodio zahvaljujući igri. Djevojka možda
misli da igrom negira samu sebe, ali da nije upravo obratno? Da nije
upravo kroz igru postala ono što zaista jest? Da se nije igrom oslobodila?
Ne, tu nasuprot njemu ne sjedi neka tuđa žena u tijelu njegove
djevojke, to je njegova djevojka i niko drugi. Gledao je u nju, svjestan
da osjećaj odvratnosti u njemu postaje sve jači.
Nije to, međutim, bila jednostavno odvratnost. Što se djevojka psihički
više udaljavala od njega, to je fizički više čeznuo za njom; prisutnost
tuđe duše učinila je da tijelo djevojke dobije neku posebnu privlačnost,
kao da ga je ona tek učinila tijelom, tijelom koje je za mladića dosad
postojalo samo u oblacima nježnosti, blagosti, brižnosti, ljubavi i
ganutosti, tijelom koje dosad kao da je bilo izgubljeno u tim oblacima
(da, kao da je bilo izgubljeno!). Mladiću se činilo da sad po prvi put vidi
djevojčino tijelo.
Posle treće votke sa sodom, djevojka je ustala i koketno rekla: - Pardon!
- Smijem li upitati kamo idete, gospođice? – rekao je mladić.
- Da piškim, ako dozvoljavate – rekla je djevojka odlazeći između stolova
prema plišanoj zavjesi u dnu sale.
8. 
Bila je veoma zadovoljna što joj je uspjelo da zaprepasti mladića izrazom
koji – ma koliko bio nedužan – nikad nije čuo iz njenih usta; činilo joj se
da ničim nije mogla bolje dočarati ženu koju je igrala nego upravo
koketnim naglašavanjem te izgovorene riječi. Da, bila je zadovoljna, bila
je izvanredno raspoložena; igra ju je ponijela, ispunjavala je osjećajima
koje do tada nije poznavala; osjećajem bezbrižne neodgovornosti, u
prvom redu.
Ona, koja je uvijek unaprijed strepila od svakog svog koraka, iznenada
se osjetila oslobođenom. Tuđi život, u kome se našla, bio je život bez
stida, bez biografskih određenja, bez prošlosti i budućnosti, bez
obaveza; bio je to izuzetno slobodan život. Djevojci je, kao autostoperki,
bilo dopušteno sve; sve joj je bilo dopušteno: reći bilo šta raditi bilo šta,
osjećati bilo šta.
Išla je kroz salu svjesna da je prate pogledima sa svih strana; i to je bio
nov osjećaj, koji do tada nije poznavala: bestidna radost zbog tijela. Do
sada joj nikad nije uspjelo da se u sebi bez ostatka oslobodi one
četrnaestogodišnje djevojčice koja se stidi svojih grudi i osjeća se
nelagodno što joj one tako strše iz tijela i vide se sa svih strana. Iako je
uvijek bila ponosna što je lijepa i skladno građena, stid je uvijek na neki
način korigirao taj njen ponos – naslućivala je, sasvim ispravno, da
ženska ljepota funkcionira prvenstveno kao seksualni izazov i to joj je
bilo neprijatno. Čeznula je za tim da se njeno tijelo obraća samo čovjeku
koga voli, i kad bi muškarci na ulici zurili u njene grudi, činilo joj se da
time prisvajaju dio tajnog, intimnog svijeta koji pripada samo njoj i
njenom dragom. Ali sad je bila autostoperka, žena bez sudbine; bila je
oslobođena nježnih veza svoje ljubavi i postala je intenzivno svjesna
svog tijela. Osjećala ga je utoliko izazovnije što su oči koje su je
posmatrale bilo manje poznate.
Prolazila je pored posljednjeg stola kad joj se obratio neki pripiti
muškarac. – Combien, madmoiselle? – rekao je francuski, želeći da se
pokaže kao svjetski čovjek.
Djevojka ga je razumjela, isprsila se i, uživajući u svakom pokretu svojih
kukova, nestala iza zavjese.
9. 
