Univerzitet u Tuzli

Filozofski fakultet
Odsjek Historija
Predmet: Opšta historija savremenog doba I

Thomas Woodrow Wilson

Referat

Student: Mentor:
Mehmedović Ahmo mr.sc. Semir Hadžimusić, ass

Tuzla, 2017.
Sadržaj
Thomas Woodrow Wilson...............................................................................................................3
RANI ŽIVOT I KARIJERA..................................................................................................................3
Wilsonovo predsjedništvo...............................................................................................................4
Zadnje godine i smrt........................................................................................................................7
Citiranja...........................................................................................................................................7
Četranest tačaka...............................................................................................................................7
Liga naroda......................................................................................................................................8
Osnivanje.....................................................................................................................................8
Struktura.......................................................................................................................................9
Zadaci...........................................................................................................................................9
Neuspjesi i djelimični uspjesi....................................................................................................10

2
Thomas Woodrow Wilson (28. prosinca 1856. - 3. veljače 1924.), američki povjesničar,
publicist i političar, 28. predsjednik SAD-a koji je potakao stvaranje Lige naroda.

RANI ŽIVOT I KARIJERA

Thomas Woodrow Wilson rodio se 28. prosinca 1856. godine kao sin vlč. dr. Josepha Ruggersa
Wilsona i Janet Woodrow. Roditelji su mu se početkom 1850-ih godina doselili iz Ohia u
Virginiju te prihvatili južnjački način života. Wilsonovi su držali robove, a nakon izbijanja
građanskog rata podržavali Konfederaciju. Wilsonov otac, inače prezbiterijanski svećenik, je
služio kao kapelan u južnjačkoj vojsci, a Wilson će često spominjati kako mu je najsretniji dan u
životu bio kada se sreo oči u oči sa slavnim južnjačkim generalom Leejem.

Nakon rata je Wilsonov otac služio u Georgiji i Južnoj Karolini. Mladi Wilson je 1870-ih godina
upisao Davidson College, ali se poslije preselio na Princeton gdje je diplomirao 1879. godine.
Nakon toga je diplomirao pravo na Univerzitetu Virginije i kraće vrijeme se bavio advokaturom.
Ipak, Wilsona je od prava daleko više zanimala politika, ali ne u praksi, nego kao znanost. Stoga
se upisao na novootvoreni Johns Hopkins Univerzitet gdje je upisao studij političkih znanosti.

Wilson je diplomirao 1886. godine, a njegov diplomski rad je poslije izdan kao knjiga
Congressional Government (Kongresna vlada) te izazvao veliku pozornost javnosti. U njemu je
na temelju pažljivog proučavanja američkog političkog sistema, kojim su u poratnom periodu
prevladavali korumpirani republikanski Kongres i neefikasna izvršna vlast, došao do zaključka
da se tadašnji Ustav Sjedinjenih Američkih Država s trodiobom vlasti mora ukinuti i zamijeniti
novim kroz koji bi se u SAD uveo parlamentarni sustav nalik na onaj u Velikoj Britaniji.

Iako američki političari nisu prihvatili ta stajališta, i iako ih je i sam Wilson poslije revidirao, ta
je knjiga učinila Wilsona jednim od najpoznatijih i najutjecajnijih intelektualaca svog doba.
Wilson je postao predavač na Bryn Mawr koledžu, te Wesleyan univerzitetu, da bi 1890. godine
postao profesor prava i političke ekonomije na Princetonu.

Wilsonov ugled je rastao sve dok 1902. godine nije postao predsjednikom Univerziteta. To je
iskoristio kao priliku da neke od svojih reformatorskih ideja primijeni u praksi. Zamislio je
univerzitet kao "demokratsku državu" i poduzeo niz reformi u cilju autonomije fakulteta,
povećanja broja i kvalitete nastavnika, te pooštrenja akademskih kriterija. Zbog toga je s
vremenom došao u sukob s dekanom Andrewom Flemingom Westom i bivšim predsjednikom
SAD-a, a sada članom uprave, Groverom Clevelandom.

3
Iscrpljen tim sukobom, Wilson je prihvatio ponudu Demokratske stranke da se po prvi put okuša
kao političar. Kao zagovornik institucionalnih reformi se kandidirao za guvernera New Jerseya te
je izabran 1910. godine.

