ČAČE- JUŽNA LIBURNIJA NA POČTKU PRINCIPATA

Željezno doba regije još uvijek je najbolje proučena kulturna skupina istočnog Jadrana.
Postoji relativno dovoljno arheoloških dokaza koji omogućuju raspravu o razvoju mreže
naselja u regiji. Međutim, počeci centara iz željeznog doba još su slabo istraženi. Vjerojatno
je da većina tih središta nije bila zauzeta prije početka željeznog doba početkom 9. stoljeća
prije Krista. Postoje snažni dokazi za kulturni kontinuitet iz kasnog brončanog doba i
vjerujemo da je pomak u obrascu naseljavanja bio posljedica neke velike promjene
društvenog i ekonomskog sustava koja se dogodila početkom prvog tisućljeća BC. Rast I
razvoj većih liburnskih centara obradili su Suić u generalnim okvirima, a recentnije Chapman
u skolu Neotermalne Dalmacije. Suić je predstavio gradijalnu transformaciju iz manjih,
jednostavnijih središta u veće protourbane centre s krajem željeznog doba.
Utvrđena naselja iz željeznog doba gledaju se kao „izgradnja monumentalnih građevina u
‘’zatvorenim’’ prostorima na vrhu brežuljka“, što može biti „znak koncentracije društvenog
viška na nuklearnim mjestima ili središtima naselja, prvi put u dalmatinskoj praistoriji“.
Terensko istraživanje otkrilo je neočekivani nedostatak arhefakta iz željeznog doba u
krajoliku, suprotno dokazima iz brončanog doba. Postojanje velikih „praznih prostora“ može
se objasniti koncentracijom ljudi u naseljenim područjima, koja su po mogućnosti usklađena
sa „povećanjem vlažnosti i smanjenja vrijednosti nizinskih tla za poljoprivrednu obradu“.
Porast mjesta utvrđenja iz željeznog doba može se objasniti i društvenim prilikama: „željezno
doba označava razdoblje društveno-političke integracije, u kojoj se pojavljuju nove prilike
temeljene na mjestima usredotočenima na jače političke vlasti“. Također se tvrdi da je
tijekom željeznog doba nastala hijerarhija naselja na tri razine: „farme“, mala utvrđena
nalazišta i velike utvrde brda; četverorazinskoj hijerarhiji pripisuje se početno rimsko
razdoblje (kolonija ladera, brojni municipiji).
Općenito govoreći, tijekom ranog željeznog doba (9. do 5. st. Stoljeće prije Krista), prema
dokazima, postojala su velika utvrđenja na vrhovima brežuljaka, srednja i mala na nižim
brdima, kao i „farme“; u kasno liburnskom razdoblju (4. do 1. st. pr. C) gotovo da nije bilo
manjih naselja na brežuljcima. Nadalje, postoje znakovi općih promjena mreže naselja što
odgovara očekivanom modelu regionalnog modela naseljavanja koje proizlazi iz dokaza koji
nude književni izvori s početka rimskog razdoblja. Otprilike možemo razlikovati dvije
uzastopne glavne faze razvoja: ‘’pravo’’ razdoblje željeznog doba i razdoblje kasne liburnije,
kako je gore definirano, od početka 4. do sredine prvog stoljeća BC.
SHEMATSKI PRIKAZ NASELJAVANJA U ŽD
- Tip A je zajednica koja ima samo jedno veliko naselje-utvrdu koje je veće od 4 hektara;
neki su mnogo veći, kao Iader, Aenona, Colentum, Nedinum, Varvaria itd. Na ovim
teritorijima ne postoje srednja ili mala mjesta utvrđena brda.