Sve je to bila čudna igra. Neobično je, na primjer, bilo to što mladić, iako
se bio potpuno uživio u ulogu nepoznatog vozača, nije prestajao da u
autostoperki gleda svoju djevojku. I upravo ga je to mučilo – gledao je
svoju djevojku kako zavodi nepoznatog muškarca, i još uz gorku
privilegiju da sve to vidi iz blizine, da posmatra kako pri tome izgleda, da
čuje šta govori dok ga vara (dok ga je varala, kad ga bude varala). Imao
je paradoksalnu čast da sam bude objekt njenog nevjerstva.
Sve je to bilo utoliko gore što mladić nije samo volio nego je prosto
obožavao djevojku; uvijek mu se činilo da je njeno biće stvarno samo
unutar granice vjernosti i čistote, i da izvan tih granica ono jednostavno
ne postoji; izvan tih granica djevojka bi prestala biti ono što jest, kao što
voda iza granica vrenja nije više voda. I dok je gledao kako savršeno
prirodno i elegantno prelazi tu sudbonosnu granicu, u njemu je ključao
gnjev.
Djevojka se vratila iz klozeta i požalila mu se: - Neki tip mi je rekao
„Combien, mademoiselle?“
- Čemu se čudite? – rekao je mladić. – Pa i izgledate kao drolja.
- Mogu vam reći da mi to nimalo ne smeta!
- Trebalo je da pođete s tim gospodinom.
- Kako kad ste vi ovdje?
- Možete otići s njim poslije mene. Dogovorite se s njim.
- Ne sviđa mi se.
- Ali, u principu, nemate ništa protiv toga da za jednu noć promijenite
više muškaraca?
- Zašto da ne, ako su zgodni.
- Šta vam više odgovara, jedan po jedan ili sve odjednom?
- Može i ovako i onako – rekla je djevojka.
Razgovor je poprimao sve vulgarniji ton; djevojku je to malo šokiralo, ali
nije mogla protestirati. I igra prijeti čovjeku gubitkom slobode, i igra
predstavlja klopku za igrača; da sve to nije bila igra, da su za stolom
sjedili ljudi koji se zaista ne poznaju, autostoperka bi se već odavno
mogla uvrijediti i otići. Iz igre, međutim, nema bjekstva: momčad ne
može pobjeći sa igrališta prije kraja utakmice, šahovske figure ne mogu
pobjeći sa table, granice igre su neprelazne. Djevojka je znala da mora
prihvatiti svaku igru upravo zato što je igra. Znala je da će igra, što ode
dalje u krajnost biti više igra i da je utoliko poslušnije mora igrati. Bilo je
uzalud prizivati razum i upozoravati ludu dušu da mora zadržati
odstojanje od igre i da je ne smije shvatiti ozbiljno. Upravo zato što je
sve to bila samo igra, duša se ničega nije bojala, nije se branila i
omamljeno joj se predavala.
Mladić je pozvao konobara i platio. Zatim je ustao i rekao djevojci: -
Idemo.
A kamo? – rekla je djevojka, glumeći čuđenje.
- Ne pitaj i polazi – rekao je mladić.
- Kako vi to razgovarate sa mnom?
- Kao s droljom – odgovorio je mladić.
10. 
Pošlo su uz slabo osvijetljeno stepenište; na polukatu, ispred nužnika,
stajala je grupa pripitih muškaraca. Mladić je obgrlio djevojku tako da joj
je šakom pokrio dojku. Muškarci ispred nužnika su to primijetili i počeli
da dobacuju. Djevojka je pokušala da se oslobodi, ali mladić joj je
podviknuo: - Miruj! – Muškarci su to solidarno odobrili i uputili djevojci
nekoliko prostačkih poruka. Mladić i djevojka popeli su se na prvi kat;
mladić je otključao vrata sobe i upalio svjetlo.
Soba je bila uska, sa dva kreveta, stolićem, jednom stolicom i
umivaonikom. Mladić je zaključao vrata i okrenuo se prema djevojci.