Na tom položaju je pokazao bliskost stavovima Williama Jenningsa Bryana, karizmatskog vođe
populističke frakcije u Demokratskoj stranci. Njihovo savezništvo je 1912. godine na
demokratskoj konvenciji rezultiralo nominacijom Wilsona kao predsjedničkog kandidata. Wilson
je na izborima vrlo dobro iskoristio raskol među republikancima i podjelu njihovih glasova na
tadašnjeg predsjednika Tafta i bivšeg predsjednika Roosevelta. S 42 % glasova Wilson je glatko
izabran za predsjednika. Time je postao prvi južnjak izabran na tu funkciju nakon građanskog
rata.

Wilsonovo predsjedništvo

Wilsonova administracija je u sferi politike predstavljala kontinuitet s politikom dvojice svojih

prethodnika. Zakoni protiv trustova su pooštreni, te je osnovana Federalna trgovinska komisija
(FTC) kao novo regulatorno tijelo s još većim regulatornim ovlastima. Još je važnija bila dotada
najveća reforma bankarskog sistema, kojim je stvoren američkih Federalnih rezervi, te tako vlada
dobila još veću kontrolu nad monetarnom i financijskom politikom.

Wilsonovo predsjedništvo je ipak daleko više obilježilo izbijanje prvog svjetskog rata. SAD su
proglasile neutralnost, a mišljenje javnosti o ratu bilo je podijeljeno. Najveći dio je htio da se
zadrži neutralnost; nešto manji dio je, zgrožen njemačkim gaženjem neutralnosti Belgije, htio da
se SAD priključe Antanti; irski i njemački imigranti i njihovi potomci su, pak, htjeli da SAD
stupe u rat na strani Središnjih sila.

Wilson se, pak, držao neutralnosti, iako je rat i pitanje nacionalne sigurnosti poslužio kao
izgovor za okupaciju Haitija, kupnju Djevičanskih otoka od Danske, te vojne intervencije u
Meksiku i Nikaragvi. Wilson je istodobno odbio pozive da američku vojsku ozbiljnije pripremi
za sukob, držeći da bi same pripreme mogle izazvati nepotrebni rat.

S druge strane je antipatija prema Njemačkoj rasla u američkoj javnosti, dijelom i zbog
neograničenog podmorničkog rata, te potapanja putničkog broda RMS Lusitania gdje je poginuo
4
veliki broj američkih državljana. To su na predsjedničkim izborima 1916. godine nastojali
iskoristiti republikanci i njihov kandidat Charles Evans Hughes. Međutim, Wilson je prije toga
uspio od Nijemaca ishoditi prekid neograničenog podmorničkog rata te tako sebi omogućiti
tijesnu izbornu pobjedu.

Početkom sljedeće godine Njemačka je ponovno proglasila neograničeni podmornički rat, a u

američkom tisku uskoro se pojavio Zimmermanov telegram u kojem Njemačka nudi Meksiku
savez i povrat teritorija izgubljenih u meksičko-američkom ratu kao nagradu za objavu rata SAD.
Wilson je, suočen s otvorenim neprijateljstvom Njemačke, stavljen pred gotov čin te je 1. Aprila
1917. godine zatražio objavu rata Centralnim silama.

Američka javnost je na to reagirala izljevima šovinističke histerije, ispočetka usmjerene prema

njemačkim imigrantima i njihovim potomcima, a zatim i prema socijalistima i pacifistima.
Wilsonova administracija je tome dala svoj doprinos zakonima koji su ograničili slobodu
izražavanja, te stvaranjem Komiteta za javne informacije - prvim federalnim tijelom
organiziranim u svrhu propagande. SAD su također uvele regrutaciju i mobilizirale veliku
vojsku. Međutim, trebat će proći najmanje godinu dana prije nego što se ekspedicijski korpus
pod generalom Johnom C. Pershingom dovoljno obuči kako bi mogao aktivnije sudjelovati u
borbama na zapadnoj bojišnici (fronti).