- Tip B je zajednica s jednim dominirajućim gradinskim središtem, s dva ili više manjih
naseljenih brda na svom području. U Južnoj Libumiji nema potvrđenih predstavnika
zajednica B tipa
- Tip C je skupina malih utvrda koje kontroliraju određeno područje. Kroz niz malih
gradinskih utvrda uz obje obale Pašmanskog kanal najbolje je dokumentiran slučaj
Objašnjenje raspodjele naše podjele i dalje je predmet rasprave iz očiglednog razloga: dok
objašnjavamo ove pojave, mi zapravo pokušavamo objasniti razvoj liburnske kulture i
društva. U svakom slučaju, moguće je da su se zajednice tipa A razvile u područjima u
kojima je jedan ili više relevantnih resursa bilo u izobilju. Plodne pruge usko su povezane sa
zajednicama tipa A, ali neke iznimke od „pravila“ zahtijevaju oprez, i moramo priznati da su
regionalni i izvanregionalni komunikacijski sustav, gospodarske aktivnosti povezane s
morem i slično, također bili važni čimbenici. S druge strane, vjerovatno je pretpostaviti da
mala okupljena naselja predstavljaju jedinice unutar veće „plemenske“ zajednice. Prema
distribuciji zajednica tipa C, čini se vjerojatnim da su postojale tamo gdje je raspršivanje
plodne zemlje to omogućilo.
KASNOLIBURNSKO RAZDOBLJE
Ne bismo trebali pokušavati donositi zaključke iz negativnih dokaza, ali do sada nema nalaza
koji bi se sigurno mogli pripisati kasnom libumskom razdoblju na malim gradinama.
Nepostojanje importirane helenističke keramike ne znači nužno da su sve manje utvrde bile
napuštene tijekom kasnog liburnskog razdoblja, ali vjerujem da je ta činjenica relevantna jer
se može protumačiti kao znak degradacije ovih naselja. Njihova područja vjerojatno su
pripojena većim susjednim zajednicama i malim centrima, čime su izgubili položaj i ulogu.
Iz arheoloških i posebno epigrafskih dokaza može se zaključiti da su se neke značajne
promjene dogodile tijekom sljedećih generacija poslije Augusta.
- 1. Broj manjih zajednica postupno propada. Utvrde Velika Mrdakovica (Arauzona?),
Gradina kod Dragišića, Samograd Oton i Trojan (Blandona '?) Gotovo su napuštene do kraja
1 stoljeća AD; naselja su se pojavila na ravnici ispod utvrda, bliže prometnicama I obradivim.
Činjenica da su sačuvana njihova prerimska imena znak je da završetak naselja nije nužno bio
kraj starih domorodnih zajednica. No, vjerojatno je da je promjena mogla utjecati na njihov
status.
- 2. Scardona je postala municipij Flavium, vjerojatno nekoliko godina nakon što je
Vespazijan preuzeo vlast. Vjerujemo da je istodobno došlo do generalnog preuređenja
teritorija oko Scardona. Zajednice Velika Mrdakovica (Arauzona?) I Gradina kod Dragišića
vjerojatno su izgubile svoju autonomiju i stavljene su pod jurisdikciju municipija Scardonum
- 3. Tri važna opida u unutrašnjosti, Nedinum, Asseria i Varvaria također su stekli status
municipija. Možemo samo nagađati je li neka od susjednih manjih zajednica bila uključena u
nove općine.
- 4. Vjerojatno je i da je kolonija ladera obuhvaćala neke teritorije njenog zaleđa, a protezala
se daleko na sjeveru, sve do Velebitskog kanala.
- 5. Glavna i posljednja poznata promjena dogodila se početkom 2. stoljeća kada je
konstituiran municipij Burnum. Ime je dobila po libumskoj zajednici na lijevoj obali rijeke
Krke (brdo Gradina kod Puljana), ali njenu jezgru činila su veteranska naselja koja su nastala
u blizini nekadašnjeg legionarskog kampa kod Šuplje crkve u Ivoševcima na desnoj obali
Rijeke Krke (točno nasuprot utvrdi Puljani) i na nekoliko lokacija oko nje (Mokro polje,
Knin, Mratovo itd.). Područje novog municipija obuhvaćalo je čitav bivši najistočniji dio
Liburnije, obuhvaćajući niz neidentificiranih libumskih zajednica. Novi Burnum se velikim
teritorijem može usporediti s drugim municipijima unutrašnjosti Dalmacije, kao što su
Magnum, Delminium, Salvium itd.