Stajala je pred njim u prkosnoj pozi, s drskom čulnošću u očima. Mladić
ju je promatrao pokušavajući da iza lascivnog izraza otkrije dobro
poznate djevojčine crte koje je tako nježno volio. Imao je osjećaj da
gleda u dvije slike stavljene u isti dalekozor, u dvije slike položene jedna
preko druge i koje se vide jedna kroz drugu. I te dvije prozračne slike su
mu govorile da je u djevojci sve, da je njena duša strašno amorfna, da u
njoj ima mjesta i za vjernost i za nevjeru, za izdaju i za nevinost, za
izazovno ponašanje i stidljivost. Ta divlja mješavina izgledala mu je
odvratna kao šareno smetljište. Dvije slike su se neprestano pretapale i
mladić je shvatio da se djevojka samo spolja razlikuje od drugih
djevojaka, dok je u prostranim dubinama svog bića ista kao druge žene,
ispunjena svakakvim mislima, osjećajima i porocima, koji opravdavaju
sve njegove tajne sumnje i ljubomore; shvatio je da je dojam kontura
koje je omeđuju kao individuu samo varka, varka kojoj podliježe onaj
drugi, onaj koji gleda, on sam. Činilo mu se da je djevojka onakva kakvu
je volio, tek tvorevina njegove čežnje, mašte, povjerenja, i da stvarna
djevojka sad stoji pred njim, beznadno strana, beznadno višeznačna.
Mrzio ju je.
- Šta čekaš? Svlači se – rekao je.
- Djevojka je koketno nagnula glavu i rekla: - Je li to baš potrebno?
Ton kojim je to rekla učinio mu se veoma poznat; učinilo mu se da mu je
to nekad davno rekla neka druga žena, samo se nije mogao sjetiti koja.
Želio je da je ponizi. Ne autostoperku, nego vlastitu djevojku. Igra i život
stopili su se u jedno. Igra ponižavanja autostperke pretvorila se u
izgovor za ponižavanje vlastite djevojke. Mladić je zaboravio na igru.
Jednostavno je mrzio ženu koja je stajala tu pred njim. Gledao ju je
netremice, a onda je izvukao iz lisnice novčanicu od pedeset kruna. Je li
dosta? – upitao je, pružajući joj novac.
Djevojka je uzela novčanicu i rekla: - Ne cijenite me baš naročito.
- Pa i ne vrijediš više – rekao je mladić.
Djevojka se privila uz mladića. – Sa mnom ne možeš tako! Sa mnom
treba drukčije, moraš se malo potruditi! Zagrlila ga je i prinijela usne
njegovim. Položio je prst na njene usne i blago je odgurnuo. – Ljubim
samo žene koje volim – rekao je.
- A mene ne voliš?
- Ne.
- A koga voliš?
- Šta te briga. Svlači se!
11. 
Još nikad se nije tako svlačila. Bojažljivost, zbunjenost, ošamućenost,
sve što je uvijek osjećala dok se svlačila pred mladićem (a nije se mogla
sakriti u tami) nestalo je bez traga. Stajala je pred njim samouvjerena,
drska, obasjana svjetlošću, iznenađena time što je odjednom otkrila
dotad nepoznate pokrete polaganog, izazovnog svlačenja. Hvatala je
njegove poglede odlažući mazno komad po komad odjeće, uživajući u
svakom stadiju obnaživanja.
A onda se odjednom našla pred njim potpuno naga i u tom trenutku je
postala svjesna da tu prestaje svaka igra; kao što je svkula odjeću tako
je odbacila i pretvaranje i ostala je gola, što znači da je opet ono što
jest. Mladić joj sad mora prići s gestom koji će izbrisati sve i iza koga će
slijediti samo njihovo najintimnije milovanje. Stajala je tako pred
mladićem naga, prestavši da glumi; bila je zbunjena a na licu joj se
pojavio osmijeh koji je zaista bio samo njen, plah i smeten.
Mladić joj, međutim, nije prišao i nije prekinuo igru. Nije primijetio prisni,
poznati osmijeh, vidio je pred sobom samo ljepo i strano tijelo svoje
djevojke, koju je mrzio. Mržnja je sprala s njegove čulnosti sve naslage
osjećajnosti. Htjela je da mu priđe, ali on je rekao: - Ostani gdje jesi,
hoću dobro da te vidim. Želio je samo jedno – da s njom postupa kao s
plaćenom prostitutkom, ali nevolja je bila u tome što nikad nije imao
ženu koja se prodaje pa su sve njegove predstave o njima potjecale
samo iz literature i priča. Obratio se tim predstavama i prvo što je
ugledao bila je žena u crnom donjem rublju (i u crnim čarapama) kako
pleše na blistavoj površini klavira. Klavira u hotelskoj sobi nije bilo, bilo
je tu samo stolić prislonjen uza zid, prekriven lanenim stolnjakom.