Ulazak SAD-a u rat je ipak dao snažan propagandni poticaj Antanti. Wilson je, nastojeći
opravdati odluku da se pogaze predizborna obećanja i uđe u rat, toj odluci dao ideološko
objašnjenje. Opisavši rat kao podrivanje temelja zapadne civilizacije, odnosno kao plod
"despotskih" režima Starog svijeta, Wilson je držao da SAD imaju moralnu dužnost stari poredak
temeljen na tajnoj diplomaciji velikih sila zamijeniti transparentnim sistemom temeljenom na
ravnopravnim državama, odnosno modeliranom prema američkoj demokraciji. Time bi se
spriječili svi budući ratovi, odnosno prvi svjetski rat učinilo "ratom koji će prekinuti sve ratove".
Wilson je početkom 1918. godine te stavove iznio u programu zvanom 14 točaka, u kome se prvi
put spomenulo pravo na samoodređenje naroda.

Wilson je iz ideoloških razloga bio prilično zadovoljan s februarskom revolucijom, isto kao i
prilično razočaran s oktobarskom revolucijom, koja je u Rusiji srušila kratkotrajnu demokratsku
vladu. Zbog toga je još krajem 1917. godine počeo podupirati kontrarevolucionare u građanskom
ratu, a na sjever Rusije i u Vladivostok su poslani ekspedicijski korpusi. U samom SAD se to

5
odrazilo kao antikomunistička histerija te niz represivnih mjera usmjerenih prema komunistima,
socijalistima i anarhistima.

Nakon završetka rata Wilson je kao prvi američki predsjednik u povijesti službeno doputovao u
Europu kako bi sudjelovao u radu versajske mirovne konferencija. Wilson je tada bio
najpopularniji svjetski vođa - javnost ratom iscrpljenih zemalja Antante ga je držala spasiteljem,
a 14 točaka učinili su ga herojem novostvorenih nacionalnih država na istoku Europe. Tako je
Bratislava u Čehoslovačkoj u to doba promijenila ime u Wilsonovo mjesto (slovački Wilsonov
grad).

Wilson je sav svoj autoritet i energiju uložio u stvaranje što boljeg mirovnog ugovora. Inzistirao
je da on sadrži odredbe o stvaranju Lige naroda - organizacije koja bi u budućnosti morala
jamčiti svjetski mir. Versajski ugovor je tako donesen 1919. godine. Iste godine dobio je i
Nobelovu nagradu za mir.

Međutim, u samim SAD je Wilson nije uživao tako veliku popularnost, pa su 1918. godine na
izborima većinu u Senatu stekli republikanci. Američka javnost je s prestankom rata izgubila
interes za međunarodnu politiku, pogotovo kada je, kao u slučaju Wilsona, ona bila motivirana
apstraktnim idealima. Senat je odbio ratificirati Versajski ugovor i SAD nije postala članicom
Lige naroda.

Wilson je 2. listopada 1919. godine doživio teški moždani udar, nakon koga je ostao potpuno
uzet. Njegova je supruga Edith Wilson odlučila to sakriti od javnosti i u tome do kraja mandata
uspjela, postavši de facto predsjednica SAD-a.

Zadnje godine i smrt

6
Wilson se nakon izlaska iz Bijele kuće povukao iz javnosti i umro tri godine kasnije, 3. veljače
1924. godine.

Citiranja

"Od snova rastemo. Svi su veliki ljudi sanjari. Oni vide stvari u mekoj sumaglici proljetnog dana
ili u crvenoj vatri dugih zimskih večeri. Neki od nas dopuštaju da takvi snovi umru, ali drugi se
brinu o njima i štite ih, njeguju u lošim danima, sve dok ih ne dovedu na sunce i svjetlo koje
uvijek dolazi onima koji se iskreno nadaju da će se njihovi snovi ostvariti."

Citirano u knjizi Thomas A. Bruno: Take your dreams and Run (1984.)

"Sloboda je sama po sebi nagrada."

Govor u New York City, New York (9. rujna 1912.)

"Svi smo mi građani svijeta; tragedija je našeg vremena da toga nismo svjesni."

Četranest tačaka

Četrnaest točaka su navedene u govoru predsjednika SAD Woodrowa Wilsona na zajedničkoj

sjednici Kongresa dana 8.1. 1918. U svom govoru je Wilson namjeravao dati nacrt za postizanje
trajnog mira u Evropi nakon prvog svjetskog rata. Taj pre svega propagandni govor je nastao kao
odgovor na Lenjinov potez krajem 1917. godine otkrivanja svih potpisanih dogovora između sila
Antante (Rusko Carstvo, Velika Britanija, Francuska, Kraljevina Italija) o podeli poraženih
država nakon Nemačke kapitulacije. Na kraju 14 tačaka će biti prihvaćeno među stanovnicima
poraženih centralnih sila kao neupitna istina,a Wilson će dobiti mjesto moralnog predvodnika
među silama Antante.

Govor se zbio deset mjeseci prije primirja u Compiegneu koje je završilo prvi svjetski rat, ali su
upravo Četrnaest točaka bile osnov za njemačku predaju, te se na temelju njih pregovaralo na
pariškoj mirovnoj konferenciji 1919. godine koja je rezultirala versajskim ugovorom. Međutim,
samo četiri od četrnaest točaka su u potpunosti primijenjene u poratnoj obnovi Evrope, a same
SAD su odbile ratificirati Versailleski ugovor.

7
Wilsonovih 14 točaka

1. ugovori o miru trebaju se sklapati javno i poslije toga ne smije biti nikakvih tajnih
sporazuma, a diplomacija će uvijek raditi javno
2. apsolutna sloboda pomorske plovidbe tijekom rata i mira izvan teritorijalnih voda
3. ukidanje svih ekonomskih prepreka
4. snižavanje nacionalnih naoružanja na najmanju moguću mjeru koja odgovara sigurnosti
pojedinih zemalja
5. nepristrano rješavanje kolonijalnih zahtjeva, uzimajući u obzir interese naroda o kojima
je riječ
6. odlazak stranih vojnih snaga s ruskog teritorija
7. odlazak stranih vojnih snaga iz Belgije i uspostava njene pune suverenosti
8. oslobađanje cijeloga teritorija Francuske s korekcijom granice u Alzasu i Loreni koje su
1871. oduzeli Prusi
9. uspostava Italije u njenim nacionalnim granicama
10. puna sloboda za autonoman razvitak naroda Austro-Ugarske
11. evakuacija Rumunjske, Srbije i Crne Gore te slobodan prilaz moru za Srbiju
12. autonoman razvoj za neturske narode u Osmanskom Carstvu, slobodan prolaz kroz
Dardanele
13. osnivanje slobodne Poljske s izlazom na more i priključenje Poljskoj onih teritorija koji
su naseljeni Poljacima
14. osnivanje Društva naroda, koje će pružiti jamstvo za političku i teritorijalnu neovisnost
malih država

Liga naroda

Društvo naroda je prva opšta međunarodna organizacija država sa ciljem da očuva mir
miroljubivim rješavanjem međunarodnih sporova i organizovanjem međunarodne saradnje u
interesu blagostanja čovječanstva.

Osnivanje
Osnovano je na Pariskoj mirovnoj konferenciji. Pakt Društva naroda od 28. aprila 1919.
priključen je kao prilog Versajskom ugovoru o miru sa Njemačkom i drugim mirovnim
ugovorima (sa Austrijom, Mađarskom i Bugarskom). Njegovi osnivači, sile pobjednice u 1.
svjetskom ratu, težile su da Društvo naroda iskoriste za prevlast u svijetu i održavanje stanja
stvorenog mirovnim ugovorima sa Njemačkom i drugim pobijeđenim državama. Pakt kao
osnovni dokument, koji određuje zadatke Društva naroda i reguliše odnose među članovima,

8
utvrđujući njihova prava i dužnosti, predviđa tri kategorije članova s jednakim pravnim
položajem. To su:

 članovi osnivači - 32 države učesnice u 1. SR protiv Centralnih sila

 pozvani članovi - neutralne države, njih 13, pozvane da pristupe Društvu naroda poslije
stupanja Pakta na snagu
 primljeni članovi - od 1919. do 1939. primljeno je 20 država, među kojima i sile koje su
izgubile 1. SR.