Naredio je djevojci da se popne na sto. Djevojka je pokušala da ga
odgovori molećivim gestom, ali mladić je rekao: - Plaćena si!
Kad je u mladićevom pogledu primijetila neumoljivu opsjednutost,
djevojka je pokušala da nastavi igru, iako to više nije ni mogla ni znala.
Suznih očiju popela se na sto. Stranice kvadrataste ploče stola bile su
dužine jednog metra, a jedna noga bila je malo kraća; stojeći na stolu
djevojka je imala osjećaj da će se svakog trenutka srušiti. Zato je mladić
bio očaran golim tijelom koje se uzdizalo nad njim, a stidljiva
nesigurnost djevojke još više je podsticala njegovu želju da joj naređuje.
Htio je da vidi to tijelo u svim položajima i sa svih strana, onako kako je
zamišljao da su ga vidjeli i da će ga vidjeti drugi muškarci. Bio je grub i
vulgaran. Izgovarao je riječi koje od njega nikad ranije nije čula. Htjela
je da mu se odupre, htjela je da pobjegne iz igre, obratila mu se
imenom, ali on joj je podviknuo neka ga tako ne oslovljava. I tako se
konačno, zbunjena i plačući u sebi, pokorila njegovim naredbama,
okretala se i saginjala kako je želio, salutirala i njihala bokovima igrajući
tvist. Prilikom jednog nagloga pokreta stoljnjak joj je kliznuo ispod nogu
tako da zamalo nije pala. Mladić ju je uhvatio i povukao na postelju.
Sjedinio se s njom. Obradovala se što će sad konačno biti završena ta
nesretna igra i što će njih dvoje opet biti kakvi su bili, što će se voljeti
kao nekad. Htjela je da pripije usne uz njeggove, ali mladić joj je
odgurnuo glavu i ponovio kako se ljubi samo sa ženama koje voli.
Glasno je zaplakala, ali joj je i to bilo ubrzo uskraćeno, jer je divlja
mladićeva strast postepeno osvajala njeno tijelo, i to tijelo je ubrzo
ušutkalo jadikovanje njene duše. Na postelji su se ubrzo, okrenuta jedno
protiv drugog, našla dva tijela, savršeno sjedinjena, požudna i strana
jedno drugom. Bilo je to upravo ono čega se djevojka cijelog života
užasavala i što je na sve moguće načine izbjegavala – milovanje bez
osjećaja i bez ljubavi. Znala je da je prekoračila zabranjenu granicu, ali
je nastavila da se kreće iza nje bez izgovora i predano; samo negdje
daleko, u kutku svoje svijesti, osjetila je užas nad saznanjem da nikad
nije tako i toliko uživala kao upravo sada – iza te granice.
12. 
A onda se sve završilo. Mladić se podigao s djevojke i povukao vrpcu
koja je visila iznad kreveta; ugasio je svjetlo. Nije htio da vidi djevojčino
lice. Bio je svjestan da je igra završena, ali nije imao volje da uspostavlja
uobičajene odnose sa djevojkom; plašio se tog povratka. Ležao je u tami
pored djevojke, ali tako da im se tijela nisu dodirivala. Trenutak kasnije
čuo je tihe jecaje, a djevojčina ruka je bojažljivo, djetinjasto potražila
njegovu ruku; dodirnula ju je, stegnula, ponovo je dodirnula, a onda se
začuo molećivi, isprekidani glas. Obratio mu se intimno, imenom, a onda
je zaječao: - Ja sam ja... ja sam ja...
Mladić je šutio, ležući nepokretno, svjestan tužne besadržajnosti njene
tvrdnje u kojoj je nepoznato bilo definirano nepoznatim.
Djevojka je iz jecanja ubrzo prešla u glasan plač, ponavljajući bezbroj
puta tu dirljivu tautologiju: - Ja sam ja... ja sam ja... ja sam ja...
Mladić je počeo prizivati u pomoć sažaljenje (morao ga je zvati iz velike
daljine, jer ga u blizini nije bilo) da bi mogao utješiti djevojku.
Pred njima je bilo još trinaest dana godišnjeg odmora.