U članstvo Društva naroda mogle su biti primljene kolonije i dominioni koji sami sobom
slobodno upravljaju. U toku stvaranja (1919. - 1920.) Društvo naroda je imalo 45. članova, 1932.
- 60, 1938. - 59, 1939. - 44, a aprila 1946. godine 34 člana. Do promjene u sastavu članstva
dolazilo je dobrovoljnim povlačenjem, isključenjem i gubitkom državnosti pojedinih članova
(Etiopija 1936, Austrija 1938, Čehoslovačka i Albanija 1939).

Struktura

Glavni organi Društva naroda su bili Skupština, Savjet i Stalni sekretarijat sa glavnim sekretarom
na čelu. Skupštinu su sačinjavali predstavnici (najviše 3) svih država članica. Savjet Društva
naroda je bio sastavljen od stalnih (prvo Francuska, Italija, Japan i V. Britanija; od 1926.
Njemačka, a od 1934. SSSR) i 11 nestalnih članova koje je Skupština birala na 3 godine, ali tako
da se u istoj godini smjenjuje samo jedna trećina. Svaki stalni i nestalni član bio je zastupljen u
Savjetu samo jednim delegatom. Svaki član Društva naroda je imao pravo da, na osnovu poziva
Savjeta, uputi svog delegata na sjednice Savjeta, kad god se raspravlja o nekom pitanju koje se
njega posebno tiče.

Sekretarijat je bio administrativni organ pod neposrednim rukovodstvom glavnog sekretara kojeg
je birala Skupština. Sekretarijat je bio podijeljen u 15 odjeljenja i 9 službi (1939. je imao 800
činovnika iz 50 zemalja).

Zadaci

Pakt formuliše zajedničke zadatke država u borbi za mir. Prvenstveno se težilo smanjenju
naoružanja, s tim što se povezivala bezbijednost i razoružanje, a smanjenje naoružanja
uslovljavalo interesima nacionalne bezbijednosti država, njihovim međunarodnim obavezama,
geografskim položajima i opštim uslovima koji vladaju u njima. Pakt je izričito garantovao

9
teritorijalni integritet i političku nezavisnost država članica. Bio je predviđen postupak mirnog
rješavanja sporova iznošenjem pred Savjet i Skupštinu, pred Stalni sud međunarodne pravde,
arbitražom i akcijom savjeta. Predviđena je mogućnost primjene međunarodnih sankcija protiv
agresora: prekid trgovačkih i finansijskih veza, zabrana veza između državljana zemalja članica
Društva naroda i državljana zemlje koja je prekršila Pakt, dužnost Savjeta da zainteresovanim
vladama preporuči vojne, pomorske i vazduhoplovne mjere za obrazovanje vojne sile koja će
pribaviti poštovanje obavezama Društva naroda; uzajamna pomoć članova radi svođenja na
najmanju mjeru gubitaka i štete zbog zajedničkih ekonomskih i finansijskih mjera protiv
prekršioca itd. Pakt je predviđao i obavezu da članovi saopštavaju jedan drugome podatke o
razmjeri sopstvenog naoružanja, vojnim i pomorskim programima i stanju industrija koje mogu
biti iskorištene za rat; osnivanje stalne vojne komisije koja će Savjetu davati mišljenja o
izvršenju odredaba Pakta koje se odnose na vojna i pomorska pitanja. Radi ostvarenja tih
odredaba, Društvo naroda je od 1925. do 1940. izdavalo Vojni godišnjak (Annuarie Militaire)
koji je donosio opšte i statističke podatke o oružanim snagama država članica.

Međutim, iako je Pakt nastojao da isključi rat kao sredstvo rješavanja međunarodnih sporova,
ipak ga nije apsolutno pravno zabranio. Pribjegavanje ratu zabranjeno je prije nego što države
članice primijene proceduru mirenja, predviđenu Paktom. Ako ta procedura bude bezuspiješna,
države članice pravno su ovlaštene da pribjegnu ratu, i to tek poslije 3 mjeseca od posljednjeg
neuspjelog mirenja. To je tzv. vrijeme hlađenja (Cooling-off Time). Poslije tog roka rat, po Paktu
Društva naroda, nije pravno zabranjen.

Neuspjesi i djelimični uspjesi

I pored pojedinačnih uspjeha u rješavanju sukoba (oko Vilnjusa između Poljske i Litvanije 1920,
Poljske i Njemačke 1921. oko Gornje Šlezije; sukoba oko grčko-bugarske granice 1925.-1927.;
anglo-turskog sukoba oko Mosula 1925. i dr.), Društvo naroda nije uspjelo u osnovnom zadatku,
tj. u očuvanju mira.

Iako je do 1938. riješilo preko 40 međunarodnih sporova, u značajnijim sukobima koji su se

ticali velikih sila, ono je podbacilo (npr. italijansko-grčki sukob 1923.; japansko-kineski sukob i
okupacija Mandžurije 1931.-1933.; napad Italije na Etiopiju 1935.-1936.; španski
nacionalnooslobodilački rat 1936.-1939.; anšlus Austrije 1938.; češka kriza 1938. i 1939.;
nacističko pokoravanje Čehoslovačke 1939.; nacističko-poljski sukob oko Gdanjska 1939.).

U svim tim sukobima Društvo naroda nije ništa efikasno poduzelo. Istina, prilikom italijanskog
napada na Etiopiju, donijelo je odluku o primjeni ekonomskih sankcija protiv agresora.
Međutim, taj prividni uspjeh pretvorio se u potpuni neuspijeh, jer sankcije nisu dosljedno

10
primjenjivane, pa su najvažnije sirovine (ugalj i nafta) neometano isporučivane Italiji dok je
Suecki kanal bio i dalje otvoren za prolaz italijanskih vojnih transporta. Za neuspjehe Društva
naroda krive su države članice i njihova politika. Agresivna politika totalitarnih sila, suprotnosti
između malih i velikih država članica i između buržoaskih država i SSSR, izdvajanje SAD,
osudili su Društvo naroda na neuspijehe.

Male i srednje države, uviđajući neefikasnost sistema bezbijednosti, uspostavljenog Društvom

naroda, počele su da uzmiču pred obavezama iz Pakta, tražeći izlaz u istupanju iz Društva naroda
ili u isticanju svoje neutralnosti. Niz zemalja 1936. izjavljuje da neće moći ispunjavati obaveze
koje se odnose na primjenu međunarodnih sankcija protiv agresora. Savjet Male antante 1939., a
odmah zatim i članovi Balkanskog pakta izjavljuju da Društvo naroda nije više u mogućnosti da
ispunjava zadatke koje su mo postavili njegovi tvorci, te da neće smatrati obaveznim odredbe o
primjeni međunarodnih sankcija protiv agresora, osim na bazi reciprociteta. Kraljevina
Jugoslavija, kao članica Male antante i Balkanskog pakta, odrekla se na taj način najvažnije
obaveze predviđene Paktom.

Pred 2. svjetski rat, Njemačka, Japan i Italija napuštaju Društvo naroda, a 1940. SSSR je
isključen iz članstva zbog rata sa Finskom. Uticaj Društva naroda sve više opada i ono
nespremno dočekuje 2. SR ne preduzimajući ništa poslije njegovog izbijanja. Prestalo je da
funkcioniše 1940., a formalno je raspušteno 18. aprila 1946. na 21. zasijedanju u Ženevi.
Njegove funkcije i cjelokupna imovina prenijete su na UN.

Društvo naroda doprinijelo je razvoju međunarodnog prava, posebno ratnog. Pod njegovim
okriljem donijeti su Ženevski protokol iz 1925. o zabrani upotrebe otrovnih gasova i
bakterioloških sredstava u ratu, konvencije o ranjenicima, bolesnicima i ratnim zarobljenicima iz
1929. i niz značajnih rezolucija u vezi sa ograničenjem naoružanja i zabranom bombardovanja
stanovništva (neboraca) itd. Pored nedostataka i neefikasnosti treba istaći da je Društvo naroda
prvi ozbiljniji pokušaj zbližavanja naroda, i da se nije moglo očekivati njegovo savršenstvo
poslije 1. SR u tako protivrječnom svijetu. Postojanje i rad Društva naroda je jedna od značajnih
etapa u razvoju međunarodne zajednice. Njim je postavljen osnov za stvaranje novog
međunarodnog organizma, Organizacije Ujedninjenih nacija.

11